MacDonald Ross - Crni Novac

7/31/2019 MacDonald Ross - Crni Novac

http://slidepdf.com/reader/full/macdonald-ross-crni-novac 1/255 1

1

Slušao sam o Teniskom klubu godinama, ali nikada nisambio ondje. Njegovi tereni i bungalovi, bazen, kabine i paviljonibili su nanizani oko malenog zaljeva u Tihom oceanu nekolikomilja juţno od granice okruga Los Angeles. Već sama činjenicada parkiram svoj Ford na asfaltu pored teniskih igrališta učinila je da se osjećam manjim otpadnikom iz tog visokog društva.

Paţljivo njegovana ţena na prijemnom pultu glavne zgrade

rekla mi je da je Peter Jamieson najvjerojatnije u snack baru.Prošao sam uz rub pedesetmetarskog bazena, koji je s triju



strana bio zatvoren. Na četvrtoj je strani more svjetlucalo krozdeset stopa visoku ţičanu ogradu, kao ţiva riba u mreţi.Nekoliko suhih kupača leţalo je uokolo kao da ih je

hipnotiziraloţ

uto sunčevo oko.Kada sam ugledao svog budućeg klijenta, na osunčanom

igralištu ispred snack bara, instinktivno sam ga prepoznao.Izgledao je kao bogataš čiji se novac taloţi otprilike trigeneracije od prvog izvora. Iako nije mogao imati više oddvadesetak godina, njegovo je lice bilo podbuhlo i pokajničko,lice sredovječnog dječaka. Ispod paţljivo skrojenog Ivy Leagueodijela nosio je sloj sala poput lako probodivog oklopa. Imao je

onu vrstu blagih smeđih očiju koje su vrlo često kratkovidne.Kada sam prišao njegovom stolu, ustao je brzo, skoro

prevrnuvši svoj dupli liker. "Vi ste sigurno gospodin Archer."Potvrdio sam."Drago mi je što vas vidim." Dao mi je da osjetim njegovu

ogromnu, bezličnu ruku. "Dozvolite da vam nešto naručim.Ponedjeljkom imaju odličan ručak."

"Hvala, ručao sam prije nego

što sam napustio Los Angeles.Moţda šalicu kave."

Otišao je i donio je za mene. U razgranatoj smokvi koja jeprekrivala jedan zid teniskog terena par kućnih zebaraspravljao je o obiteljskim problemima. Muţ jak, koji je imaocrvenu mrlju na glavi, odletio je obaviti neki posao. Moje okopratilo ga je preko uokvirenog plavog neba, zatim i izvanokvira.

"Krasan je dan", rekao sam Peteru Jamiesonu. "I ova kava jedobra."

"Da, rade dobru kavu." Skrušeno je otpio gutljaj svog pića, azatim naglo dodao: "Moţete li mi je dovesti natrag?"

"Ne mogu natjerati vašu djevojku da vam se vrati ako ona tone ţeli. To sam vam već rekao u telefonskom razgovoru."

"Znam. Krivo sam se izrazio. Čak i ako pretpostavim da mi se

neće vratiti, još je uvijek moţemo spasiti od toga da si uništiţivot." Poloţio je ruke na stol i nagnuo se prema meni,



pokušavajući me nadahnuti svojom kriţarskom gorljivošću. "Nesmijemo dozvoliti da se uda za Martela. I ne govorim to izljubomore. Čak i ako je ne mogu imati, ţelim je zaštititi."

"Od drugog muškarca.""Ozbiljan sam, gospodine Archer. Ovoga muškarca očigledno

traţi policija. Martel tvrdi da je Francuz, i to ništa manje negofrancuski aristokrat, ali nitko zapravo ne zna tko je on ili odakledolazi. Moţda čak nije Europljanin."

"Odakle vam ta ideja?""Tako je tamnoput. A Ginny je tako svijetle puti. Mučno mi je

kada je vidim s njim."

"Ali njoj nije mučno.""Ne. Naravno, ona o njemu ne zna ono što ja znam. On je čo-

vjek s tjeralice, vjerojatno nekakav kriminalac.""Kako ste to saznali?""Od privatnog detektiva. On me ulovio - hoću reći, sinoć sam

motrio kuću, čekajući da vidim hoće li se Ginny vratiti s njim.""Imate li običaj motriti Martelovu kuću?"

"Samo ovoga vikenda. Nisam znao hoće li se ona vratiti na-trag s njim."

"Otišla je s njim na vikend?"Tuţno je kimnuo. "Prije nego što je otišla, vratila mi je

zaručnički prsten. Rekla je da joj više nije od koristi. Kao niti ja."Posegnuo je u svoj dţep i izvadio prsten, kao da je bio do-

kazni materijal. Na neki načinje i bio. Dijamanti koji su prekri-vali platinasti prsten morali su vrijediti nekoliko tisuća dolara.

Vraćanje prstena značilo je da je Ginny ozbiljna u vezi Martela."Što vam je taj muškarac rekao?"Činilo se da me Peter ne čuje. Bio je zaokupljen prstenom.

Okretao ga je polako, tako da su dijamanti hvatali i reflektiralisvjetlost. Trgnuo se, kao da je njihova hladna vatra opeklanjegove prste.

"Što je detektiv rekao o Martelu?"

"Zapravo nije ništa rekao. Pitao me što radim tamo, zaštosjedim u automobilu, pa sam mu rekao da čekam Martela. Htio



je znati odakle je Martel došao, koliko je dugo u Montevisti,kako je došao do novca - "

"Martel ima novca?"

"Č

ini se da ima. U svakom slučaju razbacuje se njime. Ali, kaošto sam rekao tom čovjeku, ne znam odakle mu novac niti

odakle je došao. Onda mi je pokušao postaviti neka pitanja oGinny - vjerojatno ju je vidio s Martelom. Odbio samrazgovarati o njoj pa me pustio da odem."

"Je li to bio neki ovdašnji detektiv?""Ne znam. Pokazao mije nekakvu značku, ali nisam je mogao

vidjeti u mraku. Iznenada je ušao u automobil, sjeo pokraj mene

i počeo pričati. Pričao je vrlo brzo.""Opišite ga. Mlad ili star?""Otprilike tridesetpetogodišnjak. Na sebi je imao nekakvu

jaknu od tvida i svijetlosivi šešir navučen preko očiju. Bio jeotprilike moje visine, mislim - ja sam visok pet stopa i deset – alinije bio tako krupan. Zaista ne mogu opisati njegovo lice, ali nijemi se svidjelo kako je zvučao. Isprva sam mislio da je nekakav

lopov koji me pokušava zasko

čiti.""Je li imao pištolj?"

"Ako ga je imao, nisam ga vidio. Kada me prestao ispitivati,rekao mi je da se gubim. Tada sam odlučio kupiti vlastitogdetektiva."

U njegovoj je formulaciji bilo lagane arogancije, koja me pod-sjetila da je navikao kupovati stvari i ljude. Ali mladić je bioipak malo drukčiji od drugih bogataša koje sam poznavao.

Shvatio je što je rekao i ispričao se:"Oprostite. Nisam mislio tako kako je moţda zvučalo.""Sve je u redu, sve dok shvaćate da me jedino moţete

iznajmiti. Kakva je djevojka ta Ginny?"Pitanje ga je ušutkalo na minutu. Prsten je još uvijek bio na

stolu, a njegove smeđe oči usredotočile su se na njega sve dok senisu ukriţile. Mogao sam čuti zveketanje tava i razgovor iz

snack bara, isprekidan milozvučnim pjevom zeba.



"Ona je prekrasna djevojka", rekao je uz sanjiv pogled, "izbilja vrlo nevina. Nerazvijena za svoje godine, usprkos tomešto je pametna. Ona nikako ne moţe shvatiti u što se upušta.

Pokušao sam joj ukazati na opasnosti udaje za

čovjeka o

čijempodrijetlu ne zna ama baš ništa. Ali nije htjela slušati. Rekla je da

se namjerava udati za njega bez obzira što kaţem.""Je li rekla zašto?""Podsjeća je na njezinog oca, to je jedan od razloga.""Je li Martel stariji muškarac?""Ne znam koliko je star. Mora imati najmanje trideset, moţda

i više."

"Je li novac jedan od razloga njegove privlačnosti?""Ne moţe biti. Mogla se udati za mene, zapravo smo se tre-

bali vjenčati sljedećeg mjeseca. A ja nisam siromašan." To jedodao s opreznošću starog bogataša. "Mi nismo Rockefellerovi,ali nismo ni siromašni."

"Dobro. Ja naplaćujem sto dolara po danu plus troškovi.""Nije li to pretjerano?"

"Ne mislim tako. Zapravo mi je to dovoljno samo za preţiv-ljavanje. Ne radim sve vrijeme, a moram odrţavati i svoj ured."

"Razumijem.""Uzet ću od vas tristo dolara predujma." Iz iskustva sam znao

da je naknadno naplaćivanje dugova najteţe upravo u slučaje-vima bogataša.

Na iznos se namrštio, ali nije se bunio. "Napisat ću vam ček",rekao je, poseţući u unutarnji dţep.

"Najprije mi recite što točno očekujete za vaš novac?""Ţelim da saznate tko je Martel i odakle su došli on i njegov

novac. I zašto je uopće ovdje u Montevisti. Kada saznam nešto onjemu, siguran sam da ću uspjeti urazumiti Ginny."

"Da se uda za vas?""Da se ne uda za njega. To je sve čemu se nadam.

Pretpostavljam da se nikada neće udati za mene."



No, paţljivo je spremio svoj zaručnički prsten u dţep. Ondami je napisao ček na tristo dolara kojeg sam mogao unovčiti ubanci Pacific Point National.

Izvadio sam svoju malu crnu knjiţ

icu. "Kako je Ginnynopuno ime?""Virginia Fablon. Ţivi sa svojom majkom, Mariettom.

Gospođom Roya Fablona. Njihova je kuća odmah pored naše naLaurel Driveu." Dao mi je obje adrese.

"Hoće li gospođa Fablon biti voljna razgovarati sa mnom?""Ne vidim zašto ne. Ona je Ginnyna majka, zainteresirana je

za njezinu dobrobit."

"Što gospođa Fablon misli o Martelu?""Nisam s njom razgovarao o njemu. Mislim da je očarana

njime, kao i svi ostali.""Što je s Ginnynim ocem?""On više nije tu.""Što to znači, Peter?"Pitanje ga je zasmetalo. Uzvrpoljio se i ne podiţući pogled

rekao: "Gospodin Fablon je umro.""Nedavno?""Prije šest ili sedam godina. Ginny to još uvijek nije prebo-

ljela. Bila je luda za svojim ocem.""Poznavali ste je tada?""Čitav svoj ţivot. Zaljubljen sam u nju otkad sam imao jeda-

naest godina.""Koliko je to onda dugo?"

"Trinaest godina. Jasno mi je da je to nesretan broj", dodao je,kao da namjerno sakuplja znakove loše sreće.

"Koliko Ginny ima godina?""Dvadeset četiri. Isto smo godište. No ona izgleda mnogo

mlađe."Postavio sam par pitanja o drugom muškarcu. Francis Martel

dovezao se svojim crnim Bentleyjem u Montevistu otprilike

prije dva mjeseca, jednoga kišnog oţujskog dana, i uselio se uBagshawovu kuću, koju je, potpuno namještenu, unajmio od



udovice generala Bagshawa. Stara gospođa Bagshaw navodnoga je uvela i u Teniski klub. Martel se .tamo rijetko pojavljivao, akada bi se pojavio, sakrio bi se u svoju kabinu na drugom katu.

Najgore od svega bilo ješto se Ginny po

čela skrivati zajedno snjim.

"Čak je prekinula školovanje", rekao je Peter, "da bi sve vrijeme mogla biti s njim."

"Koji je koledţ pohađala?""Drţavni koledţ Montevista. Glavni joj je predmet bio fran-

cuski. Virginia je uvijek bila luda za francuskim jezikom i knji-ţevnošću. Ali odustala je, samo tako." Pokušao je zapucketati

prstima, no začuo se samo tuţan, škripav zvuk."Moţda je ţeljela više prave stvari.""Mislite zato što on tvrdi da je Francuz?""Kako znate da to uistinu nije?""Prepoznajem laţova čim ga vidim", rekao je Peter."Ali Ginny ne prepoznaje?""On ju je hipnotizirao. To nije normalna zdrava veza. Sve je to

povezano s njenim ocem ičinjenicom da je on bio napolaFrancuz. Bacila se u sve te francuske gluposti iste godine kada je

on umro, i sada će joj to doći glave."



"Ne razumijem u potpunosti.""Znam, ne izraţavam se dobro. Ali jako se brinem za nju.

Toliko mnogo jedem da sam se prestao vagati. Mora da imam

preko dvije stotine." Oprezno je opipao svoj trbuh. "Radovi nacesti bi pomogli." Pogledao me zbunjeno. "Oprostite?" "Izađitena plaţu i trčite."

"Ne bih mogao, previše sam deprimiran." Ispio je zadnji gut-ljaj svog likera, zasiktavši kao smrtonosna čegrtuša.

"Odmah ćete se baciti na posao, zar ne, gospodine Archer?"

2

Montevista je gradić koji se nalazi u susjedstvu lučkoga gradaPacific Pointa, s kojim ţivi u simbiozi. Ima samo jedan malitrgovački centar koji se naziva Village Square. Unutar njegovihlaţnih rustikalnih trgovina građani Monteviste pravili su se jednostavnim seljanima baš kao što su se nekoć dvoraniVersaillesa pretvarali da su seljaci.

Unovčio sam Peterov ček u poslovnici Pacific Point National

banke u Village Squareu. Transakcija je morala biti odobrena odupravitelja, oštrookog mladog muškarca u konzervativnomsivom odijelu čije je ime bilo McMinn. Pohvalio se da vrlo dobropoznaje obitelj Jamieson; zapravo je stariji Peter Jamieson sjediou upravnom odboru banke.

Činilo se da McMinn nejasno ali uzvišeno uţiva u spomi-njanju te činjenice, kao da je novac prenosio duhovnu milostkoja se mogla podijeliti razgovorom o ljudima koji su taj novac

imali. Povećao sam njegov uţitak upitavši ga za put doBagshawove kuće.

"Nalazi se malo natrag u gorju. Trebat će vam zemljovid."Prekopao je po donjoj ladici svog stola i izvukao zemljovid, nakojem je načinio neke oznake. "Pretpostavljam da znate da jegeneral Bagshaw mrtav."

"Ţao mije što to čujem."

"Ovdje u banci bili smo shrvani od bola. Uvijek je svoje lo-kalno novčano poslovanje obavljao preko nas. Gospođa



Bagshaw to još uvijek čini, naravno. Ako ţelite vidjeti nju, onase preselila u jednu od ladanjskih kuća u Teniskom klubu. Kuća je iznajmljena stanovitom Martelu."

"Poznajete ga?""Viđao sam ga. Posluje preko našeg glavnog ureda u centru."McMinn mije uputio brz, sumnjičav pogled. "Poznajete li vi

gospodina Martela?""Još ne."Odvezao sam se natrag do gorja. Staze su još uvijek bile ze-

lene od kiša. Grmovi bijelog i ljubičastog cvijeća mirisali su kaolagani dah sunčeve svjetlosti.

Kada sam zaustavio svoj automobil ispred Bagshawovogsandučića za poštu, mogao sam ispod vidjeti ocean, obješen nahorizont poput nejednako plavljenog rublja. Popeo sam se teknekoliko stotina stopa, ali mogao sam osjetiti promjenu utemperaturi, kao da sam se uzdizao bliţe podnevnom suncu.

Kuća je stajala usamljena, nekoliko stotina stopa iznad ceste.Izgledala je sitno, gotovo kao kućica za ptice. Od mjesta na

kojem sam se parkirao do nje vijugala je crna prilazna cesta.Kabriolet, čija je mašina grčevito reţala, mukom se uspinjaoiza mene iz smjera grada. Pretekao me, stari crni Caddie, siv odprašine, i zaustavio se ispred mog automobila.

Vozač je izašao i krenuo prema meni. Bio je to muškaracsrednje građe odjeven u kariranu jaknu i lijepi bisernosivi šeširkojeg je nosio nakrivljenog na jednu stranu. Kretao se brzo i snekom vrstom ratobornosti. Nisam sumnjao da je to bio Peterov

"detektiv", ali meni nije izgledao tako. Oblak očajnog neuspjehanadvio se nad njime kao njegov osobni miris.

Izvadio sam svoju crnu knjiţicu i zabiljeţio registracijski brojCadillaca. Imao je kalifornijske tablice.

"Što to pišete?""Pjesmu."Kroz otvoren prozor posegnuo je za mojom biljeţnicom. "Da

vidimo", rekao je glasno, neimpresivnim glasom. Oči su mu bileuznemirene.



"Nikada ne pokazujem svoj rad u procesu nastajanja."Zatvorio sam biljeţnicu i vratio je natrag u svoj unutarnji

dţep. Zatim sam počeo podizati prozor bez obzira na njegovu

ruku. Snaţno ju je istrgnuo i pritisnuo lice na staklo, istog gatrena zamagljujući svojim dahom.

"Ţelim vidjeti što ste napisali o meni." Izvadio je minijaturnifotoaparat iz svog dţepa i kuckao njime po prozoru, budalasto imahnito. "Što ste napisali o meni?"

Bila je to onakva vrsta situacije kakvu sam volio izbjegavati,ili brzo okončati. Kako je stoljeće prolazilo - osjećao sam kakoprolazi sve brţe - ljutiti, besmisleni susreti poput ovog sve su

više i više završavali nasiljem. Izašao sam iz automobila nadesna vrata i zaobilazeći svoj automobil krenuo prema njemu.

Sve dok sam bio u svom automobilu, vikao je na mašinu;Cadillac je vikao na Ford. Sada smo obojica bili muškarci, a on jebio niţi i mršaviji od mene. Prestao je vikati. Čitava njegovaosobnost se promijenila. Obrisao je usta straţnjim dijelom svojeruke, kao da je htio obrisati zloduha koji ga je zaposjeo i natjerao

da viče na mene. Sumnja u samoga sebe pojavila se nanjegovom lice kao loše kirurški obrađen oţiljak.

"Nisam pretjerao, zar ne? Vi nemate pravo zapisivati brojmojih tablica."

"To ćemo tek vidjeti", rekao sam polusluţbenim tonom. "Štoradite ovdje?"

"Razgledavam. Ja sam turist." Njegove mutne oči zirkale suuokolo po rijetko naseljenim brdima kao da nikada ranije nije

bio u prirodi. "Ovo je drţavna cesta, je li tako?""Imali smo dojavu o muškarcu koji se sinoć predstavljao kao

sluţbeno lice."Njegov se pogled nakratko zadrţao na mom licu, a zatim je

odlutao dalje. "To nisam mogao biti ja. Nikada ranije u svom ţi-votu nisam bio ovdje."

"Da vidim vašu vozačku dozvolu."

"Slušajte", rekao je, "moţemo se dogovoriti oko ovoga.Nemam mnogo kod sebe, ali imam druge izvore." Izvukao je



usamljenu novčanicu od deset dolara iz iznošene lisnice od te-leće koţe i zataknuo je u dţep na mojoj jakni. "Evo. Kupite neštodjeci. I zovite me Harry."

Nasmiješio se samosvjesno i

šarmantno. Ali taj

šarm kojeg jebio svjestan, ako je uopće i postojao, presušio je i nestao.

Njegovi prednji zubi bijesno su buljili u mene kao par dlijeta.Izvadio sam desetku iz svog dţepa, potrgao je napola i vratiomu je u komadima.

Lice mu se iskrivilo. "To je novčanica od deset dolara. Vi stesigurno neki čudak kada tako trgate novac."

"Moţete je zalijepiti selotejpom. A sada mi dajte da vidim

vašu dozvolu prije nego što počinite još neko krivično djelo.""Krivično djelo?" Rekao je to na način kojim bolestan čovjek

izgovara ime svoje bolesti."Podmićivanje i izdavanje za sluţbeno lice krivična su djela,

Harry."Pogledao je uokolo u dnevno svjetlo kao da ga je izdalo.

Maleni, blijedi mjesec visio je u kutu neba, nejasan poput otiska

prsta na prozorskom staklu.Oštra svjetlost zabljesnula je iz kanjona iznad nas i gotovo mezaslijepila. Činilo se da dolazi s glave muškarca koji je stajao sdjevojkom na terasi Bagshawove kuće. Na sekundu sam imaodojam da je imao velike okrugle oči i da su one emitirale tublještavu svjetlost. Tada sam shvatio da nas promatra krozdalekozor.

Muškarac i djevojka koja je bila s njim bili su maleni poput

figura na svadbenoj torti. Njihova visina i udaljenost ispunile sume čudnim osjećajem, kao da su na neki način bili nedokučivi,izvan dosega, izvan vremena.

Harry je otpuzao u svoj automobil i pokušao pokrenutimotor. Ovaj se i pokrenuo, ali polako, kao mrtvac koji se okrećeu svom grobu. Imao sam vremena otvoriti suvozačka vrata isjesti na istrošeno koţno sjedalo.

"Kamo idemo, Harry?"



"Nikamo." Ugasio je motor i spustio ruke. "Zašto me ne osta-vite na miru?"

"Zato što ste sinoć na ovoj cesti zaustavili mladog muškarca i

rekli mu da ste detektiv te mu postavljali pitanja."Bio je tih dok je njegovo rastezljivo lice prolazilo kroz noveprilagodbe. "Ja jesam detektiv, na neki način."

"Gdje vam je značka?"Posegnuo je u dţep, vjerojatno za značkom koju je kupio u

trgovini, no predomislio se. "Nemam značku", priznao je. "Jasam samo detektiv-amater, moglo bi se reći, koji istraţuje neštokako bi pomogao prijatelju. Ona - " progutao je zamjenicu, "oni

nisu ništa rekli o ovakvim problemima.""Moţda se ipak moţemo nagoditi. Dajte mi da vidim vašu

vozačku."Izvadio je svoju iznošenu lisnicu i predao mi dozvolu sa

slikom.

HARRY HENDRICKS

10750 Vanowen, Apt. 12Canoga Park, Calif.SPOL MBOJA KOSE smeđaBOJA OČIJU plavaVISINA 185 cmTEŢINA 90 kgOŢENJEN ne

DATUM ROĐENJA 12. 04.1928.DOB 38

Iz donjeg lijevog ugla cerila mi se Harryjeva fotografija.Prepisao sam adresu i broj s dozvole u svoju biljeţnicu.

"Što će vam sve to?" upitao je zabrinutim glasom."Tako da vas mogu pratiti. Čime zarađujete za ţivot, Harry?"

"Prodajem automobile.""Ne vjerujem."



"Polovne automobile, na proviziju", rekao je ogorčeno."Nekoć sam bio prodavač osiguranja, ali male se ribe više nemogu natjecati s velikima. Radio sam mnogo stvari u svoje vri-

jeme.Š

to god pitaš

- radio sam.""Jeste li ikada bili u zatvoru?"Pogledao me povrijeđeno. "Naravno da nisam. Spomenuli ste

nekakav dogovor.""Ţelim znati s kim imam posla.""Kvragu, moţete mi vjerovati. Imam mnogo veza.""U biznisu s polovnim automobilima?""Iznenadili biste se", rekao je.

"A što vaše veze ţele da napravite Martelu?""Njemu ništa. Ja bih samo trebao saznati tko je on.""Tko je on?"Harry je raširio dlanove povrh volana. "U gradu sam tek

nešto manje od dvadeset četiri sata, a lokalne seljačine ne znajuama baš ništa o njemu." Postrance me pogledavao. "Ako ste vipolicajac, kao što kaţete - "

"Nisam to rekao. Ja sam privatni istraţitelj. Ovo je podru

č jestrogo kontrolirano." Te dvije činjenice bile su točne, ali

potpuno nepovezane.Harry ih je povezao. "Onda biste trebali biti u stanju doći do

informacija. Ako se radi o novcu, moţemo ga podijeliti popola.""Koliko?""Sto vam mogu obećati.""Vidjet ću što mogu saznati. Gdje ste odsjeli?"

"Hotel Breakwater. To je u luci.""A tko je ţena koja vas je nagovorila na ovo?""Nitko nije spominjao nikakvu ţenu.""Vi ste rekli ona:'"Vjerojatno sam mislio na svoju ţenu. Ona nema ništa s

ovime.""Ne mogu povjerovati u to. U vozačkoj piše da niste

oţenjeni."



"Ali jesam oţenjen." Činilo se da mu je to jako vaţno, kao dasam mu zanijekao pravo da pripada ljudskoj rasi.

"To je pogreška u dozvoli. Tog sam dana zaboravio da sam

oţenjen, ho

ću re

ći - "Njegovo objašnjenje bilo je prekinuto tihim brujanjem motora

koji se spuštao zavojitom cestom iznad nas. Bio je to Martelovcrni Bentley. Muškarac za volanom nosio je pravokutne tamnenaočale koje su poput maske pokrivale gornji dio njegova lica.

Djevojka pored njega također je imala tamne naočale. Zbognjih je izgledala kao gotovo bilo koja holivudska plavuša.

Harry je izvadio svoj minijaturni fotoaparat, koji je bio jedva

veći od upaljača za cigarete. Potrčao je preko ceste i ukopao sena ulazu prilaznog puta, drţeći aparat skriven u desnoj ruci.

Vozač Bentleyja izašao je i stao pred njega. Bio je čvrst i mi-šićav, odjeven u sportsku odjeću u engleskom stilu, što se baš inije slagalo s njegovom uglađenošću. Kontroliranim, lagano ak-centiranim glasom upitao je: "Mogu li vam nekako pomoći?"

"Da. Gledam ptice." Harry je podigao aparat i fotografirao ga.

"Hvala, gospodine Martel.""Niste dobrodošli." Martelove mesnate usne postale su ruţne."Dajte mi taj aparat, molim vas."

"Ludi ste. On vrijedi 150 dolara.""Meni vrijedi 200", rekao je Martel, "s filmom u njemu. Vidite,

strastveno volim svoju privatnost." Riječ strastveno izgovorio jes dugim nazalnim o, kao Francuz. Ali bio je previše tamnoputza Francuza.

Pogledao sam plavušu u automobilu. Iako nisam mogao vi-djeti njezine oči, činilo se kao da preko ceste gleda ravno umene. Donji dio njenog lica bio je nepokretan, kao da se bojalareagirati na situaciju. Bila je nepomično lijepa, poput pikule.

Harry je računao u svojoj glavi, gotovo naglas. "Moţete gadobiti za tristo."

"Tres bien, tristo. To će pokriti i - kako se ono kaţe? - račun, i

vašom adresom i potpisom."



"Uh-uh." Stekao sam brz dojam o Harryjevom ţivotu: nijeznao stati dok pobjeđuje.

Djevojka se nagnula kroz otvorena vrata Bentleyja. "Ne do-

zvoli mu da te zadrţava, Francis.""Nemam ni namjeru."

Martel je naglo krenuo prema Harryju i istrgnuo mu aparat izruku. Zakoračio je unatrag, bacio ga na asfalt i zgnječio svojompetom.

Harry je bio zgroţen. "Ne moţete to napraviti!""Ali upravo jesam. To je fait accompli.""Ţelim svoj novac."

"Nema novca. Pas d'argent. Rien de tout."Martel je ušao u crni automobil i zalupio vratima. Harry ga je

slijedio vičući:"Ne moţete mi to napraviti! Taj aparat ne pripada meni!

Morate mi platiti za njega.""Plati mu, Francis", rekla je djevojka."Ne. Imao je svoju priliku." Martel je napravio još jedan izne-

nadni pokret. Na prozoru se pojavila njegova ruka s malimokruglim okom revolvera koji se navirivao iznad njegovogkaţiprsta. "Slušaj me, prijatelju. Ne volim kada meuznemiravaju canaille. Ako te ponovno ulovim kako ugroţavaš moju privatnost na bilo koji način, ubit ću te." Coknuo je jezikom.

Harry je uzmaknuo. Odmicao je unatrag sve do rubaprilaznog puta, poskliznuo se i skoro pao. Neopterećen laţnim

sramom, podigao se poput sprintera i potrčao prema Cadillacu.Ušao je teško dišući i znojeći se.

"Skoro me ustrijelio. Vi ste svjedok.""Imate sreću što nije.""Uhitite ga. Hajde. Ne moţe se izvući s time. On je običan

jeftini lopov. Ta francuska gluma ne vrijedi ni pišljiva boba.""Moţete li to dokazati?"

"Ne mogu ovoga časa. Ali sredit ću ja toga digića. Ne moţesamo tako nekaţnjeno uništiti moj aparat. To je vrijedna



kamera, i čak nije bila moja." Glas mu je bio tugaljiv: svijet ga jeizne



vjerio po tisućiti puta. "Da ste zbilja policajac, kao što kaţete, nebiste samo tako sjedili."

Bentley se otkotrljao s prilaza na cestu. Jedan je kotač prešao

preko slomljenog fotoaparata i sravnio ga sa zemljom. Martel semirno odvezao prema gradu."Moram nešto smisliti." Harry je te riječi više-manje uputio

sebi.Skinuo je svoj šešir kao da mu je ograničavao domet i vido-

krug misli i stavio ga na svoja koljena poput prosjaka. Sitnaslova na svilenoj podstavi otkrivala su da je kupljen uprodavaonici muške pomodne robe u Las Vegasu. Zlatnim

slovima na koţnoj traci u šeširu pisalo je L. SPILLMAN. Harry je ukrao šešir, pomislio sam. Ilije imao laţnu vozačku dozvolu.

Okrenuo se prema meni kao da je čuo moje neizgovorene op-tuţbe. Paţljivo odmjerenom mrzovoljom, rekao je: "Ne moratese osjećati duţnim ostati. Niste bili ni od kakve pomoći."

Rekao sam da ću ga kasnije potraţiti u hotelu. Ta ga moguć-nost nije previše uzbudila.

3Laurel Drive usijecao se duboko između ţivica poput uskih

engleskih uličica. Golema zelena barikada od različitih biljakaskrivala je pogled na vrt gospođe Fablon od strane ceste. Nadrugoj strani vrta, pokraj muškarca za stolom podsuncobranom, sjedila je ţena koja je iz daljine izgledala poputGinnyne sestre. Ručali su.

Muškarac je imao dugačku čeljust koja se ukočila kada sam sepojavio na prilazu. Ustao je brišući usta ubrusom. Bio je visok iuspravan, a njegovo je koštunjavo lice bilo lijepo, iakosvadljivog izgleda.

"Ja ću polako krenuti", čuo sam kako je tiho rekao."Nemoj se ţuriti, nikoga ne očekujem.""Nisam očekivao niti ja", rekao je kratko.

Ispustio je svoj ubrus na napola pojedenog lososa u majonezi.Bez ijedne riječi ili pogleda, otišao je do svog Mercedesa parki-



ranog ispod hrasta, ušao u njega i odvezao se drugom stranompolukruţnog prilaznog puta. Ponašao se kao muškarac koji jeočajnički traţio razlog da pobjegne.

Gospođ

a Fablon ostala je za stolom, izgledajući prili

čnostaloţeno.

"Tko ste, zaboga, vi?""Zovem se Archer. Ja sam privatni istraţitelj.""Da li vas dr. Sylvester poznaje?""Ako me i poznaje, ja ne poznajem njega. Zašto?""Tako je ţurno odjurio kada vas je ugledao.""Ţao mi je zbog toga."

"Ne treba vam biti. Objed nije bio neki poseban uspjeh.Nemojte mi reći da vas je Audrey Sylvester unajmila da gapratite."

"Moguće je. Ali nije unajmila mene. Zar je trebala?""Sigurno ne do mojih kućnih vrata. George Sylvester je moj

obiteljski liječnik već deset godina, i veza između nas dvoje jestrastvena kao i sredstvo za umirivanje." Nasmiješila se vla-

stitom duhovitom objašnjenju. "Da li vi pratite ljude, gospodineArcher?"

Pogledao sam u njezine oči da vidim šali li se. Ako se i šalila,one to nisu pokazivale. Bile su blijedoplave, s nekakvom pa-stelnom neprobojnošću. Zanimale su me njezine oči, zato što još nisam uspio vidjeti oči njene kćeri.

Bile su to nevine oči, ne mladalačke već nevine, kao da suprimale samo odabrane činjenice. Takve oči išle su uz paţljivo

obojenu plavu kosu koja je bila poput tučenog vrhnja na njenojlijepoj lubanji, uz nevjerojatno dobru figuru ispod odveć djevo- jačke haljine, i uz opušten način na koji je dozvolila da jepromatram. No, ispod svoje mirnoće bila je napeta.

"Sigurno me zbog nečega traţe", rekla je napola se osmjehu- jući. "Traţe li me zbog nečega?"

Nisam joj odgovorio. Pokušavao sam smisliti taktičan način

da dotaknem temu o Ginny i Martelu.



"Nastavljam vam postavljati pitanja", rekla je, "a vi ne odgo-varate. Je li to način rada detektiva?"

"Imam vlastite načine rada."

"Tajanstvene načine kojima izvodite

čuda? Ve

ćsam posum-njala u to. Sada mi recite kakva to čuda izvodite."

"Imaju veze s vašom kćeri Ginny.""Vidim." Ali njezin se pogled nije promijenio. "Sjednite, ako

ţelite." Pokazala je na metalni stolac nasuprot njoj. "Je li Virginiau nekoj nevolji? Nikada nije bila."

"To je pitanje na koje pokušavam dobiti odgovor.""Tko vas je nagovorio na to?" rekla je prilično oštro. "Da nije

George Sylvester?""Zašto mislite da je to bio on?""Zbog načina na koji je upravo pobjegao." Paţljivo me pro-

matrala. "Ali to nije bio George, zar ne? On je prilično opčinjenVirginijom - svi su muškarci opčinjeni njome - ali ne bi se takoizloţio - " Napravila je stanku.

"Ne bi se izloţio?"

Podigla je svoje odveć

počupane obrve."Navodite me i tjerate da kaţem stvari koje ne ţelim."

Zaustavila je dah. "Znam, to je morao biti Peter. Je li tako?""Ne mogu odgovoriti na to.""Ako se radi o Peteru, očajniji je nego što sam pretpostavljala.

Radi se o Peteru, zar ne? Već neko vrijeme prijeti da će unajmitiistraţitelje. Peter je lud od ljubomore, ali nisam imala pojma da je otišao ovako daleko."

"Ovo nije tako daleko. Zatraţio je da provjerim podrijetlomuškarca za kojeg se Ginny planira udati. Pretpostavljam dapoznajete Francisa Martela."

"Upoznala sam ga, naravno. On je fascinantna osoba.""Ne sumnjam. Ali nešto se dogodilo u posljednjih sat vre-

mena što me je navelo na pomisao da ga ipak vrijedi provjeriti.Prisustvovao sam tom događaju, na cesti ispod njegove kuće.

Muškarac ga je pokušao fotografirati. Martel ga je otjerao pišto-ljem. Prijetio je da će ga ubiti."



Mirno je kimnula glavom. "Uopće ga ne krivim.""Zar ima naviku prijetiti ljudima da će ih ubiti?""To ne bi bilo ubojstvo, već samoobrana." Zvučala je kao da

nekoga citira. "Postoje razlozi za onošto ste vidjeli, sigurna sam.On ne ţeli da njegov identitet bude poznat."

"Znate li vi tko je on?""Zavjetovala sam se na šutnju." Dodirnula je svoje crvene

usne prstom namazanim lakom iste nijanse crvene boje."Tko je on?" upitao sam. "Izgubljeni francuski kralj?"Ne trudeći se, uspio sam je zaprepastiti. Buljila je u mene

otvorenih usta. Onda se sjetila da bolje izgledaju dok su zatvo-

rena te ih je zatvorila."Ne mogu vam reći tko je on", odgovorila je nakon nekog

vremena. "Moglo bi doći do ozbiljnih međunarodnihreperkusija ukoliko bi Francis bio otkriven." Ponovno se činilokao da recitira. "Sigurna sam da imate dobre namjere - za Peterabaš nisam tako sigurna - ali zamolit ću vas da prekinete istragu iokanite se toga, gospodine Archer."

Ovoga puta nije sešalila. Njezin je glas bio ozbiljan."Pokušavate li mi reći da je Martel neka vaţna politička

figura?""Bio je. I ponovno će biti, kada budu postojali uvjeti za to.

Trenutno je u egzilu", dramatično je rekla."Iz Francuske?""On je Francuz, da, to ne taji.""Ali njegovo ime nije Francis Martel?"

"Ima ga pravo koristiti, ali to nije njegovo pravo ime.""Kako se zove?""Ne znam. Ali radi se o jednom od velikih francuskih imena.""Imate li dokaze za sve što ste rekli?""Dokaze?" Nasmiješila mi se kao da posjeduje nadmoćno

znanje dobiveno izravno iz izvora. "Od svojih prijatelja ne tra-ţite dokaze."

"Ja traţim."



"Onda vjerojatno nemate mnogo prijatelja. Vidim da stesumnjičave naravi. Vi i Peter Jamieson dobar ste par."

"Poznajte li ga dugo?"

Mislio sam na Martela, ali ona je krivo shvatila moje pitanje -mislim namjerno. "Poznajemo ga već dvadeset godina."Pokazala je prema nepravilno postavljenoj katnici iza sebe."Kunem vam se da mu barem jednako tako dugo brišem nos.Kada je Peterova majka umrla, na neki sam način preuzela briguo njemu. Bio je malen dječak. Ali maleni dječaci odrastu, i kada je odrastao, zaljubio se u Ginny, na što nije imao pravo. Njoj nijestalo do Petera na taj način, nikada joj nije bilo stalo.

Jednostavno je svladao njezin otpor zbog toga što nije postojaonetko drugi."

Zvučala je kao da joj je Peter usprkos svemu drag. Rekao sam joj to.

"Naravno, zavoliš čovjeka kada ga viđaš svaki dan tijekomdvadeset godina. Također ga i prezirem, posebno ovogatrenutka. Moja kći ima savršenu priliku. Ona je prekrasna

djevojka" - podigla je bradu kao da Ginnyna ljepota pripada injoj, poput obiteljskog nasljedstva - "i zasluţuje svoju priliku.Ne ţelim da Peter ili vi sve to pokvarite."

"Nemam namjeru ništa pokvariti."Uzdahnula je. "Ne mogu li vas uvjeriti da jednostavno sve to

ostavite?""Ne prije nego obavim još neke daljnje provjere.""Hoćete li mi onda obećati jednu stvar? Hoćete li to pokušati

obaviti a da pritom ne pokvarite Ginnyne planove? To što ima sFrancisom Martelom tako je blještavo i sjajno, i tako novo.Nemojte to pomutiti."

"Neću, ako je stvarno.""Stvarno je, vjerujte mi. Francis Martel oboţava tlo po kojem

ona korača. A i Virginia je prilično luda za njim."Činilo mi se da osjećam kako je u onome što je rekla najviše

od svega bila prisutna njezina ţelja da sve to doista bude istina,i "bacio sam kost":



"Je li zato otišla s njim na vikend?"Njezine plave oči, dosad nepomične, trgnule su se. "Nemate

prava postavljati takva pitanja. Vi niste dţentlmen."

"Ali Martel jest?""Dosta mi je i vas i vaših insinuacija, gospodine Archer."Ustala je. Bio je to znak da trebam otići.

4Otišao sam do susjednih vrata Jamiesonove kuće. Bilo je to

veličanstveno španjolsko zdanje, sablasno bijelo, sa sterilnim

ozrač jem institucije.Ţena koja je otvorila vrata, nakon što sam nekoliko puta za-

zvonio, nosila je prugastu sivu haljinu koja je mogla biti i odora,ali nije to bila u potpunosti. Bila je lijepa i tamnoputa, pomalozapovjedničkog drţanja kakvog obično ima jedina ţena uvelikoj kući.

"Niste morali toliko zvoniti. Čula sam vas i prvi put."

"Zašto onda niste otvorili nakon prvoga zvona?""Imam pametnijeg posla od otvaranja vrata", rekla je strogo.

"Stavljala sam gusku u pećnicu." Pogledala je u svoje masneruke i obrisala ih o pregaču.

"Što ste ţeljeli?""Ţelio bih vidjeti Petera Jamiesona.""Mlađeg ili starijeg?""Mlađeg."

"On je vjerojatno još uvijek dolje u Teniskom klubu. Pitat ćunjegovog oca."

"Moţda bih mogao razgovarati i s gospodinom Jamiesonom.Zovem se Archer."

"Provjerit ću."Čekao sam u mračnom predvorju na španjolskoj stolici s vi-

sokim naslonom koju je Torquemada napravio vlastitim

rukama. Domaćica se napokon vratila i, iznenađena, rekla da ćeme gospodin Jamieson primiti. Odvela me pokraj zatvorenih



vrata od hrastovine do hrastovinom obloţene knjiţnice kroz čijese udubljene ukošene prozore pruţao pogled na planine.

Muškarac je potonuo u naslonjač pokraj prozora čitajući

knjigu. Kosa mu je bila sijeda, a i lice mu je bilo vrlo blizu tojbezbojnoj nijansi. Kada je skinuo svoje naočale za čitanje i za-gledao se u mene, mogao sam vidjeti da mu je pogled nejasan iodsutan.

Dopola puna čaša viskija sa sodom stajala je na niskom stolupokraj njega, a nadohvat ruke, na većem stolu, bila je bocaburbona i vrč s vodom. Uhvatio sam pogled domaćice uperenprema viskiju sa sodom i boci kao da predstavljaju sve što je

mrzila. Imala je grube crne oči i izgledala je kao osoba koja znamrziti.

"Gospodin Archer", rekla je."Hvala vam, Vera. Dobar dan, gospodine Archer. Sjednite."Mahnuo je rukom prema naslonjaču nasuprot njegovomu.

