janja

janja

ri priče popularne američke spisateljice devetnaestoga stoljeća Louise May Alcott propituju postojanje i narav velikih ljubavi, postavljajući ljubav na kušnju različitih lica.

Nenamjerno buđenje drevnoga prokletstva ili pak nesmotreno izazivanje vlastite sreće zbog puke znatiželje uzroci su zanimljivih zapleta opisanih sudbina, čijim se protagonistima pridružuju neizostavne nadnaravne sile, misteriozni događaji ogrnuti velom tajne te poigravanje dimenzijama sna, jave i bunila, zakučastim nitima ljudske podsvijesti. Hoće li sudbina ispuniti svoje okrutne namjere i zahvaljujući barbarskoj prošlosti, radoznalosti ili trenutku nepažnje uplesti svoje prste u živote glavnih likova i donijeti im kaznu ili kob? Može li se sa sudbinom ipak pregovarati — pitanje je koje kao zagonetna nit prožima priče Tajanstveni ključić, Opasna igra i Izgubljeni u piramidi. Može li snaga ljubavi nedužnih i neiskvarenih duša nadvladati okrutne sile željne osvete i naslade koje ih uporno prate poput sjene? Nakon što duhovi prošlosti izađu iz sjene i daju priliku pravoj istini, doći će vrijeme za konačne obračune.

janja

“Nasljednici Trevlynova imena spokojno živjeti neće

dok se istina, prašinom vremena skrivena nameće.”

janja

PRVO POGLAVLJE

PROROČANSTVO

janja

eć te treći put nalazim zadubljenog u te prastare rime. U čemu je ljepota, Richarde? Znam da nije u pjesništvu.” Mlada žena položila je svoju krhku ruku na požutjelu

stranicu staroengleskih stihova kojima se upravo nasmijala.

Richard Trevlyn podigao je pogled, osmjehnuo se i odložio knjigu kao da se, uhvaćen u čitanju, našao u neprilici. Nježno je primio ruku svoje supruge, poveo ju do kauča te, omotavši je u mekani šal, sjeo na malenu stolicu pored nje. Veselim je tonom, u kojem se osjetio dašak zabrinutosti, rekao: “Ljubavi, ta knjiga sadrži stoljetnu povijest naše obitelji, a ovo se proročanstvo, osim dijela o nasljednicima, nikada nije ispunilo. Budući da sam posljednji Trevlyn, a rođenje mog djeteta se približava, prirodno je da se brinem o njegovoj budućnosti jer želim da spokojno uživa u svom nasljedstvu.”

“Daj Bože!”, složila se gospođa Trevlyn. Gledajući iskosa u knjigu dodala je: “Čitala sam je jednom misleći da se radi o ljubavnoj priči, ali unutra su zabilježene strašne stvari. Jesu li istinite, Richarde?”

janja

“Da, draga. Volio bih da nisu. Naša je porodica bila divlja i nesretna do unazad posljednje dvije generacije. Buma je ćud počela prodirati kod starog sira Ralpha, okrutnog normanskog viteza, koji je u naletu bijesa čeličnom rukavicom oklopa ubio svog sina zato što se momak nije htio pokoravati njegovoj volji.”

“Da, sjećam se i da je njegova kćer Clotilde održavala dvorac tijekom opsade te se udala za rođaka Counta Hugoa. Bila je to strašna utrka, ali sviđa mi se unatoč počinjenim nedjelima.”

“Udala se za rođaka! To je donijelo propast mojoj obitelji — bili su previše ponosni i tašti da bi se razmnožavali izvan obitelji, sve dok se nisu počeli pojavljivati luđaci i idioti. Moj je otac prvi prekršio pravilo, a ja sam, ja sam slijedio njegov primjer i odabrao najsvježiji i najotporniji cvijet te ga presadio u naše iscrpljeno tlo.”

“Nadam se da ću te dojmljivim cvatom učiniti ponosnim. Nikada ne zaboravljam kako si me, uzevši me iz skromnog doma, učinio najsretnijom ženom u Engleskoj.”

“A ja nikada ne zaboravljam kako si ti kao osamnaestogodišnjakinja pristala napustiti svoje brežuljke i razveseliti dugo napušten dom starca poput mene”, odvratio je nježno.

“Ne, Richarde, nemoj se nazivati starim. Tek ti je

janja

četrdeset i pet godina i uvjerljivo si najćelaviji i najzgodniji muškarac u Warwickshireu. No, u zadnje vrijeme djeluješ zabrinuto — što je? Reci mi, dopusti da te utješim ili da ti ponudim savjet.”

“Nije ništa, Alice, osim moje stalne zabrinutosti za tebe. No, Kingstone, što je?”

Trevlynov nježni ton postao je oštar, a osmijeh na licu nestao je s ulaskom sluge, učinivši ga blijedim poput pisma koje je držao, ali prisebnim. Proveo je časak zureći u nj, zatim upitao: “Je li on tu?”

“U knjižnici, gospodine.”

“Doći ću.”

Zavitlao je pismo u vatru i ispratio ga pogledom dok se nije pretvorilo u pepeo. Zatim je progovorio odvraćajući pogled: “Samo neki iritantni poslovi, dušo, ubrzo ću ti se vratiti. Odmaraj dok ne dođem.”

Na odlasku ju je užurbano pomilovao, no njegov joj je odraz u zrcalu otkrio osjećaj velikog uzbuđenja. Prešutjela je i ostala nepomično sjediti boreći se s iznenadnim mislima.

“Bolestan je i uznemiren, ali krije to od mene. Ta imam pravo znati, a i oprostit će mi kad mu dokažem da u tome nema ništa loše.”

Dogovarajući se sama sa sobom ustala je, nečujno se odšuljala kroz hodnik, uvukla se u maleni ugradbeni

janja

ormar te, naginjući se prema ključanici s nestašnim osmijehom na usnama zbog prijestupa koji je upravo činila, počela slušati. Začula je prigušene glasove. Njezin je suprug više govorio i njegove su joj riječi u trenu izbrisale osmijeh s lica. Trznula se, odskočila i zadrhtala te se počela saginjati uzrujano i prestravljeno, potpuno blijedih obraza. Usne su joj postajale sve bljeđe, pogled mahnit, a dah sve slabiji sve dok se uz dug izdah nije opružila na pragu vrata kao pokošena smrću.

“Bože, pomozi, gospođo, jeste li bolesni?” zavapila je sluškinja Hester kada je njezina gazdarica pola sata kasnije ušetala u sobu poput duha.

“Vrlo sam slaba i hladno mi je. Otprati me do kreveta, no bez uznemiravanja gospodina Richarda.”

Dok je govorila prožimali su je trnci. Žalosno je spustila glavu na jastuk, kao da je više nikada ne želi podići. Hester, pronicljiva sredovječna žena, kratko je gledala u to blijedo biće te napustila sobu mrmljajući: “Nešto nije u redu i gospodin Richard to mora znati. Jamčim da onaj crnobradi čovjek nije donio ništa dobro.”

Zastala je na vratima knjižnice. Iznutra nije dopirao ni glas. Sve što je čula bio je prigušeni jecaj. Odlučila je ući bez kucanja, strepeći, a da ni sama ne zna pred čime. Gospodin Richard sjedio je za pisaćim stolom s

janja

olovkom u ruci, ali sa skrivenim licem položenim na ruku — cijeli je položaj odražavao stanje nepremostiva očaja.

“Molim Vas, gospodine, moja je gospođa bolesna. Trebam li poslati po nekoga?”

Nije bilo odgovora. Ponovila je, no gospodin Richard nije se ni pomaknuo. Uzbunjeno mu je podigla glavu te shvativši da je u nesvijesti pozvala pomoć. No, Richardu Trevlynu nije bilo pomoći, iako je venuo nekoliko sati. Samo je jednom u bunilu prošaptao: “Hoće li se Alice doći oprostiti?”

“Dovedite je, ako može doći”, rekao je liječnik.

Hester je gazdaricu pronašla onako kako ju je i ostavila, poput lika uklesanog u stijenu. Nakon što je primila poruku, neumoljivo je odgovorila: “Reci mu da neću doći.” Okrenula se prema zidu s izrazom koji je sluškinju prestravio i ostavio bez riječi.

Prošaptala je poruku liječniku bojeći se izreći ju naglas, no Richard je čuo i umro s očajničkom molbom za oprost na usnama.

U svitanje Richard je ležao pod mrtvačkim pokrovom, neoplakan, a pored njega u kolijevci malena kćer, sada nepoželjna ženi koja se do prije dvanaest sati smatrala najsretnijom ženom u Engleskoj. Misleći da umire predali su joj zapečaćeno pismo njezina

janja

muža. Čim ga je pročitala položila ga je na prsa te budeći se iz transa, koji ju je očito smirio i promijenio, počela ozbiljno preklinjati da joj spase život.

Dva je dana lebdjela oko ruba ponora. Liječnici kažu da ju je spasila nepopustljiva volja za životom. Treći se dan izvanredno oporavljala, kao da joj je postojanje neke svrhe dalo natprirodnu snagu. Pala je noć, a kuća je, sa završetkom priprema za sprovod gospodina Richarda, postala mirna. Posljednju je noć provodio pod svojim krovom. Hester je sjedila u najtamnijem kutu gazdaričinih odaja, a tišinu je prekidala jedino tiha uspavanka iz susjedne sobe koju je dadilja pjevala djetešcu koje je maločas izgubilo oca. Gospođa Trevlyn izgledala je kao da spava, no odjednom je odmaknula zastor i upitala: “Gdje leži?”

“U glavnoj sobi, gospođo”, odgovorila je Hester uzrujano promatrajući grozničav pogled, rumenilo i neprirodnu smirenost svoje gazdarice.

“Pomozi mi da dođem do tamo, moram ga vidjeti.”

“Bila bi to Vaša smrt, gospođo. Molim Vas, ne pomišljajte na to”, govorila je, no gazdarica ju nije slušala, a nešto ju je u tom odlučnom bljedilu natjeralo da odustane od molbi.

Omotavši svoju sitnu gospodaricu toplim ogrtačem, Hester ju je, pružajući joj oslonac, odvela do sobe i ostavila ju na pragu.

janja

“Moram ući sama. Nemoj se bojati, ali čekaj me ovdje”, rekla je i zatvorila vrata.

Pojavila se nakon nepunih pet minuta, a strogo lice nije pokazivalo nikakve znakove tuge.

“Odvedi me u krevet i donesi mi kutiju s nakitom”, rekla je drhtavim uzdahom dok ju je sluškinja primala sa zahvalnošću.

Nakon što su njezine naredbe ispunjene izvadila je Richardov portret iz zlatnog medaljona koji je uvijek nosila na prsima, zaključala bivšega u sićušnu ladicu, zamijenila prazni medaljon na prsima te zapovjedila Hester da nakit preda Watsonu, njezinu odvjetniku, koji će ga čuvati dok dijete ne odraste.

“Drago srce, moja gospođo, već ćete ga nositi jer ste premladi da biste cijeli život tugovali, čak i za tako dobrim čovjekom poput mog gazde. Pronađite utjehu i razvedrite se, barem za djetetovo dobro.”

“Nikada ih više neću nositi”, bilo je sve što je rekla navlačeći zastore, gaseći svaku nadu.

Gospodin Richard je pokopan, a devetodnevna naklapanja o tajni njegove smrti zamriješe pošto jedina osoba koja je mogla ponuditi objašnjenje nije bila u stanju podnijeti nikakve aluzije na taj tragičan dan.

Cijelu je godinu razum gospođe Trevlyn bio u opasnosti. Dugotrajna groznica toliko joj je oslabjela

janja

duh i tijelo da su nade za oporavak bile neznatne. Dani su joj prolazili u potpunoj apatiji, gotovo nepodnošljivoj za gledanje. Činilo se da je zaboravila sve, čak i taj iznenadni događaj koji ju je toliko bolno ranio. Čak ni pogled na dijete nije u njoj uspijevao probuditi osjećaje. Klizio je tako mjesec za mjesecom, ne ostavljajući traga svog prolaska na njezinome umu, no polagano obnavljajući tijelo.

Tko je bio stranac, koji mu je bio cilj i zašto se više nikada nije pojavio — nitko nije otkrio. Sadržaj pisma koje je ostavio gospodin Richard bio je nepoznat jer ga je uništila gospođa Trevlyn, a od nje se nije moglo saznati ništa. Gospodin Richard umro je od srčane bolesti, iako bi, prema liječnikovu mišljenju, poživio još mnogo godina da ga nešto nije toliko šokiralo. Nije bilo rođaka koji bi poveli istragu, a prijatelji su ubrzo zaboravili tužnu mladu udovicu. Godine su prolazile, a djetinjstvo malene nasljednice Lillian protjecalo je u sjeni ove velike tajne.

janja

DRUGO POGLAVLJE

PAUL

janja

ođi, dijete, pada rosa, vrijeme je da uđemo.”

“Ne, ne, mama se još nije odmorila pa mogu otrčati do izvora ako želim.” I tako uporna i

dražesna Lillian nestade među visokim papratima gdje su odmarali jeleni i skrivali se zečevi.

Hester je polagano koračala izgledajući kao i prije dvanaest godina, koliko je prošlo otkako je u naručje primila malenu gazdaricu, koja je sada vladala poput tiranina. Nakon još nekoliko koraka dijete je doletjelo natrag uzbuđeno vičući: “Tamo je čovjek, mrtav čovjek!”

“Djetešce, pričaš gluposti. Sigurno je jedan od čuvara zaspao ili je dolutala neka skitnica. Daj mi ruku, provjerit ćemo.”

Malčice ohrabrena, Lillian je odvela dadilju do jednog od starih hrastova pored staze i uprla prstom u osobu koja je ležala napola skrivena u papratima. Bio je to mršav i crnomanjast dječak od otprilike šesnaest godina, kovrčave crne kose, tamnih obrva i gustih trepavica, odlučnoga izraza. Ostavljao je dojam jačine i ponosa, što je davalo čvrst značaj dječačkome licu i

janja

dostojanstvo njegovu siromaštvu. Izdala ga je pohabana i prašnjava odjeća, iznošene cipele i stvari koje su mu, spremljene u zavežljaj, trenutno služile kao uzglavlje. Vidjelo je da je iscrpljen jer se nije ni pomaknuo dok se Hester saginjala kako bi ga izbliza proučila.

“Nije mrtav, dražesna. Samo spava, siroče. Izmučen je od cjelodnevnog putovanja.”

“Drago mi je da je živ i voljela bih da se probudi. Lijep je, zar ne? Pogledaj kako ima lijepe ruke, a i kosa mu je više kovrčava od moje. Natjeraj ga da otvori oči, Hester”, zapovjedila je malena gospođica, čiji je strah zamijenilo veliko zanimanje.

“Tiho, miče se. Pitam se kako je ušao i što želi”, šapnula je Hester.

“Pitat ću ga”, i prije nego što ju je dadilja uspjela zaustaviti, Lillian je dugačkom paprati poškakljala spavača po licu glasno se smijući.

Dječaka je probudio zvuk pa je otvorio oči ne pomaknuvši se i nastavio gledati u dražesno lice iznad sebe, kao da je još u snu.

“Bella cara”, rekao je zvonkim glasom. Djevojčica se posramljeno povukla nakon što ju je pogledao svojim velikim bistrim očima. Činilo se da se razbudio, a dok se ustajao brzo je pogledao u Hester, kao da nekoga traži.

janja

Nešto ju je na njegovu licu i u cijeloj situaciji natjeralo da ublaži ton: “Jes’ li htio nekoga vidjeti?”

“Da, gospođu Trevlyn. Je li ovdje?” odgovorio je držeći kapu u ruci, a osmijeh mu je nestajao s lica.

“Tu je. No, bolje da razgovaraš s Parksom, kućepaziteljem, osim u slučaju da je jako hitno. Ne zamaramo gospođu tričarijama.”

“Imam poruku za nju od Colonela Daventryja, a kako se ne radi o tričariji, prenijet ću joj ju osobno, ako nemate ništa protiv.”

Hester je oklijevala, no Lillian je viknula: “Mama je blizu, dođi”, i odlučila mu pokazati put.

Dječak je staloženo pošao za njom, a Hester ih je pratila na začelju promatrajući sve svojim oštrim ženskim okom.

Gospođa Trevlyn, predivna blijeda žena, osjetljiva zdravlja i melankoličnoga duha, sjedila je u svojoj rustičnoj stolici držeći knjigu u ruci. Nije čitala, već je odsutno sanjarila. Kako joj se dijete približavalo, raširila je ruke dočekujući ju, no bez osmijeha i bez ijedne riječi.

“Mama, ovdje je netko tko te treba”, rekla je Lillian ne znajući kako predstaviti stranca, čije su je uzvišenost i ozbiljnost sada zastrašivale.

“Poruka Colonela Daventryja, gospođo”, rekao je i

janja

naklonivši se predao poruku.

Jedva ga pogledavši, otvorila je pismo i počela čitati:

Draga prijateljice,

donositelj ovoga pisma, Paul Jex, proveo je sa mnom nekoliko mjeseci dobro mi služeći. Doveo sam ga iz Pariza, ali rođen je u Engleskoj i unatoč tome što ovdje nema nikoga, volio bi ostati nakon što mi odemo, što je za tjedan dana. Posljednji put kada smo se vidjeli spomenula si da trebaš ispomoć u vrtu — Paul je navikao na takvu vrstu poslova, iako je mojoj ženi više pomagao kao posluga u kući. Pošten je, sposoban i može mu se vjerovati u svakom pogledu. Molim te, učini mi uslugu i daj mu priliku.

Srdačno,

tvoj J. R. Daventry

“Mjesto je i dalje slobodno i rado ću ti ga dati ako ga želiš”, rekla je gospođa Trevlyn promatrajući lice dječaka.

“Želim”, rekao je pristojno.

“Kaže pukovnik da si Englez”, dodala je.

janja

Mladić se nasmijao pokazujući besprijekorne zube te odgovorio: “Jesam, gospođo, iako možda tako ne izgledam ovako tamnoput i prašnjav. Moj je otac bio Englez, ali nakon njegove smrti puno sam živio vani pa sam vjerojatno poprimio strane manire.”

Kako je govorio bez naglaska i gledao ju ravno u oči svojim plavim iskrenim očima obrubljenim crnim trepavicama, gospođa Trevlyn brzo je prestala sumnjati.

“Koliko ti je godina, Paul?”

“Šesnaest, gospođo.”

“Razumiješ se u vrtlarstvo?”

“Da, gospođo.”

“I što još?”

“Znam raditi s konjima, služiti za stolom, ispunjavati razne zadatke, čitati naglas, mogu jahati iza mlade dame kao konjušar, pisati na pergamentu, brinuti o cvijeću ili se učiniti korisnim na bilo koji način.”

Način na koji je govorio, napola skroman, a napola gorljiv, te neobična lista ostvarenja izmamili su osmijeh na usne gospođe Trevlyn i opći dojam ju je osvojio.

“Voljela bih da Lillian nauči jahati, a Roger je prestar da bi bio pratnja tako mladoj jahačici. Misliš da

janja

bismo mogli pokušati s Paulom?” rekla je okrenuvši se prema Hester.

Ona se okrenula prema mladiću i odmjerila ga od glave do pete te kimnula glavom u znak odobravanja pokazujući da je pogled tih lijepih očiju smekšao i njezino srce.

“Da, gospođo, ako bude dobar i Parks odluči da je stabilan, možemo pokušati.”

Lillian je pljesnula rukama, prišla bliže te uvjereno rekla gledajući svog novog konjušara: “Znam da će biti dobar, mama. Jako mi se sviđa i nadam se da ćeš mu dopustiti da istrenira mog ponija. Hoćeš li, Paul?”

“Hoću.”

Rekao je to dubokim glasom, brzo i nepromišljeno, pa je preko njegovih tamnih obraza, dok je okretao glavu od uzbuđenog lica pred sobom, prešao tračak crvenila.

Hester je to vidjela i pomislila: To je dječak dobre krvi. Nije on prostačko dijete, što se vidi po njegovim rukama i stopalima, izrazu lica i po hodu. Nije mu lako, ali nije preponosan za pošteni rad i to mi se sviđa.

“Paul, možeš ostati na probnom roku mjesec dana. Hester, odvedi ga Parksu i udobno ga smjestite. Sutra ćemo vidjeti što može raditi. Dođi, zlato, sada sam odmorna.”

janja

Govoreći to, gospođa Trevlyn elegantnom je gestom dopustila mladiću odlazak i odvela svoju malenu kćer. Paul je ostao stajati i promatrati ih, gotovo nesvjestan svog društva sve dok nije kiselo progovorila: “Mladiću, trebao si zahvaliti gospođi dok je još tu stajala, prekasno je sada buljiti joj u leđa. Ako želiš upoznati Parksa, kreni, ja odoh.”

“Je li ono obiteljska grobnica na mjestu gdje ste me pronašli?” bilo je neočekivano pitanje dok ju je slijedio nimalo zastrašen njezinim nastupom.

“Da, a to me podsjetilo — htjela sam te pitati kako si ušao i zašto si uopće tamo drijemao umjesto da si izvršavao svoj zadatak kako treba?”

“Preskočio sam ogradu i malo sam zastao da se odmorim prije predstavljanja, gospođice Hester”, odgovorio je staloženo i osmjehnuo se zbog priznanja svog prijestupa'.

“Izgleda da si prešao dug put. Odakle si?”

“Iz Londona.”

“Bože sačuvaj! Pa to je osamdeset kilometara odavde.”

“Što se vidi po mojim cipelama. No, ugodno je to putovanje u ljetno doba.”

“No, zašto si hodao, dijete? Zar nisi imao novaca?”

“Više nego dovoljno, ali ne za bacanje na prijevoz

janja

kada me moje snažne noge mogu nositi. Oduzelo mi je dva dana praznika, ali uštedjelo novac za bolje stvari.”

“Sviđa mi se kako razmišljaš”, rekla je Hester kimajući. “Uklopit ćeš se ako si takav, momče, a ja ću ti rado pomoći. Mrzim lijenost, a danas je ima u izobilju.”

“Hvala, vrlo ste ljubazni. Dokazat ću Vam zahvalnost. Molim Vas, recite mi, je li gospođa bolesna?”

“Vrlo je osjetljiva otkad je umro gospodin Richard.”

“Kad je to bilo?”

“Prije deset godina, možda i više.”

“U obitelji nema dječaka?”

“Ne, gospođica Lillian je jedinica, ali dražesna je, blagoslovljena bila.”

“Ponosita mlada gospođica, rekao bih.”

“Ima razloga biti jer u Engleskoj nema bolje krvi od Trevlynove; nasljednica je plemenite loze.”

“Je li to grb Trevlynovih?” odjednom je upitao pokazujući na kamenog sokola iznad vrata, s ugraviranim riječima “ja i moje”.

“Je. Zašto pitaš?”

“Iz puke znatiželje. Znam ponešto o heraldici i često crtam grbove iz vlastitog zadovoljstva. U

janja

inozemstvu se pronađu neobične zanimacije”, dodao je primijetivši iznenađenje na njezinu licu.

