Ljubavni erotski romani & BalkanDownload - Skripta.info · 5 Ljubavni erotski romani & BalkanDownload braća – bila joj je dovoljna. Činjenica da može ići na fakultet i predstavljati

1Ljubavni erotski romani & BalkanDownload


KAD UTIHNE OLUJA

MAYA BANKS


Za sve koji su strpljivo čekali Donovanovu priču.

Nadam se da je baš onakva kakvoj ste se nadali i da je vrijedilo čekati je.


1. POGLAVLJE

RUSTY je uzdahnula i ponovno se zapitala je li ispravno postupila kada je zaposlila tog klinca na pola radnog vremena. Nije im bila potrebna ispomoć u željezariji. Frank je neprestano radio usprkos protestiranju obitelji da pretjeruje nakon što je prije nekoliko godina doživio srčani udar. Rusty mu je pomagala tijekom praznika, a poveći je broj Kellyjevih bio voljan ostaviti sve po strani i pomoći mu kad god zatreba.

Ali opet... Nije mogla odbiti klinca. Možda ju je u tome spriječio nijemi očaj u njegovim očima. Taj joj je pogled – i osjećaj – bio i te kako poznat.

“Ali, Božja volja i volja Kellyjevih”, promrmljala je, izvijajući usne u slabašan smiješak.

Bilo je prilično izgledno da bi i dalje živjela u trošnoj autopri-kolici s kretenom od svog očuha, jedva spajajući kraj s krajem, da je Marlene Kelly nije uzela pod svoje okrilje. Ah, ali ne bi ona ostala sa svojim očuhom. Pobjegla bi. Jednom. I vjerojatno bi sada bila negdje na ulici i prostituirala se samo kako bi preživjela.

Zadrhtala je kada su se odavno potisnute uspomene probile na površinu njezina uma. Bolne, ponižavajuće uspomene. Marlene Kelly bila je svetica. Anđeo nad anđelima. Rusty je iz dana u dan zahvaljivala Bogu na njoj i Franku Kellyju.

Zbog njih je studirala. A sljedeće će godine diplomirati! Imat će diplomu. Život. Mogućnosti! Sve ono što nikada nije ni zamišljala da će imati. A najbolje od svega? Imala je obitelj. Pravu, ogromnu i iskrenu obitelj punu ljubavi. Bila je jedna od Kellyjevih. Marlene i Frank čak su unajmili odvjetnika kako bi Rusty mogla službeno promijeniti prezime. Dobila je novi rodni list, osobnu iskaznicu i sve ostalo. Rusty Kelly.

Ah, vlastito joj je ime zvučalo grozno i otrcano u usporedbi s prezimenom Kelly. Ali opet, prije nego što ga je promijenila prezivala se savršeno normalno i obično – Barnes. Marlene ju je željela posvojiti, iako je Rusty već bila punoljetna. Nije željela da bilo što sprječava Rusty da se osjeća punopravnom članicom klana Kellyjevih.

Ali to nije bilo potrebno. Sama spoznaja da je vole i prihvaćaju svi Kellyjevi – pa čak i opaka, namrgođena i pretjerano zaštitnički nastrojena


braća – bila joj je dovoljna. Činjenica da može ići na fakultet i predstavljati se kao Rusty Kelly još ju je uvijek zapanjivala, iako bi joj davne uspomene s vremena na vrijeme, kada bi je zatekle nespremnu, zaprijetile suzama. A bila se zaklela da više nikada neće plakati. Ostavila je taj život za sobom. Svu bol i sramotu koje su tvorile neizostavni dio prvih petnaest godina njezina života.

Nestale su istog trenutka kada ju je Marlene brižno umotala u zaštitni pokrivač prezimena Kelly.

Rusty je uzdahnula pogledavši u Travisa Hansona – ako se klinac tako uopće zove – koji je stajao na kraju reda s policama i ponovno se zapitala u što se to uvalila.

Bio je istih godina kao i Rusty kada je provalila u kuću Kellyjevih tražeći nešto za jelo. Oči mu je zasjenjivala ista ona tama. Tuga... Ali najgore od svega... Strah.

Naizgled osjetivši njezino nijemo proučavanje, Travis je podigao pogled s police koju je bio slagao i smjesta počeo zračiti nelagodom. Jadno je dijete bilo posve nevično spriječiti osjećaje da mu doslovce pišu na čelu. Po tome je zaključila da nema iskustva i da je sve, što god ga je dovelo u radnju i utjeralo taj strah u njegove oči, posljedica nedavnih događaja.

“Nešto nije u redu?” tiho je upitao.Moglo mu je biti petnaest godina tako joj je i rekao – ali izgledao je

mnogo starije. Bio je prilično viši od većine petnaestogodišnjaka. Mišićav. Nabijen. Nimalo štrkljast kao većina dječaka svojih godina. Brzo je stario. Odrastao. Bio je puno zreliji u odnosu na svoje godine.

Bilo je to nešto s čim se Rusty definitivno mogla poistovjetiti, jer je i sama bila prisiljena odrasti kada joj je bilo tek deset godina. Kad je već kod toga, je li zapravo ikada istinski bila dijete?

“Sve je u savršenom redu”, vedro je odvratila Rusty, nadajući se da nije prozirna kao i dječak u vezi sa svojom nesigurnošću. “Samo razmišljam kako bismo mogli napraviti stanku za ručak nakon što završiš s tom policom. U blizini se nalazi prodavaonica sa sendvičima. Jesi li gladan?”

Način na koji su mu oči istog trena zasjale otkrio joj je da je doista gladan. Zapitala se kada je posljednji put pojeo pošten obrok. Ali nije ga željela upitati jer bi vjerojatno zbrisao.

“Ovaj, ostavio sam novčanik kod kuće”, promucao je. “Ali sutra ću vam vratiti novac. To jest, ako želite da se vratim.”


Rusty je iskrivila lice. Frankova željezarija nije radila nedjeljom. Taj je dan bio rezerviran za crkvu i obitelj. Ali Travis nije morao znati kako bi Frank pošizio da čuje da je bilo koji njegov zaposlenik radio nedjeljom. Rusty je već odlučila da će klincu potajno platiti, pa makar i iz vlastitog džepa.

“Nedjeljom imamo inventuru”, rekla je, nadajući se da će joj Bog oprostiti tu smionu laž. “Trgovina ne radi, ali svakako bi mi dobro došao nekoliko sati, ako možeš doći ujutro.”

Olakšanje je preplavilo njegove oči, a ramena su mu se opustila. “Može. Nema problema. Mogu doći u osam i ostati dok god me budete trebali.”

Rusty je objeručke prihvatila šansu da mu postavi škakljivo pitanje i pomno pratila njegovu reakciju. “Siguran si da tvojoj mami neće smetati? Hoću reći, većina ovdašnjih ljudi nedjeljom odlazi u crkvu i provodi vrijeme s obitelji. Ne bih željela ostati bez dobrog radnika ako će ti se mama ljutiti što ćeš raditi nedjeljom.”

Njegovo se lice ukrutilo, a oči ugasnule, tek kratko bljesnuvši dok je odgovarao.

“Nemam majku. Sestra se brine o meni i drugoj, mlađoj sestri. Volim joj pomagati. Eve... hoću reći, ona... previše radi. Neće joj smetati ako budem odradio nekoliko sati. Novac će nam svakako dobro doći.”

Rusty je zapamtila tu informaciju i hitro se prebacila na drugu temu. Travis je izgledao iznimno nelagodno i nije željela riskirati da pobjegne. Iako nije bila sigurna zašto joj je to toliko važno. Kvragu, vjerojatno bi bilo bolje da se klinac ne zadržava predugo jer kad Frank dozna što je Rusty učinila, vjerojatno će se zapitati jesu li joj sve daske na broju.

“Onda dobro. Što bi želio jesti? Imaju sjajan dvostruki sendvič. Ali također prodaju i prilično bolestan hamburger. Dečku tvojih godina vjerojatno trebaju bjelančevine.”

Travis se nacerio. Letimičan osmijeh izbrisao je ponešto tame iz njegovih očiju, ali jednako je tako i nestao, zbog čega je u nju nastavio zuriti mladić odviše star za svoje godine.

“Bolestan?”Nasmijala se. “Aha. To je zapravo dobra stvar. Tako moja braća

nazivaju zbilja ukusan hamburger s mnogo masti i sira. Domaći hamburger. Ne ono prerađeno sranje koje poslužuju u restoranima brze hrane. Što kažeš na jedan bolesni hamburger sa sirom i slaninom? I, ja častim. To je najmanje što mogu učiniti kako bih ti se zahvalila jer si mi olakšao posao.”


“Zvuči sjajno”, priznao je. “I hvala. Rusty. Hoću reći, za sve. To puno znači meni i mojim sestrama.”

Došla je u veliko iskušenje da ga zgrabi i stisne. Da ga zagrli i kaže mu kako će sve biti u redu. Ali suzdržala se jer je znala da bi je i samu u njegovim godinama takva gesta prestrašila. Trebalo joj je mnogo vremena da shvati kako joj svi ljudi na ovome svijetu ne žele nauditi. I da je ljubav bezuvjetna i slobodna. Da ne dolazi s obvezama. Ni s kaznama.

Ali srce ju je boljelo zbog njega. Znala je što znači biti uplašen. Biti gladan. Nositi toliku odgovornost na svojini plećima tako mlad. Hvala Bogu na Marlene i Franku Kellyju. Hvala Bogu na svim Kellyjevima.

“Nema frke, mali. Kao što sam rekla, da ti ne slažeš sve te police, to bili morala činiti ja, Frank ionako previše radi. Imao je srčani udar prije nekoliko godina i žena mu uporno govori da malo uspori. Ali tvrdoglav je kao mazga, stoga ga nastojimo spriječiti da pretjeruje. Zapravo mi praviš ogromnu uslugu.”

On se nacerio i vratio se vađenju alata iz kutije na podu, pažljivo ga postavljajući na odgovarajuća mjesta.

Uzdahnuvši, Rusty se okrenula i pogledala na svoj ručni sat. Frank će doći tek u dva. Dugo ga je morala uvjeravati da je savršeno sposobna sama voditi željezariju prije nego što on dođe u dva i ostane do zatvaranja u šest. Dotad će moći nahraniti klinca, platiti mu i poslati ga kući, a Frank neće imati pojma ni o čemu. Barem se tako nadala.

Vrativši se u prednji dio trgovine, obišla je pult kako bi uzela torbicu. Ako nazove i unaprijed naruči hranu, neće morati dugo izbivati. Nije željela ostaviti klinca samoga, ali blagajna će biti zaključana, a također će zaključati i vrata na izlasku i okrenuti znak na Zatvoreno. Vratit će se dok si rekao keks.

Nakon što je nazvala i naručila hranu, prebacila je torbicu preko ramena i zaputila se prema vratima vičući Travisu da se vraća za pet minuta. Na izlasku se gotovo sudarila s muškarcem pa je uzmaknula, jedva uspijevajući suspregnuti psovku koja ju je zapekla na jeziku. Marlene ju je neumorno nastojala pretvoriti u damu.

Ali kada je shvatila tko ju je zamalo pregazio, smjesta je požalila zbog neizrečene psovke.

Sean Cameron stajao je pred njom i zurio u nju suzivši oči.“Što sad hoćeš, Seane?” ozlojeđeno je upitala. Taj joj je policajac vječito

dizao živac.


“Tko je to?” oštro je upitao Sean. “Frank nije spominjao nikakve nove zaposlenike.”

Rusty je uzdahnula. To što joj Sean puše za vratom nije bila nikakva novost. Život u malenom gradu definitivno je imao loše strane. Klinac je bio ovdje tek dva sata, a ovaj ga je super-policajac već došao provjeriti.

“Nisam znala da radiš i kao šef Frankove kadrovske službe”, sarkastično je odvratila.

On se snažnije namrštio. Njegova reakcija nije joj bila nimalo strana. Sean je gajio vječno nezadovoljstvo prema njoj. Imala je osjećaj kao da samo čeka da nešto zajebe kako hi je mogao protjerati iz grada i daleko od Kellyjevih.

“Rusty, ne seri.”Uputila mu je prijekoran pogled, izgubivši strpljenje. “Zbilja, Seane?

Zar ne možeš smisliti nikakvu originalniju uvredu? Koliko se već dugo poznajemo? Pet godina? A to je tvoj standardni odgovor svaki put kada se zateknemo na istome mjestu. ‘Rusty, ne seri.’” Odmahnula je glavom. “Sada me ispričaj, moram otići po ručak, a potom se moram vratiti na posao. Sigurna sam da imaš važnijeg posla nego neprestano visjeti meni za vratom.”

Sean se namrštio u odgovor. “Tko je taj klinac, Rusty?”“Ako me želiš ispitivati, morat ćeš poći sa mnom po ručak koji sam

naručila za sebe i ‘klinca’, kako si ga nazvao.” I ona ga je nazivala ’klincem ’, ali nije to činila na podrugljiv način kao on.

Potom se dosjetila nečega. Toga da je htjela zaključali vrata prije nego što ju je Sean iznenadio. Okrenula je ključ, pobrinuvši se da ne može ući dok nje nema, a potom se okrenula, podižući prst i gurajući ga Seanu u lice.

“I kloni se klinca. Jasno? Ne tiče te se. Da mu se nisi obratio, a bogme da ga nisi ni ispitivao. Ja se mogu nositi s tvojim sranjima. Sam Bog zna da ih podnosim već godinama. Ali njega jebeno pusti na miru ili ću ti, kunem ti se Bogom, zagorčati život.”

Seanove se oči bljesnule, a njoj se na trenutak učinilo kako je u njima nazrela žaljenje.

“Što znaš o njemu?” tiho je upitao Sean.Rusty je krenula prema prodavaonici sa sendvičima, znajući da će je

Sean slijediti. Bio je odviše tvrdoglav da bi je se tek tako okanio. Prije nego što se povuče željet će čuti klinčevu priču.


“To je klinac kojem očajnički trebaju posao i novac” rekla je dok su koračali pločnikom.

“Da pogodim. Frank ne zna da si ga zaposlila”, rekao je Sean.Rusty je odmahnula glavom. Sean je opsovao pokraj nje.Rusty je zastala pred vratima prodavaonice sa sendvičima i prodorno

se zagledala u Seana. Oduvijek se osjećala manje vrijednom u njegovoj blizini, ali opet, snaga njegova neodobravanja imala je moć pokunjiti i najsnažniju osobu.

“Ne, ne zna. Zasad”, ispravila se. “Ne namjeravam mu to prešutjeti. Što god ti mislio, ja volim Franka i Marlene. Nikada ne bih učinila bilo što da ih povrijedim. Danas mu je prvi dan. Gladan i totalno švorc, a usto se mora brinuti i o sestrama. Ne brini se, Seane. Platit ću mu iz vlastitog džepa, iako to neće biti mnogo. Ali vjerujem da će mu bolje koristiti išta nego ništa, a i to je siguran posao. Ovdje barem mogu paziti na njega.”

Pogled u Seanovim očima smekšao se pa je na trenutak ostao šutjeti.“Gledaj, Seane”, rekla je Rusty, mrzeći molećivost u svome glasu. Nije

joj trebalo njegovo dopuštenje. Duboko uzdahnuvši, nastavila je govoriti. “I ja sam bila takva u njegovim godinama. Nalazi se ondje gdje bih i ja još uvijek bila da nije bilo Franka i Marlene i ostatka Kellyjevih. Potrebna mu je pomoć i ja mu je mogu pružiti. Jednako tako ni meni nitko nije želio pomoći osim Kellyjevih. Stoga odbij, dobro? Znam da ti smeta što tražim da mi vjeruješ, ali misliš li da možeš ostaviti svoju nesklonost prema meni po strani i pružiti mi priliku? Nisam glupa. Mogu pomoći tom klincu i učinit ću to s tvojim dopuštenjem ili bez njega.”

Nešto vrlo nalik žaljenju bljesnulo je u Seanovu mirnom pogledu.“Ne gajim nikakvu odbojnost prema tebi”, tiho je odvratio. Ona je

prezirno otpuhnula. “Samo budi oprezna” upozorio ju je. “Ne govorim ti to kako bih te razljutio. Ali, dovraga, Rusty. Budi oprezna. Što uopće znaš o njemu? Ne sviđa mi se pomisao na to da si sama s njime u radnji. Što ako te pokuša opljačkati? Ili ti nauditi?”

Nasmijala se. “Onoga dana kad ne budem u stanju obraniti se od petnaestogodišnjeg klinca bit ću spremna za grob. Opaka sam ja, Seane. Morala sam biti, s obzirom na način na koji sam odrasla. Posljednjih me nekoliko godina s Kellyjevima jest smekšalo, ali i dalje sam prepuštena sama sebi na fakultetu, i vjeruj mi kad ti kažem da studiranje nije mačji kašalj. Pohađam tečaj samoobrane. Znam se brinuti za sebe.”


Sean je suzio oči. “Kog to kurca znači? Što se dogodilo na fakultetu? Je li te netko gnjavio?”

Ona je zakolutala očima. “Ništa za što nisam bila sposobna sama se pobrinuti.”

On je provukao dlan kroz svoju kratku kosu i naglo izdahnuo. “Dovraga, Rusty. Bi li te ubilo da mi se obratiš pomoć? Samo jednom?”

Ona je iznenađeno trepnula. “A što bi se dogodilo kada bih te zamolila za pomoć?”

“Pomogao bih ti”, tiho je odvratio. “Misliš da te mrzim, ali to nije istina. Rusty, i da nisi vječno toliko nabrušena u mojoj blizini, shvatila bi kako samo želim da budeš sigurna.”

Nije imala pojma što da mu odgovori na to.“Idem”, rekao je Sean. “Ali nastavit ću držati tog klinca na oku. Ako

bude bilo kakvih problema, nazovi me. Ako samo i pomisliš da bi moglo biti problema, nazovi me. Ako štogod zatrebaš, javi mi. Ako je klinac u kakvoj nevolji, javi mi. Možda mu možemo nekako pomoći.”

Ostala je toliko iznenađena da je mogla tek kimnuti glavom. U nevjerici je zurila u Seana dok se ovaj udaljavao. Zapravo se činilo kao da mu je... stalo.


2. POGLAVLJE

EVE je podigla pogled s ofucanog, prastarog kauča na kojem je Cammie konačno usnula, ispružena preko njezina krila, u trenutku kada se Travis pojavio na vratima trošne jednosobne auto-prikolice koju su unajmljivali.

“Je li joj bolje?” nervozno je upitao prilazeći kauču.Eve je prešla dlanom preko Cammiena čela ponavljajući učestali pokret

u proteklih nekoliko sati.“Vrućica joj je malo opala”, tihu je rekla Eve. “Jako se brinem. Ne

možemo je odvesti u bolnici, pa čak ni liječniku. Previše je opasno. Ali ne mogu joj sniziti temperaturu, ma što učinila.”

Travisovo je lice poprimilo smrknut i umoran izraz identičan Eveinu. Potom je gurnuo dlan u svoj džep i izvukao tri novčanice od dvadeset dolara,

“Znam da nije mnogo”, rekao je. “Ali sutra ću opet odraditi nekoliko sati. Gospođa koja me zaposlila jako je ljubazna. Čak mi je platila i ručak.”

Eve je uzela novac, a suze su je zapekle pod vjeđama. Progutala je knedlu, odlučna u namjeri da ostane snažna i ne dopusti Travisu da shvati koliko je zapravo uplašena i zabrinuta. Ali znao je.

“Mrzim to što moraš raditi”, odsječno je rekla. “Čim Cammie ozdravi, potražit ću posao. Obećavam.”

Travisove su se nosnice raširile. “Ne. Cammie te treba. Učinit ću što god mogu. Ako ne zaradim dovoljno u željezari, pronaći ću neki drugi posao. Ne želim da se brineš, Evie. Pobrinut ću se za nas. Kunem ti se.”

Eve je potapšala mjesto na kauču pokraj sebe, a potom jednom rukom obgrlila mlađeg brata kada je sjeo.

“Volim te. Prebrodit ćemo ovo, Travise. Obećavam. Pronaći ćemo načina da ostanemo zajedno i budemo na sigurnom.”

Uzvratio joj je čvrstim zagrljajem, pružajući joj utjehu u jednakoj mjeri kao ona njemu.

“Uspjet ćemo, Evie. Nikada se nećemo morati vratiti onom gadu. Zaštitit ću i tebe i Cammie. Neću mu dopustiti da vam opet naudi.”


Eve je dlanom obujmila bratov obraz, osjećajući lagano bockanje njegove prve brade. Bio je tako mlad. Premlad da bi nosio toliku odgovornost na svojim plećima. Ona bi trebala biti ta koja će se brinuti za Travisa i Cammie. Nikada ih nije trebala ostaviti s ocem. Zbog te će odluke žaliti do kraja života, iako nije imala drugog izbora. Ali, na sreću, uspjela ih je izvući prije nego što je Walt Breckenridge uspio ostvariti svoje bolesne fantazije.

Bilo je dovoljno što je napao Eve nakon što joj je umrla majka, ali kada je obratio pozornost na Cammie... slatku, malu, četverogodišnju Cammie. Eve je zadrhtala, osjetivši bol u srcu i mučninu u želucu kada je zamislila Cammiena oca kako je pokušava zlostavljati.

Požalila je što ga nije ubila. Što nije smislila načina da ga ubije. Drage bi volje provela ostatak svog života u zatvoru ako bi to značilo da će Cammie i Travis biti sigurni. Imali su sreće što su izvukli živu glavu. Ali Eve nije bila glupa.

Walt se neće tek tako predati.Policija je već tragala za njom. Walt je prijavio otmicu djece i stvorio

dojam o Eve kao o emocionalno nestabilnoj osobi kojoj su potrebni neprestani nadzor i psihijatrijsko liječenje.

Nitko ne bi povjerovao Eve. Zato što je Walt bogat. Jako moćan i utjecajan. Imao je dalekosežna poznanstva koja su mu mogla pomoći da prođe nekažnjeno za ubojstvo. Koja su mu pomogla da prođe nekažnjeno za ubojstvo.

Grad Dover u Tennesseeju izgledao joj je kao da pripada nekom prošlom životu s mjesta na Zapadnoj obali kamo su pobjegli. Bio je to maleni, mirni grad u blizini jezera Kentucky. U njemu je potražila utočište nakon što je bježala posljednjih nekoliko mjeseci. Nije namjeravala ostati toliko dugo, ali Cammie se razboljela i bio im je potreban novac. T plan. Kamo dalje otići. Što učiniti.

Kako preživjeli.Nije se smjela opustiti ni trenutak. Ma koliko naizgled ovdje bili

sigurni, ma koliko zaštićeni i skriveni, nije se mogla pouzdati da ih neće pronaći. A to je značilo da se mora nastaviti kretati.

Nije mogla živjeti na takav način. Nije željela takav život za svoga brata i sestru. Željela je bolje stvari za njih. Željela je Cammie sve ono što su imali svi ostali četverogodišnjaci. A Travis... On je morao ići u školu. Bio je izvrstan učenik. Imao dobre ocjene. Bio prirodno nadaren za sport. Lako je mogao


dobiti akademsku ili sportsku stipendiju. Ali to je sada bilo nemoguće. Nije ga mogla upisati u školu, a nije imala ni sredstva ni znanja da bi ga mogla poučavati kod kuće.

Jednoga dana. Na to se zavjetovala iz dana u dan. Jednog će dana normalno živjeti. Travis će dobiti obrazovanje koje zaslužuje, a Cammie će odrasti u sretno i sigurno dijete bez bojazni od toga da će je zlostavljati vlastiti otac.

“Evie, jesi li dobro?”Travisovo zabrinuto pitanje prenulo ju je iz razmišljanja. Podigla je

pogled i uvidjela kako brat usredotočeno zuri u nju. Shvatila je da joj je očito nešto rekao i da ga nije čula jer je bila duboko zamišljena. Natjerala se na smiješak i kimnula glavom.

“Dobro sam, Trav. I novac će nam pomoći. Moram kupiti još lijekova za Cammie, a treba nam i hrane. Čim ozdravi, bit će mi lakše ostaviti je s tobom kako bih mogla raditi. Ne želim da toliko radiš. Moraš se što manje izlagati javnosti.”

“Policija traži tebe”, odsječno je odvratio Travis. “Ti se trebaš kloniti pogleda. Mene ne bi uhitili. Samo bi me pokušali vratiti onom kretenu. Ako tebe ulove, završit ćeš u zatvoru. Neću dopustiti da se to dogodi.”

Ona se ponovno nasmiješila, gladeći Cammien vrući, suhi obraz. Cammie se lagano promeškoljila, a potom otvorila zamućene, vrućicom izmučene oči.

“Trav?” snenu je upitala.Travisovo se cijelo lice smekšalo. “Ovdje sam. Kako si?”“Bolje, sada kad ste i ti i Evie ovdje. Ne volim kad te nema.”Eve i Travis razmijenili su pogled ispunjen boli. Cammie se nasmrt

plašila toga da će je odvojiti od Eve i Travisa. Eveino se srce slamalo zbog činjenice da jadno dijete živi u tolikom strahu. Da ju je netko, tko se trebao u potpunosti brinuti za nju, izdao na najgori mogući način.

“Morao sam otići na posao” nježno je odvratio Travis. “Potreban nam je novac kako bismo ti mogli kupiti lijek da ozdraviš. I hranu! Što kažeš na topao obrok? Možda malo juhe?”

Cammie je nabrala nos. “Ne bih više juhe.”Eve je stegnulo u prsima. Juha je bila jedino što su si mogli priuštiti.

Preživljavali su na jeftinoj hrani. Tjestenini i juhama iz konzerve. Salami za sendviče i kruhu.


“Ovako ćemo” rekao je Travis, naginjući se preko Eve kako bi ga Cammie mogla bolje vidjeti. “Sutra ponovno idem na posao, a u blizini se nalazi sjajna prodavaonica sa sendvičima. Ako ti se jede nešto osim juhe, sutra ću ti donijeti hamburger. Zbilja su dobri. Danas sam pojeo jedan.”

Cammieno se lice ozarilo. “To super zvuči. Hvala, Trav.”“Nema na čemu. A sad želim da se odmoriš i ozdraviš, dobro?”Cammie je kimnula i zatvorila oči, snažnije se privijajući uz Evein bok.“Želiš ti da joj odem kupiti lijek?” tiho je upitao Travis.“Da. Trebamo paracetamol i ibuprofen. Naizmjence joj ih dajem. I

potrebno joj je nešto za kašalj. Možda nekakav sirup. Ne kupuj nikakvu marku. Uzmi najjeftiniji. Imamo dovoljno hrane do sutra. Nakon što se vratiš s posla, otići ću i kupiti nam nešto dok ti čuvaš Cammie. Za sada uzmi samo lijek i odmah se vrati.”

Travis je kimnuo, a potom stisnuo Evein dlan. “Sve će biti dobro, Evie.”Ona mu je uzvratila stiskom, svim se srcem moleći da govori istinu.

“Znam da hoće.”


3. POGLAVLJE

DONOVAN Kelly pogledao je prema očevoj željezariji prolazeći onuda u svom kamionetu. Sva su njegova braća imala naviku pogledati unutra kada su se nalazili u blizini kako bi se uvjerili da je sve onako kako treba biti.

Naglo je nagazio na kočnicu ugledavši Rustyn džip pred izlogom. Žurno se polukružno okrenuo, odvezao se natrag i zaustavio vozilo pokraj njezina. Na vratima je stajao znak “Zatvoreno”, ali unutra se vidjelo svjetlo.

Frank Kelly nikada nije radio nedjeljom. Kao ni oni koji su radili za njega. Što je, pobogu, Rusty radila ovdje? Jutros nije bila u crkvi. Iako, ni sam nije često odlazio na misu. Ali jutros je dopustio mami da ga odveze, s obzirom na to da KGI nije bio na terenu i da je kod kuće situacija bila mirna.

To je bilo posve neobično. Uvijek se nešto događalo. Ali nakon što su obavili posljednji zadatak prije dva tjedna s novim timom sačinjenim od Nathana, Joea, Swannyja, Skylar i Zanea – ili Edgea, kako su ga nazivali jer je trenirao mješovite borilačke vještine – ništa se novo nije dogodilo.

Novi je tim zbilja dobro funkcionirao. Bolje nego što se Donovan nadao, s obzirom na vrijeme tijekom kojeg su radili kao tim. Budući da su sada vode drugih dvaju timova bili oženjeni, krajnje pripitomljeni i posve posvećeni očinstvu, novi je tim naporno radio dok su druga dva tima uzimala manji broj zadataka.

Izišao je iz svog kamioneta, ali prije nego što je uspio i prići vratima, Rusty mu je pohitala ususret. Namrštio se zbog izraza na njezinu licu. Izgledala je kao da je učinila nešto nedopušteno. I iako je on, kao i sva njegova braća, isprva imao predrasude prema Rusty, morao je priznati da se iskazala u godinama koje su uslijedile. Postala je odgovorna mlada dama, studirala je i bila iznimno odana njegovim roditeljima. U stvari, bila je pravi član obitelji Kelly.

“Što se događa?” upitao je Donovan, provirujući prema odškrinutim vratima. “Tata nikad ne radi nedjeljom. Ima li problema? Treba li ti pomoć?”

Rusty je iskrivila lice, duboko udahnula pa ovlaš pogledala prema željezariji. “Čuj, možemo li nakratko razgovarati? Po mogućnosti malo niže niz ulicu?”


Donovanovo se čelo namrštilo zbog natruhe nervoze u njezinu glasu. “Može.”

“Pričekaj da kažem Travisu da se odmah vraćam, dobro?”Donovan je naglo podigao obrve. “Travisu? Tko je, dovraga, Travis? Je

li ti to dečko? Ako jest, kog vraga radite u tatinoj trgovini, i to nedjeljom?”Rusty je uzdahnula i odmahnula glavom. “Pričekaj sekundu i objasnit

ću ti,”Prije nego što se stigao dalje pobuniti, odjurila je i nestala kroz vrata

željezarije. Za nekoliko se sekundi ponovno pojavila, izišla i zaključala vrata za sobom, a potom krenula prema Donovanu.

Pokazala je na prodavaonicu sa sendvičima dvije zgrade dalje niz ulicu, a on ju je slijedio, pitajući se kog je vraga sada naumila. Nisu imali nikakvih problema s Rusty još otkad je završila srednju školu. Nedostajala joj je samo još jedna godina da diplomira i nije mogao ni zamisliti da je u stanju sada sve sjebati.

Ona se zaustavila i okrenula, osvrćući se oko sebe kao da strahuje da bi netko mogao čuti ono što namjerava reći.

Gurnula je dlanove u džepove i ponovno uzdahnula. “Mislila sam nazvati Nathana, ali ti si sada ovdje, pa možda...”

Utihnula je, oklijevajući. Imalo je smisla da zove Nathana ako je u problemima. Od sve braće Kelly, bila je najbliskija s njime jer ju je on prvi prihvatio. Ali otada su joj on i sva njegova braća jasno dali do znanja da je član obitelji i da se oni brinu za svoje članove obitelji. Trebala bi moći nazvati bilo koga od njih. Ne samo Nathana.

“Rusty, ako trebaš pomoć, možeš nazvati bilo koga od nas. Znaš to, zar ne?”

Kimnula je. “Znam. Samo nisam bila sigurna kako da to riješim, a Nathan vjerojatno ne bi pošizio na mene.”

“Sranje. Što si sada napravila?”“Nisam ništa napravila!” ozlojeđeno je odvratila. “Dobro, ne baš ništa.”“Što ‘ne baš ništa’ znači?” sarkastično je upitao.Ponovno je pogledala preko svog ramena, a potom pomireno slegnula

ramenima. “Recimo da sam zaposlila nekoga na pola radnog vremena u željezariji.”


“Recimo? Ili jesi ili nisi. I zašto ja ne znam za to? Maloprije sam razgovarao s tatom i siguran sam da bi mi to spomenuo. Stoga te pitam: zna li tata za tog novog zaposlenika?”

“Ne”, promrmljala je. “Nisam mu još stigla reći. Ali nisam mu to namjeravala prešutjeti! Tek sam jučer zaposlila klinca. Platit ću mu iz vlastitog džepa ako ga Frank ne bude htio zaposliti.”

Donovan je stao usredotočeno proučavati Rusty. “Rekla si klinca. I zvučiš vrlo zabrinuto u vezi s njime. Hoćeš li mi ispričati cijelu priču?”

“Htjela sam nazvati Nathana. Rekla sam ti to. Želim ga pratiti kući nakon što završi s poslom.”

Donovan je trepnuo. “Želiš što?”“U nekakvoj je nevolji, Vane. Vidim to. Ti to ne shvaćaš. Imam osjećaj

kao da gledam sebe kad sam bila u njegovim godinama. Silno je uplašen, gladan i potreban mu je novac. Kaže da nema roditelje. Samo dvije sestre o kojima se brine. A to je, bogme, velika odgovornost za petnaestogodišnjeg klinca. Zabrinuta sam za njega. Željela sam vidjeti tu njegovu obitelj. I uvjeriti se da nije ni u kakvoj u opasnosti. Ali nisam glupa. Nisam mislila ići sama. Željela sam zamoliti Nathana do pođe sa mnom. A sada si ti ovdje”, obeshrabreno je dometnula na kraju.

“I želiš da zajedno slijedimo tog klinca do mjesta na kojem živi. I što onda? Hoćemo li jednostavno doći i reći: ‘Bok! Samo smo se željeli uvjeriti da nisi negdje zatočen u podrumu i vezan lancima?’”

Rusty je odmahnula glavom, ali ramena su joj se opustila, a smiješak zatitrao na krajevima njezinih usana.

“Nisam razmišljala o tome. Nadala sam se da će mi Nathan pomoći nešto smisliti. Ne mogu to objasniti, Vane. Žao mi je tog klinca, a tek sam ga jučer upoznala. Svidio bi ti se. Miran je. Vrlo pristojan i očigledno želi zaštititi svoje sestre. Samo želim provjeriti mogu li mu bilo kako pomoći.”

Donovanovo se srce smekšalo zbog iskrenosti u njezinim očima i dirljivosti njezinih riječi. A kao za vraga, bio je slab na žene i djecu. Posebno na djecu. Izjedala ga je pomisao na petnaestogodišnjega dječaka koji jedva spaja kraj s krajem radeći u željezariji kako bi prehranio dvije sestre. Gdje su mu, dovraga, roditelji?

“Poći ću s tobom”, konačno je rekao. “Ali, Rusty, učinit ćeš točno onako kako ti kažem i biti apsolutno poslušna. Jasno? To znači da ćeš neprestano biti iza mene, i ako ti kažem da staneš, da bježiš glavom bez obzira ili da se


baciš na tlo, bolje ti je da me odmah poslušaš. Nemamo pojma u što se uplećemo, stoga očekujem da budeš pažljiva.”

Ona je žustro zaklimala glavom. “Postoji još nešto, Vane. I ne znam kako da to izvedem, a da pritom ne ispadnem nasrtljiva.”

“Ti? Nasrtljiva?” zadirkivao ju je.Ona je zakolutala očima, ali se i nasmijala. “E, pa, znam da sam

nasrtljiva. Ali imam dobre namjere! Klinac je gladan. A ako je gladan, pretpostavljam da su mu i sestre jednako gladne. Jučer sam ga častila hamburgerom za ručak i progutao ga je u tri zalogaja. Stoga sam mu i danas kupila hamburger, ali nije ga pojeo. Nije želio da znam kako ga nije pojeo. Sakrio ga je i čuva ga. Pretpostavljam da će ga odnijeti kući kako bi ga njegove sestre mogle pojesti. I to me ubija, Vane. I ja sam jednom bila tako gladna. Zato sam provalila u kuću tvojih roditelja. Skapavala sam od gladi i bila sam spremna riskirati odlazak u zatvor samo kako bih nešto pojela. Ne želim da se ista stvar dogodi i njemu. Želim ga nahraniti. Moram nešto učiniti. Ne mogu sjediti prekriženih ruku i ništa ne poduzeti.”

Donovan je prebacio ruku preko njezinih ramena i privukao je na svoja prsa kako bi je zagrlio. “Dobro si ti dijete, Rusty.”

Ona ga je podbola laktom. “Nisam više dijete!”Donovan se nasmijao. “Ne, nisi. Sad si prava mlada dama. Ponekad to

zaboravim. Teško mi je povjerovati da je prošlo toliko godina otkad te klan Kellyjevih posvojio.”

“I to su bile najbolje godine u mom životu” tiho je odvratila.“Okej, evo što predlažem. Slijedit ćemo klinca kući. Izvidjeti situaciju.

Potom ćemo smisliti kako im pružiti ono što trebaju. Mogu malo istražiti njega i njegove sestre.”

“Hvala ti, Vane. To mi mnogo znači.”“Nema problema. Samo mi učini uslugu, može? Ubuduće nazovi mene

ili bilo koga od nas prije nego što doneseš takvu odluku. Ovoga ti se puta možda posrećilo pa nisi naišla na zlonamjernog klinca, ali nitko ne može jamčiti da će se to ponoviti. Ne želim da stradaš, Rusty. Uvijek možeš nazvati mene ili bilo koga u obitelji.”

Ona se nasmiješila. “Zapravo je fora imati toliko starije braće, znaš?”Donovan je zakolutao očima. “A ja mislim da su starija braća

gnjavatori.”“To je zato što Sam i Garrett jesu gnjavatori”, odvratila je sa smijehom.


“Bogme, istina. Dobro, nego, kada puštaš klinca kući? I ne vidim nikakav automobil u blizini pa pretpostavljam da živi dovoljno blizu da dolazi pješice?”

“Nemam pojma. Nije ispunio prijavnicu, tako da nemam pojma gdje živi. I ne, nema automobil i nitko ga ne dovozi niti dolazi po njega. Ne znam koliko daleko živi, ali definitivno dolazi pješice.”

“Moglo bi biti nezgodno slijediti ga dok odlazi pješice, a da on to ne primijeti”, sumnjičavo je odvratio Donovan.

Rusty je iskrivila lice. “Da, oprezan je. Zato znam da je izvan sebe od straha i u nekakvoj nevolji. Hoću reći, većina klinaca hoda glave u oblacima. Posebno u malenim gradovima poput ovoga. Hodaju kao da ih ne brine ama baš ništa na svijetu. On je vrlo oprezan. Neprestano se osvrće.”

“Prilično si ga pomno pratila.”Kimnula je. “Aha. Pokušavala sam smisliti način kako da mu se

približim. Neprestano se premišljam kako da postupim. Najradije bih ga izravno pitala, ali to bi ga uplašilo. I sama sam prošla kroz istu stvar. Da mi je bilo tko pristupio na takav način, pobjegla bih iste sekunde. Nikome nisam vjerovala, a vjerujem da to vrijedi i za njega.”

“Znam da si imala težak život”, tiho je rekao Donovan. “I prilično je sjajno da želiš pomoći tom dječaku.”

Rustyni su obrazi porumenjeli, a oči su joj zablistale zbog Donovanove pohvale.

“Moram se vratiti prije nego što postane sumnjičav. Ako možeš, ostani ovdje. Planiram ga ostaviti da radi još pola sata. Platit ću mu u gotovini i namjerno ću mu dati dvadeset dolara manje. On neće ništa reći. Znam to. Uzet će što god mu dam i bit će zahvalan. Ali to će nam osigurati izgovor da ga slijedimo kući. Mogu mu reći da sam mu slučajno dala manje novca i usput možemo provjeriti uvjete u kojima živi.”

Donovan se potišteno nasmiješio. “Bistra si, mala. Kunem se da bi mogla preuzeti vodstvo u KGI-u i jednog dana zavladati svijetom.”

Ona se prepredeno nacerila. “Ne bih odbila radno mjesto vašeg računalnog štrebera. Tada bih se mogla igrati na Hossu.”

Donovan se namrštio. “Hoss je moj. Nitko ga ne smije dirati osim mene. Usto, ne puštam te ni blizu našim računalima. Provalila bi u njih za manje od trideset sekundi.”


“Nisam ja kriva što su moje računalne sposobnosti bolje od tvojih”, prepredeno je odvratila.

“O, Bože dragi”, promrmljao je. “Koji ogroman ego! Ja sam štreber u obitelji Kelly, hvala lijepa. Zbilja zgodni, pametni štreber kojem žene ne mogu odoljeti.”

Rusty je prasnula u smijeh. “I onda ti meni govoriš nešto za ego?”On se nacerio pa je pogurimo prema željezariji. “Idi i pobrini se za

klinca. Ja ću se parkirati u susjednoj ulici i pričekati dok ne izađe. Ako požuriš do mog kamioneta, možemo ga slijediti pa ćemo vidjeti što će se dogoditi.”

“Hvala, Vane. Ti si zakon!”“Očekujem da to zapamtiš”, sarkastično je odvratio.Rusty je zbrisala natrag u radnju, a Donovan je prišao kamionetu i

odvezao se niz ulicu. Nije mogao vjerovati da se upravo upleo u tu ludoriju, ali također je znao da ne može tek tako okrenuti glavu i praviti se da nema pojma što se događa. Ako je klinac zbilja u nevolji i treba pomoć, nije to mogao ignorirati. Mrzio je pomisao na to da bilo koje dijete mora snositi toliku odgovornost i, što je gore, biti gladno.

Bio je veliki pobornik dobrotvornih organizacija koje su pomagale djeci s teškoćama, napuštenoj i gladnoj djeci, a većina njegove financijske pomoći odlazila je u skloništa za zlostavljane žene. Pomogao je osnovati zakladu za pružanje emocionalne i financijske pomoći ženama koje su izišle iz nasilnih veza. Njegova obitelj nije ni znala za to, iako nije stvar u tome da bi imali nešto protiv. Kellyjevi su općenito novčano pomagali ljudima, kao i preuzimali zadatke radi pružanja pomoći ženama i djeci bez ikakve novčane naknade.

Jednostavno nije želio praviti frku oko svoje zaklade, stoga je dao sredstva i osnovao ih zajedno s dvjema ženama koje su nadgledale svakodnevne operacije i upozoravale ga kada bi naišle na ženu kojoj je trebalo više od puke financijske pomaći. U tim je slučajevima KGI odlazio u misiju, bilo kako bi spasili otetu djecu ili izvukli žene iz nezdrave situacije. Pomagali su im da ponovno stanu na noge i pružali im priliku da započnu novi život u mjestu za koje su vjerovali da je sigurno.

Braća su znala za njegovu slabost kada je riječ o misijama spašavanja djece ili žena, i bilo im je i više nego drago pomoći na koji god su način


mogli. Zajebavali su ga zbog te slabe točke, ali bili su jednako ustrajni u ispravljanju nepravde nanesene žrtvama.

Dovraga, sve žene iz obitelji Kelly bile su opaki borci. Njegova su braća bili prokleti sretnici, kao i vođe njihovih timova, Rio i Steele. Svi su upoznali svoje žene u ne baš idealnim situacijama, ali zaljubili su se po kratkom postupku, a Donovan im je zavidio na povezanosti s njihovim ženama. I sam je to želio. Jednoga dana. Nije nikamo žurio. Dogodit će se kad se dogodi. Ali želio je vlastitu obitelj. Ženu, djecu, biti velik dio obitelji koja će biti samo njegova.

Zasad je bio posvećeni stric Charlotte, kćeri svoga najstarijeg brata, i blizancima mlađega brata Ethana. Rio je imao trinaestogodišnju kćer, a Steele je nedavno dobio vlastitu. Svijet oko njega mijenjao se, a on je naizgled stajao u mjestu. Svaki je dan obavljao istu rutinu. Isti posao. Iz dana u dan.

Nije se mogao žaliti na svoj ljubavni život. Nije da se nije nikada seksao. Ali nisu ga zanimala površna uzbuđenja ili ševa samo radi ševe. Previše je poštovao žene da bi pristajao na seks za jednu noć. Zbog toga je bio tek u nekolicini veza i nije se ševio s nebrojenim ženama. I to mu je odgovaralo. Kada dođe dan da upozna onu pravu, želio joj je reći da nije izigravao nikakvu mušku kurvu. Želio je da zna kako je posebna. A kad je već kod toga, želio je da i njemu sve to bude posebno.

To ga je možda činilo staromodnim ili uštogljenim. Ali nije ga bilo briga. Roditelji su ga odgojili da poštuje ne samo druge nego poglavito sebe. Ako nije znao poštovati sam sebe, kako je to mogao očekivati od drugih?

Petnaest minuta nakon što je premjestio kamionet, ugledao je klinca kojeg je Rusty zaposlila kako izlazi iz željezarije. Bila je u pravu. Klinac je neprestano pogledavao preko ramena. Zapravo je tako privlačio previše pozornosti. Polagano je koračao, iznova pogledavajući lijevo-desno, a potom i preko ramena.

Bio je visok i mišićav, ali mršav. Donovan je po njegovu izgledu zaključio da je pothranjen. Lice mu je bilo koščato, a izraz na njemu sumoran. Stigavši do kraja ulice, ubrzao je i prešao zebru.

Dovraga. Ako Rusty ne požuri, umaknut će im.Upravo u trenutku kada je odlučio sam poći za klincem, Rusty je

izjurila i potrčala prema kamionetu. Bacila se na suvozačko sjedalo, a Donovan je krenuo.


“Imala si pravo, oprezan je”, promrmljao je Donovan dok se polako i potajno približavao klincu. “Iako, previše je očit. Ako ga zamijeti koji policajac, zaustavit će ga čisto zbog toga što izgleda kao da nešto skriva.”

Rusty je kimnula glavom i namrštila se. “Da, znam. Ali ne mogu mu reći da se opusti, zar ne?”

“Da, kužim.”Nekoliko su se minuta polagano vozili, a Donovan je opsovao.“Kvragu, koliko tom klincu uopće treba do posla?” Rusty je izgledala

jednako nezadovoljno kao i Donovan. “Koliko smo zasad prošli, kilometar ili tako nešto?”

“Gotovo dva”, namrgođeno je odvratio Donovan.“Skreće na onaj šljunčani put”, rekla je Rusty, naginjući se naprijed u

sjedalu. “Nadam se da nas nije prokužio i da nas se ne želi riješiti.”“Provest ćemo se kao da namjeravamo proći, a potom ćemo se vratiti”

rekao je Donovan.Ubrzao je i prošao put na koji je klinac skrenuo. Pogledao je za njime i

vidio ga kako korača uz rub, okrenuvši leđa glavnoj cesti. Donovan se odvezao dalje niz ulicu, a potom se polukružno okrenuo i vratio do šljunčanog puta.

“Dovraga!” uzviknula je Rusty kada su se vratili. “Više ga ne vidim!”Donovan je pojurio niz put, podižući prašinu za sobom.“Gledaj! Eno ga!” rekla je Rusty, pokazujući nadesno.Donovan je obišao trošnu auto-prikolicu i ponovno se okrenuo kako bi

se vratio. Kada su se zaustavili na prilazu – ako se golema rupa na travnjaku mogla nazvati kolnim prilazom – Rusty se napela, a lice joj se snuždilo dok je promatrala prikolicu u kojoj je klinac živio.

Donovan je posegnuo i uhvatio njezin dlan.“Tako sam ja živjela u njegovim godinama”, prošaptala je. “Bože,

mučno mi je kada pomislim da živi ovdje s dvjema sestrama. Mjesto je odviše maleno i za jednu osobu, a kamoli za tri.”

Donovan je iskrivio lice i složno kimnuo.Trava je bila previsoka i vapila je za košnjom. Ali to je bio njihov

najmanji problem. Polovicu krova prikolice prekrivala je plava cerada. Na drugim je mjestima nedostajala šindra. Nedostajale su i zidne letvice. Jedan je


prozor bio razbijen, a jedna od stuba koje su vodile do ulaznih vrata uništena.

Mjesto nije izgledalo nimalo pogodno za život. Odavno je trebalo biti zaplijenjeno i uništeno.

Ugasio je motor i pogledao Rusty.“Zapamti što sam ti rekao. Ostani iza mene dok se ne uvjerim da je

sigurno. Pokucat ću i vidjeti što će se dogoditi. Tek kad ti kažem da je sve u redu, možeš mu reći da si mu dala manje novca. Želim ući unutra kako bih sam procijenio situaciju.”

Rusty je kimnula. “Idemo prije nego što ih uplašimo samim time što stojimo ovdje. Vjerojatno su nasmrt preplašeni, s obzirom na to kako se klinac ponaša.”

Donovan je otvorio svoja vrata i izišao. Nije nosio pištolj, što je bilo netipično za njega. Ali nije mislio da će mu danas trebati. Sada je požalio što sve vrijeme ne drži jedan u kamionetu.

Rukom je dao znak Rusty da stane iza njega dok se oprezno uspinjao klimavim stubama.

Na vratima nije bilo komarnika, a kada je pokucao, zatresla su se kao da bi ih i najblaži udarac bio u stanju razvaliti. Kvragu, i dijete bi moglo provaliti unutra.

Čekao je nekoliko dugih sekundi prije nego što su se vrata odškrinula za koji milimetar te je pred sobom ugledao nevjerojatne oči zlaćane boje.

“Izvolite?” upitala je žena.Zanijemio je istog trenutka. Rusty je spominjala sestre. Ali ovo je bila

odrasla žena. Ne pretjerano stara. Pretpostavljao je da ima dvadesetak godina.

Ali potreslo ga je kada je u tim prekrasnim, jantarnim očima ugledao iskonski strah.


4. POGLAVLJE

“ZOVEM se Donovan Kelly, gospođo.” Donovan se žurno predstavio, želeći odagnati užas iz njezinih očiju. Zbog straha koji je isijavao iz njih, utroba mu se stisnula u čvor pa je jedva obuzdavao poriv da upadne unutra, preuzme stvar u svoje ruke i naredi joj da mu smjesta kaže čega se toliko stravično boji.

Suzdržao se – na jedvite jade. Ali sirena za uzbunu neprestano mu je urlala u glavi.

Je li imala nasilnog partnera? Ali ne, Rusty je spomenula kako je klinac rekao da živi sam sa sestrama. Je li ta žena zlostavljala klinca? Želudac mu se ponovno stisnuo. Ne, to ne može biti istina. Nije se bojala da će je netko otkriti zato što zlostavlja druge; u pitanju je bilo nešto znatno mračnije, nešto u čijem se zamjećivanju Donovan izvještio tijekom niza godina u kojima je izbavljao žene iz užasnih situacija.

“Što želite?” upitala je glasa previše tihog da bi se mogao nazvati odrješitim. Riječi su joj drhtale, kao da jedva suspreže poriv da se okrene na peti i pobjegne. Dlanovima je stiskala pohabani okvir vrata sve dok joj se jagodice i zglobovi prstiju nisu spljoštili i pobijeljeli,

Donovan je bespomoćno progutao knedlu jer... kog joj je vraga trebao reći? Da želi znati koji ju je kurac toliko uplašio? Od čega se skriva? Da joj samo želi pomoći?

Rusty ga je spasila od nemoguće odluke proguravši se naprijed i stavši pred Donovana – i učinivši točno ono što joj je rekao da ne čini.

“Zbilja mi je žao što ovako upadamo”, rekla je Rusty, održavajući glas tihim i bezazlenim. “Ali danas sam Travisu dala manje novca nego što sam trebala. Osjećala sam se grozno kada sam to shvatila. Vrlo je vrijedan i puno mi je pomogao s poslom. Donijela sam mu novac.”

Tračak olakšanja nakratko je preplavio oči mlade žene prije nego što ih je ponovno ispunio strah. Gotovo kao da se prisjetila da nikomu ne smije vjerovati na riječ. Te su se lekcije učile na težak način i Donovan je bio uvjeren kako je riječ o ženi koja je uistinu na brz i težak način naučila da svijet nije lijepo mjesto.


A potom se na vratima pojavio Travis, doslovce gurajući ženu iza sebe dok je izlazio pred Rusty i Donovana. Dobacio je Donovanu oprezan pogled, a potom se hitro usredotočio na Rusty, naizgled želeći što prije riješiti stvar kako bi se on i njegova sestra mogli povući iza zatvorenih vrata.

Ali Rusty se nije dala smesti. Donovan joj je to morao priznati. Bila je nemilosrdna kada bi nešto odlučila.

“Možemo li ući?” upitala je Rusty. “Nećemo se dugo zadržati. Osim što ti nisam dala dovoljno novca, shvatila sam da nismo razgovarali o tvome radnom vremenu nakon ovog tjedna, a željela bih da dođeš raditi nekoliko sati svakoga dana, ako si zainteresiran. Ako možemo ući i nakratko porazgovarati, začas ćemo to riješiti i skinuti vam se s vrata.”

Smješkala se sve vrijeme dok je govorila, tako da je njezina nevina zamolba zamalo zavarala i Donovana.

Travis joj je uzvratio uspaničenim, zatečenim pogledom i osvrnuo se preko ramena prije nego što je ponovno pogledao Rusty, a naposljetku oprezno pogledao prema Donovanu.

Rusty je zakoračila naprijed – iako je klinac bio očito neodlučan – kao da očekuje da će udovoljiti njezinoj razumnoj zamolbi. Ušla je prije nego što ju je Donovan uspio spriječiti. Dovraga, nisu imali pojma što se nalazi u toj kući ni zašto su njezini stanovnici izbezumljeni od straha. Nije želio da se Rusty -zajedno s njime – zatekne usred opasne situacije.

Travis je zakoračio unatrag i dobacio pogled isprike prema unutrašnjosti kuće. Sestri? Nekom drugome?

Ali Donovan mu nije pružio priliku da se predomisli. Ušao je u stopu slijedeći Rusty u slučaju da je mora hitro srušiti na pod i zaštititi je.

Prvo što je ugledao bilo je vrlo maleno dijete, djevojčicu, skutrenu na odrpanom kauču prekrivenom rupama i kutiju iz prodavaonice sa sendvičima u blizini željezarije na njezinu krilu.

Usta su joj bila umrljana kečapom i majonezom, a u rukama je držala hamburger koji je Travis zacijelo donio kući. Onaj koji mu je Rusty kupila i rekla Donovanu kako Travis nije želio da dozna kako ga nije pojeo. Sada su oboje shvatili i zašto. Donio ga je kući svojoj sestrici jer je vjerojatno skapavala od gladi.

Donovana je obuzeo bijes dok je prelazio pogledom preko dnevnog boravka – ako se ta prostorija uopće mogla nazvati tim imenom. Živjeli su u posvemašnjoj bijedi. Nije bila stvar u tome da je unutrašnjost prljava i


zapuštena, kao da je riječ o snobovima koji bacaju otpatke ili hranu na pod. Zapravo, ono malo što se unutra nalazilo bilo je uredno i pospremljeno. Ali stanje u kojem se nalazila auto-prikolica bilo je užasno.

Na barem četirima mjestima na podu ugledao je plastične zdjelice, vjerojatno kako bi skupljale kišnicu zbog napuklog krova. Kišilo je prije dvije noći. Lecnuo se pri pomisli kako im je živjeti ovdje. Bez ikakve zaštite od vremenskih neprilika.

Tada je također shvatio koliko je unutra toplo. Vruće, vlažno. Nisu imali uređaj za klimatizaciju. Prozori, takvi kakvi jesu, barem oni koji nisu bili razbijeni, bili su odškrinuti kako bi zrak slobodno ulazio unutra.

Uposlio je svaki djelić samokontrole i prisjetio se svega što su ga učiti kako bi zadržao bezizražajan izraz na licu i suspregnuo svoju iskrenu reakciju na ono što je gledao pred sobom.

“Ima li kakvih problema?” počela je starija sestra, tihim i nesigurnim glasom.

Istoga trenutka kada je Rusty upala u kuću u Donovanovoj pratnji, Travisova starija sestra bacila se na kauč i ispriječila se između mlađe djevojčice kojoj nisu mogle biti više od tri ili četiri godine – te Rusty i Donovana.

Iako je nastojala izgledati smireno i staloženo, bilo je očito kako je svakoga trenutka pripravna baciti se u borbu ili bijeg. Kao da ima dovoljno iskustva s... oboma.

“Nema nikakvih problema”, vedro je odvratila Rusty. “Kao što sam rekla Travisu, željela sam mu dati ostatak novca koji sam mu slučajno ostala dužna za sve što je danas napravio, ali također sam se željela dogovoriti s njime o tome kad bi mogao doći raditi sljedeći tjedan. To jest, ako želi.”

Travis i njegova sestra razmijenili su letimičan, zabrinut pogled.Donovan je pročistio grlo, odlučivši se i sam uključiti.“Možda bi bilo najbolje da se predstaviš – skupa sa mnom – tako da

zna za koga radi njezin brat”, odsječno je predložio Donovan.Rustyna je ruka zatreperila. “Ah, naravno. Baš sam nepristojna!” Prišla

je Travisovoj sestri i ispružila ruku. “Ja sam Rusty Kelly.”Žena je nesigurno prihvatila Rustynu ruku, ali ostala je šutjeti.

Donovan je suzio oči.Rusty se okrenula prema Donovanu. “Ovo je moj stariji brat, Donovan

Kelly. Pa, jedan od braće”, dometnula je nacerivši se. “Ima nas mnogo!


Šestorica starije braće, ako možete vjerovati. A da i ne spominjem sve druge neslužbene članove obitelji koje je mama Kelly posvojila tijekom godina.”

Donovana nije začudila zaprepaštenost na ženinu licu. Zamalo je zatresao glavom zbog Rustyne neobuzdane bujice riječi. Pretjerivala je s tim prijateljskim pristupom. A on nije pomagao nikome od ukućana da se opuste. Upravo suprotno, doimali su se samo još usplahirenije.

Djevojčica je zgrabila sestrinu ruku i približila joj se, šireći oči i brišući usta nadlanicom druge ruke. “Tko su oni, Evie?” prošaptala je. “Što žele?”

Evie. Pa, barem su nešto doznali.Donovan je zakoračio naprijed, riskirajući da “Evie” podvije rep i

pobjegne s djetetom preko ramena. Ispružio je ruku, ali nije bio nasrtljiv kao Rusty. Jednostavno ju je ispružio i pričekao da je ona uhvati. Ako se to uopće dogodi.

“Drago mi je, Evie”, nježno je rekao.Nakon poduže stanke, spustila je vitke prste na njegov dlan, a on je

osjetio kako mu trnci struje rukom sve do ramena. Njezin ga je dodir zatekao na posve neočekivan način. Ali i nju, sudeći po načinu na koji je naglo povukla ruku, zureći u njega još zbunjenijeg pogleda u očima boje tekućeg jantara.

Žena je bila prekrasna. Uplašena. Izmučena. Lice i tijelo bili su joj obasuti sjenama kao zidovi slikama. Ali bila je nevjerojatna. Previše mršava. Bilo je očito kako jedva preživljavaju, ali krhkost ju je činila samo još ljepšom. Te su ga oči opčinjavale. Mogao je jednostavno ostati stajati i zuriti u njih, razabirući sve nijanse zlatne i kestenjaste.

“Eve”, promuklo je odvratila. “Tako se zovem. Cammie i Trav zovu me Evie od milja.”

Donovan je kleknuo na otrcani tepih pred kaučem i toplo se nasmiješio djetetu. “Ti si sigurno Cammie. Lijepo ime za tako lijepu mladu damu.”

Djevojčica je izgledala zbunjeno i snažnije se stisnula uz Eveina leđa. Eve je posegnula preko ramena kako bi uhvatila Cammienu ruku koju joj je djevojčica prebacila preko ramena.

“U redu je, Cammie”, prošaptala je. “Neće ti nauditi.”Čak i dok je izgovarala to obećanje, žurno se okrenula prema

Donovanu i molećivo se zagledala u njega kao da ga preklinje da njezine riječi ne pretvori u laž. Kvragu, smučilo mu se pri samoj pomisli da su te


dvije djevojke – i njihov brat – navikli očekivati da im drugi naude. I to ne bilo tko, nego osobito muškarci.

Istina, Cammie je bila nervozna kada joj se Rusty približila. Ali kada joj je Donovan prišao, dijete se uspaničilo i gotovo se uspelo sestri na leđa.

Želio je zahtijevati da mu istog trena kažu tko im je naudio, tko ih je poučio svoj toj boli i strahu i od koga, dovraga, bježe. Potom je želio rastrgati tog kurvina sina vlastitim rukama i naposljetku se pobrinuti da toj slomljenoj obitelji više nitko nikada ne naudi.

Zar to nije bila ludost?Proveo je pet minuta s njima, a već je bio spreman umiješati se, preuzeti

njihove živote u svoje ruke i obećati im stvari koje ga se nisu ticale. Za koje nije mogao jamčiti da će ih ispuniti jer nije imao jebenog pojma protiv čega se uopće bore.

“Ne, dušo”, nježno je odvratio Donovan, mukotrpno nastojeći obuzdati bijes koji je ključao u njemu. “Nikada ti neću nauditi. Nikada. Možeš biti sigurna u to. Volio bih ti pomoći. Tvome bratu i tvojoj sestri. Volio bih biti vaš prijatelj.”

I Cammie i Eve snažno su raširile oči. Cammie je izgledala nesigurno, a Eve se sledila. Tijelo joj je bilo posve nepomično. Činilo se kao da se pretvorila u led. Osjetio je kako zuri u njega, parajući ga pogledom kao da pokušava shvatiti tko je i što je on. Predstavlja li prijetnju. Govori li istinu.

Dovraga, nikada se nije osjećao tako prokleto bespomoćno u svom životu. Bio je čovjek od akcije. Nije se zajebavao i igrao igrice. Nikada nije oklijevao kada bi nekom zatrebala pomoć. A opet, znao je da tomu nije mjesto ovdje. Ovo je bila osjetljiva situacija u kojoj se morao oprezno kretati, kao da prolazi minskim poljem. Situacija koja bi se u svakom trenutku mogla posve oteti kontroli.

“Mi nemamo prijatelje”, promrmljala je Cammie. “Evie kaže da nije sigurno.”

“Cammie, pssst” rekla je Eve, naglo se okrećući kako bi utišala dijete. Ponovno se okrenula prema Donovanu, a slabašan osmijeh zatitrao joj je na usnama. “Cammie ima vrlo bujnu maštu. Tako je s većinom četverogodišnjaka, znate.”

Bila je gotovo istih godina kao i njegova nećakinja Charlotte. Charlotte, koju je okruživala velika obitelj puna ljubavi. Charlotte, koja se nikada nije morala brinuti o tome odakle će doći sljedeći obrok. Charlotte, koju su


obožavali svi stričeve i strine. Djed i baka koji su je mazili i pazili. I cijela organizacija opakih vojnih operativaca koji su spremni poći u jebeni rat kako bi je zaštitili.

Ovo je dijete predstavljalo suštu suprotnost njegovoj nećakinji i njezinu životu, a Donovanu se zbog toga slamalo srce.

Rusty je pročistila grlo i ubacila se kako bi odagnala iznenadnu napetost izazvanu Cammienim priznanjem.

“Kao što sam rekla Travisu... i Eve... Travis sljedeći tjedan može odraditi nekoliko sati svaki dan, a naravno, može doći i sljedeći vikend. Potpuno sam fleksibilna, odgovara mi sve što odgovara i vama.”

Nelagoda je preletjela Eveinim licem pa je spustila pogled, a u očima su joj načas bljesnuli sram i neugoda prije nego što ih je uspjela sakriti.

“Hvala”, tiho je odvratila. “Ali ne želim da predugo radi. Samo dok Cammie ne ozdravi pa da je mogu ostaviti. Ne znam hoćemo li moči ostati ovdje, stoga ne bih voljela da ovisite o Travisu s obzirom na to da planira raditi samo privremeno.”

“A zašto ne biste mogli ostati?” oprezno je upitao Donovan.Njezine su oči postale skrovite, a zlatne se mrljice u njima smračile dok

joj je lice poprimalo nedokučiv izraz. Nehajno je podigla jednu obrvu. “Ništa nije sigurno. Nikad. Možda budemo mogli ostati ovdje, a možda i ne. Moram biti pripravna na stvarnost.”

“A ako ne budete mogli ostati?” nastavio je Donovan. “Što onda?”“Otići ćemo već nekamo”, jednostavno je odvratila.Izgovorila je s takvom smirenošću da je Donovan shvatio kako im cijela

ta situacija ne predstavlja novost. Nije imao blage veze koliko dugo bježe ni odakle. Ali brza i učestala promjena prebivališta nije im bila nimalo strana pojava.

Pomislio je na mnoštvo ludih stvari. Stvari zbog kojih bi njegova braća pomislila kako je sišao s prokletog uma. Možda i jest. Morao je stati na loptu. Povući se, duboko udahnuti i malo razmisliti prije nego što napravi krajnju glupost i sve ih iščupa iz ove rupe pa ih useli u svoju posve novu i praznu kuću, čiju je gradnju dovršio prije samo nekoliko tjedana.

Dao je sagraditi kuću razmišljajući o velikoj obitelji. Obitelji za koju je znao da je jednog dana želi imati. Iako nije imao nikakve određene planove. Niti je mislio na kakvu određenu ženu. Nije imao ni jednoga asa u rukavu.


Nikoga nije čak ni uzimao u obzir. Nikomu nije dopustio da mu se u tolikoj mjeri približi.

Ali to nije značilo da ne zna što želi. Jednoga dana. Oduvijek je to znao. Ženu. Djecu. Kuću punu djece. Glasnu, kaotičnu. Vrlo sličnu onoj kakva je bila njegova dok je odrastao; puna braće, dvojice starijih i trojice mlađih.

Želio je takav život za sebe. Želio je prenijeti svoje djetinjstvo u svoj odrasli život. Pružiti topao i stabilan dom pun ljubavi za vlastitu djecu kakav su Frank i Marlene Kelly pružili njemu i njegovoj braći. Ništa na svijetu nije želio više od toga da se vrati kući svojoj ženi nakon završetka misije. Da ga dočeka topao osmijeh pun ljubavi. Da bude okružen svojom djecom. Svojim klincima. Dijelovima sebe. Svojom krvi.

Ali zasad je njegova kuća stajala prazna. Predstavljala je simbol njegove nade za budućnost. Odvojena od ostalih kuća u kojima su živjela njegova braća na kompleksu Kellyjevih, okruženom visokim mjerama sigurnosti. Stvarnost njihovih života i vrste posla koju su odabrali.

Prazna izuzev osnovnih potrepština. Oduvijek je znao da, kad god se skrasio, želi da njegova žena uredi njihovu kuću. Da ostavi svoj ženski trag na pokućstvu, na zidnim ukrasima. Veselio se ženskastim, ukrasnim tričarijama, prepiranju oko kupaonskog umivaonika i svađi oko vječito podignute daske na zahodskoj školjci.

Sve one stvari zbog kojih su njegova braća dobronamjerno gunđala bile su stvari za kojima je Donovan žudio. No, nisu se njegova braća istinski žalila zbog svojih žena. Bili su posve u oblacima, zaljubljeni preko ušiju i odavno riješeni slučajevi. Upoznali su svoje srodne duše. Žene koje su ih ispunjavale. Zavidio im je iz dubine duše, iako je nemarno slijegao ramenima svakoga puta kada bi zadirkivali njega i Joea kako su jedina preostala braća bez lanca i povodca.

Usavršio je opušten, staložen i nemarni stav. Ako se ostale pitalo, bio je zadovoljan svojim životom. Nije ga aktivno nastojao promijeniti. Ali utroba mu se grčila svakoga puta kada bi vidio svoju braću s njihovim ženama. Njihovom djecom. Njegovim šurjakinjama, njegovom nećakinjom i nećacima.

Jednoga dana... Jednoga dana, neprestano je ponavljao. Ali taj dan nije stizao, a godine su prolazile. Pretakale se jedna u drugu. Djeca su rasla. Druga su bila na putu. Obitelj mu se nesmiljeno širila, a on je stajao u mjestu, jedini nezahvaćen bilo kakvom promjenom.

Kriste, dobrano je zakoračio u tridesete. Sam je imao četrdeset godina! Donovan nije pretjerano zaostajao za njime!


Odmahnuo je glavom, tjerajući se natrag u sadašnjost. I krajnju ozbiljnost situacije pred sobom. Zato što je nešto morao poduzeti. Nema šanse da ostane po strani i pusti da se stvari razvijaju svojim tijekom.

Rusty je još jednom odagnala neugodnu tišinu koja je zahvatila sićušnu prostoriju.

“Pa, može raditi koliko god želi. Dobar je pomoćnik, a takve je teško pronaći”, veselo je odvratila Rusty.

Ali dok je izgovarala te riječi, oprez i suzdržanost preobrazili su Eveine oči u neprobojne štitove. Već se povlačila, zatvarajući se kao da želi da Rusty i Donovan istog trenutka odu.

Rusty je uporno nastavila kao da nije zamijetila Eveino nijemo odbijanje ili stezanje Travisovih usana.

“Samo dođi sutra u isto vrijeme. Ostalo ćemo smisliti u hodu” rekla je Rusty. “A ako vam možemo još bilo kako pomoći, molim vas, recite nam. Rilo bi nam drago pomoći koliko god možemo.”

U Rustynu glasu nazirala se toplina i Donovan joj je morao priznati zasluge. Njezina očita nesvjesnost o napetosti u prostoriji i toplina u njezinu glasu opustile su Travisa, pa čak i Eve. U određenoj mjeri.

Donovan je sumnjao da se ta žena ikada posve opuštala. Bilo je očito da ima previše iskustva s navlačenjem tog štita. To je samo pojačalo njegov poriv da ga probije. Želio je doznati njezine tajne. Čega se bojala. I također je želio upoznati... nju. Na intimnijoj razini.

To ga je posve šokiralo. Gotovo se zanjihao na nogama zbog te spoznaje.

Žene u nevolji nisu predstavljale nikakvu novost za Donovana.Nikada nije sreo ni jednu čije ga okolnosti nisu razbjesnile. Gajio je

suosjećanje prema ama baš svakoj žrtvi koju je KGI spasio ili joj na neki način pomogao.

Ali nikada nije osjetio... ovo. Što god to, dovraga, bilo. Njegovi su osjećaji neizostavno sudjelovali u misijama. Njegova su braća toga bila vrlo dobro svjesna. Znali su da žene i djeca predstavljaju njegovu slabu točku. To nije bila nikakva tajna. Ali ovo? Ovo je bilo nešto potpuno drukčije i nije imalo nikakve veze s činjenicom da je Eve žena koja od nečega bježi. Ovo je bilo nešto dublje i odjednom je shvatio da se našao u dubokim govnima.

Zato što ovo nije bila žena koju je jednostavno mogao pozvati na spoj. Ugodno razgovarati s njom, podijeliti ugodan obrok, pa je možda i poljubiti


za laku noć i pritom se nadati drugom spoju i daljnjim poljupcima. To nije bila žena kuju će polagano zavoditi i osvajati sve do trenutka kada će je odvesti u krevet i voditi ljubav s njom cijelu prokletu noć te se sljedećeg jutra probuditi sa spoznajom da u naručju drži nekog vrlo posebnog.

U kurac!Nije bilo drugih riječi kojima bi mogao bolje opisati cijelu tu situaciju.

Bila je u kurcu, baš kao i on.“Ne bih se željela nametati” odvratila je Eve promuklim glasom zbog

kojeg je Donovanovom kralježnicom prostrujao drhtaj. “Cijenim vašu ponudu. Vrlo ste ljubazni prema Travisu... prema svima nama. Ali imamo ono što nam je potrebno.”

Nije rekla sve što nam je potrebno. Postojala je vrlo velika razlika između posjedovanja onoga što joj je potrebno i svega što joj je potrebno.

Rusty je iskrivila lice, a Donovan je shvatio kako ne smiju više navaljivati. Ne još. Ali nije se namjeravao predati. Ovo mu se sada pretvorilo u misiju, a kada bi si postavio nekakav cilj, nikada nije odustajao. Eve toga nije bila svjesna, ali željela ona to ili ne, on će joj pomoći. Samo je morao odlučiti što će i kako će to, dovraga, učiniti.


5. POGLAVLJE

EVE je snažno odahnula dok je kroz prozor promatrala Rusty i Donovana kako odlaze. Potom se ponovno okrenula Travisu, koji je stajao pred kaučem na kojemu je sjedila Cammie, očiju ispunjenih zbunjenošću – i strahom.

Bože, kako je Eve mrzila taj strah. Uništavalo ju je to što je njezina sestrica u tako nježnim godinama naučila da se prva osoba kojoj bi trebala moči vjerovati pokazala kao čudovište. Nijedno dijete ne bi trebalo spoznati takav strah u tako ranoj dobi. Eve je ta spoznaja tjerala u plač, ali nije se smjela predati očaju. Barem ne pred Cammie i Travisom. Ovisili su o njoj. Trebali su je. Morala je biti snažna radi njih. Nije smjela pokazivati strah ni nesigurnost. Makar je to ubilo, progutat će sve to i ostati hrabra izvana radi svoje sestre i svog brata.

“Kako su znali gdje živimo?” Eve je tiho upitala Travisa.Krivnja je ispunila Travisove oči, a Eve je pohitala naprijed i dotaknula

mu rame, primorana podići ruku zbog njegove visine. Bio je tako visok i snažan. Odrastao muškarac prije svog vremena. Poput Cammie, i on je još uvijek trebao biti dijete, djetinje naivan i bez znanja koje ih je sada izjedalo iznutra poput otrova.

“Trav, u redu je”, utješno je rekla.On je odmahnuo glavom. “Ne, Evie, nije. Nisam bio dovoljno oprezan.

Sigurno su me slijedili na povratku iz željezarije. Shvatio sam da me prati neki kamionet, ali nisam želio privlačiti pažnju trčanjem. Samo... nadao sam se da je u pitanju netko od mještana tko ide u istom smjeru, a kada sam skrenuo na naš put, zastao sam i okrenuo se, ali odvezli su se dalje. Sigurno su se vratili. Žao mi je.”

Privukla ga je u zagrljaj. “Doimlju se drago. Došli su ovamo kako bi ti Rusty dala novac koji ti duguje i dogovorila radno vrijeme. Sigurna sam da ne misle ništa loše.”

Laž joj je s lakoćom skliznula s usana. Da, izgledali su drago. Normalno. Ali izgled zna varati i to je vrlo dobro znala. Njezin je očuh naizgled bio savršeno normalan, trezven čovjek. Bogat. Dobro umrežen.


Filantrop. Uključen u lokalnu politiku. Baš ništa nije ukazivalo na ono što se skriva pod uglađenom, besprijekornom vanjštinom. Osjetila je mučninu pri pomisli na to.

“Želiš li da dam otkaz?” nervozno je upitao Travis. “Možda bih se trebao pokušati zaposliti negdje drugdje. Samo mi se činilo predobrim da bi bilo istina. Platila mi je gotovinom. Nije mi postavljala nikakva pitanja. Bila je zbilja draga pa sam se opustio.”

“Ne. Mislim da bi bilo još sumnjivije da se odjednom prestaneš pojavljivati, posebno s obzirom na to da su došli ovamo i tako se ljubazno ponijeli. Pitat će se zašto si dao otkaz. Neki drugi poslodavac ne bi bio jednako pristupačan. Posrećilo ti se. Većina bi odbila platiti gotovinom. Osim toga, radit ćeš privremeno. Samo još nekoliko dana dok se Cammie oporavi tako da može ostati s tobom kako bih ja mogla ići raditi.”

“Ne smeta mi”, gorljivo je odvratio Travis. “Učinila si toliko toga za nas. To je najmanje što ja mogu učiniti za tebe. Neću ti dopustiti da se iscrpljuješ kao do sada. Nije pošteno. Trebala bi imati život, Evie. Mlada si, prelijepa, a sada na grbači imaš dvoje djece o kojima se moraš brinuti, iako bi trebala imati vlastitu obitelj.”

“Vi jeste moja obitelj”, jednako je gorljivo odvratila Eve. “Volim tebe i Cammie. Ne bih mijenjala baš ništa što se toga tiče. Mrzim to što moramo raditi. Mrzim to što se moramo skrivati i neprestano seliti. Ti i Cammie trebali biste imati djetinjstvo, a ne prisilno odrasti. Ti si tinejdžer, Trav. Trebao bi ići u školu s ostalom djecom svoje dobi. Baviti se sportom. Zabavljati se. To nije pošteno!”

“Evie?”Na Cammien blagi šapat okrenuli su se i ona i Travis, a Eve je smjesta

požalila što je povela taj razgovor pred njom. “Bit ćemo dobro, zar ne?”Eve je pojurila prema kauču i sjela, privlačeći Cammie u naručje i

čvrsto je grleći. Pomilovala je njezine plave kovrče i utisnula poljubac u njezinu slatku glavicu.

“Naravno da hoćemo, dušo. Ne želim da se brineš. Obećaj mi.”Cammie se odmaknula i nesigurno nasmiješila, a potom pogledala u

Travisa. “Uvijek ćemo biti zajedno, zar ne?”Travis je sjeo s Cammienc druge strane i zagrlio i Eve i Cammie.“Nego što, sekice. Mi smo obitelj. Baš kao što je Evie rekla. Bit ćemo

dobro. Nikada nas neće pronaći. Nitko nam nikada više neće nauditi.”


Eve je zaboljelo srce zbog nježnosti i odlučnosti u Travisovu glasu. Progutala je knedlu kada joj se grlo stegnulo od siline emocija i trepnula kada su je suze zapekle u očima. I uživala u zagrljaju svoje sestre i svog brata. Kao da ih on može zakriliti od vanjskog svijeta. Kvragu sve, učinit će što god je u njezinoj moći da budu dobro. Što god bude morala učiniti. Njezina ljubav i njezina žrtva nisu poznavale granice kada je u pitanju bila njihova sigurnost.

Podigla je lice prema Travisu. “Još samo ovaj tjedan, dobro? Ako možeš odraditi ovaj tjedan, Cammie će ozdraviti, a ja ću pronaći posao. Nešto tijekom dana tako da ne moram izbivati navečer. Moći ćemo zajedno večerati. Baš kao obitelj, “

“Bolje mi je, Evie”, ozbiljnim je glasom izjavila Cammie.Eve je provukla prste kroz Cammiemi kosu, a potom je poljubila u

sljepoočnicu, zadržavši usne na njoj jedan trenutak. Koža joj je još gorjela od vrućice.

“Znam da jest, dušo. Ali moraš se odmarati još nekoliko dana. Nema razloga da žurimo, zar ne? Sutra ću otići po namirnice i kupiti nešto za tebe.”

Cammiene su oči zablistale. “Poklon? Obožavam poklone!”Eve se nasmiješila. Koja djevojčica nije voljela poklone? Nedaleko od

željezarije u kojoj je radio Travis nalazila se svaštarica. Otići će rano, prije nego što Travis bude morao krenuti na posao, i vidjeti što će uspjeti pronaći. Cammie je trebalo još nekoliko majica i kratkih hlačica. Nešto prozračnu, s obzirom na to da nisu imali klimatizacijski uređaj, a temperature su već bile visoke usprkos samom začetku ljeta.

“Zbog toga ćeš se imati čemu veseliti”, rekla je Eve, još jednom privijajući Cammie uza se.

Posljednjih su se nekoliko mjeseci imali maločemu veseliti. Ponekad joj se činilo kao da se skrivaju i bježe godinama. Da je ovo njihov život i da je oduvijek bio takav. Eve je bilo teško prisjetiti se normalna života. Kada nije nosila težinu cijeloga svijeta na svojim ramenima i osjećala okus straha u ustima svakog puta kada bi udahnula.

“Spava mi se, Evie”, promrmljala je Cammie, susprežući zijevanje rukom još uvijek umrljanom od hamburgera koji je bila slistila.

Travis se nasmiješio. “Hajde. Ja ću te odnijeti u krevet i ušuškati. Zvuči li ti to dobro?”

Umjesto odgovora, Camrnie je izmigoljila iz Eveina zagrljaja pa ispružila obje ruke prema Travisu kako bi je podigao. On ju je s lakoćom


primio u naručje i odnio je do jedine spavaće sobe koju su imali, one u kojoj su spavale Cammie i Eve, dok je Travis spavao na kauču.

Čim su izišli iz dnevnog boravka. Evie je zarila lice u dlanove, nakratko se prepuštajući razornom očaju koji se nadvijao nad njom poput najmračnijeg olujnog oblaka.

O, Bože, što će učiniti? Neće moći zauvijek bježati. Neće moći pobjeći od prošlosti. A neizvjesnost o tome kada i koliko će dugo morati bježati nagrizala joj je utrobu. Morala je ostati zdrava zbog Cammie i Travisa. Ovisili su o njoj. Ona je predstavljala nepromjenjivu stvar u njihovim naglavce izokrenutim životima.

Izdaja.Opsjela ju je gorčina. Mržnja. Nikad nije ni pomišljala da je sposobna za

takvu snažnu mržnju. Ali bila je ondje. Silovita i podmukla. Nikada nije ni pomišljala na zločin. Ali znala je da je u stanju ubiti Walta bez trunke žaljenja. Rado će provesti ostatak života u zatvoru ako to znači da će Cammie i Travis biti sigurni i imati život.

Ali zasad su je trebali. Nije ih mogla napustiti. Ma što morala učiniti kako bi ih zaštitila, učinit će to. Pa makar to značilo da će ostatak života provesti u bijegu i vječno se osvrćući.


6. POGLAVLJE

DONOVAN je odvezao Rusty natrag u željezariju po njezin džip. Kad je izišla iz njegova kamioneta, povikao je za njom. “Ideš k mami?”

Rusty je zakolutala očima. “Naravno. Nedjelja je dan za obiteljsku večeru u kući mame Kelly, a današnja je zvučala važno. Hoću reći, važnije nego inače, jasno mi je dala do znanja da će svi biti prisutni i da ne prihvaća nikakve izgovore.”

Donovan se nasmijao. “Da, sigurno nešto sprema, sam Bog zna što je posrijedi. Slijedit ću te onamo pa ćemo zajedno ući. Vjerujem da su svi ostali već ondje.”

“Reći ću im” tiho je rekla Rusty. “Nisam im ovo namjeravala prešutjeti. Nadam se da to znaš.”

“Znam, dušo. I ne brini se. Pomoći ću ti s time.”Toplina je bljesnula u Rustynim očima pa se snažnije osmjehnula, zbog

čega joj je lice izgledalo još ljepše. Zbilja je izrasla u prekrasnu mladu ženu. Donovan se ponosio njome i žalio je zbog činjenice što joj ni on ni njegova braća to nisu dovoljno često govorili. Međutim, mama i tata svakodnevno su iskazivali svoj ponos na nju.

“Ponosan sam na tebe, Rusty. Ne govorim ti to onoliko često koliko bih trebao. Ali pametna si. Ne dopusti da te itko uvjeri u suprotno. I što je još važnije, imaš dobro srce. Bit ćeš neodoljiva muškoj populaciji, što je grozna stvar jer to znači da ćemo ja i moja braća biti prisiljeni isprašiti hrpu turova.”

Rusty se nasmijala, ali cijelo joj se lice ozarilo od sreće.“Meni će biti još gore nego vama! Jedan opaki brat potpuno je dovoljan.

Ali šestorica opake braće koji će puhati nekom jadničku za vratom? Bit će pravo čudo ako uspijem i jednog natjerati da ostane i preživi rešetanje.”

Donovan se nasmijao. “Kao da te to sprječava. Čuo sam ja dosta toga o tvojim dečkima.”

Rusty je tobože užasnuto podigla obrve, “Kojim dečkima?”


Donovan je frknuo. “Vrlo dobro znaš da nas mama časti pričama o tvojim spojevima. Dovraga, čudi me što nije tražila od nas da istražimo tipove s kojima izlaziš na fakultetu.”

Rusty je zakolutala. “O, Bože, nemoj joj to ni spominjati! Sigurno bi to učinila!”

“To i nije loša ideja. Dobro je biti oprezan, Rusty. Živiš nekoliko sati vožnje dalje od svoje obitelji. Za mladu djevojku na velikom sveučilištu nikad dovoljno opreza, znaš.”

Rusty se nagnula, položivši dlan na rukicu. “Oprezna sam, Vane. Dovoljno sam dugo s vama da znam kakvi sve kreteni žive na ovome svijetu. Znam da svi nastojite ne otkrivati previše o svojim misijama, ali načula sam dovoljno kako bih znala što se događa u vanjskom svijetu. Oprezna sam, a i vi ste me naučili kako da se brinem za sebe. Nathan i Joe zadali su si zadatak da me pouče vještinama samoobrane. Umiješao se čak i Garrett i nije mi dao mira dok ga nisam uspjela isprašiti. Cijelo me tijelo boljelo tjedan dana nakon toga!”

“Drago mi je da moja braća imaju bar malo soli u svojim tvrdim tikvama”, odvratio je Donovan cereći se. “A sada brišimo odavde prije nego što si natovarimo bijes mame Kelly na leđa. Znaš koliko je nemilosrdna kada je riječ o izostajanju s obiteljskih objeda.”

Rusty je pogledala na sat i zacviljela. “O, moj, Bože, jako kasnimo!”Potom je zamahnula rukom i zalupila vratima te pohitala prema svom

džipu i ušla. Donovan se nacerio i izvezao se s parkirališta pomno je slijedeći.Da, obiteljske večere bile su najbolja stvar na svijetu. Ali kašnjenje je

bilo nedopustivo u svijetu Marlene Kelly. Željela je da svi njezini pilići budu prisutni i njezini su pilići strogo poštivali njezina pravila.

Dok se Donovan vozio prema kući svojih roditelja, raspoloženje mu je splasnulo kada se prisjetio Eve i njezinih brata i sestre te bijede u kojoj su živjeli. Dlanovima je čvrsto primio upravljač dok je nastojao smisliti kog bi vraga mogao učiniti u vezi s njima. Trebao mu je veći broj informacija. Čak se zapitao jesu li im to prava imena, a ako jesu, zaključio je kako nisu bili najspretniji u skrivanju tragova. A to ga je zabrinjavalo. Zato što će ih, ako bježe – a bilo je očito da čine upravo to – u određenom trenutku ono od čega god bježe sustići.


Ako do toga dođe, usrdno se nadao da će se to dogoditi ovdje, a ne nakon što se odsele i nestanu. Ako će ih to što ih već proganja sustići, tada je želio da se to dogodi ovdje gdje će ih on moči zaštititi.

Odmahnuo je glavom. Iako mu bijes zbog žene i djeteta u takvoj situaciji nije bio nepoznata ili iznenađujuća činjenica, njegova osobna reakcija na tu ženu, Eve... Pa, nije znao kog da vraga misli o tome.

Bilo je nečega u njoj. U tim očima. Istoga trena kada je odškrinula vrata trošne auto-prikolice i pogledala ga svojim prekrasnim očima, osjećao se kao da ga je netko udario šakom u trbuh. Što ju je duže gledao, to mu se utroba snažnije stezala. Nikada se nije osjećao toliko bespomoćno u svom životu, a bespomoćnost nije bila osjećaj s kojim se često susretao.

Bio je tip koji je preuzimao stvari u svoje ruke. Čovjek od akcije. Nije bio pasivan promatrač kada je riječ o bilo kakvoj nepravdi. Posebno onoj koja je uključivala djecu ili žene. A opet je morao ostati suzdržan. Stajati ondje i pretvarati se da ga situacija tek djelomično zanima. Morao je natjerati samog sebe da se povuče i ne bude agresivan pa da pretjera i uplaši je do besvijesti.

Zato što je znao. Znao je kako bi, da je učinio bilo što takvo, pobjegla i da je više nikada ne bi vidio.

Što je duže razmišljao o toj situaciji, to je postajao svjesniji da mora prikupiti što više informacija o njoj i da mora biti prokleto diskretan u vezi s time. A to ga je beskrajno frustriralo. Nije bio navikao na takve stvari. On je odmah pristupao rješavanju problema. Djelovao je. Jednostavno je bio takav.

KGI je bio takav. Za to su se zauzimali.A sada je išao protiv svakoga svog duboko ukorijenjenog instinkta.

Odlazio. Pretvarao se da ono što je vidio nije važno. Vraga nije važno!Postoji način. Uvijek postoji način. Nije zabadava bio glavni štreber u

organizaciji. Dakako, imao je u nogama, ali imao je i u glavi. Bio je sposoban prašiti turove jednako dobro kao i ostala braća, ali njegovu najjaču stranu predstavljali su pamet i sposobnost rješavanja problema. Bio je čarobnjak za računala i tehnologiju. Ali ništa mu od toga neće vrijediti ni pišljivog boba ako joj se ne uspije dovoljno približiti da je prozre. A to je bio najveći izazov od svih.

Kao što su on i Rusty posumnjali, bili su posljednji pristigli članovi klana Kellyjevih. Dvorište pred kućom njegovih roditelja nalikovalo je mjestu za otkup rabljenih automobila s obzirom na to da su bili razbacani posvuda.


Prije nego što je Rusty izišla iz kamioneta, Marlene ih je već čekala na trijemu ozlojeđena izraza lica.

“Kasnite”, nepotrebno je rekla. “Odgodila sam večeru pola sata jer smo čekali da se vas dvoje pojavite.”

“Znam, znam”, odvratila je Rusty žureći prema stubama. “Jako mi je žao.”

Marlene Kelly prijekorno je pogledala Donovana koji joj se približavao sporijim korakom. On je pak na licu imao svoj najbolji molećivi izraz jer je znao da mu majka ne može odoljeti. Sudeći po rezigniranom pogledu koji mu je uputila, Marlene je bila i te kako svjesna da je pokušava preveslati.

Uspevši se stubama, utisnuo je poljubac u njezin obraz. “Oprosti, mama. Poslije ćemo objasniti.”

Njezino je lice smjesta poprimilo zabrinut izraz pa je naizmjence pogledala njega i Rusty.

“Što se događa? Je li sve u redu?”“Previše se brineš, mama”, prekorio ju je Donovan. “Sve je u redu.

Objasnit ćemo sve nakon što pojedemo večeru koju odgađaš već pola sata. Nema potrebe da ostali i dalje čekaju jelo jer im vjerojatno već cure sline pri pomisli na tvoju hranu.”

Marlene mu je uputila oštar pogled. “Baš si slatkorječiv. Točno znaš kako ugoditi mom egu i izvući se iz nevolje. No dobro. Hajdemo jesti. Ne morate mi odmah reći, ali nemojte misliti da ću zaboraviti! Razgovarat ćemo prije nego što odete.”

Donovan se nasmijao. “Naravno. Bih li ti išta zatajio?”“Bi!”Rusty je prasnula u smijeh pa su ušli u kuću, a Donovana je smjesta

opčinio miris doma. Prigušeni razgovor. Smijeh. Dječji hihot. Nikada se nije zasitio dolaska kući. Svakog puta kada bi zakoračio u kuću svojih roditelja, odmah bi osjetio mir. Samo što danas nije bio zadovoljan kao i obično jer su mu misli i dalje zaokupljali Eve, Travis i Cammie, koji nisu imali ništa od toga. Obitelj. Osjećaj nepokolebljive odanosti i bezuvjetne ljubavi.

Imao je sreće. Prokleto mnogo sreće. I stezalo ga je u prsima pri pomisli da se samo nekoliko kilometara dalje nalazi bijedna auto-prikolica puna ranjivih ljudi kojima očajnički treba pomoć.


A njegova je majka doista nešto spremala. Nešto veće od uobičajenoga obiteljskog okupljanja nedjeljom, kada im je to raspored dopuštao i kada ni jedan od njegove braće nije bio na terenu.

Bilo je to očito u potajnom smiješku koji je dobacila njegovu ocu dok su svi večerali za ogromnim hrastovim stolom kojem su se tijekom godina pridružili novi listovi i proširili ga.

Sada je, zbog svih žena i unučadi, stol bio silno dugačak, a njegova je majka ustrajala u tome da se svi mogu okupiti za njime. Nije bilo zasebnoga dječjeg stola. Svi su imali vlastito mjesto tako da je mogla pogledati niz stol i u isti mah vidjeti svu svoju djecu i unučad.

Majka mu je blistala od ushita, što je značilo da im svima sprema iznenađenje. Samo se pitao o čemu je, dovraga, riječ.

U zraku se osjećalo uzbuđenje. Prožimalo je cijelu večeru. Njegova braća, njihove žene i razgovor bili su živahni. Sarah i Garrett bili su zalijepljeni jedno za drugo, a Sarah se smješkala svojemu mrgi na način zbog kojeg se Garrett vjerojatno topio sve do nožnih prstiju.

Sophie je blistala, smještena između muža i kćeri Charlotte. Sam ju je često dodirivao. Kratkim, laganim dodirima. Ili bi ovio ruku oko naslona njezina stolca i privukao je k sebi dok su se smijali i jeli.

Joe je izgledao nezainteresirano za ljubav i bliskost koja je toliko očito isijavala iz njihove braće i žena koje su voljeli. Ali Donovan im je zavidio. Želio je sve to za sebe. Joe je bio mladi od Donovana i sve njihove braće. Iako se Nathan, njegov brat blizanac, skrasio sa Sheom, Joe ničime nije davao naslutiti kako želi učiniti istu stvar. Imao je malo više od trideset godina. Nathanu je bilo trideset godina kada su se on i Shea upoznali na vrlo neobičan način.

Donovan je odmahnuo glavom, još mu je uvijek bilo teško povjerovati da Shea ima takve izvanredne sposobnosti. Da je spasila njegova brata. I još važnije od toga, da je na sebe preuzela svu njegovu muku i njegov bol. Upila ih i učinila ih svojima. Donovan nije mogao pojmiti da može postojati žena koja bi bila toliko nesebična prema nekomu koga i ne poznaje. Prema strancu s kojim je stupila u kontakt usprkos tisućama kilometara koje su ih razdvajale.

Spona koja ih je povezivala bila je jaka i izdržljiva. Izdržala je dok je Nathan nije pronašao. I još je uvijek bila postojana. Neraskidiva.


A opet, obitelj je postupala prema njoj kao prema svim drugim snahama i šurjakinjama. Posve uobičajeno. Naizgled su bili nesvjesni činjenice da je imala telepatske sposobnosti i dijelila mentalnu vezu s Nathanom i Joeom. Da su mogli komunicirati pomoću misli i na mnogo intimniji način.

Donovan im je zavidio i na tomu. Žudio je za takvom vezom sa ženom koju bi volio i koja bi voljela njega.

“Izgledaš zabrinuto, stari”, promrmljao je Ethan, sjedeći pokraj njega.Ethan i Rachel sjedili su zdesna Donovanu, dok se Rusty smjestila s

njegove lijeve strane. Možda zato što je željela da je podrži nakon što bude obavijestila obitelj o svojim postupcima. Suočit će se s prokleto mnogo pitanja.

Blizanci su spavali u svojim kolijevkama tek nekoliko metara dalje kako bi im, u slučaju da se probude, netko mogao smjesta prići. A na to su bili spremni svi članovi obitelji, s pripremljenom bočicom i pomoći pri hranjenju. To je bila bit njegove obitelji. Uvijek su bili jedni uz druge i pružali si nepokolebljivu, bezuvjetnu ljubav i podršku.

Donovan je odmahnuo glavom. “Poslije ćemo o tome. Mama se sprema reći nam nešto. Samo što se ne izvrne sa stola. Vjerujem da će joj uskoro prekipjeti pa ćemo doznati zašto nas je sve pozvala.”

Ethan se nacerio. “I ti si to primijetio, ha?”“Teško je ne primijetiti”, sarkastično je odvratio Donovan. “Vrpolji se

od nestrpljenja. Sam Bog zna što je sad zakuhala. Mislim da bismo se trebali pripremiti za prepad.”

Ethan se nasmiješio grleći Rachel i privlačeći je k sebi. Rachel se nasmiješila Donovanu, a Donovana je oduševila radost koju je ugledao u njezinim očima. U očima koje su nekoć bile neprestano zamračene sjenama. Znanjem o prošlosti. Svim što je pretrpjela. Konačno. Konačno se oslobodila tame. Bila je sretna. Voljela. Ali najvažnije od svega, ponovno je bila svoja.

Donovan joj je uzvratio smiješkom, dopuštajući svoj ljubavi koju je osjećao prema njoj da ispuni njegovo srce. Ethan je bio prokleti sretnik zbog druge prilike koju je dobio. Zamalo je izgubio Rachel, a to je bilo nešto što bi zauvijek progonilo Ethana – kao i ostatak obitelji.

“Izgledaš dobro, dušo”, nježno je rekao. “Teško je povjerovati da si nedavno rodila.”


Njezini su obrazi porumenjeli, ali uzvratila mu je pogledom punim ljubavi i nježnosti.

“Prošlo je gotovo godinu dana! Možeš li povjerovati u to? Kunem se da blizanci rastu kao gljive. Ne mogu više održavati korak s njima. Mason se svim silama trudi sustići Iana u hodanju, a neka mi Bog pomogne kad se obojica oslobode.”

Donovana je zaboljelo srce. Da, vrijeme je proletjelo. Djeca su narasla. Bilo je teško u potpunosti uživati u tim trenucima kada su toliko brzo prolazili.

“Jesi li dobro?” tihim ga je glasom upitala Rachel kako je drugi ne bi čuli. Ali opet, preostali je razgovor bio bučan i kaotičan. Oko njih su se vodila barem još tri druga razgovora dok su svi blebetali, smijali se i šalili, stoga je bilo malo vjerojatno da će bilo tko čuti ono što Rachel govori.

Donovan se nasmiješio. “Da, dušo. Dobro sam. Samo razmišljam o nečemu. Ispričat ću ti poslije. Možda zatrebam i tvoju pomoć.”

I Racheline i Ethanove oči smjesta je ispunila briga. “Znaš da trebaš samo pitati”, odvratila je Rachel. Ethan je kimnuo pa su oboje nastavili pozorno zuriti u Donovana.

“Znam. I cijenim to. Ali nije stvar u meni, stoga se ne brinite. Sve ću objasniti nakon što nam mama kaže što joj je na pameti.”

Kao na znak, svi su okupljeni utihnuli, a Donovan je obratio pozornost na oca koji je podigao ruku. Oduševljavao se činjenicom da njegov otac ima apsolutno poštovanje cijele obitelji.

Braća su mu bila odrasli muškarci. Imali su vlastite obitelji. A Frank Kelly i dalje je bio glava obitelji. Kada je imao nešto za reći, njegova su djeca slušala. Imao je njihovo puno poštovanje, i baš svaki član obitelji Kelly pridržavao se pravila njihovog oca ili majke.

“Vaša majka želi nešto podijeliti sa svima”, rekao je ozbiljnim glasom. “Zato je ustrajala da se danas okupite ovdje. Svi”, pomno je istaknuo, pogledavajući niz stol prema Seanu Cameronu i Swannyju. Njegova je žena prigrlila obojicu mladića i uvrstila ih među Kellyjeve. Jednako kao i Rusty.

Svi su uprli pogled u majčinu smjeru i čekali. Na licima jednih prevladavala je zabrinutost, a u drugih puka znatiželja. Po izrazu njezina lica i osmijehu koji joj je plesao na usnama bilo je očito kako im ne namjerava reći išta loše. Stoga nije bilo razloga za brigu.


Marlene Kelly pogledala je muža, a potom posegnula preko stola kako bi uhvatila njegov dlan koji je počivao pokraj tanjura.

Stisnula ga je i uputila mu pogled pun ljubavi od kojeg je Donovana zaboljelo srce. Prošle su tolike godine. Pretrpjeli su tolike nevolje. A njihova je ljubav bila svejednako snažna. Nepromjenjiva. Bila je to konstanta u svim njihovim životima i oblikovala život sve i jedne osobe s kojom su se Marlene i Frank susreli u životu.

“Vaš otac i ja željeli smo vam osobno priopćiti ovu vijest. Znam da ste svi željeli da se preselimo na kompleks i da sam se opirala. Ali jednostavno obožavam ovu kuću. U njoj su odrasla moja djeca. U nju su dolazila moja unučad kako bi posjetila djeda i baku. U ovoj smo kući stvorili uspomene, a to nije nešto s čime se rado rastajem.”

Zastala je kao da pušta riječi da se usijeku u pamćenje svih okupljenih članova obitelji.

“Ali također znamo da ste zabrinuti. I to s dobrim razlogom. Ova je obitelj pretrpjela mnogo toga u posljednjih nekoliko godina. A vaš otac i ja ne želimo vam otežavati stvar. Ne želimo da morate misliti na nas sada kad se morate usredotočiti na vlastite obitelji.”

Duboko je udahnula, a ovoga je puta Frank stisnuo njezin dlan i uputio joj ohrabrujući smiješak.

“Stoga smo odlučili. Preselit ćemo se na zemljište na kompleksu koje nam je Sam namijenio, iako sam Bog zna da je vjerojatno već odustao od nas. Ali razgovarali smo s arhitektom. Bio je ovdje i izradio skicu ove kuće kako bismo mogli sagraditi istu takvu unutar kompleksa.”

Stolom se u isti čas prolomila bujica komentara svih okupljenih članova obitelji. Frank je podigao ruku kako bi ih utišao, a svi su ga smjesta poslušali.

“Dopustite majci da završi. Ovo joj je važno.”Marlene se nasmiješila. “Želim da sve bude potpuno jednako. I znam

da je smiješno imati toliku kuću kad ćemo u njoj živjeti samo ja i vaš otac. Sve smo stariji i čovjek bi pomislio kako ćemo se željeti preseliti u nešto manje. Ali želimo ovakvu kuću. Želimo da svaka sitnica bude jednaka. Želimo kuću u koju će moći dolaziti naša djeca. Pa makar samo i u posjet. Zadržat ćemo izgled svih spavaćih soba. Tako da ćete svi vi, momci, imati vlastitu sobu. Važno nam je ne samo da imamo kuću u kojoj smo stvorili brojne uspomene nego da i vi imate kuću u kojoj ste odrasli. Mjesto na kojem ćete se okupiti za Božić i prisjećati se prošlosti. Želimo da naša unučad stvara jednake


uspomene na mjesto na kojem su odrasli njihovi očevi. Želimo da imate svoj dom.”

Oči su joj se ovlažile, a kada je Donovan letimice pogledao oko sebe, uvidio je kako su njegova braća i njihove žene jednako dirnuti. Emocije su se nadvile nad stol poput gustog oblaka, ali u svakom se pogledu naziralo sveprožimno olakšanje.

Olakšanje zbog toga što će njihovi roditelji biti na sigurnom. Što će prebivati unutar kompleksa gdje će biti zaštićeni.

Prostoriju je ispunilo oduševljenje, a njegova braća i njihove žene ustali su kako bi zagrlili i Marlene i Franka. Samove oči sumnjivo su svjetlucale, a čeljust mu je bila čvrsto stegnuta. Od sve Donovanove braće, Sam se najviše brinuo i bio je najustrajniji u tome da se njihovi majka i otac presele u kompleks. Snažno olakšanje vidno je ispunjavalo oči njegova brata.

Čim se uzbuđenje smirilo, a svi se vratili na svoja mjesta, Marlene se pomno zagledala u Joea i Swannyja. Dvojica muškaraca stanovali su u kući u kojoj je i sam Donovan živio posljednjih nekoliko godina. U kući koju je nekoć dijelio sa Samom i Garrettom prije nego što su njegova braća upoznala žene kojima su se oženili.

Ta se kuća nalazila uz jezero, ali izvan kompleksa. Donovan je tek završio s izgradnjom vlastite kuće unutar kompleksa, a Joe još nije ni započeo graditi vlastiti dom. Njegovo je zemljište ležalo prazno, a on se zadovoljavao životom u drvenoj kolibi koju su mu prepustila braća. Swanny je privremeno živio s njime dok ne pronađe vlastitu kuću. Bio je član Joeova i Nathanova tima i, poput ostalih članova tima, preselio se kako bi bio bliže kompleksu i dvoranama za trening.

