34
Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi Dieter Lenzen Vodič između škole i studija PREDGOVOR Knjiga je nastala kao uvod u pedagogiju, nakon što je autor uvidio da nema odgovarajuće literature na tržištu namijenjene početnicima, tj. onima koji bi htjeli studirati pedagogiju. Smatra da neutralni uvod u znanost ne postoji te piše kako je knjigu napisao sa refleksivnog stajališta koje on zastupa. STRUKTURA KNJIGE – od jednostavnijeg ka složenijem tekstu – zbog zakonitosti psihologije učenja. 1. poglavlje nadovezuje se na predznanje čitatelja pa možda i na predrasude koje ima 2. poglavlje posvećeno je mladima koji žele upisati studij pedagogije 3. poglavlje: pedagogijske discipline i pedagogijska zanimanja 4. poglavlje: osnove znanstvene koncepcije 5. poglavlje: osnovni pedagoški procesi 6. poglavlje: kratki pregled očekivanog razvitka predmeta u budućnosti 1. UVOD Studij pedagogije iziskuje znatnu čitalačku i kognitivnu kompetenciju. Tko se bavi djecom treba imati pedagoški pogled – društvenu moć opažanja (primjer 2 oca). Neki ljudi već 1

Lenzen Pedagogija

Embed Size (px)

DESCRIPTION

skripta

Citation preview

Page 1: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Vodič između škole i studija

PREDGOVOR

Knjiga je nastala kao uvod u pedagogiju, nakon što je autor uvidio da nema odgovarajuće

literature na tržištu namijenjene početnicima, tj. onima koji bi htjeli studirati pedagogiju.

Smatra da neutralni uvod u znanost ne postoji te piše kako je knjigu napisao sa refleksivnog

stajališta koje on zastupa.

STRUKTURA KNJIGE – od jednostavnijeg ka složenijem tekstu – zbog zakonitosti

psihologije učenja.

1. poglavlje nadovezuje se na predznanje čitatelja pa možda i na predrasude koje ima

2. poglavlje posvećeno je mladima koji žele upisati studij pedagogije

3. poglavlje: pedagogijske discipline i pedagogijska zanimanja

4. poglavlje: osnove znanstvene koncepcije

5. poglavlje: osnovni pedagoški procesi

6. poglavlje: kratki pregled očekivanog razvitka predmeta u budućnosti

1. UVOD

Studij pedagogije iziskuje znatnu čitalačku i kognitivnu kompetenciju. Tko se bavi djecom

treba imati pedagoški pogled – društvenu moć opažanja (primjer 2 oca). Neki ljudi već

posjeduju taj pogled/senzibilnost za situacije i druge ljude, a neki ga nauče kao dio

profesionalizacije.

Immanuel Kant: 3 velike dimenzije sposobnosti koje treba steći i posjedovati svatko tko se

želi baviti pedagoškom profesijom su:

Razumski sud (sposobnost za racionalno djelovanje, racionalni izbor sredstava za

postizanje cilja)

Moralni sud (sposobnost za prosudbu zadanih normi, vrijednosti, standarda, očekivanja)

Estetski sud (sposobnost opažanja drugoga u njegovim životnim situacijama)

Znanost o odgoju je disciplina koja proizvodi pedagoško znanje, preko sveučilišta ga prenosi

na nositelje pedagoških uloga i provjerava uspješnost pedagoškog djelovanja.

1

Page 2: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Pravo je npr. kodificirano zakonima i odredbama, a pedagogija? Nije dovoljno razlikovati

između odgojenog i neodgojenog, obrazovanog i neobrazovanog.

Studij znanosti o odgoju studente osposobljava za racionalno, moralno i estetsko

rasuđivanje o stjecanju znanja, o procesima humanoontogeneze i svladavanju

obrazovnog kurikuluma.

Pedagogija, od grčke riječi pais agein – vođenje dječaka od kuće do vježbališta. Pedagozi su

bili robovi u antici. Na njemačkim sveučilištima koriste se 2 termina: pedagogija i znanost o

odgoju.

Pojam znanost o odgoju javlja se početkom 20. st, a prihvaćen je tek 60-ih godina 20. st.

Starija pedagogija se od 18. st. koristila hermeneutičnim metodama što je bilo nedovoljno.

Pojednostavljeno, odgojna stvarnost se duhovnoznanstveno tumačila i nije se kontrolirano

promatrala.

Normativna pedagogija nije moguća jer izvođenje uputa za djelovanje iz vrhovnih normi ne

funkcionira, jer empirijski sporedni uvjeti dovode do toga da se ostvare posve druge, a ne

namjeravane norme. Npr. nastavni cilj stjecanja mjerila domovine, nacije, tradicije, kulturnog

identiteta može izazvati posve suprotan učinak – učenici mogu pokazati nacionalističke

tendencije.

Ako smatramo da je dovoljno željeti nešto određeno (ugl. dobro) za čovječanstvo, te da ćemo

na studiju pedagogije učiti putove za postizanje tih ciljeva, onda bolje ne upisivati studij

pedagogije, jer ne postoje uopćene norme u pedagogiji.

Aristotel je vidio 3 dimenzije: teoriju, praksu i poesis. Teorija – način života za čije

ozbiljenje čovjek mora imati razum. Praksa – održava se u društvenim radnjama (ćudoredno

djelovanje). Poiesis – stvarno činjenje, proizvodnja, stvaranje nekog djela (umijeće).

Profesionalna pedagoška praksa obuhvaća 3 oblika rasuđivanja (razumni, moralni i

estetski sud/umijeće) i sposobnost za teoriju, praksu i poesis.

2. STUDIJ ZNANOSTI O ODGOJU

Opće dispozicije za uspjeh u studiju su: poznavanje tehnika intelektualnog rada, sposobnost

izražavanja i pismenog prikazivanja, radne kvalitete, motivacija, ustrajnost i spremnost na

2

Page 3: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

naporan rad, kritičnost prema vlastitoj osobi i iznesenim činjenicama, hrabrost za vlastite

pokušaje, spremnost za ići vlastitim putem, kontrola čuvstava, sposobnost za timski rad,

toleriranje frustracija, otvorenost prema novom. Osim općih dispozicija potrebni su i

nadarenost, želja za uspjehom, zanimanje i predznanje (dovoljno široko opće obrazovanje).

