254

Melanie Raabe - Slučaj

Embed Size (px)

DESCRIPTION

 

Citation preview

Page 1: Melanie Raabe - Slučaj
Page 2: Melanie Raabe - Slučaj

»Hipnotički triler koji potpuno obuzima čitatelja.«

Elle

»Briljantno osmi:ljen zaplet odlično je razrije:en. Originalno i brutalno, ali ujedno nježno i lirski.«

Dead Good Books

»Unutarnji svijet glavne junakinje, katkada na rubu

snoviđenja i fantazmagorije, prikazan je maestralno... Vrhunski užitak za sve ljubitelje pametno napisanog

psiholo:kog trilera.« Ian Hamilton

»Ovo je literarni fenomen!« Mia

»Superiorni psiholo:ki triler koji će vas začarati. Ne preporučuje se osjetljivijim osobama.« AR

Page 3: Melanie Raabe - Slučaj

MELANIE RAABE

SLUČAJ Preveo s njemačkoga

Boris Perić

Page 4: Melanie Raabe - Slučaj

.

JA NISAM OD OVOGA SVIJETA.

Tako bar govore ljudi. Kao da postoji samo jedan svijet.

Stojim u svojoj velikoj, praznoj blagovaonici, u kojoj nikad ne blagujem, i gledam

kroz prozor. Prostorija se nalazi u prizemlju, kroz veliki stakleni zid pruža se pogled na livadu iza moje kuće i rub nedaleke :ume. Katkada tamo mogu promatrati srne. Pa čak i lisice.

Jesen je i dok gledam kroz prozor, čini mi se kao da sam se zagledala u zrcalo.

Kre:endo boja, snažan jesenji vjetar koji nji:e stabla, savija im grane, a neke i lomi. Dan je dramatičan i lijep. Izgleda kao da je i sama priroda osjetila da se nečemu neumitno primiče kraj. Jo: jedanput se osovila na noge, iz sve snage, svim svojim bojama. Uskoro

će se sasvim primiriti ispred moga prozora. Prozračnu sunčevu svjetlost prvo će zamijeniti vlažnjikavo, magličasto sivilo, a potom reska, zveckava zimska bjelina. Ljudi koji će mi dolaziti u posjet - moja asistentica, moj nakladnik i moja agentica, jer vi:e ih zapravo i nema - žalit će se na vlagu i studen. Na činjenicu da obamrlih prstiju prvo moraju sastrugati inje s vjetrobrana automobila, prije nego :to se uopće mogu otisnuti na put. Na činjenicu da je vani jo: mračno kad ujutro napu:taju stanove, a kad se

navečer vraćaju kući, odavna se već spustila večer. Za mene sve te stvari nisu ni od kakva značaja. U mom svijetu i ljeto i zima imaju temperaturu točno , stupnja. U mom svijetu uvijek je dan, a nikada noć. Ovdje nema ki:e, nema snijega, nema prstiju

otupjelih od hladnoće. U mom svijetu postoji samo jedno godi:nje doba, a ja za njega jo: nisam prona:la odgovarajuće ime.

Ova vila moj je svijet, moja zemaljska kugla. Soba s kaminom moja je Azija,

biblioteka je moja Europa, kuhinja moja Afrika. Sjeverna Amerika nalazi se u mojoj

radnoj sobi. Moja spavaća soba je Južna Amerika, a Australija i Oceanija nalaze se vani, na mojoj terasi. Udaljeni su svega nekoliko koraka, ali zapravo sasvim nedostupni.

Page 5: Melanie Raabe - Slučaj

Jedanaest godina ja već nisam napustila kuću. Razlozi tome mogu se pronaći posvuda u tisku, premda neke publikacije

zgodimice znaju i pretjerivati. Ja sam bolesna, da, to je istina. Ne mogu napustiti kuću, to je također točno. Ali nisam prisiljena živjeti u mrklome mraku, a ne spavam ni u :atoru u koji bi se upuhivao kisik. Podno:ljiv je to život, bez daljnjega. Sve u njemu uredno je i uređeno. Vrijeme je rijeka, silna i nježna, rijeka kojoj se mogu prepustiti i dati joj da me ponese. Samo Bukowski tu i tamo znade unijeti nereda u taj moj svijet, recimo,

kad se vani dosita izludovao na ki:om opranim livadama i donio sa sobom u kuću malo blatnjave zemlje na :apama i pokoju kapljicu vode na krznu. Obožavam prolaziti rukom kroz njegovo gusto, ku:travo krzno i osjetiti njegovu mokrinu na vlastitoj koži. Obožavam prljave tragove onog drugog, meni nedostupnog svijeta, :to ih Bukowski ostavlja na pločicama i parketu. U mom svijetu nema stabala i cvjetnih livada, nema

kunića, a nema ni sunčeva sjaja. Cvrkutanje ptica dopire s magnetofonske trake, a sunce iz solarija u mom podrumu. Moj svijet nije prostran i prozračan, ali moj svijet je siguran. U svakom slučaju, tako sam mislila.

Page 6: Melanie Raabe - Slučaj

.

BIO JE UTORAK, kada se dogodio potres. Nije bilo nikakvih malih potresanja tla koji bi ga

najavili. Ničeg :to bi me bilo kadro upozoriti.

Ba: sam putovala po Italiji. Često putujem svijetom. Najlak:e mi je obilaziti zemlje i krajeve u kojima sam nekoć zaista bila, a u Italiju sam odlazila često. I tako se s vremena na vrijeme vraćam onamo.

Italija je lijepa, ali u isti mah i opasna zemlja, jer me u mnogočemu podsjeća na moju sestru.

Na Anu, koja je Italiju zavoljela mnogo prije nego :to će je prvi put posjetiti. Koja je kao dijete nabavila tečaj talijanskog jezika i preslu:avala kasete dok se nisu načisto izlizale i raspale. Na Anu, koja je kao tinejdžerica svojom vespom, za koju bija:e tako mukotrpno :tedjela, jurila cestama na:eg njemačkog rodnog grada toliko smiono i vratolomno kao da vijuga uskim rimskim uličicama.

Italija me podsjeća na moju sestru i na to kako su stvari izgledale nekoć, prije nego :to se nad mojim svijetom nadvila tama. Neprestance poku:avam raspr:iti misli o Ani, ali one su ljepljive poput staromodne muholovke. I za njih će se neumitno zalijepiti druge, jo: mračnije misli.

Svejedno, odlučila sam se za Italiju. Čitavih tjedan dana provela sam povučena u polumrak triju gostinskih soba, nanizanih jedna do druge na gornjem katu kuće, soba koje nikada ne koristim i samo rijetko ulazim u njih, ali sad sam ih, eto, proglasila

Italijom. Pu:tala sam prigodnu glazbu, odgledala mnoge talijanske filmove,

zadubljivala se u dokumentarce o zemlji i ljudima. Posvuda sam razbacala ilustrirane

časopise i knjige, te iz dana u dan od jednog poduzeća za dostavu hrane, :to mu

specijalno bijah povjerila zadaću njihova pripremanja, naručivala specijalitete iz različitih talijanskih regija. A tek vino! O, kakvo vino! Ono je moju Italiju zamalo učinilo pravom.

Page 7: Melanie Raabe - Slučaj

Hodam rimskim uličicama u potrazi za jednim sasvim posebnim restoranom. Zrak u gradu zagu:ljiv je i vreo, a ja sam već prilično iscrpljena od hodanja. Iscrpljuje me neprestano plivanje protiv struje turista, iscrpljuje me odbijanje ponuda bezbrojnih

uličnih prodavača, iscrpljuje me ljepota koja me okružuje, ljepota, koju sam upijala u velikim gutljajima. Iznenađuju me boje. Sivo nebo objesilo se nisko nad vječnim gradom, a ispod njega tromo protječe zelena voda Tibera.

Sigurno sam u nekom trenutku utonula u san, jer kad sam se probudila, dokumentarac

o antičkom Rimu, :to sam ga sa zanimanjem gledala, odavna je zavr:io. Zbunjeno dolazim k sebi. Ne mogu se prisjetiti nikakva sna, ali ni povratak u stvarnost ne pada

mi lako.