“Mladiću, a kada ti planiraš započeti s izgradnjom vlastite kuće?” ozbiljnim ga je glasom upitala Marlene.

Joe se nasmijao. “Joj, mama. Pusti me na miru. Još mi ne treba kuća. Swanny i ja uživamo u kolibi. I da ti nije palo na pamet da me upoznaješ s nekom dragom djevojkom koju želiš da oženim. Sagradit ću si kuću. Jednoga dana. Ali još uvijek nisam spreman. Brinut ću o tome kada i ako upoznam gospođicu Pravu i poželim se skrasiti.”

Marlene je zagunđala, a potom se nasmiješila. “Pa, barem si konačno počeo razmišljati o budućnosti i skrašavanju. Ovo je prvi put da si uopće spomenuo kako češ to jednog dana učiniti.”


Joe je zastenjao, a ostali su prasnuli u smijeh kada je otpočela još jedna runda prepucavanja.

“I mi imamo jednu vijest”, tiho se oglasila Sophie.Svi su se okrenuli prema njima, zamjećujući Sophien lagani sjaj i sreću

u njezinim očima. Marlene je zastao dah pa je nestrpljivo prinijela dlan usnama.

Sam se nježno nasmiješio svojoj ženi i obgrlio je rukom, stišćući joj ramena. Veselje u očima Donovanova brata bilo je neporecivo dok je ohrabrivao Sophie.

“Dobit ćemo još jedno dijete”, objavila je Sophie. “Za sedam mjeseci.”Prostorijom su odjeknuli povici i čestitke, a svi su se počeli grliti kao

ludi. Charlotte je zapljeskala i stala uzbuđeno cupkati u svom stolcu.“Dobit ću sestru! “ izjavila je.“Ili brata”, ispravio ju je Sam očiju blistavih od zadovoljstva.Charlotte je snažno odmahnula glavom. “Već imamo dečke. Teta

Rachel ima dva! Želim sestru.”Sophie se nasmijala i zagrlila kćer. “Što god bude, voljet ćeš ili njega ili

nju. Obećavam.”Charlotte nije izgledala uvjereno, ali nije se bunila.“Ovaj, društvo, i Garrett i ja želimo nešto podijeliti s vama”, Sarah se

tiho oglasila sa svoga mjesta.Svi su se okrenuli u njezinu smjeru, a ona se snažno zarumenjela,

zamalo se sakrivši iza Garrettovih širokih ramena. Garrett se strpljivo nasmiješio i obgrlio je s leđa, privlačeći je k sebi.

“Ne želimo vam krasti pažnju”, nesigurno je nastavila Sarah. “Ali s obzirom na sve ostalo, činilo se kao savršen trenutak da vam kažemo.”

“Naravno!” uskliknula je Marlene.Ostatkom stola smjesta su se prolomili ushićeni povici. Čvor u

Donovanovoj utrobi povećao se dok je promatrao obilje sreće za stolom. Nije bila atomska fizika zaključiti sadržaj vijesti svoga drugog brata, a ona je samo pojačala čežnju u Donovanovoj duši za onime što su imali svi osim njega.

“I mi ćemo dobiti dijete”, sramežljivo je rekla Sarah. “Vrlo brzo nakon Sophie i Sama. U petak sam posjetila liječnika i on kaže da sam trudna šest tjedana, stoga će stići odmah nakon što Sophie rodi.”


“Ah, to je prekrasno!” uskliknula je Marlene, a oči su joj se zacaklile od suza.

Otrla ih je ustajući i jureći prema Sari kako bi je privila u zagrljaj.“Ah, dušo. Danas si silno usrećila jednu staricu. Svi ste me usrećili. Ne

mogu vjerovati da će me Bog blagosloviti s još dvoje unučadi.”Uslijedila je još jedna runda čestitki i još luđih zagrljaja. Rusty je

pogledala prema Donovanu sa zamjetnom nelagodom u očima. Znao je na što točno misli. Da ne bi trebala ništa reći kako ne bi pokvarila trenutak. Ali on je odmahnuo glavom i usredotočeno se zagledao u nju. Njihov je otac morao znati. Njegova je obitelj morala znati. Potom će moći razmisliti o situaciji nakon što svi doznaju sve što je potrebno. A Donovan će se moći izjasniti o svojoj ulozi u svemu tomu. O tome da namjerava učiniti što god je potrebno kako bi pomogao Eve te njezinu bratu i sestri.

Ujedinjena obitelj Kelly tvorila je zastrašujuću, neumoljivu silu prirode protiv kakve Eve nije imala šanse. Zasut će je tolikom ljubavlju, razumijevanjem i podrškom da više nikada neće morati brinuti o tome da će ostati gladna. S vremenom će nesumnjivo shvatiti da je ono čega se god bojala više ne treba strašiti. Kellyjevi će je zaštititi – Donovan će je zaštititi. Bez obzira na sve.

“Ovo je bolje od Božića”, oglasio se Joe s cerekom na licu. “Mislim da nisam vidio obitelj na okupu i ovako sretnu još od prvog Božića kada nam se Rachel vratila.”

Njegova je izjava izmamila različite reakcije. Ethanove oči, iako sretne, na trenutak je zasjenilo sve ono što je mislio da je izgubio – i čarolijom povratio. Tek letimična sjena, koju je vrijeme konačno izbrisalo, te spoznaja da se Rachel vratila i da je nikada više neće izgubiti.

“Ova je obitelj pretrpjela puno toga”, ozbiljnim je glasom rekao Frank. “Ali mi smo Kellyjevi, a Kellyjevi svladavaju sve prepreke. Mi sve pobjeđujemo. Ništa nas ne može uništiti sve dok predstavljamo snažnu, ujedinjenu obitelj.”

“Hooyah”, promrmljao je Ethan, što je smjesta izmamilo ozlojeđeno stenjanje i dobrodušno zadirkivanje njegove braće koja nisu služila u marinama.

“Ne bih željela pokvariti toliko dobrih vijesti” nesigurno je otpočela Rusty.


Čim je progovorila, svi su se okrenuli prema njoj. Marlene je smjesta pogledala Donovana i Rusty kao da se prisjeća da su došli kasno i zajedno. I da joj je Donovan rekao kako će je poslije obavijestiti o tome što se događa.

Donovan je ispružio ruku kako bi stisnuo Rustyn dlan pod stolom. Samo kako bi je podsjetio da je uz nju i da je podržava.

Ona mu je uputila zahvalan pogled i nastavila govoriti. Nije to svalila na njega. Nije rekla da im ona i Donovan imaju nešto za reći.

Učinila je to sama. Preuzela je odgovornost za svoja djela. Donovan ju je poštivao zbog toga. Bio je prokleto ponosan na nju.

“Zaposlila sam nekoga na pola radnog vremena u željezariji.”Svi su začuđeno podigli obrve, a Frankovo je lice smjesta poprimilo

zbunjen izraz. Ali Donovan je morao priznati zasluge svojoj braći. Nisu smjesta ispalili tisuću pitanja niti su nasrnuli na Rusty ili su je pitali gdje joj je bila prokleta pamet.

“Kad se to dogodilo?” zbunjeno je upitao Frank.Rusty je progutala knedlu i ponovno pogledala u Donovana u potrazi

za nijemom podrškom. On je kimnuo hrabreći je da nastavi govoriti. Namjeravao se umiješati u pravom trenutku. Ali zasad im je ona trebala prenijeti detalje.

“Klinac je” tiho je rekla. “Star petnaest godina. On je... U nevolji je.”Kada su se stolom proširili namršteni pogledi i zažamorila pitanja -

uobičajena reakcija Kellyjevih na sve kojima je potrebna pomoć – podigla je ruku, a oni su utihnuli.

Duboko je udahnula. “Gladan je. Znam kakav je to osjećaj. Kao što sam rekla Vanu, mogao je biti ja... on jest ja... u tim godinama. Očajan je. Ali dobar je. Znam kako ćete svi pomisliti da sam luda. Ili naivna. Ali znam da je dobro dijete. Miran je. I marljiv. Ima dvije sestre koje pokušava uzdržavati i prehraniti. I, Bože dragi, da samo znate u čemu žive. Dođe mi da zaplačem zbog njih.”

Marlene se smjesta uozbiljila. “Koliko su mu stare sestre? Gdje su mu roditelji? Zašto nam se nisi smjesta obratila? Moraš znati da smo spremni pomoći im.”

Rusty je kimnula. “Znam to. Znam. Sve se dogodilo tek jučer. Došao je i pitao treba li nam pomoć. I znam da to nisam smjela učiniti bez pitanja, ali bojala sam se da će otići i da se više nikad neće vratiti ako mu budem rekla


da moram provjeriti. Stoga sam odlučila zaposliti ga. Platila sam mu gotovinom, i to iz svog džepa.”

Donovanova su se braća namrštila. Ne zato što nisu odobravali Rustyne postupke. To su odavno prošli. Ne, u očima im se nazirala zabrinutost. Ne samo zbog klinca kojem je Rusty pomogla nego zbog Rusty i bojazni da je mogla stradati.

“Ja sam ih danas posjetio” rekao je Donovan, oglasivši se prvi put otkad je započeo razgovor.

Rusty ga je zahvalno pogledala jer je preuzeo stvar u svoje ruke. Cio je stol utihnuo dok su čekali da Donovan nastavi.

“Zato smo Rusty i ja zakasnili. Provezao sam se pokraj željezarije i vidio Rustyn džip pred izlogom. Znao sam da je nedjelja, stoga sam otišao provjeriti što radi ondje. Klinac je radio, a Rusty je rekla da je gladan i da ga želi pratiti kući kako bi izvidjela njegovu situaciju. Provjeriti ima li kakvih problema kod kuće i u kakvim uvjetima živi.”

Smjesta ga je dočekala runda prigovora njegove braće zbog Rustyna slijepog upadanja u situaciju. Lako je mogla nastradati.

Donovan je podigao dlan u zrak. “Išao sam s njom. Slijedili smo klinca do kuće. Loše je”, rekao je nakratko zastavši. Znao je da ne može sakriti svoje osjećaje pred ostalima. Da ne može zadržati bezizražajan izraz lica. Oni su uvidjeli njegovu reakciju te postali tihi i zamišljeni, nabravši čela.

“Ima stariju sestru. Otprilike joj je dvadeset pet godina. I mnogo mladu sestru, Charlotteine dobi. Jedva spajaju kraj s krajem i žive krajnje bijedno. Užasno je. Nisam to mogao podnijeti. Bilo mi je grozno ostaviti ih ondje.”

“Zašto si ih ostavio?” znatiželjno je upitao Garrett.Isto je pitanje nazreo u očima preostale braće. Dobro su znali za

njegovu sklonost da iz istih stopa zasuče rukave i obavi ono što je potrebno. Za njegovu slabost prema unesrećenim ženama i djeci. Vjerojatno ih je zbunjivala činjenica da je tek tako otišao.

“Zato što su u nevolji” tiho je odvratio Donovan. “Onakvoj vrsti nevolje koja nema nikakve veze sa siromaštvom i glađu. Bježe od nečega, i to panično. Izbezumljeni su od straha i neprestano se pribojavaju da će ih pronaći.”

“Jebote” promrmljao je Sam, zbog čega je smjesta zaradio majčin prijekoran pogled zbog nepristojnog izražavanja za stolom.

“Što ćeš učiniti?” tiho je upitao Garrett.


Njegova su braća uzimala zdravo za gotovo kako će Donovan nešto učiniti. Neće ostati sjediti prekriženih ruku i dopustiti da se takva situacija odvija bez nadzora.

“Dječak... Travis... ima petnaest godina. Malena, Cammie... bolesna je. Pretpostavljam da je Eve čuva dok Travis radi samo kako bi je mogli prehraniti i kupiti joj lijekove.”

“O, dragi Bože”, prošaptala je Marlene, glasa prepuna sažaljenja. “Moramo nešto učiniti, Donovane. Ne možemo ostati po strani i pustiti ih da gladuju bez igdje ičega.”

“Ne, mama, i ne namjeravam. Ali Rusty je željela da svi doznate što je učinila i zašto. Ja je podržavam u tome. Rado ću iz vlastitog džepa platiti Travisovu dnevnicu. Ona će mu dopustiti da radi ovaj tjedan kad god bude želio doći. Očajnički im treba novac. Ali moramo biti oprezni u vezi s time. Ako budemo previše nasrtljivi, pobjeći će glavom bez obzira. Vidio sam očaj i strah u njihovim očima. Moramo biti vrlo pažljivi.”

“Nema potrebe da mu daješ svoj novac” odvratio je Frank. “Rado ću ga zaposliti. Ako je istina što Rusty govori o tome da je marljiv, dobro će mi doći u željezariji. Rado ću ga zaposliti i platiti mu u gotovini kao što je ona dosad činila.”

“Samo budi oprezan”, upozorila ga je Rusty. “Ne ispituj ga. Silno sam se trudila ne zabadati nos. Uplašen je i pobjeći će. Jednom sam i sama bila poput njega. Znam kako razmišlja. Nema povjerenja ni u koga. Naučio je očekivati samo najgore od drugih ljudi. Kao što je Van rekao, moramo biti vrlo oprezni u vezi sa svim što ćemo učiniti, jer će u protivnom pobjeći. Eve je to i rekla kada smo bili u njihovoj kući. Ne bih to nazvala kućom. To je grozna, stara, trošna auto-prikolica koja prokišnjava.”

“Što želite da učinimo?” tiho je upitala Rachel.Donovanove preostale šurjakinje zurile su u njega i Rusty s istim

pitanjem u očima. Kako mogu pomoći? Obožavao je činjenicu da su sve imale srce veličine Teksasa i bile spremne učiniti što god je potrebno kako bi pomogle drugima.

Njegova su braća možda i vodila opaku organizaciju posvećenu pomaganju onima u opasnosti, ali njegove su šurjakinje bile prave ratnice i dičile se jednakom hrabrošću kao i KGI.

“Zasad, ništa”, rekao je Donovan. “Moram doznati sve što mogu o njima i njihovoj situaciji. Pokušati shvatiti od čega bježe. Travis će nastaviti


raditi u željezariji, a ja planiram otići onamo i odnijeti im hranu i druge potrepštine. Nadam se da ću im se uspjeti približiti kako bi mi počeli vjerovati. Ako se cio klan Kellyjevih sruči na njih, uplašit ćemo ih pa će, kao što je rekla Rusty, pobjeći glavom bez obzira.”

Donovan ova majka nije izgledala sretno slušajući ga, ali kimnula je u znak slaganja.

“Potrebna im je naša pomoć”, dometnuo je Donovan, glasa ispunjena odlučnošću. “I ja ću im je pružiti.”

Braća su mu uputila znalačke poglede.“Nismo ni očekivali ništa manje od tebe”, rekao je Sam.


7. POGLAVLJE

DONOVAN je znao kako njegovoj braći neće trebati dugo da ga stjeraju u kut i ispitaju čim se strka oko ručka slegne i svi ustanu od stola kako bi pomogli s pospremanjem. Donovan je namjerno klisnuo na stražnju terasu i čekao da braća pođu za njime. Previše ih je dobro poznavao da bi mislio kako će ga tek tako pustiti na miru i lišili ga podrobnog ispitivanja na račun Eve te njezina brata i sestre.

Stajao je na terasi i zurio u dvorište pred sobom. Mjesto na kojem su desetljećima stvarali uspomene. Nasmiješio se, prisjetivši se mnogih roštiljada. Hrvanja s braćom. Rustyne mature, kada je Nathan naizgled prvi put napustio svoju čahuru nakon mučnog zarobljeništva na Bliskom istoku. Donovanu se još uvijek ledila krv u žilama pri pomisli na to koliko su blizu bili da izgube svoga mlađeg brata.

Da nije bilo Shee... Donovan je odmahnuo glavom. Na roštiljadi u Rustynu čast, on i Nathan hrvali su se, baš kao u djetinjstvu, a Donovanu je silno laknulo što vidi onoga starog Nathana, a ne ispraznu ljušturu od svoga mlađeg brata koja im se vratila, slomljena i drukčija. Potom je Nathan pošizio. Podvio rep i zbrisao iz roditeljske kuće kao da ga goni sam vrag. A sve zbog toga jer je Shea konačno ponovno stupila u kontakt s njime. Bila je u nevolji, a Nathan je prevrnuo nebo i zemlju kako bi je pronašao.

Sada su se oboje nalazili kod kuće, gdje i pripadaju. Vjenčani. Sretni. Zaljubljeni. Baš kao sva njegova starija braća i dvojica mlađe braće.

Potišteno se nasmiješio. Mama je za stolom gnjavila Joeao tome kada će se skrasiti, ali znao je da se i sam nalazi na tom popisu. Bio je stariji od Joea i po majčinu mišljenju, on je trebao biti prvi na redu.

Misli su mu još jednom odlutale k Eve. Kako li glasi njezina priča? Koliko ima godina? Izgledala je nekako bezvremenski. Mogla je imati od dvadeset do trideset godina. Izgledala je mlado, a opet, kada bi pogledao u njezine oči, vidio je znatno stariju ženu. Vidio je znanje izrađeno iz godina i godina iskustva. I lekcija naučenih na teži način. I vidio je strah. On ga je ljutio najviše od svega. To što se ta žena na jedvite jade suzdržavala da se ne slomi, što je nosila toliku odgovornost na svojim plećima. Mlađeg brata i sestru o kojima se morala brinuti, iako nije bila u stanju pobrinuti se ni za samu sebe.


Želio je banuti na njezina vrata i zahtijevati odgovore. Želio je doznati sve. Od čega bježi. Potom je želio prevrnuti isto ono nebo i zemlju koje je prevrnuo Nathan u potrazi za Sheom.

Imao je kuću. Imao je prostor za Eve i njezina brata i sestru. Želio ih je ondje. Shvatio je to. Ma koliko ludo zvučalo, najviše od svega želio ih je preseliti u kompleks i pod svoj krov gdje bi bili sigurni. Gdje bi mogao zadobiti njihovo povjerenje i, po mogućnosti, nagnati ih da mu se otvore i kažu čega se toliko boje.

Znao je da mu se ne bi svidjeli njihovi odgovori – u slučaju da mu ih ikada pristanu dati. Znao je da je u pitanju nešto loše. Činjenica da ga je četverogodišnje dijete promatralo s užasom u očima – i spoznajom o svim lošim stvarima koje se događaju u svijetu, s čime ni jedno četverogodišnje dijete ne bi trebalo biti upoznato – govorila mu je sve što treba znati.

Čvrsto je stegnuo šake u pesnice. Bespomoćno. Osjećao se prokleto bespomoćno. Gadila mu se činjenica da jednostavno ne može postupiti kao da je riječ o bilo kojem zadatku: baciti se u akciju, ukloniti prijetnju te zaštititi Eve i tu dragocjenu dječicu. Morao je biti vrlo oprezan i ići polako, a to mu je izjedalo dušu.

“Gubiš se, stari” sarkastično je dobacio Sam iza njegovih leđa. “Nisi ni čuo kad smo izišli.”

Donovan se okrenuo te ugledao Sama i Garretta kako stoje i proučavaju ga. Znali su što mu je na pameti te da ga proganja ta situacija s Eve. Čitali su ga kao otvorenu knjigu. Oduvijek su to činili. Ali opet, Donovan nije bio tip osobe koja bi skrivala svoje misli i osjećaje.

Nikada se to nije ni trudio učiniti.“Samo razmišljam”, odvratio je Donovan.Garrett je kimnuo. “Da, to nam je jasno.”“Hej, čestitam vam obojica”, rekao je Donovan. “Ne mogu vjerovati da

ćete nam podariti još nećaka i nećakinja. Kako je Sarah? Podnosi li to dobro?”Sam i Garrett opustili su se, a lica su im se smjesta ispunila ljubavlju na

spomen njihovih trudnih žena.“Sretna je”, tiho je rekao Garrett. “Oboje smo sretni. Brinuo sam se da je

možda prerano. Ali željela je dijete i, pa, ja sam oduvijek želio punu kuću. Ali čekao bih dokle god ona kaže.”

“Mislim da svi znamo gdje ja stojim”, Sam je rekao s humorom u glasu. “Sophie i ja počeli smo raditi na drugom djetetu čim je Rachel rodila svoje


dječake. Nisam siguran hoćemo li stati na njemu ili ne. To prepuštam Sophie. Svako je dijete blagoslov i prihvatit ću ih onoliko koliko god ih ona želi i biti zahvalan za svako od njih.”

Garrett je kimnuo. “Sarah i ja moramo nadoknaditi zaostatak. Sam će dobiti drugo dijete. Rachel je Ethanu dala blizance. Čovječe, čudi me što Nathan i Shea još nisu počeli razmišljati o djeci.”

Donovan se nasmiješio. “Još su uvijek mladi i oboje su prošli pravi pakao. Vjerojatno je pametno što čekaju. Čeka ih još mnogo posla. A imaju sve vrijeme na svijetu. Shea je mlada. I Nathan je. Preostaje im još nekoliko godina prije nego što dospiju do onih kada se Samu rodilo prvo dijete.”

“Ne podsjećaj me na godine”, progunđao je Sam.“Koma je imati četrdeset godina. Osjećam se kao stari prdonja.” Garrett

i Donovan nasmijali su se.Sam se ozbiljno zagledao u Donovana kada su se prestali smijati.

“Nego, što je s tim klincem kog je Rusty zaposlila i njegovim sestrama? Rekao si da je situacija loša. I rekao si da bježe od nekoga. Što trebamo znati i kako možemo pomoći?”

Donovan je uzdahnuo i nemarno provukao prste kroz svoju kratku kosu. “Najgore od svega jest to što ne znam ni sam. Nisam se osjećao ovako prokleto bespomoćno u cijelom životu.”

Garrett se namrštio i zakoračio naprijed. “Puno sam te puta vidio uzrujanog zbog unesrećenih žena i djece, Vane. Ali ovo je drukčije. Ti si drukčiji. Što se događa? Moramo znati cijelu priču. Ne ublaženu verziju koju si dao mami i ostatku obitelji za stolom.”

“Rusty ima pravo. U nevolji su. Ali ne znam od čega bježe”, odvratio je Donovan. “Potreban im je novac koji Travis zarađuje. Korača ulicom kao da očekuje da ga netko svaki tren zaskoči i napadne. Neprestano se osvrće preko ramena. Toliko je očit u vezi s time da mi se koža ježi. Svatko bi ga prokužio dok kažeš keks.”

Sam je ljutito i s gađenjem otpuhnuo. “Što planiraš učiniti?”Donovan je podigao ramena i pustio ih da padnu. “U tome i jest

problem. Ne znam, i to me ljuti. Ne mogu postupiti kao i obično. Otići, isprašiti nečiji tur i zahtijevati imena krivaca. Lijepo upakirati stvar, ukrasiti je vrpcom i otići sa spoznajom da sam nešto poduzeo i da će se ti ljudi oporaviti i nastaviti sa svojim životima. Ta je žena izbezumljena od straha. Njezini brat i sestra izbezumljeni su od straha. Imao sam osjećaj kao da me


netko šutnuo u jaja kad sam vidio kako me ta četverogodišnjakinja gleda kao da sam čudovište.”

“Kvragu” tiho je odvratio Garrett. “To je koma, stari. Mora postojati nešto što možemo učiniti,”

“Ah, učinit ću ja nešto” rekao je Donovan, tiho se zavjetujući pred braćom, “Moram smisliti način da im se približim. Da zadobijem njihovo povjerenje. Počet ču tako što ću im odnijeti hranu i podrobnije procijeniti situaciju. A potom, ako Cammie ne ozdravi, želim dovesti Maren kako bi pregledala Cammie.”

“Djevojčica se tako zove?” upitao je Sam. “Cammie?”Donovan je kimnuo. “Da. Charlotteine je dobi. Jako me podsjeća na nju.

Ali dok je Charlotte sretno, normalno i bezbrižno dijete i imao cijelu obitelj koja stoji iza nje, voli je i štiti, Cammie ima Travisa i Eve i to je sve. “

“Siguran sam da će im Maren priskočiti u pomoć”, rekao je Garrett. “Dobra je ideja pozvati je i odvesti je onamo. Ionako odlazi u kućne posjete sada kad je preuzela ordinaciju dr. Campbella.”

“Radi koliko može, a dr. Campbell vratio se kako bi preuzeo dio pacijenata dok je bila na porodiljskom dopustu, ali još uvijek liječi nekoliko pacijenata. Steele joj puše za vratom kako bi je natjerao da uspori”, rekao je Sam sa zamjetnim smijehom u glasu.

Donovan i Garrett nasmijali su se. Bilo je dozlaboga smiješno vidjeti vođu tima toliko posvećenog svojoj ženi i kćeri. Nitko u KGI-u nikada nije ni pomišljao da će vidjeti Steelea s djetetom u rukama. Ali bilo je urnebesno gledati kako dr. Maren Scofield – sada Steele – i njihova kći Olivia čvrsto vrte tu santu leda oko malog prsta.

“Steele će se protiviti tomu da Maren ide sama” upozorio je Garrett. “Ako načuje o čemu je riječ, nema šanse da joj dopusti da ide bez njega, a ako Eve i njezini vide Steelea, samo će se još više uplašiti.”

Donovan je iskrivio lice. “Da, kužim. Dobro će mi doći pomoć da ga nagovorim da ostane kod kuće i dopusti meni da odem sam s Maren. Ja ću ih dotad posjetiti već dva puta, stoga mislim da im ja i Maren nećemo smetati. Ali, ako bi Steele došao... Da, to nije dobra ideja.”

“Ja ću mu baciti bubu u uho i uvjeriti ga da ćeš neprestano biti s njom, pripravan na sve. Ali moram znati situaciju, Vane. Moram znati sve o tome u što će se uvaliti, jer će i Steele željeti znati, a ne mogu mu prešutjeti i reći da


se pouzda u nas. Znaš kakav je. Slijedi isključivo svoja pravila i vrlo je zaštitnički nastrojen prema Maren i Oliviji.”

“U prikolici nema opasnosti”, promrmljao je Donovan. “To je otrcana rupa u kojoj nitko ne bi trebao živjeti. Cammie ima četiri godine. Travis ima petnaest, ali dobar je. Iskren. Ustrajan u namjeri da se skrbi o svojim sestrama. A Eve... Pretpostavljam da ima oko dvadeset pet godina, ali ne mogu biti siguran. Djeluje bezvremenski. Naizgled može imati dvadeset, ili trideset godina, ili bilo što između. Prekrasna je. Ali posve prestravljena.”

Garrett i Sam nabrati su čelo zureći u mlađega brata. Donovan se nelagodno premjestio s noge na nogu pred njihovim oštrim pogledom, svjestan kako je vjerojatno rekao previše. Ili su ga možda izdali boja glasa i izraz lica. Zajebi sve to. Posljednje što mu je trebalo bila je lekcija o tome kako previše dopušta svojim osjećajima da se upletu. Odnosno, više nego inače.

“Što ti predstavlja ta žena, Vane?” tiho je upitao Sam.“U nevolji je i potrebna joj je pomoć” odvratio je Donovan,

izbjegavajući pitanje. “Eto što mi predstavlja. Neki je šupak natjerao tu djevojčicu da se užasava muškaraca. Dio mene ne želi ni zamišljati kroz što su sve prošli, a mi smo se susreli sa zbilja groznim sranjima tijekom posla. Bio sam uvjeren da sam dosad sve iskusio, a opet se iznova iznenadim svaki put kad naiđem na šupka koji zlostavlja žene i djecu.”

Garrett se suosjećajno lecnuo. “Kužim, stari. Ali onog dana kad postanemo otporni na to, bit će dan kada ćemo odustati od posla. Mora nam nešto predstavljati, inače ne bismo mogli činiti to što činimo. Nismo jebeni roboti, nesposobni pokazati suosjećanje ili emocije. Svaka nam misija nešto znaci.”

“Svaka je misija osobna”, rekao je Sam, ponavljajući izjavu koju je izgovorio mnogo puta u prošlosti. “Neke su samo osobnije od drugih.”

“A ovo je jedna od njih” tiho je odvratio Donovan. “Ne mogu to objasniti, ali da, pristupam tomu vrlo osobnu i ne namjeravam zatvarati oči pred situacijom.”

Sam je položio dlan na Donovanovo rame i stisnuo ga. “Znaš da smo uz tebe.”

Donovan se nasmiješio. “Da, nikad nisam posumnjao u to. Nikada i neću. Nazvat ću Maren. Ti se javi Steeleu. Natjeraj ga da se povuče. Znam da će to biti mučan posao s obzirom na poriv za kontroliranjem koji osjeća, ali


objasni mu situaciju. Reci mu da nikad ne bih doveo Maren u opasnost i da ću je štititi svake sekunde koju ondje provedemo.”

“Hoću” rekao je Sam. “Ali, Vane? I vjerojatno ti ovo uzalud govorim, ali ne dopusti da ti osjećaji svladaju razum. Ako pretjeraš, povuci se i pusti jednoga od nas da preuzme vodstvo. Bili bismo objektivniji, a znaš da bismo obavili posao.”

“To ću učiniti ja, i isključivo ja”, odvratio je Donovan, glasom grubljim nego što je namjeravao. “Ona je moja. Oni su moji. A ja štitim ono što je moje.”


8. POGLAVLJE

EVE je zastala pred naslonjačem na kojem je ležala usnula Cammie i lagano joj prešla dlanom preko čela, mršteći se kada je na njemu još uvijek zatekla tragove vrućice. Zatvorila je oči i povukla ruku, ne želeći probuditi dijete, te prišla sićušnoj kuhinji u vrućoj i vlažnoj prikolici.

Nalila je vodu iz slavine u čašu, ne trudeći se ubaciti kockice leda iz prastare posudice za led u zamrzivaču. Njih je čuvala za Cammie. Eve ih je rabila kako bi ih Cammie mogla piti, ali i da joj može sniziti temperaturu kad se vrućica pogorša.

Ako uskoro ne plati račun za vodu i struju, ostat će i bez njih. Bez struje bi mogli preživjeti. Ionako nisu imali klimatizacijski uređaj koji bi im pružao olakšanje od vrućine. Boravak u mraku nije joj smetao. Ali vrućina jest.

A današnji je dan bio vruć. Nije bilo povjetarca koji bi ušao kroz prozore i osvježio ih. Potrošila je ono malo novca što su imali na sobni ventilator iz svaštarnice i okrenula ga prema kauču kako bi rashladio Cammie i možda joj pomogao sniziti vrućicu, ali i dalje je bilo jako sparno, premda još nije otkucalo ni podne. A ako ostanu bez struje, ostat će i bez slabašnog olakšanja koje im pruža ventilator.

Još jedna stvar zbog koje će se morati brinuti. Kao da već nema dovoljno brige u vezi s time kako će ih opskrbiti hranom.

Pogledala je bijedne zalihe koje je kupila prije nego što je Travis otišao na posao u željezariju. Potrošila je najmanje što je mogla, kupivši samo ono najnužnije. Hranu. Ventilator za Cammie. I još lijekova. Iako je uzela one najobičnije, lecnula se pročitavši cijenu.

Dok je bila vani, svratila je u maleni kafić u blizini Travisova radnog mjesta i provela nekoliko dragocjenih minuta na internetu u potrazi za bilo kakvim tragom o Waltovoj blizini. Za bilo kakvim razvojem situacije. I najnovijim optužbama kojima ju je obasipao.

Uspjelo joj je tek iznova probuditi posvemašnji užas koji je osjećala kada je pročitala novosti iz lokalnih kalifornijskih novina te uvidjela da je čak i nekoliko većih izvještajnih agencija u istaknutim kalifornijskim gradovima zamijetilo “suosjećajno zanimanje” za priču o pomahnitaloj, emocionalno nestabilnoj ženi koja je otela dvoje djece bogatog i uglednog čovjeka.


Eve je poželjela šakom razbiti zaslon računala. Laži. Sve su to bile laži. Ali tko bi joj povjerovao? Tko bi ikada povjerovao da je čudovište Walt, a ne ona? Da je sadistički nastrojen zlostavljač od oca umjesto zabrinutog, ucviljenog čovjeka punog ljubavi kakvim se prikazuje pred ostatkom svijeta. Zavarao je sve one od bilo kakvog značenja. Jedino su ona i Travis i Cammie – znali pravu istinu.

Eveina je majka znala istinu i zbog toga je platila životom. Eve to nikada neće moći dokazati, ali znala je, jednostavno je znala da je Walt ubio njezinu majku. Nije pretpostavljala. Znala je sa sigurnošću. Kao i Travis. Tajili su to pred Cammie. Nikada to nije morala doznati. Imala je dovoljno razloga za strah od vlastitog oca i bez znanja o tome da je ubio njihovu majku. Ali Eve i Travis znali su i svakoga su dana živjeli s tom spoznajom. Da će se, ako se ikada vrate, vratiti ravno u pakao.

Eve će dati zatvoriti, ako ne u zatvor, onda u neku umobolnicu gdje će je pretvoriti u biljku. A Travis i Cammie ponovno će se vratiti čovjeku koji će ih uništiti.

Bilo je samo pitanje vremena kada će se vijesti proširiti izvan Kalifornije. Možda se to već i dogodilo. Walt je imao poznanstva, a bilo je očito kako čini sve što je u njegovoj moći da mediji razglase priču na sve strane. Tako da Eve ne preostane mjesta gdje bi se sakrila. Ni jedna dovoljno duboka rupa. Ni jedan kutak koji će biti dovoljno daleko kako bi ga spriječio da ih pronađe.

Izdano je upozorenje Amber1 zbog Travisa i Cammie. Eveino lice nalazilo se na mnogim plakatima kao lice žene koja je otela djecu. Vodila se kao iznimno nestabilna osoba kojoj je trebalo oprezno pristupiti, s obzirom na to da je možda naoružana i opasna.

To je bilo smiješno. Nikada u životu nije držala pištolj u rukama. Ne bi znala kako ga upotrijebiti. I žalila je zbog puno toga. Kao prvo, žalila je zbog uvjerenja, koje su dijelili mnogo ljudi, kako joj vještine samoobrane nikada neće zatrebati. Da se nikada neće zateći u nasilnoj situaciji. Ili se morati braniti pred nasiljem.

Bila je naivna i glupa, a sada su Travis i Cammie ispaštali zbog njezine gluposti.

1 Amber Alert – sustav upozorenja koji šalje poruke u slučaju otmice djece, pokrenut 1996. i nazvan po Amber Hagerman, otetoj i ubijenoj djevojčici iz Teksasa. (Nap. prev.)


Njezin prvi instinkt bio je da se sakrije pod maskom blaženog neznanja. Da ne pokušava doći do informacija ili podsjeća samu sebe na ono od čega bježi. Ali bio bi to vrhunac glupog razmišljanja. Nije si smjela priuštiti slijepo neznanje, kao i to da i na trenutak povjeruje kako je sigurna. Skrivena. Izvan Waltova dosega.

Stoga je morala pomno pratiti vijesti i sve druge informacije o Waltovoj potrazi, i osobnoj i javnoj. Osobna ju je potraga plašila najviše od svega. Iako su obje bile zastrašujuće. Ali zbog onoga koliko je daleko čovjek poput Walta bio spreman istupiti izvan granica zakona, strah joj je strujao kralježnicom i paralizirajućim joj stiskom držao grlo tako da nije mogla disati.

Napela se, prenuta iz svojih užasnutih misli zvukom vozila točno pred vratima prikolice. Znoj joj je u trenu orosio čelo, a pogled poletio prema Cammie koja je i dalje spavala na kauču.

O, Bože. Što ako je došao? Što ako ju je pronašao? Nije imala kamo otići. Kamo pobjeći. Nije imala automobil. Onaj na koji je potrošila gotovo svu svoju ušteđevinu kada ga je, pod lažnim imenom, kupila u bijednoj prodavaonici rabljenih vozila, plativši trostruko veću cijenu od prave vrijednosti tog sranja, ležao je pokvaren negdje u blizini Dovera.

Ona, Travis i Cammie napustili su ga, znajući da nemaju ni novca ni načina da ga poprave, te nastavili pješice. Tako su dospjeli u Dover, iz nužde. Ne svojom voljom.

Eve je ostatkom novca unajmila prikolicu i platila polog kako bi im uključili vodu i struju.

Dok se ne bude mogla vratiti na posao i uštedjeti dovoljno novca kako bi pobjegli nekamo dalje, zapeli su ovdje.

Pohitala je prema kauču, osvijestivši se sa zvukom zatvaranja automobilskih vrata. Kliznula je rukama pod Cammieno tijelo i pojurila u spavaću sobu. Cammie se promeškoljila i zaustila, sneno se pobunivši.

“Pssst, Cammie” smirivala ju je Eve. “Budi vrlo tiha, dušo. Netko je došao.”

Cammie se smjesta umirila, skamenivši se u Eveinu naručju. Eve je proklela činjenicu da je Cammie toliko dobro upoznata s potrebom da se sakrije. Da bude tiho. I na neprestanom oprezu.

“Sakrij se pod krevet” prošaptala je Eve, spuštajući je na pod dok je izgovarala naredbu. “Ne izlazi, Cammie. Što god da čuješ. Ostani tu i sakrij se. Da nisi ni pisnula. Obećaj mi.”


“Obećavam” prošaptala je Cammie u odgovor.Eve je gotovo gurnula dijete pod bračni krevet, a potom namjestila

izblijedjeli, pohabani pokrivač kako bi sakrila dokaz da se netko skriva ispod njega. Ako se bilo što dogodi Eve – ako ju je Walt pronašao – možda će ga moći uvjeriti da Travis i Cammie nisu s njom. Da ih je ostavila negdje drugdje. Da ih je razdvojila kako bi, ako Eve ikad uhite, ili još gore, ako je sam Walt pronađe, možda, samo možda, Cammie ostala skrivena i sigurna dok se Travis ne vrati.

Začula je kucanje na vratima u daljini, a Eveino je srce brže zakucalo. Žustro je prošaptala molitvu dok se drhtavo uspravljala iz čučnja. Molim te, molim te da nije policija. Ili još gore, Walt. Bio je to dokaz koliko se bojala očuha; radije bi se suočila s policijom nego sa samim Waltom.

Na trenutak je pomislila kako bi se mogla oglušiti na kucanje. Pred prikolicom se nije nalazilo nikakvo vozilo koje bi ukazivalo na to da je netko kod kuće. Nije poznavala nikoga u blizini. Zacijelo je bilo moguće da s obzirom na doba dana pretpostave kako je onaj tko živi ovdje na poslu.

Osim ako su znali. Osim ako su vrlo dobro znali da je tu. Da je pobjegla ovamo i da se sada skriva.

Uslijedilo je ponovno kucanje. Ovog je puta bilo glasnije. I ukazivalo je na činjenicu da, tko god da se nalazi pred tim vratima, nema namjeru otići.

Uspravivši se u ramenima, ustrajna u pokušaju da sakrije svoj strah pred bilo kime, polagano je prišla vratima. Na vratima nije bilo otvora. Imala je sreće što uopće imaju vrata s obzirom na stanje u kojem se nalazio ostatak prikolice. Nije imala načina da provjeri tko se nalazi s druge strane, a da se pritom ne pokaže zureći kroz maleni prozor u dnevnom boravku.

Ali svejedno je povirila, želeći barem doznati što je čeka. I nalazi li se pred prikolicom policijski automobil.

Namrštila se ugledavši isti onaj kamionet koji je i jučer bio ovdje. Donovan Kelly. Bio je došao s Rusty Kelly, mladom ženom koja je zaposlila Travisa. Što on želi?

Osjetivši tračak olakšanja, prišla je vratima i oprezno ih odškrinula, iako je to bilo smiješno, zato što ne bi bila u stanju spriječiti tog muškarca kada bi poželio ući unutra.

Čak je i ona mogla srušiti ta vrata.“Eve?”


Začuvši Donovanovo pitanje, osjetila je kako su joj se dlačice na stražnjoj strani vrata nakostriješile. Srce joj je stalo ubrzano kucati u prsima.

“Ja sam, Donovan Kelly. Jučer smo se upoznali” nepotrebno je dometnuo.

Eve je kimnula, nemajući povjerenja u vlastiti glas. Još se uvijek borila sa sveprožimajućim strahom koji je osjetila kada je začula vozilo pred prikolicom. Uvukla je zrak kroz nosnice, snagom uma tjerajući vlastito bilo da joj prestane bubnjati u sljepoočnicama. Ne bi se začudila kada bi mogao vidjeti njezino srce kako tuče ispod te tanke majice kratkih rukava.

“Mogu li uči?”Snažnije je primila okvir vrata i zagledala se u njega, primjećujući

plastične vrećice za kupovinu koje su mu visjele u rukama.“Što trebaš?” konačno je uspjela protisnuti. “Ovo je nezgodan

trenutak.”“Donio sam neke stvari koje trebaju tebi, Cammie i Travisu”, odvratio

je spuštajući glavu prema dupkom punim vrećicama.Eve je ostala zaprepašteno zuriti u njega, uzrujana iznenadnim

posjetom, ali još i više odlučnošću koja se nazirala u njegovim očima.“Eve, došao sam ti pomoči”, nježno je rekao Donovan. “Pusti me da

uđem kako bili mogao raspakirati namirnice.”Riječi su mu bile prilično tihe, ali posve su jasno odražavale naredbu.

Olabavila je stisak na okviru vrata, a potom se sjetila Cammie koja se skrivala pod krevetom u drugoj sobi. Kako bi izgledalo kada bi je Donovan zatekao u takvu stanju?

“Cammie spava”, ispalila je. “Ne bih je željela probuditi.”Donovan je kimnuo iako je počeo ulaziti, ne ostavljajući joj drugog

izbora nego da mu otvori vrata. Kada je ušao, pogled mu je pao na kauč na kojem je Cammie netom ležala. Ventilator je još brujao, a panika je projurila Eveinom kralježnicom.

“Sigurno je otišla na zahod. Otićiću provjeriti gdje je dok ti...” Utihnula je, pokazujući na vrećice u njegovim rukama.

“Samo polako”, opuštenim je tonom odvratio Donovan. “Znam se snaći u kuhinji.”

Eve je jurnula prema spavaćoj sobi i čvrsto zatvorila vrata za sobom. Čisto u slučaju da mu padne na pamet kakva glupost poput toga da je slijedi.


Žurno je prišla krevetu i kleknula, podižući ofucani pokrivač kako bi povirila ispod njega.

“Cammie”, tiho je zazvala. “Izađi, dušo. I, molim te, požuri.”Cammie je smjesta ispuzala pokraj Eve, a Eve ju je primila u naručje i

podigla je te su požurile prema kupaonici kako bi, ako Donovan doista uđe unutra, barem izgledalo kao da je Cammie zapravo otišla u kupaonicu.

Cammiene su se oči raširile na njezinu sitnom licu, skamenjenom od straha.

“U redu je, Cammie. To je samo Donovan Kelly. Sjećaš ga se, zar ne? Jučer je bio ovdje sa ženom koja je zaposlila Travisa. Drag je. Rekao je da želi biti tvoj prijatelj.”

Cammie je polagano kimnula, ali na licu je još uvijek imala onaj zabrinuti, oprezan pogled zbog kojeg je Eve zaboljelo srce.

Eve ju je odnijela u spavaću sobu i polegla je na kauč kako bi joj ventilator rashladio užarenu kožu. Na njezino iznenađenje, Donovan se stvorio pokraj Eve zabrinuta lica dok je promatrao Cammieno stanje.

Cammie se skutrila razrogačivši oči od straha. Eve je poželjela da se može kontrolirati, ali koje je to četverogodišnje dijete moglo? Bilo je posve očito. Svatko tko ima oči bio je u stanju zaključiti kako to dijete ima opravdane razloge za strah.

Donovan se oprezno odmaknuo, ali skrenuo je pogled prema Eve, lica vrlo ozbiljna – i odlučna. Odjednom joj se učinilo kako je upravo ugazila u stupicu time što ga je pustila u prikolicu, ali opet, je li ga zbilja mogla spriječiti da uđe? Nije izgledao poput čovjeka koji prihvaća ne kao odgovor. Nikada.

“I dalje je loše” namrgođeno je rekao. “Ima li još uvijek vrućicu?”Eve je kimnula, objesivši ramena. Instinktivno je posegnula prema

Cammie, ohrabrujuće joj položivši dlan na rame i stišćući ga kao da joj poručuje da će sve biti u redu. Da će Eve prije umrijeti nego dopustiti bilo komu da joj naudi.

“Potreban joj je liječnik”, ispalio je Donovan. “Vjerojatno treba u bolnicu. Koliko to dugo traje?”

Eve je ponovno obuzela panika. “Ne mogu joj priuštiti odlazak liječniku. Ni u bolnicu.” A da i ne spominje koliko stoji boravak u bolnici. “Neprestano joj dajem tekućinu i lijekove. Nije povraćala. Dobro, osim prvog dana.”


“Dođi sa mnom u kuhinju” promrmljao je Donovan. “Reci Cammie da se nećeš previše udaljavati. Trebamo razgovarati podalje od nje.”

Eve je raširila oči na njegove riječi. Potom je spustila pogled na Cammie, rastrgana bolnom neodlučnošću. “Eve”, Donovan ju je potaknuo.

Eve je zatvorila oči, a potom se nagnula i ovlaš poljubila Cammieno čelo. “Idem u kuhinju. Donovan nam je donio hranu. Bi li voljela jednu lijepu poslasticu?”

Cammie je polagano kimnula glavom, ali neprestano je postrance zirkala u Donovana, očiju ispunjenih sjenama.

Eve se okrenula i pobrinula se da slijedi Donovana tako da u svakom trenutku može biti između njega i Cammie. On je hitro rasporedio namirnice na odgovarajuća mjesta, ali i ostavio nekoliko stvari na malenoj radnoj plohi. Bocu Spritea. Konzervu juhe. Štrucu kruha. Paracetamol i ibuprofen, kao i nekoliko bočica Pedialytea, tekućine namijenjene postizanju ravnoteže elektrolita.

Činilo se kako je mislio na sve.“Ne mogu joj priuštiti odlazak liječniku” gorljivo je prošaptala. “Bit će

joj dobro. Neprestano sam uz nju i pazim na vrućicu.”Donovan je položio dlan na njezin koji je počivao na površini

kuhinjskog ormarića. Rukom joj je iznenada prostrujala toplina. Utješna toplina. Ostala je zatečena, jer je imala potpuno pravo bojati se tog čovjeka, a opet, nečim toliko jednostavnim poput dodira uspjelo mu je odagnati dio panike i histerije koje su se vrtložile njezinim umom.

“Imam prijateljicu, vrlo blisku prijateljicu... liječnicu. Svidjela bi ti se. Zove se Maren. Udana je za mog jednako dobrog prijatelja. Na porodiljskom je dopustu i upravo se počinje vraćati na posao. Redovito odlazi u kućne posjete, a također besplatno pregledava pacijente koji nemaju novca za bolničke usluge. A Eve, ti si jedna od njih. Cammie je potrebna pomoć. Sutra ću je dovesti ovamo kako bi pregledala Cammie. Zabrinut sam. Izgleda vrlo bolesno i iako sam uvjeren kako daješ sve od sebe, ponekad to nije dovoljno.”

Eveino je tijelo omlohavilo, a glava klonula jer je znala da je Donovan u pravu. Nije mogla najbolje skriti tu činjenicu. Tek je jedan pogled na nju – na mjesto gdje živi – bio dovoljan da zna kako joj očajnički potrebna pomoć. A Cammie je doista potrebna liječnička skrb. Eve je probdjela cijelu noć uz nju, zabrinuta i rastrgana neodlučnošću u vezi s time bi li trebala riskirati i odvesti je na hitni prijem. Ali kako bi otišla onamo? Doslovce je bila


zarobljena na ovom mjestu. Nije imala pristup ničemu do čega nije mogla doći pješice.

Donovan je podigao njezin dlan, nježno ovijajući prste oko njezinih. Pokušala se izmaknuti, ali on je pojačao stisak, nježno joj stežući dlan. Nije ju zaboljelo. Nimalo. Nije joj pokušavao nauditi, ali nije joj želio ni dopustiti da se odmakne.

“Nećemo ti nauditi, Eve. Nitko ti neće nauditi. Dovest ću Maren rano ujutro kako bi procijenila Cammieno stanje. Vjerojatno su joj potrebni drukčiji lijekovi od onih koje si kupovala u ljekarni.”

Zatvorila je oči, prinoseći slobodnu ruku svojoj pulsirajućoj sljepoočnici. Još lijekova. Lijekova na recept. Bez osiguranja. Bez sredstava da ih plati. A antibiotici nisu jeftini!

“Eve”, rekao je Donovan glasom tek malčice glasnijim od šapata. “Pogledaj me.”

Eve je podigla pogled i u njegovim očima ugledala – osjetila – toplinu. Ljubaznost. I nešto posve drugo što nije bila u stanju do kraja razumjeti. Gledao ju je na neobičan način. Kao da je važna. Važna njemu.

“Pružit ću ti svu pomoć koja ti je potrebna. Koja je potrebna Cammie i Travisu.”

Eveina su koljena zaklecala i gotovo se srušila. Posrnula je i slobodnom se rukom pridržala za kuhinjski ormarić, a Donovan je pojačao stisak oko njezine druge ruke kao da je nastoji zadržati na nogama.

Što ako je prijavi socijalnoj službi? Da je na njegovu mjestu, Eve bi to sasvim sigurno učinila. Ovo nije prikladno mjesto za život djeteta, a jednako je tako očito kako Eve nije u stanju brinuti se za Cammie. Imao je potpuno pravo policiji prijaviti ono što je otkrio, a oni bi tada dojurili i odveli Cammie – i Travisa – daleko od nje. Potom bi ih vratili njihovu ocu kada bi otkrili o komu je riječ. A Eve? Nju bi kaznili zbog toga što je učinila. Zbog očajničkog poteza kojim je nastojala zaštititi svoju obitelj. Jednostavno nije mogla dopustiti da ih razdvoje i prepustiti ih Waltu na milost i nemilost. Nije smjela ni pomisliti na to.

“O čemu god da razmišljaš, prestani” rekao je Donovan. “Ne znam što se trenutačno događa u tvojoj glavi, ali, Eve, možeš mi vjerovati. Shvaćam da ne vjeruješ nikomu. To mi je jasno. Također mi je jasno da si u nekakvoj nevolji. Ne trebaš me se bojati ni na koji način. Ni Maren. Samo vam želimo pomoći.”


“Ne znam što da učinim” šapnula je Eve, uputivši očajnički pogled u Cammienu smjeru.

Bila je to pogreška, pa je opsovala u sebi jer je dopustila sestri da uvidi strah na njezinu licu, Cammie je istog trena zaplakala. Ne glasno. Ne. Cammie je naučila biti tiha. Velike, nijeme suze skotrljale su niz njezine obraze, a sićušna su joj se ramena zatresla. Suze su zapekle Eveine vjeđe, a srce joj se rasprsnulo u tisuću komadića.

Povukla je dlan iz Donovan ova stiska, a on ju je ovoga puta pustio. Pohitala je prema kauču i kleknula, privlačeći Cammie u naručje.

“Molim te, dušo, ne brini se”, tješila ju je. “On nam samo želi pomoći. Želi dovesti liječnicu koja će te pregledati i izliječiti. Zar to ne bi bilo divno?”

Čak i dok je to govorila, znala je kako će, čim se Travis vrati s posla, skupiti svoju bijednu imovinu i svu hranu koju im je Donovan donio, a koju budu mogli ponijeti, i otići prije nego što se on ujutro vrati sa svojom liječnicom.

Na ovom su mjestu bili previše izloženi. Najprije je došla žena koja je zaposlila Travisa, a sada i njezin brat. Želio im je dovesti liječnicu i Bog zna koga još. Ali što ako je sve to samo zamka? Što ako joj sutra ujutro na vrata bane policija?

Nitko nije smeo znati za njih. Morali su pronaći mjesto na kojem nitko neće obraćati pozornost na njih. Mjesto na kojem će biti tek još jedna siromašna obitelj među morem ostalih.

U većim su gradovima postojala skloništa. Možda ga pronađu čak i u Memphisu, ako uspiju odmaknuti toliko daleko. Morao je postojati način da ostanu u skloništu dok Eve ne pronađe pristojan posao kako bi popravili svoje financijsko stanje. Ona i Trav mogli su raditi u smjenama tako da jedno od njih uvijek može biti uz Cammie dok ono drugo radi.

“Što je donio za jelo?” prošaptala je Cammie.Eve se zamalo slomila zbog njezina pitanja.“Donio sam puno finih stvari za koje me moja nećakinja, koja je

otprilike tvojih godina, uvjerava da su najbolje na svijetu” vedro je odvratio Donovan.

Eve je naglo okrenula glavu i ugledala Donovana koji ju je slijedio iz kuhinje.

“Ali mislim da bismo trebali poštedjeti tvoj želučić. Barem dok ne prizdraviš. Što kažeš na sendvič sa sirom, toplu juhu i Sprite?”


Cammiene su oči zablistale. “Obožavam sendviče sa sirom.”“Gotova stvar”, odvratio je Donovan, napadno se klanjajući, zbog čega

se Cammie zahihotala.Eve je u čudu promatrala kako se Cammie opušta pred prirodnom

silom zvanom Donovan Kelly. Čovjek je bio odviše dobar da bi bio stvaran, a Eve je dosad na težak način naučila da je ono što djeluje previše dobrim da bi bilo istina – upravo to. Puka varka.

“Smijem li nakratko ukrasti Eve kako bi mi pomogla spremiti ručak?” upitao je Donovan.

Cammie je polagano kimnula, a potom joj je ruka poletjela prema ustima te je gurnula palac u usta. Ta je navika bila svježe usvojena. Rezultat stresnih okolnosti u kojima su sve troje živjeli.

Donovan je pogurnuo Evein lakat, odvodeći je od kauča i prema sićušnoj kuhinji. Preuzeo je stvari u svoje ruke kao da je riječ o njegovoj vlastitoj kuhinji. Ona je ostala ukočeno stajati, promatrajući ga dok je spretno spremao jelo, uključujući čak i kolačić na posebnom papirnatom tanjuru za Cammien desert.

“Zašto to činiš?” upitala je tihim glasom. “Ne poznaješ me... nas. Zašto bi se toliko trudio oko potpunih stranaca?”

Donovan je naglo okrenuo glavu prema njoj, a ona je u njegovim zelenim očima prvi put nazrela tračak ljutnje.

“Što bi željela da učinim, Eve? Da zažmirim pred nevoljom ljudi kojima je očajnički potrebna pomoć? Ili da ignoriram činjenicu da si nasmrt prestrašena i da bježiš pred nečim ili nekim? Ne budi toliko iznenađena. To nije teško zaključiti. A ako ja to vidim, zar ne misliš da će to vidjeti i svi drugi? Samo što oni neće biti bezopasni kao ja. Jasno mi je da nikomu ne vjeruješ. Vjeruj mi, shvaćam to. Ali učinit ću sve što je u mojoj moći da to promijenim. Postoje dobri ljudi na ovom svijetu. Pokušavam ti pokazati da sam jedan od njih.”

“Mogao bi upasti u nevolju” ispalila je.Bilo je to nešto najbliže priznanju kojem se Donovan mogao nadati.Ponešto je ljutnje nestalo iz njegovih očiju, pa je u njima ponovno

ugledala onaj sjaj koji joj je govorio da za njega nije samo još jedna osoba kojoj pomaže. I to ju je zbunjivalo.

“A što kažeš na to da razmišljanje o opasnosti prepustiš meni? Kažeš da ne znam ništa o tebi, Eve, ali ti si ta koja ne zna ništa o meni. Još. I vjeruj


mi kad ti kažem kako neću dopustiti da se bilo što dogodi tebi, Cammie i Travisu.”

Najgore od svega u tom trenutku bila je činjenica da je govorio s tolikim uvjerenjem da se Eve zatekla kako mu vjeruje, iako nije smjela vjerovati ili se pouzdati u bilo koga.

“Evo što želim da sada učiniš”, rekao je Donovan gurajući pred nju dva tanjura s hranom koju je spremio. “Želim da sjedneš s Cammie i jedeš. Potreban ti je obrok jednako kao i njoj.”

“A što ćeš ti učiniti?” tiho je upitala.“Ja ću završiti sa spremanjem stvari koje sam donio i pobrinuti se da ti

napunim hladnjak. Potom ću napraviti popis svega što ti je potrebno tako da, kada sutra ujutro dođem s Maren, donesem i sve ostalo.”


9. POGLAVLJE

DONOVAN je iscrpio i posljednji atom snage kako bi napustio Eveinu prikolicu i odšetao prema svom kamionetu kao da je upravo učinio nekakvu dobrosusjedsku uslugu po majčinu nalogu. Iznutra je ključao, ali nije mogao uprijeti prstom u točnu metu svoga bijesa.

Zbog načina na koji ga je Eve – i Cammie – gledala kao da je čudovište i kao da očekuju samo najgore od njega, okretala mu se utroba. A Cammie? Bože. Nije ju mogao zamisliti, a da pritom pred očima ne vidi Charlotteino lice, a pomisao na nećakinju u takvoj situaciji bila mu je nezamisliva.

On, kao i cio KGI, uzimao je prokleto puno stvari zdravo za gotovo. Ne bi to smjeli činiti. Tijekom godina proživjeli su mnogo toga i bili prisiljeni postati i te kako svjesni da se ne pouzdaju ni u jedan jedini trenutak sa svojim obiteljima. A opet, bilo je previše lako zaboraviti na okolnosti u kojima su živjeli drugi ljudi. Usprkos činjenici da su iz dana u dan viđali ono najgore od ovoga svijeta.

Dok se udaljavao u svom kamionetu, uzeo je mobitel i nazvao Sama kako bi provjerio je li se njegov brat javio Maren – i Steeleu – ali većinom Maren. Zato što se Steele mogao buniti koliko ga volja, ali kada bi Maren nešto poželjela učiniti, Steele nije imao šanse protiv nje. Steele će se samo prokleto pobrinuti da ona ne upadne u opasnu situaciju, a nakon onoga što je Donovan vidio na svoje oči, znao je kako nema razloga za strah pri Mareninu odlasku radi Cammiena pregleda. Kakva god opasnost bila posrijedi, ne dolazi od Eve. Ne, koji god da je vrag utjerao strah u Eveine kosti i kosti njezine sićušne obitelji, vrebao je iz prikrajka i čekao priliku da ih zaskoči. Priliku koja se, ako se Donovana bude pitalo, nikada neće pojaviti.

Nakon što mu je Sam potvrdio da je Maren zainteresirana i da su Steelea uspjeli uvjeriti kako je Marenina sigurnost posve neupitna, Donovan je prekinuo poziv i odvezao se prema kompleksu ni na jedan trenutak ne prestavši razmišljati o Eve.

Utipkao je ulaznu zaporku na vratnicama i pričekao da se otvore, omogućujući mu prolaz. Visoka sigurnosna mreža oko kompleksa podsjećala ga je na stvarno stanje njegova života. Života njegove obitelji. Bilo je to nužno zlo kojega su svi bili vrlo dobro svjesni. I isticalo je činjenicu da nikada neće voditi normalne živote. Da se njihovi životi odvijaju sa spoznajom kako ih


neprijatelji mogu napasti svaki čas i udariti ih ondje gdje najviše boli. Po njihovim ženama, majkama, očevima, braći, sestrama, nećakinjama i nećacima.

Donovan se u prošlosti znao zapitati, a bio je posve siguran kako to čine i sva njegova braća, posebno kada se njihova obitelj nalazila u opasnosti, je li sve vrijedno toga. Je li ono što čine vrijedno rizika koji prijeti njihovim bližnjima. Ali u konačnici, uvijek su dolazili do jednog te istog odgovora. Da. Možda nisu bili u stanju riješiti sve probleme ovoga svijeta, ali bogme su imali moć učiniti ga ljepšim mjestom sa svakim zadatkom. Svaki kriminalac koga su smaknuli, svako dijete koje su spasili, svaki talac koga su oslobodili, bih su važni.

Možda bi se taj odgovor promijenio da su izgubili i jednog člana svoje obitelji zahvaljujući neprijateljima koje su stekli u godinama nakon KGI-eva osnutka. Ali zasada, još su uvijek bili nepokolebljivo posvećeni ispravljanju loših stvari i smanjenju količine zla u svijetu.

Dok je prilazio svojoj kući, iznenadio se ugledavši Steeleov terenac pred njom. Iako ga to nije trebalo začuditi. Bilo je jasna stvar da će Steele željeti iz prve ruke doznati u kakvu mu se situaciju žena spremala uplesti.

Ali tada su se otvorila vrata suvozačkog mjesta, a Donovan je ugledao Maren kako izlazi na sunce s toplim smiješkom na licu dok je gledala u Donovana. Trenutak poslije, Steele je izišao sa svoga mjesta, lica nimalo topla kao što je to bilo Marenino. Donovan je uzdahnuo i izišao iz kamioneta. Bolje da što prije uhvati bika za rogove.

“Bok, Vane” oglasila se Maren. Potom je otvorila stražnja vrata i sagnula se, začas se uspravljajući s kćeri u naručju.

Donovan se smjesta nasmiješio. Okej, bio je pravi slabić kada su u pitanju djeca. Tko hoće, neka ga tuži.

“Hej, dušo” rekao je prilazeći Maren i djevojčici. “Kunem se, ta je cura sve veća i veća svakog puta kad je vidim.”

Maren se nacerila. “To je zato što izigravam restoran brze hrane koji radi dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu. Očito je naslijedila očev apetit jer joj, tako mi svega, nikad nije dosta jela.”

Steele je zagunđao, a potom posegnuo prema djevojčici spretno je preuzimajući u naručje. Donovan je odmahnuo glavom. Još se nije naviknuo na prizor Steelea s djetetom u rukama. To ga je zabavljalo, ali, ako će biti iskren, i ispunjavalo ljubomorom.


“Onda, kakva je situacija?” ispalio je Steele bez okolišanja.“Sklonimo se s ove vrućine”, predložio je Donovan. “Imam ledenog

čaja u hladnjaku, a Maren mogu spremiti njezin omiljeni vrući čaj. Potom ćemo razgovarati.”

“Ne namjeravamo se dugo zadržati”, odvratio je Steele. “Navodno će večeras biti oluja i ne želim da Maren ili Olivia budu vani po takvu vremenu.”

Donovan se namrštio. “Oluja? O čemu ti to?”Maren je zakolutala očima. “Steele je u slobodno vrijeme postao

dežurni meteorolog. Uvjeren je da će nas satrti olujno nevrijeme.”Steele joj je uputio prijekoran pogled. “Isplati se biti svjestan mogućih

katastrofa.”Donovan se uspeo stubama pred svojom kućom i širom otvorio vrata,

rukom pokazujući Maren i Steeleu da uđu.“Onda? Što kaže prognoza?” upitao je Donovan.“Snažna oluja. Super ćelijski oblaci. Zapad zemlje večeras će biti u

stanju pripravnosti.”Donovan je naglo izdahnuo. Dovraga. Sve što je vidio pred sobom bile

su zdjelice razbacane po podu Eveine prikolice radi skupljanja kišnice koje je spazio kada je prvi put došao onamo. Večeras će im biti teško, a s obzirom na Cammienu bolest, posljednje što joj je trebalo bilo je da joj unutrašnjost kuće pokisne.

“Sjednite”, promrmljao je Donovan. “Skuhat ću čaj za Maren. Hoće li ti smetati ako zagrijem vodu u mikrovalnoj i samo stavim vrećicu unutra?”

Maren se nasmiješila. “Ne. Kako su mi ruke neprestano zauzete izgladnjelim novorođenčetom, prilagodila sam se vještini ekspresnog kuhanja.”

Donovan je ušao u kuhinju i nalio vodu u šalicu te je stavio u mikrovalnu pećnicu. Dok je čekao da vrijeme istekne, napunio je dvije čaše ledom i izvadio vrč s čajem iz hladnjaka.

Kada je mikrovalna pećnica odzvonila, izvadio je šalicu vruće vode i ubacio vrećicu čaja u nju. Sjetivši se da Maren voli zaslađeni čaj, dodao je idealnu količinu šećera i hitro ga promiješao. Pridržavajući jednu čašu između podlaktice i prsa, podigao je šalicu i drugu čašu te se zaputio natrag u dnevni boravak.


“Kako to da si još uvijek slobodan?” Maren ga je zadirkivala uzimajući svoju šalicu. “Obožavam muškarce koji su u stanju razmaziti me.”

Steele je ponovno zagunđao i dobacio joj šaljiv pogled. Donovan se nasmijao jer je bila općepoznata činjenica kako Steele besramno tetoši i ženu i kćer.

Steele je primio čašu iz Donovanove ruke, ali nije otpio ni gutljaja. Nagnuo se naprijed, spuštajući čašu na stolić za kavu i nestrpljivo se zagledao u Donovana.

“Loše je”, promrmljao je Donovan.Steeleovo se lice smjesta smrknulo. “Koji kurac? Sam je rekao da je

sigurno.”Donovan je odmahnuo glavom. “Nisam mislio na to. Sigurno je za

Maren. Ne bih je doveo u opasnu situaciju. Znaš to.”“A na kog si vraga onda mislio?” oštro je upitao Steele. “Steele.” Marenin tih glas smjesta je obuzdao vođu tima. Da situacija

nije bila toliko ozbiljna, Donovan bi ga totalno zajebavao zbog toga.“Nedaleko odavde jedna mlada žena živi u ruševnoj, usranoj auto-

prikolici s mlađim bratom i sestrom. Cammie ima četiri godine i bolesna je. Travis ima petnaest godina i radi u željezariji na pola radnog vremena kako bi ih prehranio, a Eve... Ona pokušava... ne popucati po šavovima.”

Steele se namrštio.“Bježe pred nečime”, nastavio je Donovan. “Svi su izvan sebe od

straha.”“E pa, jebi ga”, promrmljao je Steele.“Koliko je Cammie bolesna?” upitala je Maren, usredotočeno suzivši

oči.Steele je posegnuo prema djetetu umješno je uzimajući iz Mareninih

ruku dok je sjedala, očiju uprtih u Donovana.“Ne znam” iskreno je odvratio Donovan. “Zato sam želio da pođeš sa

mnom kako bi je pregledala. Rekao bih da je bolesna nekoliko dana. Životni su im uvjeti vrlo loši. Nemaju dovoljno hrane. Danas sam im odnio namirnice, ali krov im, ako se tako uopće može nazvati, prokišnjava na stotinu različitih mjesta, a s obzirom na ovu silnu kišu u posljednjih tjedan dina, sumnjam da to imalo poboljšava Cammieno stanje.”


Maren je iskrivila lice, a oči su joj se ispunile suosjećanjem i zabrinutošću. “Naravno da ću ići.”

“Idem s tobom”, rekao je Steele.Donovan je odmahnuo glavom. “Nema šanse, Steele. Znam da ti

stajanje po strani u ovoj situaciji kida živce, ali ako se ti pojaviš ondje, jamčim ti da im se nećemo uspjeti ni približiti. A da i ne govorim da će pobjeći. Kad kažem da Eve pokušava ne popucati po šavovima, želim reći pokušava, u smislu da joj to jedva uspijeva. Dovoljno se boji kad sam samo ja ondje. A da se ti pojaviš?”

“U pravu je”, rekla je Maren, oštro se zagledavši u smjeru svoga muža. “Izbezumit ćeš jadnu ženu od straha.” Steele se namrštio.

“Maren nije u opasnosti”, rekao je Donovan. “Jedini ljudi koji ondje žive jesu Eve, Travis i Ommie. Travis je dobro dijete. Nosi preveliku odgovornost na svojim leđima, ali nemaš se čega bojati. Sve ću vrijeme biti s Maren. Ni u ludilu je ne bih uključio u sve ovo, a da nisam posve uvjeren da će biti sigurna.”

Steele je stisnuo usne, ali nije se usprotivio.“Osim toga, netko će morati čuvati Oliviju”, s humorom je odvratila

Maren.“Povjeravam ti sav svoj život”, rekao je Steele podižući pogled prema

Donovanu.Bile su to one iste riječi koje je izgovorio prije nekoliko mjeseci kada je

Donovan izvukao Maren iz olupine helikoptera dok je Steele čekao, prikliješten i bespomoćan.

“Znam”, tiho je odvratio Donovan. “Čuvat ću je. Obećavam.”Steele je kimnuo, a potom pogledao Maren. “Spremna za polazak?

Malena samo što nije zadrijemala.”Maren se nasmijala. “Što znači da će najprije jesti na putu kući.”

Odmahnula je glavom. “Kunem se, to dijete jede više nego Steele.”“Kad želiš da dođe sutra?” upitao je Steele podižući se na noge i

pridržavajući kćer jednom rukom. “Dovest ću je ovamo i čekati dok se ne vratite.”

Maren je zakolutala očima. “Ah, ne daj, Bože, da se sama dovezem.”Steele je slegnuo ramenima. “Moram razgovarati sa Samom.” Maren je

kimnula i par je razmijenio letimične poglede.


Donovan je podigao obrvu. “Sve u redu?”“Aha. Znam da ti vodiš moj tim, Vane, i da ne mogu biti u boljim

rukama, ali spreman sam za povratak. Maren i ja razgovarali smo o tome i vrijeme je da to učinim. Njezina je ordinacija spremna i ponovno će preuzeti svoje pacijente, a meni je vrijeme da se vratim svome timu prije nego što zaborave komu zapravo pripadaju.”

Donovan se nasmijao. “Možeš misliti! Nedostajat će mi. Bilo mi je sjajno raditi s njima ovih posljednjih nekoliko mjeseci. Ali znam da će im biti drago što se vraća njihov vođa.”

Donovan ih je ispratio do Steeleova terenca. Steele se okrenuo prema Donovanu ozbiljna lica.

“Upozori Sama na vremenske prilike, može? Navodno će biti gadno. Ne znam prati li on prognozu ili ne.”

Donovan se namrštio. “Hoću. I vi budite oprezni.”Maren je zakolutala očima. “Ah, nesumnjivo ćemo provesti noć u

podrumu. Nakon što sam rodila, Steele je ondje uredio spavaću sobu pa ako postoji i najmanja šansa da bude oluje, spavamo ondje.”

Steele je zagunđao. “Nikad previše opreza. Nisam tip koji će pokriti glavu i bježati kad već upadne u nevolju.”

“Imaš pravo”, rekao je Donovan. “Vidimo se ujutro.”Donovan je gledao za njima dok su odlazili i bacio pogled prema

domovima svoje braće. Sve ih je razdvajalo nekoliko jutara, a Nathanova je kuća bila najudaljenija, smještena na grebenu s pogledom na jezero. Situacija je bila mirna. Trenutačno nisu bili na terenu. Danas nisu čak ni odradili trening.

Novi je tim posljednjih nekoliko mjeseci naporno vježbao pa ih je Sam sve poslao na odmor, nakon čega će im dati zeleno svjetlo da sami krenu u akciju.

Skylar i Edge preselili su se bliže kompleksu, a Swanny je još uvijek živio s Joeom u Samovoj staroj kolibi nedaleko od kompleksa. Skylar i Edge provodili su mnogo vremena kod Joea i Swannyja. Njihovo zbližavanje bila je dobra stvar. Gradili su šaljivu atmosferu i oblikovali čvrste temelje tima.

Bili su krajnje predani. Zajedno su proveli svaki dan u posljednjih nekoliko mjeseci, ali sada je kucnuo čas da se malo odmore prije nego što im dodijele zadatke i pouzdaju se u njih da će ih odraditi.


Donovanu je to teško padalo. Priznao bi to. Imao je potpuno povjerenje u sve timove, ali to nije značilo da se ne brine. Nathan i Joe bili su njegova najmlađa braća. Zauvijek će biti njegova mlađa braća, što je značilo da ih instinktivno želi zaštititi, trebala njima zaštita ili ne.

A istina je bila takva da su Nathan, Joe i Swanny prošli pravi pakao. Donovan se s vremena na vrijeme brinuo da još nisu posve spremni.

Ali on, Sam i Garrett složili su se. Bili su dobri. Došlo je vrijeme da ih puste s lanca.

Stoga su sljedeću misiju trebali preuzeti Nathan i Joe, sa Steeleovim timom na mjestu pojačanja. Sada kad se Steele spremao ponovno preuzeti vodstvo, stvari će se vratiti u kolotečinu, a Donovan će se povući i prestati aktivno sudjelovati u misijama.

Iako nikada nije namjeravao ostati po strani i biti izvan pogona. Sam i Garrett od prošle su godine počeli zauzimati upravljačku ulogu. Planirali su, razvijali strategiju, sazivali timove po potrebi, ali povukli su se iz akcije.

Obojica su bila oženjena – a sada su i obojica iščekivala prinove u obitelji. Bili su odani najprije svojim ženama, a potom KGI-u. Od sve braće Kelly, Donovan i Joe bili su najaktivniji, iako se i Nathan iskazao kada su oformili novi tim.

Stvari su se odvijale na... dobar način. Lecnuo se, ne želeći ih ureći, ali stvari su kod kuće definitivno bile mirne. Svi su bili... sretni. Preživjeli su nevolju za nevoljom i postali snažniji zbog toga.

Čak su se i vođe timova skrasili. Donovan je iskreno sumnjao kako će dočekati dan kada će Rio i Steele posve nalikovati obiteljskim ljudima. A opet, obojica su muškaraca bila oženjena, imali kćeri i više nisu jeli, pili i spavali zajedno s KGI-em.

Svi su uprli oči u njega, zaklinjući se da je on sljedeći po redu. I nije bila stvar u tome da ne želi. Od sve svoje braće, on je vjerojatno najmanje zazirao od braka i obitelji. Samo što još nije upoznao onu pravu.

Kada se bude oženio, znao je da će biti bezgranično odan svojoj ženi i djeci. Ali još uvijek nije upoznao ženu koja bi ga natjerala da presloži svoju ljestvicu prioriteta.

Na trenutak se zagledao u svoj mobitel, a potom ga gurnuo natrag u džep, odlučivši otići k Samu kako bi ga obavijestio o mogućim vremenskim neprilikama i Steeleovu povratku.


10. POGLAVLJE

EVE je usplahireno čekala pred vratima kada se Travis približio prikolici. Čim je ušao, sreo je Evein pogled, a oči su mu se smjesta ispunile brigom.

“Što nije u redu, Evie?”Ona je položila dlan na njegovu nadlakticu nastojeći ga umiriti, ali nije

mogla biti uspješna u tome kad je znala da moraju pobjeći. Ponovno.“Moramo otići odavde”, odvratila je tihim glasom.Travisovo je lice poprimilo prestravljen izraz. “Što se dogodilo? Je li nas

pronašao?”Odmahnula je glavom. “Ne. Barem mislim da nije. Samo što...”

Izdahnula je, a potom pogledala prema Cammie. “Moramo otići. Zamijetilo nas je previše ovdašnjih ljudi. Donovan je danas došao, a sutra namjerava dovesti liječnicu kako bi pregledala Cammie. Ne želim riskirati.”

Žaljenje je zasjenilo Travisove oči. “Sviđa mi se ovo mjesto. Nadao sam se...”

“Znam” prošaptala je. “I ja sam se nadala. U sljedećem će nam mjestu biti bolje, Trav.”

Istu je stvar govorila svaki put dok su skupljali stvari i bježali, i oboje su znali da laže. Nikada im neće biti bolje sve dok im Walt ne prestane biti prijetnjom.

Travis je izvukao nekoliko presavijenih novčanica i pružio ih Eve. “Nadam se da će ovo bar malo pomoći.”

Eve je primila novac, a potom zagrlila Travisa, privlačeći njegovo visoko i mršavo tijelo u naručje. “Hvala ti, Trav. Divan si. Donovan je danas donio namirnice. Ponijet ćemo koliko god možemo sa sobom. Ne možemo si priuštiti da ih jednostavno ostavimo.”

Travis je trenutak oklijevao, a potom se odmaknuo izmučena pogleda, “Evie, misliš li da ispravno postupamo time što bježimo? Možda... Možda nam zbilja samo žele pomoći.”


“Želim vjerovati u to. Ali ne mogu ugroziti tebe i Cammie time što ću vjerovati pogrešnim ljudima. Iako možda nisu opasni, riskiramo izlažući se još većem broju ljudi. Što se manje ljudi obazire na nas, to smo sigurniji.”

Travis je kimnuo. “Shvaćam. Kad želiš da krenemo?”Eve je ponovno pogledala prema Cammie koja je spavala na kauču.

“Nakon što se smrači, mislim.”“U daljini se vide prilično tamni oblaci”, rekao je Travis. “Nebo na

zapadu posve je crno. Možda bismo trebali pričekati dok oluja ne prođe prije nego što izvedemo Cammie van.”

Eve je složno kimnula. “Da. Spremit ćemo sve što možemo i pustiti Cammie da se odmara što dulje. Kad utihne oluja, krenut ćemo.”

“Jesi li razmišljala o tome kamo ćemo poći?” tiho je upitao Travis.Osjećaj bespomoćnosti obuzeo je Eve dok je promišljala o Travisovu

pitanju. “Jesam i nisam”, iskreno je odvratila. “Mislila sam kako bismo mogli otići na jug. Ili možda na zapad, prema Jacksonu. Novcem koji si zaradio možda bismo si mogli priuštiti autobusne karte barem do susjedne države, ali morat ćemo doznati vozni red i cijene karata. Mogli bismo se ukrcati u sljedeći autobus za neki veći grad u Mississippiju. Mislim da smo tu pogriješili. Zaustavili smo se u premalenom gradu, zato su nas i zamijetili. U većem bismo se gradu bolje uklopili, a možda bismo čak uspjeli unajmiti i jeftinu hotelsku sobu. Ja bih mogla konobariti, a ti bi mogao ostati kod kuće i čuvati Cammie. Nadam se da će u međuvremenu ozdraviti.”

“A ako ne ozdravi?” bojažljivo je upitao Travis.Eve je oštro udahnula. Nije željela razmišljati o toj mogućnosti. Nije

imalo smisla prizivati nevolju.“Ozdravit će”, odlučno je odvratila.“Reci mi što želiš da učinim i bacam se na posao”, rekao je Travis.“Izvadi kovčege iz ormara i naguraj što je moguće više hrane iz ostave

u njih. Stavi sve što može dulje stajati u jedan, a drugi napuni odjećom. Cammie nije potrebno mnogo. Samo spavaćice, nekoliko kratkih hlačica i majica. Ja ću spremiti svoje dvoje hlače i dvije majice uza sve što ćeš ti spakirati od svojih stvari.”

Travis je kimnuo, a potom se tiho zaputio kroz dnevni boravak prema spavaćoj sobi i ormaru u kojem su se nalazili kovčezi. Eve ga je slijedila te se zaustavila pred klimavom komodom i otvorila prvu ladicu u kojoj je počivala pohabana kutijica s nakitom njezine majke.


Srce joj se stegnulo od žaljenja i tuge kada se suočila s neizbježnim. Nije se željela rastati od jedinih predmeta koji su njoj, Travisu i Cammie preostajali od majke. Željela ih je sačuvati radi Travisa i Cammie. Ali novac im je trebao više od podsjetnika. Dosad nije željela riskirati i založiti ih, stoga ih je sačuvala za krajnju nuždu. Bilo je previše opasno. Zalagaonice su iziskivale uporabu osobne iskaznice. Ali vrijeme je isticalo, i to joj je sada bila jedina preostala mogućnost.

Nakit im neće donijeti puno novca, iako je bio otmjen i skup kada je tek kupljen. Ali zalagaonice nisu davale ni polovicu prodajne cijene. Nadala se da će dobiti nekoliko stotina dolara koje će upotrijebiti kako bi im osigurala mjesto za život. Nadala se da će im hrana koju je Donovan donio ranije tog dana poslužiti barem neko vrijeme ako budu pažljivi sa zalihama.

“Ona bi željela da ga iskoristiš, Evie” rekao je Travis.Okrenula i srela Travisov pogled, držeći kutijicu u rukama.“Znam” šapnula je. “Ali željela sam ga sačuvati za tebe i Cammie. To je

sve što nam preostaje od nje.”Travis je odmahnuo glavom. “Ne. Imamo uspomene. Dobre uspomene.

Bila je divna mama. Vrlo si joj slična, Evie. Izgledaš poput nje i imaš isto srce kao što ga je ona imala. Silno bi se ponosila tobom zbog svega što si učinila da zaštitiš mene i Cammie.”

Eve je osjetila grižnju savjesti zbog iznenadnog naleta bijesa koji je bila primorana zatomiti. Naizmjence je osjećala bijes i tugu zbog majčine odluke da ostane sa svojim mužem za kog je znala da predstavlja prijetnju njezinoj djeci. Njezina je majka znala za to, a opet nikada nije pokušala pobjeći i odvesti Travisa i Cammie izvan njegova dohvata.

Eve je uvidjela istinu o Waltu, bila je shvatila o kakvom je čovjeku zapravo riječ, i nikada ne bi stupila u kontakt sa svojom majkom ili Waltom -Walt joj to ne bi dopustio – da Travis nije nazvao Eve. Njegove molbe za pomoć, njegove sumnje u Walta i namjere prema Cammie. Sumnje koje je Eve shvatila vrlo ozbiljno, zato što je znala.

Trebala je pričekati i razraditi bolji plan, bolje osmisliti njihov bijeg. Ali odviše je očajnički željela izvući Cammie iz opasne situacije da bi mogla strpljivo oblikovati učinkovitiji plan. Upravo je to bio razlog zašto su još uvijek bježali.

“Zastat ćemo u Memphisu tek toliko kako bih ga založila” rekla je. “Potom ćemo idućim autobusom otići u Mississippi. Potrebno nam je mjesto


gdje ćemo živjeti. Negdje gdje Cammie neće biti izložena kao ovdje. Mora ozdraviti. Potrebni su joj hrana i soba koja neće prokišnjavati.”

Kao na znak, na limenom su krovu stale odjekivati kapi kiše, a Eve je podigla pogled iskrivivši lice.

“Ja ću spremiti ostatak stvari. Ti idi i pobrini se da Cammie ne pokisne, dobro?”

Travis je izišao iz tijesne spavaće sobe i otišao čuvati sestru dok je Eve gurala preostali dio njihove bijedne imovine u kovčeg.

Kada je završila, odvukla je napunjen kovčeg u dnevni boravak, a potom odnijela drugi u kuhinju i počela spremati hranu koju im je bio donio Donovan.

Krov je već počeo prokišnjavati, a malene su se lokve širile po podu. Nadala se da neće dugo kišiti kako bi mogli što prije pobjeći odande.

Odjeknuo je glasan prasak, a cijela se auto-prikolica zatresla. Cammie je prestrašeno vrisnula, a Eve se lecnula. Pogled joj je poletio prema Travisu koji je grlio Cammie na kauču, ovijajući je rukama kao da je nastoji zaštiti od prokišnjavanja. Još su dvije munje obasjale mračnu unutrašnjost prikolice, a potom se ponovno oglasila grmljavina, točno nad njihovim glavama.

“Evie, bojim se”, drhtavim je glasom protisnula Cammie. Gurnula je palac u usta dok ju je Travis tješio.

“Bit će sve u redu, dušo”, sa smiješkom je odvratila Eve. “Travis neće dopustiti da ti se bilo što dogodi.”

Grmljavinsko nevrijeme nije im bilo nimalo nepoznato. Tijekom dva tjedna koja su ovdje proveli bilo je mnogo olujnih poslijepodneva. Čim bi se prikolica osušila nakon jedne oluje, snašla bi je druga, iznova vlažeći unutrašnjost, stvarajući plijesan i vlagu.

Morali su pronaći kvalitetnije mjesto za život. Zbog Cammie. Nikada neće ozdraviti u takvim uvjetima. To je samo osnažilo Eveinu odluku da založi majčin nakit kako bi si mogli priuštiti bolji smještaj. Trebala je to učiniti na samom početku. Ali, od očajničkog ju je poteza sprječavao strah da će ih otkriti.

Ali sada je shvatila da ga je trebala založiti znatno prije, dok su još bili na Zapadnoj obali. Na taj način ništa ne bi ukazivalo Waltu – ili policiji – na to gdje se trenutačno nalaze. Ali čovjek uči dok je živ.

Ta nije ona stručnjakinja u bježanju! Založit će nakit u Memphisu, a potom otići u Mississippi najbrže i najdalje što može od Tennesseeja.


Završila je sa spremanjem hrane u kovčeg, naguravši sve što joj je došlo pod ruku. Potom je uzela jednu bočicu Pedialytea i grickalice koje je ostavila za Cammie pa prišla kauču.

Sjela je pokraj Travisa na čijem je krilu i prsima počivala Cammie.“Jesi li gladna?” upitala ju je Eve. “Vjerojatno bi trebala unijeti malo

tekućine i štogod pojesti prije negoli krenemo.”Cammie je dublje gurnula palac u usta i širom otvorenih očiju zurila u

Eve. “Kamo idemo, Evie?”Eve je utješno pogladila Cammieno bedro i pružila joj bočicu s lijekom.

Travis ju je uzeo iz Eveina dlana i prinio je Cammienim usnama.“Mislim prema Jacksonu. Možda će nam trebati nekoliko dana da

stignemo onamo, ali čim stignemo, kupit ćemo autobusne karte za Memphis. Kada stignemo u Memphis, prodat ću mamin nakit kako bismo si mogli priuštiti ljepše mjesto za život i autobusne karte za sljedeće odredište. Narednih će nekoliko dana biti najteže od svih, ali sve dok se držimo zajedno, moći ćemo učiniti sve što naumimo.”

Travis se nasmiješio na Eveinu izjavu, a čak je i Cammie ozbiljno kimnula. Eve joj je uzvratila smiješkom, a potom ispružila ruku dlanom nadolje pred Travisa i Cammie. Travis je položio dlan na Evein, a potom je Cammie spustila svoju slobodnu rukicu povrh njihovih. Eve je stavila drugu ruku na Cammienu, obujmivši je između svoje i Travisove. Bio je to znak solidarnosti koji im je nedavno postao vrlo poznat. Eve ga je započela rabiti kao način da uvjeri Cammie da predstavljaju obitelj i da ih Eve nikada neće napustiti.

“Zajedno”, tiho je rekao Travis.“Zajedno”, gorljivo je odvratila Cammie. “Zauvijek ćemo biti zajedno,

zar ne, Evie?”Eve je posegnula prema Cammie, povlačeći njezino toplo tijelo u svoje

naručje. Čvrsto ju je zagrlila i stisnula. “Da, dušo. Uvijek ćemo biti zajedno. To ti obećavam.”

Eve je teška srca sestrici dala obećanje nad onime nad čime nije imala nikakvu kontrolu. Ali ako namjera imalo vrijedi, tada će zauvijek biti zajedno. Sigurni. Daleko od svog oca.

“Želim da mi nešto obećaš” ozbiljnim je glasom izjavila Eve. Zagledala se u Travisa, a potom spustila pogled prema Cammie. “Želim da mi oboje nešto obećate.”


“Što god želiš”, odvratio je Travis.Cammie je složno kimnula.Riječi su zapele Eve u grlu. Nije željela ni pomišljati na ono što se

spremala reći, ali morala je to uzeti u obzir. Osim toga, željela se pobrinuti da Travis i Cammie znaju što im je činiti ako ih zadesi ono najgore.

“Ako mi se što dogodi...”Cammie se smjesta ukočila u Eveinu naručju, a Eve je zatvorila oči

požalivši što je uzrujala sestricu. Ali nije si mogla priuštiti da ih ne pripremi za najgori mogući rasplet situacije. Travisov i Cammien život ovisio je o tome.

“Poslušaj me, dušice. Ako mi se nešto dogodi, ako me pronađe policija ili nas otkrije tvoj otac, moraš mi obećati da ćeš poći s Travisom i učiniti sve što ti on kaže.”

Podigavši pogled, srela je Travisove izmučene oči. Njezine su se riječi mogle vrlo lako pretvoriti u stvarnost.

“Ako mi se nešto dogodi, uzmi Cammie i bježi. Nigdje se ne zaustavljaj. Ne brini se za mene.”

“Ne mogu to učiniti, Evie”, promuklim je glasom odvratio Travis. “Ti nikada ne bi napustila nas. Ne možemo ni mi tebe.”

Eve je žustro odmahnula glavom. “Obećaj mi, Trav. Moraš zaštititi Cammie. I sebe. To znači da je moraš držati podalje od Walta. Bez obzira na sve, moraš je zaštititi i nastaviti bježati.”

Travis je zatvorio oči i pomireno pognuo glavu. “Obećavam.”Osjetivši tek djelomično olakšanje zbog njegova obećanja, Eve je

premjestila Cammie u svojim rukama i uzela piće iz Travisove ruke kako bi nagnala Cammie da još malo pije.

“I ti bi trebao nešto pojesti”, tiho se obratila Travisu. “Ostavila sam dovoljno hrane na kuhinjskom ormariću kako bismo mogli napraviti sendviče. U hladnjaku imamo čak i sok, zahvaljujući Donovanu. Jedi sada dok još imamo vremena. U sljedećih si nekoliko dana možda nećemo moći priuštiti takav luksuz.”

Travis je svejedno oklijevao. Eveino se srce slamalo zbog toga što je često trpio glad i odbijao jesti samo zato što je stavljao Cammiene i Eveine potrebe ispred svojih. Njemu su redoviti obroci bili najpotrebniji. U posljednjih je godinu dana munjevito izrastao, premašivši prosječnu visinu od metar i sedamdeset i dosegnuvši više od sto osamdeset centimetara. Ali


bio je očigledno pothranjen. Njegova visoka, koščata figura naglašavala je nedostatak kilograma. Uz prikladnu prehranu, bio bi krupan, mnogo širi... muškarac. Bilo joj je teško zamisliti ga kao odraslu osobu, ali zapravo, Travis je bio primoran previše brzo odrasti i sazreti. Spoznao je i iskusio zlo na svijetu u onoj mjeri u kakvoj to većina odraslih ljudi nikada ne doživi.

Makar joj to bilo posljednje što će učiniti, Eve će im osigurati dobro mjesto za život, ili barem prikladno mjesto, i hranu kako bi Travis i Cammie mogli redovito jesti. Pa makar to značilo da će ona morati gladovati.

“Jedi”, nježno ga je potaknula. “Ionako nema mjesta da sve spremimo. Nema smisla da hrana propadne. Pojedi koliko god možeš, jer, kao što sam rekla, sljedećih ćemo nekoliko dana putovati, stoga ćemo morati jesti kad ulovimo priliku i rastezati zalihe koliko god možemo prije nego što kupimo druge.”

“Želiš li ti nešto?” upitao je Travis ustajući s kauča.Eve se spremila odmahnuti glavom. Pri pomisli na hranu osjećala je

mučninu jer joj je u glavi vladao kaos zbog svega što ih je očekivalo u nadolazećim danima. Ali također je znala kako neće moći uvjeriti Travisa da jede ako i sama bude odbijala hranu.

Prisilila se na smiješak. “To bi bilo lijepo. Samo mi napravi sendvič. U hladnjaku su ostale dvije boce soka koje nisam uspjela spremiti u kovčeg. Mogli bismo ih popiti prije nego što krenemo.”

U Travisu je prestalo još toliko djetinje naravi da ga razveseli “poslastica” koju mu je ponudila. Srce ju je zaboljelo pri pomisli da će im ubuduće nešto toliko jednostavno poput sendviča i limenke soka predstavljati luksuz koji će si rijetko moći priuštiti.

“Što želiš u svom sendviču?” upitao je Travis krećući se prema kuhinji.“Ah, svega pomalo”, sa smiješkom je odvratila Eve. “Večeras se

možemo počastiti, jer ne možemo ponijeti svu hranu sa sobom. Cammie, što ti kažeš, dušo? Jesi li spremna pojesti nešto više od krekera koje si dosad grickala?”

“Mogu li dobiti još jedan gril-sendvič sa sirom?” upitala je Cammie ne vadeći palac iz usta.

“Nego što”, odvratio je Travis velikodušno se nasmiješivši. “Zagrijat ću tavu dok spravljam svoj i Evien sendvič. Potom ćemo zajedno jesti na kauču i pričekati da oluja prođe. Zvuči li ti to dobro?”

Cammie je žustro zaklimala glavom.


“Trav, dobro se najedi” podsjetila ga je Eve. “Ne štedi hranu i pobrini se da pojedeš dovoljno.”

On se nacerio. “Ne moraš mi dvaput reći. Umirem od gladi!”Eve je utonula u kauč, uživajući u kratkotrajnom prividu normalnog

života. Bilo je lako pretvarati se da se ne nalaze u ruševnoj prikolici, jedva spajajući kraj s krajem, u neprestanom strahu od toga da će ih otkriti. Nekoliko će ukradenih minuta biti posve obična obitelj koja uživa u nečem tako jednostavnom kao što je zajednički objed.

Eve je pohranila taj trenutak u svoje pamćenje, znajući da će nadolazeći dani sa sobom donijeti neizvjesnost i nemir. Potom se pomolila za snagu, ne samo kako bi preživjela nego i kako bi ostala snažna radi svoga brata i sestre. Trebali su je. Ona je predstavljala jedinu konstantu u njihovim životima, a oni su predstavljali jedinu konstantu za nju.


11. POGLAVLJE

EVE se uspaničeno trgnula iz sna i shvatila kako su svi zaspali na kauču nakon objeda. Travis se naslanjao na svoju nadlakticu, a glava mu je visjela u stranu. Cammie je ležala ispružena u Eveinu naručju.

Podigla je ruku da pogleda na sat, ali nije joj uspjelo razabrati vrijeme u mraku. Barem je još uvijek bilo mračno, što znači da nisu prespavali noć. Uprela se kako bi čula zvukove kiše, ali zrakom je vladala tišina. Bilo je gotovo jezivo tiho. Ni traga žabama i cvrčcima čija je pjesma obično prožimala noćni zrak.

Zrak je pak bio težak i toliko vlažan da je otežavao disanje. Pomaknula se, nastojeći bolje vidjeti na sat. Cammie se stala meškoljiti u njezinu naručju pa ju je Eve pažljivo spustila pokraj sebe na kauč, a potom uhvatila Travisa za ruku.

“Trav. Trav”, glasnije ga je zazvala. “Moramo ustati i krenuti. Prestalo je kišiti, a nisam sigurna koliko smo dugo spavali.”

Nakon jela opustili su se slušajući bubnjanje kiše o limeni krov i huk vjetra od kojeg su podrhtavali prozori na prikolici. Shvativši da nije riječ o tek kratkotrajnom prolomu oblaka, Eve im je predložila da pokušaju malo odrijemati. Ona sama nije namjeravala zaspati. Željela je da se Cammie i Travis odmore prije puta i dugotrajnog hodanja koje im je predstojalo, ali željela je ograničiti taj odmor na najviše jedan sat.

Travis se promeškoljio i smjesta ustao, primajući Eveinu ruku.“Oprosti, Evie. Nisam trebao tako zaspati”, rekao je sa žaljenjem u

glasu.“Pssst, morao si se odmoriti”, odvratila je. “Ali ako mi pomogneš s

Cammie, možemo odmah krenuti. Potrebne su joj cipele, hlačice i majica koje si joj pripremio.”

Travis je ustao i ispružio ruke prema Cammie koja je još uvijek napola spavala. Sneno se pobunila, ali ipak se čvrsto privila uz Travisov vrat dok ju je odnosio u spavaću sobu kako bi je presvukao.

Eve je ustala, oslobađajući se tromih zaostataka sna dok se mentalno pripremala za ono što slijedi. Bez obzira na činjenicu da su posljednjih


nekoliko mjeseci živjeli na takav način, još se nije bila privikla na njega. Još se uvijek nije mogla osloboditi straha koji je dolazio s neizvjesnošću. Bilo je to previše za nju. Nije bila dorasla tomu, ali opet, tko jest?

Protegnula se, a potom hitro provjerila jesu li možda štogod važno zaboravili. Nakit njezine majke bio je sigurno spremljen u kovčegu. Evein novčanik s dragocjenim svežnjem novca stajao je na kuhinjskom ormariću te ga je gurnula u svoju naprtnjaču, kamo je također stavila piće za Cammie i nekoliko pojedinačnih paketića grickalica koje im je Donovan donio.

Pred očima joj se stvorilo Donovanovo lice pa je zastala. Obuzela ju je neodlučnost, ali žurno ju je odagnala. Nije si mogla dopustiti premišljanje. Ne u ovom trenutku.

Ali što ako joj doista samo želi pomoći? Hoće li učiniti medvjeđu uslugu Cammie i Travisu tako što će ih odvesti i spriječiti Donovana da Cammie dovede liječnicu?

Te prodorne zelene oči. Oči koje su vidjele previše toga. Koje su prodrle u sam njezin um. Taj je čovjek budio osjećaj sigurnosti u Eve, a možda se upravo toga najviše i bojala. Jer ako načini i jednu, samo jednu pogrešku, Cammie i Travis ispaštat će zbog njezine gluposti. Bilo je bolje ne vjerovati nikomu – tu je mantru prigrlila čim su pobjegli iz Kalifornije – nego izložiti se riziku i pouzdati se u pogrešnu osobu.

Ipak, nije uspijevala otjerati Donovana Kellyja iz svojih misli. Tvrdoglavo se usadio ondje, odbijajući uzmaknuti i pedlja. Bio je zgodan, u to nema sumnje. Ali nije ju zaintrigirao njegov tjelesni izgled, iako mu po pitanju izgleda nije nedostajalo ama baš ništa. Čovjek je bio postojan od glave do pete.

Nije bio pretjerano visok. Posve je sigurno nadvisivao njezinu krhku figuru, ali nije izgledao poput diva u usporedbi s njom. No njegov nedostatak visine nadoknađivali su drugi aduti. Prsa su mu bila ogromna, a nadlaktice mišićave. Bilo je očito kako se trudi ostati u formi.

Ali ono što je možda u najvećoj mjeri privuklo Eveinu pažnju bio je sam način na koji ju je gledao. Kao da se... brine za nju. Kao da je njihova povezanost osobnija od one u kojoj jedna osoba pomaže drugoj u nevolji.

Možda previše umišlja. Okej, definitivno je tako i osjećala se kao svjetska glupača što uopće i pomišlja na tu mogućnost. Ali čim joj se ugnijezdio u mozak, nije se više uspijevala otarasiti tog osjećaja. Bio je to ugodan osjećaj. Topao i utješan. Poput njega.


A bio je i predivan s Cammie. Takav je čovjek imao moć da vrlo lako nasmrt prestraši Cammie, a opet se silno trudio postići da ga se ne boji. Bio je iznimno nježan s njom – ali i s Eve, ako će već iskreno.

U nekom drugom životu, Eve bi osjećala samopouzdanje – i slobodu – da učini nešto po pitanju te privlačnosti. Nije bila pretjerano odvažna, ali nije bila ni sramežljiva žena koja se boji izreći svoje mišljenje. Nikada nije bila pobornica zastarjelih društvenih običaja. Poput onoga da muškarac mora pozvati ženu na spoj. Kada bi upoznala muškarca koji ju je zanimao, nikada se nije ustručavala poduzeti prvi korak. Nekim je muškarcima to odgovaralo. Drugima? Baš i ne. Šteta po njih.

Ali sada? Ta Eve više nije postojala. Možda će se jednoga dana vratiti. Ali za sada izlasci i veze bili su na dnu ljestvice Eveinih prioriteta. Morala je zaštititi i uzdržavati svoju obitelj. Morala je neprestano biti jedan korak ispred Walta. Možda nikada više neće imati normalan život, ali ako će time osigurati kvalitetan život za Travisa i Cammie, oslobođen od Waltova nasilja, tada će se drage volje odreći i posljednje nade koju je polagala u vlastitu budućnost.

Osim toga, koji bi muškarac na svojoj grbači poželio kompletnu obitelj kao što je njezina? Nije postojala šansa da se ikada odrekne Travisa ili Cammie. Stoga, čak i da je bila u mogućnosti imati normalan odnos s nekime, postojao je malen broj muškaraca koji bi uopće pristali odgajati tinejdžera i četverogodišnju djevojčicu.

Otjeravši te smiješne misli – kakav je ogroman gubitak vremena predstavljalo i pomišljanje na budućnost kada je bila posve neizvjesna i mijenjala se iz dana u dan – Eve je zgrabila svoju naprtnjaču, a potom odgurala kovčege prema vratima kako bi bili spremni za polazak čim se Travis vrati s Cammie.

Trenutak poslije, Travis se vratio s odjevenom i obuvenom Cammie. Eve se sagnula kako bi provjerila jesu li joj vezice na cipelama čvrsto stegnute kako bi joj bilo udobno koračati tijekom duge šetnje. Kada Cammie dosadi hodanje ili kad se ne bude osjećala dovoljno dobro da nastavi, Eve i Travis naizmjence će je nositi na leđima.

Iako su svakako bili naviknuti pješačiti na duge staze i nositi Cammie, Eve se ipak lecnula pri toj pomisli. Ali bilo je nužno, a što su dulje stajali ovdje i odgađali neizbježno, to će im više vremena biti potrebno da stignu do autobusne postaje. A možda neće morati otići sve do Jacksona. Clarksville je


bio bliže. Tamo se nalazila vojna baza, stoga u blizini zacijelo postoji autobusna postaja.

Uzdahnula je, rastrgana neodlučnošću. Kako je mogla znati što je ispravno? Nije imala vremena promisliti o svemu, Donovanov posjet i neminovni povratak s liječnicom uplašili su je. Možda bi trebala dopustiti liječnici da dođe i doznati koliko je Cammiena bolest ozbiljna, a potom pobjeći glavom bez obzira.

Prinijela je drhtavi dlan sljepoočnici i stala je masirati u pokušaju da razbistri svoje uzburkane misli.

“Evie?”Travisov zabrinuti glas probio se kroz njezinu frustraciju. “Jesi li

dobro?”Eve je kimnula i pokušala uputiti ohrabrujući smiješak njemu i

Cammie. “Samo sam razmišljala. Jackson je vrlo daleko. Možda bi bilo bolje da pođemo u Clarksville i odande otputujemo autobusom. Tako ćemo biti dalje Memphisu, ali značajno ćemo skratiti hod onamo.”

Pogledala je prema Cammie dok je govorila, zaključivši da je tako najbolje. Cammie nije smjela boraviti vani po Bog zna kakvom vremenu, na sparini i izložena, nimalo dulje nego što je apsolutno nužno.

“Jutros sam na poslu malo proučavao zemljopisnu kartu”, rekao je Travis. “Ako odemo u Clarksville, onda bismo možda trebali razmisliti o tome da pođemo na sjever u Kentucky, umjesto na jug i Mississippi. A ti bi mogla založiti nakit u Clarksvilleu, umjesto da čekaš. Vjerojatno imaju nekoliko zalagaonica s obzirom da se u gradu nalazi vojna baza, zar ne?”

Stajali su ondje, spremni na put po mrklome mraku, a nisu imali čak ni unaprijed osmišljenu strategiju. Eve je obuzeo umor, usprkos činjenici da se netom probudila iz višesatnog sna.

“Mislim da si u pravu, Trav. To što govoriš ima smisla. A što sjevernije pođemo, to će barem hladnije biti, Mississippi usred ljeta zacijelo nije baš prekrasan.”

Nisu bili naviknuti na južnjačku žegu i vlagu u zraku. Naviknuli su na mnogo hladniju klimu s mnogo manje vlažnosti u odnosu na ovdašnja područja. Cammie je bilo dovoljno teško disati i prije nego što se razboljela.

“Možda bih se čak mogao zaposliti na dan ili dva u Clarksvilleu prije nego što otputujemo dalje”, predložio je Travis. “Ne bi nam bilo naodmet prikupiti još malo gotovine.”