Njegova ruka je na svjetlu bila gotovo prozirna. "Ţelite li pićeprije nego Vera ode?"

"Ne tako rano, hvala.""Ni ja ne pijem često ovako rano." Primijetio sam da je knjigau njegovim rukama okrenuta naopako. Nije ţelio da ga netkozatekne samo s pićem. Zatvorio je knjigu i poloţio je na stol."Knjiga mrtvih", rekao je. "Egipatsko štivo. Moţete ići, Vera.Savršeno sam sposoban zabaviti gospodina Archera."

"Da, gospodine", rekla je nesigurnim glasom i izašla oštro za-tvarajući vrata za sobom.

"Vera je snaţna ţena", rekao je Jamieson. "Ona je otrov mogpostojanja, ali isto tako i blagoslov. Ne znam kako bi ovokućanstvo funkcioniralo bez nje. Bila je poput majke momsirotom dječaku. Moja ţena je mrtva već mnogo godina, znate."Činilo se da se meso oko njegovih očiju naboralo, kao da će seudarac njezine smrti ponoviti. Potegnuo je dug gutljaj viskija sasodom da se zaštiti od njega. "Jeste li sigurni da nećete ništa

popiti?""Ne dok radim."



"Shvatio sam da radite za mog sina. Pitao me za savjet okovašeg angaţiranja. Rekao sam mu neka to učini."

"Drago mi je da ste upoznati s time. Onda ne moram okoli-šati. Mislite li da je Francis Martel varalica?""Svi smo mi varalice do neke točke, ne biste li se sloţili?

Uzmite mene, na primjer. Ja sam usamljeni pijanac, pijem sam,kao što vidite. Što više pijem, to sam više u iskušenju da to sa-krijem. Jedini način na koji mogu sačuvati imalo integriteta jestda pijem otvoreno i da se zbog toga suočim s Peterom i,naravno, Verom."

"Skinuli ste teret s duše", rekao sam uz osmijeh, "ali to mi

ništa posebno ne govori o Martelu.""Ne znam, sve što sam naučio o ljudima morao sam naučiti

proučavajući samoga sebe. To je dug i bolan proces", rekao je,onako više za sebe. "Ako je Martel varalica, mnogo riskira."

"Jeste li ga upoznali?""Ne. Ali iako je moj ţivot samotan, dobivam informacije iz

vanjskog svijeta. Martel je podigao mnogo prašine u našem

mjestu.""Kakav je zaključak?""Postoje dva tabora. Uvijek je tako. To je najgora stvar oko

demokracije; uvijek moraju postojati dva mišljenja oko svaketeme." Govorio je kao muškarac koji je trebao nekoga tko će gaslušati. "Oni koji poznaju Martela i vole ga, uglavnom ţene, pri-hvaćaju ga kao uglednog Francuza s nezavisnim sredstvima fi-nanciranja. Drugi misle da je više-manje prevarant."

"Varalica?"Podigao je svoju prozirnu ruku. "Teško. Nema sumnje da je

kultivirani Europljanin.""I nema sumnje da ima nezavisne izvore financiranja?""Mislim da nema. Slučajno znam da je njegov početni račun u

mjesnoj banci šesteroznamenkast.""Koliko sam shvatio, vi ste u upravnom odboru banke."

"Znači, raspitivali ste se o meni", rekao je pomalo ogorčeno."Previše ste me počastili."



"To sam slučajno saznao od gospodina McMinna kada samunovčavao ček. Moţete li otkriti podrijetlo Martelovog novca?"

"Pretpostavljam da bih mogao pokušati."

"To bi mogao biti posuđ

en novac", rekao sam. "Poznavao samvaralice koji su koristili posuđen novac, ponekad od gangstera,kako bi brzo pribavili status u novom mjestu boravka."

"A s kojom svrhom?""Znam za jednoga koji je uzeo u zakup gradski autobusni su-

stav, uništio ga, zatim se pokupio i ostavio ga u bankrotu. Uposljednjih nekoliko godina neki su čak kupovali i banke."

"Martel ništa ne kupuje, koliko ja znam."

"Osim Virginije Fablon." Jamiesonovo se čelo namreškalo. Podigao je svoj viski sa

sodom, vidio da je gotovo sve popio i ustao kako bi natočio još.Bio je visok, ali mršav i krhak. Kretao se poput starca, alisumnjao sam da nije mnogo stariji od mene - najviše pedesetgodina.

Kada si je zamiješao novo piće i utješio se gutljajem istoga te

se udobno smjestio u koţnom naslonja

ču, rekao sam:"Ima li Ginny novca?"

"Teško da bi taj iznos bio dovoljan da zainteresira takvog čo-vjeka. Osim toga, ona nije tip djevojke koja treba novac da bizainteresirala bilo kojeg muškarca - zapravo, ona je vjerojatnoodbila tolike udvarače o kojima većina mladih ţena moţe samosanjati. Iskreno, bio sam iznenađen kada je prihvatila Petera, ine tako iznenađen kada je razvrgnula zaruke. Pokušavao sam

mu to sinoć reći. To je bilo bezazleno kada su bili školarci. Aliprekrasna mlada ţena moţe biti prokletstvo za običnogmuškarca, pogotovo ako je izgubi." Koţa oko njegovih očijuponovno se naborala. "Opasno je dobiti što ţelite, znate. To vaspriprema na tragediju. Ali moj siroti sin to ne vidi. Mladi ljudine znaju učiti na greškama starijih."



Postajao je zamorno brbljiv. Dok sam gledao u planine izanjega, imao sam osjećaj nestvarnosti, kao da se suncem obasjansvijet pomaknuo izvan dosega.

"Razgovarali smo o Fablonovima i njihovom novcu." Jamieson se vidljivo pribrao. "Da, naravno. Oni ne moguimati pretjerano mnogo novca. Fablonovi su u jednom perioduimali novca, ali Roy je mnogo toga prokockao. Pričalo se da je tobio jedan od razloga zbog kojih je počinio samoubojstvo.Srećom, Marietta ima malen osobni prihod. Imaju dovoljno daţive udobno, ali, kao što sam rekao, sigurno ne dovoljno da pri-vuku lovca na bogatstvo. A kamoli lovca na bogatstvo koji i sam

posjeduje stotine tisuće dolara u gotovini.""Je li sto tisuća dolara u banci sve što bi Martelu bilo potrebno

da uđe u klub?""Teniski klub? Sigurno ne. Morate biti predloţeni od barem

jednog člana i proći na odboru za članstvo.""Tko ga je predloţio?""Gospođa Bagshaw, vjerujem. To je uobičajena praksa kada

članovi iznajme svoje ku

će ovdje u gradu. To je znak pa

ţnje,sitnica koju mogu učiniti za svog stanara."

"I mnogo u njegovu korist. Prihvaćate li vi ideju da je Martelneka vrsta političkog bjegunca?"

"Mogao bi biti. Iskreno, nisam obeshrabrivao Petera da vasunajmi zato što bih volio zadovoljiti svoju znatiţelju. Takođerbih htio da izbaci iz sebe svu tu zaokupljenost s Ginny. To gaboli više nego što moţda razumijete. Ja sam njegov otac, i to

vidim. Moţda i nisam neki otac, ali poznajem svog sina. Ipoznajem Ginny."

"Ne ţelite da vam Ginny bude snaha?""Naprotiv. Ona bi osvijetlila bilo koju kuću, čak i ovu. Ali

jako se bojim da ona ne voli mog sirotog sina. Bojim se da jepristala udati se za njega zato što joj ga je bilo ţao."

"Gospođa Fablon uglavnom je rekla istu stvar."

"Znači da ste razgovarali s Mariettom?""Malo."



"Ona je daleko ozbiljnija ţena nego što se pretvara da jest.Takva je i Ginny. Ginny je uvijek bila jako ozbiljna, čak i dok jebila dijete. Imala je običaj sjediti u mojoj radnoj sobi čitave vi-

kende,čitaju

ći knjige.""Knjigu mrtvih?"

"Uopće me ne bi iznenadilo.""Spomenuli ste da je njezin otac počinio samoubojstvo.""Da." Jamieson se nelagodno promeškoljio i posegnuo za

svojim viskijem sa sodom, kao da je mala smrt koju mu je osi-guravao bila homeopatski lijek protiv velike koja ga je čekala."Desetkovanje mojih prijatelja posljednjih deset godina bilo je

strahovito. Da ne spominjem svoje neprijatelje.""Što je bio Roy Fablon, prijatelj ili neprijatelj?""Roy je bio prijatelj, jako dobar prijatelj u to vrijeme. Naravno

da se nisam slagao s onime što je učinio ţeni i kćeri. Ginny jetada imala tek šesnaest ili sedamnaest godina, i to ju je jakopogodilo."

"Što je napravio?"

"Jedne noći od

šetao je u ocean s odje

ćom na sebi. Njegovotijelo pronašli su desetak dana kasnije. Morski psi su ga nanju-

šili i bio je strašno neprepoznatljiv." Rukom je prešao prekosvog sivog lica i potegnuo dug gutljaj.

"Jeste li vidjeli tijelo?""Da. Natjerali su me. To je bilo vrlo poniţavajuće iskustvo.""Poniţavajuće?""Strašno je shvatiti kako smo smrtni i što će nam napraviti

vrijeme i plima. Sjećam se Roya Fablona dok je još bio jedan odnajzgodnijih muškaraca na Princetonu, i jedan od najboljihatletičara."

"Poznavali ste ga na Princetonu?""Jako dobro. Bio je moj cimer. Ja sam zapravo bio taj koji ga je

doveo ovamo u Montevistu."Ustao sam da krenem, ali zadrţao me na vratima. "Nešto vas

moram pitati, gospodine Archer. Koliko dobro poznajeteMontevistu? Ne mislim geografski. Društveno."



"Ne pretjerano. Prebogata je to sredina za moj dţep.""Onda bih vam kao starosjedilac Monteviste nešto trebao reći.

Ovdje se moţe dogoditi gotovo sve. A skoro sve se i dogodilo.

To je djelomice zbog odličnog

šampanjca i, da budem iskren,zbog prisustva nevjerojatne količine novca. Montevista je

međunarodno kupališno odmorište već gotovo čitavo stoljeće.Svrgnuti maharadţe trljaju se rame o rame s dobitnicimaNobelove nagrade, a kćeri čikaških tvorničara ovdje se udaju zasinove juţnoameričkih bilijunera. U tom kontekstu, Martel nijetako neobičan. Zapravo, kada ga usporediš s nekim drugimstanovnicima Monteviste, on je poprilično uobičajen slučaj. To

biste stvarno trebali imati na umu.""Nastojat ću."Zahvalio sam se i otišao.

5Sa zalaskom sunca slabjela je i vrelina dana. Dok sam prilazio

Teniskom klubu, na licu sam mogao osjetiti hladan vjetar s

oceana. Na vrhu glavne zgrade vijorila se zastava.Ţena na recepciji obavijestila me da je Peter najvjerojatnije

pod tušem. Vidjela ga je kako se vraća s plaţe nekoliko minutaprije toga. Mogao sam ući i pričekati ga pokraj bazena.

Jedna plava platnena stolica bila je slobodna pa sam sjeo.Popodnevni vjetar otjerao je gotovo većinu kupača. Na drugomkraju bazena, u zaklonjenom uglu iza tankog staklenog para-vana, četiri strogo koncentrirane sjedokose dame igrale su

bridţ. Poţelio sam da je pokraj mene netko s kim bih mogaopodijeliti što mi prolazi glavom.

Krupan mladić u kupaćim gaćama, koji nije izgledao kaomoja moguća publika, izašao je iz garderobe. Poloţio je svojeisklesane udove na popločeni leţaj pokraj mene. Njegovoglatko, jednostavno lice krasila je određena divljina u oku. Nitinjegova plava glava nije se uspjela oduprijeti bočici izbjeljivača

za kosu. Primijetio sam da mu je kosa mokra i ravna kao da ju jeupravo počešljao.



"Je li Peter Jamieson unutra?""Jest. Odijeva se. Sjeli ste na moju stolicu, no sve je u redu.

Mogu sjediti i ovdje." Pogladio je keramičke pločice pokraj sebe.

"Vi ste njegov gost?""Samo se trebam naći s njim.""Trčao je po plaţi. Rekao sam mu da je bolje da malo uspori.

Moraš postupno raditi da bi došao do toga.""Ali moraš negdje početi.""Valjda. Osobno ne trčim mnogo. To istroši mišiće." S popri-

ličnim ponosom pogledao je svoje brončane prsne mišiće."Volim izgledati kao tipičan kalifornijski spasitelj."

"Tako i izgledate.""Hvala vam", rekao je. "Uloţio sam u to mnogo vremena i

rada. Kao i u surfanje. Ovaj sam posao prihvatio najviše zbogmogućnosti surfanja. Idem i na koledţ", dodao je.

"Koji koledţ?""Drţavni koledţ Montevista. Jedini ovdje.""Tko drţi katedru za francuski?"

"Ne bih znao. Studiram ekonomiju. Jako je zanimljivo."Podsjetio me na priglupe plavuše koje su se rojile kalifornijskimkrajolikom kada sam bio njegovih godina. Sada su velik diostudenata bili mladići. "Planirate studirati francuski,gospodine?"

"Samo ţelim dobiti odgovore na neka pitanja.""Moţda vam gospodin Martel moţe pomoći. On je Francuz.""Je li on tu?"

"Da, upravo sam razgovarao s njim - on govori i engleski, baš kao i mi."

Pokazao je na drugi kat, prema kabini najbliţoj moru. Krozotvoren prozor mogao sam vidjeti muškarca kako se kreće usjeni platnene tende. Nosio je višebojni naramak.

"Iseljava svoje stvari", rekao je spasilac. "Ponudio sam mupomoć, ali nije ţelio da diram njegove osobne stvari."

"Zar odlazi?"



"U svakom slučaju odustaje od kabine. Najljepše u svemutome jest što je rekao da mogu uzeti namještaj koji je kupio zanju. Praktično je nov i morao ga je koštati bogatstvo. Izgledat će

sjajno u mom stanu. Trenutno je svešto imam vre

ća zaspavanje. Sav moj novac ide na odrţavanje automobila."

"Automobila?""Imam kombi za surfanje", rekao je. "A ja i moj prijatelj

imamo sportski automobil za izlete van grada. Moţete uštedjetimnogo vremena sa sportskim automobilom."

Mladić me izluđivao. Problem je bio što je takvih poput njegabilo tisuće: neo-primitivci koji kao da nisu spadali u moderan

svijet. No, onda mi je iznenada poput udarca sinulo da su onimoţda bolje od mene prilagođeni modernom svijetu. Mogli suţivjeti kao sretni divljaci na plaţi dok su računala radila većinuposlova i donosila sve odluke.

"Zašto se gospodin Martel iseljava iz kabine? Izgleda dobro.""Najbolja je. Iz nje moţete vidjeti niz obalu sve do grebena za

surfanje." Ispruţio je svoju mišićavu ruku. "Gospodin Martel

znao je sjediti ondje i promatrati nas kako surfamo. Jednom mi je rekao da je i sam malo surfao u svojim mlađim danima.""Je li rekao gdje?""Na istom grebenu, mislim.""Je li već bio ovdje?""Ne bih znao. Nije bio u moje vrijeme, u svakom slučaju.""I ne znaš zašto napušta kabinu?""Nije mu se svidjelo ovdje. Uvijek se ţalio na nešto, naprimjer

zašto je voda u bazenu slatka - mislio je kako bi morala bitislana. I nije se dobro slagao s nekima od članova." Mladić jeušutio. Njegov je mozak spojio dvije činjenice što je rezultiralokratkotrajnom iskrom razboritosti. "Slušajte, nemojte reći Peteru Jamiesonu da mi gospodin Martel poklanja svoj namještaj.Njemu se to ne bi svidjelo."

"Zašto ne?"

"On je jedan od onih koji se nisu slagali s gospodinomMartelom. Nekoliko su se puta gotovo potukli."



"Zbog Ginny Fablon?""Pretpostavljam da znate sve o tome, ha?""Ne, ne znam."

"Bolje da vam ništa ne govorim, u svakom slu

čaju. Peter Jamieson će saznati, a ja ću nadrapati zato što pričam o

članovima."Bilo mu je neugodno zbog svega što je već ispričao. Jedna od

igračica bridţa spasila ga je od mojih pitanja. Zazvala ga jepreko bazena:

"Stan, hoćeš li nam donijeti četiri kave? Crne!"Ustao je i odvukao se.

Stavio sam sunčane naočale i uspeo se uz drveno stubište nadrugi kat te odšetao do njegova kraja. Stol od španjolske trskeusred Martelove kabine bio je natrpan stvarima: muški i ţenskikupaći kostimi, ogrtači i odijela za plaţu, peraje i maske, boceburbona i konjaka, mali električni grijač, bambusov štap. Martel je izašao iz jedne od dviju unutarnjih garderoba noseći minija-turni televizor kojeg je spustio na stol.

"Selite se?"Izgledao je oštro. Sada sam ja nosio naočale, a on nije. Oči sumu bile vrlo tamne i jasne, ističući intenzitet njegova lica. Imao je dugačak nos, lagano zakrivljen; činio ga je samouvjerenim iznatiţeljnim. Nije se činilo da me prepoznao.

"Pa što ako se selim?" rekao je opreznim tonom."Razmišljam o tome da preuzmem vaše mjesto.""To neće biti moguće. Iznajmio sam ga za čitavu sezonu."

"Ali nećete ga koristiti.""Još nisam odlučio."Više je razgovarao sa sobom nego sa mnom. Njegov pogled

premjestio se s mene na obalu. Okrenuo sam se i pratio ga. Plavival razbio se na grebenu i postao bijeli. Malo dalje, desetakmladića klečalo je na svojim daskama poput štovatelja nekogkulta.

"Jeste li ikada surfali?""Ne."



"Ronili? Primijetio sam da tamo imate nešto od opreme.""Da, malo sam ronio."Slušao sam ga pozorno. Još je uvijek imao naglasak, ali bio je

mnogo slabiji nego kada se svađ

ao s Harryjem Hendricksom, inije koristio nikakve francuske riječi. Naravno, sada je bio manjeuzbuđen.

"Jeste li ikad ronili na Mediteranu? Kaţu da ronjenje potječe sMediterana."

"Istina je, i jesam", rekao je. "Slučajno sam rođeni Francuz.""Iz kojega grada?""Pariza."

"To je zanimljivo. Bio sam u Parizu tijekom rata.""Mnogo Amerikanaca je bilo ondje", odgovorio je ravno-

dušno. "A sada, ako ćete me ispričati, moram se riješiti ovihstvari."

"Mogu li pomoći?""Ne. Hvala vam. Doviđenja."Kratko se naklonio. Otišao sam, pokušavajući analizirati moje

dojmove o njemu. Ugljenocrna kosa, glatko lice i nepomućenaoštrina njegovih očiju govorili su mi da nema više od trideset

godina. No, imao je kontroliranu snagu i suzdrţljivost starijegčovjeka. Nisam znao što bih mislio o njemu.

Pronašao sam ulaz u labirint garderoba u prizemlju. Škola jeveć bila završila i banda malenih dječaka udarala se međusobnoručnicima po nogama ispuštajući zvukove prijetnji i strašnogsmijeha. Rekao sam im neka zašute. Pričekali su dok im nisam

izašao iz vidokruga, a zatim se nastavili smijati još gromoglasnije nego trenutak ranije.

Peter je ispred zamagljenog ogledala vezivao svoju kravatu.Uhvatio je moj odraz u ogledalu i okrenuo se s osmijehom,prvim kojeg sam vidio na njegovom licu. Bio je sjajan i crven.

"Nisam znao da ste ovdje. Trčao sam po plaţi.""Dobro", rekao sam. "Upravo sam razgovarao s Martelom.

Seli svoje stvari iz kabine. Moţda planira zbrisati.""S Ginny?"



"Nisam mislio da je pametno da ga to pitam. U normalnimokolnostima ne bih mu niti pristupio. To nije dobar način rada.No, moţda nam vrijeme prebrzo istječe."

Izbrisao sam Peterov osmijeh i naveo ga da počne gristi svojuusnicu. "Nadao sam se da moţete učiniti nešto kako biste ga

spriječili.""Nisam odustao. Problem je što ne znam koja pitanja trebam

postaviti. Nikada nisam bio u Francuskoj, i ne sjećam se baš mnogo francuskog iz srednje škole."

"Niti ja. Slušao sam francuski kao brucoš kod profesoraTappingera, no srušio me."

"Je li to bilo na ovdašnjem koledţu?""Da." Osjetio se obveznim da mi objasni kako je trebao ići na

Princeton, ali nije uspio zbog loših ocjena. "Ali diplomirao samlani na Montevisti."

"I Ginny je trebala diplomirati ove godine?""Da. Pauzirala je nekoliko godina. Bila je recepcionerka u

klinici dr. Sylvestera, ali to joj je dojadilo i prošle se godine vra-

tila uškolu.""Je li taj vaš Tappinger bio jedan od njenih profesora?"

"Predavao je većinu francuskih predmeta.""Je li Tappinger dobar predavač?""Ginny je tako mislila, a bila je jedan od njegovih najboljih

studenata.""Onda će nam on sigurno htjeti pomoći."Rekao sam Peteru da dogovori sastanak s profesorom, za

danas popodne ako je moguće, i da ćemo se naći na parkiralištu.Nisam ţelio da nas Martel vidi kako zajedno napuštamo klub.

6"Gospodin Jamieson je upravo otišao", rekla je ţena na re-

cepciji. "Ne znam kako ste se mimoišli s njim."Imala je njeţan glas i zvučala je zaista zabrinuto. Malo sam je

bolje promotrio. Bila je to povučena mlada ţena odjevena uodijelo od smeđeg tvida. Njezina tamna kosa uokvirivala je pri-



vlačno ovalno lice. Bila je prejako našminkana, no to je bilo ve-zano uz prirodu njenoga posla.

"Razgovarao sam s gospodinom Jamiesonom unutra, ali ne-

mojte to nikome spominjati.""Zašto bih to nekome spominjala?" pitala je."Netko bi vas mogao pitati.""Nikada ne raspravljam o stvarima koje se tiču dolazaka i

odlazaka članova i njihovih gostiju. Osim toga, ne sjećam sevašeg imena."

"Archer, Lew Archer.""Ja sam Ella Strome." Na pločici s imenom na stolu ispred nje

pisalo je: Gospođa Strome, klupska tajnica. Vidjela je kakogledam u pločicu i dodala neutralnim tonom: "Više nisam ubraku."

"Nisam niti ja. Kada završavate s poslom i idete na večeru?""Večeras ne idem. Imamo večeru s plesom. No, hvala vam.""Ne spominjite to."Na parkiralištu pokraj teniskih terena Peter me čekao u svojoj

Corvetti. Mjesto je bilo okruţeno ogromnim zelenim grmovimaeukaliptusa i njihov opojan revitalizirajući miris začinio je zrak.

Samo je jedan od šest terena bio u uporabi: profesionalac umajici teniskog kluba pokazivao je vrlo malenoj djevojčici kakoservirati, dok je njezina majka promatrala sa strane.

"Profesor Tappinger nije u svom uredu i nije kod kuće", rekao je Peter. "Njegova je ţena rekla da bi trebao biti na putu kući."



"Mogao bih iskoristiti još malo vremena ovdje. Koliko samshvatio, gospođa Bagshaw ţivi u klubu."

"Ona je u jednoj od ladanjskih kuća." Pokazao je prema dr-

veću u pozadini parkirali

šta."Jeste li je pitali štogod o gospodinu Martelu?"

"Ne.""Ali vi poznajete gospođu Bagshaw?""Ne tako dobro. Poznajem sve u Montevisti", dodao je bez

oduševljenja. "I oni poznaju mene, pretpostavljam."Prošao sam kroz prolaz između eukaliptusa i kroz vrata u

drvenoj ogradi koja je obrubljivala travnjak pored bazena.

Dvanaestak sivo obojenih ciglenih ladanjskih kućica bilo je raz-bacano po travnjaku, zaštićeno od pogleda susjeda popločenimzidovima i cvjetnim grmovima. Maleni Meksikanac u kaki odijelu hodao je po cvjetnim nasadima s crijevom za polijevanje.

"Buenos Dias.""Lijep je dan", rekao je pokazujući svoje blještavobijele zube i

okrenuo crijevo iz kojeg je prskala voda prema nebu, poput

fontane. "Traţite nekoga?""Gospođu Bagshaw."

"Ono tamo je njezina kuća." Krov je bio poluzakriven ljubi-častim cvjetovima. "Upravo se vratila, prije nekoliko minuta."

Ispostavilo se da je gospođa Bagshaw bila jedna od četirijuigračica bridţa pored bazena, ona koja je naručila kavu. Bila jeotprilike u uzbune vrijednim sedamdesetima.

"Nisam li vas maloprije vidjela kako razgovarate sa

Stanleyjem?" pitala me na vratima."Jeste.""A onda i s gospodinom Martelom?""Da.""A sada ste došli k meni. To je zanimljivo napredovanje."

Zatresla je svojim sijedim uvojcima. "Ne znam trebam li biti po-laskana ili posramljena."

"Ni jedno ni drugo, gospođo Bagshaw. Zovem se Archer iprivatni sam istraţitelj, kao što ste već moţda pogodili."



Pustila me u dnevni boravak koji je sadrţavao previšenamještaja. Orijentalni sag na podu bio je tako dobar da sam

mrziošto moram stati na njega. Primijetila je da sam zastao."Uopće ne ide uz ovo mjesto. Ali nisam mogla podnijeti da ga

ostavim." Bez promjene tona u glasu rekla je: "Sjednite.Pretpostavljam da ste i vi dio aktualnoga seoskog sporta koji sesastoji od zadiranja u poslove Francisa Martela."

"To je moje zanimanje, a ne sport.""Tko vas je doveo ovamo?" pitala je osorno."Mjesna obitelj."

"Marietta Fablon?""Ona je zainteresirana za rezultat mojih istraţivanja, da.""Istraţivanja su ušminkana riječ za ono što činite, gospodine

Archer. Vi tjerate gospodina Martela iz grada. Je li to vaš cilj?""Nije.""Sumnjam u to. On odlazi, znate to. Tako mi je rekao prije

nepunih petnaest minuta."

"Ide li Ginny Fablon s njim?"Spustila je pogled na svoje krilo. "O gospođici Fablon nije biloriječi. U svakom slučaju ona je mlada ţena u dvadesetčetvrtojgodini - u njezinoj dobi bila sam udana već pet godina - i savr-šeno je sposobna brinuti se o sebi i samostalno donositi odluke."Njezinom glasu, koji je na trenutak zadrhtao, povratila se snaga."Sposobnija nego većina mladih ţena, po mom mišljenju."

"Znači, mislite da ona odlazi s njim."

"Ne znam. Ali vjerujem kako je ovo slobodna zemlja.""Jest za one ljude koji znaju s čim i s kim imaju posla. Ne mo-

ţete donijeti ispravne odluke ako ne znate činjenice."Zatresla je svojim uvojcima. Lice joj je ostalo nepomično,

poput cementa. "Ne ţelim da mi drţite predavanje. Ja sam uvelaFrancisa Martela u Montevistine - ah - krugove, i osjećam sesavršeno zadovoljnom time što sam napravila. Meni se on

sviđa. Istina je da vam ne mogu predočiti kopiju njegova



obiteljskog stabla. Ali sigurna sam da je dobro. On je jedan odnajuglađenijih mladih Francuza koje poznajem."

"On je, dakle, Francuz?"



"Postoji li ikakva sumnja?""Uvijek postoji sumnja, dok se ne ustanove činjenice.""A vi ste veliki skupljač činjenica, zar ne?"

"Prirodno je da to nastojim biti u svojim istragama."Bila je to poprilično oštra razmjena mišljenja koja ju je raz-ljutila. Riješila se svoje ljutnje glasno se nasmijavši. "Vi ste drski,zar ne?"

"Moţda. Ionako nisam ništa saznao od vas.""To je zato što nemate što saznati. Samo zato što gospodin

Martel ne izgleda poput drugih, oni pretpostavljaju da unjegovoj prošlosti postoji neka mračna tajna. Problem s mojim

susjedima je jednostavan. Nemaju što raditi i ţive prekapajućipo tuđem prljavom rublju. Ako nema dosta prljavog rublja,onda ga sami izmisle."

Mora da je nesigurna, mislio sam, inače ne bi pričala tolikomnogo i tako dobro. Martel je do neke granice bio njezinaodgovornost. Tišinu između nas prekinula je pitanjem:

"Jeste li saznali išta što bi govorilo protiv njega?"

"Zapravo ne. Ne još.""Implicirate da očekujete."

"Ne znam. Kako ste se upoznali s njim, zbog prodaje imanja?""Oh, ne, imamo zajedničke prijatelje.""Ovdje u Montevisti?""U Washingtonu", rekla je, "preciznije - u Georgetownu.

General Bagshaw i ja nekoć smo ţivjeli u Georgetownu.""I tamo ste upoznali Martela?"

"To nisam rekla. On je poznavao neke naše stare susjede - "Oklijevala je, sumnjičavo me promatrajući. "Mislim da vam nebih smjela otkriti njihovo ime."

"Pomoglo bi kada biste to učinili.""Ne. Oni su vrlo fini i dragi ljudi i ne ţelim da im dosađujete

ovakvim stvarima.""Martel ih je iskoristio kao preporuku. Oni to moţda ne bi

odobrili. Moţda ga čak ni ne poznaju.""Sigurna sam da ga poznaju."


http://slidepdf.com/reader/full/macdonald-ross-crni-novac 39/255



Peter me čekao na vratima drvene ograde. ProfesorTappinger bio je kod kuće i bio je spreman primiti nas.

Ţivio je u susjednom lučkom gradu, u poprilično oronulojčetvrti

čija je jedina o

čigledna prednost bio pogled na ocean.Sunce, teško i crveno, sada se nalazilo gotovo na horizontu.

Njegov odsjaj plutao je na vodi poput vatre.Tappingerova kuća bila je zelena štukana seoska kućica koja

je, osim po boji, predstavljala duplikat svake treće kuće u bloku.Betonski prilaz koji je vodio do ulaznih vrata bio je očita pre-preka koturaljkama, biciklima i triciklima. Djevojčica od šest ilisedam godina otvorila je vrata. Imala je bob frizuru i

nevjerojatno velike oči."Tata kaţe da mu se moţete pridruţiti u radnoj sobi."Povela nas je kroz dnevni boravak oronulog izgleda sve do

kuhinje. Ţena je bila nagnuta nad sudoperom upasivno-agresivnom stavu, guleći krumpir. Dječak od otpriliketri godine udarao ju je po .nozi glasno se smijući. Na njegauopće nije obraćala paţnju, a nas je samo ovlaš pogledala. Bila je

to zgodnaţena, ne starija od trideset godina, s mladala

čkivisoko svezanim repom i plavim očima kojima me smireno

osmotrila."On je u radnoj sobi", rekla je, laktom pokazujući prema

vratima.Vrata su vodila u preuređenu garaţu koja je sada bila natr-

pana policama za knjige. Fluorescentno svjetlo visjelo je nalancu iznad radnog stola koji je bio zatrpan otvorenim knjigama

i papirima. Profesor je sjedio za njima okrenut leđima. Nije seokrenuo kada mu se Peter obratio. Činilo se da nam je htio datido znanja da smo prekinuli njegov vaţan intelektualni rad.

"Profesore Tappinger?" Peter je ponovio."Čujem vas." Njegov glas bio je nestrpljiv. "Ispričajte me još

jednu minutu, molim vas. Pokušavam završiti rečenicu."Počešao se po glavi tupim krajem olovke i nešto pribiljeţio.

Njegova brončano-smeđa kosa imala je tračak sivila na vrho-vima. Kada je napokon ustao, vidio sam da je nizak muškarac, i



barem deset godina stariji od svoje zgodne ţene. I on je takođervjerojatno bio zgodan, sa svojim njeţnim usnama i pravilnimcrtama lica. Ali izgledao je kao da je nedavno bio bolestan, a oči

iza naočala za

čitanje jo

šsu uvijek podsje

ćale na to. Stisaknjegove ruke bio je hladan.

"Kako ste, gospodine Archer? Kako si, Peter? Oprostite što steme morali čekati. Kradem ove dragocjene trenutke za koncen-traciju. S opterećenjem tako velike satnice predavanja i svih pri-prema koje to zahtijeva, nije lako išta napisati. ZavidimFlaubertu na luksuzu kojeg je imao kada je čitave daneprovodio samo u potrazi za pravom riječi, le mot juste - "

Činilo se da Tappinger ima profesionalnu deformacijuneprestanog pričanja. Prekinuo sam ga: "Na čemu radite?"

"Na knjizi, ako ikada budem imao vremena napisati je. Mojatema su francuski utjecaji na modernu američku knjiţevnost -trenutno proučavam sporno pitanje Stephena Cranea. Ali vas tone bi zanimalo. Peter mi kaţe da ste privatni istraţitelj."

"Da. Pokušavam doći do nekih informacija o muškarcu koji

se zove Francis Martel. Jeste li se upoznali s njim?""Sumnjam u to, ali njegovo je ime svakako interesantno. To je jedno od drevnih francuskih imena."

"Martel je navodno Francuz. Tvrdi da je politički izbjeglica.""Koliko je star?""Oko trideset." Opisao sam ga: "On je muškarac srednje vi-

sine, u formi i brz na nogama. Crna kosa, crne oči, tamna put.Ima francuski naglasak koji varira od jakog do slabog."

"I vi mislite da se pretvara?""Ne znam. Ako je laţov, prevario je popriličan broj ljudi.

Pokušavam saznati tko i što je on zapravo.""Zaista varljiva stvar", dubokoumno je rekao Tappinger. "Što

ţelite da učinim - poslušam njegov francuski i prosudim je liautentičan?"

Bio je tek poluozbiljan, ali ja sam mu odgovorio ozbiljno.

"To bi mogla biti dobra ideja, ako bismo je mogli razraditi. NoMartel je trenutno u fazi napuštanja grada. Mislio sam da biste



me mogli opskrbiti nekim pitanjima na koje bi samo obrazovaniFrancuz mogao odgovoriti - "

"Ţelite da pripremim test, je li tako?"

"S odgovorima.""Mislim da to mogu napraviti. Kada ga trebate? Sutra?""Ovog trenutka.""To je jednostavno nemoguće.""Ali on moţe otići svake minute.""Tu vam ne mogu pomoći!" Tappingerov je glas postao ţen-

skast. "Imam četrdeset eseja koje večeras moram pročitati - tibirokrati na koledţu ne mogu mi osigurati niti studenta koji bi

mi pomagao. Nemam vremena ni za vlastitu djecu - "Rekao sam: "U redu, preskočit ćemo to. Ionako to nije bila

dobra ideja.""Ali nešto moramo napraviti", rekao je Peter. "Rado ću vam

platiti za vaše vrijeme, profesore.""Ne ţelim vaš novac. Samo ţelim slobodno koristiti vlastite

dane." Tappinger je praktično cvilio.

Njegovaţ

ena otvorila je vrata od kuhinje i pogledala nas.Njezino lice bilo je briţno, no nekako se činilo da je od prečestogkorištenja taj izraz izgubio na jačini.

"U čemu je problem, tatice?""Ni u čemu, i ne zovi me tatica. Nisam mnogo stariji od tebe."Slegnula je ramenima u znak pomirljivosti i pogledala me.

"Nešto nije u redu?""Čini se da idemo na ţivce vašemu muţu. Ovo nije bio dobar

trenutak za posjet."Tappinger se malo tiše obratio ţeni: "To nije ništa što bi tebe

trebalo zabrinjavati, Bess. Morao bih pripremiti neka pitanja datestiramo određenog čovjeka u poznavanju francuskog."

"To je sve?""To je sve."Zatvorila je kuhinjska vrata. Tappinger se okrenuo prema

nama: "Oprostite mi na podizanju glasa. Imam glavobolju."Rukom je pritisnuo svoje blijedo zaokruţeno čelo. "Valjda bih



mogao sada obaviti taj posao za vas - potrošio sam dvostrukoviše energije samo pričajući o tome - ali ne razumijem čemuţurba."

Peter je rekao: "Martel odvodi Ginny sa sobom. Moramo gazaustaviti.""Ginny?" Tappinger je izgledao zbunjeno."Mislio sam da ste mu rekli za nju", rekao sam Peteru."Pokušao sam, telefonski, ali nije me htio slušati." Okrenuo se

Tappingeru. "Sjećate se Virginije Fablon, profesore?""Naravno da se sjećam. Je li ona upletena u ovo?""Itekako. Ona kaţe da se namjerava udati za Martela."

"A ti si i sam zaljubljen u nju, o tome se radi?"Peter je pocrvenio. "Da, ali ne radim ovo iz sebičnih razloga.

Ginny ne shvaća u kakve se nevolje uvaljuje.""Jesi li razgovarao s njom o tome?""Pokušao sam. No, opčinjena je Martelom. On je bio razlog

zbog kojeg je prošlog mjeseca napustila školu.""Stvarno? Mislio sam da je bolesna. Tako se barem pričalo po

koledţ

u.""Sve je u redu s njom", rekao je Peter. "Osim njega.""Kakvo je njezino mišljenje o njegovom francuskom?""Potpuno je oduševljena", rekao je Peter."Onda je vjerojatno Francuz. Gospođica Fablon vrlo dobro

poznaje jezik.""Mogao bi biti i Francuz i varalica", rekao sam. "Zapravo po-

kušavamo otkriti je li on obrazovani aristokrat za kojeg se

izdaje."Po prvi puta Tappinger je izgledao zainteresirano. "To bi se

dalo provjeriti. Dajte da probam." Sjeo je za svoj prenatrpani stoli podigao olovku. "Dajte mi samo deset minuta, gospodo."

Povukli smo se u dnevni boravak. Gospođa Tapppinger slije-dila nas je iz kuhinje, u stopu praćena trogodišnjakom.

"Je li tatica dobro?" pitala me glasom male djevojčice, toliko

tankim i slatkim da je zazvučao kao parodija."Mislim da jest."



"Nije dobro, još od lani. Odbili su njegov zahtjev za puniprofesorski poloţaj na sveučilištu. To je bilo strašno razočaranjeza njega. Iskaljuje se - pa - na svakome tko mu je na raspo-

laganju. Posebice na meni." Opet je slegnula ramenima. Ovogaputa da utješi samu sebe. "Molim vas", Peter je rekao u nelagodi."Profesor Tappinger već se ispričao."

"To je dobro. Obično se ne ispričava. Pogotovo kada se radio njegovoj obitelji."

Mislila je na sebe. Zapravo je ţeljela razgovarati o sebi, a jasam bio osoba koju je priţeljkivala za sugovornika. Njezinotijelo naslonjeno na okvir vrata, povremen pogled plavih očiju,

pokreti usana znakovitiji od riječi koje je izgovarala otkrivali suda je zapravo uspavana ljepotica zarobljena u kući stemperamentnim profesorom koji je ostao bez svogaunapređenja.

Trogodišnjak ju je udarao, pritišćući joj pamučnu haljinu iz-među zaobljenih bedara.

"Vi ste lijepa djevojka", rekao sam, dok je Peter poput našeg

pratioca na zabavi stajao iznad mene."Nekoć sam bila ljepša - prije dvanaest godina kada sam seudala za njega." Zanjihala je bokovima. Zatim je podigla dijete iodnijela ga u kuhinju kao pokajnički teret.

Udana ţena s malom djecom baš i nije bila moj tip, ali zainte-resirala me. Osvrnuo sam se po njezinoj dnevnoj sobi. Bila jeotrcana, s dotrajalim tepihom i pohabanim javorovimnamještajem. Zidovi su bili oblijepljeni postimpresionističkim

reprodukcijama, vizijama idealnog svijeta.Zalazak sunca na prozoru natjecao se s briljantnošću Van

Gogha i Gauguina. Sunce je gorjelo na vodi poput vatrenogbroda, tonući polako dok od njega nije ostao samo crveni dimkao jedini trag na nebu. Ribarski brod plovio je prema luci, crn1 malen naspram velikom zapadu. Iznad blistave vodeletjelo je nekoliko galebova poput iskrica koje se gase.

"Zabrinut sam za Ginny", rekao je Peter iznad mog ramena. I ja sam bio zabrinut, iako to nisam izrekao. Iznenadni trenutak





Drugo. Dovršite frazu: Hypocrite lecteur... Odgovor:Hypocrite lecteur, mon semblable, mon frere - iz uvodne pjesmeBaudelaireovih Cvjetova zla.

Treće. Imenujte velikog francuskog slikara koji je vjerovao da je Dreyfuss kriv. Odgovor: Degas.

Četvrto. Koju je ţlijezdu Descartes označio kao mjesto prebi-vanja ljudske duše? Odgovor: hipofizu.

Peto. Tko je bio najviše odgovoran za oslobađanje JeanaGeneta iz zatvora? Odgovor: Jean-Paul Sartre. Jeste li ovako za-mišljali ta pitanja?"

"Da, no čini se da je naglasak malo jednostran. Ne bi li trebalo

biti nekih pitanja o politici ili iz povijesti?""Ne slaţem se. Ako je ovaj čovjek varalica koji se izdaje kao

politički izbjeglica, prve podatke koje bi svladao bili bi oni izpovijesti i politike. Moja pitanja su suptilnija, i pokrivaju rasponza koji bi mu trebale godine učenja." Oko mu se razbistrilo."Volio bih da mu ih mogu osobno postaviti."

"I ja bih to volio. No moglo bi biti opasno."

"Stvarno?""Martel je danas potegnuo pištolj na jednog čovjeka. Mislimda je bolje da ga prepustite meni."