Opće obrazovanje – datiranje najvažnijih događaja europske povijesti, sposobnost

izražavanja na 2 strana jezika (jedan od njih je eng.), vladanje materinjim jezikom,

poznavanje europske književnosti, povijesti umjetnosti, glazbe, društvenih teorija,

matematičkih radnji, temeljnih znanja iz biologije, kemije (najmanje 20 kemijskih elemenata),

religije…

Tko ne može izdržati da svakoga dana više sati provede u čitanju ili mu je pak za čitanje

teksta od 20 str. Potrebno više od 1h neprikladan je za studij humanističkih društvenih

znanosti.

Budući pedagozi bi trebali imati spremnost i sposobnost za sljedeće postupke:

pristupiti drugim ljudima,

ne dopustiti da preveliki jaz u kvalifikacijama između njih i drugih postane opterećenje za

druge,

da pomaganje ne smatraju altruističkim činom već profesionaliziranom djelatnošću,

poseban jezični talent za prenošenje sadržaja drugima,

odreći se zahvalnosti i ne očekivati je od drugih,

da usluge ne ograničavaju samo na vremenski okvir iz ugovora o radu

kontroliranje afekata u složenim međuljudskim situacijama.

Ukratko: voljeti ljude sa svim njihovim manama i vrlinama.

Studij traje u prosjeku 6-8 godina. Dodiplomski studij, usmjerenja: strukovna pedagogija,

gospodarska pedagogija, interkulturalna, predškolska (temeljni studij), kulturna, muzička,

rehabilitacijska, specijalna, medicinska, tehnička (usmjerenja na 3. i 4. god).

3 mjesta za učenje: predavaonica, knjižnica (1x mjesečno, cijeli dan) i kućni kutak za rad (5

sati dnevno).

Struktura predmeta – 6 dimenzija

3

Page 4: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Sljedeća poglavlja knjige se ograničavaju na prikaz onih 3 dimenzija strukture predmeta koje

imaju neposredno značenje za odluke koje očekuju svakog studenta:

1. pedagogijske discipline

4. znanstvene koncepcije (pregled svih koncepcija je bitan jer svaki profesor drži

predavanje na temelju svojih uvjerenja tj. kao zastupnik odr. koncepcije.

6. osnovni pedagoški procesi

3. DISCIPLINE ZNANOSTI O ODGOJU I PEDAGOŠKA ZANIMANJA

Postoje 2 skupine disciplina znanosti o odgoju:

4

Page 5: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

1. Opća ili sistematska pedagogija

Postoji u 2 varijante:

Opća pedagogija je okvirna disciplina za sve ostale grane i specijalnosti odgojne znanosti.

Opća pedagogija formulira kriterije za sve odgojne radnje. U pedagogiji su se oblikovali

razl. pristupi među kojima su najvažniji:

Normativna pedagogija – nastoji upute za normativno djelovanje izvesti iz vrhovnih

izvanpedagoških normi ili ciljeva

Pedagoška etika – ima cilj pronaći prikladna sredstva kako bi se odgojem usadile

određene moralne vrijednosti. Problem: kako se može djelovati na razvitak morala u

osobe kada je to rezultat brojnih utjecaja (obitelji, medija, strukture mozga)

Teorija obrazovanja – zastupa misao da čovjek nije puki objekt pedagoškog

djelovanja, već se i sam obrazuje (obrazovanje je djelatnost ii samog djelatnika).

Pojam obrazovanja je po svojoj prirodi paradoksalan, on je određeno neodređen.

Opća ili sistematska pedagogija (odnosno znanost o odgoju) kao središnja disciplina

utvrđuje i priopćava smjernice i načela pedagoškog djelovanja.

Opća pedagogija je zasebna disciplina pored ostalih grana i specijalnosti. Ovo je novija

varijanta. Prema tome, zadaće pedagogije su:

Osnove odgojnih procesa – često leže izvan struke. U to se ubrajaju znanja iz

društvenih znanosti (filozofija, sociologija, psihologija).

Metode pedagogijskih istraživanja – svi koraci postupka kojim se proizvodi

pedagoško znanje. Problem: doseg, istinitost ili etička prihvatljivost određenih

istraživanja.

Koncepcije znanosti o odgoju – misaoni pravci koji su se oblikovali tijekom povijesti

struke. Ne postoji samo 1 smjer pedagoškog mišljenja, danas se dopušta mnoštvo

teorija (s obzirom na pluralizaciju životnih odnosa). Zadaća studenta je ne tragati za

stvarnom istinom, već potražiti koncepciju primjerenu svome mišljenju, kao i studij i

profesiju i promatrati ih na osnovi takve koncepcije.

5

Page 6: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Povijest odgoja i obrazovanja kao i povijest znanosti o odgoju – U širem smislu se promatra kao

povijest pedagoškog mišljenja od antike do danas. Pedagoško mišljenje u filozofiji = paideia. U užem

smislu to je povijesna razrada institucionalizirane pedagogije, odnosno znanosti o odgoju (naziv od 2.

pol. 20. st.). 1779. Ernst Christian Trapp osnovao je 1. katedru za pedagogiju na Halle sveučilištu.

Istražuje se povijest pedagoških ideja i koncepcija, povijest društvene zbilje u kojoj su se odvijali

odgoj i obrazovanje, kao i povijest stavova i dispozicija koje su vladale spram nekog odgojno

relevantnog elementa (npr. djetinjstva).

2. Komparativna znanost o odgoju

Ona u zadnje vrijeme ima posebno značenje s obzirom na ubrzane tendencije kulturalne

globalizacije. Pritom je riječ o usporedbi osnovnih pedagoških procesa i odgojno-obrazovnih

situacija. Npr. komparativne studije o stupnju znanja koje učenici pojedinih razreda posjeduju

u određenim predmetima u različitim državama. Zadaća komparativne znanosti je da razvije

mjerne postupke koji omogućavaju usporedbu. Npr. razlika u znanju između učenika različitih

kultura ne znači da se to znanje u podjednakoj mjeri može instrumentalizirati u životnoj

praksi ili u zanimanju. Bitna uloga komparativne znanosti je upoznati ono što je u svakoj

kulturi jedinstveno i vrijedno i zaštititi je od pritajenog niveliranja, npr. mcdonaldizacije

različitih kultura.