“Vidjet ćemo”, odvratila je Eve. “Zasad samo idemo, a za ostalo ćemo se pobrinuti kada za to dođe pravo vrijeme.”

Cammie je uhvatila Evein dlan i stisnula ga. Eve su zapekle suze pod vjeđama dok je zurila u tu slatku malu djevojčicu koja joj ju je ohrabrivala. Eve je trebala tješiti njih, a oni su umjesto toga pružali utjehu njoj.

Eve joj je uzvratila stiskom i nasmiješila se. “Hoćemo li započeti s novom velikom pustolovinom?”

Travis je uzeo naprtnjaču s Eveinih leđa i ovio prste oko ručke jednoga od kovčega. Eve je podigla Cammienu ruku, a potom posegnula prema drugom kovčegu dok su otvarali vrata i izlazili u mrak.

Eve je na licu smjesta osjetila hladni povjetarac, a njegova ju je oštrina zatekla. Kapljice kiše plesale su na vjetru škropeći joj kožu i tjerajući je na drhtaj. Dovraga. Mislila je da je prestalo kišiti.

“A da pričekamo?” zabrinutim je glasom upitao Travis.Eve je izišla dalje u dvorište, podižući lice prema nebu. Jezivo hučanje

uznemiravalo ju je. Ponovno je osjetila tjeskobu zbog tišine koja ju je ranije mučila.

“Ne, idemo”, rekla je Eve. “Uskoro će svanuti, a želim da prođemo glavne ceste prije jutra.” Travis je kimnuo i zatvorio vrata za sobom.

“Spremna?” Eve je vedrim tonom upitala Cammie.“Spremna”, odlučno je odvratila Cammie.Zaputili su se prema šljunčanom putu preko dvorišta. Duboka udolina

pred prikolicom grgljala je od vode koja je otjecala kroz odvodni kanal koji im je služio kao kolni prilaz te vijugala nizvodno.

Stigli su do puta kada se vjetar naglo pojačao i gotovo srušio Eve. Pojačala je stisak oko Cammiene ruke upravo kada je zatutnjao grom.

Utroba joj se zgrčila od straha te je oklijevala, pogledavajući iza sebe prema prikolici koja se zatresla pred silinom vjetra.

“Možda bismo trebali...”Nije uspjela dovršili rečenicu.Kamenčići i razni otpaci počeli su ih šibati sa svih strana. Komadići

leđa nalik na kovanice stuštili su se na tlo – a grmljavina se toliko pojačala da je Eve gotovo oglušila.

Cammie je vrisnula kada je silovit nalet vjetra gotovo istrgnuo njezinu ruku iz Eveina stiska.


“Moramo se sakriti!” povikao je Travis. “Mislim da dolazi tornado!”O, Bože . O, Bože . O, Bože . Prikolica nije predstavljala nikakvu zaštitu

pred tornadom. Bila je upravo posljednje mjesto na koje bi trebali poći.“Kanal!” povikala je Eve. “Uđite u kanal i lezite!”Pogurnula je Cammie naprijed i posegnula iza sebe kako bi uhvatila

Travisovu ruku i povukla ga. Između njih je prohujala grana sa stabla, odbacivši Travisa nekoliko metara dalje.

“Travise!”Eve je zateturala prema njemu, rastrgana potrebom da zaštiti Cammie i

svojom željom da pomogne Travisu. Na svoj užas, shvatila je kako vjetar nemilosrdno odvlači Cammie i da joj je potrebna sva snaga da ne ispusti njezin dlan.

“Vodi Cammie u kanal! “ povikao je Travis.“Ne! Neću te napustiti, Trav!”“Evie, učini to! Hajde!”Eve je izbezumljeno zurila kako se još jedan komad drveta zabija ravno

u njegov bok, zbog čega se Travis opružio na tlu. “Trav!” vrisnuia je Cammie.Njezin histerični vrisak natjerao je Eve da se pokrene. Okrenula se,

naglo podižući Cammie u naručje. Adrenalin ju je ispunio snagom dok je hitala prema odvodnom kanalu, cijelim putem noseći Cammie. Pale su na tlo točno u trenutku kada ih je pogodila treća grana i snažno ošinula Eve po leđima.

Sav joj je zrak bolno izletio iz pluća zbog čega je zadahtala. Oči su joj se ispunile suzama i zapekle je dok su je tuča i kiša šibale po licu. Cammie se stala vrpoljiti pod Eveinim tijelom pa se Eve zabrinula da je guši svojom težinom.

Napola se uspravivši, spriječena teškim komadom drveta na leđima, stala je puzati prema odvodnom kanalu, odlučna odvesti Cammie na sigurno kako bi se mogla vratiti po Travisa. Kad je uspostavila ravnotežu, još je jednom povukla Cammie na prsa. Bila je pred samim ciljem kada je ugazila u rupu.

Gležanj joj je popustio i bolno se iskrenuo te se srušila na koljena, dašćući od boli. Dovraga. Bila je tako blizu. Nije smjela odustati. Preživjeli su ono najgore. Nema šanse da dopusti prokletom tornadu da ih sada dokrajči.


Upotrijebivši mrvice preostale snage, uspjela je gurnuti Cammie u kanal. Voda je vrvjela oko njih i odbijala im se od tijela. Ako napada još kiše, voda bih ih mogla odnijeti.

“Slušaj me, Cammie”, povikala je Eve nadglasavajući grmljavinu. Fijukanje vjetra kroz tunel, zajedno s uzburkanom vodom gotovo su joj onemogućavali sluh. “Odvest ću te do sredine kanala. Uhvati se za što god možeš i ne miči se! Moram se vratiti po Trava.”

Cammie je zajecala, ali i kimnula, prstima grčevito stežući Eveinu kišom natopljenu majicu. Eve je s teškom mukom sklonila njezine rukice sa sebe kako bi je ostavila samu u tom kanalu i na samo nekoliko trenutaka. Pomisao da bi mogla izgubiti Cammie prestravljivala ju je. Prestravljivala ju je pomisao da bi mogla izgubiti Travisa. Ni jedno od to dvoje nije dolazilo u obzir. Prije će umrijeti nego dopustiti da se bilo što od toga dogodi.

Poljubila je jednu Cammienu ruku, a potom dlanovima obujmila njezino lišće. “Ostani tu i ne miči se” naredila je. “Odmah se vraćam.”

Posrćući, iskobeljala se iz kanala, osjetivši olakšanje kada je uvidjela da se razina vode nije podigla. Tijelo joj je otežalo dok se izvlačila iz kanala. Vjetar ju je nemilosrdno šibao. Zapljuskivali su je kamenčići, grančice stabala i drugo smeće. Nešto joj se zabilo u bok zbog čega je ispustila bolan povik. Naglo se srušila i pala licem u blato.

Bio joj je potreban trenutak da shvati kako su je udarila vrata prikolice. Pridigla je pogled u smjeru prikolice i na svoje zaprepaštenje shvatila kako nje jednostavno više nema. Ničega nije bilo. Jednostavno je nestala, otpuhao ju je tornado.

Osjetila je topao okus u ustima nalik na metal. Krv. Nadlanicom je obrisala usne sklanjajući nešto blata i krvi.

“Travise!” povikala je.Nečija je ruka čvrsto uhvatila njezino zapešće i povukla je na noge.“Ovdje sam, Evie. Idemo. Moramo otići u kanal zajedno s Cammie.”Osjetila je toliko olakšanje da se gotovo onesvijestila na licu mjesta.

Kriveći lice dok se oslanjala na iskrenuti gležanj, naslonila se na Travisa i okrenula prema kanalu.

Vjetar je zlokobno zaplesao oko njih, pretvarajući i najbezazlenije predmete u smrtonosno oružje. Kosa joj je bjesomučno udarala o lice, režući joj kožu. Imala je osjećaj kao da se nebo spustilo na njih te da ih kiša zapljuskuje iz svih mogućih smjerova. A potom joj je, na posvemašnje


zaprepaštenje, cijelo tijelo poletjelo u zrak i potom pljusnulo o zemlju, razdvajajući nju i Travisa. “Evie!” povikao je Travis.

“Idi ka Cammie”, protisnula je. “Moraš je zaštiti, Travise. Ne brini se za mene.”

“Neću te napustiti!” zaurlao je.“Dovraga, Trav! Ti si natjerao mene da te napustim. Sada ti to učini!

Snaći ću se. Snažniji si od mene. Moraš otići do Cammie i pobrinuti se da je ne odnesu vjetar ili voda. Da si smjesta otišao tamo i ne izlazite dok ne dođem po vas. Jasno?”

Frustrirano zastenjavši, Travis je otpuzao prema kanalu, a Eve se ponovno podigla na noge, boreći se sa silinom vjetra te kišom kamenčića i grančica koji su je zasipali. Upravo u trenutku kada se uspjela osoviti na noge, vjetar je zapuhao i odnio ju, podižući je nekoliko metara u zrak.

Odbacio ju je u stranu poput kakvog smeća. Pala je nekoliko metara dalje od kanala, a bol joj je proparao tijelo. Jedva je zadržavala svijest, ali jedina misao koja je brujala njezinim tijelom jednakom silinom kao i vjetar oko nje bilo je to kako nema šanse da stigne do kanala.

Vjetar je bio odviše oštar i silovit. Lišio ju je sve snage. Ležala je ondje poput slomljene lutke, sa svakim udahom osjećajući sve veći bol. Osjetila je kako vjetar slabi. Rika grmljavine pretvorila se u tupo pulsiranje. Tornado ih je sustigao za nekoliko sekundi i otutnjao dalje na svom razornom putu.

Njezina posljednja svjesna misao bila je da mora stići do Travisa i Cammie. Sve što su imali nestalo je. Odnijela ga je oluja. Suze nemoći i boli preplavile su joj oči. Nije namjeravala odustati. Ništa na ovome svijetu neće je natjerati da se preda.

Vjeđe su joj lijeno zatreperile. Nastojala je odagnati veo nesvjestice. Morala je stići do Cammie i Travisa. Ali obuzela ju je tama, povlačeći je u svoj podli zagrljaj.


12. POGLAVLJE

DONOVAN je stajao u ratnoj sobi na KGI-evu kompleksu pritisnuvši dlanove o stol s rasporedom dok je pomno proučavao sve sustave. Glavni prioritet bila mu je zaštita vlastite obitelji, ali odmah nakon toga želio se pobrinuti da generatori nastave raditi ono što inače rade u slučaju nestanka električne energije.

Sofisticirani sustav bio je osmišljen tako da se, kada nestane struje, upali za desetinku sekunde i spriječi mogući pad sigurnosti. Mnogo su puta izveli probne vježbe, ali nikada se nisu suočili sa stvarnom situacijom. Sve do sada.

Tornado je prohujao kroz Dover potrgavši naponske vodove, uništivši kuće i sve ostalo što mu se našlo na putu. Sva njegova braća, njihove žene i djeca za to su se vrijeme skrivali su se u podrumu koji je imala svaka kuća u kompleksu.

Pošteno su se naradili kako bi osmislili kompleks koji bi pružao zaštitu ne samo od ljudskog napada nego i od vremenskih neprilika. Bili su preduboko na kontinentu da bi se ikada morali brinuti od mogućnosti uragana, ali tornado je predstavljao stvarnu prijetnju.

Samo nekoliko godina prije, tornado je razorio Jackson i Clarksville, a uskoro nakon što se Clarksville oporavio, snašao ga je drugi. Čak se ni Nashville nije pokazao otpornim na ubojite oluje.

Donovana je nadasve brinulo da će nevrijeme ugroziti njihove sigurnosne mjere i omogućiti neprijateljima priliku za napad dok su najranjiviji. Bio je zadovoljan uvidjevši kako skupocjena tehnologija na kojoj nije štedio naizgled obavlja svoj posao.

Je li sve u redu?” upitao je Joe.Donovan je pogledao svog brata pokraj koga je stajao Swanny. Najprije

je odlučio kontaktirati Joea, s obzirom da je on živio izvan kompleksa. Potom je nazvao roditelje, lud od brige zbog toga kako su podnijeli tornado. Osini srušenog stabla i nekoliko odnesenih šindri, nisu pretrpjeli nikakvu drugu štetu. Donovanova će braća otići k njima čim svane kako bi mogli procijeniti štetu koju njih otac nije dosad uočio.


Jedno po jedno, javili su se i ostali članovi razgranate obitelji Kelly i, hvala Bogu, svi su bili dobro.

“Da, sve izgleda dobro. Moji su mališani obavili svoj posao”, odvratio je cereći se.

Joe je zakolutao očima. “Moraš više izlaziti, stari. Razvio si previše blizak odnos sa svojom tehnologijom.”

“Otvori prikaz putanje oluje lokalne meteorološke stanice, Swanny. Želim vidjeti koja je sve područja zahvatio.”

Swanny se nagnuo nad jedno od računala, a za nekoliko sekundi zasloni pred Donovanom upalili su se i prikazali putanju tornada iz različitih kutova.

Donovan ju je pažljivo proučio, a potom mu je zastao dah kada je uvidio točan smjer kojim se oluja kretala. Utroba mu se stisnula u čvor, a šake čvrsto stegnule u pesnice.

“U kurac” šapnuo je.“Što je?” oštro je upitao Joe.“Moramo ići” protisnuo je Donovan. “Trebam tebe i Swannyja.”“Što se događa?” zahtijevao je Joe. “Čovječe, reci nam.”“Eve”, odvratio je. “O, Bože. Nisam ni pomislio na to. Nikako im nisam

smeo dopustiti da prenoće ondje. Znao sam da će jebeno vrijeme biti gadno i znao sam da im ta usrana prikolica u kojoj žive neće pružiti ama baš nikakvu zaštitu od nevremena. A Cammie je bolesna. Dovraga, trebao sam ih prije odvesti odande.”

“To što govoriš nema nikakvog smisla”, smireno je odvratio Swanny.Donovanova šaka udarila je u površinu stola zatresavši ga, “Nalazili su

se točno na putanji tornada. Ta prikolica nije u stanju izdržati ni najbjedniju oluju, a kamoli onu jakosti F3 kao što je ova bila. Moramo otići onamo. Jebeno se nadam da nismo zakasnili. Ako su poginuli, nikada si to neću oprostiti.”

“Sranje”, promrmljao je Joe. “Idemo. Swanny i ja ćemo ti pomoći. Da pozovemo i ostale?”

Donovan je odmahnuo glavom. “Možda Seana, iako je vjerojatno zauzet do ušiju drugim unesrećenima. Ostali trebaju ostati uz svoje obitelji. Vidjet ćemo što nas čeka kad stignemo onamo. Ako nam zatreba pomoć, nazvat ćemo ih odande. A sada moram odjebati onamo i uvjeriti se da su dobro.”


“Krenimo”, odsječno je rekao Swanny.Donovan je pojurio prema svom kamionetu. Joe je sjeo na suvozačko

mjesto, a Swanny je uskočio u stražnji dio. Divljačkom je brzinom odjurio s kompleksa, pogledom proučavajući nebo u potrazi za neminovnim znakovima svitanja. Na istoku se razdanjivalo i za trideset će minuta biti dovoljno svjetla kako bi shvatili s čime točno imaju posla.

“Otraga se nalaze ručne svjetiljke. Pod sjedalom. Swanny, nađi ih i provjeri rade li. Uskoro će svanuti, ali mi ćemo stići onamo za deset minuta i bit će nam potrebne.”

“Može”, odvratio je Swanny.U stražnjem dijelu kamioneta začulo se šuškanje, a potom je Swanny

rekao: “Imam ih. Izgleda da ih imaš četiri.” Pružio je dvije Joeu, a ostale zadržao.

“Oprezno, stari”, promrmljao je Joe. “Gledaj pred sebe. Nećemo im moći pomoći ako usput pokosiš kakvo drvo.”

Donovan je popustio stisak na papučici gasa, znajući da mu brat ima pravo. Ali to nije utažilo njegovo nestrpljenje da što prije stigne do Eve te njezinog brata i sestre. Dovraga, nikada nije trebao otići odande! Instinkt mu je govorio da ne postupa ispravno, ali tješio se činjenicom da će se sutra ujutro vratiti s Maren. Usrdno se nadao da ih njegova neodlučnost nije stajala života.

“Kriste, ovo je živi užas”, rekao je Donovan izbjegavajući srušeno stablo.

Cijelim putem nije ugledao nikakav trag života u kućama pokraj kojih su prolazili. Ali nije vidio ni skršene kuće, zbog čega se u njemu probudila nada da je prikolica možda ipak izdržala.

Ali što se više približavao šljunčanom putu na kojem se nalazila Eveina prikolica, to je šteta bila gora. Krošnje stabala bile su očerupane. Posvuda su se nalazile krhotine i razno smeće. Čim je skrenuo na šljunčani put, znao je da će situacija biti loša. Prva kuća u nizu, pa, više nije ni nalikovala na kuću. Od nje je preostao samo temelj. Ali začudo, pokućstvo je i dalje stajalo ondje gdje se nalazilo unutar zidova. Ali zidova i krova nije bilo. Usrdno se nadao da nitko nije boravio unutra kada je kuću pogodila oluja, ili da su barem imali podrum u kojem su mogli potražiti sklonište.

“Je li se javio ostatak tvog tima, Joe?”


Obuzela ga je nervoza. Skylar i Edge zajedno su stanovali u unajmljenoj kući, ali Donovan nije imao pojma je li njihova kuća imala podrum. Nathan, Joe i Swanny bili su pomogli svojim timskim kolegama da se usele u nju, ali Donovan nikada nije bio ondje, zbog čega je istog trenutka požalio.

“Da, dobro su. Tornado ih je zaobišao. Jedva da su dobili malo kiše”, rekao je Joe.

“Je li se Steele javio?” upitao je Swanny.“Aha. On, Maren i malena dobro su. Maren ga je zajebavala zbog

spavanja u podrumu, ali pretpostavljam kako se ubuduće neće žaliti zbog toga.”

Donovan je naglo zakočio i otklizao u blato, mahnito psujući. Jebote, to je bilo blizu.

Ogromno im se stablo ispriječilo na putu, onemogućujući prolaz vozilu. Nisu ga mogli obići ni prijeći preko njega. Ostatak će puta morati proći pješice.

“Idemo”, namrgođeno je rekao.Zgrabivši svoju svjetiljku i vrećicu s medicinskim priborom sa sjedala,

izišao je iz kamioneta i pohitao naprijed, prekoračujući srušeno stablo i svjetiljkom si omogućujući prolaz.

Posvuda su ležala svakakva sranja. Otkinute grane, šindre, čak i gadno izvijena vrata. I kovčeg?

“Uzmi to, Joe”, naredio je Donovan.“Pun je”, rekao je Joe podižući kovčeg.“Ostavi ga po strani tako da ga poslije možemo pronaći. Siguran sam

da pripada nekome tko živi ovdje.”Donovan je potrčao, zamičući ugao prema Eveinoj prikolici. Nebo se

dovoljno razdanilo kako bi Donovan mogao vidjeti gdje se prikolica nalazi. Bolje rečeno, gdje se nalazila.

Naglo je udahnuo. “O, ne. Bože, ne.”Prikolica je nestala. Travom prekrivena udubina na kojoj je počivala

bila je jedini trag koji je ukazivao na to da je ikada stajala ondje.“Eve!” promuklo je povikao pojurivši naprijed. “Eve! Gdje si? Jesi li

ovdje? Jesi li dobro?”“Jebote život”, preneraženo je rekao Swanny. “Mjesto izgleda kao da je

atomska bomba pala na njega.”


“Raširite se”, prasnuo je Donovan, ne želeći slušati katastrofičan ton Swannyjevih riječi. Nije želio ni pomišljati na to da su Eve,

Travis i Cammie možda mrtvi. Morali su preživjeti. Donovan neće moći živjeti s njihovom krvi na svojim rukama. “Pretražite sve, i doslovce mislim sve. Ako ih uskoro ne pronađemo, pozvat ću pojačanje. Sve ću dovesti ovamo da ih traže sve dok ih ne pronađemo.”

Raspršili su se u različitim smjerovima. Prikolica je s triju strana bila okružena šumom, a nasuprot blatnom i šljunčanom putu nalazila se još jedna kuća. Začudno, ona je izgledala netaknuto, ali opet, putanja tornada nije pratila ni rimu ni razum. Dovraga, na vlastite je oči vidio kako se tornado zna spustiti i odnijeti jednu kuću, a potom se ponovno podići i zaobići ostale. Diskriminirajući, hiroviti, nepredvidljivi gad.

Donovan je posrnuo preko grane odbačene na kolni prilaz koji je vodio prema odvodnom kanalu i gotovo se srušio na jedno koljeno. Uspravljajući se, namještao je svjetiljku upirući snop prema nekadašnjem počivalištu prikolice, a potom začuo tihi jecaj.

Sledio se, upirući se ne bi li još jednom čuo isti zvuk. Nije ga umislio.“Eve? Cammie? Travise? Ja sam, Donovan Kelly. Čujete li me?”“Nešto si našao, Vane?” oglasio se Swanny nekoliko metara dalje.Donovan je podigao dlan u zrak kako bi utišao Swannyja. Ali nije više

čuo onaj zvuk.“Nešto sam čuo”, rekao je Donovan. “Nisam umislio.”Joe je dojurio pokraj njega, a potom spustio pogled prema jarku koji je

gotovo napustila sva voda. Potom je hitro skrenuo pogled prema odvodnom kanalu nad kojim su stajali.

On i Donovan vjerojatno su pomislili na istu stvar u isto vrijeme. Obojica su skliznula niz jarak, a Joe je pridržavao svjetiljku kako bi Donovanu posvijetlio put.

“Eve?” povikao je Donovan. “Gdje si? Došao sam ti pomoći.”Čučnuo je pred ulazom u odvodni kanal i pogledao unutra. Definitivno

je bio dovoljno velik kako bi unutra mogli ući ljudi. Zgrabio je Joeovu svjetiljku s obzirom na to da je bila veća i uperio je prema unutrašnjosti kanala.

Snop svjetla otkrio je par razrogačenih očiju. Travis se sklupčao unutar kanala, čvrsto grleći Cammie. Oboje su zurili u Donovana, očiju prepunih straha i šoka.


“Travise, jesi li dobro?” oštro je upitao Donovan.Spustio se na sve četiri, zarežavši na Joea da nastavi osvjetljavati

Travisa i Cammie.Stigao je do njih za nekoliko sekundi, a potom shvatio da Eve nije s

njima.“Gdje je Eve?” upitao je.Travisove su oči zasjale od suza. “Ne znam”, protisnuo je.Cammie je počela plakati, a Travis ju je pomilovao po slijepljenoj,

raščupanoj kosi.“Hajde. Moramo vas izvući odavde” rekao je Donovan dok mu je srce

bubnjalo u prsima pri pomisli na ono što se možda dogodilo Eve.Posegnuo je prema Cammie, ali ona se nije odmaknula od svog brata.“Dođi k meni, dušice”, nježno je rekao Donovan. “Znam da se bojiš, ali

ovdje sam kako bih pomogao tebi i tvom bratu.”“Želim Evie”, zacviljela je.Oči su joj se ispunile suzama, a potom skliznule niz njezine uprljane

obraščiće. Gurnula je palac među usne, a Donovan ga je izvukao kako ne bi progutala blato i sam Bog zna što još.

“Gdje ti je sestra, malena? Moram je pronaći kako bismo znali da je s njom sve u redu.”

“Zapela je u oluji”, protisnuo je Travis. “Vratila se po mene nakon što je gurnula Cammie u kanal. Mene je srušila otkinuta grana pa se vratila po mene, ali razdvojili smo se. Nešto ju je udarilo i rekla mi je moram otići do Cammie i zaštititi ju. Da je ne smijem ostaviti samu. Ali, Bože, ostavio sam nju.”

Posljednju je rečenicu izgovorio jecajući, a Donovana je zaboljelo srce zbog dječaka. Položio je dlan na Travisovo rame i stisnuo.

“Ispravno si postupio, sine. Morao si zaštititi Cammie. Ona je tek djevojčica i ne bi mogla sama preživjeti. Znam da nisi želio napustiti Eve, ali morao si to učiniti. A sada ćemo izvući i tebe i Cammie iz ovog kanala i odvesti vas u moj kamionet gdje ćete se malo utopliti i osušiti, ja ću potražiti Eve. Neću odustati dok je ne pronađem. Obećavam vam.”

“Ne bismo smjeli vjerovati nikomu”, prošaptao je Travis.


Čak i dok je to izgovarao, Donovan je uvidio žaljenje u dječakovim očima. Želju da se, makar na samo nekoliko trenutaka, osloni na nekog drugog.

“Travise, poslušaj me”, ozbiljnim je glasom rekao Donovan. “Ti i tvoja sestra trebate pomoć. Cammie je bolesna. Eve je možda ozlijeđena. Ti si ozlijeđen. Shvaćam da se bojiš. Shvaćam da me ne poznaješ. Ali samo želim pomoći tebi i tvojim sestrama. Kunem ti se. A sada nam moraš dopustiti da te odvedemo odavde, a potom moram pronaći Eve.”

Donovan je ponovno ispružio ruke prema Cammie, a Travis ju je ovoga puta pustio, ali i pomno pratio svaki Donovanov pokret. Donovan je uzeo Cammie u naručje i okrenuo se, namjeravajući je predati Joeu. Ali istog trenutka kada je Joe posegnuo prema njoj, Cammie je vrisnula i skutrila se na Donovanovim prsima, a sitno joj se tjelešce stalo tresti dok su joj se jecaji nakupljali u grlu.

“Pssst, malena”, smirivao ju je Donovan. “Neću te napustiti. Izvući ću te odavde. Dobro?”

“Dobro”, odvratila je drhtavim glasom.Joeovo je lice poprimilo suosjećajan izraz, a pogled ostao prikovan za tu

predivnu djevojčicu u rukama njegova brata.“Uvjeri se da je Travis dobro i da može stati na noge”, rekao je

Donovan obilazeći brata.Zamalo se poskliznuo pokušavajući se uspraviti i istodobno čvrsto

privijajući Cammie na svoja prsa. Blato i smeće onemogućivali su mu siguran hod. Swanny mu je pomogao, pazeći da pritom ne dotakne Cammie.

Donovan se okrenuo, čekajući da se Travis izvuče iz kanala. Polagano se kretao, lica iskrivljena od boli. Držao se za bok i nastojao sakriti nelagodu pred ostalima, ali bila je posve očita.

“Što te boli, sine?” upitao je Donovan kada se Travis ponovno našao pokraj njega.

“Nije strašno”, odlučnim je glasom odvratio Travis. “Moramo pronaći Evie. Ozlijeđena je, a ja sam je morao napustiti.”

Suze su mu prigušile glas i zaprijetile prolijevanjem iz njegovih izmučenih očiju.

Swanny je položio dlan na Travisovo rame, a dječak je uplašeno pogledao u njega.


“Pronaći ćemo je, Travise” utješno je rekao Swanny. “A sada želim da pođeš sa mnom u Donovanov kamionet kako bi mogao čuvati Cammie dok mi pretražujemo područje.”

Travis se spremio pobuniti, ali Donovan ga je ušutkao.“Cammie te treba. Izbezumljena je od straha i mora biti s nekim koga

poznaje. Ne treba sudjelovati u ovome. Bolesna je. Joe je moj brat, a Swanny radi s nama. Najbolji su u svome poslu. Pronaći ćemo Eve. Kunem ti se.” Travis je naposljetku kimnuo u znak slaganja.

“Poslat ću Swannyja s tobom i Cammie u kamionet. Je li to u redu?” upitao je Donovan.

Travis je kimnuo, ali Cammie se ukočila u Donovanovom naručju te, na njegovo iznenađenje, bacila ruke oko njegova vrata i stisnula ga kao da joj život ovisi o tome.

“Želim tebe”, izjavila je molećivim glasom.Donovan je utisnuo poljubac u njezinu slijepljenu kosu. “Zar ne želiš da

pronađem Eve? Ona ne zna ni Joea ni Swannyja. Ne želim da se prestraši. Ne bi li radije željela da je ja pronađem?”

Cammie je naizgled nakratko razmislila o tome, odlučno gurajući palac natrag u usta. Potom je polagano kimnula, ali i uputila oprezan pogled u Swannyjevu smjeru, zirkajući na hrapavi ožiljak koji se protezao polovicom njegova lica.

“Nisam tako loš kao što izgledam, malena”, rekao je Swanny napola se smiješeći. “To su mi napravili jedni zločesti ljudi, a upravo zato ne želimo da bilo kakvi zločesti ljudi uhvate tebe, ili tvog brata ili sestru. Pobrinut ćemo se da se to ne dogodi, može?”

“Boli li te?” ispalila je Cammie.Swanny je oprezno posegnuo prema njoj, uzimajući je iz Donovanovih

ruku. Cammie je drhtala, ali nije se pobunila dok se premještala iz Donovanova naručja u Swannyjevo.

“Ne, dušice, ne boli me. Sada ne. Dođi. Hajdemo odvesti Travisa u kamionet. Njega boli. A osjećat će se puno bolje kad budete na sigurnom.”

“Hoće li Travis biti dobro?”Swanny je kimnuo i dodao vedrim glasom. “Naravno. Za dan ili dva

opet će biti zdrav ko dren.”“Možeš li sam?” Joe je upitao Travisa.


Travis je odlučno kimnuo. “Vi samo pronađite Eve. Negdje je vani. Neću je ostaviti.”

Joe ga je potapšao po ramenu i pogurao ga prema Swannyju i Cammie. “Pronaći ćemo je.”

Čim je Swanny nestao niz cestu prema Donovanovu kamionetu, Donovan se okrenuo Joeu. “Pregledaj sve. Da nisi izostavio ni pedlja.”

“Hvala Bogu pa sviće”, promrmljao je Joe. “Trebat će nam sva moguća pomoć.”

Donovan je kimnuo. “Ako je uskoro ne pronađemo, pozvat ću ostale.”“Možda tražimo leš, Vane”, tiho je rekao Joe.“Živa je”, žustro je odvratio Donovan. “Ona je borac. Ne vjerujem da bi

se tek tako predala.”Činilo se kao da se Joe želi usprotiviti, ali možda je zamijetio odlučnost

u bratovim očima. Slegnuo je ramenima, a potom krenuo u suprotnom smjeru, osvjetljavajući svaki milimetar tla pred sobom.

“Eve!” zazvao je Donovan. “Eve, čuješ li me?”I Joe ju je počeo zazivati, izvikujući njezino ime dok su pretraživali

neposredno područje na kojem je nekoć stajala prikolica. Donovan je pregledao ostatke prikolice. Savijene metalne ploče s krova. Komadi zida. Staklo s razbijenih prozora. Komadići saga. Zavjesa.

Prešao je snopom svoje svjetiljke preko madraca s kreveta ugledavši jedan njegov kraj u zraku. Nije bio u ravnini sa suprotnom stranom. Bilo mu je ubrzalo te se bacio na koljena, podižući jedan kraj teškog, vodom natopljenog madraca.

“Joe!” proderao se. “Ovamo. Trebam tvoju pomoć!”Joe je istog trenutka dotrčao i sagnuo se uz brata. Zajedno su podigli

teški madrac i odbacili ga u stranu. Pod njime, sklupčana kako bi se zaštitila, ležala je Eve.

“Jebote”, promrmljao je Joe.Drhtavim rukama, Donovan je posegnuo kako bi joj opipao puls u

vratu. Osjetio je toliko snažno olakšanje napipavši slabašno, nepravilno pulsiranje da se gotovo onesvijestio. Morao se pribrati. Brat će mu pomisliti kako je sišao s uma, ali opet, sva su njegova braća ionako znala da je već duboko zaglibio što se tiče Eve i njezine obitelji.


“Eve. Eve”, glasnije ju je zazvao. “Dušo, probudi se. Moram provjeriti koliko si teško ozlijeđena.”

“Trebao bi pozvali hitnu pomoć”, namrgođeno je rekao Joe. “Travis je također ozlijeđen. Čini se kao da je slomio koje rebro.”

Donovan je odmahnuo glavom, a Joe ga je iznenađeno pogledao.“Ne. Ne mogu to učiniti. Neću iznevjeriti njihovo povjerenje.”“Koji kurac, stari? Potrebna im je liječnička pomoć!”Donovan se tvrdoglavo opirao čak i dok je milovao Evein obraz,

pokušavajući je prizvati svijesti. “Nemaju novca ni sredstava da odu u bolnicu. Zato sam danas namjeravao dovesti Maren da pregleda Cammie. I izvan sebe su od straha. Ne znam zbog koga. Još. Ali doznat ću. A kada doznam, tada ćemo se suočiti od kojeg god da vraga bježe i bogtepitaj koliko dugo.”

“A kog ćemo onda vraga učiniti s njima?” ozlojeđeno je upitao Joe.“Imamo ambulantu u kompleksu. Sam je baš prošlog mjeseca nabavio

rendgenski uređaj za Maren. Potpuno je opremljena i možemo pozvati Maren da dođe i sve ih pregleda.”

“A što ako im je potreban CT glave ili nešto više?” ustrajao je Joe.“U tom ćemo se slučaju suočiti s tim problemom kad do njega dođe”,

smireno je odvratio Donovan. “A sada mi pomozi da podignem Eve. Ne smijemo je tresti više nego što je potrebno. Nemam šancov ovratnik uza se, stoga ćemo morati biti prokleto oprezni u slučaju da ima ozljedu kralježnice ili unutarnje krvarenje.”


13. POGLAVLJE

EVE je osjetila kako joj se svijest polagano vraća u zbunjeni um i misli ispunjene bolom i panikom. Osjetila je kako je nešto podiže u zrak te je na trenutak pomislila kako se nalazi usred tornada. Ponovno.

“Ne!” pobunila se, vrpoljeći se, iako je znala kako nema svrhe. Njezin napor bio je uzaludan naspram snažne oluje.

“Pssst, Eve, ja sam, Donovan. Sve će biti u redu. Sada si u mojim rukama.”

Ohrabrujući se glas probio kroz njezinu paniku te je osjetila kako je obuzima mir. Ali potom joj je um zavrištao Travisovo i Cammieno ime. Naglo je otvorila oči te na blijedom jutarnjem svjetlu ugledala obris Donovanove glave. Na njegovim lijepim crtama lica ocrtavali su se odlučnost – i zabrinutost. Kako je dospio ovamo? Gdje je ona uopće?

“Travis. Cammie”, protisnula je. O, Bože. Gdje li su? Je li ih odnijela oluja?

Donovan je pojačao svoj stisak oko nje te je shvatila da je nosi. Ali kamo?

“Dobro su, Eve. U kamionetu su s mojim bratom. Odvest ćemo vas nekamo gdje ćete dobiti svu potrebnu skrb.”

“Ne”, odvratila je šapatom. “Molim te. Ne smijemo. Moramo otići. O, Bože, moj kovčeg. Gdje je?”

Donovan se namrštio i zastao, i dalje je privijajući na svoja prsa. Potom je, odmahnuvši glavom, ponovno nastavio koračati potiho mrmljajući nešto što nije mogla odgonetnuti.

Osjetila je kako ju nježno poliježe u stražnji dio kamioneta. Uvidjevši da su Travis i Cammie pokraj nje, osjetila je olakšanje.

“Nasloni se na mene, Evie”, rekao je Travis sa zamjetnom brigom u glasu.

Ona se zahvalno opustila na bratovo rame, a on ju je obgrlio slobodnom rukom. Drugom je čvrsto držao Cammie.

Otvorivši oči, Eve je srela Travisov i Cammien zabrinuti pogled. “Dobro sam”, hitro je rekla, ne želeći ih dodatno uplašiti. “A vi?”


“Dobro smo”, smjesta je odvratio Travis. “On nije dobro” ispalio je Donovan.Eve je skrenula pogled i ugledala Donovana kako stoji na vratima.

Vratila je pogled na Travisa, zamjećujući bljedilo na njegovoj koži. “Što nije u redu?” oštro je upitala.

Travis se zarumenio, naizgled nezadovoljan što je Donovan zanijekao njegove riječi.

“Ozlijeđen je” rekao je Donovan. “Moguće je da je slomio rebra. Sve ću vas odvesti k sebi. Imamo vlastitu ambulantu pa će doći liječnica o kojoj sam ti jučer govorio i sve vas pregledati.”

Njegov glas nije ostavljao prostora za pobunu, a lice mu je bilo kruto poput kamena.

“Moj kovčeg”, rekla je drhtavim glasom. “Treba mi taj kovčeg. U njemu je sve što imamo.”

Donovan se okrenuo prema jednome od muškaraca koji su stajali pred kamionetom, a trenutak poslije u rukama je držao vodom natopljen kovčeg. “Je li to tvoj kovčeg?”

Eve je smlavilo olakšanje. Bio je to kovčeg s njihovom odjećom i nakitom njihove majke. Bez hrane su mogli preživjeti. Ali nakit je predstavljao njihovu jedinu nadu u to da će se moći snaći u nadolazećim tjednima,

A sada kad ih je snašla još jedna nevolja, tko zna kada će biti u stanju nastaviti?

“Da”, promrmljala je.Donovan nije izgledao sretno zbog te činjenice, ali ostao je šutjeti.

Ubacio je kovčeg u tovarni prostor kamioneta te pružio ključeve jednome od muškaraca koji su stajali za njegovim leđima.

“Ti vozi, a Swanny neka sjedne na suvozačko mjesto. Ja ću se zgurati otraga s Eve.”

Muškarac je uzeo ključeve kimnuvši glavom i obišao vozilo. Drugi je muškarac sjeo na suvozačko mjesto, a Eve je tada zamijetila duboku brazdu koja mu se protezala obrazom. Suosjećajno se lecnula. Očito je nekoć bio ozbiljno ozlijeđen.

“Približi se Travisu koliko god možeš, a da ti pritom bude udobno”, nježno je rekao Donovan. “Cammie dušo, hoćeš li sjesti k meni u krilo kako tvog brata ne bi boljela rebra?”


“Dobro joj je”, Travis je smjesta odvratio.“Ali tebe boli”, tiho je rekao Donovan. “Nema potrebe za time. Ja mogu

držati Cammie.”Posegnuo je prema njoj, a na Eveino iznenađenje, Cammie se rado

predala, vukući noge preko Eveina krila dok ju je Donovan dizao. Spustio ju je na svoje krilo, a potom ispružio ruku i pažljivo učvrstio Evein pojas. Potom je pričvrstio svoj, pobrinuvši se da pojas pritom osigura i Cammie na njegovim prsima.

“Tko su oni?” tihim je glasom upitala Eve pogledavajući prema vozaču i suvozaču.

“Tip za upravljačem je moj brat Joe. Drugi je Swanny. Možeš im vjerovati, Eve.”

Kad bi barem bilo tako jednostavno. Nije si smjela dopustiti da ikomu vjeruje. Ali nije se usprotivila. Nije imalo smisla prepirati se. Morala je smisliti izlaz iz nereda u kojem se trenutačno nalazila. Njezin pokušaj izbjegavanja Donovana i njegove liječnice neslavno je propao. Sada je samo još veći broj ljudi znao za nju te njezinog brata i sestru. Jedva je obuzdavala poriv da se prepusti posvemašnjem očaju. Koliko će vremena proći prije nego što ih otkriju? Izloženost pred tolikim ljudima bila je slična tempiranoj bombi. Sreća je neće vječno pratiti. Prije ili poslije, Walt će ih pronaći.

“Zašto si bježala, Eve?” tiho je upitao Donovan.Ona je naglo okrenula glavu prema njemu, uvjerena kako joj je krivnja

ispisana po cijelom čelu. Nikada nije bila vična skrivanju svojih osjećaja.“Došlo je vrijeme da odem”, jednostavno je odvratila.Donovan se lagano namrštio i stisnuo usne. ‘“Želio sam dovesti

liječnicu da pregleda Cammie. Zašto hi otišla prije toga?”Eveina glava i ramena klonuli su, ali još je uvijek osjećala njegov

prodoran pogled na sebi. Osjećala je težinu njegova pogleda i osudu u njemu. Smatrao ju je glupačom koja je namjeravala uskratiti pomoć vlastitoj sestri.

“Što više ljudi zna za nas, to je rizik veći”, odvratila je sasvim tiho tako da je muškarci na prednjim sjedalima ne bi mogli čuti. “Ne mogu ugroziti Cammie i Travisa na takav način. Odbijam to učiniti.”

Donovan je uzdahnuo, a potom na njezino iznenađenje posegnuo i uhvatio njezinu ruku. Isprepleo je prste s njezinima i stisnuo ih. Toplina joj se proširila rukom i prsima. Njegov joj je dodir pružao utjehu. Poput sunca za


hladnog dana. Tjerao ju je da razmišlja o ludostima. Još gore, ispunjavao ju je nadom.

“Poslušaj me, Eve. I to dobro. Pomoći ću ti. Zaštitit ću tebe, Cammie i Travisa. Nema ako, kako i zašto. Shvaćam da mi ne vjeruješ. Još. Ali dokazat ću ti da se nije cio svijet urotio protiv tebe.”

“Ali ti ne shvaćaš”, odvratila je Eve, uzrujavši se i podigavši glas. “Mnogo riskiraš time što se uplićeš u sve ovo. A ja si nikad ne bih mogla oprostiti kada bi ti pomoć koju mi pružaš donijela nevolju. Znam da vjerojatno misliš kako pretjerujem, ali Donovane, nije tako! Ne možeš riješiti stvari umjesto nas. Nitko to ne može učiniti.”

Glas joj se slomio uz poraženi jecaj. Te katastrofične riječi osvijestile su je o bezizlaznosti situacije u kojoj se nalazila. Izvukla je ruke iz Donovanovih i zarila lice u dlanove.

Užasavala se očajavanja pred Cammie i Travisa. Morala je biti snažna radi njih, morala je biti njihova stijena. Ali držala se predugo, stoga su se sada svaki strah i svaka očajnička misao sručili na nju.

“Nemoj plakati, Evie.”Cammien slatki, zabrinut glas nadglasao je Eveine tihe jecaje. Travis ju

je obgrlio rukom i čvrsto stisnuo. Potom se Cammie progurala naprijed te ovila svoje mršave rukice oko Eveina vrata i stisnula ga.

“Volim te” Cammie joj je prošaptala na uho.“Ah, dušo, volim i ja tebe”, protisnula je Eve, posramljena svojim

trenutkom slabosti.“Rekao je da će nam pomoći”, prošaptao je Travis. “Možda bismo...”Utihnuo je i zagledao se u Donovana s nesigurnošću u očima. “Možda

bismo mu trebali dopustiti.”“Imaš pametnog brata”, odvratio je Donovan.Eve je uspravila glavu i ugledala Cammieno slatko lice, a potom srela

bratov usredotočeni pogled i njegove smeđe oči pune odlučnosti.“Poslušaj ga, Eve”, nagovarao ju je Donovan. “Vas troje trebate pomoć.

Ne možete nastaviti bježati u takvom stanju. U određenom ćete se trenutku morati zauzeti za sebe. Prestati bježati i suočiti se s čime god što je posrijedi. Ja ću vam pomoći u tome ako mi dopustite.”

“Ali ne znaš protiv čega se boriš”, prošaptala je. “Bože, zar ne misliš da bih rado prihvatila pomoć? Zar misliš da želim ovakav život za Cammie i


Travisa? Učinila bih sve na svijetu kako bih im pružila život kakav zaslužuju. Zaslužili su bolje od ovoga. Bolje od svega što im ja mogu dati.”

“Nigdje nisi pogriješila”, gorljivo je odvratio Travis. “Učinila si sve kako bi nas zaštitila, Evie. Govoriš o tome kakvi bi naši životi trebali biti, ali što je s tvojim? Ne zaslužuješ to. Ničime to nisi zaslužila. I ti bi trebala imati vlastiti život, a ne živjeti u strahu da ćeš završiti u zatvoru zbog mene i Cammie.”

Eve je smeteno zurila u njega zbog svega što je rekao pred ostalima. Njegove je oči smjesta zasjenilo žaljenje te je spustio pogled.

“Oprosti, Evie. Trebao sam šutjeti.”“O čemu god da je riječ, mogu vam pomoći”, rekao je Donovan,

naizgled neometen Travisovim priznanjem. “Mnogo toga ne razumiješ o meni i poznanstvima koje imam. Ja, moja braća i naši timovi bave se pružanjem pomoći drugima.”

Eve je zbunjeno zurila u njega. “U pravu si, ne razumijem.”Donovan joj je dotaknuo obraz, nježno ga milujući jagodicama prstiju.

Okružio joj je bradu, pritom je promatrajući toplim i suosjećajnim očima. “Samo mi daj priliku, Eve. To je sve što tražim. U ovom vam je trenutku potrebna liječnička pomoć. Mjesto na kojem ćete spavati, a da se pritom ne morate brinuti o prokišnjavaju. Hrana. I potreban vam je osjećaj sigurnosti. Ja vam mogu sve to pružiti samo ako mi daš priliku. Ne očekujem da mi povjeruješ preko noći. Ali zasad se pouzdaj u mene. Dobro?”

Zapanjena jednostavnošću kojom su odisale njegove riječi, uspjela je tek nijemo kimnuti. Zadovoljstvo je zablistalo u njegovim očima te je odmaknuo ruku, na što je Eve obuzeo osjećaj praznine. Dok god ju je dodirivao, uistinu se osjećala sigurno, ma koliko to ludo zvučalo. Ali imala je puno povjerenje u tog čovjeka kada joj je rekao da nitko neće nauditi njoj ni njezinome bratu ili sestri. Samo se usrdno nadala da neće požaliti zbog svoje odluke. Kao i da Cammie i Travis neće platiti zbog njezinih pogrešaka.

Nakon nekoliko minuta vožnje zaustavili su se pred ogromnim vratnicama. Joe je ispružio ruku kako bi pritisnuo dugme, a vratnice su se počele razdvajati. Travis i Cammie zadivljeno su promatrali sve oko sebe dok su ulazili u ograđeno područje.

Prostor je nalikovao ratnoj zoni ili barem visoko zaštićenoj vojnoj bazi. Vidjeli su pistu za slijetanje i hangar unutar kojega su stajala dva mlažnjaka.


Na pisti se također nalazio i helikopter. Zdesna se pružala streljana, a slijeva ogromna zgrada bez i jednog prozora.

Potom su stigli do kuća raštrkanih po krajoliku. Na određenoj udaljenosti jedna od druge, stajalo je pet kuća, sve poredane uz rub grebena s pogledom na jezero. Eve je nervozno pogledala prema Travisu koji joj je uto jednako raširio oči. Jesu li upravo dospjeli iz zla ugore? Je li ih sve dovela u zatvor iz kojeg nikada neće moći pobjeći? Nije mogla ni zamisliti način na koji bi napustili takvu neprobojnu tvrđavu.

“Kakvo je ovo mjesto?’’ prošaptala je Eve.“Dom”, odvratio je Donovan. “To je moj dom.”Ona mu je uputila zbunjen pogled. “Dom? Tko, pobogu, živi na

ovakvom mjestu?”“Mi”, s cerekom je odvratio Joe.Eve je podigla pogled i srela njegovu retrovizoru.“Pa, ja ne, barem ne još” nastavio je. “Swanny i ja još uvijek čamimo u

kući mog najstarijeg brata, ali ako moja braća istjeraju svoju volju, uskoro ću ovdje započeti s izgradnjom svoje kuće.” Donovan je zagunđao u znak slaganja.

“Posve sam zbunjena”, promrmljala je Eve. “Tko ste vi?”“Mi smo ljudi koji pomažu ljudima u nevolji”, rekao je Swanny

zakrećuči se u sjedalu kako bi mogao pogledati Eve te njezinog brata i sestru u oči. Na licu je imao ozbiljan izraz, ali oči su mu bile tople i zračile prijateljskim namjerama, suprotstavljajući se grubom izgledu koji mu je davao ožiljak na jednoj strani lica.

Njegove riječi trebale su pomoči Eve da se osjeća sigurnije. Jer su ona, njezin brat i njezina sestrica bili u nevolji i svakako im je trebala pomoć. Ali nije ju utješio. Samo ju je natjerao da osjeća još veću nervozu prema čovjeku u koga su se ona i njezina obitelj trebali pouzdati.

Naizgled osjetivši njezinu nelagodu, Donovan je ponovno posegnuo za njezinom rukom i ovio prste oko njezinih. Poznata joj se toplina ponovno proširila rukom. Obožavala je njegov dodir. Imala je osjećaj da bi mogla postati ovisna o njemu. I kratkotrajnom zaboravu na svoju situaciju i Waltovo postojanje koji joj je pružao. Ali to je bilo glupo razmišljanje i moglo bi je stajati glave ako ga se uskoro ne okani.

Nije bila zaštićena pred Waltom. Nikada i neće biti. Nije to smjela zaboraviti.


“Sve će biti u redu, Eve. Kunem ti se.”Tihi ju je zavjet potresao do srži. Zvučao je nepokolebljivo. Kako je itko

mogao obećati takvo što? Posebice kada nema pojma s čime ima posla?Eve je prvi put osjetila manjak uvjerenja. Uvjerenja da se nalazi u

bezizlaznoj situaciji. Donovan ju je nagnao da mu povjeruje – želio je da mu povjeruje – kako može zaštititi nju, njezinog brata i sestru. Je li bila glupa što se dala uvući u to? Ali bi li bila još veća budala da odbije takav veličanstveni dar? Hoće li Cammie i Travisu učiniti protuuslugu ako barem ne pokuša vidjeti kamo će ih ovo odvesti?

Dobacila je nervozan pogled Travisu u potrazi za bilo kakvim znakom da brat dijeli njezin strah. Ali ono što je ugledala ostavilo ju je bez daha i odlučilo umjesto nje. Nada. U očima svog brata vidjela je nadu. Isti je sjaj zamijetila i u Cammienim očima. Pogled prepun divljenja, kao da Donovan predstavlja viteza na bijelom konju koji će ih izbaviti nakon mjeseci i mjeseci očaja i neprestanog straha da će ih prošlost sustići. Osim toga, u igri je bila i činjenica da se Cammie, koju su muškarci općenito prestravljivali, spokojno privijala na Donovanova prsa, naslonivši glavu tik podno njegove brade.

“Dobro”, prošaptala je, a ta joj je jednostavna riječ zapela u grlu.O, Bože, daj da nije donijela pogrešnu odluku.Donovanove oči zasjale su od zadovoljstva. Ovio je prste oko njezinih i

stisnuo ih.Kamionet se zaustavio pred velikom kućom koja je izgledala tek

sagrađeno. Sve se presijavalo i bilo svježe obojeno, a zelenilo oko kuće besprijekorno uređeno. Nije bilo ni traga smrtonosnom tornadu koji je protutnjio područjem prije tek nekoliko sati. Jedino što je ukazivalo na njega bile su dvije otkinute grane uz ugao kuće i nekoliko manjih razbacanih grančica.

Joe je iskočio iz kamioneta, a za njim i Swanny. Donovan je pružio Cammie Swannyju nakon što ju je uvjerio da će je ponovno nositi nakon što pomogne Eve, a potom i sam iziđe.

Travisova su se vrata otvorila te mu je Joe pomogao da ustane, uputivši ga da se oslanja na njega i da ne žuri. Potom je Donovan posegnuo prema Eve, nježno je povlačeći na noge. Pridržavao joj je nadlakticu bolno nježnim dodirom, sve dok se nije posve uvjerio kako može sama stajati.


Cammie se nije bunila u Swannyjevu naručju, ali istog trenutka kada je Donovan pružio ruke prema njoj, gotovo je poskočila prema njemu i ovila ruke oko njegova vrata, silovito mu utiskujući jagodice prstiju u kožu.

Donovan ju je vedro primio i čvrsto je zagrlio. Swanny je prišao Eve i ponudio joj svoju ruku. Kada je posrnula, prije od iznenađenja nego od nemogućnosti samostalnog hoda, Swanny je hitro ovio ruku oko nje i privio je uza se.

“Samo polako”, obratio joj se tihim glasom. “Ući ćemo i pobrinuti se da ti bude udobno dok čekamo Maren.”

Bio joj je potreban trenutak da se prisjeti tko je Maren. Donovan je bio rekao da se njegova prijateljica liječnica zove Maren. Ona koju je želio dovesti kako bi pregledala Cammie.

Koračala je nesigurno, a Swannyju se moralo priznati da je nije požurivao. Pratio ju je pri svakom koraku, polagano se krećući dok joj je pomagao da uđe u kuću.

Travis i Joe koračali su pred njom te se zabrinula zbog činjenice da se Travisovo lice iskrivilo od boli čim je izišao iz kamioneta i počeo se kretati. Je li bio ozbiljno ozlijeđen? Odlazak u bolnicu bio je isključen, ali ako bude morala birati između toga da primi potrebnu skrb ili je ne primi, neće imati izbora nego riskirati odlazak na hitni prijam i potencijalni boravak u bolnici.

“Onesvijestit ćeš se ako ne prestaneš toliko brzo disati”, promrmljao je Swanny.

Progutala je knedlu i udahnula kako bi se pribrala, izdišući kroz nos i nastojeći se smiriti. Nije imalo smisla zamišljati najgori mogući ishod. Liječnica će ga pregledati. Potom će odlučiti što će i kako dalje.

No ipak, hitro se pomolila da nitko od njih nije ozbiljno ozlijeđen te da Cammiena bolest nije toliko uznapredovala da iziskuje odlazak u bolnicu.

Ušli su u predsoblje, a potom i u prostrani dnevni boravak kojem je naizgled nedostajalo pokućstva. Unutra se nalazio tek maleni kauč, naslonjač i ogroman televizor na suprotnome zidu. Nije bilo stolića za kavu ni zidnih ukrasa. I sve je još uvijek mirisalo po svježoj boji,

Donovan je spustio Cammie na kauč dok je Joe vodio Travisa prema naslonjaču. Donovan se potom okrenuo Eve. “Dobrodošla kući”, tiho je izjavio.


14. POGLAVLJE

DONOVAN je pričekao dok se Eve nije udobno smjestila na kožni kauč, a potom se nagnuo i premjestio Cammie pokraj nje, tihim je glasom upozoravajući da ne sjedne u Eveino krilo kako je ne bi boljelo. Eve je izgledala kao da se namjerava usprotiviti te je čak posegnula prema Cammie, ali Donovan je odmahnuo glavom.

“Ovdje je, odmah pokraj tebe, Eve. Moraš se pobrinuti za sebe. Prepusti brigu o Travisu i Cammie meni i ostalima. Odmah ću nazvati Maren kako bi mogla krenuti ovamo. Svejedno je namjeravala doći jutros, ali oluja ju je možda malčice usporila. Moram provjeriti jesu li ozlijeđeni i može li još uvijek doći.”

“A što ako ne može?” upitala je Eve, nemoćna spriječiti zabrinutost da joj se nazire u glasu.

Donovan je položio dlan na njezin i utješno ga stisnuo. “Doći će. Ako bude kasnila, dat ću sve od sebe kako bih vam bilo što udobnije. Ja preuzimam ulogu timskog bolničara kad je Maren odsutna. Dobro se snalazim s medicinskom opremom.”

Eve je još uvijek bila zapanjena onime u što su se upleli ona i njezina obitelj.

“Jeste li vi svi u vojsci ili nešto slično?”Donovan se nacerio, a Joe se nasmijao.“Više nismo. Ali svi smo nekoć bili vojnici. Ja sam radio za marince. Joe

i Swanny sudjelovali su u kopnenoj vojsci. Moja starija braća služila su u nekoliko grana. Jedina koju nismo pokrili jest zrakoplovstvo.”

“A svejedno živite u određenoj vrsti... kompleksa” rekla je Eve.“To je nužno zlo”, tiho je odvratio Donovan. “Tijekom godina stekli

smo velik broj neprijatelja. Želimo biti sigurni da su nam obitelji zaštićene.”Eve je uplašeno srela njegov pogled, a Donovan je tiho opsovao. Ovo

nije bio pogodan trenutak da joj ispriča za KGI i opasnosti koje su dolazile s poslom kojim su se bavili on i njegova braća. Nije joj želio lagati, ali dodatni joj stres nije bio potreban. Ne dok se ne pomiri s činjenicom da će ona, njezin brat i sestra boraviti ovdje. I dok mu ne povjeruje.


“Bi li netko od vas želio nešto pojesti?” ubacio se Swanny pogledavajući prema Travisu u naslonjaču, a potom i prema Cammie koja se sklupčala uz Eve. Dok je govorio, sagnuo se nad Cammie i položio joj dlan na čelo te se namrštio. “Ima vrućicu. Imaš li ibuprofena, Vane?”

“Moraju jesti”, prekinula ga je Eve glasom koji nije pružao prostora za pobunu. “Sinoć smo večerali, ali moraju ponovno jesti. Posebno Cammie. Otkad se razboljela nije jela baš najbolje.”

“Želim sendvič sa sirom”, promrmljala je Cammie držeći palac u ustima. “Donovan mi je već napravio jedan jako ukusan.”

Swanny se nasmiješio, a ožiljak na njegovu obrazu rastegnuo se dok je sa suosjećajnim izrazom promatrao djevojčicu. “Mislim da bih ti mogao napraviti jedan.” Potom je skrenuo pogled prema Eve i prodorno se zagledao u nju. “A ti? I ti moraš jesti.”

“Da, mora”, odlučno je rekao Travis. “Sinoć nije jela kao Cammie i ja. Bila je previše zauzeta razmišljanjem o tome kamo ćemo otići.”

Donovan se nato namrštio, ali odlučio je poslije se pozabaviti time. Trenutačno je samo želio postići da se opuste u njegovu domu. Svome domu. Barem neko vrijeme.

“Pojest ću što i oni” tiho je odvratila. “A Cammie treba još ibuprofena. Jučer ga je posljednji put uzela prije nego što smo zaspali.”

“Ja ću pomoći Swannyju u kuhinji pa ćemo pronaći i lijek” ponudio se Joe.

“Imam malo tekućeg ibuprofena u ormariću”, Donovan je rekao bratu kada su Joe i Swanny krenuli prema kuhinji. “Držim ga pri ruci kada dođe Charlotte.”

“Tko je Charlotte?” upitala je Cammie.Donovan joj se nasmiješio. “To je moja nećakinja. Zapravo me jako

podsjeća na tebe. Istih ste godina. Upoznat ćeš je. Bi li to željela?”Cammie je žustro zaklimala glavom. “Ima li ona lutke za igranje?”Donovana je zaboljelo srce kada je ugledao željni izraz na Cammienu

licu. Stvari koje je Charlotte uzimala zdravo za gotovo to dijete nije ni poznavalo. Nešto toliko uobičajeno kao što su lutke ili igračke. Charlotte su razmazili svi stričevi i strine, a da i ne spominje njezinog oca i majku. Tko je razmazio Cammie? Bilo je očito kako su Eve i Travis odviše zauzeti nastojanjem da se prehrane kako bi brinuli o stvarima kao što su igračke.


“Znaš što, zapravo imam nekoliko Charlotteinih igračaka koje ovdje koristi kada me posjeti. Čuvam je s vremena na vrijeme, stoga imam njezine igračke kako bi se mogla igrati. Neće joj nimalo smetati ako se i ti budeš igrala s njima. Što kažeš na to da prvo jedeš pa da onda vidimo što ćemo uspjeti pronaći?”

Cammie je ozbiljno kimnula. “Može.”“A sada me ispričajte nekoliko minuta, moram nazvati Maren. Joe i

Swanny spremaju vam objed, a ja moram pronaći nešto u što ćete se presvući. Travise, imam odjeću koja bi ti mogla pristajati. Možda će ti biti malo velika, ali otprilike smo iste visine. Hoće li ti donji dio trenirke i majica kratkih rukava odgovarati?”

Travis je kimnuo.Donovan se potom usredotočio na Eve. “Reći ću jednoj od svojih

šurjakinja da ti donese koju stvar, ali dotad i ti možeš nositi moju trenirku i majicu. Moramo vas osloboditi te mokre odjeće. Imam malo Charlotteine odjeće i poneku pidžamu. Pokazat ću vam spavaće sobe u kojima ćete spavati pa ondje možete presvući nju i sebe.”

Eve je izgledala šokirano, ali Donovan joj nije ostavio vremena da promišlja o činjenici kako on podrazumijeva da će ondje ostati. Da joj je dao imalo vremena, vjerojatno bi zbrisala poput uplašena zeca. Ali to se neće dogoditi. Stoga, iako će možda ispasti potpuni kreten, bit će nepopustljiv i uvijek korak ispred nje.

Postupajući kao da je već pristala na njegov plan, podigao je Cammie u naručje pa ispružio slobodnu ruku kako bi pomogao Eve ustati. Pomno ju je pratio za bilo kakvom naznakom bola koji osjeća, mršteći se kada se lecnula pridižući se s kauča. Položio joj je ruku na križa, pridržavajući je i koračajući tik uz nju dok ju je vodio prema jednoj od gostinskih soba.

“Kuća ima pet spavaćih soba”, objasnio je dok su ulazili u sobu pokraj njegove. “Ali zasad su namještene samo tri. Ti i Cammie možete spavati u ovoj, a Travis neka uzme onu u dnu hodnika. Cammie će se vjerojatno ionako bolje osjećati uz tebe.”

Dok je gledao Eve kako promatra sobu – i krevet – nije mu promaknuo čeznutljivi pogled koji je uputila bračnom krevetu. A još se više iznenadio zbog iznenadnog poriva koji ga je obuzeo. Zbog pomisli da je zapravo želi u svom krevetu. Svojoj spavaćoj sobi. Svom prostoru. Svom naručju.


Preneraženo je odmahnuo glavom. Otkud mu, dovraga, to? Ona je predstavljala misiju. Poput mnogih drugih. Nikada prije nije osjetio toliko snažnu emocionalnu reakciju. Da, njegovi su osjećaji uvijek igrali ulogu, ali ne na toliko intimnoj razini. Možda je počeo gubiti razum.

Ali ta ga misao nije napustila. Maštarija o Eve u njegovu krevetu i njegovu tijelu čvrsto ovijenom oko nje stvarajući zaštitni obruč protiv vanjskog svijeta i svega što bi joj moglo nauditi.

Bilo je toliko lako pretvarati se da je riječ o njegovoj obitelji. Da mu oni pripadaju. Da mu Eve pripada. Da predstavlja njegovu ženu.

Opa. Morao je smjesta stati na loptu i srediti svoje raštrkane misli. Posljednje što je Eve trebalo bilo je da je njegova požuda stjera u kut. Bila je krhka i na samom rubu sloma. Dovraga, možda se već i slomila. Bila je spremna pobjeći. Od njega. I ta ga je pomisao izjedala. Pomisao da mu nije vjerovala. Nije ju smeo shvatiti osobno. Nikomu nije vjerovala. A nije ju mogao kriviti zbog toga. Morala je zaštititi brata i sestru, a da je na njezinu mjestu, ni on ne bi pohitao povjerovati bilo komu.

Zbog čega se razlikovala od drugih žena u nevolji? Na to pitanje nije mogao smjesta odgovoriti. Znao je da se bi se njegovi osjećaji uvijek umiješali, da nikada nije pristajao na pasivnu promatračku ulogu u bilo kojoj situaciji koja je uključivala opasnost za ženu ili dijete. Ali nikada u ovolikoj mjeri. Nikada nije pomišljao na ludosti, poput ove u kojoj želi da se preseli u njegovu kuću. Da postane... njegova.

Nikad u životu nije poželio od žene načiniti svoje privatno vlasništvo. Ali s Eve? I nije bila stvar samo s Eve. Već je gledao njezinu obitelj kao... svoju. Jednako kao što je i Eve već smatrao svojom.

A neka Bog pomogne muškarcu koji će ih pokušati oduzeti Donovanu.Ni jedna odmazda koju su izvršili u prošlosti ne bi bila ni blizu kaosu

koji bi Donovan izazvao kada bi se netko usudio dirnuti u nešto što je smatrao svojim.

“Pričekaj ovdje, donijet ću odjeću za tebe i Cammie. U kupaonici imam ogromnu kadu za kupanje i tuš-kabinu. Pomislio sam kako bi se ti i Cammie mogle okupati i presvući u suhu odjeću dok čekamo Maren.”

“Hvala ti”, tiho je odvratila Eve.Pogled joj je još bio zastrt brigom, ali nije izgledala uspaničeno kao

prije. Donovan je to shvatio kao dobar znak i konačan korak u pravom smjeru.


Pomilovao je Eve po obrazu, nemoćan suzdržati se od potrebe da je dodiruje.

“Sve će biti u redu, Eve. Vidjet ćeš. A sada se ti i Cammie presvucite u nešto udobnije. Kada iziđete, Joe i Swanny čekat će vas s ručkom. Možemo jesti u dnevnom boravku. Provjerit ću kako je Travis i pobrinuti se da dobije sve što mu je potrebno. Ako zatrebaš pomoć, zovi me, može? Nastoj se ne naprezati previše.”

Ona se zarumenjela, ali i kimnula. Potom je, na Donovanovo iznenađenje, Cammie skočila s kreveta na kojem je klečala i bacila mu se u zagrljaj. On ju je ponovno podigao u naručje i zagrlio, a srce mu se smekšalo kada je ponovno prislonio sićušnu djevojčicu na svoja prsa.

Konačno se uspjevši odvojiti od njih, izišao je iz spavaće sobe i zatvorio vrata za sobom, Travis je još uvijek sjedio u dnevnom boravku kada se Donovan vratio te se dizao iz naslonjača, lica iskrivljena od bola.

“Hej, polako, sine”, rekao je Donovan smjesta mu prilazeći. “Nemoj se previše naprezati. Vjerojatno imaš koje slomljeno bedro. Jedan krivi pokret i mogao bi ti probušiti plućno krilo.”

Travis je problijedio na Donovanove riječi i klonuo na njegovo tijelo.“Ne mogu si priuštiti da budem bolestan, gospodine. Moja sestra ovisi

o meni.” Donovan je pojačao stisak oko dječakovih ramena. “Slušaj me, Travise.

Još si dijete. I ne kažem to kako bih umanjio ono što si učinio za svoje sestre. Divim se tvojoj hrabrosti i odlučnosti. Ali svima je ponekad potrebna pomoć. Ne možeš nastaviti istim tempom kao i prije. A ja ću se pobrinuti da tomu sada dođe kraj. Želim da pođeš u spavaću sobu koju sam ti namijenio. Istuširaj se, ali budi oprezan. Ja ću ti ostaviti odjeću na krevetu, a kada završiš, vrati se u dnevni boravak kako bi mogao jesti. Liječnica će te pregledati pa ćemo dalje smislili što ćemo. Ali moraš znati da sam ja sada ovdje, i neću dopustiti da se bilo što dogodi tebi ili tvojim sestrama. Razumiješ li me?”

Travis se opustio, vidno iscrpljen. Potom je jednostavno kimnuo te uz Donovanovu pomoć otišao u drugu spavaću sobu gdje mu je Donovan pokazao kupaonicu, ručnike i mjesto na kojem će ostaviti novu odjeću za Travisa.

Donovan je otišao, primajući se svog mobitela čim je ušao u kuhinju u kojoj su Joe i Swanny pripremali sendviče i juhu.


“Nisi pogriješio u vezi s njima” tiho je rekao Joe.Donovan je odmahnuo glavom. “Znam.”“Što ćeš učiniti, Vane?” upitao je Swanny.Prislonio je mobitel na uho utipkavši Steeleov broj te pričekao.“Jeste li svi preživjeli oluju?” upitao je Steele umjesto pozdrava.“Da, svi smo dobro. Vi?”“Aha. Nije nas jako zahvatilo. Samo oštar vjetar i malo tuče. Treba li ti

Maren i dalje?”Donovan je oklijevao. “Da, ali došlo je do promjene plana. Tornado je

odnio Eveinu prikolicu. Ja, Joe i Swanny otišli smo onamo jer sam se silno uplašio da su poginuli. Pronašao sam ih u odvodnom kanalu, a Eve nekoliko metara dalje pod madracem. Ozlijeđeni su, a Cammie je bolesna. Volio bih da Maren dođe pregledati ih.”

Steele je opsovao. “To je grozno, stari. Gdje ste sada?”“Kod mene. Svi su ovdje. Treba mi Maren što prije. Travis je prilično

teško ozlijeđen. Bojim se da je slomio rebra. Eve je također ozlijeđena, ali nisam siguran koliko je ozbiljno. U šoku je i izvan sebe od straha. A tu je i Cammie, koja je bila bolesna i prije olujne noći provedene na otvorenom.”

“Dovest ću je čim prije”, odsječno je odvratio Steele.“Hvala ti”, promrmljao je Donovan, ali Steele je već bio spustio

slušalicu.“Dolaze?” upitao je Joe spuštajući još jedan gril-sendvič sa sirom na

tanjur. “Da, stižu.”“Jesi li razmišljao o tome što ćeš učiniti nakon što ih Maren pregleda?”

upitao je Swanny. “Što ako budu morali u bolnicu?”Donovan je odmahnuo glavom. “To će nam biti posljednji izbor. I ovdje

se možemo pobrinuti za njih. Maren im može odrediti dijagnozu i prepisati lijekove, a ja ću se dalje pobrinuti za njih.”

“Znači, ostaju ovdje”, promrmljao je Joe.Donovan je sreo njegov pogled. “Znaš li za kakvo bolje mjesto?” Joe je

odmahnuo glavom. “Da, ostaju ovdje” odlučno je izjavio Donovan. “Sve dok ne doznam od kojeg vraga bježe i uklonim prijetnju, oni ne idu nikamo.”


15. POGLAVLJE

DONOVAN je ustrajao na tomu da drži Cammie na svom krilu dok jedu usprkos činjenici da se Eve ponudila da to učini. Donovan je prijekorno odmahnuo glavom i naredio njoj – i Travisu – da jedu.

Cammie je doslovce gutala svoj gril-sendvič sa sirom, jedući s više apetita nego u proteklim danima, zbog čega je Eve osjećala zahvalnost. Letimičan pogled u Travisovu smjeru rekao joj je da on također proždire svoj obrok. Swanny je ispekao pun tanjur sendviča te svakoga od njih poslužio zdjelicom juhe i zaslađenim čajem.

Prošlo je mnogo vremena, prisjećala se Eve, otkad su posljednji put uživali u nečem toliko jednostavnom kao što je objed bez straha od neizbježnog otkrića. Prethodna večer, kada su jeli pripremajući se za još jedan bijeg, bila je nešto najbliže miru koji su odavno osjetili. Ali nije se mogla otarasiti spoznaje, usprkos pokušaju da izvana ostane hrabra radi Cammie i Travisa, da ponovno uranjaju u nepoznate vode. Nalazili su se ovdje, ma gdje to ovdje bilo. Bez obzira na to koliko se bojala predati sebe te svog brata i sestru u sigurne ruke Donovanova kompleksa, znala je da barem ovdje nitko neće moći do njih.

To joj je uvjerenje bilo od neprocjenjive vrijednosti.“Ne jedeš”, rekao je Swanny s tračkom prijekora u glasu.Eve je posramljeno srela pogled tihog muškarca koji ju je zamišljeno

promatrao. Stekla je dojam kako obično ne govori previše. Stapao se s pozadinom usprkos činjenici da je izgledao sasvim opako. Njegov ožiljak samo je pridonosio tom dojmu. Tko li je ili što ostavilo taj trag na njemu? Zadrhtala je pri pomisli na nasilje koje je pretrpio u prošlosti. Ožiljak je lako mogao biti posljedica nesreće.

Ali nešto joj je govorilo da nije o tome riječ. Ti su muškarci, sve do jednoga, bili borci. Bivši vojnici, kako je rekao Donovan. A sada štite ljude? Što to točno znači? Na to je pitanje očajnički željela doznati odgovor, ali nije ga željela postaviti. Ne pred ostalima. Pričekat će dok ona i Donovan ne ostanu nasamo.

“Nisam pretjerano gladna”, priznala je.


“Ali očito je kako si već propustila previše objeda”, oštro je odvratio Joe. “Jedi, Eve. Ovdje ti nitko neće nauditi. Moraš zadržati snagu radi sebe i svog brata i sestre.”

Znajući da je u pravu, potrudila se pojesti malo više hrane koju im je Swanny spremio. A bila je vrlo ukusna. Nije imala okus po konzerviranoj hrani. Bila je divna, sočna i grijala joj utrobu. Uživala je u svakom zalogaju i povremeno provjeravala jedu li i Travis i Cammie. Jeli su. I to u mnogo većoj mjeri u odnosu na nju, stoga je ubrzala kako bi ih sustigla. Bilo je važno da svi jedu i povrate snagu zato što će, čim budu mogli, morati otići. Ionako su već proveli previše vremena ovdje, a ta ju je činjenica ispunjavala nervozom.

Bili su poput glinenih golubova. Neće moći vječno bježati. Toga je bila svjesna. Znala je pravu istinu. Ali mogla je barem nakratko odgoditi njihovu neminovnu sudbinu bježanjem s jednog mjesta na drugo i smišljanjem što učiniti. Kako se suočiti s Waltom i budućnošću.

Na ulaznim se vratima oglasilo zvono, a Eve se smjesta skamenila. Travis je ispustio svoj napola pojedeni sendvič – treći po redu – na tanjur i dobacio Eve nelagodan pogled. Cammie se snažnije skutrila u Donovanovu zagrljaju zanemarivši gotovo pojedeni sendvič kojim ju je Donovan dotad hranio, uplašeno raširivši oci.

Ostalima nije promaknuti njihova reakcija. Krajevi Swannyjevih usana zakrenuli su se nadolje, a Joe je izgledao... bijesno. Ne na njih. Izgledao je ljutito zbog njihova straha. Zbog razloga koji im je tjerao strah u kosti.

“Otvori vrata, Joe”, smireno je rekao Donovan. “To su Steele i Maren. Uvedi ih u dnevni boravak. Kada Eve, Cammie i Travis završe s jelom, Maren ih može pregledati.”

Iako se obraćao Joeu, Eve je znala da je potonje upućeno njoj i njezinoj obitelji. Istodobno im je naredio da pojedu do kraja i ohrabrio ih da se nemaju čega bojati. Kad bi barem bilo tako lako.

Joe je ustao i uskoro se vratio s nasmiješenom plavokosom ženom s naočalama i kosom povijenom u uredan konjski rep. Odmah iza nje ušao je visoki čovjek posve zastrašujućeg izgleda noseći... dijete. Te su joj dvije stvari bile naizgled nespojive, ali Donovan joj je bio spomenuo kako je Maren nedavno rodila te da je radila s manjim brojem pacijenata dok je bila na porodiljskom dopustu. To je zacijelo njezin suprug. Čovjek koga je Donovan predstavio kao svog prijatelja. Ali u tom je trenutku shvatila kako taj čovjek sasvim sigurno radi s Donovanom – i ostalima – jer je njegov izgled od glave do pete doslovno odisao opakošću.


Donovan se nije pomaknuo s kauča dok se Cammie iz petnih žila trudila zavući pod njega.

“Hvala što si došla, Maren. Dobro ćeš nam doći”, rekao je Donovan u znak pozdrava.

“Dobar dan”, toplim je glasom odvratila Maren promatrajući pridošlice.

Okrenula se prema čovjeku koji je držao dijete. “Ja sam Maren, a ovo je moj muž, Steele, i naša kći, Olivia.”

Joe je pokazao prema Eve. “Ovo je Eve, a ovo su njezin brat, Travis, i njezina sestrica, Cammie.”

“Dobar dan”, Eve je uspjela protisnuti usprkos knedli u grlu.“Steele, nasmiješi se”, opomenula ga je Maren. “Strašiš djecu!”Steele je zakolutao očima, ali i iskreno se nasmiješio prvo Eve, a potom

Travisu. Kada mu je pogled pao na Cammie oko Donovanova vrata, lice mu se smekšalo, a oči ispunile suosjećanjem.

“U dobrim ste rukama”, odvratio je grubim glasom. “Van će se dobro brinuti za vas, a moja je žena liječnica, i to najbolja. U tren ćete oka ponovno biti zdravi ko dren.”

Maren se nasmiješila i zarumenjela zbog muževljeve pohvale. No potom se ponovno uozbiljila. “Tko će prvi?”

Donovan je ustao, podižući Cammie sa sobom i okrećući se kako bi je spustio na Swannyjevo krilo. Cammie nije izgledala oduševljeno zbog toga, no nije se ni pobunila. Ali nije se privila uz Swannyja kao što je to učinila s Donovanom. Zurila je u njega ispod svojih dugih trepavica, oprezno ga promatrajući. Činilo se kako je fascinira ožiljak na licu, a potom je na Eveino iznenađenje ispružila ruku i dotaknula napućenu kožu.

“Je li te ozlijedio zločesti čovjek?”Swanny se nasmiješio, a toplina mu je ispunila oči. “Da, malena. Ali

znaš što? Donovan i KGI pobrinuli se za to. Ti zločesti ljudi više nikad nikoga neće ozlijediti.”

“Moj je tata ozlijedio Eve”, tiho je odvratila Cammie. “Možete li se pobrinuti da to više nikada ne učim?”

“Cammie!” prekorila ju je Eve, šokirana djetetovom neprimjerenom izjavom.


Ali nikomu u prostoriji nisu promaknule njezine riječi. Donovanovo se lice napelo, a bijes je prosukljao iz Joeovih i Steeleovih očiju. Čak se i Swanny namrštio, ali shvativši da će uplašiti Cammie, nastojao je obuzdati svoju reakciju.

“Nitko neće ozlijediti Eve. Ni tebe ni Travisa” uvjerio ju je Swanny. “Imaš moju riječ, mrvice.”

“Dobro”, odvratila je Cammie i malčice se približila Swannyjevim prsima. Swanny je naizgled procvjetao što je ostavio takav dojam na djevojčicu te je ovio svoje velike ruke oko nje, snažnije je privlačeći na svoja prsa. Na taj joj je način nijemo poručio – kao i Eve i Travisu – da je posve ozbiljan u svojoj namjeri da ih zaštititi.

“Prvo moraš pregledala Travisa”, Donovan se obratio Maren. “Trebat će ti rendgenska oprema iz ambulante. Bojim se da je slomio rebra. Možemo se odvesti tamo. Ne želim da moraju hodati nakon onoga što su pretrpjeli. Ne želim da se još više ozlijede.”

Maren je složno kimnula. “S čime još imam posla? Znaš li? Jesi li ih ti pregledao?”

Eve je bila zahvalna na Mareninu ozbiljnom, profesionalnom pristupu. Očigledno se prebacila u svoj liječnički štih. Njezine plave oči isijavale su bistrinu, ali Eve se najviše dojmila njezina blaga narav. Nije samo ušetala ovamo i počela izvikivati naredbe.

“Ne”, rekao je Donovan. “Nismo stigli. Prioritet mi je bio da ih dovezem ovamo kako bismo mogli procijeniti njihovo stanje. Pronašao sam Travisa i Cammie u odvodnom kanalu. Eve je zahvatila oluja dok je pokušavala pomoći Travisu pa smo je zatekli zarobljenu pod madracem.”

“Madrac joj je vjerojatno spasio život” promrmljala je Maren.Eve je istog trenutka problijedjela. Nije ni razmišljala o tome. Bila je

odviše prestravljena u tom trenutku i preplavljena olakšanjem što je preživjela takvu ubojitu oluju. Ali Maren je bila u pravu. Da je madrac nije srušio i poklopio, vjerojatno ne bi preživjela.

“Dobro, bacimo se na posao”, izjavila je Maren. “Pregledat ću Travisa i napraviti rendgenske snimke pa ćemo znati više.”

Donovan nije krenuo uzeti Cammie iz Swannyjeva naručja. Cammie je izgledala kao da se sprema pobuniti, ali Donovan je položio dlan na njezin obraz.


“Pusti Swannyja da te nosi, dušo. Ja moram pomoći tvojoj sestri. Je li to u redu?”

Eve se poželjela pobuniti, ali naizgled osjetivši njezinu namjeru, Donovan ju je ušutkao pogledom.

“Dobro”, rekla je Cammie, gurajući palac natrag u usta.“Dobro ću paziti na tebe” ozbiljnim je glasom rekao Swanny.Cammie se malčice nasmiješila i naslonila se na Swannyjeva prsa. Suze

su zapekle Eveine oči. Svi su bili tako... dragi. Vrlo nježni i puni razumijevanja prema svima njima. Obični ljudi nisu činili takve stvari. Davali sve od sebe radi potpunih stranaca. Toliko se osobno zauzimali za njihovo dobrostanje. Eve su zapanjile njihova velikodušnost i dobrota; nije ih bila u stanju pojmiti.

“Steele, možeš li pomoći Joeu oko Travisa?” upitao je Donovan saginjući se nad kaučem na kojem je sjedila Eve. “Jako ga boli i bilo bi dobro da mu ne pogoršavamo stanje.”

Pruživši dijete Maren, Steele je prešao na Travisovu drugu stranu te su mu on i Joe pomogli da ustane.

“Osloni se na mene”, ljubazno je rekao Joe. “Steele i ja nosit ćemo te.”Potom se Donovan usredotočio na Eve. Ispružio je jednu ruku, a drugu

istodobno položio na njezina leđa i nježno je povukao prema rubu kauča.“Zbilja sam dobro”, tiho je odvratila. “Boli me glava i sigurna sam da i

ne znam na kojim sve mjestima imam modrice, ali nemam osjećaj kao da sam nešto slomila i ništa me pretjerano ne boli.”

“U šoku si”, hitro je odvratio Donovan. “Više bi me iznenadilo da već nešto osjetiš. Ali kada se šok povuče, znat ćeš za sve ozljede. A sada mi dopusti da ti pomognem i ne buni se.”

Ona se predala i dopustila mu da joj pomogne ustati. Njegova čvrsta ruka ovila se oko njezina struka te ju je privukao k sebi. I Bože dragi, kako je to bio dobar osjećaj! Osloniti se na tog muškarca i na njegovu snagu. Imala je osjećaj kao da se oslanja na nepomičnu stijenu. U tom je trenutku spoznala da joj nitko neće moći nauditi. Da Donovan to neće dopustiti. Bila je to nesuvisla pretpostavka, ali nije namjeravala gajiti drukčije mišljenje. Njoj - svima njima – bio je potreban trenutak u kojem će se osjećati sigurno i zaštićeno.

Polako su se kretali prema vratima, predvođeni Swannyjem koji je nosio Cammie. Travis, uz Joeovu i Steeleovu pomoć, slijedio je Swannyja, a Maren, s djetetom u rukama, koračala je s Eveine suprotne strane kao da se


pribojava da će Eve pasti ravno na nos. Je li izgledala tako loše? Nije se osjećala toliko grozno. Ali možda je Donovan bio u pravu. Kada adrenalin splasne, možda će početi vrištati i preklinjati za milost.

Stisnula je usne odlučivši, ma što da se dogodi, ostati snažna zbog Travisa i Cammie. Trpjeli su dovoljno straha i bez brige za nju. A istini za volju, ona je bila mnogo zabrinutija za njih. Travis se kretao polako i krivio lice pri svakom pokretu. A Cammie je još uvijek imala vrućicu i sumnjala je kako joj je noć na kiši imalo pomogla.

“Hoće li Travisu biti dobro?” Eve je prošaptala dok su mu Steele i Joe pomagali da sjedne u stražnji dio terenca za koji je pretpostavljala da pripada Maren i Steeleu.

“Hoće, Eve. Trenutačno sam više zabrinut zbog tebe. Vidjet ćeš da gotovo imamo minijaturnu bolnicu ovdje unutar kompleksa. Sam, moj najstariji brat, opremio ju je od glave do pete svim što bi Maren moglo zatrebati pri liječenju naših timova.”

Eve je raširila oči. “Tako se često ozljeđuju?”Donovan ju je pažljivo posjeo na prednje sjedalo svog kamioneta, a

Swanny je sjeo otraga s Cammie. Joe se smjestio pokraj Travisa, a Maren i Steele sjeli su na prednja sjedala, tako da su dvama automobilima išli prema ambulanti.

Donovan je odgovorio na Eveino pitanje tek kada se smjestio za upravljač. Promatrao ju je sa ozbiljnim izrazom na licu dok je palio motor.

“Ovako. Jasno mi je da ne shvaćaš u potpunosti vrstu posla kojim se bavim – kojim se svi bavimo – ali naš je zadatak pružiti pomoć ljudima kojima je ona potrebna. Zaštititi ljude. To je opasan posao i, da, s vremena na vrijeme stradamo. Maren je nekoć imala ruralnu kliniku u Kostarici. Prije toga radila je u Africi. Koristili smo njezine usluge kad god smo bili blizu, ali sada kad se preselila ovamo i počela živjeti sa Steeleom, radi kao naša osobna liječnica, zajedno s pacijentima koje privatno pregledava.”

“Jesi li ti ikada bio teško ozlijeđen?” upitala je nervoznim glasom. Dakako, nije poznavala Donovana, ali pomisao nato da se ozlijedio jako joj je zasmetala.

On se nacerio. “Ništa pretjerano ozbiljno. Svi smo svojevremeno zaradili metak ili dva. Ništa zbog čega bih bio prisiljen duže izbivati iz akcije. Dva moja brata bila su ozbiljno ozlijeđena. Neko su vrijeme bili izvan pogona i prikovani za krevet. Nisu bili baš oduševljeni.”


Eve je zadrhtala. “Kako možeš biti tako nehajan u vezi s time? Govoriš o ranama od metka kao da su... nešto sasvim obično. “

Donovan je slegnuo ramenima. “Kao što sam rekao, to je opasna strana našeg posla. Svi smo vrlo dobro svjesni rizika kojem se izlažemo prilikom odlaska u misiju. Da nismo pripravni na tu mogućnost, ne bismo mogli uspješno obavljati svoj posao.”

“Rijetki bi ljudi riskirali vlastite živote radi stranaca”, promrmljala je.“Mi to činimo” on je jednostavno odvratio.Povezli su se preko kompleksa u smjeru iz kojega su i došli te se

zaustavili pred zgradom koju je Eve bila zamijetila po ulasku. Onu bez prozora i nalik na divovski, betonski blok. Ono što dotad nije zamijetila bila je druga, manja zgrada točno iza prve. Ta je s prednje sirane imala prozore. Je li to ambulanta koju je Donovan spominjao?

Zadivio ju je cijeli sofisticirani, samoodrživi kompleks. Pista, hangari, helikopter, streljana. I prava pravcata ambulanta.

“Kakva je to zgrada?” upitala je pokazavši na onu bez prozora.“Ratna soba”, odvratio je Donovan.Eve je razjapila usta zureći u njega. “Ratna soba?”“Ondje planiramo svoje misije. U njoj su naša sredstva za

komunikaciju, računala i sva tehnologija važna za naš posao. Ona – i ja – mozgovi smo operacije”, rekao je cereći se.

“On je naš dežurni štreber”, rekao je Swanny oglasivši se prvi put otkad su napustili Donovanov dom.

“Čini se da radiš svašta pomalo”, promrmljala je Eve. “Bolničar, štreber, opaki bivši vojnik? Postoji li nešto što ne znaš raditi?”

Donovan se pretvarao kako nakratko razmišlja o tome, a potom se snažnije osmjehnuo. “Ne.”

“Usto je i jako skroman”, sarkastično je odvratio Swanny.Eve nije mogla suspregnuti lagani smijeh. Donovan je zastao izlazeći iz

kamioneta.“Imaš prekrasan osmijeh, Eve.”Nije imala blage veze što da mu odgovori na to. Smjesta se uozbiljila,

jer kako se mogla smijati kada joj je sestra bolesna, a brat ozlijeđen?“Nisam to rekao kako bi prestala”, rekao je Donovan pojavivši se pred

njezinim vratima.


“Nisam imala mnogo razloga za smijeh”, tiho je odvratila dok joj je pomogao izići izvozila.

“A ja to namjeravam ispraviti.”Eve je rastvorila usta, ali on je ignorirao njezinu reakciju i poveo je

laganim, odmjerenim koracima prema vratima do kojih je Travis već dospio uz Joeovu i Steeleovu pomoć. Swanny je hitro pošao za njima s Cammie u naručju.

“Želim biti s Travisom”, usplahireno je rekla Eve. “Moram se uvjeriti da je dobro.”

Donovan je pogladio njezinu ruku, a ona je smjesta osjetila toplinu na mjestima koje je dotaknuo. “Bit će on dobro, Eve. Odvest ću tebe i Cammie u drugu sobu za pregled tako da možeš biti s njom dok je Maren pregledava.”

“Da, naravno”, Eve je požurila reći. “Nisam mislila ostaviti Cammie. Samo sam pomislila kako bismo svi mogli biti u istoj sobi.”

Donovan ju je poveo prema malenoj sobi za pregled i posjeo je na stolac. Potom se okrenuo Swannyju i uzeo Cammie iz njegova naručja te je posjeo na rub tapeciranog stola za pregled.

“Sobe su male i imamo samo dvije. Maren će trebati prostor za prijenosni rendgen. Joe i Steele bit će s njime, a čim Maren završi s Travisom, izvijestit će te o njegovom stanju. Obećavam.”

Eve je kimnula, ali tjeskoba ju je izjedala. Travis se silno trudio prikriti svoj bol pred njom. Znala je da je ne želi zabrinjavati. Ali vidjela je koliko se mučio pri hodu.

Čekanje je naizgled vječno trajalo. A potom je Maren konačno ušla u sobu s ohrabrujućim osmijehom na licu.

Eve je naglo ustala, zaradivši prijekoran pogled od Donovana, koji ju je brže-bolje pridržao kada se zanjihala na nogama.

“Kako mu je?” zabrinuto je upitala.“Doista je slomio rebra, ali ona niža tako da mu nisu stradala pluća ni

drugi unutarnji organi. Puls mu je dobar i ne pokazuje nikakve znakove unutarnjeg krvarenja, ali Donovan će ga morati pomno pratiti sljedećih nekoliko dana. Ja ću ga obilaziti svaki dan sve dok ne budem zadovoljna njegovim oporavkom.”

“Je li to sve?” upitala je Eve pribojavajući se da će joj liječnica reći još nešto.


“Ima i nekoliko čvoruga, modrica i ogrebotina. Imao je sreće. Svi ste imali sreće. Tornado nije mačji kašalj. Ispravno si postupila što si ih sakrila u odvodni kanal, ali i sama si trebala otići onamo”, ukorila ju je Maren.

“Oni su važniji”, gorljivo je odvratila Eve.Donovan je položio dlan na njezinu nadlakticu, nježno je gladeći

prstima sve do ramena.“I ti si važna, Eve.”“Nego, hoćemo li sada pregledati tebe, mlada damo?” Maren se vedrim

tonom obratila Cammie.Cammie joj je uzvratila sramežljivim pogledom, a potom se ponovno

okrenula Donovanu u potrazi za ohrabrenjem. Kako je brzo Donovan zadobio Cammieno povjerenje! Ta je činjenica još uvijek zapanjivala Eve. Cammie je prihvatila čak i Swannyja. Bila je zahvalna Swannyju, Donovanu i, pa, svima njima što su pokazali Cammie kako se ne treba bojati svih muškaraca. Samo se usrdno nadala da nije pogriješila. To bi uništilo Cammie i ovjekovječilo njezin strah od muškaraca.

“Ne idem nikamo, dušice. Kao ni Eve. Maren ti neće nauditi. Samo ti želi pomoći da se osjećaš bolje.”

Cammie je polako kimnula i uprla raširene oči u Maren. Maren joj se toplo nasmiješila i otpočela s pregledom. Povremeno bi se namrštila slušajući Cammiena pluća. Potom joj je izmjerila puls i temperaturu te joj pregledala grlo i opipala limfne čvorove.

Po završetku pregleda, Eve se nagnula naprijed u svome stolcu u nestrpljivom iščekivanju dijagnoze.

“Bolesna je”, izjavila je Maren bez okolišanja. “U normalnim bih je okolnostima odvela u bolnicu i dala joj infuziju i antibiotike, ali jasno mi je da to ne možete učiniti. Odmah ću joj priključiti infuziju, a Donovan će joj nastaviti davati lijekove kod kuće sve dok ne uvidim da joj se stanje poboljšava.”

“Koliko je bolesna?” prošaptala je Eve. “Što joj je?”“Ima početak upale pluća. Želim napraviti snimak pluća kako bih

potvrdila svoju sumnju, ali disanje joj je otežano i zviždavo. Bez terapije bi se mogla ozbiljno razboljeti.”

Iako Maren nije izgovorila te riječi pred Cammie kako je ne bi uplašila, Eve je shvatila što je željela reći. Cammie bi mogla umrijeti.


Eve je zarila lice u dlanove, a jecaji su joj nahrupili iz grla. Donovan ju je obgrlio rukom i privukao u zagrljaj. Čučnuo je na pod pokraj Eveina stolca i držao je, njišući je naprijed-natrag.

“Trudila sam se”, protisnula je Eve. “Jako sam se trudila i svejedno nije dovoljno, ja sam kriva što je bolesna. Trebala sam učiniti više, ali nisam mogla. Vi ne shvaćate. On bi nas pronašao, a ne mogu dopustiti da se to dogodi. Ne mogu dopustiti da se ona i Travis vrate k njemu. Ma što da mi se dogodi, ne smijem ih iznevjeriti.”

“Pssst, Eve” nježno je rekao Donovan. “Previše je toga na tebi, Sama se brineš o njima. Učinila si najbolje što si mogla. Nitko te ne krivi za to. Sjajno si se brinula o Cammie i Travisu, ali vrijeme je da dopustiš drugima da se pobrinu za tebe.”

Zatresla je glavom. “Oni su važni. Ja nisam. Pred njima je cio život”, jecala je. “Neću mu dopustiti da im ga uništi.”

“Eve, sada moram pregledati tebe”, nježnim je glasom rekla Maren.Eve je podigla pogled. “Dobro sam. Zbilja. Travis i Cammie trebaju

pomoć.”“Ja ću odlučiti o tome”, odlučno je odvratila Maren. “I dalje ti krvari ta

rana na glavi, a moram vidjeti s čime još imam posla.”Eve je zbunjeno podigla ruku, a potom se zbunjeno zagledala u krv na

vršcima svojih prstiju. Donovan joj je pomogao ustati, a potom uzeo Cammie u naručje kako bi Eve mogla sjesti na stol za pregled.

“Sjećaš li se svega što se dogodilo tijekom oluje?” upitala je Maren prebirući po Eveinoj kosi. “Možeš li mi reći gdje si ozlijeđena?”

Zaboljelo ju je cijelo tijelo. Osjećala se poput jedne ogromne masnice. Donovan je bio u pravu u vezi s jednim. Sada kad se njezina reakcija na oluju slegnula, osjećala je kako joj svaki dio tijela vrišti od bola.

“Sjećam se svega kao kroz maglu”, rekla je Eve. “Pokušavala sam odvesti Cammie i Travisa na sigurno. Travisa je udarila ogromna grana pa sam ga morala ostaviti kako bih odvela Cammie u odvodni kanal. Kada sam izišla, nešto me udarilo i srušilo na tlo pa je Travis došao po mene. Ali vjetar me jednostavno odnio. A ja sam natjerala Travisa da me ostavi i vrati se Cammie. To je uglavnom sve čega se sjećam.”

“Donovane, možeš li izići kako bih mogla podrobnije pregledati Eve?” smireno je upitala Maren. “Možeš odvesti Cammie da vidi Travisa. Joe i Steele su s njime. Povila sam mu rebra i dala lijek protiv bolova.”


“Daj nešto i Eve” odrješito je odvratio Donovan.Maren je izvila usne u blag osmijeh. “Sve je pod kontrolom, Donovane.

A sada briši odavde.”Po Donovanovu izlasku, Maren se ponovno okrenula Eve. “Možeš li se

razodjenuli, molim te? Želim ti pregledati sve udove i trbuh. Ovisno o tome što pronađem, možda ću i tebi napraviti rendgenske snimke. Imaš prilično veliku čvorugu na glavi. Radije bih da mogu napraviti CT snimak, ali ovdje nemam sredstava za to.”

Eve se polako razodijevala dok ju je Maren pridržavala za nadlakticu. Kada je završila, legla je na stol za pregled, a Maren je načinila hitru procjenu, povremeno pitajući Eve boli li je na određenim mjestima.

Nakon nekoliko dugih minuta, Maren je pomogla Eve da se uspravi u sjedeći položaj, a potom i da ponovno navuče odjeću.

“Jedino što me brine jest ozbiljnost ozljede na tvojoj glavi”, rekla je Maren. “Puna si masnica, ali mislim da nemaš slomljenih kostiju. Ali nekoliko ćeš se dana morati odmarati. Svi vi. I ozbiljno ti kažem, Eve. Pravi odmor. Ne želim da pomičeš i mali prst.”

“Ali ne mogu”, usprotivila se Eve. “Bili smo na odlasku. Ne mogu ostati. Ionako sam predugo ovdje. Moram se nastaviti kretati inače će nas on pronaći. Znam da neće odustati dok nas ne pronađe. Vi ne shvaćate što je sposoban učiniti. Što je već učinio i što namjerava ponoviti.”

Obuzeo ju je osjećaj bespomoćnosti, preplavljujući je sve dok nije poželjela zaplakati iz očaja. Kako je itko mogao razumjeti ozbiljnost situacije u kojoj se nalaze? Da će, ako ih Walt ulovi, Eve zatvoriti, a tada će Cammie - i Travis – ostati sami pa će on na njima iskaliti svoj bijes i snažnije ih ščepati u svojim kandžama.

“Ostat ćeš ovdje, Eve.”Eve se naglo okrenula i ugledala Donovana na odjednom otvorenim

vratima, lica namrštena i odlučna.“Nemam gdje ostati”, prošaptala je Eve. “Prikolice više nema. Nemam

ništa. Sve što posjedujem nalazi se u onom kovčegu koji si pronašao. To je sve čime nas mogu uzdržavati, ali nije dovoljno!”

Donovanov izraz lica bio je neumoljiv, a usne stisnute u tanku crtu dok je netremice zurio u nju.

“To nije istina, Eve. Imaš mene. Imaš KGI. Ti, Cammie i Travis ostat ćete sa mnom.”


16. POGLAVLJE

DONOVAN je promatrao kako sva krv napušta Eveine obraze. Dlanovima je čvrsto stisnula stol za pregled s vidljivom panikom u očima.

“Ne možemo” pobunila se Eve. “Ne shvaćaš.”Donovan je odmahnuo glavom. “Zbilja mi je dosadilo slušati kako ne

shvaćam. Ono što shvaćam jest da je tebi, tvome bratu i tvojoj sestri potrebna pomoć. Potrebno vam je mjesto na kojem ćete boraviti. Potrebna vam je hrana. Ali nadasve vam je potrebna spoznaja da ste sigurni i da vam nitko neće nauditi. Shvaćam tvoje strahove i zadrške, Eve. Kužim ih. Vjeruj mi. Ali tvoj odgovor nije pravo rješenje problema, a kada bi zastala na sekundu i razmislila o tome, shvatila bi da sam u pravu.”

Nastavio je govoriti, zanemarujući prigovor koji se Eve već spremala izustiti.

“Ne možeš nastaviti bježati. To ne predstavlja život ni za koga od vas. A na nekom drugom mjestu nećete imati to što imate ovdje. Ljude kojima je stalo do vas. Ljude koji će vas zaštititi.”

“Ne poznaješ me”, prošaptala je Eve. “Kako ti, pobogu, može biti stalo do mene, ili do Cammie i Travisa? To što predlažeš je ludost! Ljudi ne primaju tek tako strance u vlastitu kuću. Niti daju obećanja kada nemaju pojma protiv čega se bore.”

“Imaš pravo. Ne znam protiv čega se borim. Još. Ali reći ćeš mi. Ti i ja uskoro ćemo razgovarati o tome. Ali moj trenutačni prioritet jest pružiti vam svu potrebnu skrb i pobrinuti se da se odmorite i oporavite od ozljeda te da Cammie ozdravi. Ne smiješ se igrati s time, Eve. Cammie je vrlo bolesna. Moraš misliti na nju i ono što je najbolje ne samo za Cammie nego i za tebe i Travisa.”

“Ne razmišljam ni o čemu drugom osim o njoj”, žustro je odvratila Eve. “Razmišljam o njoj svaki dan, cijeli dan.”

Približivši se, Donovan je posegnuo za Eveinom rukom i obujmio joj prste svojima. Osjetio je kako joj dlan podrhtava te joj je palcem pomilovao zglobove prstiju, nastojeći odagnati barem malo tjeskobe koja joj se nakupljala u očima. Ona je na trenutak čvrsto stisnula njegovu ruku, gotovo


kao da očajnički žudi za utjehom koju joj je pružao. Shvatio je to kao dobar znak, kao da je konačno uspio prodrijeti do nje.

“Nikada nisam ni pomislio da ne razmišljaš o njoj ili da ti nije važna. Ako je tako ispalo, žao mi je. Sve što želim reći jest to da vam je potrebna pomoć i da ću vam je ja pružiti. Ne prihvaćam ne kao odgovor.”

Eve je ostala zapanjeno zuriti u njega. Potom je pogledala u Maren s nelagodom u očima zbog činjenice da Maren svjedoči tom razgovoru.

“Eve”, tiho je otpočela Maren. “Ne želim se miješati i gurati nos onamo gdje mu nije mjesto, ali slažem se s Donovanom. Kao liječnica i kao netko tko je vrlo usko povezan s KGI-em i obitelji Kelly. Cammie je vrlo bolesna i mora primati infuziju. Neće ozdraviti preko noći. Potrebno joj je vrijeme da se oporavi. A Travis nije u stanju ići nikamo osim u krevet, gdje će se moći odmoriti i prizdraviti. Znam da si učinila sve što si mogla, ali svima je s vremena na vrijeme potrebna pomoć. Meni je svakako bila potrebna. A KGI mi ju je ukazao. Jednako tako mogu pomoći i tebi. Primi savjet od nekoga tko je prošao istu stvar. I to ne jednom”, dometnula je potišteno se nasmiješivši. “Donovan je... KGI je najbolji. A tebi je potrebno samo najbolje. Cammie i Travis također zaslužuju samo najbolje. Pokazala bih posvemašnji nemar kao liječnica kada bih vam odobrila odlazak bilo kamo s obzirom na vaše trenutačno stanje.”

Donovan joj je uputio zahvalan, pogled. Marenine su riječi ostavile traga na Eve. U očima joj je zasjala spoznaja kada je Maren naglas izrekla svoje mišljenje. Spoznaja da Maren – i Donovan – imaju pravo.

Eveina su se ramena objesila te je nakratko zatvorila oči. Kada ih je ponovno otvorila, bile su sjajne i vlažne od suza. Donovana je stegnulo u prsima. Vječno mu je teško padalo gledati nesretne žene, ali Eve nije bila bilo koja žena. Za njega, ne. Nije mogao u potpunosti objasniti svoju reakciju na nju, ali predstavljala je nešto mnogo dublje od njezine potrebe za pomoći. Susreo se s mnoštvom žena tijekom svih godina u kojima je radio za KGI i nikada si nije dopustio osjetiti ovakvu vrstu... privlačnosti. Emocionalnu i tjelesnu privlačnost. Nije čak bila stvar ni u tome da si nije dopuštao da je osjeti. Jednostavno je nije bilo. Ni jedna žena u njemu nije probudila osjećaje kakve je gajio prema Eve.

Već je smatrao Eve – i njezina brata i sestru – svojima. Svojom... obitelji.Već je mogao zamisliti kako bi bilo imati te divne ljude pod svojim

okriljem. Osjećao je snažan zaštitnički nagon prema Cammie i Travisu koji je nadjačavao njegovu uobičajenu reakciju na ugroženu djecu. Svakoj je misiji


pristupao osobno, ali ovo? Ovo je bilo nešto posve drukčije i odbijao je dopustiti svojoj obitelji da odšeće u nepoznato. Nekamo gdje bi mogli stradati ili poginuti ili sam Bog zna što još. To nije dolazilo u obzir.