Danas sanjam samo rijetko. Tijekom prvih godina nakon :to sam se povukla iz stvarnog svijeta, sanjala sam intenzivnije nego ikada prije. Kao da mi je mozak noću

nastojao nadoknaditi manjak novih impulsa i sadržaja od kojeg je patio danju. Smi:ljao je za mene naj:arenije pustolovine, tropske pra:ume pune životinja koje govore, gradove sagrađene od raznobojna stakla, nastanjene čudesnim ljudima koji svi redom posjeduju čarobne moći. Moji snovi uvijek bi započinjali svijetlo, vedro i prozračno, ali bi prije ili poslije stali zadobivati boju bugačice uronjene u crno mastilo, isprva gotovo neopazice, a onda sve jače i izraženije. U tropskoj pra:umi li:će bi otpadalo s drveća, a životinje bi u:utjele i zanijemjele. Šareno staklo iznenada bi postalo o:tro poput o:trice noža, ljudi bi se sjekli i rezali na njegovim rubovima, a nebo nad gradom zacrnilo bi se

poput zrelih kupina. Prije ili poslije odnekud bi se pojavilo i - ono. Čudovi:te. Monstrum. Katkada samo kao nejasan osjećaj ugroze, :to ga ne bih uspjela pravo ni shvatiti, a katkada i na rubovima moga vidnog polja, kao mutan obris u tami. Katkada

bi me pratilo, pa bih se prestravljeno dala u trk i pazila da se slučajno ne okrenem prema njemu, jer prizor njegova lica nikako ne bih mogla podnijeti, čak ni u snu. Jer kad bih se zagledala tom čudovi:tu ravno u lice, ja bih umrla. I to svaki put, bez iznimke. Umrla bih i probudila se, boreći se za zrak i grcajući poput utopljenice. I onda, tijekom prvih godina samovanja, kad bi me snovi jo: znali salijetati, bilo bi mi te:ko raspr:iti crne noćne misli, koje se spu:tahu na moju postelju poput kre:tavih vrana. I tu naprosto ne bih mogla postupiti drukčije. Ma koliko mi prisjećanje zadavalo boli - u tim

trenucima mislila sam na nju, na svoju sestru.

Noćas nema snova, prema tome, nema ni čudovi:ta, a ja se svejedno osjećam poti:teno i tjeskobno. Glavom mi se prolama odjek jedne rečenice, čije značenje ne uspijevam pravo ni dokučiti. Tu je neki glas. Trepćem slijepljenih očnih kapaka, zamjećujem da mi je desna ruka utrnula, obamrla, sti:ćem je, masiram, poku:avam joj ponovno utisnuti

Page 8: Melanie Raabe - Slučaj

život. Televizor jo: radi, a iz njega dopire i glas koji se uvukao u galeriju mojih snoviđenja i na kraju me grubo prenuo iz sna.

Mu:ki je to glas, hladan, profesionalan i neutralan poput svih glasova na tim

informativnim kanalima, koji katkada emitiraju lijepe dokumentarne filmove, koje

toliko volim. Pridižem se u krevetu, napipavam daljinski upravljač, ali ga isprva ne uspijevam pronaći. Moj krevet je ogroman, moj krevet je more, toliko jastuka, ponjava i pokrivača, toliko knjiga i uz njih čitav arsenal daljinskih upravljača jedan za televizor kao takav, jedan za televizijski prijamnik, po jedan za DVD-player i dva blu-ray-playera,

koji mogu reproducirati različite elektroničke formate, jedan za ozvučenje, jedan za

DVD-snimač i jo: jedan za stari VHS-uređaj. Rezignirano frkćem, spikerov glas obavje:tava me o stanju na Bliskom istoku, o kojem ne želim znati ni:ta, ne sada, ne danas, zaboga, pa ja sam na odmoru, ja sam u Italiji i silno sam se radovala tom

putovanju!

Već je kasno. Činjenice stvarnog svijeta o kojima izvje:tava spikerov glas, svi ratovi, katastrofe, grozote, :to bi ih tako rado bila isključila na nekoliko dana, prodrli su u moju svijest i oduzeli mi rekordnom brzinom svu lakoću postojanja. Nestalo je

osjećaja Italije, putovanje se rasprsnulo poput mjehura od sapunice. Sutra ujutro vratit ću se u svoju istinsku spavaću sobu i spremiti sve talijanske stvari. Trljam oči, svjetlina televizorskog ekrana nanosi mi bol. Spiker je napustio Bliski istok i sad govori o

unutarnjopolitičkim temama. Rezignirano ga promatram. Moje umorne oči pune se suzama. Sad je čovjek zavr:io s izno:enjem svojeg teksta, pa slijedi uključivanje uživo iz Berlina. Reporter stoji ispred zgrade Saveznog parlamenta, koja se veličanstveno i

prkosno uzdiže u tami, i pripovijeda ne:to o kancelarkinom posljednjem putovanju u

inozemstvo.

Moj pogled se izo:trava. Prepadam se, trepćem. Ne ide mi u glavu. Ali ja ga vidim! Tu je, preda mnom! Zbunjeno odmahujem glavom. To ne može biti, to naprosto

ne može biti. Ne vjerujem vlastitim očima, pa ponovno trepćem, naglo, kao da bih na taj način mogla otjerati sliku, ali ni:ta se ne mijenja. Moj mozak misli ne, to nije moguće. Ali moja osjetila znaju da je istina. O, Bože!

Moj svijet podrhtava. Ne razumijem :to se to događa oko mene, ali podrhtava mi i krevet, a police s knjigama se tresu i naposljetku uru:avaju. Slike padaju sa zidova, staklo se rasprskava, a na stropu nastaju pukotine, isprva tanke poput vlasi kose, potom

debele kao prst. Zidovi se uru:avaju, buka je neopisiva, a svejedno vlada ti:ina, savr:ena ti:ina.

Moj svijet pretvorio se u prah i pepeo. Sjedim na krevetu usred ru:evina, zabuljena u televizor. Ja sam otvorena rana. Ja sam miris sirova mesa. Širom sam

razjapljena. U glavi mi sijeva, bolno, jarko, prodorno. Moje vidno polje boji se u crveno,

hvatam se za srce, sve mi se okreće pred očima, a svijest mi treperi, znam :to je to, taj sirovi, crveni osjećaj, uhvatio me je napad panike, hiperventiliram, svako malo ću

Page 9: Melanie Raabe - Slučaj

izgubiti svijest, nadam se da ću izgubiti svijest. Ta slika, to lice, ja to vi:e ne mogu podnijeti. Želim skrenuti pogled, ali to vi:e nije moguće, jer osjećam da sam se sva skamenila. Ne želim vi:e gledati, ali moram, ne mogu drukčije, pogled mi je uperen u televizor i ja ga ne mogu odvratiti, ne, ne mogu, oči su mi :irom razrogačene i ja buljim u njega, u čudovi:te iz svojih snova i poku:avam se probuditi, napokon se probuditi. Umrijeti i potom se probuditi, kao :to to uvijek radim kad u snu pred sobom ugledam čudovi:te.

Ali ja sam već budna.

Page 10: Melanie Raabe - Slučaj

.

SLJEDEĆEG JUTRA IZVUKLA SAM SE iz noća:njih ru:evina i ponovno se sastavila, komad po komad.

Moje ime je Linda Conrads. Po zanimanju sam spisateljica. Svake godine

discipliniram se napisati jednu knjigu. Moje knjige su veoma uspje:ne. Imućna sam. Ili, točnije rečeno imam novaca.

Trideset i osam mi je godina. Bolesna sam. Mediji spekuliraju o nekoj

misterioznoj bolesti, koja mi brani da budem vani i slobodno se krećem. Pro:lo je vi:e od deset godina otkako sam posljednji put napustila kuću.

Imam obitelj. Odnosno, bolje rečeno imam roditelje. Svoje roditelje već godinama nisam vidjela. Ne posjećuju me. Ja njih ne mogu posjetiti. A i rijetko kad se čujemo telefonom.