3. Socijalna pedagogija

Ona se ubraja se u djelatnosti pomaganja. Soc. pomoć je nužna ondje gdje su gospodarski,

soc. i politički razvoj doveli do nastanka problematičnih skupina koje same sebi ne mogu

pomoći (npr. SR Njemačka ima pola milijuna soc. djelatnika).

Soc. pedagog – pedagoški naglašena djelatnost.

Soc. radnik – usmjeren na potrebu primarne pomoći svim rubnim i problematičnim

društvenim skupinama.

Od soc. pedagoga se očekuje:

Politička kompetencija – procijeniti pojedine ustanove u njihovoj praksi obnašanja vlasti

te ih u tome zaobići.

Pravna kompetencija – poznavanje svih relevantnih pravnih odredbi i zakona.

6

Page 7: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Administrativna kompetencija – primjenjivanje administrativnih pravnih odredbi na

pojedinačni slučaj.

Medicinska kompetencija – osnove medicinskog znanja jer mnogi štićenici napuštaju

vlastito zdravlje i higijenu.

Ekonomska kompetencija – sposobnost da i u neuobičajenim okolnostima pribave

posebna sredstva.

Pedagoška kompetencija – spremnost i osposobljenost za odgajanje, poučavanje,

poticanje, savjetovanje, praćenje, planiranje, koordinaciju, mirenje, rukovođenje,

upravljanje, evaluaciju i inovacije.

Soc. pedagog radi kao voditelj odgovarajućih odjela, u pravilu na funkcijama koje ne

predviđaju izravan dodir sa strankama. Socijalnopedagoška djelatnost se provodi u:

Ustanovama pedagoškog odgoja (djeca do 6. god.) – podupiru i nadopunjavaju obiteljski

odgoj (jaslice, vrtići, utočišta, specijalni vrtići, male škole…). Osiguravaju uvjete za rani

dječji razvoj te savjetuju roditelje u njihovoj ulozi odgajatelja.

Obiteljskim savjetovalištima – potrebna zbog povećanja broja rastava, zaposlenosti oba

roditelja…

Radu s mladima (14-25 god) – zaštita mladeži, savjetovanja za mlade, udruge za

suzbijanje ovisnosti o drogama…

Školskoj soc. pedagogiji – dopuna školskog odgoja, veza između škole i izvanškolskog

soc. rada, rješavanje problema u školama s više učenika.

Domskom odgoju – značenje domova opada nakon što se probila spoznaja da dom

predstavlja najgori oblik smještaja. Umjesto njih terapeutske i pedagoške stambene

zajednice.

Skrbi o invalidima – u posljednje vrijeme se skrb o invalidnoj djeci provodi unutar škola.

Studij socijalne pedagogije obuhvaća 3 polja/metode:

Pomoć u pojedinačnom slučaju – pomoć za samopomoć

7

Page 8: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Grupni soc. rad – spoznaje o dinamičnim procesima unutar skupina

Soc. rad u zajednici – usmjeren prema institucijama

4. Adultna pedagogija/obrazovanje odraslih

Ona je nastala je zbog dalekosežnih promjena životnih prilika u zadnjih 100 god. Povećao se i

udio starijih ljudi (18.st. – prosječna dob 23 god, 2020. – 47 god.). U suvremenom društvu

tijekom svog života čovjek promjeni više zanimanja (potreba doškolovavanja), a događa se i

razvoj tehnologije te je potrebna informatička pismenost. Novi testovi inteligencije dokazali

su kako opadanje sposobnosti učenja počinje oko 60-70 god. Osnivači ustanova za

obrazovanje mogu biti općine, sveučilišta, crkve, sindikati, javna poduzeća…potrebne

kompetencije su:

Teorijska pripremljenost na najvišoj razini

Pedagoške i znanstvene kvalifikacije (analizirati potrebe ukenja kod odraslih, uvjete za

učenje, didaktičke sposobnosti…)

Stručne kvalifikacije – sposobnosti vezane sa strukom učenika

Praktične profesionalne kvalifikacije – koje se ne stječu tijekom studija, već u samoj

djelatnosti.

5. Školska pedagogija

Krajem 18. st. kada je započela profesionalizacija nastavničkog poziva, nastao je nauk o

nastavi (preteča školske pedagogije).

Cjelokupno profesionalno znanje školske pedagogije uključuje:

Teoriju škole

Povijest škole

Opću didaktiku

Teoriju kurikulume

Školsko pravo

8

Page 9: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Organizaciju škole

Dijagnostiku.

Zadaća škole je prenošenje znanja, razvoj sposobnosti i stjecanje umijeća, procjena

sposobnosti učenika za učenje i na temelju toga usmjeravanje za određene putove

obrazovanja, zatim, integracija nove generacije u društvu i očuvanje kulturnih dostignuća.

Frustracije u vlastitom iskustvu nisu rijedak, iako su loš motiv za izbor nastavničkog poziva,

jer nisu samo profesori krivi pošto nema slobode poučavanja u školama. Nastavni mora

posjedovati pedagoški takt, odnosno samorazumljivost kojom se učenici prihvaćaju kao ljudi i

kojom im se pruža mogućnost da pokažu prijateljske osjećaje. To je specifična pretpostavka

za nastavničko zvanje, a kvalifikacije su: sposobnost poučavanja, odgajanja, vrednovanja,

savjetovanja i inoviranja.

Polja školske pedagogije su nastava i opća didaktika. Opća didaktika je dakle 2. polje

školske pedagogije. Bavi se izborom i strukturiranjem ciljeva, sadržaja, metoda i medija

poučavanja, ukoliko se oni ne odnose na određene nastavne predmete. Metodika predmeta je

specijalna didaktika samo za 1 nastavnički predmet. Od opće did. odvojile su se: teorija

kurikuluma, izrada (razvitak) i istraživanje kurikuluma.

Nastavnik bi trebao poznavati i školsko pravo i organizacijske kvalifikacije. Nastavničko

zvanje posjeduje ljudski vrlo privlačnu stranu – sudjelovanje u oblikovanju društvene i

osobne budućnosti pedagoškim praćenjem mladih ljudi tijekom jednog od najznačajnijih

razdoblja njihova života.