Prije će zavezati Eve za svoj krevet i sjesti na nju nego što će joj dopustiti da ode.

A ako to nije bio pravi užas, onda nije znao što ta riječ znači.Prigovarao je svojoj braći i vodama svojih timova zbog pretjeranog

zaštitničkog instinkta i žestine kada je riječ o njihovim ženama, ali eto vraga, našao se u istoj situaciji, osjećajući potpuno istu stvar koju osjećaju i oni kada su posrijedi žene koje vole.

Vole?Dovraga, nije bio zaljubljen u Eve. Baš kao što je i rekla, Donovan nije

znao ništa o njoj. Ali znao je dovoljno da shvati kako će mu početi silno značiti. Već mu je bilo stalo do nje i do njezina brata i sestre. Ali kako bi se to dogodilo, morala je ostati ovdje. Pod njegovom zaštitom, tako da može biti siguran kanio će ih život odvesti.

Taj osjećaj neće nestati. Ni sutra ni za godinu dana. Sada ih je samo morao uvjeriti u svoju ulogu u uzlaznoj putanji njihovih života. A to neće biti lak zadatak. Ali njezin ga otpor neće zaustaviti. Bio je jednako tvrdoglav kao i njegova braća kada za nešto zapne. Eve će to uskoro doznati.

“Moram te odvesti kući”, nježno je rekao Donovan. “Sve vas. Travisu je potreban odmor. Cammie su potrebni odmor i lijekovi. Kao i tebi.”

Okrenuo se Maren i ne pričekavši da se Eve složi. Htjela ona to ili ne, stvari će odsad biti po njegovome. Zbog toga je vjerojatno izgledao kao posvemašnji kreten – zbog nasrtljivosti prema beskonačno krhkoj ženi na samom rubu živčanog sloma. Ali okoristit će se time i neće osjećati ni trunku žaljenja zbog toga što će se pobrinuti da budu sigurni i zbrinuti. Ma što morao učiniti da to ostvari. Neće se ustručavati upotrijebiti svako sredstvo na raspolaganju kako bi osigurao njihovo dobrostanje. I to da ostanu točno ondje gdje im je i mjesto. S njime.

“Napiši joj recept za analgetike. Vjerojatno joj je potrebna injekcija, ali radije bih pričekao dok se ne vratimo kući. Ionako ću imati pune ruke posla s tjeranjem Travisa i Cammie u krevet.”

Maren je kimnula i izvukla svoj blok s receptima te nažvrljala nekoliko redaka na njega. Potom ga je pružila Donovanu.


“Naslovila sam ih na tebe tako da ljekarna nema zapisa o njihovim imenima”, rekla je. “Tu su i lijekovi za Travisa i Cammie. Odmah ću joj otići dati infuziju i donijeti vrećice sa solnom otopinom te antibiotike koje ćeš ponijeti kući. Ako bude bilo kakvih problema, nemojte oklijevati i nazovite me. Obilazit ću ih svakog poslijepodneva ako vam to odgovara, ali najavit ću se prije nego što krenem tako da znate kad me možete očekivati.”

Donovan je privukao Maren u zagrljaj. “Hvala, dušo. Jako cijenim sve što činiš za nas. Ne znam govorimo li ti to dovoljno često, ali ne znam što bismo bez tebe.”

Maren se odmaknula sa smiješkom na licu. “Nikada vam se neću moći odužiti za ono što ste učinili. Olivia i ja KGI-u dugujemo svoje živote. Kao i Steele. Nikada to neću zaboraviti. Znaš da rado pomažem koliko god mogu. Sve što trebate jest okrenuti moj broj, dobro?”

Donovan ju je još jednom nježno zagrlio te se vratio Eve dok je Maren izlazila u hodnik kako bi pozvala Swannyja da donese Cammie.

Znajući da će Eve željeti biti uz Cammie dok joj Maren daje infuziju, pomaknuo ju je na uzglavlje stola za pregled te stao pokraj nje, čvrsto ovijajući ruku oko njezina tanašnog struka.

Osjećao je koliko je mršava. Doimala se sitno i krhko u njegovim rukama pa ju je čvršće stisnuo, prije zbog svojega nego zbog njezina unutarnjeg mira, iako nije želio da imalo sumnja u zaštitnu mrežu koju je zatvarao oko nje.

Swanny je unio Cammie u sobu, a njezin se pogled razvedrio čim je ugledala Donovana i Eve. Olakšanje je ispunilo izmučene oči djevojčice te je željno ispružila ruke prema Donovanu. Donovan je pustio Eve tek toliko da preuzme Cammie iz Swannyjeva naručja i polegne je na stol kako bi bila bliže njemu i Eve.

Eve je prešla dlanom preko Cammiena vrućeg čela te se nagnula i poljubila ga.

“Sve će biti u redu, dušice” utješnim je glasom rekla Eve. “Maren će ti uvesti cjevčicu infuzije u ruku. Samo će te malo bocnuti. Bit ću s tobom sve vrijeme.”

“A Donovan?” promrmljala je Cammie s palcem u ustima.Donovan se nasmiješio pa i sam uhvatio njezinu rukicu, ohrabrujuće je

stišćući. “I ja, malena. Eve i ja ne idemo nikamo. A nakon toga vratit ćemo se


u moju kuću kako bi se lijepo odmorila i pojela gril-sendviča sa sirom koliko god želiš.”

Cammie se nasmiješila, a Eve je zadržala dah. Donovan je pustio Cammie i ponovno ovio ruku oko Eveina struka, dajući joj do znanja da su zajedno u tome. Tako da zna kako je neće napustiti.

Maren je pripremila kateter i vrećicu solne otopine, a nakon toga i antibiotik. Nakon što je dezinficirala Cammienu ruku te joj pričvrstila gumu nad područjem koje je planirala ubosti, obratila se Cammie tihim, ohrabrujućim glasom.

“Samo ću te malčice bocnuti, ali moraš biti hrabra i jako mirna, dobro, Cammie?”

Cammie je ozbiljno kimnula, ali i napela se kada joj je Maren položila iglu na kožu. Oči su joj se raširile od straha, a lice ispunilo panikom.

“Začas će biti gotovo”, promrmljala je Eve. “Budi hrabra mala djevojčica. Maren će biti nježna.”

Maren je umješno uvela iglu i potražila venu. Cammie je ispustila iznenađen povik, ali nije istrgnula ruku. Nasreću, Maren je iz prvog pokušaja pronašla venu pa se Cammieno lice opustilo.

Swanny je stajao s njezine suprotne strane, točno nad mjestom nad kojim je Maren radila, dlanom prekrivajući Cammieno čelo dok ju je milovao po kosi.

“Sjajna si”, rekao je Swanny.Maren je hitro priključila cjevčicu infuzije, učvrstila je i podesila protok

tekućine. Potom je prikopčala i drugu vrećicu s lijekom tako da teče zajedno sa solnom otopinom.

“Gotovo”, izjavila je nasmiješivši se Cammie. “Svaka čast, Cammie.”Cammie se osmjehnula od uha do uha na Mareninu pohvalu. “Nije

boljelo onoliko koliko sam mislila da hoće.”“To je zato što je Maren jako dobra u onome što radi” rekao je

Donovan. “Sada ste svi gotovi pa se možemo vratiti kući i smjestiti vas u krevet.”

Cammie je izgledala oduševljeno zbog te izjave. Potom je Donovanu uputila sramežljiv pogled, očigledno želeći nešto reći, ali ustručavajući se. Gurnula je palac dublje u usta.

“Što je bilo, malena?” nježno ju je upitao Donovan. “Možeš me pitati što god želiš. Neću se ljutiti.”


“Mogu li dobili pemati jastuk?”Eve je naizgled zaboljela Cammiena jednostavna molba te je nakratko

zažmirila kako bi prikrila svoju uzrujanost.“Oni su mi najdraži”, rekla je Cammie ne vadeći palac iz usta. “Evie je

rekla da će mi ga kupiti kada budemo imali dovoljno novca.”Donovanu se stegnulo srce. “Nemam pernatih jastuka u gostinskim

sobama, ali i sam jako volim pernate jastuke pa imam četiri na svom krevetu i mogu ti posuditi jedan. Poslužit će ti dok ti ne kupim vlastiti. Što kažeš na to?”

Cammie je kimnula, a oči su joj zablistale od oduševljenja.“Pobrini se da su joj vrećice iznad glave dok se vozite, a potom je

spremi u krevet. Imaš li stalak za infuziju ili da ga pošaljem po Joeu i Swannyju?” upitala je Maren ubacivši se u razgovor.

“Ja ću ga donijeti” ponudio se Swanny. “Joe i Steele moraju pomoći Travisu da uđe u kamionet.”

Donovan je pustio Eve i sagnuo se kako bi podigao Cammie u naručje. Uputio je Swannyju pogled kojim mu je poručio da pomogne Eve dok Donovan nosi Cammie i vrećice s infuzijom.

Kada su se svi ponovno smjestili u vozilo, Donovan ih je žurno odvezao kući. Steele i Joe pomogli su Travisu da legne u krevet u spavaćoj sobi koju mu je Donovan spremio, a potom je Donovan odnio Cammie u krevet u sobi koju je trebala dijeliti s Eve. Swanny je donio stalak za infuziju pa je Donovan okačio vrećice na njega i tutnuo recept za lijekove Swannyju u ruke.

“Pređaj ih i pričekaj lijekove. Reci im da požure. Jimmy me poznaje pa će ih brzo ispuniti. Ali on je i znatiželjan pa će vjerojatno željeti znati što mi je s obzirom na to da svi glase na moje ime. Nemoj mu ništa otkriti.”

Swanny je kimnuo. “Dobro. Želiš li da spremim večeru? Nije mi problem, a i neću morati dugo čekati lijekove. Na brzinu ću provjeriti što imaš pri ruci pa ću, ako mi nešto zatreba dok sam vani, kupiti i to.”

“To bi bilo sjajno”, zahvalno je odvratio Donovan.Nakon što se Swanny udaljio, Donovan se okrenuo Eve.“Moje šurjakinje prikupljaju odjeću za tebe i Cammie. Joe će otići i

kupiti Travisu što mu je potrebno, ali zasad vam je najprije potreban odmor. Travis već spava zahvaljujući injekciji koju mu je dala Maren, pa mu je ugodno i ne moraš se brinuti za njega. Swannyju će trebati otprilike sat da se


vrati s lijekovima koje je Maren prepisala i svim ostalim što treba kupiti, stoga ću ti dati injekciju čim legneš u krevet s Cammie, a potom ne želim čuti ni riječ sve do večere.”

Eve je zaustila kako bi se usprotivila, ali Donovan ju je utišao.“Ne buni se, Eve. Svi ste iscrpljeni i ozlijeđeni. Cammie već napola

spava, ali nervozna je jer se brine za tebe. Najbolje što možeš učiniti za obje jest to da legneš u krevet s njom pa da se obje dobro naspavate.”

Eve je uzdahnula ali i složno kimnula.“Dat ću ti jednu svoju majicu kratkih rukava. Možeš se presvući kada

odem, a potom leći. Ništa neću vidjeti. Nema smisla da nosiš donji dio trenirke. Dat ću ti pet minuta, a onda ću se vratiti kako bih ti dao injekciju protiv bolova. Pomoći će ti da se opustiš i zaspiš.”

Ne pričekavši da čuje slaže li se ona ili ne, Donovan je odmarširao u svoju spavaću sobu i izvukao majicu koja će joj vjerojatno sezati do koljena. Iako je bio niži u odnosu na svoju braću, imao je široka prsa zbog čega će majica visjeti s Eve i obilno je pokrivati.

Pomisao na nju u njegovoj majci ispunila ga je čudnim zadovoljstvom.Vratio se i tutnuo majicu u Eveine ruke. Cammie se borila sa snom, a

Donovan je znao kako će djevojčica usnuti istog trenutka kada Eve legne pokraj nje.

“Pet minuta, Eve, i onda ti dolazim dati injekciju.”Ne pričekavši odgovor, izišao je iz spavaće sobe i pridružio se ostalima

u dnevnom boravku.“Možemo li kako pomoći?” upitao je Joe.Donovan je kimnuo. “Nakon što odeš i kupiš odjeću za Travisa, otiđi k

Samu i uzmi odjeću koju su Sophie i Shea prikupila za Cammie i Eve. Shea je najbliža Eve po veličini, stoga je odnijela neke stvari Samu, a Sophie skuplja Charlolleinu odjeću za Cammie. Nemam pojma koji broj cipela nose, ali tim ćemo se pozabaviti poslije. Neće im trebati u skorije vrijeme jer neće ići nigdje iz kuće.”

“Nema problema, stari”, rekao je Joe. “Bacam se na posao.”Donovan je pogledao Steelea i Maren te malenu Oliviju u Steeleovim

rukama. “Hvala što si tako brzo dosta, Maren. Zbilja sam ti zahvalan.”“Možemo li još što učiniti za tebe?” odsječno je upitao Steele. A

Donovan je shvatio kako ne misli na medicinsku pomoć.


Odmahnuo je glavom. “Nakon što svi zaspe, pozvat ću sve ovamo kako bismo dogovoriti plan akcije. Uključit ću i Seana. Ako želite ostati kako se ne biste morali vračati čim stignete kući, samo izvolite. Swanny će pripremiti večeru za sve kad se vrati.”

Steele je kimnuo. “Trebam li pozvati svoj tim radi ovoga?”Donovan je nakratko razmislio, a potom odmahnuo glavom. “Ne još.

Barem dok ne doznamo s čime imamo posla. Nathanov i Joeov tim zasad će biti dovoljan. To im je savršena prilika i svi su dovoljno blizu. Nema smisla angažirati tvoj ili Rijev tim sve dok ne bude potrebe. Morat ću obavijestiti braću o svemu, a ne namjeravam govoriti istu stvar dva puta. Stoga ću pričekati da svi stignu prije nego što otkrijem što sam smislio.”

Swanny i Joe pošli su obaviti svatko svoj zadatak, a Donovan se ispričao i otišao pobrinuti se za Eve. Kada je ušao u spavaću sobu, Eve je već ležala pod pokrivačem s Cammie, koja se sklupčala uz nju.

Bio je to tako dirljiv prizor da je Donovan na trenutak ostao samo zuriti u njih. U ono što bi mu moglo pripadati. U ono što je već smatrao svojim. Dirnuo ga je osjećaj ispravnosti koji ga je prožimao. Ali također je znao kako ne smije dopustiti mašti da mu odvrati pozornost. Negdje vani vrebalo je čudovište i željno iščekivalo priliku za napad. Na njegovu obitelj.

Možeš mislit što će se to dogoditi.Skinuo je čep sa šprice koju mu je Maren spremila te se približio

krevetu. Spustio se na rub kreveta, približivši bedra Eveinu tijelu.“Moram ti dati injekciju u debelo meso”, objasnio je. “Trebaš samo

zadići majicu i spustiti rub gaćica. Ne moraš otkrivati ostatak tijela. Potrajat će samo trenutak i uskoro ćeš se osjećati mnogo bolje.”

“Hvala ti”, odvratila je Eve glasom malčice glasnijim od šapata. “Mislim da ti se nisam ni pošteno zahvalila – zapravo nikako, kad smo već kod toga. Ali hvala ti. Nemam pojma zašto se toliko mučiš radi ljudi koje i ne poznaješ, ali sumnjam da ću li se ikada moći odužiti, Donovane. Za sve što si učinio za Cammie i Travisa. I za mene. Ne znam zašto – uopće mi to nije jasno – ali zahvalna sam Bogu što si ovdje. Što smo mi ovdje.”

On se nasmiješio i prstom pogladio njezin obraz, iznimno zadovoljan što je naizgled konačno prihvatila njegovu pomoć. “Nema na čemu, Eve. Ali navikni se na to, jer ne idem nikamo, a ne ideš ni ti.”

Pažljivo je zadigao ogromnu majicu preko njezina tankog struka i nježno zaobljene stražnjice. Jedva se odupro porivu da pogladi tu meku kožu


nalik na dječju, ali usredotočio se na to da joj povuče gaćice tek toliko da može pristupiti debelom mesu.

“Kratko će te zapeći”, upozorio ju je, a potom gurnuo iglu u meso.Ona se na trenutak napela, a potom snažnije ukočila.“Jao”, progunđala je. “Lijek boli gore od igle.”Donovan se nasmijao. “Obično to tako biva. Ali uskoro ćeš osjetiti

učinak lijeka. Želim da se opustiš i naspavaš. Probudit ću tebe i Cammie kad stigne vrijeme večere. Ovoga će vas puta dočekati nešto bolje od gril-sendviča sa sirom i juhe. Swanny će nas počastiti svojim kulinarskim umijećem, a moram priznati, tip stvarno zna dobro kuhati.”

Eve se nasmiješila, a vjeđe su joj već otežale zbog djelovanja li jeka. “To zvuči divno. I Donovane? Hvala ti još jednom. Nikada ti se neću moći odužiti.”

On se sagnuo kako bi je poljubio u čelo, a ona se posve umirila pod njegovim usnama. “Hoćeš, Eve. Vjeruj mi, hoćeš. Samo ne na način na koji vjerojatno očekuješ.”

S tom se zagonetnom izjavom uspravio, uvidjevši da je Cammie već utonula u san u Eveinu naručju. Provjerio joj je infuziju, pobrinuvši se da je dobro pričvršćena i da tekućina ispravno protječe.

“Naspavaj se, Eve. I znaj da si sigurna”, promrmljao je, a potom izišao iz sobe i zatvorio vrata za sobom.


17. POGLAVLJE

SAT poslije, Donovan je stajao u dnevnom boravku u kojem su se okupala njegova braća, Sam, Garrett, Joe i Nathan, zajedno s ostatkom Nathanova i Joeova tima: Swannyjem, Skylar i Edgeom. Sean Cameron također je bio prisutan. Donovan ga je želio uključiti kako bi mogao diskretno provjeriti Eve i razotkriti sve potencijalne probleme sa zakonom, Steele i Maren zadržali su se ondje, iako se Maren povukla u kuhinju kako bi u privatnosti podojila Oliviju.

Trebale su mu informacije o Eve prije nego što donese bilo kakvu važnu odluku, ali nije mogao čekati dok ona stekne toliko povjerenje u njega da mu se otvori. Nadao se da će se to dogoditi navečer, kada on i Eve konačno ostanu sami. Ali u ovom su mu trenutku trebali svi ostali jer je netko ili nešto prijetilo Eve. Njezin strah nije bio bezrazložan. Užas u očima njezine sestre i brata nije bio posljedica glume.

“Onda, o čemu je tu riječ, Vane?” oglasio se Sam, prekinuvši sumornu tišinu u prostoriji.

“Nisam posve siguran” namrgođeno je odvratio Donovan. “Ali moram uskoro doznati. Večeras ću pokušati nagovoriti Eve da mi kaže. Nepovjerljiva je, ali polako joj se približavam. To što sam je uspio nagovoriti da ostane ovdje ogroman je korak u pravom smjeru.”

Pogledao je u Seana, koji je stajao naslonivši se na zid s dlanovima u džepovima svoje odore. Upravo se vratio s dužnosti i nije stigao ni otići kući. Donovan je znao da je vjerojatno umoran, ali Sean nije oklijevao ni trenutka kada ga je Donovan pozvao k sebi.

“Seane, moraš mi vrlo diskretno provjeriti Eve, kao i Cammie i Travisa. Nisam siguran koriste li se pravim imenima. Travis je rekao da se preziva Hanson. Vidi što možeš iskopati o bilo komu tko odgovara njihovu opisu, ali ne želim da itko dozna za to. Što god da otkriješ, javi mi, bez obzira na to što ćeš doznati.”

Sean je suzio oči. “Što zapravo očekuješ otkriti?”“Ne znam”, iskreno je odvratio Donovan. “Znam samo da bježe, i to

nemilosrdno, i da se nekoga boje. Cammie se užasava muškaraca. Spomenula je kako je njezin ‘tata’ ozlijedio Eve. Ne Evein otac, nego Cammien. Stoga se


pitam jesu li možda Cammie i Travis Eveina polubraća pa imaju istu majku, ili da im je Eve možda teta ili zabrinuta rođakinja. Trebaju mi sve informacije koje možeš doznati, a da pritom ne ostaviš nikakav trag.”

Sean je kimnuo. “Vidjet ću što mogu učiniti.”Donovan je pogledao ostale. “Svi ste mi potrebni za ovo. Želim pojačati

osiguranje oko kompleksa. Želim redovite ophodnje. Također želim znati ako se u gradu pojavi netko neobičan. Netko nov ili netko tko bi se raspitivao o Eve, Cammie i Travisu.”

“Pregledat ću Amber upozorenja”, tiho je odvratio Sean. “Ako su pobjegli, moguće je da je netko prijavio njihov nestanak.”

Činjenica da je Eve vrlo lako mogla biti proglašena otmičarkom i potencijalno opasnom za djecu ostala je neizrečena. Donovan je znao da je to čisto sranje, ali to ne znači da to nije prava istina.

Donovan je kimnuo u znak slaganja. “Samo se dobro pobrini da mi se javiš ako doznaš bilo što i da nisi pisnuo o tome. Znam da tražim da učiniš nešto protuzakonito i ako ne želiš učiniti ništa što bi moglo ugroziti tvoj posao, shvatit ću.”

Sean je ispustio podrugljiv zvuk. “Ako joj ti vjeruješ, onda joj vjerujem i ja, Vane. Pouzdajem se u tvoju procjenu. Neću nikoga obavijestiti o tome što doznam. Ti ćeš biti prvi kojemu ću prenijeti bilo što do čega dođem.”

“Cijenim to, stari”, tiho je rekao Donovan.Potom se usredotočio na Steelea.“Dok ne doznam protiv čega se zapravo borim, ti i tvoj tim bit ćete

izvan pogona. Nathan i Joe mogu preuzeti ovaj zadatak. Ovo je naš teren. Nećemo dopustiti nekom kretenu da uđe i napadne Eve i tu djecu. Istodobno se želim uvjeriti da je naša obitelj zaštićena i da si neprestano čuvamo leđa. To znači da sve žene moraju biti svjesne potencijalne opasnosti i pobrinuti se da ne izlaze same.”

Donovan je potonje uputio svojoj braći.Sam i Garrett složno su zaklimali glavama smrknutih lica.“Sve dok su ovdje, unutar kompleksa, nitko im ništa ne može”, rekao je

Donovan. “To se već jednom dogodilo sa Sheom. Nikad više nećemo ponoviti istu pogrešku. A namjeravam se dobro pobrinuti da Eve neće otići nikamo gdje će opasnost moći zaprijetiti njoj ili Cammie i Travisu.”

Ostali su se složili.


“Hajdemo jesti”, rekao je Donovan, ostavivši se trenutačne teme razgovora. “Swanny je pripremio večeru. Pustit ću Eve da još malo spava prije nego što je probudim kako bi jela... i razgovarala sa mnom.”

Dok su ostali odlazili u kuhinju, Donovan se zaputio kroz hodnik prema Eveinoj sobi i povirio unutra. Rastopio se ugledavši Cammie ispruženu u Eveinu naručju. Obje su čvrsto spavale. Zastao je i na trenutak ih ostao promatrati, a potom se tiho vratio u kuhinju, zadržavši taj živopisni prizor u svome umu.

Ostali su stajali posvuda, držeći tanjure u rukama i vilicama nabadajući Swannyjeve lazanje. Donovan je sačuvao dovoljno za Eve i njezinog brata i sestru te spremio tanjure u pećnicu kako bi jelo ostalo toplo.

Sean je prvi otišao, rekavši da se ide kući naspavati te da će ujutro istraživati i javiti se Donovanu. Jedno po jedno, otišli su i članovi Nathanova i Joeova tim, popraćeni Steeleom i Maren, koja se obećala vratiti sutra kako bi ponovno pregledala Eve, Cammie i Travisa.

Zatvorivši vrata za njima, Donovan se okrenuo i ugledao Sama i Garretta u blizini. Prepoznao je taj pogled na obojici svoje braće. Uzdahnuo je i pokazao prema kauču u dnevnom boravku.

“Ako će mi starija braća očitati bukvicu, želim da mi barem bude udobno za to vrijeme” sarkastično je rekao Donovan.

Ni Sam ni Garrett nisu mu uzvratili pošalicom na račun bukvice, stoga je Donovan zaključio da je bio u pravu.

“No, što se događa?” upitao je Donovan.Sam je provukao prste kroz kosu te su on i Garrett razmijenili pogled.

Gotovo kao da nastoje odlučiti tko će prvi progovoriti.“Ispljunite više”, nestrpljivo je rekao Donovan. “Očito je da mi želite

reći nešto o čemu dosad nismo raspravljali.”“Zabrinut sam... mi smo zabrinuti” ispravio se Sam. “Pretpostavljam

da je ovo određeno ispunjenje želje s tvoje strane.”Donovan je iznenađeno ustuknuo. “Kog to vraga treba značiti?”Garrett se promeškoljio i gurnuo dlanove u džepove. “Slušaj, stari, ti si

među svima nama oduvijek bio kućna ptica. Oduvijek si želio imati ženu i veliku obitelj. Vraški smo se iznenadili što se ti nisi prvi oženio i napunio kuću djecom.”

“Samo smo zabrinuti da gledaš na Eve i njezinog brata i sestru kao na prečicu” ubacio se Sam. “Kao na gotovu obitelj. Samo se želimo uvjeriti da


znaš u što se upuštaš. Ne znaš ništa o Eve i njezinoj situaciji. I ne znaš ništa o tome kakvu bi opasnost mogao dovesti pred naša vrata, pred naše obitelji, žene i djecu.”

Bijes je proključao u Donovanovu grlu. Skupio je prste, naposljetku stisnuvši šake u pesnice u pokušaju da se obuzda. Posljednje što je želio bilo je reći ili učiniti nešto u afektu.

“Nikada ne bih ugrozio bilo koju od svojih šurjakinja ili svoje nećakinje i nećake, ili bilo kojeg člana obitelji i vi to vrlo dobro znate” pjenio se. “Dao bih život za njih bez i jedne sekunde premišljanja. A ako me toliko dobro poznajete, onda znate da nikada ne bih zažmirio pred bilo kojom ženom ili djetetom u nevolji.”

“Upravo ti i želimo reći”, tiho je dometnuo Garrett. “Oduvijek si bio slab na žene i djecu. Posebno na djecu. Ne želimo da se vežeš za njih pa da ih onda izgubiš. Nemaš blage veze o majci ili ocu u toj priči ili predstavlja li sama Eve opasnost za Cammie i Travisa.”

Donovan se svim silama trudio ostati priseban. Shvaćao je zabrinutost svoje braće. Kužio ih je. Ali svejedno su ga raspizdili, a sudeći po izrazima na licu njegove braće, znali su da je nadrkan.

“Znaš da ti vječno čuvamo leđa”, rekao je Sam. “Ni mi nismo imuni na Eve i njezinu obitelj. Samo ne želimo da na kraju budeš povrijeđen. Brine nas da si previše emocionalno uključen u sve to. Moraš se povući. Ponašaj se kao da je riječ o sasvim običnoj misiji. Pomozi njoj i njezinom bratu i sestri, ali drži se na distanci i nastoj isključiti svoje srce iz te priče.”

“Sarah je trebala biti obična misija”, usprotivio se Donovan. “Sjećaš se koliko je to brzo postalo osobno za tebe? A i ti, Same. Spetljao si sa Sophie dok si bio još bio na zadatku, a posljednje što si trebao činiti bilo je povlačiti se okolo s nekom ženskom dok smo lovili Moutona. Žali li i jedan od vas zbog toga? Pogledajte samo što obojica imate. Žene. Djecu i djecu na putu. Kako znate da Eve nije prava žena za mene? Biste li bi mi uskratili jednaku priliku za sreću koju ste vi dobili dok ste bili ‘u misiji’?”

Samovim je licem preletjela nelagoda, a Garrett se lecnuo.“Znam da Eve nije samo prokleta misija. Znam to. Također znam da je

mnogo pitanja neriješeno. Moram zadobiti njezino povjerenje kako bih bio spreman suočiti se s čime god od čega bježi. Nimalo ne vjerujem da je nekakva zločinka. Samo je očajna žena koja čini sve što može da zaštiti svoju obitelj. Zar vi ne biste jednako postupili i učinili sve što je potrebno? Jednako kao što činite sa svojim obiteljima. Sa svojim ženama. Sa svojom djecom.”


“Već gledaš Eve, Cammie i Travisa kao da su tvoji”, istaknuo je Garrett. “Samo ne želimo da budeš povrijeđen, stari.”

“Ja samo želim ono što vas dvojica već imate”, odvratio je Donovan, glasa malo tišeg i uzdrhtalog od emocija. “A Eve je možda ta osoba. Možda i nije. Ali neću ignorirati ono što osjećam kada je pogledam samo zato što još nisam otkrio sve dijelove slagalice. Baš kao što se ni jedan od vas nije okanio svoje žene koja je svojevremeno predstavljala misiju kao i svaku drugu. Običnu osobu u nevolji.”

“U redu, imaš pravo”, nevoljko je odvratio Sam. “Znaj da ti čuvamo leđa i ako osjećaš nešto prema Eve, povrh toga da je riječ o nekome tko treba našu pomoć, tada ćemo je i mi smatrati svojom obitelji i jednom od nas. Učinit ćemo sve što možemo kako bismo pomogli. Nema šanse da dopustimo da se bilo što dogodi Cammie ili Travisu. Ili Eve. Ali želimo da uđeš u to širom, otvorenih očiju. Nosio bi se s tinejdžerom i četverogodišnjakinjom, a nije to mačji kašalj.”

Donovan se nasmijao i djelomično opustio ramena. “Nije li to mama učinila s Rusty? Travis nije ratoborni, obrambeno nastrojen klinac poput Rusty, iako je ona imala sasvim opravdane razloge za svoje ponašanje. Travis je dobro dijete. Uplašen, ali ustrajan u namjeri da zaštiti svoje sestre. U toj dobi ne bi trebao mariti ni za što, ali on se umjesto toga odriče djetinjstva i postaje muškarac prije nego što mu je vrijeme. Bio bih ponosan smatrati ga svojim sinom, iako nisam dovoljno star da bih mu mogao biti otac.”

Sam i Garrett nasmijali su se i majčice ublažili svoje ukočeno držanje.“E, pa, veselo bi se proveo da postaneš otac petnaestogodišnjaku kad ni

sam nisi mnogo stariji” , rekao je Garrett.Donovan je uzdahnuo. “Ponekih se dana bogme osjećam mnogo starije.

Svi smo u svojih relativno malo godina vidjeli više nego što određeni broj ljudi vidi ili doživi tijekom cijeloga života. To sranje postara ljude. Vrijeme je da počnem razmišljati o tome da se skrasim i osnujem vlastitu obitelj. Vrijeme prolazi, a ja stojim u mjestu. Volim KGI. Ne bih želio raditi ni jedan drugi posao. Ali ne želim da mi posao predstavlja sav život. Želim ono što vi imate. Ženu kojoj ću doći kući. Djecu koja će ispuniti tu kuću. Želim imati razlog za život i razlog za povratak kući nakon svake misije.”

Sam i Garrett razmijenili su letimičan, zabrinut pogled. Donovan je bio svjestan kako zvuči umorno te da nisu navikli čuti takva dubokoumna sranja od njega. Ali bio je umoran. Bio je spreman za promjenu. Bio je pripravan


prekinuti slijepo jurenje života dok on stoji po strani, živeći za svaku misiju i nemajući se čemu vratiti.

“Nemojte me tako gledati”, sarkastično je odvratio. “Kao da je vrijeme da izvučete luđačku košulji i zatvorite me. Ja sam velik dečko. Znam se brinuti za sebe i bogme mi nije potrebna vaša pomoć u ljubavnom životu. Ionako trčite pred rudo. Usprkos onomu što možda mislite, neću se bezglavo strmoglaviti u tu situaciju, a da je prije toga ne sagledam iz svih mogućih kutova. Ali kada ovo kažem – a znam da ćete shvatiti što želim reći, zato što je i vama bilo isto kada ste upoznali Sophie i Saru. Kada pogledam Eve, vidim nešto više od obične žene u opasnosti. Vidim nekoga tko je drukčiji od svih drugih misija na kojima sam ikada radio. Možda još uvijek ne znam kamo će me taj put odvesti, ali to me neće spriječiti da njime pođem.”

“Kužim”, tiho je odvratio Garrett. “Tako je i meni bilo sa Sarom. Ali podsjećam te da si me gnjavio zbog toga što sam se previše emocionalno uključio. Tad si bio zabrinut za mene i čak si se ponudio da preuzmeš misiju jer si pomislio kako sam preduboko zaglibio, sad ti samo uzvraćam uslugom.”

Donovan se nasmiješio. “Cijenim vašu bratsku brigu, ali sve je u redu. Dobro? A sad se vas dvojica vratite kući svojim ženama tako da ja mogu nastaviti smišljati kako da nagnam Eve da mi povjeruje i otkrije u kakvoj se to nevolji nalazi.”

Sam je podigao dlanove u zrak tobože se predajući. “Okej, okej, bukvica očitana. Nećemo to više spominjati. Kunem se. Samo čuvaj leđa i znaj da ti ih i mi čuvamo. Ne moram ni govorili da ćemo učiniti što god zatrebaš.”

Donovan je ustao s kauča i nacerio se braći.“Znam da će Garrettu bili teško držati jezik za zubima.”“Jebi se”, progundao je Garrett.“Hmmm, a sada imam i materijal za ucjenu. Pretjeraj i reći ću Sari da se

opet razbacuješ psovkama.”Garrett je Donovanu uputio prijekoran pogled, a Sam je prasnuo u

smijeh. Donovan je pogurao braću prema vratima, nestrpljiv da što prije odu. Eve i ostali spavali su nekoliko sati i uskoro će ogladnjeli. Želio je nekoliko trenutaka nasamo s Eve u nadi da će mu se možda pristati otvoriti.


18. POGLAVLJE

DONOVAN je podgrijavao tanjure s lazanjama i pripremao pladanj kako bi mogao odnijeti svima večeru u krevet kada je podigavši pogled ugledao Eve kako stoji na dovratku njegove kuhinje.

Ostao je blesavo očaran prizorom pred sobom. Njegova majica visjela joj je do koljena, otkrivajući mršave noge i bosa stopala. Kosa joj je bila raščupana, očni kapci obješeni od sna, a ruka oslonjena na dovratak dok je nervozno zurila u njega, Volio ju je imati u svom prostoru. Kao da joj je ovdje mjesto. Uz njega. To je i rekao svojoj braći, ali dok ju je promatrao njegov osjećaj... posesivnosti dodatno se pojačao. Jesu li njegova braća osjetila istu stvar kada su tek upoznali svoje žene? Jesu li od prvog trenutka znali da su one prave? Znao je da je Garrett izgubio glavu prvog puta kada je ugledao Saru.

I da, kao što je Garrett sam rekao, Donovan ga je čak bio upozorio na to, iako je sve bilo uzalud. Ali sada je shvaćao. Razumio je to na način na koji to dotad nije mogao. I tada je shvatio, jednako kao i Garrett, da je Eveina budućnost neraskidivo povezana s njegovom. Prihvatio je to. Nije namjeravao priznati ni jednu drugu mogućnost. Ali jednako je tako znao da neće biti lako. Ali ni njegovoj braći ni vođama timova nije bilo lako. Ipak, dobre stvari nikada nisu lake.

“Uđi” pozvao ju je, pokazujući rukom prema stolu. Znao je da joj je neugodno zbog toga što je odjevena samo u njegovu majicu, ali odlučio je ponašati se normalno, kao da ne stoji ondje tek u tankim gaćicama i njegovoj ogromnoj majici. “Podgrijavao sam jelo kako bih vam ga donio u krevet, ali ako si raspoložena, možeš jesti sa mnom za stolom, a potom ćemo probuditi Travisa i Cammie kako bi i oni jeli. Osim ako su se već probudili?”

Znao je da će ona otići provjeriti spava li Travis, a također je znao da ne bi ostavila Cammie samu u sobi. Iako im je namjeravao odnijeti večeru u krevet, sada je objeručke prihvatio priliku da večera s njom – sam – u kuhinji. Morali su raščistiti mnogo toga. I morao je provjeriti vjeruje li mu u dovoljnoj mjeri kako bi mu otkrila svoje probleme.

“Ne, još uvijek spavaju”, tiho je odvratila Eve približavajući se stolu.


Njezino držanje odisalo je nelagodom, a oči su joj bile ispunjene nesigurnošću dok je stajala pokraj stolca gurnuta pod stol. Pohitala je sakriti noge iza stola, kao da mu se prizor njezinih golih nogu dosad nije usjekao u pamćenje.

Uzeo je tanjur s lazanjama, svježe podgrijan u mikrovalnoj pećnici, i spustio ga na stol pred nju.

“Što bi željela piti? Imam zaslađeni čaj, limunadu i nekoliko vrsta sokova.”

Dok je govorio, izvukao je stolac i rukom joj dao znak da sjedne. Kad se spustila, pridržao ju je za lakat, pobrinuvši se da još uvijek nije pod utjecajem lijeka koji joj je bio dao. Eve se posve umirila pred njegovim dodirom, a potom mu uputila pogled ispod svojih dugih trepavica.

I ona ju je osjetila. Tu iskru među njima. Nema šanse da nije svjesna te magnetske privlačnosti. Kako bi pojačao osjećaj, prstima joj je pomilovao kožu tik iznad lakta. Tom ju je gestom namjeravao utješiti, ali vrućina iz njezine kože pretočila mu se u dlan i pojurila rukom.

“Može čaj”, promrmljala je.“Odmah će vraćam s čašom i vilicom da možeš početi jesti.”Pogurnuo je tanjur ravno pred nju, a potom otišao po njezino piće,

vilice za oboje i tanjur koji je ostavio u mikrovalnoj pećnici kada je odnio njezin na stol.

Odmah se vratio, gurajući njezinu čašu preko stola prije nego što se spustio na prvi stolac do Eveina mjesta na začelju stola.

“Možeš li jesti?” upitao je kada nije smjesta navalila. “Je li ti mučno od injekcije? Imam lijek koji ti može smiriti želudac i odagnati mučninu ako treba.”

Odmahnula je glavom. “Ne, dobro sam. Samo sam uživala u mirisu. Izgleda vrlo ukusno.”

Podigla je vilicu i lagano je zabola u jedan kraj lazanja. Donovan ju je promatrao dok je jela, gledajući vilicu kako nestaje između njezinih usana i maštajući o tome da ih ljubi. Potom je odmahnuo glavom i posvetio se vlastitom tanjuru. Nije bio nimalo diskretan što se tiče zurenja u nju. Nije si pomagao da zadobije njezino povjerenje tako što bleji u nju poput nekog starog perverznjaka koji joj se želi uvući u gaćice.


Pustio ju je da jede, ne želeći je uzrujati pa da prestane jesti. Po njezinu izgledu, i po onomu kako je izgledala njihova prikolica, znao je da je već propustila previše obroka.

Tek kada je usporila i uz uzdah odložila vilicu ostavivši tek nekoliko zalogaja na tanjuru, spustio je svoju vilicu i posegnuo kako bi uhvatio njezin dlan.

Eve se napela, ali nije izmaknula ruku, zbog čega je osjetio ogromno zadovoljstvo. Ali podigla je pogled, ispitujući ga nijemim pogledom.

“Eve, moramo razgovarati”, nježno je rekao.Lecnula se, ali nije skrenula pogled, nego je nastavila odlučno gledati u

njegove oči, lica ispunjena predajom. Mrzio je taj izraz na njezinu licu. Izgledala je tako poraženo. Povjerenje u njega nije podrazumijevalo poraz i nije želio da ona gleda na to kao na podbačaj u namjeri da zaštiti svoga brata i sestru.

“Ne znam koliko ti toga mogu reći”, prošaptala je.On je jače stisnuo njezin dlan, palcem joj milujući zglobove prstiju.

“Možeš mi reći bilo što. Sve. Moram znati sve kako bih shvatio protiv čega se borimo.”

Ona je zbunjeno suzila oči i zurila u njega s posvemašnjim iznenađenjem. “Rekao si borimo. “

Od zbunjenosti u njezinu glasu Donovana je zaboljelo srce. Očito ju je zapanjila činjenica da se upletao u njezine probleme. Pa, bolje joj je da se privikne na to, jer se on i te kako namjeravao uplesti.

Odmahnula je glavom kao da se pokušava pribrati. “Ti se ne boriš ni protiv čega, Donovane. ja se borim. Ne mogu te uvući u svoje probleme. To nije pošteno. Ne poznaješ me. Ne poznaješ Travisa ni Cammie i ne znaš za što je sposoban njihov otac.”

Pa, barem su se pomaknuli s mrtve točke. Te su riječi potvrdile Cammienu izjavu kako je njezin otac naudio Eve te da je vrlo vjerojatno na neki način naudio i toj djeci. Učinio je nešto dovoljno loše da natjera Eve da pobjegne glavom bez obzira i žrtvuje sve u pokušaju da ih zaštititi. Također su potvrdile njegovu sumnju da Eve, Travis i Cammie nemaju istog oca. Što znači da su u krvnom srodstvu preko majke. Osim ako je Eve lagala Cammie i Travisu o tome da im je sestra, u što je iskreno sumnjao. Vidio je ljubav prema njima u njezinim očima. Koliko ih je gorljivo nastojala zaštititi.


“Što je učinio?” upitao je Donovan, nastojeći odagnati žestinu iz svog glasa. Eve je trebala nježnost i razumijevanje. Nije joj trebao njegov bijes.

Ona je ovoga puta spustila pogled i pognula glavu te stala zuriti u svoje krilo. Donovan je podigao njezine prste kako bi ih mogao obujmiti svojima te ih nježno povukao iznova privlačeći njezinu pozornost

“Eve, možeš mi vjerovati.”Zagledala se u njega, a duboko u njezinim očima probudila se nada.

Jednako brzo kao što se pojavila, Eve ju je zatomila. Pogled joj se smrknuo, a letimični sjaj gasnuo u tren oka.

“Molim te, Donovane, nemoj me krivo shvatiti. Vrlo si ljubazan. Ali ne mogu si dopustiti da vjerujem bilo komu. Previše je toga na kocki. Sve što je potrebno jest jedna moja pogrešna odluka, jedan pogrešan pokret, i Travis i Cammie ispaštat će zbog toga.”

“A ti ne?”Rumenilo joj je jurnulo iz vrata u obraze te oblilo njezine obraze. “Ja

nisam važna. Oni jesu. Tako su mladi. Nevini. Imaju cijeli život pred sobom, a Travis je svoj dosad previše žrtvovao. Samo želim da imaju normalan život. Želim da budu sretni i sigurni. Samo želim da budu zaštićeni.“

Glas joj je bio bolno obojen emocijama. Uvelike je odisao potrebom i čežnjom da ga je zbog toga zaboljelo srce.

Njezina je izjava sadržavala toliko krivih – i pravih – stvari da je morao zastati nekoliko trenutaka kako bi odlučio kojem se dijelu želi najprije posvetiti.

“Važna si, Eve” odvratio je prihvativši se najvažnijeg dijela njezine izjave. “Nikada nemoj misliti da nisi. Da, tvoji brat i sestra zaslužuju sve to što si spomenula. Ali zaslužuješ i ti. Mlada si. I pred tobom je cio život. Koliko uopće imaš godina?”

“Dvadeset četiri”, promrmljala je.Donovan je uzdahnuo. Nije bila znatno starija od Rusty, a opet, na

određene je načine vjerojatno bila puno starija. Iako je Rusty posve sigurno proživjela teško djetinjstvo, ti su dani sada za nju predstavljali prošlost. Imala je život i obitelj. Imala je moć pokoriti svijet jer joj njezini bližnji nisu namjeravali dopustiti da podbaci. Donovan je želio istu stvar za Eve. Znanje i samopouzdanje koje bi izrodila spoznaja da je zaštićena.

“Rekao sam ti ponešto o sebi. O svojoj obitelji. O tome čime se moja braća i ja bavimo. Vidjela si gdje i kako živimo. Pomažemo ljudima kao što si


ti iz dana u dan. Mogao bih ti ispričati o nemogućim, užasnim situacijama iz kojih smo izbavili ljude, ali ne želim da uopće razmišljaš o nekome od tih scenarija. Jer, ako ništa drugo, sada si sigurna. Sigurna i ovdje. “

Dah joj je zapeo u grlu te se toliko umirila da je Donovan mogao vidjeti kako joj bilo pulsira u vratu. Zagledala se u njega, očiju raširenih i punih nade koju je maločas odagnala, zbog čega je imao osjećaj kao da ga je netko udario šakom u trbuh. Uviđao je kako vodi unutarnji rat kako bi stala na kraj svim bitkama. Zarila je zube u donju usnu te mu uputila još jedan nesiguran pogled.

Trebao bi iskoristiti priliku i stjerati je u kut. Kolebala se i lako bi je mogao namamiti da se osloni na njega. Ali nije želio steći njezino povjerenje na takav način. Želio je da mu ga svojevoljno pokloni. Nije bio siguran zašto mu je to toliko važno, ali jednostavno jest.

“Iz tvojih usta to zvuči tako lako”, promrmljala je. “A sam Bog zna koliko bih željela da je tako. Da će, ako ti kažem i ako prihvatim tvoju pomoć, sve biti u redu.”

On je pojačao stisak oko njezina dlana te ga ovoga puta podigao kako bi ga mogao čvrsto obujmiti. Time joj je bez riječi poručio da će sve doista biti u redu. Nemoćan oduprijeti se i moleći se da ne čini ogromnu pogrešku, prinio je njezinu ruku svojini usnama i utisnuo poljubac u meku kožu njezina dlana.

Ona je raširila oči, šokirana osjećajem u jednakoj mjeri kao i on. Ostali su sjediti, sleđeni i u tišini, zureći jedno u drugo, a svjesnost je kolala između njih poput struje.

Nikad prije nije osjetio toliko snažan poriv da poljubi neku ženu. Da je riječ o bilo kojoj drugoj i da se tako osjeća, već bi je privukao u naručje i spustio usne na njezine – kao i na svaki drugi dio njezina tijela koje bi njegove usne uspjele dosegnuti. Nikad mu se, kao u ovom trenutku, nije bilo toliko teško suzdržati. Nikada nije iskusio toliku bol, i usrdno se nadao da je neće morati još dugo podnositi.

“I jest tako lako”, nepokolebljivo je odvratio. Glas mu je bio prožet odlučnošću. Istom onom odlučnošću kojom se brinuo da ona jede, spava i diše. “Znam da će ti trebati vremena da stekneš povjerenje u mene, Eve. Sve što mogu učiniti jest pokazati – dokazati – da to što ti govorim neće ostati samo na riječima. Da ti ne govorim sve to samo kako bi se bolje osjećala. Nisam umišljen. Govorim ti pravu istinu. Moja braća i ja – cio KGI – zaštitit ćemo tebe, Cammie i Travisa, rekla nam ti s čime imamo posla ili ne.


Naravno, i meni i njima bit će mnogo lakše ako nam kažeš što trebam znati - a trebam znati sve – ali bez obzira na to, neću dopustiti da se bilo što dogodi tebi ili tvojoj obitelji.”

Duboko je udahnula, a potom zadržala dah zureći u njega. Vidio je kako joj se misaoni kotačići mahnito okreću u glavu. Lice joj je predstavljalo školski primjer nesigurnosti, ali također je spoznao trenutak kad se predala i prihvatila njegove riječi. Zamalo joj je stisnuo ruku, ali obuzdao se, ne želeći dopustiti svom ushićenju ili osjećaju pobjede da prodru na površinu. Postigao bi tek to da razdere prve niti njezina povjerenja koje su se polagano oblikovale. Nalik na paukovu mrežu. Ali ništa takvo zloćudno. Ne, začeci njezina povjerenja bili su nešto prekrasno. Nešto što nikada neće zaboraviti ni uzeti zdravo za gotovo jer je znao koliko su je stajali.

“Nisam sigurna hoćeš li mi povjerovati”, odvratila je bespomoćnim tonom koji mu je jako smetao.

“Reci mi pa ćemo vidjeti”, odvratio je ne želeći joj ponuditi slijepu vjeru jer mu tada ne bi povjerovala.

Eve je uzdahnula i zatvorila oči, povlačeći ruku. On ju je pustio, želeći joj omogućiti da se pribere i skupi hrabrost potrebnu da mu se povjeri.

Spustila je jedan dlan u krilo i ovila ga drugim te ponovno duboko udahnula kako bi se smirila.

“Bi li ti bilo ugodnije u dnevnom boravku?” upitao je Donovan.Želio ju je na mjestu i u položaju u kojem bi je mogao dotaknuti. Pružiti

joj ohrabrenje. Stoga je, bez čekanja na njezin odgovor, ustao i ispružio ruku prema njoj.

Ona je spustila svoje nježne prste na njegov dlan pa ga čvrsto stisnula dok ju je povlačio u stajaći položaj. Možda joj je bilo potrebno malo više vremena da smisli kako predstaviti svoju priču. Donovan će čekati koliko god je potrebno i neće je požurivati.

Nesigurno je povukla njegovu majicu nadolje kako bi se pokrila što je više moguće dok ju je vodio prema dnevnom boravku. Posjeo ju je na kauč i smjestio se pokraj nje. Nije se smjesta ubacio u njezin privatni prostor. Bila je dovoljno uzrujana i bez prevelikog približavanja s njegove strane. Barem zasad. To će doći poslije. Zagrlit će je i učiniti što god treba kako bi je utješio i ohrabrio.

Drhtavo je prinijela jedan dlan čelu te ga nakratko odsutno protrljala, a nosnice su joj se stale širiti od dubokih udaha i izdaha. Potom je ponovno


zažmirila, kao da prikuplja svoju nestajuću snagu, a kada ih je iznova otvorila, u njima je blistala odlučnost.

Okrenula se prema njemu, gurajući bedra pod majicu na sebi. Na trenutak se uhvatila za gležanj, a čelo joj se nabralo od nervoze.

“Cammie, Travis i ja polubraća smo”, otpočela je. “Moja se majka udala za njihovog oca kada sam bila malena. Isprva nisam provodila previše vremena s njima. Hoću reći, nije imala skrbništvo nada mnom i dugo sam se pitala je li me odbacila. Tek sam poslije shvatila da me nastojala zaštititi.”

“Rodila je Travisa kada mi je bilo devet godina, a Cammie se rodila nekoliko godina nakon toga. Mislila sam... Mislila sam da ne želi više djece. Ali Walt – moj očuh – želio je kćer i ustrajao je u tome da mu je mama rodi. Sjećam se jedne njihove svađe”, izjavila je lecnuvši se, kao da joj je ta uspomena još uvijek duboko usječena u pamćenje.

“Imala sam devetnaest godina i došla sam u posjet. Nisam često vidala mamu. Posebno nakon što se rodio Travis.”

Donovan se namrštio i ubacio se kako bi joj postavio pitanje koje mu je zaplesalo na jeziku.

“Pretpostavljam da si bila sa svojim tatom ako već nisi živjela s mamom. Stoga, gdje je bio on i gdje je sada?”

Eve je porumenjela, a on je požalio što ju je prekinuo jer je obećao sam sebi kako to neće učiniti.

“Moj nas je otac napustio kad sam bila previše malena da bih ga se sjećala. Mamina sestra – moja teta – primila me k sebi kada je Walt odbio dopustiti da živim s njima.”

“Koji seronja”, promrmljao je Donovan.“Učinio mi je uslugu”, sarkastično je odvratila Eve. “Tada toga nisam

bila svjesna, ali sada sam sretna jer me odbio primiti u kuću i smatrati me svojom kćeri.”

Donovan se napeo, znajući da ono što mu se dalje sprema reći neće biti dobro. Ali već je bio vrlo svjestan činjenice da u Eveinoj situaciji nema ničeg dobroga.

“Nastavi” potaknuo ju je, ne želeći da se zatvori zbog njegove upadice.Eve je uzdahnula. “Uglavnom, sjećam se da sam načula njihovu svađu.

Majka se osjećala odviše starom da rodi još jedno dijete. Trudnoća s Travisom teško joj je pala i već je postojala tolika razlika u godinama između mene i Travisa, a tada je imala odraslu kćer i sina na pragu adolescentske dobi. Nije


željela počinjati ispočetka i ne mogu je kriviti za to. Walt joj je rekao da je sebična i da misli samo na sebe. Potom ga je podsjetila da već ima jednu kćer. Mene.”

Glas joj je postao drhtav te se vidno lecnula po čemu je Donovan jasno zaključio što misli o tome da je njezin očuh smatra vlastitom kćeri.

“Bila sam u posjetu. Bila je to jedna od rijetkih prilika kada mi je bilo dopušteno vidjeti majku. Svađali su se u spavaćoj sobi u prizemlju, a ostale su se spavaće sobe nalazile na katu. A kada je spomenula mene i to da ima kćer, on joj je rekao da ne nosim njegovu krv i da želi vlastitu kćer. Da nema šanse da otpadak drugog muškarca smatra svojim djetetom.”

Iako je bilo jasno kako Eve nije željela da je taj čovjek smatra svojom kćeri, glas joj je svejedno odavao bol zbog činjenice da ju je Walt tako hladno odbacio. Kao da nije dovoljno dobra. Kako li se napušteno Eve osjećala? Biološki ju otac nije želio. Nije smjela viđati svoju majku ni boraviti s njom. Primila ju je teta, a očuh ju je odbacio. Donovana je obuzeo bijes pri pomisli na svu bol koju je Eve pretrpjela. I učinio ga samo još odlučnijim u namjeri da stane na kraj njezinoj patnji.

“Sljedećeg dana, kada sam uspjela uhvatiti nekoliko minuta nasamo s majkom, spomenula sam joj to. Walt mi je rijetko kada dopuštao da budem sama s njom. Činilo se kao da se boji da ću je okrenuti protiv njega. Rekla sam joj što sam načula. Ne za to kako me on ne smatra svojim djetetom, nego sam je pitala hoće li roditi još jedno dijete.”

Krajevi Eveinih usana spustili su se, a oči su joj se napunile suzama.“Nikada neću zaboraviti pomirenost na njezinu licu. Ali moraš znati da

je majka voljela mene i Travisa. Nije stvar u tome da nije željela imati više djece. Ali liječnici su joj savjetovali da ne pokušava zatrudnjeti nakon Travisa. Vrlo je teško podnosila trudnoću i Walt je to znao. Ljutilo me što ju je nazvao sebičnom kad je tražio od nje da ugrozi svoje zdravlje.”

“I što ti je rekla?” nježno je upitao Donovan.“Rekla je da nema drugog izbora, da je to njegova želja pa kako da mu

uskrati još jedno dijete? Rekla sam joj da je sebično od njega što traži da ponovno rodi. Ona je izgubila živce kada sam to rekla. Nije podizala glas niti se prepirala sa mnom. Ali sjećam se panike koja joj je preplavila lice. Umirila se, kao da se bojala da će nas netko čuti, iako je Walt bio odveo Travisa u kupnju namirnica. Ali takva je bila. Vječno na oprezu, kao da očekuje da on svakog trenutka bane na vrata.”


Donovan je kimnuo, ali ostao je šutjeti. Eve se uživjela i riječi su samo navirale, gotovo kao da se prvi put rješava tog mučnog tereta. Vjerojatno je to i bio prvi put da govori nekome o tome.

“Potom sam je upitala je li sretna. Istinski sretna. I pitala sam ju je li razmišljala o tome da ostavi Walta. Rekla sam da ću joj pomoći. Napustila bih školu. Zaposlila se. Učinila bih što god je potrebno da joj pomognem. Tada se zbilja uspaničila. Mislim da je nikada nisam vidjela toliko uplašenu. Hoću reći, oduvijek je bila povučena u Waltovoj blizini. Čak i plašljiva. Rekla bih da je bila pretjerano poslušna. Njegove su riječi bile zakon. Uvijek. Ali kada sam joj sve to rekla, rekla mi je da obećam kako to više nikada neću spomenuti. Bila je silno ustrajna. Natjerala me da obećam kako to nikada neću spomenuti Waltu. Potom je rekla da mi, kada bi on doznao za to, nikada više ne bi dopustio da je vidim.”

“No i prije toga znala sam kako on nastoji sve kontrolirati, ali iskreno, mislila sam da je u pitanju samo njegov ego. Da ne želi da ga bilo što podsjeća na činjenicu da je moja majka već jednom bila udana. Ali ovo je bilo mnogo dublje, i uplašilo me. Zgrabila me za ramena i rekla mi kako me voli i kako nikada ne bi željela da me mora prestati viđati i da ja prestanem biti dijelom njezinog života. Rekla je da će mu, ako će joj to još jedno dijete omogućiti, drage volje udovoljiti. Tada sam shvatila kako ju je moj očuh natjerao da pristane roditi još jedno dijete. Zaprijetio joj je. Pomoću mene. To mi se gadilo.”

Donovan je iskrivio lice zbog tuge i ljutnje u njezinu glasu. Položio je dlan na njezino rame i nježno ga stisnuo, podsjećajući je da je uz nju i da je sigurna. Da joj njezin očuh sada ne može nauditi.

“Morala sam joj obećati, iako mi je bilo mučno zakleti se da se neću zauzeti za nju, da joj neću pomoći niti ću ikada govoriti o Waltovim postupcima i suludim zahtjevima. Ali bila je vrlo uzrujana. Toliko prestravljena da nisam mogla učiniti bilo što drugo.”

“I tako je zatrudnjela s Cammie”, tiho je odvratio Donovan.Eve je kimnula, nemoćna progovoriti zbog suza koje su joj se nakupile

u grlu. Nakon nekoliko trenutaka pročistila je grlo i nastavila.“Walt je bio oduševljen majčinom trudnoćom i neko je vrijeme bio

ljubazan. Čak i velikodušan. Dopuštao mi je da je češće viđam. Čak mi je ponudio i pomoć pri studiranju, što nikada prije nije učinio. Nisam je željela prihvatiti. Nisam željela ništa od njega, ali opet, majka me preklinjala da zakopamo ratnu sjekiru. Da ne prizivam nevolje. Nikad je nisam vidjela


sretniju. Naizgled je blistala. Trudnoća je dobro napredovala, a Waltu se moralo priznati, iako to nije zaslužio”, žustro je dometnula, “kako je bio dobar prema njoj. Brinuo se da se dovoljno odmara i da ne miče ni malim prstom. Zaposlio je pomoć u kući pa su je služili i rukama i nogama. Činilo se kao da se Walt podvrgnuo lobotomiji ili nečem sličnom. Bio je sasvim drugi čovjek, odnosno barem izvana. Stoga sam popustila. Dopustila sam Waltu da doslovce preuzme moj život u svoje ruke. Poslije sam shvatila da je na taj način kontrolirao ne samo moju majku nego i Travisa i mene. I znala sam. Hoću reći, nisam baš toliko glupa. Znala sam da mu ne trebam dopustiti da donosi odluke umjesto mene ni dopustiti mu da me veže za sebe na bilo kakav način. Ali bila sam spremna na sve radi svoje majke. Željela sam da bude sretna, iako sam duboko u duši znala da nikada neće moći biti istinski sretna s čovjekom poput Walta. Nisam joj mogla reći ne kada je bilo očito da će bilo kakvo odbijanje nagnati Walta da se iskali ne samo na meni nego i na mojoj majci i bratu. Bio bi me istrijebio iz života moje majke. Ne bih smjela viđati nju i Travisa, a posebno ne drugo dijete.”

“Vjerojatno si bila u pravu”, tiho je odvratio Donovan.“To mi nije pretjerano pomoglo” protisnula je dok su joj se suze gurale

u kutovima očiju.Bilo je očito kako jedva zadržava kontrolu i da se će u svakom trenutku

slomiti. Donovan je bio spreman. Zagrlit će je. Pustit će je da se isplače. Što god bude trebala jer je bilo malo vjerojatno da će pokazati bilo kakvu slabost pred svojim bratom ili sestrom. Nije ih željela dodatno strašiti.

Eve je obrisala kut oka i stisnula čeljust te se nakratko pribrala kako bi mogla nastaviti s pričom.

“Nakon što se Cammie rodila, smjela sam ih viđati češće nego prije. Walt je počeo plaćati moj studij – sam je izabrao fakultet na koji sam išla. Sve je sam izabrao. Čak je odredio i raspored mojih predavanja. Mrzila sam to. Mrzila sam što je kontrolirao svaki djelić mog života. Kupio mi je stan u blizini kuće u kojoj su on i mama živjeli. Sve su režije glasile na njegovo ime. Sve je glasilo na njegovo ime. I automobil koji sam vozila. Izvana se doimao kao da je riječ o velikodušnom očuhu koji se zalaže i pomaže kćeri prema kojoj nema nikakvu dužnost. Kada mu je odgovaralo, volio se prikazivati poput dobre osobe u tuđim očima. Sve što je učinio bilo je pomno osmišljeno.”

“Iako nisam bila punopravni član obitelji – oduvijek se brinuo da mi vrlo jasno dade do znanja koja je moja uloga u obitelji – na papiru se činilo


kao da me prihvatio kao svoju. Moj pristup majci, Travisu i Cammie bio je strogo nadziran. Nikad nisam mogla jednostavno svratiti onamo. Uvijek bi odredio kada mogu doći, a ako sam zakasnila i minutu – nalagao mi je točno vrijeme u koje sam morala doći – kaznio bi me tako što bi morala dulje čekati da ih ponovno vidim. Kontrola nad vlastitim životom izmicala mi je iz ruku, odnosno skočila je ravno u njegove ruke, i nisam vidjela mogućnost izlaza. Previše bih toga riskirala. Znala sam da je sve to krivo, ali Bože, nisam znala što učiniti! Da sam se opirala, moja bi majka patila. Izbacio bi me iz njezina života, a sam Bog zna što bi zbog toga učinio njoj ili Travisu i Cammie.”

Duboko je udahnula, a napor joj se ocrtavao na čelu. Donovan je znao da su stigli do trenutka kada su se stvari pogoršale te da Eve hrabro nastoji držati svoje emocije pod kontrolom.

“Do tada uistinu nisam vjerovala da je Walt sklon tjelesnom nasilju. Verbalnom i emocionalnom? Da. Nisam se zavaravala mišlju da ne nastoji sve kontrolirati i manipulirati svima oko sebe. Ma koliko naivno zvučalo, nikada nisam ni pomislila da bi mogao upotrebljavati silu – nikada nisam zamijetila nikakve dokaze. Sve dok Cammie nije navršila tri godine. Moja se majka promijenila, iako ni prije nije bila nalik na ženu koja me je odgojila i kakva je bila prije nego što se udala za Walta. Bila je podložnija. Brak s Waltom promijenio ju je. Izgubila je živost, oči su joj izgubile sjaj te se rijetko smijala kao što je običavala prije.”

“A tada sam počela zamjećivati masnice. Ali, uvijek bi imala nekakav izgovor. Zar nemaju sve zlostavljane žene spremne izgovore kada ne žele da drugi znaju da ih netko zlostavlja? Ali izgovori su se samo gomilali te sam shvatila da je tuče. Nisam mogla ostati po strani i dopustiti da se to događa. Pokušala sam razgovarati s majkom o tome, ali ona je smjesta odbacila moje pokušaje. Lice bi joj poprimilo onaj užasnuti izgled te bi me preklinjala da to više nikada ne spominjem. Nisam to mogla učiniti”, prošaptala je glasa ispunjena bolom.

Zatvorila je oči, a suze su joj konačno skliznule niz obraze, ostavljajući tragove na njezinu blijedom licu. Donovan ju je želio dotaknuti. Želio je oviti ruke oko nje i grlati je dok tuguje. Ali znao je da nije gotova. Ni blizu. Dogodilo se još mnogo toga zbog čega su sada bili u ovoj situaciji. Očajni. U bijegu. Izbezumljeni od straha.

“Otišla sam na policiju i rekla im da Walt zlostavlja moju majku. Nisam mogla sjediti prekriženih ruku i dopuštati tom čudovištu da ozljeđuje moju majku. Zaključila sam da, ako zlostavlja nju, tko kaže da ne zlostavlja i


Travisa i Cammie?” Eve je uprla suzne oči u njega. “Walt je pobjesnio. Naravno da je policija samo došla kući i ispitala moju majku i Walta. Oboje su to porekli, a Walt im je ispričao nekakvu smiješnu priču o tome kako su masnice nastale. Policija je otišla. Na kraju krajeva, teško da su mogli uhititi Walta kad je moja majka sama zanijekala da je zlostavlja.”

Donovan je ispustio dah koji je zadržavao, vrlo dobro svjestan kako stvari funkcioniraju. Vidio je previše takvih slučajeva u stvarnom životu. Dobro je znao kako pravni sustav ponekad zna biti nepravedan. Ako je Eveina majka odbila tužiti Walta, policiji su ruke bile vezane.

“Walt me napao”, rekla je Eve. “U rijetkim mi se prilikama izravno obraćao, osim kada bi izdavao nekakvu naredbu. Uglavnom me je ignorirao. Nisam predstavljala dio obitelji. Travis i Cammie nisu smjeli ni izgovoriti moje ime u Waltovoj kući. Na mene se gledalo kao na služavku, kao na nekoga tko radi za Walta, a tako su i postupali sa mnom.”

“Je li ti naudio?” oštro je upitao Donovan ledenim glasom dok je bijes kolao i ključao njegovim venama.

“Z-zaprijetio mi je” promucala je. “Bio je bijesan. Rekao je kako mi je bolje da začepim i gledam svoja posla i da u protivnom nikada više neću vidjeti svoju majku. Zaprijetio je da će me izbaciti iz stana i ukinuti mi svu novčanu potporu. Iako ja nisam marila ni za što od toga. Jedan od uvjeta njegove potpore, koji mi je doslovce nametnuo preko moje majke i njezinih molbi za mir, bio je to da ne radim. Nije želio da se sama uzdržavam. Želio me imati pod svojom čizmom jednako kao i moju majku i njihovu djecu. Stoga mi je rekao kako će me ne samo izbaciti na ulicu i ukinuti mi sav novčani prihod, što je značilo da ću morati prestati studirati, nego da će se pobrinuti i da me nitko ne zaposli. To me nije diralo. Nisam marila za to što će se dogoditi sa mnom. Ali osjećala sam mučninu pri pomisli da tuče moju majku i da se trebam pokoriti njegovim prijetnjama i nastaviti sa životom kao da ne znam što se događa iza zatvorenih vrata te kuće.”

Zatvorila je oči kada je još suza nečujno skliznule niz njezine obraze.“Tukao ju je kako bi se osvetio meni. Priznao je to kada sam je sljedeći

put posjetila. Dok sam promatrala što joj je učinio, došao je i rekao da sam ja kriva za sve. Da sam joj to ja učinila. Da sam držala jezik za zubima i gledala svoja posla, da se to ne bi dogodilo. I sve je to rekao i učinio pred mojom majkom. Krivio me dok je stajala ondje s masnicama na licu i vratu. Ruka joj je bila natečena i plava. Mislim da joj je bio slomio nekoliko prstiju, ali naravno, nije učinio ništa kako bi joj pomogao. Nije ju odveo liječniku. Nije ih


imobilizirao. A ja sam morala gledati majku kako stoji ondje, tupa pogleda, dok on isisava sav život iz nje kriveći me za činjenicu da je boli. Nikada neću zaboraviti način na koji me gledala. Nije me krivila, nego preklinjala. Preklinjala me da to zanemarim. Da ga više ne ljutim.”

“Bože”, dahnuo je Donovan. “Tako mi je žao, dušo. Svjesna si da to nije tvoja krivica, zar ne?”

Ona je oklijevala tek tolika da Donovan shvati kako, ma što rekla, uistinu krivi sebe. To ga je razbjesnilo. Polako je udisao kako bi se smirio jer je želio eksplodirati od bijesa, a to joj nikako nije trebalo.

“Znam čija je to krivica”, odvratila je neuvjerljivim tonom. “Nije moja, a bogme nije ni majčina. Mislim da je vjerovao kako ću mu to prešutjeti. Kako će silom natjerati nju... i mene... da sve to prihvatimo. Ali to me učinilo samo još odlučnijom. Bila sam bijesna. Nikada u životu nisam osjećala takav bijes. Kunem se Bogom da sam ga u tom trenutku bila u stanju ubiti. Da sam imala kakvo oružje pri ruci bila bih ga ubila na licu mjesta i drage volje otišla u zatvor ako bi to značilo da bi moja majka, Travis i Cammie konačno bili slobodni i sigurni pred njime.”

Donovan je imao prilično jasnu predodžbu o tome kako su se stvari dalje odvijale. “Vratila si se na policiju, zar ne?”

Ona je tupo kimnula, oči su joj se zacaklile, a pogled postao prazan i odsutan. U tim prekrasnim jantarnim očima bilo je toliko boli. I krivnje. To je razdiralo Donovana. Krivnja i tuga na njezinu licu.

“Odmah sam otišla na policiju. Rekla sam im za sve što se dogodilo. Kako je kontrolirao sve oko sebe. Koliko je daleko išao kako bi podčinio sve pred sobom. Rekla sam im da mi je rekao u lice kako ju je pretukao. Da je rekao kako sam ja kriva za to. Preklinjala sam ih da smjesta pođu onamo. Da vide majčine masnice i poduzmu nešto u vezi s time. Rekla sam im da ne mogu znati zlostavlja li Travisa i Cammie te da su svi toliko prestrašeni da se ne usuđuju prekršiti njegovu riječ.”

“Jesu li ti povjerovali? jesu li istražili?” upitao je Donovan.“Ne znam jesu li mi povjerovali. Mislim da su me smatrali histeričnom.

Ali da, poveli su me sa sobom i otišli k Waltu. Ono što se potom dogodilo...” Odmahnula je glavom, a nevjerica joj se odražavala na licu. “Nemam blage veze kako se pripremio na takvo što. Kada pomislim na sve planiranje koje je morao poduzeti kako bi to izveo, jednostavno ne mogu vjerovati. Hoću reći, znala sam da je nasrtljivi kreten. Znala sam da raspolaže novcem i moći. Ali nikada nisam ni zamišljala koliko je daleko spreman ići kako bi obezvrijedio


moje riječi. Koliko je dugo planirao sve što je učinio. Zvuči posve nevjerojatno, ali on je to svejedno izveo.”

“Što je učinio?” upitao je Donovan dok ga je stezalo u prsima od užasa.Eve mu je uzvratila pogledom punim nevjerice. “Kada je došla policija,

Walt je izgledao izmučeno. Odjednom je poprimio stav zabrinutog ‘roditelja’. Izgledao je neutješno, ma koliko to smiješno zvučalo. Rekao je policajcima da imam povijest mentalne bolesti i paranoidnih halucinacija. Da me nije želio hospitalizirati jer se nadao da ću moći voditi normalan život. Rekao im je da me oduvijek smatrao svojom kćeri iako nismo u krvnom srodstvu. Da mi je plaćao studij. Moje troškove. Kupio mi stan. Sve to zvuči prilično sumnjivo i lažno, zar ne? Samo što, pokazao im je medicinske zapise o dugoj povijesti mentalne bolesti i popis lijekova koje sam odbila uzimati. I to iz ugledne bolnice specijalizirane za mentalno zdravlje. Imao je pisma od poznatog psihijatra! Bila sam toliko zapanjena da nisam znala što da im kažem. Walt je iskoristio svoje čari. Rekao je kako je njegova žena sklona nezgodama, a uz malo dijete, tko ju je mogao kriviti? Rekao je kako je Cammie živahna trogodišnjakinja s kojom su majci neprestano bile pune ruke posla te da su masnice nastale kao posljedica pada niz stube dok je sprječavala Cammie da se stropošta niz njih. Vrtio je policajce oko malog prsta, a ja sam ispala neuračunljiva luđakinja koja ne pije potrebne lijekove. U očima policajaca vidjela sam iskreno suosjećanje i divljenje prema Waltu. Kao da je riječ o iznimno čestitoj osobi koja je prihvatila ženinu kćer iz prošlog braka i pružila joj potrebnu pomoć. Željela sam povraćati jer se toliko dobro pripremio da bih mu i sama povjerovala. Imao je cijelu povijest bolesti o meni od najranijeg djetinjstva. Činilo se kao da sam godinama naizmjenično boravila u ustanovama i kod kuće. Stoga su mu policajci, dakako, povjerovali na riječ i ukorili me što sam podigla lažnu optužbu i zloupotrijebila njihove usluge kada su imali mnogo važnijih, stvarnih problema kojima su se trebali baviti.”

“Kurvin sin”, protisnuo je Donovan.Da, gad je nesumnjivo opravdao svaki svoj postupak. Sve je isplanirao,

uključujući i to da uništi Evein ugled u svačijim očima. Njezin je očuh bio opasan protivnik, ali Donovan se u tom trenutku zakleo kako će taj šupak platiti i da će Donovan u tome pošteno uživati. Želio je natjerati Walta da pati jednako onoliko koliko je Eve patila zbog njega.

“Potom je ispunio svaku prijetnju koju je izrekao”, tiho je dometnula Eve. “Ukinuo mi je sve novčane prihode. Izbacio me iz stana. Imala sam samo odjeću na sebi i nešto novca da se prehranim u sljedećih nekoliko dana.


Uskoro sam otkrila koliko je zapravo moćan kada sam pokušala pronaći posao. Bila sam spremna raditi sve što mi ponude. Nisam birala. Plan mi je bio unajmiti istražitelja kako bi prikupio dokaze protiv Walta, a za to mi je trebao novac. Ali nitko me nije želio zaposliti. Imala sam osjećaj kao da mi na čelu stoji ogroman svjetleći znak. Tek kada sam potražila posao izvan tog područja, uspjela sam se zaposliti kao konobarica. Plaća mi je bila jadna. Napojnice mizerne. Ali zarađivala sam dovoljno kako bih unajmila jednosoban stan u siromašnom dijelu grada.”

“Walt me posve izolirao. Odbio mi je dopustiti da posjećujem mamu, Travisa i Cammie. Rekao je kako ne želi da budu pod neprestanim utjecajem mojih loših odluka. Da će, ako se u budućnosti ispostavi da sam naučila lekciju, razmisliti, ali da će biti potrebno jako puno promjena, odnosno da ću morati pristati ponovno biti pod njegovom čizmom. Robot koji će raditi po njegovom programu.”

“Kreten”, progunđao je Donovan. “Je li ti naudio, Eve? Je li ikada naudio Travisu i Cammie?”

“Stići ću do toga”, tiho je odvratila. Donovan je bijesno opsovao.“Mjesecima mi nije dao da ih vidim, posve me izolirao. Nisam ih mogla

nazvati. Kada bih nazvala, nije mi dopustio da razgovaram s bilo kime od njih. Oni nisu smjeli nazvati mene. Radila sam i štedjela koliko sam god mogla. Trošila sam vrlo malo na hranu. Čuvala sam svaki novčić i znala sam da ću morati skupo platiti kako bih prikupila dokaze protiv Walta i otkrila pravo lice tog gada. Ali također sam znala da se borim protiv moćnog, bogatog čovjeka koji ima bezbroj poznanstva i da neće biti lako. Ali bila sam ustrajna. Odbila sam se tek tako predati i pustiti svoju majku i brata i sestru da nastave patiti.”

“Ti si jedna vrlo hrabra, odana osoba” rekao je Donovan posežući kako bi joj nadlanicom pomilovao obraz.

Ona je zatresla glavom. “Ne” šapnula je. “Nisam. Da jesam, nikada ne bih dopustila da se sve toliko otegne. Ne bih se predala. Moja bi majka još uvijek bila živa.”

Suze su joj prigušile glas te zasjale na njezinim blijedim obrazima. Prije nego što je uspio proturječiti njezinu uvjerenju, ona je požurila, naizgled osjećajući potrebu da što prije završi s time, kao da kida flaster umjesto da ga polagano odljepljuje.

“I tada je umrla”, rekla je, a jecaj joj je odjeknuo u grlu. “I znala sam. Znala sam da ju je ubio. Nisam bila paranoična niti sam umišljala. Znam da ju


je taj kurvin sin ubio. Tko zna zašto? Možda je konačno skupila snage i zaprijetila mu odlaskom. Možda je pokušala otići. Nikada ne bi ostavila Travisa i Cammie u njegovim rukama. Povela bi ih sa sobom. Vjerojatno bi mi se obratila za pomoć. Znala je da bih joj pomogla. Bog zna da sam joj mnogo puta ponudila pomoć.”

“Isuse”, promrmljao je Donovan. Ali preostalo je još toga. Još mnogo toga.

“Šokirala sam se kada mi je dopustio da dođem na pogreb. Ponašao se... pomirljivo. Zamolio me da dođem nakon bdijenja. Tad sam prvi put imala pravo ući u njegovu kuću nakon onog užasnog dana kada sam došla s policijom. Rekao je da me Travis i Cammie trebaju. Da me on treba. Nije me bilo briga za to što on želi ih treba. Brinula sam isključivo radi Travisa i Cammie, i željela sam ih vidjeti na svoje oči. Željela sam provjeriti je li ih ozlijedio – je li ih ikada ozlijedio. Morala sam doznati. Morala sam ih vidjeti kako bih im mogla obećati da ću ih izbaviti odande čim budem mogla.”

“Travis i Cammie bili su posve očekivano tihi. U šoku. Cammie je bila blijeda i neobično smirena. Kao da nije imala pojma što se događa. Možda nije bila prihvatila činjenicu da je majka umrla. Sjećam se kako je kućom vladala tiha i mirna atmosfera. Zlokobna. Bojala sam se biti ondje jer je kuća bila ispunjena... zlom. Njegova se prisutnost osjećala posvuda. Ostavio je svoj trag na svakom komadu pokućstva, na svakoj umjetnini. Ni u čemu nije bilo moje majke. Ništa nije odražavalo njezin ukus. Cijela je kuća vrvjela Waltovim imenom i utjecajem. A tada...”

Zadrhtala je i utihnula, ostavši tako dok se očigledno borila sa svojim bijesom – i tugom. Dok je šutjela čelo joj se nabralo, a usne skupile u tanku, blijedu crtu. Donovan se nagnuo naprijed, osjećajući da joj je potrebno više od letimičnih dodira koje joj je dotad nudio.

Oprezno, prateći njezinu reakciju i bilo kakav znak otpora, privukao ju je u zagrljaj. Nakon vrlo kratkog oklijevanja, ona se spremno prepustila i zarila lice u njegova prsa. Privukao ju je bliže i čvrsto je zagrlio, posve je ovivši rukama. Položio je obraz na njezinu svilenu kosu i udahnuo njezin miris.

Bila je tako meka i topla u njegovim rukama, i beskrajno krhka. Ali tako dragocjena. Dao bi sve na svijetu da ubije čudovišta i demone koji su je proganjali u snovima – i na javi.


“Što je se tada dogodilo, Evie?” promrmljao joj je u kosu. Morao je doznati ostatak. A ona se morala osloboditi tog otrova koji ju je toliko dugo nagrizao.

Ponovno je zadrhtala u njegov naručju i napela se, kao da pokušava zadržati nadiruće jecaje. Je li ikad plakala? I jednom? Ili je bila odviše ustrajna u tome da zadrži hrabrost pred Travisom i Cammie?

“Pozvao me u svoju radnu sobu. U tu sobu nitko nije smeo ući. Ni moja majka. Ni Travis. Ni Cammie. Nitko osim njega nikada nije bio unutra. Izuzev poslovnih suradnika i prijatelja koje bi pozvao, ali moja majka nikada nije kročila u nju, kao ni moj brat ni sestra. Sjećam se da sam osjećala silnu nelagodu. Bila sam shrvana majčinom smrću. Bila sam ogorčena, ljuta i uvjerena da gledam njezina ubojicu. Brinula sam zbog toga što bi se moglo dogoditi Travisu i Cammie. Hoću li ih ikada više smjeti vidjeti sada kad je moja majka – moja jedina veza s njima - umrla. Mrzila sam biti prepuštena njemu na milost i nemilost. Mrzila sam... njega. Nikada nikog nisam mrzila. Nikada nisam osjećala agresivnost prema drugom ljudskom biću, a opet, da sam u tim trenucima imala pištolj u ruci, bila bih ga ubila.”

“Zašto te pozvao u svoju radnu sobu?” tiho je upitao Donovan.Eve je zadrhtala u njegovim rukama, a potom se posve umirila. Njezino

je oklijevanje Donovana ispunilo užasom. Olabavio je stisak oko nje jer su mu osjećaji bili uzburkani, a bijes i frustracija postajali sve jači. Posljednje što je želio bilo je nenamjerno je povrijediti. Narušiti njezinu prekrasnu kožu. Osjećao je tjelesnu mučninu pri samoj pomisli da bi njegov dodir mogao nauditi nekoj ženi.

“Želio je... Želio je da... O, Bože, Donovane, to je odvratno. “Njezine suze natopile su njegovu majicu, a vlažno mu se platno

zalijepilo za kožu. Milovao ju je po kosi i mrmljao utješne riječi na njezino uho.

“Želio je da, u svakom smislu, zauzmem majčino mjesto.”Glas joj je bio ispunjen užasom u tolikoj mjeri da je svaku riječ

izgovarala s mukom kao da joj se gadi čuti ih naglas.Donovan se umirio dok mu se njezina izjava vrtjela po glavi poput

pokvarene ploče. To je moglo značiti mnogo stvari, ali znao je kako je namjera njezina očuha bila bolesna i perverzna.

“D-dodirivao me. Na način na koji me nikada prije nije dodirivao. Zapravo, oduvijek se trudio zadržati distancu između nas. Nije postupao sa


mnom kao sa članom obitelji. Kao sa svojim djetetom, poput Travisa i Cammie. Oduvijek je bio vrlo neosoban sa mnom. A opet, ponekad sam zamjećivala kako zuri u mene i zbog toga sam se osjećala neugodno. Mrzila sam kada bi me gleda jer sam se osjećala... prljavo. “

Donovan je utisnuo poljubac u njezinu sljepoočnicu, preko mekih pramenova njezine kose, i frustrirano stegnuo čeljust jer je mogao samo sjediti ondje, bespomoćan učiniti bilo što osim slušati dok ona otkriva užas koji je trpjela svih tih mjeseci.

Eve je rekla kako želi ubiti svog očuha, ali Donovan je želio istu stvar. Ne bi nimalo žalio zbog toga, a još uvijek nije znao cijelu priču. Priču koja će postati samo još gora.

“Rekao mi je da ću, ako želim održavati kontakt s Travisom i Cammie, učiniti točno ono što traži. Da ću se useliti u kuću i u njegov krevet. Da ću se ponašati poput njegove ljubavnice jer me nikada neće oženiti. Nikada mi neće ukazati tu čast, kao da bih i pristala na to! I ako bih udovoljila njegovim željama, oprostio bi mi moje prošle grijehe i dopustio mi da budem majka i sestra Travisu i Cammie. Ali ako se budem odupirala, ako mu uskratim bilo koju želju, pobrinut će se da više nikada ne vidim svog brata i sestru te da na kraju ostanem bez ičega. A potom...”

Glas joj se slomio, a ramena su joj se zatresla od jecaja. Donovan ju je čvršće zagrlio, ljubeći joj kosu, milujući joj leđa kružnim pokretima, nastojeći joj pružiti utjehu koju je tako očajnički trebala.

“Rekao mi je da kleknem i zadovoljim ga. Da će mi, ako bude zadovoljan mojim trudom, dopustiti da se vratim kući. Ali želio je da zapamtim kako će me, ako ga i samo jednom odbijem poslušati, kazniti i natjerati me da požalim što sam se rodila.”

“Kurvin sin”, opsovao je Donovan. “Reci mi da to nisi učinila.”Eve se otrgnula od njega, neutješnih i povrijeđenih očiju. “Naravno da

nisam. Kako bih mogla? Ubio mi je majku! Gadio mi se. Radije bih bila bez ičega nego prihvatila ono što mi je nudio.”

Donovan joj je dlanovima obujmio obraze. “Psst, draga Eve. Nisam zgrožen. Ne zbog tebe. Bijesan sam zbog toga kako je pokušao manipulirati tobom.”

“Bio je b-b-bijesan kada sam mu rekla da ide kvragu” promucala je. “Udario me. Bio je to hladan, proračunati udarac za koji sam znala da ga je udijelio mnogo puta. Mojoj majci. Rasjekao mi je usnu, a potom mi dobacio


rupčić i rekao kako mi je bolje da mu ne umrljam sag. Zatim mi je rekao da se gubim van i ne vraćam se. Da nikada više neću vidjeti Travisa i Cammie i da će me uništiti. Što je još mogao uništiti? Nisam imala ništa. Za to se već pobrinuo. Preostao mi je samo ponos. Moje dostojanstvo. I nisam mu namjeravala dopustiti da mi oduzme i njega.”

Donovan se nagnuo i poljubio je u čelo, učinivši nešto najbliže poljupcu u usta. Ona je zatvorila oči i oslonila čelo o njegove usne, duboko dišući.

“Kako si pobjegla s Travisom i Cammie?” upitao je Donovan, konačno spojivši djeliće slagalice. Ali njezine sljedeće riječi natjerale su ga da shvati da postoji još mnogo toga.

“Travis me nazvao”, tiho je rekla Eve. “Bilo je prošlo nekoliko tjedana otkad me Walt izbacio iz kuće. Nisam imala pojma što je rekao Travisu i Cammie. Bila sam sigurna da ih je okrenuo protiv mene. Ali potom je Travis nazvao, i znao je. Znao je da nisam tek tako napustila njega i Cammie. Preklinjao me da im pomognem. Bio je zabrinut zbog Cammie. O, Bože, Donovane, Travis je rekao da se Walt ponaša čudno prema Cammie. Ustrajao je u tome da po noći spava u njegovu krevetu. Neprikladno ju je dodirivao. Travis je bio prestravljen da će joj, ako i malo dulje ostanu s njime, nauditi. Da će joj još gore nauditi.”

Psovke su se otele iz Donovanovih usta kada mu je bijes nabujao u prsima. To ga nije trebalo iznenaditi. Ništa ga nije trebalo iznenaditi nakon što mu je Eve ispričala o tome kakav je Walt šupak. Ali nije bio spreman na činjenicu da je njezin očuh bio kadar zlostavljati svoju jedinu kćer. Je li zato toliko ustrajao u želji da mu je Eveina majka rodi?

Želio je pronaći tog gada i ubiti ga golim rukama. Bijes mu je ključao u žilama jer je mogao samo sjetiti ondje, grleći i tješeći Eve, a želio je rastrgati čovjeka koji je toliko naudio trima nevinim ljudima. Četverima, računajući majku. Nije sumnjao u Eveinu pretpostavku da je Walt ubio svoju ženu. Donovanu nije bilo teško povjerovao u to.

“Rekla sam Travisu da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Da ćemo pobjeći. Zajedno. Da nikada neću napustiti njega i Cammie. Da ih ne bih ni napustila, ali da me Walt izbacio iz kuće i zabranio da im priđem. Poslije sam doznala da je jedna od sluškinja pomogla Travisu. Shvatila je što Walt namjerava učiniti Cammie i dala je Travisu svoj mobitel kako bi me nazvao, pa su se uz njezinu pomoć iskrali iz kuće po noći nakon što je Walt zaspao. Njezin je muž dovezao Travisa i Cammie k meni u lokalnu samoposlugu. I dao nam je svoj kamionet. Njegova me velikodušnost zapanjila, ali on mi je


samo rekao da on i njegova žena, Waltova sluškinja, imaju kćer i da nikada ne bi dopustio nikomu da joj naudi kao što je Walt namjeravao nauditi Cammie. Stoga smo uzeli njegov kamionet i otišli. Vozili smo se sve dok ga nisam uspjela zamijeniti za drugo vozilo. Dala sam im lažno ime, a ta tvrtka nije bila previše zainteresirana za sve detalje. Bojala sam se da bi Walt mogao otkriti tko nam je pomogao te da će nas s lakoćom pronaći preko kamioneta sluškinjina muža.”

“Stoga smo uzeli drugi automobil i odvezli se što smo dalje mogli. Pokvario se pred Doverom, zbog čega smo dospjeli ovamo. Imala sam dovoljno novca koji sam zaradila povremenim poslovima da unajmim prikolicu. Znala sam da ćemo morati ostati dovoljno dugo kako bismo skupili novca za odlazak. Ali tada se Cammie razboljela pa je nisam mogla ostaviti, a Travis se zaposlio u željezariji.”

“Sinoć ste ponovno planirali pobjeći”, nježno je rekao Donovan.Eve je porumenjela, odmičući se od njega i zureći u njegovo krilo. “Da.

Smatrala sam kako smo privukli previše pozornosti. Ne kažem da ne cijenimo sve što ste ti i tvoja sestra učinili za nas. Ali tada si želio dovesti i liječnicu. Što više ljudi dozna za nas, to je veća vjerojatnost da će nas otkriti. Namjeravali smo pješačiti do Clarksvillea, gdje bih založila majčin nakit, a potom autobusom otići u Kentucky. U veći grad. Pogriješila sam što sam se zaustavila u tako malenom gradu. Trebamo otići u neko veće mjesto gdje ćemo se uklopiti i ne privlačiti toliko pažnje na sebe.”

“Nadam se da sam te sada odgovorio od te namjere.”Ona je podigla pogled prema njemu, očiju ispunjenih zbunjenošću.

“Jednostavno te ne shvaćam, Donovane” bespomoćno je odvratila. “Ne shvaćam nikoga od vas. Zašto? Zašto pomažeš nekome koga i ne poznaješ? Ponašaš se kao da ti je... stalo. “

Donovan je naglo udahnuo zrak, svjestan da bi je ono što joj je želio reći moglo nepovratno ustrašiti. Da bi mogla pobjeći prvom prilikom, iako joj je nije namjeravao pružiti. Ali nije joj mogao ni lagati. Nikada mu neće vjerovati ako ne bude posve iskren s njom. Stoga je odlučio staviti sve na kocku i položiti svoje karte na stol.

“Stalo mi je, Eve. Jako mi je stalo.”


19. POGLAVLJE

EVE je šokirano zurila u Donovana. U njegovu pogledu nije bilo laži. Pogled mu je bio suosjećajan. Dubok i... iskren. Definitivno mu je stalo. Ali obuzeo ju je nekakav sulud osjećaj da mu nije stalo do nje kao do obične osobe u nevolji. Da mu ne predstavlja običan zadatak. Nije li rekao da on i njegova braća neprestano pomažu ljudima poput nje? Zar nije bila ludost što umišlja da je posrijedi nešto dublje? Što pretpostavlja da su njegovi osjećaji snažniji negoli je to uobičajeno u takvoj situaciji? Da mu je na određeni način važna? Da osjeća privlačnost prema njoj?

I osjeća li ona privlačnost prema njemu? Ili je u pitanju nekakav ludi odnos između nje kao žrtve i njega kao spasitelja? Je li pala na prvog tipa koji joj je ukazao suosjećanje i naizgled mario za nju?

Morala je dati pregledati glavu jer očigledno nije bila pri sebi.Željela ga je upitati koliko mu je stalo, ali time bi samo prizvala

neizbježno razočaranje. Morala je biti objektivna. Gledati njega kao nekoga tko će pomoći njoj, Cammie i Travisu. A trebali su pomoć. Očajnički. Bi li bila glupa odbiti ga?

Da. Odgovor je bio jednostavan. Cammie i Travisu trebalo je sve što im može pružiti. Bilo je očito da se ne može sama pobrinuti za sve. Ne više. Njoj je – njima je – bio potreban Donovan Kelly.

“Reci mi, Eve. Postoji li mogućnost da mi povjeruješ? I ako previše tražim, hoćeš li barem prihvatiti pomoć koju ti nudim? Možeš li mi dati svoju riječ da ćeš prestati bježati i dati meni... i mojoj braći... priliku da ti pomognemo?”

Polagano je kimnula, iako nije bila sigurna na koji dio pristaje. Možda na sve njih. Možda mu već vjeruje. Zašto bi inače bila ovdje?

Iako nije imala pretjerano pravo glasa u svemu tomu, nije se protivila. Nije čak ni pokušala odbiti njegovu pomoć.

Zadovoljstvo je zasjalo u Donovanovim očima, a ramena su mu se naizgled opustila. Je li mu laknulo? Posegnuo je i dodirnuo joj lice jagodicama prstiju, a ona je zadrhtala zbog topline kojom ju je ispunio njegov dodir. Bila je neopisivo gladna njegove pažnje. Gladna toga da je netko dodiruje na takav intiman način. Walt ju je dodirivao, da, ali cijelo joj je tijelo


zaziralo od njegova dodira. Uzmicala je, ne želeći ga blizu sebe. Ni blizu Cammie. Bože! Osjetila bi mučninu u želucu svakog puta kada bi pomislila na tu predivnu djevojčicu u kandžama čudovišta.

Hvala Bogu na Travisovu pozivu. Hvala Bogu na onoj sluškinji koja im je odlučila pomoći. Da nije bilo nje, Cammie i Travis još bi uvijek bili pod Waltovom čizmom. I sama bi Eve još uvijek bila pod njegovom čizmom. Zadrhtala je pri pomisli što se moglo dogoditi. Što bi se već dogodilo.

Ispitivala je Travisa i Cammie, iako vrlo suptilno i obilaznim putem. Nije željela traumatizirati Cammie, ali morala je doznati što joj je sve Walt učinio. Je li je ikada dotaknuo ili, ne daj Bože, učinio nešto više. Kakav je bolestan, izopačen čovjek bio u stanju učiniti takvo što vlastitoj kćeri?

Njegov potez prema Eve bio je jedna stvar. Bio je bolestan, istina, ali nije bio jednak kao svraćanje pozornosti na četverogodišnjakinju i vlastitu kćer. Nikada nije skrivao svoj prijezir prema Eve i činjenici da je riječ o kćeri iz prvog braka njegove žene. Zbog toga je Eve bilo još teže shvatiti zašto ju je Walt odjednom počeo promatrati kao potencijalnu ljubavnicu. Možda je to uvijek činio. Možda je zato poduzeo sve one mjere da bi mogao posve kontrolirati Evein život. Možda se otpočetka namjeravao riješiti svoje žene čim mu rodi kćer koju je želio. Zbog toga se Eve zapitala zašto je želio još jedno dijete? Zato da može imati vlastitu igračku? Ispušni ventil za svoje izopačene porive?

Morala je prestati razmišljati o tome jer joj se smučilo iz dubine duše.“O čemu razmišljaš, malena?”Donovanov nježni glas probio se kroz njezine užasne misli i vratio je u

stvarnost. Trepnuvši, srela je njegov pogled. On je zamišljeno zurio u nju, čela nabrana kao da nastoji prodrijeti u njezin um i doznati o čemu razmišlja.

“O nj-njemu”, promucala je, susprežući val gađenja koji ju je obuzimao i na sam njegov spomen. Nije se mogla nagnati izgovoriti njegovo ime. Imala je osjećaj kao da će ga time prizvati pa će se naći pokraj nje u ovoj sobi.

Donovan joj je pomilovao obraz i nježno ga obujmio dlanom.“Ne želim da više razmišljaš o njemu. Ovdje ti ne može nauditi. Neću

mu dopustiti da samo i priđe tebi, tvom bratu ili sestri.”Eve je kimnula, ali njezin užas nije se povukao. Sada kad je sve

ispričala Donovanu i prvi put podijelila taj slijed događaja s nekime, uspomene joj nisu davale mira. Tuga zbog gubitka majke ispunila joj je dušu i zaprijetila gušenjem. Višemjesečni bijeg i život u strahu da će ih Walt


svakog trenutka pronaći i odvesti ih natrag iscrpili su je do srži i preplavili je, gušeći je tako da je jedva uspijevala doći do daha.

“Moraš se odmoriti”, nježno je rekao Donovan. “A ja moram odnijeti Travisu i Cammie nešto za jelo. Hoćeš li mi ih pomoći razbuditi i vidjeti jesu li raspoloženi za večeru? Ti bi mogla biti s Cammie dok jede, a ja ću Travisu odnijeti hranu i dati mu još jednu dozu lijeka nakon što pojede.”

Kimnula je, žarko se želeći usredotočiti na bilo što osim na ono što joj je zaokupljalo misli. Željela je ponovno vidjeti Cammie i Travisa i uvjeriti samu sebe da su ovdje. Sigurni. Zbrinuti. Da dobivaju hranu i lijekove koji su im oboma tako očajnički potrebni.

Donovan je ustao te ispružio ruku prema Eve kako bi je povukao na noge.

“Kako si ti?” usredotočeno je upitao. “Boli li te još?”Ona se zarumenjela, želeći niječno odgovoriti na njegov pitanje, ali već

ju je odao izraz lica.Donovan se namrštio, ali nije progovorio ni riječ dok ju je vodio prema

kuhinji. Kada su stigli onamo, podgrijao je dva tanjura lazanja i pripremio dvije čaše čaja. Upravo kada je pomislila kako će možda zanemariti njezino nijemo priznanje, okrenuo se držeći poslužavnik u ruci.

“Nakon što Cammie i Travis jedu, dat ću ti još jednu injekciju pa ćeš spavati. Pitam se kada si posljednji put prespavala cijelu noć.” Eve je pokunjeno spustila pogled.

“To sam i mislio”, namrgođeno je odvratio. “Hajde. Provjerit ćemo kako je Travisu i pobrinuti se za njega, a potom ću te odvesti u Cammienu sobu kako bi joj pomogla s jelom.”

Iako je imao pune ruke, koračao je pokraj nje i nudio joj svoju podršku, iako je nije ni dotaknuo. Nije morao. Sama njegova prisutnost bila je dovoljna. Slijedio je njezine sitne korake, a kada je spustila pogled, shvatila je kako na sebi još uvijek ima samo gaćice i njegovu majicu.

Kada su stigli pred Travisovu sobu, otvorila je vrata, sretna što će provjeriti što joj brat radi. Boli li ga. I uvjeriti ga da su sigurni. Njezine su se sumnje odrazile na njemu. Osjetio je nelagodu koju je Eve osjećala po dolasku na ovo mjesto. A sada ga je željela uvjeriti da je donijela mudru odluku. Bila je sigurna u to.

Travis je i dalje spavao i bilo joj je žao probuditi ga, ali znala je da mora jesti i da mu je vjerojatno potrebno još lijekova protiv bolova. Čelo mu je bilo


nabrano čak i u snu, a lice napeto kao da ga doista boli. Spustila je dlan na njegovo čelo i nježno ga pogladila.

On se promeškoljio pod njezinim dodirom i otvorio oči. Pogled mu je bio smućen od sna, a ujedno od umora i bola.

“Hej”, šapnula je. “Kako se osjećaš?”“Dobro”, hitro je odvratio. Ali kada se pokušao pomaknuti i sjesti,

iskrivio je lice i smjesta se vratio na jastuke.“Nemoj se micati”, upozorio je Donovan. “Samo polako. Donio sam ti

nešto za jelo. Eve i ja pomoći ćemo ti da se namjestiš kako bi mogao jesti. Potom ću ti dati još jednu dozu lijeka da se možeš odmoriti.”

Travis je naizmjence pogledavao Eve i Donovana, a potom zamijetio kako je odjevena samo u njegovu majicu. Raširio je oči, a Eve je porumenjela. Donovan je to zanemario i spustio poslužavnik s tanjurima na noćni ormarić. Potom se nagnuo preko Travisa, a Eve mu je prišla s druge strane te su mu pomogli da se lagano pridigne, a Travis je bolno krivio lice dok su mu namještali jastuke za leđima kako bi se oslonio na njih.

“Gladan?” upitao je Donovan.“Umirem od gladi”, priznao je Travis. “Sjajno miriši, što god da jest.”Eve se nasmiješila. “Onda jedi. Ja idem pogledati Cammie i nagovoriti i

nju da jede.”“Je li joj dobro?” smjesta je upitao Travis, a oči mu je zasjenila briga.“Sve je u redu”, uvjerila ga je Eve. “Spava. Kao i ti. Prima potrebne

lijekove. Bit će joj bolje za dan ili dva.”“A ti, Evie?” upitao je Travis podižući pogled prema njoj. “Jesi li ti

barem malo odspavala? Boli li te još?”“Ne bini za svoju sestru”, vedro je odvratio Donovan spuštajući

poslužavnik pred Travisa. “Malo se odmorila, ali nastavit će čim odemo ka Cammie. Dat ću ti injekciju protiv bolova, a potom će i ona dobiti jednu nakon čega želim da se svi dobro naspavate.”

“Da, gospodine”, tiho je odvratio Travis.Donovan mu se nasmiješio i pružio mu vilicu. “Navali. Poći ću s Eve

pogledati kako je Cammie, a kada se vratim, dat ću ti injekciju. Tako ćeš imati dovoljno vremena da se najedeš prije nego što se ponovno onesvijestiš.”


Travis je podigao pogled prema Donovanu, očiju ispunjenih iskrenošću. “Hvala vam za sve što činite, gospodine Kelly. Za moje sestre. Zahvalni smo vam na tome.”

Donovan je položio dlan na Travisovo rame i stisnuo ga. “Nema na čemu, sine. I zovi me Donovan. Jedini gospodin Kelly jest moj otac. Kad me tako nazivaš, osjećam se poput starog prdonje.”

Travis se nacerio i opustio, a napetost je napustila njegovo lice. Uzeo je vilicu i posvetio se jelu. Eve je čula kako mu kruli u želucu te je još jednom osjetila zahvalnost što su sigurni, pod krovom koji ne prokišnjava te što Travis ima dovoljno hrane i potrebnu skrb.

Nagnula se i usnama okrznula Travisovo čelo. “Vratit ću se poslije provjeriti kako si, dobro? Ako me zatrebaš, bit ću na drugoj strani hodnika. Volim te.”

“I ja tebe volim”, promrmljao je Travis ustima punim lazanja.Ona se nasmiješila i stala slijediti Donovana koji je izlazio iz sobe.Kada su stigli u sobu koju je dijelila s Cammie, Eve je ušla, a srce joj se

smekšalo kada je ugledala Cammie kako čvrsto spava i vrećicu infuzije koja još uvijek odmjereno kapa kroz cjevčicu. Rastuživalo ju je gledati djevojčicu s iglom u ruci, povijenom i spojenom s cjevčicom, ali znala je kako joj je to potrebno. Da Maren nije djelovala dovoljno brzo kao što jest, Cammieno se stanje moglo znatno pogoršati.

“Ti je probudi”, tiho je rekao Donovan. “Ja ću pričekati dok se ne razbudi. Kada sjedne spustit ću poslužavnik pred nju.”

Eve je prišla Cammienu krevetu i sjela pokraj nje. Dodirnula je Cammieno vruće čelo i osjetila kako je obuzima nježnost.

“Cammie? Cammie, dušo, probudi se. Donijela sam ti nešto za jelo. Jesi li gladna?”

Cammie se probudila, sneno i zbunjeno zatreptavši. Potom je ugledala Eve i opustila se.

“Imala sam noćnu moru” , promrmljala je, gurajući palac u usta.Eve se sagnula i poljubila je u čelo te provukla prste kroz njezinu

razbarušenu kosu. “Žao mi je, dušo. Ali znaš da ti ovdje ništa ne može nauditi, zar ne? To je bio samo san.”

“On je bio ovdje”, tiho je rekla Cammie, još uvijek sisajući palac. “Bio je ovdje. Probudila sam se, a on je stajao pokraj mog kreveta kao inače. To me uplašilo, Evie. Obećavaš da nas ovdje neće pronaći?”