"I meni", rekao je Peter. "Inzistiram da pođem s vama."Tappinger nas je otpratio do naših automobila, kao da je ţelio

nadoknaditi svoju raniju nestrpljivost. Razmišljao sam da muponudim novac za njegov rad, pet ili deset dolara, ali odlučiosam ne riskirati. To bi ga samo moglo podsjetiti da mu je novac

potreban i ponovno ga razljutiti.

8Slijedio sam Peterovu Corvettu do gorja. Već je bilo napola

obavijeno plavim mrakom s planina. Nekoliko svjetiljki, jarkihpoput večernjih zvijezda, bilo je razasuto po stazama. Jedna od

njih obasjavala je Martelovu kuću.



Peter je stao malo dalje od poštanskog sandučića.Šablonizirano ime jasno se crnilo pod svjetlima njegovogautomobila: Major Hiram Bagshaw, SAD (umirovlj.). Ugasio je

svjetla i krenuo van.Tišina večeri razbila se u stotinu komada poput kristala.Visoki, tanki, drhtavi vrisak došao je iz pravca kuće. Mogao je tobiti paun, ili ţenski vrisak.

Peter je potrčao prema meni. "To je Ginny! Jeste li čuli?""Nešto sam čuo."Pokušao sam ga nagovoriti da pričeka u svom automobilu.

Ali on je inzistirao da krene prema kući sa mnom.

Bila je to masivna zgrada od kamena i stakla postavljena natemelj koji je bio iskopan iznad tla kanjona. Reflektor iznadvrata obasjavao je Bentley koji je bio parkiran na kamenjempopločenom dvorištu. Vrata su bila otvorena.

Peter je pohrlio unutra. Zaustavio sam ga. "Polako. Ne ţeliš biti ustrijeljen."

"Ona je moja djevojka", rekao je, usprkos svim suprotnim

dokazima koje sam do tada vidio.Djevojka se pojavila na ulaznim vratima. Imala je sivo odijelo,onakvo kakvo ţene često koriste za putovanja. Njeni pokretičinili su se drhtavima, a oči su joj bile malo mutne, kao daje već putovala predaleko i prebrzo.

Moţda je to bilo zbog jarkog svjetla koje je obasjavalo njezinolice, ali njena koţa izgledala je sivo i zrnato. Imala je onu vrstuljepote - oblik glave, iskošene jagodične kosti, brada, linija usana

- zbog koje druge stvari nisu bile tako vaţne.Drţala se za betonski trijem s nekom vrstom elegancije. Peter

je krenuo prema njoj kako bi je zagrlio. Ona je uzmaknula."Rekla sam ti da ne dolaziš ovamo.""To si ti vrisnula, zar ne? Je li te povrijedio?""Ne budi blesav. Vidjela sam štakora." Upravila je svoje svje-

tlucave oči na mene. "Tko ste vi?"

"Zovem se Archer. Je li gospodin Martel kod kuće?""Bojim se da za vas nije."



"Svejedno mu recite da sam ovdje. Samo ţelim priliku za raz-govor s njim."

Obratila se Peteru: "Molim te, idi. Povedi svog prijatelja sa

sobom. Nemaš

pravo miješati se izme

đu nas." Uspjela je proi-zvesti mali tračak ljutnje u glasu: "Sada idi, ili više nikada neću

razgovarati s tobom."Njegovo veliko lice iskrivilo se na svjetlu, kao da je htio pro-

mijeniti svoju neuglednost promjenom izraza na njemu. "Ne bihmario, Ginny, sve dok si ti na sigurnom."

"Savršeno sam sigurna sa svojim suprugom", rekla je s okli- jevanjem, očekujući njegovo iznenađenje.

"Udala si se za njega?""Vjenčali smo se u subotu i nikada u ţivotu nisam bila sret-

nija", rekla je bez ikakvog vidljivog znaka sreće."Moţeš poništiti brak.""Čini se da ne razumiješ; ja volim svog supruga." Njezin glas

bio je blag, ali tu je bio i ubod zbog kojeg se trgnuo. "Francis imasve o čemu sam sanjala. To ne moţeš promijeniti i, molim te,

prestani se truditi.""Hvala ti, ma cherie."Bio je to Martel, sa svojim punim naglaskom na djelu. Nije

bilo sumnje da je prisluškivao skriven iza ulaza. Pojavio se uhodniku iza Ginny i obuhvatio njezinu nadlakticu. Njegovaruka na njenom sivom rukavu izgledala je kao crna ţalobnatraka oko rukava.

Peter je počeo gristi svoje usne. Pomaknuo sam se bliţe

njemu. Bilo da je bio francuski aristokrat ili jeftin prevarant ilinekakva nejasna mješavina obojega, Ginnyn muţ bio je čovjekkojeg je opasno udariti.

"Čestitam na vašem braku", rekao sam bez mnogo ironije.On se naklonio, dodirujući svoja prsa. "Merci beaucoup.""Gdje ste se vjenčali?""U odajama sudnice, kod suca osobno. Vjerujem da ga to čini

zakonitim.""Mislio sam, na kojem mjestu?"



"Mjesto nije vaţno. Ţivot ima svoje privatne trenutke, znate, a ja priznajem da imam strast za privatnošću. Koju moja dragasupruga dijeli." Nasmiješio joj se. Njegov se osmijeh promijenio

kada je pogledao mene. Bio ješirok i pogrdan. "Nismo li sedanas sreli na bazenu?"

"Jesmo.""Taj čovjek je već bio ovdje", rekla je Ginny, "kada te onaj tip

pokušao slikati. Vidjela sam ga u njegovom automobilu."Martel je zaobišao svoju ţenu i krenuo prema meni. Pitao

sam se hoće li se sada na sceni pojaviti njegov mali pištolj.Također sam se pitao koja bi to tamna tekućina ostavila

djelomičan otisak pete na betonskom trijemu. Više od te istetekućine sjajila se peta desne Martelove cipele.

"Tko ste vi zapravo, monsieur? I što vam daje pravo da po-stavljate pitanja?"

Rekao sam mu svoje ime. "Ja sam istraţitelj, i unajmljen samda ih postavljam."

"Unajmljen od ovoga ovdje?" Pogledao je Petera mračnim

pogledom punim prijezira."Tako je", rekao je Peter. "I slijedit ćemo vas dok ne saznamošto ţelite."

"Ali ja imam ono što ţelim." Okrenuo se prema Ginny ispru-ţenih ruku. Bilo je to poput neke scene iz opere, više laganenego teške. Sljedeće minute veseli seljani upali bi na pozornicu izaplesali svadbeni ples.

Kako bih ih prekinuo, rekao sam: "Jedno pitanje koje me za-

nima ovoga trenutka - je li to krv na vašoj peti?"Pogledao je dolje na svoja stopala, zatim ponovno u mene.

"Očekujem da je to krv."Ginnyni prsti obje ruke pohitali su ustima, kao da će iz nje-

zina grla izletjeti nov vrisak. Martel je rekao tiho i glatko:"Moja ţena uplašila se štakora, kao što vam je rekla." Znači,

prisluškivao nas je. "Ja sam ga ubio."

"Petom?"



"Da." Lupio je po tlu. "Ja sam mačevalac, jako brz nanogama."

"Kladim se da jeste. Mogu li vidjeti lešinu?"

"Bilo bi je teško na

ći, mo

ţda nemogu

će. Bacio sam je u

šikarudivljim mačkama. Ovdje u brdima imamo divlje ţivotinje, zar

ne, ma cherie?"Ginny je spustila ruke i potvrdila. Gledala je u Martela s mje-

šavinom poštovanja i straha. Moţda je to bio neki oblik ljubavi,mislio sam, ali ne neki od uobičajenih oblika. Njegov je glas po-novno ispunio zrak:

"Moja ţena i ja jako volimo divlje ţivotinje."

"Ali ne i štakore.""Ne. Štakore ne." Posluţio me svojim širokim, hladnim ce-

renjem. Izgledalo je kao da njegove oči i snaţan nos prodiru umene. "Mogu li vas uvjeriti da sada odete, gospodine Archer?Bio sam vrlo strpljiv s vama i vašim pitanjima. I, molim vas, po-vedite ovoga ovdje sa sobom." Okrenuo je glavu prema Peterukao da debeli mladić nije sasvim pripadao ljudskoj rasi.

Peterje rekao: "Pitajte ga onih pet pitanja, hajde, učinite to."Martel je podigao obrve. "Pet pitanja? O meni?"

"Ne izravno." Sada kada je došao trenutak za postavljanje pi-tanja, činila su se djetinjasta, čak smiješna. Svjetlo je i dalje do-prinosilo ugođaju velike opere. Dvorište pod svjetlom,okruţeno amfiteatrom kanjona, poput pozornice na kojoj seništa stvarno ne moţe desiti.

Rekao sam oklijevajući: "Pitanja su o francuskoj kulturi.

Rečeno mi je da bi svaki obrazovani Francuz morao biti u stanjuodgovoriti na njih."

"A vi sumnjate da sam ja obrazovani Francuz?""Imate priliku dokazati to jednom zauvijek. Hoćete li se oku-

šati s pitanjima?"Slegnuo je ramenima. "Pourquoi pasi Zašto da ne?"Izvadio sam dva lista papira. "Prvo. Tko je napisao originalnu

verziju Liaisons dangereuses i tko je napravio moderniziranufilmsku verziju?"



"Les Liaisons dangereuses", rekao je polako, ispravljajući mojizgovor. "Choderlos de Laclos napisao je roman. Roger Vadimnapravio je filmsku verziju. Mislim da je Vadim surađivao s

Rogerom Vaillandom na scenariju. Je li to dovoljno, iliţelite davam prepričam i radnju? Vrlo je sloţena, budući da se radi o

dija- boličkim seksualnim intrigama." Njegov je glas biozajedljiv.

"Nećemo vas sada zamarati time. Pitanje broj dva. Dovršitefrazu: Hypocrite lecteur- "

"Hypocrite lecteur, mon semblable, mon frere. Hipokritičničitatelj, moj brat, moj - comment - a dire? - duplikat?" obratio se

Ginny."Odraz u ogledalu", odgovorila je ona s blagim poluosmi-

jehom. "To je iz Cvjetova zla.""Znam recitirati mnoge od tih pjesama ako ţelite", rekao je

Martel."To neće biti potrebno. Treće. Imenujte velikog francuskog

slikara koji je vjerovao da je Dreyfuss kriv."

"Degas je bio najutjecajniji.""Četvrto. Koju je ţlijezdu Descartes navodio kao mjesto pre-bivanja ljudske duše?"

"Hipofizu", Martel se nasmijao. "To je prilično opskurno sta- jalište, ali slučajno čitam Descartesa gotovo svakoga dana."

"Peto. Tko je bio najodgovorniji za izlazak Jeana Geneta izzatvora?"

"Jean-Paul Sartre, pretpostavljam da mislite na njega. Cocteau

i ostali također su imali udjela u njegovom oslobađanju. Je li tosve?"

"To je sve. Osvojili ste sto bodova.""Hoćete li me sada nagraditi svojim nestankom?""Odgovorite na još jedno pitanje, budući da ste tako dobri u

tome. Tko ste vi i što radite ovdje?"Ukočio se. "Nemam nikakvu obvezu reći vam to."

"Mislio sam da biste voljeli umiriti glasine.""Glasine me ne smetaju."



"Ali vi niste jedina osoba upletena u njih, sada kada ste seoţenili mjesnom djevojkom."

Shvatio je što ţelim reći. "U redu. Reći ću vam zašto sam

ovdje, u zamjenu za quid pro quo. Recite mi tko je muškarackoji me pokušao fotografirati."

"Zove se Harry Hendricks. On je prodavač polovnih automo-bila iz doline San Fernando."

Martel je bio zbunjen. "Nikada nisam čuo za njega. Zašto mepokušao fotografirati?"

"Očigledno mu je netko platio. Nije rekao tko.""Mogu pogoditi", rekao je Martel mračno. "Nesumnjivo je bio

plaćen od agenta le grand Charlesa.""Koga?""Predsjednika De Gaullea, mog neprijatelja. On me otjerao iz

moje patrie - moje domovine. Ali moj egzil nije mu dovoljnazadovoljština. On ţeli i moj ţivot."

Njegov glas bio je dubok i jezovit. Ginny se najeţila. Čak je iPeter izgledao zadivljeno.

Rekao sam: "Š

to De Gaulle ima protiv vas?""Ja sam prijetnja njegovoj moći.""Jeste li vi član bande Algerie-Francaisel""Mi nismo banda", ţučno je odgovorio. "Mi smo - kako bih to

rekao? - banda domoljuba. Le Grand Charles je neprijatelj svojezemlje. No, rekao sam dovoljno. Previše. Ako su me njegoviagenti pratili čak ovamo, kao što vjerujem, moram ponovnokrenuti dalje."

Sudbinski je slegnuo ramenima ogledajući se po mračnimstazama, a zatim je pogledao zvijezdama posuto nebo. Bio je tooproštajni pogled, namjerno dramatičan, kao da su i zvijezdebile dio njegove publike. Ginny se uvukla u njegov zagrljaj. "Jaidem s tobom."

"Naravno. Znao sam da neću moći zauvijek ostati uMontevisti. Tu je prelijepo. No uzet ću dio te ljepote sa mnom."

Poljubio je njenu kosu. Padala je niz njenu lubanju glatko kaoblijedi pokrivač od svile. Naslonila se na njega. Njegove ruke



krenule su prema njezinom struku. Peter je uzdahnuo i okrenuose prema automobilu.

"Sada nas ispričajte", Martel se obratio meni, "moramo na-

praviti neke planove. Odgovorio sam na sva vaša pitanja, nisamli?"

"Samo da sve zapečatimo, mogli biste mi pokazati vašuputovnicu?"

Raširio je ruke s obje strane Ginny. "Volio bih da mogu, ali nemogu. Francusku sam napustio nesluţbeno, ako ćemo to takoopisati."

"Kako ste izvukli svoj novac iz zemlje?"

"Mnogo sam toga morao ostaviti iza sebe. No moja obitelj imaimovinu u drugim dijelovima svijeta."

"Je li Martel vaše obiteljsko ime?"Podigao je ruke, dlanovima okrenutima prema meni, kao

muškarac koji se predaje. "Moja ţena i ja bili smo jako strpljivi svama. Ne ţelite da postanem nestrpljiv. Laku noć." Govorio jetiho, s paţljivo odmjerenom snagom u svakoj svojoj riječi.

Ušli su u ku

ću, zatvaraju

ći te

ška ulazna vrata. Na putu ksvom automobilu bacio sam pogled na prednji dio Bentleyja.

Registracijska oznaka nije bila vidljiva. Stvari koje je Marteluzeo iz svoje kabine bile su nabacane na zadnjem sjedištu. To jenagoviještalo kako planira otići vrlo skoro.

Nisam ništa mogao poduzeti u vezi toga. Ušao sam i sjeo po-kraj Petera te krenuo niz prilazni put. Vozio se pognute glave,ništa ne govoreći. Kada sam stao kod poštanskog sandučića,

okrenuo se prema meni prilično grubo:"Vjerujete li vi njemu?""Ne znam. Vjerujete li mu vi?""Ginny mu vjeruje", rekao je zamišljeno. "Ona ga poznaje

bolje od nas. Vrlo je uvjerljiv.""Preuvjerljiv. Ima odgovor na sve.""Znači li to da govori istinu?"

"Govori previše. Muškarac u njegovoj situaciji, traţen odfrancuske vlade za spletkarenje protiv De Gaullea, ne bi samo



tako iznio svoje tajne pred nas. Ne bi to rekao niti svojoj ţeni -da je pametan. A Martel je pametan."

"To vidim - način na koji je odgovorio na profesorova pitanja.

Koje je objašnjenje, ako la

ţe? Koga poku

šava prevariti?""Ginny, moţda. Ona se udala za njega."

Peter je uzdahnuo. "Umirem od gladi. Zapravo nisam ništa jeo od doručka."

Izašao je iz mog automobila i krenuo cestom prema svojojCorvetti. Nogom je udario u nešto što je proizvelo metalni zvuk.Zaškiljio sam u mrak. Bio je to fotoaparat kojeg je Martel biorazbio. Izašao sam, podignuo ga i stavio u dţep svoje jakne. "Što

to radite?" Peter je upitao. "Ništa. Njuškam uokolo.""Nešto sam razmišljao: večeras je u klubu večera. Ako biste

mi se pridruţili, moţemo razgovarati što ćemo dalje poduzeti."Već mi je pomalo bilo dosta njegova tugaljivog raspoloţenja.

Ali bio sam gladan. "Naći ćemo se tamo."

9

Na putu prema klubu bio sam zadrţ

an.Č

etvrtinu milje daljeniz cestu od Martelove kuće, u mraku ispod hrasta, nalazio separkirani automobil. Njegovi obrisi sličili su Cadillacu HarryjaHendricksa, i kada sam izašao kako bih bolje osmotrio sasvojom baterijskom svjetiljkom, vidio sam da je to doista njegovautomobil.

U trulom Cadillacu nije bilo nikoga, nikakvih isprava, ništa upretincu za rukavice, ali bio je tu jedan stari cestovni zemljovid

Los Angelesa, star nekoliko godina, no jednako pohaban kao isam Cadillac. Harry je vjerojatno posudio automobil s parkira-lišta polovnih vozila u kojem je radio.

Podigao sam haubu i opipao motor. Bio je topao. Mogao samzamisliti Harryja kako se šulja po grmlju oko Martelove kuće.Mislio sam ga pričekati, ali moj ţeludac glasao je protiv toga.

Mogao sam i kasnije, u hotelu Breakwater, provjeriti što je s

njim.



Posjetio sam gospođu Bagshaw prije večere. Parkirao sampokraj praznih teniskih igrališta i probio se kroz gustiš eukaliptusovog drveća do njezine ladanjske kuće. Pojavila se na

vratima u krutoj,šuštavoj haljini, s nizom bisera koji su po

čivalina njezinim prozirnim grudima.

"Upravo sam se spremala izaći. Ali obavila sam onaj pozivkoji ste predloţili." Činilo se da ju je to uzrujalo. Ispod šminke,ili zbog nje, izgledala je nekoliko godina starije. Rekla je, ne po-gledavši me u oči: "Moji prijatelji u Georgetownu ne poznajuFrancisa Martela, barem ne pod tim imenom. Ne razumijem to.On je pričao o njima s takvim veseljem i familijarnošću. Znao je

sve o njihovoj kući.""Te je podatke mogao dobiti i od sluge.""Ali on poznaje Washington", rekla je. "U tome sigurno ne

griješim. I još sam uvijek osobno uvjerena da poznaje ili je po-znavao Plimsollse - moje prijatelje u Georgetownu. Moţda ih jepoznavao pod nekim drugim imenom, a ne kao Francis Martel."

"To je također moguće. Jeste li im ga opisali?"

"Razgovarala sam s pukovnikom Plimsollom i pokušala sammu ga opisati. Ali teško je nekoga opisati, posebno te latino ti-

pove - meni svi izgledaju isto. Pukovnik je pitao da li bih mumogla poslati Martelovu sliku - "

"Ţao mi je, nemam sliku.""Onda ne znam što mogu napraviti." Njezin je glas bio pun

isprike, ali bio je tu i skriveni ton neţeljene krivice koja ga jeučinila gotovo optuţujućim. "Ne mogu preuzeti odgovornost za

njega, ili gospođicu Fablon. U ovom se svijetu ljudi moraju bri-nuti sami za sebe."

"No, stariji bi se trebali brinuti za mlađe.""Ja sam sama podigla svoju obitelj", rekla je oštro, "ponekad u

uvjetima koje ne bih rado opisivala. Ako je Virginia pogriješila uizboru muškarca, to uopće nije začuđujuće. Njezin je otac radiošto je radio kada je ona bila u najranjivijoj dobi. Pa čak i u svom

ţivotu Roy Fablon nije bio neki zgoditak." Protresla je svoje



uvojke. "Sada me očekuju na večeri. Zaista me morate ispričati."Riječ je imala dvostruko značenje. Ispričati. Oprostiti.

Prošao sam pokraj bazena do glavne zgrade kluba. Mnoštvo

elegantno odjevenih osoba ulazilo je ispred mene. Smještena zasvojim stolom, Ella Strome pozdravljala je svakog od njih poi-

mence. No, činila se nekako udaljenom, svjesno izvan svega štose događalo oko nje.

"Izgledate kao djeva opatica.""Dvaput sam se udavala", rekla je suho. "Gospodin Jamieson

vas očekuje u blagovaonici.""Neka čeka. Ja sam bio oţenjen samo jednom."

"Ne ispunjavate svoju duţnost prema američkim ţenama",rekla je s osmijehom koji se nije uspio proširiti na njezine oči.

"Zvučite kao da niste uţivali u braku.""Biti u braku bilo je u redu, problem je bio u muškarcima s

kojima sam bila. Zračim li moţda majčinskim nagonom ilinečim sličnim?"

"Ne."

"Sigurno zračim.

Čini se da privla

čim vrlo posebne tipove.Moji muţevi bili su tipovi čudaka. To nije mogla biti puka

slučajnost. Nema baš toliko mnogo čudaka na svijetu.""Da, ima. Kad već govorimo o čudnim tipovima, kakvo je

vaše mišljenje o gospodinu Martelu?""Nemam neko određeno mišljenje. Uvijek je bio ljubazan

prema meni." Spojila je ruke na poliranom stolu, prst na prst, imeđusobno ih odgurivala.

"Zašto ne pitate gospodina Stolla? On je imao blisku vezu snjim, mislim."

"Tko je gospodin Stoll?""Upravitelj kluba."Našao sam ga u uredu za radnim stolom. Na zidovima oblo-

ţenima orahovinom nalazile su se obješene fotografije sa zabavai teniskih mečeva te drugih sportskih događaja u klubu. Stoll je

izgledao kao tip koji ne sudjeluje u takvim stvarima. Bio je







Nasmiješio se. "Imam četiri materinja jezika. Među njima je ifrancuski. Rođen sam u Švicarskoj, u Silvaplani." S dragošću jeizgovorio to ime.

"Gdje je rođ

en Martel, gospodine Stoll?""I ja sam se to pitao. Tvrdi da je Pariţanin, tako mi kaţe gos-pođa Bagshaw. No na temelju onoga što sam čuo, njegov fran-cuski nije pariški francuski. Previše je provincijski, previšesluţben. Moţda je Kanađanin ili Juţnoamerikanac. Ne znam.Nisam stručnjak za jezike."

"Vrlo ste blizu tome", rekao sam da ga ohrabrim. "Znači, mi-slite da bi mogao biti Kanađanin ili Juţnoamerikanac?"

"To je samo nagađanje. Nisam dobro upoznat s kanadskim ili juţnoameričkim francuskim. Ali prilično sam siguran da Martelnije Pariţanin."

Zahvalio sam se Stollu. Ispratio me uz naklon.Primijetio sam ploču za obavijesti na zidu s vanjske strane

njegovog ureda. Na njoj su bile pričvršćene slike ljudi koji plešuna nekoj zabavi. Ispod njih, kao podsjetnik na čistilište na vra-

tima raja, nalazio se natipkan popis sedamčlanova koji sukasnili s plaćanjem svojih računa. Gospođa Fablon bila je jedna

od njih.To sam spomenuo Elli."Da, gospođi Fablon je u posljednje vrijeme jako teško. Rekla

mi je da su joj propala neka ulaganja. Mrzim to što sam moralaizvjesiti njeno ime na ploču, ali takva su pravila kluba."

"To povlači zanimljivo pitanje. Mislite li da je Virginia Fablon

u lovu na Martelov novac?"Odmahnula je glavom. "To ne bi imalo nikakvog smisla.

Trebala se udati za Petera Jamiesona. Jamiesonovi imaju desetputa više novca od onoga što bi gospodin Martel ikada mogaosanjati."

"Znate li to sigurno?""Znam razlikovati ljude s novcem od onih koji ga nemaju, i

ljude koji su ga imali neko vrijeme od onih koji uopće nisu. Akoţelite moje mišljenje, gospodin Martel je nouveau riche,



novopečeni bogataš, i više je nouveau nego riche. Ovdje se nijeosjećao dobro, i trošio je novac kao pijani mornar, ali svejednomu nije mnogo pomoglo."

"Osimšto je uspio osvojiti Ginny. Vjen

čali su se pro

šlogvikenda."

"Sirota djevojka.""Zašto to kaţete?""Onako općenito. Gospodin Jamieson već dugo čeka. Je li on

taj za koga radite?""Da.""I vi ste privatni istraţitelj, zar ne?"

"Jesam. Što mislite o mom klijentu?""Podsjeća me na nešto što sam jednom pročitala, da u svakom

debelom čovjeku čuči mršav čovjek koji vrišti da ga puste van.Samo što je Peter još dječak, i to sve samo pogoršava."Zamišljeno je dodala: "Pretpostavljam da on ima sposobnostimuškarca."

"Vidjet ćemo." Prstom sam pokazao sliku na oglasnoj ploči.

"Imate slike na ploči. Ima li ovaj klub slu

ţbenog fotografa?""Na pola radnog vremena. Zašto?"

"Zanima me je li moţda fotografirao gospodina Martela.""Sumnjam u to. Mogu provjeriti. Ali Eric večeras ne radi.""Dovedite ga. Recite mu da ću mu platiti za njegovo vrijeme.""Pokušat ću.""Moţete vi i bolje od toga", rekao sam. "Postoji pitanje

Martelova identiteta i trebamo sliku, ako ona postoji."

"Rekla sam da ću pokušati."Uputila me u blagovaonicu. To su zapravo bile dvije spojene

prostorije, od kojih je jedna imala ulašten plesni podij. Maleniorkestar bio je na pozornici, trenutno u tišini. Druga je prostorijasadrţavala oko trideset stolova, okićenih cvijećem i svilom.Peter je sjedio za stolom kraj prozora, buljeći sumorno van umračnu plaţu.

Hitro je ustao kada me vidio, no njegova je hitrost imala viševeze s večerom nego sa mnom. Muškarci s bijelim kapama ser-



virali su švedski stol. Kada je ugledao hranu, Peter sepodvrgnuo transformaciji, kao da je njegova melankolična strastza Ginny bila prebačena na drugi program. Napunio je dva

tanjura za sebe, jednog s pet vrsta salata, hladnomšunkom,škampima, rakovima; drugog pečenom govedinom i

krumpirima, sokom od pečenke i malenim zrnima graška.Proţdirao je hranu takvom neobuzdanom nezasitnošću da

sam se osjećao kao voajer. Njegove oči bile su fiksirane i bezikakvih misli dok je ţvakao. Znoj je počeo izbijati na njegovomčelu.

Obrisao je tanjur komadom kruha, kojeg je potom pojeo.

Zatim je zapao u duboko razmatranje, naslonivši bradu na svojuruku. "Ne mogu se odlučiti što da uzmem za desert."

"Ne treba vam desert."Pogledao me kao da sam zaprijetio da ću ga mjesec dana

osuditi na kruh i vodu. Imao sam potrebu reći mu neka se nosikvragu. Dok sam gledao kako jede, pitao sam se bih li učiniouslugu Ginny kada bih je privolio da se vrati mom klijentu.

Martel je barem bio muškarac. Mo

ţda je Peter imao sposobnostimuškarca, kao što je rekla Ella, ali kada bi sjeo za stol pretvarao

se u nešto manje: apetit koji je samo hodao kao muškarac."Ne znam da li da pojedem čokoladni kolač ili vruću pjenastu

kremu", rekao je ozbiljno."Pojedite jedno i drugo.""To nije smiješno. Moje tijelo treba gorivo.""Već ste ga opskrbili s dovoljno goriva da trčite od Matsona

do Honolule."Pocrvenio je. "Čini se da zaboravljate da sam ja vaš poslo-

davac, a vi ste ovdje moj gost.""Zaboravljam, zar ne? Ali ostavimo se teme o osobnostima i

hrani i razgovarajmo o nečemu stvarnome. Pričajte mi o Ginny.""Nakon što pojedem svoj desert.""Prije. Prije nego što posve zaglupite odjela."

"Ne moţete tako razgovarati sa mnom."



"Netko bi trebao. Ali nećemo se svađati oko toga. Ţelim znati je li Ginny od onih djevojaka koje vrlo samouvjereno nastupajuoko muškaraca?"

"Prije nikada nije bila takva.""Je li imala mnogo kontakata s muškarcima?""Jako malo", rekao je. "Uglavnom sa mnom, zapravo."

Ponovno je pocrvenio, izbjegavajući moj pogled. "Nisam uvijekbio ovako debeo, ako baš ţelite znati. Ginny i ja smo hodali usrednjoj školi. No poslije toga ona dugo nije bila zainteresiranaza - pa, seks, maţenje i te stvari. Još smo uvijek bili prijatelji, iponekad bih je izvodio na razna mjesta, ali više nismo hodali u

pravom smislu te riječi.""Što ju je promijenilo?""Kao prvo, ozbiljno se prihvatila učenja. Bila je dobra na ko-

ledţu. Ja nisam." Ta ga je činjenica očito smetala. "No, uglavnomse radilo o tome što se dogodilo njenom ocu."

"Njegovo samoubojstvo?"Peterje kimnuo glavom. "Ginny je bila vrlo snaţno povezana

sa svojim ocem. Zapravo joj je trebalo dugo da preboli njegovusmrt.""Kada se to dogodilo?""Prije skoro sedam godina. Bit će sedam godina ove jeseni.

Jedne se večeri spustio na plaţu i potpuno odjeven odšetao uvodu."

"Ovu plaţu?" pokazao sam prema prozoru. Valovi su se pje-nili, kao svjedoci koji se neprestano vraćaju.

"Ne baš ovdje, ne. Otišao je otprilike pola milje niţe." Peter jepokazao prema rtu koji se ocrtavao u tami ispred udaljenihsvjetala luke. "Ali postoji struja u ovom smjeru, i kada se nje-govo tijelo pojavilo, bilo je to baš ovdje na obali. Popriličnodugo nisam ušao u ocean. Mislim da Ginny nikada više nijeušla. Ona koristi - koristila je bazen."

Na trenutak je pogrbljeno sjedio u tišini. "Gospodine Archer,

zar ne moţemo učiniti ništa oko Martela? Saznati jesu lizakonito vjenčani ili takvo što?"



"Siguran sam da jesu. Ginny ne bi imala razloga lagati, zarne?"

"Ne bi. Ali ona je jako pod njegovim utjecajem. Mogli ste i

sami vidjeti da to nije prirodna situacija.""Čini se da je zaljubljena u njega.""Ne moţe biti! Moramo ga spriječiti da je odvede.""Čime? Ovo je još uvijek slobodna zemlja."Peter se nagnuo preko stola. "Jeste li razmatrali mogućnost da

je on u ovoj drţavi ilegalno? Priznao je da nema putovnicu.""To bi moglo biti vrijedno istraţiti. Ali najgore što mu mogu

napraviti jest deportirati ga. A Ginny bi ga najvjerojatnije

pratila.""Razumijem što ţelite reći. To bi samo pogoršalo stvari."Spustio je svoju jastučastu bradu na šaku i postao zamišljen.

Naša se strana blagovaonice napunila ljudima koji su ulaziliizvana ili iz bara. Neki od njih nosili su večernja odijela, a dijamanti i rubini stavljeni specijalno za tu priliku svjetlucali su umraku na rukama i vratovima kao suze iz prošlosti. Mukli zvuk

oceana izgubio se u mješavini razgovora i glazbe.Ljudi su razgovarali dok je mrak izvana pritiskao prozore.

Fablon i njegova smrt još su mi bili u mislima. "Kaţete da jeGinny jako voljela svog oca?"

Peter se za početak trgnuo iz svojih misli. "Da.""Kakav je on bio muškarac?""Bio je, kako bi ljudi rekli, sportaš, pretpostavljam. Odlazio je

u lov, na pecanje i jedrenje, vozio je sportske automobile i

zrakoplove.""Sve to?""U različito vrijeme. Izgubio bi interes za jedan sport i okušao

se u nekom drugom. Činilo se da ne moţe naći samo jednu stvarkoja bi zaokupila njegove misli. Neko vrijeme, kada sam bioklinac u srednjoj školi, dopuštao mi je da idem s njim. Čak meznao voziti u svom zrakoplovu." Peterove su se oči zamutile od

prisjećanja. "Nekoć je bio u zračnim snagama, dok ga nisu po-slali kući kao invalida."



"Što se dogodilo s njim?""Ne znam točno. Srušio se svojim zrakoplovom na probnom

letu i tako nikada nije dospio u rat. To je za njega bilo veliko ra-

zočaranje. Hodao je lagano

šepaju

ći. Mislim da je to jedan odrazloga zašto se bavio svim tim sportovima."

"Kako je izgledao?""Pa moglo bi se reći da je bio zgodan. Imao je tamnu kosu i

tamne oči, i uvijek je bio jako tamnoput. Ginny je svoju putnaslijedila od majke. Ali ne razumijem zašto vas zanima njenaobitelj. U čemu je stvar?"

"Pokušavam je shvatiti, i razumjeti zašto je tako snaţno i

iznenadno pala na Martela. Sliči li on njenom ocu?""Pomalo", priznao je nevoljko. "Ali gospodin Fablon je bio

zgodniji.""Kaţete da je djelomice bio Francuz. Je li govorio francuski?""Pretpostavljam da je mogao govoriti da je htio. Ţivio je jedno

vrijeme u Francuskoj, rekao mi je.""Gdje?"

"U Parizu. To je bilo kada je studirao slikarstvo."Počeo sam slagati sliku o Fablonu. U tim krugovima on je biozapravo običan tip: čovjek koji je pokušavao sve i nije uspijevaoni u čemu.

"Kako je dolazio do novca za sve te svoje hobije? Je li imaokakav posao?"

"Pokušavao je različite stvari. Nakon rata je počeo posao sazračnim prijevozom tereta. Problem je bio što su mu konkuren-

cija bile kompanije poput Flying Tigera. Jednom mi je rekao da je izgubio pedeset tisuća dolara u šest mjeseci. Ali se pritom od-lično zabavio, tako mi je rekao." Peterov je ton bio ţalostan, no-stalgičan. U nekom drugom vremenu, u drugom tijelu, moţdabi i on volio ţivjeti ţivotom kakvog je vodio pokojnik.

"Tko je plaćao svu tu zabavu?""Gospođa Fablon, valjda. Djevojačko joj je prezime Proctor."

Napravio je stanku, lagano se mršteći. "Upravo sam se nečegasjetio. Nema veze ni s čim, ali je zanimljivo." Okrenuo se k pro-



zoru, ponovno pokazujući prema rtu u mraku. "Plaţa s koje segospodin Fablon zaputio u more nekoć je pripadala Proctorima.To je bio dio njihovog imanja. Ginnyna majka morala je prodati

to imanje prije otprilike deset godina.""Tri godine prije nego je Fablon umro.""Tako je. Da je mogla pričekati do sada, dobila bi barem mi-

lijun. Ali čuo sam da ga je prodala za bagatelu da bi isplatiladugove gospodina Fablona."

"Tko ju je kupio?""Pogrebna kompanija. No još nisu napravili groblje."



"Jedva čekam", rekao sam.Peter se namrštio na moju nepristojnost. Minutu kasnije na-

pustio je stol i tromo se odvukao iz prostorije. Nekoliko minuta

nakon toga vidio sam ga kako na ulazu razgovara s visokimmuškarcem u smokingu. Visoki je muškarac pomaknuo svojuglavu, i primijetio sam čvrstu liniju njegove čeljusti. To je bio dr.Sylvester, čiji sam ručak s gospođom Fablon nedavno bioprekinuo.

Ušao je u bar. Peter se odgegao na kraj reda koji se stvoriooko stola za desert. Stajao je kao usrdni pričesnik, njegove očisanjarile su nad pitama, kolačima i poslasticama.

10Slijedio sam dr. Sylvestera u bar. Barmen, čije su se oči po-

micale kao crno ţivo srebro, natočio mu je dupli scotch ne če-kajući da ga ovaj zatraţi. Sylvester ga je oslovljavao imenomMarco. Marco je nosio crveni pojas oko struka, bijelu košulju svelikim ovratnikom i glatku, crnu svilenu kravatu.

Čekao sam dok doktor nije slistio otprilike polovinu svogpića. Onda sam sjeo za barski stolac pokraj njega i promatrao

Marca kako radi daiquiri.Sylvesterove kvadratne, crnom dlakom obrasle ruke poigra-

vale su se niskom okruglom čašom. Dlačice su bile laganosijede, kao i kosa na njegovoj glavi. Kosti njegova lica bile suupečatljive i naglašene dubokim borama koje su se protezale odbaze nosa sve do usana. Nije izgledao kao čovjek s kojim je lako

započeti razgovor.Da bih nekako zabavio ruke, naručio sam burbon. Barmen

nije htio uzeti moj dolar."Ţao mi je, ne primamo gotovinu. Jeste li član kluba,

gospodine?""Ja sam gost Petera Jamiesona.""Stavit ću onda na njegov račun, gospodine."

Dr. Sylvester se okrenuo i podigao svoje crne obrve premameni. Koristio ih je tako upadljivo da su izgledale kao njegov





"U njenom ţivotu nije bilo nikakvih muškaraca, barem ne uzadnje vrijeme. To je jedan od problema koje je imala. Otkada joj je otac umro, nije poduzimala ništa osim što je radila i učila

francuski. Pomislili biste da njezinţ

ivot nije ništa drugo negouspomena na Roya. Onda se prije nekoliko tjedana, kao što

pogađate, čitava stvar raspala. Ostavila je studij, kada je bilanadomak diplomi, i poludjela za tim Martelom." Srknuo je svojepiće. "To je zbilja uznemiravajuće."

"Jeste li vi njezin liječnik?""Bio sam sve donedavno. Iskreno, posvađali smo se oko -

mudrosti njenih postupaka. Mislio sam da je najbolje da se

obrati drugom liječniku. Zašto pitate?""Ne sviđa mi se emocionalni rizik kojeg preuzima. Uspjela je

uvjeriti sebe da je luda za Martelom, da joj je potreban kao diotijela. Moglo bi biti okrutno za nju ako ostane bez tog dijela."

"To sam joj i ja pokušao reći", rekao je Sylvester. "Mislite da jevaralica, ha?"

"Varalica je bar jednim dijelom. Provjerio sam jednu njegovu

preporuku u Washingtonu, i nije drţ

ala vodu. Bilo je tu još nekih stvari u koje ne bih sada ulazio." Štakor, krv na njegovoj

peti, pištolj u ruci uperen u Harryja Hendricksa."Što mogu učiniti oko toga? Zagrizla je i ne pušta." Sylvester

je napravio stanku, a zatim dovršio svoje piće."Ne ţelite još jedno, doktore?" pitao je barmen."Ne hvala, Marco. Jedna stvar koju sam naučio baveći se me-

dicinom dvadeset godina", rekao mi je, "jest da moraš dozvoliti

ljudima da sami čine svoje pogreške. Prije ili kasnije oni će seurazumiti. Ljudi s emfizemom će se s vremenom odreći pušenja.Kronične alkoholičarke postat će trijezne. A cure s teškimoblikom romantičnosti pretvorit će se u realiste. Poput ove mojedrage ţenice."

Krupna ţena u nekoj vrsti ogrtača prišla nam je s leđa.Njezina prsa sjajila su se od bisera. Imala je natapiranu ţutu

kosu zbog koje je bila visoka kao ja kada sam ustao. Usta su jojbila razjapljena.



"Što je sa mnom!" rekla je. "Volim kada muškarci pričaju omeni."

"Govorio sam kako si realistična, Audrey. Da ţene počinju

kao romantičarke i s vremenom redovito sve zavr

še kaorealisti."

"Muškarci nas natjeraju na to", rekla je. "Je li to moj daiquiri!""Da, a ovo je gospodin Archer. On je istraţitelj.""Kako fascinantno", rekla je. "Morate mi ispričati vašu ţi-

votnu priču.""Počeo sam kao romantičar i završio kao realist."Nasmijala se i ispila svoje piće te su se uputili na večeru. Još

su ih neki ljudi slijedili.Na trenutak sam bio jedini u baru. Marco me pitao ţelim li još

jedno piće. Buljio je uporno u mene kao da me nešto ţeli pitati.Usta su mu nekako gorjela od neizgovorenih riječi. Rekao samda bih ţelio još jedno piće.

"Ja častim", rekao je dok je točio, i sebi je ulio Colu kako bi mise pridruţio. "Nisam mogao ne čuti - rekli ste da ste istraţitelj. I

rekli ste neke stvari o gospođ

ici Fablon.""Poznajete je?""Viđao sam je. Ona ne pije. Ovdje sam više od dvanaest go-

dina, poznavao sam njenog oca. On je pio, i znao se nositi s time.Gospodin Fablon je bio muškarac. Imao je muškost." Marcovesu se crvene usne isturile dok je izgovarao tu riječ.

"Čuo sam da je počinio samoubojstvo", rekao sam bezokolišanja.

"Moţda. Nikada nisam povjerovao u to." Odmahnuo jesvojom grmovitom crnom glavom.

"Mislite da se slučajno utopio?""Nisam to rekao.""Onda još preostaje ubojstvo.""Nisam rekao niti to." Ne pomaknuvši se sa svog mjesta iza

bara, činilo se da se udaljava od mene. Prekriţio je ruke.

"Ubojstvo je velika i ruţna riječ.""Još je ruţnija činjenica. Je li gospodin Fablon bio ubijen?"





"Mislite li da je bolje da se vratimo do Martelove kuće?" Peter je napravio pokret kao da će ustati.

"Ne dok nemamo nešto čime bismo ga mogli napasti."

"Poputčega?""Neki konkretan dokaz da nije ono za što se izdaje. Upravo

pokušavam nešto napraviti oko toga.""A što da ja radim?"Idite i još jednom otrčite po plaţi, skoro sam izustio. Rekao

sam: "Morate čekati. I mislim da biste se trebali početiprivikavati na ideju da ovo moţda neće ispasti onako kako bisteţeljeli."