Specijalna pedagogija – posebno usmjerenje unutar znanosti o odgoju. Obuhvaća rad u

specijalnim školama za slijepe, osobe oštećenog vida, za gluhe, osobe oštećenog sluha,

tjelesne invalide, djecu sa smetnjama u učenju, djecu sa smetnjama u govoru, kronične

bolesnike te djecu i mladež s poremećajima u ponašanju. U zadnje vrijeme djeca s

poteškoćama u razvoju idu u redovite škole, što zbog ekonomskih razloga, što zbog

pedagoških razloga (nema soc. izolacije te djece).

6. Strukovna i gospodarska pedagogija

Odnosi se na strukovne škole i na daljnju profesionalnu izobrazbu unutar i izvan poduzeća.

Od 1920. dualni sustav: obvezna strukovna škola surađuje s privatnim poduzećima.

9

Page 10: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Gospodarska pedagogija usmjerena je na obrazovanje za stručna područja i gospodarstva i

uprave.

Strukovna pedagogija usmjerena je na obrazovanje nastavnika za struke s područja

metalurgije, elektrotehnike, građevine, drvne i tekstilne tehnike, kemije, fizike, biologije…

Strukovni profesori suočavaju se sa učenicima koji nastavu doživljavaju kao prisilu i koji su

nezainteresirani.

Orijentacija na početku studija

4. KONCEPCIJE ZNANOSTI O ODGOJU

Potrebno je znati temeljne koncepcije na osnovi kojih nastaje znanje o odgojnoj stvarnosti jer

npr. nije svejedno pridržavamo li se u pedagoškom odgoju načela Darovitost je prirođena ili

Darovitost se stječe.

Krajem 18. st. došlo je do spoznaje da su odgoj i poučavanje djelatnosti o čijim bi se

osnovama trebalo posjedovati mnogo točnije spoznaje ako želimo da njihov uspjeh bude

toliko trajan da se pomoću odgoja i obrazovanja ljudi poboljšavaju, narodima pruže veće

mogućnosti uspjeha, a čovječanstvo kao cjelina napreduje. Problem je bio kako steći sigurne

spoznaje. Možda različitom upotrebom eksperimenta u prirodnim i društvenim znanostima?

Tek se u 19. st. javlja znanstveni pristup odgojnoj zbilji u okviru koncepta duhovnih znanosti

(prije samo prirodne znanosti). Nastaju razne odgojnoznanstvene koncepcije (pravci, škole)

jer su potrebne različite perspektive i načini istraživanja. Koncepcije znanosti o odgoju su:

1. Duhovnoznanstvena pedagogija – razumijevanje odgojne stvarnosti

Lenzen se ovdje poziva na Diltheya koji je razdvojio prirodne i duhovne znanosti u svom

djelu Uvod u duhovne znanosti. U duhovne znanosti ubraja: umjetnost, religiju, državu,

gospodarstvo, pravo, politiku…odnosno, tvorevine ljudskog duha. Tu spadaju i odgoj i

obrazovanje. Kaže da se i tu kulturnom djelatnošću uspostavlja smisao koji je sadržan u

pojedinačnoj odgojnoj zbilji. Odnosno, cilj je da metodom razumijevanja smisla spoznamo

odgojnu stvarnost. To razumijevanje se može prikazati hermeneutičkim krugom:

10

Page 11: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Čovjek stječe iskustva na temelju njih pristupa stvarnosti koju tumači. Ta tumačenja dovode

do određenih modifikacija predrazumijevanja s kojima opet tumači elemente stvarnosti s

kojima se susreće. Ovaj se pristup podjednako oslanjao na povijesne izvore kao i na

tumačenje same odgojne stvarnosti. Iz prethodne rečenice zaključujemo da je ta odgojna

stvarnost već negdje zapisana ako se sad tumači. To znači i da loša pedagoška praksa već

postoji i da ju je prekasno sprečavati pomoću znanosti. Zbog toga je kritička znanost o odgoju

60ih pokušala zamijeniti duhovnoznanstvenu pedagogiju. Prigovor je bio i da se ona ne može

empirijski potvrditi.

Zasluga duhovnoznanstvene pedagogije je što je tvrdila da se iz vrijednosnih sudova i normi

ne mogu izvoditi nikakve smjernice djelovanja.

2. Empirijska znanost o odgoju – objašnjavanje odgojne stvarnosti

KRITIČKI RACIONALIZAM – razdvaja vrijednosne sudove od činjenica. Osnivač mu je

Karl R. Popper. Zahtijeva poznavanje zakonitosti kojima podliježu odgojni i obrazovni

procesi, kao i posjedovanje odgovarajućih instrumenata koji su nužni za empirijska

istraživanja. Time se prikuplja tehničko znanje o postizanju željenih ciljeva, a rezultatima

istražene hipoteze nikada se ne smatraju konačno dokazanima.

Kritički racionalizam, znači, na temelju eksperimentalnih iskustava ima za cilj objasniti

zbilju, za razliku od duhovnoznanstvene pedagogije koja tumačenjem razumijeva odgojnu

zbilju.

Empirijska znanost o odgoju je nastala iz društvenopolitičke kritike duhovnoznanstvene

pedagogije, ali sve što se zamjeralo prvoj, zamjera se i drugoj. Ova znanost pokušava biti

11

Page 12: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

politički neutralna, ali uvijek postoji opasnost da se vrijednosti kriomice uvuku u znanstveni

postupak i pedagoško djelovanje. Alternativa ovoj znanosti je refleksivna znanost o odgoju.

3. Pedagogija kao znanost o načelima

I duhovnoznanstvena i empirijska znanost o odgoju se odriču temeljnih normativnih postavki

iz kojih bi trebalo izvoditi konkretne upute za pedagoško djelovanje.

Ova pedagogija pokušava da se od načela stvori polazna točka pedagogije. Ta načela mogu

biti norme, uvidi, ciljevi koji stoje na početku teorijskog zdanja. Neki su se pristupi teško

oslobađali teološkog konteksta. Zbog toga pedagogija kao znanost o načelima teško

uspostavlja odnos sa stvarnošću. Neke koncepcije su se odrekle dogmatizma ali se nisu

odlučile metodički kontrolirano istraživati stvarnost (skeptički koncepti). Oni dovode u

pitanje teorijske pretpostavke pedagoških naučavanja i odgojnoznanstvenih pristupa. Znači,

ne teži utvrđivanju smjernica djelovanja, već želi preispitati premise istih.