“Ovdje baš nećeš imati vremena za to. Uđi i javi se čuvaru; dat ću ti savjet — ne postavljaj mu pitanja jer nećeš dobiti odgovore.”

“I sama rijetko ispitujem muškarce, pošto nisu skloni ogovaranju.” Dječak se vragolasto nasmiješio ulazeći u čuvarove odaje.

Bistar momak, ali i drzak kad želi. Držat ću ga na oku pošto moja gospođa brine o tome koliko i dijete, a Lillian je stalo samo do njezine volje. Zna s riječima, mora se priznati, zna laskati. Dobro je da zna, siroče, život nije lak za usamljenu dušu poput njega.

Razmišljajući tako Hester je otišla prema kući ostavivši Paula da pridobije naklonost čuvara, što će mu brzo poći za rukom sudeći po činjenici da upotrebljava sasvim drugačiji pristup nego sa ženama.

Te noći, kada je ostao sam u sobi, napisao je dugačko pismo na talijanskom koje je opisivalo događaje ovoga dana, a kojemu je priložio skicu ugraviranoga sokola i moto te ga naslovio na oca Cosma Carmela u Genovi. Legao je mrmljajući, s mrgodnim pogledom i teškim uzdahom: “Do sada je dobro; neću dopustiti da mi sažaljenje smekša srce ili promijeni cilj sve dok ne održim obećanje. Lijepo dijete; da je barem nikada nisam ugledao.”

janja

TREĆE POGLAVLJE

TAJNA SLUŽBA

janja

roku od tjedan dana Paul je bio omiljen u domaćinstvu — čak niti oprezna Hester nije mogla odoljeti njegovu šarmu i morala je priznati da je mlada Lillian bogatija za jednog

prijatelja u šetnjama. Dosad je uglavnom živjela usamljeno, bez igre sa svojim vršnjacima — tako je odredila gazdarica — te zbog toga primila Paula kao novu ugodnu zabavu, smatrajući ga privatnim vlasništvom i odlučivši ga polagano prebacivati iz vrta u kućanstvo. Bila je zadovoljna njegovim osobinama te ga postavila kao slugu za udovoljavanje svim Lillianinim prohtjevima. Pristojan i poslušan, nikada nije zaboravljao gdje mu je mjesto, no čini se da je uvijek utjecao na ljude oko sebe podižući dobro raspoloženje.

Moja se gazdarica nekako neuobičajeno zanimala za njega, a Lillian je otvoreno pokazivala divljenje postignućima svog mladog sluge i vidjelo se da joj je postao drag. Hester je bila polaskana povjerenjem koje joj je ukazao ispričavši joj svoju priču, tražeći samo njezin savjet i utjehu u nevolji. Bilo je onako kako je i sumnjala: Paul je bio sin gospodina, no zla sreća oduzela mu je dom, prijatelje i roditelje bacivši ga

janja

samoga u svijet. Njegova tužna priča dirnula ju je u srce i dječakovo muško srce dobilo je poštovanje. Prije mnogo godina izgubila je sina i njezino je prazno srce zjapilo za dječakom bez majke. Bilo ju je sram priznati ovu nježnost i u javnosti se prema njemu ophodila uobičajeno, ali privatno se jako smekšala i iskreno uživala u njegovoj pažnji.

“Paul, uđi. Želim razgovarati s tobom”, rekla je gospođa dječaku koji je vani sadio lozu kroz dugački prozor knjižnice.

Ispuštajući alatke i skinuvši šešir, Paul je poslušao izgledajući pomalo nervozno pošto mu je taj dan istjecao probni rok. Gospođa Trevlyn uočila je taj pogled i na njega odgovorila srdačnim osmijehom.

“Ne boj se. Možeš ostati ako želiš — Lillian je sretna, a ja sam zadovoljna tobom.”

“Hvala Vam, gospođo.” U njegovu oborenom pogledu zabljesnuo je neobičan odsjaj pomiješanih osjećaja ponosa i boli.

“To je, dakle, riješeno. A sada ono zbog čega sam te pozvala. Rekao si da znaš pisati na pergamentu — možeš li mi pokušati povratiti ovu knjigu?”

Dala mu je prastaro izdanje koje je gospodin Richard čitao na dan svoje smrti. Godinama je stajala zanemarena u nekom mračnom kutku i sada se prisjetila i odlučila je restaurirati, barem zbog čudnog

janja

proročanstva. Paul ju je pregledao, a kako ju je uzeo pred njim se otvorila stranica koju je čitao njegov gospodar. Oduševljeno je pogledao i brzo okrenuo knjigu pod izlikom da treba svjetla, a zapravo skrivajući lice da se ne vidi pobjednički bljesak. Oprezno kontrolirajući glas odgovorio je u trenutku, pogledavši prema gore: “Da, gospođo, mogu poboljšati boje koje su izblijedjele i ispraviti mjesta na kojima je tinta manje crna. Sviđa mi se posao i rado ću ga odraditi, ako dopustite.”

“Učini to, ali budi oprezan dok je u tvojim rukama. Napravi sve što je potrebno i sam odredi cijenu”, rekla je njegova gazdarica.

“Ne, gospođo, već sam plaćen.”

“Kako to?” upitala je iznenađeno.

Paul je kratko izgledao kao da mu je neugodno, ali brzo je odgovorio, a na tamne obraze probilo je crvenilo: “Bili ste dragi prema meni i drago mi je na bilo koji način pokazati zahvalnost, gospođo.”

“Pusti to, momče. Napravi mi ovu malu uslugu i kasnije ćemo razmišljati o nadoknadi.” S osmijehom mu je predala zadatak.

Nakon zatvaranja vrata Paula je obuzela potpuna promjena. Rukovao se s njom gestom suosjećanja, a zatim bacio knjigu u zrak i uhvatio ju uzvikom zadovoljstva te ju ponovno otvorio na izlizanu stranicu

janja

i pročitao neobjašnjive stihove.

“Još dokaza, još dokaza! Posao se hrabro nastavlja, oče Cosmo, a kakav sam, održat ću riječ unatoč svemu”, mumljao je.

“Što ćeš održati, momče?” upitao je glas iza njega.

“Održat ću riječ gazdarici i dati sve od sebe da obnovim ovu knjigu, gospođice Hester”, brzo se izvukao.

“Aha, to je posljednje što je gazda čitao. Sakrila sam ju, ali gospođa ju je uspjela pronaći”, rekla je Hester tužno uzdahnuvši.

“Je li iznenada umro?” upita dječak.

“Srce, da. Pronašla sam ga dok je umirao u ovoj sobi, a tinta na pismu koje je ostavio gospođi još se nije bila osušila. Tajanstveno i tužno.”

“Pričajte mi. Volim tužne priče, a već se osjećam kao član obitelji, kao odani sluga iz davnih vremena. Dok vi brišete prašinu s knjiga, a ja sastružem plijesan s korica, ispričajte mi, molim Vas, gospođice Hester.”

Zavrtjela je glavom, no popustila je pred dječakovim tonom i odlučnim pogledom te, pošto je voljela pričati i smatrala ga na neki način svojim, ispričala priču mnogo detaljnije no što je planirala.

“A pismo? Što je u njemu?” upitao je dječak kada je zastala.

janja

“Nitko nikada nije saznao osim gospođe.”

“Znači da ga je uništila?”

“Mislila sam da je, no dugo nakon svega došao je jedan od odvjetnika, dosađivao mi pitanjima i natjerao me da pitam nju. Iako je u to vrijeme bila bolesna, odgovorila je pogledom koji nikada neću zaboraviti — nije spaljeno, ali nitko ga nikada neće vidjeti. Nakon toga prestala sam ispitivati, no vjerujem da je na sigurnom i da će ga izvući ako za tim bude potrebe. Neke privatne stvari, mislim.”

“A stranac?”

“Oh, nestao je jednako čudno kao što se i pojavio i nikada nije pronađen. Čudna priča, mali. Nemoj o tome pričati i pusti je.”

“Ne strahujte od mog brbljanja”, znatiželjno se nasmijao za sebe i nagnuo nad knjigu lašteći brončani obrub naslovnice.

“Što radiš s tim lijepim bijelim voskom?” upitala je Lillian kada je naišla na Paula u tihom kutku vrta okupiranog nekim tajanstvenim poslom.

Brzim pokretom uništio je što je radio te sakrivši trenutni izraz nervoze odgovorio uobičajenim tonom i počeo raditi nešto drugo: “Oblikujem jelena za tebe, gospođice Lillian. Vidiš, već je završen zec, a uskoro ću imati i jelena.”

janja

“Lijepo je! Možeš napraviti puno lijepih stvari i super je što smišljaš nešto novo. Jesi li po to išao jutros kad si tako rano odjahao?” upitala je.

“Da, gospođice Lillian. Naređeno mi je da se pobrinem za vašeg konja i usput sam ga učinio korisnim. Želite li ovo probati? Lagano je.”

Lillian je bila oduševljena i nekoliko je dana oblikovanje voska bilo njezina najdraža igra. Kada se umorila od toga, Paul je smislio novu vrstu zabave smijući se neobjašnjivo polomljenim voštanim igračkama.

“Postaješ mršav i blijed kad ostaješ budan do tako sitnih sati, Paul. Idi u krevet, momče, naspavaj se u pravo vrijeme”, rekla je Hester majčinskim nagonom nakon tjedan dana.

“A kako ti znaš da ne spavam?” pitao je obrćući razgovor.

“Moja je gospođa u posljednje vrijeme nespokojna pa bdijem dok ne zaspi. Na povratku u svoju sobu vidim tvoju lampu upaljenu, a jučer sam čak došla do vrata s namjerom da razgovaram s tobom, no odustala sam misleći da će biti nezgodno vrijeme.”

“Uskoro ću dovršiti knjigu pa ću onda spavati. Nadam se da nisam ometao. Često moram brusiti boje pa proizvodim mnogo više buke nego što sam planirao.”

janja

Paul je oštro fiksirao pogled na nju, no činilo se nesvjesno, zatim se okrenuo i nastavio ravnodušno: “O, to je čudan zvuk, nije li? Ne uznemirava me pa nastavite i završite što prije.”

Nervozna bora na njegovu čelu izravnala se kada je odlazio mrmljajući si u bradu i uzdišući od olakšanja: “Provukao sam se kroz ušicu igle. Najbolje da držim vrata zaključana.”

Svjetlo je otad bilo ugašeno, a Hester je bila zadovoljna dok je nešto drugo nije počelo brinuti. Na putu prema svojoj sobi jednu je večer vidjela visoku sjenu koja je proletjela na strani jednog od rukavaca glavnoga hodnika. Na trenutak se preplašila, no kako je bila hrabra žena nečujno je pratila sjenu sve dok nije nestala u tami glavnog hodnika.

“Znala bih da je u kući ikada bilo duhova, stoga sumnjam na neke đavolje aktivnosti. Svratit ću do Paula, vjerojatno ne spava. Hrabar je i pronicljiv pa ćemo zajedno pretražiti kuću.”

Nervozno je otišla do njegove sobe i pokucala. Vidjevši da su vrata odškrinuta brzinski je ušla u sobu pri čemu se plamen na njezinoj svijeći ugasio. S uzvikom nezadovoljstva svojom nespretnošću otklizala je do kreveta i pružila ruku da dotakne spavača. Krevet je bio prazan. Prošla ju je jeza dok se uvjeravala tapkajući po krevetu. Stojeći u sjeni zavjese ogledala se

janja

po praznoj prašnjavoj sobi čiji su predmeti sada bili vidljivi zbog odsjaja mladog mjeseca.

“Bože, pomozi, što je s tim mladićem. Vjerujem da sam njega vidjela u hodniku...” Njezina razmišljanja prekinuo je zvuk laganih koraka, koji su se približavali. Pričekala je u sjeni i za trenutak se pojavio Paul, blijed poput duha, crne razbarušene kose, širom otvorenih očiju i ogrnut kaputom. Bez stanke ga je skinuo, legao te odjednom zaspao.

“Paul! Paul!” šaptala je Hester tresući ga zaprepaštena cijelim procesom.

“Hej, što je?” sjeo je gledajući pospano.

“Ma hajde, dječače, bez trikova. Što radiš u ovo doba noći lutajući po kući i u takvoj žurbi?”

“Zašto, Hester, to si ti?” rekao je smijući se i iznenađeno otrgnuvši iz njezina zahvata.

“Da, i dobro da sam ja. Da je bila bilo koja od blesavih djevojčica već bi cijela kuća bila budna. Kakva je vragolija u pitanju kada se ti u noći ovako staromodno iskradaš i glumiš duha?”

“Iskradam iz kreveta? Zašto bih, nisam se niti pomaknuo, ali sam sanjao svom snagom posljednja dva sata. Kako to misliš, Hester?”

Ispričala mu je dok je palio lampu i neko ga vrijeme oštro gledala. Kada je završio rekao je napola

janja

uznemireno, a napola posramljeno: “Znam što je i drago mi je da si me otkrila sama. Ponekad hodam u snu, Hester, to je istina. Mislio sam da je prošlo, no izgleda da se vratilo i žao mi je zbog toga. No, nemoj se uzrujavati, nikada ne učinim ništa opasno. Samo prošećem i vratim se u krevet. Jesam li te uplašio?”

“Mrvicu, ali dobro sam. Jadniče, moraš imati ili susjeda u krevetu ili biti zaključan — opasno je tako vrludati ovuda”, rekla je uznemireno.

“Neće dugo trajati, kada se jače umorim čvršće ću spavati. Molim te nemoj nikome reći, molim te. Svi će mi se smijati, a to bi bilo vrlo neugodno. Pred tobom mi nije neugodno pošto si mi skoro kao majka i na tome sam ti zahvalan svim srcem.”

Ispružio je ruku pogledom koji je Hester smatrala neodoljivim. Misleći samo na to da se radi o dječaku bez majke, otklonila je kovrče s njegova čela i poljubila ga misleći na svojega sina.

“Laku noć, dragi. Neću ništa reći, ali dat ću ti nešto što će ti ubuduće osigurati bolje spavanje.”

Tako ga je ostavila. Kako bi se samo uzrujala da je znala kako se zabavljao kada je ostajao sam, grčevito se smijući dok su mu suze curile niz obraze.

janja

ČETVRTO POGLAVLJE

NESTAO

janja

n je zgodan mladić, svaka bi majka bila ponosna da ima takvoga sina”, rekla je Hester batleru Bedfordu dok su pogledom ispraćali mladu gazdaricu na odlasku na dnevnu dozu

jahanja.

“U pravu ste, gospođice Hester, dobar je momak, a čini se kao da je iznad svoje pozicije, iako je izvrstan konjušar”, odgovorio je s odobravanjem.

Takav je i bio; stajao je i držao bijelog ponija svoje gazdarice i jednostavno zračio u bilo kakvoj odjeći, a čak je i u uniformi djelovao šarmantno. Tamno plavi kaput sa srebrnim gumbima, srebrni obod šešira, čizme bijeloga vrha i svijetlih mamuza, besprijekorne rukavice i čvrsto stegnuti remen bili su u savršenom skladu s njegovim lijepim tamnim licem i uzrokovali rumenjenje mnogih sluškinja u prolazu. “Mladi gospodin Paul”, kako su ga sluge oslovljavale, bio je vrlo uzvišen i suzdržan među svojim prijateljima, no nisu ga zbog toga manje voljeli. Osim toga, Hester je proširila natruhe njegove priče i o njemu su se proširile tek neznatne izmišljotine. Stajao je naslanjajući se na dobro biće pored, zamišljen i potpuno nesvjestan

janja

gledatelja i šaputanja. No, kada se Lillian pojavila probudio se i obavljao svoje dužnosti kao dobro obučeni konjušar veseleći se svojim zadacima. Niz cestu je jahao iza nje, no kada su zamakli u skriveniji dio Lillian mu je dala znak govoreći svojim uobičajenim zapovjednim načinom: “Jaši pokraj mene. Želim razgovarati.”

Paul je poslušao i udovoljio joj razgovarajući sve dok nisu stigli do lješnjaka, gdje je stao te joj nakupio šačicu plodova.

“Kako lijepo. Odmorit ćemo se ovdje i dok jedemo mogli bismo ubrati nekoliko cvjetova za majku. Više voli kitice divljeg cvijeća nego one iz vrta.”

Dok je Lillian pojela lješnjake Paul se vratio s punim šeširom kasnog cvijeća te ga pridržavao dok nije složila buketić za majku.

“I ti bi trebao imati kiticu cvijeća; voljela bih da nosiš jednu u rupici na košulji poput mladoženja u Parku”, rekla je djevojčica smještajući grimizno cvijeće na plavi kaput.

“Hvala, gospođice Lillian, nosit ću vaše boje svim srcem, pogotovo danas, na svoj rođendan.” Paul je pogledao u maleno ozareno lice s neobičnom nježnošću u tim oštrim plavim očima.

“Je li? Sedamnaest ti je, zar ne? Još malo pa muškarac, nisi li?”

janja

“Da, hvala Bogu”, mumljao je za sebe.

“Željela bih imati toliko godina, a tek ću postati tinejdžer ovu jesen. Moram ti nešto dati, Paul, zato što mi se jako sviđaš i uvijek radiš lijepe stvari za mene. Što bi to moglo biti?” Dijete je ispružilo ruku pogledavši ga iskreno i dotaknuvši ga.

Poljubio je malenu ruku i impulzivno rekao: “Moja draga malena gazdarice, ne želim ništa osim tvoje dobre volje. I oprosta”, dodao je ispod daha.

“To već imaš, Paul, moram pronaći još nešto. No, što bi to moglo biti?” Pogled joj je zastao na medaljonu koji je Paulu ispao dok se saginjao.

Brzo ga je ugurao nazad i pocrvenio toliko da je djevojčica primijetila i vragolastim pogledom viknula: “Je li to tvoja ljubav, Paul? Čula sam Bessy, svoju sluškinju, kako govori Hester da je sigurna da imaš nekoga pošto njih nisi primijetio. Daj da vidim. Je li lijepa?”

“Jako lijepa”, odgovorio je dječak ne pokazujući fotografiju.

“Jako ju voliš?” ispitivala je Lillian zainteresirana za njegovu ljubav.

“Jako”, Paulove su se trepavice spustile.

“Bi li umro za nju, kao što kažu u starim pjesmama?”

janja

“Da, gospođice Lillian, ili živio za nju, što je teže.”

“Ajme meni, kako li je lijepo imati nekoga kome je toliko stalo”, rekla je nevino. “Pitam se hoće li ikome ikada biti stalo do mene.”

“Ljubav kad tad dođe svima,

Čini sreću ili tugu;

Kako svaka ptica nađe svoga para,

Svaka cura nađe svoga momka...”

Paul je pjevao jednu od Hesterinih pjesama i osjećao olakšanje jer je mislio da su Lillianine misli odlutale od njega. No, prevario se.

“Hoćeš li oženiti tu svoju ljubav jednog dana?” pitala je pogledavši ga znatiželjno i gorljivo.

“Možda.”

“Ne izgledaš kao da postoji možda”, rekla je brzo pročitavši plamen u očima i promjenu u glasu.

“Jako je mlada i moram čekati, a dok čekam može se dogoditi svašta što bi nas moglo rastaviti.”

“Je li dama?”

“Da, iz dobre je obitelji, dražesna malena gospođica. Oženit ću je ako budem živ.” Paul je govorio odlučno, a ponosno uzdizanje glave kao da je

janja

bilo u kontrastu s poslom koji je obavljao.

Lillian je to osjetila i rekla, odjednom se osjetivši sramežljivo: “Ali ti si gospodin i nikome neće biti bitno to što nisi bogat.”

“Kako znaš što sam?”

“Čula sam Hester kako govori kućepazitelju kako sigurno nisi ono što se čini i kako se nada da ćeš jednog dana vratiti svoje pravo mjesto. Pitala sam mamu o tome i rekla je da me zasigurno ne bi dopustila da provodim toliko vremena s tobom da nisi pravo društvo za mene. Nije na meni da govorim, ali ona ti želi biti prijateljica i pomoći ti.”

“Želi li?” •

Dječak se nasmijao i Lillian ga je morala ohrabriti: “Znam da si ponosan, ali dopustit ćeš da ti pomognemo jer to želimo i jer nemam drugog brata da s njim podijelim novac.”

“Bi li ga željela, ili sestru?” upitao je Paul gledajući je ravno u oči svojim prodornim pogledom.

“Da, svakako!” Čeznem za nekime tko bi me volio i provodio sa mnom vrijeme pošto mama ne može.

“Bila bi spremna podijeliti sve s drugom osobom — dati joj puno stvari koje sada pripadaju samo tebi i koje imaš za sebe?”

“Mislim da bih trebala biti. Znam da sam sebična

janja

jer me svi paze i maze, ali kada bih voljela nekoga sve bih mu dala. Zasigurno bih, vjeruj mi, Paul.”

Govorila je iskreno i nagnula mu se na rame kako bi naglasila svoje riječi. Dječakova ruka omotala se oko malene figure u sedlu i lice mu je prekrio predivan i sjajan osmijeh dok je toplo odgovarao: “Vjerujem ti, draga, i veseli me što to govoriš. Ne boj se, znam da smo jednaki, ali neću zaboraviti da si moja mala gazdarica dok od konjušara ne postanem gospodin.”

Posljednju rečenicu dodao je povlačeći ruku jer se Lillian malko stisnula i zarumenjela od iznenađenja, ne od ljutnje, na prvo kršenje poštovanja njezina prijatelja. Trenutak je protekao u tišini, Paul je gledao dolje, a Lillian u svoj buketić. Ona je progovorila prva, zadovoljna svojim djelom:

“Ovo će se svidjeti mami, sigurna sam, i zbog toga će mi oprostiti jučerašnji nestašluk. Znaš li da sam je uvrijedila zavirivanjem u zlatni medaljom koji nosi oko vrata? Spavala je, a ja sam sjedila pokraj nje. Izvukla ga je u snu i počela nešto govoriti o tati i o pismu. Htjela sam ga vidjeti jer nikad nisam pošto je njegova velika slika iz galerije u kojoj su ostale nestala — pa sam zavirila i bila jako razočarana kada sam shvatila da je unutra samo ključ.”

“Ključ? Kakav ključ?” rekao je Paul zainteresirano.

“Maleni srebrni, poput mog ključića za klavir ili za

janja

crni ormarić. Kada se probudila bila je jako ljuta što sam se umiješala.”

“Čemu je pripadao?” upitao je Paul.

“Njezinoj škrinji s blagom, iako ne znam ni što je to niti gdje je i ne usudim se pitati jer je zabranila bilo kakav razgovor o tome. Jadna mama! Uvijek ju nekako gnjavim.”

S pokajničkim pogledom Lillian je svezala cvijeće i dala ga Paulu da nosi. Kako je to napravila, zabrinula ju je promjena njegova izraza lica.

“Kako namrgođeno i staro izgledaš”, rekla je, “jesam li učinila ili rekla nešto što ti smeta?”

“Ne, gospođice Lillian. Samo razmišljam.”