"Nešto ste saznali?""Ništa definitivno, ali imam neki predosjećaj. Ovaj slučaj nije

počeo sretno i moţda neće sretno niti završiti. Mislim da seţenatrag u prošlost sve do navodnog samoubojstva RoyaFablona."

"Navodnog?""Barem jedan čovjek koji ga je poznavao ne vjeruje da se ubio.

Što upu

ćuje da je to u

činio netko drugi.""Tko god vam je to rekao, taj izmišlja."

"Moţda. On je rimokatolik i divio se Royu Fablonu, te sva-kako ne bi ţelio da je to bilo samoubojstvo. Vaš mi je otac ta-kođer rekao zanimljivu stvar."

"Nisam znao da ste razgovarali s mojim ocem." Peterov glasbio je sluţben i sumnjičav, kao da sam prešao na neprijateljskustranu.

"Danas popodne traţio sam vas kod kuće. Vaš mije otac, iz-među ostalog, rekao da je tijelo Roya Fablona bilo takoizgriţeno od morskih pasa da je bilo jedva prepoznatljivo. Ukakvom je* točno stanju bilo njegovo lice?"

"Nisam ga vidio. Moj otac jest. Meni su pokazali samoogrtač."

"Ušao je u vodu u ogrtaču?"

"Bio je vodootporan." Shvatio je što je rekao i namrštio sezbog ironije.



Uhvatio sam se za tu informaciju kao na udicu. Bilo je teškozamisliti da bi sportaš i atletičar ušetao u ocean uvodootpornom ogrtaču, na imanju na plaţi koje je njegova ţena

bila prisiljena prodati zbog njegova lošeg postupanja s novcem,osim ako njoj i svojoj kćeri nije ţelio ostaviti pakosno nasljeđe.

"Kako točno znate gdje je on ušao u vodu?""Ostavio je novčanik i ručni sat na plaţi. U novčaniku nije

bilo ničega, osim osobne iskaznice, ali taj sat je bio jako skuppoklon koji mu je dala gospođa Fablon. Imao je njihove inicijalena pozadini i nešto ugravirano u kućištu na latinskom."

"Nije bilo oproštajne poruke?"

"Ako je i bilo, nikada nisam čuo za nju. To ništa ne dokazuje.Mjesna policija ne otkriva uvijek sve detalje javnosti."

"Imate li mnogo samoubojstava ovdje u Montevisti?""Ima ih podosta. Znate, kada imate novac za ţivot, i lijepu

kuću, i dobro vrijeme čitave godine, i ţivot vam i dalje ne idedobro - pa, koga još moţete kriviti?" Činilo se kao da Peter go-vori o sebi.

"Je li takav slučaj bio i s Royem Fablonom?""Ne baš. On je imao svoje probleme. Ja sam bio gost u nji-

hovoj kući i ne bih smio pričati o tome, ali valjda to sada nijevaţno." Udahnuo je. "Čuo sam kako govori gospođi Fablon daće se ubiti."

"Te iste noći?""Jednu ili dvije noći prije. Bio sam tamo na večeri i svađali su

se oko novca. Rekla je da mu ne moţe dati više novca jer ga više

nema.""Zašto mu je trebao novac?""Kockarski dugovi. Zvao ih je dugovima časti. Rekao je da će

se morati ubiti ako ih ne bude mogao platiti.""Je li Ginny bila ondje?""Da. Čula je sve. Oboje smo čuli. Gospodin i gospođa Fablon

su došli do točke kada više nisu pokušavali ništa sakriti. Svatko

od njih pokušavao nas je pridobiti na svoju stranu.""Tko je pobijedio?"





Moja suzdrţanost ga je iritirala, i lagano je porumenio. "Jedinirazlog zašto sam to pitao jest što je još jedna osoba također ţe-ljela da ga fotografiram."

Ella je rekla: "To mi nisi rekao.""Nisam imao priliku. Ţena je došla k meni u moj studio uVillageu baš prije nego sam otišao kući na večeru. Kada sam jojrekao da nemam njegovu sliku, ponudila mi je novac da odemdo njegove kuće i napravim jednu. Rekao sam da to ne mogunapraviti bez dozvole gospodina Martela. Na to je poludjela iizjurila."

"Pretpostavljam da vam nije dala svoje ime?"

"Nije, ali mogu je opisati. Crvenokosa je, visoka, sjajne figure.Oko trideset godina. Zapravo, imao sam osjećaj da sam je već negdje vidio."

"Gdje?""Baš ovdje u klubu.""Ja se ne sjećam takve ţene", rekla je Ella."To je bilo prije tvog vremena, prije barem pet godina."

Malkovsky je zaţmirio jednim okom, kao da pretra

ţuje svojepamćenje dalekozorom. "Mislim da sam čak jednom ili dvaput

fotografirao tu ţenu. Zapravo, prilično sam siguran.""Imate li još uvijek te slike?" pitao sam."Moţda, ali bilo bi ih uţasno teško pronaći. Ne čuvam sve

slike, osim one iz tekuće i prošle godine." Dramatično je po-gledao na svoj ručni sat. "Sada zbilja moram ići. Ţena će meubiti ako propusti Bunuela. A klub ne plaća prekovremene za

ovakve poslove." Bacio je ljutit pogled u Ellinom pravcu, koja jeotišla natrag za svoj stol.

"Platit ću vam dvostruko, koliko god vam vremena treba.""To bi bilo sedam dolara na sat. Moglo bi potrajati čitavu

noć.""Znam.""I nema garancije da ću išta pronaći. Moţda je to sasvim

druga ţena. Ako je ista ţena, promijenila je boju kose. Ona ţenakoje se sjećam bila je plavuša."



"Plavuše se sve vrijeme pretvaraju u crvenokose. Recite mi još nešto o ţeni koje se sjećate."

"Bila je mlađa, tada, naravno, još uvijek svjeţa. Slatko stvo-

renje, sjećam se. Slikao sam je. Njezin mu

ţnije bio odu

ševljentime, ali ona je to ţeljela."

"Tko je bio njen muţ?""Stariji tip", rekao je. "Odsjeli su u jednoj od ladanjskih kuća

dva tjedna.""Koje je to godine bilo?""Ne mogu vam sada točno reći - prije moţda šest ili sedam

godina. Ali ako pronađem te slike, moći ću vam reći sa sigur-

nošću. Uglavnom napravim opasku s datumom na poleđini."Do tog trenutka Malkovsky je već izgarao od ţelje da se baci

na posao. Prije nego smo krenuli za Village, dao mi je adresu ibroj telefona svog studija. Rekao sam da ću mu se javiti zaotprilike sat vremena.

Zahvalio sam Elli i otišao na parkiralište po svoj automobil.Nemiran vjetar puhao je iz smjera planina i nosio pješčani okus

pustinje. Eukaliptusovo drveće njihalo se, naginjalo i mahalokao dugokosa mahnita ţena u trenutku ludila. Noć koja se

nadvijala nad drvećem i činila ga manjim doimala se prijetećom.Bio sam zabrinut za Harryja Hendricksa još otkada sam za-

tekao njegov automobil pokraj ceste blizu Martelove kuće.Harry od mene nije zasluţio ništa veću brigu od štakora kojeg jeMartel navodno ubio. Ipak sam gajio budalastu čeţnju daHarryja vidim ţivog.

Cesta prema luci prolazila je uz ocean i mjesto pored rta gdje je Fablon zaplivao zadnji put. Dok sam se vozio vjetrom po-metenim bulevarom, moje misli bile su toliko usredotočene naHarryja da sam pomislio, kada sam ugledao Cadillac parkiranna rubu pločnika, da sanjara. Zakočio sam i pao natrag nasjedalo te parkirao odmah iza njega i izašao van. Bio je toHarryjev stari Caddie, sasvim u redu, stajao je tamo hladnoga

motora, prazan i nevin, kao da se sam dovezao iz gorja. Ključ jebio u bravi. Ranije nije bio.



Pogledao sam oko sebe. Bilo je to usamljeno mjesto, posebnou ovo doba, dok puše vjetar. Nije bilo drugog automobila navidiku, i ništa s druge strane ceste osim šuštanja palmi i šapata

mora.S kopnene strane visoka ograda od čempresa zaštitila je bu-levar od pogleda s ceste. Kroz rupu u ţivici mogao sam vidjetitamne obrise muškaraca skvrčenih oko krijesa koji je plamtio imijenjao smjer.

Ušao sam kroz rupu u čempresima i prišao im. Bila su trojica.Ispijali su tamnocrveno vino iz velike boce koja je bila skoroprazna. Kada su se sva trojica okrenula prema meni, pod

svjetlošću vatre vidio sam njihova lica: izbrazdano i bezubo liceostarjelog bijelca; obično tvrdoglavo lice mladoga crnca; dječakaindijanskih crta lica i ravnodušnog pogleda. Iznad pojasa nijeimao ništa osim raskopčane crne veste.

Crnac se uspravio u punoj visini. Na neravnom terenu zate-turao je prema meni.

"Gubi se. Ovo je privatna zabava."

"Moţete mi odgovoriti na jedno uljudno pitanje. Tra

ţim svogprijatelja."

"Ja ne znam ništa o tvojim prijateljima." Bio je velik i pijan,uspravio se kao ratnik sa svojim kopljem. Njegova sjenatreperila je nad čempresima.

"Ono tamo je njegov automobil", rekao sam brzo. "Cadillac.On je srednje građe, u kariranoj jakni. Jeste li ga vidjeli?"

"Nismo."

"Samo trenutak." Bijelac je nesigurno ustao. "Moţda sam gavidio, moţda nisam. Koliko to tebi vrijedi?"

Došao mi je tako blizu da sam mogao osjetiti njegov smrdljividah i pogledati duboko u upale šupljine njegovih očiju. Bile suzastrašujuće prazne i isprane alkoholom. Taj je bio tako dubokozabrazdio da mu nije bilo povratka.

"Starčiću, to meni ništa ne vrijedi. Pokušavaš skupiti pare za

još jednu litru."





hodnoj strani. Bio je u sobi 27. Pogledao sam na zid iza stola inisam vidio ključ broj 27.

"Je li gospodin Hendricks u sobi?" pitao sam posluţitelja.

Pogladio je svoju ogromnu bradu. Izgledala je kao sivi pliš kojeg je pojeo moljac i hrapavo kao šmirgl-papir. "Ne bih to

znao. Oni dolaze i odlaze. Ja nisam plaćen da to pratim.""Gdje je upravitelj?""Tamo unutra."Palcem je pokazao na zastorom zaklonjena ulazna vrata

iznad kojih je stajao svjetleći znak: Samoa soba. Ime jenagoviještalo da bi unutra trebao biti bambusov namještaj i

strop s ribarskom mreţom; tako je i bilo; i da se tu posluţujupića s rumom i konzerviranim sokom od ananasa i voćem kojepluta u njemu.

Tri prilično uvenula gospodina u napadno elegantnim odije-lima kockala su za barom. Debeli ih je barmen promatrao prekosvog trbuha. Hostesa umornog izgleda na trenutak mi jeponudila svoj osmijeh. Rekao sam joj da ţelim nešto pitati

upravitelja."Gospodin Smythe je pomoćnik upravitelja. GospodineSmythe!"

Gospodin Smythe bio je najupadljiviji od one trojice zabarom. Na trenutak se otrgnuo od kocke. Ako su to bile njegovekocke, vjerojatno su bile laţne.

"Ţelite li smještaj, gospodine?""Moţda kasnije. Htio sam pitati je li gospodin Hendricks

ovdje.""Nije, osim ako nije došao u nekoliko posljednjih minuta.

Njegova ţena čeka ga u sobi.""Nisam znao da je oţenjen.""Točno, on je oţenjen. Vrlo oţenjen. I ja bih se odrekao svih

radosti momačkog ţivota kada bih se mogao dočepati takvogkomada." Njegove ruke načinile su oblik pješčanog sata u zadi-

mljenom zraku."Moţda mi ona moţe reći gdje je on."







Zatreptala je. "O kome?""Martelu. Muškarcu čiju sliku traţite.""Vi sigurno mislite na nekoga drugoga."

"Ma dajte, gospođ

o Hendricks. Upravo sam razgovarao sfotografom Malkovskym. Htjeli ste da fotografira Martela. Vaš je muţ riskirao svoj ţivot jutros u pokušaju da to učini."

"Jeste li vi policajac?""Ne baš.""Kako znate tako mnogo o meni?""Naţalost, to je sve što znam o vama. Recite mi nešto više» S

naporom, rukama koje su se pomalo tresle, izvadila je zlatnu

tabakeru iz svoje smeđe torbe, otvorila je, izvadila cigaretu istavila je između svojih usana. Pripalio sam je umjesto nje. Sjela je na krevet i oslonila se na svoju ruku, snaţno otpuhujući dimprema stropu.

"Nemojte tako stajati iznad mene. Izgledate kao da ćete miskočiti za vrat."

"Ja sam se divio vašem vratu." Izvukao sam jednu stolicu u

sobi i sjeo."Kako šarmantno." Njen glas bio je podrugljiv.Prekrila jesvoj vrat prstima i proučavala me. "Ne mogu vas shvatiti, osimako me ne pokušavate smekšati ovim slatko-gorkim pristupomkoji vas neće odvesti nikuda."

"Jeste li vi zbilja Harryjeva ţena?""Da. Jesam." Zvučala je kao da je i sama malo iznenađena.

"Pokazala bih vam svoj vjenčani list, ali nemam ga trenutno kodsebe."

"Kako si on moţe priuštiti vas?""Ne moţe. U zadnje vrijeme nismo baš u takvim odnosima.

Ali još smo uvijek prijatelji." Dodala je s nekom grubomnostalgijom: "Harry nije uvijek bio na. skliskom tlu. Nekada jebio zabavniji od čopora majmuna."

"A ni vi niste uvijek bili tako vješti s trikovima?'"Tko vam je to rekao?"



"Nitko mi to nije morao reći." Lutko, rekao mi je tvoj glas, inačin na koji prepredeno koristiš svoje tijelo. Način na kojigledaš ovu sobu, i način na koji ova soba gleda tebe.

"Jeste li iz Vegasa?" pitala je."Ljudi bi se trebali smješkati kada to pitaju.""Jeste li?""Ja sam iz Hollywooda.""Čime zarađujete za ţivot, Hollywoode? Ako išta radite?'"Privatnim istraţiteljstvom.""I sada radite na meni?"Njezin izgled opet je postao pun bojazni. Istovremeno je

pokazala prema pepeljari na stoliću pokraj kreveta i streslapepeo cigarete u nju dok sam je pridrţavao. Promijenila je svojpoloţaj, namjerno se nespretno oslanjajući na jednu stranu kakobi pokazala kako je bespomoćno njeno fino, veliko tijelo. Nijetrebala moju pomoć, zapravo: bila je savršeno na svom mjestuna hotelskom krevetu.

"Vi ste pobrkali lončiće", rekao sam. "Ja sam unajmljen adi

gospodina Martela.""Koji vas je unajmio?" Ispravila se: "Tko vas je unajmio"'"Čovjek iz mjesta. Njegov identitet nije vaţan. Martel mi je

preoteo djevojku.""To je logično. On je lopov.""Što je ukrao od vas, gospođo Hendricks?""To je dobro pitanje. Pravo pitanje je, doduše, je li on čo\jek

koji mislim da jest. Jeste li ga vidjeli?"

"Nekoliko puta.""Opišite mi ga, hoćete li? Moţda ćemo zajedno nešto

dokučiti.""On je muškarac srednje građe, nije debeo, ali je čvsto građen

i brz u kretnjama. Star oko trideset godina. Ima crnu kosu,ugljenocrnu, raste mu prilično nisko na čelu. Nosi je začešljanuprema natrag. Ten mu je taman, gotovo indijanski taman, ima

dugačak nos s vidljivo širokim nozdrvama. Govori s francuskim



naglaskom, koristi mnogo francuskih riječi i tvrdi da jefrancuski politički izbjeglica."

Slušala je i kimala glavom u znak potvrđivanja, ali moja za-

dnja rečenica ju je zbunila: "

Što ste rekli?""Kaţe da je Francuz koji ne moţe ţivjeti u Francuskoj zato što

se ne slaţe dobro s De Gaulleom.""Oh." Ali još uvijek nije shvaćala."De Gaulle je predsjednik Francuske.""Znam to, glupane. Mislite da ne slušam vijesti?" Pogledala je

radio, na kojem je svirao rock."Hoće li vam smetati ako to isključim?" rekao sam.

"Moţete ga malo stišati, ali ostavite ga uključenog. Mrzimzvuk vjetra."

Stišao sam glazbu tek toliko. Na temelju takvih malih su-radnji intimnost između nas je porasla, kao da nam je soba po-dijelila određene uloge. Ali bila je to trenutna intimnost, čiji jeritam činila izmjenjiva struja straha i sumnje. Pitala me osjetljivapitanja i činilo se da vjeruje u moje odgovore. Ali njene oči nisu

bile sigurne da je neću ubiti."Znate li vi tko je on?" upitao sam.

"Mislim da znam, i nije nikakav Francuz.""Što je on?""Reći ću vam", odgovorila je odrješito, kao da se odlučila na

svoju priču. "Slučajno sam bila osobna tajnica vrlo vaţnog po-slovnog čovjeka u Southlandu. Taj čovjek koji se naziva Martelpronašao je način da se uliţe mom poslodavcu i završio je kao

njegov izvršni pomoćnik.""Odakle je?""To ne bih znala", rekla je. "Neka vrsta Juţnoamerikanca, mi-

slim. Moj poslodavac načinio je pogrešku kada mu je daokombinaciju svog sefa. Upozorila sam ga da to ne čini. I što sedogađa? Gospodin takozvani Martel bjeţi s bogatstvom uobveznicama, koje Harry i ja pokušavamo vratiti."

"Zašto ne policija?"





Odmahnula je glavom. Njena kosa sjajila je kao vatra. Vjetar,koji je tog trenutka bio glasniji od glazbe, zavijao je na prozoru.

"Danas popodne spominjao je kupovinu pištolja."

"Zbogčega?"

Činilo se da je razgovor o pi

štolju pla

ši."Da ga iskoristi na Martelu, mislim. Martel ga je danas dobro

naprašio. Otjerao ga je pištoljem i zgazio mu fotoaparat."Izvadio sam izgaţeni aparat iz dţepa.

Zacvilila je nad njim. "Taj me aparat koštao sto i pedeset do-lara. Trebala sam znati da ne trebam vjerovati Harryju."

"Moţda čitava ideja sa slikanjem nije bila dobra. Martel jealergičan na kamere. Usput, koje je njegovo pravo ime?"

"Ne znam. Stalno ih mijenja." Vratila se na Harryja. "Misliteda je Harry ozlijeđen ili takvo što?"

"Moguće je. Njegov je automobil parkiran na bulevaru polamilje odavde, s ključem u bravi motora."

Hitro se uspravila. "Zašto niste rekli?""Upravo sam rekao.""Pokaţite mi."

Podigla je svoj radio i torbicu, uzela kaput iz ormara i obuklaga dok smo čekali dizalo. Moţda je to bila buka dizala ili radija,ili neki neprekidan zvuk koji je njezino tijelo odašiljalo, ali kada je prošla kroz predvorje zajedno sa mnom, sva su tri elegantnoodjevena muškarca pogledala kroz vrata Samoa sobe.

Vozili smo se bulevarom. Sve jači vjetar udarao je po auto-mobilu. Na pučini mora mogao sam vidjeti povremenu pjenuvalova. Lagano fosforescentni, uzdizali su se kao duhovi koji su

se brzo vraćali natrag u tamu. Ţena je pogledavala prazne plaţe.Otvorila je prozor koji je gledao prema oceanu.

"Jeste li dobro, gospođo Hendricks?""Dobro sam, no, molim vas, ne zovite me tako." Zvučala je

mlađe i manje sigurnom u sebe. "Osjećam se kao varalica.Zovite me Kitty ako ţelite."

"Vi niste gospođa Hendricks?"

"Zakonito jesam, ali ne ţivimo zajedno. Harry bi se odavnorazveo od mene, samo da nije praktični katolik. I pored toga još





Odmaknula se od mene, spotaknuvši se na vlastitu potpeticu,u oštre crne čempresove grane. Sve što sam mogao vidjeti bio jeblijed oblik njenog lica i nejasan odbljesak njenih očiju i usana.

"Nikada nije ni postojao nikakav automobil. Kakav je auto-mobil bio?""Cadillac.""Sada znam da laţete. Odakle Harryju Cadillac?""Vjerojatno ga je uzeo s parkirališta na kojem radi. Bio je to

stari primjerak."Činilo se da me ne sluša. Čuo sam kako njezino disanje po-

staje sve brţe.

"Nikada nije ni postojao nikakav automobil", šaptala je. "Viste iz Vegasa, zar ne? I doveli ste me ovamo da me ubijete."

"To su gluposti, Kitty.""Ne zovite me Kitty." Njezin glas je poprimio dječ ju modula-

ciju. Moţda se njen mozak prisjećao nekog događaja koji se odi-grao prije mnogo godina, između vlakova koji su tresli maminoposuđe. "Vi ste me prijevarom namamili na ovo mjesto, i sada

me nećete pustiti.""Hajde, idite. Idite. I-d-i-t-e."

Samo se još dublje uvukla u čemprese, kao noćna ţivotinja.Njen je radio svirao iz mraka. Dašak njenog parfema došao je domene, pomiješan s mirisima dizela i vina i vatre.

Na trenutak mi je u mislima sinulo kako dvoje ljudi i nizokolnosti mogu dovesti do nepredvidljivog ubojstva. Ona jegotovo, pomislio sam, ţeljela biti ubijena. Šćućurila se između

sjena, cvileći:"Ne pribliţavajte mi se, reći ću vas mom starom.""Izlazi odande, glupačo."Vrisak za kojeg se pripremala napokon je izletio iz nje.

Naslijepo sam posegnuo za njom, zgrabio je za ručni zglob i po-vukao prema sebi. Hvatala je zrak i zamahnula radijom premamojoj glavi. Udario me i utišao se, kao da je glazbena strana

Kittyne poluspojene osobnosti umrla nasilnom smrću.





"Sjećam se da je spominjao nešto o ljepotici i zvijeri. On nijebio tako ruţan, ali bio je stariji, kao što sam vam rekao. Iodsluţio je neku kaznu u svoje vrijeme."

"Kako se zvao?""Ne sjećam se. Pretpostavljam da bih to mogao provjeriti uklupskoj arhivi."

"Večeras?""Ako mi gospođica Strome dozvoli. Ali već je poprilično

kasno.""Ne zaboravite da vas plaćam dvostruko."Počešao se po razdjeljku i lagano zarumenio. "Mogu li vidjeti

nešto od tog novca, molim vas?"Pogledao sam na svoj sat. Unajmio sam ga prije otprilike dva

sata. "Što kaţete na četrnaest dolara?""Dobro je. Usput", rekao je i dalje se češući po glavi, "ako

ţelite neku od ovih slika, bilo bi pošteno da mi platite. Petdolara po komadu."

Dao sam mu novčanicu od dvadeset dolara. "Uzet ću onu

koja joj se najviše svi

đala. Pretpostavljam da nema nikakve

šanse da pronađete njezin ostatak, dio koji ste izrezali?""Moţda bih mogao pronaći negativ.""Za to ću vam platiti još više.""Koliko više?""Ovisi o tome što je na njemu. Dvadeset dolara u svakom

slučaju."Ostavio sam ga da s oduševljenjem dalje rovari po

prašnjavim kartonskim kutijama s polica i odvezao se natrag dogorja. To je bio smjer iz kojeg je dolazio vjetar. Jurio je nizkanjone kao vruća bujica i zavijao u šiblju oko Bagshawovekuće. Kada sam izašao iz automobila, stisnuo sam se da me neotpuše.

Bentleyja više nije bilo u dvorištu. Pokušao sam na ulaznimvratima kuće. Bila su zaključana.

U kući nije bilo svjetla i baš nikakvog odgovora na moje po-novljeno kucanje. Vratio sam se u studio u Villageu. Malkovsky





Vratio sam se natrag u paviljon. Glazba je još uvijek svirala,ali zabava se svela na one najupornije i premjestila za šank. Nijebilo kasno, kako to obično biva na zabavama, ali u mojoj odsut-

nosti kao da se većina ljudi razboljela, kao da ih je spopala nekaiznenadna bolest: manično-depresivna psihoza ili blago

moţdano krvarenje.Samo se barmen nimalo nije promijenio. Radio je i posluţivao

pića drţeći se postrani, promatrajući zabavu svojim ţivahnimočima. Pokazao sam mu Kittynu sliku i negativ.

Podigao ga je i stavio ispred fluorescentnog svjetla koje senalazilo u straţnjem dijelu šanka. "Da, sjećam se muškarca i

djevojke. Došla je ovamo s njim jedne noći i pošteno se napila.Odjednom ju je četiri ili pet tipova počelo salijetati i njezin ih jemuţ počeo odgurivati. Ja i gospodin Fablon smo ga dodušesmirili."

"Kako je gospodin Fablon došao u tu priču?""On je bio s njima.""Oni su bili njegovi prijatelji?"

"Ne bih baš

htio tako reći. On je samo bio s njima. Doplutalisu zajedno. Moţda mu se sviđala ţena. Bila je opasan komad.

To moram priznati.""Je li Fablon bio tip koji je jurio za ţenama?""Stavljate mi riječi u usta. On je volio ţene. Nije jurio za njima.

Neke od njih jurile su njega. Ali imao je previše pameti da bi sepetljao s tom damom. Njen je muţ bio loša vijest."

"Tko je on, Marco?"

Slegnuo je ramenima. "Nikada ga ranije nisam vidio, nitinakon toga, a i nisam baš sjedio i umirao od ţelje da čujem neštoo njemu. Bio je loša vijest, razbijač, mišićava grdosija."

"Kako je ušao u klub?""Tu je odsjeo. Neki od naših članova ne znaju reći 'ne' kada ih

se zatraţi pristupna kartica za gosta. Mene bi spasili od mnogihnevolja kada bi to ponekad rekli." Osvrnuo se po prostoriji s

nekom vrstom prezrive tolerancije. "Da vam napravim piće?""Ne, hvala."





Mahnula je njome pred mojim licem. Na trenutak su svi ljudiu baru gledali u našem smjeru. Uzeo sam sliku iz njenih ruku istavio je zajedno s negativom natrag u svoj dţep.

"Moţete mi povjeriti svoje mra

čne tajne", rekla je. "Ja samliječnikova ţena."

Skliznuo sam sa svog stolca i odvukao je dalje od šanka do jednog praznog stola. "Gdje je dr. Sylvester?"

"Odvezao je Mariettu Fablon kući. Ona je - nije bila dobro. Alion će se vratiti."

"Što nije u redu s gospođom Fablon?""A što jest?" olako je rekla. "Marietta je moja prijateljica, jedna

od najstarijih prijateljica koju imam u ovom gradu, ali u zadnje je vrijeme neupitno dozvolila da se raspadne u komadiće, fizičkii moralno. Nemam ništa protiv kada ljudi popiju - i ja sam malopripita, zapravo, gospodine Arch - "

"Archer."Odmah je nastavila: "Ali Marietta je večeras zaista došla pi-

jana kao truba. Ušla je unutra, ako se to uopće moglo nazvati

hodanjem, doslovce na gumenim nogama. George ju je moraoskupljati s poda i voziti kući. Postaje sve veći teret momGeorgeu."

"U kojem smislu?""Moralnom i financijskom. Nije platila svoj račun, naravno,

ne znam otkada, ali to je u redu, valjda. Ona je prijateljica, ţivi ipusti druge da ţive. Ali kada se radi o ţicanju novca od njega,onda je to previše."

"Ona to radi?""Još pitate? Danas ga je pozvala na ručak - ja sam slučajno bila

kod frizera - i iznenadila ga zahtjevom za pet tisuća dolara. Minemamo toliko spremljenog novca u banci, što je jedini razlogzašto znam za to - on me pokušao privoljeti da potpišem zahtjevza zajam. Ali rekla sam ne." Zastala je, a njeno od alkohola izo-bličeno lice najednom je utihnulo i postalo tjeskobno. "Ja vama

govorim svoje mračne tajne, zar ne?""Ureduje."



"Nije u redu ako ćete reći Georgeu što sam vam rekla. Nećetereći Georgeu što sam vam rekla?" Riješila se svog zlokobnog te-reta, ali nije ţeljela preuzeti odgovornost za to.

"U redu", rekao sam."Dragi ste." Posegnula je za mojom rukom i pritisnula je pri-lično čvrsto. Sada je bila više zabrinuta nego pijana, pokušava- jući smisliti nešto što bi učinila da se osjeća bolje. "Volite li ples,gospodine Arch - ?"

"Archer.""Volim plesati." Još uvijek drţeći moju ruku, ustala je i odvukla me na plesni

podij. Vrtjeli smo se u krug, njena kosa je upadala u moje i unjezine oči, i grudima je udarala u mene kao da su one nekiposebni organ njenog oduševljenja.

"Zovem se Audrey", povjerila mi je. "Kako se vi zovete, gos-podine Arch?"

"Fallen."Od njenog smijeha puknuo mije desni bubnjić. Kada je glazba

prestala, odveo sam je natrag za stol i otišao do recepcije. Ella je još uvijek bila na svom mjestu; izgledala je prilično iscrpljeno.

"Jeste li umorni?" pitao sam je.Pogledala se u ogledalo na zidu koje se nalazilo nasuprot

njenom stolu."Ne previše. To je zbog glazbe. Ţivcira me kada ne smijem

plesati." Prešla je rukom po čelu. "Ne znam koliko dugo ću još moći izdrţati na ovom poslu."

"Koliko dugo ga radite?""Tek dvije godine.""Što ste radili prije toga?""Bila sam kućanica. Zapravo nisam radila ništa naročito."

Promijenila je temu. "Vidjela sam da ste plesali s gospođomSylvester."

"Rad nogu."



"Nisam mislila tako", rekla je, bez objašnjenja što je "tako"trebalo značiti. "Budite oprezni s Audrey Sylvester. Ona nijeprava pijanica, ali kada pije, onda se i napije."

"Š

to onda radi?""Sve što joj padne na pamet. Ponoćno kupanje u oceanu.Ponoćno valjanje u sijenu."

"Ista ponoć?""Ne bi me iznenadilo.""Moţe li joj se vjerovati?""Ovisi o tome o kome i što govori.""O njoj." Izvadio sam Kittynu sliku. "Kaţe da je njezino ime

Ketchel, i da je njen suprug bio jedan od pacijenata dr.Sylvestera."

"Pretpostavljam da bi ona to morala znati.""Kad već govorimo o pacijentima dr. Sylvestera, shvatio sam

da je odveo gospođu Fablon kući."Ella je ozbiljno kimnula glavom. "Ja sam joj pomogla da dođe

do njegovog automobila. Trebalo nas je dvoje za to."

"Je li bila pijana?""Sumnjam. Jedva da uopće pije.""Gospođa Sylvester je rekla daje bila pijana.""Gospođa Sylvester nije pouzdan svjedok, pogotovo kada je i

sama pijana. Marietta - gospođa Fablon, prije svega je bilabolesna i uzrujana. Više je zabrinuta zbog Ginny nego što ţelipokazati."

"Je li ona to rekla?"

"Ne s tako mnogo riječi. Ali došla je ovamo u potrazi zaohrabrenjem. Ţeljela je da joj netko kaţe kako je učinila pravustvar kada je ohrabrila Ginnyn bijeg radi vjenčanja."

"Onda ona zna za to?"Ella je kimnula. "Ginny se večeras vratila kući. Ţeljela je po-

kupiti neke stvari i pozdraviti se. Nije ostala dulje od otprilikepet minuta. Što je zapravo i uzrujalo njenu majku, barem tako

mislim.""Kada se to dogodilo?"





"Gospođa Sylvester mogla vam je dati pogrešno ime.""Sumnjam u to. Eric ga je prepoznao. Više je vjerojatno da je

netko podatke uzeo iz dosjea. Jesu li lako dostupni?"

"Bojim se da jesu. Ljudi stalno ulaze i izlaze iz ureda, a soba sarhivom otvorena je veći dio vremena. Je li to jako vaţno?""Moglo bi biti. Ţelim saznati tko je preporučio Ketchelove

kao svoje goste.""Gospodin Stoll bi se mogao sjećati. Ali on je za večeras

završio."Uputila me u upraviteljevu ladanjsku kuću. Bila je zatvorena

i mračna. Vjetar je kao izgubljeni pas zavijao u grmlju.

Vratio sam se do glavnog ulaza u klub. Dr. Sylvester još senije vratio. Pogledao sam u bar, vidio gospođu Sylvestermlitavo pognutu nad pićem i povukao se prije nego me vidjela.

Ella mi je rekla nešto više o svom drugom braku. Njezin su-prug Strome bio je odvjetnik u gradu, stariji muškarac, udovackada se udala za njega. U početku je bila njegova tajnica, aliposao njegove supruge bio je daleko zahtjevniji, na suptilne

načine. Njezin je prvi suprug bio premlad; drugi je bio prestar.Stariji muškarac bio je duboko uglavljen u svoje navike,

uključujući i one seksualne.Pustio sam neka razgovor dalje teče. Takvi neplanski pitki

razgovori bili su jedan od mojih najboljih izvora informacija.Osim toga, ţena mi se sviđala i zanimao me njezin brak.

Priča o njemu stopila se s dugom teškom noći koju smo obojeimali. Ona je ostala uz Stromea šest godina, ali na kraju više nije

mogla izdrţati. Čak nije zatraţila niti alimentaciju.Neki su ljudi napustili zabavu i Ella im je poimence poţeljela

laku noć. Drugi su još ostali. Naš razgovor, ili Ellin monolog,bio je isprekidan naletima glazbe, smijeha i vjetra.

Povratak dr. Sylvestera sve je okončao. Ljutito je gurnuovrata punom snagom.

"Je li moja supruga još uvijek ovdje?" pitao je Ellu.

"Mislim da je, doktore.""U kakvom je stanju?"







"Još ne znam. Jednostavno me zanima." Ubacio sam još jednopitanje. "Nije li baš tada Roy Fablon počinio samoubojstvo?"

Pitanje ga je iznenadilo. Na trenutak je njegovo lice iskuša-

valo izraze. Zaustavilo se na izrazu laţ

ne dosade iza koje seskrivala njegova inteligencija promatrajući me."Baš - kada?""Slika Ketchelovih snimljena je u rujnu 1959. Kada je Fablon

umro?""Bojim se da se ne sjećam točno kada.""Zar nije bio vaš pacijent?""Imam mnogo pacijenata i, iskreno, moje kronološko pam-

ćenje nije predobro. Pretpostavljam da je bilo tu negdje, ali akociljate na bilo kakvu povezanost - "

"Pitam, ne ciljam.""Ponovite, što ste ono pitali?""Je li Ketchel imao ikakve veze s Fablonovim samouboj-

stvom?""Nemam razloga da tako mislim. U svakom slučaju, kako bih

to znao?""Obojica su bili vaši prijatelji. U nekom smislu ste čak moţdabili veza između njih dvojice."

"Ja sam bio veza?" Ali nije se suprotstavio toj ideji. Nije mu sedalo ulaziti u sve to.

"Načuo sam da Fablon moţda nije počinio samoubojstvo.Njegova je udovica večeras ponovno potegnula to pitanje. Je lirazgovarala s vama o tome?"

"Nije", rekao je ne pogledavši me. "Mislite da se slučajnoutopio?"

"Ili je bio ubijen.""Nemojte vjerovati svemu što čujete. Ovo je mjesto rasadište

glasina. Ljudi nemaju što raditi pa onda izmišljaju tračeve osvojim prijateljima i susjedima."

"Ovo baš i nije bio trač, dr. Sylvester. To je bilo mišljenje.

Jedan Fablonov prijatelj rekao mi je da on nije bio tip muškarcakoji bi počinio samoubojstvo. Koje je vaše mišljenje?"



"Nemam ga.""To je čudno.""Ne mislim tako. Svaki je čovjek sposoban za samoubojstvo,

pod određ

enim pritiskom okolnosti.""Koje su bile posebne okolnosti Fablonovog samoubojstva?""Bio je na kraju puta.""Mislite financijski?""I u svakom drugom smislu."Nije morao objašnjavati što je mislio. Ugledali smo kako Ella

vuče njegovu suprugu. Upala je u daljnji stupanj pijanstva. Ustasu joj bila namještena u poloţaj dosadne ratobornosti. Oči su joj

bile ukočene."Znam gdje si bio. Bio si u krevetu s njom, je li tako?""Pričaš gluposti." Obranio se rukama od nje. "Nema ničega

između mene i Mariette. Nikada nije bilo, Aud.""Osim što nešto valjda vrijedi pet tisuća dolara.""To je trebao biti zajam. Još uvijek ne razumijem zašto nisi

htjela surađivati."

"Zatošto ih nikada ne bismo dobili natrag, kao niti sav ostalinovac koji si već bacio. To je moj novac jednako kao i tvoj, sjećaš

se? Ja sam radila sedam godina da bi ti mogao dobiti svoju di-plomu. I što sam dobila od toga? Novac dolazi i novac odlazi,ali ja ga nikada ne vidim."

"Dobivaš svoj dio.""Marietta dobiva više nego dio.""To je glupost. Zar ţeliš da ona potpuno propadne?"

Pogledao je mene pa Ellu. Preko razmirice sa ţenom razgovarao je sa svima nama. Sada kada je njegova supruga bila upotpunosti diskreditirana, rekao je: "Ne misliš li da je bolje dapođemo kući? Za jednu večer napravila si dovoljan spektakl odsebe."

Posegnuo je za njenom rukom. Odmaknula se od njega uzgrimasu, pokušavajući vratiti osjećaj bijesa. Ali ulazila je u če-

tvrti, utučeni stadij.



Još uvijek odstupajući, udarila je u ogledalo. Okrenula se iugledala se u njemu. S mjesta na kojem sam stajao mogao samvidjeti odraz njenog lica, natečenog od pića i zlobe, okrunjenog

opustjelim snopom kose, sa slabašnom kapljicom u

ţasa uočima.

"Postajem stara i teška", rekla je. "Ne mogu si čak priuštititjedan dana boravka u kozmetičkim toplicama. Ali ti si moţeš priuštiti da prokockaš naš novac."

"Nisam kockao sedam godina, i ti to znaš."Grubo je stavio svoju ruku oko nje i odveo je van. Noge su joj

se zaplitale, bila je poput boksača teške kategorije nakon loše

runde.

14Dok sam prolazio, vidio sam upaljena svjetla u Jamiesonovoj

kući, i samo jedno svjetlo u kući Mariette Fablon. Bila je prošlaponoć, loše vrijeme za posjet. Svejedno sam otišao vidjeti

Marietta.Č

inilo se kao da tijelo njenog utopljenog muţ

a plutaupravo ispod površine noći.Dugo joj je trebalo da odgovori na moje kucanje. Kada je to

učinila, otvorila je mali prozorčić smješten na vratima i provirilakroz rešetkasti otvor. Nadglasala je zvuk vjetra: "Što ţelite?"

"Zovem se Archer - "Oštro me presjekla: "Sjećam vas se. Što ţelite?""Priliku za ozbiljan razgovor s vama."

"Večeras nikako ne mogu razgovarati. Vratite se ponovnoujutro."

"Mislim da bismo trebali razgovarati sada. Zabrinuti ste zaGinny. I ja sam."

"Tko je rekao da sam zabrinuta?""Dr. Sylvester.""Što je još rekao o meni?"

"To bih vam mogao ispričati unutra.""U redu. Ovo je poput Pirama i Tizbe, zar ne?"



Bio je to galantan pokušaj da povrati svoj stil. Dok me puštalau osvijetljeni hodnik, vidio sam da proţivljava lošu noć.Barbiturati su se još poigravali njenim očima. Njezino tijelo,

opušteno ispod ru

ţičastog podstavljenog ogrta

ča, izgledalo jekao da je skliznulo s njenih finih kostiju. Na glavi je imala

ruţičastu svilenu kapu, a ispod nje lice joj se činilo mršavijim istarijim.

"Nemojte me gledati, molim vas, večeras nisamprepoznatljiva."

Odvela me u dnevni boravak. Iako je upalila samo jednusvjetiljku, mogao sam vidjeti kako je sve u sobi, presvučeni

stolci i sofa te kićeni sag i zavjese, pomalo otrcano. Jedina novastvar u sobi bio je ruţičasti telefon.

Htio sam sjesti na jednu od krhkih stolica. Natjerala me dasjednem na neku drugu, a sama sjela na sasvim treću, pokrajtelefona.

"Zašto ste se odjednom zabrinuli za Ginny?" upitao sam."Večeras je došla kući. On je bio s njom. Bliska sam s kćeri -

barem sam nekada bila - i mogla sam osjetiti kako nijeţ

eljelapoći s njim. Ali svejedno je otišla.""Zašto?""Ne razumijem to." Ruke su joj drhtale u krilu, poput ptica

jedna je kljucala po drugoj. "Čini se kao da se boji otići, i kao dase boji ne otići s njim."

"Otići kamo?""Nisu htjeli reći. Ginny je obećala da će s vremenom stupiti u

kontakt sa mnom.""Kako se on drţao?""Martel? On je bio vrlo sluţben i dalek. Agresivno ljubazan.

Ispričao se što me smetaju tako kasno, ali naglo su odlučiliotići." Zastala je i okrenula svoje usko lice prema meni. "Misliteli da je francuska vlada zbilja u potrazi za njim?"

"Netko jest."

"Ali ne znate tko."



"Još ne. Ţelio bih vas pitati o jednom imenu, gospođo Fablon.Ketchel."