Postoji jedna stvar na koju ne mislim rado. Dodu:e, nemoguće mi je ne misliti na

nju. A ta stvar ima veze s mojom sestrom. Pro:lo je otad već dosta vremena. Voljela sam svoju sestru. Moja sestra zvala se Ana. Moja sestra sad je mrtva. Moja sestra bila je tri

godine mlađa od mene. Moja sestra umrla je prije dvanaest godina. Moja sestra nije

umrla samo tako. Moja sestra je ubijena. Prije dvanaest godina moja sestra je ubijena, a

ja sam je prona:la mrtvu. Ja sam vidjela njezinog ubojicu kako bježi. Vidjela sam ubojičino lice. Da, ubojica mi je okrenuo lice, a onda je pobjegao. Ne znam za:to je pobjegao. Ne znam za:to nije napao i mene. Znam samo da je moja sestra danas mrtva, a ja nisam.

Moja terapeutkinja smatra da sam u velikoj mjeri traumatizirana.

To je moj život, to sam ja. Zapravo ne želim ni razmi:ljati o tome. Pridižem se, prebacujem noge preko ruba kreveta, ustajem. U svakom slučaju, to

sam naumila, ali ne uspijevam se pomaknuti ni centimetra. Pitam se jesam li možda paralizirana. Ne osjećam snagu u rukama i nogama. Poku:avam jo: jedanput, ali čini mi

Page 11: Melanie Raabe - Slučaj

se da slaba:ne zapovijedi mojeg mozga ne dopiru do mojih udova. Možda bi bilo u redu da jo: koji trenutak ostanem u krevetu. Jutro je, ali na mene ne čeka ni:ta osim moje velike, prazne kuće. Odustajem od bilo kakvog daljnjeg naprezanja. Tijelo mi se čini nekako neuobičajeno te:ko. Jo: malo ležim, ali ne zapadam ponovno u san. Sljedeći pogled :to ga bacam na budilicu, koja stoji na drvenom noćnom ormariću pokraj moga kreveta, otkriva mi da je pro:lo punih :est sati. To me čudi, jer to nikako nije dobro. Što

vrijeme brže protječe, to će se brže ponovno spustiti noć, a ja se bojim noći, unatoč svim svjetiljkama u kući. Nakon nekoliko bezuspje:nih poku:aja ipak uspijevam natjerati svoje tijelo da ode u kupaonicu, a potom i da se stubama spusti u prizemlje. Ekspedicija

je to nakraj svijeta. Bukowski mi sretan juri ususret i veselo ma:e repom. Hranim ga, punim mu zdjelicu vodom, pu:tam ga van da se malo istrči. Gledam ga kroz veliko prozorsko staklo, prisjećam se da me obično usrećuje gledati ga kako se igra, skače i trči, ali sad ne osjećam ni:ta. Želim samo da se brzo vrati, ne bih li se mogla vratiti u krevet.

Zviždim za njim, ali on je sad mala, skakutava točkica na rubu :ume i ne može me čuti. Ako se ne bi vratio dobrovoljno, ja ne bih mogla učiniti ni:ta. Ali on se svaki put vrati. K

meni, u moj mali svijet. Tako i danas. Skače po meni, rado bi da se poigram s njim, ali ne mogu. Razočaran odustaje.

Žao mi je, prijatelju.

Sklupčao se na svom omiljenom mjestu u kuhinji i žalosno me promatra svojim psećim očima. Okrećem se i odlazim u spavaću sobu. Tamo smjesta ponovno liježem u krevet, osjećam se slabo, propusno.

Prije tame, prije mojeg povlačenja u osamu, kad sam bila snažna i živjela u stvarnom svijetu, tako jadno bih se osjećala samo kad bi me uhvatila snažna gripa. Ali mene sad

ne hvata nikakva gripa. Hvata me depresija - kao i uvijek kad moram misliti na Anu i

sve :to se tada dogodilo, a to inače pomno izbjegavam. Toliko dugo uspjela sam živjeti mirno i potiskivati svaku pomisao na svoju

sestru. Ali sad se iznenada sve vratilo. I koliko god da je vremena pro:lo od njezine prerane smrti - rana se nije zatvorila. Vrijeme je nadriliječnik.

Znam da bih trebala poduzeti ne:to, dok ne bude prekasno, dok sasvim ne upadnem u poguban vrtlog depresije, koji me vuče u dubinu, u crnilo. Znam da bih

mogla razgovarati s liječnikom, da bi mi on mogao ne:to prepisati, ali ne mogu se natjerati da to učinim. Takav napor čini mi se nevjerojatno velik. Naposljetku, svejedno mi je. Onda naprosto patim od depresije. Mogla bih zauvijek ostati ovdje u krevetu. A i

ne bi bio nikakve razlike. Ako ne mogu napu:tati kuću, za:to bih uopće morala napu:tati ovu spavaću sobu? Ili ovaj krevet? Ili mjesto na kojem upravo ležim? Dan prolazi i noć polagano zauzima njegovo mjesto.

Page 12: Melanie Raabe - Slučaj

Pada mi na pamet da bih mogla nazvati nekoga. Možda Norberta. On bi do:ao. On ne samo da mi je nakladnik, nas dvoje smo i prijatelji. Kad bih samo mogla pomicati

mi:iće lica, nasmije:ila bih se pri pomisli na Norberta. Prisjećam se na:ega posljednjeg susreta. Sjedili smo u kuhinji, ja sam nam kuhala :pagete s bolognese umakom koji sam

pripremila sama, a Norbert mi je pričao o svom odmoru u južnoj Francuskoj, o događajima iz nakladničke kuće, o najnovijim ludorijama svoje supruge. Norbert je prekrasan, glasan, zabavan, prepun zanimljivih priča. Njegov smijeh najbolji je na svijetu. Najbolji na oba svijeta, da budem točnija.

Norbert me je nazvao svojim ekstremofilom. Kad mi je to rekao prvi put, morala

sam izguglati taj pojam. I ostala sam zaprepa:tena koliko je bio u pravu. Ekstremofili su

organizmi koji su se prilagodili ekstremnim uvjetima i na taj način mogu preživjeti u uvjetima sasvim nepogodnim za život. Na silnoj vrućini ili na ekstremnoj hladnoći. U potpunoj tami. U ozračenoj okolini. U kiselini. Ili naprosto, a bit će da je Norbert mislio

upravo na taj detalj, u gotovo potpunoj izolaciji. Ekstremofil. Volim tu riječ i volim kad me tako zove. Zvuči kao da sam sve ovo odabrala sama. Kao da volim živjeti na tako ekstreman način. Kao da imam mogućnost izbora.

Trenutačno mogu birati samo hoću li ležati na lijevoj ili desnoj strani, na leđima ili na trbuhu. Prolazi dan ili dva. Trudim se koliko god mogu ne misliti ni na :to. U nekom trenutku ustajem, prilazim policama s knjigama koje rube :iroke zidove moje spavaće sobe, izvlačim nekoliko svezaka, slažem ih na krevetu, stavljam svoj najdraži album Billie Holiday da se ponavlja u beskonačnost i ponovno se zavlačim pod pokrivač. Slu:am, listam i čitam, sve dok me ne počinju boljeti oči, a glazba me smek:ava poput vrele kupke. Ne želim vi:e čitati, rado bih pogledala neki film, ali ne usuđujem se uključiti televizor. Naprosto se ne usuđujem.

Začuv:i korake, prepala sam se. Billie vi:e ne pjeva, u nekom trenutku u:utkala sam njen žalosni glas s pomoću jednog od svojih daljinskih upravljača. Tko je to? Sad, u

gluho doba noći? Za:to moj pas nije zalajao ? Htjela bih se pridići, posegnuti za nečime čime bih se mogla braniti, sakriti se, učiniti bilo :to, ali ja naprosto ostajem ležati, dok mi dah divlja, a oči su mi :irom otvorene. Netko kuca na ulazna vrata. Ne govorim

ni:ta. - Halo? - dovikuje neki glas. Nije mi poznat.