“Onda bih voljela da ne razmišljaš jer ti se čelo nabora, oči postanu gotovo potpuno crne, a usne izgledaju opako. Vrlo si neobična osoba, Paul. U jednome trenu veseli dječak, a u drugome ozbiljan i strog poput zaposlena muškarca.”

“I imam puno posla, tako da ne čudi što izgledam staro i ozbiljno.”

“Kakvog posla, Paul?”

“Koji će mi donijeti novac i naklonost moje drage.”

Kada je tako govorio Lillian je imala osjećaj da su zamijenili mjesta i da je on postao gospodar, a ona

janja

sluškinja. Razmišljala je o tome u svom djetinjastom umu, no ponosna i željna, kakva je bila, poslušala ga je i s neuobičajenom mekoćom predložila povratak. Dok je tiho jahao pored nje uspjela je baciti pogled na njega ispod oboda svog šešira i proučavala njegove nesvjesne izraze lica, što dosad još nije činila. Njegove su se usne povremeno micale, no nisu ispuštale čujnoga zvuka, obrve su bile stisnute, a ruka mu je jednom poletjela prema prsima, kao da je mislio na svoju ljubav, čija je slika ondje počivala.

U nevolji je. Voljela bih da mi kaže pa da mu pomognem. Natjerat ću ga ja već da mi pokaže tu sličicu, zanima me ta djevojka, razmišljala je Lillian sa sjetnim pogledom na licu.

Dok joj je pružao ruku da je spusti s konja na glavnome ulazu činilo se da je otresao loše raspoloženje; pogledao ju je pogledom punim života. No, sada je Lillian bila ta koja je zamišljena pa je dostojanstveno i lijepo zahvalila svom pratitelju te ušla u kuću izgledajući visoko, lijepo i ženstveno u svojoj lepršavoj haljini.

Paul se nasmijao dok ju je ispraćao pogledom pa se popeo na svog konja te odjurio prema štalama kao da nije bilo drugog načina da otjera neke osjećaje.

“Ovdje je pismo za tebe, momče, stiglo je skroz iz Italije. Koga tamo poznaješ?” rekao je Bedford dječaku

janja

kada se vratio. Dječak je hitro izgovorio riječi zahvale i požurio prema svojoj sobi, gdje ga je razderao da bi ga otvorio, a zatim pročitavši redak pao u stolicu kao da ga je ošinuo grom. Čitao je i postajao sve bljeđi, a kada mu je pismo ispalo iz ruku očajnički je viknuo: “Kako je mogao umrijeti u takvom trenutku!”

Cijeli sat dječak je proveo intenzivno razmišljajući iza zaključanih vrata, u zatamnjenoj sobi, samo s nekoliko papira razbacanih pred sobom. Pisma, podsjetnici, planovi, crteži, i dijelovi pergamenta — sve je uzeo iz malenog pohabanog portfelja. Promatrao ih je pogledom u kojem su se brzo izmjenjivali osjećaji nade, potištenosti, odlučnosti i kajanja. Izvadivši medaljon pregledavao je prsten koji se nalazio na jednoj strani te dječje lice koje mu se smiješilo s druge. Oči su mu se napunile suzama kada ga je zatvarao i vraćao nježno govoreći: “Drago, maleno srce! Neću zaboraviti i neću je iznevjeriti što god da se dogodilo. Vrijeme će mi sigurno pomoći, ali moram napustiti posao. Još jedan pokušaj i gotovo.”

“Idem u krevet, Hester. Bit ću u hodniku dok mi ne pripremiš stvari, zrak će me osvježiti.”

Dok je govorila gospođa Trevlyn omatala je oko sebe plašt i lagano koračala duž dugačkoga hodnika osvijetljenog tek povremenom slabašnom svjetlošću mjeseca i crvenkastim odsjajem vatre. Na samome

janja

kraju nalazila se glavna soba, koju više nitko nije upotrebljavao, osim Hester, koja je povremeno ulazila kako bi je prozračila, i gospođe, koja je ondje sama provodila svaku godišnjicu smrti gospodina Richarda. Galerija je bila vrlo mračna i gospođa je rijetko šetala dalje od posljednjega prozora, no sada ju je iznenadio tračak žute svjetlosti pod vratima. Ključ je čuvala kod sebe, a niti ona niti Hester nisu bile ovdje taj dan. Prošli su je trnci kada je svjetlost na trenutak zaklonila sjena. Činilo se da je netko nečujno prošao. Nagonski je požurila naprijed i pokušala otvoriti vrata. Bilo je zaključano, no kada je primicala ruku srebrnoj kvaki učinilo joj se da je začula zvuk zatvaranja ladice. Provirila je kroz ključanicu, no očito je ključ bio s druge strane. Okrenula se i poletjela prema svojoj sobi, zgrabila ključ iz ormarića i preklinjući Hester da ju prati vratila se do hodnika.

“Što je bilo, gospođo?” zavapila je zainteresirana zbog gazdaričine uzbuđenosti.

“Svjetlo, zvuk, sjena u odajama! Dođi, brzo!” očajavala je gospođa Trevlyn dodajući i pokazujući prema vratima: “Ondje, ondje, vidi se svjetlo ispod. Vidiš li?”

“Ne, gospođo, mrak je”, odvratila je Hester.

I bio je, no nije zbog toga spriječila gazdaricu da gume ključ u bravu. Na njezino iznenađenje, okrenuo

janja

se i vrata su se otvorila i otkrila pred njima mračnu i mirnu sobu. Hester je hrabro ušla te, dok ju je gazdarica polako slijedila, pregledala sobu provjeravajući iza kamina, uz dimnjak, u velikoj garderobi i ispod ormarića od ebanovine, u kojemu su čuvani ostaci gospodina Richarda. Nije ništa našla, čak niti miša, pa se okrenula prema gospođi s izrazom olakšanja na licu. No, ona je pokazala prema krevetu okruženom tamnim ljubičastim zastorima i šapnula bez daha: “Zaboravila si pogledati tamo.”

Hester nije zaboravila, ali unatoč svoj njezinoj hrabrosti nije joj bilo lako gledati tamo gdje je posljednji put vidjela gospodinovo mrtvo lice. Vjerovala je da su svjetlo i sjena samo utvare iz gospodaričine mašte pa je provjerila samo da joj udovolji. Tajna njegove smrti i dalje je progonila sve koji su je pamtili, a čak je i Hester u toj sobi osjećala jezu praznovjerja. Nervozno se nasmijala i pogledala ispod kreveta, a zatim povukla teške zastore uvjeravajući: “Pogledajte, gospođo, nema ničega.”

No, riječi su s njezinih usana jednostavno ishlapile — kada je blijedi odsjaj svijeće obasjao pogrebnu postelju, obje su iznad jastuka vidjele blijedo lice uokvireno crnom kosom i bradom, sa zatvorenim očima i onim kamenim, mrtvačkim izgledom. Glasan i dug vrisak probio se kroz grlo gospođe Trevlyn i probudio cijelu kuću, a Hester je pustivši svijeću i

janja

zastor zgrabila gazdaricu i povela je iz uklete sobe zaključavši vrata.

U trenu se oko njih skupila sva posluga, kojoj je Hester morala objasniti što se dogodilo istovremeno pokušavajući prizvati gospođu. Nevjerojatno je koliki je strah zavladao — nitko nije htio poslušati Hester i ponovno pretražiti sobu.

“Gdje je Paul? On ima srce muškarca, iako je još dječak”, rekla je ljutito dok su se muškarci povlačili.

“Nije ovdje. Gospode! Možda je to bio on — izvodi trikove, iako baš nije u njegovu stilu”, rekla je Bessy, Lillianina malena sobarica.

“Ne, nije mogao biti on jer sam ga ja zaključala. Ponekad hoda u snu pa me bilo strah da ne prestraši gospođu. Neka spava; ovo bi ga samo uznemirilo i potaknulo na marširanje kroz kuću. Pođite za mnom, Bedforde i James, ne bojim se duhova niti lupeža.”

Uvjerena u svoje riječi Hester ih je povela do sobe užasa te odlučno pomaknula zastor. Krevet je bio prazan, no na jastučnici se jedva vidio obris glave, kao jedna crvenkasta mrlja od krvi. Zbog tog je prizora problijedjela i uhvatila batlerovu ruku te prošaptala: “Sjećaš se noći kada smo ga polegli u lijes, one kapi krvi koja je kapnula s njegovih bijelih usana? Gospodin Richard bio je ovdje.”

“Dragi Bože, gospođo, ne govorite to! Nećemo moći

janja

mimo spavati ako se takve stvari ovdje događaju”, izustio je Bedford primičući se vratima.

“Nema smisla gledati, pronašli smo sve što smo tražili i ne trebamo nikome govoriti o tome, samo krenuti svojim putem”, rekla je sumornim tonom. Uvjerivši se da su prozori čvrsti, Hester je zaključala sobu i naredila svima, osim Bedforfdu i kućepazitelju, da se vrate u svoje krevete. “Sjedi ispred vrata moje gazdarice do jutra”, rekla je batleru, “a ti, gospodine Price, pomozi mi da se pobrinem za nju — ako ne griješim, ova bi noć mogla probuditi stare nevolje.” Došlo je jutro, a s njime i novi problem — ni traga ni glasa od Paula. Njegova soba bila je prazna, vrata zaključana, a pod prozorom nije bilo čak ni tragova ptica.

janja

PETO POGLAVLJE

HEROJ

janja

rošle su četiri godine i Lillian je cvjetala. Pretvorila se u predivnu ženu. Bila je ponosna i željna kao nikada do sad, no vrlo šarmantna, i dalje omiljena u svijetu kojemu je još uvijek bila jedina kraljica. Zbog majčina slaboga zdravlja,

dopuštena joj je veća sloboda nego što je uobičajeno za Engleskinju njezinih godina. Tijekom sezone često se družila s majčinom prijateljicom koja je dolazila kao pratnja svojim dvjema kćerima. Pred cijelim svijetom Lillian je izgledala kao vesela djevojka slobodnoga srca i nitko, čak niti njezina majka, nije znala kako je dobro pamtila Paula i koliko joj je nedostajao. Nikada nisu stigla nikakva razjašnjenja o njemu i nisu pronađeni nikakvi tragovi nakon njegova bijega. Ništa nije nedostajalo, otišao je bez plaće — nisu mogli pronaći niti jedan razlog njegova odlaska osim stranoga pisma. Bedford se sjetio, no zaboravio kakva je bila poštanska marka pošto je uspio odgonetnuti samo natpis Italija. Moja je gospođa puno analizirala taj događaj i često ga je spominjala, no kako je vrijeme prolazilo, a vijesti nisu stizale, odlučila je odustati i zaboraviti ga, za Lillianino dobro. Suprotno Hesterinoj strepnji, gazdarica nije bila lošije, već je povezala neobičnog

janja

posjetitelja s Paulom te nakon nekoliko dana nervoze i iscrpljenosti vratila uobičajenu zdravstvenu situaciju. Hester je imala svoje sumnje, no bilo joj je zabranjeno aludirati na tu temu pa je održavala mir uvjeravajući se da će se Paul pojaviti i vratiti joj srce na mjesto.

“Lillian, Lillian, imam tako uzbudljive vijesti! Dođi i poslušaj dražesnu priču, a čekaj da vidiš tko je njezin junak!” vikala je Maud Churchill utrčavajući u prijateljičin lijepi budoar jednog dana usred sezone.

Lillian je ležala na kauču umorna od bala, ravnodušno moleći Maud da joj ispriča priču jer je žudjela za zabavnom.

“Pa, draga moja, samo slušaj i bit ćeš ushićena kao i ja”, uvjeravala ju je Maud. Bacivši šešir na jedan stolac, suncobran na drugi, a rukavice posvuda, smjestila se na kauč i započela: “Sjećaš se novinskih natpisa o onom mladiću koji je sudjelovao u talijanskoj revoluciji i učinio onaj herojski pothvat s granatom?”

“Da, što s njim?” upitala je Lillian uspravljajući se.

“On je moj heroj i vidjet ćemo ga večeras.”

“Nastavi, nastavi! Ispričaj mi i to brzo”, zavapila je.

“Sjećaš se priče — časnici su sjedili na nekakvom vijeću dok je grad (ne sjećam se imena) bio bombardiran i među njih je uletjela granata. Dok su svi ostali paralizirano sjedili čekajući eksploziju jedan je

janja

mladić ustao, zgrabio ju i istrčao riskirajući svoj život kako bi spasio tuđe.”

“Da, da, sjećam se”, na Lillianinu se licu pojavio izraz oduševljenja.

“E pa, jedan je Englez bio toliko dirnut tim postupkom da je, nakon što je otkrio da je siroče, odlučio posvojiti tog mladića. Gospodin Talbot bio je star, usamljen i bogat, a godinu dana nakon toga svoje je ime i bogatstvo ostavio tom svom Paolu.”

“Drago mi je, baš mi je drago!” govorila je Lillian plješćući rukama. “Kako je to lijepo i dirljivo!”

“Nije li? No, draga moja, najromantičniji dio tek slijedi. Mladi Talbot služio je u ratu i nakon toga došao u Englesku preuzeti imovinu i vlasništvo. Nalazi se negdje u Kentu, u finome mjestu, a dobar je prihod; zaslužio ga je. Mama je čula ponešto o njemu od gospođe Langdon, koja je poznavala staroga Talbota i viđala mladića. Naravno, sve su djevojke lude za njim jer je vrlo zgodan i uspješan, a po rođenju gospodin. Grozno je to što je obećan lijepoj Grkinji, koja je stigla ovamo otprilike u isto vrijeme i živi u Londonu s pratiteljem; vrlo profinjeno, kaže gospođa Langdon, zvala je i očarana je. Djevojku su vidjela neka naša gospoda prijatelji i već govore o lijepoj Heleni, kako se, naravno, i zove.”

Zastala je da uhvati zraka pa je Lillian uhvatila

janja

priliku za pitanje.

“Koliko je stara?”

“Osamnaest ili devetnaest, kažu.”

“Jako lijepa?”

“Zanosna, tipično grčki i božanstveno, kaže Fred Raleigh.”

“Kada bi se trebala udati?”

“Ne znam, kad se Talbot financijski situira, pretpostavljam.”

“A on? Je li šarmantan poput nje?”

“Prilično, rekli su mi. Tih je godina i po svemu odgovara liku iz ljubavnoga romana.”

“Kako ga je tvoja majka uspjela nagovoriti za večeras?”

“Gospođica Langdon želi silom od njega napraviti lava pa je inzistirala. Čini se da je on potpuno ravnodušan prema takvim stvarima. Čini se prestar i dosta ozbiljan za svoje godine, kao da ne mari puno za užitke i priznanja, što je za očekivati kod mladih muškaraca, posebno nakon takve mladosti. Začudo, pristao je kada ga je gospođa Langdon pozvala pa sam dojurila da te obavijestim.”

“Tisuću puta hvala. Mislila sam odmarati pošto se mama žali da sam previše živahna, ali neće joj smetati

janja

mimo druženje s tobom. Što ćemo obući?” Ovdje je razgovor odlutao na neiscrpnu temu odjeće.

Te večeri, kada je junak napokon stigao, sakrila se da pokuša baciti pogled na njega. Maud je morala negdje otići pa je Lillian ostala sama kada se skupina ljudi prorijedila i dopustila joj pogled na mladog Talbota. Dobro da ju nitko u tom trenutku nije promatrao jer je problijedjela, potonula u stolicu i rekla jedva dišući: “To je Paul, moj Paul!”

Odmah ga je prepoznala, unatoč visini, brkovima i bračnom statusu. Bio je to Paul, samo stariji, ozbiljniji i zgodniji, ali i dalje “njezin Paul”, kako ga je zvala. No, osjećala je zadovoljstvo i ponos dok ga je gledala osjećajući da ga nitko nije toliko poznavao i volio. Budući da je još uvijek postojala dječja privrženost, ova je spoznaja učinila situaciju dvostruko opasnijom, ali i ugodnijom.

Hoće li me prepoznati? razmišljala je gledajući u zrcalo koje je odražavalo ispijenu osobu svijetle kose, bijelih ruku i svijetlećih očiju, dostojanstvene glave, ponosnog držanja i slatkih usta — izgledala je dražesno dok se smijala otkrivajući sjajne dijamante među crvenim usnama.

Drago mi je da nisam ružna i nadam se da ću mu se svidjeti, mislila je gladeći svoje namreškano čelo,

janja

namještajući remen i izravnavajući nabore svoje lepršave haljine djevojačkim uzbuđenjem.

“Pravit ću se da ga ne poznajem kad se sretnemo i promatrati njegovu reakciju”, rekla je osjećajući se moćno i pripremljeno, ne strahujući od iznenađenja, što nije vrijedilo za njega.

Napustivši svoj kutak pridružila se skupini i spremno iščekivala susret.

Gledala je kako prilaze Maud i gospođa Langdon, očito u namjeri da predstave junaka nasljednicima.

“Gospodine Talbot, gospođica Trevlyn”, rekla je žena. Pogledavši prema gore sa smišljenim nezainteresiranim stavom, Lillian je odvratila naklon prodornim pogledom u njegovo lice.

Lice joj je ostalo nepromijenjeno i nitko nije mogao primijetiti da je djevojka zapravo zbunjena. Pomislila je da je možda pogriješila i umislila da je to on i u trenutku osjetila razočaranje i bol. No, primaknula je stolicu prema Maud i otvorio joj se pogled na maleni ožiljak na ruci koji je dobro pamtila jer ga je zadobio spašavajući nju od opasnog pada. Preplavile su je slike sretnih dana i da nije skrenula pogled, te bi izdajničke oči zasigurno previše otkrile. Kada se prisjetila te posljednje vožnje crvenilo je djevojačkim stidom obojilo njezine obraze smijenivši dječju smjelost. Ta Helen bila je njegova dječja ljubav čiju je fotografiju

janja

nosio i sada je, unatoč svim preprekama, uspio osvojiti i bogatstvo i njezinu ljubav. Zvuk njegova glasa u misli je prizivao prošlost, a pogledavši gore njezine su oči susrele njegove, istog dubokog i mirnog pogleda sada pričvršćenog za nju. Obratio joj se, no nije znala što je rekao, činilo joj se da su iz izmaglice dopirale neke riječi o glazbi koja je svirala u susjednoj sobi.

Osmijehom koji je odgovarao na sve primjedbe, brzo je ušla u razgovor na kojem su joj zavidjeli prijatelji, koji su jako poštivali mladoga junaka.

“Gospodina Talbota ne treba puno predstavljati pošto je njegovo ime poznato među nama, iako je ovo vjerojatno njegov prvi posjet Engleskoj?” rekla je ponosno očekujući da ga je svojim malenim lukavim govorom navela na željeni odgovor.

Odgovorio je jednostavno, poprativši odgovor laganim mrgođenjem, znakom da ga je aluzija na te događaje dirnula, te osmijehom koji je zbunio sve osim Lillian: “Ovo nije moj prvi posjet gostoljubivome otoku. Bio sam ovdje kratko prije nekoliko godina i nažalost morao otići.”

“Dakle, imate stare prijatelje ovdje?” Lillian ga je promatrala dok je govorio.

“Imao sam. No, ne sumnjam u to da su me dosad zaboravili”, rekao je, a iznenadna sjena narušila je mir na njegovu licu.

janja

“Zašto sumnjati u njih? Pravi prijatelji ne zaboravljaju.” Riječi su izrečene nepromišljeno i gotovo toplo, no Talbot je odvratio pristojno promijenivši temu.

“To će se tek pokazati. Pjevate li, gospođice Trevlyn?”

“Malo.” Ton je bio hladan i ponosit.

“Pjeva mnogo i izvrsno”, dodala je Maud ponosna na dar i ljepotu svoje prijateljice. “Dođi, draga, tako nas je malo i zapjevat ćeš nam, znam. Mama je zamolila da te nagovorim.” Na njezino iznenađenje, Lillian je pristala i dopustila Talbotu da je odvede do instrumenata. Žudeći za nekim znakom da ju prepoznaje, odabrala je pjesmu koju ju je on naučio i otpjevala je tako vrsno i osebujno da je iznenadila slušatelje koji nisu znali ništa o njezinu stanju. No, na posljednjem stihu glas joj je odjednom popustio, no Talbot je preuzeo pjesmu i iznio je do kraja svojim uvježbanim glasom.

“Znači, znate ovu pjesmu?” pitala je tiho dok je melodija lagano svirala, a žamor oduševljenja širio se prostorijom.

“Svi je Talijani znaju, ali i sviđa mi se”, odgovorio je mimo sklapajući lepezu koju joj je pridržavao.

Provokator! Zašto ne želi pokazati da me poznaje, razmišljala je Lillian i mrzovoljno odbila nastaviti

janja

pjevati. Talbot joj je ponudio ruku i otpratio ju do stolice, iza koje se nalazila skulpturica djeteta s lanetom i vjenčićem ivančica.

“Nije li lijepo?” rekla je zastajkujući kako bi promotrila skulpturu. “Nekada sam uživala u izradi malenih jelena od voska i u pletenju cvjetnih vjenčića. Je li kiparstvo jedno u nizu vještina kojima vladate i postignuća koja vam se u glasinama pripisuju?”

“Ne. Oni koji, poput mene, moraju krojiti svoju sreću, pronalaze vrlo malo vremena za bilo što drugo”, odgovorio je ozbiljno još uvijek promatrajući mramornu skulpturu.

Lillian je požalila što je započela ovu igru i što nije otvoreno pozdravila na početku zamišljajući kako bi ugodno bilo sjediti i razgovarati o davnim vremenima. Došla je do toga da ga je skoro nazvala starim imenom, no prisjećanje na to tko je i što on bio zaustavilo je riječi na usnama. Bio je jako ponosan; je li strahovao od otkrivanja činjenice da je u prošlim danima bio sluga? Kada bi otkrila da zna nešto o njegovoj prošlosti, morala bi otkriti i kako je to saznala. Bolje da pričekam da ostanemo nasamo, mislila je; zahvalit će joj za diskretnost, a ona njemu objasniti svoje motive. Očito je htio da izgleda kao da se ne poznaju jer je u jednom trenutku uhvatila sjaj onog starog veselog i nestašnog pogleda u njegovim očima. Sjećao se, bila je uvjerena u to, samo ju je iskušavao, kao i ona njega. Uživala je u

janja

igri i povremenim šalama. Stvorivši takav scenarij u glavi odigrala je najveću ljubaznost i časkala na najdražesniji način, osjećajući se sretno i uzbuđeno zbog potrebe da povrati starog prijatelja.

Ćudljiva narav preplavila ju je kada je na stolu pored sebe ugledala zbirku klasičnih rezbarija. Dobacivši mu upitala ga je što misli o nekima, posebno o onoj koja je prikazivala Helenu iz Troje kako daje ruku neodoljivom Parisu.