Ponovio sam slovo po slovo. Oči su joj se raširile. Stisnula je

rukečvrsto ispreplev

ši zglobove."Tko vam je rekao to ime?"

"Nitko. Pojavilo se samo. Pretpostavljam da vam je poznato.""Moj je suprug poznavao muškarca koji se zvao Ketchel",

rekla je. "Bio je kockar." Nagnula se prema meni. "Je li vam dr.Sylvester dao to ime?"

"Ne, ali shvatio sam da je Ketchel bio jedan od pacijenata dr.Sylvestera."

"Da. Bio je. Bio je više od toga."Čekao sam da mi objasni što je mislila. Napokon sam rekao:

"Je li Ketchel bio taj kockar koji je uzeo novac vašem suprugu?""Da, bio je. Uzeo je sve što smo imali i htio još više. Kada mu

Roy nije mogao platiti - " Zastala je, kao da je naslutila kakomelodrama ne pristaje njenom stilu. "Nećemo više raspravljati otome, gospodine Archer. Večeras nisam u najboljem stanju.

Nisam niti trebala pristati razgovarati s vama pod ovakvimokolnostima.""Koji je bio datum samoubojstva vašeg supruga?"Ustala je, lagano se zanjihala i krenula prema meni. Mogao

sam nanjušiti njezin umor."Zbilja ste počeli kopati po našim ţivotima, zar ne? Datum je,

ako morate znati, bio 29. rujna 1959."Dva dana nakon što je Malkovsky dobio novac za svoje slike.

Ta je slučajnost pojačala moj osjećaj da je Fablonova smrt bilasastavni dio mog sadašnjeg slučaja.

Gospođa Fablon me promatrala. "Čini se da vam taj datummnogo znači."

"Nagoviješta neke mogućnosti. Mora da više znači vama.""To je bio kraj mog ţivota." Načinila je nesiguran korak

unatrag i ponovno sjela, kao da je padala natrag u prošlost, bes-

pomoćno, ali ne i nevoljko. "Odonda se sve promijenilo. To ječudna stvar. Roy i ja borili smo se kao ţivotinje kroz naš brak.



Ali voljeli smo se. Barem sam ja njega voljela, bez obzira što jenapravio."

"Što je napravio?"

"Svešto mo

ţete zamisliti. Ve

ćina toga ti

če se novca. Mognovca." Oklijevala je. "Ja zaista nisam osoba orijentirana na

novac. To je bio jedan od problema. U svakom braku treba bitibarem jedan partner koji brine o novcu više nego o drugimstvarima. Niti jedan od nas nije brinuo za to. U osamnaestgodina našeg braka kroz naše je ruke prošlo gotovo milijundolara. Molim vas da primijetite da govorim u prvom licumnoţine. Ja snosim dio krivice. Nisam naučila brinuti o novcu

sve dok nije bilo prekasno." Grčevito se trznula i streslaramenima kao da je pomisao na novac bila osjetljiv teret nanjima.

"Rekli ste da je datum smrti moga supruga nagovijestio nekemogućnosti. Što ste mislili pod tim?"

"Pitam se je li se zaista ubio.""Naravno da jest." Izjava je zazvučala površno, ispraţnjena

od ikakvih osjećaja."Je li ostavio oproštajnu poruku?"

"Nije morao. Svoju namjeru objavio je meni i Ginny dan ilidva ranije. Bog zna što je to učinilo emotivnom ţivotu mojekćeri. Ohrabrila sam čitavu tu stvar s Martelom zato što je onbio jedini stvarni čovjek za kojeg je pokazala ikakav interes. Akosam učinila uţasnu pogrešku - "

Izostavila je kraj rečenice i vratila se prvobitnoj temi. Misli su

joj brzo letjele u krug kao vjeverica u kavezu. "Moţete li za-misliti da čovjek kaţe takvu stvar ţeni i svojoj sedamnaestogo-dišnjoj kćeri? I onda to učini? Bio je ljut na mene, naravno, zatošto sam ostala bez novca. Nije vjerovao da se to moţe dogoditi.Uvijek je bilo neko novo nasljedstvo koje bi pristizalo od nekihrođaka, ili nova kuća ili komad zemlje koji smo mogli prodati.Ali spali smo na iznajmljenu kuću i više nije bilo rođaka koji bi

mogli umrijeti. Umjesto toga umro je Roy, od vlastite ruke."





"Vi ne poznajete Georgea Sylvestera. On je bezobziran čovjek.I ne poznajete gospodina Ketchela. Ja sam ga upoznala jednomu klubu."

"Volio bih ga osobno upoznati. Ne znate gdje je on, zar ne?""Ne, ne znam. Ketchel je napustio Montevistu otprilike dan ilidva nakon što je Roy nestao - mnogo prije nego je njegovo tijelopronađeno."

"Hoćete li reći da je znao da je vaš suprug mrtav?"Ugrizla se za usnicu, kao da se kaţnjava za ono što je rekla. Iz

njenih očiju dobio sam brz dojam da je moje nagađanje bilotočno, i ona je to znala, ali je to iz nekog čudnog razloga

prikrivala."Je li Ketchel ubio vašeg supruga?""Ne", rekla je, "ne mislim tako. Ali on i dr. Sylvester bili su

odgovorni za Royevu smrt." Usred svoje stare tuge i bijesa,pogledala me oprezno. Imao sam čudan osjećaj da sjedi odvo- jena od same sebe, prebirući po vlastitim osjećajima na način nakoji bi neka druga ţena prebirala po orguljama, ali ostavljajući

jedan kraj klavijature potpuno netaknutim. "Vrlo je indiskretnood mene što sam vam rekla sve ovo. Traţit ću od vas da to neprenosite nikome, uključujući - posebno uključujući - Petera injegovog oca."

Bio sam iscrpljen od njenih detaljnih rekonstrukcija i okoli-šanja. Otvoreno sam rekao: "Neću prenositi vašu priču, a reći ćuvam i zašto, gospođo Fablon. Ne vjerujem u potpunosti u nju.Mislim da ne vjerujete ni sami."

Bijesno je ustala: "Kako se usuđujete tako razgovarati samnom?"

"Zato što sam zaista zabrinut za sigurnost vaše kćeri. Niste li ivi?"

"Znate da jesam. Uţasno sam zabrinuta.""Zašto mi onda ne kaţete pravu istinu? Je li vaš suprug

ubijen?"



"Ne znam. Ne znam više ništa. Večeras sam doţivjela pravišok, poput potresa. Tlo mi se izmaklo pod nogama. Još uvijek nestojim čvrsto na njemu."

"Š

to se dogodilo?""Ništa se nije dogodilo. Nešto je bilo izgovoreno.""Od vaše kćeri?""Ako vam kaţem još nešto", rekla je, "reći ću vam previše.

Morat ću prikupiti više informacija prije nego progovorim.""Prikupljanje informacija moj je posao.""Cijenim ponudu, ali to moram riješiti na svoj način."Počelo je još jedno od njenih razdoblja šutnje: sjedila je sa-

vršeno mirno, šake stisnute čvrsto jedna preko druge, očiupijaju svjetlost.

Pored zvuka vjetra čuo sam buku kao da štakori nagrizajuzid. Nisam je odmah povezao s Mariettom Fablon. Onda samshvatio da ona škrguće zubima.

Bilo je vrijeme da je ostavim na miru. Izvezao sam svoj au-tomobil ispod velikog hrasta i odvezao se do susjednih vrata

Jamiesonove kuće. Tamo su jo

šuvijek gorjela svjetla.

15Peterov otac otvorio je vrata. Na sebi je imao pidţamu i kućni

ogrtač, i izgledao je još prozirniji i sitniji nego jutros."Uđite, gospodine Archer, hoćete li? Moja domaćica je otišla u

krevet, ali ja vam mogu ponuditi piće. Zapravo sam se nadao da

ćete svratiti, imam neke informacije za vas."Razgovarajući kao da je tek sredina dana, poveo me niz

hodnik do svoje knjiţnice. Njegovi su pokreti bili nesigurni, aliuspio se usmjeriti kroz vrata i u svoj naslonjač. Pokraj njega senalazilo piće. Činilo se da je Jamieson jedan od onih pijanacakoji su se čitav dan i čitavu noć uspjeli odrţavati na određenomstupnju trezvenosti.

"Dopustit ću da si sami napravite piće. Moje su ruke malonemirne." Podigao je ruke i promotrio njihovo drhtanje s









"S vašim srcem", rekao sam. "Imate gladno srce. Bolje vam jeda pronađete nešto čime ćete ga hraniti osim s jelom."

"Znam. To je razlog zašto moram vratiti Ginny."

"Morate napraviti više od toga. Da vas je ona ikada vidjela uvašem jedalačkom pohodu - " Bila je to okrutna rečenica. Nisam

je dovršio."Vidjela me", rekao je. "U tome i jest problem. Čim ljudi sa-

znaju sve o meni, okrenu mi leđa. Pretpostavljam da ćete sada ivi dići ruke od mene."

"Neću. Volio bih vidjeti kako se popravlja vaša situacija.""Nikada se neće popraviti. Ja sam beznadan slučaj."

Pokušavao je sav svoj moralni teret svaliti na mene. Nisam toţelio pa sam pokušao malo objektivizirati situaciju.

"Moja baka koja je ţivjela na Martinezu bila je poboţna ţena.Uvijek je govorila da je grijeh očajavati."

Polako je zavrtio glavom. Činilo se da mu se oči ljuljaju zajedno s tim pokretom. Minutu kasnije odjurio je do kuhinjskogsudopera i povratio.

Dok sam pokušavao po

čistiti njega i sudoper, na vratima sepojavio njegov otac. Obratio se Peteru kao da je bio gluh ili

debilan:"Je li moj siroti dječak opet jeo?""Odstupite, gospodine Jamieson.""Ne znam kako to mislite." Podigao je svoje blijede ruke kako

bi pokazao kakav je njeţan otac bio. "Bio sam i otac i majkamom sinu. Morao sam biti."

Peter je stajao nad sudoperom leđima okrenut ocu, bez imalovolje da mu pokaţe svoje lice. Nakon nekog vremena otac jeponovno odlutao.

Spojena s velikom glavnom kuhinjom, s njenim keramičkimstolovima, sudoperima i pećnicama, nalazila se manja vanjskakuhinja poput ostakljenog trijema. Postao sam svjestan tevanjske kuhinje zato što se začuo zvuk na njezinim vratima,

grebanje i soptanje koje je sada bilo bliţe i postojanije nego onabuka od ranije.











"Je li imala ljubavnika?""Sigurno ne, koliko ja znam.""Ako je imala ljubavnika, tko bi to mogao biti?"

"Nemam pojma. Iskreno, nisam imao mnogo posla sFablonovima otkada je Roy umro, čak i prije toga. Istina je dasmo na koledţu bili bliski prijatelji, i godinama kasnije, ali našisu ţivoti krenuli različitim smjerovima. Potpuno sam neupućenu Mariettin privatni ţivot. Ipak, pada mi na pamet da je moţda,doduše, mislila na tuđeg ljubavnika."

"Mislite na Martela?""To je očita stvar, zar ne?"

"Tako je očita da me hvata strah. Ali naišao sam na nekučudnu povezanost između njega i Mariette. Ona je dobivalaneki novčani prihod iz banke u Novoj Granadi."

"Marietta?""Tako je. Prihod je ukinut unutar nekoliko zadnjih mjeseci.""Tko je bio izvor tog prihoda?""To je nejasno. Moţda je bio Martel, a ako jest, to onda otvara

ludu mogućnost. Marietta mu je mo

ţda prodala svoju k

ćer.""Ona to ne bi učinila!" Jamieson je bio šokiran koliko mu je

njegovo anestezirano stanje dopuštalo."Mnogo drugih majki to radi. One to ne zovu prodajom, ali

na to se svodi na kraju. Debitantski ples kojeg imamo u našojkulturi najbliţa je stvar sudanskom trţištu robija."

Vera se bestidno nasmijala mojoj primjedbi. Njezin se poslo-davac oštro namrgodio i rekao s predbacivanjem:

"Ali Marietta je - bila je odana Ginny.""Ona također zna koliko je novac vaţan. Sama mi je tako

rekla.""Stvarno? Razbacivala se novcem kao da su joj izvori nepre-

sušni. Morao sam platiti jamčevinu za nju - "Vera ga je oštro pogledala, i Jamieson je odlučio ne dovršiti

rečenicu. Rekao sam:

"Moţda je njena kći bila jedini izvor koji joj je preostao."







poludio si što ovako sjediš čitavu noć." Posebne uljuđeneformalnosti kuće nekako su se slomile. Ustao sam da krenem.Vera me pogledala s olakšanjem.

Jamieson je bez obzira na nju rekao: "Tada sam pretpostavljaoda Marietta fantazira o ubojstvu, jednostavno zato što joj je biloteško suočiti se s činjenicom samoubojstva. Ne mislite li da jeipak bila na tragu nečega?"

"Moţda jest. Inspektor Olsen mi kaţe da se Fablon sigurnoutopio u morskoj vodi. To bi mogla biti metoda počinjavanjaubojstva, iako u ovom slučaju nije vjerojatna. No svejedno bihvolio razgovarati s Ketchelom. Vjerojatno ne znate gdje ga

mogu pronaći?""Nemam niti najmanju predodţbu. Za mene je on samo ime."Verine su oči bile na meni, gurale su me van.Policajci su još uvijek bili u kuhinji. Marietta nije. Niti Peter.

Velika prostorija poprimila je ozrač je tmurne sluţbene izolacijekoja mi je bila poznata. Nekoć sam i sam bio policajac, u postajina Long Beachu; mogao sam pljunuti do nje.

17Odvezao sam se natrag do luke avenijom uz ocean, da bih

proveo ono što je ostalo od noći u hotelu Breakwater. Jedan ilioba Hendricksa mogla bi se pojaviti ondje, iako ih nisam

očekivao.Uhvatio sam se kako usporavam dok sam se pribliţavao gu-

stišu uz cestu. Dobro da sam to učinio jer inače ne bih primijetioHarryjev Cadillac. Bio je na uskom pojasu trave na stranioceana, prednjim krajem zabijen u deblo palme.

Došlo je do snaţnog udarca. Baza stabla bila je napukla.Cadillacov teški branik bio je ulubljen skroz do hladnjaka



Otporan vjetrobran bio je na jednom mjestu zamućen tragomudarca glave. Na prednjem sam sjedalu pronašao i nešto popr-skane krvi.

Tko god da je uzeo i uništio automobil, ostavio je klju

čeve ubravi. Učinio sam što sam trebao učiniti ranije: iskoristio sam ih

da otvorim prtljaţnik.Harry je leţao unutra leđima okrenut prema meni. Stavio

sam ruku ispod njegove glave i okrenuo mu lice. Bio je gadnopretučen. Dok nije zacvilio, mislio sam da je mrtav.

Stavio sam svoje ruke ispod njegovih ruku i nogu i podigaoga. Činilo se kao da porađam veliku nepomičnu bebu iz ţeljezne

maternice. Poloţio sam ga na travnjak i osvrnuo se uokolo upotrazi za pomoći.

Vjetar je šištao u suhom palminom lišću ispred nas. Na vi-diku nije bilo ničega ljudskoga. Ali nisam ţelio ostaviti Harryja.Netko bi ga opet mogao oteti.

Otišao sam do plaţe kako bih namočio maramicu u vodi ipritom smočio jednu svoju nogavicu, bez koristi. Harry je zaja-

ukao kada sam mu obrisao lice mokrim platnom, ali nije došaok svijesti. Kada sam mu podigao jedan kapak, vidio sam samo

bjelinu.Izračunao sam da je onesviješten leţao u prtljaţniku šest ili

sedam sati: nije bilo sumnje da je krv na Martelovoj peti pripa-dala Harryju, i odlučio sam ga odvesti u bolnicu. Ponovno samga podigao na svoje ruke.

Bio sam na pola puta do svog automobila kada je u vidokrug

ušao automobil gradske patrole sa crvenim svjetlom. Zaustaviose i iz njega je izašao policajac.

"Što to radite?""Ovaj je čovjek imao nesreću. Vodim ga u bolnicu.""Mi ćemo to učiniti."Bio je to mlad policajac, sa strogim prizvukom u svom glasu.

Podigao je Harryja iz mojih ruku i stavio ga na zadnje sjedište

patrolnog automobila. Onda se okrenuo prema meni s rukomna pojasu pištolja.









"Moralno sam siguran da jest - uhvatio ga je kako špijuniranjegovu kuću i pokazao mu. Ali nema mnogo svrhe nagađati.Hendricks će nam moći reći o tome kada bude mogao govoriti."

Rasmussen je srknuo kavu i napravio gorak izraz lica. "Kako je Hendricksov automobil stigao do avenije?""Mislim da ga je Martel dovezao do tamo, s Hendricksom u

prtljaţniku, i ostavio ga ondje gdje je bilo vjerojatno da će bitiukraden."

Ward Rasmussen me oštro promatrao preko šalice svoj ekave. Imao je intenzivno plave oči, a s njegovom četvrtastomčeljusti i discipliniranim mladim usnama davale su mu lagano

fanatičan izgled. "Tko je taj Martel? I zašto bi se Virginia Fablonudala za njega?"

"To je pitanje na kojemu radim. On tvrdi da je imućni Francuzkoji je u nevolji zbog francuske vlade. Hendricks kaţe da je jef-tina varalica. Martel moţda i jest varalica, i ja sumnjam isto, alinije jeftina. Putuje sa stotinu tisuća dolara gotovine, u Bentleyju,s najljepšom djevojkom u gradu."

"Poznavao sam Virginiju u srednjojškoli", rekao jeRasmussen. "Bila je prekrasna djevojka. I imala je mnogo u

glavi. Došla je do koledţa kada joj je bilo tek šesnaest godina.Završila je srednju školu čitav semestar prije ostalih u razredu."

"Čini se da se mnogo toga sjećate o njoj.""Pratio bih je ulicom", rekao je. "Samo sam jednom skupio

hrabrosti i pozvao je na ples. To je bilo onda kada sam biokapetan nogometne momčadi. Ali ona je išla s Peterom

Jamiesonom." Sjena zavisti prešla je preko njegovih očiju.Podigao je svoju kratko ošišanu glavu kao da se ţeli otresti odnje. "Smiješno je da se predomislila i udala za tog Martela.Mislite da je on došao u grad da bi je oţenio?"

"U svakom slučaju, to se dogodilo. Ne znam koji su bili nje-govi originalni planovi."

"Gdje je došao do stotinu tisuća dolara?"









Teniski klub ne otvara se do deset sati, rekao mi je Eric.Pronašao sam Reta Stolla, upravitelja, u njegovoj ladanjskoj kućikoja se nalazila pored kuće gospođe Bagshaw. Nosio je plavi

sportski sako s pozlaćenim gumbima koji su se nekako

čudnoslagali s teškim, tamnim namještajem u njegovoj dnevnoj sobi.

U njoj nije bilo ničeg osobnog osim slabašnog, ustajalog mirisaspaljenog tamjana.

Stoll me pozdravio sa zabrinutom ljubaznošću. Natjerao meda sjednem u fotelju u kojoj je on očito trenutak ranije čitao ju-tarnje novine. Vrpoljio se i lomio ruke.

"Ovo s gospođom Fablon je strašno."

"Još nije moglo biti u novinama.""Nije. Gospođa Bagshaw mije rekla. Stare dame u Montevisti

najzasluţnije su za širenje glasina", usputno je dodao. "Ova jevijest svima nama veliki šok. Gospođa Fablon bila je jedan odnaših najdraţesnijih članova. Tko bi htio ubiti tako šarmantnuţenu?" Bez sumnje, bio je iskren, ali nije znao na vješt način pri-čati o ţenama.

"Moţda biste mi mogli pomo

ći da odgovorim na to pitanje,gospodine Stoll." Pokazao sam mu jednu od uvećanih slika.

"Prepoznajete li ove ljude?"Odnio je sliku do pomičnih staklenih vrata koja su otvarala

izlaz prema trijemu. Njegove su se sive oči suzile. Usta su mu seskupila od gađenja.

"Prije nekoliko godina odsjeli su ovdje kao gosti. Iskreno,nisam ih ţelio primiti. Nisu bili naš tip. Ali dr. Sylvester je oko

toga digao veliku galamu.""Zašto?""Muškarac je bio njegov pacijent, očigledno vrlo vaţan

pacijent.""Je li vam rekao išta drugo o njemu?""Nije ni trebao. Prepoznao sam taj tip čovjeka. Pripada u

Palm Springs ili Las Vegas, a ne ovamo." Bolno je okrenuo

glavom i lupio se po čelu. "Trebao bih biti u stanju sjetiti senjegovog imena."



"Ketchel.""Tako je. Ketchel. Stavio sam njega i gospođu u kuću pored

mene" - pokazao je prema kući gospođe Bagshaw - "gdje sam ih

mogao imati na oku.""Što ste vidjeli?""Ponašali su se bolje nego što sam očekivao. Nije bilo razuz-

danih pijanki, ništa takvoga.""Čuo sam da su mnogo kartali."





Zaključao je vrata svoje kuće i poveo me kroz vrata na ogradido bazena. Ne ometajući plivače, voda je leţala na suncu kaotanka kovina od zelenog stakla. Zaobišli smo je i otišli do

Stollovog ureda. Ostavio me da sjedim za njegovim stolom i ne-stao u sobi s arhivom.Pojavio se nakon otprilike pet minuta sa spisom. "Prilično

sam siguran da je ovo onaj kojeg traţimo, ako se moţemopouzdati u moje pamćenje. Ali ime nije Martel."

Ime je bilo Feliz Cervantes. Bio je zaposlen preko ureda iz dr-ţavnog koledţa, i to na pola radnog vremena, popodne inavečer, za 1,25 dolara na sat. Njegov period zaposlenja bio je

kratak, od 14. rujna do 30. rujna 1959."Je li bio otpušten?""Dao je otkaz", rekao je Stoll. "Prema podacima, otišao je 30.

rujna, ne podignuvši plaću za zadnja dva dana.""To je zanimljivo. Roy Fablon nestao je 29. rujna, Feliz

Cervantes dao je otkaz 30. rujna. Ketchel je otišao 1. listopada.""I vi smatrate da su ta tri događaja povezana?" pitao je.

"Teško je ne povezati ih."Iskoristio sam Stollov telefon da dogovorim sastanak u je-

danaest sati s upraviteljem ureda za zapošljavanje na koledţu, snekim Martinom. Dao sam mu ime Feliza Cervantesa da gaprovjeri.

Dok sam još bio u klubu posjetio sam gospođu Bagshaw.Nevoljko mi je dala adresu svojih prijatelja u Georgetownu,Plimsollsa, za koje je Martel tvrdio da ih poznaje.

Njihovu sam adresu poslao zračnom poštom, zajedno sMartelovom slikom, mom poznaniku Ralphu Christmanu koji je vodio istraţiteljsku agenciju u Washingtonu. Zatraţio sam odChristmana da osobno porazgovara s tim Plimsollsima i da javirezultate mojoj telefonskoj sluţbi u Hollywoodu. Ako se svepoklopi, dobit ću ih tijekom sutrašnjeg dana.

19

















Uputila me na prilično posjednički način do njegovog uredau drugoj zgradi i uvjerila me da se on uvijek vraća tamo sasvojim bilješkama za predavanje prije nego ode kući na ručak.

Nije pogriješila. Jednu minutu nakon dvanaest sati, profesor jeumarširao u hodnik, zarumenjen i raširenih očiju, kao da je

imao dobro predavanje.Iznenadio se kada me vidio. "Pa to je gospodin Archer. Uvijek

se iznenadim kada vidim nekoga iz stvarnoga svijeta na ovomemjestu."

"Ovo nije stvarao?""Nije baš stvarno. Kao prvo, nije ovdje dovoljno dugo."

"Ja jesam."Tappinger se nasmijao. Činio se mnogo veselijim daleko od

svoje supruge i obitelji. "Obojica smo ovdje dovoljno dugo daznamo tko smo. Ali nemojte da dozvolim da ovako stojite."Otključao je vrata svog ureda i pustio me unutra. Zidovi su bilipuni polica napunjenih knjigama, a mnoge od njih bile su nafrancuskom. "Pretpostavljam da ste mi došli reći rezultate

testa?""Djelomice. Test je, s Martelovog stajališta, bio uspješan. Nasvako je pitanje odgovorio točno."

"Čak i o hipofizi?""Čak i to.""Zapanjen sam, iskreno zapanjen.""To bi mogao biti i svojevrsni kompliment vama. Čini se da je

Martel vaš bivši student. Imali ste ga tjedan ili dva, u svakom

slučaju, prije sedam godina."Pogledao me zapanjeno. "Kako je to moguće?""Ne znam. Ali ne moţe biti puka slučajnost."Izvadio sam Martelovu sliku i pruţio mu je. Kimnuo je nad

njome. "Sjećam se tog mladića. Bio je sjajan student, jedan odnajsjajnijih koje sam ikada imao. Neobjašnjivo je odustao odstudija, bez da mi je uputio ijednu riječ." Njegova vedrina je

isparila. Sada je odmahivao glavom."Što mu se dogodilo?"









"Dobro.""Nakon ručka idem do Plaze malo kupovati."Sukob među njima, koji je na trenutak bio ugasnuo, ponovno

se razbuktao. "Ne moţ

eš

ići." Postao je prili

čno blijed."Zašto ne mogu?"

"Ja trebam Fiat. Imam predavanje u dva sata." Pogledao je nasvoj sat. "Zapravo bih već sada trebao krenuti natrag. Moramobaviti neke pripreme."

"Nisam baš imao priliku razgovarati s vašom suprugom - ""To mi je jasno. Ţao mi je, gospodine Archer. Činjenica je da

radim na minutu, gotovo doslovce kao i radnici u tvornici. A

studenti su sve više i više poput proizvoda na tekućoj vrpci:dobiju tanak premaz obrazovanja dok klize pored nas. Naučenepravilne glagole. Ali ne znaju ih upotrijebiti u rečenici.Zapravo je vrlo malo onih koji su u stanju sloţiti poštenurečenicu na engleskom, a kamoli na francuskom, koji je jezikrečenice par excellence."

Činilo se da bijes na ţenu pretvara u bijes na svoj posao, ačitavu stvar u predavanje. Gledala ga je s blijedim smije

škom,svjesna da je sve to izazvala.

"Zašto me vi ne biste odvezli do Plaze, gospodine Archer? Toće nam dati priliku da dovršimo naš razgovor."

"Bit će mi drago."Tappinger se nije protivio. Dovršio je još jedan odlomak svog

predavanja o prokletstvima profesorskog zanimanja ipredavanja u drugorazrednom koledţu, a zatim se povukao.

Čuo sam kako njegov Fiat odlazi. Njegova ţena i ja sjeli smo ublagovaonicu i dovršili šampanjac.

"Pa", rekla je, "evo nas.""Baš kako ste planirali.""Nisam to planirala. Vi ste. Vi ste kupili šampanjac, a ja ne

podnosim šampanjac." Omamljeno me pogledala."Ja podnosim."

"Tko ste vi", rekla je, "još jedna hladna riba?"





Pogledala je kuhinjski sudoper. "To, to sam sasvim sigurnonapravila."

"Udali ste se jako mladi."

"Sa sedamnaest", rekla je. "Strašna je stvar to

što se iznutra jo

š uvijek osjećam kao da imam sedamnaest." Dodirnula se između

grudi. "Sa svime preda mnom, razumijete? Ali ništa nije." Poprvi puta ţena me istinski dirnula.

"Imate svoju djecu.""Naravno, imam svoju djecu. I nemojte misliti da im ne

pruţam najviše što mogu, i uvijek ću to činiti. Ali zar u ţivotupostoji samo to?"

"To je više nego što neki ljudi imaju.""Ja ţelim više." Njene lijepe, crvene usne izgledale su pate-

tično pohotno. "Već dugo ţelim nešto više, ali nemam hrabrostiništa poduzeti."

"Morate čekati da vam to samo dođe", rekao sam."Puni ste mudrih primjedbi, zar ne? Gori ste nego La

Rouchefoucauld, ili moj muţ. Ali ne moţete riješiti stvarne pro-

bleme riječima, kao

što to Taps misli. On ne razumije

ţivot. Onnije ništa drugo doli mašina koja govori, s kompjutorom

umjesto srca i središnjeg ţivčanog sustava."Činilo se da je pomisao na njenog muţa neprestano proganja.

To ju je gotovo činilo elokventnom, ali postajao sam umoran odnjenih nagomilanih frustracija. Moţda sam ja to sve pokrenuo,ali u biti to nije imalo nikakve veze sa mnom. Rekao sam:

"Sve je to jako zanimljivo, ali htjeli ste mi pričati o Felizu

Cervantesu.""Jesam, tako je." Pogled joj je postao meditativan. "Bio je jako

zanimljiv mladić. Mladić vruće krvi, agresivan, onakav kakvimzamišljate jednog borca s bikovima. Imao je tek dvadeset i dvijeili tri - toliko sam i ja imala usput - ali bio je muškarac,razumijete?"

"Jeste li razgovarali s njim?"

"Malo.""O čemu?"





















"Martel je ukrao milijune od njega?""Tako kaţe Kitty.""Sigurno te vuče za nos. Nema načina da se ukrade milijun

dolara, osim ako ne opljačkaš

oklopno vozilo banke.""Da, ima načina. I ona ne laţe, nikada mi nije lagala. Moraš shvatiti da je ovo prilika ţivota."

"Prilika smrti, Harry."Pomisao ga je otrijeznila. "Da. I to.""Zašto bi Leo Spillman tebi povjerio takav posao?""Kitty je to učinila. Ja sam jedini kome ona vjeruje." Mora da

je primijetio moj sumnjičav pogled jer je dodao: "To tebi moţda

zvuči smiješno, ali to je činjenica. Ja volim Kitty, i ona to zna.Ona kaţe da će mi se moţda čak i vratiti ako ovo uspijem izvestikako treba." Glas mu se pojačao, pokušavajući zvučatiuvjerljivijim.

Mogao sam čuti kako se brzi, mekani sestrini koraci pribliţa-vaju hodnikom.

"Kitty mi je rekla da je ţivjela u gradu."

"Tako je, Kitty je bila ovdašnja djevojka. Zapravo, na

šprvimedeni mjesec proveli smo u hotelu Breakwater." Zakolutao je

očima ispod zavoja."Koje joj je djevojačko prezime?""Sekjar", rekao je. "Njezin je stari bio nekakav Poljak. Kao i

njena majka. Mrzila me iz dna duše što sam joj opljačkao koli- jevku, tako je govorila."

Glavna sestra je otvorila vrata i gurnula glavu u sobu.

"Sada je dosta. Rekli ste da ćete biti tihi.""Harry se malo uzbudio.""To ne smijemo dozvoliti." Širom je otvorila vrata. "Sada van.""Jesi li sa mnom, Archer?" rekao je Harry s kreveta. "Znaš na

Što mislim."Nisam bio s njim i nisam bio protiv njega. Napravio sam krug

palcem i kaţiprstom i pokazao mu ga u znak ohrabrenja.

22







"Ovaj grad je leglo glasina, kao što sam vam rekao sinoć. Akose pročuje o Leu Spillmanu i meni, ja sam mrtav čovjek."Njegove su se ruke vrlo polako ispreplele, kao dvije morske

zvijezde. "Ako baš ţelite istinu, u ovom gradu ima prokletopreviše liječnika. A ja sam imao neke financijske gubitke."

"Kockarske gubitke?"Bio je zatečen. "Odakle ste to iskopali?" Udario je po stolu

svojim spletenim rukama, ne prijeteći, više kao netko tko se po-kušava spasiti. Nije bio suptilan čovjek i njegova ga je tjeskobačinila još netaktičnijim. "Što mi to pokušavate napraviti?"

"Znate što pokušavam napraviti - doći do informacija o sta-

novitom Martelu, i usput razjasniti sve sumnje koje postoje okotoga što se dogodilo Fablonu. Te su dvije stvari nekako pove-zane Leom Spillmanom, moguće i na druge načine. Kada je LeoSpillman napustio grad, dva dana nakon Fablonove smrti,poveo je Martela sa sobom. Jeste li to znali?"

Pogledao me zbunjeno. "Pričate li vi o onome što je bilo prijesedam godina?"

"Tako je. Vi ste u to upleteni zatošto ste doveli Spillmanaovamo."

"Nisam ga doveo. Sam se pozvao. Zapravo je to bila idejanjegove ţenske - njegove ţene. Njena predodţba raja bila je dvatjedna u Teniskom klubu." Usne su mu se podigle na jednustranu pokazujući rubove njegovih zuba.

"Jeste li Spillmanu dugovali novac?""Jesam li!" Oči su mu bile bezbojne, uperene pored mene u

njegov prošli ţivot. "Ako vam dam iskrene odgovore na neka odovih pitanja, kako ih mislite iskoristiti?"

"Zadrţat ću činjenice za sebe, koliko god mogu. Klijent mije jednom prilikom rekao da bi u mene mogao ubaciti tajnu i danikada ne čuje kako ona pada na dno. Vi niste moj klijent, aliučinit ću sve što mogu da zaštitim vašu bella figuru."

"Drţat ću vas za riječ", rekao je. "Nemojte misliti da sam jedan

od onih kompulzivnih kockara. Istina je da sam na trţištu - to je



jedini način da nadmudriš ove današnje pljenidbene poreze - alinisam tip kockara iz Las Vegasa. Drţim se podalje od Vegasa."

"I zato nikada niste upoznali Lea Spillmana?"

"Priznajem da sam u prošlosti odlazio onamo. Zadnji putkada sam otišao u Vegas bio sam loše raspoloţen, destruktivan.

Nisam mario što će se dogoditi. Moja supruga - " Stisnuo jeusne.

"Nastavite."Oklijevajući je nastavio: "Htio sam samo reći da moja supruga

nije bila sa mnom.""Mislio sam da ćete reći da je imala aferu s drugim

čovjekom."Lice mu se izobličilo od boli. "Blagi Boţe, je li vam ona to

rekla?""Ne. Nije vaţno kako sam saznao.""Znate li tko je bio taj muškarac?" upitao je."Roy Fablon. To vam je dalo razlog da ga ţelite mrtvog.""Je li to optuţba?"

"Samo sam to htio spomenuti, doktore.""Hvala vam lijepo. Zadajete niske udarce.""Ţivot to čini, u svakom slučaju. Što se dogodilo u Vegasu?""Mnogo toga. Najprije sam izgubio nekoliko stotina na sto-

lovima. Umjesto da smanjim gubitke, razbjesnio sam se i kockaodalje. Istrošio sam sav svoj kredit - koji se još uvijek nije upotpunosti oporavio - i dugovao Leu Spillmanu gotovodvadeset tisuća.

Nazvao me u moj ured da porazgovaramo o tome. Rekaosam mu da u tom trenutku mogu sakupiti najviše deset, da će zaostalo morati pričekati. Planuo je i nazvao me varalicom ihohštaplerom, i još kojekakvim sličnim imenima. Napao bi me ifizički, mislim, da ga ţena nije obuzdala."

"Je li Kitty bila tamo?""Da. Bila je zainteresirana za mene zato što je saznala da po-

tječem odavde. Podsjetila je Spillmana da je za njega koristiti sešakama bilo krivično djelo. Navodno je bio bivši profesionalni









Nekoliko sekundi kasnije Sylvester se pojavio iz ureda u ta-kvoj silnoj ţurbi da me skoro srušio. Nosio je liječničku torbu i još uvijek je na sebi imao svoj bijeli ogrtač. Prostetični telefon

više nije pridr

ţavao njegovo lice.Koračao sam pokraj njega prema vratima klinike. "Dopustite

da vas odvezem.""Ne.""Je li Martel ozlijeđen?""Radije ne bih raspravljao o tome. On inzistira na

privatnosti.""Ja sam privatni istraţitelj. Dajte mi da vas odvezem."



Sylvester je vrtio glavom. No, zastao je na terasi iznad parki-rališta i na trenutak stajao tamo na suncu.

"Što mu je?" upitao sam.

"Netko je pucao u njega.""To ga ipak stavlja u sluţbenu domenu, i vi to znate. Moj jeautomobil ondje."

Primio sam ga za lakat i odgurao prema rubu. Nije pruţaonikakav otpor. Njegovi pokreti bili su lagano mehanički.

Dok sam pokretao auto, upitao sam: "Gdje su, doktore?""U Los Angelesu. Ako se moţete popeti na San Diego auto-

cestu - imaju kuću u Brentwoodu."

"Imaju još jednu kuću?""Očigledno. Zapisao sam adresu."Nalazila se na Sabado aveniji, ulici s tri trake i velikim

španjolskim kućama sagrađenima negdje u dvadesetima. Bila jeto jedna od onih nestajućih enklava gdje si mogao, u nekomdrugom raspoloţenju, osjetiti suncem obasjan mir predratnogLos Angelesa. Sabado avenija imala je na svom ulazu znak

slijepe ulice.Kuća koju smo traţili bila je najveća i najdotjeranija u dugomnizu. Njeni zidani temelji i fontane pomalo su me podsjećali naForest Lawn. Kao i djevojka koja je otvorila ulazna vrata. Jedvada sam prepoznao Ginny; bila je tako iscrpljena oko usana i na-tečena oko očiju.

Ponovno je počela plakati na Sylvesterovom bijelom ogrtaču.Slobodnom rukom lagano ju je tapšao po leđima.

"Gdje je on, Virginia?""Otišao je. Morala sam otići u susjedstvo telefonirati. Naš te-

lefon još nije spojen." Njene su rečenice bile rascjepkane sopta- jima. "Uzeo je automobil i odvezao se."

"Prije koliko?""Ne znam. Izgubila sam pojam o vremenu. Bilo je to odmah

nakon što sam vam telefonirala."

"To znači prije manje od sat vremena", rekao sam. "Je li vaš suprug ozbiljno ranjen?"



Kimnula je, još uvijek se stišćući uz Sylvestera. "Bojim se dakrvari iznutra. Pogođen je u trbuh."



"Kada?""Prije sat ili tako nekako. Ne znam točno kada. Ljudi koji su

nam iznajmili kuću nisu nam ostavili mnogo satova. Ja sam se

odmarala - bili smo budni većinu no

ći - i netko je pozvonio navrata. Moj je suprug otvorio. Čula sam pucanj, potrčala dolje i

našla ga kako sjedi na podu."Pogledala je u svoja stopala. Oko njih na parketu bile su

hrđave mrlje koje su izgledale kao osušena krv."Jeste li vidjeli tko je pucao?""Nisam ga zapravo vidjela. Čula sam samo kako se odvezao.

Moj suprug - " Nastavljala je ponavljati tu frazu kao da bi ona

mogla pomoći njemu i njenom braku da preţive.Sylvester joj je upao u riječ: "Ne moţemo dozvoliti da ovako

stoji ovdje dok je unakrsno ispitujemo. Jedan od nas trebao bipozvati policiju."

"Vi ste ih trebali pozvati prije nego ste napustili svoj ured."Činilo se da Ginny misli kako krivim nju. "Moj suprug mi nije

dozvolio. Rekao je da bi to značilo kraj svega." Njezin bremenit

pogled bjeţ

ao je s jedne strane na drugu, kao da je kraj svega bionad njom.Sylvester ju je smirio na svom ramenu. Polako i njeţno uveo

ju je u kuću. Ja sam otišao do susjednih vrata. Krupan čovjek ucrnom dţemperu stajao je na svom travnjaku, izgledajućibespomoćno i srdito. Posjedovao je kuću u Sabado aveniji, i tomu je trebalo garantirati miran ţivot.

"Što ţelite?"

"Koristiti vaš telefon. Došlo je do pucnjave.""Je li to bila ta buka?""Čuli ste pištolj?""Tada sam mislio da je to prerano paljenje motora.""Jeste li vidjeli automobil?""Vidio sam kako se odvozi crni Rolls. Ili je moţda bio Bentley.

Ali to je bilo malo kasnije."

To nije bilo od velike pomoći. Zamolio sam ga da mi pokaţetelefon. Odveo me unutra do kuhinje kroz straţnja vrata. Bila je



to jedna od onih kuhinja svemirskog izgleda, sve u sjajnommetalu i panelnim pločama, spremna za lansiranje u zvjezdanuorbitu. Čovjek mi je pruţio telefon i izašao iz sobe, kao da jeţ

elio izbjeći ne

što

što bi ga moglo uznemiriti.Unutar petnaest minuta došao je patrolni automobil, pozorno

praćen zapovjednikom iz Odjela za ubojstva pod imenomPerlberg. Nedugo nakon toga pronašli smo Martelov Bentley.Nije otišao daleko.

Njegov sjajan nos bio je zaglavljen u metalni sigurnosnibranik na slijepom kraju Sabado avenije. Iza branika tlo se pre-tvaralo u liticu s pogledom na Tihi ocean.

Bentleyjev je motor još uvijek radio. Martelova brada mirno jepočivala na upravljaču. Mrtve oči na njegovom ţutom licu bu-ljile su u plavi ocean.

Perlberg i ja smo se poznavali te sam mu dao brzi pregledslučaja. On i njegovi ljudi pokrenuli su potragu za Martelovihstotinu tisuća, ali nisu našli ni traga od njega niti u autu niti ukući. Onaj tko je ubio Martela odnio je sa sobom i novac.

Ginny je do tada bila u malčice boljem stanju, i Sylvester jePerlbergu dao dozvolu da je nakratko ispita. Sjeli smo u dnevnu

sobu i nadgledali razgovor. Ginny i Martel vjenčali su se pret-hodne subote pred sucem u Beverly Hillsu. Istoga je danaunajmio ovu kuću, potpuno uređenu, posredstvom agenta. Nijeznala tko je zakoniti vlasnik.

Ne, nije znala tko je pucao u njenog muţa. Spavala je dok seto dogodilo. Kada je sišla dolje, sve je već bilo gotovo.