Vrata se otvaraju, ja jecam, ispu:tam oslabjelu verziju krika. To je Charlotta, moja asistentica. Naravno da poznajem njezin glas, bio je to samo moj strah, koji ga je tako

čudesno izobličio. Charlotta dolazi dvaput tjedno, odlazi mi u nabavke, odnosi moja pisma na po:tu i čini sve :to treba. Moja plaćena veza s vanjskim svijetom. Sad neodlučno stoji na dovratku.

- Je li sve u redu?

Page 13: Melanie Raabe - Slučaj

Moje misli iznova se slažu. Ne može biti noć, ako je Charlotta ovdje. Mora da sam

dugo ležala u krevetu. - Sorry :to sam banula samo tako, ali kako niste reagirali na moje zvonjenje,

zabrinula sam se i otključala vrata. Zvonjenje? Ne sjećam se da bi mi ikakav zvuk bio prodro u san, pa ni zvonce.

Nakon svih tih godina ponovno sam počela sanjati! - Osjećam se malo boležljivo - odgovaram. - Duboko sam spavala, pa nisam čula

da ste zvonili. Oprostite.

Malo se stidim, jer se ne uspijevam čak ni uspraviti u krevetu, pa samo ostajem ležati. Charlotta djeluje uznemireno, :to me čudi, jer nju se ne može tek tako izbaciti iz takta. Upravo zbog toga sam je bila i odabrala. Charlotta je mlađa od mene, mislim da je u kasnim dvadesetima. Ona obavlja mnogo poslova, konobari u vi:e kafića, radi negdje u gradu kao blagajnica u kinu - takve stvari. I dvaput tjedno dolazi k meni. Volim

Charlottu. Njezinu kratku, plavo-crno obojanu kosu, njezin robustan lik, njezine :arene tetovaže, njezin prljavi humor, priče o njezinom malom sinu. Vražićku, kako ga ona zove.

Ako Charlotta djeluje nervozno, mora da izgledam veoma lo:e. - Treba li vam ne:to? Iz apoteke ili tako?

- Hvala vam, sve :to mi je potrebno imam u kući - kažem. Zvučim smije:no, kao neki robot, sama to primjećujem, ali tu ni:ta ne mogu

promijeniti.

- Ne trebate mi danas, Charlotta. Trebalo je da vam to javim. Oprostite.

- Nema problema. Sve :to sam kupila u va:em je hladnjaku. Hoćete li da jo: jedanput izvedem psa u :etnju, prije nego :to odem?

O, Bože, pas! Koliko dugo ja već ležim ovdje?

- To bi bilo sjajno - kažem. - Dajte mu odmah i ne:to za jelo, može?

- Okej.

Navlačim pokrivač do nosa, ne bih li time signalizirala da je na: razgovor za mene okončan.

Charlotta jo: malo stoji na vratima, očito neodlučna bi li me trebala ostaviti samu, ali onda ipak donosi odluku i odlazi. Čujem zvukove :to ih stvara u kuhinji dok hrani Bukowskog. Inače volim kad se u kući čuju zvukovi, ali danas mi to ne znači ni:ta. Pu:tam da me progutaju jastuci, pokrivači i tama, ali danas ne nalazim sna.

Page 14: Melanie Raabe - Slučaj

.

LEŽIM U MRAKU i mislim na najcrnji dan u svome životu. Sjećam se da nisam mogla žaliti kad su mi sestru polagali u grob. Tada to jo: nisam mogla. Da su mi glava i tijelo bili ispunjeni jednom jedinom mi:lju za:to? Da tamo nije bilo mjesta za ni:ta drugo doli Za:to? Za:to? Za:to? Za:to je morala umrijeti?

Osjećala sam da su mi roditelji postavljali to pitanje, oni i ostali ožalo:ćeni, Anini prijatelji, kolege, naprosto svi, jer ipak sam ja bila tamo, ja sam bila ta koja je morala

ne:to znati. Što se, zaboga, bilo dogodilo? Za:to je Ana morala umrijeti?

Sjećam se kako su svi ostali plakali, kako su bacali svijeće na lijes, kako su podupirali jedni druge, brisali nosove. Sve to činilo mi se tako neiskrenim, tako neobično izobličenim. Zvukovi, boje, čak i osjećaji. Jedan svećenik koji je govorio

nekako čudesno razvučeno. Ljudi koji su se kretali kao na usporenom snimku. Cvjetni aranžmani od ruža i ljiljana, sasvim bez boje.

Prokletstvo, cvijeće! Ta pomisao vraća me u sada:njost. Uspravljam se na krevetu. Zaboravila sam zamoliti Charlottu da zalije cvijeće u mojem zimskom vrtu, a sad je već odavna oti:la. Charlotta zna koliko volim svoje biljke i da obično sama brinem o njima. Stoga je vi:e nego nevjerojatno da bi se sama bila sjetila dati im vode. Ne preostaje mi

ni:ta nego da to učinim sama. Ustajem uz duboke uzdahe. Pod ispod mojih bosih nogu hladan je. Prisiljavam se stavljati nogu pred nogu, krenuti hodnikom u smjeru stuba,

spustiti se u prizemlje, proći kroz veliku dnevnu sobu i blagovaonicu. Otvaram vrata svojega zimskog vrta i ulazim u pra:umu.

Mojom kućom vladaju daljina, praznina i mrtvi predmeti - izuzme li se

Bukowski. Ali ovdje, u mom zimskom vrtu, usred njegova bujnoga, obilnog zelenila,

vlada život. Palme. Paprati. Pasiflore, strelicije, plamenčevi cvjetovi i svako malo

orhideje. Volim egzotične biljke.

Page 15: Melanie Raabe - Slučaj

Sparna toplina zimskog vrta, koji nije ni:ta drugo doli moja vlastita mala tropska kuća, gotovo da mi smjesta tjera znoj na čelo, a dugačka, :iroka majica, :to je bijah odjenula za spavanje, ovlažila se i zalijepila za moje tijelo. Volim taj zeleni gusti:. Ne želim red. Želim kaos, život. Želim da me, kad prolazim među gredicama, grančice i listovi dodiruju kao da se probijam kroz :umu. Želim osjetiti miris cvjetova, želim da me omami, da upijam njihove boje.

Sad se osvrćem oko sebe. Znam da bi me prizor mojih biljaka morao radovati, ali ne osjećam ni:ta. Moj zimski vrt jarko je osvijetljen, ali vani je mrkla noć. Kroz stakleni krov iznad svoje glave vidim kako svjetlucaju ravnodu:ne zvijezde. Kao da sam uključila autopilot, obavljam radnje koje mi inače pričinjaju toliko zadovoljstva. Zalijevam cvijeće. Prstima osjećam zemlju, ispipavam je li suha i zgrudana, treba li joj vode, ili će mi se vlažna zalijepiti za prste.

Krčim si put do stražnjeg dijela staklenika. Tamo se nalazi moj osobni mali vrt

orhideja. Cvjetovi str:e s polica, vise u loncima sa stropa. Izda:no cvatu. Tu stoji moja ljubimica, a ujedno i dijete koje iziskuje posebnu njegu. Jedna mala orhideja, sasvim

neprimjetna među svojim sestrama i njihovim golemim cvjetovima, gotovo ružna, tek dva ili tri tamnozelena lista bez ikakva sjaja, uz to sivo, suho korijenje, a cvjetova,

cvjetova nema odavna, čak ni peteljki. Ona je jedina biljka :to je nisam kupila posebno za ovaj zimski vrt. Imala sam je otprije. Donijela sam je iz svoga starog života, iz stvarnog svijeta - prije mnogo, mnogo godina. Znam da nikad vi:e neće cvasti, ali nemam srca baciti je. Dajem joj malo vode. Potom se posvećujem jednoj posebno lijepoj orhideji te:kih, bijelih cvjetova. Prelazim joj prstima preko listova, oprezno opipavam

bar:unaste cvjetove. Pupoljci koji se jo: nisu otvorili čvrsti su, gotovo tvrdi među mojim prstima. Gotovo da će se raspuknuti od života. Neće potrajati dugo da se otvore. Mislim da bi bilo lijepo odrezati nekoliko rascvjetalih peteljki, odnijeti ih u kuću i staviti u vazu. I dok mi sve to prolazi kroz glavu, ponovno moram misliti na Anu. Ni ovdje se ne

mogu osloboditi tih misli.