“Misliš li da je vrijedna tolika prolivene krvi i da zaslužuje toliku nagradu i bogatstvo?” upitala je tašto pokušavajući prikriti znakoviti osmijeh koji je bježao s njezinih usana i iskru u očima. Talbot se nasmijao kratkim, dječačkim smijehom tako bliskim njezinu uhu. Prebacujući pogled s rezbarije na lukavu ispitivačicu odgovorio je tonom zbog kojega je njezino srce bolnije i sretnije zakucalo, tonom punim zatomljene vatre: “Da! Sve za ljubav ili je svijet izgubljen — izreka je to s kojom se potpuno slažem. Lijepa Helena moja je najdraža heroina, a Paris muškarac kojemu se najviše zavidi.”

“Htjela bih je vidjeti.”

Želja joj se otela s usana i previše se zbunila da bi je povukla objašnjavanjem kakvog općenitog zanimanja za povijesnu damu.

“Budeš nekada”, rekao je Talbot zabavljajući se i

janja

nastavivši kao da joj želi olakšati, “nekako sam poetski uvjeren da će se sve žene u povijesti ljubavi upoznati i voljeti se u bajkovitoj stvarnosti.”

“No, ja nisam niti junakinja niti ljepotica, stoga neću ući u vaš poetični raj”, rekla je glumeći žaljenje.

“Neke su žene ljepotice, a nisu toga ni svjesne, ili pak junakinje ljubavi nikad prepuštene svijetu. Mislim da ćete se Helena i vi susresti, gospođice Trevlyn.”

Dok je govorio pozvao ga je gospodin Langdon i morao je otići, ostavivši Lillian zamišljenu nad njegovim posljednjim riječima i svjesnu tajnog zadovoljstva zbog obećanja da će upoznati njegovu zaručnicu.

“Kako ti se čini?” šaptala je Maud kliznuvši u praznu stolicu.

“Jako dobar”, odgovorila je staloženo previše uživajući u velu svoje male tajne da bi se otkrila.

“Što si mu rekla? Umirala sam od želje da čujem jer se činilo kao da se dobro zabavljate, ali nisam se htjela miješati.”

Lillian joj je prepričala dio razgovora i Maud joj je priznala da je obuzeta ljubomorom zbog dojma koji je njezina prijateljica očito ostavila.

“Znaš, ludo je pokušavati osvojiti junaka jer je već osvojen”, odgovorila je Lillian prekrivajući Heleninu

janja

sliku naglim pokretom s nekim neobičnim zadovoljstvom.

“Ne, draga, gospođa Langdon upravo je rekla mami da je bila u krivu da je zaručen. Pitala ga je i on je odmahnuo glavom objasnivši da je Helen njegova štićenica.”

“Ali to je suludo jer je i sam tek dječak. Čudno, nije li? Nema veze, uskoro ću saznati.”

“Kako?” zavapila je Maud zadivljena Lillianinom odlučnošću.

“Pričekaj dva, tri dana i ispričat ću ti priču u zamjenu za tvoju. Tvoja majka mi daje znak da je Hester stigla. Laku noć, bilo mi je lijepo.”

Otišla je ostavivši misterij u zraku. Hester je čekala u kočiji, a kada se Lillian pojavila Talbot se brzo ubacio na mjesto sluge, pružio joj ruku i otpratio u kočiju rekavši joj vrlo tiho dobro poznatim glasom:

“Laku noć, moja malena gazdarice.”

janja

ŠESTO POGLAVLJE

LIJEPA HELEN

janja

amo su njezina majka i Hester znale za Lillianino otkriće. Od prijašnjih slugu ostao je samo stari Bedford, ali odlučili su šutjeti dok Paul ne odluči obnoviti staro prijateljstvo.

Iznenađenje i radost naše gospođe i Hester zbog sreće koju je ostvario njihov štićenik bili su veliki, baš kao i količina pretpostavki o njegovu iznenadnom nestanku.

“Otići ćeš ga vidjeti, zar ne, mama, ili ćeš se barem o njemu raspitati?” rekla je Lillian osiguravajući lutalici dobrodošlicu pošto ju je onim riječima potpuno zadovoljio.

“No, draga, na njemu je da potraži nas, dotad ja neću ništa poticati. Zna gdje smo i ako poželi može doći i pokušati obnoviti poznanstvo koje je raskinuo na tako neobičan način. Budi strpljiva, Lillian, i prije svega zapamti da više nisi dijete”, rekla je gospođa pomalo zabrinuta zbog oduševljenja s kojim je njezina kćer pričala o Paulu.

“Voljela bih biti jer bih tada mogla postupiti prema onome kako se osjećam, a ne bih se bojala prekršiti pravila.” Lillian je otišla u krevet sanjariti o svom junaku.

janja

Tri je dana bila kod kuće očekujući Paula, no kako se nije pojavio otišla je jahati po parku u nadi da će ga susresti. Sada je iza nje jahao stariji konjušar, koji je od samoga početka bio osuđen na loš tretman samo zato što je došao na mjesto jednog mladog i zgodnog momka.

Paulu nije bilo ni traga, ali prošla je pokraj elegantnih kola u kojima su sjedile starica i jako lijepa djevojka.

“To je Talbotova zaručnica”, rekla je Maud Churchill pridruživši se. “Nije li prekrasna?”

“Uopće nije... Da, je”, bio je Lillianin čudni odgovor u kojem su se sukobile ljubomora i istina. “Tako je posvećen i zaokupljen da sam uvjerena da je priča istinita, prema tome — zbogom našim nadama”, smijala se Maud.

“Jesi li ih imala? Bok, moram ići.” Lillian je odjahala tempom koji je konjušaru priuštio mnogo nevolja.

“Mama, vidjela sam Paulovu zaručnicu!” plakala je utrčavši majci u zagrljaj.

“A ja sam vidjela Paula”, odvratila je upozoravajući je jer se upravo nalazio u sobi. Stajao je napola ispruživši ruku i čekajući da ga primijeti.

Lillian je od zadovoljstva zaboravila koliko joj je neugodno, brzo mu se naklonila i pogledavši ga

janja

ponizno, ali radosno, rekla: “U kojem god liku da se pojavi, gospodin Talbot uvijek je dobrodošao.”

“Onda odabirem biti Paul i nudim Vam stolicu, gospođice Lillian”, rekao je pokušavši što više oponašati dječačke manire.

Lillian se pokušala opustiti, no razlika između dječaka kojeg je pamtila i muškarca koji je sada stajao pred njom bila je prevelika da bi ju zanemarila.

“A sada nam ispričaj svoje pustolovine i objasni razloge svog tajanstvenog nestanka prije četiri godine”, rekla je s tračkom onog djetinjeg zapovjednog tona u glasu, no skrenula je pogled prije njega.

“Htio sam to učiniti baš kada ste se pojavili s novostima o mojoj sestrični”, počeo je.

“Sestrični!” viknula je Lillian.

“Helenina majka i moja majka bile su sestre. Obje su se udale za Engleze i obje su rano umrle ostavivši nas dvoje da se brinemo jedno za drugo. Bili smo kao brat i sestra i uvijek smo bili zajedno, dok je nisam ostavio kako bih služio Colonelu Daventryju. Zbog smrti staroga svećenika kojemu sam je povjerio morao sam nazad u Genovu jer sam bio njezin jedini skrbnik. Mislio sam se pozdraviti s vama kako treba, no onaj me moj blesavi trik prestrašio i otjerao na najnepristojniji mogući način.

janja

“Ah, dakle bio si ti u sobi; uvijek sam pretpostavljala”, gospođa Trevlyn odahnula je od olakšanja.

“Da, čuo sam među ostalim slugama da je soba ukleta i htio dokazati istinitost priče i vlastitu hrabrost. Hester me zaključala zbog mjesečarenja, ali uspio sam se spustiti užetom i kroz prozor ući u glavnu sobu. Kada ste Vi došli, gospođo, mislio sam da je Hester i uskočio sam u krevet u namjeri da joj vratim za zaključavanje vrata. No, kad ste počeli plakati shvatio sam što sam učinio i pobjegao što tiše i što brže. Trebao sam ranije zatražiti oprost; gospođo, sada Vas ponizno molim, bilo je to bogohuljenje tamo izvoditi gluposti.”

Za vrijeme prvog dijela priče Paul je bio iskren i pribran, no u drugome dijelu ponašanje mu se neobično promijenilo. Prikovao je pogled za pod i govorio kao da ponavlja lekciju pritom mijenjajući boju u licu, a onaj iskreni pogled sada je zamijenjen ponosno-poniznm izrazom lica. Lillian ga je promatrala i to ju je uznemirilo, no gospođa je to pripisala dječačkoj nesmotrenosti te ljubazno prihvatila ispriku izražavajući iskrenu radost srećom koja ga je za promjenu zadesila. Dok ga je slušala, Lillian je primijetila kako je čvrsto stisnuo šaku i namreškao obrve oblikujući ozbiljni izraz lica koji je često viđala, kao da se pokušava suzdržati od neke

janja

uporne i neposlušne misli.

“Da, obavljeno je pola posla i imam dom zahvaljući svom dobročinitelju. Nadam se da ću u svemu mudro uživati”, rekao je teškim tonom, kao da mu bogatstvo još nije ispunilo čežnju.

“A kada će drugi dio posla biti završen, Paul? To možda ovisi o tvojoj rođakinji?” gospođa Trevlyn ga je pogledala ženskom znatiželjom svojim sjetnim očima.

“Ovisi, ali ne na način na koji mislite, gospođo. Štogod Helen bila, nije mi zaručnica, gospođice Lillian.” Unatoč olakšanju koje je osjetila, nad izrazito zbunjenu Lillian nadvila se sjena dok se on smijao.

“Ja sam samo prihvatila ono što ljudi govore”, rekla je podržavajući ležerno ozračje.

“S vremenom ćete shvatiti da ljudi lažu”, odgovorio je odmah.

“Nadam se da ću vidjeti tvoju predivnu sestričnu, Paul. Hoće li nas primiti kao tvoje stare prijatelje?”

“Hvala, ali još ne, gospođo. Još se uvijek ovdje osjeća kao strankinja pa ne uživa u novim licima, čak ni u onim dragima. Obećao sam joj neko vrijeme savršenog mira i slobode, no vi ćete biti prvi koga će upoznati.”

Opet je Lillian zamijetila nemir koji ga je obuzimao i to joj je probudilo znatiželju. Smetala joj je činjenica

janja

da ju nije htjela upoznati, unatoč zanimanju i divljenju koje je u njoj pobudila. “Upoznat ću ja nju unatoč odbijanju, samo sam ja uhvatila pogled u Parku. Nešto nije u redu i otkrit ću što je to jer očito muči Paula. Možda mu mogu pomoći.”

Zadobivši novu svrhu u svom toplom i odlučnom srcu, Lillian se vratilo dobro raspoloženje pa je u ostatku njegova boravka mogla uživati u svom najdražesnijem izdanju. Razgovarali su ugodno i povjerljivo o puno tema, iako se Lillian, prisjećajući se kasnije cijelog razgovora, iznenadila kako je malo znala o njegovoj prošlosti ili o budućim planovima. Složili su se da neće nikome, osim starome Bedfordu, kojem se moglo vjerovati, reći o prošlosti svojega poznanstva, da će se pred svijetom predstavljati kao novopečeni prijatelji kako bi izbjegli ogovaranja. Gospođa mu je ponudila obrok, no imao je posla van grada pa je odbio zadržavajući pogled na Lillian, koju je to natjeralo da se iskrade kako bi u zrcalu provjerila nalazi li se u najboljem izdanju jer je u njegovim očima primijetila otvoreno divljenje.

Gospođa Trevlyn otišla je u sobu odmarati, a djevojku pustila da jaši, vozi i zabavlja se na bilo koji način. Kao da se bojala da će je hrabrost s odgađanjem napustiti, naručila je kočiju i zamolivši Hester da pođe s njom, odvezla se u šumu sv. Ivana.

“Hester, nemoj mi držati predavanja ili se ukočiti

janja

kad ti kažem da ćemo se malo poigrati”, počela je pokušavajući ju oraspoložiti svakom smicalicom koju je mogla smisliti. “Mislim da će ti se svidjeti, a ako se otkrije preuzet ću krivicu. Ima neka tajna vezana uz Paulovu sestričnu i ja ću je otkriti.”

“Pobogu, dijete, kako?”

“Živi ovdje sama, rijetko je viđena i ne želi nigdje ići niti ikoga primiti. To nije uobičajeno ponašanje za lijepu djevojku. Paul ne želi o njoj govoriti i, iako mu je draga, svaki se put uozbilji i namršti kada ga ispitujem o njoj. To me provocira i ne želim to više trpjeti. Maudin zaručnik Raleigh povjerio joj je da su on i njegov prijatelj saznali tko je Helen i pod izlikom da ih zanima prazna vila pored njene, bacili pogled na djevojku u vrtu. I ja ću to učiniti.”

“A što ću ja raditi?” pitala je Hester i počela uživati u njihovu nestašluku umirući od želje da vidi Paulovu sestričnu.

“Ti ćeš obaviti razgovor sa ženom i meni omogućiti gledanje. Reci da hoćeš, molim te, zauzvrat ću se ponašati kao anđeo.”

Hester je popustila nakon malo oklijevanja, a kada su stigli u Laburnum Lodge odigrala je svoju ulogu toliko dobro da se Lillian ubrzo uspjela odšuljati u jednu od gornjih soba i baciti pogled u susjedni vrt. Helen je bila tamo i Lillian ju je uzbuđeno proučavala.

janja

Bila je jako lijepa na neki klasičan način. Bila je lijepa u licu, ali i u stasu, predivne crne kose i plavih očiju te gracioznosti koja je bila gotovo jednako dojmljiva kao njezina ljepota. Bila je sama, a kada ju je Lillian ugledala naginjala se nad cvijet i gladila ga, proučavala te dugo nepomično stajala nad njim. Zatim se počela polako kretati po travi u krug, ruku opuštenih i spuštenih ispred, potpuno praznog pogleda. Lillian je primijetila da je u vezi s njom nešto vrlo čudno. Nije to bila strana haljina i uzorak koji je nosila na odjeći, radilo se o njezinim pokretima, o njezinu licu, tonu glasa kojim je, dok je hodala, kao nesvjesno pjevušila monotonu melodiju. Lillian je usredotočeno promatrala nesvjesne pokrete tih malenih ruku, apatiju dražesnoga lica i bezvoljnost glasa, a najupečatljiviji bio je prazan pogled tih predivnih crnih očiju. U krug, u krug, kretala se jednakim mehaničkim koracima zamornima za gledanje. Što nije u redu s njom? mislila je Lillian uznemireno dok joj se ovaj bolni utisak produbljivao promatranjem nesvjesne djevojke. Ostala je toliko zbunjena da nije čula Hesterin glas, niti primijetila da je stala pored nje. Zastale su i promatrale. Nakon nekoliko trenutaka došla je starija gospođa i uvela Helen u kuću, a ona je nastavila pjevušiti svoju monotonu pjesmu praveći rukama pokrete kao da pokušava uhvatiti sunce.

“Sirotica, sirotica. Nije ni čudo da se Paul rastuži, da ne želi o njoj razgovarati i da ona ne prima posjete”,

janja

rekla je Hester sa žaljenjem.

“Što joj je? Vidim, ali ne razumijem”, šaptala je Lillian.

“Ona je nevinašce, draga, idiot, koliko god to bilo teško reći za ovako lijepo biće.”

“Grozno! Idemo, Hester, i nikada nemoj nikome reći što smo vidjele.” Požurila je drhteći i osjećajući u srcu žaljenje i veliku bol te dvostruku krivnju zbog otkrića ove nesreće. Pomisao na nju stalno ju je pratila. Sjećanje na usamljenu djevojku oduzimalo joj je mir, a svijest o prijevari predstavljala joj je neopisiv teret, osobito u Paulovu prisustvu. To je trajalo tjedan dana, a zatim je odlučila priznati nadajući se da će nakon što sazna odlučiti podijeliti s njom težinu svojega križa. Čekala je priliku i ugrabila trenutak kada je njezina majka bila odsutna. Iznenada je počela govoriti svojom uobičajenom iskrenošću.

“Paul, učinila sam nešto loše i neću imati mira dok mi ne oprostiš. Vidjela sam Helen.”

“Kada, gdje i kako?” upitao je uznemireno, ali s olakšanjem.

Brzo mu je sve ispričala, a nakon što je završila pogledala ga je podižući prema njemu to slatko lice puno žaljenja, srama i tuge; bilo je nemoguće bilo što joj zanijekati.

janja

“Možeš li mi oprostiti otkrivanje tvoje nesreće?”

“Mislim da bih ti mogao oprostiti i puno veće grijehe, Lillian”, odgovorio je tonom koji je puno toga govorio.

“Ali prijevara je tako ružna, tako odvratna i obeščašćuje. Kako mi možeš tako lagano oprostiti?” pitala je savladana oprostom dobivenim bez zamjerke.

“Znači da bi ti bilo teško oprostiti tako nešto?” rekao je izrazom lica koji ju je uvijek zbunjivao.

“Da, bilo bi teško. No, onima koje volim mogla bih puno toga oprostiti zbog ljubavi.”

Iznenada je uzeo njezinu ruku. “Kako si se malo promijenila! Sjećaš li se našeg posljednjeg jahanja prije skoro pet godina?”

“Da, Paul”, odgovorila je odvrativši pogled. “I o čemu smo razgovarali?”

“O dijelu onih djetinjastih glasina kojih se dobro sjećam.”

“Kojeg dijela?”

“Lijepe ljubavne priče koju si mi ispričao.” Pogledala je prema gore u želji da pita je li Helenino djetinjstvo bilo uništeno kao i mladost.

Paul je ispustio njezinu ruku kao da joj je čitao misli i njegova je ruka sama krenula prema njezinim

janja

prsima kako bi se uvjerila da je medaljon i dalje ondje.

“Što sam ono rekao?” upitao je osmjehnuvši se njezinoj iznenadnoj sramežljivosti.

“Zavjetovao si se da ćeš, ako budeš živ, uspjeti i oženiti svoju ljubav.”

“I hoću”, rekao je s posebnim plamenom u očima.

“Što, oženit ćeš ju?”

“E da, to ću.”

“Oh, Paul, zar ćeš si privezati život za-”, riječ je jednostavno ostala neizrečena, ali gesta gnušanja dovršila je rečenicu.

“Za koga?” inzistirao je uzbuđeno.

“Za nevinašce lišeno razuma”, mucala je Lillian potpuno isključivši sebe iz njegova života.

“O kome govoriš?” pitao je potpuno zbunjeno.

“O sirotoj Helen.”

“O, Nebesa, tko ti je rekao tu laž?” glas mu se ispunio ozlojeđenošću i boli.

“Vidjela sam je, a nisi porekao njezin problem. Hester mi je potvrdila pa sam povjerovala. Jesam li krivo procijenila, Paul?”

“Da, okrutno. Slijepa je, ali nije idiot, hvala Bogu.”

Glas mu je bio tako gorljiv i ozbiljan, tako

janja

prijekoran da je Lillianin ponos popustio i slomljeno moleći oprost obuzeo njezino lice i istjerao najgorče suze koje je ikada ispustila.

U tom je trenutku zahvaljujući oštroj boli koju je osjetila shvatila koliko je voljela Paula i koliko ga je bilo teško izgubiti. Dječja simpatija razvila se u strast žene te u samo nekoliko kratkih tjedana prošla kroz mnoge faze ljubomore, nadanja, očaja i obmane. Radost koju je osjetila jer ga je ponovno vidjela, ponos koji je pogazila, zgražanje koje je u njoj uzrokovala Helen, olakšanje koje si nije htjela priznati kada je mislila da je sudbina postavila nepremostivu prepreku između Paula i njegove rođakinje, očaj kada je shvatila da je to samo umislila i bol koju je osjetila dok je slušala njegov govor o nepromijenjenoj odlučnosti da oženi svoju prvu ljubav — svi ovi osjećaji doveli su je do ovoga stanja i sada ju je napustila dragocjena samokontrola. Unatoč svim naporima da ih zadrži, suze su pronašle put. Paul ju je tješio obećajući potpuni oprost i Helenino prijateljstvo, sve čega se mogao sjetiti. Na kraju je, teškom se mukom izmaknuvši ruci koja joj je htjela namjestiti kosu, odlučno promrmljala: “Tako mi je žao zbog svega što sam rekla i učinila, tako me sram. Nikad se ne bih usudila upoznati Helen. Oprosti mi, zaboravi ovu glupost. Trenutno sam tužna i sjetna; godišnjica je tatine smrti, mama uvijek toliko pati da postajem nervozna.”

janja

“I tvoj je rođendan. Sjetio sam se i donio ti nešto za uspomenu, za uzvrat za onaj koji si ti meni davno dala. Sutra ću ti ispričati legendu vezanu uz ovaj talisman. Nosi ga za mene i Bog te blagoslovio, draga.”

Posljednje riječi izrekao je u žurbi. Vidjela je sjaj starog prstena, na ruci osjetila dodir brade i usana i Paul je nestao.

No, dok je odlazio rekao je sebi u bradu:

“Da, sutra će svemu doći kraj! Moramo sve riskirati i snositi posljedice. Ne želim više nikoga mučiti.”

janja

janja

SEDMO POGLAVLJE

TAJANSTVENI KLJUČ

janja

edforde, je li gospođa Trevlyn kod kuće?” pitao je Paul rano idućega jutra s ozbiljnim i odlučnim izrazom lica koji ga je činio deset godina starijim.

“Ne, gospodine, gospođa i gospođica Lillian rano su sinoć otišle u Hall.”

“Nema loših vijesti, nadam se?” plamen u očima mu se zapalio.

“Nisam ništa čuo, gospodine. Gospođica Lillian iznenada je poželjela otići i bila bi otišla sama, no gospođa se nije usprotivila shvaćajući da je najbolje da sada budu negdje drugdje.”

“Nisu ostavile nikakvu poruku za mene?”

“Jesu, gospodine. Hoćete li ući i pročitati poruku u miru? Zbunjeni smo i žalosni, ali ova soba je u redu.”

Vodeći ga do Lillianina budoara predao mu je poruku i nestao. Nekoliko gospođinih užurbanih riječi o tome kako joj je žao zbog potrebe da ovako iznenada nestanu, iako je odlazak ostao neobjašnjen, nekoliko riječi o tome kako se nada da će se sresti dogodine, Lillianine zahvale i pozdravi. Završila je ne spomenuvši

janja

Helen. Paul se nasmijao dok je bacao pismo u vatru: “Jadna žena, misli da je bijegom izbjegla opasnost, a Lillian pokušava sakriti svoju nevolju preda mnom. Nježno malo srce. Utješit ću ga bez odgađanja.”

Sjedio je promatrajući lijepu sobu punu detalja koji su odražavali njezinu prisutnost. Poklopac klavira bio je otvoren, a na njemu pjesma koju je volio; u košari pored započeti vez i naprstak; na pisaćem stolu nalazila se gomila papira, poderanih poruka, skica i ulaznica s balova; na podu je ležala rukavica boje bisera, a u vazi je venulo cvijeće koje je donio prije par dana. Kako je prelazio pogledom po prostoriji činilo mu se da je u sretnom snu, prerano prekinutom zvukom posluge koja je zatvarala kuću. To ga je probudilo, no ostao je zbunjeno stajati pokraj stola žudeći za pronalaženjem zaboravljenih tragova sebe.