Donovanovo lice postalo je sasvim mračno dok je slušao Cammie. Eve mu je uputila bespomoćan pogled. Sada kad je Donovan znao cijelu priču, mogao je pročitati između redaka. Znao je na što je Cammie mislila kada je rekla da ju je otac promatrao dok je spavala. Da se neprikladno ponašao prema njoj. Ali Eve nije znala u kojoj mjeri. Možda nikada i neće doznati. A to ju je ubijalo. Nije željela podsjećati Cammie na prošle strahove. Nije iznova željela pobuđivati taj užas u njoj. Ali istodobno, Cammie je morala razgovarati s nekim. Morala je to izbaciti iz sebe ili će joj se rane zagnojiti, pa će joj tako neriješene stvarati probleme kada odraste.

Donovan je zakoračio naprijed, prvi se put uključivši u razgovor. Cammiene su oči naglo poletjele prema njemu i zadržale se ondje, a lice joj je preplavilo olakšanje.

Sjeo je s Cammiene suprotne strane i oprezno spustio poslužavnik pred nju. Podigao je njezinu rukicu koja nije bila spojena na infuziju i prstima joj obujmio dlan.

“Slušaj me, dušo. Ti, Eve i Travis sigurni ste ovdje. Neću dopustiti tvome ocu da dođe ovamo. Dobro? Eve mi je rekla sve što se dogodilo. Tvoj je otac loša osoba i neću mu dopustiti da te ikada više uplaši. A sada želim da jedeš. Swanny je pripremio večeru samo za tebe. Misliš da bi mogla malo pojesti?”

“Je li napravio gril-sendviče sa sirom?” promrmljala je Cammie s palcem u ustima.

Donovan se ležerno nasmiješio. “Ne baš. Ali ovo je slično gril-sendvičima sa sirom. Samo još bolje. Obećavam. Sadrži puno finog sira. I tijesta. Ovako ćemo se dogovoriti. Kušaj lazanje i ako ti se ne svide, ja ću ti umjesto toga napraviti gril-sendvič sa sirom.”

Cammie se nasmiješila. “Može.”Pogurnuo je poslužavnik prema njoj, a Eve je uzela vilicu te isjeckala

tijesto u manje komadiće. Cammie je željno promatrala tijesto sa sirom i mesnim umakom, otvarajući usta kada je Eve prinijela zalogaj njezinim ustima.

Cammie je zamišljeno žvakala, a potom je podarila Donovanu širok osmijeh.

“Dobro?” upitao je.“Njam”, odvratila je Cammie, iščekujući sljedeći zalogaj.


Eve ju je hranila, a Cammie bi strusila svaki zalogaj čim bi vilica stigla do njezinih usta. Pojela je više od Eve, a ova se nasmijala kada je Cammie nakon posljednjeg zalogaja zadovoljno oblizala usne.

“To je bilo fino, gospodine Donovane.”Donovan joj je nježno pomrsio kosu. “Što kažeš na to da me zoveš Van?

Tako me zovu moja obitelji prijatelji, a volio bih da me smatraš svojom obitelji.”

Cammie je isprva izgledala oduševljeno, a potom se uozbiljila ispustila pogled.

“Hej, malena. Čemu taj pogled?” upitao je Donovan.“Voljela bih da si ti moj tata” čeznutljivo je odvratila.Eveino je srce poskočilo, a u grlu joj se stvorila knedla. Suze su joj

ispunile oči te je skrenula pogled kako ih nitko ne bi zamijetio.Donovan se nagnuo i utisnuo nježan poljubac u Cammieno čelo. “I ja

bih to volio. Tko zna? Možda jednog dana i bude tako.”Eve je razjapila usta pa se okrenula prema Donovanu prijekorno

nabravši čelo, i ne pokušavajući prikriti svoje nezadovoljstvo njegovom izjavom. Posljednje što je željela bilo je davati Cammie lažnu nadu. Ali Donovanove su oči odlučno srele Evein pogled. Gotovo kao da je izaziva. Kao da želi reći da misli ozbiljno i da o Eve ovisi hoće li se to dogoditi.

Ludost. Zacijelo je gubila razum. Ljudi se nisu povezivali tako brzo, a posebno ne u okolnostima koje su Donovana i Eve prisilile da se upoznaju. Morala je ostati prisebna i spriječiti neminovno slamanje svog srca – kao i Cammiena i Travisova. Dovoljno su propatili i nije im trebalo još više tuge.

“Prejela sam se, Vane” rekla je Cammie, široko zijevajući.Donovan se nasmiješio, a potom pogledao prema vrećicama infuzije.

“Moram ti zamijeniti vrećicu. Ova samo što se nije ispraznila. Potom ću tvojoj sestri dati injekciju protiv bolova. Hajde, zagrli je i lezi uz nju u slučaju da je injekcija zaboli. Bit će joj lakše ako to učiniš. Potom ću vas pustiti da se naspavate. Ujutro ću vam spraviti ukusan doručak i ako budeš vrlo dobra djevojčica, donijet ću ti ga u krevet.”

Cammie se oduševljeno nacerila. “Mogu li dobiti palačinke? Obožavam palačinke”, čeznutljivo je odvratila. “S mnogo maslaca i sirupa.”

“Zar može drukčije?” tobože je užasnuto upitao Donovan. Ponovno ju je poljubio u čelo i pomrsio joj kosu, a potom izišao iz sobe pa se brzo vratio s drugom vrećicom infuzije.


Nakon što ju je namjestio i spojio s cjevčicom, izvukao je špricu i skinuo čep.

“Lezi i ugodno se smjesti s Cammie”, naredio je Donovan. “Ovoga ću ti je puta dati u desnu stranu.”

Eve se zavukla pod pokrivač, a Cammie se žurno namjestila u njezinu naručju, grijući Eveina prsa svojim tijelom. Stisnula ju je malo jače nego što je bilo potrebno, ali uživala je osjetiti Cammie pokraj sebe. Na sigurnom mjestu na kojem ih neće moći otkriti.

Dopustila je Donovanu da joj zadigne majicu. Ionako joj je već vidio noge i stražnjicu. Ali on se pobrinuo da joj povuče gumu na gaćicama tek toliko da je može ubosti. Zatvorila je oči, a Cammie je ispružila ruku i pogladila je po licu.

“Sve će biti u redu, Evie”, ozbiljnim je glasom rekla Cammie. “Van će učiniti da se osjećaš bolje.”

Eve je nato otvorila oči i nasmiješila se. “Znam da hoće, dušo.”Igla se zarila u njezino meso te je Eve lagano iskrivila lice dok joj je

Donovan ubrizgavao lijek. Kada joj je poravnao odjeću i namjestio pokrivač oko nje i Cammie, već je osjećala učinak lijeka. Kapci su joj lijeno zatreptali, a ugodni šum lijeka zamijenio je oštar bol u njezinoj glavi.

Donovan se nagnuo i na njezino iznenađenje, lagano je poljubio u usta. Vrlo jednostavno. Ali u isto vrijeme intimno. Ovlaš poljubac. Nije zadržao usne na njezinima, ali osjećala ih je dugo nakon što se odmaknuo promuklo rekavši “Laku noć”.

“Lijepo spavajte, cure moje”, rekao je s tračkom posesivnosti u glasu. Kako je samo dobro zvučalo kada je rekao “cure moje”. Eve je ispunila čežnja. Natjerala ju je da zamisli kako bi bilo da su doista njegove cure. Da mu pripadaju.

“Ujutro će vas čekati doručak, a Maren će vas doći pregledati prije ručka.”

‘“Noć, Vane” pospanim je glasom rekla Cammie. “Volim te.”Eve je šokirano raširila oči te hitro skrenula pogled prema Donovanu

kako bi procijenila njegovu reakciju. Hoće li ga odbiti ta izjava? Došla je iz vedra neba. Eve nikada nije ni pomislila da bi mogla čuti takvo što iz Cammienih usta. Da, ona je bila draga, divna mala djevojčica, ali prerano se naučila držati za sebe. Iako je otvoreno iskazivala ljubav prema Eve i Travisu,


nikada se nije zbližavala sa strancima kao što je to učinila s Donovanom. I nadala se da to neće slomiti Cammieno srce kada dođe vrijeme da odu dalje.

Ali činilo se kako to Donovanu ni najmanje ne smeta. Cijelo mu se lice smekšalo, a usne su mu se razvukle u raznježen smiješak. Prošao je dlanom kroz Cammienu kosu, a potom je poljubio u čelo.

“I ja tebe volim, dušo. A sada se odmori, može? Ujutro ćeš se osjećati bolje.”

“Obećavaš?” upitala je Cammie ponovno široko zijevajući. Donovan se nasmiješio. “Obećavam.”


20. POGLAVLJE

EVE je u snu proganjalo mnoštvo prizora iz prošlosti. I sadašnjosti. Ispreplitali su se u nepresušnu rijeku užasa.

Tornadu ju je iznova ščepao, ali umjesto da s nje madrac skloni Donovan koji joj je spasio život i zaštitio je od daljnjih ozljeda, nad njom je stajao Walt s pobjedničkim sjajem u očima.

Konačno sam te ulovio, Eve. I ovoga mi puta nećeš umaknuti.Naglo se prenula iz sna, čela orošena znojem. Uspravila se u krevetu,

vlažne i promrzle kože. Hladno'a joj je ispunila tijelo tako da su je zaboljele kosti.

Skrenula je pogled prema Cammie koja je čvrsto spavala. Eve nije ni pomišljala kako 'e uspjeti ponovno zaspati. Pogledala je prema prozoru i ugledala blijedi trak svjetlosti na nebu.

Uzdahnuvši, iskliznula je iz kreveta i otišla u kupaonicu kako bi se umila. Pustila je vodu da teče iz slavine sve dok je nije ovila para, u želji da se ugrije. Nekoliko je puta navlažila ručnik te si obrisala lice i vrat prije nego što se vratila u spavaću sobu.

Nakon trenutka oklijevanja, prišla je ormaru u kojem je Donovan stavio odjeću koju su poslale njegove šurjakinje. Izabravši par traperica i običnu majicu kratkih rukava, odjenula se i izišla u hodnik trudeći se da što tiše dođe do dnevnog boravka.

Nije znala kamo ide ni zašto, ali nije se željela vratiti u krevet i izložiti se riziku da se ponovno zatekne u svojim noćnim morama. Bilo joj je dovoljno grozno govoriti o Waltu i iznova proživjeti užas zbog majčine smrti te Waltovih postupaka nakon loga, a sada ju je još opsjedao i u snu.

Prišla je ogromnom prozoru s kojeg se pružao pogled na jezero u daljini. Zora je izgledala prekrasno u odrazu vode, bojeći je u blijedu ljubičastu nijansu identičnu onoj na nebu. Površina vode bila je sasvim mirna, nije bilo vjetra koji bi pokvario besprijekorno staklenu površinu daleko na obzoru.

Ovo je bilo... mirno mjesto. Ta joj se misao učinila nespojivom s pravom pravcatom tvrđavom namijenjenoj zaštiti obitelji – stvarnošću Donovanova


života i života njegove obitelji – no ipak, sve na ovome mjestu ulijevalo joj je osjećaj mira. Osjećaj koji joj je u tom trenutku bio očajnički potreban.

Tople su joj ruke kliznule uz ramena, prestrašivši je. Naglo se okrenula i ugledala Donovana u kratkim hlačicama i iznošenoj majici. Bio je bos, a taj ju je prizor iz nekog razloga opčinio.

“Oprosti ako sam te uplašio”, rekao je Donovan. “Što radiš budna? Ne možeš spavati? Je li sve u redu?”

Uzdahnula je. “Spavala sam. Ružno sam sanjala. Razgovor me podsjetio na sve što se dogodilo. Sanjala sam oluju, ali nisi me ti našao, nego Walt. Nisam željela ponovno zaspati jer nisam željela sanjati još jednu noćnu moru.”

Donovan ju je povukao u zagrljaj i čvrsto je privio k sebi. Bilo je tako dobro osjetiti ga uza se. Njegovo čvrsto tijelo. Tako snažno i izdržljivo. Uzdahnula je, nimalo se ne opirući njegovu dodiru. Osjećala se... ispravno.

“Žao mi je što si imala noćnu moru. Možeš doći k meni, znaš. Ne želim da se bilo čega bojiš, dušo.”

Odmaknuo ju je od sebe kako bi je mogao pogledati u oči. Prodorno se zagledao u nju i nagnuo glavu. obuzela ju je neobična sumnja da je namjerava poljubiti. I odjednom je to poželjela više od bilo čega na svijetu.

Nije pogriješila.Polagano i neizmjerno nježno, spustio je usne na njezine toplim i

slatkim dodirom od kojeg joj je drhtaj prostrujao kralježnicom.Šokirao joj je cijelo tijelo. Vrućina joj je smjesta pojurila žilama. Svaki

njezin živčani završetak zaiskrio je i oživio. Prsa su joj otežala i napunila se žudnjom. Bradavice su joj se ukrutile te se instinktivno nagnula prema njemu želeći, trebajući još.

Liznuo joj je usnice, pozivajući je da ih rastvori. Uzdahnuvši, rastvorila je usne i omogućila mu ulaz. Jezik mu je smjesta kliznuo u njezina usta, prodorno i vruće prelazeći preko njezina. Produbio je poljubac, oduzimajući joj dah i zadržavajući ga na trenutak prije nego što joj ga je vratio te je udahnula i upila samu njegovu srž. Bio je to poljubac kakav nije iskusila nikad prije u životu.

Posve čaroban.Položila mu je dlanove na prsa, točno ispod njegovih ramena. On se

napeo gotovo kao da očekuje da ga odgurne. Ali ona se snažnije nagnula


prema njemu uzdahnuvši, puštajući jagodicama svojih prstiju da se utisnu u njegovu kožu pod tankom tkaninom majice.

Postao je grublji, kao da želi provjeriti hoće li se ona usprotiviti. Kao da je mogla! Nikada nije doživjela takvo buđenje. Nije mogla shvatiti kako je moguće da se ovako osjeća kada joj je cio život okrenut naglavce. Ali u tih nekoliko ukradenih trenutaka, sve njezine brige nestale su pod ohrabrujućim dodirima njegova jezika.

Ruke su mu milovale njezina leđa i spuštale joj se do stražnjice. Potom je podigao jednu ruku i pritisnuo je o stražnju stranu njezina vrata, a drugu zapleo u njezinu kosu. Stisnuo je prste, ovijajući joj pramenove oko zglobova svojih prstiju i produbljujući poljubac, gutajući je cijelu.

Izgubila je osjećaj za vrijeme. Mogli su stajati ondje i ljubiti se jedan sat ili jednu minutu. Činilo se kao da je vrijeme stalo i da ne postoji ništa osim njih u ovoj sobi i njihovih usana spojenih u vreloj želji.

Uzdahnula je u njegova usta, vapeći za zrakom, ali još i više vapeći za njegovim dodirom. Željela je još. Trebala je još. Trebala je... njega.

“Donovane?”On je olabavio stisak oko njezine kose i spustio ruku. Odmaknuo ju je

od sebe, ali tek toliko da je može pogledati u oči. Tijela su im još uvijek bila čvrsto sljubljena jedno uz drugo te je osjećala dokaz njegova uzbuđenja kako joj se čvrsto upinje o trbuh.

Ponovno je zadrhtala, naježivši se po cijeloj koži, a svaka joj se dlačica nakostriješila zbog intenzivnih osjećaja koje je probudio u njoj.

Nježno ju je pomilovao po obrazu, sklanjajući joj zamršenu kosu s lica. “Što je bilo, dušo?”

“Što to činimo?” prošaptala je. “Što se zbiva?”Nježno joj se nasmiješio, očiju ispunjenih toplinom, žarom i...

uzbuđenjem. “Činim to da te ljubim, a zbiva se to da silno uživam i nadam se da se i ti osjećaš jednako.”

Postidjela se, a obrazi su joj se smjesta zažarili na njegovu izravnu izjavu. “Ovo je ludost”, pobunila se. “Ne možemo... činiti to. Posljednje o čemu bih trebala razmišljati jest... veza.”

Zamalo se ugušila izgovorivši posljednju riječ jer je bilo samodopadno od nje da misli kako on želi bilo što osim seksa. Ali nije se ponašao kao netko komu je samo do brze ševe. Kao što je već primijetila, ponašao se kao da mu je stalo. A ako se toliko želio seksati, zar joj to već ne bi pokazao? Prije


tornada, jer naravno da bi ispao kreten kad bi joj se nabacivao dok pati od ozljede glave i zasljepljujućeg straha.

Vrtjelo joj se u glavi, kao da je doista zadobila ozbiljnu ozljedu glave. U njegovu poljupcu nije bilo ničeg pretjerano seksualnog ili... pohlepnog. Bio je... romantičan.

Nježan. Pa čak i dragocjen. Je li se poljubac mogao smatrati dragocjenošću? Očito, jer je definitivno bio dovoljno vješt u tome.

“Hoću reći, ja sam za tebe samo posao? Zar ne bi trebao ostati objektivan? Sigurno ne ideš okolo i ljubiš sve svoje klijentice.”

Još je gora bila ljubomora koja ju je ščepala na pomisao da ljubi neku drugu ženu u nevolji. Je li patio od kompleksa viteza na bijelom konju? Jesu li bespomoćne žene predstavljale njegovu slabu točku?

On se nasmijao na njezinu izjavu, a oči su mu postale toplije dok je zurio u nju. “Dušo, da nije bilo miješanja posla i zadovoljstva, ni jedan moj brat ne bi bio oženjen.”

Nakrivila je glavu u stranu. “Što to znači?”“To znači da su sva moja braća upoznala svoje žene tijekom misije. Uz

metke koji su letjeli na sve strane, automobilske potjere, eksplozije, negativce. Što god ti padne na pamet, prošli su to. Rekao bih da je naša situacija prilično mirna u usporedbi s njihovima.”

U glasu mu se nazirao smijeh, a ona se zatekla kako se smiješi usprkos posvemašnjoj ozbiljnosti situacije o kojoj se šalio.

“Ni jedan moj brat nije upoznao dragu djevojku iz malenog gradića, započeo vezu s njom, zaručio se i oženio. Dobro, osim Ethana, ali on i Rachel svoju su pomalo dosadnu vezu nadoknadili mnoštvom drame nakon vjenčanja”, namrgođeno je rekao.

Njezino se čelo nabralo zbog iznenadne promjene u njegovu ponašanju. “Što se dogodilo?”

“Duga priča”, odvratio je Donovan. “Rachel je učiteljica i otišla je u dobrotvornu misiju u Južnu Ameriku u lipnju po završetku škole. Njezin se zrakoplov srušio na povratku kući i smatralo se da je mrtva. Nitko nije preživio. Cijelu smo godinu mislili da je poginula, a zapravo ju je narkokartel držao zarobljenu i drogiranu sve vrijeme.”

Eve je šokirano raširila oči. “O, moj Bože. Ti to ozbiljno? Kako ste, pobogu, doznali? I kako ste je vratili?”


“Otišli samo onamo i razvalili guzicu tom kartelu”, ispalio je Donovan. “Vratili smo je kući, ali oporavak nije protekao brzo. Pretrpjeli su prilično teško razdoblje. Izgubila je većinu pamćenja zbog droge koju su joj prisilno davali. Još se uvijek ne sjeća svega, ali sjeća se dovoljno loših stvari koje su se dogodile prije njezina odlaska. Njoj i Elhanu u prošlosti nije bilo lako, ali snažni su – ona je snažna. Pravi je borac. Prije godinu dana rodila je blizance.”

“Ajme”, promrmljala je Eve. “Nisi se šalio kada si rekao da ti i tvoja braća pošteno prašite turove. Sredili ste narkokartel? To zvuči poput radnje nekog filma.”

Donovan je izvio usne. “To je samo šlag na torti, dušo. Ostatak moje braće upoznao je svoje žene u ne pretjerano idealnim okolnostima. Stoga možda sada shvaćaš zašto mi način na koji smo se mi upoznali ni najmanje ne smeta.”

Eve je zastao dah te je ostala zuriti u njega, nesigurna u to što bi rekla. Što je mogla reći? Ispalila je prvu stvar koja joj je pala na pamet.

“Ali ne poznaješ me. Hoću reći, tek smo se upoznali. Kako možeš i pomišljati da želiš... bilo što... od mene? Što bih ti ja mogla dati osim ogromne glavobolje? Čini mi se da ti sve daješ, a ja sam uzimam i ničime ne uzvraćam.”

Njegovi su prsti nježno pogurnuli njezinu bradu prema gore. “To nije istina. Dala si mi nešto vrlo dragocjeno. Svoje povjerenje, Eve. I znam koliko ti je to bilo teško učiniti. Stoga mi vjeruj kada ti kažem da sam svjestan što si mi darovala. Ženino povjerenje najdragocjeniji je dar koji muškarac može dobiti. Njezino povjerenje u njegovu sposobnost da je zaštiti i sačuva od nevolje.”

Ponovno je spustio glavu, nimalo nesigurno ili polagano kao maloprije. Okrznuo joj je usne svojima, ali ih i hitro priljubio uz njezine, milujući ih vrućim i vlažnim jezikom. Ovoga puta ni ona nije oklijevala. Prihvatila je što joj je pružao, kušajući ga umjesto da mu dopušta da on istražuje nju.

Duboko je udahnula, upijajući muževni miris kojim je odisao. Nije bila riječ o kolonjskoj vodici ili losionu poslije brijanja. Bio je to... njegov miris.

Uzdahnula je u njegova usta, uživajući u jednostavnom zadovoljstvu što se nalazi u njegovu naručju.

S lakoćom je zaboravila na sve osim na tog muškarca. S lakoćom je zaboravila na svijet oko njih. Na opasnost koja je prijetila njoj, njezinome


bratu i sestri. Vrlo stvarnoj prijetnji koju su predstavljali Walt i njegova moć. Ovo se mjesto činilo milijunima kilometar daleko od stvarnosti. Ova joj je stvarnost bila mnogo draža.

Je li griješila što je željela zaboraviti? Barem nakratko?“Samo da znaš” Donovan joj je promrmljao u usta.” Ići ću polako s

tobom. Ali moj pojam polaganog i ono što drugi smatraju polaganim vjerojatno se znatno razlikuju. Stoga budi upozorena. Kada nešto poželim, nastojim to dobiti. I igram na sigurno. Predugo sam čekao na ovo – na tebe - i neću potratiti ni jednu sekundu pitajući se kamo će nas ovo odvesti. Čvrsto te namjeravam odvesti u svoj krevet – i zadržati te ondje. I to uskoro.”

Bilo joj je ubrzalo, podivljavši u njezinim žilama dok je upijala njegov zavjet. Nije zvučao nimalo nesigurno u sebe. Ne, izgovorio je te riječi s posvemašnjim uvjerenjem. Liznula je usnice, iznenada osjetivši suhoću na njima.

“Što s Travisom i Cammie?” tiho je upitala.Donovan joj je uputio sasvim zbunjen pogled. “Što s njima?”Pročistila je grlo. “Ako mi... ako ti... ako to učinimo, što će se dogoditi s

Travisom i Cammie? Nikada ih ne bih napustila, Donovane. Nikada ih neću napustiti. A toliko je toga neriješeno. U svakom smislu, ja sam otmičarka.”

Dok je izgovarala te riječi, novi joj je val užasa prohujao tijelom. Zadrhtala je uz Donovana, a ruke su joj se stale tresti.

“Čak i da ti ne smetaju... ovdje... s nama... ne možemo se jednostavno igrati obitelji. Ja sam kriminalka. Mogla bih završiti u zatvoru zbog toga što sam učinila.”

Donovan je podigao dlan i nježno pritisnuo kažiprst na njezine usne kako bi je utišao. “Slušaj me, Eve. Naravno da nećeš napustiti Travisa i Cammie. Nikada ne bih tražio takvo što od tebe. Dolazite u kompletu. A ja želim cijeli komplet. A što se tiče tvojih nedjela i odlaska u zatvor? To se neće dogoditi. Pronaći ćemo način da sredimo tvog očuha. A kada se to dogodi, ti – i Travis i Cammie – i ja bit ćemo obitelj.”

Nije znala što da mu kaže na to. Nije imala pojma kako da odgovori na takvu izjavu. Na takvo slijepo prihvaćanje. Zapanjivala ju je činjenica da je smatra nekime s kime želi budućnost s obzirom na to da ju je poznavao tek nekoliko dana. I da ih je prihvaćao u kompletu, što bi odbilo većinu muškaraca.


A način na koji je izgovorio riječ obitelj ispunila ju je toliko prodornom čežnjom da ju je zaboljelo cijelo tijelo. Željela je to. Bože, kako je to samo željela! Da Travis i Cammie budu sigurni i sretni. Da imaju sve što imaju ostali četverogodišnjaci i tinejdžeri. I vlastitu djecu. Oduvijek je sanjala o tome. O velikoj, bučnoj, sretnoj obitelji. Željela je sakriti njegov zavjet u svoje srce i nikada ga ne pustiti van. Ali činilo se tako... nemogućim. Sve to.

Zbunjeno je zurila u njega jer je u svemu tomu postojalo još jedno ogromno pitanje. Što ona osjeća prema njemu?


21. POGLAVLJE

USPJEVŠI nagovoriti Eve da se vrati u krevet kako bi se odmorila zajedno s Cammie, Donovan se povukao u kuhinju i potražio sastojke potrebne za pripremu palačinki. Neće ih odmah pripremiti. Želio je pustiti Travisa, Cammie i Eve da spavaju koliko god žele prije nego što ih probudi radi doručka.

Čim je Sean ušao kroz glavne vratnice kompleksa, doznao je za to. Upalio se alarm, a zasloni u kuhinji zumirali su vozilo, skenirali rožnicu vozača te potvrdili Seanov identitet.

Nekoliko trenutaka poslije, Sean je pokucao na vrata kuhinje, a Donovan mu je rukom dao znak da uđe. Donovan je podigao glavu kada se alarm ponovno oglasio i ugledao Rustyn džip kako prolazi kroz vratnice, zastajući dok je zurila u kameru radi skeniranja rožnice.

Sean se namrštio. “Što Rusty radi vani ovako rano?”Donovan je slegnuo ramenima. “Čini se da ćemo uskoro doznati.”Sean je šutio dok je Rusty prilazila Donovanovim vratima. Donovan ju

je dočekao i kratko zagrlio.“Hej, mala. Otkud ti ovdje u ovo doba?”Na licu je imala nezadovoljan izraz, zbog čega se on – kao i Sean -

smjesta napeo. Sean se prodorno zagledao u nju.“Što ti radiš ovdje?” Rusty je upitala Seana s tračkom obrambenosti u

glasu.“Imam informacije o Eve” odsječno je odvratio Sean.“Imam i ja”, namrgođeno je odvratila Rusty. “Ali voljela bih čuti što ti

imaš za reći.”“Sumnjam da je to dobra ideja”, usprotivio se Sean. “Moraš se kloniti

toga, Rusty. Ne želim da se miješaš. Mogla bi stradati.”Zakolutala je očima. “Ako ti nećeš reći što znaš, neću ni ja. A mislim da

će te zanimati informacija da se jutros netko raspitivao u željezariji.”Sean se smjesta uozbiljio, kao i Donovan. Okrenuo se prema Rusty s

nepokolebljivim izrazom na licu. “Reci mi” naredio je.


Rusty je uzdahnula. “Neki je tip jutros bio u željezariji. Vrlo uglađen. Skockan. Vozi skup auto. Zapisala sam registraciju kako biste ga mogli provjeriti” rekla je Seanu.

Sean je odobravajuće kimnuo, očiju ispunjenih nevoljnim poštovanjem dok je zurio u Rusty.

“Što je rekao?” oštro je upitao Donovan. “Što si mu ti rekla?”“Doći ću do toga”, rekla je Rusty. “Izgledao je posve neobično. Nosio je

dizajnersku odjeću, kužite? Skupocjene sunčane naočale. Svaka mu je dlaka bila na mjestu. Izgledao je dotjerano, hoću reći, kao da je upravo izišao iz salona za uljepšavanje. A kosa mu je sadržavala dovoljno laka da uništi nekoliko slojeva ozonskog omotača.”

Donovan je prštao od nestrpljenja da Rusty konačno prijeđe na stvar.“Ležerno je upitao jesam li vidjela ženu s dvoje djece, tinejdžerom i

četverogodišnjakinjom. Nazvan ju je imenom. Nazvao je Travisa i Cammie imenom. Rekao je da im je otac i da je vrlo zabrinut. Da je Eve nestabilna i da predstavlja opasnost ne samo za sebe nego i za druge i da se boji što će se dogoditi ako je ne uskoro ne vrate u ustanovu i nastave joj davati lijekove. Rekao je da su mu javili kako je Travis viđen u željezariji.”

Donovan se namrštio. U kurac. Nije to želio čuti. Provukao je prste kroz kosu pa iskrivio lice.

“Nisam mogla zanijekati da sam vidjela Travisa, inače bi znao da lažem”, rekla je Rusty. “Stoga sam mu rekla da je klinac koji odgovara Travisovu opisu bio ondje prije nekoliko dana. Želio je zaraditi nešto novca, stoga sam ga zaposlila na nekoliko dana, platila mu, a potom je nestao. Rekla sam mu da se nije pojavio na poslu i da ga nisam vidjela nekoliko dana pa sam pretpostavila da je nekamo otišao. Čak sam rekla tom tipu da je spominjao sestre jer nisam željela da pomisli kako nešto skrivam. Mislila sam da mu, ako budem iskrena, neću dati razloga da posumnja kako pomažemo Eve, Travisu i Cammie pa da će možda povjerovati kako su već otišli odavde.”

“Pametno si postupila, Rusty”, rekao je Donovan.Sean je kimnuo. “Tako je. Ali sumnjam da trebam provjeriti registarske

pločice da bih znao o komu je riječ. Nakon onoga što sam iskopao, prilično je očito tko je taj tip.”

“Što si pronašao?” upitala ga je Rusty pomalo nervoznim glasom.


Sean je oklijevao. “Radije te ne bih upletao, Rusty. Mrzim to što si se uopće susrela s tim tipom. Trebala si me nazvati čim se pojavio. Što da ti je naudio? Ili da nije povjerovao u tvoju priču? Glupo je što si bila sama s njim u radnji, još jednom izvedi takvo što i isprašit ću te.”

Rusty je nezadovoljno frknula. “Nisam dijete, Seane. Mogu se nositi s time. I želim znati u kakvoj su nevolji. Travis mi je vrlo drag.”

Sean je dobacio letimičan pogled Donovanu, a Donovan je kimnuo složivši se da otkrije što je doznao pred Rusty. Morala je znati s čime imaju posla, posebno ako je taj šupak već bio u željezariji. Danas će razgovarati s ocem i pobrinuti se da netko od njegove braće bude u željezariji i da Sean redovito patrolira onuda, te da Rusty ni pod kojim uvjetom više ne boravi ondje sama.

“Nije dobro, Vane” rekao je Sean. “Traže je zbog otmice. Navodi se da je vrlo nestabilna osoba. Ima povijest mentalne bolesti i vjeruje se da predstavlja opasnost za sebe, Travisa i Cammie. Otac je izišao u javnost i čini se da je pobrao velik uspjeh. Vrlo dobro izigrava ulogu tugujućeg oca. Žena mu je umrla, a sada je ostao i bez djece zahvaljujući mentalnoj bolesnici.”

“Koja hrpa govana”, planuo je Donovan.“Jesi li već doznao stvarnu stranu priče?” upitao je Sean podižući obrvu

zbog Donovanove reakcije.“Da, doznao sam”, odvratio je Donovan kroz stisnute zube. “Eve misli

da joj je ubio majku i slažem se s njome na temelju svega ostalog što mi je ispričala. On je nasilni šupak koji želi držati sve u svojoj šaci i spremao se napasti Cammie prije nego što je Eve iščupala nju i Travisa iz njegovih kandži.”

“U pičku materinu”, opsovao je Sean. “Volio bih se dočepati tog kurvinog sina.”

“I ja”, smrknuto je odvratila Rusty.Sean je upro prstom u nju. “Ti se ne miješaj. Jasno? Prepusti to nama,

Rusty. Ne uplići se ni u što.”“Kako god”, promrmljala je. “Svejedno bih ga rado šutnula u jaja.”“Onda, što ćeš učiniti?” upitao je Sean. “Što želiš da ja učinim?”Donovan je uzdahnuo. “Nemam pojma. Još. Moram razgovarati s

braćom o tome. Činjenica da je došao ovamo mijenja sve. Ako zna da su bili ovdje, onda je na mnogo boljem tragu Eve nego što sam mislio. Možda jest, a možda i nije povjerovao da su već otišli, ali ako je doznao gdje su živjeli,


sigurno sumnja da su ostali s obzirom na uništenu prikolicu. Čovječe, možda čak i pomisli da su poginuli.”

“U tom bi se slučaju mogao dulje zadržati”, rekao je Sean. “Ako se brine da su ozlijeđeni ili stradali u oluji, obilazit će mjesne bolnice i vjerojatno će uključiti gradsku i okružnu policijsku postaju. Znaš da neću otkriti kako znam da su ovdje, ali ne mogu reći istu stvar za druge policajce. Znaš da im neću ništa reći, ali ako ostali doznaju za Eve, vjerojatno će nešto i poduzeti. Ako se to dogodi, imat ćeš problema.”

Donovan je kimnuo. “Hvata, Seane. Ne sviđa mi se što riskiraš svoj položaj zbog mene.”

“Onog dana kad budem prešao na stranu zlostavljačkih šupaka i ostavio bespomoćne žene na cjedilu predat ću svoju značku i dati otkaz”, odvratio je Sean ozbiljnim glasom. “Ako mi posao bude nalagao da predam četverogodišnjakinju natrag u ruke nasilnog oca, neću više željeti obavljati taj posao.”

Rustyne je oči nakratko ispunilo divljenje kada je pogledala prema Seanu. Ali uskoro ga je zamijenio ravnodušan pogled dok je slušala razmjenu dvojice muškaraca.

“Odoh ja” rekla je Rusty. “Pobrinula sam se da me nitko ne slijedi, u slučaju da se brinete kako sam došla ovamo čim se tip pojavio. Pričekala sam nekoliko sati. Pojavio se čim sam otvorila željezariju, ali nisam brzala pa sam došla tek sada.”

“Ne želim da se vraćaš onamo” strogo je odvratio Donovan. “Ne želim da se ponovno nađeš s tim kretenom. Zasad otiđi k mami i tati. Poslije ću razgovarati s tatom i obavijestiti ga što se događa.”

“Idem i ja”, rekao je Sean. “Samo sam ti želio reći što sam doznao kako bi mogao biti na oprezu. Važno je da držiš Eve i njezinu obitelj što dalje od očiju javnosti.”

Donovan je kimnuo. “Hvala ti, Seane. I hvala tebi, Rusty. Čujemo se poslije.”

Rusty je izišla iz Donovanove kuće, a Sean ju je slijedio u stopu. Bila je parkirala džip pokraj Seanova patrolnog vozila te je sada zastala pred obama i okrenula se kako bi pogledala Seana u oči.

“Što želiš od mene, Seane? Zašto me još uvijek smatraš malom glupačom koja ima više sreće nego pameti?”


On je iznenađeno trepnuo, a potom suzio oči. “Ne želim ništa od tebe, Rusty. Samo ne želim da se izlažeš opasnosti.”

Ona je zakolutala očima. “I dalje se ponašaš prema meni kan prema glupoj klinki koja nema pojma. Nisam glupa. Znam se brinuti sama za sebe. Nisam se suočila s tipom kada je došao. Nisam brzala, a potom sam najprije došla obavijestiti Donovana o tome što se dogodilo.”

Sean je frustrirano zagunđao. “Ne smatram te klinkom.”Prije negoli je uspjela reagirati, prije negoli je uopće uspjela shvatiti što

namjerava, on ju je naglo privukao u naručje. Čujno se spojila s njegovim prsima, a njegove su usne u istom trenutku prekrile njezine.

Nije to bio nježan poljubac. Bio je ispunjen mnoštvom osjećaja. Frustracije. Ljutnje. Želje. Požude. Potrebe.

Isprva se napela, posve zatečena činjenicom da je Sean Cameron -muškarac koji nikada nije skrivao svoje neodobravanje prema njoj – ljubi. I to ne samo ljubi nego joj posve proždire usne.

Ajme, kako se tip znao dobro ljubiti!Tijelo joj je omlohavilo u njegovu naručju te je rastvorila usne dok je

produbljivao poljubac. Jezik mu je gladno kružio po njezinim usnama, a potom klizimo unutra i prodro duboko dok su kušali jedno drugo.

Jebo te život! Sean Cameron je ljubi! Ostala je bez teksta. Bila je krajnje i posve nesposobna razmišljati o bilo čemu. Smisliti bilo kakav odgovor. Mogla je samo visjeti u njegovim rukama, opuštena u njegovu čvrstom stisku dok ju je vraški dobro ljubio.

A potom, jednako naglo kao što je izgubio kontrolu nad sobom, Sean se povukao i počeo mahnito psovati dok ju je odmicao od sebe.

“Dovraga”, prasnuo je. “To se nije smjelo dogoditi. Oprosti, Rusty. Nisam to smeo učiniti. Nemam prava. Neće se ponoviti.”

Prije nego što je uspjela srediti svoje raštrkane misli, odmarširao je do patrolnog vozila, žustro nabacio šešir stetson koji je smatrala silno privlačnim na glavu, ušao i zalupio vrata za sobom pa odmaglio s Donovanova prilaza. Ostala je tupo stajati, gledajući za njime dok je nestajao niz put prema vratnicama.

Poljubio ju je.Pridigla je drhtavu ruku prema otečenim usnama, još uvijek osjećajući

dodir njegovih na svojima.


Poljubio ju je. Ta joj se misao neprestano vrtjela po glavi. Sean Cameron poljubio ju je.

Zašto?I kog mu je vraga ona to dopustila?


22. POGLAVLJE

DONOVAN je sa snažnim osjećajem zadovoljstva promatrao goste u svojoj kuhinji. Travis je želio ustati iz kreveta, uzvrpoljivši se jer je proveo mnogo vremena u ležećem položaju. Čak je i Cammie žarko željela ustati, stoga ju je posjeo za svoj stol u blagovaonici te postavio stalak za infuziju pokraj nje kako bi mogla sjesti i jesti s ostalima.

Eve je sjedila između njih, lica ozarena od radosti i olakšanja. Donovan je sve upijao, uživajući u tome kako izgledaju u njegovoj kući. Njegova obitelj. Oni su njegovi. Tako je odlučio i više nema povratka. Usrdno se nadao da će se Eve složiti s time.

Znao je da osjeća privlačnost prema njemu, da mu uzvraća osjećaje barem jednim dijelom. Također je znao da su se stvari odvijale munjevitom brzinom te se nadao da nije pretjerao s njom. Bio je iskren kada je rekao da će ići polako, ali jednako je tako bio iskren kada ju je upozorio da njegov pojam polaganog nije ni približno jednak onome što drugi ljudi smatraju polaganim.

Stravično se suzdržavao jer mu je instinkt od prvog trenutka kada ju je ugledao vrištao da je uzme pod svoje. Da je odvede u svoj krevet, da je uzme, obilježi je kao svoju i nikada je više ne ispusti iz ruku.

Ali, uskoro. Vrlo skoro. Večeras, ako uspije istjerati svoju volju. Želio je voditi ljubav s njom. Položiti temelje njihove veze u začetku, takve kakva jest. Želio je da zna što osjeća prema njoj, a riječi su imale ograničen doseg. Morao joj je pokazati.

“Okej, jelo je spremno”, izjavio je, prinoseći stolu pun tanjur vrućih palačinki.

Spustio ih je na sredinu stola pa vilicom nabo palačinke za Travisa i Cammie, a potom spustio tri na Evein tanjur. Ona je raširila oči i instinktivno odmahnula glavom, protiveći se tolikoj količini hrane, ali Donovan ju je ignorirao i strogo naložio:

“Jedi”, rekao je. “Morate se oporaviti. Svi vi.”Ali nije se morao brinuti da će Travis i Cammie imalo oklijevati. Travis

je s užitkom navalio na svoju hrpu palačinki. Donovan se nagnuo kako bi pomogao Cammie, režući palačinke na uredne četvrtine prije nego što ih je natopio sirupom. Ona mu je uzvratila oduševljenim osmijehom, a potom


prihvatila vilicu rukom na koju nije bila priključena infuzija pa počela trpati palačinke u usta.

Eve se činila ushićenom – i potaknutom – promatrajući entuzijazam svojega brata i sestre pa je uskoro učinila isto, slistivši dobar dio sadržaja vlastitog tanjura. Donovan se naslonio u stolcu, jedući, ali uglavnom promatrajući njih i uživajući u prizoru svoje obitelji za zajedničkim objedom.

Da, ovo je bilo ispravno. Usprkos upozorenju njegove braće – shvaćao je razlog njihove zabrinutosti – Eve je bila prava žena za njega. Osjećao je to u svojim kostima. Znao je kako su njegova braća za svoje žene znala da su one prave čim su ih vidjeli. Možda je Samu trebalo dulje da se opameti nego ostalima, ali svi su bili svjesni toga, a možda Donovan nikada nije istinski poimao dubinu ili opseg njihovih osjećaja; znanje da je njihova žena ona prava. Ali sada je shvatio jer je osjećao potpuno istu stvar, a ako su njegova braća osjetila i jednu desetinu žestine koju bi Donovan iskusio kada bi pogledao ili pomislio na Eve, tada je vrlo dobro razumio njihovu želju da uzmu svoju ženu. Samo, nije bio tvrdoglav poput Sama i nije namjeravao gubiti vrijeme pokušavajući zanijekati ono za što je znao da predstavlja njegovu sudbinu.

“Ovo je zbilja fino, gospodine Vane”, ljupkim je glasom rekla Cammie. “Hvala što ste nam spremili doručak.”

“Nema na čemu, dušo”, rekao je Donovan, cereći se što ga je nazvala gospodinom. “Ali to se računa kao ručak. Jutro je prošlo. Razmisli o tome što bi željela za večeru. Imam prilično bogatu smočnicu, ali znaš što? Ako poželiš nešto što nemam, pobrinut ću se da to kupim. Može tako?”

Cammie je žustro zaklimala glavom, usta punih palačinki.“Ja bih zbilja volio jesti svinjske kotlete”, potišteno je odvratio Travis.

“Eve pravi najbolje svinjske kotlete, pire-krumpir i umak, ali prošlo je jako dugo otkad smo si to posljednji put mogu priuštiti.”

Potom se zarumenio, shvativši što je upravo rekao.Donovan se nagnuo naprijed časteći Travisa nježnim, ohrabrujućim

smiješkom. “To mi zvuči kao savršena večera. Ali mislim da Eve još ne bi trebala u kuhinju. Možda ih ne znam napraviti jednako dobro kao ona, ali dat ću sve od sebe.”

“Ah, ne smeta mi”, pobunila se Eve. “Učinio si toliko toga za nas, Donovane. Nemam ništa protiv kuhanja za sve. To je najmanje što mogu učiniti.”


Donovan je odlučno odmahnuo glavom, iako nije bila stvar u tome da mu pomisao na Eve u kuhinji kako priprema jelo za sve nije bila privlačna. Ali ima puno vremena na raspolaganju za to. Zasad ih je sve želio tetošiti i razmaziti. “Moraš se odmoriti. Znam i sam spraviti večeru. Samo želim da se odmaraš, miruješ i oporaviš se. Želim da to svi učinite.”

“U pravu je, Evie”, ubacio se Travis, glasa jednako odlučnog kao u Donovana. “Zasad ne bi trebala kuhati. Dugo si se brinula o nama. Vrijeme je da se netko brine o tebi.”

“Bravo”, Donovan se tiho složio. “Jako si to lijepo rekao, Travise.”Eve je porumenjela, ali u očima joj je bljesnulo zadovoljstvo dok je

zurila u Donovana i Travisa.“Hoćeš li se ti odsad brinuti o nama?” upitala je Cammie.Iako je pitanje bilo dovoljno nevino, Donovan je jasno vidio tjeskobu u

njezinim očima. Činilo se kao da se boji da će ih Donovan izbaciti i ostaviti ih da se sami snalaze.

Čak je i Travis pogledao u Donovana s očiglednim pitanjem u očima. U pogledu mu se nazirala sjena kao da se pribojava istog, kao da se pita je li riječ o tek privremenoj situaciji, te hoće li Donovan nauditi Eve.

Donovan je posegnuo prema Cammienoj ruci i utješno je stisnuo. Ali uključio je i Eve i Travisa u svoju izjavu. Želio je da znaju točno kako stvari stoje.

“Naravno da ću se odsad ja brinuti o vama. I drago mi je što si to spomenula jer postoji nešto o čemu bih vrlo rado želio razgovarati s tobom i Travisom.”

Cammiene su se oči raširile, a čak je i Travis izgledao iznenađeno. Potom se u Travisov pogled uvukla nesigurnost, kao da se pribojava najgoreg.

“Eve mi se jako sviđa i želim da ostane sa mnom. Zauvijek”, rekao je bez okolišanja.

Želio je reći to Eve i u nekoj drugoj prilici, osim kada su nasamo, inače bi mogla pomisliti kako su ga ponijeli osjećaji te da govori stvari koje zapravo ne misli. Budući da je iznio svoje osjećaje pred njezinim bratom i sestrom, nadao se da će shvatiti kako je posve ozbiljan i posvećen namjeri da svoje riječi pretvori u djela.

“Ali želim da i vi ostanete. Želim da budemo... Obitelj”, rekao je, procjenjujući njihovu reakciju na svoju izjavu.


Travis je izgledao iznenađeno – i preplavljeno olakšanjem. Cammieno se lice ozarilo.

“Kako to misliš?” promuklim je glasom upitao Travis. “Želiš da svi ostanemo s tobom?”

“Da, to želim”, tiho je odvratio Donovan. “Znam da nisam vaš pravi otac, ali rado bih vam oboma bio otac. Bio bih ponosan zvati vas svojom djecom i zauvijek bih vas volio i štitio.”

“Ne sviđa mi se moj pravi tata”, tužno je rekla Cammie. “Bojim ga se. On nije dobar, Vane. Želim da ti budeš moj tata.”

Donovan se dodatno rastopi, a da već nije bio beznadno zaljubljen u tu malenu djevojčicu, njezine bi ga riječi dokrajčile.

“Više se ne moraš brinuti zbog svoga pravog oca, Cammie. Ja ću se brinuti o tebi, tvom bratu i Eve. Želim da budemo obitelj. Prava obitelj. A ono što ne shvaćaš jest da ja imam vrlo veliku obitelj i da će te i ona voljeti. Imat ćeš djeda i baku. Mnoštvo stričeva, strini, bratića i sestrični. Već sam ti spominjao Charlotte. Ona je tvojih godina. Ali još je djece na putu” dometnuo je sa smiješkom na usnama. “Moja braća Sam i Garrett dobit će bebe početkom sljedeće godine.”

“Obožavam bebe!” uskliknula je Cammie, uzbuđeno zapljeskavši rukicama.

Donovan je skrenuo pogled prema Eve, koja je sve vrijeme šutjela.“Što ti kažeš, Eve?” tiho je upitao. “Što bi ti željela?”Istog trenutka, Travis i Cammie uputili su Eve molećiv pogled kao da

se boje da će ona stati svemu tomu na kraj. Donovan je mudro postupio što je potegnuo to pitanje u Travisovu i Cammienu prisustvu, ali ni u kojoj mjeri nije nastojao manipulirati njome. Samo je želio da zna kako ima sasvim ozbiljne namjere u vezi s njom. Nadao se da ga poznaje dovoljno dobro da zna kako ne bi upleo Travisa i Cammie u to osim ako nije siguran. Ne bi ugrozio njihove osjećaje da nije sasvim siguran u vlastite osjećaje i namjere.

“Želim da budeš sretna, Evie”, tihim je i ozbiljnim glasom rekao Travis. “Odrekla si se toliko toga radi mene i Cammie. Povrijedio te. Znam to. Također znam što ti je pokušao učiniti. I znam kolikom si se riziku izložila kada si odvela mene i Cammie od njega. Stoga, ako to želiš, imaš moj blagoslov. Ne želim da se odrekneš vlastitog života radi mene i Cammie.”

Eveine oči napunile su se suzama. Nakratko je ostala šutjeti, očigledno preplavljena osjećajima zbog Travisovih riječi. Cammie je izgledala zabrinuto


što Eve nije smjesta odgovorila. Ustala je i uspela joj se u krilo, polažući slobodni dlan na Evein obraz.

Nježno ga je pogladila, brišući suze koje su klizile niz Eveino lice.“Nemoj plakati, Evie”, ozbiljnim je glasom rekla Cammie. “Van kaže

da će se brinuti o nama. Sve će biti u redu, zar ne, Vane?”“Naravno, dušo”, odlučno je izjavio, netremice zureći u Eve dok je

ponavljao svoj zavjet.Eve je snažno zagrlila Cammie te posegnula prema Travisovu dlanu i

stisnula ga. Njih su troje predstavljali krhak prizor, ali u njemu se nazirala i odlučnost. Bili su cjelina. Čvrsta, neraskidiva obiteljska cjelina, čiji je dio Donovan žarko želio biti.

Polako, Donovan je ispružio ruku prema Travisu, a potom posegnuo prema Eve s druge strane, povezujući ih u krug.

“Mi smo obitelj”, rekao je Donovan. “Odsad pa nadalje, možete računati na mene kad je riječ o bilo čemu. Ako vas bilo što ikada uplaši, očekujem da mi se obratite. Ako vas bilo što zabrine ili osjetite potrebu razgovarati s nekim, uvijek ću biti tu za vas. Moramo srediti mnogo toga. Postoji mnoštvo neriješenih pitanja. Ali učinit ćemo to. Zajedno.”

“Voljela bih to”, tiho je odvratila Eve, prvi put otvoreno odgovarajući na – i prihvaćajući – Donovanovu ponudu.

Travisu je naizgled laknulo. Cammie je oduševljeno zacičala, a potom se iz Eveina krila bacila u Donovanovo naručje, tjerajući ga da pusti Travisovu i Eveinu ruku. Nasmijao se kada je ovila rukice oko njega i čvrsto ga stisnula.

“Volim te”, prošaptala mu je na uho.On je nakratko zatvorio oči, osjećajući knedlu u grlu koja ga je

sprječavala da progovori. Sjedio je ondje, uživajući u osjećaju bezuvjetne dječje ljubavi, te se na licu mjesta zakleo da će je uvijek uzvraćati. Da čak ni djeca koju će on i Eve jednoga dana imati neće umanjiti njegovu ljubav i pažnju prema Cammie i Travisu. Oni će zauvijek predstavljati njegovu prvu djecu i zauzimati posebno mjesto u njegovu srcu.

“I ja tebe volim, dušice. Želim da to zauvijek pamtiš, dobro?”Cammie je kimnula u njegov vrat, a potom mu se snažnije privila uz

prsa. Široko je zijevnula i opustila se u njegovim rukama. On ju je namjestio u naručju kako bi je mogao bolje držati pa se ponovno usredotočio na Eve i Travisa.


“Što ćemo učiniti?” tiho je upitao Travis. “Hoću reći, u vezi s njime? Nastavit će progoniti Eve. Željet će je kazniti za ono što je učinila. Ne smijemo to dopustiti, Vane. Ubit će je. Jednako kao što je ubio...”

Travis je utihnuo i hitro skrenuo pogled, ali Donovan je prije toga uočio sjaj suza u njegovim očima. I Eveine su se oči iznenada ovlažile na spomen njihove majke.

Donovana je boljelo srce zbog spoznaje da je Travis vrlo dobro svjestan načina na koji je umrla njegova majka. Da se morao pomiriti s činjenicom da mu je vlastiti otac oduzeo najvažniju osobu u životu.

“Ne želim da se brineš zbog njega”, odlučno je rekao Donovan. “Želim da se posvetiš svom oporavku i brizi za sestre. Moja braća i ja pobrinut ćemo se za to da vam tvoj otac više ne predstavlja nikakvu prijetnju. Vjeruješ li u to?” Travis je polagano kimnuo. “Nego, ova mlada dama samo što nije zaspala u mojim rukama, stoga ću je odnijeti u krevet, a možda bi i ti mogao razmisliti o tome da se odmoriš. Treba li ti još lijekova za bolove?”

Travis je odmahnuo glavom, nakratko oklijevajući. Prvo je pogledao Eve, a potom i Donovana prije nego što se ponovno oglasio.

“Zašto ne bi odnio Cammie u moj krevet? Bit će joj udobno, a i navikla je spavati i sa mnom i s Eve. Znam da se i Evie mora odmoriti.”

Donovan je jedva obuzdao svoje iznenađenje. Mogao se zakleti da mu Travis popločava put kako bi mogao biti sam s Eve time što želi da Cammie spava u njegovu krevetu, a sudeći po rumenilu koje je oblilo Eveino lice, i ona je zaključila istu stvar.

Ipak, Donovan nije namjeravao gledati poklonjenom konju u zube. Njemu i Eve bilo je potrebno zajedničko vrijeme nasamo. Ne samo kako bi vodili ljubav – što je Donovan jamačno namjeravao učiniti – nego kako bi mogli raspraviti o stvarima koje hi inače uzrujale Cammie kada bi ih načula.

“Ako tako želiš”, rekao je Donovan.Travis je kimnuo. “I dobro sam. Hoću reći, za sada. Možda će mi noćas

ponovno trebati lijek. Najviše me boli kada ležim na leđima pa mi je zato teško zaspati.”

Donovan se namrštio. “Trebao si mi sinoć reći. Nema razloga da se mučiš. Mogao sam ti dati injekciju kako bi se dobro naspavao.”

“U redu je”, rekao je Travis. “Bit ću dobro. Leći ću sada kad odneseš Cammie u krevet, a poslije večere može ponovno spavati u mom krevetu. Veselim se svinjskim kotletima.”


Donovan se nasmiješio. “Okej, hajdemo onda odvesti tebe i Cammie u krevet.”

Prije nego što su se uspjeli i pomaknuti, netko je pokucao na kuhinjska vrata. Budući da ga nadzorni sustav nije upozorio na pridošlicu, Donovan je shvatio da je riječ o nekome od braće ili šurjakinja. Podigavši pogled, kroz ostakljeni je dio vrata ugledao Garretta.

Sranje. Garrett zna biti vrlo zastrašujuć. Posljednje što je želio jest da njegov brat nasmrt prestraši Cammie ili Eve.

Uzdahnuvši, ustao je i premjestio Cammie na susjedni stolac.“To je samo moj brat Garrett”, objasnio je kako bi ublažio strah na

Eveinu licu. “Često ćete ga viđati. Pa, njega i sve ostale. Sam i Sophie željet će dovesti Charlotte da se vas dvije upoznate, Cammie.”

Cammie se sramežljivo nasmiješila i gurnula palac u usta.Donovan je prišao vratima, iživciran zbog upadice. Ali trebao je to i

očekivati. Garrett kao Garrett, želio se na vlastite oči uvjeriti u što se Donovan upliće. Bolje da to odmah riješi pa da ga Garrett ostavi na miru. Nema šanse da Garrett baci i jedan pogled na Eve, Travisa i Cammie te da ne napravi potpuni zaokret u mišljenju i prestane upozoravati Donovana.

Garrett možda i jest najtmurniji i najnamrgođeniji među braćom Kelly, ali istodobno je ogroman mekušac kada je riječ o ljudima koje voli. A Donovan nije sumnjao kako će se na prvi pogled zaljubiti u Eve i njezinu obitelj.

Otvorio je vrata i ostao zatečen ugledavši zdjelu prekrivenu aluminijskom folijom u Garrettovim rukama.

Podigao je obrve. “Čemu dugujem zadovoljstvo zbog ovog nenadanog posjeta?” Garrettu nije promaknulo kada je naglasio riječ nenadani, ali oglušio se na Donovanovo podbadanje te se proguran unutra.

“Donio sam vam njam-njamove od karamele. Pomislio sam da bi se svidjele Cammie. Charlotte ih obožava i vječito preklinje svog strica Garretta da joj ih napravi”, s tračkom je humora rekao Donovanu. “Osim toga, moja mi supruga kaže da nema te žene na svijetu koja bi odoljela čokoladnoj divoti poput ove.”

Donovan se nacerio i uzeo zdjelu. “ Uđi. Upravo smo zgotovili kasni doručak. Svi su za stolom. Upoznat ću vas. Samo, Garrette? Nastoj ih ne preplašiti.”


Garrettovo je lice poprimilo posve nevin izraz. “Ja? Pa ja sam oličenje ljubaznosti, sjećaš se?”

Donovan je frknuo. “Kako god. Samo se lijepo ponašaj. Oni su... oni su sada moja obitelj, Garrette. Rekao sam im to. Rekao sam to Cammie i Travisu. Da su ne samo moja obitelj nego i da je moja obitelj njihova. Obavijestio sam ih o velikom broju stričeva, strini, bratića i sestrični, a da i ne spominjem mamu i tatu.”

“I, kako su primili tu vijest?” tiho je upitao Garrett.Donovan je izdahnuo pa pogledao prema blagovaonici kako bi se

uvjerio da ga ne mogu čuti. “Bili su izvan sebe, čovječe. Da si samo vidio nadu i čežnju u njihovim očima. Zamalo sam se slomio. Bojali su se da ću ih napustiti i da je moja pomoć tek privremena.”

Garrett se namrštio. “Nadam se da si ih uspio uvjeriti u suprotno.”“O, da, jesam. Vrlo sam im jasno dao do znanja da ne idem nikamo,

kao ni oni. I da nisam samo ja na njihovoj strani, nego da ste i svi vi.”Garrett je kimnuo. “Dobro. A sada me upoznaj sa svojom obitelji.”Te su riječi svjedočile o Garrettovoj potpori Donovanu. Poručio mu je

da ga bezrezervno podržava. Donovan je znao da ga Garrett neće iznevjeriti, ali ipak, zbog tih mu je riječi silno laknulo.

Da, njegova su braća brinula zbog njega i čak su se ponekad ponašali pretjerano zaštitnički, ali kada je bilo potrebno, podržavali su ga bez zadrški. Baš kao i ostatak Kellyjevih. Nije postojala ni jedna obitelj na svijetu poput njegove i Donovan je znao da to ne govori samo zato što im pripada.

Kellyjevi su bili odana, opaka skupina dragih ljudi i Donovan ih ne bi mijenjao ni za što na svijetu.

On i Garrett prišli su stolu za kojim su ostali sjedili. Cammie je sada sjedila na Eveinu krilu, a lice joj je odisalo zabrinutošću koja je ispunjavala cijelu prostoriju. Čim je Garrett spustio pogled na djevojčicu, lice mu se smekšalo.

Garrett je bio mrk. Namrgođen i sasvim opak, ali bio je jedan vjeran gad. Odan od glave do pete i spreman dati život za sve svoje bližnje. Dovraga, čak je bio primio metak namijenjen Sophie. I ponovno bi to učinio radi bilo koje među svojim šurjakinjama.

“Društvo, želim da upoznate mog starijeg brata Garretta. Garrette, ovo su Eve i njezina sestra, Cammie, te njihov brat, Travis.”


Travis je istog trena ustao, kriveći lice od bola zbog nagle kretnje. Ali uspravio se i ozbiljna lica pružio ruku Garrettu.

“Drago mi je, gospodine. Čuli smo mnogo toga o vama.”Garrett je zurio u tinejdžera očiju ispunjenih poštovanjem. Uhvatio je

Travisovu ruku i stisnuo je.“I meni je drago, sine. I sam sam čuo puno toga o vama. Donovan se

jako ponosi načinom na koji si se brinuo o svojim sestrama. Mnogi odrasli muškarci ne posjeduju takvu vrlinu kakvu si ti pokazao.”

Travis je porumenio, očigledno počašćen Garrettovim komplimentom. Potom se Garrett okrenuo prema Eve i Cammie te im uputio topao i srdačan smiješak.

“Hej, malena. Drago mi je što te upoznajem. Imam još jednu nećakinju tvojih godina. Charlotte. Mislim da ćete vas dvije biti sjajne prijateljice.”

Eve se činila nevjerojatno zadovoljnom zbog činjenice da je Garrett nazvao Cammie svojom nećakinjom. Zamijetila je njegovo prihvaćanje te su joj oči ponovno zablistale od suza. Nakratko je skrenula pogled kako bi se pribrala i spriječila samu sebe da se pretjerano prepusti osjećajima. Ali Garrettu to nije promaknulo.

“Donio sam ti posebnu poslasticu, Cammie”, rekao je Garrett, zadržavajući vedar ton glasa, iako mu je pogled počivao na Eve.

Cammie se ozarila, a usne su joj se razvukle u sramežljiv smiješak oko palca. Povukla je rukicu, zadržavši tek vršak palca na usnama. “Kakvu?”

Posegnuo je prema zdjeli u Donovanovim rukama i sklonio aluminijsku foliju.

“Njam-njamove od karamele. Ne znam kako se točno zovu, ali ja sam ih tako nazvao jer kad ih jedeš možeš samo ponavljati njam-njam-njam zato što su tako fini.”

Cammie se zahihotala i bojažljivo pružila ruku prema jednoj kockici. Garrett je spustio zdjelu kako bi je mogla uzeti, a potom ponudio i Travisa prije nego što je spustio zdjelu pred Eve.

“Vrlo mi je drago što te upoznajem, Eve”, tiho je rekao Garrett, “Želim da nešto znaš, a siguran sam da ti je to Donovan već rekao, ali volio bih da to čuješ iz mojih usta. Kao prvo, ja, moja braća i cijela naša organizacija, kao i cijela naša obitelj, učinit ćemo sve kako bismo ti pomogli i dobro se pobrinuli da više ništa ne naudi tebi ili tvom bratu i sestri. A kao drugo, dobrodošla u obitelj.”


Eve je izgubila bitku sa suzama. Skliznule su joj niz lice pa ih je požurila obrisati. Travis je pružio ruke prema Cammie, ali Donovan ga je preduhitrio i uzeo je u naručje prije nego što se Travis ozlijedi podižući je sam.

Garrett se potom sagnuo i privukao Eve u čvrst zagrljaj. Ona je isprva oklijevala, a potom ustala i uzvratila mu zagrljajem, Garrett se nacerio odmičući se, a potom je pljesnuo Donovana po leđima.

“Baš ti je pala sjekira u med, Vane. Ne mogu reći isto za njih, jer ih je dopao štreber poput tebe, ali ti svakako izvukao tanji kraj.”

Donovan je zakolutao očima. “Koliko ti puta moram reći? Štreberi su privlačni.”

Eve se nasmijala, ali i žustro zaklimala glavom. “Pamet je vrlo primamljiva muškarčeva osobina.”

Garrett se nasmijao s njom, a potom joj srdačno raskuštrao kosu. Ponio se baš poput starijeg brata. A Eve je uživala u njegovoj gesti. Oči su joj blistale od sreće.

“Idem, skidam vam se s vrata. Samo sam želio svratiti i predstaviti se. I, buraz, da te odmah upozorim. Znaj da možeš očekivati slične posjete od ostatka klana. Cure umiru od nestrpljenja da upoznaju ženu koja te osvojila, i naravno da će ti željeti dati svoj blagoslov. Znaš koliko su zaštitnički nastrojene prema tebi i Joeu s obzirom na to da ste vas dvojica jedina slobodna braća. Izgleda da je sada Joe ostao jedini.”

Donovan je pogledao prema Eve, promatrajući njezinu reakciju dok je Garrett govorio o njegovoj i Eveinoj vezi kao da je gotova stvar. Nepobitna činjenica. Obrazi su joj se rumenjeli, ali nije izgledala posramljeno. Izgledala je... sretno. A to je učinilo Donovana još sretnijim.

Njezin pristanak predstavljao je jedinu zapreku njihovu odnosu. Koliko god to smiješno zvučalo s obzirom na činjenicu da je tražena kriminalka i da su ona i njezini brat i sestra u bijegu od nasilnog šupka, te su se stvari ipak mogle riješiti. Na pristanak je pak nije mogao prisiliti. Morala mu se predati svojevoljno i svesrdno, ma koliko Donovan žudio za time da je snagom volje privoli da pristane.

“Hajde. Ispratit ću te”, rekao je Donovan, želeći ponovno ostati sam sa svojom obitelji. Nije bio spreman podijeliti ih s ostatkom svoga klana. Ne još. Doći će i taj trenutak. Dakako da ih je želio predstaviti svojoj velikoj, bučnoj


obitelji punoj ljubavi. Ali zasad ih je samo želio skrivati i uživati u sjaju nečeg posve novog i vrlo dragocjenog.

Garrett se pozdravio i potom napustio kuhinju s Donovanom za petama. Kada su izišli pred kuću, Garrett se okrenuo Donovanu s ozbiljnim izrazom na licu.

“Prelijepa je, stari. I u pravu si. Vrlo krha. Isuse, dovoljno je da je jednom pogledam pa da se raspizdim jer ju je neki kreten samo i dotaknuo.”

“Još i gore”, odvratio je Donovan dok mu je bijes kiptio u prsima. “Spremao se napasti Cammie kada se Eve umiješala i izvukla ih odande.”

“Koji kurac?” proderao se Garrett. “Isuse Kriste, pa ona je dijete! A vlastiti ju je otac pokušavao zlostavljati? Je li uspio? Sam ću otići i rastrgati tog kurvinog sina. Približit će se Eve ili Cammie samo preko mene mrtva.”

Donovan je odmahnuo glavom. “Ne znam. Eve misli da nije. Ispitala je Cammie, iako obilaznim putem i vrlo suptilno. Ne želi je uzrujavati ni poticati na takvo razmišljanje. Ali Travis je bio taj koji je nazvao Eve. Duga je to priča i podijelit ću je s tobom i ostalima čim uhvatim priliku. Ali taj je gad nastojao sve držati pod svojom papučom, a kada se Eve počela opirati njegovoj kontroli, kaznio ju je i zagorčao joj život. A nakon što je ubio Eveinu majku, očekivao je od Eve da je zamijeni i preuzme majčino mjestu u njegovu krevetu.”

“Govno jedno”, zarežao je Garrett. “Volio bih dobiti dvije minute nasamo s njime. Otkinuo bih mu jaja i zadavio ga njima.”

“Aha”, odvratio je Donovan. “Stani u red. Ja planiram prvi doći do njega.”

“Bio sam ozbiljan kada sam spomenuo ostatak obitelji. Svi žele upoznati Eve, Cammie i Travisa. Zabrinuti su za tebe, ali mislim da će, čim je upoznaju, njihova zabrinutost ispariti u trenu. Znam da se to meni dogodilo. Ne mogu reći da te i malo krivim. Ne znam kako bi ih itko mogao i pogledati pa ne reagirati onako kako si ti reagirao. Dobra su to djeca. Posebice Travis. Ponaša se puno zrelije od petnaestogodišnjaka.”

“Pomozi mi s time, stari. Može? Osiguraj mi barem današnji dan. Maren će uskoro doći kako bi ih pregledala i donijela još solne otopine za Cammie, stoga će danas ionako biti kaotično, a zbilja bih volio provesti malo vremena s njima i pustiti ih da se smjeste prije nego što ostali nahrupe.”


Garrett je kimnuo. “Nazvat ću ih i objasniti im. Čim im kažem da sam upoznao Eve i klince, primirit će se dok i sami ne dobiju priliku da ih upoznaju.”

“Ima još jedna stvar”, rekao je Donovan. “Evein je očuh već bio u željezariji. Rusty je jutros došla kako bi me obavijestila da je njuškao i postavljao pitanja. Zna da je Travis bio ondje, stoga se Rusty nije ni trudila lagati mu. Ispravno je postupila i rekla mu je što je i trebala. Priznala je da je radio ondje nekoliko dana. Bila je iskrena u vezi sa svim, osim o tome gdje su sada, kako ne bi postao sumnjičav ili pomislio da mu laže ili pokušava nešto sakriti. Ali moraš upozoriti ostale. Ne želim da Rusty odsad sama odlazi u željezariju. A ne želim ni da tata bude sam ondje. Sean je upoznat sa situacijom pa će organizirati ophodnje i povremeno provjeravati stanje. Ali dok se sve to ne riješi, osjećao bih se puno bolje kada bi ti razgovarao sa Samom i dogovorio da jedan od nas ili netko iz Nathanova i Joeova tima neprestano boravi u željezariji.”

Garrettovo lice smrknulo se nalik na olujni oblak. “Taj je mali govnar već stigao? Kako ju je, dovraga, uspio tako brzo pronaći?”

“Posjeduje mnogo novca i sredstava, a da i ne spominjem poznanstva. Sean je malo kopao. Eve traže zbog otmice, a očuh joj je iznašao medicinski karton s navodnom poviješću mentalne bolesti. Temeljit je. To mu moram priznati. Pobrinuo se skupiti dokaze o tome da je nestabilna i da predstavlja opasnost ne samo za sebe nego za bilo koga tko stupi u kontakt s njom.”

“Kurvin sin. To je pravi užas, stari. Imaš li pojma što ćeš učiniti?” Donovan je odmahnuo glavom. “Ne, još nemam. Napredujem korak po korak, a ma koliko grozno zvučalo, trenutačno sam usredotočen na to da je odvedeni u svoj krevet i natjeram je da shvati da je sve ovo stvarno. Mora steći povjerenje u mene prije nego što uspijem učiniti bilo što za nju. Bojim se da će pobjeći, stoga želim biti vraški siguran da osjeća isto što i ja.”

Garrett je kimnuo. “To ima smisla. I sam bih učinio istu stvar.”Donovan se nasmijao. “Znam da bi. Dovraga, i učinio si to.”“Aha. I ne osjećam nikakvu grižnju savjesti. Zbog toga sam dobio što

sam želio. Saru. Jedino zbog čega žalim jest to što nisam puno ranije bio iskren prema njoj pa je sve doznala na onakav način.”

“Sve je dobro ispalo. Samo je to važno. A sada ste vjenčani i čekate dijete.”


Garrettovo se lice razvuklo u blentav, kretenski osmijeh. Ozario se, a plave su mu oči zablistale od sreće. Izgledao je poput klinca kojem se upravo ostvarila božićna želja.

“Razumiješ li sada zašto želim ono što ti i ostali imate?” tiho je upitao Donovan. “Razmisli o tome kako se osjećaš zbog toga što žena koju voliš nosi tvoje dijete i što je svake noći u tvome krevetu, i čeka te svakog puta kada se vraćaš kući iz misije.”

“Da, kužim. Samo nisam želio da se... zadovoljiš ničim manjim. Nisam želio da objeručke prihvatiš prvu priliku koja ti se pružila samo zato što se možda bojiš da se to nikada nećeš doživjeti. Ja – svi mi – samo želimo da budeš sretan.”

“Shvaćam. Ali, Garrette, ne zadovoljavam se ničim manjim. Eve je ona prava. Dosad nisam upoznao pravu jer sam čekao nju. To je to i ne mogu ti to bolje objasniti. Ne mogu objasniti, jednako kao što ti ne možeš objasniti kako ti je bio potreban samo jedan pogled na Saru da shvatiš da je ona prava, ili kako je Nathan od samog početka znao da je Shea prava žena za njega. Kao što je Sam znao da je Sophie prava za njega pa je mjesecima patio za njom prije nego što smo je izvukli iz jezera. Bio je mnogo tvrdoglaviji od svih vas i snažnije se opirao, pa čak i otišao toliko daleko da nije povjerovao Sophie kada se pojavila preklinjući ga za pomoć. Ja ne namjeravam ići tim putem. Eve je ona prava i neću se nimalo opirati tomu. Dovraga, previše to želim. Želim... nju.”

Garrett se nasmiješio i podigao sklopljenu šaku kako bi Donovan udario svojom o nju. “Oohrah2, stari. Oohrah”

Donovan se nacerio. “O, da, oohrah! Ništa od onog hooyah sranja!”“Okej, vrati se svojoj obitelji. Ja sada brišem, a ti se ne brini. Odvratit ću

napasnike i reći im da te puste da dišeš. Prenijet ću im sve što sam primijetio, ali znam da će mama postati samo još odlučnija u želji da upozna Eve i svoju najnoviju unučad čim joj kažem da si ozbiljan u vezi s njom.”

Donovan mu je mahnuo, osjećajući sladunjavo uzbuđenje zbog činjenice da mu je Garrett rekao neka se vrati svojoj obitelji. O da, svojoj obitelji. Svojoj. Nije ih se namjeravao odreći bez poštene borbe. Zajebi borbu. Radije će umrijeti nego dopustiti da mu ih itko oduzme.

2 Borbeni poklič američkih marinaca. (Nap. prev.)


23. POGLAVLJE

DONOVAN je u potpunoj tišini promatrao Travisa i Cammie dok su čvrsto spavali. Dirnuo ga je prizor šćućurenog dvojca, Cammie sklupčane uz Travisov bok i rukice s krajnjim povjerenjem prebačene preko bratova trbuha.

Glava joj je počivala na njegovoj nadlaktici te se ugnijezdila pod njegovim ramenom. Travisova glava bila je nagnuta u stranu tako da mu je brada gotovo dodirivala Cammiene raštrkane kovrče.

Maren i Steele došli su kako bi Maren mogla pregledati Travisa, Cammie i Eve. Namjestila je Cammienu infuziju, zadovoljna njezinim napretkom i sniženom temperaturom. Travis je još uvijek osjećao bol i nelagodu, iako je to pokušavao sakriti. Maren je ustrajala u tome da mu dade još jednu injekciju, a potom je rekla Donovanu kako mu može nastaviti davati obične lijekove protiv bolova dok se ne oporavi.

Eve je obavijestila da je s njom sve u najboljem redu nakon što joj je pregledala glavu i detaljno je ispitala o simptomima koje osjeća.

Nakon toga, Maren i Steele otišli su, a Maren je rekla kako neće dolaziti osim ako Donovan bude mislio da je potrebno.

Nakon što potroši posljednju vrećicu otopine s antibioticima, Donovan je mogao prestati davati Cammie infuziju i nastaviti nadzirati njezin oporavak.

Čim su Maren i Steele otišli, Donovan, Eve, Travis i Cammie izvalili su se u dnevnom boravku i gledali filmove sve dok nije postalo očito kako su Travis i Cammie spremni za odlazak u krevet.

Garrett je očigledno održao riječ o tome da će reći ostatku obitelji da miruju, jer nitko nije navraćao, na čemu mu je Donovan bio zahvalan. Uživao je u svakom trenutku mirne večeri s Eve te njezinim bratom i sestrom. Veselio se pri pomisli na bezbroj takvih večeri.

Stajao je na dovratku, još koji trenutak promatrajući djecu i ponoseći se svojom obitelji. Svojom djecom. Dakako, rijetki su muškarci željeli započeti vezu na takav način. S kompletnom obitelji. Preuzimanje odgovornosti za četverogodišnjakinju i tinejdžera nije lak zadatak. Ali Donovan se zaljubio u


sve njih i veselio se danu kada će ih moći službeno zvati svojima i dati im svoje prezime.

Cammie i Travis Kelly. Sviđalo mu se kako to zvuči. Tiho je isprobao riječi na usnama.

Eve Kelly zvučalo je još i bolje. Mahnito je trčao pred rudo. Čekao ih je dug put prije nego što on i Eve uopće i pomisle na brak. Ali to nije značilo da ne razmišlja o danu kada će sve postati službeno.

U njegovim očima oni su mu već pripadali. U očima njegove obitelji predstavljali su njezin sastavni dio. Ali Donovan je želio da cijeli svijet dozna za njih. A to neće biti moguće dok ne ukloni sve i svakoga tko im prijeti.

Nevoljko se povukao u hodnik, nečujno zatvarajući vrata za sobom, a potom se zaputio prema Eve. Večeras će voditi ljubav s njom. Učinit će je svojom. Osjećao je bolnu potrebu da se to dogodi. Žudio je za time da je drži u naručju dok vodi ljubav s njom. Da je promatra dok se rastače pod njime, pogleda prikovanih jedno za drugo i tijela spojenih na najintimniji mogući način.

Neće je siliti ako nije spremna, ali usrdno se nadao da ga želi jednako kao što on želi nju. Čekat će dovijeka ako je potrebno, ali svaki se djelić njegove duše molio da bude spremna.

Kada je stigao do vrata, tiho je pokucao i oslušnuo zrak čekajući njezin odziv. Kada ga je začuo, ušao je i smjesta je potražio pogledom.

Sjedila je na krevetu, odjevena u pidžamu jedne od njegovih šurjakinja koju su poslale s ostatkom odjeće za nju. Osobno će im zahvaliti na velikodušnosti i spremnosti na pomoć potpunoj strankinji, ali trenutačno je bio usredotočen isključivo na Eve i to da bude nasamo s njom, bez ikakva ometanja iz vanjskog svijeta.

Srela je njegov pogled, a rumenilo joj je navrlo u obraze. Je li bio tako očit? Izgledala je preslatko, oslonjena na jastuke, s koljenima privučenim na prsa i ruku ovijenih oko njih. Ali nije zamjećivao nikakvu naznaku koja mu je govorila kako nije voljna učiniti ono što je namjeravao.

Prišao je krevetu i spustio se pokraj njezina kuka, približivši joj se tek toliko kako bi mogao sjesti na rub madraca. Potom je posegnuo prema njezinoj ruci i prinio je svojim usnama, ljubeći joj sve i jedan prst.

“Želim voditi ljubav s tobom, Eve”, izjavio je bez okolišanja.Postojali su vjerojatno bolji načini zavođenja žene, ali on je bio izravan

tip i to se nikada neće promijeniti. Osim toga, znala je što smjera. Sasvim je


jasno obznanio svoju želju, stoga nije bilo potrebe za smiješnim i sramežljivim igricama.

“Hoćeš li mi to dopustiti?” tiho je upitao.Njezine su se zjenice raširile, a rumenilo dodatno obojilo obraze.

Nervozno je oblizala usnice, a on je gotovo zastenjao naglas.“Nemam mnogo... iskustva”, prošaptala je. “Ne želim da se razočaraš.”Srce mu je poskočilo zbog nesigurnosti koja je isijavala iz njezina lica.“Dušo, nema šanse da me razočaraš. Moram znati samo i isključivo

jednu stvar. Želiš li me onoliko koliko ja želim tebe? Želiš li večeras voditi ljubav sa mnom?”

Ona je polagano kimnula, a neodoljivo sramežljiv izraz procvjetao je na nježnim crtama njezina lica. Bila je, jednom riječju, prekrasna. I bila je njegova. Morao je suspregnuti poriv da je zgrabi u naručje, baci je na leđa i svom se silinom zabije u nju. Ali obuzdao je svoje pećinske nagone i natjerao se da ide polako.

Pažljivo joj je sklonio ruke s koljena pa je povukao naprijed tako da je može zagrliti, čvrsto ovijajući ruke oko njezina tijela. Gledali su se u oči, a usne su im bile udaljene tek nekoliko centimetara. Osjećao je svaki njezin dah. Bili su kratki i isprekidani, a bilo joj je mahnitalo, trepereći u njezinu vratu poput leptira. Obuzeo ga je poriv da je poljubi točno u to mjesto na vratu, stoga mu se i prepustio.

Eve je naglo uzdahnula, a potom se rastopila u njegovu naručju, omlohavjela tijela. Osjećao je udaranje njezina srca na svojim prsima, svaku njezinu oblinu, dodir njezinih bradavica na svome tijelu.

Slatka. Tako nevjerojatno slatka. Bila je tako mekana, ženstvena i posve savršena. Držao je savršenstvo – svaki san koji je ikada sanjao – ovdje, u svojim rukama. Nikada neće postojati savršenija noć od ove. Prvi put kada će voditi ljubav. Prvi iskaz njihove rastuće ljubavi. Kada će joj bez riječi – jer riječi to nikako nisu mogle izrazita – pokazati što mu sve znači i što će mu sve značiti.

Liznuo je mjesto na kojem joj je bilo udaralo te je ponovno poljubio, penjući se prema njezinu uhu. Zubima joj je nježno povukao ušnu resicu i gricnuo je prije nego što ju je liznuo jezikom. Potom je okružio obris njezina uha i osjetljivu školjku, prelazeći jezikom po njezinoj koži sve dok se nije stala vrpoljiti.


“Želim te razodjenuli, dušo. Želim vidjeti tvoje prekrasno tijelo. Namjeravam uživati u svakoj sekundi ove noći. Želim da ti – nama – bude savršeno. Nikada neću zaboraviti ovu noć. To što mi daješ znači mi više nego što ćeš ikada znati ili shvatiti. Što mi povjeravaš ne samo sebe nego i Travisa i Cammie.”

“Ni ja je neću zaboraviti”, promuklim je glasom odvratila Eve, ispunjena požudom.

Odmaknula se i dotaknula mu lice, obujmivši mu čeljust dok je zurila u njegove oči s toliko topline da mu je utroba napravila salto.

“I ja želim razodjenuti tebe” sramežljivo se oglasila. “Želim te vidjeti i dodirnuti.”

Ovoga je puta doista zastenjao. “Ubijaš me, dušo. I ja to želim. Vjeruj mi, želim da me dodiruješ i više nego što želim disati.”

Nasmiješivši se, približila je usne njegovima i poljubila ga. Bio je to prvi put da je sama načinila prvi korak, a on je uživao u osjećaju koje mu je pružalo istraživanje njezinih usana. Njezina inicijativa. Rado će se prepustiti čemu god što mu poželi učiniti.

“Što kažeš na to da razodjenemo jedno drugo?” promrmljao je kada se naposljetku odmaknula. “Ali ja prvi. Želim da budeš gola dok mi svlačiš odjeću tako da mogu uživati u pogledu dok se ti baviš svojim poslom.”

Nasmijala se, a njezin topli i živahni smijeh zatreperio mu je u ušima. Bože, bila je prekrasna kad se smiješila. Osjetio bi kao da ga netko udara u trbuh svakog puta kada bi vidio kako joj se lice ozarilo, te se zakleo kako će dati sve od sebe da joj izmamljuje osmijeh na lice do kraja života. Da će uvijek imati razlog za osmijeh.

Ustao je s kreveta pa ispružio ruku prema njoj kako bi je povukao na noge. Potom ju je polagano i predano počeo svlačiti, strpljivo se posvećujući svakom njezinu odjevnom predmetu. Kada joj je razgolitio grudi, naglo je udahnuo zureći u punašne brežuljke. Bradavice su joj nabubrile i stišale naprijed naizgled preklinjući da ih dodirne. Da ih poljubi. O da, umirao je za time da je okusi.

Oklijevala je, podižući ruke kao da se želi pokriti, ali on je uhvatio njezine ruke i pažljivo ih spustio natrag.

“Ne skrivaj se preda mnom, dušo. Tako si prekrasna. Oduzimaš mi dah. Nikada se ne skrivaj preda mnom. Odviše si prekrasna za to.”


Ona se nasmiješila i opustila ruke uz tijelo, a on je potom posegnuo prema pojasu njezina donjeg dijela pidžame, prevlačeći ga preko njezinih kukova i puštajući ga da padne na pod. Iskoračila je iz hlača te ih odbacila u stanu, ostavši pred njime samo u gaćicama.

Predstavljala je slastan prizor. Tako nježna i zaobljena na svim pravim mjestima. Bila je mršava – vjerojatno zbog prisilnih okolnosti u kojima se nalazila posljednjih nekoliko mjeseci – ali kukovi i grudi svejedno su joj bili obli.

Okrenuo ju je na stranu dok joj je svlačio gaćice, otkrivajući njezinu stražnjicu, dva polumjeseca koja su preklinjala za njegovim dodirom. I dodirnut će ih. Obujmit će ih dlanovima kada bude klizio u nju i podiči je prema sebi kako bi ga lakše primila. Znoj mu je orosio čelo kada su mu um opsjeli prizori kako klizi u njezinu slasnu unutrašnjost.

Ne mogavši više susprezati poriv da je dotakne, kliznuo je dlanovima niz njezino tijelo, gladeći ga i milujući, uživajući u svakom dodiru.

Ona se naježila a sitne su joj se točkice raspršile po tijelu te je zadrhtala kada joj je dlanovima obujmio grudi i prinio ih svojim gladnim usnama.

“Umirem od želje da te okusim”, promrmljao je spuštajući glavu kako bi usisao jedan nabubreni vršak.

Ruke su joj poletjele prema njegovim ramenima te je zarila nokte u njegovu kožu dok se upinjala prema gore, nudeći se njegovim usnama. Cijelo joj se tijelo napelo, a tihi joj se uzdah oteo s usana. Nasmiješivši se u znak zadovoljstva, on se posvetio drugoj bradavici, nježno je lickajući kratkim pokretima prije nego što ju je usisao usnama, stišćući je malo jače nego prvu.

Ona je ponovno uzdahnula, a nokti su joj se dublje zarili u njegovu kožu.

“To ti godi, dušo?”“Da”, dahnula je. “Jako mi godi, Donovane. Imam osjećaj kao da sam

oduvijek čekala na tebe.”On je uspravio glavu kako bi je pogledao u oči, želeći da zna koliko je

ozbiljan.“Ja sam čekao cijeli život na tebe, Eve. Na ovo. Na nas. Na ovaj

trenutak. Moja si i nikada te neću pustiti. Nadam se da si spremna za to.”Njezine su se oči smekšale u odgovor nudeći... ljubav? Je li se mogao

nadati tomu ovako rano? Nije to očekivao. Ne još.


Ali želio je to. Svim srcem. Nikada neće zaboraviti dan kada mu bude poklonila te riječi. Dok mu ih ne kaže, ovo između njih nije zapečaćeno. Nije trajno. Kad mu ih bude rekla, znat će da je istinski njegova, u svakom smislu te riječi.

“Želim to”, tiho je rekla, glasa preplavljena osjećajima. “Želim to. Želim tebe. Želim... sve.”

“Pružit ću ti sve što zamisliš pa i više od toga, dušo. Nikada nemoj sumnjati u to. Želim da noću odlaziš u krevet znajući da ću uvijek, biti uz tebe, i želim da se ujutro budiš s istom spoznajom. Ne želim da prođe i jedan trenutak, a da ne znaš točno koga i što predstavljaš za mene.”

“Vodi ljubav sa mnom”, prošaptala je. “Molim te, Donovane. Silno te trebam. Dopusti mi da te razodjenem kako bismo mogli voditi ljubav. Nikada ništa nisam željela snažnije od toga.”

Srce mu se gotovo rasprsnulo u prsima. Kurac mu se tako snažno upirao o traperice da će vjerojatno sljedećih nekoliko dana, ako ne i tjedana ostaviti trag na njima! Radije bi bio okružen njezinom baršunastom mekoćom nego zarobljen u grubom traperu njegovih hlača.

“Znam da si rekla kako me sama želiš razodjenuti, dušo, ali dopusti meni kako bismo se mogli posvetiti važnijim stvarima. Poput toga da dodirujem svaki dio tvoga tijela. Da ljubim svaki dio tvoga tijela. I uđem u tebe toliko duboko da me osjetiš u samom svom središtu.”

Eve je zastao dah, a zjenice su joj buknule u odgovor. Drhtaj joj je prostrujao cijelim tijelom, dodatno joj ukrutivši bradavice. On je prihvatio njezinu reakciju kao odgovor te se hitro lišio majice, traperica i bokserica. Kada se ponovno usredotočio na nju, uvidio je kako napeto zuri u njegovu erekciju.

Prateći njezin pogled, spustio je glavu i lecnuo se. Nije ni čudo što izgleda toliko uzbuđeno. Imao je erekciju nad erekcijama koja se tako snažno upinjala prema gore da mu je glavić gotovo poljubičastio. Bio je spreman eksplodirati, a još se nije ni približio njezinoj pici.

Podigavši pogled, ugledao ju je kako oblizuje usnice i gotovo se raspao na licu mjesta. Spustio je ruku i prstima čvrsto primio glavić kako bi odgodio neizbježno olakšanje. Isuse, bit će pravo čudo ako uspije ući u nju, a da pritom ne svrši na sve strane.


“Pričekaj malo, dušo” promuklo se oglasio. “Tako si prokleto seksi da sam spreman svršiti, a nisam još ni ušao u tebe. Želim da ti bude lijepo, a ne da sve završi čim uđem u tebe.”

Ona se nasmiješila, a njezine jantarno-zlatne oči ispunilo je oduševljenje. Zlatne točkice sjale su još življe kad je bila uzbuđena, presijavajući se na blagom svjetlu noćne lampe.

“Osjećam se strašno seksi kada tako reagiraš na mene”, sramežljivo je odvratila, “Nikada me ni jedan tip nije gledao na način na koji me ti gledaš. To mi se sviđa.”

“Otkinut ću jaja svakom tipu koji te bude gledao na način na koji te ja gledam”, zarežao je.

Ona se ponovno nasmiješila te se uspela na krevet, liježući na jastuke s nijemim pozivom u očima. Nije mu bilo potrebno jače ohrabrenje.

Razmislivši o drugim ženama s kojima je spavao, iskreno je morao reći da se jednostavno ševio. lako, nije stvar u tome da se prema partnericama nije odnosio s krajnjim poštovanjem, ali upuštao se u seks znajući da između njega i njih ne postoji nikakva emocionalna povezanost. Ništa ni približno onomu što je osjećao prema Eve. Ovo je u suštini bio prvi put da vodi ljubav sa ženom.

Bio je iznimno pristojan prema svim ženama. Nikada nije učinio bilo što zbog čega bi se osjećale jeftino jer su spavale s njime. Ali i one su, baš kao on, od početka znale u čemu je kvaka. Čak i kad je određeno vrijeme izlazio s istom ženom, to su oduvijek bile veze radi zabave. Ništa ozbiljno. Ništa što bi uključivalo njegovo srce kao ovo s Eve.

Nije on imao nešto protiv veze ili braka. Želio je te stvari. Nikada im se nije protivio. Ustvari, čak bi se usudio reći da je aktivno tražio onu pravu. Ali ni jedna od njih nikada nije dotaknula njegovo srce. Nisu ostavile trag na njegovoj duši. A po svojoj braći i njihovim ženama znao je da one s kojima je dosad bio nisu bile prave. Strpljivo je čekao, znajući da njegova srodna duša postoji. Negdje u svijetu, i čeka, baš poput njega. Samo ju je morao pronaći. I konačno je to učinio. Ovdje je. U njegovoj kući, u njegovu krevetu, u njegovu naručju. A sada je s njom namjeravao voditi ljubav prvi put.

“Zašto tako zuriš u mene?” prošaptala je dok joj se zabrinutost uvlačila u pogled.

Donovan se mentalno šutnuo jer se nakratko isključio. Iako samo zato da bi do kraja osvijestio važnost ove noći.


“Sama sam želio uživati u trenutku”, iskreno je odvratio. “Ovo je nešto posebno za mene, Eve. Ti si posebna za mene. Želim da sve bude kako treba. Ne želim brzati. Želim upiti svaki trenutak i sjećati ih se zauvijek. I nakon četrdeset godina sjećat ću se kako si noćas izgledala. Koliko si prekrasna. Koliko je mek, topao i sladak svaki djelić tvoga tijela.”

Suze su zablistale u njezinim očima te je očigledno progutala knedlu gotovo bespomoćno zureći u njega.

“Kako mi možeš govoriti takve prekrasne stvari? Kažeš da ćeš se za četrdeset godina sjećati kako sam izgledala i kakva sam bila pod tvojim prstima. Ali znaš čega ću se ja sjećati? Sjećat ću se stvari koje si mi rekao i zauvijek ću ih čuvati u svom srcu.”

On se nasmiješio i uspeo se na krevet kako bi spustio tijelo na njezino. Potom se prignuo te je poljubio, stapajući njihova tijela u savršenu cjelinu.

“Pretpostavljam da ćemo u tom slučaju oboje pamtiti ovu noć”, rekao je.

“Da”, šapnula je u odgovor. “A sada vodi ljubav sa mnom, Donovane. Ne tjeraj me da čekam. Jako te želim. Izgaram od potrebe. Umirem.”

Njegove su usne kliznule niz njezinu bradu, ljubeći je sve do grudiju. Liznuo je i posisao oba ispupčena vrška, izluđujući je dok se nadalje spuštao, utiskujući nježne poljupce podno njezinih grudi, a potom preko ravnog trbuha, sve do pupka.

Poigrao se s tim osjetljivim područjem, uživajući u drhtajima koji su ju potresali dok je jezikom obrađivao plitku udubinu.

“Raširi noge za mene, dušo. Želim te okusiti.”Drhteći, razmaknula je bedra šireći ih kako bi se mogao namjestiti

između njezinih nogu. Spustio se, glave tik iznad pahuljastog čuperka dlačica koji je zakrivao izvor njezine ženstvenosti.

Prstima je razdvojio njezine nabore, već vlažne od uzbuđenja. Duboko je udahnuo, upijajući njezin miris i uživajući u njemu. Potom je, snažnije je raširivši, spustio glavu još niže i polizao joj klitoris.

Kukovi su joj poletjeli prema gore, a dlanovi na njegovu glavu, zarivši se u njegovu kratku kosu dok je jezikom kružio oko ispupčenog brežuljka. Neprestano ga je salijetao hitrini pokretima, a potom ga nježno usisao u usta, stišćući ga tek toliko kako bi je natjerao da poludi.

Počela se vrpoljiti pod njime, dašćući njegovo ime dok ju je vodio prema vrhuncu. Bila je vlažna, skliska i vruća pod njegovim jezikom.


Proždirao ju je, gubeći se u njezinom ženstvenom mirisu i okusu. Sve je to njegovo. Ona je njegova.

Nastavio ju je lizati, sisati i jezikom prodirati u njezinu unutrašnjost. Želio ju je izludjeti. Želio je da ga toliko treba i želi da se s lakoćom može prilagoditi njegovoj veličini. Bila je sitna žena, nježna, krhkih kostiju i tijela. Posljednje što je želio jest nauditi joj.

“Donovane, molim te!” preklinjala je. “Znam da želiš da traje. Shvaćam kako želiš da mi bude dobro, ali želim te u sebi. Želim svršiti dok si u meni. Trebam te, smjesta. Tako sam blizu. Osjećam to! Previše mi je. Imam osjećaj da ću se rasprsnuti u milijun malih komadića!”

Glas joj je gotovo nalikovao jecanju. Utroba joj se stezala i grčila, snažnije se vlažeći dok je on obrađivao njezine najintimnije dijelove. Na njezinu molbu tijelo mu je preplavio novi val uzbuđenja, a vrh glavića zasuzio.

Da, želio je da traje, ali također je znao kako se to neće dogoditi. Taj prvi put neće biti savršen, ali imat će mnoštvo drugih prilika da idu polako koliko god budu željeli. Ali sada ju je morao uzeti. Morao je ući u nju ili će oboje svršiti i prije nego što dospije onamo.

“Pričekaj samo trenutak, dušo”, promrsio je promuklim glasom. “Moram staviti kondom.”

“Požuri”, poticala ga je.On se odmaknuo s nje i sišao s kreveta, nespretno posežući prema

ladici na noćnom ormariću. Zgrabio je jedan paketić i razderao ga. Navukao je kondom, zamalo svršivši od pritiska.

“Polako, momče”, promrmljao je. “Ona će ti se svidjeti mnogo više od moje ruke.”

Eve se nasmijala, a on je podigao glavu i shvatio da je čula njegovo mrmljanje. U očima joj je blistalo zadovoljstvo te je ispružila ruku, pozivajući ga da joj se vrati. Kao da mu je bio potreban poziv.

“Jesi li sigurna da si spremna za mene?” upitao je razmičući joj bedra i ugodno se namještajući između njezinih nogu.

Promeškoljila se, podižući kukove prema njemu. “Da!”Dodatno je spustio tijelo, posežući rukom kako bi je raširio i omogućio

si pristup. Namjestio je glavić na njezin ulaz, a potom sklonio ruku te obama dlanovima obujmio Eveine bokove.


Zatvorivši oči, počeo je prodirati u nju. Stisnuo je zube, a grašci znoja izbili su mu na čelu. Nema šanse da ide polako. Umirao je od želje da uđe u nju.

Nasrnuo je u nju, stopivši kukove s njezinima u jednom naglom pokretu. Ona je uzviknula, a on se uto sledio. Odjednom mu je sinulo nekoliko stvari. Njezin povik nije bio znak zadovoljstva. Bio je to znak boli, Bila je nevjerojatno uska. Preuska. Tijelo joj se svim silama opiralo njegovu prodoru. I shvatio je da je nešto puknulo, osjetio je kako dio nje popušta pred njegovim nasrtajem.

Šokirano je zurio u nju, promatrajući njezin izraz lica, njezine uplašene oči i letimičan izraz boli. Potom je spustio pogled nježno se povlačeći i ugledao tračak krvi na kondomu.

Bila je djevica, a on je navalio na nju poput bika usred sezone parenja.


24. POGLAVLJE

“DONOVANE?”Podigao je pogled i ugledao Eve kako zuri u njega raširenih, uplašenih

očiju. Izustila je njegovo ime drhtavim i bojažljivim glasom. Njezina nesigurnost gotovo ga je ubila. Brinula se da je učinila nešto krivo, a ustvari je on zajebao stvar.

Trudeći se ostati savršeno miran i nepomičan u njoj, prošao je prstima kroz njezinu kosu, a potom joj pomilovao obraz.

“Ali, kvragu, dušo, zašto mi nisi rekla?” nježno je upitao.“N-nisam r-razmišljala”, promucala je. “Kunem ti se, Donovane. Toliko

sam se izgubila u trenutku da se nisam ni sjetila reći ti. Hoću reći, ranije sam razmišljala o tome, ali bila sam nervozna i nisam znala kako bih ti rekla. Bojala sam se da me nećeš željeti ako doznaš, ali kunem ti se da sam ti namjeravala reći. A potom sam posve zaboravila na to. Silno sam te željela. Željela sam da vodiš ljubav sa mnom. Nisam te pokušavala prevariti. Kunem se! Moraš mi vjerovati.”

Njezina je tjeskoba smekšala cijelo Donovanovo tijelo, osim onog dijela koji je još počivao u njoj, iako se iznimno trudio ne nanijeti joj dodatnu nelagodu. Požurio je utješiti je, ne želeći da preuzima krivnju za to što se dogodilo, za način na koji se zbilo. I on je bio jednako izgubljen u njoj. A strah u njezinim očima slamao mu je srce. Nije mogao dopustiti da i trenutka dulje misli kako je ljut na nju. Bože dragi, ljut? Kako je mogao biti ljut kada mu je upravo darovala nešto neizmjerno dragocjeno?

Nježno ju je ušutkao usnama, ljubeći je, uživajući u trenutku, u znanju da je njezin prvi ljubavnik. Bio je preplavljen osjećajima. Nikada nije stavljao ogroman naglasak na djevičanstvo. Nije bio nalik na pećinskog čovjeka, ali nikada nije bio s djevicom. Nikada nije ni pomislio koliko će se počašćenim osjećati zbog činjenice da će mu neka žena povjeriti svoj prvi put. A činjenica da je riječ o Eve zapanjila ga je. Osjećao je mnogo toga, neopisive stvari, ali ljutnju? Nikada.

“Ne ljutim se na tebe, Eve. Upravo suprotno. Preplavljen sam osjećajima zbog toga što si mi darovala. Najprije svoje povjerenje, a sada i svoje djevičanstvo. Žalim samo što nisam znao kako bih ti uljepšao taj


trenutak. Radije bih umro nego ti nanio imalo boli. Išao bih sporije. Bio bih nježniji. Ljubio bih te, grlio i volio cijelu noć. Učinio bih ti prvi put savršenim.”

Ona je ispružila ruke, obuimajući njegovo lice svojim sitnim dlanovima, dodirom nalik na baršun. Okrenuo je lice prema njezinu dlanu, žaleći iz dubine duše.

“Zar ne shvaćaš, Donovane? I jest savršen. Ti si ga učinio savršenim. Činiš ga savršenim”, ispravila se blago se smiješeći. “Nikada neće biti ljepši nego sada i ovdje, s tobom. Prvi put i treba boljeti. Ali nije bilo strašno. Više sam se iznenadila nego što me je zaboljelo. Kao što sam rekla, posve sam zaboravila na to, a ti si mi pomogao da se osjećam toliko dobro da sam se, kad se to dogodilo, uplašila jer to nisam očekivala. Nisam razmišljala o tome da sam djevica i da će boljeti. Sve o čemu sam razmišljala jest to da ću umrijeti ako te ne osjetim u sebi.”

“Draga Eve. Tako predivno darežljiva i slatka.”Ponovno ju je poljubio, ne mogavši se oduprijeti iskušenju njezinih

usana nabubrjelih od strasti. Odmaknuo se, dišući kratko i naprasito. Pulsirao je u njoj. Bio mu je potreban svaki djelić samokontrole koju je posjedovao da ponovno ne prodre u nju, da se ne izgubi u njezinoj svilenkastoj vrućini.

“Moglo ti je biti bolje”, nježno ju je ispravio. “Možda bi te boljelo, ali mogao sam učiniti da te manje boli da prvi put nisam ušao tako naglo. Bio sam izvan sebe i očajnički sam te želio. Ali odsad ću se pobrinuti da ti bude bolje. Hoću, Eve. Vjeruj mi da ću to ispraviti.”

“Vjerujem ti”, prošaptala je. “Molim te, nemoj stati. Nemoj nam upropastiti ovu noć. Želim te. Trebam te. Ne boli me više, Donovane. Molim te, nemoj prestati.”

On je mučno zastenjao. “Neću prestati, dušo. Sumnjam da je to moguće. Ali ići ću lijepo i polako i ponovno te uzbuditi. Dobro?”

Ona se nemirno promeškoljila pod njime, a on je stisnuo zube, bolno stežući čeljusti dok se borio protiv svršavanja.

“Pratim te, Donovane” tiho je rekla. “Dobro sam. Zbilja.”Ipak, on se nježno povukao, promatrajući njezino lice u potrazi za bilo

kakvom naznakom nelagode. Potom je gurnuo ruku između njih, milujući joj klitoris i zureći u nju dok se grčila kada joj se užitak raširio tijelom.


Spustio se, namještajući se tako da mu glava počiva povrh njezinih grudi. Slobodnom je rukom stao milovati jednu njezinu dojku, zadirkujući joj bradavicu sve dok se nije iznova ukrutila. Potom ju je nježno posisao, izmamivši tvrde vrške na objema stranama dok je nastavljao dlanom trljati svilenkasto mjesto između njezinih bedara.

“Donovane!” uzviknula je, izvijajući leđa s kreveta.“Jesi li blizu, dušo? Hoćeš li svršiti?”“Da!”Vratio se u prijašnji položaj i pažljivo se namjestio na njezin ulaz,

nježno prodirući tako da mu je tek glavić ušao unutra. Ona je raširila oči, ali u njima se nije nazirala bol. Dok je prodirao dublje, bolni milimetar za milimetrom, sanjiva je maglica obuzela njezine oči te se nasmiješila. Potom je zatvorila oči i ponovno podigla kukove prema njemu.

“Ovij noge oko mene” naredio je. “I drži se za mene. Uhvati moja ramena, dušo. Neću dugo izdržati i želim se pobrinuti da svršiš sa mnom.”

“Hoću”, odvratila je bez daha. “Tako sam blizu.”Poslušala je njegovu naredbu i ovila noge oko njegova struka te

ispreplela gležnjeve točno povrh njegove stražnjice. On je dlanovima obujmio njezinu, baš kao što je bio zamišljao, naginjući je kako bi lakše prodro u njezinu unutrašnjost.