"Ali vaš je suprug još uvijek bio ţiv", rekao je Perlberg. "Što jerekao?"

"Ništa.""Morao je nešto reći.""Samo da ne smijem nikoga zvati", rekla je. "Rekao je da nije

jako ozlijeđen. Nisam shvatila koliko je to ozbiljno sve do malokasnije."

"Koliko kasnije?"





Poslije, dok smo se vozili beskrajnim predgrađimaMonteviste, pitao sam Ginny je li znala tko je bio njen muţ.Sylvester joj je dao sredstvo za smirenje i ona se vozila među

nama dvojicom glave naslonjene na njegovu ispruţenu ruku.Šok zbog Martelove smrti bacio ju je natrag u djetinjstvo. Njezin

glas zvučao je pomalo kao da govori u snu:"On je Francis Martel, iz Pariza. Znate to.""Mislio sam da znam, Ginny. Ali danas se pojavilo drugo

ime. Feliz Cervantes.""Nikada nisam čula za takvu osobu.""Upoznali ste ga, ili je on barem upoznao vas, na sastanku

Cercle Francais u kući profesora Tappingera.""Kada? Bila sam mnogo puta na sastanku Cercle Francais.""Ovaj je bio u rujnu prije sedam godina. Francis Martel je bio

tamo pod imenom Feliz Cervantes. Gospođa Tappingeridentificirala ga je na fotografiji."

"Mogu li vidjeti fotografiju?"Prebacio sam se u sporiji trak i izvukao sliku iz svog dţepa u

jakni. Uzela ju je od mene. Neko je vrijeme bilašutljiva.Popodnevni promet letio je lijevo od nas. Vozači su izgledali

napeto, kao da su ih kidnapirala vlastita vozila."Da li je ovo ovdje kraj zida zbilja Francis?""Gotovo sam siguran da jest. Niste li gia poznavali tih dana?""Ne. Jesam li trebala?""On je poznavao vas. Rekao je svojoj gazdarici da će se jed-

noga dana obogatiti i vratiti kako bi se oţenio vama."

"Ali to je smiješno.""Baš i nije. To se dogodilo."Sylvester, koji je do tada bio tih, zareţao je na mene da bih

trebao zašutjeti.Ginny je zamišljeno objesila glavu nad slikom. "Ako je ovo

Francis, što onda radi s gospođom i gospodinom Ketchel?""Poznajete Ketchelove?"

"Srela sam ih jednom.""Kada?"



"Prije sedam godina. Moj me otac poveo na ručak k njima.Bilo je to neposredno prije nego što je umro."

Sylvester se nagnuo nad nju i namrgođeno mi se obratio.

"Dosta je ovoga, Archer. Nije trenutak da petljamo po eksplo-zivnom materijalu.""To je jedini trenutak kojeg imam." Obratio sam se djevojci:

"Smeta li vam razgovor sa mnom o tim stvarima?""Ne ako će pomoći." Uspjela je proizvesti slabašan osmijeh."OK. Što se dogodilo na ručku s tim Ketchelovima?""Ništa, zapravo. Nešto smo pojeli ispred njihove ladanjske

kuće. Pokušala sam zapodjenuti razgovor s gospođom Ketchel.

Ona je bila djevojka iz našeg mjesta, rekla je, ali to je bila jedinastvar koja nam je bila zajednička. Mrzila me."

"Zašto?""Zato što sam se sviđala gospodinu Ketchelu. Htio je na-

praviti neke stvari za mene, pomoći mi oko obrazovanja i takodalje." Glas joj je bio bezbojan.

"Je li vaš otac znao za to?"

"Da. To je bila svrha tog ručka. Roy je bio vrlo naivan gledeiskorištavanja ljudi. Mislio je da moţe iskoristiti čovjeka poput

gospodina Ketchela bez da i sam bude iskorišten.""Iskoristiti ga za što?" upitao sam."Roy mu je dugovao novac. Roy je dio drag čovjek, ali do tog

vremena svima je već dugovao novac. Nisam mu moglapomoći. Ne bi bilo ništa bolje niti da sam nastavila surađivati splanom gospodina Ketchela. Gospodin Ketchel je vrsta čovjeka

koji uzima sve, a ne daje ništa. To sam rekla Royu.""Kakav je točno bio njegov plan?""Bio je prilično nejasan, ali gospodin Ketchel je ponudio da

me pošalje u školu u Europu.""I vaš je otac pristao na to?""Ne baš. On je samo htio da malo odobrovoljim gospodina

Ketchela. Ali gospodin Ketchel je ţelio sve. Muškarci postanu

takvi kada se uplaše da umiru."







i u kratkom ga roku pretvorila u stvarnost sada se potpunoistrošila. Čak je i djevojka pored mene bila mlitava kao lutka,kao da je zajedno sa sanjarom umro i dio nje. Nije više

progovorila sve dok nismo došli do ku

će njene majke.Ulazna su vrata bila zaključana. Ginny se od njih okrenula s

uzdahom: "Danas je njen dan za bridţ. Trebala sam se sjetiti."Pronašla je ključ u svojoj torbi i otvorila vrata. "Neće vam bititeško unijeti moje kovčege? Osjećam se malo slabom."

"Imaš razloga za to", rekao je Sylvester."Zapravo, laknulo mi je što majka nije ovdje. Što bih joj mogla

reći?"

Sylvester i ja pogledali smo jedan drugoga. Izvadio sam kov-čege iz prtljaţnika i odnio ih u prednji dio hodnika. Ginny je izdnevne sobe dobacila:

"Što se dogodilo s telefonom?""Sinoć je ovdje došlo do nekih nevolja."Naslonila se na okvir ulaznih vrata. "Nevolja?"Sylvester je otišao do nje i stavio svoje ruke na njena ramena.

"Ţ

ao mi ješto ti to moram re

ći, Ginny. Netko je sino

ćustrijeliotvoju majku."

Iz njegovih ruku skliznula je na pod. Koţa joj je bila siva, a očiindigoplave, no nije se onesvijestila. Sjela je leđima naslonjenana zid.

"Je li Marietta mrtva?""Bojim se da jest, Ginny."Čučnuo sam pokraj nje. "Znate li tko je pucao u vašu majku?"

Tako je jako odmahnula glavom da joj je kosa preko lica palapoput plave zavjese.

"Vaša je majka sinoć bila jako uzrujana. Jeste li joj nešto rekli,vi ili Martel?"

"Oprostili smo se." Uzdahnula je nad konačnim značenjem teriječi. "To je bilo otprilike sve, osim što nije ţeljela da odem.Rekla je da će doći do novca na neki drugi način."

"Što je time mislila?"





Polako sam vozio cestom koja je bila najkraća ruta izmeđuMonteviste i grada. Sylvester se nastavio osvrtati prema dolinigdje smo ostavili Ginny. Vrhovi krovova napola su izvirivali iz-

međ

u stabala kao ostaci broda nakon snaţne, zelene poplave.Rekao sam:



"Zar ne bi trebala biti u bolnici ili barem imati medicinskusestru pokraj sebe?"

"Kasnije ću se pobrinuti za to, kad raščistim posao u klinici."

"Mislite li daće biti u redu?"Sylvester je sporo odgovarao. "Ona je izdrţljiva djevojka.

Naravno da je imala lošu sreću, spojenu s lošom prosudbom.Trebala se udati za Petera kao što je planirala. S njim bi bila si-gurna, u najmanju ruku barem to. Moţda će sada tako i biti."

"Moţda. Čini se da vam je djevojka draga.""Koliko mi to smije biti.""Što to znači, doktore?"

"To što sam rekao. Ona je prekrasno dijete i vjeruje mi. Vi či-nite da sve zvuči kao optuţba."

"Ne mislim tako.""Onda se poslušajte. Vidjet ćete na što mislim.""Moţda ste u pravu." Htio sam da nastavi govoriti. Nakon

trenutka, rekao sam: "Vi ste poznavali Roya Fablona. Je li on biovrsta čovjeka koji bi pokušao iskoristiti vlastitu kćer da otplati

svoje kockarske dugove?""Zašto pitate mene?""Ginny misli tako.""Ja to nisam shvatio iz razgovora. U najgorem slučaju, Roy ju

je moţda koristio, ili pokušao iskoristiti, da bi Spillmana učiniopopustljivijim. Ne znate kako čovjek moţe postati očajan kadaga gorila poput Spillmana drţi za - " Suspregnuo je krajrečenice. "Ja to znam."

"To što kaţete zbraja se u pozitivan odgovor. Fablon je biočovjek koji bi pokušao iskoristiti svoju kćer."

"No, u svakom slučaju nije. Nije imao prilike. Recimo da jenapravio takvu ponudu Spillmanu i onda je povukao.Eksplozivan kakav je bio, Spillman ga je vrlo lako mogao ubiti."

"No to funkcionira jednako dobro i u obrnutom smjeru",rekao je Sylvester. "Još i bolje, ako znate situaciju u pozadini.

Stavite muškarca poput Roya u moralnu dilemu, i on se u stanjuubiti. Što se i dogodilo. Jutros sam ponovno provjerio kod dok-



tora Willsa: on je okruţni mrtvozornik koji je obavio autopsijunad Royem. Ima definitivan dokaz, kemijski dokaz, da se Royutopio u oceanu."

"Ili je bio utopljen.""Postoje slučajevi ubojstva utapanjem", rekao je Sylvester."Ali nikada nisam čuo da bi ga počinio bolestan čovjek u noći namoru."

"Spillman je bio i još uvijek jest u poziciji da moţe organiziratida takve stvari netko drugi obavi u njegovo ime."

"Nije imao motiv.""Upravo smo razgovarali o jednom mogućem motivu. Još je

očigledniji da mu je Fablon dugovao trideset tisuća dolara kojenije mogao platiti. Spillman to nije htio samo tako pustiti. Vi stesvjedok tome."

Sylvester se nemirno pomaknuo na sjedalu. "Marietta vam jezbilja stavila bubu u uho. Ona je bila zaokupljena Spillmanom."

"Je li nedavno s vama razgovarala o njemu?""Jučer za ručkom, kada ste vi upali."

"Mora da ste je shvatili ozbiljno ili ne biste danas provjeravalikod doktora Willsa.""Provjerite kod Willsa sami. On će vam reći istu stvar."Stigli smo do velikog zavoja. Na polju s moje lijeve strane

lutao je stari pastuh, bijele grive, kao posljednji preţivjeli.Prilagodio sam svoj retrovizor da mi ne smeta svjetlost dok se

spuštamo niz brijeg. Grad ispod nas nalikovao je labirintu kojeg je sastavilo inspirirano dijete: izgledao je i zamršeno i jed-

nostavno u isto vrijeme. Iza njega je leţalo promjenjivo, plavo,tajanstveno more.

Ostavio sam Sylvestera ispred njegove klinike i prešao ulicudo bolnice Mercy. Mrtvozornik je imao svoj ured i laboratorij upodrumu, pored bolničke mrtvačnice.

Dr. Wills je bio maleni mršavi muškarac s izgledom predanogznanstvenika, koji je bio dodatno pojačan naočalama s debelim

čeličnim okvirima. Ponašao se kao da su njegove ruke, njegoviprsti, čak i njegove oči i usta bili tehnički instrumenti, korisni ali



ne i ţivi, a pravi dr. Wills sjedio je skriven u lubanji i upravljaonjihovim operacijama.

Nije čak niti trepnuo kada sam mu rekao da je došlo do još

jednog ubojstva."Postaje malo gusto", bilo je sve što je rekao."Jeste li obavili autopsiju nad gospođom Fablon?""Ne u potpunosti. Nije se činilo potrebnim. Metak je zarezao

aortu, i to je bilo to." Pokazao je rukom prema vratimamrtvačnice.

"Kakav metak?""Izgleda kao .38. Izašao je u dobrom stanju, i trebao bi biti

dobar za usporedbu ako se ikada pronađe pištolj.""Mogu li ga vidjeti?""Već sam ga predao inspektoru Olsenu.""Recite mu da bi ga trebao usporediti sa zrnom koje je ubilo

Martela."Wills me upitno pogledao."Zašto mu to sami ne kaţete?""Njemu će biti draţe ako to čuje od vas. Također mislim da bi

trebao ponovno otvoriti slučaj Roya Fablona.""Ne slaţem se s tim", Wills je rekao odrješito. "Ubojstvo, ili

dva ubojstva, u sadašnjosti, ne mijenjaju samoubojstvo uprošlosti."

"Jeste li potpuno sigurni da je bilo samoubojstvo?""Potpuno. Baš sam jutros imao priliku ponovno pregledati

svoje bilješke. Nema sumnje da je Fablon počinio samoubojstvoutapanjem. Vanjske ozljede bile su gotovo sigurno zadobivene

nakon smrti. U svakom slučaju ne bi bile dostatne da izazovusmrt."

"Pretpostavljam da je bio dosta natučen.""To je normalna pojava sa svim tijelima u ovim vodama. Ali

nema sumnje da je bilo samoubojstvo. U prilog fizičkim doka-zima ide što je prijetio samoubojstvom u prisustvu svoje ţene isvoje kćeri."

"Tako su mi rekli."



Pomisao na to, nakon svih mojih razgovora sa Sylvesterom iGinny, bila je depresivna. Sadašnjost nije mogla promijenitiprošlost, kao što je Wills rekao, ali mogla vas je učiniti bolno

svjesnim njenih misterija i značenja.Wills je krivo protumačio moju tišinu: "Ako sumnjate u moje

riječi, moţete pogledati u podatke mrtvozornikove istrage.""Ne sumnjam da ste mi dali točan izvještaj, doktore. Tko je

dao iskaz o prijetnji samoubojstvom?""Fablonova ţena. U to ne moţete sumnjati.""Moţete sumnjati u sve ljudsko." Nejasnoće iz sinoćnjeg raz-

govora s Mariettom još uvijek su mi se rojile u mislima. "Shvatio

sam da je prije istrage tvrdila da je njen muţ bio ubijen.""Moţda i jest. Fizički dokazi sigurno su je uvjerili u suprotno.

U istraţnom je postupku snaţno tvrdila da je riječ osamoubojstvu."

"Što je bio fizički dokaz na kojeg se stalno pozivate?""Kemijski sastav krvi uzete iz srca. Konačni je zaključak bio

da se utopio."

"Mogao je biti onesviješten i utopljen u kadi. Vi

đao sam to.""Ne u ovom slučaju." Dr. Wills je odgovarao glatko i brzo,

kao dobro programirano računalo. "Kloridni sastav krvi u li- jevoj srčanoj klijetki bio je dvadeset i pet posto iznad normale.Količina magnezija bila je također jako povećana, kao u uspo-redbi s lijevom klijetkom. Ta dva indikatora zajedno dokazujuda se Fablon utopio u oceanskoj vodi."

"I ne postoji sumnja da je tijelo bilo Fablonovo?"

"Nikakva. Identificirala ga je njegova supruga, u mojojnazočnosti." Wills je popravio svoje naočale i dijagnostički mepogledao kroz njih, kao da je posumnjao kako bolujem odopsesije.

"Iskreno, mislim da griješite pokušavajući povezati ono što sedogodilo s njim i - ovo." Ponovno je pokazao prema vratima nadrugoj strani iza kojih je Marietta leţala u ladici hladnjaka.

Moţda sam trebao ostati i prepirati se s Willsom. Bio je po-šten čovjek. No, to mjesto i hladnoća podruma deprimirali su



me. Betonski zidovi i visoki mali prozori činili su da nalikujezatvorskoj ćeliji u staromodnom zatvoru.

Izašao sam odande. Prije nego sam napustio bolnicu, pro-

našao sam telefonsku govornicu i obavio razgovor s profesoromAllanom Boschom iz drţavnog koledţa u Los Angelesu. Bio je u

svom uredu i osobno je odgovorio na moj poziv."Ovdje Lew Archer. Ne znate moje ime -"Prekinuo me: "Baš suprotno, gospodine Archer, vaše mi je

ime spomenuto unutar zadnjih pola sata.""Onda ste se čuli s Tappingerom.""Upravo je otišao od mene. Dao sam mu vrlo opširan izvještaj

o Pedru Domingu.""Pedru Domingu?""To je ime koje je Cervantes koristio kada je bio moj student.

Mislim da je to njegovo pravo ime i pouzdano znam da jerodom iz Paname. To ste ţeljeli znati, zar ne?"

"Ima toga još puno. Ako bih osobno mogao razgovarati svama - "

Njegov brzi, mladalački glas ponovno me presjekao. "U gu

ţvisam trenutno - posjeta profesora Tappingera još je više omela

moj raspored. Zašto ne biste saznali te činjenice od njega, pa akobude još nečega što biste htjeli znati, moţete kasnije stupiti ukontakt sa mnom?"

"Napravit ću tako. U međuvremenu biste nešto trebali znati,profesore. Vaš je bivši student danas popodne nastrijeljen uBrentwoodu."

"Pedro je nastrijeljen?""Ubijen je. Što znači da je njegov identitet sada nešto više od

akademskog pitanja. Bolje da stupite u kontakt sazapovjednikom Perlbergom iz Odjela za ubojstva."

"Moţda bih trebao", rekao je polako i poklopio.Provjerio sam svoju sluţbu za poruke u Hollywoodu. Ralph

Christman je zvao iz Washingtona i ostavio poruku. Sluţbenik

na centrali pročitao mi je preko telefona:





"Da, gospodine, tamo sam imao bolju sreću." Izvadio je svojblok iz dţepa i prelistao njegove stranice. "Gospođa Fablon do-bivala je redovit prihod od banke iz Paname, Nova Granada.

Slali su joj ga svaki mjesec sve do veljače, kada je sve prestalo.""Koliko svaki mjesec?"

"Tisuću dolara. To je trajalo šest ili sedam godina. Sve zajedno skupilo se oko osamdeset tisuća."

"Je li bilo kakvih naznaka tko ga šalje?""Ne, prema informaciji iz banke. Dolazilo je s računa ozna-

čenog brojem, očigledno. Čitava transakcija odvijala senedirnuta od ljudske ruke."

"I onda je stala.""Tako je. Što mislite o tome, gospodine Archer?""Ne bih volio unaprijed donositi zaključke.""Ne, naravno da ne. Ali to bi mogao biti novac iz podzemlja.

Sjećate se da nam je ta pomisao došla jutros za doručkom.""Vrlo sam siguran da i jest. Ali bit će nam pakleno teško to

dokazati."

"To znam. Razgovarao sam o tome sčovjekom u banci. Bankeu Panami su poput švicarskih banaka. Ne moraju otkriti izvor

svojih pologa, što ih čini odličnim uporištem za mafijaše. Štomislite da bismo trebali poduzeti oko toga?"

Bio sam nestrpljiv razgovarati s gospođom Sekjar pa sam murekao: "Promijeniti zakon. Ţelite li me pričekati u autu?"

Ušao je unutra. Sekjarovoj kući prišao sam pješice. Bila je tomalena nastamba koja je izgledala kao da su vlakovi koji

prolaze pored nje otresli većinu njezine boje.Pokucao sam na hrđava vrata. Ţena crne kose pojavila se na

njima. Bila je krupna i teška, stara oko pedeset, iako ju je obojenakosa činila starijom. Zgodna, no ne tako lijepa kao njena kći.Njena jeftino obojena kosa sada se prelijevala u duginim bojamana kasnopopodnevnom suncu.

"Što ţelite?"

"Htio bih razgovarati s vama - ""Opet o Kitty?"



"Više-manje.""Ne znam ništa o njoj. To sam rekla i ostalima i to kaţem i

vama. Čitav sam svoj ţivot naporno radila kako bih u ovom

gradu mogla drţati glavu uspravno." Podigla je svoju bradu."Nije mi bilo lako, a Kitty nije bila od neke pomoći. Ona sada

nema nikakve veze sa mnom.""Ona je vaša kći, zar nije?""Jest, valjda jest." Glas joj je bio grub. "Ne ponaša se kao kći. Ja

nisam odgovorna za ono što ona čini. Nekad sam je znala tućisve dok ne bi bila krvava, i nije bilo koristi. Bila je uvijek jednako divlja, rugala se učiteljima i Bogu." Pogledala me. I

njene su oči bile buntovne."Mogu li ući, gospođo Sekjar? Moje ime je Archer. Ja sam pri-

vatni istraţitelj." Njeno lice nije popuštalo pa sam brzo nastavio:"Nemam ništa protiv vaše kćeri, ali pokušavam je pronaći. Onabi mogla biti u stanju dati neke informacije o ubojstvu."

"Ubojstvu?" bila je zapanjena. "Onaj drugi nije rekao ništa oubojstvu. Ovo je poštena kuća, gospodine", rekla je, s tipičnom

nategnutom pošteno

šću siromaha."Ovo je prvi puta otkada me Kitty napustila da je policajac

došao na ova vrata." Pogledala je gore i dolje niz ulicu, kao dasu nas njeni susjedi upravo špijunirali. "Mislim da je bolje dauđete."

Napokon je otvorila vrata do kraja. Dnevna soba bila je mala iotrcana. Sadrţavala je leţaj i dvije stolice, izblijedjeli platnenitepih, televizor na kojemu se upravo bila prikazivala dnevna

serija u kojoj je neki lik govorio, u isječku kojeg sam čuo, da jesve gotovo.

Gospođa Sekjar ga je ugasila. Na televizoru su bile velikaBiblija i jedna od onih staklenih kugli koje protresete da bistenapravili snjeţnu oluju. Sve slike na zidovima bile su religioznetematike, a bilo ih je tako mnogo da su upućivale na njen načinborbe protiv svijeta.



Sjeo sam na leţaj. Mirisao je na Kitty, lagano ali nesumnjivo.Miris njenog parfema činio se čudnim u ovom okruţenju. Tonije bio miris poboţnosti.

"Kitty je sinoć

bila ovdje, zar ne?"Gospođa Sekjar je kimnula, stojeći iznad mene. "Došla jepreko pruţne ograde. Nisam je mogla otjerati. Bila je uplašena."



"Je li rekla zbog čega?""To je njen način ţivota. Sada ju sustiţu posljedice. Vrsta

muškaraca s kojima se druţi, propalice i hohštapleri - " Pljunula

je na suho. "Nećemo raspravljati o tome.""Mislim da bismo trebali, gospođo Sekjar. Je li Kitty uopće

sinoć razgovarala s vama?""Ne previše. Malo je plakala. Neko sam vrijeme mislila da

sam dobila natrag svoju malu djevojčicu. Ostala je čitavu noć.No, ujutro je bila tvrda kao i obično."

"Nije ona tako tvrda.""Nije bila takva u početku, moţda. Bila je draga djevojčica

dok je njen otac bio s nama. Ali Sekjar se razbolio i proveo svojedvije posljednje godine u Okruţnoj bolnici. Nakon toga Kitty jepostala tvrda poput čavla. Krivila je mene i ostale odrasle štosmo ga smjestili u Okruţnu bolnicu. Kao da sam imalanekakvog izbora.

Kada je bila šesnaestogodišnja djevojka, nasrnula je na mene inoktima krenula prema mojim očima. Odrezala sam joj ih. Da

tada nisam bila jača od nje, oslijepila bi me. Nakon toga nisammogla više ništa učiniti s njom. Ludovala je uokolo s dečkima.

Pokušala sam je zaustaviti. Znam ja što se događa od ludiranja sdečkima. Onda je samo zato da bi meni napakostila okrenulaploču i udala se za prvoga muškarca koji ju je zaprosio." Zastala je prekapajući po svojim gorkim uspomenama. "Je li HarryHendricks taj koji je umro?"

"Ne, ali bio je ozlijeđen."

"Tako sam čula u bolnici. Ja sam pomoćna sestra", objasnila jepomalo ponosno. "Tko je ubijen?"

"Ţena imenom Marietta Fablon i muškarac koji se nazivaoFrancis Martel."

"Nikada nisam čula nijedno od ta dva imena."Pokazao sam joj Martelovu sliku, s Kitty i Leom Spillmanom

u prvom planu. Ona je eksplodirala:

"To je on! To je taj muškarac, onaj koji ju je odveo od za-konitog supruga." Kaţiprstom je ubadala po Spillmanovoj glavi.



"Voljela bih ubiti tog čovjeka zbog onoga što je učinio mojojkćeri. Odveo ju je i uvaljao u blato. A ona tu sjedi prekriţenihnogu i smijulji se kao mačka."

"Poznajete li Lea Spillmana?""To nije bilo njegovo ime.""Ketchel?""Da. Dovela ga je ovamo u kuću, to je moralo biti prije šest ili

sedam godina. Rekla je da bi on ţelio nešto učiniti za mene.Takvi tipovi uvijek nešto ţele učiniti za tebe, i onda prije nego sesnađeš, završiš u njihovom posjedu. Kao što posjeduje Kitty.Rekao je da ima stan u Los Angelesu i da se bez stanarine mogu

useliti u njega i povući u mirovinu. Rekla sam mu da ću radijenastaviti raditi nego uzeti njegov novac. Tako su otišli. Nisam jeponovno vidjela sve do sinoć."

"Znate li gdje ţive?""Nekad su ţivjeli u Las Vegasu. Kitty mi je poslala nekoliko

boţičnih čestitaka odande. Ne znam gdje sada ţive. Nije mislala nikakvu poštu već godinama. A sinoć, kada sam je pitala,

nije mi htjela reći gdje

ţivi.""Znači, nemate nikakvu ideju gdje bih je mogao pronaći?"

"Ne, gospodine. Da imam, ne bih vam rekla. Neću vam po-moći da moju kćer pošaljete u zatvor."

"Ja je ne pokušavam strpati u zatvor. Samo ţelim informa-ciju-"

"Mene ne moţete prevariti, gospodine. Traţite ih zbog utajeporeza, je li tako?"

"Tko vam je to rekao?""Čovjek iz vlade mi je rekao. Sjedio je tu gdje vi sjedite, ot-

prilike prije dva tjedna. Rekao je da bih svojoj kćeri napravilauslugu kada bih je mogla nagovoriti da se preda, da bi ona i jačak mogle dobiti postotak novca zato što oni nisu zakonski muţ i ţena. Rekla sam da je to Judin novac. Rekla sam da bih bila baš dobra majka, zar ne, kada bih prosula sramotu vlastite kćeri po

novinama. Rekao je da je to moja građanska duţnost. Rekla sammu da postoje različite vrste duţnosti."



"Jeste li o ovome razgovarali s Kitty?""Pokušala sam jutros. Onda je otišla. Nikada se nismo mogle

sloţiti. Ali to je daleko od toga da bih je predala vlastima. Rekla

sam to onom drugom tipu i kaţ

em to vama. Moţ

ete se vratiti ireći vladi da ne znam gdje je i da vam ne bih rekla niti da znam."Sjedila je tamo prkosno dišući. Vlak je zazviţdao iz smjera

Los Angelesa. Bio je to dug teretni vlak; kretao se sporo.Prije nego je posuđe prestalo zveckati, oprostio sam se od

gospođe Sekjar i otišao. Odbacio sam Warda do kuće njegovogoca, koja je bila u tek nešto boljem stanju od kuće gospođeSekjar, i savjetovao mu da se naspava. Onda sam se odvezao do

zračne luke i kupio povratnu kartu do Las Vegasa.

26 Još je uvijek bio dan, a nad morem je blistao sunčev odsjaj

kada je zrakoplov poletio za Las Vegas. Odletjeli smo dalje odsunca i stigli u iznenadni purpurni sumrak.

Uzeo sam taksi do Fremont Streeta. Zbog jarkih neonskih

boja njenih znakova, onih nekoliko zvijezda na uskom nebuizgledalo je blijedo i posramljeno. Klub Škorpion bio je jedan odvećih kasina u ulici, zgrada na dvije etaţe s ogromnim znakompreko tri etaţe na kojem je električni škorpion trzao svojimrepom.

Ljudi na automatima izgledali su kao da rade na sličnom me-hanizmu kao i škorpion na reklami. Ubacivali su svoje novčiće idolare lijevom rukom i vukli poluge desnom, kao radnici na

pokretnoj traci. Bilo je mladića od kojih se neki još nisu počelibrijati, i ţena s rukavicama kojima su povlačile poluge, neke odnjih toliko stare i istrošene da su se morale nasloniti na mašinekako bi ostale u uspravnom poloţaju. Nije bilo lako raditi utvornici novca.

Probio sam se kroz ranojutarnju gomilu, pored black jackovai stolova za rulet, i pronašao šefa jazbine kako promatra stolove

u straţnjem dijelu velike prostorije. Bio je to čovjek brzih očiju u



pogrebničkom odijelu. Rekao sam mu da ţelim vidjeti njegovogšefa.

"Ja sam šef."

"Nemoj mi reći."Njegov pogled naglo je skočio do stropa. "Ako ţelite vidjeti

gospodina Davisa, morate imati dobar razlog. Koji je vaš razlog?"

"Ja ću mu ga reći.""Recite ga meni.""Gospodin Davis moţda ne bi htio da to učinim."Njegov pogled spustio se na ostatak mog lica. Mogao sam

osjetiti da mu se ne sviđam."Ako hoćete vidjeti gospodina Davisa, morate mi reći razlog

vašeg posjeta."Rekao sam mu svoje ime i zanimanje te činjenicu da istra-

ţujem dva ubojstva.Nije mijenjao izraz lica. "Mislite da vam gospodin Davis

moţe pomoći u tome?"

"Volio bih ga to pitati.""Pričekajte ovdje."Nestao je iza zastora. Čuo sam kako se uspinje. Stajao sam

pokraj jednog od zelenih stolova i promatrao djevojku u haljinis dubokim otvorom na leđima kako se razbacuje sobom ikockom. Ovo je bio kreativan dio tvornice novca, gdje si imaopriliku zavrtjeti kocku i razgovarati s njima.

"Postaju prevruće za mene", rekla je.

Bila je to zgodna djevojka profinjenog glasa i podsjetila me naGinny. Muškarac koji je stajao iza nje i osiguravao joj novacnosio je čupave crne zaliske i kicošku odjeću, uključujući i čizmes visokim potpeticama. S vremena na vrijeme, kada bi djevojkadobila, ispuštao bi usiljeni uzvik oduševljenja. Njegova rukanastavljala se spuštati sve niţe niz njena leđa.

Šef jazbine sišao je stubama i prstom me pozvao k sebi. Pratio

sam ga iza zastora. Iza bogato ukrašenog zidnoga saga pojaviose drugi muškarac i pretraţio me radi oruţ ja. Njegova glava







"Razmislite ponovno. Cervantesa sam vidio samo jednom uţivotu, i to je bilo prošle godine kada je došao ovamo s Leom.Ne znam kakav su dogovor oni imali. Kakav god da je bio, neţ

elim imati ništa s njim. Ja sam poslovan

čovjek sa zakonitimposlom, i Leo pouzdano nije moj partner. Nigdje u papirima

nema ničega gdje bi se spominjalo da posjeduje ikakav dio ovogkasina. Što se mene tiče, ne ţelim da on ima ikakav udio unjemu."

Bila je to srčana izjava. Davis mi se nije baš činio kao srčančovjek. Počeo sam se pitati nije li Leo Spillman također mrtav.

"Gdje mogu pronaći Lea?"

"Ne bih znao.""Vi mu šaljete novac, zar ne?""On bi meni trebao slati novac.""Kako to?""Postavljate previše pitanja. Sada brišite, prije nego me uči-

nite nervoznim.""Mislim da ću se još malo zadrţati ovdje. Trebam pomoć oko

problema s porezom na dohodak. Ne mojim, Leovim. A moţ

dai vašim."Davis se naslonio na zid, uzdišući. "Zašto mi niste rekli da ste

iz Unutarnje kontrole prihoda?""Nisam.""Onda ste se upravo krivo predstavili.""Vraga jesam. Mogu razgovarati o porezu na dohodak i ne

radeći za saveznu vladu."

"Sa mnom ne moţete. Ne moţete se probiti do mog uredamaskirani u federalnog agenta."

Znao je da to nisam ni pokušavao, ali trebao je neku točku nakoju će usmjeriti svoju ljutnju. Činilo se da mu nedostaje točkausredotočenosti u njemu samome. Poznavao sam muškarcepoput njega u Vegasu i Renu: veseljake koji su izgubili veselje iosmijehe jer su postupno shvatili da se suočavaju sa smrću i da

joj pripadaju.



"Savezni agenti traţe Lea. Pretpostavljam da to znate", rekaosam.

"Valjda znam."

"Zašto ga ne mogu prona

ći? Je li mrtav?""Volio bih da jest." Zasmijuljio se.

"Jeste li vi dali ubiti Cervantesa?""Ja? Ja sam poslovan čovjek.""Tako ste mi već rekli. To ne odgovara na moje pitanje.""To nije bilo dobro pitanje.""Probat ću ga bolje formulirati - onako, pod pretpostavkom,

kao što pitaju stručnjake na sudu."

"Ja nisam stručnjak, a mi nismo na sudu.""Za slučaj da ikada dospijete tamo, ovo će vam biti dobra

vjeţba."Nije osjetio moj ubod, što je značilo da vjerojatno osjeća neke

dublje bolove. "Koliko je 'crnog novca' Leo ispraznio iz vašesobe za brojenje?"

Blago je odgovorio. "Ne znam ništa o tome."

"Naravno da ne znate. Vi ste previše zakoniti.""Pripazite", rekao je. "Od vas sam podnio već mnogo više

nego što sam ikada ikome dozvolio.""Je li sklapao dogovore o popustu s velikim gubitnicima i ko-

ristio Cervantesa da sakuplja i skriva novac?"Davis me paţljivo gledao. Oči su mu bile umrtvljene, ali ne-

mirne. "Postavljate pitanja koja su sama sebi odgovor. Netrebate mene."

"Trebamo jedan drugog", rekao sam. "Ja ţelim Lea Spillmana,a vi ţelite novac koji je ukrao iz vašeg posla."

"Ako govorite o novcu u Los Angelesu, njega više nema. Nepostoji način da ga vratim. U svakom slučaju, to su za menesamo novčići. Naša brojačnica svakoga dana u godini baratasumom većom od te."

"Znači da vi nemate problema."

"Nikakvih oko kojih biste mi vi mogli pomoći."



Davis je još jednom prošetao do kraja svoje sobe i natrag.Kretao se iscrpljeno, s nekom vrstom ţenske opreznosti, kao da je njegov pustinjski tepih prava pustinja, sa zvečarkama ispod

njega.



"Ako uspijete uhvatiti Lea", rekao je, "mogli biste mi javiti.Voljan sam platiti za informaciju. Recimo pet tisuća, ako jeekskluzivna."

"Nisam se imao namjeru zaposliti kao doušnik.""Niste?" Još je jednom bacio detaljan pogled na moje odijelo.

"U svakom slučaju, ponuda stoji, prijatelju."Otvorio mi je vrata. Muškarac širokih ramena i uske glave

čekao je da me otprati niz stubište. Djevojka koja me podsjetilana Ginny bila je i dalje za stolom, s drugom pratnjom. Sve što sedešavalo u Vegasu činilo se kao ponavljanje nečega što se dogo-dilo već ranije.

Ulovio sam let za Los Angeles i spavao u vlastitom krevetu.

27Ujutro me probudila šojka kreštalica koja je obitavala u mom

susjedstvu. Bila je zasjela na vanjski rub prozora mog stana nadrugom katu i vrištala do besvijesti u potrazi za slanimkikirikijima.

Pogledao sam ušalicu: nije bilo kikirikija. Prosuo sam malopšeničnih pahuljica po prozorskoj dasci. Šojka se nije čak niti

potrudila sići sa svog ruba. Nakrivila je glavu na jednu stranu isar- donički pogledala zadnjeg od velikih rasipnika. Zatim jezaronila s ruba i odletjela dalje.

Mlijeko u hladnjaku se ukiselilo. Obrijao sam se i obukaočistu košulju i drugo odijelo te izašao na doručak. Pročitao sam jutarnje novine uz slaninu i jaja. Martelovo ubojstvo bilo je na

drugoj stranici, obrađeno kao ubojstvo zbog obračuna nekebande. Ubojstvo Mariette Fablon bilo je zakopano otraga uSouthland vijestima. Između ta dva zločina nije bilauspostavljena nikakva veza.

Na putu u ured skrenuo sam s puta i napravio dugačakzaobi- lazak do Palače pravde. Kapetan Perlberg imao jepreliminarne izvještaje iz kriminalističkog laboratorija. Zrno

kojeg je dr. Wills izvadio iz prsnog koša Mariette Fablon gotovo je sigurno izašlo iz istog pištolja kojim je ubijen Martel. Sam





"Sve, ako ne moram trošiti novac poreznih obveznika.""Pokušavam pronaći Lea Spillmana - ""Ne brinite. Bacit ću se na to čim izađete iz ovog ureda."

To je bio poziv da odem. Oklijevao sam prema izlaznim vra-tima. "Hoćete li mi javiti kada ga pronađete? Sve bih dao za pri-liku da porazgovaram s njim."

Perlberg je rekao da hoće.Odvezao sam se preko grada do vlastitog ureda. U

poštanskom sandučiću bio je sveţanj pošte, ali ništa nijedjelovalo zanimljivo. Odnio sam poštu u ured i stavio je na vrhsvog stola. Tanak sloj prašine podsjetio me da u njemu nisam

bio od petka. Obrisao sam prašinu maramicom i nazvao svojusluţbu za poruke.

"Dr. Sylvester vas pokušava dobiti", rekla je djevojka nacentrali.

"Je li ostavio broj?""Nije. Rekao je da mora obaviti neke razgovore za bolnicu. Bit

će u svom uredu nakon trinaest sati."

"Š

to jeţelio, znate li?""Nije rekao. Zvučao je kao da je vaţno, doduše. A sinoć ste

imali poziv od profesora Tappingera. On je ostavio svoj broj."Izdiktirala gaje pa sam nazvao Tappingerovu kuću. Javila se

Bess Tappinger."Ovdje Lew Archer.""Kako draţesno", rekla je glasom malene djevojčice, glasom

maloljetnice zbog koje biste završili u zatvoru. "I kakva slučaj-

nost. Upravo sam razmišljala o vama."Nisam pitao što je mislila. Nisam ţelio znati."Je li vaš muţ tamo?""Taps predaje čitavo jutro. Zašto ne dođete na šalicu kave?

Radim izvrsnu talijansku kavu."Hvala, ali nisam u gradu.""Oh, a gdje ste?"

"U Hollywoodu."







da će to mjesto biti sretno za njega. U svakom slučaju, iskoračio je praktično s broda u učionicu. Pohađao je Long Beach drţavnikoledţ godinu dana - ne znam kako je postigao da ga prime - i

onda se prebacio u Los Angeles.Tamo je bio dvije godine i Allan Bosch ga je prilično dobroupoznao. Allana se dojmio u velikoj mjeri, jednako kao i mene -kao vrlo inteligentan mladić s problemima."

"Kakvim problemima?""Društvenim i kulturološkim. Povijesnim problemima. Allan

ga je opisao kao neku vrstu tropskog Hamleta koji se pokušavaonositi sa suvremenom stvarnošću. Zapravo, taj se opis odnosi na

većinu kultura Središnje i Juţne Amerike. Domingovi probleminisu bili samo osobni; oni su pripadali njegovom vremenu iprostoru. Ali on je čeznuo za svjetlosnim gradom."

Činilo se da je profesor Tappinger na rubu predavanja. Rekaosam: "Za čim?"

"Svjetlosnim gradom. To je fraza koju koristim za svijet duhai intelekta, srţ velikih umova prošlosti i sadašnjosti." Lagano je

udario po strani svoje glave, kao da posjeduje pravo načlanstvou toj grupi. "Proteţe se preko svega, od Platona i Augustina do

Joycea.""Biste li mogli malo usporiti, profesore?""Oprostite mi." Činio se zbunjen mojim prekidom. "Jesam li

govorio akademskim ţargonom? Zapravo se Pedrova dilemamoţe izreći vrlo jednostavno: bio je siromašan Panamac sa svimnadama, problemima i frustracijama svoje zemlje. Došao je iz

slamova Santa Ane. Majka mu je bila noćna djevojka iz panam-skih kabareta, a sam Pedro vjerojatno je bio izvanbračno dijete.Ali imao je previše prirođene snalaţljivosti da bi prihvatio svojestanje ili ostao u njemu.

Znam ponešto o tome kako se morao osjećati. Ja nisam biokopile, ali borio sam se da izađem iz čikaškog slama, i znao samkako je to biti gladan za vrijeme Velike depresije. Nikada ne bih

uspio završiti fakultet da nisam bio u vojsci. Stoga, vidite, mogu



suosjećati s Pedrom Domingom. Nadam se da ga neće prestrogokazniti kada ga uhvate."

"Neće."

Primijetio je konačnost u mom tonu. Njegove su o

či polakopotraţile moje. Bile su osjećajne, pomalo ţenskaste, vjerojatno

su bile vrlo lijepe prije nego su mu bjeloočnice pocrvenile odnapetosti. "Zar mu se nešto dogodilo?"

"On je mrtav. Jučer je ubijen revolverom. Zar ne čitatenovine?"

"Moram priznati da vrlo rijetko pogledam u njih. Ali to sustrašne vijesti." Zastao je, njegova osjećajna usta razvukla su se

izvan svog oblika. "Imate li ikakvih saznanja tko ga je ubio?""Glavni osumnjičeni je kockar imenom Leo Spillman. On je

drugi čovjek na onoj slici koju sam vam dao."Tappinger ju je izvadio iz svog dţepa i proučio ju. "Izgleda

opasno.""Domingo je također bio opasan. Sreća je za Ginny što je iz

svega ovoga izašla ţiva."

"Je li gospođ

ica Fablon sada u redu?""Dobro je koliko se to moţe očekivati, nakon što je izgubilamajku i muţa u istom tjednu."