“Dosta je bilo obijanja brava i tajnih poslova; ništa više neću činiti za nju. Ova krađa neće nikome nauditi i bez tužakanja.” Pokupivši rukavicu, Paul je nestao.

“Helen, vrijeme je. Jesi li spremna?” upitao je ulazeći u njezinu sobu nakon otprilike jednoga sata.

“Spremna sam.” Ustajući, ispružila je ruku ponosnim izrazom lica, potpuno suprotnim njezinoj bespomoćnoj gesti.

“Otišle su u Hall i moramo za njima. Besmisleno je

janja

i dalje čekati, s time ne dobivamo ništa; tvrdnja mora počivati na dokazima koje imamo ili će propasti zbog čekanja te jedne spone. Umoran sam od pretvaranja. Želim biti ja da mogu uživati u onome što sam osvojio, ako to ne izgubim.”

“Paul, što god da se dogodilo, zapamti da se moramo držati zajedno i kao i uvijek dijeliti dobro i zlo. Ja sam teret, ali ne mogu živjeti bez tebe, ti si moj svijet. Nemoj me ostaviti.”

Napipala je put do njega i skupila se u njegov snažni zagrljaj kao da je on njezino jedino prebivalište. Paul ju je privukao i sjetno rekao, milujući lijepo slijepo lice naslonjeno na njegovo rame: “Cara mia, bi li ti slomilo srce kada bih u posljednjem trenutku odustao i ostavio riječi neizrečene? Hrabrost me iznevjerava i unatoč teškoj prošlosti rado bih ih ostavio u miru.”

“Ne, ne, ne smiješ odustati!” zavapila je Helen gotovo ljutito, a uspavana južnjačka ćud navrla joj je u lice. “Čekao si tako dugo, radio tako vrijedno, toliko propatio — moraš dobiti zasluženu nagradu. Obećao si i moraš ispuniti obećanje.”

“Ali tako je plemenito opraštati, vratiti prokletstvu blagoslovom. Zašto ne bismo zakopali staru ratnu sjekiru i ispravili ono što je nekada davno pošlo po krivu? Njih su dvije tako nedužne, okrutno je kažnjavati njih za grijehe njihovih pokojnika. Gospođa

janja

je već dovoljno propatila, a Lillian je tako mlada, tako sretna, tako nespremna suočiti se s ovakvom zbrkom. O, Helen, milosrđe je uzvišenije od pravednosti.”

Paula je nešto duboko dirnulo i činilo se da Helen popušta, dok spomen Lillianina imena nije uzrokovao suptilnu promjenu u njoj. Boja joj je nestala s lica, njezine crne oči sada su bile nekako tmurne, a pogled nemilosrdan dok ga je snažno grlila krhkim ručicama: “Neću ti dopustiti da odustaneš. Jednako smo nevini kao i one, ali više smo patili i zaslužili smo što nam pripada. Ne moramo ispaštati za tuđe grijehe. Hajde, Paul, zaboravi te sentimentalne gluposti koje te obeshrabruju.”

Nešto ga je u njezinim riječima jako zaboljelo i povrijedilo. Lice mu se smračilo i odgurnuo ju je rekavši kratko: “Neka bude tako. Moramo ići za jedan sat.”

Navečer su gospođa Trevlyn i njezina kćer sjedile u osmerokutnoj sobi u Hallu. Bio je sumrak, a kako svijeće još nisu bile upaljene samo je plamen iz kamina ispunjavao prostoriju crvenkastim sjajem dajući Lillianinoj svijetloj kosi zlaćani sjaj i boju blijedom licu gospođe Trevlyn. Djevojka je sjedila ispred vatre, glave položene na ruke, pogleda prikovanog na žar, dok su joj misli putovale... Kamo? Gospođa je ležala na kauču u laganoj sjeni uznemireno gledajući kćer jer je njezino mlado lice preuzela neka mračna promjena koja je

janja

donijela nemir.

“Nisi raspoložena, ljubavi”, rekla je napokon prekinuvši dugu tišinu kada je Lillian nesvjesno uzdahnula tonuvši sve dublje u stolicu.

“Da, mama, nisam baš.”

“Što je, jesi li bolesna?”

“Nisam, mama. Mislim da je londonska radost ipak malo previše za mene. Premlada sam za to, kako često znaš reći, a našla sam je.”

“To je jedina briga koja te čini toliko blijedom i tmurnom, tjera da tako pognute glave dolaziš ovamo?”

Lillian je bila duša istine pa je nakon trenutka oklijevanja polagano odgovorila: “Nije samo to, mama. Zabrinuta sam zbog nečeg drugog. Nemoj me ispitivati zbog čega, molim te.”

“Ali moram pitati. Reci mi, dijete, zbog čega? Jesi li nekoga vidjela? Jesi li dobivala pisma ili te štogod drugo uzrujalo?”

Gospođu je preplavio nalet energije i podigla je ruku gledajući u djevojku sumnjičavo i uzbuđeno.

“Ne, mama, samo neke moje gluposti”, odgovorila je Lillian pomalo iznenađeno i posramljeno nakon što su riječi sišle s usana.

“Ah, ljubavne muke, ništa više? Hvala Bogu!”

janja

Gospođa je potonula u naslonjač kao da joj je pao kamen sa srca. “Pričaj mi o svemu, draga, nema pouzdanije osobe za povjeravanje od majke.”

“Draga si i možda čak možeš pomoći ako ti kažem o kakvoj se gluposti radi, ali sramim se”, mrmljala je. Popustivši neodoljivoj želji da se nekome povjeri, da zatraži savjet ili pomoć, izustila je gotovo nečujno: “Došla sam ovamo kako bih pobjegla od Paula.”

“Zato što te voli, Lillian?” namrštila se i nasmijala.

“Zato što me ne voli, mama.” Zarila je goruće obraze u dlanove preplavljena nekim nevinim stidom zbog priznanja ljubavi.

“Dijete moje, kako to? Ne može mi ne biti drago što te ne voli, iako me ispunjava tugom gledati tvoju bol. On nije za tebe, Lillian. Zapamti to i zaboravi taj prijelazni odnos proizašao iz djetinje bliskosti.”

“On je iz dobre obitelji, a sada je i jednako bogat, a k tome tako divan u srcu i izvanredan kao osoba”, uzdahnula je djevojka još uvijek skrivajući lice jer su suze klizile kroz njezine tanašne prste.

“Može biti, ali postoji neka tajna vezana uz njega. Imam neku neodređenu averziju prema njemu unatoč svemu što se dogodilo. No, dušo, jesi li sigurna da mu nije stalo do tebe? Činilo mi se da mu na licu čitam drugačiju priču i kada si molila da napustimo grad tako iznanadno mislila sam da je posrijedi tvoja želja da ga

janja

sačuvaš boli.”

“Htjela sam poštedjeti sebe. O, mama, on voli Helen i oženit će ju iako je slijepa. Rekao mi je to tako da ne sumnjam u to. Došla sam ovdje kako bih sakrila svoju tugu”, jecala je Lillian očajno.

Gospođa Trevlyn prišla joj je i privukla joj glavu na majčinske grudi i milujući je govorila: “Draga moja djevojčice, još je prerano da upoznaš ljubavne nevolje, a ja sam kažnjena zbog popuštanja tvom preklinjanju za jedan brz pogled u stvarni svijet. Sada je prekasno da te toga poštedim, odabrala si i sada moraš snositi posljedice, dušo. No, Lillian, ponos će biti tvoj saveznik u borbi protiv ove jalove ljubavi. Još ne može biti tako duboka, ipak Paula kao muškarca poznaješ prekratko da bi bila beznadno zaljubljena. Zapamti, postoje drugi muškarci — bolji, hrabriji, koji su te vrijedni. Život je dugačak i puno je još zadovoljstava koje trebaš kušati.”

“Ne boj se za mene, mama. Neću nas obeščastiti nekom sentimentalnom ludošću. Volim Paula, ali mogu pobijediti taj osjećaj, pobijedit ću ga. Daj mi malo vremena i opet ćeš vidjeti staru mene.”

Lillian je ponosno podigla glavu i zahvalnim poljupcem otišla kako bi si nasamo olakšala dušu. Nakon što je otišla, gospođa Trevlyn je duboko udahnula i zahvalno trljajući ruke mrmljala sebi u bradu: “Samo ljubavni jadi! Strahovala sam da je nova

janja

muka kao nekada davno. Sedamnaest godina šutnje, sedamnaest godina moje tajne strepnje i kajanja”, rekla je kružeći po sobi čvrsto stisnutih ruku i pogleda punog neopisive boli. “O, Richarde, Richarde! Davno sam ti oprostila i godinama u mukama ispaštala za sve nevine prijestupe! Za njezino sam dobro to činila i za njezino ću dobro i dalje šutjeti. Bog zna da ne tražim ništa za sebe osim spokoja i tvog oprosta.”

Pola sata kasnije Paul je stajao na vratima prostorije. Bilo je odškrinuto jer se obitelj nenadano vratila. Ušavši neopaženo, zaputio se u sobu u kojoj je obično boravila gospođa. Vatra je lagano gorjela, Lillianino mjesto bilo je prazno, a gospođa je spavala kao umirena uzdisanjem vjetra i dubokom tišinom koja je vladala prostorijom. Paul je stao i promotrio ju s velikim žaljenjem, a čvrst izraz lica mu se omekšavao dok je promatrao te upale oči, mrtvački blijede obraze, prerano posijedjele kovrče i nemirne usne koje su mrmljale i niti u snu nisu bile spokojne.

“Volio bih da je mogu ovoga poštedjeti”, uzdahnuo je sagnuvši se kako bi je probudio riječju. No, nije progovorio jer je odjednom zgrabila lančić koji je nosila oko vrata i, kao da se borila s nekom nevidljivom silom, glasno mumljajući stezala rukama zlatni medaljon. Paul se nagnuo i slušao kao da ga je prva riječ pretvorila u kamen, dok napadaj nije prošao i dok gospođa nije glasnim uzdahom utonula u dublji i

janja

mirniji san. Tada je, brzo bacivši pogled preko ramena, vješto otvorio ormarić, izvukao srebrni ključ, zamijenio ga ključem obližnjeg klavira i iskrao se iz kuće jednako nečujno kako je i ušao.

Te je noći, u njezinu najtamnijem satu prije zore, lik klizio sjenovitim parkom do njegova najmračnijeg kutka. Tamo se nalazila grobnica Trevlynovih i lik se zaustavio. Nejasna zraka svjetlosti probudila se u njegovoj ruci, zatim se začuo zvuk otvaranja rešetke, škripa hrđavih vrata, a nakon toga tama je progutala i lik i tračak svjetlosti.

Stojeći u grobnici, gdje je zrak bio gust i težak, blijeda je svjetlost osvjetljavala brdo lijesova koji su trunuli u nišama te dali sliku smrti koja se osjećala u zraku. Muškarac je povukao šešir preko očiju, privukao šal ustima i neustrašivo proučavao mjesto, iako su se u dubokoj tišini mogli čuti otkucaji njegova srca. Najbliže vratima stajao je lijes prekriven crnim baršunom i bogato ukrašen srebrnim ornamentima, sada zatamnjenim i prekrivenim prašinom. Trevlynovi su bili čvrsta porodica i posljednji je usnuli očito bio stasit jer je modemi lijes bio glomazan kao i stari hrastovi u kojima su bile položene kosti mnogih generacija. Podigavši lampion uljez je obrisao prašinu s pločice i pročitao ime RICHARD TREVLYN i datum te zadovoljno gurnuo ključ u bravu, podigao poklopac odvraćajući pogled kako bi se poštedio gledanja u

janja

posljedice koje je na tijelo ostavilo sedam godina te provukavši ruku do džepa na prsima izvukao složeni komadić pljesnivoga papira. Jedan brzi pogled bio je dovoljan; ponovno je zatvorio lijes, zaključao vrata, ugasio svjetlo te nestao poput duha u tami divlje listopadske noći.

janja

OSMO POGLAVLJE

KOJU?

janja

ospodin, moja gospođo.” Uzevši poruku sa srebrnog pladnja na kojemu ju je sluga donio, gospođa Trevlyn je pročitala ime “Paul Talbot” i ispod imena sljedeće riječi:

“Preklinjem vas da me primite.” Lillian je stajala iza nje i vidjela poruku. Pogledale su se i lice djevojke iznenada se ispunilo sjajem nade, ljubavi i čežnje, u koji majka nije mogla sumnjati, niti ga iznevjeriti.

“Primit ću ga”, rekla je.

“O, mama, tako si dobra!” zavapila je djevojka snažno je zagrlivši i dodajući bez daha: “Nije mene tražio. Ne mogu ga još vidjeti. Sakrit ću se u prostorijicu iz koje se mogu pojaviti ili pobjeći kada saznamo zašto je došao.”

Bili su u knjižnici, gdje je gospođa često sjedila prevladavši nelagodu zbog Lillian, koja je tu prostoriju voljela jer nije sadržavala loše uspomene. Dok je govorila, djevojka je otklizala u duboku nišu prozora i navukla teške zastore baš kada su se na pragu začuli Paulovi koraci.

Skrivajući nemir i znatiželju izvježbanim ženskim

janja

vještinama, gospođa je ustala i pružila mu ruku. Naklonio se, no nije prihvatio ruku. Počeo je glasom punim poštovanja, ali i nekih snažnih emocija: “Oprostite, gospođo Trevlyn. Poslušajte što imam za reći i ako mi nakon toga ponudite ruku, zahvalno ću je prihvatiti.”

Promotrila ga je i shvatila da je vrlo blijed, da mu oči blješte nekim suspregnutim uzbuđenjem i da se ponaša kao čovjek koji je skupio snage za obavljanje teškog, ali vrlo zanimljivog zadatka. Misleći da se radi o znakovima nervoze mladog zaljubljenika koji dolazi u prošnju, nasmijala se, ponovno sjela i mimo odgovorila: “Strpljivo ću poslušati. Govori slobodno, Paul, i zapamti da smo stari prijatelji.”

“Volio bih da to mogu zaboraviti. Zadatak bi mi bio mnogo lakši”, mrmljao je tonom u kojem su se ispreplitali osjećaji kajanja i odlučnosti, a kako se nagnuo nad stolicu nasuprot nje i obrisao mokro čelo, pogledao ju je izrazom dubokoga žaljenja, što joj je sledilo krv u žilama.

“Moram Vam ispričati dugu priču i moliti Vas oprost za sve što sam radio protiv Vas dok sam bio dječak. Bio sam vođen pogrešnim osjećajem dužnosti i slijepo sam ga slušao. Sada uviđam svoju pogrešku i kajem se”, rekao je zvučavši iskreno.

“Nastavi”, odgovorila je, a nejasan osjećaj jeze širio

janja

se cijelim njezinim bićem kao da se pripremala za nadolazeće iznenađenje. Zaboravila je na Lillian, na sve osim na čudan izgled mladića pred sobom i njegovih riječi koje je skamenjeno slušala. I dalje stojeći blijed i miran, Paul je govorio brzo, a pogled mu je otkrivao ozbiljnost, sažaljenje i grizodušje.

“Prije dvadeset godina jedan je Englez upoznao prijatelja u malenom talijanskom gradu, u kojemu je oženio prekrasnu ženu. Njegova je supruga imala jednako dražesnu sestru pa ju je mladić za vrijeme svog kratkog boravka zavolio i oženio — no, u tajnosti kako ga otac ne bi razbaštinio. Nakon nekoliko mjeseci Englez je pozvan kući kako bi preuzeo svoju titulu i vlasništvo, pošto je otac preminuo. Pošao je sam, obećavši supruzi da će poslati po nju kada sve bude spremno. Nikome nije rekao za taj brak planirajući iznenaditi prijatelje. Kratko je boravio u Engleskoj kada je primio pismo starog župnika jednog od talijanskih gradića u kojemu mu javlja da ga je kolera poharala i odnijela živote polovice stanovnika, među ostalim i život njegove žene i prijatelja. Ta je vijest oborila mladića, a kada se nakon mnogo vremena oporavio od tuge, zatvorio se u seosku kućicu i pokušao zaboraviti. Igrom slučaja upoznao je još jednu ženu i ponovno se oženio. Taman se prva godina tog braka primicala kraju, kada se pojavio prijatelj koji je navodno umro zbog kolere i obavijestio ga da mu je žena još živa i da mu je rodila dijete. U cijeloj strci i

janja

užasu epidemije svećenik je pomiješao dvije sestre — zapravo je umrla starija.”

“Da, da, znam, nastavi!” uzdahnula je gospođa napeto slušajući i ne skidajući pogled s pripovjedača.

“Taj se prijatelj suočio s velikom nesrećom nakon što je s preživjelom sestrom pobjegao iz sela osuđenog na propast. Dugo su čekali priliku da pišu, a i kada bi pisali, nisu dobivali odgovor, a dolazak u Englesku odgodile su i bolest i siromaštvo. Nakon što je dijete rođeno prijatelj je na ženin nagovor, a i zbog čežnje za vlastitom dobrobiti, došao ovamo i saznavši da je gospodin Richard oženjen požurio k njemu. Možemo samo zamisliti tugu i nevolju tog nesretnika. U tom je razgovoru prijatelj obećao sve ostaviti gospodinu Richardu te da će sakriti tajnu dok se ne pronađe neko rješenje; s tim se obećanjem vratio, da će čuvati i tješiti napuštenu ženu. Gospodin Richard napisao je istinu gospođi Trevlyn otkrivajući da će se ubiti jer je to bio jedini izlaz iz grozne situacije između dviju žena koje je toliko volio, a tako su nevine i nanesena im je nepravda. Pištolj je bio pripremljen, no smrt je stigla bez njegove pomoći i poštedjela ga grijeha samoubojstva.”

Paul je zastao kako bi došao do daha i gospođa Trevlyn ga je potaknula da nastavi i dalje nepokolebljiva i hladna kao mramorni kip pored nje.

janja

“Prijatelj je poživio tek toliko da dođe kući i ispriča priču. To je dotuklo ženu i umrla je zaduživši svećenika da djetetu pronađe oca i osigura mu očevo prezime. Obećao je. No, bio je siromašan, a dijete krhko, pa je čekao. Godine su prolazile i kada je dijete dovoljno odraslo da potraži roditelje i zatraži što mu pripada, dokazi o tom braku su nestali — sve što je ostalo bio je prsten, nekoliko pisama i ime. Svećenik je bio star, nije imao prijatelja, novca ili dokaza koji bi mu pomogli. No, bio je jak i pun nade pa sam, iako samo dječak, odlučio sam obaviti posao. Uspio sam doći do Engleske, do Trevlyn Halla, i različitim varkama (bilo je tu među ostalima, na što nisam ponosan, lažnih ključeva i odglumljenog mjesečarenja) skupljao dokaze. Ipak, nisam pronašao ništa što bi moglo stajati na sudu pošto nitko osim Vas nije znao gdje se nalazilo Richardovo priznanje. Pretražio sam svaku rupicu i kutak ovoga imanja, ali uzalud. To me bacilo u očaj. Otac Cosmo pozvao me u Italiju jer je Helen ostavljena meni na brigu. Starac je odano skupljao činjenice i ostavio iza sebe svjedoke o istinitosti njegove priče. No, u četiri godine nikada ih nisam upotrijebio, nikada pokušao dobiti titulu ili imanje.”

“Zašto ne?” uzdahnula je gospođa slabašnim šaptom, a nada se odjednom probudila.

“Jer sam bio zahvalan”, prvi put Paulov je glas

janja

zamucao.

“Bio sam stranac, a Vi ste me primili. Nikada to ne bih mogao zaboraviti, kao ni dobrotu poklonjenu napuštenom dječaku. To me raznježilo i rastužilo, a i kada sam radio pogrešnu stvar i kada sam bio daleko, srce me izdavalo. No, Helen mi nije davala mira; pod izlikom da je to za moje dobro prisiljavala me da održim obećanje pokojnoj majci i prijetila da će sve otkriti sama. Talbotova milostinja nije mi ostavila prostora za odgađanje i morao sam doći sam izvršiti najteži zadatak ikada. Bojao sam se da bi duga rasprava mogla završiti tužbom i mislio napraviti prvi korak, no sreća me pomilovala i pronašao sam posljednji komadić dokaza.”

“Pronašao! Gdje?” viknula je gospođa Trevlyn prestravljeno skočivši.

“U lijesu gospodina Richarda, gdje ste ga i sakrili ne usudeći se uništiti ga, a strahujući zadržati ga.”

“Tko me izdao?” Divljim pogledom pregledavala je prostoriju kao da se bojala sablasnih optužitelja.

“Vlastite usne, moja gospođo. Prošle noći došao sam razgovarati o ovome. Spavali ste i u nekom uznemirujućem snu govorili o papiru sigurnom u rukama svog autora, te o svom blagu koje ondje počiva pod ključem koji ste danonoćno čuvali. Prisjetivši se Hesterinih priča uzeo sam ključ iz Vaše bespomoćne

janja

ruke, pronašao papir na mrtvim prsima gospodina Richarda i sada zahtijevam da priznate svoj dio sudjelovanja u ovoj tragediji.”

“Priznajem! Priznajem! Priznajem i popuštam, odričem se svega, tražim samo milost za svoje dijete.”

Gospođa Trevlyn pala je pred njim na koljena pokorno preklinjući jer je u olupinama ženskog ponosa i zemaljske sudbine majčinsko srce još bilo prilijepljeno uz svoje najdraže.

“Tko će je žaliti ako ne ja? Bog zna da bih je poštedio svega ovoga da sam mogao, no Helen nije htjela šutjeti i natjerala me da završim što sam započeo. Recite to Lillian, ne dozvolite da me zamrzi.”

Dok je Paul govorio zastori su se razdvojili i nježno i nestrpljivo pojavila se Lillian, drhteći od uzbuđenja zbog razgovora s njim, no svjesna samo jednoga osjećaja dok mu se bacala u zagrljaj s velikim oduševljenjem: “Brate! Brate! Sada te mogu voljeti!”

Paul ju je privio k sebi i na trenutak zaboravio sve osim zadovoljstva i sreće koje je osjećao. Lillian je progovorila prva gledajući ga kroz suze nježnosti i dragosti, dok je njezina ručica dodirivala njegov obraz: “Sada mi je jasno zašto sam te toliko voljela i sada te mogu gledati kako ženiš Helen, a da mi se pritom ne slomi srce. O, Paul, i dalje si moj i ništa drugo nije mi važno.”

janja

“Ali, Lillian, nisam tvoj brat.”

“Za ime Boga, što si onda?” viknula je istrgnuvši se iz zagrljaja.

“Tvoja ljubav, najdraža!”

“Tko je onda nasljednik?” zahtijevala je gospođa Trevlyn pružajući ruke prema Lillian koja je tražila zaštitu u njezinu naručju.

“Ja sam.”

Helen je progovorila. Stajala je na pragu sa snažnim, oholim izrazom na tom lijepom licu.