Potom je do kraja skliznuo unutra tako da su mu se jaja spojila s njezinom stražnjicom. Uzdahnula je. On je uzdahnuo. Nije bio siguran koji je od ta dva uzdaha bio glasniji. Oči su joj se raširile, a prsti zarili u njegova ramena dok je nogama stiskala njegove bokove, stežući ga poput škripca.

Povukao se i nakratko zastao prije nego što je ponovno uronio u nju, netremice zureći u nju kako bi bio siguran da joj ne nanosi bol.

Ali ona nije pokazivala nikav znak da osjeća bilo što osim najslađeg užitka. Ispuštala je tihe, ženstvene zvukove zadovoljstva dok ju je opetovano ispunjavao. Sustigla je njegov ritam te su im se tijela stala njihati kao da plešu na nekakvu davno zaboravljenu pjesmu.

Kliznuo je rukama uz njezino tijelo, grleći je i čvrsto je privijajući uza se dok je pomicao samo kukove, prodirući u nju i povlačeći se.

Prsima joj je pritiskao grudi, a dahovi su im se ispreplitali. Poljubio ju je, žareći je svojim vrelim usnama i proždirući njezine pred nadirućim orgazmom koji je prijetio da će ga zaslijepiti požudom.


“Ah!” uskliknula je kada joj se pica posve ovlažila i počela ga žariti, kupajući ga u svojoj slasnoj vrućini.

“Tako je, dušo. Svrši mi. Želim da svršiš prije mene.”“Želim da svršimo zajedno”, odvratila je dašćući. “Zajedno.”“Koliko si blizu?”“Ako ne namjeravaš prestati, vrlo blizu!”Usne su im se sljubile, a on je duboko prodro jezikom u njezina usta,

jednako silovito uranjajući u njezino tijelo.Ubrzao je, gubeći se u potpunosti. Izgubio je osjećaj za vrijeme. Za

prostor. Postojala je samo Eve. Prekrasna, nevina Eve.Volio ju je i znao je da ona voli njega. To se nije moglo poreći. Nije bilo

sumnje da je ona prava. Bila je njegova. Posve njegova. I nikada je neće pustiti.

Počela se nekontrolirano tresti. Noge su joj zadrhtale oko njegova struka, a prsti zatreperili na njegovim ramenima. Dah joj se toliko ubrzao da je počela dahtati sa svakim njegovim nasrtajem. A tada je vrisnula, prigušena njegovim usnama dok su udisali isti zrak.

Potom ju je sustigao, survavši se preko ruba, snažno i brzo, izgubivši kontrolu brzinom svjetlosti. Sve se zamutilo oko njega. Kao kroz maglu čuo je sudar kože o kožu, a potom mu je orgazam uzavreo u preponama, sunuo kroz kurac i eksplodirao oštrim, obilnim mlazom u kondom.

Bio mu je potreban trenutak da shvati kako ga Eve ljubi. Po čeljusti, vratu, a potom i po uhu. Mrmljala mu je slatke riječi na uho. Milovala mu je ramena na mjestima koje su maločas grebli njezini nokti i probijali mu kožu.

Noge su joj omlohavjele, raširile se i pale na madrac dok je nastavljao ležati između njih, ukopan duboko u njezino tijelo. Posve ju je prekrio, spustivši cijelu svoju težinu na nju. Ali ona naizgled nije imala ništa protiv toga. Na licu je imala sanjiv izraz dok ga je nastavljala nježno milovati.

Podigla je jednu ruku kako bi ga pogladila po kosi, a potom spustila svoj meki dlan i obujmila mu bradu. On je prekrio njezina usta svojima, želeći je iznova okusiti.

Oboje su teško disali, a on se osvijestio i hitro uspravio kako je više ne bi pritiskao svojom težinom. Spustio se na bok, a potom se odmaknuo tek toliko da baci kondom. Potom se vratio i zagrlio je. Utisnuo je poljubac u njezino tjeme, grleći je što je čvršće mogao. “Jesi li dobro?” upitao je.

Kimnula je, a glava joj se sudarila s njegovom bradom. “Vrlo dobro.”


Nasmiješio se. “Vraćam se, u redu? Idem samo u kupaonicu kako bih smočio ručnik i obrisao te.”

Osjetio je kako se rumeni pa se snažnije nasmiješio. Bila je tako neodoljivo sramežljiva.

Nevoljko se odvojio od nje i požurio u kupaonicu po ručnik. Vratio se nekoliko trenutaka poslije i nježno obrisao krv između njezinih bedara. Bacio je ručnik nekoliko metara dalje na pod i vratio se u krevet, smjesta privlačeći Eve natrag u zagrljaj.

Ona se šćućurila u njegovu naručju te ispustila zadovoljan uzdah koji je osjetio sve do nožnih prstiju. Ali on je bio taj koji je zadovoljan. Nije se sjećao da je ikad u životu bio zadovoljniji nego sada i ovdje, sa svojom ženom u naručju, toplom, mekom i zadovoljenom. Nikad ništa neće biti bolje od toga.

Potom ih je zamislio za deset godina. S vlastitom djecom. S ogromnom obitelji koja će ih okruživati. S mnoštvom nećaka i nećakinja. Ljubavi, zabave. Smijeha. Za dvadeset godina. Zauvijek. Da, bit će bolje. Svaki sljedeći dan s njom bit će bolji od onog prethodnog.

Pomilovao joj je kosu, sklanjajući joj pramenove s lica. Potom joj je obujmio bradu i povukao je prema gore kako bi ga pogledala. Mogao bi zauvijek ostati zuriti u nju. Ma koliko vremena prošlo, sumnjao je da će se ikada zasititi promatranja nje u krevetu, kose zamršene od vođenja ljubavi, s pospanim i zadovoljnim pogledom u tim prekrasnim očima.

“Više nikada ne želim čuti kako ja tebi dajem sve, a ti samo primaš i ne daješ ništa zauzvrat. Zato što je ono što si mi dala dragocjenije od bilo čega što sam ikada dobio. Ne mogu ti ni opisati koliko mi znači što sam bio tvoj prvi ljubavnik. Mnogo mi znači, Eve. Najviše. Zauvijek ću cijeniti tvoj dar djevičanstva, i vječno ću te poštivati.”

Njezine su se oči ovlažile, a zlatne točkice u njima oživjele na svjetlu.“I, Eve? Samo da znaš. Možda sam ti bio prvi, ali jamčim da ću ti biti i

posljednji.”Njezine su se oči raširile dok ju je ponovno ljubio. Nekoliko joj je dugih

trenutaka zaposjedao usta, kušajući je i uživajući u trenutku. Kada se odmaknuo, u njezinim je očima ugledao želju – i potrebu.

Položila je dlan na njegova prsa, prislanjajući jagodice prstiju o njegovo srce. “Ne možeš to misliti ozbiljno, Donovane.”

On je podigao obrvu i izazivački se zagledao u nju. “Zar ne mogu? Mislim da nisi svjesna toga, ali zapečatila si svoju sudbinu onog trenutka


kada si mi odlučila pokloniti svoje povjerenje. A sada kad si mi darovala sebe, svoje djevičanstvo... To ću zauvijek poštivati. Činjenicu da sam ti bio prvi. I da, čvrsto namjeravam biti posljednji muškarac koji će voditi ljubav s tobom.”

“Kako možeš biti siguran u to?” prošaptala je.On je poljubio vršak njezina nosa i nasmiješio joj se. “Zato što si moja.

A ja sam vrlo posesivan kada je riječ o onome što smatram svojim. Moja si, Eve. Ti, Cammie i Travis pripadate mi. Mi smo obitelj. Zapela si sa mnom, i usrdno se nadam da osjećaš barem polovicu onoga što ja trenutačno osjećam.”

Eve je naglo udahnula, i ne shvativši da zadržava dah sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi. Dugo je uvlačila zrak, ošamućena njegovim riječima. Bio je tako... iskren. Otvoren. Je li mu smjela vjerovati? Je li luda što mu želi vjerovati? I bi li mu trebala reći ono o čemu je upravo počela razmišljati?

On je bio iskren s njom. Izravan. Bez zadrški. Bez igrica. Morala je i ona biti takva prema njemu.

“Mislim da bih te mogla zavoljeti, Donovane”, odvratila je toliko tiho da se mogao sagnuti kako bi je čuo. “To je ludost. Znam da to ne bih smjela govoriti. Ne bih smjela ni pomišljati na to. Ne mogu razmišljati o ljubavi i vezi, o budućnosti, kada mi je životu potpunom rasulu.”

On je ponovno pogurnuo njezinu bradu tako da sretne njegov nepokolebljivi pogled.

“Bolje ti je da razmišljaš o budućnosti – sa mnom – jer ja već razmišljam o tome kad ćemo imati vlastitu djecu. O životu kakav namjeravam voditi. S tobom. Travis i Cammie vječno će imati mjesto u našim srcima i našoj obitelji. Već ih smatram svojom djecom. Ali želim da moja djeca – naša djeca – ispune kuću. Želim mnogo djece, ljubavi i smijeha, i želim da mi ti podariš tu djecu. Želim vidjeti Travisa i Cammie kako maturiraju i diplomiraju, kako se žene i udaju i osnivaju vlastitu obitelj. Želim ostarjeti s tobom i gledati našu unučad kako odrastaju, voljena i zaštićena jednako kao što ja namjeravam zaštititi tebe, Travisa, Cammie i svu djecu koju ćemo ja i ti imati zajedno. Našu obitelj, Eve. Našu obitelj.”

Nije više mogla susprezati suze. Prevalile su se preko rubova njezinih kapaka te joj stale bešumno kliziti niz obraze, sudarajući se s njegovim prstima dok joj je milovao po lice.


“Kada sve to govoriš, vjerujem ti. Želim ti vjerovati, ali bojim se. Toliko se bojim da će mi sve to iskliznuli iz ruke. Bojim se biti sretna jer ne bih mogla podnijeti da mi sve to oduzmu. Ne želim te izgubiti.”

Donovan je poljubio tragove njezinih suza i nježno joj obrisao obraze. Potom joj se blago nasmiješio nastavljajući milovati njezinu kosu i lice.

“Imam cijeli život pred sobom da te uspijem uvjeriti kako ne idem nikamo, baš kao ni ti. Izravno ćemo se suočiti s tvojim – sa svojim -problemima. Zajedno. Zauvijek ću biti uz tebe i uz Travisa i Cammie.”


25. POGLAVLJE

EVE se sklupčala u Donovanovu naručju te ispustila zadovoljan uzdah. Sjedili su na kauču uživajući u savršeno običnoj večeri te gledali film s Travisom i Caminie.

Cammie je ujutro prestala primati infuziju nakon što ih je Maren ponovno posjetila radi rutinskog pregleda. Travis više nije uzimao analgetike, a nelagoda i bol koje je dotada osjećao uvelike su se povukli.

Donovan im je spremio ranu večeru te su bili sjedili za stolom, smijući se i ponašajući poput prave... obitelji.

Walt i njegov oblak prijetnje koji se toliko dugo nadvijao nad Eve nestali su. Bilo je lako zaboraviti da opasnost postoji. Da je ondje, da vreba na prvu priliku za napad. Ali ovdje, zakriljena u Donovanovu domu, unutar zidova kompleksa, Eve se osjećala sigurno, Travis i Cammie osjećali su se sigurno. Smiješili su se i bili opušteni prvi put otkad su počeli bježati od oca.

Eve je zaboljelo srce pri pomisli na sve što se može dogoditi. Na sve što želi. Nikada nije ni zamišljala kako će joj sve što trenutačno ima biti kao posluženo na pladnju. Prošle se noći uspaničila. Bila je toliko omamljena dubinom svojih osjećaja prema Donovanu da je izabrala lakši put i rekla kako bi ga mogla zavoljeti.

Bila je to laž. Voljela ga je. Ali činilo joj se preuranjenim. Ponašao se kao da mu je stalo do nje. Možda kao da je čak i voli. Ali nije izrekao te riječi. Kao ni ona. Bojala ih se izgovoriti. Bila je odviše zabrinuta da joj ne bi povjerovao, da bi smatrao kako su je ponijeli osjećaji te da je izrekla te riječi, a da ih pritom zapravo ne misli.

Misli li ih? Preispitivala je vlastite osjećaje i promišljala o njihovom vođenju ljubavi sve dok je nije zaboljela glava. Ma koliko nastojala odgovoriti samu sebe od ideje da već voli Donovana, njezino je srce ostalo ustrajno i posve joj jasno govorilo da je tako. Ali svejedno je oklijevala, odviše uplašena podariti glas svojim osjećajima iz straha da on ne voli nju. Da su ga u tom trenutku odviše ponijeli osjećaji. Da ga je ponijelo sve.

Činilo joj se odviše dobrim da bi bilo istinito, pa je neprestano očekivala da se sve sruši poput kule od karata. Samo je čekala da svemu dođe kraj i da u tren oka ostane bez svega.


Donovan ju je čvršće zagrlio i poljubio je u tjeme. Često ju je dodirivao i ljubio. Uvjeravao ju je, iskazivao svoju ljubav i nježnost, gotovo kao da osjeća njezinu bojazan da će sve nestati.

“Večeras si tiha”, promrmljao joj je na uho.Eve je spustila pogled prema podu na kojem je Travis ležao ispružen,

zajedno s Cammie, dok su opčinjeno zurili u zaslon televizije i pratili radnju filma.

“Jednostavno uživam”, odvratila je.“U čemu?” upitao je Donovan.Uspravivši glavu, srela je njegov pogled. “U tebi. Sebi. Nama. Trebat će

mi neko vrijeme da se naviknem na to, Donovane. Jako se bojim da će u bilo kojem trenutku sve ovo nestati.”

On joj je podario nježan osmijeh i zarobio joj usne blagim poljupcem. “Ne idem nikamo, Eve. Ovdje sam na duge staze. Razumijem tvoje strahove, ali s vremenom će nestati. S vremenom ćeš shvatiti da ne namjeravam pustiti tebe, Travisa ni Cammie. Pripadate mi, svi vi. Ali i ja pripadam vama. Neću pripadati nikomu drugom kao što pripadam vama. Ni svojoj obitelji. Ni KGI-u. Vi ste mi na prvome mjestu.”

Toplina je ispunila njezino srce, tjerajući bol koja ju je obuzimala pri pomisli da bi ga mogla izgubiti. Da je sve odviše dobro da bi bilo istinito.

“Ne znam čime sam te zaslužila”, prošaptala je. “Ali svakog dana zahvaljujem Bogu što si me pronašao – što si pronašao nas.”

Donovan se nasmijao. “A ja se pitam čime sam zaslužio tebe, Travisa i Cammie. Izgleda da oboje možemo biti zahvalni zbog toga.”

Cammie je ustala sa svog mjesta pokraj Travisa na podu i uspela se na kauč, gnijezdeći se između Donovana i Eve. Pospano je zijevnula te se hitro privila uz Donovanov bok.

Eve je promatrala kako se njegovo lice smekšava i preobražava dok je zurio u sitnu djevojčicu u svom naručju. Pomilovao joj je kovrče, a Eve je posumnjala da uopće i shvaća kako izgleda u ovom trenutku. Oči su mu bile prepune ljubavi. Zapanjivala ju je činjenica da je taj muškarac bio toliko spreman otvoriti svoje srce prema djeci koja nisu njegova. Ali opet, dao joj je do znanja kako ih već smatra vlastitom djecom.

Pogledala je prema Travisu i ugledala ga kako naslanja glavu na otvoreni dlan, prestavši gledati film. Gledao je u Eve, Cammie i Donovana. U


bratovim očima nazrela je ogromna nada – i zadovoljstvo, te je shvatila kako je donijela pravu odluku za sve njih.

“Kako se osjećaš, Travise?” upitao je Donovan, zamijetivši kako ih tinejdžer promatra.

Zbog natruhe očinske brige u njegovom glasu Eve se stegnulo grlo. Ni Travisu to nije promaknuto.

“Dobro sam, gospodine. Cijenim vašu zabrinutost. Ono što ste učinili za mene... za nas. Nikada to neću zaboraviti.”

Donovan mu se nasmiješio. “Možeš me prestati zvati gospodinom. Obitelj smo. Možeš me zvati Donovan ili Van.”

“Mogu li te ja zvati tata?” zacvrkutala je Cammie.Eve je spustila pogled, iznenadivši se što je vidi budnu. Bila je na

samom pragu sna, snažno oslonjena na Donovanov bok. A sada je sramežljivo i čeznutljivo zurila u njega. Donovan ju je ovlaš poljubio u tjeme. “Nemam ništa protiv, mrvice.”

Cammie je nabrala nos. “Uvijek me drukčije zoveš. Kako to?”Donovan se nasmijao. “Zato što si slatka kao šećer. I zato što te tako

nazivam od milja. Naslušat ćeš se toga u mojoj obitelji jer svi posebnim imenima nazivamo žene koje volimo. Priviknut ćeš se na to. To samo znači da te volimo.”

“Aha”, odvratila je Cammie izgledajući oduševljeno.Eve je pogledala u Cammieno ozareno lice, a uto ju je obuzeo nekakav

predosjećaj. Cammie – i Travis – bit će silno povrijeđeni ako ovo ne uspije. Ispravno je postupila što se suzdržala, što se nije prepustila osjećajima i počela se nemarno razbacivati riječima. Nije mogla misliti samo na sebe. Morala je misliti na Travisa i Cammie i još uvijek vrlo realnu prijetnju koju je predstavljao njezin očuh.

Usprkos Donovanovu uvjeravanju da će srediti stvar, nitko nije mogao svladati zakon, a Eve je posve jasno prekršila zakon. Otela je brata i sestru. Ali, nije to bila otmica. Spasila ih je. No bez dokaza, i s obzirom na uvjerljivu povijest metalne bolesti koju je Walt imao o njoj, počinila je zločin, a zločini nisu prolazili nekažnjeno.

A ako ona bude kažnjena, Travis i Cammie bit će kažnjeni još i gore. Vratit će se ocu i zlu koje im je oboma spremao.

Obuzela ju je hladnoća pri samoj pomisli na to slatko, nevino djetešce u kandžama onog odvratnog, izopačenog čudovišta.


“Eve?”Donovanov zabrinuti glas prodro je kroz njezine mračne misli te se

okrenula i ugledala ga kako pozorno zuri u nju, zelenili očiju ispunjenih brigom.

“Što nije u redu, dušo?”Odmahnula je glavom. “Samo sam razmišljala. O... njemu, i tome što

sam učinila. U očima zakona, ja sam zločinka. Ti i ja možda znamo – mislimo – drukčije, ali tako je. Mogla bih završiti u zatvoru. Ili u umobolnici, a oni bi tada završili prepušteni na njegovu milost i nemilost.”

Utihnula je, ne želeći podariti glas svojim brojnim strahovima. Nije željela da se Cammie i Travis počnu bojati istih stvari. Željela je da budu posve uvjereni da su sigurni i zaštićeni od sveg zla na ovom svijetu.

“Dođi”, nježnim je glasom rekao Donovan, privlačeći je na Cammie tako da je Cammie sada bila stiješnjena između njih dvoje.

Obgrlio ju je rukom, ohrabrujuće je stišćući. Potom se nagnuo i poljubio joj sljepoočnicu, zadržavši nekoliko trenutaka usnice na njoj.

“Ne želim da uopće razmišljaš o njemu. Želim da razmišljaš samo o meni. O našem zajedničkom životu. O tome koliko djece želiš. Sve ostalo prepusti meni. Neću mu dopustiti da ti ponovno naudi, Eve. I nikada neću dopustiti da se približi Cammie na manje od jednog kilometra.”

“Želim da mi nešto obećaš, Donovane”, odvratila je, podižući pogled prema njemu. Željela je da zna koliko je ozbiljna u vezi s time.

“Što to, dušo?”Zvučao je zabrinuto, ali govorio je tiho tako da ga Travis i Cammie, koji

su se ponovno usredotočili na film, nisu mogli čuti. “Ako mi se što dogodi...”Zatresla je glavom kada je Donovan zaustio kako bi se pobunio.

Prinijela je kažiprst njegovim usnama i odlučno ga pogledala.On je stisnuo usne na njezin dodir, ali nastavio je šutjeti čekajući da čuje

ostatak.“Ako me policija uhiti. Ako me on nekako pronađe i odvede me, sve

nas. Ma što da se dogodilo meni, želim da mi se zakuneš kako ćeš se boriti za Cammie i Travisa. Da ćeš učiniti sve što je potrebno kako bi ih ponovno iščupao iz njegovih kandži. Ako me ne bace u zatvor, a on se pobrine za to da baci ključ, vjerojatno će me dati zatvoriti u ustanovu. Ima mnogo dokaza koji idu u prilog mojoj tobožnjoj mentalnoj bolesti. Moguće je. Sve je moguće u


njegovu svijetu. Ali zakuni mi se da ćeš ih zaštititi, Trebat će te, Donovane. Ako nemaju mene, trebat će tebe – i zaštitu tvoje obitelji.”

Donovan nije izgledao sretno. Zapravo, bio je... ljut.Oči mu je ispunila srdžba te je odmahnuo glavom.“Ti zbilja ne shvaćaš, zar ne? Ne namjeravam tek tako dići ruke u zrak

u slučaju da ti se nešto dogodi. Borit ću se do posljednjeg daha, ne samo za Cammie i Travisa nego i za tebe, Eve. Nikada te neću prepustiti na njegovu milost i nemilost. Nikada. “

“Hvala ti”, prošaptala je.“E, sad me stvarno ljutiš”, smrknuto je odvratio. “Ne zahvaljuj mi zato

što činim ispravnu stvar. Zato što štitim ono što mi pripada. Imaš pravo na to. I nikada neće postojati trenutak u kojem neće biti tako.”

Ona je zatvorila oči i položila glavu na njegovo rame. Bože, kako je voljela tog muškarca! Nije marila za to što je odviše rano. Nije marila za to što se ponaša budalasto i započinje vezu dok bježi od ubojice.

Željela je to. Željela je to svim svojim bićem. I proklet bio onaj tko kaže ili pomisli drukčije.

Prekinulo ih je zvono na vratima. Cammie se ukočila, razbudivši se u trenu, a Travis se trznuo raširivši oči od straha.

“Hej”, Donovan ih je nježno ukorio. “Sve je u redu, društvo. Sjećate se visokih mjera sigurnosti koje imamo ovdje? Ako je netko pred mojim vratima, a ja nisam primio obavijest o pridošlici na vratnicama kompleksa, tada taj netko živi ovdje. Nitko ne može uči u kompleks, a da ja ne doznam za to.”

“Tko je to?” usplahireno je upitala Cammie.Donovan se nasmiješio. “Vrlo vjerojatno netko od moje braće ili možda

čak neka od njihovih žena. Svi vas žarko žele upoznati.”“Dobro”, odvratila je Cammie.Travis se uspravio, nervozno listajući dok je Donovan ustajao kako bi

otvorio ulazna vrata. Eve sa svog mjesta nije vidjela o kome je riječ kada ih je otvorio. Na trenutak je ostao razgovarati, a potom se okrenuo i zaputio natrag u dnevni boravak sa skupinom ljudi za petama.

Ugledala je četiri žene, dvije s djecom u naručju i jednu koja je za ruku držala plavokosu djevojčicu Cammienih godina. I sve su na licu imale tople, srdačne osmijehe.


Eve je pohitala ustati te ostala stajati čekajući da ih Donovan predstavi. Ljubav s kojom je promatrao ostale žene ispunjavala mu je cijelo lice.

Cammie je čak sišla s kauča, znatiželjno zirkajući prema drugoj djevojčici. Travis je stajao po strani, odišući nelagodom. Otro je dlanove o hlače, a ta je gesta otkrila Eve da su jednako nervozni što će upoznati Donovanovu obitelj.

Bile su to šurjakinje koje je Garrett spomenuo. Rekao je kako žele doći k njima i na svoje oči vidjeti Eve. Dati im svoj blagoslov. Je li tako Garrett rekao? Da su sve zaštitnički nastrojene prema dvojici neoženjene braće Kelly i da se iz prve ruke žele uvjeriti kako je Eve dovoljno dobra za Donovana.

Uh. Ma kakav pritisak? Makar što. Eve je jedva susprezala poriv da pobjegne iz dnevnog boravka i zaključa se u spavaću sobu.

Iako su ona i Donovan vodili ljubav u sobi koju joj je dao – onoj koju je isprva dijelila s Cammie – sljedećeg joj je jutra jasno dao do znanja kako je želi u svom krevetu. U svojoj spavaćoj sobi.

Večeras će spavati s njime u njegovoj sobi. Prvi će put spavati u njegovom krevetu. S potpunim je uvjerenjem izjavio kako ni jedna žena nikada nije spavala u njegovom krevetu, u njegovom domu. Ne u ovoj kući. Rekao joj je da, kada je gradio ovu kuću, nije imao namjeru dovesti bilo koju ženu ovamo osim ako ne bude siguran da je ona prava.

Što je to govorilo o njemu kada je ustrajao da se Eve i njezini brat i sestra usele k njemu nakon tek dvaju susreta?

Dakako, rekao je kako su se te stvari u njegovoj obitelji odvijale na brzinu. Da on – i sva njegova braća – nisu gubili vrijeme čim bi prvi put vidjeli ženu koju će oženiti. Ali teoretski razgovor o tome i praktično iskustvo u kojem je njezina i Donovanova veza napredovala brzinom svjetlosti bile su dvije silno različite stvari.

“Eve?”Donovan ju je još jednom prenuo iz odlutalih misli. Morala se riješiti te

navike da se isključi u važnim trenucima. Lecnula se i smjesta obratila pozornost na Donovana te skupinu žena koja je nestrpljivo zurila u nju.

“Bok”, oglasila se promuklim glasom za koji se nadala da ne odaje nervozu koju je osjećala.

“Dame, želim da upoznate jednu vrlo posebnu ženu. Eve. Također želim da upoznate Eveinog brata, Travisa, i njezinu mlađu sestricu, Cammie.”


Spustio je pogled na plavokosu djevojčicu koja je za ruku sasvim sigurno držala svoju majku, s obzirom na iznimnu sličnost.

“Charlotte, Cammie ima jednak broj godina kao i ti. Siguran sam da bi rado željela imati novu prijateljicu s kojom ćeš se igrati. Bi li ti smetalo podijeliti koju igračku s njom?”

Charlotte se nasmiješila od uha do uha, ne pokazujući ni tračak sramežljivosti. Bila je to neopterećena mala djevojčica, ohrabrena spoznajom da je svi obožavaju i maze do besvijesti, te da njezina obitelj nikada ne bi dopustila da joj se bilo što dogodi.

Eve je zaboljelo srce jer je željela istu stvar za Cammie. A možda će sada konačno uživati jednak osjećaj sigurnosti i nevinosti koji Charlotte posjeduje. Ne, nikada neće biti nevina u svojoj naivnosti kao Charlotte, ali nadala se da će zaboraviti na prošlost i da je neće pratiti u odraslu dob. Da se Eve pita, Cammie više nikada ne bi znala za strah i nesigurnost koji su joj zagorčali prve četiri godine života.

Charlotte je smjesta prišla Cammie koja je stajala iza Donovana. Sve vrijeme dok ih je Donovan upoznavao, Cammie se primicala te naposljetku gurnula rukicu u Donovanov ogromni dlan.

Palac druge ruke smjesta joj je poletio prema usnama dok je sramežljivo zurila u Charlotte.

“Bok, Cammie” zacvrkutala je Charlotte. “Bit ćemo nabolje prijateljice. A moja mama kaže da ćeš mi biti i sestrična! “

Cammie se nasmiješila, smjesta prihvativši drugu djevojčicu, a kako i ne bi? Nitko nije mogao pogledati Charlotte i ostati ravnodušan.

Donovan se okrenuo prema Eve, rukom joj dajući znak da stane pokraj njega. Obgrlio ju je rukom oko struka i pogledao svoje šurjakinje.

“Eve, ovo su moje šurjakinje, Sophie – to je Charlotteina mama – i Rachel, ona je udana za Ethana i ima blizance. Garretta si već upoznala. Ovo je njegova žena, Sarah. Rodit će njihovo prvo dijete za otprilike osam mjeseci. Sophie je također trudna, ali s drugim djetetom i treba se poroditi malo prije Sare, A posljednja, ali ne i manje važna jest Shea, Nathanova žena. On je najmlađi među mojom braćom.”

Eve je raširila oči ugledavši sitnu ženicu koju je Donovan predstavio kao Sheu.


“Jako mi je drago što sve vas upoznajem” iskreno je odvratila Eve. “Donovan mi je ispričao toliko toga o vama da imam osjećaj kao da vas već poznajem.”

“I nama je drago što konačno upoznajemo tebe, Eve”, tiho je odvratila Rachel.

Od svih žena, ona se činila najpovučenijom. Pa, i Sarah se činila sramežljivom. Sophie i Shea bile su otvorenije. Ali nakon onoga što je čula o Rachel i svemu što je proživjela, Eve je nije mogla kriviti jer djeluje samozatajno. Zacijelo je bio živi pakao provesti punu godinu u zatočeništvu, bez ikakvih uspomena na svoju obitelj i muža.

Nakon što joj je Donovan opisao kako su sva njegova braća upoznala svoje žene – u ne pretjerano idealnim okolnostima – Eve ih je sada stala pomno proučavati, uspoređujući viziju koju je imala u glavi sa stvarnim ženama koje su stajale dva metra dalje od nje.

Nije bila sigurna što je očekivala, ali izgledate su savršeno normalno. Poput običnih žena koje je viđala svaki dan, iako su preživjele izvanredne okolnosti. To ju je ispunilo nadom u vlastiti život i mogućnost da će i on biti jednako normalan kada nestane onoga što prijeti njoj, njezinu bratu i sestri. Samo se nadala da će Donovanovo pouzdanje u sebe i svoju braću biti dovoljno.

“Donovan nam je svima važan”, ubacila se Sophie. “Već smo očajavale da nikada neće pronaći ženu s kojom će se skrasiti i dobiti hrpu djece koju je oduvijek priželjkivao. Stoga smo vrlo sretne što imamo priliku upoznati ženu koja ga je pripitomila. Jednako kao i Maren, silno ti se divimo.”

Eve je nakrivila glavu, nesigurna u značenje Sophiene posljednje rečenice.

Sarah se nasmijala, oglasivši se prvi put otkad je ušla. “Maren je otopila santu leda. Steelea. On je vođa jednog od KGI-evih timova. Opak je skroz naskroz. Nikad nismo ni pomislile da ćemo ga vidjeti zatreskanog do ušiju u neku ženu, a kamoli s djetetom u rukama! “

“Ali”, odvratila je Eve te se malčice namrštila prisjetivši se prvog puta kada je vidjela Maren i Steelea.

Nije pridavala mnogo pozornosti Steeleu, ali pretpostavljala je da može razumjeti zašto ostale žene imaju takvo mišljenje. Izgledao je mračno i zastrašujuće. Bila je potrebna iznimna žena da izvuče njegovu nježniju stranu


na vidjelo. Pod uvjetom da je uopće posjeduje. Možda je Maren i sama bila opaka pa je Steele u njoj pronašao sebi ravnu.

“Također smo željele provjeriti treba li ti što”, dodala je Sophie. “Skupile smo nešto odjeće, ali nismo imale previše vremena, a željele bismo ti donijeti i sve ostalo što trebaš, kao i Travisu i Cammie. Ona i Charlotte nose otprilike istu veličinu, ali ne želim da dobije samo stare stvari. Ako Donovan pristane ispustiti te iz vida nekoliko sati, mogle bismo te odvesti u kupovinu kako bismo vam svima kupile novu odjeću.”

Donovan se namrštio na Sophiene riječi. “Ništa od toga, draga. Znam da imaš dobre namjere, ali ni u ludilu neću ispustiti Eve iz vida niti ću je ostaviti bez nadzora, a bogme ne želim ni da se vi izlažete opasnosti time što biste izišle s njom u javnost. Ne samo da bi me braća premlatila nego vam to ni oni ne bi dopustili.”

Lica žena smjesta su poprimila potištene izraze, a Donovan je stao žustro odmahivati glavom.

“Nema molećivih pogleda. Posebno od tebe, Rachel. Znam da si se navikla služiti tim lijepim okicama da me nagovoriš na sve, ali ovdje je riječ o ozbiljnoj situaciji. Previše bismo riskirali.”

“Ali potrebna joj je odjeća, Vane” pobunila se Sophie. “Ne možeš je zauvijek držati pod ključem! “

Eve je zatomila smiješak zbog žestine s kojom su se žene zauzimale za nju. Ali slagala se s Donovanom, Osim toga, nije imala želju napustiti sigurno okrilje kompleksa.

Vanjski joj svijet ovdje nije mogao nauditi i to ju je činilo sretnom.“Zato su izumili internetsku kupovinu”, odvratio je Donovan nacerivši

se. “Dat ću vam svoju kreditnu karticu pa se služite njome do mile volje.”Shemo se lice ozarilo na njegove riječi. “Ah, ja sam kraljica internetske

kupovine. Mrzim odlaziti u trgovačke centre ili čak i u butike zato što nikad ne znam kad ću uhvatiti nečije misli, a naporno je slušati tuđe misli koje ljudi nastoje sakriti pred ostatkom svijeta dok pokušavam kupovati.”

Lagano je zadrhtala, a ostale su joj žene uputile suosjećajne poglede. Eve je zurila u nju, krajnje zbunjena. Shea je raširila oči uzvraćajući Eve pogledom.

“Ti ne znaš, zar ne?” upitala je Shea.


“Što ne znam?” upitala je Eve, osjećajući kao da joj nedostaje ogroman dio slagalice koju su ostali već odavno posložili. “Još joj nisam rekao”, oglasio se Donovan.

Shea je nehajno odmahnula rukom. “Sutra ćemo ti ispričati kada dođeš kod nas. Mogu ti pokazati svoje najdraže stranice, Nosimo otprilike istu veličinu, stoga ću ti sigurno uspjeti nešto pronaći. Samo reci i ukrast ćemo jedno od Donovanovih računala.”

Ostale su žene zahihotale na spomen računala, a Donovan je zakolutao očima.

“Hvala”, zdušno je odvratila Eve. “Vrlo sam zahvalna na svemu što činite. Travis, Cammie i ja... Pa, ne znamo čak ni što bismo rekli.”

“Ide li Travis u školu?” nesigurno je upitala Rachel.Hitro je nastavila prije nego što je Eve uspjela odgovoriti.“Hoću reći, znam da vam je bilo teško i da ste se često selili. Ne znam

što si namjeravala učiniti s njime, ali rado ću mu pomoći s učenjem kako bi ne bi zaostajao s gradivom pa da se može upisati u ovdašnju školu kada se situacija smiri.”

Travisove su oči zablistale, ali ostao je šutjeti, gotovo kao da se boji izreći svoje mišljenje.

“Hvala ti”, ponovila je Eve, a grlo joj se stegnulo od siline osjećaja.“Ne zaostaje. Obožava školu. Izvrstan je učenik. Oduvijek je imao

dobre ocjene. I nadaren je za sport.”Eve je spustila pogled, ne želeći da ostali nazru bol za koju je bila

sigurna da isijava iz njezinih očiju.“Trebao bi ići u školu i dobiti priliku da se bavi sportom i druži s

djecom svoje dobi. Da sklapa prijateljstva i živi normalan život.”“Ni zbog čega ne žalim, Evie”, tiho je rekao Travis. “Učinila si što si

morala. Zauvijek ću ti biti zahvalan zbog rizika kojem si se izložila i svega što si žrtvovala radi mene.”

“Što kažeš, Travise?” oglasio se Donovan. “Bi li želio da ti Rachel pomogne s učenjem? Možda te najesen budem mogao upisati u školu. Rachel predaje učenicima od petog do osmog razreda i druži se s mnogim srednjoškolskim učiteljima. Siguran sam da bi drage volje pristali raditi s tobom kako bi ih sustigao.”

“Volio bih to, jako”, odvratio je Travis iskrenim glasom.


Rachel se nasmiješila. “Onda smo se dogovorili, lako, nema žurbe. Imamo pred sobom cijelo ljeto, a sada se najprije moraš usredotočiti na svoj oporavak. Čim se snađeš i prilagodiš okolini, ja mogu početi dolaziti ovamo nekoliko dana u tjednu ili ti možeš doći kod mene. Živim u kući odmah nasuprot vama.”

“Hvala” odvratio je Travis.“Sada ste dio obitelji”, odlučno je rekla Sophie. “Svi vi. I kao što sam

sigurna da vam je Donovan već više puta rekao, mi vrlo ozbiljno shvaćamo svoju obitelj. Držimo se jedni uz druge. Jer kada smo zajedno, nema te sile na svijetu koja se može natjecati s obitelji Kelly i KGI-em.”

Eve je progutala suze koje su nahrupile, odlučivši prestati plakati na svaku sitnicu. Na trenutak nije bila u stanju ni progovoriti. Travis je bio jednako dirnut te je neprestano spuštao pogled kako nitko ne bi zamijetio emocije zbog kojih su mu se oči ljeskale.

“Hajde, dođi sutra poslijepodne, Eve”, pozvala ju je Shea. “Okupit ćemo se kod Sophie. Ona ima najveću kuću. Sigurno zato što Sam želi još mnogo djece.”

Ostatak je žena zahihotao, a Sophie je zakolutala očima.“Nathan i ja živimo u manjoj kući”, objasnila je Shea. “Vrlo je otvorena.

Osim spavaće sobe, ostatak kuće uglavnom tvori jednu prostoriju. Ne može podnijeti zatvorene prostore otkad se vratio iz zarobljeništva.”

Malčice je snizila glas, a bol joj je nakratko sijevnula u očima. Potom je na trenutak utihnula te se nasmiješila.

Sophie je zakolutala očima. “Komunicira s Nathanom. Vjerojatno je osjetio njezin nemir pa zahtijeva da mu objasni koji se vrag događa i treba li ga.”

Shea je porumenjela, ali nije zanijekala Sophienu izjavu. Eve je ostala posve zatečena. Komuniciraju?

“Uglavnom”, umiješala se Sarah, nastavljajući ondje gdje je stala Shea. “Dođi pa ćemo se družiti, popiti malo vina. Dobro, ti, Rachel i Shea možete piti vino. Sophie i ja držat ćemo se čaja. Dovedi Cammie – i Travisa, to jest ako mu neće smetati žensko društvo – pa će se Charlotte i Cammie moći igrati. Charlotte ima tonu igračaka koje će rado podijeliti.”

“Imam Barbike”, izjavila je Charlotte.Posegnula je prema Cannnienoj ruci, onoj koju je držala ova u ustima i

povukla je, čvrsto isprepličući prste s Cammienima.


“Možeš se igrati mojim Barbikama, ne smeta mi”, ozbiljnim se glasom obratila Cammie. “Imam i mnogo lutaka. Imam i lutke vojnike! Kupio mi ih je striko Garrett.”

Sarah je zatvorila oči i odmahnula glavom. “Samo je Garrett u stanju nećakinji kupiti akcijske figurice opremljene kamuflažnom odjećom i jurišnim puškama.”

Svi su prasnuli u smijeh, a Donovan se slabašno osmjehnuo.“Hej, nema ničeg lošeg u tome da se uče od početka. Možda će Cece

naslijediti Sama i preuzeti vodstvo nad KGI-em”, odvratio je Donovan s tračkom humora u glasu.

Sophie mu je uzvratila smrknutim pogledom. “Jezik pregrizao, Vane. Ne bacaj joj bubu u uho. Ta mala već moli strica Garretta da je odvede u streljanu kako bi mogla pucati iz njegovog pištolja. Neka nas Bog sve sačuva. Natjerala sam Sama da nabavi ormarić za pištolj sa zaporkom kako joj štogod ne bi palo na pamet.”

“Sve se slažete s onime što rade. Hoću reći, što vaši muževi rade”, ispalila je Eve.

Njihova su se lica smekšala. Donovan je ostao šutjeti, promatrajući Eve.Rachel je posegnula i stisnula Evein dlan. “Neću ti reći da ne živim u

strahu svakog puta kada Ethan ode u misiju, iako radi znatno manje otkad su se rodili blizanci. Ali znam da će se kad-tad vratiti punoj satnici. A ono što rade... vrijedno je toga. Znam to iz prve ruke. Da nije bilo njih i njihovih sposobnosti, sredstava kojima raspolažu, ja danas ne bih bila ovdje. Ne bih bila živa.”

Rachelino se grlo stisnulo od siline osjećaja koji su joj preplavili, a Donovan ju je privukao k sebi, ljubeći je u sljepoočnicu nakon kratka zagrljaja.

“Sve se bojimo da će se nešto dogoditi našim muževima”, iskreno je rekla Sarah. “Ali kao što Rachel kaže, to što čine plemenito je. Pomažu mnogim ljudima. Rješavaju se mnoštva zlih ljudi. Rasturaju cijele operacije. Svijet je bolje mjesto zbog onoga što jesu, i što čine. Stoga mogu živjeti s time. Mogu živjeti sa spoznajom da moj muž riskira svoj život zbog onoga što jest i nikada ga ne bih mijenjala. Ne bi bio isti onaj Garrett koga poznajem i volim da radi običan uredski posao od devet do pet.” Sophie i Shea složno su zaklimale glavama.


“Pomogli su nam”, tiho je rekla Sophie. “Svakoj od nas. Tako smo ih upoznale i zaljubile se u njih. A svaki od njih, ne samo Kellyjevi nego i vođe KGI-evih timova i njihovi članovi, riskirali bi svoje živote radi nas. Bez pitanja. Bez oklijevanja. Takva nesebičnost, takva ljubav i odanost neprocjenjive su.

Eve je kimnula, ohrabrena njihovim strastvenim riječima. Još uvijek nije bila upoznata sa svim detaljima Donovanova posla. Ali on joj ih je natuknuo. Uvidjela je stvarnost u kojoj žive. Nitko nije živio unutar visoko sigurnosne tehnološke mreže osim ako za to nema potrebe. Osim ako im ne prijeti stvarna opasnost.

Njezina i Donovanova veza bila je još vrlo mlada. Još se razvijala i produbljivala. Pred njima je bio dug put. Morali su doznati puno toga jedno o drugome, a pomisao da bi ga mogla izgubiti nakon što ga je tako čudesno pronašla ispunjavala ju je nemirom.

“Imat ćeš nas dok su dečki na terenu” rekla je Shea, primajući njezinu ruku koju je Rachel netom držala. “Držimo se na okupu kad su oni na zadatku. A i rijetko kad idu svi odjednom. Sam ima pravilo o tome da ne mogu sva braća sudjelovati u istoj misiji. Tijekom godina načinili su nekoliko iznimki. Ali kad god je moguće, netko ostaje ovdje kako mi ne bismo bile same. A mi se držimo zajedno. Nismo samo šurjakinje. Prijateljice smo. I voljele bismo biti i tvoje prijateljice, Eve. Donovan nam svima mnogo znači, i vrlo smo sretne što je pronašao ženu koja će ga usrećiti.”

Eve nije promaknuto suptilno upozorenje u Sheinu glasu ni sloga u izrazima ostalih žena. Prihvaćale su je, ali istodobno su je upozoravale da ne slomi Donovanovo srce.

“Hvala vam”, Eve je ponovila. “Osjećam se iznimno sretno što sam pronašla Donovana. Sve vas. Neopisivo mi mnogo znači to što ste svi tako otvoreni prema Travisu i Cammie. Oni su moja obitelji. Do ovog trenutka bili su moja jedina obitelj. Želim bolji život za njih od onog koji sam im ja pružala. Zaslužuju više od onoga što im ja mogu dati.”

“To nije istina”, gorljivo je odvratio Travis.Eve ga je utišala nježnim smiješkom. “Istina je, Trav. Ne bismo mogli

zauvijek bježati. Bila nam je potrebna... pomoć. A sada je imamo.”Donovan je obgrlio Eve i drugom rukom pa je privukao k sebi ljubeći je

u čelo. “Da, dušo, imaš. Imaš sve nas. Želim da ti je to na pameti u trenucima kada se uplašiš ili zabrineš. Ima nas mnogo i svi ćemo biti uz tebe. Bez pitanja. Bez uvjeta.”


“Onda, jesmo li se dogovorile za sutra?” upitala je Sarah. “Žensko druženje i igranje za Charlotte i Cammie?” Okrenula se Travisu. “Što ti kažeš? Bi li želio doći?”

Travis je izgledao nesigurno. Pogledao je u Eve i Donovana tražeći pomoć.

Donovan se nasmijao. “Što kažete na to da se Travis i ja zabavimo muškim stvarima i pustimo vas cure na miru?” Travisu je vidno laknulo pa je kimnuo glavom.

Rachel je zakolutala očima. “To znači da će im se vjerojatno pridružiti i naši muževi, a sam Bog zna što će im pasti na pamet dok nas nema.”

“Nama?” nevino je upitao Donovan. “Nikako.” Sophie je frknula. “Kako god, Vane. Dobro, mi sada brišemo. Samo smo

željele svratiti, pozdraviti Eve i predstaviti se. Nismo mogle dopustiti Garrettu da se pravi važan jer su on i Joe jedini koji su ih upoznali.”

“Bilo mi je jako drago”, iskreno je odvratila Eve. “Veselim se sutrašnjem okupljanju.”

Žene su se pozdravile, a Charlotte je čvrsto zagrlila Cammie prije nego što je otrčala natrag mami i uhvatila je za ruku.

“Budite oprezne”, upozorio ih je Donovan.“O, Isuse Boze, Vane. Hodat ćemo dvije minute po travi”, odvratila je

Sarah. “Sigurna sam da to možemo izvesti bez nekakve nezgode.”“Samo želim biti siguran da su moje cure zbrinute”, rekao je Donovan

cereći se.Sve su mu otpuhnule poljubac u znak pozdrava, još jednom pozdravile

Eve, Travisa i Cammie te nestale za ulaznim vratima.Isprativši ih, Donovan se vratio u dnevni boravak i povukao Eve za

sobom na kauč. Cammie se hitro iznova namjestila između njih i priljubila se uz Donovanov bok.

“Onda? Što kažeš na žene?” upitao je Donovan.“Sviđaju mi se”, odvratila je Eve. “Drage su.”Donovan je kimnuo. “Najbolje su. Nigdje nećeš naći bolje žene.

Borbene su. Odvažne. Odane do srži. Bit će ti dobre prijateljice, Eve.”“Nadam se”, čeznutljivo je odvratila Eve. “Ali Donovane, što sa

Sheom? I njezinom komuniciranju s Nathanom.” Zbunjeno je zatresla glavom.


Donovan se nasmijao. “To je duga priča koju ću ti jednom morati ispričati. Sažeta verzija glasi ovako: Shea ima telepatsko-empatske sposobnosti. Ona i Nathan mogu komunicirati telepatski. Znam da to zvuči ludo, ali Shea – i njezina sestra Grace – imaju izvanredne sposobnosti.”

“Ajme”, promrmljala je Eve. “Vama definitivno nije dosadno u životu.”Cammie je zijevnula, a Travis je prišao kauču i ispružio ruke prema

Cammie.“Spremna za krevet?” Travis je upitao Cammie. “Ušuškaću te pa i sam

leći. Prilično sam umoran.”Cammie je ispružila ruke prema Travisu kako bi je podigao, ali

Donovan je ustao i uzeo je u naručje.“Ne bi je još trebao nositi”, upozorio ga je Donovan. “Ja ću je odnijeti u

tvoju sobu i ušuškati je. Ti možeš leći nakon toga.”Eve ih je promatrala dok su se udaljavali, a bol joj se rascvjetala u

prsima dok je gledala za Donovanom kako vodi Travisa i Cammie u krevet. Baš poput oca koji vodi svoju dječicu na spavanje. Budućnost joj je bljesnula pred očima. Vidjela je Donovana kako ušuškava njihovu vlastitu djecu. Kako provode noći sklupčani na kauču gledajući filmove i jednostavno... bivajući.

Zatvorila je oči, uživajući u predivnom osjećaju koji je dolazio s nadom u budućnost, bez obzira na sićušne izglede da će dobiti priliku uživati u toj budućnosti. To nije spriječilo trenutnu navalu uzbuđenja koja joj je pojurila žilama. A na trenutak je pomislila kako bi mogla dovesti sebe – i Cammie i Travisa – u znatno veću opasnost od one koju je predstavljao njezin očuh.


26. POGLAVLJE

EVE je promatrala Donovana kako se odlučnim korakom vraća u dnevni boravak s izrazom krajnjeg zadovoljstva na licu nakon što je obavio tako jednostavan zadatak da spremi Cammie i Travisa u krevet. To je u njoj probudilo snažnu čežnju, na mjestima koji su odavno počivali u mraku. To joj je davao nadu u bolji život. U budućnost. Zajedničku budućnost.

Kada se približio kauču, nije ponovno sjeo pokraj nje kao što je očekivala. Umjesto toga stao je pred nju, ugodno smještenu na kauču, te jednostavno ispružio dlan prema njoj, pozivajući je da prihvati njegovu ruku. Pogled mu je bio pun topline. Voljela je vjerovati da je u pitanju ljubav. Ali znala je kako je odviše rano za to, iako je sama sebi priznala da se snažno zaljubila u njega. Znala je, odnosno, barem se nadala, da je i njemu stalo do nje. Tako je rekao. Nije umišljala. Stvar je bila samo u tome da se bojala kako će je pretpostavke uništiti do kraja.

“Ne znam za tebe”, rekao je dok je spuštala prste na njegov dlan. “Ali ja sam spreman za krevet.”

Ona mu se nasmiješila. “Umoran, ha? Baš šteta.”Uzvratio joj je pogledom zbog kojeg su joj trnci jurnuli iz donjeg dijela

trbuha prema grudima, a bradavice se ukrutile. Ali također je izgledao sretno zbog njezine zaigranosti. Pretpostavljala je kako to nije ništa neobično s obzirom na to da nije bila u pretjerano dobrom raspoloženju otkad su se upoznali. Ali on je to promijenio. Mijenjao je nju. Dan po dan. Sat po sat. Bila je istinski zahvalna na svakome trenutku provedenom s njim.

“Nisam spominjao nikakav umor. Samo to da sam spreman za odlazak u krevet. S tobom. Međutim, spavanje nije na dnevnom redu. Barem ne odmah. Ali poslije?” Uputio joj je lijeni osmijeh s vatrenim pogledom u blistavim očima. “Da.”

Lagani drhtaj zaplesao je njezinom kožom dok mu je dopuštala da je povuče na noge. Privila se uza nj, ugnijezdivši se ispod njegova ramena. Osjetila je kako njegova snaga treperi kroz nju, grijući je i ohrabrujući. Ispustila je zadovoljan uzdah kada ih je poveo prema spavaćoj sobi.


“Nisi nervozna, zar ne?” upitao je kada su ušli u sobu. Je li osjetio njezinu nesigurnost? Slabašni tračak nelagode koji ju je obuzeo?

Tiho je zatvorio vrata za njihovim leđima, stvarajući prepreku između njih i ostatka svijeta.

Odmahnula je glavom, a potom kimnula i još jednom odmahnula.On se nasmijao. “Večeras si baš odlučna, ha?”“Ovo mi je nešto posve novo”, ispalila je.Smiješak mu je postao topao jednako kao i pogled, a potom ju je

privukao k sebi tako da su se gledali u oči, naginjući glavu i polažući joj prste pod bradu.

“Znam da jest, dušo. Neću zaboraviti što si sinoć učinila za mene. Dopustila mi da budem tvoj prvi ljubavnik. Zauvijek ću cijeniti taj dar.”

Ona je porumenjela, a obrazi su joj planuli pred njegovim žarećim pogledom.

“Boli li te danas?” nježno je upitao.Obrazi su joj snažnije pocrvenjeli te je pognula glavu, izvlačeći se iz

njegova stiska.“Ne pitam to kako bi ti bilo neugodno. Samo želim znati jesi li spremna

za ono što planiram.”Ona se nasmiješila, iznenada osjetivši sram zbog namjere koje se

očitovala u njegovu vatrenom pogledu.“Žrtvovat ću se.”“Ah, kakva požrtvovnost”, odvratio je, a zadovoljstvo je zablistalo u

njegovim zelenim očima. “Potrudit ću se da ne patiš previše.”“Ali, sigurna sam da hoćeš” , odvratila je bez daha.Njegov je pogled potom postao ozbiljan. “Boli li te jako, dušo? Postoje i

drugi načini da te zadovoljim, a da pritom ne uđem u tebe.”Jao, morala se prestati beskrajno crvenjeti svakog puta kada bi vodili

intiman razgovor. Ali njega je naizgled oduševljavala njezina sramežljivost, jer joj je upućivao osmijeh nježan kao i same njegove riječi.

“Dobro sam, Donovane. Doista. A ako me bude previše boljelo možemo stati, zar ne?”

“Naravno. Neću učiniti što bi ti nanijelo bol, Eve. Nikada.”Izgovorivši posljednju riječ, približio joj se, ovijajući njezino tijelo u

topli i meki omotač. Pomilovao joj je obraz jagodicom prsta, gladeći ga i


odašiljući trnce koje je osjećala cijelom dužinom kralježnice. Od samog njegova dodira. Nešto toliko jednostavno imalo je moć da je natjera da zadrhti od potrebe. Hoće li zauvijek biti tako? Hoće li ga uvijek trebati i željeti kao u ovom trenutku?

Možda će se osjećaj s vremenom i produbiti. Ako bude tako, u tom se slučaju ima mnogo čemu veseliti. A potom je shvatila da je prvi put pomislila na budućnost u pozitivnom svjetlu. Kao da je ne vrebaju Walt, policija i stvarni svijet u kojem predstavlja traženu kriminalku.

Donovan joj je to činio. Ulijevao joj je osjećaj nade. Pružao joj povjerenje da njezina budućnost nije upisana u kamenu. Da može biti onakva kakvu god poželi. A željela je budućnost s Donovanom.

Uzdahnula je, a on se odmaknuo i prodorno joj se zagledao u oči.“O čemu razmišljaš, dušo?”Nasmiješila se, dopuštajući sreći koju je osjećala da se pretoči u njezin

izraz lica. “O budućnosti.”“Ah, lijepe misli, pretpostavljam?”“Najbolje” prošaptala je.Zadovoljstvo je zablistalo u njegovim očima. “A što kažeš da učinimo

te misli još ljepšima? Želim te razodjenuti. Želim ponovno voditi ljubav s tobom, Eve. Ali večeras želim ići lijepo i polako. Kao što sam trebao i sinoć. Dopusti mi da ti se iskupim, dušo. Dopusti mi da ti pružim iskustvo koje sam ti sinoć trebao pružiti.”

“Ah, Donovane”, dahnula je. “Zar ne shvaćaš? Prošla je noć bila savršena. Najljepša noć u mom životu. Ne možeš učiniti da bude bolje. To nije moguće. Prvi je put samo jedan, a moj prvi put bio je bolji nego što sam ikada mogla i zamisliti.” Suzila je oči i upitno ga pogledala. “Reci mi da se nisi brinuo zbog toga cio dan.”

Na njezino iznenađenje, on je izgledao pomalo posramljeno, a u oči mu se uvukla nelagoda.

“Moguće je da mi je palo na pamet nekoliko puta”, promrmljao je.Nasmijala se. “Za Boga miloga, Donovane. Moraš prestati biti

opsjednut mojim djevičanstvom. Nisi mi naudio. Prilično sam uživala u našem vođenju ljubavi. A ako misliš da ćeš se večeras izvući, razmisli ponovno.”

On se opustio, a usne su mu se izvile u šarmantan osmijeh. “Teško da bih svojoj gospoji uskratio bilo što.”


“Dobro”, odvratila je promuklim glasom. “A sada kad smo to riješili, na stvari je to da smo oboje još odjeveni. Misliš da bi mogao štogod poduzeti u vezi s time?”

“Tko se zadnji svuče, magarac”, izazvao ju je.“To nije pošteno”, pobunila se kada je on počeo vući svoju majicu.

“Žene imaju više odjevnih predmeta od muškaraca.”“Manje priče, više skidanja”, odvratio je svlačeći traperice niz svoja

široka bedra.Ona je hitro prevukla majicu preko glave i stala petljati po kopči

grudnjaka istodobno posežući prema zaporku na trapericama. Nije se uspjela riješiti čak ni hlača prije nego što se on uspravio pred njom, gol kao od majke rođen i ruku prekriženih na prsima u znak tobožnjeg nestrpljenja.

Odmahnula je glavom. “Pretpostavljam da ćeš mi morati pomoći.”On je napadno uzdahnuo. “Pretpostavljam da se toliko mogu

žrtvovati.”Eve je zakolutala očima dok ju je on okretao od sebe kako bi joj

otkopčao grudnjak. Ali u njegovim pokretima nije bilo nestrpljenja. Prsima joj je lagano skidao grudnjak, odmičući ga kako bi joj povukao naramenice niz ruke. Potom ju je okrenuo natrag prema sebi, posežući prema njezinim dlanovima kako bi joj pomogao iskoračiti iz traperica ovijenih oko jednog gležnja. Potom je s krajnjim obožavanjem povukao njezine gaćice nadolje i pustio sićušni komad platna da sklizne na pod.

“Mnogo bolje.” Pogledom je prelazio preko njezina nagog tijela. “Mnogo, mnogo bolje”, promrmljao je saginjući glavu kako bi je poljubio.

Eve je ovila ruke oko njegova vrata, privlačeći ga bliže dok su im se usne spajale. Nije bila sigurna tko je od njih dvoje ispustio uzdah. Možda su to oboje učinili. Ali silovito su razmijenili dah. Osjećala je njegov okus na svom jeziku. Udisala je njegov miris, upijajući ga i uživajući u njemu, a potom ga nakratko puštajući prije nego što ponovno udahne.

On je polagano uzmicao prema krevetu, grleći je čvrsto kao i ona njega. Gotovo kao da plešu. U polaganom, otmjenom i zavodljivom ritmu. Kretali su se senzualno, strpljivo, kao da na raspolaganju imaju sve vrijeme ovoga svijeta.

Nije željela ići polako i strpljivo. Željela ga je silinom koja joj je do tog trenutka bila potpuna nepoznanica. Nikada nije osjetila tako razornu požudu. Sada je probudila svoju seksualnost, sada joj je on pokazao kako


dobro može biti. Neokaljano uspomenama na Waltovu izopačenost. Uživala je u valu požude koji joj je brujao tijelom, bujajući iz sekunde u sekundu.

Stao ju je spuštati na krevet, ali ona ga je povukla za sobom, iznenadivši ga svojom snagom kada ga je srušila na sebe.

Malčice su odskočili, on na njoj, isprepletenih tijela, sljubljene kože. Obožavala je različitost njihovih tijela. Njegove čvrste obrise na svojim, mnogo mekšima. Tamo gdje je ona bila meka, on je bio mišićav. Tijelo joj je pružalo podlogu za njegovo, stapajući se s njime kao da su oduvijek sačinjavali jednu cjelinu. Poput dvaju djelića slagalice koji se konačno sastaju.

Trljala je nogu uz i niz njegovo bedro, gotovo predući od zadovoljstva zbog jednostavne mogućnosti da ga dodiruje. Da istražuje njegovo ratničko tijelo.

“Apsolutno sam namjeravao ići polako i nježno”, izustio je isprekidanim glasom. “Ali Eve, što mi sve nećeš učiniti. Izluđuješ me.”

“I želim te izluđivati”, prošaptala je netom prije nego što je zarila zube u njegovu ušnu resicu i zaigrano je gricnula. “Želim da toliko poludiš za mnom da zaboraviš na nježnost. Želim to brzo i žestoko, Donovane. Želim tebe. “

On je zastenjao i stao je ljubiti niz vrat, grickajući je kao ona njega i mameći uzdahe svakog puta kada bi joj njegovi zubi okrznuli kožu. Spustio se sve do njezinih grudi. Bradavice su joj bolno stršale. Preklinjale su za dodirom njegovih usana, njegova jezika i, o da, njegovih zubi.

“Donovane, molim te!” preklinjala je. “Iskočit ću iz vlastite kože! Trebam te u sebi ili ću smjesta svršiti.”

Njegovi su prsti kliznuli između njezinih nogu, nježno je provjeravajući kako bi bio siguran da govori istinu. Osjetio je njezinu vlažnost na svojim prstima i to kako je s lakoćom klizio u nju i iz nje. Znao je da je spremna – i više nego spremna – za njega. A ako ga uskoro ne dobije, uzet će stvar u svoje ruke i mučiti ga sve dok ne bude preklinjao za milost.

To nije bila loša ideja, ali morat će pričekati sljedeću noć. Možda čak i jutro. Kada ne bude bila toliko na rubu da i najmanji dodir ima moć izluditi je. Trenutačno ga je željela snažno i brzo. Ništa drugo neće biti dovoljno.

“Ne brini se, dušo”, hrabrio ju je. “Pobrinut ću se za tebe.”Složno je kimnula, stežući čeljust dok je susprezala vrhunac koji je

kiptio u njoj. Nježno joj je razmaknuo bedra, a ona je gotovo zastenjala od


nestrpljenja. odlučivši ga požuriti, raširila je noge i ovila ih oko njegovih leđa, privlačeći ga k sebi.

“Kvragu sve”, promrmljao je Donovan. “Ni ja više ne mogu izdržati.”“Konačno”, dahnula je.On se nasmiješio i namjestio se između njezinih raširenih nogu,

prislanjajući vrh svoje erekcije na njezin ulaz.Potom je zastenjao, spustivši čelo na njezino. “Dovraga.” Gađenje mu

se jasno naziralo u glasu.Ona je naglo otvorila oči. “Što je?”“Zaboravio sam na kondom”, progunđao je. “Sranje. Samo trenutak,

dušo. Da se nisi pomaknula.”Ona se nasmiješila, a on je istog trena jurnuo s kreveta i naglo povukao

ladicu na noćnom ormariću kako bi izvadio kondom. U ravno dvije sekunde navukao ga je na svoju krutu erekciju i vratio se na nju.

“Ponovno ovij noge oko mene”, rekao je. “Kao i dosad.”Ona je gorljivo poslušala njegovu naredbu, a potom prebacila ruke

preko njegova vrata, povlačeći ga prema sebi dok je nježno ulazio u nju.Slatkih li muka! Uzimao ju je jedan slasni milimetar za drugim,

prodirući u nju i rastežući je dok je nije posve ispunio, snažno priljubivši tijelo uz njezino.

Spustila je ruku, obujmivši mu bradu dlanom. Osjetila je kako je steže. Stiskao je zube, a na čelu mu je izbijao znoj.

“Zašto nas oboje mučiš, Donovane?” tiho je upitala. “Znam što to iziskuje od tebe. I mene. Ne boj se da ćeš me ozlijediti. Želim to. Želim tebe.”

Bolno zastenjavši, povukao se, a potom zanjihao naprijed, silovito je ispunjavajući. Naglo je udahnula osjetivši puninu, silinu, šok. Užitak joj je sunuo tijelom, oštar, probadajući, a opet tako predivan.

Ponovno je nasrnuo, dublje, snažnije. Izvio je tijelo nad njom, ponovno nasrćući i klizeći u nju s lakoćom, iako ga je njezino tijelo stiskalo poput pohlepne šake.

Izgubila je fokus, vid joj se zamutio dok ju je užitak pržio popni paklenog ognja. Napetost je tinjala u njezinoj utrobi, tiha i gotovo zlobna. Ali bila je savršeno slasna. Tračak boli dovodio ju je do najintenzivnijeg užitka koji je ikad iskusila u životu.


“Boli li te?” oštro je upitao Donovan, glasa promukla i smućena vlastitom strašću.

“Ne, da, o Bože, ne. Ne znam. Ali, molim te, nemoj prestati. Tako sam blizu, Donovane. Tako blizu!”

“Uz tebe sam, dušo” rekao je ponovno se zabijajući u nju, njišući ih oboje i ljuljajući krevet svojim pokretima. “Zajedno ćemo svršiti.”

“Da”, prošaptala je. “Zajedno.”Zatvorila je oči, izvijajući se prema gore, prema njemu, u njega.

Spajajući njihova tijela dok ga je grabila rukama, držeći se za njega poput sidra u iznenadnoj, pobjesnjeloj oluji. Tornado koji je preživjela nije bio ni do koljena ovomu. Izgubila je osjećaj za sve oko sebe, pa čak i to gdje se nalazi. Mogla je samo osjećati. I nikada nije željela zaboraviti ovaj trenutak. Ovaj osjećaj. Znala je da se više nikada neće tako osjećati. Bit će drukčije. U budućnosti, možda i bolje. Ali nikada ovako.

A potom su se njezini okovi raspali. Jednostavno je odlebdjela, laka poput pera, obuzeta sanjivom maglicom. Osjećala se opijenom. Drogiranom. Sve u jednome. Ako ikada bude postojala droga s ovakvim učinkom, svi će napori biti uzaludni. Svi će se navući na nju i činiti što god je potrebno kako bi došli do sljedećeg fiksa. A ona će biti jedna od njih.

Nakon jednog trenutka, jedne minute, jednog sata – nije imala blage veze koliko je vremena prošlo – postala je svjesna Donovanove težine koja ju je utiskivala u madrac. Njegova teškog disanja u njezin vrat. Tupila i zadovoljstva u svojim udovima. Praznine u svome umu. I sveprožimnog osjećaj ispravnosti.

Mira.Koliko je zapravo vremena prošlo otkad je osjećala istinski mir?

Nabrala je čelo pokušavajući skupiti dovoljno snage da se prisjeti kada se posljednji put osjećala tako... sigurno. Voljeno.

Je li se ikad tako osjećala?“Zašto odmahuješ glavom, ljubavi?”Donovanovo nježno pitanje vratilo ju je u sadašnjost pa ga je zatekla

kako zuri u nju, s jednako zamišljenim izrazom lica dok ju je proučavao.Nasmiješila se. “Ni za što. Baš ni za što. Samo sanjarim i pomalo se

glupiram. A tko bi me mogao krivili nakon... onoga. Ne znam ni kako bih to nazvala. Sigurna sam da ne postoje riječi u engleskom jeziku – ili u bilo


kojem jeziku, kad smo već kod toga – koje bi mogle opisati ono što smo upravo doživjeli.”

U glasu joj se nazirala natruha tuge koju je čak i sama zamijetila. Donovanovo se lice smekšalo, a oči su mu postale tople i vrlo nježne. Prstom joj je pomilovao obraz, i dalje je prekrivajući svojom težinom, toplom i tako utješnom.

“Ja mislim da je bilo prekrasno”, jednostavno je odvratio.Ona je složno kimnula, a on se potom podigao s nje i oslobodio se

njezina tijela. Eve je nakratko zadrhtala kada ju je napustio kako bi se riješio kondoma. Već joj je nedostajala njegova toplina. Njegov dodir. Praznina ju je ispunjavala bolu, ma koliko ta udaljenost malena bila.

Čujno je uzdahnula od olakšanja kada joj se vratio, liježući u krevet pokraj nje i navlačeći pokrivač dok ju je privijao u naručje. Priljubila se uz njega i naslonila glavu na njegovo rame.

On je utisnuo poljubac u njezino tjeme, a nježnost kojom je to učinio ispunila ju je blesavim zadovoljstvom. Bilo im je jednostavno... ugodno. Kao da su već godinama ljubavnici. Odgovarali su jedno drugome. Jednostavno su odgovarali jedno drugome.

Široko je zijevnula i dopustila svojim vjeđama da se zatvore dok joj ju je on milovao po ruci.

“Spavaj, dušo”, rekao je. “Ovdje u mom naručju, i znaj da si sigurna. Ako noćas budeš sanjala, sanjaj samo mene.”

I jest. Prvi put u mnogo godina spavala je oslobođena vječne brige i noćnih mora. Ondje, u Donovanovu naručju, sanjala je o najljepšim stvarima na svijetu.

O ljubavi.


27. POGLAVLJE

DONOVAN prošle noći nije usnuo usprkos činjenici da je bio krajnje zadovoljen i sretan. Vođenje ljubavi s Eve zadovoljilo ga je na emocionalnoj razini koju nikada prije nije dosegnuo. Ali ipak je ostao budan, zabrinut i zamišljen. U ranim jutarnjim satima, netom prije nego što je konačno utonuo u san, s njom u naručju, smislio je plan.

Sada ga je samo morao pretočiti u djela. A ona su zahtijevala prisustvo njegove braće. Nathanova i Joeova tima. Nakratko je razmislio o tome da pozove Steelea i njegov tim, ali Steele je imao pune ruke posla sa ženom i novorođenim djetetom. Osim toga, već su bili odlučili kako će Nathanov i Joeov tim redovito preuzimati nove zadatke. Možda čak i biti na prvoj liniji obrane, s Rijevim i Steeleovim timom kao potporom.

Ni jedan vođa tima neće biti sretan s tom odlukom, ali neće se ni buniti jer sada moraju misliti na svoje žene i djecu. Ostatak njihovih timova? Vjerojatno neće pristati sjediti prekriženih ruku i dopustiti novom timu da obavlja sav posao umjesto njih kao što će to učiniti njihovi vođe.

A u igri je bila i činjenica da bi im trebalo dosta vremena da okupe druge timove, a Donovan si nije mogao priuštiti luksuz otezanja. Ne kada je Evein očuh već u blizini. Vjerovao je Nathanovu i Joeovu timu i vjerovao je svojoj braći. Bili su i više nego sposobni odraditi ono što je Donovan zamislio.

Ustao je rano, ne želeći smetati Eve. Obavio je telefonske pozive u kuhinji, tiho kako ga ostali ne bi mogli čuti. Potom je obavio još jedan poziv. Najvažniji od svih. Postavio je mamac. Sada je samo morao čekati da mu meta padne ravno u ruke.


28. POGLAVLJE

KADA se Eve probudila, Donovan je već bio otišao, ali opet, to je i očekivala. Bio je ranoranilac i nije izgledao poput muškarca sklona izležavati se u krevetu cijelo jutro. Iako joj je ta pomisao bila vrlo privlačna. Jutro provedeno u njegovu zagrljaju? Pravi raj.

Protegnula se, osmjehnuvši se laganom naletu boli koji joj se javio u tijelu. Vodili su ljubav dva puta, i to drugi put na njezin nagovor. Pa dobro, i prvi put. Bila je nestrpljiva i nije mu željela dopustiti da je polagano muči kako je planirao. Drugi put nije išao nimalo sporije ni strpljivije, zbog čega je jutros osjećala posljedice.

Nije mu ni pisnula o tome. Da je samo i natuknula da je boli, kako je rekao, noćas je vjerojatno ne bi htio taknuti, a to nije dolazilo u obzir.

Široko je zijevnula i na trenutak ostala ležati, a potom se konačno izvukla iz kreveta i zaputila prema tušu. Pogledala je prema budilici na noćnom ormariću i požurila prema kupaonici. Ona i Cammie danas su se trebale sastati sa Donovanovim šurjakinjama kako bi obavile kupovinu.

Savršeno normalan događaj. Sasvim sigurno ne nešto zbog čega je trebala osjećati uzbuđenje, ali zatekla je samu sebe kako mu se veseli. Označavao je slobodu. Normalan život. A te je stvari željela više od bilo čega drugog na svijetu. Također je željela svoje mjesto u obitelji Kelly. Zavidjela je tim ženama iz dna duše na onomu što su imale. Na onomu što je i sama željela imati.

Zar nije prekrasno biti dijelom takve obitelji? Odane. Privržene. Izgledali su posve složno. Jesu li se ikada svađali? Prepirali? Durili se i vrijeđali u afektu?

Odmahnula je glavom ulazeći u tuš i prepuštajući se čarobnim moćima tekuće vode.

Nekoliko minuta poslije, počešljala je mokru kosu i odjenula se. Nije posjedovala nikakav pribor za šminkanje i nikada nije žalila zbog toga. Sve do ovog trenutka. Poželjela je izgledati najbolje što može pred tim ženama. Tipična ženska stvar. Ni jedna ne voli kada je uspoređuju s mnogo ljepšom ženom. Ali opet, nije zamijetila mnogo šminke ni na ostalim ženama. Sarah je


bila lagano našminkana. Sophie je imala maskaru i svijetlo sjajilo na usnama. Nije se mogla prisjetiti jesu li Shea i Rachel bile našminkane.

Potom se nasmijala vlastitoj ludosti zbog toga što razmišlja o tome jesu li Donovanove šurjakinje bile našminkane kada su je došle upoznati.

No dobro, možda bi danas mogla naručiti sve što joj je potrebno. Mrzila je pomisao da Donovanu prepušta brigu o vlastitim, Cammienim i Travisovini potrebama. Ali bila je dovoljno pragmatična da zna kako nema mogućnosti platiti bilo što. Donovan je ustrajao da u tome upotrijebi njegovu karticu za sve što joj treba. Neće kupiti mnogo. Samo osnovne stvari. Bit će vremena za ostalo. Kada bolje shvati što njihov odnos predstavlja i u što će se razviti.

Ali za sada? Bila je sretna. I to je bilo dovoljno. Cammie i Travis bili su sretni. Sigurni. Zaštićeni. Zakriljeni. To je sve što će ikada tražiti. I to je dovoljno.

Otapkala je niz hodnik, provirujući u sobu gdje su Cammie i Travis spavali te zatekla prazan krevet. Eve se jutros očito jedina uspavala. Svi su ostali bili budni i vrlo vjerojatno boravili u kuhinji.

Zaputila se u potragu za ostalima i doista ih pronašla u kuhinji. Cammie i Travis sjedili su za stolom i smijali se. Široki osmijesi krasili su im lica, a oči blistale od sreće. Eve je taj prizor ostavio bez daha.

Donovan je bio u kuhinji. Opasan pregačom i zastrašujuće pitoma izgleda za muškarca njegove građe. Pregača se nije nimalo slagala s onime što je Eve znala o njemu. To da je posve opak frajer.

“Ah, probudila se i uspavana ljepotica”, rekao je Donovan, nasmiješivši se kada je podigao pogled i ugledao Eve kako stoji na dovratku.

Eve mu je uzvratila osmijehom, a potoni ju je omela Cammie, ciknuvši: “Evie!”

Prišla je sestri za stolom, gotovo pocupkujući od veselja. Kakvu je razliku za njezino zdravlje predstavljala tek nekolicina dana. Opet je bila ona stara. Lice joj više nije bilo izmoždeno, a oči izmučene. Izgledala je i ponašala se baš onako kako se četverogodišnje dijete i treba ponašati. Sretno i slobodno.

Suze su zapekle uglove Eveinih očiju te je žurno zatreptala kako bi ih odagnala, ne želeći uzrujati Cammie ili Travisa. Ne kada je sve bilo u najboljem redu. Doista, sve je bilo... kako treba.


Podigla je pogled i ugledala Donovana kako joj krišom maše da mu priđe. Ovlaš poljubivši Cammieno čelo i raštrkavši Travisovu kosu na putu prema njemu, prišla je kuhinjskim ormarićima gdje je Donovan istresao palačinke i slaninu na tanjure.

“Razmazit ćeš ih”, rekla je Eve smijući se.“Ma ne”, odvratio je Donovan. “Osim toga, volim to činiti.” Ona se

nasmiješila, razdragana njegovim riječima – i djelima.Donovan je snizio glas i okrenuo se od Cammie i Travisa kako ga ne bi

mogli ćuti.“Znam da sam rekao kako želim provesti dan s Travisom kako biste ti i

Cammie mogle posjetiti moje šurjakinje i uživati u ženskom druženju, ali ipak bih volio da pođe s tobom.”

Eve je zabrinuto nabrala čelo zbog ozbiljnosti u njegovu glasu. “Je li sve u redu?”

Donovan je položio ruku na njezinu nadlakticu, utješno je stišćući. “Jest. Samo, moja braća i jedan od timova doći će kako bismo raspravili o tvojoj situaciji. Radije bih da Travis ne čuje o čemu ćemo razgovarati. Ne želim ga uzrujali.”

Namrštivši se, Eve je pogledala prema svome bratu i sestri, a potom vratila pogled na Donovana. “Shvaćam da ne želiš uzrujati Cammie i Travisa, ali ne bih li ja trebala biti ondje dok budete raspravljali o strategiji? To izravno uključuje mene – i njih. Želim znati što smjeraš.”

Donovan ju je privukao u zagrljaj, naginjući joj glavu kako bi ga mogla gledali u oči. Ovio je ruke čvrsto oko njezina struka, privijajući je uza se.

“Želim da zaboraviš na sve. Ne želim da se brineš zbog bilo čega. jedino što želim jest da se usredotočiš i zabaviš s mojim šurjakinjama te da kupiš sve što je potrebno tebi, Cammie i Travisu. Prepusti to meni, Eve. Ne želim da uopće i pomišljaš na to. Dobro?”

Poželjela se usprotiviti, ali znala je da on ima pravo, iako je znala da će njegova zapovijed biti slaba odjeka. Kako bi mogla razmišljati o bilo čemu drugom? Morala je biti snažna radi Cammie i Travisa. Morala je zatomiti svoj strah i pokazati pouzdanje u Donovanovu sposobnost da će ih zaštiti od Walta i bilo kakve druge komplikacije koja im se ispriječi na putu. Istodobno, ta ju je slijepa vjera ispunjavala nelagodom, tako je znala da može vjerovati Donovanu. Vjerovala mu je. Ali stravično se bojala svog očuha i njegove nadmoći. Njegova dosega. Njegova utjecaja i sredstava. I kopkalo ju je što na


neki način ne sudjeluje u tomu što je Donovan smislio. Znanje je moć. Nesigurnost je izazivala samo još veći strah, a ona je predugo živjela u strahu.

Donovan je utisnuo poljubac u njezino čelo. “Vjeruj mi, Eve. Dopusti mi da to riješim. Neću mu dopustiti da naudi tebi, Travisu i Cammie. Posebno ne Cammie.”

Eve je nevoljko uzdahnula, ali i kimnula glavom u znak slaganja.“Reći ćeš mi poslije?” tiho je upitala. “Kad se vratiš?”On se prodorno zagledao u njezine oči dok mu je u vlastitim plamtjela

iskrenost. “Naravno, Eve. Neću ti ništa zatajiti. Neće biti nikakvih tajni. Želim da mi vjeruješ. Možeš li to učiniti?” Ona je ponovno kimnula, a njegovo se lice opustilo. “A sada se vrati za stol i budi vedra pred njima. Nemoj im davati povoda da sumnjaju u tebe – ili mene. Želim da se svi dobro zabavite. Svidjet će vam se moja obitelj, jednako kao što se vi već sviđate njima.”

“Dobro”, prošaptala je izvlačeći se iz njegova zagrljaja. “Eve”, Donovan ju je tiho zazvao kada se zaputila natrag prema stolu.

Zastala je i okrenula se kako bi ga pogleda. “Sve će biti u redu. Znam da mnogo tražim, ali vjeruj mi.”

Ponovno je kimnula te se vratila bratu i sestri.Ugodno su doručkovali dok je Cammie neprestano veselo čavrljala od

uzbuđenja zbog toga što će ići u Charlotteinu kuću i igrati se s njezinim igračkama.

Travis nije izrazio nezadovoljstvo zbog činjenice da će se pridružiti sestrama. Cammien entuzijazam bio je zarazan, a Eve je vidjela kako i Travis uživa u njezinu ushićenju. Svi su bili toliko priviknuti na samoću, na razgovor isključivo jednih s drugima, da ih je oduševljavala činjenica da se sada imaju u koga pouzdati i s kime se družiti.

Travis je izgledao jednako uzbuđeno zbog posjeta, iako će biti jedino muško u društvu. Možda baš zato što će biti jedino muško u društvu. Uto se nasmiješila i shvatila da bi, ako sve bude išlo po planu, mogao činiti sve ono što čine normalni tinejdžeri. Ići u školu. Žudjeti za curama. Lecnula se na tu pomisao, ali njezin je brat bio vrlo zgodan mladić. A bit će još i zgodniji kada ojača i povrati kilograme koje je izgubio posljednjih mjeseci.

Nakon doručka, Donovan ih je otpratio do Sophiene prostrane drvene kuće koja je stršala ponad jezera, jednako kao i ostale nastambe u kojima su


obitavala njegova braća i njihove žene. Već je bilo vruće, ali povjetarac je s jezera donosio olakšanje i upućivao na prekrasan ljetni dan. Bilo je lako smetnuti s uma da je samo nekolika dana prije toga tornado poharao cijelo područje.

Ovdje, u izoliranom mjehuriću koji su načinila braća Kelly, vanjski svijet djelovao je poput nekog drugog svemira.

Žene su se već okupile kod Sophie, osim Rachel, koja je nazvala i javila da će kasniti jer mora presvući oba blizanca. Sophie je sa smijehom obavijestila Eve da Rachelini dečki rade sve u isto vrijeme, zbog čega su Rachel i Ethan na samom rubu živaca.

Donovan je poljubio Eve, na što je ova posramljeno porumenjela jer je to učinio pred svojim šurjakinjama. Potom je zagrlio Cammie, a Travisu smrtno ozbiljnim glasom rekao da pazi na njegove žene.

Ali Donovanovim šurjakinjama naizgled nimalo nije smetalo to što je poljubio Eve. Zapravo, svima su lica bila ozarena i prepredeno nasmiješena.

Nekoliko trenutaka nakon što su se žene smjestile u prostran, otvoreni dnevni boravak te izvukle dva laptopa i upalile ih, na vrata je banula Rachel, izgledajući izmučeno dok se borila s po jednim nemirnim djetešcem na svakom kuku. Torbu s pelenama objesila je preko jednog ramena i postavila pred sebe kako ne bi smetala dječacima, ali bilo je očito kako će joj uskoro ispasti jedan od njih, a možda čak i oba.

Travis je pohitao prema njoj i pružio ruke prema jednome blizancu. Rachel ga je zahvalno pustila, a Eve je zapanjeno promatrala kako Travis prima dijete u svoje naručje. Ali malenom se – Masonu? – to nikako nije sviđalo. Uspravio se u Travisovim rukama i posegnuo prema njegovu licu, nespretnim prstićima grabeći Travisova nasmijana usta.

“Oprosti”, uznemireno je rekla Rachel. “Opsjednut je tuđim ustima.”Travis se nasmijao. “Nema problema. Navikao sam na djecu.”To je bila istina, s obzirom na to da se vrlo dugo uglavnom sam skrbio

o Cammie. Čak i dok je Eveina majka još bila živa, Travis se često brinuo o mlađoj sestri. Bio je odviše zabrinut za majku da bi je opterećivao brigom o Cammie, stoga ju je štitio koliko god je mogao. Preuzeo je preveliku odgovornost na sebe u tako mladim godinama. Ta je činjenica tištala Eve, ali sada nije mogla učiniti ništa po tom pitanju. Bilo pa prošlo. Ali ubuduće...

Obuzdala je svoje rastresene misli, odlučna gajiti snažnu nadu u bolju budućnost za Travisa. Onu u kojoj će moći biti ono što jest. Tinejdžer bez


ikakve druge odgovornosti osim da dobiva dobre ocjene i kloni se nevolja. Ali tu nije očekivala nikakve probleme. Bio je vrlo ozbiljan. Odviše odgovoran.

Bio je dobar dječak – ne, muškarac. Odrastao je prije svog vremena, ali ako bude po Eveinu, odsad pa nadalje ponovno će moći uživati u svom djetinjstvu.

“Izgledaš kao da su ti misli kilometrima daleko odavde”, tihim joj se glasom obratila Shea.

Eve je hitro pogledala prema Travisu na suprotnoj strani prostorije koji je sada pomagao Rachel da se oslobodi prtljage i igrao se s obama dječacima koji više nisu bili u majčinim rukama.

“Oprosti”, potiho je odvratila. “Malo sam se zamislila.”Pogled joj je s Travisa prešao na Cammie koja je sjedila u kutu na

drugoj strani prostorije, očigledno namijenjenom igranju. Ona i Charlotte brbljale su kao navijene i ponašale se poput davno izgubljenih prijateljica. Eveino je srce ispunila toplina pri pomisli da su njezini brat i sestra pronašli utočište u ovoj ogromnoj obitelji punoj ljubavi.

“Sumnjam da je riječ o nečem ugodnom”, oglasila se Sarah.Sophie se nagnula naprijed zabrinuta izraza lica. “Nešto te muči, Eve?

Možeš nam reći, znaš? Nećemo iznevjeriti tvoje povjerenje.”Eve se nasmiješila. Bile su odane, sve do jedne. I posebno su držale do

povjerenja. Štoviše, Eve je bila posve uvjerena da im se može povjeriti. Cijela je obitelj zračila nečim što je tjeralo čovjeka da povjeruje njima i njihovim dobrim namjerama.

“Stvar je u tome što je Donovan ipak poslao Travisa sa mnom i Cammie jer se nalazi sa svojom braćom i jednim od timova kako bi razgovarali o... meni. Hoću reći, o mojoj situaciji. I premda sam zahvalna na tomu da su mi potpuni stranci spremni pomoći, želim – moram – znati što planiraju. Što namjeravaju.”

Sarah je složno kimnula. Shea je posegnula i stisnula Evein dlan.“To je posve razumljivo”, rekla je Shea. “I ja bih željela sudjelovati u

razgovoru u kojem se raspravlja o mojoj budućnosti!”Sophie je ispustila zvuk gađenja. “Tipično za muškarce. Odnosno,

muškarce iz obitelji Kelly. Imaju dobre namjere, ali vode se tom logikom da strpaju žene u zaštitni mjehurić i pozabave se svim prijetnjama umjesto njih.


Da je po njihovome, zauvijek bismo živjele u neznanju o bilo čemu što bi nam moglo nauditi. Volim ih zbog toga, ali svejedno mi idu na živce.”

Sarah se nasmijala. “To savršeno opisuje Garretta.”Shea je zakolutala očima. “Zašto ne bi otišla onamo i zatražila da

sudjeluješ?”Eve je razrogačila oči. “Ah, ne, ne mogu to učiniti.”“Zašto ne?” usprotivila se Sophie s odlučnim sjajem u očima. “Cammie

i Travis mogu ostati s nama. Znam kako ih ne želiš zabrinjavati, ali jednako je tako očito da si izvan sebe od brige i da se nećeš osjećali bolje sve dok ne doznaš što se događa. Shvaćam da te Donovan nastoji zaštititi. Ali on ne shvaća da je neznanje gore od suočavanja s njegovim planom, kakav god da jest.”

Eve je polagano kimnula. “Da. Tako i ja razmišljam.”“Onda idi”, Sarah ju je tiho ohrabrila. “Mi ćemo se družiti s Cammie i

Travisom. Možeš nam dati zeleno svjetlo kad budeš željela da ih dovedemo natrag.”

“Ali organizirale ste sve ovo za mene – za nas”, odvratila je Eve. “To je baš lijepo od vas, a i Cammie i Travis trebaju razne stvari. Odjeću.”

“Kao i ti” Sophie je nježno istaknula. “Ali prepusti to nama. Mi smo kraljice internetske kupovine, sjećaš se?”

Shea ju je oštro podbola laktom. “To je moja titula, hvala lijepa.”Sarah se nasmijala. “Kako bilo, pobrinut ćemo se za osnovne stvari.

Znamo tvoju veličinu. Shea i Sophie imaju sjajan ukus za odjeću. I pobrinut ćemo se da Cammie i Travis dobiju sve što im je potrebno.”

Eve je razdirala neodlučnost. Ali ohrabrenje – i blagoslov – u očima ostalih žena ispunili su je hrabrošću da to učini.

“Okej”, odvratila je izdišući i podižući se s kauča. “Idem onamo. Samo se nadam da se neće naljutiti na mene.”

Sarah je položila dlan na Eveinu nadlakticu i nježno je stisnula. “Eve, shvaćam da nisi imala previše razloga vjerovati muškarcima. Ali vjeruj mi kad ti ovo kažem. Donovanu se možda neće svidjeti činjenica da želiš znati što se događa. No shvatit će to, iako će osjećati iskonski poriv da te zgrabi za kosu i odvuče natrag u svoju pećinu, zabubnja šakama po prsima mrmljajući moja žena i ovije te u zaštitni mjehurić koji je Sophie spomenula.”

Shea i Sophie prasnule su u smijeh. Čak se i Eve morala nasmijati na prizor koji je Sarah predočila.


“Ali ono što želim reći, Donovan ti ne bi skinuo ni vlas s glave niti bi povrijedio tvoje osjećaje. Jednostavno nije takva osoba. Od svih muškaraca u obitelji Kelly, on ima najveće i najmekše srce kada je riječ o ženama i djeci. Prije bi sam sebi odsjekao ruku nego te namjerno povrijedio.”

Eve se nasmiješila. “Hvala ti. Trebalo mi je to. Osjećam se poput ogromne kukavice. Obično nisam takva. Suprotstavila sam se svom očuhu, iako mi je to na kraju slabo koristilo. Nisam žena koja će se tek tako predati, ali posljednjih nekoliko mjeseci naučila sam mnogo toga o samoodržanju.”

“Hajde onda, idi”, potaknula ju je Sophie. “Mi ćemo držati sve pod kontrolom i objasnili Rachel, ako se ikad oslobodi onih dvaju vragova. Tako mi svega, nije mi jasno kako je tako draga žena rodila Sotonine potomke. Sigurno je Ethan kriv za to.”

Nato su se sve nasmijale, a potom je uslijedio Rachelin sarkastičan odgovor sa suprotne strane prostorije.

“Čula sam te.”Eve im je tiho zahvalila i krenula prema vratima, letimice pogledavši

prema Travisu i Cammie kako bi se uvjerila da neće zamijetiti njezin odlazak. Sophie je mahnula tjerajući je i kimajući glavom prema Travisu i Cammie kako bi uvjerila Eve da će paziti na njih.

Duboko udahnuvši i uspravivši se u ramenima, zaputila se golemim područjem opasanim zidovima kompleksa. Sunce joj je grijalo kožu te je udahnula slatki miris kozje krvi. Kellyjevi su stvorili vlastiti komadić raja. Nema veze što je riječ o visoko sigurnosnom kompleksu. Učinili su ga domom. Izgledao je udobno.

Ako zanemari teren za treninge, streljanu, pistu, helidrom i zgradu stroga izgleda sagrađenu od kamenih blokova koju su nazivali ratnom sobom, ostatak je nalikovao tihom susjedstvu s novoizgrađenim kućama. Svaka je bila jedinstvena na svoj način, obilježena jedinstvenim ukusom svojih stanovnika.

Dvije su predstavljale drvene kolibe, ali Nathanova i Sheina kuća bila je staromodna, malena kuća nalik na vikendicu. Bila je udaljenija od ostalih i okružena gustim drvećem i cvjetnim grmovima. Činilo se kao da su se odvojili od ostalih, iako su i dalje čvrsto počivali unutar zaštitne ograde koja ih je dijelila od ostatka svijeta.

Ironično, Donovanova kuća izgledala je upravo onako kako je Eve zamišljala vlastitu kuću iz snova, kada bi je imala mogućnosti sagraditi. Nije


dijelila starinski izgled s drvenim kućama dvojice njegove starije braće. Izgledala je vrlo južnjački, s kapcima na prozorima i trijemom koji je obuhvaćao cijelu prednju stranu i obje bočne strane kuće. Sa stropa na desnoj strani trijema visjela je ljuljačka, a bili su tu i lončići za cvijeće i viseće košare, krcati živopisnim šarenilom.

Izgledala je udobno i privlačno. Nije to bila samo kuća. Nalikovala je domu. Unutrašnjost je još bila gola i lišena stvari koje su obično sačinjavale dom. Razne sitnice. Okviri za slike. Uspomene. Pokućstvo udobna izgleda. Ali opet, spomenuo je kako je tek nedavno dovršena. Možda jednostavno nije imao vremena pobrinuti se za intimne detalje koji bi njegovu kuću učinili domom. Ili je možda čekao na pravu ženu koja bi ostavila svoj pečat na njegovoj kući.

Mentalno se šutnula zbog ponovnog lutanja svojih misli. Kada će naučiti da ne trči pred rudo? Vrlo kratko poznaje tog muškarca, a već planira kako će urediti njihovu – njegovu – kuću.

Odmahnuvši glavom, prišuljala se kuhinjskim vratima. Donovan i njegova braća vjerojatno su boravili u dnevnoj sobi i nije željela tek tako upasti onamo usred razgovora. A sudeći po broju vozila pred kućom, zaključila je kako su svi na broju.

Ne, ući će kroz kuhinju i polako prići dnevnom boravku. A potom se uključiti u kakve god planove da je Donovan spremao.

Nečujno je otvorila kuhinjska vrata i ušla, nastojeći ne bučiti dok je zatvarala vrata za sobom. U daljini je začula žamor razgovora i na trenutak zastala, skupljajući hrabrost da odvažno ušeće na strateški sastanak.

“Kukavice”, promrmljala je.Posve se sigurno nije ustručavala banuti u policijsku postaju, ne

jednom, nego dva puta, i oštro zahtijevati djelovanje u majčino ime. Nebrojeno se puta suprotstavila Waltu, iako je za to istoga trena dobivala kazne. Ali nije mu dopustila da je obeshrabri. Cemu sada tolika panika?

Zato što se zaljubila u Donovana i nije željela učiniti bilo što zbog čega bi se naljutio na nju.

Bio je to smiješan razlog, i ako će stvari odsad pa nadalje u njihovu odnosu funkcionirati na takav način, morala se ozbiljno pribrati. Neće moći koračati kroz život kao po jajima i brinuti se da će ga njezini postupci razljutiti.


Prekorivši se zbog vlastite gluposti, krenula je prema dnevnom boravku, a žamor se pojačao kad se stala približavati.

Ali ono što je u sljedećem trenutku začula natjeralo ju je da stane kao ukopana.

“Mogli bismo nazvati Walta i ugovoriti sastanak s njime” rekao je Donovan, obraćajući se svim prisutnima u prostoriji. “Mahat ćemo mu s Eve ispred nosa. Nadam se da će toliko žudjeti za osvetom da će uzeti nju i zanemariti Cammie i Travisa. Obožavam tu djecu i neću dopustiti tom gadu da ih ikada više samo i dotakne.”

Eve je zinula od šoka i odmahnula glavom, uvjerena kako nije dobro čula. Srce joj je zabubnjalo u prsima, ali smjesta je prekorila samu sebe jer zaključuje naprečac. Očito ga je pogrešno razumjela. Upast će onamo i smjesta izvesti stvar na čistac. Tako će umiriti svoje glupe sumnje.

Ipak, ledena joj je šaka stegnula srce, a na Donovanove sljedeće riječi, mučan osjećaj nalik na ljepljivo blato stao je gmizati njezinim žilama.

“Vrlo je nestabilna. Predstavlja opasnost za sebe i tu djecu. Walt će se zadovoljiti njome. Uvjeren sam u to. Očigledno nastoji držati sve pod kontrolom i ima ego veličine Teksasa. Željet će je kazniti jer ga je odbila poslušati i pomrsila njegove planove.”

“A što planiraš reći Cammie i Travisu u vezi s time?” netko je upitao. Nije mogla razbrati komu pripada taj glas. Možda je bila riječ o nekome koga još nije imala priliku upoznati.

“Oni neće znati”, odsječno je odvratio Donovan. “Nikada neće doznati. Nema potrebe. Ja ću se pobrinuti za njih. Sada pripadaju meni i prije ću umrijeti nego dopustiti da im se bilo što dogodi. Mentalno ili tjelesno.”

Eve je ostala stajati, preneražena razgovorom koji se odvijao samo nekoliko metara dalje od nje. Ne. Ne! To ne može biti istina. Obuzela ju je mučnina, oštro i moćno zaposjevši njezin želudac. Žuč joj je navrla u grlo te se hitro udaljila, želeći pobjeći od tolike boli. Svaka ju je riječ poput otupjelog noža kidala na sitne komadiće dok od nje nije preostalo ništa. Ni srce. Ni duša. Ništa.

Drhtavih ruku, uspjela je izjuriti na dvorište kroz kuhinjska vrata i stala pohlepno udisati zrak. U kući joj se činilo kao da će se ugušiti. Prestala je disati čim je čula Donovanove hladne, nemilosrdne riječi.

Nije tako mislio. Nije mogao! Namjerava je tek tako predati očuhu nakon svega što mu je rekla? Nakon svega što mu je povjerila?


Ali čula ga je. Iako je odbijala povjerovati u to, sve je dobro čula. Njegove riječi nisu mogle biti jasnije. Nije ni čudo što nije želio da ona, Travis ili Cammie prisustvuju tom razgovoru. Nije želio da čuju kakav plan trenutačno kuje sa svojom braćom. Sa svojim timom. S ljudima za koje je smatrala kako su jako ljubazni i velikodušni. Ljude za koje je smatrala da će s njima izgraditi svoju budućnost. Svoj dom.

Pojurila je natrag k Sophie krećući se dužim, oblizanim putem kako ne bi morala proći ispred Donovanove kuće.

Tako da je nitko ne može vidjeti.Suze joj nisu zaprijetile. Još ne. Bila je odviše tupa. Odviše shrvana. Ali

uskoro. Znala je da će doći. Kako i ne bi?O, Bože . O, Bože. Što da učini? Osjećala se kao najgora glupača na

svijetu jer je ignorirala svoje predosjećaje. Jer je odbila vjerovati svojim instinktima kada joj je cijela utroba vrištala da pobjegne glavom bez obzira i nikada se ne zaustavi. Kako se naivno i glupo ponijela. A bila je pametnija od toga. Jesi!

No svejedno je okrenula leđa svemu što je smatrala ispravnim. Nije vjerovala svome instinktu, nego je vjerovala njemu. A zaklela se da neće ponoviti tu pogrešku i vjerovati krivim ljudima. Znala je da će je to odvesti ravno u katastrofu, i bila je u pravu!

Riječi njegovih šurjakinja doplutale su joj do svijesti. Iste one riječi koje su svi ponavljali otkad je stigla ovamo. Donovan je bio slab na žene i djecu. Posebno na djecu. Ta je rečenica nezaobilazno dolazila s dodatkom.

Posebno na djecu.Nije bio zaljubljen u nju. Nije mario za nju. Volio je Cammie i Travisa.

Mario je za njih. Želio ih je zaštititi. Eve je predstavljala samo teret koji je išao uz njih.

Želio je obitelj. Djecu. Ali nije želio nju. A ta ju je spoznaja zaboljela više nego što joj je trebala dopustiti.

Suze su je zapekle usprkos tomu što je dotad bila odviše tupa da osjeti bilo što, da osvijesti hitru navalu šoka i razorne boli koja ju je ispunjavala dok je Donovan smireno kovao njezinu propast. Kako li je samo pala u njegove ruke. Lako. Prelako. Dala mu je sve. Sebe. Svoje povjerenje. Svoje djevičanstvo.

Svoju ljubav.A on je od nje želio samo djecu.


Zatvorila je oči stigavši pred Sophiena vrata, odviše slomljena da jednostavno odšeće natrag i pretvara se kako se ništa nije dogodilo. Da se cio njezin svijet nije zaljuljao i srušio.

Razmislila je o svakom susretu s Donovanom. Svakog je puta bila riječ o djeci. Njegova briga za njih bila je na prvom mjestu. Eve je bila samo kolateralna žrtva. Netko kime se morao pozabavili kako bi Cammie i Travisu mogao pružiti sigurnu budućnost. Što da učini?

Najprije je poželjela pobjeći. Uzeti Cammie i Travisa te pobjeći koliko je noge nose i nikada se više ne zaustaviti. Nikada više nikomu ne povjerovati. Ali...

Pognula je glavu, nastojeći obuzdati svoje podivljale emocije. Nisu je smjeli vidjeti u takvom stanju. Shvatili bi. Cammie i Travis shvatili bi. A nije mogla dopustiti da doznaju što je upravo čula.

Ma kraju krajeva, Cammie i Travisu doista bi bilo bolje bez nje. Iako se on ponio kao gad jer joj je okrenuo leđa, jer je namjerava žrtvovati radi njezina brata i sestre. Nije li i sama bila spremna na to? Bila je spremna na sve samo kako bi im osigurala bolju budućnost. Pa makar zbog toga bila prisiljena žrtvovati vlastitu.

Ali ne može se – neće se – tek tako vratiti Waltu. Neće dopustiti da je predaju poput žrtvenog janjeta. Donovan će zaštititi Cammie i Travisa. Možda je izdao njezino povjerenje, ali znala je da neće izdati njihovo. U njegovu glasu nazirala se odlučnost dok se obraćao braći. Nije imao razloga lagati kada nije bila ondje da ga čuje. Istina je odzvanjala u njegovim riječima. Volio je Cammie i Travisa. I neće dopustiti Waltu da ih odvede. Možda je bilo glupo pouzdati se u njega u vezi s bilo čime, ali svim je srcem vjerovala kako je između njih dvojice, Walta i Donovana, Donovan bolji izbor za njezina brata i sestru.

Ali ona nije predstavljala Donovanov izbor.Tuga joj je preplavila srce, gotovo je gušeći kada joj je knedla stala rasti

u grlu.Nije mogla ostati ondje. Morala je otići. Ali kako će to postići? Kada ju

je Donovan namjeravao smireno predati natrag očuhu? Koliko joj je vremena preostalo prije nego što smisli plan akcije?

I, Bože dragi, kako da se oprosti od svoje jedine obitelji? Od dvoje ljudi koje voli najviše na svijetu i jedinih dvoje ljudi koji vole nju? Kako da ih


ostavi s čovjekom koji je tako podlo lagao i manipulirao ženom dok bila je najslabija?

Nužno zlo. Tako je odlučila gledati na stvari. Znala je da će ih Walt zlostavljati. Usprkos onomu što je Donovan učinio njoj, ma koliko je gadno izdao, duboko u sebi znala je da nije u stanju nauditi Cammie i Travisu.

Samo njoj.A to je boljelo. Bože, boljelo ju je više nego što je bila sposobna priznati.

Voljela ga je. A on se doslovce posrao na tu ljubav. Sva ona pekmezasta sranja o tome kako će cijeniti dar njezina djevičanstva. Vjerojatno se iznutra smijao kao lud na brašno zbog njezine naivnosti. Ali ne, unatoč svem bijesu i povrijeđenosti, istinski je sumnjala da mu je ta izdaja pružila zadovoljstvo. Bio je bezobziran, to jest. Savršeno sposoban poduzeti bilo što kako bi ostvario svoj cilj. Ona je predstavljala samo zadatak, a on joj je jasno dao do znanja da, kada su zadaci u pitanju, on vječno pobjeđuje.

I te kako je pobijedio. Dobio je što je htio. Djecu. Vlastitu obitelj. Samo nije želio da ona bude dio te obitelji.

A sada se morala vratiti u kuću i pretvarati se pred njegovom obitelji -obitelji za koju je poput glupače vjerovala da predstavlja njezin sastavni dio -da joj se srce nije slomilo u milijun nepopravljivih komadića.


29. POGLAVLJE

“EVE! Zašto si se tako brzo vratila?” iznenađeno je upitala Sophie kada je Eve ušla u dnevni boravak.

Bio joj je potreban svaki djelić snage da se zbroji dovoljno kako bi se smireno vratila u Sophien dnevni boravak i ponašala se kao da je sve u redu.

Spustila se na kauč prije nego što su je noge izdale nemilosrdno dršćući. Uspjela se natjerati na smiješak za koji se nadala da izgleda posramljeno i pomalo potišteno.

“Nisam to mogla učiniti”, slagala je. “Obećala sam da ću mu vjerovati. Rekao mi je da će mi otkriti svoj plan kada ostanemo nasamo. Poslije. Želim mu to omogućiti.”

A potom se zapitala namjerava li joj išta reći. Ili će lagati? Možda je samo riječ o nesporazumu pa će joj sve poslije objasniti.