Prakseološka znanost o odgoju je bila usmjerena na djelovanje, ali bez želje za

normativnošću. Za razliku od normativne pedagogije, on smjernice ne izvodi iz

izvanpedagoških normi, već zadaćom pedagogije smatra dogovaranje o pedagoškoj praksi. Ni

ona ne pruža nikakav metodološki koncept za istraživanje odgojne stvarnosti.

Koncepcije pedagogije kao znanosti o načelima po svojoj prirodi pripadaju filozofiji, a ne

znanosti o odgoju. One nemaju za cilj istražiti odgojnu i obrazovnu zbilju, već sistematizirati

razmišljanja o tome koje bi norme ljudi trebali slijediti u svome djelovanju.

4. Kritička znanost o odgoju – kritika odgojne stvarnosti

Tu je riječ o razlikovanju između ispravne i iskrivljene svijesti koje je uveo Karl Marx.

Nadovezujući se na te postavke Horkheimer i Adorno su utemeljili kritičku teoriju društva.

Prema njima se zadaća kritičke znanosti sastoji u razotkrivanju ideološkog sadržaja nekog

društva u njegovim iskazima. Naziva se još i Frankfurtskom školom. Javlja se nakon gubitka

značenja duhovnoznanstvene teorije. Okreće se i protiv empirijskog istraživanja kojem

zamjera dvoličnost zbog tzv. vrijednosne neutralnosti.

Pojam zrelosti preuzet iz filozofije obrazovanja 19.st. zamijenjen je pojmom emancipacije,

odnosno proširen je. Da bi pedagozi proveli emancipaciju, potrebno je da saznaju gdje vlada

suvišna moć, stoga je potrebno da ovladaju postupkom ideološke kritike.

12

Page 13: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

U 2. Fazi Habermas spoznaje da puko načelo kritike nije dovoljno da se izmjene društveni

odnosi. Iznio je prijedlog da zainteresirane osobe dogovore norme zajedničkog djelovanja. Za

područje odgoja i obrazovanja to bi značilo da bi svi zainteresirani trebali zajednički

odlučivati o ciljevima, sadržajima i metodama nastave, o strukturi školovanja itd.

Kritička znanost o odgoju je znači sa svojom integracijom duhovnoznanstvenih, empirijsko-

analitičkih i normativnih elemenata predstavljala do tada najširi pristup.

5. Strukturalistička i poststrukturalistička znanost o odgoju

Zadaća strukturalista je tragati za strukturama ispod struktura. Određena dubinska struktura se

na temelju pravila transformacije treba oblikovati u vidljivu površinsku strukturu. Lenzen je

prenio to stajalište na znanost o odgoju. Npr. učitelj i odgajatelj svojom strukturalnom

djelatnošću proizvode površinske strukture poput situacija pedagoške interakcije, nastave i sl.,

a organizam koji uči ostvaruje recipročan postupak transformacije.

Prema tome, predmet odgojne znanosti bi bio istraživanje dubinskih struktura i pravila

transformacije između dubinskih i površinskih struktura. Učenje se opisuje kao proces

strukturalne diferencijacije svijesti.

6. Teorija sustava i konstruktivistička znanost o odgoju – konstruiranje odgojne

stvarnosti

Talcot Parsons smatra se utemeljiteljem teorije sustava. U Europi je to Niklas Luhmann. On

tvrdi da je društvo sustav komunikacija. Rastuće potrebe za novim društvenim funkcijama

(pravosuđe, zdravstvena skrb…) stvaraju nove podsustave.

Način funkcioniranja društvenog sustava sastoji se u tome da se on neprestano učvršćuje time

što se izlaže pokušajima destabilizacije u dodiru sa okolinom. Složenost okoline potiče

društveni sustav da poveća vlastitu raznolikost kako bi izbjegao kolaps čitavog sustava.

Ova teorija je pokušaj da se objasni postojanje odgojnog sustava unutar društva. Taj koncept

je blizak sociologiji koja proučava funkcioniranje društva i njegove podsustave.

Predmet istraživanja je npr. kako komunikacijski element po imenu obrazovanje funkcionira

unutar odgojnog sustava da ovaj zadržava svoju stabilnost i može se dalje diferencirati. Znači,

predmet istraživanja više nije subjektivno djelovanje, već strukture i mehanizmi.

13

Page 14: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Društveni sustavi su autopoietički, tj. u sebi zatvoreni sustavi. To vrijedi i za sustave svijesti.

Prema tome, odgajatelj i odgajanik nisu djelatni subjekti već sustavi svijesti koji u načelu

funkcioniraju prema istovjetnim mehanizmima stabiliziranja i diferencijacije kao i društveni

podsustavi.

Stvarnost je konstrukcija našeg mozga. Svaki mozak konstruira svoju individualnu zbilju.

Ako je tako, onda uvjerenje da se djeca mogu poučavati jednom te istom metodom predstavlja

zabludu.

Konstruktivizam – uz pomoć nastave nije moguće ostvariti određene ciljeve učenja kod

učenika. Npr. moralni odgoj može samo prenijeti znanje o moralnosti, ali ne i moralno

odgojiti nekoga. U društvenim sustavima nema uzročnosti. Vlastita dinamika socijalnih i

političkih sustava toliko je velika da pokušaji utjecanja na određenim mjestima ne daju

željene, već posve druge učinke.

Nedostatak: čovjek je slobodan subjekt.

7. Refleksivna znanost o odgoju

Bavi se prosudbom pedagoških i odgojnih posljedica. Odgoj nije ništa manje opasan od

elektrane – i u njemu su moguće nezgode. Npr. masovna pojava nasilja među mladima je

posljedica koju treba istražiti.

Refleksivna znanost o odgoju objašnjava povijesne uvjete u kojima su nastale neke netočne

predodžbe, npr. Što Ivica ne nauči, Ivan neće nikada!, a trebalo bi biti Ako Ivica uči, učit će i

Ivan!

Ova teorija nastoji da se osnaži sudjelovanje u stvarnom životu naspram umjetne situacije

egzila koja vlada u školi, domu i drugim pedagoškim ustanovama, npr. učenje stranog jezika u

školi ili u inozemstvu.

Ustanove bi se trebale otvoriti prema stvarnom životu i svojim štićenicima omogućiti barem

djelomično sudjelovanje u njemu. Treba istražiti prirodne uvjete učenja kako bi njihove

pozitivne strane prodrle u institucije.