Jo: dok smo bile male, ona nije tako rado brala cvijeće kao ja i druga djeca. Smatrala je da je bezobrazno trgati cvjetovima njihove lijepe glavice. Sjećanje na to izmamljuje mi osmjeh. To su bile Anine mu:ice. I iznenada vidim svoju sestru sasvim jasno pred sobom, njezinu plavu kosu, njezine oči boje različka, njezin prćasti nosić, njezina ogromna usta, boru između njezinih gotovo nevidljivih obrva, koja bi se pojavila svaki put kad bi se razljutila. Male madeže, koji su joj na lijevom obrazu tvorili savr:en trokut. Gotovo nevidljive svijetle dlačice na obrazima, koje su se mogle prepoznati samo ako bi joj ljetno sunce pod apsolutno savr:enim kutom obasjavalo lice. Vidim je sasvim jasno. I čujem njezin zvonak glas. I drzak dječački smijeh, toliko oprečan njezinom djevojačkom biću. Vidim je pred sobom kako se smije. To je poput udarca u trbuh.

Page 16: Melanie Raabe - Slučaj

Prisjećam se jednog od prvih razgovora :to sam ih vodila s terapeutkinjom odmah nakon Anine smrti. Policija nije imala nikakvih tragova, fotorobot, :to su ga dali izraditi uz moju pomoć, bio je beskoristan, čak sam i sama smatrala da slika nije osobito nalikovala mu:karcu kojeg sam bila vidjela. Ali koliko god da sam se trudila, bolje nisam mogla. Sjećam se kako sam terapeutkinji rekla da jednostavno moram znati za:to se to dogodilo. Da me muči neizvjesnost. Sjećam se kako je odgovorila da je to normalno, da je to ono najgore za sve koji joj bijahu bliski. I da mi je savjetovala da se

uključim u neku skupinu za samopomoć. Skupina za samopomoć, pa to je bilo gotovo smije:no. Sjećam se kako sam rekla da bih dala sve, samo kad bih mogla saznati razlog njezine smrti. Osjećala sam da sestri dugujem bar to. Bar to.

Za:to? Za:to? Za:to?

- Vi ste opsjednuti tim pitanjem, gospođo Conrads, a to nije dobro. Morate ga pustiti. Morate živjeti vlastiti život.

Poku:avam otresti sa sebe Aninu sliku i svaku pomisao na nju. Ne želim misliti na nju,

jer znam kamo će me to odvesti. Jednom sam zbog toga zamalo si:la s uma. Zbog pomisli da je Ana mrtva - dok joj je ubojica i dalje negdje na slobodi.

Najgore je bilo to :to nisam mogla učiniti ni:ta. U tom slučaju bilo bi bolje da uopće vi:e ne mislim na Anu. Da mi ne:to skrene pažnju. Da je zaboravim.

Poku:ala sam to i sad, ali ovaj put nije funkcioniralo. Za:to ?

Preda mnom zasja lice televizijskog spikera i u glavi mi ne:to klikne. Iznenada mi postaje jasno da sam tijekom proteklih sati bila u :oku.

Ali sad vidim jasno. Čovjek na televiziji, čiji me je prizor toliko zbunio, bio je stvaran.

Nije to bila noćna mora, bila je to stvarnost. Vidjela sam sestrinog ubojicu. Neka je pro:lo i dvanaest godina, ali ja ga se točno

sjećam. Prisiljavam se shvatiti :to to znači.

Pu:tam da mi kanta za zalijevanje cvijeća, :to sam je netom napunila svježom vodom, ispadne iz ruke. Uz glasan tresak ona pada na pod, a sadržaj joj se prelijeva preko mojih bosih nogu. Okrećem se i napu:tam zimski vrt, pri čemu nožnim palcem snažno udaram o kućni prag. Zanemarujem rezak bol koji mi prolazi kroz stopalo i jurim dalje.

Hitra koraka prolazim kroz prizemlje svoje kuće, hitam stubama na prvi kat, jurim kroz hodnik i sva bez daha stižem u spavaću sobu. Moj laptop leži na krevetu.

Isijava ne:to prijeteće. Kratko oklijevam, pa sjedam i drhtavih ga prstiju privlačim k sebi. Gotovo da me je strah otklopiti ga, kao da se pribojavam da bi me njegov monitor

mogao promatrati.

Page 17: Melanie Raabe - Slučaj

Spajam se na internet, otvaram Google, ukucavam ime televizijske postaje na

kojoj sam vidjela tog mu:karca. Nervozna sam, nekoliko puta ukucavam pogre:na slova, tek od trećeg poku:aja uspijevam ostvariti svoju nakanu. Otvaram stranicu informativne redakcije. Pregledavam imena brojnih suradnika. Gotovo pomi:ljam da

sam sve to samo umislila, da taj mu:karac uopće ne postoji, da sam ga samo sanjala. Ali onda ga iznenada pronalazim. Pronalazim ga nakon samo nekoliko klikova.

Njega. Čudovi:te. Monstruma. Prepadam se kad iz monitora iznenada izranja njegova fotografija, instinktivno je poku:avam prekriti dlanom lijeve ruke, ne mogu ga gledati, jo: ne, zidovi se ponovno tresu, a srce mi mahnito lupa. Koncentriram se na disanje. Zatvaram oči. Sasvim sam mirna. Dobro je tako. Ponovno ih otvaram i promatram stranicu. Čitam njegovo ime. Njegov životopis. Čitam da je za svoj rad dobivao nagrade. Da ima obitelj. Da vodi uspje:an, ispunjen život. Ne:to u meni se trga. Osjećam ne:to :to već godinama nisam osjetila, a to me peče, žari. Polako sklanjam ruku kojom sam prekrila fotografiju na monitoru.

Promatram ga.

Promatram lice mu:karca koji je ubio moju sestru. Bijes mi steže grlo i ja mislim samo jo: jedno

Domoći ću se ja tebe.

Sklapam laptop, odlažem ga i ustajem. Misli mi mahnitaju. Srce divljački udara. Najnevjerojatnije je to :to stanuje sasvim blizu mene! Svaki normalan čovjek

ulovio bi ga bez imalo muke. Ali ja sam zatočena u vlastitoj kući. A policija, policija mi ni tada nije vjerovala. Ne zapravo.

Ako, dakle, želim razgovarati s njime, sučeliti se s njime i na neki ga način pozvati na odgovornost, morat ću ga ponukati da dođe k meni. Ali kakav mamac da

mu postavim?

Kroz glavu mi ponovno prolazi razgovor s terapeutkinjom.

- Ali za:to? Za:to je Ana morala umrijeti?

- Morate prihvatiti mogućnost da odgovor na to pitanje nikad nećete dobiti, Linda.

- Ne mogu to prihvatiti. Nikad to neću moći prihvatiti. - Naučit ćete.

Page 18: Melanie Raabe - Slučaj

Nikad. Grozničavo razmi:ljam. On je novinar. A ja sam poznata autorica, poznata po tome da joj se nitko ne može približiti i već je godinama svi veliki europski časopisi i televizijski kanali doslovce moljakaju za intervju. Posebice kad mi izađe nova knjiga.

Ponovno mislim na razgovor sa psihologicom. I prisjećam se savjeta :to mi ga tada bija:e dala.

- Mučite samu sebe, Linda. - Ne mogu zaustaviti svoje misli.

- Ako vam treba razlog, onda ga izmislite. Ili napi:ite knjigu. Isperite to iz svog sustava. A onda to morate pustiti. Živite svoj život.

Osjećam kako su mi se naježile dlačice na potiljku. Bože, pa to je to!

Naježila sam se po čitavom tijelu. Pa to je bar očevidno. Napisat ću novu knjigu. Sve :to se tada dogodilo upakirat ću u kriminalistički

roman.

Mamac za ubojicu, a i za mene terapija.