Ne budi glupa.Već je nastojala opravdati njegove riječi. Morala je stati na loptu i

razmisliti. I to brzo.“Kamo si otišla, Eve?” upitao je Travis namrštena lica. “Podigao sam

pogled, a tebe već nije bilo.”“Morala sam udahnuti malo svježeg zraka”, ponovno je slagala.

“Boljela me glava. Možda sam se previše iscrpila, a možda mi i nije toliko dobro koliko sam mislila.”

Mrzila je lagati, ali morala je smisliti nekakav izgovor da večeras ne spava u Donovanovu krevetu. Nije to mogla učiniti. Ne može voditi ljubav s njime znajući što je učinio – što namjerava učiniti.

A to i nije bila potpuna laž. U glavi joj je doista pulsiralo. Samo ne od ozljede.

“Shvaćam”, tiho je rekla Sarah kako je Travis ne bi čuo. “Reći će ti, Eve. Donovan je iskren.”

Ostale su kimnule, a Eve je morala suspregnuti poriv da stane vrištati. Da im kaže kako je sve to laž. Da su svi lažni. Da obitelj za koju je vjerovala da predstavlja sve što je ikad željela nije ništa drugo doli obična laž.


“Zbilja te boli glava” zamišljeno je rekla Rachel. “Vidim ti to u očima.”“Da”, Eve je priznala.Shea je sjela pokraj nje i čvrsto joj stisnula dlan. “Znam da se brineš,

Eve, ali, molim te, nemoj. Sve će biti u redu. Vjeruj u to. Ova se obitelj suočila s najgorim stvarima koje možeš i zamisliti. I uvijek smo isplivali na površinu.”

O, da, Eve je mogla povjerovati u to. Nemilosrdan. Lukav. Donovan je sasvim izvlačio tanji kraj u svemu što odluči učiniti. Kako li je samo lako obrlatio nju.

“Radije bih se vratila...” Zamalo je rekla doma, ali Donovanova kuća nije predstavljala njezin dom. “Radije bih se vratila k Donovanu i popila nešto protiv glavobolje. Možeš li nazvati onamo i javiti mu, Sophie? Ne bih željela smetati. Sigurna sam da su dosad već sve smislili. Samo mu reci da mi nije bilo dobro i da se Cammie, Travis i ja vraćamo.”

“Možda je bolje da oni ostanu ovdje”, promrmljala je Rachel. “Mi ćemo ih čuvati dok ti razgovaraš s Donovanom kako bi odagnao tvoje strahove.”

Shrvana onime što je doznala, Eve nije bilo teško zamisliti urotu. Je li ovo zamka? Sudjeluju li i Donovanove šurjakinje u tome? Jesu li ih planski razdvojili kako bi Eve predstavljala laku metu?

Znoj joj je orosio čelo, a u bubnjanje u glavi pojačalo se.“Ne” , žustro je odvratila, smjesta požalivši zbog naprasitosti svog

odgovora.Ostale su joj žene uputile zabrinut pogled. Pretvaraju li se? Ili su

iskrene? Eve više nije znala što je prava istina niti si je mogla priuštiti da bilo što pretpostavlja.

“Ne”, ponovila je blažim, mnogo pomirljivijim glasom. “Poći će sa mnom. Oduzeli smo vam već dosta vremena. Možda neki drugi dan. Kada sve... ovo...” Gotovo se ugušila pokušavajući prevaliti riječi preko usana. “... završi, mogle bismo se ponovno sastati.”

“Bit će nam jako drago”, odlučno je odvratila Sophie. “I Eve, znaj da će to biti uskoro. Čim skuju plan, smjesta će se baciti u akciju. Donovan je posve usredotočen na to da vas četvero oslobodi straha i brige. Želi izgraditi život s vama.”

Eve ju je gotovo zamolila da prestane. Da prekine mučenje koje trenutačno podnosi. Svaka riječ, svaka laž koju su izgovarale zabijala je nož sve dublje u njezino srce.


Umjesto toga, ustala je, ponoseći se svojom stabilnošću na nogama. Prišla je Cammie koje se još uvijek igrala s Charlotte te ispružila ruku prema sestri.

“Vrijeme je da pođemo, dušice. Hoćeš li pomoći Charlotte da pospremi igračke?”

Cammie je izgledala razočarano, ali nije se pobunila. Travis im je prišao i pomogao djevojčicama spremiti igračke koje su izvadile iz drvene kutije u kutu.

“Ja ću nazvati Donovana”, rekla je Sophie.Eve joj se usiljeno nasmiješila. “Hvala ti. Vidimo se poslije.”Nakon što su razmijenile pozdrave, a Cammie izgrlila sve žene i

Charlotte – dva puta – Eve je izišla s Travisom i Cammie za petama.“Je li sve u redu, Evie?” usplahireno je upitao Travis. “Jako te boli

glava?”Eve se ovoga puta iskreno nasmiješila i pogledala brata, osjećajući oštar

bol u prsima pri pomisli da će se rastati s njime.“Ništa strašno”, odvratila je. “Ali sigurna sam da ću biti bolje čim se

vratimo kuć... k Donovanu”, ispravila se.Cammie je gurnula dlan u Evein dok su koračale stazom prema

Donovanovoj kući.“Sviđa mi se Cece”, rekla je Cammie cupkajući uz Eve dok joj se kosa

povijena u maleni konjski rep njihala pri svakom pokretu.Eve joj je uputila smiješak. “Drago mi je.”“Hoću li se moći ponovno igrati s njom?”Cammiene oči odražavale su zabrinutost dok je zurila u Eve.Ovoga puta neće morati lagati.“Da, dušo. Odsad ćeš često viđati Charlotte.”“Bit ćemo sestrične”, ponosno je odvratila Cammie. “Tako je rekla

njezina mama dok te nije bilo.”Ponovno je osjetila stezanje u prsima i ostala bez daha.Dok su se približavali kući, Eve je ugledala nekoliko vozila kako

napuštaju Donovanov kolni prilaz. Ili su završili, ili je Sophien poziv prekinuo daljnju raspravu. Nije zgodno da Eve bude ondje dok oni rade o njezinoj glavi.


Donovan je izišao na trijem, čela nabrana od brige dok ih je promatrao kako se približavaju. Sophie mu je zasigurno rekla. Da ju je boljela glava i da se “čudno” ponašala.

Eve je uzdahnula, skupljajući snagu za nadolazeće sate. Morat će se pretvarati da je sve u redu. Da je u pitanju obična glavobolja. I bol u srcu s kojom lijekovi ne mogu pomoći.

“Eve, dušo, što nije u redu?” upitao je Donovan silazeći niz stube kako bi ih dočekao.

Cammie je smjesta ispružila ruke prema Donovanu kako bi je uzeo u naručje, a on ju je poslušao, ali namjestio ju je na svoj kuk, pogleda prikovana za Eve kao da joj pokušava doslovce iščupati misli iz glave.

“Samo me boli glava”, odvratila je. “Pomislila sam kako je bolje da se vratimo. Možda sam se iscrpila.”

Krivnja je ispunila Donovanove oči pa je shvatila kako se vjerojatno krivi jer je vodio ljubav s njom dvije noći zaredom odmah nakon njezine ozljede.

“Uđi i raskomoti se”, rekao je, pogurujući je prema vratima s Cammie na kuku. “Donijet ću ti nešto protiv glavobolje. Koliko te boli? Muti li ti se vid? Osjećaš li mučninu ili vrtoglavicu?”

Osjećala je vrtoglavicu zbog njegovih pitanja i bol u srcu jer je bio u stanju izvesti takvu pomnu prijevaru.

“Ne. Dobro sam. Zbilja”, promrmljala je dok su ulazili u kuću.Zapuhnuo ju je nalet hladnijeg zraka te se na trenutak zaljuljala,

nemoćna spriječiti svoju reakciju,Koračajući pokraj nje, Donovan je ispustio psovku te pustio Cammie da

sklizne na noge pokraj njega.“Idi s Travisom, dušo”, uputio je Cammie. “Moram se pobrinuti za

Eve.”Cammie joj je dobacila zabrinut pogled, ali Travis je priskočio u pomoć

i uhvatio Cammie za ruku. “Jesi li za kakve grickalice?” vedro je upita. “Idemo iskopati nešto u kuhinji.”

Cammie je smjesta zaboravila na Eve i znatno se razveselila na spomen grickalica.

Donovan ju je odveo do kauča, posjeo je te joj podigao noge, skidajući njezine platnene cipele koje joj je poslala jedna od šurjakinja. Približio je


tabure kako bi mogla osloniti noge na njega, a potom se spustio na kauč pokraj nje, prstima joj pogurujući bradu kako bi je mogao pogledati u oči.

“Izgledaš umorno”, rekao je. “Koliko te jako boli, Eve?”Bol se pogoršavala iz sekunde u sekundu. Nije morala pretjerano

glumiti.“Bi li ti pomoglo da nešto pojedeš?” upitao je. “Nisi pojela mnogo za

doručak.”Pomisao na jelo s tako uznemirenim želucem samo je pojačala njezinu

mučninu. Odmahnula je glavom. “Samo me pusti da sjedim ovdje neko vrijeme” rekla je. “Bit ću dobro.”

Donovan nije izgledao uvjereno, a neodlučnost mu se ocrtavala na cijelom licu.

Naposljetku se ipak predao. Polegnuo ju je i stavio joj jastuk pod glavu prije nego što je donio deku iz jednog ormara i pokrio je.

“Odmori se”, promrmljao je, a potom je poljubio u čelo. “Ja ću čuvati Travisa i Cammie dok ti spavaš.”

Zatvorila je oči, iako je znala da neće moći zaspati. Nije željela zaspati. Imala je previše stvari na umu i morala je biti na miru kako bi skovala vlastiti plan djelovanja. Možda je se nije namjeravao riješiti danas. Ali sutra? Kako je mogla znati?


30. POGLAVLJE

DONOVAN je čekao i brinuo se. Nešto je mučilo Eve. Bio je uvjeren u to. Bila je nervozna otkad se vratila od Sophie, a bol joj se jasno ocrtavala na licu. Želio je nazvati Maren, ali Eve ga je uvjerila kako nije potrebno. Pokušao joj je dati injekciju, ali odbila je i nju.

Čak je još jednom nazvao Sophie, zahtijevajući da mu kaže što se dogodilo dok su bili ondje, ali Sophie mu je rekla samo ono što mu je ispričala i prvi put. Da se Eve nije osjećala dobro i da se željela vratiti k njemu.

Provela je većinu poslijepodneva i rane večernje sate na kauču, premda nije znao sa sigurnošću je li doista spavala. Lice joj je bilo odviše napeto kako bi povjerovao da drijema. Ili to, ili je sanjala nešto ružno.

Bio ju je probudio, želeći da večera s njime, Cammie i Travisom, ali ponovno je odbila. Stoga je ostala ležati na kauču dok je on tiho večerao s ostalima i tješio Cammie kada ga je ispitivala što nije u redu s Eve.

Ali nije mogao utješiti samoga sebe.Nakon večere, spremio je Cammie u krevet s Travisom i vratio se u

dnevni boravak k Eve.“Vrijeme je za krevet”, rekao je tihim glasom, sjedajući na rub kauča

blizu njezine glave. “Misliš li da ćeš moči zaspati?”Izgledala je... nesretno. A to mu je smetalo. Ali kimnula je i dopustila

mu da je povuče na noge. Poveo ju je prema svojoj sobi, a ona se ukočila kada je krenuo prema krevetu. Je li mislila kako želi voditi ljubav s njom? Je li ga smatrala toliko bezobzirnim da namjerava staviti svoje želje i potrebe ispred njezinih?

“Eve, nije ti dobro”, nježno je rekao. “Samo te želim držati u naručju kako bi se osjećala bolje.”

Malčice se opustila, ali još je uvijek osjećao ukočenost u njezinu tijelu dok ju je spremao u krevet. Skinuvši tek traperice i majicu, uvukao se u krevet pokraj nje i instinktivno je privukao u zagrljaj.


Dugo je vremena ležala, ne progovarajući ni riječ, ali znao je da ne spava. Ležala je ugniježđena između njegove ruke i tijela, glave oslonjene na njegovo rame. Ali odsutno je zurila u strop i nije se opustila.

Nakon dva sata tijekom kojih ni jedno od njih nije utonulo u san, Donovan se konačno okrenuo prema njoj.

“Ne odmaraš se”, tiho je rekao. “Ne spavaš. Dopusti mi da ti dam injekciju, Eve. Bespotrebno trpiš bol. Lijek će ti pomoči da zaspiš i odagnati bol.”

Mogao se zakleti da su joj u očima zablistale suze, ali nije bio siguran zbog prigušenog svjetla koje je dopiralo iz kupaonice.

Ne pričekavši odgovor, ustao je i otišao u kupaonicu gdje je držao medicinski pribor. Uzeo je špricu i vratio se u spavaću sobu, zatekavši je na istom mjestu na kojem ju je i ostavio.

Poslušno se okrenula na trbuh, isturila kuk, a čim joj je ubrizgao lijek, vratila se na leđa i navukla pokrivač preko tijela gotovo kao da se želi obraniti. Donovan je bacio špricu i ponovno legao, uznemiren brigom za nju.

Eve se pomalo opustila kada je lijek počeo djelovati pa ju je privukao bliže, prislanjajući usne na njezino znojno čelo.

Što god da ju je mučilo, sutra će to izvesti na čistac. Ali opet, za sutra je dogovorio sastanak s njezinim očuhom. Ta se situacija morala riješiti jednom i zauvijek. Tek nakon toga moći će napredovati s njom i dokazati joj da je sigurna. Da nikad nikomu neće dopustiti da naudi njoj i njezinu bratu i sestri, ni da ih itko ikada odvede od njega.

Potom mu je sinulo da ga, usprkos svoj ranijoj brizi i nevoljkosti da bez nje raspravlja o svojim planovima s braćom i KGI-em, ništa nije pitala u vezi s time. Iako joj je čvrsto obećao da će joj sve ispričati, ni jednom nije načela tu temu.

Namrštio se u tami. Je li to uzrok njezine tjeskobe? Ili je to jednostavno smetnula s uma nakon što ju je zaboljela glava? Ili je glavobolja predstavljala posljedicu njezina stresa i zabrinutosti?

Sutra. Sutra će joj reći sve. Čim konačno sredi njezina očuha.


31. POGLAVLJE

EVE se probudila nakon što ju je Donovan nježno prodrmao. Vjeđe su joj zatreperile te je trepćući nastojala odagnali ostatke maglice izazvane lijekovima. Nije željela primiti injekciju, ali shvatila je kako će njezini napori za snom biti uzaludni s obzirom na toliku tjeskobu. Za danas je morala imati hladnu glavu.

“Kako se osjećaš?” zabrinuto je upitao Donovan.Uputila mu je slabašan smiješak. “Bolje.”Znala je da joj ne vjeruje, a i nije bila toliko dobra glumica. Doimao se

nesigurno, ali istodobno ozbiljno i odlučno. Ta ju je odlučnost strašila. Kao da, usprkos svim sumnjama, svejedno ustraje u izvršavanju svog plana. Je li nazrela tračak savjesti u tim očima? Očigledno ne dovoljno da ga natjera da dvaput razmisli o svojim namjerama.

“Moram izići neko vrijeme”, rekao je. “Ali uskoro se vraćam. Rusty će doći i biti s tobom dok se ne vratim.”

Nije ga pitala kamo ide. Nije morala. Strah joj je ritmično otkucavao u prsima. Bilo joj je bjesomučno bubnjalo u sljepoočnicama te je osjećala kako je ponovno hvata glavobolja, zajedno s boli u srcu zbog kojih je jučer i noćas imala osjećaj kao da će se raspuknuti.

“U redu” tiho je odvratila dok joj se srce slamalo sa svakim udahom.Nagnuo se u poljubio je u čelo, zadržavajući usne nakratko na njemu.“Ovo će uskoro završiti, dušo. Obećavam ti.” Izrekavši to, povukao se i

ustao iz kreveta te prišao vratima. Eve je pričekala tek nekoliko trenutaka prije nego što je ustala kako bi ga kroz prozor gledala dok se odvozi s kompleksa. Potom se žurno okrenula i vratila u spavaću sobu kako bi spakirala stvari. Ponijet će samo ono što stane u naprtnjaču. Nekoliko odjevnih predmeta. Malo novca koji joj je ostao otprije. Majčin nakit.

Potom je otišla u kuhinju, znajući da će Rusty uskoro stići. Pronašla je list papira i olovku te žurno nažvrljala poruku za Travisa i Cammie. Kada je završila, očiju ispunjenih suzama, presavila ju je i otišla u njihovu sobu, gdje su i dalje spavali.


Nije ih ostala dugo promatrati. Bilo joj je previše bolno, a i željela je da se probude tek kada ona ode. Nakon nijemog oproštaja koji joj je iščupao srce iz grudi, ostavila je poruku na Travisovoj komodi gdje je bila sigurna da će je zamijetiti, a potom otišla po jedan od Donovanovih pištolja koje je držao u ladici pokraj kreveta.


32. POGLAVLJE

RUSTY je parkirala džip na Donovanovu kolnom prilazu pokraj njegova kamioneta upravo u trenutku kada je Donovan izišao kroz vrata. Izgledao je namrgođeno i odlučno. Dlačice na njezinu vratu nakostriješile su se jer je znala što predstavlja taj pogled. Ma što da se danas treba dogoditi, sigurno je u pitanju neko žešće sranje.

Iako joj Donovan nije otkrio ama baš ništa. Rekao je samo kako želi da dođe k njemu i ostane s Eve dok on “rješava neke stvari”.

Rusty je žalila nesretnika za kojeg se Donovan namjeravao pobrinuti. Iako ni jedan njezin brat nikada nije bio pretjerano rječit u vezi s misijama u koje su odlazili, doznala je dovoljno – a dovraga, nije bila slijepa – da zna kako se nije za igrati s muškarcem iz obitelji Kelly na zadatku.

“Hvala što si došla, Rusty”, rekao je Donovan. “Nadam se da će to potrajati samo nekoliko sati, ali javit ću ti se. Ne želim da se Eve brine, stoga bih ti bio zahvalan kada bi je mogla zabaviti i odvratiti joj pažnju. Jučer se nije osjećala dobro. Mislim da je to posljedica stresa. Boljela ju je glava i morao sam joj dati injekciju kako bi mogla zaspati. Ostavio sam je u krevetu, stoga joj nemoj smetati. Želim da... odmara.”

Rusty je uvidjela istinsku zabrinutost u Donovanovim očima. Posegnula je istisnula mu rame. Osjećala se čudno što mu nudi utjehu jer je obično on bio taj koji bi tješio i ohrabrivao ostale Kellyjeve. Ali izgledao je kao da mu je potrebna utjeha, a iako je spomenuo kako je morao dati Eve injekciju da bi zaspala, on sam izgledao je kao da nije ni oka sklopio.

“Pobrinut ću se za sve”, ohrabrila ga je. “A sada idi i ispraši njegov tur kako bi Eve i njezini brat i sestra mogli nastaviti sa svojim životom.”

Ne, Donovan joj nije otkrio ništa u vezi s time tko i što sačinjava njegov današnji zadatak, ali nije bila glupa. Znala je da je u pitanju Evein očuh i da će ga Donovan riješiti po kratkom postupku. Samo je žalila što ne može biti ondje da vidi kako će mu isprašiti tur.

Jedan kraj Donovanovih usta podigao se u nešto nalik smiješku, ali lice mu je ostalo ozbiljno, a pogled usredotočen. Odlučan. Nije potvrdio njezinu izjavu o Eveinu očuhu kao meti svog zadatka, ali nije ju ni zanijekao.


Raskuštrao joj je kosu, a potom bez i jedne riječi odmarširao do svog kamioneta, ušao u njega i odjurio niz cestu prema glavnim vratnicama kompleksa. Rusty ga je promatrala kako nestaje, popraćen oblakom prašine.

Zbilja su morali razmisliti o asfaltiranoj cesti unutar kompleksa.Zamahnula je rukom ispred lica kako bi odagnala oblak prašine koji je

poletio prema kući, a potom se okrenula i zaputila prema kući, tiho se uvlačeći unutra.

Ali čim je prošla kroz vrata, zastala je kao ukopana, šokirano zureći u prizor pred sobom.

Eve, s jednako mračnim i odlučnim izrazom lica identičnim Donovanovu, stajala je nekoliko metara dalje i držala jedan od Donovanovih pištolja. Uperenog ravno u Rusty.

“Koji vrag?” oštro je upitala Rusty pobjesnjevši, a riječi su joj odjeknule u tišini.

“Pomoći ćeš mi da odem odavde”, smireno je odvratila Eve.“Zašto, dovraga?”Rustyno pitanje odisalo je iskrenim čuđenjem. Koji se vrag ovdje

događa? Imala je osjećaj kao da je zakoračila u neki drugi svijet. Jesu li svi poludjeli?

“Nije važno zašto”, odvratila je Eve ledenim glasom.Pogled joj je bio hladan, a izraz lica nedokučiv. Ali pištolj joj se ni na

trenutak nije zatresao u rukama, a Rusty je zbog toga postala vraški nervozna.

“Ovaj, Eve? Samo da znaš, taj pištolj nema osigurač.”Ako je zvučala usplahireno, to je stoga što je i bila usplahirena. Bila je

prokleto prestravljena. A Rusty nije bilo lako uplašiti. Ali kad se našla na drugom kraju napunjenog i podignutog pištolja? Aha, to ju je plašilo.

“U tom ti je slučaju bolje da mi ne daješ povoda da slučajno povučem okidač”, odvratila je Eve još ledenijim glasom.

Jebote. Svijet je uistinu poludio. Rusty je odmahnula glavom, uvjerena kako je riječ o nekakvom bizarnom snu.

“Ne shvaćam”, tiho je rekla Rusty, pokušavajući kupiti vrijeme. Ali s kojom svrhom? Donovana vjerojatno neće biti satima. Ostala će braća biti s njime, a vjerojatno i Nathanov i Joev tim. Nitko joj ne može pomoći. Nitko ne


može smiriti situaciju. Rusty je bila prepuštena sama sebi, a ako uskoro ne urazumi Eve, ovo će biti jedna zajebana situacija.

A da i ne spominje kako će je Donovan ubiti ako dopusti Eve da ode iz kompleksa. S obzirom na to da joj je očuh još uvijek na slobodi, Eve nije smjela napustiti okrilje visoko sigurnosnog kompleksa. Zacijelo je svjesna toga.

“Moraš shvatiti samo to da ću, ako ne učiniš točno ono što ti kažem, povući okidač”, odvratila je Eve još ledenijim glasom tako da ga Rusty nije bila u stanju prepoznati.

Eve je bila jedna od najnježnijih i najblažih žena koje je Rusty ikad upoznala. Ovo je bilo toliko neobično za nju da se Rusty nije uopće mogla snaći. Ali što god učinila, morat će požuriti prije nego što sve završi kobno. Po nju.

“Ja sam mentalno nestabilna, sjećaš se?” podsmjehnula se Eve. “Predstavljam opasnost za sebe i druge. Zacijelo to znaš. To je u svim vijestima.”

“Glupost”, prasnula je Rusty. “Gdje su Travis i Cammie?”Njezin odgovor naizgled je iznenadio Eve.“Ostat će ovdje”, odvratila je, a glas joj je gotovo prepukao od emocija

prvi put otkad je Rusty prošla kroz ulazna vrata.Eto slabe točke koju je Rusty mogla okrenuti u svoju korist.“Samo ćeš ih taku napustiti?” upitala je u nevjerici. “Ako to učiniš,

onda nisi osoba kakvom sam te smatrala, Eve.”Bol je preplavila Eveine oči. I tuga. Posvemašnja shrvanost. Bili su

jednako očiti kao da joj pišu na čelu.“Mogu ti pomoći”, tihim je glasom rekla Rusty, nadajući se da zvuči

utješno i uvjerljivo. “Samo mi reci što se događa. Moraš znati da ću učiniti sve kako bih ti pomogla. Mogu nazvati Donovana. On će to riješiti. O čemu god da je riječ, Eve. Rješivo je. Moja braća žive od rješavanja tuđih problema.”

“Ne laži!” oštro je odvratila Eve s natruhom bijesa u svom naprasitom odgovoru. “Ne laži kao svi ostali. Barem ti budi iskrena. To bi bila velika novost.”

Rusty joj je dobacila istinski zbunjen pogled. Nije imala pojma što je uzrok toj ludosti, ali što god bilo, nije dobro. Jedan pogled na Eve bio je dovoljan da čovjek shvati kako se nalazi na rubu živčanog sloma. Samo je


pitanje vremena kada će puknuti. Osim ako Rusty nešto smjesta ne smisli, situacija će loše završiti. Dovraga, već je bilo loše.

“Zbilja ćeš ostaviti Cammie i Travisa?” ponovno je upitala Rusty, namjerno nastojeći zvučati blago i nimalo optužujuće.

Bol je sijevnula u Eveinu pogledu. Kvragu, čak je i Rusty zaboljelo u prsima ugledavši agoniju na Eveinu licu.

“Od njih dvojice – njihovog oca ili Donovana – s kime bi radije htjela da Cammie i Travis budu? Znam da će im Walt nauditi. Ma koliko me Donovan izdao, sumnjam da je u stanju nauditi toj djeci. Neizmjerno mu je stalo do njih. Do mene, i ne baš, s obzirom na to da me namjerava predati natrag očuhu. Poslužit ću mu, da tako kažem, kao žrtveno janje kako bi mogao zaštititi Cammie i Travisa.”

Rusty ne bi bila šokiranija ni da Eve povuče okidač i ubi je na mjestu. Razjapila je usta zureći u Eve. Tek je tada shvatila kako Eve vjeruje u ama baš svaku riječ koju je izgovorila. Nekako je stekla uvjerenje da ju je Donovan izdao – ili da će to učiniti. Kako da je, dovraga, Rusty uvjeri u suprotno? Kad je već kod toga, što ona zapravo i zna o toj situaciji?

Donovan nije otkrio Eve mnogo toga, pa čak ni svoje osjećaje. Bio je iznimno posesivan prema Cammie i Travisu, ali i prema Eve, razmišljala je Rusty. Je li tako teško griješila u vezi s čovjekom koga je nazivala svojim bratom?

Nema jebene šanse. Što znači da je Eve dobila nekakvu sjebanu informaciju. Pitanje je, kako je došla do tog suludog zaključka?

Eve je zakoračila naprijed, očiju ponovno ispunjenih odlučnošću. Podigla je pištolj tako da je sada bio uperen ravno u Rustyna prsa. Hladni je drhtaj prostrujao Rustynom kralježnicom. Bila je dobra u čitanju ljudi. Ta ju je osobina dobro služila i više joj puta spasila guzicu.

A sada je bila uvjerena kako Eve misli posve ozbiljno o onome što govori. Pred njom je stajala očajna žena i donosila očajničku odluku. Pištolj je išao u prilog tomu.

Sranje, sranje, sranje. Kog da vraga učini?Nije imala izbora. Morala je učiniti ono što je Eve zatražila od nje,

odnosno što joj je naredila. Bilo je previše rizično. Što ako Eve malčice jače stisne okidač u pokušaju da uvjeri Eve kako se ne šali? Čak i da Eve nema namjeru ustrijeliti Rusty, mogla bi to učiniti sasvim slučajno.


“Gdje želiš da te odvezem?” poraženim je glasom upitala Rusty. U Eveinim očima nije bilo pobjede. Nikakvog odraza nadmoći. Izgledala je jednostavno... tužno.

“U željezariju. Ostavit ću te ondje, ali trebat će mi tvoj džip. Žao mi je. Nemam drugog izbora”, tiho je rekla Eve.

Isuse Kriste, stajala je ondje držeći Rusty na nišanu i prijeteći kako će je upucati ako ne bude voljna surađivati, a u sljedećem joj se trenutku ispričavala zbog činjenice da joj namjerava ukrasti automobil.

Eve je prebacila majicu preko ruke u kojoj je držala pištolj te dala Rusty znak da iziđe iz kuće i uđe u svoj džip.

Kada su izišle, Eve je naredila Rusty da sjedne naprijed, a ona je ušla otraga i spustila se u sjedalu kako joj nitko ne bi vidio glavu. Ali nagnula je pištolj tako da je bio uperen u Rustynu sljepoočnicu. Rusty će morati vrlo dobro paziti da ne vozi preko izbočina na cesti jer definitivno nije željela da taj pištolj slučajno opali.

“Pobrini se da ne uzbuniš nikoga dok budemo prolazile kroz vratnice”, tihim joj je ali odlučnim glasom rekla Eve. “Znam da po ulasku prolazite skeniranje mrežnice, ali da pri izlasku morate utipkati samo sigurnosnu zaporku iz svog vozila, tako da nema potrebe da staneš ili spustiš prozor. Ako to učiniš, pucat ću. Vrlo jednostavno.”

Vrlo jednostavno? Kriste. Rusty se počela pitati jesu li izvjestitelji doista imali pravo kada su upućivali na Eveinu nestabilnost.

Zato što normalni ljudi nisu držali druge ljude na nišanu i prijetili im. Ali očajan čovjek jest.

A što god da je Eve dovelo u očajno stanje u kojem se trenutačno nalazila, moralo je biti gadno. Rusty nije bila glupa. Znala je da Eve gaji snažne osjećaje prema Donovanu. Također je znala kako nije posve uvjerena u činjenicu da je obitelj Kelly prihvaća. Ali tko bi je mogao kriviti? Imala je usran život. Cammie i Travis imali su usran život. Rusty je pohrlila osuditi Eve što napušta svoga brata i sestru, ali zapravo je poduzimala nesebičan čin. Rusty je uvidjela bol koja je preplavila Eveine oči na spomen njihova napuštanja. Takva se tuga nije mogla odglumiti. A svejedno ih je ostavila. S Donovanom. Donovanom, za koga je bila uvjerena da će ih zaštititi od njezina očuha.

Pitanje je bilo, zašto Eve ne vjeruje da će Donovan zaštititi i nju? Je li tako rekla? Da ju je Donovan izdao?


Postojalo je toliko pitanja na koje je Rusty željela dobiti odgovore da je imala osjećaj kako joj se vrati u glavi. A nije imala pojma kako izvući te odgovore iz očajne žene koja joj je prijetila pištoljem.

Prvi put u životu poželjela je da joj se Sean zapravo mota oko nogu te se nađe u blizini. Rusty možda i nije sigurna u policajca i njegove namjere. A onaj joj je poljubac definitivno stavio stvari u drukčiju perspektivu. Ali znala je da je Sean prokleto dobar policajac vrlo dobra srca. Koliko se puta izložio opasnosti radi Kellyjevih? Koliko je puta pristao učiniti stvari koje bi mogle narušiti njegov ugled i policijsku karijeru kako bi učinio ispravnu stvar?

Da, Sean bi joj u ovom trenutku dobro došao. Imao je hladnu glavu i bio beskrajno odan. On bi mogao razuvjeriti Eve. Bila je posve sigurna u to. Više je puta smirio Rachel kad je ova bila najslabija i opasno blizu živčanom slomu.

Evein raskol sa stvarnošću definitivno se podrazumijevao pod slom živaca. Rusty ni trenutak nije vjerovala kako je ta žena luda ili mentalno nestabilna. Emocionalno nestabilna? U ovom trenutku? I te kako. Očito je doživjela nešto jebeno grozno. Rusty je samo žalila što ne zna koji se vrag zbio u toj kući zbog kojeg je Eve pribjegla takvim očajničkim metodama.

Rusty je učinila što je Eve zahtijevala. Utipkala je zaporku i pojurila kroz vratnice kako bi kamere snimile samo nju u džipu. Čak je Eve promrmljala i upozorenje da se sagne što je više moguće. Kvragu, doslovno joj je pomagala i krijumčarila je. Možda je ona ta koja nije pri zdravoj pameti.

Ali željela je pomoći, dovraga, I željela je dobiti malo vremena da shvati koji se vrag zbiva u Eveinoj glavi.

Vožnja do željezarije bit će kratka. Trgovina je još uvijek zatvorena, što bi joj moglo ići u prilog jer, kao prvo, trebala je biti s Eve u Donovanovoj kući, a kao drugo, netko bi je mogao zamijetiti i zapitati se što radi ondje tako rano, Bila je to jedna od prednosti života u maloj sredini. Svi su vam puhali za vratom i gurali nos u vaša posla, i ne bi je nimalo čudilo kada bi neki zabrinuti građanin nazvao Seana ili nekoga od Kellyjevih i javio im kako je netko došao u željezariju prije početka radnog vremena.

Barem se tako nadala.“Parkiraj otraga”, naredila je Eve, naizgled pročitavši Eveine misli o

tomu da bih ih netko mogao zamijetiti u ovo doba. “Ne želim da itko vidi tvoj džip, a ni mene dok budem ulazila u njega.”


Rusty ju je poslušala i zaustavila se sa stražnje strane željezarije pred ukrcajnom rampom gdje su inače stajali dostavili kamioni za istovar robe.

“Što točno namjeravaš učiniti, Eve?” znatiželjno je upitala Rusty. “Hoću reći, namjeravaš me tek tako ostaviti ovdje?”

Izišle su iz vozila, ali Rusty je prije toga zamijetila Eveinu grimasu i pogled pun žaljenja. Gotovo joj se ispričavala pogledom dok je uvodila Rusty unutra – ne spuštajući pištolj – i naređivala joj da pronađe uže.

“Morat ću te svezati i ostaviti iza blagajne. Netko će te uskoro pronaći. Nećeš morati dugo biti ondje. Ali ne mogu ti dopustiti da obavijestiš ostale prije nego što uspijem pobjeći odavde što je dalje moguće.”

Rusty je spustila pogled na brojna klupka s užetom, izabravši ono tanje koje nije bilo toliko grubo. Ako će već završiti vezana iza blagajne, željela je da joj barem bude što je moguće ugodnije.

Okrenula se prema Eve, oprezno pogledavajući pištolj u njezinoj ruci. Opsovala je zbog činjenice da nadzorne kamere sve snimaju. To će donijeti samo još veću nevolju Eve, koju su već proglasili odbjeglom kriminalkom. Lecnula se shvativši da joj ovoga puta neće biti pomoći. Sve će biti vidljivo, i to u živopisnim detaljima.

Zašto, dovraga, suosjeća sa ženom koja je drži na nišanu? Morala je i sama početi posjećivati psihijatra.

“Isprazni blagajnu i uzmi novac iz sefa”, Eve je tiho zapovjedila. “I reci svome ocu da mi je žao. Zbilja. Nisam ga upoznala, ali očito je dobar čovjek i ne zaslužuje ovo od mene. Ali nemam izbora. Moram preživjeti. Neću se vratiti svom očuhu. Učinila bih sve na svijetu da zaštitim Cammie i Travisa, ali Donovan će to učiniti. Neću biti žrtveno janje. Ne bih preživjela ni jednog dana u njegovim rukama.”

Rusty se polako približila blagajni i otvorila je, istodobno posežući prema sefu u kojem su stajale zalihe novca. Novca koji bi toga jutra odnijela u banku nakon što otvori radnju. Bilo je očigledno kako ga se ne ustručava dati Eve. Nešto u njezinu nijemom očaju i činjenici da se neprestano ispričava Rusty dirnulo ju je.

Braća bi joj rekla da ima odviše meko srce i da se ne zna čuvati. Uopće nije stvar u tome. Gledala je ženu, posve i nepovratno shrvanu ženu, koja se borila da zadrži zdrav razum. I da preživi. Jer što god mislila, bila je uvjerena kako će se vratiti u ruke svog očuha.


Rusty nije bila upoznata sa svim dijelovima slagalice, ali Eve joj je dovoljno otkrila kako bi shvatila da Eve vjeruje da će je Donovan predati njezinom očuhu. I zadržati Cammie i Travisa. Isuse, ovo je bio jebeni kaos.

Nagurala je novčanice iz blagajne u torbu s ostatkom novca i pažljivo je pogurnula preko pulta prema Eve. Eve je potom, očiju ispunjenih žaljenjem, pokazala Rusty da sjedne kako bi je mogla svezati.

“Eve? Smijem li te pitati što se dogodilo? Čemu sve ovo? Ne odupirem ti se. Možeš mi ispričati dok me vezeš. Toliko sam zaslužila, zar ne? Pomogla sam Travisu. Jako mi se sviđa. I ja sam bila takva u njegovim godinama. Zabrinuta sam za njega – i tebe.”

Eveino se lice napelo, a ponešto žaljenja zamijenila je ljutnja. “Donovan je slab na žene i djecu, ali posebno na djecu”, ponovila je tuđe riječi. Te je riječi Rusty čula mnogo puta u posljednjih nekoliko godina. Opetovano su se isticale u vezi s Donovanom. “U ovom slučaju, slab je na Cammie i Travisa. Voli ih. Vjerujem u to, inače ih ne bih ostavila ondje s njime, gdje znam da će biti sigurniji. On će ih zaštititi.”

Prešutjela je kako se Donovanova slabost odnosi samo na Eveina brata i sestru, a ne i na nju, no Rusty je znala da to nikako ne može biti istina. Ali kako nagnati Eve da to shvati? Gdje je, dovraga, pošlo po zlu? Kako je mogla tako pogriješiti u vezi s Rustynim bratom? Zar nije vidjela kako je tip zaljubljen ne samo u Cammie i Travisa nego i u nju?

“To svi govore – to svi znaju”, nastavila je Eve prije nego što se Rusty stigla pobuniti. “Djeca predstavljaju njegovu slabu točku. Njegovu Ahilovu petu. A ja sam bila samo sredstvo – kolateralna žrtva – da dobije ono što želi. Djecu. Obitelj. Obitelj koja ne uključuje mene.”

Utihnula je, glasa prepuklog od tuge, a Rusty je uvidjela kako se iz petnih žila trudi suspregnuti suze.

“Tu je ludost! Donovan će zaštititi i tebe!” gorljivo je odvratila Rusty. “Ako mu pružiš priliku. Ne želi samo tu djecu, Eve. Želi i tebe!”

Eve je podigla ruku stegnuvši čvor oko Rustynih gležnjeva. “Nemoj! Stvarno, nemoj. Samo ćeš ga braniti, a njegovi su postupci neobranjivi. Stat ćeš na njegovu stranu. To i očekujem. On ti je obitelj – brat. Ja nisam. Znam komu si odana, a komu nisi – i ne trebaš biti. Meni.”

“Glupost!” prasnula je Rusty. “Pomoći ću ti. Što god ti treba, Eve. Riješit ćemo to. Dopusti meni da ti pomognem, ako već nećeš Donovanu. Ali odlazak nije rješenje i ti to znaš! Silno se bojiš. Ne želiš mi nauditi. A bogme


me ne želiš ni upucati. Neprestano se ispričavaš, za Boga miloga. Nisi okorjela kriminalka, a bogme nisi ni mentalno nestabilna. To su gluposti i nimalo ne vjerujem u njih.”

Eveino se lice snuždilo, a bijes ju je napustio dok je zamišljeno zurila u Rusty.

“Čak i da mislim kako ti mogu vjerovati Rusty, ne mogu – ne želim – te dovesti ni u kakvu opasnost. Imaš pravo, Rusty. Bila si ljubazna prema Travisu i zauvijek ću ti biti zahvalna zbog toga. Imaš dobro srce, ali ne mogu ti dopustiti da mi pomogneš. Previše je opasno. Očuh bi me ubio bez premišljanja. A kao što sam rekla, ti si odana svojoj obitelji. Ne meni.”

“Glupost!” ponovila je Rusty, frustrirano stežući čeljust tako da su je zaboljeti zubi. “Ma što mislila da znaš, nema šanse da bi te Donovan tek tako ostavio na cjedilu, kao što tvrdiš. Nema jebene šanse! Što da ti kažem kako bih te uvjerila u to? Ako ne želiš vjerovati njemu, hoćeš li barem vjerovati meni? Moraš se pouzdati u nekoga, Eve. Nitko ne može sve sam. Svima nam je u određenom trenutku potreban netko. Bože, na težak sam način naučila tu lekciju, i hvala Bogu pa su Kellyjevi bili odviše tvrdoglavi da bi mi dopustili da odbacim njihovu ljubaznost.”

Eve se slabašno nasmiješila učvršćujući uže oko Rustynih zapešća i vežući joj ruke iza leđa. Rusty je istezala vrat, zureći u Eve u potrazi za bilo kakvom naznakom da prodire do nje. Bože, nije smjela dopustiti Eve da prođe kroz ta vrata i odšeće u Bog zna kakav pakao koji joj se sprema.

“Voljela bih kada hi Donovan bio toliko častan i odan kao što si ti”, tužno je odvratila. “Donovan je odan samo svojim ciljevima i interesima. A u ovom slučaju, njegov su interes moji brat i sestra. Nemilosrdan je. O, da, krajnje je nemilosrdan kada je riječ o zaštiti onoga što smatra svojim. Divila bih se tomu da nije usmjereno protiv mene i nauštrb mene. To je jedini razlog zašlo ostavljam Cammie i Travisa s njime. Ja ih ne mogu zaštititi. Bože, kako bih voljela da mogu. Učinila bih što god je potrebno kako bih ih zaštitila i osigurala njihovo dobrostanje. Ali ne mogu. Imaš pravo kad kažeš da svi trebamo nekoga. A Travis i Cammie trebaju njega. Znam da ih voli i da će ih zaštititi od Walta. Čak i ako usput žrtvuje mene. A to boli, ali lakše mi je kada znam da želi – i može – brinuti o njima, jer ja to ne mogu.”

Dugo je šutjela dok je učvršćivala spone oko Rustyrtih ruku i nogu. Potom je ustala i posegnula za torbom s novcem na pultu.

Rusty je pokušavala prežvakati Evein gorljivi govor. Uvjerenje – i pomirenost – u njezinim riječima. Nije mogla shvatiti kog je vraga Donovan


učinio da natjera Eve na takav očajan – i nesebičan – čin. Eve je bila posve uvjerena da će je jedina osoba kojoj si je dopustila vjerovati predati natrag očuhu. Rusty nije mogla ni zamisliti bol koju Eve trenutačno osjeća.

Bila to istina ili ne, Eve je svim srcem vjerovala u to, a Rusty je prepuklo srce zbog te krhke žene koja je prošla previše toga u svom mladom životu. Ovo je bila, Rusty je vjerovala, kap koja je prelila čašu. Eve je izgledala krajnje poraženo. Izgubljeno. I pomireno s neizvjesnom sudbinom.

“Učini mi uslugu, Rusty”, Eve se oglasila promuklim glasom prigušenim osjećajima i nagomilanim suzama. Na trenutak je ostala šutjeli, očito se boreći s riječima koje je željela izreći. “Ne dopusti Cammie i Travisu da zaborave koliko ih volim. Nemoj im dopustiti da misle kako sam ih svojevoljno napustila. Pobrini se da budu sretni i voljeni. Time ćeš mi pomoći.”

Suze su zapekle Rusty u očima dok se Eve udaljavala prema stražnjem dijelu željezarije. Nikada se nije osjećala ovako bespomoćno. Čak ni kada je bila ćudljiva tinejdžerica prepuštena sama sebi, očajna u potrazi za sljedećim obrokom i ustrašena zbog onoga što će morati poduzeti kako bi preživjela.

Eve je bila posve shrvana. Bila je slomljena, poražena, i otišla je noseći težinu cijeloga svijeta na svojim plećima. Bila je uvjerena – posve uvjerena -da ju je Donovan izdao.

Je li to učinio? Nelagodan osjećaj uspuzao je Rustynom kralježnicom. Dobro je znala da Donovan može biti nemilosrdan, baš kao što je Eve rekla. Ali koliko nemilosrdan? Je li zbilja bio u stanju žrtvovati Eve kako bi zaštitio Cammie i Travisa?

Oslobodila se okova svojih misli i nagnula se unatrag, istežući povezane noge prema dugmetu kojim se palio nečujni alarm. Ovo nije bio trenutak za razmatanje situacije što bi bilo kad bi bilo. Ma što da je Donovan učinio – ili što Eve misli da je učinio – Rusty je morala pozvati pomoć, i to brzo. Nije mogla dopustiti Eve da odšeće natrag u ruke čudovišta.

Usrdno se molila da je Donovan već riješio stvari da Evein očuh više ne predstavlja prijetnju. Jer Eve je sada bila sama i ranjiva, i što je još gore, uvjerena da ju je izdao jedini čovjek u kojeg je položila svu svoju nadu i povjerenje.


33. POGLAVLJE

WALT Breckenridge s podlim je zadovoljstvom promatrao kako Eve pognuta izlazi iz željezarije i uvlači se na vozačko mjesto džipa u kojem se dovezla s drugom ženom.

Znao je kako je ta mala kučka lagala o svojoj vezi s njegovom djecom i Eve. Nije popušio njezinu usranu priču o tome kako je Travis radio nekoliko dana za nju, a potom nestao. A sada je Donovan Kelly arogantno zatražio zastanak s Waltoni tijekom kojeg je namjeravao raspraviti o tome da mu preda Eve te da Walt zauzvrat prestane proganjati Travisa i Cammie.

Kelly mu je pokušavao prodati sranje od priče kako se boji za Travisovu i Cammienu sigurnost. Da je vrlo dobro svjestan Eveine mentalne bolesti i da joj se stanje pogoršalo te da se pribojava – kao i Walt – da predstavlja opasnost ne samo za sebe nego i za druge.

Igrao je na kartu suosjećanja, želeći podijeliti Waltovu tugu u vezi s Eve te izražavajući sućut zbog smrti njegove žene, koja ga je zacijelo još snažnije pogodila kada se Eve otela kontroli i odvela njegovu djecu, te kako ih zacijelo očajnički želi vratiti.

I da, ponudio mu je Eve, tvrdeći kako želi da joj njezin brižni očuh pruži potrebnu skrb i da će, čim bude bio siguran kako je Eve zbrinuta pa bude bilo sigurno da se vrate, ugovoriti sastanak kako bi se Travis i Cammie mogli otići natrag Waltu.

Ogromna hrpa sranja.Zar su smatrali da je toliko glup? Istražio je Kellyjeve i njihovu

samaritansku organizaciju, KGI.Bila je to zamka, nesumnjivo potaknuta Eveinim lažima i optužbama.

Nije namjeravao upasti u nju, a sada mu je Eve, ta glupa kuja, pala ravno u krilo. Olakšala mu je stvari daleko više nego što je i zamišljao. Ali opet, nikada nije bila inteligentna. Nesmotrena. Tvrdoglava. Ali ne i pametna. Sasvim sigurno nije predstavljala dostojnu protivnicu njegovu nadmoćnom intelektu. A sada ju je držao u šaci.

Sada će dobiti ono za čime najviše žudi. Osvetu. Natjerat će je da plati za sve što je učinila. Dat će je zatvoriti i pobrinuti se da nitko nikada ne


povjeruje njezinim suludim optužbama. I tek će tada od Kellyjevih zatražiti da mu vrate njegovu djecu. Bio je mnogo moćniji nego što su oni mogli i zamisliti. Novac je čovjeku omogućivao mnoštvo povlastica. A bogme mu je osiguravao i zaštitu.

Eve neće imati ni jedno od to dvoje, a kada završi s njom, požalit će što mu se ikada zamjerila. A on će čuti ispriku iz tih usta, netom prije nego što u njih gurne svoj kurac.

Zadovoljan što će, za sada, Cammie i Travis pričekati, ušao je u svoj automobil, usredotočen na svoj primarni cilj. Eve. Uzbuđenje mu je pohitalo žilama kada je pomislio na nju, prepuštenu na svoju milost i nemilost. Uživat će u apsolutno svakom trenutku. Eve? Pa, sumnjao je da će ona uživati u jednakoj mjeri kao on. Ali ona nije važna. Nikada i nije bila važna.

Želio je da pati.Neće biti blag prema njoj kao što je bio prema njezinoj bijednoj i jadnoj

majci. Njezino je ubojstvo bilo odviše lako. Nije predstavljalo nikakav izazov. Eve se, s druge strane, pokazala puno većim izazovom nego što je zamišljao. Već ju je jednom podcijenio. Nije namjeravao napraviti istu pogrešku.

Neće je ubiti jer, kao i s njezinom majkom, to bi bilo prejednostavno. Želio je da plati. I platit će. Želio je da vidi njegovo lice i kada zatvori oči. U snovima. I da zna kako joj nema pomoći. Kako njezina sudbina počiva čvrsto u njegovim rukama.

Samodopadno se smiješeći, napustio je područje koje je zakrivalo njegovo vozilo – unajmljeni automobil kako ga nitko ne bi mogao povezati s njime – i stao slijediti džip.

Bila je oprezna. Nije jurila. Ne, nije željela privući neželjenu pozornost na sebe niti se željela izložiti riziku da je zaustavi policija, što je bilo posve u skladu s njegovim planovima. Nije želio upletati zakon. Ne ovdje. Ne na ovome mjestu gdje nema moć ili utjecaj.

Skršen automobil. Napušten. Izgledat će kao da je doživjela prometnu nesreću pa pobjegla. A on će se potom sastali s Donovanom Kellyjem i igrati po njegovim pravilima. Za sada, Nakon što se pobrine za Eve i spremi je na mjesto gdje je nitko nikada neće pronaći, bez ikakvih zapisa o njoj, vratit će se po svoju djecu.

Eve će jednostavno nestati. Bit će još jedna osoba zagubljena u sustavu. Neobjašnjivo nestala zahvaljujući činjenici da bježi od policije i ima povijest


mentalne bolesti. Kellyjevi će je vjerojatno tražiti, ali čak ni oni neće moći otkriti njezino prebivalište.

A kada ona zauvijek nestane, ništa neće spriječiti Walta da povrati svoju djecu.

Travis će također platiti jer je pomogao Eve, ali natjerat će ga na poslušnost tako što će zaprijetiti Cammie. Travis neće učiniti ništa zbog čega bi Cammie mogla stradati. Ustvari, on i Eve bili su vrlo slični. Proizvod njihove slabe, maloumne majke. Ali Cammie je bila mlada i predstavljala mnogo lakši kalup za Waltove namjere. A kada Travis poraste i postane manje poslušan, pa, tada će još jedna tragedija snaći obitelj Breckenridge. Travis će podleći istoj onoj mentalnoj bolesti koja je dijagnosticirana Eve. Nesretnoj genetskoj osobini koju su naslijedili od majke. A tada će on i Cammie ostati sami pa će on od nje načiniti savršenu kćer.


34. POGLAVLJE

RUSTY je snažno odahnula kada je začula buku u stražnjem dijelu željezarije. Policija je sigurno reagirala na alarm koji je upalila, iako neće tek tako uplesati kroz ulazna vrata, a da prije toga ne provjere s čime imaju posla.

“Ovdje sam!” povikala je. “Sve je čisto! Ja sam Rusty Kelly. Moj otac, Frank Kelly, vlasnik je željezarije. Zavezana sam iza blagajne. Unutra nema nikoga osim mene.”

Znala je da je neće poslušati, jer je vrlo lako mogla imati pištolj prislonjen uz glavu i biti prisiljena reći što je rekla. Ali možda će joj uspjeti ubrzati cio proces ako barem doznaju gdje se nalazi.

Nastojala se uspraviti na noge da mogu vidjeti da je doista sama kada uđu u prodajni dio. Mogla bi se nasloniti na pult kada bi se samo uspjela dovući do njega!

Njezin cilj iziskivao je mnogo vrpoljenja i savijanja nogu, ali konačno se uspjela pridići, gotovo se prevrnuvši dok se podizala na noge. Nagnula se u stranu kako bi joj pult ublažio pad te se lecnula kada joj se oštri rub zabio u rebra.

Duboko udahnuvši kako bi se pribrala, ponovno je povikala. “Ovdje sam, sama sam. Stojim iza blagajne.”

Nekoliko trenutaka poslije, u stražnjem dijelu radnje pojavio se Sean. Doletio je iza ugla poput munje, podigavši pištolj ispred sebe. Hitro je pogledao u Rustynu smjeru, a ona je zamijetila tračak olakšanja u njegovim očima prije nego što je detaljno pretražio područje, ne spuštajući pištolj i ne olabavljujući stisak oko njega.

Očigledno zaključivši kako mu ne prijeti nikakva opasnost, prišao je pultu, a oči su mu se ispunile bijesom kada je vidio njezine vezane noge i ruke.

“Koji kurac?” zarežao je. “Koji se vrag dogodio, Rusty? Jesi li ozlijeđena? Je li ti taj kurvin sin naudio?”

“Dobro sam”, tihim je glasom odvratila Rusty. “Ali, Seane, moram požuriti. Eve je u velikoj opasnosti.”


Sean je nabrao čelo povlačeći užad koja joj je stezala zapešća. Čim joj je oslobodio ruke, kleknuo je i odvezao joj noge dok je Rusty trljanjem nastojala povratiti osjet u otupjele prste.

Kada je završio, zgrabio ju je za ramena tjerajući je da ga pogleda u oči.“Što se dogodilo? Želim znati sve. Da nisi izostavila ni jednu riječ.”Zastao je na trenutak i još se prodornije zagledao u nju.“Jesi li sigurna da si dobro? Dovraga, Rusty. Poludio sam od straha za

tebe. Pomislio sam...”Utihnuo je odmahnuvši glavom. Kao da je rekao previše ili je

namjeravao.“U pitanju je duga priča, a mi imamo vremena samo za skraćenu

verziju, ali da, dobro sam. Nije me ozlijedila.”“Ona?” u nevjerici je upitao Sean.“Eve”, promrmljala je Rusty, unaprijed se lecnuvši zbog eksplozije

bijesa za koju je znala da će neminovno uslijediti.Seanove oči žestoko su se smračile. “Želiš mi reći da te Eve svezala i

ostavila ovdje? Kako? I zašto?”Potom mu je pogled pao na još uvijek otvorenu blagajnu i na širom

otvorena vratašca sefa.“Ne”, rekao je, odmahujući glavom. “Nema jebene šanse. Opljačkala

te?”“Pod prijetnjom pištoljem”, promrmljala je Rusty.Sean je problijedio. Rusty je na trenutak pomislila kako bi mogao

napraviti nekakvu ludost poput toga da se sruši na pod. Koljena su mu zaklecala, a potom je ponovno posegnuo i dotaknuo je. Nježno je prešao dlanom preko njezina lica, prstima joj okrznuvši jagodičnu kost.

Potom je zatvorio oči, a kada ih je ponovno otvorio pogled mu je bio izmučen i pun žaljenja.

“Ovo će ubiti Vana” tiho je rekao.Rusty je naglo izdahnula. “Postoji mnogo toga što ne znaš. Kvragu,

mnogo toga što ni ja ne znam, kad smo već kod toga. Ali moramo se javiti Donovanu, i to odmah. Podivljat će kad čuje. Znam da se danas trebao sastati s Eveinim očuhom i usrdno se nadam da je već obavio što god je namjeravao, jer ako nije, Eve je u velikoj opasnosti.”


Sean je suzo oči. “Zvučiš vrlo zabrinuto za ženu koja te držala na nišanu dok je krala sav novac iz tvoje trgovine.”

“Komplicirano je” odvratila je Rusty uzdahnuvši.“Onda otkompliciraj i ispričaj mi cijelu priču.”Prepričala mu je kratku, sažetu verziju jutarnjih događaja, počevši s

onime kada je ušla u Donovanovu kuću i zatekla Eve kako drži pištolj uperen u nju. Ali došavši do kraja, zastala je i zgrabila Seanovu ruku.

“Misli da ju je izdao, Seane. Nemam pojma otkud joj ta vražja ideja, ali nisi je vidio. Nisi je čuo. I jebote, neprestano se ispričavala. Jer uzima moj džip. Jer krade novac od čovjeka koga nikada nije ni upoznala.”

“Opa, čekaj. Samo malo. Eve misli da ju je Donovan namjeravao predati njezinom očuhu?”

Zvučao je zgroženo, jednako kao i Rusty dok je slušala Eveine optužbe.“Vjeruje u to”, tiho je odvratila Rusty. “Bože, Seane, Tako mi je žao

zbog nje. Bila je shrvana. Krajnje poražena. Voli ga, a misli – zna – da ju je izdao.”

“To je ludost”, usprotivio se Sean.“Da, za mene i tebe. Ali Seane, ona je posve uvjerena u to. Ne znam što

se dogodilo da je stekla takvo mišljenje, ali vidjela sam uvjerenje u njezinim očima. Čula sam ga u njezinu glasu. Bila je uništena, tim više što napušta Travisa i Cammie. A opet, vjeruje kako će ih Donovan zaštititi. Smatra da je Donovanu predstavljala samo sredstvo da dobije ono što zapravo želi. Djecu. Obitelji. Obitelj koja ne uključuje nju. Kažem ti, Seane. Da si je vidio i čuo, ne bi bio ljut zbog toga što je učinila. Znam da me nije namjeravala upucati. Prije sam se brinula da bi to mogla učiniti slučajno. Ponudila sam joj pomoć. Željela sam joj pomoći. Zato što nisam mogla podnijeti gledati toliku bol u njezinim očima jer me ostavljala bez daha. A znaš što mi je rekla?”

“Što?” blago je upitao Sean.Rusty nije bila ni svjesna kako ju je u međuvremenu privukao k sebi te

da je čak i sada utješno miluje rukom po leđima. Blesavo je pomislila kako bi joj se svidjelo kada bi je zagrlio. Ali oslobodila se tog naleta ludosti i ponovno se usredotočila na trenutačnu situaciju.

“Rekla je da me ne može, ne želi upletati jer je odviše opasno, te da ne želi da mi se bilo što dogodi. Kada sam je pitala zašto ostavlja brata i sestru, upitala me s kim bih od te dvojice, njezinog očuha i Donovana, da radije ostanu? Rekla je kako zna da će im njezin očuh nauditi, ali ni u jednom


trenutku nije posumnjala da će im Donovan pružiti bilo što osim ljubavi i zaštite, pa makar ona ne bila dijelom toga. Dovraga, Seane. Otišla je jer je vjerovala kako će je Donovan razmijeniti za djecu te da predstavlja samo kolateralnu žrtvu. Vjeruje u to svim srcem. A moje se slama zbog toga.”

Ovog ju je puta Sean doista zagrlio i nježno je obavio rukama. Osjećala je njegov dah na svojoj kosi te je zatvorila oči, uživajući u toplini – i utjesi -koju joj je pružalo njegovo tijelo.

“To će uništiti Donovana”, mračnim je glasom odvratio Sean. “Kad je otišla, Rusty? Koliku ima prednost?”

“Pritisnula sam alarm čim je otišla. Ti si stigao za otprilike pet minuta, stoga bih rekla da nije u pretjerano velikoj prednosti.”

“Okej, u tom slučaju želim da učiniš sljedeće. Javi se Donovanu. Smisli način kako da mu to preneseš. Ja ću izdati tjeralicu za tvojim džipom i Eve i angažirat ću sve koje mogu za ovaj slučaj kako bismo je što prije pronašli.”

“Hvala ti, Seane”, tiho je odvratila.Zbunjeno je nabrao čelo dok se odmicala.“Zašto? Zato što obavljam svoj posao?”Odmahnula je glavom. “Zato što nisi zaključivao naprečac kada si

doznao što je Eve učinila i što je tražiš umjesto da izdaješ naredbu za njezino uhićenje.”

Sean je suzio oči. “Zar imaš toliko loše mišljenje o meni, Rusty?”Još je odlučnije odmahnula glavom. “Ne. Ali ti si policajac, Seane.

Dužnost ti je da je uhitiš zbog zločina koji je zapravo počinila, zbog otmice. Zbog oružane pljačke. Sigurna sam da postoji još barem deset prijestupa koji mi u ovom trenutku i ne padaju na pamet. Netko me drugi ne bi poslušao i ne bi uzeo moje riječi zdravo za gotovo. Držali bi se zakona i uhitili je čim je pronađu. Ti to ne bi učinio. Ne dok ne doznaš sve činjenice.”


35. POGLAVLJE

“NE sviđa mi se to”, namrgođeno je rekao Donovan promatrajući Watta Breckenriđgea na odlasku. Okrenuo se prema braći u potrazi za njihovom procjenom situacije. Ni oni nisu izgledali ništa sretnije.

Bilo je previše jebeno jednostavno. A Walt je sve vrijeme na licu imao taj samodopadni, nadmoćni smiješak, pa se Donovan mogao zakleti kako im se svima podsmjehuje. Je li uistinu bio toliko arogantan ili je Donovanu promicalo nešto vrlo važno?

“Moram ići kući. Ovo me zabrinjava. Želim se prokleto uvjeriti da su Eve, Cammie i Travis sigurna. Eve nije bila u najboljem stanju kada sam je ostavio i nadao sam se da ću joj danas donijeti dobre vijesti kako ne bi imala razloga brinuti se, a sada nemam pojma kog joj vraga kazati.”

“Sredit ćemo ga” zakleo se Garrett. “Kad-tad će zajebati stvar, a mi ćemo ga dočekati i razapeti na zid.”

“A dotada moramo paziti na Eve i njezina brata i sestru, jer ne vjerujem tome gadu da ih neće pokušati ščepati. Previše je arogantan. I previše samouvjeren. Misli da mu nitko ne može ništa. Mi. Zakon. Bilo tko. Šupak vjerojatno drži nekoliko policajaca u šaci. A kada bih se morao kladiti, rekao bih da je riječ o onima na višem položaju. Zato je Eve svakog puta završila u slijepoj ulici kada se obratila policiji za pomoć.”

“Cijela je ta situacija jebeno sranje” namršteno je odvratio Joe.Nitko iz njegova tima nije izgledao kao da ima drukčije mišljenje.“Mrzi žene” primijetila je Skylar.Ostali su se začuđeno okrenuli prema njoj.“Ne želim reći da griješiš, ali što te navodi na taj zaključak?” Joe je

upitao svoju timsku kolegicu.“Prilično je jebeno očito”, zarežao je Edge, “Bio je bijesan što je Skylar

ondje. Što posjeduje moć. I nije mu se sviđalo što mu može isprašiti jebeni tur ako poželi.”

Na Skylarinim usnama zaplesao je smiješak. “Tako nekako. Gledao me svisoka, a kada se nisam pokunjila, raspizdio se. Kada je shvatio da ga se ne


bojim, još je više pobjesnio. Misli da su žene niža bića. Njegova žena. Eve. Vjerojatno i Cammie, iako je opsjednut njome na način koji se nije odnosio na njegovu ženu i Eve.”

“Zvučiš poput psihića”, promrmljao je Nathan.Donovan se nasmiješio. Da, nije ni čudo što Nathan ima problema s

psihoanalizom. Mnogi su ljudi željeli prebirati po njegovu mozgu nakon što se vratio kući poslije dugih mjeseci zatočeništva i mučenja.

“Studirala sam psihologiju”, vedro je odvratila Skylar. “Sam zna.”Nathan se prijekorno zagledao u brata kao da ga je ovaj izdao time što

je doveo diplomiranu psihologinju u Nathanov tim.Sam se nasmijao. “Nisam je zaposlio zbog diplome iz psihologije.

Zaposlio sam je zbog sposobnosti da pošteno praši turove.”“To zna”, Edge je stao u njezinu obranu.Skylar mu je dobacila oštar pogled koji je upućivao da joj nije potrebna

njegova pomoć. Njih su dvoje postali bliski prijatelji otkad su počeli živjeti zajedno. Donovan je pomislio kako predstavljaju savršen primjer neobične kombinacije. Edge je bio kao od brda odvaljen, mišićav, istetoviran i tih, ali kao i Swanny, plijenio je pažnju kad god bi progovorio.

Skylar je bila njegova sušta suprotnost. Vesela, pristupačna. Zračila je vedrinom poput sunca. Da Donovan iz vlastitog iskustva nije poznavao njezinu sposobnost da premlati tipa dvostruko većeg od sebe, čak bi je nazvao i živahnom. Ali na neki način, žena koja je imala moć srediti tipa u ravno dvije sekunde i natjerati ga da preklinje za milost nije zasluživala da je nazivaju živahnom.

Jesu li navijačice mogle biti ženske verzije Ramba? Jer ako jesu, Skylar je zasluživala taj epitet. Iako bi se možda uvrijedila da zna da je Donovan uspoređuje s navijačicom. Nije to bila uvreda, ali neke su je žene tako doživljavale. Navijačice su zapravo bile prilično dobre sportašice. Morale su biti kako bi bile u stanju izvesti sve one vratolomije.

“Onda, što ćeš učiniti s Breckenridgeom?” upitao je Sam, vraćajući razgovor na najvažniju temu. Sigurnost Donovanove obitelji.

“Bio je prokleto oprezan da ne učini ništa što bi se moglo shvatiti kao razmjenu. Eve za djecu”, rekao je Ethan. “Kunem se da zna kako mu pokušavamo smjestiti. Nije popušio priču o zabrinutim građanima, ali opet, istinski zabrinut otac ne bi tako smireno pristao pomoći Eve prije nego što mu se djeca vrate kući. Kakav bi vražji roditelj pristao na takvo što? Da je bio


iskren, natovario bi nam policiju na guzice toliko silovito da bismo tjedan dana nositi otiske njihovih znački.”

“Točno tako”, složio se Donovan. “Ne želi da se policija miješa u to. Ali nije učinio ili rekao išta što bi ga inkriminiralo. Zahvalio nam je na brizi, a potom se složio da mu je prvi prioritet pružiti Eve svu potrebnu skrb. Čisto sranje. Kao otac, najprije se trebao uvjeriti da je s njegovom djecom sve u redu. Trebao je zahtijevati da ih vidi. A potom pristati učiniti koji god kurac želimo kako bismo mu ih vratili. Umjesto toga, on nama prodaje ono sranje tipa bit ćemo u kontaktu? Kao da mu treba vremena da razmisli!”

“Vjerojatno mu treba vremena da smisli plan kako bi vratio i Eve i djecu. Kako bi kaznio Eve, a djecu vratio pod svoju čizmu. Ali i Eve, kad smo već kod toga”, promrmljao je Garrett.

“To se neće dogoditi”, zarežao je Donovan.“Onda, koji je plan?” upitala je Skylar.Donovan je pogledao Nathana i Joea, a potom i članove njihova tima,

Swannyja, Edgea i Skylar. “Želim da ga nadzirete dvadeset četiri sata na dan.Ne želim da se i popiša, a da mi ne znamo za to. Pratite telefonske

pozive, postavite uređaje za prisluškivanje i praćenje. Sva ta čuda. Želim to još jučer. Želim pronaći tog kurvina sina i toliko mu se približiti šupku da može osjetiti što sam jutros doručkovao.”

“Mislim da bismo se trebali sastati kod mame”, rekao je Sam.“Zašto, dovraga?” oštro je upitao Ethan.“Zato što je kompleks osiguran. Mama i tata još uvijek žive izvan njega.

Želim biti prokleto siguran da su upoznati sa situacijom i da su zaštićeni. Sve dok se ne presele unutar kompleksa, predstavljat će metu za bilo koga tko nam poželi zadati udarac. Možemo se sastati ondje i smisliti sljedeći potez. Čak ni arogantnom gadu kao što je Walt neće pasti na pamet napasti kuću punu policajaca i pripadnika KGI-a. A možeš se kladiti u to da već nastoji otkriti naše slabe točke. Mama i tata ogromne su nam slabe točke jer smo spremni na sve kako bismo ih zaštitili od bilo kakva zla. Stoga, da, sastat ćemo se ondje i pobrinuti se da su dobro zaštićeni. Nathanov i Joeov tim može pratiti Breckenridgea.”

“Slažem se sa Samom”, odvratio je Donovan. “Ja idem k Eve, Cammie i Travisu, iako, Same, misliš li da će Soph smetati ako Cammie ostane kod nje? Travis je dovoljno star i zaslužuje znati što se događa i protiv čega se borimo. Međutim, Cammie je premlada da bi razumjela i ne želim da se uplaši.


Moram sve objasniti Eve – i Travisu. Obećao sam reći Eve što smo jučer odlučili, ali nije joj bilo dobro. Počela je pucati po šavovima. Stres i strah počeli su ostavljati traga na njoj i to me ljuti.”

Sam se namrštio kao da se tek sada sjetio kako su im žene same u kompleksu. Okružene visoko sigurnosnim mjerama ili ne, nije mu se sviđala ta ideja, a sudeći po izrazima preostale Donovanove braće, i ona su došla do istog zaključka.

“Nazvat ću Steelea, Colea i P. J. Zatražit ću da odu u kompleks i budu sa ženama”, rekao je Sam. “Ako su Dolphin, Baker i Renshaw u blizini, mogu doći i oni, ali znam da će Cole i P. J. stići onamo za najviše pola sata.”

“Sjajno”, odlučno je rekao Garrett. “Ne volim ih ostavljati same, ali ne želim ih upletali u ovu jebadu. Dovoljno je loše što će mama i tata morati doznati za sve.”

“Čim ih preselimo u kompleks, svi ćemo lakše disati”, dometnuo je Ethan.

Ostali su složno kimnuli.“Mogao bi usput povesti i Rusty”, odvratio je Nathan s tračkom

humora u glasu. “Ima osobni interes u ovom slučaju i pronaći će načina da se uplete dopustili joj mi to ili ne. Neće ostati po strani i čamiti s ostatkom žena.”

Donovan se nasmijao. “Da, povest ću i nju. Sviđaju joj se Eve i Travis. A ona se sviđa njima. Današnji će dan biti ionako stresan. Rusty će im barem odvratiti pažnju, ako ništa drugo.”

Joe je frknuo. “Kao da imaš izbora.”“Krenimo” zapovjednički je izjavio Nathan.Donovan je bio ponosan na Nathanov napredak. Sazrio je znatno prije

nego što je trebao. Dok su on i Joe još bili u vojsci, obojica su na neki način bili umišljeni klinici. Ali tada su Nathana zarobili i bio je proglašen nestalim, a Joe je primio metak koji mu je smrskao nogu.

To se dogodilo na kraju ture, netom prije nego što su se trebali povući i pridružiti se braći u KGI-u. Donovan se više puta zapitao hoće li im se Nathan ikada vratiti. Istinski vratiti.

Ali eto ga. I njega i Joea. Vodili su glavnu riječ u svome timu, i to, po svemu sudeći, prilično uspješno. Bilo je teško pratiti Steelea i Rija, ali Nathan i Joe uskoro će im predstavljati dostojnu konkurenciju.

“Zašto se nitko od vas ne javlja na svoj jebeni mobitel?”


Donovan se naglo okrenuo i ugledao Seana Camerona kako maršira restoranom u kojem su bili ugovorili sastanak s Waltom Breckenridgeom. Od izraza na Seanovu licu Donovanu se sledila krv u žilama. Braća su mu se usredotočila, sve do jednog napeti i spremni na akciju.

“Imamo ogroman problem”, odsječno je rekao Sean. “Jeste li se pobrinuli za Breckenridgea? Je li riješen?”

“Ne”, oprezno je odvratio Donovan, a jeza mu se uvukla u utrobu. “Nismo. Što nije u redu?”

“Eve nije u redu”, protisnuo je Sean. “Dočekala je Rusty s pištoljem u rukama u tvojoj kući. Natjerala ju je da je odveze iz kompleksa u željezariju, gdje je zatražila od Rusty da isprazni sef i blagajnu. Potom je svezala Rusty i ostavila je iza pulta pa se odvezla njezinim džipom. Ah, da, i ostavila je Travisa i Cammie kod tebe.”


36. POGLAVLJE

TRAVIS je u krajnjoj nevjerici čitao poruku koju mu je Eve ostavila. Ruke su mu se divljački tresle te je zahvaljivao Bogu što Cammie još spava. Što će sada? Eve ih je ostavila. Nije ni trenutak pomislio da ih je bezobzirno napustila niti je vjerovao u laži koje je napisala, tvrdeći da im je bolje s Donovanom i kako ne želi da se brine za nju.

Bio je to oproštaj. Konačnost – i tuga – riječi u poruci ispunile su mu srce žalošću. Bojao se za nju. Što ako je njegov otac pronađe? Što ako ju je već pronašao? Od te mu je pomisli ledeni drhtaj prostrujao tijelom.

Ovdje je bila zaštićena. Donovan ne bi dopustio da joj se bilo što dogodi. Što li se dogodilo da je odlučila otići sama?

Znao je da štiti njega i Cammie – kao što je to oduvijek činila. Ali zašto bi otišla? To nije imalo smisla. Što li ju je nagnalo na takav očajnički čin? Što je ona znala, a on ne? Što mu je prešutjela?

Rusty je u tom trenutku banula na njegova vrata, pogleda uperena u krevet. Potom se namrštila ugledavši Travisov izraz lica i poruku u ruci.

“Znaš”, promrmljala je.“Što ti znaš?” oštro je upitao Travis. “Znaš li gdje je, Rusty?”Rusty je uzdahnula. “Ne, žao mi je, ne znam. Ali pronaći ćemo je,

Travise. Kunem ti se da ćemo je pronaći. Sean javlja Donovanu. Vjeruj mi kad ti kažem da su moja braća na zadatku prizor koji je u stanju natjerati odraslog čovjeka da se usere u gaće.”

“Ne shvaćam”, odvratio je Travis očigledno frustriranim glasom. Jedva se suzdržavao. Bio je uplašen. Uplašeniji nego kada su njih troje bježali, neprestano se osvrćući preko ramena i pribojavajući se da će ih svaki čas pronaći.

Ali bili su zajedno. A sada se Eve nalazila Bog zna gdje, a on i Cammie trebali su tek tako ostati ovdje s Donovanom i živjeti sretno bez nje.

Kvragu s time. Ako je to cijena njihove sigurnosti, onda je ne želi. Radije će iskušati svoje izglede – s Eve – s netaknutom obitelji, pa makar to značilo da će bježati do kraja života.


Rusty je položila dlan na njegovo rame naizgled osjetivši njegove grozničave misli. “Pronaći ćemo je, Travise.”

Uputio joj je neuvjeren pogled upravo u trenutku kada se Cammie promeškoljila i tiho zazvala.

“Trav?”Travis je Rusty dobacio prodoran pogled, nijemo je upozoravajući da

ne kaže Cammie što se događa. Ako bude po T’ravisovu, Cammie nikada neće doznati. Eve će pronaći. Smislit će izgovor za njezino odsustvo. Ali neće znati da je ih sestra prepustila Donovanu i pobjegla.

Travis još uvijek nije shvaćao ništa od toga. Boljela ga je duša i proklinjao je Walta Breckenridgea sa svakim udahom. Gadila mu se činjenica da nosi krv svog oca. Da su povezani na takav način. Kako je mogao poteći od takvog čudovišta, i što je to značilo za njega?

Ne, on nikada neće biti poput Walta. Prije će umrijeti. Nikada neće nauditi drugima kao što je to učinio njegov otac.

Travis je prišao krevetu, a uto se oglasio Rustyn mobitel. Kada se javila, oči su joj se raširile iz straha. Potom je rekla samo: “Okej, bit ćemo spremni.”

Travis je podigao Cammie u naručje i upitno pogledao Rusty.“Nathan i Swanny dolaze po nas”, tiho je objasnila Rusty. “Sjećaš ih

se.” Pogledala je Cammie, a potom ponovno Travisa, nijemo mu prenoseći poruku.

Ma koliko frustriran bio što ne može tražiti objašnjenje o tome koji se vrag događa i jesu li pronašli njegovu sestru, nije želio traumatizirati Cammie na takav način.

Rusty im je prišla i nasmiješila se Cammie. “Što kažeš na to da ti pomognem da se odjeneš? Nathan i Swanny dolaze po nas pa idemo k mojim roditeljima. Tvome djedu i baki”, rekla je, naglašavajući činjenicu da ih se treba smatrati Travisovim i Cammienim djedom i bakom.

Travisove oči ispunile su suze jer oni nisu bili njegova obitelj. Eve je bila njegova obitelj. Bez nje nije imao nikoga. Nikoga tko ga je bezuvjetno volio i bio spreman žrtvovati sve radi njega.

Cammie je izgledala ohrabreno Rustynom izjavom, a potom se razvedrila kada joj je nešto sinulo.

“Hoće li Cece biti ondje?”Rusty je slegnula ramenima, smiješeći se. “Nisam sigurna, ali moguće je

da će cijela obitelj biti ondje.”


Potom, naizgled shvativši kako nitko ne spominje Eve, Cammieno je raspoloženje splasnulo.

“Gdje je Evie? Zar ona neće biti tamo?”Palac joj je smjesta poletio prema usnama dok je naizmjence

pogledavala Travisa i Rusty.“Donovan će je dovesti” odlučno je rekao Travis. “A sada dopusti

Rusty da te odjene pa idemo upoznati djeda i baku.”

***“MOŽEŠ li ponoviti što si rekao?” upitao je Donovan smrtonosno tihim

glasom.Pogledom je strijeljao mladog zamjenika šerifa, koji nije izgledao

nimalo sretnije što Donovanu mora priopćiti tu vijest.S lica svakoga Donovanova brata i člana tima moglo se iščitati pitanje:

Koji se kurac događa? Potom su se suosjećajna smekšali. Svi su zurili u njega kao da je upravo jebački ispušio.

Zajebi to. Nema jebene šanse. Nema šanse da je Eve napravila ono za što ju je Sean upravo optužio.

“Čuo si me”, oprezno je odvratio Sean. “I što je najgore od svega, Rusty se zaklinje kako je Eve uvjerena da si je izdao. Rusty je bila jako ljutita i frustrirana jer joj je željela pomoći, ali Eve joj je rekla da je odana svojoj obitelji, a ne njoj. I da je ne želi dovoditi u daljnju opasnost. A da i ne spominje kako se ispričavala što mora uzeti Rustyn džip, što ju je svezak i što uzima novac od čovjeka koga nikada nije ni upoznala. Ne zvuči baš poput okorjele kriminalke, zar ne?”

Donovan je dlanom obujmio stražnju stranu vrata i zatvorio oči. “Isuse Kriste. Misli da sam je izdao? Gdje je sada, Seane? Reci mi da znaš nešto. Bilo što”

“Koliko je vremena prošlo?” protisnuo je Garrett. “Kad se sve to zbilo, Seane?”

Donovan se iznenađeno okrenuo. Garrett je bio bijesan, dakako, ali činilo se kako njegov bijes nije usmjeren prema Eve. Zapravo, ni jedan njegov brat, ni ostatak Nathanova i Joeova tima naizgled nije osjećao ništa osim... zabrinutosti.

“Prije više od sata”, odvratio je Sean smrknuta lica. “Odazvao sam se na alarm koji je Rusty upalila i dobro se uvjerio da je s njom sve u redu, a


potom sam je poslao k Donovanu kako Travis i Cammie ne bi bili sami. Odmah sam izdao tjeralicu za Rustynim džipom i Eve. Nisam je naveo kao nekoga koga treba uhititi. Prijavio sam njezin slučaj kao nestanak pod sumnjivim okolnostima.”

Donovan je znao na što je točno Garrett mislio kada je postavio svoje pitanje. Ista se spoznaja ocrtavala u pogledu svih prisutnih.

Arogantni ju je kurvin sin već ugrabio. Zato se ponašao kao da ga nije briga ni za što kada se sastao s Donovanom i njegovom braćom. Gad ju je već ščepao i smatrao kako drži sve karte u svojim rukama. Hinjio je nevinost, a na kraju krajeva, imao je i prilično dobar alibi. Bio je ondje s Donovanom, postupajući u najboljem interesu svoje “obitelji”, a zapravo je sve vrijeme skrivao Eve.

“Polako”, promrmljao je Sean, pružajući ruku prema Donovanu.Donovan nije ni shvatio kako se zaljuljao. Koljena su mu se pretvorila u

želatinu pa je morao uhvatiti Samovu ispruženu ruku kako se ne bi složio na pod poput kule od karata.

“Ulovio ju je”, promuklo je, nepotrebno, izjavio Donovan. “Moram doći do Travisa i Cammie. To će ih ubiti. Blagi Bože. Ja sam joj to učinio? Kako je mogla i pomisliti da sam je izdao?” Nije bio u stanju obuzdati krajnju preneraženost u svome glasu. Na određeni je način znao kako bi trebao biti bijesan. Jer je zaprijetila Rusty. Jer je okrala i nju i njegova oca. Jer se izložila ogromnom riziku. Ali nije osjećao ništa osim užasnog, paralizirajućeg straha. I brige da će je izgubiti.

“Volio bih da se svi okupimo za jedan sat kod mame i tate”, rekao je Sam. “Seane, možeš li angažirati sve ljude koje imaš na raspolaganju za ovo? Moraš proširiti tjeralicu i na Walta Breckenridgea. Ne smijemo mu dopustiti da napusti državu. Obavijesti kalifornijski državni ured i gradsku i okružnu policijsku postaju o tome gdje živi. Nije me briga koji ćete im kurac morati reći. Samo ih uvuci u ovo.”

Donovan je kimnuo, i dalje nemoćan oblikovati smislenu rečenicu. Jednostavno nije bio u stanju pojmiti cijelu tu situaciju. Mislila je da ju je izdao, a opet je ostavila Cammie i Travisa s njime. Bio je vrlo dobro svjestan razmjera do kojih je bila spremna ići kako bi zaštitila svoga brata i sestru. Mislila je sve najgore o njemu, a opet mu je povjerila dvoje ljudi koje je voljela najviše na svijetu. To mu je bilo neshvatljivo.


“Idemo, stari. Ti ne bi trebao voziti. Otiđi k mami kako bi ih mogao obavijestiti o svemu i biti ondje kada počnu pristizati ostali. Ja ću odvesti Rusty i djecu onamo”, rekao je Nathan.

Potom se okrenuo prema Skylar. “Ti ideš sa mnom. Swanny, ti također. Cammie poznaje Swannyja, a vjerujem da se neće toliko bojati Skylar. Edge, ti bi je nasmrt preplašio. Ti i Joe dovezite žene. Nastojte ih ne prestrašiti više nego što je potrebno i recite im kako ćemo sve objasniti kada se sastanemo kod mame. Nema potrebe sto puta ponavljati istu priču.”

“Hajde, Vane” tiho je rekao Ethan. “Idemo k mami kako bismo udružili snage i shvatili koji se kurac događa. Osjećat ćeš se malo bolje čim se na vlastite oči uvjeriš da su barem Travis i Cammie sigurni.”


37. POGLAVLJE

ATMOSFERA u kući Franka i Marlene bila je mračna i napeta. Čini su Nathan i Swanny dovezli Rusty, Travisa i Cammie, Marlene je uvela djecu u kuću i hitro ih posjela u kuhinju kako bi im dala jesti, zajedno sa Charlotte, koja je stigla malo prije njih.

Sean je stigao zadnji, a Donovan je istog trenutka kada je ugledao lice zamjenika šerifa shvatio kako situacija nije dobra.

“Pronašli smo Rustyn džip”, smrknuto se oglasio Sean. “Slupan uz cestu 79 izvan grada, Kako se čini, netko se zabio u nju otraga i odgurao je u kanal. Vrata na suvozačkoj strani bila su otvorena. Zračni jastuci nisu aktivirani. U autu je ostala njezina torba s novcem iz željezarije, nešto nakita i skoro ništa više.”

“Kog si joj vraga rekao, Donovane?” Rusty je gotovo povikala na brata.Ostali su je začuđeno pogledali. Donovan je ostao zatečen ljutnjom i

tugom u njezinu glasu. Shvaćao ih je, ali nije siguran zašto su usmjerene prema njemu. Zacijelo ona, kao Eve, nije vjerovala da je na bilo kakav način izdao Eve.

“Nisi je vidio ni čuo. Ja jesam”, pjenila se Rusty. “Mislila je, ne, znala je da ćeš je predati njezinom očuhu. U smislu nekakve razmjene. Tvrdila je da ti je predstavljala puko sredstvo kojim si se poslužio da dobiješ ono što zbilja želiš. Djecu. Obitelj koja ne uključuje nju. Citirala je ono što mnogi od nas godinama ponavljamo. Slab si na žene i djecu, ali posebno na djecu. Vjeruje da želiš njih, ali ne i nju, te da si je ponudio njezinu očuhu. A opet ti je povjerila brigu o Travisu i Cammie jer je vjerovala da ih, ma što učinio njoj, iskreno voliš i mariš za njih te da ćeš ih štititi vlastitim životom.”

“Odakle joj, dovraga, ta ideja?” eksplodirao je Donovan. “Kvragu! Ne bih učinio takvo što i siguran sam da ni ti ne vjeruješ u to.”

“Ne znam u što da vjerujem”, odvratila je Rusty glasom prepuklim od suza. “Samo znam da sam se suočila s očajnom, prestravljenom i shrvanom ženom koja iz dna duše vjeruje da ju je izdala jedina osoba kojoj je vjerovala. Ti.”


Donovan nije bio u stanju odgovoriti na Rustyne riječi. Bio je krajnje preneražen. Kao prvo, jer je Eve bila spremna i pomisliti takvo što, a kao drugo, što je članica njegove obitelji u stanju pomisliti, čak i na jednu sekundu, da je sposoban za takav ogavan čin.

“Donovane.”Našavši se na samom rubu usijanja, Donovan se okrenuo kada ga je

Sophie tiho zazvala. Oči su joj bile crvene i suzne. Sve prisutne žene bile su duboko uzrujane zbog te situacije. Ali u njihovim očima barem nije nazreo optužbu. Samo tugu i zabrinutost.

“Mislim da znam što se možda dogodilo”, rekla je glasa prepuna boli. “Jučer, nakon što si poslao nju i djecu k meni. Kada smo trebale kupovati, a ti i tvoja braća raspravljati o Eveinoj situaciji u tvojoj kući.”

“Da, sjećam se” odvratio je Donovan, nestrpljiv da Sophie već jednom prijeđe na stvar.

“Bila je zabrinuta i uznemirena zbog činjenice da joj nisi dopustio da ostane. Smatrala je da treba biti uključena u bilo kakve odluke koje se tiču njezine budućnosti. Ja – mi – razumjele smo njezinu potrebu. Znale smo, da se mi nalazimo u takvoj situaciji, da ne bismo željele – ne bismo mogle - ostati sjediti prekriženih ruku i dopustiti drugima da odlučuju o našoj sudbini. Željele bismo barem doznati što će se događati, pa makar imale samo promatračku ulogu u svemu. Neizvjesnost ubija. Ubijala je Eve. Dugo vremena nije držala vlastiti život u svojim rukama. Željela je imati barem privid kontrole, izbora, posebno kada su u pitanju njezini brat i sestra, za koje bi učinila sve. Pa čak i ugrozila samu sebe. Potaknule smo je da ode k tebi i kaže ti što osjeća, isprva nije htjela poći jer nije željela da ispadne kako nema povjerenja u tebe. Rekle smo joj da ćeš shvatiti. Da ti se to možda neće svidjeti, ali da se nećeš ljutiti na nju.” Donovan je osjetio kako mu se utroba grči dok ga je ispunjavao posvemašnji užas.

“Stoga se odlučila vratiti k tebi, ali uskoro je došla natrag, vidno uzrujana. Nastojala se pretvarati da je sve u redu, a kada smo je upitale zašto se tako brzo vratila, rekla nam je da se predomislila. Da nije željela da ti misliš kako ti ne vjeruje i da si joj svakako obećao sve poslije ispričati.”

“Blagi Bože”, Donovan je promuklo šapnuo. “Zacijelo je načula što sam govorio. To je jedino moguće objašnjenje. Zacijelo je ušla u kuhinju i čula djeliće našeg razgovora. Izvan konteksta, određene stvari zvuče grozno. Ali to je bio samo plan, dovraga. To je trebala biti zamka. Nikada nisam namjeravao predati Eve tome gadu.”


“U kurac”, opsovao je Garrett.U prilog ozbiljnosti cijele situacije išla je činjenica da nije smjesta

zaradio prijekor svoje žene zbog psovke.Donovan se bacio na kauč, zarivši lice u dlanove. Taj ju je gad ugrabio.

A ona je vjerovala da je Donovan bio spreman izdati je. Vjerovala je da je ne želi. Da je ne voli. Da želi Travisa i Cammie, ali ne i nju. Ali usprkos tom znanju – mišljenju – svejedno ih je ostavila njemu na brigu jer je znala što bi im njezin očuh učinio. Bože dragi, što će učiniti njoj.

Čak je i sada bila u njegovim rukama. Grlo mu se stisnuto od tuge i boli, gušeći ga kada je pokušao naglas izgovoriti svoje strahove. Svoj bijes i bespomoćnost. Stoga je ostao sjediti ondje, tresući se dok su se bijes i tuga u jednakoj mjeri borili za prevlast nad njegovim tijelom.

“Kako je mogla povjerovati u to?” naposljetku je uspio protisnuti. “Ma što da je čula, kako je mogla i pomisliti takvo što? Volim je, dovraga. Kako je to mogla ne znati?”

“Jesi li joj rekao da je voliš?” tiho je upitala Rachel. “Donovane, moraš shvatiti njezinu situaciju. Zanemari svoj bijes i tugu na trenutak i zamisli se na njezinom mjestu. Nije mogla vjerovati nikomu. Nije si to smjela priuštiti. I sam znaš koliko ti je bilo teško doprijeti do nje. Koliko si oprezan morao biti. Koliko si truda morao uložiti kako bi je nagnao da ti dopusti da se pobrineš za nju i njezina brata i sestru. Da se useli u tvoju kući. Mogu misliti koliko je mučila samu sebe preispitujući se je li donijela ispravnu odluku. A sada vjeruje ono najgore. Da je zaista donijela pogrešku odluku. Ne mogu ni zamisliti koliko se izdano osjeća. Voli te, Vane. Znam to. Svi to znamo. Dovoljan je samo jedan pogled da čovjek shvati kako te, usprkos svim strahovima i zadrškama s kojima se borila, voli, a ljubav ima veliku moć ustrašiti čovjeka. Iz osobnog iskustva znam da ljubav može i pogoršati stvari. Zbog toga bol djeluje jačom kada je u igri navodna izdaja.”

Donovan je na trenutak ostao zatečen razmišljajući o njihovim brojnim razgovorima o budućnosti. O zajedničkoj budućnosti.

Toliko je toga što je Rachel rekla imalo smisla. U Ethanovim je očima zamijetio bljesak nelagode i tuge dok je Rachel tako gorljivo branila Eve. Da, i on i Rachel iz prve ruke znaju kako se ljubav ponekad može pretvoriti u nešto ružno i mračno.

Pomisao da Eve sada osjeća i jednu desetinu onoga što je Rachel opisala razdirala mu je dušu. Mogao se zamisliti na Eveinu mjestu i razmisliti o onome što je čula i kroz što trenutačno prolazi, a to mu je slomilo srce.


Nikada nije želio da to osjeti. Nikada nije želio da iskusi takvu bol s kojom se već suočila u svom mladom životu. A činjenica da je on trenutačni uzrok njezine agonije uništila ga je. Posve i nepopravljivo uništila.

“Nisam joj to doslovno rekao... bojao sam se da će izgledati odviše agresivno, odviše rano, ali zacijelo je znala. Kako i ne bi? Nikada se nisam osjećao ni približno ovako, ni s jednom drugom ženom. A to sranje da sam slab na žene i djecu. To ne znači da sam je sažalijevao. Želio sam provesti ostatak svog prokletog života s njom! Ako ikad više u životu čujem te proklete riječi, bit će mi previše. Eve nije misija. Prokleto sam sposoban razabrati razliku između toga da želim i moram pomoći ženi u očajničkoj situaciji i istinske spoznaje da je ona prava žena za mene.”

“Donovane, moraš se moći zamisliti u njezinoj koži” odvratila je Shea, ponavljajući Racheline riječi. “Sjeti se njezina dosadašnjeg života. Sjeti se da nikada nikomu nije mogla vjerovati, i da su je iznova izdavale osobe koje su se zaklele kako će je štititi. A sada zamisli koliko je shrvana morala biti kada je čula to što je čula i pomislila da si je tako bezobzirno odbacio.”

“Ja sam je vidjela”, bezizražajnim se glasom oglasila Rusty. “Vi ostali možete samo zamišljati u kakvom je stanju bila kada je otišla, ali nitko od vas nije vidio ono što sam ja vidjela. Što sam čula. Bila je slomljena, poražena i beskrajno očajna. U očima sam joj vidjela to da zna. Pomirila se sa svojom sudbinom, ali takva kakva jest, odbila se predati bez borbe. Neprestano se odupirala, iako su je slamali na svakom koraku, svaki put kada bi pokušala pomoći majci, Travisu i Cammie. Ali svejedno se nije predala. A sada? Na svoje sam oči vidjela kako se predaje, a opet je čvrsto odlučila da neće pristati biti, kako je rekla, žrtveno janje. Da joj, sve dok su Travis i Cammie zbrinuti, nije važno što će se dogoditi s njom, ali da se neće tek tako prepustiti Donovanovu planu.”

“Isuse”, rekao je Donovan dok mu je bol razdirala utrobu i podmuklo je okretala. “Ugrabio ju je. Već joj je jednom naudio. Pokušao ju je...” Nije imao snage dovršiti rečenicu, nego je umjesto toga utihnuo pokušavajući pribrati se. “Željet će osvetu. Željet će je natjerati da pati. Dovraga, ona je upravo sada u njegovim rukama, i proživljava Bog zna kakav pakao dok mi sjedimo ovdje i razgovaramo o tome što se ‘možda’ dogodilo i ‘zašto’. To je sranje. Vrijeme je da se okanimo analiziranja i sredimo tog jebenog kurvinog sina.”

“Pronaći ćemo je”, odlučno je rekao Sam.“O, da, vratit ćemo ti tvoju curu, Vane”, dometnuo je Garrett.


Prostorijom su odjeknule složne izjave.Donovan je podigao pogled, lica posve odlučna. Neće uzeti u obzir bilo

kakvu drugu mogućnost. Ma što se dogodila, mora vratiti Eve. Da, želi djecu, obitelj, ali želi sve te stvari s Eve. Bez nje neće imati ništa. Kako bi ikada mogao biti sretan s Travisom i Cammie kao svojom djecom, ako Eve neće biti dio te obitelji? Ona je predstavljala srce i dušu njihove obitelji. Njegove obitelji. Bez nje, nitko od njih, ni on, ni Travis ni Cammie nikada neće biti potpuni.

“Da, vratit ću je”, odvratio je tonom za koji je znao da će začuditi njegovu braću. Svaka je misija predstavljala nešto posebno za Donovana. Da, bio je slab na žene i djecu, iako su mu se gadile te riječi, jer su na kraju povrijedile ženu koju voli, kao da mu ona predstavlja isto što i svaka druga žena koju je izbavio iz nevolje. Ništa posebno, a zapravo je bila razlog zbog kojeg diše. “A kada to učinim, nikada je više neću pustiti. Neću dopustiti da prođe i jedan jedini dan, a da joj ne kažem koliko mi znači. Dovraga, da mi znači sve na svijetu!”

“Vane, moj Bože, Vane!”Svi su se okrenuli i ugledali Marlene kako stoji na vratima dnevnog

boravka kršeći ruke. U daljini se čuo Cammien plač, a Charlotte je zabrinuto podizala glas nastojeći utješiti Cammie.

“Što je bilo, mama?” oštro je upitao Ethan.“Travis. Nema ga”, odvratila je Marlene glasa prepuna boli. “Ispričao

se i rekao da ide na zahod. Dugo ga nije bilo, ali bio je uzrujan prije toga. Pomislila sam da se srami i da mu je samo potrebno malo vremena da se pribere. Kada sam shvatila koliko je vremena prošlo, zabrinula sam se, a kada sam otišla provjeriti, nisam ga našla. Zacijelo je izišao kroz stražnja vrata ili kroz jedan od prozora. Zbilja ne znam! Pazila sam na djevojčice i nastojala im odvratiti pažnju.”

Donovan je zatvorio oči zbog te noćne more koja je iz sekunde u sekundu postajala sve gora. Obitelj mu se raspadala pred očima, a on nije mogao učiniti ništa osim gledati kako se to događa.

Ma zajebi. Eve, Travis i Cammie pripadaju mu i on ih neće pustiti ni u ludilu. Pronaći će Walta Breckenridgea i razapet će ga na jebeni zid. Uz pomoć zakona ili bez njega. Nije ga bilo briga, samo je želio ostvarili svoj cilj.

Neke su se stvari morale odraditi na crno. Bila je to stvarnost njihova posla. Nisu bili ni crni ni bijeli, nego na nekom sjebanom mjestu između toga


dvoga. Ali na kraju krajeva, stajali su iza svojih odluka i nastavljali obavljati posao.

A kako bi spasio svoju dragocjenu obitelj od čudovišta kao što je Walt Breckenridge? Igrat će prljavo. I te kako će igrati prljavo. I upotrijebit će svako nužno sredstvo: lagat će, varat će i krast će kako bi povratio obitelj koju je proglasio svojom.


38. POGLAVLJE

“OVA situacija iz sekunde u sekundu postaje sve sjebanija”, tekao je Sean.

“Što je sada?” prasnuo je Donovan.Prionuli su na razvoj plana akcije, a Donovana je stravično frustriralo

što na tako ubitačno spor način dolaze do informacija koje su im tako očajnički potrebne. Čak ni njegove štreberske sposobnosti na računalu nisu pomagale u ovim trenucima, ali opet, ovdje nije bila riječ o običnoj misiji. Znao je da ne razmišlja hladne glave i tresao se poput pruta dok je radio.

Nathanov i Joeov tim bili su spremni i čekali naredbu. Donovan i njegova braća, uvjerivši se da Steele i njegov tim dobro štite njihovu obitelj, bili su spremni za akciju. Ali nisu mogli djelovati bez točnih informacija.

Dosad im je Sean pribavio veći dio informacija. Informacija koje su im beskrajno trebale.

Nalazili su se u ratnoj sobi čiji je zapovjednički centar i dovoljno tehnologije da stane uz bok bilo kojoj vladinoj agenciji prekapao po životu Walta Breckenridgea. Po njegovim financijama, mjestu boravka, bilo čemu što će im omogućiti da zaključe kamo je mogao otići sada kada se dočepao Eve.

“Breckenridge je prije jednoga sata poletio iz Camdena u svom Learjetu, što znači da ima jebeno veliku prednost pred nama, pa makar mi upotrijebila KGI-eve mlažnjake.”

“U kurac!” eksplodirao je Donovan. “Plan letenja? Odredište?”“Ima toga još”, mračno je odvratio Sean, a Donovanu se nije svidio

pogled u očima zamjenika šerifa.“Isuse”, promrmljao je Sam.“Upravo su mi ovo javili iz policijske postaje u Henry Countyju. Bio

sam izdao tjeralicu za Eve i Travisom. Travis je oteo avion u Henry Countyju. Mogli bismo ga presresti ako se poslužimo jednim od Kellyjevih mlažnjaka. Međutim, evo jedne zanimljivosti.”


“Dojebi više do toga”, pjenio se Donovan. “Ionako smo dosad protratili previše jebenog vremena! “

“Pilot je prijavio let za Oregon.”Donovan je nabrao čelo. Isuse, glava ga je jebeno rasturala. Oregon?

Koji se kurac nalazi u Oregonu? Osim ako...“On zna nešto što mi ne znamo” odvratio je Donovan. “Zna za neko od

Waltovih skrovišta. Walt je možda prijavio let za Kaliforniju, ali znao je da ćemo ga pratiti. Šanse su deset prema jedan da govnar ide u Oregon i da Travis zna ili je barem na dobrom tragu toga kamo Walt namjerava otići sada kad je ugrabio Eve.”

“Znaš li kamo u Oregon?” upitao je Garrett. “Ili letimo naslijepo?”Sean je iskrivio lice. “I jedno i drugo. Znam samo da lete u Wasco u

Oregonu. Postoji nekoliko manjih pista za slijetanje i ne znamo koju će odabrati, a da i ne spominjem kako ondje ne možemo sletjeti Kellyjevim mlažnjakom. To je blizu Portlanda. Možete otići onamo, ali odande ćete morati nastaviti pješice, razdvojiti se i pokriti što je veće područje moguće.”

“Najbolje što možemo učiniti jest da smjesta poletimo i smislimo u kojoj se pizdi materinoj Breckenridge skriva”, protisnuo je Donovan. “Gubimo vrijeme, vrijeme koje Eve nema, sjedeći ovdje ruku u guzici i spekulirajući. Obavit ćemo pretragu u zraku. I, dovraga, morat ću zatražiti uslugu od Resnicka. Želim kompletnu pretragu Breckenridgea. Resnick ima bolji pristup informacijama u odnosu na nas.”

“Slažem se” odlučno je rekao Sam. “Odjebimo odavde. Nathane, ti upravljaš mlažnjakom?”

Nathan mu je dobacio pogled kojim mu je poručio da pita gluposti.“Onda smjesta letimo”, rekao je Donovan. “Smislit ćemo nešto na licu

mjesta. Što je Eve dulje u rukama toga gada, to će joj gore biti. Samo se nadam da je taj kurvin sin neće ozlijediti – ili ubiti – prije nego što stignemo do nje.”

“Ne misli na to, stari”, tiho je rekao Ethan. “Neće koristiti ni tebi ni njoj da se mučiš mogućnostima. Usredotoči se na to da je vratiš onamo kamo pripada. Ako počneš zamišljati najgori mogući razvoj situacije, poludjet ćeš, a njoj trebaš hladne, odmjerene glave. Trebaš toj djeci. Trebaš Eve. A sada se priberi pa idemo na taj jebeni let.”

“Morate znati još nešto”, tiho je dodao Sean. “Jedan od Frankovih pištolja nestao je iz kutije s oružjem. Travis ga je zacijelo uzeo i upotrijebio ga


da otme avion. Kako bi inače natjerao pilota da ga odveze kamo želi? Ako se, i kada, sve ovo riješi, čeka nas pun kurac pravnih zavrzlama. Eve će zaraditi optužbu za oružanu pljačku, a Travis za otmicu, uz mnoštvo drugih prijestupa po državnoj optužnici. Uvalio si se u duboka govna.”

Donovan je zatvorio oči i zabrinuto protrljao čelo. Očaj. Sve su to bili očajnički činovi. Mogao je samo pretpostaviti da je i Travis, kao i Eve, načuo djelić razgovora. Dovraga, Rusty nije bila tiha kada je skočila Donovanu za vrat. I on je možda povjerovao, jednako kao Eve, da ju je Donovan izdao. Ili je možda doznao samo to kako njegov očuh drži Eve pa nastoji poduzeti sve kako bi je spasio. Tko može znati bolje od Travisa za što je sposoban njegov otac?”

“Jebeš to. Morat ćemo zatražiti pun kurac usluga čim ovo završi. Na kraju ću morati prodati bubreg, kao i svi vi. Bit ćemo dužni preko ušiju, a možete se kladiti da će svaka od tih osoba zatražiti protuuslugu.”

“Boli me kurac”, odvratio je Sam, odlučno naglasivši svaku riječ. “Ni jedna cijena nije previsoka kada je riječ o spašavanju tvoje obitelji, Vane. Jednako kao što ni jedna cijena nije previsoka za obitelj bilo koga od nas. Riješit ćemo to. Uvijek to činimo. A sada idemo po tvoju obitelj.”

“Kriste, zaostajemo već dva sata”, zgađeno je rekao Donovan. “Obojica su u velikoj prednosti, a mi letimo naslijepo.”

“To je samo još veći razlog da ne protratimo ni sekundu više”, dometnuo je Joe.

Donovan je skrenuo pogled prema svom bratu i njegovu timu. Svi su bili spremni. I tihi, do ovog trenutka. Ali svima su lica odražavala isključivo odlučnost. Bio je zabrinut da nisu spremni, a oni su se iskazali kao dostojni ratnici.