"Siroto dijete. Volio bih je vidjeti, i utješiti ako bih mogao.""Bolje provjerite s dr. Sylvesterom. On se brine o njoj. Upravo

krećem k njemu."Ustao sam. Tappinger je obišao svoj stol. "Ţao mi je što vas

danas ne mogu pozvati na ručak", rekao je s nekom vrstom

agresivnog komešanja. "Nema vremena.""Ni ja nemam vremena. Pozdravite ţenu.""Siguran sam da će joj biti drago zbog toga. Ona je vaša velika

oboţavateljica.""To je zato što me ne poznaje jako dobro."Moj pokušaj da se neobvezno ponesem prema njegovoj pri-

mjedbi baš i nije uspio. Mali čovjek me pogledao s napetošću i

tjeskobom u očima.



"Zabrinut sam za Bess. Ona je takav sanjar, tako ovisna obovarizmu. Ne mislim da ste vi dobri za nju."



"Niti ja.""Nećete primiti osobno, gospodine Archer, ako predloţim da

je moţda bolje da se više ne vidite s njome?" "Nisam to niti

planirao."Č

inilo se da je Tappingeru laknulo.

28Na putu prema gradu stao sam na benzinskoj postaji koja je

imala telefonsku govornicu i nazvao Christmana u Washington. Još je uvijek bio vani na ručku. Sluţbenik na centrali prebacio jemoj poziv u restoran gdje je jeo, i napokon sam ga čuo kakogovori:

"Christman ovdje. Pokušavao sam te dobiti, Lew. Nikada nisiu svom uredu."

"Nisam bio ondje zadnjih nekoliko dana. Imaš li nešto više onašem prijatelju?"

"Malo. Do prije nekoliko mjeseci bio je drugi tajnik u pa-namskoj ambasadi. Bio je prilično mlad za taj posao, alinavodno je vrlo visoko kvalificiran. Ima odličnu diplomu sa

sveučilišta u Parizu. Prije nego su ga prebacili u Washington,imao je poloţaj trećeg tajnika u Parizu."

"Zašto je napustio diplomatsku sluţbu?""Ne znam. Čovjek s kojim sam razgovarao rekao je da je dao

otkaz iz osobnih razloga. Nije objasnio što je mislio podosobnim razlozima. Ali Domingo nije otišao pod okriljem noći,koliko sam mogao ustanoviti. Ţeliš li da pokušam iskopati neštoviše?"

"Ne bi imalo nekog smisla", rekao sam. "Moţeš reći tome tipus kojim si razgovarao u ambasadi da je njihov dečko jučerustrijeljen u Los Angelesu."

"Mrtav je?""Vrlo. Vjerojatno će ţeljeti učiniti nešto s njegovim tijelom

kada ga policija otpusti. Kapetan Perlberg je zaduţen za slučaj."Kasnio sam nekoliko minuta na sastanak sa Sylvesterom, ali

on je kasnio još više. Stigao je u kliniku oko pola jedan - izgledao je uţurbano - i poveo me u svoju ordinaciju.



"Ţao mije što ste me morali čekati. Mislio sam da bi bilo pa-metno da navratim do Virginije Fablon."

"Kako je ona?"

"Vjerujem daće biti u redu. Naravno da je jo

šmalo oma-mljena od šoka, a i drţim je pod prilično snaţnim sedativima.

Ali prihvatila je činjenicu da joj je majka mrtva, kao i njezinmuţ, i sada moţe do određene mjere gledati u budućnosti beznjih."

"Još uvijek ne mislim da bi trebala biti sama.""Nije sama. Jamiesonovi su je smjestili u gostinjsku kuću.

Hrane je i Peter je tamo, naravno, što je sve što je ikada htio.

Moţda ipak sve sretno završi.""S Peterom?""Ne bih bio iznenađen." Dodao je neveselo se nacerivši: "Već

shvaćate da je moja ideja sretnog braka u konačnici zapravo svešto funkcionira."

"Kako funkcionira vaš brak?""Audrey i ja ćemo se uspjeti nekako provući kroz njega.

Oboje smo imali mnogo toga za oprostiti. Ali nisam vas pozvaoda mi budete bračni savjetnik. Imam neke informacije za vas." Izladice svog stola izvadio je omotnicu od tvrdog kartona. "Još uvijek tragate za Leom Spillmanom, zar ne?"

"Tragam. Kao i policija.""Što kada bih vam rekao gdje je i kako da ga pronađete?

Mogu li računati na određenu količinu tolerancije s vašestrane?"

"Bolje da mi objasnite što mislite pod tim."Zagrizao je svoj palac i proučavao otisak koji su napravili

njegovi zubi. "Jučer ste me iskreno potresli. Činjenica je da znateo meni više nego itko drugi u gradu. Čini mi se kao da će se svešto je povezano s ovom zbrkom raširiti novinama. Sve štotraţim od vas je određena količina pristojne suzdrţanosti omom udjelu u svemu tome. Mnogo toga mogu izgubiti."

"Što to ţelite pospremiti pod tepih?"



"Pa, ne bih ţelio da se pročuje o detaljima moje suradnje saSpillmanom - ne bismo li to mogli zadrţati na relaciji liječnik-pacijent? U biti je tako i bilo."

"To je i postalo, u svakom slučaju. Zadr

ţatću ostalo za sebeako budem mogao."

"Onda ta ljubavna afera koju su imali Audrey i Fablon - morali to izaći na vidjelo?"

"Ne vidim zašto bi moralo. Još nešto?""Ne ţelim pretjerivati", rekao je oprezno me promatrajući, "ali

taj novac koji je Marietta pokušala posuditi od mene u pone-djeljak - moţemo li i to zadrţati među nama?"

"Sumnjam u to. Gospođica Strome iz kluba zna za to.""Već sam razgovarao s njom. Ona je pouzdana.""Ja nisam."Sylvesterove oči postale su plitke i tvrde."Zašto to sad nećete prihvatiti? Pa to je najmanje neugodna

stvar, zaista.""Nije ako vas je Marietta pokušavala ucijeniti."

"Zašto? Spillman-Fablon posao? Mislio sam da je to rije

šeno.""Nije riješeno na moje zadovoljstvo."

"Ali ne moţete optuţiti Mariettu da je bila ucjenjivačica. To jebila samo prijateljska pozajmica koju je zatraţila od mene.Naravno da sam se nadao da će ona zauzvrat šutjeti oSpillmanovom udjelu u svemu i Audreynoj aferi s njenimmuţem."

"Naravno. Ima li još nešto što biste ţeljeli sakriti?"

"Od vas?""Od bilo koga. Pitao sam se, na primjer, zašto i kako je Ginny

došla raditi za vas. Shvatio sam da je dvije godine radila kod vasna recepciji."

"Tako je, sve do prije dvije godine od ovoga ljeta. Onda sevratila u školu."

"Zašto je napustila školu da bi počela raditi?"

"Bilo joj je dosta studiranja.""Je li to vaše mišljenje?"











"Recite mi što se dogodilo Fablonu. Bili ste tamo.""Dozvolite mi da prvo nešto odjenem. Smrzavam se. Bila sam

vani u vodi s Leom skoro puni sat."

"Je li on vani pokraj bazena?""Da, vjeţba sa svojom fizioterapeutkinjom. Nemojte govoritiništa pred njom, dobro? Ona je vrlo konzervativna."

Kitty je strgnula gumenu kapu sa svoje glave. Njena crvenakosa je procvjetala. Kada je otvorila jedna od zatvorenih vrata,pogledom sam uhvatio razbacanu ruţičastu spavaću sobu sogledalom na stropu nad velikim bračnim krevetom, Boţesačuvaj.

Izašao sam. Invalidska kolica stajala su između vanjskog na-mještaja oko bazena. Ţena u plavom kupaćem kostimu stajala jeu vodi do prsa s muškarcem u svom naruč ju. Njegovo je licebilo ovješeno i u obliku mjeseca, a njegovo tijelo opušteno. Samosu njegove crne oči sadrţavale neku naznaku kontroliranog,odraslog ţivota.

"Pozdrav, gospodine Ketchel."

"Jaću pozdraviti umjesto njega", rekla je

ţena. "GospodinKetchel je imao malu moţdanu nezgodu prije otprilike tri mje-

seca i odonda nije rekao niti riječ. Je li tako, dušice?"Njegove tuţne crne oči su joj odgovorile. Onda su se pronic-

ljivo okrenule prema meni. Smireno se smiješio. Slina je kapalaiz jednog kuta njegovih usana.

Kitty se pojavila na kliznim staklenim vratima i pozvala meunutra. Navukla je hlače ukrašene šljokicama, angora pulover s

visokim ovratnikom, silno ţarkih boja koje su njeno lice reduci-rale do beznačajnosti. Bilo je teško reći što je naumila sa mnom.

Odvela me u malu sobu sprijeda, izvan vidokruga bazena, iotvorila zastore. Stajala je na prozoru i natjecala se s pogledom.Pokraj izbočina i udubljenja njenog tijela, jedra na moru izgle-dala su lijepo i daleko, kao uspravno sloţeni bijeli ubrusi naizblijedjelom plavom stolnjaku.

"Vidite što imam u svojim rukama?" rekla je pruţajući ihprema meni. "Sirotog, malog, bolesnog, starog čovjeka. Ne



moţe hodati, ne moţe govoriti, ne moţe čak niti napisati svojeime. Ne moţe mi reći gdje se što nalazi. Ne moţe me zaštititi."

"Od koga vam je potrebna zaštita?"

"Leo ječitav svoj

ţivot stjecao neprijatelje. Kada bi oni znalida je bespomoćan, njegov ţivot ne bi vrijedio niti ovoliko."

Pucnula je prstima. "Niti moj. Zašto mislite da bismo se inačeskrivali u ovom ćumezu?"

Njoj, pomislio sam, ćumez znači bilo koje mjesto koje nije narelaciji Chicago-Vegas-Hollywood. Upitao sam: "Je li Leov par-tner Davis jedan od tih neprijatelja?"

"On je glavni neprijatelj. Ako Leo umre ili ga ubiju, Davis

moţe najviše dobiti.""Klub Škorpion.""Već ga posjeduje na papiru. A ima i staru ranu u vezi s

Leom.""Razgovarao sam sinoć s Davisom. Ponudio mi je novac da

mu kaţem gdje je Leo.""Znači, zato ste ovdje."

"Prestanite brzati sa zaključcima. Odbio sam ga.""Stvarno?"

"Stvarno. Što je stara rana u vezi Lea?"Zatresla je glavom. Njena kosa vatreno je sjajila na sunčevoj

svjetlosti. Čudno, ali podsjetila me na vatru berača narančipokraj pruge. Čudna, nametnuta intimnost te noći još je uvijeklebdjela kao mogućnost između mene i Kitty.

"To vam ne mogu reći", odvratila je.

"Onda ću ja reći vama. Unutarnja kontrola traţi Lea zbognovca koji je ukrao. Ako ne pronađu njega i novac, moţda čak iako ga nađu, prilijepit će svu krivnju na Davisa. U najmanjuruku, izgubit će dozvolu zbog prikrivenog interesa. U najgoremslučaju, ići će u drţavni zatvor do kraja ţivota."

"On nije jedini.""Ako mislite na Lea, ostatak njegova ţivota ne vrijedi

mnogo."



"A što je s ostatkom mog ţivota?" Dodirnula je grudi ispodsvog čupavog angorinog pulovera. "Još nemam niti trideset go-dina. Ne ţelim ići u zatvor."

"Onda vam je bolje da se nagodite.""I predam Lea? Neću.""Neće mu ništa napraviti, u ovom stanju.""Zatvorit će ga. Neće dobivati terapiju. Nikada neće naučiti

govoriti ili pisati ili - " Zaustavila se usred rečenice."Ili vam reći gdje je novac?"Oklijevala je. "Koji novac? Rekli ste da je novac nestao.""Imam informaciju da je Leo uzeo milijune. Gdje su?"

"Kad bih barem znala, gospodine." Kroz namještenu maskunjenog lica mogao sam vidjeti kako se iza njenih očiju vrte raču-nice. "Kako ste ono rekli da se zovete?"

"Archer. Zna li Leo gdje je novac?""Mislim da zna. Još uvijek mu je ostalo nešto mozga. Ali teško

je reći koliko toga razumije. Uvijek se pretvara da razumije svešto mu kaţem. Tako sam neki dan pokušala s nekim glupo-

stima. Smiješio se i kimao glavom kao uvijek.""Što ste mu rekli?"

"Ne bih to voljela ponavljati. Bilo je to samo mnogo prljavihriječi o tome što bih mu radila ako bi naučio govoriti. Ili barempisati." Napeto je prekriţila ruke preko prsa. "Izluđuje me kadapomislim kroz što sam sve prošla u nadi za malo mira i sigur-nosti. Batine koje je dijelio, i sve druge stvari. Nemojte misliti danisam imala drugih prilika. Ali zaglavila sam s Leom. Zaglavila

je prava riječ. Sada sam zaglavila s bogaljem i to me košta dvijetisuće mjesečno za ţivot - šest stotina mjesečno samo za liječnikei terapiju - i nemam pojma odakle ću smoći novac za sljedećimjesec." Podigla je glas. "Bila bih milijunašica da sam imalasvoju pravdu."

"Ili svoju krivnju."Zabacila je glavu. "Ja sam zaradila taj novac, godinama sam

ga uzgajala kao kavu. Nemojte mi reći da nemam prava nanjega. Imam pravo na pristojan ţivot."







"Dugovao je Leu mnogo novca, a to je bilo baš ono što je Leoţelio. Osim toga, Fablon se pretvarao da ne zna što taj dogovorznači. Razumijete li na što mislim?"

"Znamšto mislite.""Kao da je Leo bio filantrop ili takvo što. Prodao bi i bolesnu

krv vlastite majke za deset dolara i uzeo kauciju za bocu, eto, tobi Leo napravio. Navodno je djevojku htio poslati u školu uŠvicarsku, da poboljša njezino obrazovanje. A Fablon je misliokako bi to bilo sjajno, sve dok njegova ţena to sve nije rastjerala.Iskreno, mislim da je Fablon mrzio djevojku."

"A ja sam mislio da je bio lud za njom."

"Ponekad nema razlike između ljubavi i mrţnje. Pitajte mene, ja sam stručnjak. Fablon se navodno okrenuo protiv nje kada jeostala trudna s nekim tipom i napravio je sve što je mogao da jemakne od njega."

"Tko je on bio?""Ne znam. Gospođa Fablon također nije znala, ili mi nije

ţeljela reći. U svakom slučaju, Fablon je te večeri došao u la-

danjsku kuću i rekao da

čitav dogovor otpada. Leo i on gadnosu se potukli i Fablon je izvukao deblji kraj. Leo je nekad bio

strašan na šakama, čak i kada je bio bolestan. Fablon je oteturaoiz kuće u lošem stanju. Putem se izgubio u mraku, pao u bazen iutopio se."

"Jeste li ga vidjeli?""Cervantes ga je vidio.""Onda je morao lagati. Prema kemijskom nalazu, Fablon se

utopio u slanoj vodi. U bazenu je voda slatka.""Moţda sada jest. Ali tada je bila slana. Valjda znam. Plivala

sam u njoj svaki dan tijekom ta dva tjedna."Njezin glas oklijevao je sa sjećanjima. Moţda su došli kišni

dani i morala je prodati svoj nakit. Ali provela je dva tjedna nasuncu Teniskog kluba.

"Što je Cervantes imao reći o tome, Kitty?"

"On je pronašao Roya Fablona u bazenu te otišao i rekao Leu.To je bio ruţan prizor. Leo je prekršio uvjetnu jer je koristio



svoje šake. Kada se Fablon utopio, to je tehnički postalo uboj-stvo. Cervantes je predloţio da bi tijelo mogao baciti u more ilaţirati samoubojstvo. Već se prije ulizivao Leu, i to je bila

njegova prilika da mu se dodvori do kraja. Kada smo sljedeći ilidrugi dan napustili grad, poveli smo ga sa sobom. Umjesto da

Fablonovu djevojčicu pošalje u Švicarsku, Leo je Cervantesaposlao na koledţ u Pariz, u Francusku.

Rekla sam Leu da je poludio. Rekao je da je razlog njegoveuspješnosti bio taj što je uvijek gledao nekoliko godinaunaprijed. Imao je planove za Cervantesa, rekao je, i znao je damu moţe vjerovati, nakon svega što je učinio oko Fablona. To je

bio jedini put da je pogriješio. Čim se Leo zadnji put razbolio,Cervantes mu je okrenuo leđa." Glas joj je postao dublji. "To jesmiješno. Svi su ga se bojali, uključujući i mene. Bio je velikazvjerka. Ali čim se zbilja razbolio, postao je nula od čovjeka. Jeftina varalica poput Cervantesa mogla mu je odnijeti sve što jeimao."

"Barem je došlo do promjene. Kako se Cervantes domogao

novca?""Leo mu ga je predao, dio po dio, tijekom tri-četiri godine.Cervantes je dobio nekakav posao u vladi i mogao je prelazitigranicu bez pretraţivanja. Sakrio je novac negdje izvan zemlje,moţda u Švicarskoj, najednom od brojnih bankovnih računa."

Nisam mislio da je novac u Švicarskoj. Postojali su i brojnibankovni računi u Panami.

"O čemu razmišljate?"

"Pitam se", rekao sam, "je li gospođa Fablon ucjenjivala Leazbog ubojstva svog muţa."

"Ucjenjivala ga je. Došla ga je vidjeti u Vegas nakon što je tijelo pronađeno. Rekla mu je da ga je zaštitila u istrazi i da jenajmanje što moţe napraviti za nju malo joj pomoći. Mrzio je to,ali vjerujem da joj je redovito slao isplate sve od onda." Zastala je i oštro me pogledala. "Rekla sam vam sve što znam o

Fablonovima. Hoćete li mi pomoći da uđem u trag tom novcu?"



"Ne kaţem da neću. Sada imam drugog klijenta, i dva uboj-stva koja moram riješiti."

"U tome nema zarade, je li tako?"

"Uţ

ivotu novac nije jedina stvar.""Tako sam i ja nekada mislila, sve do ovoga trenutka. Što stevi, neki dobročinitelj ili što?"

"Ne bih tako rekao. Samo radim i trudim se nikome ne nano-siti zlo."

Zbunjeno me pogledala. "Ne razumijem vas, Archer. Koji jevaš stav?"

"Volim ljude i pokušavam im stajati na usluzi."

"I to vam obogaćuje ţivot?""Čini ţivot mogućim, u svakom slučaju. Pokušajte jednom.""Jesam", rekla je, "s Harryjem. Ali on nije imao što treba.

Uvijek zaglavim sa slabićima i bogaljima." Slegnula je rame-nima. "Bolje da sada vidim kako je Leo."

On je strpljivo čekao u sjeni od ispresijecanih linija koju je nanjega bacao zaslon s konstrukcijom od rešetaka. Košulja i hlače

visjele su na njegovom mlohavom tijelu. Trepnuo je prema menikada smo mu prišli, kao da sam ga planirao udariti."Ovo je moj novi dečko", Kitty je rekla veselo. "On će pronaći

novac i povesti me na put oko svijeta. A ţeliš li znati što će sedogoditi tebi, ti siroti stari klaunu? Stavit ćemo te u Okruţnubolnicu. I nitko ti nikada neće doći u posjet."

Izašao sam.

30Odvezao sam se natrag u Los Angeles. Za sumraka sam se

zaustavio na večeri i završio put do Monteviste već po mraku.Vera je otvorila vrata Jamiesonove kuće. Nosila je svoj

izblijedjeli kimono, i crnu kosu raspuštenu po ramenima. Nijebilo tako kasno. Činilo se da se domaćinstvo tiho raspadalo ukomade.

"On je vani u gostinjskoj kući", rekla je, "s njom." Činilo se dase Vera gnuša i same pomisli na drugu ţenu u kući.



Gostinjska kuća bila je kućica s bijelim krovom u straţnjemdijelu vrta. Svjetlost se prolijevala s njezinih roletamapoluzakrivenih prozora, oţivljavajući dnevne boje cvjetnog vrta

oko nje. Slatki nedefinirani mirisi strujili su zrakom.Izgledalo je kao mjesto za idilu umjesto za nastavak tragedije.Ţivot je bio kratak i sladak, pomislio sam, sladak i kratak.

Peter je povikao: "Tko je?"Rekao sam mu pa je otvorio vrata. Na sebi je imao ogroman

sivi pulover i bijelu košulju s otkopčanim ovratnikom koji je ot-krivao mlohave naslage njegova vrata. U njegovom je oku bioprilično čudan sjaj. Mogla je to biti puka nevina sreća, a mogla je

biti euforija.Imao sam drukčije sumnje oko djevojke u svijetloj sobi punoj

namještaja presvučenog bijelim pamučnim platnom. Sjedila jeispod svjetiljke s knjigom na svom koljenu, savršeno smirena i još uvijek u crnoj haljini. Kimnula mi je, i to je bilo sve.

"Uđite, slobodno.""Vi izađite."

Zakoračio je van, ostavljaju

ći vrata djelomi

čno otvorenima.Bila je topla noć za mjesec svibanj, i bez daška vjetra.

"Što je, gospodine Archer? Mrzim je ostavljati.""Čak i na minutu?""Čak i na minutu", rekao je s nekom vrstom ponosa."Imam neka saznanja o kojima bih htio izvijestiti, o smrti

njenog oca. Sumnjam da će htjeti čuti ono što imam za reći. Onnije bio samoubojica. Moţda je umro nesretnim slučajem."

"Mislim da će i Ginny htjeti čuti o tome."Nevoljko sam ušao unutra i ispričao svoju priču, lagano pro-

čišćenu od nezgodnih detalja. Ginny ju je primila smirenije negoPeter. On je lupkao stopalom u nervoznom ritmu, kao da je nekinekontrolirani dio njega ţelio pobjeći, čak i iz sobe u kojoj senalazila Ginny.

Rekao sam joj: "Ţao mi je što sam morao iskopati sve ovo i

ponovno vas suočiti s time. Imali ste mnogo toga što ste moraliprobaviti u zadnje vrijeme."



"U redu je. Sada je gotovo."Nadao sam se da je gotovo. Njena mirnoća me smetala. Bila je

mirna poput beţivotnog kipa.

"Ţ

elite li da poduzmem nešto u vezi gospodina Ketchela?"Peter je čekao njen odgovor. Ona je malo podigla ruke i spu-

stila ih natrag na svoju knjigu. "Koju bi to svrhu imalo? Kaţeteda je on bolestan starac, jedva nešto više od biljke. To je kao jedna od zasluţenih Danteovih kazni. Velik, nasilan čovjek pre-tvara se u bespomoćnog bogalja." Oklijevala je. "Jesu li se on imoj otac posvađali zbog mene?"

"To je bio glavni razlog."

"Ne razumijem", rekao je Peter.Okrenula se prema njemu. "Gospodin Ketchel mi se napadno

udvarao.""I ti još uvijek ne ţeliš da bude kaţnjen?"

"Zašto bih? To je bilo prije mnogo godina. Čak više nisam istaosoba", dodala je bez osmijeha. "Jeste li znali da se u potpunostipromijenimo, u kemijskom smislu, svakih sedam godina?"Č

inilo se da pronalazi utjehu u toj misli."Ti si anđeo", rekao je. Ali nije joj se pribliţio niti je dodirnuo."Postoji i daljnja mogućnost", rekao sam. "Ketchel-Spillman

moţda ipak nije odgovoran za smrt vašeg oca. Netko ga je drugimogao zateći kako ošamućen luta klubom i namjerno ga utopitiu bazenu."

"Tko bi to učinio?" rekla je."Vaš pokojni muţ. Imam neke nove informacije o njemu,

usput. Bio je Panamac koji je završio vrlo visoke škole - "Prekinula me: "To znam. Profesor Tappinger me posjetio

danas popodne. Rekao mi je sve o Francisu. Siroti Francis", rekla je odsutno. "Sada vidim da nije bio potpuno pri zdravoj pameti,ali nisam bila ni ja kada sam se dala navući na njega. Ali koji birazumljiv razlog mogao imati da povrijedi Roya? Ja ga u timdanima nisam čak niti poznavala."



"Moţda ga je utopio kako bi se pribliţio Ketchelu. Ili jemoţda vidio nekoga drugoga tko ga je utopio, ali je uvjerioKetchela da je to bila njegova krivica."

"Imate groznu maštu, gospodine Archer.""Imao ju je i vaš pokojni muţ."

"Nije. Griješite o njemu. Francis nije bio takav.""Bojim se da ste poznavali samo jednu njegovu stranu.

Francis Martel je bio izmišljeni lik. Je li vam profesor Tappingerrekao da je njegovo pravo ime bilo Pedro Domingo i da je biokopile porijeklom iz slamova Paname? To je sve što znamo opravom čovjeku, pravom ţivotu koji ga je natjerao u zamišljen

ţivot s vama.""Ne ţelim razgovarati o tome." Obgrlila se kao da je osjetila

laganu hladnoću stvarnosti kroz svoju crninu. "Molim vas, ne-mojmo razgovarati o Francisu."

Peter je ustao sa svoje stolice. "Sasvim se slaţem. Sve je tosada prošlost. I razgovarali smo dovoljno za jednu večer,gospodine Archer."

Otišao je do vrata i otvorio ih. Slatki no

ćni zrak preplavio jesobu. Ostao sam sjediti.

"Mogu li vas upitati nešto nasamo, gospođice Fablon? Moguli vas zvati gospođice?"

"Valjda moţete. Nisam razmišljala o tome.""Neće još dugo biti gospođica Fablon." Peter je to rekao s bu-

dalastim neukusom. "Uskoro će biti gospođa Jamieson, kako jeoduvijek i trebalo biti."

Ginny je izgledala rezignirano i jako umorno. "Što me ţelitepitati?" rekla je blago.

"To je osobno pitanje. Recite Peteru neka izađe na minutu.""Peter, čuo si čovjeka."Namrštio se i izašao, ostavljajući vrata širom otvorena. Čuo

sam ga kako iskaljuje svoj bijes po vrtu."Siroti, stari Peter", rekla je. "Ne znam što bih napravila bez

njega. Ali isto tako ne znam što ću napraviti s njim.""Udati se za njega?"



"Čini se da nemam nikakvog drugog izbora. To zvuči cinično,zar ne? Nisam mislila tako. Ali ništa se trenutno ne čini osobitovrijednim."

"Ne bi bilo pošteno da se udate za Petera osim ako vam zbiljanije stalo do njega."

"Oh, stalo mi je do njega, više nego do ikoga. Uvijek mi je bilostalo. Francis je bio samo epizoda u mom ţivotu." Ispod maskekoju je nosila za svijet uhvatio sam tračak nezrelosti. Pitao samse je li se uopće emotivno razvijala otkada joj je umro otac.

Pomislio sam kako Ginny i Kitty, djevojke iz suprotnih kra- jeva istoga grada, ipak imaju poprilično toga zajedničkoga. Niti

jedna od njih dvije nije sasvim preţivjela udes svoje ljepote. Onaih je pretvorila u stvari, zombije u svijetu mrtve pustinje.

"Vi i Peter nekada ste bili zajedno, rekao mi je.""To je istina. Veći dio srednje škole. Tada nije bio debeo", do-

dala je kao objašnjenje."Jeste li bili ljubavnici?"Oči su joj potamnile, kao što ocean potamni kada ga prekriju

oblaci. Po prvi putčinilo se da sam dodirnuo njenu svijest ovlastitom ţivotu. Okrenula se tako da više nisam mogao gledati

u njene oči."Ne vidim da je to vaţno." To je značilo da jesu."Jeste li s njim ostali trudni?""Ako vam odgovorim", rekla je još uvijek me ne gledajući,

"hoćete li obećati da više nikada nećete ponoviti moj odgovor?Nikome, čak niti Peteru?"

"U redu.""Onda ću vam reći. Ostala sam trudna kada sam bila

brucošica na koledţu. Nisam rekla Peteru. Bio je tako mlad, takonezreo za svoju dob. Nisam ga htjela preplašiti. Nisam rekla ni-kome, osim Royu, i napokon majci. Ali čak ni oni nisu znali tko je otac. Nisam imala nikakvu ţelju da me ispišu iz škole iodvedu u jedan od onih groznih domova za majke tinejdţerke.

Roy je bio jako razočaran, zbog djeteta, ali posudio je tisućudolara i odveo me u Tijuanu. Tamo mi je platio de luxe pobačaj,



zajedno s doktorima i sestrom i higijenskim uvjetima. Ali nakontoga činilo se kako misli da mu nešto dugujem."

Glas joj je bio bezbojan. Mogla je pričati i o shoppingu na

nekom putovanju. No, upravo je njena ravnodušnost odavalatraumu koja je njene osjećaje drţala prigušenima. Bez mnogo

znatiţelje upitala je: "Kako ste saznali za moju trudnoću? Mislilasam da nitko ne zna."

"Nije vaţno kako sam saznao.""Ali rekla sam Royu i majci.""A oni su mrtvi." Jedva vidljiv drhtaj prošao je kroz nju. Polako, kao da se bori

protiv fizičkog otpora, okrenula je glavu i pogledala u moje lice."Mislite da su ubijeni zato što su znali za moju trudnoću?""Moguće je.""A što je s Francisovom smrću?""Nemam teoriju, gospođice Fablon. Još uvijek tapkam u

mraku. Imate li vi kakvih ideja?"Zanijekala je glavom. Njena se svijetla kosa zanjihala, dodi-

rujući joj blijede obraze narcisti

čkom drago

šću.Peter je nestrpljivo rekao s vrata: "Mogu li sada ući?"

"Ne, ne moţeš. Idi i ostavi me na miru." Ustala je, što je bioujedno i poziv za moj odlazak.

"Ali ti ne bi smjela biti sama", rekao je Peter. "Dr. Sylvester mi je rekao - "

"Dr. Sylvester je stara baba, a ti si isti kao i on. Idi. Ako neodeš, večeras ću se iseliti."

Peter se povukao i ja sam ga slijedio. Zatvorila je i zaključalavrata iza nas. Kada smo odmakli o kuće, Peter se okomio namene:

"Što ste joj rekli?""Ništa, zaista.""Morali ste joj nešto reći kada ste izazvali takvu reakciju.""Postavio sam joj nekoliko pitanja."

"O čemu?""Molila me da vam ne kaţem."



"Ona je vas molila da ne kaţete meni?" Unio mi se u lice.Nisam ga mogao dobro vidjeti. Zvučao je divljački, ljutito i ra-toborno. "Pobrkali ste uloge, čini mi se. Vi ste moj zaposlenik.

Ginny je moja zaručnica.""Ona je neka vrsta instant zaručnice, zar ne?"

Moţda to nisam trebao reći. Peter me nazvao prljavim primi-tivcem i zamahnuo prema meni. Prekasno sam vidio kako nje-gova šaka stiţe iz mraka da bih je mogao lako izbjeći.Pomaknuo sam glavu i uspio umanjiti snagu njegovog udarca.

Nisam mu uzvratio, ali pripremio sam ruke da se obranim odsljedećeg udarca u slučaju da se odluči na to. Nije, barem ne

fizički."Idite", rekao je plačljivim glasom. "Završili smo. Vi ste ovdje

završili."

31Za mene je ostaviti slučaj neriješenim predstavljalo pravu

duševnu patnju. Vratio sam se u svoj stan u zapadnom dijelu

Los Angelesa i napio do stanja umjerene omamljenosti.Čak niti tada nisam uspio dobro odspavati. Probudio sam se

usred noći. Škrapanje kiše po prozoru zvučalo je kao šuštanjecelofana. Viski je ispario i ja sam se zatekao usred napadapanike: sredovječni muškarac leţi sam u mraku dok ţivotpokraj njega juri kao promet na autocesti.

Ustao sam kasno i izašao na doručak. Jutarnje novine nisuizvijestile o novim događanjima u mojim slučajevima. Otišao

sam do svog ureda i čekao da se Peter predomisli i nazove me.Nisam ga zapravo trebao, rekao sam sebi. Još sam uvijek

imao nešto njegovog novca. Čak i bez njega, i čak bez njegovepodrške u Montevisti, mogao sam nastaviti raditi s Perlbergomna Martelovom ubojstvu. Ali iz nekog vaţnog razloga ţelio samda me on ponovno unajmi. Mislim da sam u svojoj noćnoj usa-mljenosti stvorio lik zamišljenog sina, sirotog debelog budala-

stog sina koji je svoju tugu jeo umjesto pio.



Sunce je spalilo jutarnju maglu i isušilo pločnike. Moja se de-presija podizala ipak nešto sporije. Pregledao sam poštu upotrazi za nekim znakom koji bi mi dao nadu.

Omotnica izŠ

panjolske, koja je izgledala zanimljivo, imala jena poštanskim markama slike generala Franca i bila je adre-sirana na senora Lew Archera. U pismu je stajalo: "CordialesSaludos: ovo vam šaljemo iz daleke Španjolske da bismoprivukli vašu paţnju na našu novu liniju namještaja Fiseta sautentičnim španjolskim motivima uzbudljivim kao samacorrida, šarenim kao sam flamenco. Dođite i uvjerite se u bilokojoj od boljih trgovina u Los Angelesu."

Od silne bezvezne pošte, koja je odmah završila u smeću,najviše mi se svidio letak iz turističke zajednice Los Angelesa.Među atrakcijama grada spomenuti su plivanje, golf, tenis, ku-glanje, skijanje na vodi, restorani, odlazak na predstave i ucrkve, ali niti jedna riječ o kockanju.

To je bio znak. Dok sam se još uvijek smiješio nad letkom,nazvao me kapetan Perlberg.

"Jeste li zauzeti, Archer?""Ne previše. Moj je klijent izgubio interes.""Šteta", rekao je vedro. "Moţete nam obojici učiniti uslugu.

Kako bi vam se činilo da porazgovarate s Martelovom staromgospođom?"

"Njegovom majkom?""To sam rekao. Sletjela je jutros iz Paname i urla na nas da joj

predamo sinovo tijelo i da joj pruţimo neke informacije. Vi

znate više od mene o pozadini ovog slučaja pa sam pomislio:kada biste bili voljni porazgovarati s njom o tome, mogli bistenas spasiti od međunarodnog incidenta."

"Gdje je ona sada?""Uzela je apartman u hotelu Beverly Hills. Ovoga trenutka

spava, ali očekuje vas rano popodne, recimo oko dva i petnaest?Ona će vam biti izvrstan klijent."

"Tko će mi platiti?""Ona. Ţena je puna para."



"Mislio sam da umire od gladi.""Mislili ste pogrešno", rekao je Perlberg. "Generalni konzul

mi je rekao da se udala za potpredsjednika banke u Panama

Cityju."



"Kako se on zove?""Rosales. Ricardo Rosales."Bilo je to ime potpredsjednika banke u Novoj Granadi koji je

napisao pismo Marietti u kojoj je obavještava da vi

še ne

će dobi-vati novac.

"Bit će mi zadovoljstvo posjetiti gospođu Rosales."Nazvao sam profesora Allanu Boscha na koledţ u Los

Angelesu. Bosch je rekao da će rado ručati sa mnom i izvijestitime o Pedru Domingu, ali još je uvijek imao problem svremenom.

"Mogu doći k vama, profesore. Imate li restoran na koledţu?"

"Imamo tri mjesta na kojima se nešto moţe pojesti", rekao je."Kafeterija, Pakao i Top of the North. Usput, promijenili smoime u Kalifornija drţavni."

"Pakao zvuči zanimljivo.""Manje je zanimljivo nego što zvuči. Zapravo je to samo au-

tomat. Zašto se ne bismo našli u Top of the Northu? To je navrhu North Halla."

Koledţ

se nalazio na istočnoj granici grada. Odvezao sam seautocestom od Hollywooda do San Bernardina, gdje sam izašao

na istočnom izlazu. Koledţ je izgledao kao otrgnut komad brdanatrpan zgradama. Parkirnih mjesta bilo je premalo. Napokonsam se parkirao na mjestu za profesore i odvezao dizalom došestog kata, do Top of the Northa.

Profesor Bosch bio je muškarac mladolikog izgleda u tride-setim godinama, dovoljno visok da igra centar u košarkaškom

timu. Imao je pognuto drţanje tipično za visokog čovjeka iširom otvorene oči. Govor mu je bio jasan i oštar, s naglaskomsa Srednjeg Zapada.

"Iznenađen sam što ste stigli na vrijeme. Imali ste dosta zavoziti. Rezervirao sam nam mjesto pokraj prozora."

Poveo me do stola na istočnoj strani velike prostorije u kojoj je sve brujalo. Kroz prozor se pruţao pogled prema Pasadeni i

planinama.



"Ţelite da vam kaţem što znam o Pedru Domingu", rekao jeBosch dok smo jeli juhu od luka.

"Da. Zanimaju me on i njegovi rođaci. Profesor Tappinger je

rekao da mu je majka bila noćna djevojka. To je panamski ekvi-valent za prostitutku, zar ne?"

"Mislim da da." Bosch je prebacio svoju teţinu na stolici ipogledao me postrance preko stola. "Prije nego nastavimo, zaštoPedrovo ubojstvo nije spomenuto u jučerašnjim novinama?"

"Bilo je. Nije li vam Tappinger spomenuo da je koristio laţnoime?"

"Moţda i jest, ne sjećam se. Obojica smo se uzbudili, i neko

smo vrijeme tapkali u mraku." Pogled mu je bio uperen u mojelice. "Koje je ime koristio?"

"Francis Martel.""To je interesantno." Bosch mi nije rekao zašto. "Vidio sam

izvještaj o toj pucnjavi. Zar nije pisalo da je to bilo ubojstvo izobračuna neke bande?"

"Tako je trebalo biti."

"Zvučite sumnji

čavo.""Sve više i više postajem takav."

Bosch je prestao jesti. Više nije pokazivao daljnji interes zasvoju juhu. Kada je stigao njegov odrezak, pedantno ga je na-sjeckao na male komadiće koje nije pojeo.

"Čini se da postavljam većinu pitanja", rekao je. "Bio samzainteresiran za Pedra Dominga. Imao je dobar mozak, malonesređen, ali definitivno briljantan. Imao je i mnogo ţivota."

"Sada ga više nema.""Zašto je koristio laţno ime?""Ukrao je hrpu novca i nije htio biti uhvaćen. Osim toga, htio

je impresionirati djevojku koja je ludovala za Francuzima.Predstavio se kao francuski aristokrat Francis Martel. Zvučibolje nego Pedro Domingo, osobito u juţnoj Kaliforniji."

"Također je gotovo autentično", tiho je rekao Bosch.

"Autentično?"





venama kao i s francuskom. Njegova 'francuzičnost' bila jenjegova jedina različitost, njegova jedina nada za različitošću."

"Kako je moguće da sve to znate, profesore?"

"Proveo sam neko vrijeme s mladićem. Mislio sam da obe-ćaje, čak nevjerojatno mnogo, a on je bio gorljiv za razgovorom s

nekim tko je poznavao Francusku. Tamo sam proveo godinudana na stipendiranom putovanju." Bosch je dodao prezirnimtonom: "Osim toga, na mom satu naprednog pisanja na francu-skom koristim kao metodu - što sam posudio od Tapsa - da mojistudenti napišu esej, na francuskom, i objasne zašto studiraju jezik. Pedro je sastavio zadivljujuć esej o svom djedu i la gloire -

slavi Francuske. Dao sam mu pet plus, prvu peticu koju samdao u nekoliko godina. To je moj izvor većine svega što samvam ispričao."

"Ne znam jezik", rekao sam, "ali svakako bih volio vidjeti tajsastavak."

"Vratio sam ga Pedru. Rekao je da će ga poslati kući svojojmajci."

"Kako se zvala, znate li?""Secundina Domingo. Morala je biti druga kći svoje majke.""Sudeći po njenom prezimenu, nije se nikada udala.""Očito da nije. Ali bilo je muškaraca u njenom ţivotu."Bosch je suho dodao: "Jedne sam noći Pedru dao previše vina

i ispričao mi je o američkim mornarima koji bi dolazili kući snjom. To je bilo za vrijeme rata, kada je bio još prilično mlad. Oni njegova majka imali su samo jednu sobu, i samo je jedan krevet

bio u sobi. Morao je čekati vani kada je imala posjetitelje.Ponekad je na terasi proveo i čitavu noć.

Bio je odan svojoj majci, i mislim da ga je to iskustvo gurnulomalo preko granice. Te noći o kojoj pričam, kada se napio mogvin ordinairea, ušao je u divlji govor o tome kako je njegovadrţava ugnjetavano raskriţ je svijeta i da je on bit njenog blata:bijelac, Indijanac, crnac. Činilo se da se poistovjetio s Crnim

Kristom Nombre de Dios, što je poznati panamski religijski lik.""Imao je mesijanske iluzije?"



"Ako ih je imao, ja to ne bih znao. Nisam psihijatar. Mislim da je Pedro zapravo bio uništeni pjesnik, simbolička idealizirajućaduša koja je naslijedila previše problema. Priznajem da je imao

vrločudne ideje, ali

čak su i one imale nekog smisla. Panama jeza njega bila više od drţave, više od zemljopisnog spoja

Sjeverne i Juţne Amerike. Mislio je da predstavlja osnovnupovezanost između duše i tijela, glave i srca - i da suAngloamerikanci presjekli tu vezu." Dodao je: "I sada smo gaubili."

"Mi?""Mi, Angloamerikanci."

Poigravao se tamnim mesom koje se ohladilo na njegovomtanjuru. Pogledao sam vani prema planinama. Iznad njih motorzrakoplova ostavio je bijelu ranu na nebu.

Stvarao sam sliku o Allanu Boschu koja mi se sviđala.Razlikovao se od starijih tipova poput Tappingera koji je biozaokupljen samo sobom i svojim poslom do te mjere da jepostao društvenim ekscentrikom. Bosch se općenito činio

briţ

nim za svoje studente. Rekao sam mu nešto o momopaţanju.