Svega te:kog nestalo je iz mojeg tijela. Napu:tam spavaću sobu, ruke i noge ponovno me slu:aju. Odlazim u kupaonicu, tu:iram se. Bri:em se ručnikom, oblačim i ulazim u radnu sobu, gdje uključujem računalo i počinjem pisati.

Page 19: Melanie Raabe - Slučaj

Iz romana »Sestre po krvi« Linde Conrads

1.

JONAS

Udario je iz sve snage. ena se sru ila na tlo, ali se nekako jo uspjela pridići. Obuzeta panikom poku ala je pobjeći pred njim, ali nije imala ama ba nikakve anse. Mu karac je bio mnogo br i od nje. Silom ju je bacio na tlo, kleknuo joj na leđa, uhvatio je za dugačku kosu i počeo joj glavom iz sve sile udarati o pod. Činio je to bez prestanka. enini krikovi pretvori e se u jecaje, a potom jadnica sasvim zanijemi. Mu karac je pusti. U njegovo lice, maločas jo iskrivljeno od slijepe mr nje, u ulja se izraz nevjerice. Naborana čela, promatrao je svoje krvlju umazane ruke, dok je iza njega, ogroman i srebrn, izlazio puni Mjesec. Vile se zahihota e, pa potrča e do ene ispru ene na podu kao da je mrtva, zamoči e svoje vitke prste u njezinu krv i poče e si je razmazivati preko blijedih lica poput ratnih boja.

Jonas uzdahne. Pro la je čitava vječnost otkako je posljednji put bio u kazali tu, a samome mu zasigurno ne bi ni sinula ideja da to učini. Mia je bila ta koja je izrazila elju da ponovno posjete kazali te, umjesto da neprestance odlaze samo u kino. Jedna prijateljica preporučila joj je aktualnu inscenaciju Shakespeareova »Sna ljetne noći« i Mia je smjesta sva odu evljena nabavila karte. Jonas se radovao toj večeri. Istina, očekivao je neku laganu komediju. Umjesto toga dobio je vile kao iz noćne more, dijabolične patuljke i ljubavne parove, koji su se na noćnom vjetru međusobno kasapili uz pun tjelesni anga man i enormnu potro nju umjetne krvi. Pogledavao je prema jednoj eni koja je sa sjajem u očima pratila to se zbiva. I ostala publika bila je opčinjena. Jonas se osjeti isključenim. Očito je on bio jedini u dvorani koji iz nasilnog spektakla na pozornici nije mogao izvući ni ta zanimljivo.

Mo da je nekoć i sam bio takav, mo da je nekoć jezu i nasilje i sam do ivljavao kao ne to fascinantno i zabavno. Nije

Page 20: Melanie Raabe - Slučaj

se vi e mogao prisjetiti je li tome zaista bilo tako. Bit će da je otad naprosto pro lo previ e vremena.

U mislima odlutao je iz ekspirijanske solsticijske noći prema slučaju na kojem je trenutačno radio. Mia bi ga neprimjetno udarila laktom u rebra, da je znala da je u mraku kazali ne dvorane sjedio pokraj nje i opet mislio samo na posao - ali, eto, takav je on. Razmi ljao je o posljednjem mjestu zločina, prolazio u mislima tisuću malih i velikih komadićaka u toj slagalici, to ih je uz pomoć kolega mukotrpno bio prikupio i koji će po svoj prilici dovesti do skora njeg uhićenja rtvina supruga...

Jonas se prepao kad se oko njega iznenada potpuno smračilo, nakon čega se isto tako nenadano upalilo svjetlo, praćeno zaglu ujućim pljeskom publike.

Kad su ljudi oko njega - kao da slijede neki tajni dogovor, u koji on nije bio upućen - ustali da stojećke iska u svoje odu evljenje predstavom, inspektor Jonas Weber učini se samome sebi najusamljenijim čovjekom na čitavu planetu.

Mia je utjela, dok su se nakon predstave noćnim ulicama vozili kući. Njezino odu evljenje komadom bija e splasnulo jo dok su stajali u redu na garderobi, pa i putem prema parkirali tu, a sad je slu ala glazbu koja je dopirala s radija u automobilu i vedro se smje kala, ali to njezino smje kanje nije bilo upućeno njemu.

Jonas upali desni migavac i uđe u dvori te. Obasjana svjetlom farova kuća mu se u zrnastoj bjelini isticala pred noćnim nebom. Upravo je povukao ručnu kočnicu, kadli mu u d epu počne vibrirati mobilni telefon.

Prihvatio je poziv, očekujući da će se Mia pokraj njega pobuniti, da će ga tiho izgrditi, duboko uzdahnuti ili bar zgađeno zakolutati očima, ali ni ta od toga nije se dogodilo. Njezine usnice, crvene poput tre anja, oblikova e nijemo »laku noć« i ona utke napusti automobil. Dok je iz mobilnog telefona već dopirao glas njegove kolegice, Jonas se zagleda za njom. Promatrao je svoju enu kako se udaljava od njega. Kako njezina duga kosa boje meda, njezine tijesne traperice i tamnozelena majica uranjaju u tamu i polako postaju crno-bijeli.

Prije bi se Mia i on borili za svaku minutu to bi je mogli provesti zajedno, svaki put bilo bi im ao kad bi neki zadatak naprasno prekinuo njihove zajedničke trenutke. Danas su sasvim ravnodu ni.

Jonas se prisili obratiti pozornost na telefonski razgovor. Kolegica mu izdiktira jednu adresu i on je hitro ukuca u svoj navigacijski uređaj. Potom reče:

Page 21: Melanie Raabe - Slučaj

- Da, u redu. Krećem smjesta. Jonas prekine razgovor i duboko izdahne. Začudio se to o

braku, u kojem je bio taman četiri godine, već razmi lja u kategorijama kao to su »prije« i »danas«.

Jonas odvrati pogled od vrata iza kojih je nestala Mia i upali motor.

Page 22: Melanie Raabe - Slučaj

.

STVARI KOJE U MOJEM SVIJETU ne postoje: kesteni koji iznenada padaju sa stabla. Djeca

koja svojim nožicama proizvode :u:tave zvukove na jesenjem li:ću. Kostimirani ljudi u tramvajima. Sudbonosni slučajni susreti. Sitne žene, koje jure za svojim psima kao da skijaju na vodi.

Meteori. Pačići dok ih majka uči plivati. Kule od pijeska. Neugode pri parkiranju. Iznenađenja. Školski prometnici. Tobogani. Opekline od sunca.

Mojem svijetu ne treba mnogo boja.

Glazba je moje utoči:te. Filmovi su moja razbibriga, knjige su moja ljubav, moja strast. Ali glazba je moje utoči:te. Kad sam radosna ili razuzdana, :to, priznajem, nije čest slučaj, slu:am iste takve ploče - možda Ellu Fitzgerald ili Saru Vaughan - i onda mi

se gotovo čini da se netko raduje sa mnom. Kad sam, međutim, žalosna ili poti:tena, onda sa mnom pate Billie Holiday ili Nina Simone. Možda me čak i malčice tje:e, katkada.

Stojim u kuhinji, slu:am Ninu i sipam :aku zrna kave u svoj staromodni mali mlinac. Uživam u mirisu kave, toj snažnoj, tamnoj, utje:noj aromi. Počinjem ručno mljeti zrna. Raduje me krckav, pucketav zvuk :to ga ona pritom proizvode. Potom otvaram malu drvenu ladicu u kojoj je zavr:ila mljevena kava i sipam je u filter. Kad sam sama kod kuće i treba mi kave samo za mene - dakle, najče:će - uvijek je

pripremam ručno. Punjenje mlinca, mljevenje, presipavanje mljevene kave, zagrijavanje vode, polagano, opetovano zakuhavanje kave - za mene je to pravi ritual. Ako čovjek vodi tako miran život kao ja, dobro će mu doći nauči li se radovati malim stvarima.

Praznim filter i promatram crnu kavu u svojoj :alici, a onda je uzimam i sjedam za kuhinjski stol. Miris u zraku donekle me umiruje.