“Ovo je najvažnija misija u koju ćete ikada poći”, rekao je Donovan obraćajući se Swannyju, Skylar, Edgeu, Nathanu i Joeu. “Ništa što ćete ikada učiniti neće biti važnije od ovoga što trenutačno činite. Morate to znati. Također morate znati da vam vjerujem. Povjeravam vam nešto najvažnije u svom životu. Eve i tu djecu – svoju djecu.”

Sve i jedan član tima smjesta se napeo. Prepoznali su važnost tog koraka u svome napredovanju u KGI-u. Ovo nije bila obična misija. Ovo je bila najvažnija od svih misija. A Donovan je vjerovao kako će je izvršiti. Uviđao je njihovu odlučnost. Ne, neće ga iznevjeriti.


Djetić stravične panike koja mu je posljednjih nekoliko sati stezala grlo povukao se. Da je riječ o bilo komu drugome, o kakvom klijentu, Donovan bi ih prvi uvjerio kako su KGI-evi ljudi bez premca te da će obaviti svoj posao. A sada je morao uvjeriti samog sebe u to. Položiti svoje povjerenje u tim koji je obučavao od njegova začetka. Bilo je vrijeme da ih pusti s lanca. I usrdno se nadao da Ce opravdati njegovo povjerenje u svoje sposobnosti.

“Nećemo te iznevjeriti”, tiho je dodala Skylar. “Učinit ćemo to, Donovane. Ovo je misija, da. Ali i više od toga, i svi smo toga svjesni. Ovo nam je svima osobno. Vratit ćemo tvoju obitelj ili ćemo umrijeti u pokušaju da to učinimo.”

Samo tako. Spremnost i odlučnost bile su uklesane u lica sve i jednog člana tima. Svi su bili voljni položiti vlastite živote za Donovana. Za Eve i Travisa.

“Nikada nećete znati koliko mi to znači”, tihim je glasom odvratio Donovan.

“Idemo razvaliti njegov tur”, progunđao je Edge.“Ja kažem hooyah na to”, odvratio je Ethan.Ovog puta nije uslijedilo dobroćudno zadirkivanje njegove braće i

članova tima koji nisu sudjelovali u mornarici. Svi su se prihvatili svojih torbi i pušaka. Donovan je zgrabio laptop, Hoss 2, kako su ga nazvali. Bila je to pokretna verzija Hossa, glavnog računalnog mozga KGI-a. A potom su svi izjurili iz ratne sobe i odmaglili prema pisti za uzlijetanje gdje ih je već čekao pripravan mlažnjak.


39. POGLAVLJE

PORAZ je nemilosrdno nagrizao Eve. Sve je gotovo. Izgubljeno. Ona je izgubljena. Zurila je u svog očuha, dršćući pred njegovim proračunatim pogledom. U njegovim je očima nesumnjivo blistala žudnja. Pobjeda. Znao je da je pobijedio i uživao je u svakoj sekundi njezine bespomoćnosti.

“Jesi li spremna priznati poraz, Eve?” podrugljivo ju je upitao. “Jesi li mi spremna dati ono što želim?”

“Idi kvragu”, protisnula je.Udario ju je nadlanicom, zbog čega je pala kao pokošena. Srušila se na

tlo, a bol joj je sijevnula tijelom. Šutnuo ju je, izbijajući joj zrak iz pluća. Osjetila je razornu bol u prsima kada ju je ponovno šutnuo. Bože dragi, ubit će je. Znala je to. Čak je to i prihvatila.

Isključivo pomisao na Travisa i Cammie u njegovim rukama davala joj je snagu da nastavi. Tjerala ju da poželi preživjeti kako bi se pobrinula za njihovu sigurnost.

“Jadna Eve”, promrmljao je saginjući se da je grubo povuče na noge. “Jesi li znala da mi te tvoj ljubavnik bio spreman predati u zamjenu za Cammie i Travisa?”

Eve je zatvorila oči, a bol joj je preplavila dušu. Bol mnogo razornija od tjelesnog bola koji joj je zadavao. Od ovog ju je osjećaja boljela sama duša. Da, znala je za Donovanov plan, ali čuvši ga iz očuhovih usta, dobivši potvrdu o tome što je već znala, osjetila je bol u najskrivenijim dijelovima svoje duše.

“Sigurno si bila bijedna u krevetu kad te tako lako poželio napustiti”, Walt joj se rugao.

Obilazio ju je u tijesnim krugovima, koračajući dnevnim boravkom kolibe kamo ju je odveo. Koljena su joj zaklecala, ali ostala je na nogama upotrijebivši isključivo snagu volje. Odlučnost.

Zastao je i kliznuo jagodicom prsta niz njezin obraz. Eve je okrenula glavu, odbijajući njegov dodir, a on ju je ponovno pljusnuo.

Nije to učinio jednako snažno kao prošlog puta. Posrnula je unatrag, ali uspjela je zadržati ravnotežu.


Cijelo ju je lice boljelo. Gorjelo je od udaraca. Ali to može podnijeti. To je samo tjelesna bol. Ono na što nije bila spremna bili su njegovi dodiri. Odnos s njime. Osjetila je mučninu u donjem dijelu trbuha, a na usta joj je udarila slina.

Neće je slomiti. Neće!“Jesi li mi spremna dati što želim?” upitao je.Naglo je srela njegov pogled, očiju ispunjenih plamtećim bijesom. “Idi

kvragu.”Mato je bijes planuo u Waltovim očima, a potom su postale ledene.“Nikako da naučiš”, tiho je odvratio. “Ali hoćeš, Eve. Naučit ćeš platiti

za svoj neposluh. Znam biti vrlo strpljiv. Pristat ćeš na sve što poželim.”“Nikada!”On se potom nasmiješio, a Eve se sledila krv u žilama. “Vidjet ćeš kako

ćeš se brzo predomisliti kada načinim biljku od tebe. Možda ćeš nakon nekoliko dana u umobolnici shvatiti svoju pogrešku. Ukazat ću ti tu čast. Glupa si ako se nastaviš odupirali. Nećeš pobijediti. Držim te u šaci, Eve. A držat ću i Travisa i Cammie.”

“Nikada im se nećeš uspjeti približiti”, prosiktala je. “On to nikada neće dopustiti. Ubit će te.”

Walt je podigao obrve. “Ljubavnik koji te sjebao? Zapanjuje me tvoja vjera u njega.”

“Idi kvragu.”Walt je suzio oči dok mu je lice crvenjelo od bijesa. “Neću, Eve, ali ti

hoćeš. Dospjet ćeš ravno u pakao. Prije nego što završim s tobom, poželjet ćeš moju pažnju. Preklinjat ćeš za time da mi budeš ljubavnicom.”

“Nikada.”Razmijenili su nijemi zavjet. Eve je podigla glavu, zureći u njega

bolnim i natečenim očima.Walt je stisnuo usne, a potom podigao ruku, mašući nekomu za

njezinim leđima.Strah i panika pojurili su Eveinim žilama kada joj se približio drugi

muškarac, noseći špricu u ruci. Naglo se okrenula u potrazi za izlazom, bilo kakvim načinom da pobjegne iz ove situacije.


Walt je ovio dlan oko njezine kose i naglo je potegnuo, zaustavivši Eve u mjestu. Dahom joj je okupao lice. Oči su mu bolesno zablistale. Gada je uzbuđivalo ono što joj je namjeravao učiniti.

Spoznaja se spustila nad nju poput zagušujuće magle. Kada je drogira, izgubit će svu kontrolu. Moći će joj učiniti što god poželi, pa čak i silovati je, a ona neće moći učiniti ama baš ništa kako bi ga spriječila.

Silovito se oduprla, zatekavši ga svojom snagom. Očaj ju je ispunio snagom koju nije posjedovala. Oslobodila se njegova stiska i potrčala prema vratima. Umalo ih je dosegnula, ali tada je pala na pod, a bol je proparala tijelo.

Waltovo ju je tijelo prikliještilo, a prsa su mu se snažno nadimala i spuštala od napora. Potom se nasmijao.

“Volim dobru borbu”, promrmljao je. “Tvoja mi se majka nikada nije opirala. Bila je previše slaba, podložna. Ali ti, Eve? Ah, veselim se pomisli da ću te imati u svom krevetu. Imam osjećaj da ćeš mi se vječno opirati.”

Osjetila je ubod igle. Osjetila je nalet lijeka kako joj prodire u tijelo. Suze su je zapekle pod vjeđama. Nije bilo izlaza. Moći će joj učiniti što god poželi.

“Uzmi je i nosi je odavde”, procijedio je Walt, a glas mu je naizgled bio udaljen kilometrima od nje. “Uskoro će naučiti da mora učiniti što god poželim ili snositi posljedice.”


40. POGLAVLJE

TRAVIS je koračao amo-tamo po očevoj kolibi, po stoti se put pitajući je li pogriješio. Što ako njegov otac nije došao ovamo? Što ako se nalazio stotinama kilometara daleko odavde? Što ako je postupio toliko arogantno i samouvjereno da je odveo Eve natrag u Kaliforniju?

Njegov otac nije ni slutio da Travis zna za ovo mjesto. Ili da zna sigurnosne zaporke za ulaz te kako onesposobiti nadzorni sustav. Ne, otac ga je smatrao maloumnim glupanom. Travis je nekoć bio kivan zbog te činjenice. Najprije razočaran, a potom kivan. Naposljetku je odustao. Shvatio je da mu više nije stalo. Prestao je žudjeti za očevim odobravanjem odrastavši dovoljno da shvati kakvo je čudovište njegov otac.

Vidio je kako njegov otac postupa s Eve, s najsrdačnijom osobom koju je Travis poznavao. Eve je posjedovala više časti u svom malom prstu nego što je Walt može i zamisliti. A činilo se da isto vrijedi i za Donovana.

Tuga mu je preplavila srce, šireći se sve dok ga nije zaboljelo u prsima. Kako se mogao tako prevariti u Donovanu? Kako je mogao učiniti ono što je učinio Eve? Kako je mogao lagati, reći kako želi da budu obitelj kada nije imao nikakvu namjeru voljeti Eve i skrbiti se za nju? Nije važno što mari za njega i Cammie. Kako bi Travis ikada mogao biti sretan u obitelji koje ne uključuje jedinu osobu koja ga je voljela više od bilo čega na svijetu? Koja se toliko žrtvovala radi njega i Cammie?

Rustyne optužbe na Donovanov račun još su odzvanjale u Travisovim ušima. Lecnuo se, slušajući ih iznova i iznova, i dalje paraliziran od šoka. Duboko je udahnuo i zatomio osjećaj tuge.

Neće razočarati Eve. Ne nakon svih rizika koje je ona neprestano poduzimala za njega.

Sledio se začuvši zvuk otvaranja vrata. Čvršće je stegnuo pištolj koji je ponio i položio ga uz bedro, spreman na sve što je potrebno kako bi se obranio, ali još važnije, kako bi iščupao Eve iz ruku svog oca.

Njegov je otac ušao u sobu te iznenađeno trepnuo ugledavši Travisa. Potom su mu oči bljesnule, a Travis je vidio kako pomno promišlja o nečemu.


Smišlja izliku, izgovor. Bio je posebno nadaren za sranja. Travis je to spoznao u vrlo ranoj dobi i mogao je nanjušiti njegove laži na kilometar.

“Vidi, vidi, vidi”, odvratio je njegov otac rastežući riječi. “Kakvo iznenađenje. Pitao bih te kako si ušao ovamo, kako si uopće doznao za ovo mjesto, ali nije važno. Zapravo si mi učinio uslugu i olakšao mi put do tebe i Cammie.”

“Što si učinio Eve?” oštro je upitao Travis. “Gdje je? Jesi li joj naudio? Jesi li je ubio kao što si ubio i moju majku?”

Obrve njegova oca podigle su se. Ne, to nije bio njegov otac. Nije mu se mogao obraćati kao svome ocu. On je bio Walt Breckenridge. I bio je gad nad gadovima.

“Nisam ubio tvoju majku. Eve je to učinila. A što se tiče toga gdje je Eve, nalazi se negdje gdje će dobiti očigledno potrebnu skrb. Isprala je mozak i tebi i Cammie. Što je učinila, ispričala ti je nekakvu srcedrapateljnu priču o tome kako sam zlostavljao tvoju majku, a potom je ubio?”

Travis je stegnuo čeljust te podigao pištolj i uperio ga u svog oca. Ruke su mu zadrhtale, a usprkos njegovu naporu da se smiri, pištolj se zatresao. Razljutio se uvidjevši izraz pobjede u Waltovim očima. Smatrao je kako Travis nema muda povući okidač.

“Ti si tukao moju majku. Zlostavljao si je. Zlostavljao si Cammie, ti bolesni gade. Pokušao si zlostavljati Eve. Eve mi ne mora reći te stvari. Imam oči. Imam uši. Živio sam pod istim krovom kao i ti. Zar misliš da sam glup? Zar misliš da nisam vidio masnice? Da nisam čuo bijedne izgovore? Nego, što si učinio s Eve? Reci mi ili ću te, kunem ti se Bogom, upucati.”

Walt je izvio usne u lijen smiješak, “Ako me upucaš, nećeš moći doznati gdje se Eve nalazi, nije li tako? Čini se da smo u slijepoj ulici. Želiš informacije koje ti odbijam dati. A ako me ubiješ, nikada ih nećeš doznati.”

“Što nije u redu s tobom?!” povikao je Travis. “Ti si mi otac! A ništa ti ne predstavljam! Zašto ti je uopće stalo? Zašto toliko žarko želiš mene i Cammie? Zašto želiš Eve?”

Utihnuo je, a pištolj mu se tako silovito zatresao u ruci da mu je gotovo ispao.

“Znam što smjeraš s Cammie, bolesniče. Kako si mogao? Ona je još dijete! A Eve? Što je ona ikada učinila, osim toga da se brinula o svojoj majci i nama?”


“Svi mi vi pripadate”, ledenim je glasom odvratio Walt. “Moji ste. A ja se ne odričem kontrole nad onime što je moje.”

“U tome je stvar, zar ne? Ti si psihopat. Mariš isključivo za kontrolu. Nije te briga za mene ili njih. Boli te guzica za sve osim sebe i onoga što možeš kontrolirati. Umišljaš da si Bog, a da su svi ostali samo pijuni koji moraju raditi što god poželiš i kad god poželiš.”

Walt je slegnuo ramenima. “Misli što želiš. To ne mijenja činjenicu da su sve karte u mojim rukama. A ovako ćemo dalje. Ti odluči koju sestru želiš spasiti. Javit ćeš se svom dragom Donovanu Kellyju i učiniti što god je potrebno da bi doveo Cammie ovamo. Učini to i reći ću ti gdje je Eve. Ako odbiješ? Možeš se pozdraviti sa svojom dragom polusestricom. Nikada je nećeš pronaći. Nikada nećeš doznati je li živa ili mrtva. Cammie ti je prava sestra. A kao što si i sam rekao, ona je još dijete. Stoga sam odluči, Travise. Moja je ponuda ograničena. Bolje ti je da požuriš. Ali zapamti jedno. Vratit ću Cammie kako god okreneš. Ako odlučiš ubrzati stvar, bit ću skloniji odati ti informacije o tvojoj slaboj, pokornoj i krajnje bezvrijednoj polusestri koju naizgled toliko cijeniš.”

“Slaboj? Pokornoj?” Travis je razjapio usta. Toliko je pobjesnio da mu se zamutilo pred očima. Vidio je Waltovo lice kao u magli, a koljena su mu gotovo zaklecala. ”Kurvin sine! Slaba, pokorna i bezvrijedna osoba ne bi ti se ni suprotstavila. Ne bi riskirala toliko toga da pokuša izvući majku iz tvojih kandži. Slaba bi osoba odabrala lakši put i dopustila ti da joj kontroliraš život, na čemu si toliko ustrajao. Šutjela bi i dopustila ti da je nastaviš zlostavljati. Umjesto toga, ona je izgubila sve. Sve. I stavila je sve na kocku kako bi odvela mene i Cammie, kako bismo bili sigurni. Jedina slaba, pokorna i bezvrijedna osoba u cijeloj toj priči jesi ti i užasava me činjenica da dijelimo istu krv. Preostaje mi samo da se molim Bogu da nikada ništa ne naslijedim od tebe.”

Waltove oči zasjenio je bijes, prvi trag emocije nakon samodopadne ravnodušnosti kojom je dotad odisao.

“Nećeš razgovarati s ocem na takav način” pjenio se. “Moj si, dečko. I tako mi Boga, riješit ću te se kao što sam se riješio one bijednice od tvoje majke.”

Zaprepašten njegovim priznanjem, Travis je užasnuto zurio u čovjeka koji se nazivao njegovim ocem. Da, znao je da je Walt ubio svoju ženu, ali njegovo ga je hladnokrvno priznanje zapanjilo.


U tom je trenutku Walt prevalio kratku udaljenost koja ih je razdvajala. Travis je jedva dospio pojačati stisak oko pištolja kada je Walt nasrnuo na njega.

Srušili su se, a Walt je, pavši na Travisa, stiskao prste oko njegova zapešća sve dok Travis nije bio siguran da će mu slomiti kosti. Otac mu je bio snažan. Znatno snažniji nego što je Travis zamišljao. A tada je shvatio da će ga Walt ubiti ako mu uspije oteti pištolj iz ruke.

Zakotrljali su se, a Travis je zamahnuo slobodnom rukom pokušavajući odgurnuti Walta. Walt je zgrabio njegovu ruku i zavrimo mu je iznad glave, drugom rukom stežući zapešće ruke u kojoj je Travis držao pištolj sve dok nije izgubio osjet u dlanu.

Waltove oči pobjednički su sijevnule dok je ležao na Travisu priklještenom o tlo.

“Kakva će to tužna priča biti”, rekao je Walt. “Shrvan tugom zbog smrti svoje majke i polusestrine metalne bolesti, moj si je sin oduzeo život, nesumnjivo potaknuti istom onom mentalnom bolešću koja je uništila njegovu majku i polusestru. Genetika, znaš. Šteta što nisam pažljivije birao ženu. Sada preostajemo samo ja i Cammie, a ja ću pobrati simpatije za tragediju koja je snašla moju obitelj.”

Svjestan da se bori za goli život, Travis je zabio koljeno između Waltovih nogu. Waltovo lice preplavila je agonija pa je malčice olabavio stisak. Tek toliko da Travis uspije ugurati pištolj između njih.

Shvativši to, Walt se pribrao i ponovno posegnuo ruku bi pokušao istrgnuti pištolj iz Travisove ruke. Ali Travisovi prsti počivali su na okidaču, a kada ih je Walt stisnuo, pištolj je opalio.

Walt se trznuo. Travis je osjetio udar, a na trenutak nije bio siguran je li pogođen on ili Walt. Bio je odviše tup, odviše potresen. Ali zar to ne bi trebalo boljeti?

Osjetio je gmizanje tople krvi. Namirisao ju je. Spustio je pogled i ugledao rascvjetalu mrlju na svojoj i Waltovoj odjeći. Potom je podigao pogled i ugledao Waltove sleđene oči. U njima je vidio bol i šok. I smrt.

Travis ga je odgurnuo, mahnito ga želeći skloniti sa sebe. Odbacio je njegovo teško tijelo u stranu i nespretno se uspravio na noge, uspaničen zbog krvi koja mu je prekrivala odjeću. Bila je posvuda po podu. Bože. Waltova prsa bila su natopljena krvlju.


O, Bože. O, Bože. Što će sada? Nije ga želio ubiti! Samo ga je želio uplašiti. Natjerati ga da mu kaže što je učinio s Eve. Otro je ruke o majicu, ali postigao je samo to da je još snažnije razmazao krv po dlanovima.

O, Bože. Što da učini? Ionako je bio u velikoj nevolji zbog onoga što je učinio, a sada je još i ubio vlastitog oca! Što će sada Eve? A Cammie? Trebale su ga. Sada će ostati same. A on i ne zna je li Eve uopće živa! Ako jest, više načina da to dozna.

Ulazna su se vrata otvorila uz tresak, a Travisovo srce potonulo je u pete. To je zacijelo policija. Zacijelo su čuli pucanj. Nema mu spasa. Prekriven je očevom krvlju. Njegovi su otisci na pištolju.

Ali kada je Donovan Kelly uletio u sobu, zajedno sa svojom braćom i drugima za koje nije imao pojma tko su, Travis je briznuo u plač.

***DONOVAN i njegova braća, zajedno s Nathanovim i Joeovim timom,

brzinom su svjetlosti dojurili pred kolibu u okolici Wascoa. Bila je to njihova posljednja nada. Jedino mjesto na kojem nisu potražili Walta, a da nije bilo Resnicka i njegove pomoći, još uvijek bi se beznadno vrtjeli u krug.

Ispred kolibe ugledali su zaustavljeni automobil, na što je Donovanu srce pojurilo u prsima. Arogantni se gad dovezao ovamo vlastitim automobilom.

Dva prokleta dana. Proveli su dva najduža dana u njegovom životu prevrćući svaki kamen u životu Walta Breckenridgea. Zatražio je svaku protuuslugu koju su mu dugovali. Resnick je neumorno radio, povlačeći svaku moguću vezu pa i više od toga. A sa svakim odmaklim satom Donovanov užasni predosjećaj rastao je sve dok se nije pomirio s činjenicom da je izgubio Eve, a vjerojatno i Travisa.

Izišli su, izvukavši pištolje, a potom su začuli pucanj.Strah ga je ščepao te je zaboravio na sve što su ga ikada učili o oprezu i

pojurio kao bez glave.Oglušivši se na ljutite povike svoje braće koja su ga upozoravala da

pričeka dok ne osiguraju područje, Donovan je uletio kroz ulazna vrata, ali ništa ga nije moglo pripremiti na prizor Travisa kako stoji blijed, krvav i očigledno u šoku. A na podu, okružen lokvom krvi, ležao je Walt Breckenridge.


Travis je podigao pogled prema Donovanu, a potom briznuo u plač. Još je uvijek držao pištolj u rukama i tresao se kao prut.

“Jebote život”, dahnuo je Sam sustigavši Donovana.“Travise”, Donovan mu se obratio utješnim glasom. “Sve je u redu,

sine. Spusti pištolj prije nego što ozlijediš sam sebe. Možeš li to učiniti?”Travis je spustio pogled naizgled tek tada shvativši kako i dalje drži

pištolj u ruci. Potom ga je ispustio, a Donovanova braća i timski kolege raspršili su se po podu u strahu da će pištolj opalili. Kada se ništa nije dogodilo, polagano su se uspravili, a Donovan je oprezno zakoračio prema Travisu.

“Što se dogodilo, sine?” nježno ga je upitao.“U-upucao s-sam ga”, promucao je Travis. “Nisam htio, Donovane. O,

moj Bože, ubio sam ga, ali nisam htio! Samo sam mu želio zaprijetiti. Da mi kaže što je učinio Eve. Nisam ga mislio ubiti! Skočio je na mene i borili smo se. Bili smo na podu, a on je rekao kako je namjeravao učiniti da ispadne kako sam se sam ubio. Da sam imao istu mentalnu bolest kao i Eve i da sam si, shrvan tugom zbog majčine smrti i gubitka Eve, oduzeo vlastiti život.”

Donovanova se krv pretvorila u led kada je Travis rekao “gubitka Eve”. Ali trenutačno je to morao zanemariti. Morao je popraviti ovu situaciju, i to smjesta.

“Poslušaj me”, Donovan je oštro odvratio.Travis je poskočio zbog žestine u Donovanovu glasu, ali Donovan je

želio da bude posve pozoran.“Nisi ubio svog oca. Shvaćaš li me? Nisi to učinio. Tvoj je otac

pokušavao ubiti tebe, a mi smo upali i ubio ga je jedan od nas. Razumiješ li što ti govorim?”

Travis je trepnuo i odmahnuo glavom. “Ne. Ne mogu ti to dopustiti. Ubio sam ga, Donovane. Ja sam ga ubio.”

“Ne shvaćaš”, rekao je Ciarrett prišavši Donovanu. “Moraš se pribrati. Znam da si uzrujan. Znam da si u šoku. Ali ovo je važno, sine. Reci mi da shvaćaš što ti govorim.” Travis je polako kimnuo.

“Dakle, dogodilo se točno onako kako sam rekao”, Donovan je rekao blagim glasom u pokušaju da smiri Travisa. “Ti nisi imao nikakve veze s time. Nisi ni vidio pištolj. Nisi imao pištolj. Nikada nisi ni taknuo pištolj.”

“Ali moji otisci”, bespomoćno je odvratio Travis. “Krv.”


Čak i dok je to izgovarao, pogledao je u stranu i opazio kako Skylar briše pištolj i pruža ga Samu, koji ga je potom spremio u futrolu.

“Skini se”, naredio je Donovan.Čim je to izgovorio, Joe im je prišao i dobacio Donovanu vojničke hlače

i majicu kratkih rukava.“Ne miči se. Da se nisi ni pomaknuo. Skini se tu gdje stojiš. Obrisat

ćemo te prije nego što navučeš drugu odjeću. A sada požuri. Nemamo mnogo vremena.”

Nakon što su se pobrinuli za Travisa i odveli ga do kauča prije nego što se srušio, Donovan mu je sjeo sučelice i postavio mu pitanje koje ga je izjedalo otkad je Travis spomenuo gubitak Eve.

Jezik mu je otekao i otežao u ustima. Riječi su mu zapele u grlu jer se pribojavao odgovora. Bio mu je potreban svaki djelić samokontrole da se ne slomi i da nastavi smireno sjediti ondje dok mu je svaki dio tijela vrištao kako je zauvijek izgubio Eve.

“Na što si mislio kada si rekao ‘gubitak Eve’?” upitao je Donovan. “Gdje je ona? Je li ti išta rekao?”

Suze su ponovno ispunile Travisove oči te je uputio optužujući pogled Donovanu. “Kako si to mogao učiniti? Kako si je mogao tako izdati? Voljela te. Rekao si kako želiš da budemo obitelj. Ali razmijenio si je za nas? Zar zbilja misliš da ćemo Cammie i ja ikada moći biti sretni znajući da smo slobodni jer si predao Eve tom kurvinom sinu? Vjerovao sam ti. Ona ti je vjerovala.”

Donovan se nagnuo naprijed i čvrsto uhvatio Travisova ramena, frustriran što nikako ne dolaze do ključnog pitanja. Eve. Morao je doznati o Eve. Ali također je morao uvjeriti Travisa da nikada ne bi izdao Eve, inače će mu Travis odbiti otkriti bilo kakve informacije o svojoj sestri.

“Sine, poslušaj me. Volim tvoju sestru. Ona je moj život. Načula je razgovor između mene i moje braće o zamci koju smo pripremali tvome ocu.”

“Ne zovi ga tako”, protisnuo je Travis. “Nikada ga nemoj tako zvati.”Donovan je kimnuo.“Pripremali smo klopku za Walta. Željeli smo da misli kako vjerujemo

da je Eve doista bolesna i da smo zabrinuti da predstavlja opasnost za tebe i Cammie. Željeli smo mu smjestiti. Bili su nam potrebni inkriminirajući dokazi. Trebalo nam je nešto. I morali smo pronaći načina da ga sredimo. Eve


je načula dio u kojem je zvučalo kao da je namjeravam predati njemu i da mi je stalo samo do tebe i Cammie. Ali to nije istina, Travise. Želim vas sve troje. Želim oženiti Eve i želim da nas četvero budemo obitelj. Prava obitelj.”

Nada je zasvjetlucala u Travisovim očima, a potom su se iznova smračile. “Ali Rusty je rekla...”

Donovan je iskrivio lice. “Rusty je bila bijesna na mene jer je i ona mislila da sam izdao Eve. Vidjela je Eve. Znala je u što Eve vjeruje. I znala je da je to uništilo Eve. Rusty je jako stalo do tebe, Travise. Kao i do Eve i Cammie. Ima ogromno srce i napala me zbog onoga što je mislila da sam učinio. Bila je ljuta jer se osjećala bespomoćno i jer je znala da je Eve u opasnosti.

“Ozbiljan si?” prošaptao je Travis. “Želiš oženiti Eve? I želiš mene i Cammie?”

Zbog nade u njegovu glasu Donovanu je prepuklo srce.“Silno želim tebe kao svoga sina, a Cammie kao svoju kćer. Nadam se

da ću jednog dana imati djecu s Eve, ali u mome srcu ti i Cammie zauvijek ćete zauzimati prvo mjesto.” Travis je polagano kimnuo u znak slaganja.

“A sada me poslušaj, Travise. Ovo je važno. Ne smijemo gubiti više vremena. Moram znati je li Walt rekao bilo što o Eve.”

Travis je zatvorio oči, a kada ih je ponovno otvorio, tuga koju je Donovan ugledao u njima gotovo ga je slomila.

“Nije mi htio reći. Odbio je. Pomislio sam da bi je mogao dovesti ovamo. Nije znao da ja znam za ovo mjesto. Ali nisam mislio da će se vratiti. Pokušao se nagoditi sa mnom. Rekao mi je da moram birati između svoje prave sestre i polusestre. Rekao mi je da ti se javim kako bih ubrzao postupak da mu se Cammie vrati, a zauzvrat će mi dali informacije o Eve. Ali ako ga odbijem poslušati, rekao je da će svakako vratiti Cammie, a da ja nikada neću doznati što se dogodilo Eve.”

“Da sam ga barem ja ubila”, mračno se oglasila Skylar za Donovanovim leđima.

“Je li Walt često dolazio ovamo?” upitao je Donovan. “Okrenuli smo mu kuću naglavce, ali nismo uspjeli pronaći ništa što nas odvelo do Eve. Pretražili smo svaki kutak. Osim ovoga. Pomogao nam je jedan prijatelj s informacijom iz Porezne koja povezuje jednu od njegovih lažnih organizacija s ovom adresom.”


“Ne znam koliko često”, priznao je Travis. “Ne bih znao ništa o tome, ali načuo sam ga dok je telefonski razgovarao s nekime i davao mu adresu i sigurnosne zaporke za onesposobljavanje nadzornog sustava.”

“Čudno je da bi išao tako daleko da zaštiti kolibu usred ničega”, promrmljao je Joe.

“Eve je rekla kako je Walt iznašao cijelu povijest njezine mentalne bolesti od rane dobi, pa čak i da je imao i izjavu psihijatra. Rekla je da ih je pokazao posljednjeg puta kada je pozvala policiju u vašu kuću. Jesi li ikada vidio te papire nakon toga?” upitao je Donovan.

Travis je raširio oči. “Ne. Nisam. Trebali ste ih pronaći dok ste pretraživali našu kuću. Ali možda...”

“Ovdje su”, dovršio je Donovan.Naglo je ustao.“Edge, ti i Swanny počistite to. Neka izgleda onako kako sam rekao.

Same, pištolj je kod tebe, zar ne? Daj mi ga kako bi moji otisci ostali na njemu. Što se policije tiče, ja sam ga upucao.”

“Nema jebene šanse”, gorljivo je odvratio Sam. “Ja sam ga upucao. Ti imaš previše toga na kocki u ovom slučaju.”

“Ne mogu dopustiti da to učiniš”, jednako je gorljivo odvratio Donovan. “Imaš ženu i kćer i drugo dijete na putu. Neću ti dopustiti da preuzmeš krivicu u slučaju da stvari postanu gadne.”

“I ti imaš obitelj”, istaknuo je Sam. “Javit ću Resnicku i zamoliti ga da mahne svojim čarobnim štapićem. Taj nam je gad veliki dužnik i on to zna. Osim toga, kada mu sve objasnim, riješit će stvar, Imat ćemo pun kurac papirologije, ali ako ga uspijem dovući ovamo, imat će dovoljno kontakata da se pobrine da ovo ode u povijest kao opravdano ubojstvo.”

Znajući kako nema vremena za raspravu, Donovan je kimnuo.“Svi drugi ostaju sa mnom”, rekao je Donovan. “Pretražite kolibu od

vrha do dna. Nešto moramo pronaći. To nam je jedina opcija. Eveino vrijeme istječe, ako već i nije isteklo. Pronađite mi nešto što će nas uputiti u pravom smjeru.”


41. POGLAVLJE

“ZNAM da je ovo smrt za tvoje kontrolorske instinkte, ali moj tim mora preuzeti stvar u svoje ruke, otići onamo i riješiti to”, rekao je Resnick.

Kao i obično, iz usta mu je visjela cigareta te je povukao dim, a potom ga ispustio u kratkim oblačićima, odajući uzrujanost.

Okupili su se pred maksimalno zaštićenim privatnim posjedom, pedesetak kilometara od Waltove kuće izvan Wascoa. Njihova iscrpna pretraga Waltove kolibe isplatila se. Umišljeni je gad ne samo zadržao lažnu povijest bolesti koju je dao napraviti za Eve u svome uredu nego je vodio i dnevnik u koji je zapisao svaki detalj u posljednjih dvadeset godina.

Donovan nije mogao vjerovati da bi netko toliko oprezan, lukav i inteligentan poput Breckenridgea bio toliko glup da zapiše dokaze o vlastitim zločinima, ali kao što je Skylar objasnila, smatrao se nepobjedivim. Nedodirljivim. I bio je odviše samodopadan da bi ih ostavio nezabilježenima. Skrivao ih je radi vlastitog užitka. Bila je to njegova pismena ostavština.

Stvari kojima se ponosio. Ubojstvo vlastite žene i bijedna lakoća s kojom je to učinio. Ubiranje simpatija i divljenja zbog načina na koji je prihvatio svoju pokćerku i samodopadnost zbog načina na koji je kontrolirao cijelu obitelj.

To mu se gadilo i dodatno mu ulijevalo strah da je Walt već ubio Eve i riješio se njezina tijela. Spomenuo je alibi, ali nije napisao ništa više. Donovan je podivljao, a braća ga nisu mogla smiriti. Sve dok Skylar nije pronašla financijska izvješća. Protuzakonita, na ime lažne tvrtke. A sredstva su pristizala na adresu privatnog lječilišta izvan Portlanda u Oregonu.

Pogodak.Zacijelo je onamo spremio Eve. A ako im je davao novac i skrivao tu

činjenicu, to znači da iz nekog razloga nije želio da ostatak svijeta dozna za njih.

Sam je opsovao, a Donovan je proparao Resnicka pogledom.“Nema jebene šanse da prepustim Eveinu sudbinu u tvoje ruke i ruke

tvojih potrčaka”, procijedio je Donovan.Resnick je podigao obrve, ali opet, izuzev nadrkanog pušenja – kojem

je često pribjegavao – tip se rijetko kad uzbuđivao oko bilo čega. Osim ako ne


računa cijeli onaj fijasko sa Sheom i Grace. Bio je to prvi put da ga je Donovan vidio kako izražava bilo kakvu emociju. Još ga je uvijek čudio, ali tip je očigledno imao dobro srce pod tom boli me kurac, gledam samo državne interese maskom.

“Slušaj me, Donovane. Ionako imam dovoljno nereda koji moram počistiti za tobom. Ne želim još jedan. Ako se moj tim uključi, to će se voditi kao državna akcija. Ti si se jednostavno zatekao ondje poslije nas i kao takav ne snosiš nikakvu daljnju odgovornost. Ovo se mora obaviti u skladu sa zakonom. Moji potr;ci, kako ih nazivaš, dobri su i ti to dobro znaš. Neće sjebati.”

“Ima pravo, Vane” rekao je Garrett pomirenim tonom koji je govorio Donovanu da mu se ta situacija ne sviđa ništa više nego njemu.

“Dovraga” opsovao je Donovan. “Okej, ali krenimo. Gubimo vrijeme. Vrijeme koje Eve nema. Želim je izbaviti iz tog pakla.”

“Onda idemo”, rekao je Resnick, mahnuvši vodi svog tima.“Javit ću ti kad uđemo i osiguramo područje”, rekao je Kyle Phillips

prolazeći pokraj Donovana. “Ali čekaj na moj znak. Nemoj sjebati, Kelly. Misli glavom i ostavi svoje osjećaje po strani. Sve mora biti prozirno.”

Da ostavi osjećaje po strani. Kako kada su njegovi srce i duša u toj prokletoj rupi i trpe Bog zna što? Da, ostavit će svoje osjećaje po strani. Kako ne bi.

Sam je položio ruku na Donovanovo rame naizgled shvativši koliko je ovaj blizu da sve pošalje u tri kurca i odjuri prije Kylea Phillipsa i njegovog tima. Otresao je Samovu ruku sa sebe.

“Sve O.K. Čekat ću.”Stajao je i čekao, pušeći se od bijesa i umirući od boli iz sekunde u

sekundu. Slušao je, upinjući se prema građevini ugniježđenoj među stablima, izoliranoj od ostatka svijeta. Cijeli je kompleks bio okružen visokim kamenim zidom upotpunjenim bodljikavom žicom pri vrbu. Bio je to prokleti zatvor i utroba mu se raspadala na pomisao da je Eve zatočena unutra. Da postupaju s njom kao sa životinjom. I gore nego sa životinjom.

Činilo mu se kao da je prošao cijeli sat, a možda i jest. Nije on jedini huktao od nestrpljenja. Njegova braća te Nathanov i Joeov tim, svi su bili napeti kao puške.

“Silno me živcira što moramo slušati naredbe tog kretena”, promrmljala je Skylar. “Nije mi on jebeni šef.”


Sam se nacerio stojeći pokraj Donovana. “Jako mi se sviđa. Priznajem, bio sam nepovjerljiv kada sam je tek zaposlio, ali želio sam vidjeti za što je sposobna. Moraš priznati, savršena je. Izgleda krhko i bezazlenu poput navijačice, ali odrezala bi ti jaja bez premišljanja i nagurala ti ih u grlo dok bi ti lomila koljena.”

Joe je frknuo, načuvši Samovu primjedbu.“Na koga bi se kladio u barskoj tučnjavi: Na nju ili P. J.?”Donovan je zakolutao očima zbog tog djetinjastog komentara.Sam je hinio da razmišlja, ili je možda doista razmišljao o tom suludom

scenariju. Garrett se podsmjehnuo.“Ja bih se ipak kladio na P. J. Nemilosrdna je. I sve uzima k srcu. Sada i

više nego prije. Iako ne kažem da je to loše. Čuvam joj leđa i uvijek ču ih čuvati”, ozbiljnijim je glasom dometnuo Garrett. “Sky zna razlučiti mozak od osjećaja i obaviti posao.”

“I zna igrati prljavo”, rekao je Sam. “Zato mi se sviđa. Dobar je dodatak timu. lako nije ni vrijeme ni mjesto za to, imam nekoga u planu za Rjjev tim. Sada mu nedostaju dva čovjeka i ne može nastaviti raditi s tolikim manjkom. Ali njegova će biti zadnja. Mogu mu dati preporuku, ali kao i Steele, odluka je na njemu. Ja ih možda plaćam, ali teško da se mogu smatrati njihovim šefom.”

Garrett je podigao obrvu. “Tko je taj tip?”Sam se nasmiješio. “Nije tip. Žena je. P. J. i Skylar dobro su nam

poslužile. Imam kvalificiranu kandidatkinju s vrhunskim preporukama. Mislim da bi savršeno odgovarala Riju i njegovom timu. Povučena je kao i oni. Ne govori mnogo, ali među najboljima je u prašenju turova. Opasna je. Mogla bi te srediti u borbi prsa o prsa” obratio se Garrettu, ignorirajući njegovo prezirno otpuhivanje. “Također je stručnjakinja za eksplozive. Posebno za onesposobljavanje bombi. Radila je za pirotehnički odjel u NYPD-u, Prije toga radila je u vojsci, što bi Nathan i Joe trebali cijeniti. Bila je dobra i želim da je biro dobro razmotri. Ako ga uspijem dovoljno dugo zadržati izvan njegove pećine.”

“Koliko je vremena prošlo?” oštro je upitao Donovan zasitivši se čavrljanja. Znao je da mu braća pokušavaju odvratiti pažnju. Skrenuti mu pozornost s činjenice da Eveina sudbina visi o niti, a da su oni prepušteni na milost i nemilost jebenog Kytea Phillipsa i njegovog tima specijalnih operativaca.


Ali da, morao je priznati zasluge mladom marincu. Bio je opak borac. Ipak, njegovi osjećaji nisu bili umiješani u to. Donovanovi jesu.

Kao na znak, začuli su Kyleov glas u slušalicama, a Donovan je čvrsto stisnuo svoju kako mu ne bi promaknula ni jedna jedina riječ.

“Sve je čisto. I, Donovane, moraš doći ovamo. Istočno krilo. Zadnja soba. Požuri.”

Donovan se zanjihao, a srce mu je gotovo prestalo kucati. U Kyleovu glasu začuo je netipičnu zabrinutost. Tip je bio poput robota. Programiran da obavi posao i ne obraća pozornost ni na što drugo. Da ne osjeća. Da ne misli. Da postigne svoj cilj bez obzira na sve.

“O, Bože”, Donovan je prošaptao i dao se u trk, s braćom i timom za petama.

Uletio je kroz vrata, letimice zamijetivši kako je sve osoblje na podu, ruku povrh glava i licem prema dolje. Ignorirao ih je i odlučno potrčao niz hodnik istočnog krila.

Utrčao je kroz otvorena vrata i zastao kao ukopan pred prizorom koji ga je dočekao. Suze su ga zapekle u očima kada je ugledao Eve. Odnosno, ono što je preostalo od Eve.

Svezana u luđačku košulju, sjedila je na stolcu u kutu prostorije i odsutno zurila kroz sićušni prozor s pogledom na stražnje dvorište. Kosa joj je bila slijepljena. U kutu usana imala je masnicu, a trak osušene krvi spuštao joj se niz bradu. Pogled joj je bio prazan, a lice blijedo nalik na smrt.

“Nisam mogao dobiti odgovor”, tiho je rekao Kyle stojeći blizu Eve. “Nije ovdje. Ne znam je li se isključila ili je pod utjecajem lijekova, ali nešto nije u redu. Nisam dobio ama baš nikakvu reakciju. Nema blage veze da sam uopće ovdje. Samo zuri kroz mene.”

O, Isuse. Nije osjećao ni trunku olakšanja zbog činjenice da je živa. Mogla je disati, ali koliko je nje preostalo unutra? Hoće li se izvući? Hoće li ikada povratiti svoju Eve?

“Želim znati kog su joj vraga učinili” zarežao je Donovan. “Odmah. Dovedi mi njezina liječnika i boli me kurac što moraš učiniti da ga natjeraš da propjeva.”

Donovan je tiho prišao mjestu na kojem je Eve sjedila, nepomična poput kipa, pogleda uperena u neku daleku točku. Istini za volju, nije izgledala kao da išta vidi. Povukla se u sebe, štiteći se od stvarnosti.


Kleknuo je pred nju, a potom spustio pogled na spone koje su joj onemogućavale kretanje. Pobjesnjevši, zgrabio je nož, ali Garrett mu je prišao i zgrabio Donovanov dlan prije nego što je ovaj uspio izvući.

“Polako, stari”, tiho je rekao Garrett. “Mogao bi je prestraviti ako počneš mahati nožem tako bijesan. Razgovaraj s njom. Ja ću je osloboditi s leđa.”

Znajući da njegov brat ima pravo, Donovan je vratio nož natrag u svoj pojas, a potom posegnuo i nježno pomilovao Eveino lice, nadajući se nekakvom znaku prepoznavanja. Ali nije reagirala na njegov dodir. Nije se ni lecnula.

Oči su joj ostale odsutne. Prazne. Beživotne.Obuzela ga je panika te se nekontrolirano zatresao. Poželio je zajecati

kao malo dijete, ali morao je ostali pribran radi Eve. Nije se smio slomili pred njom. Morao je ostati snažan zbog nje. Morao je biti njezina stijena. Jedino čvrsto uporište u njezinu trenutačnom postojanju.

Garrett ju je hitro odvezao te su je oslobodili stezulje. Ruke su joj mlitavo pale uz bokove. Činilo se kao da ne zamjećuje kako je konačno slobodna. Pogled joj je ostao usmjeren na neku udaljenu točku s vanjske strane prozora.

“Eve” nježno je rekao. “Eve, dušo, ja sam, Donovan. Sada si sigurna. Imam te. Travis i Cammie sigurni su. Tvoj je očuh mrtav, dušo. Više ti ne može nauditi. Slobodna si.”

Eve nije odgovorila, a Donovana je obuzeo još veći užas. Poželio je vikati na nju. Tresti je dok se konačno ne osvijesti. Ali nije učinio ništa od toga jer nikada nije želio pokazati i trunku nasilnosti prema njoj. Trebala je nježnost i blagost, a on će joj ih pružiti, to i mnogo više. Pružit će joj svoju ljubav i nikada joj više neće dati razloga da posumnja u nju.

Joe se vratio u sobu, gotovo vukući tipa u bijeloj laboratorijskoj kuti za sobom. Bilo je očito kako je tip izvan sebe od straha i da ga je Joe dozlaboga isplašio. Kao da to nije dovoljno, Skylar mu se smjesta unijela u lice, a izgledala je jebeno zastrašujuće. Šalu o navijačicama na stranu, ta žena nije izgledala nimalo bezazleno. Pogled joj je bio smrtonosan dok je mahala opakom oštricom pred tipovim nosom.

“Imaš dvije sekunde da mi kažeš kog si joj kurca napravio, inače ću te početi sjeckati na komadiće. A to neće biti brzo i bezbolno. Natjerat ću te da


krvariš i patiš, ali nećeš umrijeti. Samo ćeš željeti da se to dogodi”, Skylar je doslovce pljuvala riječi.

Čovjek je nasmrt problijedio i bilo je očito kako Joeova prijetnja nije bila ni do koljena onoj koju je Skylar netom izrekla.

Donovan je morao priznati, Skylarino ratničko izdanje bilo je prilično impresivno. Edge se samo mračno smješkao, s ponosom promatrajući Skylar u akciji. Swanny je stajao otraga, sa slabašnim osmijehom na zainteresiranom licu.

“Nitko joj nije naudio. Tjelesno”, požurio se opravdati. “Na teškim je sedativima otkad je stigla. Došla je ovamo pod utjecajem lijekova. Ovakva je otkad su je dovezli. Rekli su nam da je nastavimo tretirati sedativima, da je suicidalna i da je moramo vezati jer zna biti nasilna te da je u prošlosti ozlijedila ljude kojima je stalo do nje.”

“Koji si joj kurac dao, i koliko?!” zaurlao je Donovan.“Mogu vam dati njezin bolnički karton”, promucao je čovjek. “Sve je

zabilježeno. Dobila je posljednju dozu prije jednoga sata, a njezin nas je liječnik uputio da joj dajemo terapiju četiri puta dnevno te da je držimo pod sedativima dok se on ne vrati i ponovno procijeni njezino stanje.”

“Glupost”, zarežao je Donovan. “A tko je taj liječnik koji ti je to naredio? Govnar se nikad nije namjeravao vratiti. Željeli su je zadržati u ovakvom stanju.”

“Dat ću vam sve informacije koje imam”, odvratio je tip. “Samo nemojte nauditi mojim zaposlenicima! Oni su nevini. Ovdje su samo kako bi se skrbili o našim pacijentima.”

“A imate ili tek nekolicinu”, proderala se Skylar. “Imate ogromnu privatnu bolnicu i, koliko, četiri pacijenta? I svi su nesumnjivo iz bogatih obitelji koje vam plaćaju masnu lovu da se pobrinete za njihove ‘probleme’. Jesam li u pravu?”

U njegovim je očima sijevnula krivnja, a Donovan je znao kako je Skylar ostvarila pun pogodak.

“Donovane”, Resnick se tiho oglasio. “Uzmi Eve i odvedi je odavde. Ja ću se pobrinuti za sve. Ovo spada pod državnu nadležnost. Zatvorit ćemo slučaj i riješiti ga preko vlastitih kanala tako da se lječilište zatvori, a svi umiješani uhite i odgovaraju za svoje postupke. Ti nemaš što tražiti ovdje. Samo ćeš zamutiti vodu. Dobro ću se pobrinuti da Travis nema nikakve veze


s nesretnom smrću Walta Breckenridgea. Vjeruj mi. Sredit ću sve, a ti, Eve, Travis i KGI nećete biti upetljani ni u što.”

Tražio je previše, a Donovan je gorio od potrebe za osvetom. Za krvlju. Želio je kazniti svako govno odgovorno za to što su učinili Eve. Ali Resnick je bio u pravu. Eve je bila njegov prvi i jedini prioritet. Osveta trenutačno nije imala mjesta među njegovim zadacima.

Zatvorivši oči, složno je kimnuo. Potom je oprezno podigao Eve u naručje, a srce mu se slomilo kada joj se tijelo mlohavo opustilo u njegovim rukama, nepomičnih očiju, netremična pogleda.

Pohitao je van iz bolnice, poželjevši je spaliti do temelja zajedno sa svim zaposlenicima. Ethan je u međuvremenu bio izišao, što Donovan dotad nije zamijetio, te je stajao uz prednju stranu terenca.

“Otiđi u zračnu luku kako bismo što prije odjebali odavde”, rekao je Sam, položivši dlan na Donovanovo rame. “Mlažnjak ima dovoljno goriva i spreman je za polazak. Nathan, Joe i Skylar ići će s tobom i Ethanom. Mi ćemo vas slijediti. Odvedi je u avion pa jebeno brišimo kući.”


42. POGLAVLJE

SAT poslije nalazili su se u zraku, a Donovan je sjedio držeći Eve u naručju. Obraćao joj se utješnim glasom, govoreći joj koliko je voli te da je sada na sigurnom. Da idu kući. Da su Travis i Cammie dobro.

Čim su stigli na pistu, Travis se uznemirio zbog Eveina stanja. Laknulo mu je što je živa, ali smjesta je klonuo čuvši čemu je sve bila podvrgnuta.

Donovan je naredio Nathanu da povede Travisa sa sobom u pilotsku kabinu kako bi mu odvratio pažnju. Možda je Eve trebala obitelj i poznate stvari koje su dolazile s njom. Ali Travis je bio živi kaos i Donovana je brinulo da će samo pogoršati Eveino stanje, iako ona nije izgledala ni približno svjesna svoje okoline. Ali želio je – trebao je – biti nasamo s njom, a da pritom ne mora tješiti i Travisa. Nathan će se pobrinuti za njega.

Joe je ušao u salon mlažnjaka dok je ostatak tima sjedio u redovima između pilotske kabine i kabine s kaučem i dvama naslonjačima. Sjeo je sučelice Donovanu te pogledao u svog starijeg brata, očiju ispunjenih suosjećanjem i razumijevanjem.

“Gledaj, svjestan sam kako ti ne mogu reći da znam kako se osjećaš”, Joe je otpočeo. “Nisam bio zaljubljen. Ja sam jedini nevezani brat, stoga te neću vrijeđati i pričati sranja o tome kako razumijem kroz što prolaziš. Ali prošao sam to sa svakime od vas. Bio sam ondje kada se događalo ono najgore. Prebrodit će ona to, stari. Snažna je. Ona je borac.”

“Ali misli da sam je izdao”, odvratio je Donovan glasa ispunjena boli. “Kakvog razloga ima da se osvijesti, ili da samo i odgovori čovjeku za koga u svome srcu i duši vjeruje da ju je izdao, iskoristio i lagao joj? Pogledaj je, čovječe. Nema je. Nije ovdje. Isključila se i ne znam je li to zbog lijekova koje su joj dali na silu ili se jednostavno isključila jer smatra kako nije vrijedno živjeti u stvarnosti koja je okružuje.”

“Sjeti se kakva je Shea bila kada smo je pronašli” nježno je dometnuo Joe. “Sjeti se koliko je bila izgubljena. Koliko se Nathan brinuo da smo je izgubili - Da se više nikada neće vratiti. Sve što je Shei bilo potrebno bili su vrijeme i njegova ljubav. Naša ljubav. Podrška njezine obitelji. Naše obitelji. Ista je stvar potrebna Eve. Ozdravit će ona, Vane. Samo moraš biti uz nju i


voljeti je. Mora znati da je voliš i da je nikada ne bi izdao. Izvući će se iz ovoga. Maren se već javila i čeka vas. Provjerit će što su joj učinili i treba li joj pomoć koja nadilazi Mareninu moć. Što god da joj treba, omogućit ćemo joj to. Uz tebe i našu obitelj, uz Cammie i Travisa i Waltovu smrt, izvući će se. Samo joj treba vremena. Kao što je Shei trebalo vremena. Ali bit će joj dobro. Iz dubine duše vjerujem to. Ne pričam gluposti samo kako bih te umirio.”

“Ne mogu podnijeti pomisao da misli – da vjeruje – kako sam joj ja to učinio”, promuklo je odvratio Donovan. “Nikada neću voljeti drugu ženu ovako kao što volim Eve. Ona je ta za mene, stari. Ona prava. Znao sam to čim sam je prvi put vidio. I trebao sam biti jasniji. Trebao sam joj to reći, ali smatrao sam kako imamo vremena: Bio sam umišljen i uvjeren da ću srediti Walta, da će biti tako jednostavno. Imao sam plan kako da ga riješim koji je trebao biti mačji kašalj. Bio sam toliko opsjednut njime i nisam želio ni uzeti u obzir bilo kakvu drugu mogućnost, osim toga da obavim stvari onako kako sam ja želio. A Eve je platila zbog toga. Trebao sam biti iskren s njom od početka. Pokušavao sam je zaštititi, a postigao sam samo to da pomisli kako ću je ostaviti na cjedilu. Sva ona sranja o mojoj slabosti na žene i djecu, a posebno na djecu. Isuse, čak i ja vidim koliko to loše izgleda, koliko loše zvuči. Mogu shvatiti zašto je Eve pomislila to što jest jer je cijela moja obitelj neprestano recitirala te proklete riječi cijelom jebeno svijetu. Kako li se samo Eve osjećala svakog puta kada bi netko dometnuo posebno na djecu, kao da je ona čisti dodatak. Nedovoljno važna kao ta djeca, a zapravo je ona bila glavna u svemu tomu.”

“Prestani mučiti sam sebe” rekao je Joe. “To neće koristiti ni tebi ni njoj. Poštedi se, stari. Obaspi je svojom ljubavlju i podrškom. Odvedi je kući Cammie i Travisu. Izvući će se. Nećemo ni pomišljati ni na što drugo. A ti vrlo dobro znaš da su Kellyjevi hrpa tvrdoglavih, upornih, nasrtljivih ljudi koji, kada si nešto zacrtaju, to i ostvare bez obzira na sve. Ona je dio obitelji. Ona je jedna od nas. I nema jebene šanse da itko od nas odustane od nje.”

Donovan se nasmiješio, a djelić njegove agonije povukao se. Samo djelić.

“Velika je to stvar kad mi mali braco soli pamet”, promrmljao je Donovan.

Joe se nacerio. “Uživam u trenutku. Možda se nikada više ne ponovi.”“Hvala”, iskreno je odvratio Donovan. “Drago mi je što ste ti i Nathan

napustili vojsku i što radite s nama. Nismo bili potpuni dok nam se vas dvojica niste pridružili. Sada smo potpuni.”


Sjena je na trenutak preletjela Joeovim očima, a Donovan je znao kako se prisjeća koliko su bili blizu da izgube Nathana. Joeova brata blizanca.

“Samo se sjeti da sam osjećao isto što i Shea. Da sam imao istu vezu s njom kakvu ima Nathan. I vidio sam što je ona vidjela, osjetio što je ona osjetila. A ona je prošla kroz pakao. Mučili su je, a kada sam je pronašao, bila je beživotna ljuštura svoje prijašnje osobnosti. Ali oporavila se, a tako će i Eve. Samo joj daj vremena. Ako su je samo držali pod sedativima, to se može izliječiti.”

Donovan je palcem nježno pomilovao tamnu masnicu na Eveinim usnama i osušenu krv na njezinoj usni. “Netko ju je udario. A ako su je udarili, tko kaže da joj nisi naudili i na druge načine? Možda nikada nećemo doznati što je proživjela. Čak i ako se povrati, možda se nikada neće sjetiti svega što joj se dogodilo.”

“Možda je tako i najbolje”, tiho je odvratio Joe. “Nekih se stvari bolje i ne sjećati. Treba znati samo to da je voljena i sigurna. Prošlost više nije važna.”

Donovan je kimnuo. “U pravu si. Znam da si u pravu. Ali, dovraga, želim proliti krv svim tim jebenim gadovima koji su sudjelovali u njezinu mučenju. A to da sve prepustim Resnicku? To je nešto najteže što sam ikad morao učiniti u životu.”

“I najnesebičnije”, dometnuo je Joe. “Odustao si jer je to potrebno Eve. Potreban si joj ti. A umjesto da tražiš osvetu, odustao si jer te Eve treba. Učinio si pravu stvar, Donovane. Nemoj misliti drukčije.”

Donovan je snažnije zagrlio Eve i zatvorio oči prislonivši usne o njezino čelo.

“Vrati mi se”, prošaptao je. “Vrati mi se da ti mogu reći koliko te volim. Da ti to mogu ponavljati svakog dana do kraja života.”


43. POGLAVLJE

ISTOG trenutka kada je Donovan ušao u svoju kuću, noseći Eve i u pratnji Travisa koji se počeo vrzmati oko njega čim su napustili avion, Cammie je skočila iz Sophiena krila na kauču i pohrlila prema Donovanu i Travisu.

Travis ju je smjesta podigao u naručje i grčevito je stisnuo, ali Cammien pogled bio je prikovan za Eve, očiju raširenih od straha.

“Evie?” prošaptala je Cammie. “Što nije u redu s Evie?” Pogledala je u Donovana, a suze su preplavile njezine velike oči.

“U redu je, dušice”, rekao je Donovan, nadajući se da će mu Bog oprostiti tu laž. “Samo spava. Jako je umorna i moramo je pustiti da se odmori.”

Maren im je prišla, čela nabrana od zabrinutosti. “Ne ovdje” tiho je rekao Donovan. “Odnijet ću je u spavaću sobu.”

Dok je govorio, pogledao je prema Sophie, nijemo joj poručujući da zabavlja Cammie.

“Ostani ovdje s Cammie”, obratio se Travisu. “Potrebna joj je utjeha. Znam da si zabrinut za Eve, ali Maren će je pregledati, a ja ću ti javiti čim se bilo što promijeni.”

Travis se nije činio sretnim zbog te naredbe, ali nije se pobunio. Umjesto toga okrenuo se prema Cammie s vedrim osmijehom na licu.

“Nedostajala si mi, malena. Što kažeš na to da se pođemo igrati s Cece i njezinim igračkama?”

Cammie je izgledala nepovjerljivo, ali na Donovanov poticaj, poslušala je i izmigoljila iz Travisova naručja pa uhvatila njegovu ruku i povukla ga prema provizornoj igraonici koju je Sophie napravila za djevojčice.

Donovan je žurnim korakom odnio Eve u spavaću sobu i nježno je položio na krevet. Oči su joj sada bile sklopljene, dok su prije bile otvorene i prazne. Beživotne. Krajnje beživotne. Ali sada je spavala, a to ga je tješilo, jer možda pronalazi utjehu u tim trenucima, umjesto da je budna i nesvjesna, u osobnom paklu za koji samo ona zna.

Preuzeo bi ga na sebe bez trenutka premišljanja. Preuzeo bi svu njezinu bol, njezinu patnju, njezinu tugu i ljutnju i podnio bi sve samo kada bi je


mogao vratiti. Cijelu. Eve koju je poznavao i volio više nego što je ikada mogao i zamisliti da će voljeti neku ženu.

Znao je da ljubav postoji. Znao je da predstavlja nešto doista posebno. Vidio je svoju braću i vode svojih timova i to kakvi su bili sa svojim ženama. Ali jesu li svi oni osjećali sveprožimnu emociju kao i Donovan? Je li se ono što je on osjećao moglo usporediti s onime što je postojalo između njegove braće i njihovih žena? To mu je bilo teško povjerovati, ali pretpostavljao je kako bi se njegova braća bunila. Svi bi preuzeli patnju svojih žena na sebe.

Umrli bi za njih bez razmišljanja. Nije postojala ni jedna prevelika ili preteška žrtva koju nisu bili spremni učiniti za njih.

Ljubav je bila višeznačna, bolna, vesela, ispunjavajuća i jebena stvar.Činila je čovjeka ranjivim. Izlagala ga je nezamislivoj patnji i agoniji. Ali

također mu je darivala nešto moćnije od bilo čega na svijetu. Ljubav žene bila je najdragocjeniji dar koji muškarac može dobiti. A Donovan je nikada neće uzeti zdravo za gotovo. Ako uspije ponovno osvojiti Eve, povratiti njezino povjerenje i njezinu ljubav, vječno će ih čuvati. I nikada joj više neće dati povoda da posumnja u njega. Pa makar mu za to bio potreban ostatak života, iskupit će se za svu bol koju joj je nanio.

Maren je iščitavala medicinska izvješća koja su donijeli iz bolnice, snažnije se mršteći što je duže čitala. Potom je zgađeno odbacila papire i prišla Eve, detaljno je pregledavajući. Nježno joj je rastvorila vjeđe i provjerila zjenice svojom tankom džepnom svjetiljkom. Potom joj je provjerila puls i poslušala disanje, nijemo brojeći i pomičući usne, što je bio jedini znak da broji.

Kada je završila, uzdahnula je i okrenula se Donovanu.“Pretvorili su je u biljku” rekla je, očiju sjajnih od suza. I mržnje.

“Skylar mi je rekla za dnevnik koji ste pronašli u kolibi i Waltov zapis o tome kako planira kazniti Eve ako odbije njegovu seksualnu ponudu. Ako odbije njegove planove za nju. Iz nekog čudnog razloga, pomisao da siluje Eve bila mu je odbojna. Kreten je smatrao kako bi se Eve trebala osjećati počašćenom jer je Walt želi u svome krevetu, kao svoju ljubavnicu. Stoga, ako se bude opirala, što je očigledno učinila, namjeravao ju je institucionalizirati neko vrijeme. Držati je pod teškim sedativima, a potom bi je posjetio nakon što bi se oporavila od djelovanja lijekova i bila dovoljno svjesna da donese odluku. Nastavak života nalik na biljku te u okovima. Ili pristanak na njegove zahtjeve da spava s njime i dopusti mu da kontrolira svaki dio njezina života.”


“Luđak”, procijedio je Donovan. Kiptio je od bijesa, ali istodobno je bio zahvalan što nije bila seksualno zlostavljana, lako zlostavljanje koje je doživjela nije bilo ništa bolje. Ali barem joj nije tjelesno naudio.

“To je na neki način gore nego da ju je silovao”, tiho je rekla Maren, pročitavši Donovanove misli. “Nije joj silovao tijelo, ali može se reći da joj je silovao um. Lišio ju je svakog izbora, razuma. Oduzeo joj je sve. Osjećaj vrijednosti, samu njezinu bit. Istinski vjerujem da bi se možda brže oporavila od tjelesnog silovanja nego od ovakve vrste silovanja.”

“Hoće li se oporaviti?” promuklo je upitao Donovan. “Što su joj dali, Maren? Moram znati istinu. Nemoj ništa uljepšavati. Jesu li joj trajno oštetili um? Hoće li ikada više biti ona stara?”

“Sjedni”, nježno je rekla Maren, povlačeći Donovana za ruku sve dok se nije spustio na stolac pokraj kreveta.

“Držali su je pod teškim lijekovima, koliko sam uspjela procijeniti, i vjeruj mi kad ti kažem da nije riječ ni o kakvoj legalnoj medicinskoj ustanovi, stoga su izvješća u najbolju ruku nepotpuna i nejasna. Davali su joj psihotropske lijekove u redovnim razmacima. Odviše redovnim. Četiri puta na dan, a već je bila teško drogirana kada je stigla. Lijekovi poput Thorazinea imaju dulje vrijeme djelovanja i moglo bi proći nekoliko dana prije nego što joj napuste tijelo. Ako imamo sreće pa su joj dali lijek s kraćim učinkom, moguće je da će se osvijestiti i prije. Jednostavno ne možemo znati sa sigurnošću.”

Zastala je kao da pušta tu vijest da se slegne. Potom je nastavila, očiju punih suosjećanja dok je zurila u Donovana, Posegnula je prema njegovom dlanu i stisnula ga, nudeći mu utjehu.

“U igri je i činjenica da se možda neće željeti vratiti. Da se možda povukla na mjesto gdje ne osjeća bol i izdaju.”

Donovan se lecnuo, a sva mu je krv napustila lice.“Ne govorim to kako bih te povrijedila”, rekla je. “Ali moramo to uzeti

u obzir. Misli da si je izdao. Misli da je ne voliš i da ti je stalo samo do Travisa i Cammie. Na neki su joj način lijekovi došli kao blagoslov jer su je otupili. Ništa ne osjeća. Ništa ne zna. Nije svjesna svoje okoline i rado to prihvaća. Um je štiti od boli i realnog straha od njezina očuha i onoga što će joj s vremenom učiniti.”

“Što mogu učiniti?” bespomoćno je upitao Donovan.


Suze su mu zapekle oči. Trepnuo je te mu se učinilo kao da trlja pijesak po očima. Osjećaji su mu bili ogoljeni. Srce uništeno. On je kriv za Eveino stanje. On je kriv za to što se dogodilo. Da je barem postupio drukčije. Da barem nije bio toliko odlučan u namjeri da je zakrili od svega.

Napravio je najveću pogrešku na svijetu time što joj se nije povjerio. Nije zaslužio njezino povjerenje jer joj zauzvrat nije podario svoje. Nije želio da dozna bilo što od njegovih planova. Glupan, mislio je da može riješiti stvar bez njezina znanja, a potom je dovesti pred gotov čin pa će onda živjeti sretno do kraja života.

On, pametnjaković, trebao je biti mozak cijele operacije.A ispao je najveća budala na svijetu. Razmišljao je srcem umjesto da je

upotrijebio svoj najbolji adut. Ne svoju tjelesnu snagu. Ne svoju obuku. Svoju pamet. Svoj um. A Eve je skupo platila njegov zajeb.

“Ne smiješ se mučiti, Vane” tiho je rekla Maren. “To neće pomoći ni njoj ni tebi. Moraš biti snažan radi nje. Moraš je nagnati da se poželi vratiti. Moraš je uvjeriti da je voliš, da je nisi izdao. I moraš biti strpljiv i čekati koliko je god potrebno da poželi ispuzati iz rupe u koju se uvukla. Jer se ondje osjeća sigurno. Ondje joj ništa ne može nauditi. Ali u stvarnom svijetu? On je može uništiti i ona to vrlo dobro zna.”

“Dakle, da samo sjedim i ništa ne radim?” ogorčeno je upitao Donovan,“Ne”, usprotivila se Maren. “Razgovaraj s njom. Okruži je obitelji.

Sobom, Travisom i Cammie. Budi uporan. Nemoj joj dopustiti da se ponovno zavuče u svoju čahuru kada lijekovi prestanu djelovati pa postane svjesnija svoje okoline. Tada ćeš morati biti ustrajniji nego ikad. Zato što će se, kada se djelovanje lijekova povuče i kada ne bude pod njihovom zaštitom, povući na druge načine. Um je vrlo zakučasta stvar i učinit će sve kako bi zaštitio samog sebe. Ako joj to dopustiš, pronaći će načina da se isključi i bez lijekova. Stoga je obaspi svojom ljubavlju. Cammienom i Travisovom ljubavlju. Pomozite joj zajedničkim snagama. Pokažite joj da ste obitelj. Vas četvero. I ne budi nježan prema njoj, Vane. Znam da će ti instinkt nalagati da postupaš prema njoj kao prema djetetu. Nećeš je željeti uznemiravati ni na kakav način. Ali ne smiješ to učiniti. Morat ćeš biti grub i dodijavati joj ako bude potrebno.”

“A tako će me zamrziti još i više nego sada”, sumorno je odvratio Donovan,

“Ne. Pokaži joj koliko je voliš tako što joj nećeš dopustiti da ode.”


Donovan je provukao prste kroz kosu, a Maren ga je čvrsto zagrlila.“Prebrodit će ona to, Vane. Jednako kao i Shea. Nathan je proživio

pakao. Stotinu se puta tijekom Sheina oporavka pitao hoće li je ikada vratiti. Ali ljubav je pobijedila. Njegova ljubav. Nije odustao, a nećeš ni ti, I jednako kao što je Shea uspjela pronaći put natrag do Nathana, tako će i Eve pronaći put do tebe, Travisa i Cammie. Uz troje ljudi koji je vole kao vi, kako i ne bi? A da i ne spominjem nas ostale. Mi smo jedna opasna sila, kao što Shea može posvjedočiti”, dodala je uz smijeh. Potom se iznova uozbiljila. “Jako te volim, Vane. Volim sve vas. Čak i prije nego što sam se udala za Steelea, vi ste bili moja obitelj, iako imam vlastitu obitelj koju silno volim. Ovdje sam ako me zatrebaš. Sve što trebaš jest nazvati. U bilo koje doba dana i noći. Steele i ja bit ćemo uz tebe. Nadam se da to znaš.”

Donovan ju je zagrlio u odgovor, zarivši lice u njezinu kosu i jedva obuzdavajući tugu koja mu je kupala utrobu. Maren mu je uzvratila snažnim stiskom, kao da zna u kolikoj slaboj mjeri zadržava kontrolu nad samim sobom.

“I ja tebe volim” grubo je odvratio Donovan. “I hvala ti, Maren. Čini mi se da si u dogledno vrijeme svima nama spasila guzice, ali ovo je drukčije. Ovo je moj život. Važniji je od bilo koje misije u koju sam ikada pošao ili ću poći.”

Ona se nasmiješila i dlanom obujmila njegovu bradu kada se odmaknula. “Budi snažan radi nje, Vane. I čvrst. Nemoj je tetošiti. Samo je voli i budi ondje kada se konačno slomi. Jer će se to dogoditi. Bit će joj gore prije nego što bude bolje. Kada se lijekovi povuku te se osvijesti i sjeti svega, slomit će se, a ti ćeš morati biti uz nju i pokupiti komadiće te joj pomoći tako što ćeš je voljeti i uvjeriti je u svoju ljubav.”

“Hvala ti”, ponovio je Donovan.Maren se udaljila, a Donovan se okrenuo natrag Evie koja je spavala na

krevetu, naizgled spokojna. Ali znao je da ispod njezine smirene vanjštine vrebaju noćne more. San je bio jedina stvar koja ju je dijelila od pakla.


44. POGLAVLJE

EVE se borila s gustom maglom koja ju je ovijala poput pokrivača. Bila je čudna. Nije se činila... Bilo joj je teško pronaći riječ kojom bi je opisala. Ali osjećala se nekako lakše. Vene joj nisu izgledale kao da kroz njih gmiže blato, čineći je tromom i tjerajući je da izgubi svijest i razum. Gdje je ona to?

Borila se s pamćenjem, nastojeći povezati bilo što što ima... smisla.Sjećanja su joj navrla u um nalik na nasumični prikaz fotografija na

zaslonu računala. Walt. Njegove prijetnje. A potom ništa. Prisjetila se kako je odsutno zurila kroz maleni prozor s pogledom na dvorište koje je očajnički trebalo urediti. Sunce joj je žarilo oči pa ih je morala zatvoriti, želeći ništa drugo nego pobjeći od stvarnosti.

Ali sada? Otvorila je oči, zbunjena teškoćom tog pothvata, a kada je uspjela, ugledala je samo bjelinu. Bio joj je potreban trenutak da shvati kako leži na leđima i zuri u strop. Potom je postala svjesna tihog žamora glasova.

Jesu li to oni? Jesu li se vratili kako bi je ponovno otjerali u maglu? Pokušala se pobuniti, ne želeći se iznova prepustiti tupilo. Isprva ga je dočekala raširenih ruku. Ali zašto? Nije se mogla prisjetiti zašto je prigrlila osjećaj ništavila.

“Evie? Evie, jesi li budna?”Cammie! Blagi Bože, ugrabili su i Cammie?Potom joj se sve vratilo u isti mah, zbog čega je imala osjećaj da će joj

um eksplodirati. Sve. Donovanova izjava. Walt koji je tjera da sleti automobilom s ceste. Let avionom i prisilni odlazak u Waltovu kolibu. Njegovi zahtjevi. Njegove prijetnje. Njegovo obećanje da će bez obzira na sve ugrabiti Cammie i Travisa, bila ona spremna na suradnju ili ne. Ostavila je Travisa i Cammie s Donovanom, duboko uvjerena usprkos njegovim osjećajima za nju, usprkos tomu što mu nije važna, da će se barem brinuti o njezinu bratu i sestri i da će ih zaštititi. Je li pogriješila u vezi s time kao što je pogriješila u mnogim drugim stvarima?

Morala se osloboditi stiska magle koja ju je polako iznova obuzimao. Morala je zaštititi Cammie. Učinit će to. Što god Walt poželi. Samo ako obeća da će pustiti Cammie.


Ispustila je uznemiren jecaj i liznula usnice, pokušavajući progovoriti, zbunjena hrapavim zvukom koji je začula umjesto svog glasa.

“Učinit ću to”, konačno je uspjela protisnuti. “Učinit ću što god je potrebno. Učinit ću to. Ali moraš mi obećati da ćeš vratiti Cammie. Bit ću što god želiš.”

Suze su joj prigušile riječi te je shvatila kako joj nečujno klize niz obraze. Sve što je učinila bilo je bezvrijedno. Sve bježanje, beskrajna briga, žrtve koje je podnijela i bila spremna podnijeti. Ništa od toga nije bilo važno jer je Watt dobio rat.

A potom se na njezino krajnje iznenađenje pojavio Donovan, prinijevši lice njezinu, a još se više iznenadila ugledavši suze kako se slijevaju niz njegovo lice te tugu i bol koje su mu preplavljivale oči.

Dodirnuo joj je lice, nastojeći obrisati suze koje su tekle u nezaustavljivim potocima. Nije ih mogla obuzdati. Izgubila je sve što je važno. Ali kako? Zašto je on ovdje? Gdje je nalaze?

“Draga Eve”, protisnuo je. “Moj Bože, Eve. Dušo, sigurna si. Cammie je sigurna, Travis je siguran. Oboje su ovdje i žarko te žele vidjeti. Bi li to voljela? Jako su zabrinuti za tebe. Ja sam jako zabrinut za tebe.”

Gorljivo je kimnula, posve izgubivši moć govora pred bujicom suza koje su joj napunile grlo.

Cammie se oprezno uspela na krevet, a Travis se potom progurao pokraj Donovana koji se odmaknuo u stranu kako bi joj Travis mogao prići. Pogledala je u brata i sestru, a potom zajecala. Cammie ju je zagrlila s jedne strane, a Travis s druge. Ruke su joj izgledale kao da su okovane čelikom, ali uspjela ih je podići i čvrsto oviti oko brata i sestre, uživajući u njihovoj toplini i živosti. Činjenici da su sigurni. Donovan je rekao da su sigurni. Svi su sigurni.

“Nemoj plakati, Evie”, rekao je Travis izmučenim glasom. “Sada je sve u redu. Vratila si se. Bit ćeš dobro. Molim te, nemoj plakati. Mi smo dobro. Svi. Walt je mrtav. Više nam ne može nauditi. Više ne može nauditi tebi.”

Grčevito je stiskala brata i sestru, ne želeći ih pustiti u slučaju da je sve to posljedica lijekova koje su joj ubrizgali na silu. Je li sve to bila samo bizarna manifestacija onoga što je željela iz dubine duše? Je li ih prizvala u mislima pa je riječ o najobičnijoj halucinaciji? Varci izazvanoj učinkom lijekova?


“Stvarni ste”, protisnula je. “Ovdje ste. O, moj Bože, tako sam se brinula. Pomislila sam... Pomislila sam da vas je ugrabio”, odvratila je suznim glasom.

Cammie ju je potapšala po obrazu, a potom obrisala suze koje Eve nije uspijevala obuzdati.

“Ne plači, Evie”, rekla je Cammie, ponavljajući Travisovu molbu. “Sada možemo biti obitelj. Prava obitelj. Van je tako rekao. I rekao je da ga mogu zvati tata, a ja to želim. Smijem li, Evie? Smijem li ga zvati tata, a tebe mama?”

“Ah, dušo”, prošaptala je Eve. “Tako te volim. Ali...”Zatvorila je oči, nemoćna naglas izgovoriti ono glavno o čemu je

razmišljala. Nije mogla uništiti Cammiene snove. To bi bilo okrutno.“Cammie, Travise, možete li me nakratko ostaviti nasamo s Evie?

Moram joj mnogo toga objasniti. Idite u dnevni boravak k Rachel i Sophie. Uskoro ćete se moći vratiti. Obećavam.”

Cammie je poljubila Eve u obraz, a potom joj se ljupko nasmiješila. “Van će sve srediti. Obećao je.”

Potom je skočila s kreveta, a Travis je uhvatio njezinu ruku i poveo je iz sobe za koju je Eve sada shvatila da pripada Donovanu. Nalazili su se u njegovu domu. U Tennesseeju. Kilometrima daleko od mjesta na kojem je bila... Nije bila ni svjesna koliko je dugo boravila ondje, ni koliko je dugo ovdje, kad je već kod toga.

Donovan se lagano spustio na krevet, obavijajući joj dlan svojim. Shvatila je kako drhti. Izgledao je posve shrvano, nimalo nalik smirenom, staloženom muškarcu kakav je vječno bio. Oči su mu bile izmučene te je izgledao neutješno.

Kada joj se vid izoštrio, bolje ga je pogledala te se lecnula uvidjevši kako zapravo izgleda. Izgledao je oronulo. Kao da danima nije oka sklopio. Bio je neobrijan, a odjeća na njemu zgužvana. Izgledao je kao da ga muči mamurluk nakon divljeg provoda.

“Ne shvaćam što se dogodilo”, bespomoćno se oglasila. “Kako sam dospjela ovamo? Zašto sam ovdje? Travis je rekao da je Walt mrtav. Kako?”

Donovan je pomilovao njezin obraz, gotovo kao da nastoji uvjeriti samog sebe kako je doista ovdje, budna i naizgled zdrava. Za čovjeka koji je izjavio kako mu nije stalo do nje, izgledao je odviše smlavljeno olakšanjem što je vidi.


“Toliko ti toga moram reći”, protisnuo je. “Ali ne želim pretjerati. Bila si u nesvijesti tri dana. Tri najduža dana u mom životu. I ako nisi raspoložena za to, ako se želiš odmoriti, pričekat ću. Ali Eve, ne mogu dopustiti da patiš zbog nesporazuma i jednu sekundu dulje.”

Njezino se čelo nabralo dok je pokušavala shvatiti njegove gorljive riječi. Pokušala se uspraviti, ali zatekla se kako joj manjka snage. Zbunjeno je spustila pogled, naizgled očekujući ugledala okove. Ali ne, ruke su joj bile slobodne. Bila je držala brata i sestru u naručju, iako je morala uložiti mnogo napora kako bi to učinila.

Poželjela je otplutati natrag u ništavilo. Željela je lebdjeti u moru tupila gdje ne bi imala doticaja sa stvarnošću.

A sada kada je znala da su Cammie i Travis sigurni, da im Walt više ne predstavlja prijetnju, samo je željela pobjeći od istine.

Ali čekaj. Rekao je kako ne želi da više pati zbog nesporazuma. Što to znači?

“Što želiš, Eve?” upitao je Donovan, očiju ispunjenih brigom.“Možeš li mi pomoći da sjednem?” upitala je, posramljena svojom

nesposobnošću da obavi tako jednostavan zadatak.“Naravno. Ali budi oprezna. Ne želim da pretjeruješ.”Nježno ju je povukao naprijed jednom rukom, a potom joj drugom

namjestio nekoliko jastuka iza leđa kako bi se mogla ugodno nasloniti. Potom ju je pogurnuo unatrag, a ona je gotovo odahnula od olakšanja kada su je pernati jastuci obavili poput najmekšeg oblaka.

“Ne shvaćam ništa od ovoga”, rekla je, još se uvijek osjećajući kao u nekakvoj bizarnoj paralelnoj stvarnosti. “Rekao si...” Utihnula je, a suze su joj ponovno ispunile oči kada joj je snažni nalet tuge udario u prsa.

Donovan joj se približio tako da su im se tijela dodirivala, pa uzeo njezin dlan u svoj, naginjući se dok im se čela nisu spojila na intiman način.

“Nikada te nisam izdao, Eve. Moraš to znati prije nego što doznaš bilo što drugo. Volim te. Volim te svim svojim bićem. Ne postoji dio mene koji nije ludo, predano zaljubljen u tebe. I do kraja ću života živjeti sa žaljenjem zbog svega što si proživjela kao posljedicu toga što si načula djeliće razgovora izvan konteksta.”

Eve mu je uputila zbunjen pogled, a nada joj je procvjetala u prsima usprkos naporu da je zatomi.


“To je bila klopka” objasnio je. “Plan da namamimo tvog očuha. Bio sam tako umišljen. Mislio sam kako sam sve isplanirao i da će im on tek tako pasti u krilo i da ću ga srediti pa da ćemo ti i ja sretno živjeti do kraja života s Travisom i Cammie.”

“Ali čula sam što si rekao o tome da sam mentalno nestabilna, da predstavljam opasnost za Travisa i Cammie i da me nudiš u zamjenu za njih, da Walt želi osvetu i da će je dobiti ako me predaš njemu.”

Jedva je uspjela izgovoriti te riječi dok joj je bol, svježa i živopisna, sijevala umom. Sve joj se više sjećanja vraćalo, a se magla dizala, tjerajući je da se suoči sa stvarnošću.

Donovan je zatvorio oči, čela i dalje prislonjena uz njezino. Osjetila je kako izdiše, a dah mu je blago okrznuo njezine usne. Bio je to zvuk okupan tugom i žaljenjem. Je li pogriješila? Je li ga užasno krivo procijenila? Je li se prenaglila i osudila ga? Je li se trebala suočiti s njime i izravno ga pitati?

U glavi joj se vrzmalo toliko pitanja da joj se zavrtjelo.“To je bio dio plana. Razrađivao sam detalje”, bolnim je glasom

odvratio Donovan, “To sam namjeravao reći Waltu. Uvjeriti ga da mi nije stalo do tebe. Da me zanimaju samo djeca. Rekao sam mu da smatram kako ti je potrebna pomoć psihijatra i da bi ti dobro došla liječnička skrb. Ponašao sam se kao da ne znam kakav je kreten i igrao sam ulogu zabrinutog građanina koji mu te želi predati kako bi ti pružio potrebnu skrb. I rekao sam mu, kada se uvjerim da više nećeš predstavljati prijetnju djecu, da ću mu predati i Travisa i Cammie. Nadao sam se da će se sam inkriminirati. Da će biti silno bijesan što držim njegovu djecu. Ali on te je prvi pronašao i potom se našao sa mnom i pristao na sve moje uvjete, a ja sam tada shvatio da nešto nije u redu. Bio je odviše arogantan. Odviše siguran u sebe. I posve neuznemiren činjenicom da držim njegovu djecu podalje od njega. A ispada da sam bio u pravu jer te već bio ugrabio, i otišao je odmah nakon našeg sastanka. Odveo te od mene i ravno u pakao.”

Utihnuo je, a ona je shvatila kako se bori da povrati staloženost. Riječi su ga razdirale, gušile, potresale, toliko prepune emocija da nije mogla sumnjati u njegovu iskrenost.

“Nikada si neću oprostiti zbog toga”, prošaptao je. “Zbog toga što si pretrpjela. Što si i na trenutak posumnjala u mene. Trebao sam ti reći da te volim. Trebao sam ti reći da želim provesti vječnost s tobom umjesto da okolišam i pričam o tome kako predstavljamo obitelj. Nije ni čudo što si bila toliko spremna povjerovati u ono najgore o meni jer ti nisam dao razloga da


vjeruješ u suprotno. Ali Eve, ti si moj život. Moj svijet. Da, volim Travisa i Cammie i, da, želim da budemo obitelj. Ali ne bez tebe. Ti si srce i duša ove obitelji – naše obitelji. Bez tebe nitko od nas nije potpun. Ni ja, ni Travis, a ni Cammie. Želim tu djecu, Eve. Nikada nemoj sumnjati u to. Ali želim i tebe. Svim srcem i dušom. Umom i tijelom. Želim imati djecu s tobom. Želim podariti braću i sestre Travisu i Cammie. Želim da budemo obitelji.”

“Ah, Donovane”, prošaptala je, toliko smlavljena osjećajima da nije uspijevala izgovoriti ništa osim njegova imena.

Njegove su usne pronašle njezine i spojile se u najnježniji mogući poljubac. Tako blag i pun obožavanja. I tako predan. Kako je mogla posumnjati u njega? Kako je mogla ne znati? Je li bila toliko nesigurna da je samo čekala da se sve izjalovi? Je li bila toliko nesklona povjerovati da takva dobrota i ljubav postoje pa je očekivala neminovnu propast, sve vrijeme smatrajući kako to ne može biti istina?

Odgovor na sva ta pitanja bio je da.“Tako mi je žao”, protisnula je.On je podigao glavu i obujmio joj lice dlanovima. Prodorno se zagledao

u nju, a oči su mu plamtjele.“Nikada mi se ne ispričavaj, Eve. Nikada. Ne dopuštam to. Ja bih

trebao na koljenima moliti za tvoj oprost, a ako mi dopustiš, provest ću ostatak života dokazujući ti da te nitko nikada neće voljeti više od mene. Nitko te neće cijeniti više od mene. A ja ti nikada neću dati povoda da požališ zbog svog povjerenja u mene.”

Nije bila u stanju oblikovati smislen odgovor. Toliko je toga željela reći, ali znala je kako nema šanse da sve to izusti. Suze su joj jurile niz lice, sudarajući se s njegovim prstima.

“Molim te, reci mi da plačeš od radosti ili barem od olakšanja”, preklinjao je Donovan. “Bilo čega samo ne tuge, Eve. Doživjela si i previše tuge u svom životu i želim da odsad pa nadalje budeš sretna. A ja želim biti ta osoba zbog koje ćeš ponovno biti sretna. Učinit ću što god je potrebno kako bih ponovno izmamio osmijeh na tvoje lice.”

Uzvratila mu je smiješkom, dršćući, ali pretočila je u njega svaki tračak emocija koje su joj bujale u duši kako bi znao, kako ne bi gajio i najmanju sumnju.

Donovan joj je milovao lice obama dlanovima pomičući ih naprijed-natrag i brišući njezine suze dok je njegovo lice postajalo sve ozbiljnije.


“Hoćeš li me ikada moći voljeti, Eve? Imam li šansu osvojiti tvoju ljubav, da me zavoliš barem upola koliko ja volim tebe?”

“Ali, Donovane”, drhtavo je odvratila. “Volim te. Jako te volim. Odavno. Gotovo od samog početka. Shvatila sam to one noći kada smo prvi put vodili ljubav, ali previše se sam se bojala i ponadati se. Bila sam zabrinuta da je odviše rano, da su me previše ponijeli osjećaji u tom trenutku i bojala sam se reći ti jer nisam bila sigurna što ti osjećaš, A potom sam čula...”

“Pssst,”, rekao je, a toplina i radost obasjale su mu oči u odgovor. “Već smo prošli to što si čula i što želim da zaboraviš. Shvaćam da ne možeš tek tako zaboraviti i da ćeš i dalje osjećati bol kada pomisliš na to, ali kada se to dogodi, sjeti se jedne stvari. Da te volim i da želim da provedemo dug zajednički život ispunjen ljubavlju, smijehom i srećom. I da želim da Travis i Cammie budu dio toga, kao i sva ostala djeca koju ćemo u budućnosti dobiti. Ali za sada sam posve zadovoljan s obitelji koju imamo. Druga će djeca pričekati dok se Travis i Cammie posve ne uvjere u našu ljubav i ljubav prema njima.”

“Možeš li me zagrliti?” upitala je Eve. “Tako sam umorna, ali jako se bojim da ću se probuditi i shvatiti da je sve ovo bio samo san. Bojim se zaspati jer ne želim izgubiti tebe, Travisa i Cammie.”

Donovan se okrenuo postrance kako bi se mogla nasloniti na njega. Spustio je ruku i povukao pokrivač preko njih, a potom je nježno privio u zagrljaj. Utisnuo je poljubac u njezino čelo, a potoni prošaptao nešto za što se Eve mogla zakleti da je zvučalo kao molitva. Zahvala Bogu što mu je vratio njegovu obitelj.

“Spavaj, draga moja Eve”, rekao je, glasa prepuna ljubavi. “Bit ću ovdje kada se probudiš, kao i svakog drugog puta kada se probudiš. Nikad više nećeš biti sama.”


EPILOG

BIO je petak navečer i cijela se obitelj Kelly okupila na nogometnom stadionu lokalne srednje škole. Oštar je povjetarac plesao oko tribina, a Donovan je čvršće ovio ruku oko Eve kako bi je zaštitio od hladnoće.

Grad je zahvatila hladna fronta, spuštaj ući temperature od toplih do ispodprosječno niskih. Iako je bio tek drugi tjedan rujna, jesen je žestoko navalila, tjerajući visoke ljetne temperature i donoseći ugodno olakšanje od vrućeg ljeta, sparnijeg nego inače. Ljeta koje je zauvijek promijenilo Donovanov život.

“Eno Trava!”Cammien ushićeni povik natjerao je cijeli klan Kellyjevih da obrati

pozornost na igralište gdje se domaća ekipa upravo probila kroz gumeni tunel na rubu igrališta. Red navijačica stajao je s obiju strana tunela dok su igrači trčali uz aut crtu.

Donovan se nasmiješio kada je Travis – njegov sin – krenuo prema klupi, a potom završio među hrpom igrača dok su skakali jedni drugima na leđa, navijajući i vičući. Eve je uhvatila njegov dlan i stisnula ga.

Spustio je pogled na svoju ženu. Ženu. Nikada se neće zasititi tih riječi. Moja žena. Bol mu je i dalje razdirala utrobu kad god bi se prisjetio koliko mu je malo nedostajalo da je izgubi. Nije mogao ni razmišljati o tome, jer je ta spoznaja imala moć baciti ga na koljena.

Uzvratio joj je stiskom, uživajući u radosnom izrazu na njezinu licu. Oči su joj bile sumnjivo vlažne, blistajući od suza. Suza radosnica. Ako ikada više prolije i jednu suzu zbog tuge, to će mu biti previše.

“Izgleda tako odraslo”, prošaptala je Eve, a grlo joj se stisnulo od emocija.

Donovan se nagnuo kako bi je mogao čuti zbog sve te silne buke.Travis je izmigoljio iz hrpe igrača i odšetao dalje niz aut crtu. Potom se

okrenuo i stao pogledom pretraživati tribine. Cijela je obitelj Kelly ustala, navijajući i mahnito mašući rukama. Travisovo lice razvuklo se u ogroman osmijeh te im je uzvratio jednako entuzijastičnim mahanjem. Ostao je zapanjen jer je sve i jedan član obitelji Kelly došao gledati njegovu utakmicu.


Njihovo ga je prihvaćanje zbunjivalo i oduševljavalo. Ali uživao je u svakoj sekundi. I on i Cammie.

“Želim mahati Travu!” bunila se Cammie.Donovan se sagnuo i postavio je na svoja ramena, a ona se gotovo

prevrnula mašući bratu.Svi su bili ondje. Svi su Kellyjevi bili prisutni.Rachel, Ethan i blizanci, iako su oba dječaka, nemirni, uzbudljivi

zavežljaji, čvrsto počivali u rukama svojih roditelja, Charlotte se bila ugurala između Cammie i Eve, a Donovan je sjedio s Cammiene suprotne strane.

Došli su i Garrett i Sarah, kao i Sam i Sophie. Na ženama su se blago nazirali trudnički trbuščići, a ta je činjenica beskrajno veselila njihove muževe. Nathan i Shea smiješili su se i uživali u večeri. Swanny i Joe također su bili ondje, kao i Sean. Jedino je Rusty nedostajala. Mrzila je to što mora propustiti Travisovu prvu utakmicu na domaćem terenu, ali vožnja iz Knoxvillea bila je zahtjevan pothvat, a u ponedjeljak ujutro morala je na predavanja.

Čak su i Skylar i Edge bili ovdje, želeći pružiti podršku Donovanovoj obitelji.

Život je bio dobar.Dok su stajali slušajući nacionalnu himnu i promatrali podizanje

zastave, Donovanov je dlan pronašao Evein te ga stisnuo, a srce mu se gotovo rasprsnulo od sreće. Kada su zamoljeni za trenutak tišine, Donovan je prošaptao molitvu zahvale za činjenicu da je njegova obitelj na sigurnom. Da su se vratili onamo kamo i pripadaju. Nije mogao tražiti ništa više od ovoga. Da bude okružen njima. Njihovom ljubavlju.

Kada su ponovno sjeli na svoja mjesta, Eve se okrenula i nasmiješila se Donovanu, očiju ispunjenih srećom. Mnogo se toga dogodilo u posljednjih nekoliko mjeseci. Evein nesigurni, zavojiti povratak kući. Briga da je nikada neće istinski povratiti, njezino srce i njezin um. Ali nije se trebao brinuti. Njegova je žena bila otporna i opaka, nepobjediva ratnica. Baš kao i sve njegove šurjakinje. Prirodno se uklopila u obitelj, jednako kao i sve ostale žene.

“Pogledajte mog unuka!” uskliknula je Marlene sa zamjetnim ponosom u glasu dok je Travis zauzimao položaj na terenu.

Eve se snažnije nasmiješila, a oduševljenje joj je zaplesalo na licu čuvši Marleneine riječi.


Nije bilo jednostavno. Morali su prebroditi puno toga. Svi oni. Travis se nosio – još uvijek se nosi – s osjećajem krivnje jer je ubio svog oca, iako je gad to zaslužio, kao i mnogo gore stvari. Eve se borila s vlastitim problemima. A Cammie je još uvijek imala noćne more o svom ocu, koje je samo pogoršavala činjenica da su Travis i Eve tako očito izmučeni vlastitim užasima.

Djevojčica je upila sav taj kaos i učinila ga svojim.Ali kroz sve to, jedna se stvar nije nimalo promijenila. Donovan nije

dopustio da prođe i jedan jedini dan, a da ne kaže svojoj ženi koliko je voli. Nikada nije dopustio da prođe i jedan dan, a da ne uvjeri Travisa i Cammie koliko ih voli i kako žarko želi da budu trajnim članovima njegove i Eveine obitelji.

On i Eve vodili su postupak koji će im omogućiti da ih oboje zakonski posvoje. Želio je da njegova djeca dobiju njegovo prezime – njihovo prezime. Prezime obitelji Kelly i svu ljubav i podršku koje su dolazile s tim prezimenom. Nije mogao dočekati presudu. Proslavit će to jednom vraškom roštiljadom čim otkrije da mu ta djeca i zakonski pripadaju. A sve i jedan Kelly bit će ondje kako bi uveličao taj događaj.

Travis i Cammie već su ga zvali “tata” a ta ga je činjenica nevjerojatno uveseljavala, lako je Cammie Eve pola vremena nazivala “mamom”, Travis se bio odviše privikao na to da je naziva “Evie”. Ali to nije smetalo Eve. Bila je presretna čisto zbog toga što je njezina obitelj sigurna. I na okupu.

Evein san s vremena na vrijeme ometale su noćne more, iako su se u posljednjih nekoliko tjedana povukle. Donovan se pobrinuo da vječno spava u njegovu naručju kako bi bio ondje i mogao je nježno probuditi iz tih mučnih snova. Vodio je ljubav s njom, šapatom joj iskazujući svoju ljubav i činjenicu da će uvijek biti uz nju.

Uzeo je dugo željeni odmor od KGI-a kada se Eve vratila. Nije ju želio ostaviti samu, makar i na samo jednu noć. Nathanov i Joeov tim preuzeli su veći dio tereta na sebe, a on – i njegova braća – ostali su zadivljeni njihovim naporima.

Čak su zadivili i Rija i Steelea, iako ovi nisu uvijek uživali stajati po strani dok novi tim vodi glavnu riječ. Ali KGI je bio dobro podešen i nauljen stroj. S tri aktivna tima, njihova se organizacija proširila i počela preuzimati veći broj misija – misija s plemenitim ciljevima. A Donovanove šurjakinje počele su sudjelovati u vođenju papirologije, iako im ni on ni njegova braća nikada ne bi dopustili da se prihvate kakva opasna zadatka. Ali pomagale su, posvećujući mnoge sate kako bi pomogle drugim ženama. Bio je tako


prokleto ponosan na sve njih, a posebno na Eve koja je žarko željela pomoći drugima kojima je pomoć potrebna. Jednako kao što je nekoć bila potrebna i njoj. Jednako kao i svim njegovim šurjakinjama.

Sve je bilo... savršeno. Nije više čekao da se sve sruši poput kule od karata. Nije se pribojavao da će sve nestati. Njegova je obitelj bila na okupu. KGI je snažno napredovao, usprkos Donovanovoj naglašeno administrativnoj ulozi u zadnje vrijeme.

S vremenom će se vratiti punoj radnoj satnici. Ali nije mu se žurilo jer je prvi put u životu posjedovao nešto važnije od karijere.

Za sada? Bio je savršeno zadovoljan s prepuštanjem vodstva drugima kako bi mogao provoditi vrijeme s onima do kojih mu je najviše stalo. S Eve. I njihovom djecom.

Privukao je Eve k sebi, gnječeći Cammie i Charlotte koje su sjedile između njih. Privio ju je uz svoj bok i utisnuo poljubac u njezinu sljepoočnicu.

“Volim te”, promrmljao je.Ona se nasmiješila, a lice joj se ozarilo.“I ja volim tebe, Donovane.”“Pogledaj našeg sina”, rekao je s očitim ponosom u glasu.“Znam”, odvratila je Eve jednako se široko osmjehujuči. “Upravo ovdje

i treba biti. U školi. Čineći što čine i svi drugi tinejdžeri. Baveći se sportom. Ne brinući se ni o čemu osim o dobivanju dobrih ocjena. To sam oduvijek željela za njega.”

Donovan se nasmiješio zbog potištenosti u njezinu glasu i ponovno je stisnuo, usprkos protestima djevojčica da ih “gnječi”.

“Mjesto mu je s nama, dušo. Sada smo obitelj. I premda se nadam da ću jednoga dana imati i drugu djecu s tobom, u mome će srcu Travis i Cammie zauvijek zauzimati prvo mjesto.”

“I ja to želim”, prošaptala je Eve, očiju blistavih od ljubavi. “Želim puno djece, Donovane. Nadam se da ti to ne smeta. Želim punu kuću. Želim im pružiti sve što ja nikada nisam imala. Što Travis i Cammie nisu imali sve do sada.”

“Ne smeta mi” odvratio je Donovan, obuzet zadovoljstvom. “Želim imati onoliko djece koliko si ih ti spremna roditi. Upozoravam te, prizor tebe trudne s mojim djetetom? Nešto nevjerojatno. Ako bude po mome, otprilike deset narednih godina bit ćeš bosa i trudna.”


Ona se nasmijala, a topao i grlen zvuk pronio se tribinama. Ostali članovi Donovanove obitelji pogledali su prema njima s oduševljenim osmijesima na licima. Pogledi su im bili puni ljubavi i razumijevanja. Bili su svjesni zakučasta puta koji je morala proći kako bi dospjela onamo gdje se trenutačno nalazi. I svi su bili jednako uzbuđeni i presretni kao i on što je konačno sretna. Sigurna. Voljena.

Majka ga je pogledala, a suze su joj zablistale u očima. Odraz silne majčinske ljubavi. Nijemo, samo pogledom, poručila mu je kako je sretna što je pronašao ljubav svoga života.

“Ne znam za sljedećih deset godina”, Eve je oprezno odvratila, usana i dalje izvijenih u smiješak. “Ali nemam ništa protiv sljedećih pet. Misliš da bismo ih mogli imati koliko i tvoji mama i tata?”

“Samo ako mi obećaš da ćeš roditi djevojčice”, rekao je Donovan, a zadovoljstvo mu je ispunilo srce na pomisao kuće pune djevojčica lijepih poput Eve i osmijeha nalik na njezin.

“Počinjem shvaćati zašto ste dali sagraditi kompleks”, s humorom je odvratila Eve vraćajući pogled na nogometno igralište.

Mnoštvom su se prolomili oduševljeni povici kada je Travis pronio loptu do kraja terena. Kellyjevi su zapljeskala, a Donovanova su braća potapšala Eve po leđima.

“To je moj sin!” povikao je Donovan, srca ispunjena ponosom. “Naš sin”, dometnuo je, privijajući Eve uza se.

Suze su nahrupile u Eveine oči. Izgledala je kao da će se rasprsnuti od sreće.

Čim su ponovno sjeli, Donovan ju je pogledao. “Na što si mislila u vezi s kompleksom?”

Ona se nasmijala, a oči su joj vragolasto zasjale. “Uza sve djevojčice koju tvoja braća dobivaju, ili planiraju dobiti, bit će vam potrebne iznimne sigurnosne mjere protiv svih tih momaka!”

Donovan se smjesta namrštio. “Nego što” zarežao je. “Nema šanse da se neki drski balavac i približi mojim kćerima.”

Eve se nacerila, a potom se privila uz Donovanov bok, zadovoljno uzdišući kada ju je obgrlio jednom rukom.

“Tako sam sretna, Donovane”, rekla je toliko tiho da je gotovo nije čuo.Poljubio ju je u tjeme i malčice je snažnije stisnuo.


“A ja sam sretan jer si ti sretna, dušo. I više nego što ću ti ikada moći izreći. Značiš mi sve na svijetu. Ti, Travis i Cammie. Nadam se da to znaš.”

Ona se okrenula naginjući glavu kako bi ga mogla pogledati u oči.“Znam. Jako te volim. Nikad nisam ni sanjala da ću pronaći ovakvu

sreću. Ovakav dom.”Čežnja u njezinu glasu gotovo ga je slomila. Poželio je snažno je

zagrliti, odvesti je kući i cijelu noć voditi ljubav s njom. Ali trenutačno se zadovoljio boravkom s njom i cijelom svojom obitelji, gledajući kako njegov sin briljira na nogometnom terenu.

“Zauvijek ćeš imati dom uz mene. A za mene, dom je ondje gdje si ti. Ma kamo da nas život odvede, sve dok smo zajedno, ništa mi više ne treba.”

Ona se uspravila i poljubila ga. Taj nježni poljubac sadržavao je svu njezinu dragost. Zatvorio je oči, uživajući u trenutku, jednom od mnogih koji su im predstojali u budućnosti.

Sve što je ikada želio. Sve o čemu je ikada sanjao, žudio, maštao. Sve je to držao u svome naručju.

Više nije zavidio svojoj braći na onomu što imaju jer je dobio sve čemu se ikada mogao nadati. Prekrasnu ženu punu ljubavi. Djecu. Nadu da će ih u budućnosti imati i više. Sve je to bilo njegovo.

Pogledao je niz tribine prema svojoj obitelji koja je došla podržati Travisa. Sreo je Joeov pogled i prepredeno mu se nasmiješio. Joe je zakolutao očima jer je vrlo dobro znao čemu taj pogled služi. Budući da je Donovan ulovljen, Joe je bio jedini preostali brat Kelly koji nije imao ženu. A zbog toga je bio tražen čovjek. Marlene ga je već proganjala ističući kako joj on jedini među sinovima još nije podano snahu ili unuke.

“Nikada”, Joe je usnama oblikovao odgovor.Donovan se samo nasmiješio, jer je do tog nikada preostajalo još vraški

puno vremena.

Kraj.

Documents

Ljubavni erotski romani & BalkanDownload - Skripta.info · 5 Ljubavni erotski romani & BalkanDownload braća – bila joj je dovoljna. Činjenica da može ići na fakultet i predstavljati