“Loše si ispričao priču, Paul”, rekla je zajedljivim tonom. “Zaboravio si mene, moju nesreću, moju usamljenost i pretrpljenu nepravdu, prirođenu čežnju djeteta da očisti majčinu čast i zatraži očevo ime. Ja sam najstarija kći gospodina Richarda. Mogu dokazati rođenje i zahtijevam svoje pravo, koje dokazuju njegove vlastite riječi.”

Napravila je stanku, no nitko nije govorio. Drhtavim glasom rekla je: “Paul je obavio svoj dio posla i dobit će nagradu. Ja samo želim očevo ime. Titula i bogatstvo ne znače mi ništa. Priželjkivala sam ih i dobila kako bih ih predala tebi, Paul, jedini prijatelju, uvijek tako stvaran i nježan.”

“Ne želim ništa od toga”, odgovorio je gotovo bijesno. “Održao sam svoje obećanje i slobodan sam.

janja

Sama si odlučila dobiti svoje, iako sam ti ponudio sve u zamjenu za šutnju. Tvoje je s pravom — uzmi i uživaj ako možeš. Ne želim nagradu za ovakav posao.”

Okrenuo se od nje s pogledom koji bi je, da ga je mogla vidjeti, presijekao posred srca. No, osjetila ga je i činilo se da je produbio osjećaj neke tajne boli jer je stavivši ruku na prsa u znak duboke patnje dramatično rekla: “Da, zadržat ću sve pošto gubim sve ostalo. Dosta mi je sažaljenja. Moć je slatka i upotrijebit ću je. Idi, Paul, ako možeš budi sretan s bezimenom ženom i tuđim žaljenjem ili zadovoljstvom što si pogazio ponos.”

“O, Lillian, kamo ćemo? Ovo više nije naš dom, tko će nas sada primiti”, rekla je jecajući gospođa Trevlyn, očajna i slomljenoga duha zbog same pomisli na sram i tugu koja će zadesiti njezino nevino dijete.

“Ja ću.” Paulovo lice zasjalo je ljubavlju i odanošću u koje nisu mogle posumnjati. “Gospođo, pružili ste mi dom kada sam bio beskućnik, dopustite mi da se odužim. Lillian, volio sam te otkad sam kao zaljubljeni dječak nosio tvoju fotografiju na prsima i molio se da te osvojim u ovome životu. Nisam se usudio ranije progovoriti, ali sada, kada postoje neke prijetnje tvome srcu, moje je otvoreno da te prihvati. Dođite, obje. Dopustite mi da vas zaštitim i pazim na vas, da se iskupim za bol koju sam vam nanio.”

janja

Bilo je nemoguće odoljeti iskrenosti i uvjerljivosti njegova glasa, nježnosti u njegovim postupcima dok je dva napuštena, izgubljena i nevina bića prihvaćao u svoje sklonište snage i ljubavi. Instinktivno su se priljubile uz njega osjećajući jačinu prijateljstva koje nije mogla poljuljati ni najveća nesreća.

Rječita tišina nadvila se nad prostoriju, praćena samo jecajima, šapatom zahvalnosti i obećanjima bez glasa, samo rukama, poljupcima, pogledima. Helen je ostala zaboravljena sve dok Lillian, čiji je prilagodljivi duh otresao tugu kao što cvijet otresa kapi kiše, nije pogledala u Paula s osmijehom i u suzama, a pritom ugledala usamljeni lik u sjeni. Stav joj je bio tako patetičan — stajala je na pragu jer je zapravo nitko nije pozvao, a u čudnoj sobi nije znala kamo; ruke je spojila ispred lica kao da su te slijepe oči vidjele radost koju ne mogahu podnijeti, a pod nogama joj je ležao izblijedjeli papir koji joj je pružao pusti položaj, titulu bez ljubavi. Ne sluteći kolika se borba odvija u tom mladom srcu između ponosa i strasti, ljubomore i velikodušnosti, rekla je glasom najiskrenijeg žaljenja i iskrene dobrohotnosti: “Jadna djevojka! Ne smijemo je zaboraviti jer je sa svim svojim bogatstvom siromašnija od nas. Imamo istoga oca i trebale bismo se voljeti unatoč nesreći. Helen, mogu li te zvati sestrom?”

“Ne još. Pričekaj da to zaslužim.”

Kao da je njezin slatki glas upalio plamen

janja

plemenitosti u njezinu srcu, Helenin se izraz lica promijenio dok je trgala papir na komadiće govoreći odrješito i razdragano: “I ja mogu biti velikodušna. I ja mogu opraštati. Zakopavam prošlost. Pogledajte! Odustajem od svog nauma, trgam dokaze te obećajem vječnu tišinu i da ću uvijek ostati Paulova rođakinja. Da, sretni ste jer se volite!” viknula je, a iznenada su joj na oči navrle suze. “Oh, oprostite mi, sažalite se nada mnom i primite me jer sam sama u tami!”

Na takvo preklinjanje mogli su dati samo jedan odgovor. Poželjeli su joj dobrodošlicu riječima koje su zapečatile ovo kućanstvo kao zajednicu obavijenu velom tajne i obilježenu velikom žrtvom.

Bili su sretni, a svijetu nikada nije obznanjeno koja je to tajna veza koja ih tako odano povezuje. Nitko nikada nije saznao kakvu je tajnu tragedije života i smrti otključavao srebrni ključ.

janja

janja

I

janja

to je ovo?” upitala je Evelyn otvarajući izblijedjelu zlatnu kutiju i znatiželjno proučavajući njezin sadržaj.

“Sjeme neke egipatske biljke”, odgovorio je Forsyth, preko čijeg se tamnog lica navukla sjena dok je spuštao pogled na tri grimizna zrna položena na bijeli dlan koji se pružao prema njemu.

“Gdje si ih nabavio?” upitala je djevojka.

“To je neobična priča koja će te progoniti ako ti je ispričam”, rekao je Forsyth odsutno, što je snažno raspirivalo njezinu znatiželju.

“Molim te, ispričaj mi — volim čudne priče i nikada mi ne predstavljaju problem. Usto, tvoje su priče uvijek zanimljive, ispričaj mi”, zavapila je gledajući ga molećivo i odlučno tim dražesnim očima koje je bilo naprosto nemoguće odbiti.

“Požalit ćeš, znam to, a možda ću i ja. Unaprijed te upozoravam da onome tko posjeduje to sjeme prijeti velika nesreća”, rekao je Forsyth smiješeći se. Skupio je svoje tamne obrve i promatrao rumeno stvorenje pred sobom s dragošću, ali i crnom slutnjom.

janja

“Pričaj, ne bojim se tih lijepih atoma”, odgovorila je samouvjereno kimnuvši.

“Tvoja želja moja je zapovijed. Dopusti da utvrdim činjenice pa ću započeti”, odvratio je Forsyth brzo se krećući naprijed-nazad s odsutnim pogledom osobe koja okreće stranice prošlosti.

Evelyn ga je pogledala i vratila se poslu, ili igri, što je ovaj zadatak predstavljao ovom malenom živahnom biću, napola djevojčici, a napola ženi.

“Dok sam bio u Egiptu”, započeo je Forsyth polako, “jednoga sam dana pošao u razgledavanje Keopsove piramide sa svojim profesorom Nilesom i vodičem. Niles je bio lud za starinama svih vrsta, a slijedeći znatiželju zaboravljao je na vrijeme, opasnosti i iscrpljenost. Pregledavali smo piramidu uzduž i poprijeko kroz uske hodnike, pritisnuti težinom prašine i nedostatkom zraka, iščitavali zapise na zidovima spotičući se na krhotine sarkofaga i gledajući se oči u oči s prikazama koje su nam se priviđale u oblicima koje su stvarale krhotine na policama, gdje se godinama odlagala i taložila smrt. Nakon nekoliko sati bio sam očajnički umoran i preklinjao profesora da se vratimo. Međutim, on je čvrsto odlučio istražiti određena mjesta i od tog nauma nije planirao odustati. Budući da smo imali samo jednog vodiča, bio sam prisiljen ostati, no Jumal je, moj čovjek, vidjevši kako sam iscrpljen, predložio da ga pričekamo u jednom od

janja

većih prolaza dok on ne ode po drugog vodiča za Nilesa. Uvjerio nas je da smo sto posto sigurni ne budemo li napuštali ovo mjesto te obećao da će se brzo vratiti pa smo pristali na dogovor. Profesor je sjeo i počeo bilježiti detalje svog istraživanja, a ja sam se ispružio na mekanome pijesku i utonuo u san.

Iz dubokog sna prenuo me osjećaj neopisive jeze koja prožme čovjeka u opasnosti. Ustavši i ogledavši se oko sebe, shvatio sam da sam ostao potpuno sâm. Jedna je baklja tinjala na mjestu gdje ju je Jumal i ostavio, no Nilesa i njegova svjetla nije bilo na vidiku. Na trenutak me obuzeo strašan, beznadan osjećaj samoće. Usprkos tome, uspio sam se sabrati i odlučio pažljivo pogledati oko sebe. Na komadiću papira zakačenom o rub mog šešira odloženog pored mene, profesorovim su rukopisom bile ispisane ove riječi:

Vratio sam se nazad kako bih osvježio pamćenje na određena mjesta. Nemoj ići za mnom dok se Jumal ne vrati. Ja mogu pronaći put do tebe, imam trag. Lijepo spavaj. Veličanstveno snivaj o faraonima.

N.N.

Isprva sam se nasmijao starom entuzijastu, a zatim me obuzeo nemir te sam, otkrivši debelo uže privezano za srušeni kamen i zaključivši da se radi o tragu koji je

janja

spomenuo, odlučio poći za njim. Uže je ostalo netaknuto za Jumala. Uzeo sam baklju i počeo pratiti svoje stope zavojitim prolazima. Često sam vikao, no odgovora nije bilo. Nastavljao sam u nadi da ću iza svakog nadolazećeg ugla ugledati starca nadvijenog nad neku ustajalu relikviju. Odjednom, kraj užeta. Spustivši baklju uvidio sam da se stope nastavljaju.

Nepromišljen tip, sigurno će se izgubiti, pomislio sam sada već zaista zabrinut. Kako sam zastao, do mene je dopro prigušen glas. Odgovorio sam i pričekao, zatim ponovno viknuo. Odvratila je još tiša jeka. Niles je očigledno nastavljao, a odjeci niskih i skučenih hodnika navodili su ga na pogrešan put. Nije bilo vremena za gubljenje pa sam zanemario sve, zabio baklju u duboki pijesak kao podsjetnik koji je ukazivao na trag te otrčao ravnim prolazom pred sobom vičući kao neki luđak. Nisam mislio gubiti svjetlost iz vida, no u silnoj želji da pronađem Nilesa, skrenuo sam s glavnoga puta i požurio prateći odjeke njegova glasa. Moje je oči uskoro obradovao pogled na svjetlost baklje koju je nosio, a stisak njegovih dršćućih ruku rekao je sve o agoniji koju je proživio.

“Napustimo već jednom ovo grozno mjesto”, zavapio je brišući velike kaplje s čela.

“Dođite, nismo daleko od traga. Čim dođemo do njega, sigurni smo.” Dok sam izgovarao posljednje riječi proželi su me trnci zbog savršenog labirinta uskih

janja

prolaza koji se prostirao pred nama.

Pokušavao sam se ravnati prema oznakama koje sam u žurbi krajičkom oka zamijetio, a prateći otiske stopala u pijesku zaključio sam da se nalazimo negdje blizu svjetla. Međutim, do nas nije dopirao ni tračak svjetla. Kleknuo sam kako bih pobliže proučio otiske te, na vlastitu nesreću, shvatio da pratimo pogrešne. Naime, s otiscima čizama s debelom petom preplitali su se otisci bosih nogu. Ondje nismo imali vodiča, a Jumal je nosio sandale.

Ustajući i upirući prstom u izdajnički pijesak i tinjajuće svjetlo, suočio sam Nilesa s jednom riječju, izrečenom očajničkim tonom: Izgubljeni! Mislio sam da će starac biti preplavljen emocijama, no, na moje iznenađenje, ostao je pribran, kratko razmislio te tiho nastavio:

“Ovuda su i prije nas prolazili ljudi; pratimo njihove stope i one će nas, ako se ne varam, odvesti do širokih prolaza, otkuda ćemo se lako snaći.”

Hrabro smo krenuli, sve dok profesor nije krivo stao pa snažno tresnuo na pod sa slomljenom nogom i gotovo ugaslom bakljom. Taj nam je događaj stvorio velike poteškoće pa sam izgubio svu nadu i odlučio ostati pored jadnog čovjeka, koji je ležao osjećajući iscrpljenost, kajanje i bol.

“Paul,” rekao je. “Ako ne misliš otići, možda postoji

janja

još nešto što možemo pokušati. Sjećam se priče o skupini izgubljenih istraživača poput nas, koji su se uspjeli spasiti uzrokujući požar. Dim se širio brže od zvuka ili svjetlosti, a vodič je nevjerojatnom brzinom shvatio narav neobične magle, pratio je do izvora i spasio cijelu skupinu. Predlažem da napravimo požar i vjerujemo u Jumala.”

“Požar bez drva?” počeo sam, no prekinuo me pokazujući na policu iza mene, koju u tami uopće nisam primijetio. Na polici se nalazio rastrgani sarkofag. Razumio sam što mu prolazi kroz glavu — mogli bismo slobodno upotrijebiti ove suhe krhotine kovčega što leže posvuda, ionako ih ima na stotine. Protegnuo sam se do police i povukao sarkofag očekujući da je prazan, no kako je pao, uz tresak se otvorio i iz njega se otkotrljala mumija. Iako sam bio navikao na takve prizore, ovaj me malo uzdrmao. Činjenica da smo u opasnosti očito se poigravala sa živcima. Novootkrivenu kukuljicu odložio sam na stranu te raskomadao kovčeg i zapalio hrpu drveta plamenom baklje. Bijeli dim brzo se proširio trima hodnicima, dok smo mi stajali i čekali na njihovu račvanju nalik na kakvu ćeliju.

Za vrijeme zaokupljenosti požarom Niles je, zaboravivši na bol i na opasnost, dovukao mumiju bliže i stao ju zainteresirano proučavati dokazujući da njegova strast za starinom i znanjem vlada njegovim

janja

bićem čak i u susretu sa smrću.

“Dođi, pomozi mi ovo odmotati. Oduvijek sam želio biti prvi koji će vidjeti i osigurati čudesna blaga ostavljena ovako zavijena i namotana u plahte. Radi se o ženi. Mogli bismo biti svjedoci nečemu vrlo rijetkom i vrijednom”, rekao je počevši s odmotavanjem vanjskih slojeva platna, iz kojih se oslobodio snažan miris.

Nerado sam poslušao. U kostima ove nepoznate žene bilo je nečega što me ispunjavalo jezom. Bio sam prisiljen pronaći način da si ispunim vrijeme i zabavim tog jadnika pa sam pomogao, pitajući se pritom je li ova ružna crna stvar zaista nekada bila dražesna Egipćanka nježnog pogleda. Iz vlaknastih nabora slojevitog omotača počeli su ispadati ljepljivi komadići, zapuhujući nas svojim snažnim i intenzivnim mirisom, zatim stare kovanice i nekoliko rijetkih komada nakita, koje je Niles znatiželjno proučavao. Naposljetku, na tijelu je ostao posljednji zavoj. Glavica je bila ogoljena, a oko nje su još uvijek u pletenicama padali ostaci nekada bujne i raskošne kose. Zgrčene ruke prekrižene na prsima skrivale su tu zlatnu kutijicu.

“Ah!” zavapila je Evelyn izbacivši je zgroženo iz malenih rumenih dlanova.

“Ne, nemojte odbaciti blago jadne malene mumije. Ja si zapravo nikada nisam oprostio što sam joj ga

janja

ukrao. A niti što sam je spalio”, rekao je Forsyth ubrzavši poteze kista, kao da je prizivanje sjećanja na to iskustvo pružilo nalet energije njegovoj ruci.

“Spalio si ju? O, Paul, kako to misliš?” upitala je djevojka uspravljajući se u stolici ispunjena uzbuđenjem.

“Ispričat ću ti. Dok je trajala naša zaokupljenost Madame la Momie, naša se vatra polagano gasila jer je drvena kutija suha poput baruta izgorila u trenu. Naša su srca brže zakucala zbog slabašnog udaljenog zvuka koji se probio do naših ušiju. Niles je počeo vikati da bacimo što više drva u vatru jer nam je Jumal za petama i jer smo zauvijek izgubljeni ako sada dopustimo da dim iščezne. Odgovorio sam mu da drveta više nema jer je lijes bio vrlo malen te počeo trgati dijelove svoje odjeće koji bi mogli brzo gorjeti, stavljao ih na hrpu te gurao na žar. Niles je učinio isto, no vatra je u hipu progutala lagane tkanine ne otpuštajući nimalo dima.

“Spali to!” zapovjedio je profesor upirući prstom u mumiju.

Kratko sam oklijevao, no ubrzo je opet do nas stigao slabašan zvuk Jumalova roga. Život mi je bio drag. Nekoliko nas osušenih, smežuranih kostiju može spasiti. Poslušao sam ga u tišini.

Iz zapaljene mumije oslobodio se sumoran plamen

janja

i podigao težak dim, koji se, prijeteći da će nas ugušiti svojom mirisnom magluštinom, počeo kotrljati skučenim hodnicima. Počeo sam osjećati vrtoglavicu, slika mi je zaplesala pred očima i počele su mi se priviđati raznorazne prikaze, a dok sam pokušavao upitati Nilesa zašto je tako zadihan i blijed, izgubio sam svijest.

Evelyn je duboko udahnula i odložila mirisne predmete, kao da su je deprimirali. Forsythovo crnomanjasto lice bilo je ozareno od uzbuđenja, a crne su mu oči svjetlucale kada je dodao brzo se osmjehnuvši:

“To je sve, Jumal nas je našao i izveo, a mi smo se odrekli piramida za cijeli život.”

“Ali... Kutijica, kako si je uspio zadržati?” upitala je Evelyn pogledavajući je iskosa dok je sjajila obasjana suncem.

“Ponio sam je kao suvenir. Niles je zadržao ostale drangulije.”

“Ali rekao si da je onome tko posjeduje to grimizno sjeme predodređena velika nesreća”, ustrajala je djevojka, čija se mašta razbuktala nakon ispričane priče. Također, imala je osjećaj da joj je nešto prešutio.

“U tim ostacima Niles je pronašao komadić pergamenta, dešifrirao ga i otkrio da poruka govori da je mumija koju smo tako eleganto spalili bila tijelo

janja

poznate čarobnice, koja je priredila kletvu onome tko ju bude uznemiravao dok počiva. Naravno da ne vjerujem da to ima ikakve veze s prokletstvom, no činjenica je da Niles otad nije imao sreće. On kaže da se jednostavno nikada nije oporavio od pada i od šoka koji je doživio taj dan. Ipak, ponekad se pitam doprinosim li ja širenju kletve zbog svoje sklonosti praznovjerju, a i jer me ta mumija i dalje proganja u snovima.”

Izrečene rečenice popratila je duga tišina. Paul je nastavio mehanički slikati, a Evelyn je ležala gledajući ga vrlo zamišljeno. U njezinoj naravi naprosto nije bilo mjesta turobnim razmišljanjima, baš kao što u podne nema mjesta niti jednoj sjeni te se nasmijala svojim osobitim, veselim smijehom i znakovito pogledala kutijicu:

“Zašto ih ne bi posadio i saznao kakav će začudan cvijet niknuti?”

“Sumnjam da bi išta niknulo nakon što je sjeme stoljećima stajalo stisnuto u mumijinoj ruci”, odgovorio je Forsyth ozbiljno.

“Onda dopusti meni da pokušam. Znaš da je sjeme pšenice iz sarkofaga niknulo, zašto ne bi i ove lijepe sjemenčice? Tako bih ih voljela gledati kako rastu; mogu li, Paul?”

“Ne, radije bih taj misterij ostavio neriješen. Ne

janja

znam, imam čudan osjećaj u vezi s tim sjemenkama i ne želim se petljati, niti dopustiti bilo kome koga volim da se miješa. Možda su zapravo neki stašan otrov ili imaju zle moći. Očito su čarobnici bile važne kada ih je čvrsto stiskala čak i u grobu.”

“Kako možeš biti tako blesavo praznovjeran. Budi darežljiv i pokloni mi jednu, samo da vidim hoće li iz nje štogod izrasti. Hajde, platit ću ti”, izrekavši molbu svojim najljupkijim glasom, lagano ga je poljubila u čelo.

No, Forsyth nije popuštao. Nasmijao se i uzvratio joj topli zagrljaj, a zatim bacio sjemenje u vatru. Vratio joj je zlatnu kutijicu i rekao: “Najdraža, napunit ću je dijamantima ili bombonima, čime god želiš, ali neću dopustiti da se poigravaš tim vještičjim čarolijama. Osim toga, imaš dovoljno svojih pa zaboravi te lijepe sjemenčice i dođi vidjeti kakvo sam divno ulje na platnu napravio za tebe.”

Evelyn se namrštila, a zatim nasmijala. Začas su zaljubljeno koračali obasjani proljetnim suncem i uživali u sretnim nadanjima i maštanjima, neopterećeni zloslutnim strahom.

janja

II

janja

raga, imam iznenađenje za tebe”, rekao je Forsyth jedno jutro tri mjeseca kasnije, na dan njihova vjenčanja.

“I ja imam jedno za tebe”, odgovorila je slabašnim osmijehom.

“Kako si blijeda, kako si mršava! Ova svadbena užurbanost previše je za tebe, Evelyn”, rekao je nježno, ali zabrinuto, gledajući neobično bljedilo i stišćući slabašnu ručicu.

“Tako sam umorna”, rekla je i iscrpljeno naslonila glavu na prsa svoje ljubavi. “Niti san, niti hrana, niti zrak ne daju mi snagu, a ponekad mi umom zavlada čudna pomutnja. Mama kaže da je to zbog vrućine, no ja drhtim čak i na suncu, a noću gorim u vrućici. Paul, dragi, drago mi je što ćeš me odvesti da živimo mirnim obiteljskim životom, no bojim se da neće dugo trajati.”

“Moja maštovita ženice! Umorna si i uzrujana zbog svih ovih briga, no nekoliko tjedana na selu vratit će nam cvatuću Eve. Nisi li znatiželjna zbog mog iznenađenja?” upitao je kako bi joj odvratio misli.

Zainteresiranost je bljesnula u njezinu dotad

janja

praznome pogledu, no kako je razgovor odmicao, morala je ulagati sve više truda kako bi nastavila usredotočeno pratiti njegove riječi.

“Sjećaš se dana kada smo pretraživali staru sobu?”

“Sjećam se”, osmijeh joj je prešao preko usana.

“Sjećaš se kako si žarko željela zasaditi one čudne crvene sjemenčice koje sam ukrao mumiji?”

“Sjećam se”, u njezinim se očima pojavio plamen.