Page 23: Melanie Raabe - Slučaj

Kroz kuhinjski prozor mogu vidjeti prilaz do svoje kuće. Jo: uvijek je sasvim miran. Ali neće potrajati dugo i čudovi:te iz mojih snova krenut će tim putem. Pozvonit će na mojim vratima i ja ću mu otvoriti. Pla:i me ta pomisao.

Uzimam gutljaj kave, iskrivljujem lice. Inače je rado pijem crnu, ali danas mi je ispala malo prejaka. Iz hladnjaka uzimam vrhnje, uvijek spremno za Charlottu ili druge

posjetitelje, i nalijevam ga u kavu. Fascinirano promatram male oblačiće snijega koji su se uskome:ali u mojoj :alici, skupljaju se i udaljavaju, sasvim nepredvidivi u svom kretanju, ba: kao razigrana djeca. I postaje mi jasno da se upu:tam u situaciju jednako nepredvidivu kao i ovi mali uskovitlani oblačići, :to ih ne mogu kontrolirati. Mogu namamiti tog čovjeka u svoju kuću, da.

A onda?

Oblačići prestaju plesati, spu:taju se prema dnu :alice. Uzimam žlicu, mije:am kavu i pijem je u malim gutljajima. Pogled mi miruje na prilazu kući. Obrubljen je starim stablima, uskoro će biti zasut žutim, crvenim i smeđim kestenovim listovima.

Prvi put u životu djeluje mi kao prijetnja. Disanje mi iznenada pada veoma te:ko. Ja to ne mogu.

Odvajam pogled od prilaza i posežem za pametnim telefonom. Minutu ili dvije tipkam po njemu, dok napokon ne pronalazim mjesto na kojem mogu isključiti prikaz svoga telefonskog broja. Ustajem i sti:avam glazbu. Potom ponovno sjedam i biram broj policijske inspekcije, koja je tada istraživala Anino ubojstvo. Znam ga napamet, jo: i danas.

Srce mi kuca sve brže i brže kad čujem da zvoni. Nastojim disati :to mirnije. Govorim si da je ovo :to radim ispravno. Da imam povjerenja u policiju, unatoč svemu. Da ću ubojice prepustiti profesionalcima. Nagovaram se da upravo započeti rukopis strpam u donju ladicu svoga pisaćeg stola ili, jo: bolje, da ga odmah bacim i nikad vi:e ne mislim na njega.

Zvoni po drugi put, izduženo i mučno. Uzbuđena sam kao pred ispit, te:ko di:em, hropćem. Kolebam se, iznenada

mislim da mi policija uopće neće povjerovati, kao :to mi tada nije bila povjerovala. Igram se s mi:lju da prekinem poziv, kadli netko na drugoj strani podiže slu:alicu. Javlja se ženski glas. Smjesta ga prepoznajem.

Andrea Brandt radila je tada na Odjelu za umorstva. Nisam je voljela, a ni ona

mene. Moja odlučnost smjesta je poljuljana. - Halo ? - razvučeno se javlja Brandt. Nestrpljiva je, jer :utim. Nastojim se pribrati.

- Dobar dan. Mogu li razgovarati s inspektorom Julijanom Schumerom? - pitam.

- On danas ima slobodno. S kime razgovaram, molit ću lijepo?

Page 24: Melanie Raabe - Slučaj

Zagrcnula sam se. Ne znam bih li se povjerila njoj - ba: njoj! - ili bi bilo bolje da

naprosto prekinem.

- Radi se o jednom starom slučaju - govorim napokon, kao da nisam čula njezino pitanje.

Ne mogu se prisiliti da joj otkrijem svoje ime. Jo: ne. - O jednom ubojstvu koje se dogodilo prije vi:e od deset godina - dodajem.

- Da?

Osjećam kako je policajka naćulila antene i najradije bih ispljuskala samu sebe zato :to se za razgovor s njom nisam razborito pripremila. Moja stara impulzivnost -

za:to se ba: sad mora ponovno razbuktavati ?

- Što biste rekli - pitam je - kad bi se nakon dobrih deset godina pojavio nov iskaz

svjedoka? Iskaz nekoga tko vjeruje da poznaje ubojicu?

Andrea Brandt oklijeva s odgovorom, ali stanka ne traje dugo.

- Jeste li vi ta svjedokinja? - pita me napokon.

Prokletstvo! Zar da sad već stavim sve karte na stol? Borim se sama sa sobom.

- Ako biste kao svjedokinja htjeli dati iskaz, možete u svako doba doći k nama i učiniti to - dodaje Brandt.

- Koliko se često zapravo rje:avaju takvi stari slučajevi? - pitam je, ne mareći previ:e za to :to mi je upravo rekla.

Osjećam kako žena na drugoj strani linije potiskuje uzdah i poku:avam zamisliti koliko je često ljudi nazivaju sa sličnim idejama, a da od svega toga na kraju svejedno ne ispadne ni:ta konkretno.

- Ne mogu vam tu dati nikakve konkretne brojke, gospođo...

Zgodan poku:aj. Ne govorim ni:ta. Policajka na trenutak izdržava neugodan muk, a onda odustaje od želje da sazna moje ime.

- Nerijetko se, međutim, događa da se stari slučajevi, takozvani cold cases,

rje:avaju s pomoću podataka o DNK-a, takozvanoga genetskog otiska prstiju -

nastavlja. - Ti podaci jo: su desetljećima nakon zločina apsolutno pouzdani. Za razliku od iskaza svjedoka, pomi:ljam. - Ali, kao :to sam rekla, ako želite dati iskaz, mi vam u svako doba stojimo na

raspolaganju - kaže Brandt. - A o kojem se slučaju točno radi?

- Razmislit ću jo: o tome - odgovaram.

- Va: glas mi djeluje poznato - iznenada će policajka. - Jesmo li se nas dvije

jednom već susrele ?

Hvata me panika. Prekidam vezu. Tek sad primjećujem da sam za vrijeme na:ega kratkog razgovora ustala i nervozno hodala po sobi. U želucu mi se javlja neugodan

Page 25: Melanie Raabe - Slučaj

osjećaj. Ponovno sjedam za kuhinjski stol i čekam da mi se kucanje srca normalizira, a onda ispijam ostatak kave. Hladna je i nekako bljutava.

Tada:nji voditelj istrage ostao mi je u živom sjećanju, ali mladu, oporu inspektoricu, koja je također radila na Odjelu na umorstva, najradije bih bila zaboravila. Jo: tada, kad sam dala svoj iskaz, činilo mi se da mi Andrea Brandt ne vjeruje. Neko vrijeme imala sam čak i dojam da me potajice smatra ubojicom, unatoč svim dokazima

koji su tvrdili suprotno. I sada da upravo toj Andrei Brandt poku:am objasniti da sam Aninog ubojicu prepoznala u jednom renomiranom novinaru, :to sam ga vidjela u jednoj informativnoj emisiji. Dvanaest godina nakon zločina. I da se zbog tog iskaza nikako ne mogu obratiti njoj. Jer mi je muka kad samo pomislim na to kako prelazim

njezin prag...

Ne.

Želim li tog čovjeka zaista pozvati na odgovornost, nemam se na koga osloniti osim na sebe.

Page 26: Melanie Raabe - Slučaj

.

KATKADA MI SE UČINI da ne prepoznajem samu sebe kad se vidim u ogledalu. Stojim u

kupaonici i promatram se. Dugo to nisam radila. Naravno da ujutro i navečer gledam u ogledalo, kad perem zube ili se umivam. Ali obično se ne promatram stvarno. Danas je to drukčije.

Dan X. Novinar, kojeg sam pozvala k sebi obećav:i mu intervju, vjerojatno ba: sjedi u automobilu i na putu je ovamo. Svako malo pojavit će se na prilazu mojoj kući. Onda će izaći iz automobila, prijeći tih nekoliko metara do ulaznih vrata - i pozvoniti. Ja

sam se pripremila. Prostudirala sam ga. Znam :to ću vidjeti kad bude sjedio nasuprot meni. Ali :to će vidjeti on? Buljim u sebe. Moje oči, moj nos. Moja usta, moje obraze i u:i, a onda opet oči. I tu se počinjem lagano čuditi vlastitoj vanj:tini tako, dakle,

izgledam. To sam, dakle, ja.