14

Page 15: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

5. OSNOVNI PEDAGOŠKI PROCESI

1. Odgoj

Ovaj pojam ovisi o tome koju odgojnoznanstvenu koncepciju zastupa onaj koji definira odgoj.

1) Duhovnoznanstvena pedagogija

Pod odgojem podrazumijevamo plansku djelatnost kojom odrasli oblikuju društveni život

mladih. – Dilthey

Pojam odgoja ograničen je na odgoj odraslih i mladeži. Mladi se trebaju razviti do one točke u

kojoj mogu nadomjestiti osobe sadašnje generacije i tako se usprkos zamjeni osoba u društvu

održava i prenosi učinak rada.

2) Empirijska znanost o odgoju

Pod odgojem se podrazumijevaju socijalne radnje kojima ljudi uz pomoć psihičkih i

sociokulturnih sredstava pokušavaju trajno poboljšati sklop psihičkih dispozicija drugih ljudi

ili očuvati one njihove komponente koje smatraju vrijednima ili pak spriječiti nastanak

dispozicija koje smatraju lošima. – Brezinka

Psihičke dispozicije su sposobnosti, umijeća, znanja, stavovi, držanja, mišljenja ili uvjerenja.

One se mogu mijenjati i pod utjecajem župnika, TV voditelja ili diktatorskih ispirača

mozgova, no može li se to onda nazvati odgojem?

3) Pedagogija kao znanost o načelima

Odgoj je cjelokupnost mogućih mjera kojima se mladeži pomaže u postajanju čovjekom.

Počinje rođenjem i traje sve dok se odgajanik ne proglasi zrelim. – Groothoff

Ovo je preopširna definicija. Odgoj nije samo poučavanje, već svaki oblik pomoći.

4) Kritička znanost o odgoju

Nema definicije ali bi se mogla sažeti kao: Odgoj je represija (ograničavanje slobode

odlučivanja) i mora se kritizirati u onoj mjeri u kojoj predstavlja nepotrebnu represiju.

Potrebno je razlikovanje između neophodne i nepotrebne represije. Sa stajališta kritičke

15

Page 16: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

znanosti o odgoju ne definira se što je odgoj već što on ne bi trebao biti. U tom smislu se on

može označiti kao negativna verzija normativnog pojma.

5) Strukturalistička znanost o odgoju

Odgoj je strukturalna djelatnost kojom ljudi strukture svijeta transformiraju tako da ljudi koji

uče mogu na optimalan način pristupiti izgradnji svojih kognitivnih struktura.

Strukture životne okoline transformiraju se u kognitivne strukture učenika jer učenik sam

odlučuje kako će učiti (to je uvjetovano strukturama svijesti).

6) Pedagogija zasnovana na teoriji sustava

Odgoj je, i po tome se razlikuje od socijalizacije, intencionalizirana i iz intencija izvedena

djelatnost. On svoj cilj može (zanemarimo li mogućnost neizravne i neprimjetne manipulacije)

dostići samo preko komunikacije. Kao oblik komunikacije socijalizaciju tada obavlja i odgoj.

Ali ne bezuvjetno, onako kako je namjeravano. Naprotiv, onaj koga treba odgajati

priopćavanjem te namjere, stječe slobodu distancirati se ili čak potražiti i naći „drugu

mogućnost“. Uzmemo li sve to u obzir, gotovo da više nije moguće odgoj shvatiti kao

učinkovitu djelatnost. – Luhmann

Odgoj nije djelotvoran, ima samo funkciju priopćiti neku namjeru.

7) Refleksivna znanost o odgoju

Prikazom patnji drugih želi se prenijeti sposobnost uviđanja na kojem se mjestu vlastitim

djelovanjem drugima neopravdano nanosi patnja. To je ideja estetskog odgoja. Postavlja se

pitanje može li se procesima samoorganizacije pojedinaca prepustiti u kojem će se pravcu

razvijati.

2. Obrazovanje

Obrazovanje (Bildung) svoje značenje crpi iz 2 europske tradicije:

Grčko-helenističke – tako kod Platona nalazimo pojam slike u sklopu riječi plattein

(oblikovati) što se odnosi na izraz mogućnosti da se duša oblikuje na isti način kao i tijelo.

16

Page 17: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Kršćanske – Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. U 18. i 19. st. obrazovanje je dobilo

karakter posvećenja. Nastaje obrazovano građanstvo. Biti obrazovan je dostignuće

obrazovanoga, a ne ustanova koje ga obrazuju. Građani se suprotstavili plemstvu.

Postoji više značenja pojma obrazovanje.

1) Obrazovanje kao individualno stanje

Obrazovanim se smatra netko tko zna ili može određene stvari, tko ima Homera, Platona,

Schillera, Goethea…Ova imena simboliziraju pojam obrazovanja koji je usko vezan s

poviješću klasične, neohumanističke gimnazije. Enkyklios paideia je označavao krug sadržaja

kojemu su pripadale logika, fizika, glazba, geometrija, astronomija. Njihovo poznavanje je u

Grčkoj u 4. st. predstavljalo pojam „opće obrazovanje“. Kod Rimljana je to bilo 7 slobodnih

vještina – septem artes liberales. To su: gramatika, retorika, dijalektika, aritmetika,

geometrija, glazba i astronomija. Obrazovali su se samo slobodni muškarci, ne i robovi.

U 15. st. se izumom tiska stvara čitalačka kultura. Obrazovanje se izjednačava sa jezično-

kritičkim obrazovanjem. Kanon predmeta neohumanističke gimnazije je koncipirao Wilhelm

von Humboldt. To su grčki, latinski, njemački i matematika. Tko je posjedovao ta 4 predmeta

smatrao se obrazovanim. To je materijalni pojam obrazovanje, odnosno, postoje sadržaji koji

se moraju usvojiti.

U 19. st. industrijalizacijom ulaze i prirodoznanstveni predmeti, kasnije i društveni.

Problem: Zbog eksponencijalnog rasta znanja ni u kom slučaju se sve ne može znati.

Enciklopedijsko ili scijentističko obrazovanje više nije zamislivo.