“Onda se sjećaš i da sam ih bacio u vatru i vratio ti kutijicu. No, kada sam se vratio u sobu kako bih prekrio sliku, našao sam jednu sjemenku na sagu. Iznenadna želja da ugodim tvojemu hiru navela me da sjemenku pošaljem Nilesu, zamolim ga da je zasadi i da mi javlja kako napreduje. Danas mi se prvi put otad javio i izvijestio da je biljka čudesno narasla, čak i propupala te da namjerava, ako procvjeta na vrijeme, cvijet pokazati znanstvenicima na velikome skupu, nakon kojega bi mi mogao otkriti pravo ime i osobitosti biljke. Prema njegovu opisu zaista je neobična i čarobna, stvarno sam nestrpljiv da je vidim.”

“Ne trebaš čekati. Mogu ti pokazati biljku u cvatu”, pozvala ga je opčinjenim osmijehom, dotad strancem na njezinu licu.

Vidno iznenađen, Forsyth ju je pratio do njezina malenog budoara, a tamo je, obasjana zrakama sunca,

janja

stajala nepoznata biljka.

Na tanahnim grimiznim stabljikama bujali su snažni, jarki, zeleni listovi, a iz njihove je sredine izvirao jedan cvijet, bijel poput duha. Oblikom je nalikovao na kobru, dva grimizna prašnika podsjećala su na rašljasti jezik zmije, a na laticama su sjajile točkice poput kapljica rose.

“Neobičan i tajanstven cvijet! Ima li miris?” pitao se Forsyth počevši ga proučavati, pritom zaboravljajući pitati kako je uopće onamo dospio.

“Nema, to me jako razočaralo pošto sam inače tako zanesena mirisima”, odgovorila je djevojka nježno dodirujući listove koji su podrhtavali pod njezinim prstima, dok su grimizne stabljike dobivale intenzivniju boju.

“A sada mi ispričaj”, rekao je Forsyth nakon nekoliko minuta šutnje.

“Jednostavno, na sag su pale dvije sjemenke. Bila sam tamo prije tebe i uzela jednu, stavila je u najbolju i najhranjiviju zemlju koju sam mogla pronaći, brižno zalijevala. Iznenadila me brzina njezina rasta nakon što je proklijala. Držala sam je u tajnosti jer sam te htjela iznenaditi, no ovaj se pupoljak predugo držao tako da sam morala čekati. Dobar je znak da cvate baš danas, a kako je gotovo bijel, mislila sam ga danas nositi. Zavoljela sam ga, ipak sam tako dugo brinula o njemu

janja

kao o kućnom ljubimcu.”

“Unatoč nevinoj boji, na tvome ga mjestu ne bih nosio. Ta biljka izgleda zaista zločesto s tim zmijskim jezikom i neprirodnom rosom. Pričekaj da nam Niles kaže o čemu se radi pa je nastavi njegovati kao ljubimca ako je bezopasna. Možda ju je mala čarobnica njegovala kao simbol ljepote — te su Egipćanke bile sklone raznim maštarijama. Lukavo si preokrenula iznenađenje. No, opraštam ti jer ću za nekoliko sati staviti prsten na tu tajnovitu ruku. Kako li je samo hladna! Dođi u vrt da malo povratiš snagu i boju za večeras, ljubavi.

Međutim, navečer nitko nije mogao prigovarati djevojci zbog njezina bljedila — sjala je poput cvijeta divlje ruže, u pogledu joj je iskrio plamen, jarko crvene usne žarile su se, a činilo se i da joj se vratila uobičajena živahnost. Bila je predivna, nije bilo blistavije i rumenije mladenke pod nejasnim velom. Mladoženja se zaista zapanjio kada je ugledao kakva je to gotovo nezemaljska ljepota preobrazila ono blijedo, malaksalo biće od jutros u ovu ozarenu ljepoticu.

Vjenčali su se, a sudeći prema silnoj ljubavi, količini blagoslova, lijepih darova i želja kojima su bili obasuti, ovaj je par bio istinski sretan. No, čak i u zanosu koji je osjećao u trenutku kada je postala njegova, Forsyth je zabrinuto promatrao kako je ledena bila ručica koju je držao, kako grozničavo duboka boja mekanog obraza

janja

koji je ljubio, kako je neobična vatra gorjela iz nježnih očiju koje su ga tako željno gledale.

Puna živosti i lijepa poput vile, nasmiješena je mladenka sudjelovala u svim aktivnostima svečanosti te duge večeri. Naposljetku, kada je živost počela iščezavati, oči koje su je s ljubavlju promatrale pripisale su to prirodnoj iscrpljenosti zbog velikih uzbuđenja i sitnih sati. Čim su posljednji gosti napustili slavlje, Forsythu je prišao sluga i predao mu pismo s oznakom “žurno”. Brzo je rastrgao omotnicu i pročitao poruku profesorova prijatelja:

“Dragi gospodine,

jadni je Niles preminuo prije dva dana, iznenadno, u Klubu znanstvenika. Posljednje riječi koje je izrekao bile su ove: Reci Paulu Forsythu da se čuva Mumijina prokletstva jer me taj kobni cvijet ubio!

Okolnosti njegove smrti bile su čudnovate pa ću Vam napisati nešto o njima. Rekao nam je da posljednjih nekoliko mjeseci promatra nepoznatu biljku te ju jedne večeri donio kako bismo je zajedno pregledali. Tijekom večeri zaokupile su nas raznorazne teme i zadržale nas do kasnih večernjih sati, tako da smo biljku zaboravili. Profesor ju je nosio zataknutu u rupici za gumb. Bila je to neobična biljka s bijelim, zmijolikim cvijetom i

janja

blijedim sjajnim točkama koje su postepeno postajale jarko crvene, sve dok latice nisu počele izgledati kao da su pošpricane krvlju. Još je nešto bilo neobično — profesor, koji je dotad bio izrazito blijed i iznemogao, činio se izrazito dobre volje, gotovo neprirodno živahan. Pri kraju sastanka, usred žive rasprave, iznenada je pao, kao pogođen. Potpuno van sebe prenesen je kući, gdje se uspio nakratko pribrati i izgovoriti riječi koje sam ranije naveo. Nakon toga, umro je u agoniji, buncajući o mumijama, piramidama, zmijama i nekom kobnom prokletstvu koje je na njega bačeno. Nakon smrti na koži su mu se pojavile blijedocrvene točke, baš poput onih na cvijetu, a tijelo mu se smežuralo poput osušenog lista. Na moju inicijativu biljka je pregledana i proglašena bez sumnje jednim od najsmrtonosnijih otrova poznatih među egipatskim čarobnicama. Biljka lagano upija životnu snagu osobe koja ju njeguje, a cvijet nošen dva do tri sata uzrokuje ili ludilo ili smrt.”

Forsyth je prestao čitati, a papir mu je ispao iz ruke — požurio je u sobu u kojoj je ostavio svoju mladu ženu. Kao pokošena umorom i iscrpljenošću, Evelyn se ispružila na kauču, gdje je nepomično ležala, dok joj je lice bilo napola pokriveno velom.

“Evelyn, najdraža! Probudi se i odgovori mi! Jesi li

janja

danas nosila onaj čudni cvijet?” jecao je Forsyth odmičući mutni zaklon s njezina lica.

Nije trebala odgovoriti jer je ondje, na njezinim prsima, sablasno sjajio kobni cvijet, čije su bijele latice sada bile istočkane grimiznim točkama, jasnim poput svježe prolivene krvi. Zaprepašten iznenadnim odlaskom svoje drage na vječni počinak, nesretni mladoženja jedva da je i vidio cvijet. Izgledala je blijedo i iscrpljeno, izobličeno zbog pogubnog djelovanja biljke koja je iz nje iscrpila život. Iz njezinih su očiju nestali znakovi prepoznavanja, sa usana tragovi govora, a iz ruku iščeznule naznake pokreta — jedino su slab dah, slabašno treperenje pulsa i širom otvorene oči odavali da je nekada bila živa.

Jadna mlada žena! Praznovjernome strahu smijala se u lice i vlastitom si rukom razorila sreću. Drevna se kletva, koja je tolike godine počivala, na kraju ipak obistinila i učinila mlade ljubavnike žrtvama zle kobi. Sudbina joj je odredila da mrtva živi, a njemu da okovan njeguje gotovo prozirnog duha, koji mu nikada, ni riječju ni pogledom, neće moći zahvaliti za veliku ljubav, ljubav koja je nadživjela čak i ovakav usud.

janja

janja

koliko netko ne izmisli novu i zanimljivu razonodu, umrijet ću od dosade!” rekla je lijepa Belle Daventry očajničkim tonom. “Pročitala sam sve knjige i iskoristila svu

vunu, a sada prevruće je za odlazak u grad po još. Jedriti se još ne može zbog oseke, a zasitili smo se karata, kriketa i pukih naklapanja. Prema tome, što ćemo učiniti kako bismo si uljepšali ovo beskrajno poslijepodne? Doktore Meredith, zapovijedam Vam da izmislite i predstavite mi novu igru. Imate pet minuta.”

“Vaša želja, moja zapovijed”, odvratio je mladić, koji je ležao u travi pored njezinih nogu, pokorno se pljesnuo po čelu i prionuo na razmišljanje.

Držeći prst u zraku kako bi očuvala tišinu, Belle je izvadila sat i čekala nestrpljivo se smješkajući. Ostatak društva, dotad lijeno raštrkan pod brijestovima, vidno se razvedrio i primaknuo bliže doktoru Meredithu, poznatom po maštovitosti i inovativnosti — od njega se zaista moglo očekivati nešto novo i osvježavajuće. Jedan se gospodin nije pomaknuo, već je samo premjestio svoj ugodan pogled s mora na skupinu pred sobom, ostavši pritom u dosegu čujnosti. Na trenutak

janja

je spustio pogled na Bellin zavodljiv lik. Bila je vrlo lijepa dok je držala punašnu ruku ispruženu kako bi održala red. Svijetla joj je kosa vijorila na vjetru, a jedno se maleno stopalo naziralo ispod bujnih slojeva haljine odvlačeći pažnju. Zatim se pogled premjestio na lik nedaleko od Belle, koji je sjedio na oblaku bijelog muslina — prozračni bumus prekrivao je glavu i ramena, a otkrivao tek osobito, dražesno lice. Svijetle i sjajne, južnjačke oči izgledale su naprosto čarobno. Čisti, maslinasti obrazi činili su suprotnost tamnoj kosi, a pravilnu liniju usana crvenih poput cvijeta divlje ruže, pratile su nježne obrve. Kitica grimiznoga cvijeća, koja je padala s labavo pričvršćenih crnih pletenica, i narukvica s arapskim zlatnicima oko tankog zgloba bili su jedini nakit koji je nosila, a izgledala je bolje od svojih kolegica nakićenih pomodarskim drangulijama. U krilu je držala knjigu, no njezin je pogled pun snažne melankolije bio prikovan za more, koje je svojim blještavilom okruživalo zeleni, cvjetni, gotovo rajski otočić. Rose St. Just bila je lijepa na majku, Španjolku, a rezerviranost i ponosno držanje, koje je mahom odbijalo ljubavnike, naslijedila je od oca, Engleza. Mark Done tiho je, ali duboko uzdahnuo gledajući je, što je nju prenulo iz sanjarenja. Brzo ga je pogledala te otvorila knjigu i nastavila čitati legendu o lotofazima1.

“Vrijeme je isteklo, doktore”, uzviknula je Belle

1 mit. onaj koji se hrani lotosom

janja

zadovoljno vraćajući sat u džep.

“Spreman sam za izvještaj”, odgovori Meredith uspravljajući se i predstavljajući malenu kutiju od zlata i kornjačevine.

“Kako zagonetno! Što je to? Dajte da vidim najprije”, Belle je otvorila kutijicu poput znatiželjnog djeteta. “To su samo bomboni, glupost! Gospodine, to neće dostajati. Ne želimo da nas nahranite konfetima, zahtijevamo da nas zabavite.”

“Pojedite šest tih podcijenjenih bombona i bit ćete zabavljeni na nov, slastan i čudesan način”, rekao je mladi doktor položivši pola tuceta na zeleni list i ponudivši joj.

“Zašto, što je to?” upitala je iznenađeno.

“Hašiš. Zar nikada niste čuli za to?”

“Dakako, ona indijska stvar koja uzrokuje nadnaravne vizije, zar ne? Oduvijek sam ga željela vidjeti i probati, a sada ću to i učiniti”, rekla je Belle zagrizavši jedan zrnasti bombončić sa zelenom jezgrom.

“Savjetujem ti da to ne isprobavaš. Ljudi rade raznorazne ludosti pod utjecajem tog opijata. Ne bih ni za što na svijetu”, upozoravala je razborita mlada dama dok je skupina znatiželjno proučavala sadržaj kutijice.

“Šest komada ne može naštetiti, to vam jamčim. Ja

janja

moram uzeti dvadeset da počnem uživati, a neki i više. Proveo sam mnogo eksperimenata na zdravima i na bolesnima i nikada se nije dogodilo ništa loše, samo puno različitih, neopisivo zanimljivih manifestacija”, rekao je Meredith mimo žvačući, što je djelovalo vrlo uvjerljivo na ostatak družine.

“I, kako bih se trebala osjećati?” upitala je Belle započevši s grickanjem druge kuglice.

“Ljudi kažu da sve postaje nekako snoliko, nebesko, kao da su u oblacima. Sve je mimo i dražesno, bez osjećaja boli, brige i straha. Dok traje, osoba se osjeća poput anđela u polusnu.”

“A što ako uzme previše?” začuo se duboki glas iza doktorovih leđa.

“Hm, to nije toliko ugodno, osim ako taj netko voli pomahnitale prikaze s daškom noćnih mora koje djeluju kao da traju tisuću godina. Jesi li ikada probao, Done?” odgovorio je Meredith okrenuvši se prema govorniku, koji se sada naslanjao na ruku i izgledao vrlo zainteresirano.

“Nikada. Nisam baš dobar pokusni kunić. Prenervozan sam da bi se na meni zbijale šale.”

“Onda bih rekao da je deset tvoja brojka. Manje od toga rijetko utječe na muškarce. Na dame brže djeluje, ne treba im toliko. Gospođice St. Just, mogu li Vam ponuditi malo Elysiuma? Dugujem Vam svoj uspjeh”,

janja

rekao je doktor s poštovanjem.

“Meni? Kako to?” pitala je osmijehom podižući svoje lijepe velike oči.

“Već sam počeo očajavati, kada mi je pogled zastao na naslovu Vaše knjige. I spasio me jer sam se sjetio da u džepu imam hašiš.”

“Jeste li hašofag?” pitala je dopustivši mu da položi šest čarobnih bombona na list.

“Pobogu, ne! Koristim ga za svoje pacijente. Ispostavilo se da je vrlo učinkovit u liječenju živčanih oboljenja i siguran sam da će postati omiljeni lijek.”

“Ne želim zaboraviti prošlost, nego čitati budućnost. Može li mi hašiš u tome pomoći?” pitala je Rose s gorljivim pogledom u očima, zbog kojega se mladić počeo crvenjeti pitajući se tiče li se njega li barem komadić nade u toj prikrivenoj budućnosti.

“Joj, ne može. Volio da može jer i ja žudim za time da znam svoju sudbinu”, odgovorio je dubokim glasom, promatrajući ljupko biće pred sobom.

Topao pogled postao je hladan i nezainteresiran nakon što je Rose nježnom gestom odgurnula hašiš sa svoje knjige i rekla: “Onda nemam nikakvu želju kušati Elysium.”

Bijeli komadići pali su na tlo pored njezinih nogu, no doktor Meredith ih je tako i ostavio te se naglo

janja

okrenuo i nastavio uživati u Bellinu osmijehu.

“Ja sam svoje pojeo, Evelyn također. Gospodin Norton vidjet će duhove jer je uzeo određenu količinu, a meni je drago zato što ne vjeruje, a uvjerit će se tako što će napraviti predstavu o sebe za našu zabavu”, rekla je Belle oduševljena novim planom.

“Kada nastupa trans?” uključila se Evelyn, sramežljiva djevojka, već vrlo uznemirena zbog toga što je učinila.

“Otprilike tri sata nakon uzimanja, no to je vrlo individualno. Ubrzat će vam se puls, proširiti zjenice, pomalo zatamniti oči i prožet će vas osjećaj sveopćeg oduševljenja. Zatim se ti simptomi mijenjaju i počinje stanje blaženosti. Vidio sam ljude kako sjede ili leže satima u istom položaju zaneseni divnim snom te se iz njega bude smireni kao da u tijelima nemaju niti jednog živca.”

“Divno! Uzet ću to svaki put kad budem zabrinuta. Da vidimo, sada su četiri sata, dakle trans bi trebao početi oko 7 i večer ćemo posvetiti manifestacijama”, objavila je Belle.

“Hajde, Done, probaj. Svi smo pristali na zabavu. Izvoli, ovo je tvoja mjera”, Meredith mu dobaci tucet bombona zamotanih u papir.

“Ne, hvala. Predobro se poznajem, ne želim riskirati. Osim toga, ako se vi svi pretvorite u hašojede,

janja

trebat ćete nekoga da se brine za vas, tako da je najbolje da ostanem razborit”, rekao je vraćajući paketić.

Nije bacio dovoljno daleko pa ga je doktor, pošto mu se nije dalo saginjati, ostavio na podu i rekao s osmijehom: “Savjetujem svakom plašljivom i sramežljivom muškarcu da uzme hašiš kada želi nekoj lijepoj dami ponuditi svoje srce jer će ga hašiš opskrbiti junačkom hrabrošću, pjesničkom rječitošću i talijanskom vatrenošću. Zapamtite to, draga gospodo, i posjetite me kada nastupi kriza.”

“A može li pobijediti ponos, potaknuti sažaljenje i omekšati tvrda srca ljepšeg spola?” upitao je Done.

“Usuđujem se reći da je vrijeme da provjerite sami jer se ovdje s nama nalaze dvije dame koje su ga uzele i u iduća tri sata bit će toliko bezbrižne i zanesene da će im biti gotovo nemoguće dati negativan odgovor.”

“Oh, milost, što smo učinile? U tom slučaju, trebala bih se zatvoriti dok moj blesavi napadaj ne završi. Rose, ti nisi uzela, molim te čuvaj me, pazi da se ne osramotim kakvom glupošću. Obećaj mi to”, zavapila je Belle hineći zabrinutost posljedicama svog nestašluka.

“Obećajem”, rekla je Rose i odlepršala zelenim putićem tiho poput oblačka, sa zagonetnim osmijehom na usnama.

janja

“Nemoj nikome reći što smo učinili, no pođimo nakon čaja u lug da usporedimo bilješke”, rekao je Norton Doneu kada je odlutao na plažu, gdje su ljetnu tišinu prekinuli glasovi prijatelja koji su se približavali.

Tijekom čajanke znatiželjno su se pogledavali s neuobičajenim sjajem u očima i promatrali, ili umišljali, utjecaj hašiša, pokušavajući potisnuti uzbuđenje. Belle se puno smijala čistim, zvonkim smijehom, koji je bilo vrlo ugodno slušati, no kada bi netko pohvalio njezino dobro raspoloženje, izgledala je uzrujano i objašnjavala da to veselje ne može kontrolirati. Meredith je bio prilično tih, nekako snen, Evelyn je bila blijeda, a osoba pored nje mogla je čuti otkucaje njezina srca. Norton je neprekidno govorio, no govorio je izvanredno i suvislo, tako da nitko nije ni u što posumnjao. Done i gospođica St. Just promatrali su ostale u tišini i sa zanimanjem. Rose je bila posebno tiha, no održavala je svoj najljupkiji i najslađi osmijeh na licu.

Mjesec se rano pojavio i ispitivači su se povukli u šumarak ostavivši skupinu na proplanku kao i obično. Neka odvažna duša usudila se zatražiti Rose da pjeva, a kada je pristala i počela pjevati divnu španjolsku pjesmu anđeoskim glasom koji je topio srca njezinih slušatelja, obuzela ih je snažna toplina i svečano oduševljenje. Done je izgledao veoma zeneseno dok je sjedio okrećući lice prema travi kako bi sakrio suze

janja

koje su mu navirale na oči. Ipak, prestrašio se javnog sramoćenja te ustao i požurio prema doku, gdje je mogao sjediti sam i slušati glazbu otkrivajući zvijezdama strasti koje su ga obuzele. Iz šumarka se začuo glasan smijeh, a nakon njega zavladala je grobna tišina. Zapitao se što se događa i na trenutak došao u iskušenje da se vrati, no onaj ga je čudesan glas zarobio i onesposobio, čak i kada se tajanstvena prikaza na malenom čamcu nedaleko od njega otisnula u sumrak.

Nakon pola sata na putiću se stvorio lik žene u bijelom i njegovim se ljetnim noćnim snom prolomio Rosein glas. Sada ju je mjesečeva svjetlost jasno obasjavala i otkrivala uznemirenost na njezinu licu:

“Gdje je Belle?”

“Otplovila, mislim.”

“Kako si je mogao pustiti? Nije u stanju brinuti se za sebe!”

“Zaboravio sam na to.”

“I ja sam, ali sam obećala da ću je čuvati i moram ispuniti obećanje. Kuda je otišla?” zahtijevala je Rose zagrnuvši se bijelim ogrtačem i prelazeći pogledom preko brodića privezanih uz obalu.

“Ići ćeš za njom?”

“Da.”

“Onda ću te voditi. Otišli su prema svjetioniku —

janja

predaleko je za veslanje, stoga stojim na usluzi. Prihvati, molim te”, zavapio je Done spuštajući se u svoj čamac i uvjerljivo pružajući ruku. Oklijevala je i zastala gledajući u njega. Uvijek je bio blijed, a mjesečina je dodatno pojačavala bljedilo. Obod šešira prekrivao mu je oči, a glas mu je bio vrlo tih. Preko vode je odjeknuo glasan smijeh i potaknuo ju da mu pruži ruku i uđe u čamac. Done se pobjedonosno nasmiješio i razapeo jedro, koje je uhvatilo lagani povjetarac i usmjerilo čamac prema svjetlosti.

Plovidba je bila divna! Bili su okruženi svim elementima potrebnim za savršenu ljetnu noć: mirisnim zrakom, očaravajućom mjesečinom, glazbom u daljini i ljubavlju pri ruci, ljubavlju koja se osjećala u trenucima rječite tišine. Činilo se da je Rose popustila ugodnome ozračju jer je utonula u mekano sjedalo izgledajući nježno i sneno, opustivši ruke i otkrivši lijepu glavu. Nije puno pričala, a više nije ni izgledala uznemireno zbog Belle. Kao da ju je zaboravila obavijena nekim slatkim mislima koje su joj donijele mir, ubrzo je potpuno nestalo tragova zabrinutosti na njezinu licu.

Done je sjedio nasuprot Rose, rumen, nemiran i uzbuđen. Oči su mu sjajile, ruka na veslu drhtala, a glas zvučao napeto i strastveno, čak i pri izgovaranju najjednostavnijih riječi. Govorio je bez prestanka i to neuobičajeno učeno — inače je, iako čovjek visokih

janja

postignuća, bilo vrlo lijen za ulaganje napora u rasprave i govore, osim u društvu svojih vršnjaka. No, Rose je i dalje izgledala odsutno. Gledala je, a nije vidjela, čula je, ali ne i slušala. Iako joj je na licu blistao blaženi osmijeh, očito nije bio namijenjen njemu.