Slegnuo je ramenima kako bi umanjio zadovoljstvo zbog mogkomplimenta. "Ja sam učitelj. Ne bih ţelio biti ništa drugo."Nakon stanke, koja je bila protkana bukom studenata oko nas,rekao je: "Teško sam primio kada je Pedro morao otići odavde.Bio je najzanimljiviji student kojeg sam ikada imao ovdje uIllinoisu. Radio sam samo na dva mjesta."

"Vaš prijatelj Tappinger je rekao da ga traţi Ministarstvopravosuđa."

"Da. Pedro je u zemlju ušao ilegalno. Morao je otići iz LongBeacha i onda je morao otići i odavde, uvijek korak ispred onihiz imigracijske. Zapravo, ja sam mu dojavio da se raspituju onjemu. Ne sramim se toga", rekao je s poluosmijehom.

"Neću vas prijaviti, dr. Bosch."



Njegov se osmijeh nakrivio i postao obramben. "Bojim se danisam doktor. Nisam poloţio još neke ispite ovdje u Illinoisu.Mogao bih opet pokušati, mislim, ali nema mnogo svrhe."

"Zašto?""Taps je otišao. Ja sam bio jedan od njegovih posebnih štiće-

nika i naslijedio sam određenu količinu njegove zle sreće. Onošto se dogodilo njemu samo je odmoglo mom moralu. Misliosam, ako se to moţe dogoditi jednom od najusavršenijih znan-stvenika na mom polju, moţe se desiti svakome."

"Što mu se dogodilo u Illinoisu?"Bosch je zašutio, čvrsto stisnutih usana. Čekao sam, pa sam

promijenio kut pristupa:"Je li on još uvijek vodeći znanstvenik na vašem polju?""Bio bi da je imao poštenu priliku. Ali nema dovoljno vre-

mena za svoj posao, i to ga izluđuje. Kada se dijele nagrade,njega preskoče. Ne moţe dobiti unapređenje čak niti utrećerazrednoj školi poput Monteviste."

"Zašto ne?"

"Valjda im se ne sviđ

a kako sečešlja.""Hi kako se češlja njegova ţena?"

"Pretpostavljam da i ona ima nešto s tim. Ali iskreno me nezanima pretresanje fakultetskih tračeva. Mi bismo trebalirazgovarati o Pedru Domingu, alias Cervantesu. Ako imate još kakvih pitanja o njemu, bit će mi drago pomoći. Inače - "

"Odakle mu ime Cervantes?""Ja sam mu ga predloţio one noći kada je otišao. Uvijek mi se

činio kao donkihotovski tip."Pomislio sam, samo nisam ništa rekao, da se riječ više od-

nosila na samog Boscha. "A jeste li ga vi poslali na studij kodTappingera?"

"Nisam. Moţda sam mu spomenuo Tapsa jednom ili dvaput.Ali Pedro je u Montevistu otišao zbog djevojke. Bila je bruco-šica, navodno vrlo nadarena za jezike - "

"Tko je to rekao?"



"Taps osobno, zapravo sam i ja razgovarao s njom. Doveo ju je na naš proljetni umjetnički festival. Postavili smo Sartreovudramu Bez izlaza, a ona nikada ranije nije gledala suvremenu

dramu na francuskom jeziku. Pedro je bio tamo i doslovce sezaljubio u nju na prvi pogled.""Kako to znate?""Rekao mi je. Zapravo mi je pokazao neke sonete koje je na-

pisao o njoj i o njenoj idealnoj ljepoti. Bila je ljupko stvorenje, jedna od onih čistih, blijedih plavuša, i vrlo mlada, ne više odšesnaest ili sedamnaest godina."

"Više nije tako mlada i nije tako čista, ali još je uvijek ljupko

stvorenje."Spustio je svoju vilicu uz zvuk koji se stopio s neprestanom

grajom u prostoriji. "Nemojte mi reći da je poznajete.""Ona je Pedrova udovica. Vjenčali su se prošle subote.""Ne razumijem.""Ako bih vam ispričao o tome, samo biste se osjećali još gore.

On je prije sedam godina odlučio da će se oţeniti njome - moţda

te večeri kada ju je vidio na predstavi. Je li joj te no

ći na bilo kojinačin moţda prišao, ili kasnije?"

Bosch je razmislio o pitanju. "Prilično sam siguran da nije.Zapravo sam posve siguran. To je bila jedna od onih tajnihstrasti do koje latino muškarci strašno drţe."

"Poput Dantea i Beatrice."Pogledao me pomalo iznenađeno. "Čitali ste Dantea, je li?""Pročitao sam ga. Ali moram priznati da sam citirao drugoga

svjedoka. Ona je rekla da je Pedro pratio djevojku očima kao što je Dante pratio Beatrice."

"Tko je to rekao?"Bess Tappinger. Znate li je?""Naravno. Moţete reći da je autoritet za Dantea i Beatrice.""Stvarno?""Ne mislim to sasvim ozbiljno, gospodine Archer. Ali Bess i

Taps igrali su usporedive uloge u svoje vrijeme: intelektualac i



ideal djevojačke ljepote. Imali su krasan platonski odnos koji seodvijao prije nego su - prije nego ih je sustigao stvarni ţivot."

"Moţete li biti malo jasniji? Zanima me ta ţena."

"Bess?""Oboje Tappingera. Kako to mislite da ih je sustigao stvarniţivot?"

Proučavao je moje lice, kao da je ţelio pročitati moje namjere."Pretpostavljam da nema nikakvog zla ako vam kaţem.Praktično svi u Udruţenju modernog jezika znaju tu priču. Bess je bila na drugoj godini francuskog u Illinoisu, a Taps je biomladi profesor u usponu. Njih dvoje imali su platonsku vezu.

Bili su kao Adam i Eva prije pada. Ili Heloise i Abelard. Ovomoţda zvuči kao romantično pretjerivanje, ali nije. Bilo je tako.

Onda je stvarni ţivot promilio svoju ruţnu glavu, kao štorekoh. Bess je ostala trudna. Taps se oţenio njome, naravno, aličitava stvar je nespretno obavljena. Sveučilište u Illinoisu tada jebilo vrlo puritansko. Da stvar bude još gora, pomoćnica dekanabila je zaljubljena u Tapsa, i zbilja ga je proganjala. To su činili i

Bessini roditelji; bili su burţ

oaski tipovi iz Oak Parka. Rezultatsvega bilo je da su ga otpustili zbog moralne nevaljanosti iposlali ga u propast."

"I tamo je otada?"Bosch je kimnuo. "Dvanaest godina. To je dugo razdoblje za

plaćanje male pogreške, koja je zapravo vrlo uobičajena. Učiteljise sve vrijeme ţene svojim studenticama, sa ili bez prijetnje pi-štoljem. Taps je prošao surovo, po mom mišljenju, i to mu je

uništilo ţivot. Ali odlutali smo jako daleko, gospodine Archer."Mladić je pogledao na svoj ručni sat. "Pola jedan je, a imam sa-stanak sa studentom."

"Otkaţite ga i pođite sa mnom. Ja imam zanimljivijisastanak."

"Oh? S kim?""Pedrovom majkom."

"Šalite se."



"Gotovo bih volio da je tako. Jutros je doletjela iz Paname iodsjela u hotelu Beverly Hills. Moţda ću trebati prevoditelja.Što kaţete na to?"

"Naravno. Bolje da pođ

emo odvojeno da me ne morate vozitinatrag."

32Bosch i ja sastali smo se pred hotelskom recepcijom. Kasnio

sam nekoliko minuta na sastanak i recepcionar nam je rekao daodmah pođemo gore.

Ţena koja nas je pustila u dnevnu sobu apartmana imala je

pedesetak godina, još je uvijek bila zgodna usprkos zlatnimzubima i podočnjacima koji su izgledali kao krateri. Bila je upotpunosti odjevena u crno. Trag mošusovog parfema lebdio jeoko nje dajući joj auru izgorjelog seksa.

"Senora Rosales?""Da.""Ja sam privatni istraţitelj Lew Archer. Moj španjolski nije

tako dobar. Nadam se da govorite engleski.""Da. Govorim engleski." Ispitivački je pogledala mladogmuškarca pokraj mene.

"Ovo je profesor Bosch", rekao sam. "Bio je prijatelj vašegsina."

U neočekivanoj emotivnoj gesti, više gladno nego gostolju-bivo, svakom je od nas pruţila ruku i odvukla nas kroz sobu dabi nas posjela svakog s jedne strane. Njene ruke pripadale su

radničkoj klasi, grube i s uklesanom neiskorjenjivomprljavštinom. Engleski joj je bio dobar, ali ukočen, kao da jepreviše radila na njemu.

"Pedro mi je pričao o vama, profesore Bosch. Bili ste dobriprema njemu, i ja sam vam zahvalna."

"Bio je najbolji student kojega sam ikada imao. Ţao mi je zbognjegove smrti."



"Da, to je velik gubitak. Bio bi jedan od naših velikana."Okrenula se prema meni. "Kada će mi predati njegovo tijelo zapokop?"

"Za dan ili dva. Vaš

konzulće srediti da ga prebace ku

ći.Zaista niste trebali dolaziti ovamo."

"Tako kaţe i moj muţ. Rekao je da bih se trebala drţati po-dalje od ove zemlje, da će me uhititi i uzeti mi sav novac. Alikako to mogu napraviti? Ja sam građanka Paname i to je bio mojsin. Novac koji mi je Pedro dao pripada nama." Govorila je snekom vrstom upitnog inata.

"Vama i vašem muţu?"

"Da, naravno.""Jeste li dugo u braku?""Dva mjeseca. Malo dulje od dva mjeseca. Pedro je bio za-

dovoljan mojim brakom. Dao nam je vjenčani poklon, vilu u LaCresti. Pedro i senor Rosales, moj muţ, bili su dobri prijatelji."

Činilo se da pokušava opravdati svoj brak, kao da je sumnjalada postoji veza između njega i smrti njenoga sina. Nisam sum-

njao da je to bio brak iz interesa. Kada se potpredsjednik bankeu bilo kojoj zemlji oţeni sredovječnom ţenom nesigurnogpodrijetla, tu mora biti neki čvrst poslovni razlog.

"Jesu li bili poslovni partneri?""Pedro i senor Rosales?" Navukla je masku gluposti i slegnula

ramenima. "Ne znam ništa o poslu. Tim je čudnije što je moj sinbio tako uspješan u poslu, n 'est - ce pasi Razumio je kakofunkcionira Bourse - vi to zovete Wall Street, je li tako? Štedio je

novac i pametno ulagao", rekla je kao u nekoj ritmičnojsamohipnozi.

Morala je ipak sumnjati u istinu, zato što je ubrzo dodala: "Tonije istina, je li tako, da su Pedra ubili gangsteri?"

"Ne znam je li to istina ili nije, senora. Ubojica je još naslobodi."

Bosch se ubacio: "Kaţete da sumnjate da to nije bio gang-

sterski obračun."





"Znate li sigurno da je Pedro bio zaveden?""I sam je sumnjao u to. Pisao mi je o svom strahu da ga ţena

koju ţeli oţeniti ne voli. Namjeravam razgovarati s tom ţenom."

"To ne bi bila dobra ideja", rekao sam. "U zadnjačetiri danaizgubila je i majku i muţa. Ostavite je na miru, senora."

Uporno je ustrajavala. "Izgubila sam više nego ona. Ţelimrazgovarati s njom. Dobro ću vam platiti da me odvedete knjoj."

"Ţao mije. Ne mogu to napraviti."Naglo je ustala. "Onda tratite moje vrijeme."Krenula je prema vratima i drţala ih otvorenima sve dok

nismo izašli. Bilo mi je drago što odlazimo. Saznao sam sve štosam mogao, stvarno sve što sam trebao, i nisam htio dio njenog"crnog novca" ili crnog oplakivanja koje je išlo s njime.

"Bili ste prilično grubi s njom", Bosch mi je rekao u dizalu."Meni se činila prilično nevinom i naivnom."

"Moţe si to priuštiti. Vrlo je jasno da je njezin muţ glavnikotač u svemu. Zakvačio se za nju i njezin novac, a američka

vlada nikada neće vidjeti niti peni od toga.""Ne razumijem. Što ste mislili kada ste rekli da je Pedro

ubijen zbog svog novca? Sigurno ga nije ubila njegova majka.""Nije, i tko god da ga je ubio, vjerojatno nije bio svjestan či-

njenice da je on novac prebacio njoj.""To ostavlja širom otvorene mogućnosti. Zar ne?"Ali Allan Bosch je bio osjetljiv čovjek i moţda je naslutio

smjer kojime su se kretale moje misli. Kada smo izašli iz dizala,

pozdravio me i odjurio poput sprintera."Nisam završio s vama, Allane.""Oh? Nisam bio od velike pomoći, bojim se. Mislio sam kako

ćemo imati priliku razgovarati sa ţenom.""Imali smo svoju priliku. Odala je više nego što sam mislio.

Sada ţelim još jednu priliku da porazgovaram s vama."Uveo sam ga u bar i uspio posjesti na unutarnji dio pod-

stavljenog sjedala u separeu. Morao bi se popeti preko mene dapobjegne.



Naručio sam dva dţin tonika. Bosch je inzistirao da sam platisvoje piće.

"Što je još ostalo o čemu moramo razgovarati?" rekao je pri-

lično mrzovoljno."O ljubavi i novcu. I profesoru Tappingeru i njegovoj velikoj

pogrešci u Illinoisu. Što vi mislite, zbog čega on i nakondvanaest godina nastavlja plaćati za nju?"

"Nemam pojma.""On je valjda ne bi ponovio?""Nisam sasvim siguran na što smjerate." Bosch se počeo češ-

kati po straţnjoj strani glave. "Taps je sretno oţenjen. Ima troje

djece.""Djeca nisu uvijek dovoljna za odvraćanje od afere. Zapravo,

poznavao sam muškarce koji su se okrenuli protiv vlastite djecebaš zato što su ih ona podsjećala da više nisu mladi. Što se pakTappingerova braka tiče, on je blizu kritične točke. Bess jeočajna ţena."

"Gluposti. Bess je jako draga."

"Ali ne njegova draga", rekao sam. "Pitam se je li on pronašaonovu dragu među svojim studenticama."

"Naravno da nije. On se ne zafrkava sa svojim studentima.""Jednom jest, rekli ste mi - ""Nisam trebao.""A to je obrazac ponašanja koji ima običaj ponavljati se. Imao

sam nekih iskustava u svom poslu s muškarcima i ţenama kojine mogu odrasti i ne mogu podnijeti činjenicu da stare. Oni se

uporno pokušavaju obnoviti sa sve mlađim i mlađimpartnerima."

Usne mladog muškarca skupile su se od prijezira. "Sve tomoţe biti istina. To nema nikakve veze s Tapsom, i iskreno tutemu drţim pomalo neukusnom."

"Niti meni nije ugodna. Meni se Tappinger sviđa i dobro seodnosio prema meni. Ali ponekad se moramo suočiti s

neugodnim činjenicama, čak i kada se tiču ljudi koje volimo."



"Vi ne baratate činjenicama. Jednostavno špekulirate na te-melju nečega što se dogodilo prije dvanaest godina."

"Jeste li sigurni da to ne traje još uvijek? Sedam godina ranije,

kaţ

ete mi, Tappinger je ovamo doveo studenticu druge godineda pogleda dramu. Jesu li i drugi studenti bili na zabavi?""Mislim da nisu.""Je li uobičajeno da profesor vodi studenticu šezdeset ili se-

damdeset milja dalje od njene kuće da vidi dramu?""Moglo bi biti. Ne znam. U svakom slučaju, Bess je bila s

njima.""Zašto mi to ranije niste rekli?"

"Nisam shvatio da je to vaţno", rekao je s tračkom ironije."Profesor Tappinger nije seksualni psihopat, znate. Njega nitkone treba nadgledati dvadeset i četiri sata na dan."

"Nadam se da ne treba. Kaţete da ste tada razgovarali s dje-vojkom. Je li imala što za reći o Tappingeru?"

"Ne sjećam se. To je bilo davno.""Jeste li ih vidjeli zajedno?"

"Da. Zapravo, njih je troje došlo k meni na ve

čeru i onda smosvi zajedno otišli na predstavu."

"Kako su se Tappinger i djevojka ponašali jedno premadrugom?"

"Činilo se da među njima postoji uzajamna simpatija." Natrenutak mu je lice širom zabljesnulo - nečega se sjetio - a ondase ponovno zamračilo. Napola je ustao sa svoje stolice. "Gledajteovako, ne znam na što ciljate - "

"Naravno da znate na što ciljam. Jesu li se ponašali kaoljubavnici?"

Bosch je odgovorio polako i oprezno: "Ne razumijem u pot-punosti implikacije tog pitanja, gospodine Archer. I ne vidimnjegovu vaţnost za sadašnjost. Napokon, to je bilo prije sedamgodina."

"Dogodila su se tri ubojstva u tih sedam godina, sva tri po-

vezana s Ginny Fablon. Njen otac i majka i muţ - svi su biliubijeni."



"Dragi Boţe, ne krivite valjda Tapsa?""Prerano je za reći. Ali moţete biti sigurni da su ova pitanja

vaţna. Jesu li bili ljubavnici?"

"Č

inilo se da Bess vjeruje da jesu. Tada sam mislio da ona testvari umišlja. Moţda ipak nije.""Recite mi što se dogodilo?""Činilo se beznačajnim. Ustala je i izašla usred predstave. Svi

smo sjedili zajedno: Bess je bila između mene i Tapsa, a djevojkas njegove druge strane: Bess je iznenada ustala i oteturala van umrak. Slijedio sam je. Mislio sam da je moţda bolesna, zapravo je povratila svoju večeru na parkiralištu. Ali to je bila više psi-

hička bolest nego fizička. Trabunjala je mnogo stvari o Tapsu iFablonovoj i tome kako ga ona kvari - "

"Ona je kvarila njega?""Tako je tvrdila Bess. To je jedan od razloga zbog kojeg je

nisam shvatio previše ozbiljno. Tada je bila već prilično trudna,a znate kako ţene u tom stanju ponekad postanu ludoljubomorne. Ali moţda je bilo nečega u tome što je rekla.

Napokon, Taps se zaljubio u Bess kada nije bila starija od tedjevojke." Bosch je zadobio tamnocrvenu boju, kao čovjek kojise davi. "Osjećam se kao Juda zato što sam vam rekao sve ovo."

"A što bi onda trebao bio Tappinger?"Bosch je srknuo svoje piće. "Vidim na što ciljate. On baš nije

neka Kristova slika. Ipak, velik je korak između poigravanja slijepom djevojkom do ubijanja njenih roditelja. To jenezamislivo."

"Ubojstvo je obično takvo. Čak ga niti ubojica ne moţe za-misliti, ili ga ne bi počinio. Kada vas je Tappinger posjetio nekidan, u utorak popodne?"

"U četiri sata. Najavio se i stigao je točno u sekundu.""Kada se najavio za razgovor s vama?""Manje od sata prije nego je došao. Nazvao me i pitao kada ću

mu moći biti na raspolaganju."

"Odakle je nazvao?""Nije rekao."



"U kakvom je psihičkom stanju bio kada je stigao?""Zvučite kao drţavni tuţitelj, gospodine Archer. Ali niste, i

mislim da vam neću odgovoriti na to pitanje, niti na bilo koje

drugo."Vaš prijatelj Pedro bio je nastrijeljen u Brentwoodu u utorakpopodne. Vaš drugi prijatelj, Tappinger, napustio je Montevistuoko jedan sat. Između jedan i četiri imao je vremena i prilikuobaviti ubojstvo i vratiti se k vama da si osigura alibi."

"Alibi?""Posjet vama iskoristio je da objasni zašto je otkazao svoje

popodnevno predavanje i otputovao u Los Angeles. Zna li on

baratati pištoljem?"Bosch mi nije htio odgovoriti."Spomenuo je da je išao u vojnu školu", rekao sam, "što znači

da je bio u nekom rodu. Zna li Tappinger koristiti pištolj?""Bio je u pješaštvu." Bosch je objesio glavu, kao da je go-

milanje dokaza upućivalo na njegovu krivicu. "Kada je Taps biomladić od devetnaest ili dvadeset godina, sudjelovao je u

oslobođ

enju Pariza. Nije bio - on nije beznačajan

čovjek.""Nikada nisam rekao da jest. Kakvo je bilo njegovo psihičko

stanje kada je došao k vama u utorak?""Nisam stručnjak za psihička stanja. No, činio se vrlo napetim

i nekako kao da mu je bilo neugodno. Naravno, nismo se vidjeligodinama. I upravo je sišao s autoceste. Ta San Berdooautocesta je zbilja teška - " Sam je prekinuo okolišanje. "Taps sečinio jako potresen, to ne mogu opovrgnuti. Praktično je histeri-

zirao kada sam identificirao Pedra Dominga na slici i rekao muosnovne činjenice o dečku."

"Što je rekao?""Nije rekao skoro ništa. Imao je, mogli biste to tako nazvati,

napad smijeha. Činilo se kako misli da je sve to strašna šala."

33

Bess Tappinger došla je do vrata s trogodišnjim dječakom kojise drţao za njenu suknju. Na sebi je imala poderanu i



izblijedjelu pamučnu haljinu bez rukava, kao da se odjenula zaulogu napuštene ţene. Znoj je tekao niz njeno lice ispod komadatkanine kojeg je svezala oko glave. Kada je lice obrisala nadlak-

ticom, mogao sam vidjeti kako znoj svjetluca pod njenim obri- janim pazuhom."Zašto mi niste rekli da dolazite? Čistim kuću.""To vidim.""Hoćete li mi dati vremena da se otuširam? Sigurno izgledam

grozno.""Zapravo izgledate dobro. Ali nisam došao zbog pogleda. Je

li vaš muţ kod kuće?"

"Ne. Nije." Njezin je glas bio prigušen."Je li na koledţu?""Ne znam. Nećete li ući? Skuhat ću nam kavu. I riješit ću se

ovoga maloga. Danas još nije odspavao."Odvela je dijete koje je protestiralo. Kada se vratila, petnaest

minuta kasnije, okupala se, presvukla haljinu i počešljala svojutamnu gustu kosu.

"Oprostitešto ste

čekali. Morala sam se o

čistiti. Kada god seosjećam loše, dobijem tu strast za čišćenjem." Sjela je na poči-

valjku pokraj mene i dala mi da pomirišem kako je čista."Zbog čega se osjećate loše?"Odjednom, napućila je donju rumenu usnu. "Ne osjećam se

raspoloţenom za razgovor o tome. Jučer sam htjela razgovarati,ali vi niste." Napadno je ustala i stala iznad mene, zgodna i još uvijek drhtava od iščekivanja, kao da bi je tijelo, koje ju je uva-

lilo u brak, sada nekako moglo izbaviti iz njega. "Vi se uopće neţelite zamarati sa mnom."

"Baš suprotno, volio bih ovoga trenutka otići s vama ukrevet."

"Zašto to onda ne učinite?" Nije se pomaknula, ali činilo se da je njeno tijelo postalo samosvjesnije.

"U kući je dijete, i muţ koji samo što se nije vratio s posla."

"Tapsa ne bi bilo briga. Zapravo, mislim da on pokušava do-vesti do toga."



"Zašto bi to činio?""Volio bi vidjeti da se zaljubim u drugoga muškarca - nekoga

tko bi me skinuo njemu s vrata. On je zaljubljen u drugu dje-

vojku. Tako je već

godinama.""Ginny Fablon."Kao da je to ime oslabilo njena koljena, ponovno je sjela po-

kraj mene. "Dakle, znate za nju? Koliko dugo već znate?""Tek od danas.""Ja znam za to od početka.""Tako mi je bilo rečeno."Na brzinu me pogledala sa strane. "Jeste li razgovarali o tome

s Tapsom?""Nisam još. Upravo sam ručao s Allanom Boschom. Ispričao

mi je o određenoj noći prije sedam godina kada ste on i vi i vaš muţ i Ginny zajedno otišli na predstavu."

Kimnula je. "Bila je to Sartreova drama Bez izlaza. Je li vamrekao što sam vidjela?"

"Ne. Ne vjerujem da je znao."

"Tako je, nisam mu rekla. Nisam se mogla prisiliti da mukaţem, ili bilo kome. A nakon nekog vremena stvar koju samvidjela nije se više činila stvarnom. Nekako se stopila s mojimsjećanjem na predstavu, u kojoj se radilo o troje ljudi koji ţive unekoj vrsti bezvremenskog psihološkog pakla.

Sjedila sam pored Tapsa u polutami i čula ga kako ispuštalagane zvukove stenjanja, ili uzdisanja, gotovo kao da je bio po-vrijeđen. Pogledala sam, a ona je drţala svoju ruku na njegovom

- njegovom bedru. Uzdisao je od zadovoljstva.Nisam mogla povjerovati u to, iako sam vidjela. Od toga mi je

toliko pozlilo da sam morala otići odande. Allan Bosch je izašaoza mnom. Ne sjećam se točno što sam mu rekla. Namjerno samod tada izbjegavala susret s njim, od straha da bi me mogaoispitivati o Tapsu."

"Čega ste se bojali?"

"Ne znam. Da, zapravo, znam. Bojala sam se da će, ako ljudisaznaju da je iskvario djevojku, ili je bio iskvaren - bojala sam se



da će izgubiti posao i svaku priliku za posao. Vidjela sam što sedogodilo u Illinoisu, kada smo Taps i ja - " zastala je. "Ali vi neznate o tome."

"Allan Bosch mi je rekao.""Allan je strašan brbljivac." No, činilo se da joj je laknulo štomi ne mora sama pričati o tome. "Pretpostavljam da otadanosim nešto krivnje na svojoj duši. Gotovo sam osjećala daGinny Fablon preuzima moju ulogu. Zbog toga je nisam mrzilaništa manje, ali jezik mi je bio zavezan. Mislim da samposljednjih sedam godina provela skrivajući ljubavnu aferumog muţa, čak i od sebe same. Ali nakon današnjeg dana

prestat ću to činiti.""Što se danas dogodilo?""Zapravo se dogodilo rano jutros, prije zore. Ona je nazvala

ovamo. Spavao je u radnoj sobi, kao što čini već godinama, itamo je preuzeo poziv. Slušala sam na drugom telefonu. Bila jeu panici - hladnoj panici. Rekla je da je uhodite i da neće moćitako još dugo, pogotovo zato što ne zna što se događa. Onda ga

je pitala je li on ubio njenog oca i majku. Rekao je da, naravno,nije: pitanje je bilo smiješno: koji bi on motiv imao za to? Rekla jezato što su znali za njeno dijete, i da je on bio otac."

Bess je govorila vrlo brzo. Sada je zastala s prstima nausnama, slušajući što je upravo rekla.

"Tko im je rekao, Bess?""Ja. Drţala sam jezik za zubima sve do rujna prve godine. To

ljeto kada se rodila moja beba, cura je nestala s vidika, mislila

sam da smo je se riješili. Ali onda se opet pojavila na CercleFrancais. Taps ju je te noći odveo kući - mislim da ju jepokušavao drţati dalje od Cervantesa. Kada se vratio kući,posvađali smo se, kao što sam vam rekla. Imao je drskostioptuţiti me da sam zainteresirana za Cervantesa na isti načinkao on za djevojku. Onda mi je rekao o pobačaju koji je djevojkamorala obaviti. Ja sam bila kriva, samo zato što sam postojala.

Valjda sam trebala pasti na koljena i plakati nad njenomsudbinom.





zaplakao u snu - ali kuća je bila tako tiha da sam mogao čutikako voda kapa u kuhinjskom sudoperu. "Od tada naš je ţivotpoput kampiranja na ledu, na zaleđenom jezeru. Jednom sam to

probala s ocem u Wisconsinu.Č

ovjek počne tanak led zami

šljatičvrstim tlom, iako zna da je ispod njega duboka voda."

Pogledala je dolje na pohabani tepih ispod svojih stopala, kaoda su upravo ispod njega plivala čudovišta. "Pretpostavljam dasam na neki način i ja surađivala s njima, zar ne? Ne znam zaštosam to napravila ili zašto se osjećam kao da jesam. To je bio mojbrak i ona ga je uništavala, ali ja sam nekako ispala iz svegatoga. Bila sam tek jedan gost na vlastitom vjenčanju. Osjećala

sam se kao da to nije bio moj ţivot. Moj ţivot još nije niti počeo."Sjeli smo i slušali kapanje tišine. "Htjeli ste mi ispričati što se

dogodilo kada ste rano jutros otišli u njegovu radnu sobu."Slegnula je ramenima. "Mrzim i pomisliti na to. Taps je sjedio

za svojim stolom s pištoljem u ruci. Izgledao je tako mršavo izastrašujuće, onako kako ljudi izgledaju kada se spremajuumrijeti. Bojala sam se da će se ubiti i otišla sam k njemu te

zatraţila da mi preda pi

štolj. Bilo je to gotovo kao ponavljanjeonog događaja koji se odigrao one noći kada smo začeli

malenoga. I bio je to isti pištolj.""Ne razumijem."Rekla je: "Prije četiri godine kupila sam pištolj s namjerom da

se ubijem. Bio je to rabljeni revolver kojeg sam našla u zalaga-onici. Taps je jednu večer za drugom provodio negdje vani sdjevojkom, pretvarajući se da ima instrukcije, i to jednostavno

više nisam mogla podnositi. Odlučila sam uništiti sve troje.""Pištoljem?""Pištolj je bio samo za mene. Prije nego sam ga upotrijebila,

nazvala sam gospođu Fablon i rekla joj što ću napraviti i zašto.Ona je znala za aferu, naravno, ali nije znala tko je muškarac.Pretpostavljala je da je Taps samo Ginnyn mentor, neka vrstaočinske figure u pozadini.

U svakom slučaju, stupila je u kontakt s Tapsom, gdje god daga je našla, i on je dojurio kući i oduzeo mi pištolj. Bilo mije



drago. Nisam ga ţeljela upotrijebiti. Čak sam se uspjela uvjeritida me Taps voli. Ali sve što je on imao na umu bilo je izbjega-vanje skandala - još jednog skandala.

Gospođ

a Fablon ga nijeţ

eljela, takođ

er. Natjerala je Ginny danapusti koledţ i ode raditi u neku kliniku blizu bolnice. Nekosam vrijeme mislila da je ta afera završena. Bila sam ponovnotrudna, s našim trećim djetetom, i Taps me nikada ne bi ostavio,obećao je da neće. Rekao je da je moj samoubilački pištolj baciou ocean.

Ali lagao je. Zadrţao ga je sve ove godine. Kada sam mu ga jutros pokušala oduzeti, okrenuo ga je prema meni. Rekao je da

sam zasluţila umrijeti zato što sam izgovorila vulgarnu riječ pred Ginny. Ona je bila apsolutno čista i divna, rekao je. Ali ona je prljava ţabetina.

Skinula sam svoju spavaćicu, ne znam točno zašto, samo samţeljela da me vidi. Rekao je da moje tijelo izgleda kao licemuškarca, dugačko, jadno lice s ruţičastim optuţujućim očima inosom bez nosa i smiješnom malom bradom." Njene ruke

pomaknule su se s grudi do predjela pupka, zatim niţ

e dosredišnjice njenoga tijela."Naredio mi je da izađem i da će me ubiti ako mu se ikada po-

novno tako pokaţem u njegovoj privatnoj sobi. Vratila sam senatrag u kuću. Djeca su još uvijek spavala. Još nije bila zora.Sjela sam i gledala kako sviće. Neko vrijeme nakon svanuća čulasam da je izašao i odvezao se u svom Fiatu. Odvela sam djecu uškolu i onda sam počela čistiti. Čistim od tada."

"Kaţete da nije u koledţu?""Ne. Nazvali su jutros iz dekanovog ureda i pitali je li bole-

stan. Rekla sam da jest.""Je li ponio revolver sa sobom?""Ne znam. Nisam bila u radnoj sobi i ne namjeravam ulaziti u

nju. Morat će ostati prljava."Na brzinu sam pretraţio radnu sobu. Ni traga pištolju. U

njegovoj ladici pronašao sam dvadesetak verzija uvodne stra-nice Tappingerove knjige o francuskim utjecajima na Stephena



Cranea. Najnovija verzija, na kojoj je Tappinger radio kada samga prvi put posjetio u ponedjeljak, leţala je na vrhu stola.

"Stephen Crane", tako je počinjala, "ţivio je kao bog u di-

jamantnom gradu svog uma. Gdje je pronašao prototip takvogagrada? U Ateni, tom mramornom primjeru savršenstva, ili u

superiornom otisku kojeg nam je Augustin ostavio unasljedstvo u svom Civitas Def! Ili je to bio Pariz, gradumjetnosti? Moţda je gledao na tijelo kurve sa snaţnimsaţaljenjem Manetova Olimpa. Moţda je svjetlosni gradnjegovog uma bio izveden iz blata Corinih butina."

Meni je to sve zvučalo kao puko blebetanje. No dalo je naslu-

titi da se Tappinger slamao i da se slamao još otkada sam prviput ušao u njegovu sobu.

Pored beznadnog rukopisa leţala je gruba skica onih pet pi-tanja koja je smislio za Martela:

1. Tko je napisao Les Liaisons, stare i nove?2. Hypocrite lecteur..3. Tko je vjerovao da je Dreyfus kriv?

4. Gdje Descartes stavlja dušu? (hipofiza)5. Tko je Jeana Geneta izbavio iz zatvora?

Dok sam gledao u pitanja redom kojim su padala na pametprofesora Tappingera, shvatio sam njihovo osobno značenje. Onih je iskoristio, moţda nesvjesno, da progovori o stvarima kojesu ga proganjale prema rubu: opasne seksualne veze, licemjerje,krivnja i zatvor, ljudska duša zarobljena u ţlijezdi.

Ako su se meni ta pitanja činila čudno jednostranima, to je

bilo zbog toga što su ujedno bila i odgovori, sastavljeni nekimTappingerovim kodom moralnog i emotivnog sukoba.

Sjetio sam se, uz lagani šok, da je odgovor na peto pitanje bioSartre, i pitao sam se je li se to, u Tappingerovom čudnomakademskom kodu, odnosilo na noć na predstavi prije sedamgodina.





zajedno su ih otvorili. Imao je crvene oči i ţuto lice. Ona jedrhtala.

"Moţda ga vi moţete natjerati da prestane pričati", rekla je.

"Priča ve

ćsatima i satima.""O čemu?"

"Zabranjujem ti da kaţeš." Tappingerov glas bio je promukaoi neprirodan. "Idite", rekao mi je.

"Molim vas, nemojte", ona je zavapila. "Bojim ga se. On jeubio Roya i ostale. O tome priča čitav dan - o svim razlozimazbog kojih je morao ubiti Roya. I nastavlja navoditi noverazloge, poput onoga da je vidio Roya kako kleči kraj bazena i

pokušava oprati svoje krvavo lice, i onda se saţalio nad njim igurnuo ga unutra. To je razlog eutanazije. Tu je onda isvetac-i-zvijer-razlog: Roy me gurao u ruke gospodinaKetchela i nešto se moralo poduzeti da se to zaustavi."

Njezin glas bio je divlji i podrugljiv. Tappinger se trgnuo odnjega. "Ne smiješ me ismijavati."

"Ovo je ismijavanje?" okrenula se prema meni. "Pravi razlog

bio je vrlo jednostavan. Sinoć

ste ga pogodili. Ja sam bila trudnas njim i Roy je nekako saznao da je Tappinger bio otac mogdjeteta."

"Vi ste mi dali vjerovati da je to bio Peter.""Znam da jesam. Više neću štititi Tapsa." On je hvatao zrak

kao da je sve do sada zadrţavao svoj dah. "Ne smiješ takogovoriti. Netko bi te mogao čuti. Zašto ne uđemo unutra?"

"Meni se sviđa ovdje."

Još se čvršće ukopala na ulaznim vratima. On se bojao otići.Morao je čuti što ima za reći.

"Što ste radili te noći u Teniskom klubu, profesore?"Njegove su oči brzo mijenjale smjerove, a zatim se ukočile.

"Tamo sam otišao iz pukih profesionalnih razloga. GospođicaFablon bila je moj student od veljače. Odrţavao sam konzulta-cije, a ona mi se povjeravala."

"Nisam", rekla je.



Nastavio je plesti svoju mreţu riječima, kao da mu je ona bila jedini spas da ne padne u ponor ispod njega: "Povjerila mi je daće je njen otac, uz pomoć stipendije gospodina Ketchela, poslati

uškolu u

Švicarsku. Mislio sam da bi im moj savjet kao odgoji-telja mogao biti koristan i otišao sam u klub ponuditi im ga.

Tamo sam stigao prekasno da bih bio od neke koristi. Vidiosam gospodina Fablona kako tetura preko travnjaka, i kada sammu se obratio, on me nije prepoznao. Spotaknuo se na rub ba-zena, očito je pokušavao oprati lice koje je krvarilo, i prije negosam se snašao, upao je unutra. Nisam neki plivač, ali pokušao



sam ga dohvatiti i izvući van čakijom, štapom kojeg koriste utim slučajevima, s kukom na jednom svom kraju - "

"Misliš reći", rekla je, "iskoristio si ga da ga njime drţiš pod

vodom.""To je smiješna optuţba. Zašto je stalno ponavljaš?""Francis mi je neku večer ispričao što je vidio svojim očima.

Tada mu nisam vjerovala - mislila sam da to izmišlja iz ljubo-more. Ali sada mu vjerujem. On te vidio kako si gurnuo Roya ubazen i drţao ga čakijom pod vodom."

"Ako je bio tamo, zašto se nije umiješao?" sitničavo je rekaoTappinger. "Zašto to nije prijavio?"

"Ne znam." Pogledala je u sunce koje je zalazilo iznad mene,kao da bi je moglo napustiti, ostaviti je u hladnom mraku. "Imamnogo stvari koje ne razumijem."

"Jeste li o nekima od njih razgovarali sa svojom majkom uponedjeljak navečer?"

"O nekima od njih jesam. Pitala sam je da li bi mogla bitiistina da je Taps utopio Roya u bazenu. Nisam trebala, pretpo-

stavljam. Ideja ju je izbacila iz takta.""Znam da jest. Razgovarao sam s njom nakon što ste otišli. Inakon što je telefonski razgovarala s Tappingerom. To je bionjen zadnji razgovor. On je došao ovamo i ubio je."

On je bez uvjerljivosti rekao: "Nisam.""Da, jesi, Taps." Njezin je glas bio kao iz groba. "Ti si je ubio, i

onda si sutradan došao u Brentwood i ubio Francisa.""Ali nisam imao razloga da ubijem ikoga od njih." U nje-

govom je poricanju bila upitna nota."Imao si pregršt razloga.""Koje?" uputio sam pitanje oboma.Okrenuli su se i pogledali jedno drugo kao da je svaki osjećao

da onaj drugi posjeduje odgovor, višestruki odgovor. Bio samosupnut neobičnom sličnošću između njih dvoje, usprkos razli-kama u spolu i godinama. Bili su gotovo iste visine i teţine i

imali su iste fine, pravilne crte lica. Mogli su biti brat i sestra.Volio bih da su bili.



"Koji su bili razlozi za ubojstvo Martela?" upitao sam.Nastavili su gledati jedno drugoga u lice, kao da je svaki bio

lik iz sna kojeg je trebalo rastumačiti u snu onoga drugoga.

"Bio si ljubomoran na Francisa, nisi li?" Ginny je napokonrekla."To je besmisleno.""Onda si ti besmislen, zato što si ti taj koji je to prvi spo-

menuo. Htio si da otkaţem čitavu stvar."Rekao sam: "Kakva je to čitava stvar bila?"Nitko od njih dvoje nije progovorio. Gledali su me s nekom

vrstom srama, kao djeca uhvaćena u zabranjenoj igri. Rekao

sam:"Htjeli ste ga ubiti i naslijediti njegov novac, zar ne? Ali vara-

lica uvijek nadmudri varalicu. Bili ste toliko puni vlastitih snovada ste povjerovali u njegove priče. Niste znali niti marili što jenjegov novac pronevjeren i što potječe od utaje poreza."

"To nije istina", rekla je Ginny. "Francis mi je ispričao čitavupriču prošloga vikenda. Istina je da je počeo kao siromah u

Panami. Ali bio je izravan potomak sir Francisa Drakea prekosvoje majke, i imao je zemljovid koji je bio prenošen kroz nara-štaje obitelji i koji je pokazivao lokaciju Drakeovog zakopanogblaga. Francis je našao blago, preko milijun dolara vrijednoperuansko zlato, na obali Paname blizu Nombre de Dios."

Nisam joj se suprotstavio. Više nije bilo vaţno u što ona vje-ruje ili tvrdi da je vjerovala.

"I nije istina", nastavila je, "da smo ga planirali ubiti, njega ili

bilo koga drugoga. Originalni je plan bio da se udam za Petera.Trebala sam se jednostavno razvesti od njega i dobiti novac,tako da bismo ja i Taps mogli otići - "

On je odmahivao glavom u brzim kratkim lukovima. Kosamu je šuštala kao u neke ţene.

"Otići i studirati u Europi?" upitao sam."Da. Taps je mislio da bi, ako se vrati u Francusku, mogao

napisati svoju knjigu. Pokušavao je započeti s pisanjem već go-dinama. Ja sam bila sve očajnija. Postalo je tako otrcano, vođenje





Tresao se, kao da ga je njena hladnoća zarazila. "Ne smiješ tako govoriti, Ginny."

"Zato što si tako sensitif?" Ti si osjećajan koliko i pobješnjeli

pas. Sumnjam da si svjestan svojih postupaka više odpobješnjelog psa."

l k k đ b

Documents

MacDonald Ross - Crni Novac