2) Obrazovanje kao individualna moć

Ono što preostane kada sve naučeno zaboravimo – formalni tip obrazovanja (određene

sposobnosti koje se trebaju usvojiti). Tu se spominje i metodičko obrazovanje, npr. tko je

naučio učiti, može naučiti nešto novo bilo kada.

3) Obrazovanje kao aktivnost obrazovnih institucija

U obrazovnim se ustanovama čovjek u pravilu ne obrazuje nego izobražava (za liječnika,

nastavnika, mesara, plesača…). Zanemaruje se činjenica da čovjeka ne obrazuje ustanova već

da on obrazuje sam sebe.

17

Page 18: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

4) Obrazovanje kao usavršavanje čovječanstva

Obrazovanjem pojedinca omogućuje se usavršavanje ne samo društva već i čovječanstva kao

vrste.

Gubitkom vjere u pravednije društvo poljuljana je nada u takvo usavršavanje čovjeka, nema

više zajedničkog cilja prema kojemu bi se takvo obrazovanje usmjerilo. Ono što je

simboliziralo taj cilj (znanost, tehnika i znanstveno-tehnička civilizacija) danas se smatraju

utjelovljenjem neuspješnog odgoja.

Zaključak: Nema jednoznačno određene definicije obrazovanja. Kako ćemo znati jeli netko

postigao obrazovni cilj? Ne postoje obrazovni ciljevi koje bismo mogli zadati i dostići.

Čovjek se obrazuje u mjeri koja je već oduvijek bila u njemu. Postani ono što jesi! – Goethe

3. Socijalizacija

Pojam potječe iz sociologije s početka 20. st. Emile Durkheim ju je definirao kao proces u

kojem se odrasli pripadnici nove generacije pripremaju za društvo. Lenzen kaže da je

socijalizacija danas cjelokupnost društvenih utjecaja na razvitak ličnosti nekog pojedinca.

Geulen i Hurrelmann: Socijalizacija je proces nastanka i razvitka ličnosti u uzajamnoj

ovisnosti o društveno posredovanoj socijalnoj i materijalnoj okolini.

Usporedba s pojmovima odgoj i obrazovanje:

Odgoj polazi od postavke da je oblikovanje ljudske ličnosti ugl. produkt odgojnih mjera.

Obrazovanje promatra samog čovjeka u razvoju kao odlučujućeg pokretača

humanoontogeneze, tj. samoobrazovanja.

Socijalizacija je razvitak čovjeka pod utjecajem društva. Npr. socijalno zapostavljeni slojevi

su manje obrazovani.

Humanoontogeneza je proces samoorganizacije ljudskog organizma u sučeljavanju s

okolinom koja se sastoji od prirodnih i društvenih čimbenika. Ona je zamijenila pojam

socijalizacije. Istraživanja socijalizacije su pokazala da postoji uzročna povezanost prama

kojoj uvjeti odrastanja izazivaju određeni učinak socijalizacije. No to je pogrešno. Lenzen

smatra da se procesi socijalizacije mogu razmatrati samo u sklopu humanoontogeneze.

18

Page 19: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Instance socijalizacije su obitelj, vršnjaci, obrazovne ustanove i zanimanje.

1) Socijalizacija u obitelji

Obitelj je 1. okolina organizma koji se organizira. Istraživanja socijalizacije se bave odnosom

majke i djeteta, pretjeranog zaštitničkog ponašanja, posljedicama rastave…

2) Socijalizacija u skupini vršnjaka (peers)

Tijekom djetetova razvitka raste udio vremena koje on provodi s vršnjacima. Istraživanja se

bave stjecanjem i stabilizacijom prihvaćanja u skupini, vođa u skupini, fenomenom

prijateljstva…

3) Socijalizacija u obrazovnim ustanovama

Brojni elementi škole su važni za razvitak osobnosti, npr. uloga nastavnice, klima u školi…

4) Profesionalna i radna socijalizacija

Važni elementi su osobnost obrazovatelja, klima u poduzeću, odnos poduzeća prema

izobrazbi u obvezatnoj strukovnoj školi (za naučnike u poduzećima). Poduzeća očekuju od

zaposlenika iskustva socijalizacije koja škola ne prenosi, npr. sposobnost da se unutar tima na

vlastitu odgovornost odlučuje i djeluje na zajedničkom uspjehu. Proces socijalizacije se ne

ograničava samo na vrijeme odrastanja i izobrazbe. On traje cijeli život, npr. promjena radnog

mjesta.

4. Nastava

Nastava (Unterricht) je ciljno planiranje, izvođenje i provjera procesa poučavanja i učenja.

Nastavno djelovanje ima različite dimenzije: optimiranje, legitimiranje i evaluaciju.

1) Optimiranje

Odnosi se na sva 3 elementa nastavnog djelovanja (planiranje, izvođenje i provjeru). Oskudna

sredstva, utrošak sredstava za izvedbu nastave gotovo isključivo ide na teret nastavnika,

barem tijekom pripreme. Npr. sat biologije: gledanje na mikroskop, film o mikrobima ili slika

iz udžbenika. Nastavnik bi trebao znati koji je nastavni postupak optimalan za određenu dob

učenika te koji se ciljevi žele postići. Nastavni postupci: odabir medija (mikroskop), socijalni

oblik (frontalna nastava, rad u skupinama), metodička koncepcija (upute za djecu).

19

Page 20: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Didaktika razrađuje optimalne modele planiranja. Poznatije didaktike su Heimannova, Ottova

i Schulzova.

2) Legitimiranje

Pri planiranju i izvedbi nastave se ne trebaju optimirati samo uložena sredstva već se moraju

legitimirati i postavljeni ciljevi. Nije svejedno tko formulira te ciljeve (znanstvenici, roditelji,

djeca, sindikati, crkve…). Svi ti različiti interesi utječu na kurikuklum, tj. na nastavne planove

i programe i uvjete potrebne za njihovo ostvarivanje.

Bitnu ulogu igra načelo jednakosti: država je dužna međusobno uskladiti interese društvenih

snaga, zaštititi manjine te osigurati da ne prevladaju pojedinačni interesi.

Legitimiranje u sklopu nastave je proces stvaranja legalnosti i legitimnosti preko opravdanja i

obrazloženja didaktičkih odluka. Odluka je legalna ako je donesena primjenom pozitivnog

prava (npr. izrada nastavnog plana i programa. Legalnost se stječe u postupku legitimiranja,

npr. odabir učenika prema zakonu…

Problem su pojedinačni interesi. Npr. krajem 19. st. sport je uveden u škole zbog zdravlja

učenika, kasnije je sadržan zbog interesa države za tjelesnu spremnost budućih vojnika, a

danas kao sredstvo kvalifikacije za vrhunski sport.