Nastavljali su plovidbu ne obazirući se na golemi crni oblak na horizontu, vjetar koji se lagano podizao ili na tišinu koja ih je opkolila naglašavajući da oko njih nema nikoga. Rose se par puta pomaknula, čak i podigla ruku kao da se priprema nešto reći, no svaki je put ostala nijema, a ruka pala kao da nije imala snage ispuniti njezinu želju. Tada se crni oblak nadvio nad mjesec, u daljini je zarežao grom, a nalet vjetra zaljuljao čamac. Činilo se da ju je to trgnulo. Done je, bacivši šešir pod noge i dopustivši vjetru da mu mrsi kosu, pjevao kao u najvećem naletu inspiracije, zaneseno ju gledajući. Rose je drhtala i kako se činilo, dolazila k sebi.

“Gdje su?” pitala je uzaludno tražeći otočić ili drugi čamac.

“Pretpostavljam da su otišli na plažu, pratit ćemo ih.” Dok je to izgovarao, nagnuo se prema naprijed. Rose ga je pogledala i brzo se povukla, iznenada rumena u licu. Jasno je vidjela ono u što je dosad sumnjala. Vidjevši izdajničko rumenilo na njezinu licu i popratnu gestu, nepromišljeno je rekao: “Sada znaš i ne možeš me više zavarati ili uplašiti ponosom! Volim

janja

te, Rose, i usuđujem se reći ti to večeras!”

“Ne sada, ne ovdje, ne želim to slušati. Okrenite se i budite tiho, preklinjem Vas, gospodine Done”, rekla je užurbano.

Prkosno joj se nasmijao i primio joj ruku, koja je gorjela pod njegovim dodirom i užurbanim otkucajima srca.

“Ne, želim dobiti odgovor sada i ovdje i neću odustati dok ga ne dobijem. Mnogo si mi rana zadala, Rose. Izliječi moje slomljeno srce slatkim riječima, nježnim pogledima i iskrenim priznanjem ljubavi. Koliko god ponosna bila, voliš me, ne poriči to.”

Nešto ju je u njegovu tonu prestravilo pa je izvukla ruku iz njegove i odmaknula se van njegova dohvata. Pokušala je govoriti mimo i hladno se suočiti s plamtećim pogledom njegovih neobično tamnih očiju, preplavljenih nesavladivim osjećajima.

“Zaboravi. Neću odgovoriti na priznanje u ovakvim uvjetima. Odmah me odvedi kući”, zapovjedila je.

“Priznaj da me voliš, Rose.”

“Nikada!”

“Ah! Dobit ću ljubazniji odgovor ili-” Done je napola ustao i grubo ju privukao k sebi, no njezin ga je jauk trgnuo. Vratio se u sjedalo, pokrio oči rukama i počeo se nervozno tresti dok je mumljao promijenivši

janja

ton: “Nisam mislio... To je zbog mjesečine. Sjedni, kontrolirat ću se, života mi.”

“Ako ne budeš, skočit ću preko palube. Jeste li ludi, gospodine?” prozborila je Rose ozlojeđeno.

“U tom slučaju poći ću za Vama jer sam lud, Rose, lud od ljubavi — a i od hašiša.”

Glas mu se pretvorio u šapat, no posljednje riječi ispunile su jezom svaki djelić njezina tijela, kao nikada do tad. Dobro ga je promotrila i primijetila znakove neprirodne uzbuđenosti, a zatim sklopila dlanove i zavapila očajničkim tonom: “Zašto sam došla? Kako će sve ovo završiti? Oh, Mark, odvedi me kući prije nego što bude prekasno!”

“Šuti! Nemoj me ometati, inače bih mogao ponovno podivljati. Iako ne razmišljam čisto, razumijem te. Evo, uzmi moj nož. Ako se zaboravim, ubij me. Nemoj skakati u vodu, prelijepa si da bi umrla, Rose!”

Bacio je svoj lovački nož prema njoj, kratko ju pogledao odsutnim pogledom i počeo veslati kao u snu. Rose je uzela oružje, stisnula ogrtač oko sebe i sklupčala se što dalje od njega, držeći ga na oku, s izrazom budnoga opreza, ali i tajanstvenog nestašluka i zbunjenosti jačih od samoga straha.

Čamac se okrenuo i počeo natjecati s vjetrom i valovima. S pramca ih je poprskao val, a jedro se napelo pod snažnim naletima vjetra. Mjesec su gotovo

janja

sakrili nadolazeći oblaci, a na napola crnom nebu pripremala se oluja. Rose je gledala čas u prijeteće nebo, čas u izdajničko more pokušavajući se pripremiti za nadolazeću opasnost, no njezina je smirenost otišla u nepovrat. Done je nepokretno sjedio, ne izustivši niti jednu riječ ohrabrenja, iako su naleti skoro istrgnuli uže iz njegovih ruku, a voda ga često treskala.

“Jesmo li u opasnosti? “ upitala je Rose ne mogavši više podnositi šutnju. Izgledao je poput duha nekog blijedog, nijemog kormilara luđačkoga pogleda, uočljivog samo povremeno, kada ga obasja svjetlost.

“Da, u velikoj opasnosti.”

“Mislila sam da si vješt veslač.”

“Jesam, kada sam svoj. No, sada me obuzeo neki čudni manjak samokontrole i neka neobična šutnja. Da sam sam, mnogo bih ranije odustao.”

“No, možeš li upravljati čamcem?” pitala je prestravljena promjenom tona njegova glasa i polaganim, nesigurnim kretnjama ruku.

“Ne. Sve što vidim vidim kroz gustu maglu, a tvoj glas zvuči tako udaljeno. Jedino što trenutno želim jest spustiti glavu i zaspati...”

“Daj meni da veslam, moram!” viknula je i potrčala prema njemu spustivši ruku na veslo.

Nasmijao se i poljubio ručicu rekavši kao u snu:

janja

“Nisi mogla čekati ni minutu. Sjedni kraj mene, ljubavi, okrenut ćemo čamac i otploviti zajedno — bilo kamo, bilo kamo na svijetu.”

“O, nebesa, što će biti s nama!” očajnički je stisnula ruke. “Gospodine Done, Mark. Dragi Mark, saberi se i poslušaj me. Okreni, kako kažeš, jer pred nama je sigurna smrt. Okreni nas prema svjetioniku, oni će nas čuti i pomoći nam. Brzo, spusti jedro i prioni na veslanje, pokušajmo stići onamo prije no što oluja zaista počne.”

Sve što je Rose govorila poslušao je poput mutave životinje. Ljubav prema njoj bila je jača i od nagona za preživljavanje, a za njezino se dobro borio i protiv podmukle letargije koja ga je žustro obuzimala. Jedro je brzo spušteno, a čamac okrenut i prepušten morskoj struji nadolazeće oseke.

Došavši do zraka nakon ovog opasnog pothvata, Rose tiho upita trudeći se da zvuči prirodno: “Koliko si hašiša uzeo?”

“Sve što mi je Meredith dobacio. Previše. Ali morao sam, sakrio sam paketić i probao”, odgovorio je zureći u nju s nekim čudnim osmijehom.

“Razgovarajmo. Ključ naše sigurnosti leži u tome da ostanemo budni, tako da ti neću dopustiti da zaspiš”, nastavila je tonom očajnika pritom si polijevajući vrelo čelo vodom.

janja

“Reci da me voliš, mislim da bi me to razbudilo. Nadao sam se i bojao, čekao i dugo patio. Smiluj se, Rose, odgovori.”

“Istina je, ali trenutno to ne bih trebala osjećati.”

Rekla je to tako tiho da je jedva čuo, no dovoljno je osjetio da bi se svom snagom potrudio suprotstaviti groznoj opčinjenosti koja ga je onesposobljavala. Nagnuo se naprijed i pokušao joj bolje vidjeti lice. Kada se zraka mjesečine probila kroz oblake i obasjala ju, ugledao je nježnost i toplinu, sada vidljive jer je nestao sav ponos, a i strah koji je narušavao pogled tih nježnih, južnjačkih očiju.

“Poljubi me, Rose, tada ću povjerovati. Osjećam se kao izgubljen u snu, a ti, tako promijenjena i nježna, ne možeš biti ništa drugo nego izmišljena vila. Poljubi me, ljubavi, učini to stvarnim.”

Kao obuzeta silom jačom od njezine volje, Rose se nagnula prema njegovim usnama. Snažan pritisak ipak ju je prestrašio i trgnuo iz trenutnog zaborava cijele situacije. Pokrila je lice i spustila se preplavljena osjećajem srama, grcajući u suzama: “O, što radim? I ja sam poludjela od hašiša!”

Nikada nije saznala što je odgovorio jer ga je u tom trenutku prekinuo silovit udar groma u kojem se njegov glas naprosto izgubio. Bila je to najava početka pravoga nevremena. Kiša je počela pljuštati, vjetar

janja

nemilosrdno udarati ostavljajući čamac na milost i nemilost uzburkanih valova, a nebo i more spojili su se u beskrajno crnilo. Pripremajući se na najgore, Rose je otpuzala do dragog i sklupčala se, svjesna da moraju zajedno snositi posljedice svoje nepromišljene odluke. Doneov je entuzijazam splasnuo i sada je sjedio kao kip pokušavajući zaštititi biće koje je volio s osmijehom na licu, koji je izgledao prilično bezizražajno i nepomično u trenucima osvijetljenosti. Natopljena, iscrpljena i umrtvljena od straha i izloženosti opasnosti, Rose je uspjela primijetiti slabašno svjetlo u tami te ustala i počela zazivati upomoć.

“Mark, probudi se i pomozi mi! Viči, za ime božje, viči jer smo izgubljeni ako prođemo pored njih!” jaukala je i pokušavala mu podići klonulu glavu, prisiljavala ga da pogleda u svjetlost koju je svjetionik odašiljao preko uzburkane vode.

Razumio je što je rekla i ispustio mahniti krik. Srećom, oluja se malko stišala pa je čuvar svjetionika mogao čuti vriskove i odgovoriti na njih. Rose je uhvatila kormilo, a Done veslo i trudeći se svim snagama uspjeli su navesti brod u mirniji dio malenog stjenovitog zaljeva koji je služio kao luka, gdje ga je čuvar uspio uhvatiti i privezati.

Kada je ugledala snažno i stabilno lice i začula grub, ali veseo glas koji ju je pozdravio, Rose se opustila i pustila da je odnesu u kuću, izgledajući više

janja

kao lijepa utopljena Ofelija, nego kao živa žena.

“Sally, pogledaj, molim te, što je s ovom jadnicom, nije se lijepo provela gore. Ja ću se pobrinuti za ljubavnika, a to će isto biti veselo — ako nije luđak ili mrtav pijan, sigurno ga je udario grom”, govorio je starac dok je smještao neočekivane goste u kuću. Done ga je omamljeno gledao, a starac ga tješio: “Odspavaj, prijatelju. Pobrinut ćemo se za djevojku i ujutro vam osposobiti čamac.”

“Budite nježni prema Rose, prestrašio sam ju. Nikada ovo neću zaboraviti. Da, molim Vas, dopustite da odspavam i prebrodim ovu glupu omamljenost što prije”, mrmljao je neobični posjetitelj.

Done se bacio na stari kauč, ali san nije dolazio na oči. Svaki živac u tijelu bio mu je premoren, svaki otkucaj srca zvučao kao udarac čekićem, sve je osjećao jače i doživljavao intenzivnije. Olujno nevrijeme djelovalo je kao uragan, staromodni sobičak u njegovoj je glavi bio popunjen prikazama koje su ga opsjedale, a svi događaji iz njegova života prolazili su mu pred očima izluđujući ga poput beskrajne procesije. Starac je izgledao ogromno i izobličeno, vlastiti glas činio mu se piskutav i neskladan, a neprestano nerazgovijetno mumljanje koje je pratilo Roseino tumaranje u snu proganjalo ga je kao u nekom grotesknom i zastrašujućem bunilu.

janja

Cijelu je noć proveo nepokretno ležeći i buljeći u strop, usne su mu gorjele, a um ubrzano radio pokušavajući shvatiti kako se eksperiment odlučio osvetiti onome tko ga provodi. Rose je provela noć plačući i pjevajući, pričajući i moleći za pomoć, bila je blijeda i nervozna jer je kod nje najprije nastupio trans, a stanje koje slijedi nakon njega bilo je pojačano događajima večeri. Naposljetku ju je uspjela uspavati majčinska briga starice koja ih je ugostila, a Done je ipak oslobođen straha zbog posljedica koje je njegova glupost mogla imati na Rose.

Svanuo je dan, a s njim i Done, unezvjeren i klonuo, poprilično uzdrman jučerašnjim događajima. Na vratima ga je zaustavio čuvar kako bi ga obavijestio da je s čamcem sve u redu te da im predstoji lijep dan. Opazivši zbunjenost i sumnju u starčevim očima, Done mu je otkrio istinu i dodao da se upravo uputio zaroniti u more u nadi da će taj potez obnoviti njegove rastrojene živce.

Voda ga je osvježila i na povratku se osjećao kao onaj stari, osim tupe glavobolje i gorkog kajanja koje se nadvilo nad njegovo raspoloženje pošto se izrazito jasno sjećao detalja prošle noći. Starica ga je natjerala da nešto pojede i popije pa je već za sat vremena bio spreman za putovanje kući.

Rose ja duže spavala, a kako je njezina doza bila manja, oporavila se vrlo brzo nakon ustajanja.

janja

Užurbano je doručkovala, otišla u kupaonicu te izrazila želju da se što prije vrati kući. Strepila je pred činjenicom da mora vidjeti Donea, ali potajno i čeznula za njim. Prije susreta naoružala se ponosom te unatoč ženskoj posramljenosti nad svime što se dogodilo, odlučila hiniti zaborav nad događajima protekle noći. Stajala je pred njim blijeda i hladna poput kipa, a kada je skromno izgovorio: “Oprosti mi, Rose-”, utišala ga je drskim pokretom ruke i zapovjednim tonom: “Ne spominji! Jedino čega se sjećam jest da je bilo stravično i da želim sve što prije zaboraviti.”

“Sve, Rose? Baš sve?” znakovito je dodao.

“Da, sve. Tko bi se želio prisjećati gluposti koje su se dogodile u snu uzrokovanom hašišem”, odgovorila je žurno se okrećući kako bi prikrila rumenilo koje će joj preplaviti lice i pogled koji bi u trenutku dotakao pod.

“Nikada ih ne bih mogao zaboraviti, no prešutjet ću ako tako želiš.”

“Želim. Pođimo. Što će misliti na otoku? Gospodine Done, molim Vas da mi date svoju riječ da nitko nikada neće saznati da sam pristala na taj opasni pothvat. I ja ću čuvati Vašu tajnu”, revnosno ga je zaklinjala.

“Obećajem”, dajući joj svoju riječ, dotaknuo joj je ruku i sjetno ju pogledao. Ipak, povukla je ruku i

janja

zamolila da krenu kući.

Srdačno su pozdravili domaćine, ostavili dar u znak zahvalnosti za gostoprimstvo i otplovili s povoljnim vjetrom. Uživali su u jutarnjoj svježini, koja je liječila njihova umorna tijela i okrepljivala njihove uzbuđene umove. Nisu mnogo razgovarali. Unatoč tome Rose nije uspijevala zadržati zadanu hladnoću. Prizivanje prošle noći u sjećanje slomilo je hinjeni ponos, a dirnuli su je i Doneovi nježni pogledi. Zauzela je položaj u kojemu je rukom napola pokrila lice kako bi se pripremila za nadolazeću situaciju jer su, približavajući se obali, vidjeli Belle i društvo u iščekivanju.

“O, gospodine Done, sačuvajte me od njihovih pogleda i pitanja! Tako sam iscrpljena i nervozna, odat ću im tajnu. Hoćeš li mi pomoći?” okrenula se prema njemu s pogledom punim pouzdanja, koji je bio u neobičnom nesrazmjeru s njezinim uobičajenim samopouzdanjem.

“Štitit ću te svojim životom ako mi kažeš zašto si uzela hašiš”, rekao je pokušavši posljednji put izazvati sudbinu.

“Nadala sam se da će me učiniti nježnom i dopadljivom, ljupkom poput drugih žena. Umorna sam od stalne usamljenosti”, izustila je neodlučno, kao da je neka nevidljiva sila otkinula istinu od nje i prevalila ju

janja

preko usana.

“Ja sam ga uzeo kako bih skupio hrabrosti da izjavim svoju ljubav. Rose, zajedno smo gledali smrti u oči. Provedimo život zajedno i više nikada nećemo biti uplašeni i sami.”

Pružio joj je ruku zajedno sa svom svojom ljubavi, a ona ju je prihvatila s pogledom nježnog predavanja. Naposljetku je izustio: “Blažen bio hašiš, ako svaki njegov san završava ovako.”

janja

janja

BIOGRAFIJA

janja

janja

ouisa May Alcott rođena je 29. studenog 1832. u Germantownu u Pennsylvaniji kao druga od četiri kćeri u obitelji Alcott. Za njezina ranoga djetinjstva obitelj se preselila u Boston kako

bi otac, Amos Bronson Alcott, nastavio s izgradnjom svoje nastavničke karijere, a njegov jedinstven, u to doba kontroverzan, predavački stil te inovativne metode temeljene na interakciji i sudjelovanju učenika okrunjene su i osnivanjem škole Temple 1834. godine, prve toga tipa. Budući da je Alcott bio sljedbenik transcendentalizma, svoje je kćeri zarana upoznao s njegovim temeljnim shvaćanjima, a u sklopu eksperimentalne škole dopustio je i utjecaj kršćanstva s majčine strane. Na obiteljskom imanju u Concordu Louisa May provodila je vrijeme izvodeći sa sestrama uprizorenja vlastitih maštovitih dramskih komada, pišući osebujne priče ili pak družeći se s poznatim piscima, učiteljima i intelektualcima poput Ralpha Walda Emersona ili Henryja Davida Thoreaua, Nathaniela Hawthornea te Margaret Fuller. Ipak, očeva poslovna situacija nije bila dostatna za životne potrepštine obitelji Alcott te se Louisa May, zajedno sa sestrama, čvrsto odlučila za promjene i počela raditi raznorazne poslove kako bi financijski pripomogla. 1849. godine obitelj se vratila u Boston, a sestre su se prihvatile pranja i krojenja rublja te čuvanja djece.

janja

1852. godine u časopisu Peterson’s pojavljuje se pjesma Sunlight pod pseudonimom Flora Fairfield te zasluženim simboličnim honorarom utire put spisateljskoj budućnosti mlade Louise May, ne dajući još naslutiti kraj njezinim financijskim brigama. Prva joj je knjiga pod naslovom Flower Fables objavljena 1855. godine te je Louisa ostala u Bostonu kako bi slijedila svoj spisateljski san, dok je obitelj morala ponovno odseliti. Splet obiteljskih okolnosti vratio ju je na imanje u Concordu 1857. godine, gdje je ostala kako bi s majkom provela teške dane nakon smrti jedne od sestara. Nakon njezina oporavka svoju je potrebu za ostvarenjem slijedila u Washington DC 1862. godine, gdje je odlučila služiti u Američkom građanskom ratu kao medicinska sestra. Ondje je, kao i mnogi, oboljela od tifusa, koji se uspješno liječio lijekom koji je pacijente obilježavao doživotnim trovanjem živom. Za vrijeme bolničkoga liječenja Louisa je napisala skice iz bolnice u obliku pisama kući, a djelo je objavljeno 1863. pod naslovom Hospital Sketches, nakon čega je uslijedila i autobiografska pripovijetka Moods, 1864. godine. Sredinom 1860-ih godina pisala je vatrene, uzbudljive i strastvene priče pod pseudonimom A. M. Barnard, poput A Long Fatal Love Chase, Pauline’s Passion and Punishment, čijim je protagonistima zajednička neumoljiva upornost kada je u pitanju zadovoljenje vlastitih pobuda, nerijetko obilježenih neizliječenom željom za osvetom zbog poniženja ili

janja

nanesene nepravde. U tom je periodu Louisina stvaralaštva njezin izdavač zatražio “priču za djevojke”, što je za nju bio svojevrstan izazov pošto je odrasla s trima vrlo zanimljivim djevojkama. Stoga je nakon dva i pol mjeseca žestokoga rada predstavila roman Little Women. Objavljenje 30. rujna 1868. godine te je u rekordnom roku rasprodan u dvije tisuće primjeraka. Izdavač je molio nastavak te ga dobio 14. travnja iduće godine, a ovaj je put (poznata kao Good Wives) priča o Meg, Jo, Beth i Amy rasprodana u trinaest tisuća primjeraka, čime je učinila svoju autoricu vrlo popularnom, a donijela joj i dugo iščekivanu financijsku sigurnost. Uspjeh je nastavila sa Old Fashioned Girl 1870. godine, a 1871. objavljen je Little Men, treći dio priče o obitelji, upotpunjen pomnijim uvidom u život Jo i njezina muža. Sagu o obitelji zaokružila je i zaključila tek 1886. godine romanom Jo’s Boys. Upravo je razdoblje prije posljednjeg dijela ciklusa obiteljskih romana bilo najplodnije razdoblje stvaralaštva Louise May Alcott. Osim djela Work 1873. godine, Eight Cousins 1874. te Rose in Bloom 1876., autorica se u tom plodnom razdoblju uključila u feministički pokret aktivno sudjelujući pisanjem za The Woman’s Journal i zalažući se za žensko pravo glasa. Njezin je trud urodio plodom 1879. godine, kada je Louisa May postala prva žena koja je dobila pravo sudjelovanja u školskome odboru. Krajem 19. stoljeća Louisa May Alcott otvoreno je govorila o ženskim

janja

problemima na području zaposlenja, prava glasa i položaja, pišući rame uz rame s Elizabeth Stoddard, Rebeccom Harding Davis, Anne Moncure Crane i drugim važnim autoricama, a ženski likovi njezinih pripovijedaka i romana nerijetko predstavljaju samosvjesne, snažne, modeme i emancipirane žene. Podlijegavši posljedicama trovanja živom, Louisa May Alcott preminula je u Bostonu 6. ožujka 1886. godine, samo dva dana nakon smrti svog oca, ostavljajući za sobom priličan opus od preko 30 naslova za djecu i za odrasle, žanrovski raznovrsnih i tematski vrlo raznolikih. U formi romana, kraćih priča i novela, Louisa May Alcott pozabavila se raznolikim tematskim slojevima, od ljubavnih preokupacija do mističnih i okultnih preispitivanja onostranosti i graničnih stanja uma, jave i sna, realnosti i ludila. Njezin književni opus ostaje svjedok njezina važnog doprinosa književnom i društvenom planu zajednice, koju se trudila unaprijediti svojim modernim svjetonazorima, neosporivim književnim darom te hrabrošću pri suprotstavljajnu ustaljenim društvenim konvencijama.