Legitimirati treba ne samo ciljeve već i sadržaje (što proučavati). Postoje razne teorije:

Teorija materijalnog općeg obrazovanja – treba usvojiti sve objektivne sadržaje kulture.

Problem: preopširno.

Teorija scijentizma – treba usvojiti sve sadržaje pojedinih znanosti. Problem: preopširno.

Teorija klasičnog obrazovanja – treba usvojiti sve sadržaje u kojima se ogleda idealno

samorazumijevanje neke kulture. Problem: koji pjesnici i koji filozofi.

Teorija funkcionalnog obrazovanja – treba usvojiti sadržaje preko kojih se prenose

sposobnosti s mogućnošću transfera. Problem: treba odlučiti koje sposobnosti djeca uopće

trebaju postići.

Teorija metodičkog odgoja – treba usvojiti sadržaje koji pospješuju stjecanje spoznajnih

metoda.

20

Page 21: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Teorija kategorijalnog obrazovanja – treba usvojiti sve sadržaje koji jamče mogućnost

spoznaje stvarnosti za čovjeka i čovjeka za stvarnost. Problem: nedovoljno oštar kriterij.

Početkom 70-ih Institut za istraživanje obrazovanja „Max Planck“ u Berlinu odlučio je

izraditi strategiju za razvoj kurikuluma. To je potaklo razmišljanje u kojim će se životnim

situacijama nalaziti ljudi u narednim desetljećima. Iza te prividno znanstveno-racionalne

strategije razvoja kurikuluma skrivao se model normativne pedagogije.

Zaključak: selekcija sadržaja počiva na ramenima nastavnika.

3) Evaluacija

Posebno se u 2. polovici 20. st. velika sredstva ulažu na metode za provjeru postignuća. Mjeri

se uspješnost učenika, te na temelju toga i kvaliteta škola i nastavnika. Nastavna djelatnost

više se ne poima kao iskaz milosti obnašatelja vlasti prema narodnim masama željnima

znanja, već kao uslužna djelatnost koja je ili vrijedna novca koji se za nju troši ili je pak treba

poboljšati ili likvidirati.

5. Pomoć, savjetovanje i više od toga

Prije je podvrgnuti dijete mjerama soc. pedagogije značilo da ga kao nadomjestak za roditelje

odgajaju treće osobe – soc. pedagozi. U 2. pol. 20. st. socijalna pomoć se proširila i na

odrasle. Više nije tvorila dio odgojnog sustava već je predstavljala svoj vlastiti sustav.

Bez obzira na to koji slučaj pomoći odaberemo, ona je djelatnost jednog ili više ljudi koji

nastoje nadoknaditi određene deficite drugih ljudi. Točnije, to je doprinos poravnavanju

sredstava. (Nedostatak sredstava → nezaposlenost → niža ili pogrešna kvalifikacija →

nedovoljna nadarenost)

Pomoć za samopomoć – nadoknaditi temeljni pedagoški nedostatak kako bi osoba bila

samostalna, kako ne bi ovisio o pomagačima (sindrom pomagača).

6. ZNANOST O ODGOJU: JUČER – DANAS – SUTRA

Povijest pedagogije moramo razlikovati od povijesti odgoja i obrazovanja. Prva je povijesno

samopreispitivanje struke a druga i analiza povijesti njenog predmeta.

21

Page 22: Lenzen Pedagogija

Vodič za studij znanosti o odgoju: Što može, što želi

Dieter Lenzen

Nastanak novih razvojnih stupnjeva odgojnog sustava se može tumačiti kao posljedica

društvenih kriza (teorija sustava). Odgojni sustav (pa i znanost o odgoju) predstavlja odgovor

na pritisak okoline (npr. soc. pedagogija je nastala zbog zapostavljene mladeži u 19. st. u

vrijeme industrijalizacije).

Kraj 20. st. obilježavaju dvije međusobno suprotstavljene tendencije:

Tendencija amplifikacije – amplifikacija (proširenje) je vidljivo u društvenom životu

(globalizacija, utjecaj medija). Karakterizira je gubitak intimnosti, produženi ljudski vijek

(više generacija živi skupa). Biološki srodnici čovjeka imaju sve manju ulogu u njegovu

razvitku za razliku od društva i države.

Tendencija minimalizacije – minimalizacija (smanjivanje) važne elemente svijeta

premješta na razinu pojedinca. U to ubrajamo individualizaciju: svaki pojedinac oblikuje

svoj život kako želi, donosi sve odluke na razini vlastite osobe.

Odnos ove dvije tendencije može dovesti do gubitka orijentacije. U tradicijskom društvu

gubitak orijentacije se mogao spriječiti pomoću raznih instrumenata i mehanizama (zajednički

sustav vrijednosti, zajednička vjera…). U modernom društvu na mjesto tih mehanizama

stupili su drugi društveni sustavi (npr. zdravstveni sustav – sve veća uloga liječnika). Sustav

svijesti se tijekom cijelog života sve više diferencira (life-long learning) i sa strane društva

postavljaju se zahtjevi zbog eksplozije informacija i globalizacije. To rezultira nastajanjem

podfunkcionalnog sustava koji je nadležan za praćenje tih procesa. Odgojni sustav je

zamijenio religiozni sustav. On pruža profesionalnu potporu u procesima odgoja, obrazovanja,

nastave, pomaganja, savjetovanja i socijalizacije. Znanost o odgoju se mora prilagoditi tom

razvitku kako bi na primjeren način osposobila osoblje za te funkcije. Usredotočuje se na:

1) Analitičko područje (osnove evolucije, biografije, humanoontogeneze)

2) Konstruktivno područje (osnove humane ekologije)

3) Refleksivno područje (procjena posljedica mjera unutar odgojnog sustava,

prejudicirajuća analiza, ekspanzivna analiza)

Odgoj i znanost o odgoju ne mogu više računati s poštedom zbog dobrih namjera kao što je to

bilo u prošlosti kada se odgojni sustav još nalazio u neposrednoj blizini religioznog sustava.

22