Prepadam se na zvuk zvonca. U mislima jo: jedanput prolazim svoj plan, a onda ispravljam ramena i krećem prema ulaznim vratima. Moje srce lupa tako glasno da od njega odjekuje čitava kuća, da zveckaju prozori. Jo: jedanput duboko udi:em, ispu:tam zrak i otvaram vrata.

Mnogo godina čudovi:te me je pratilo u snovima, a sad stoji preda mnom. Pruža mi ruku. Potiskujem impuls da prolupam i vri:teći pobjegnem. Ne smijem oklijevati, ne smijem drhtati. Gledat ću ga ravno u oči i govoriti glasno i razgovijetno. To sam naumila, za to sam se pripremila. Kucnuo je čas i sad mi sve to djeluje gotovo nestvarno. Sti:ćem mu ruku, smje:kam se i kažem

- Izvolite, uđite. Ne oklijevam, ne drhtim, gledam ga u oči, glas mi je snažan, glasan i

razgovijetan. Znam da mi čudovi:te ovdje ne može učiniti ni:ta nažao. Sav svijet zna da je ovdje. Moja izdavačka kuća, njegova redakcija... Čak i kad bismo bili sami - ne bi mi

Page 27: Melanie Raabe - Slučaj

mogao nikako nauditi. Neće mi nauditi. Nije on glup. Ali, svejedno. Moram se jako

naprezati da mu okrenem leđa i uvedem ga u svoju kuću. Hodam pred njim i vodim ga u prostoriju u kojoj bismo trebali obaviti razgovor. Odlučila sam se za blagovaonicu. Moja odluka nije bila strate:ke, već sasvim intuitivne prirode. Blagovaonica. Pridružuje nam se Charlotta, moja asistentica, uzima mu kaput, brine za sve, mota se amo-tamo,

čavrlja, nudi pića, raspr:uje svoj :arm - ukratko, radi sve za :to je plaćam. Za nju sve ovo nije ni:ta drugo doli posao. Ona nema pojma o čemu se zapravo radi, ali njezina me

prisutnost umiruje.

Trudim se djelovati opu:teno, ne buljiti u njega i ne odmjeravati ga. Visok je, nekoliko sijedih pramenova provlači se kroz njegovu kratku, tamnu kosu - ali ono :to prvo zamjećujem su njegove sive, budne oči. Jednim jedinim pogledom zahvaćaju čitavu prostoriju. Prilazi jedaćem stolu, koji je toliko velik da bi mogao poslužiti i u konferencijskoj dvorani. Odlaže torbu na prvi stolac koji mu je pri ruci, otvara je i baca pogled u njezinu unutra:njost. Očito se želi uvjeriti da je ponio sve :to mu treba.

Charlotta donosi bočice s vodom i ča:e. Prilazim stolu na kojem se nalazi nekoliko primjeraka moga novog romana, u kojem opisujem ubojstvo svoje sestre. On i

ja znamo da posrijedi nije fikcija, već optužba. Uzimam jednu bočicu, otvaram je, ulijevam vodu u ča:u, ruke su mi apsolutno mirne.

Čudovi:te izgleda isto kao i na televiziji. Zove se Viktor Lenzen. - Prekrasna vam je kuća - kaže Lenzen i prilazi prozoru. Gleda prijeko, prema rubu :ume. - Hvala - kažem ja. - Drago mi je da vam se sviđa. - Otkada stanujete ovdje ? - pita on.

- Otprilike jedanaest godina.

Sjedam na mjesto za stolom :to sam ga bila rezervirala za sebe odloživ:i tamo svoju :alicu s kavom. Mjesto je to koje mi pruža najsnažniji osjećaj sigurnosti za leđima

mi je zid, a u vidnom polju imam vrata. Ako bi mi on htio sjesti sučelice, morat će sjediti okrenut leđima prema vratima. Kod većine ljudi to izaziva nervozu i nelagodu i umanjuje im sposobnost koncentracije. Ne znam je li to uopće primio na znanje, jer ne

pokazuje ni:ta. Iz torbe, :to je bija:e odložio pokraj stolca na pod, izvlači notes, olovku i kasetofon. Pitam se :to jo: ima unutra.

Charlotta se pristojno povukla u pokrajnju prostoriju. Viktor Lenzen i ja sjedimo

jedno nasuprot drugome. Partija može započeti. Znam :to:ta o Viktoru Lenzenu, tijekom posljednjih mjeseci naučila sam mnogo

toga o njemu. Neka ovdje u sobi on i bude taj koji je novinar, ali nigdje ne pi:e da je jedini koji znade istraživati.

- Smijem li vas ne:to upitati? - započinje on.

Page 28: Melanie Raabe - Slučaj

- Pa radi toga ste ovdje, zar ne? - odgovaram i smje:kam se. Viktoru Lenzenu su pedeset i tri godine.

- Jedan-nula za vas. Ali to pitanje ne spada u katalog pitanja službenog intervjua. Viktor Lenzen je razveden i ima trinaestogodi:nju kćer. - Dakle? - nastavljam.

- Dakle. Pitao sam se samo - no, da, kao :to je poznato, vi živite veoma povučeno i posljednji ste veliki intervju dali prije vi:e od deset godina.

Viktor Lenzen studirao je politologiju, povijest i novinarstvo, a potom apsolvirao

volonterski staž u časopisu Frankfurter allgemeine Zeitung. Preselio je u München, tamo je

brzo napredovao i postao urednik u jednim minhenskim dnevnim novinama. Onda je oti:ao u inozemstvo.

- Stalno dajem intervjue - kažem ja. - Tijekom posljednjih deset godina dali ste točno četiri intervjua, jedan telefonom,

a tri elektroničkom po:tom, ako sam točno obavije:ten. Viktor Lenzen radio je mnogo godina kao dopisnik iz inozemstva, bio je na Bliskom istoku,

u Afganistanu, u Washingtonu, u Londonu, te naposljetku u Aziji.

- Napravili ste domaću zadaću. - Ima ljudi koji misle da uopće ne postojite - nastavlja on. - Koji misle da je

autorica bestselera Linda Conrads zapravo pseudonim nekoga drugog autora.

- Kao :to vidite, postojim itekako. - Istina. I sad ste objavili knjigu. Čitav svijet moljaka vas za intervju, a dobivam

ga samo ja. A ja vas nisam čak ni zamolio za to. Prije pola godine Viktoru Lenzenu ponuđen je posao na jednoj njemačkoj televizijskoj

postaji, otad je opet trajno u Njemačkoj i radi za televiziju i neke tiskane medije.

- Kako glasi va:e pitanje? - pitam ga.

Viktor Lenzen slovi kao jedan od najsjajnijih njemačkih novinara i dosad je primio tri nacionalne nagrade.

- Za:to ste odabrali ba: mene?

Viktor Lenzen ima životnu družicu po imenu Cora Lessing. Ona stanuje u Berlinu.

- Možda se divim va:em radu?

Viktor Lenzen vjeran je Cori Lessing.

- Možda - kaže on. - Ali ja nisam čak ni novinar kulturne redakcije, nego obično izvje:tavam o političkim zbivanjima u inozemstvu.

Otkako je ponovno u Njemačkoj, Viktor Lenzen svaki tjedan posjećuje svoju kćer Marie. - Radije biste da niste ovdje, gospodine Lenzen? - pitam ga.

Page 29: Melanie Raabe - Slučaj

- Zaboga, nikako, nemojte me, molim vas, shvatiti krivo. Naravno da se smatram

poča:ćenim. Bilo je to samo pitanje. Majka Viktora Lenzena umrla je početkom devedesetih godina, njegov otac jo: uvijek

stanuje u njegovoj rodnoj kući, koju održava sam. Viktor Lenzen redovito ga posjećuje. - Imate li jo: pitanja koja ne spadaju u va: službeni katalog? - poku:avam zvučati

kao da me sve to zabavlja. - Ili da započnemo?

Viktor Lenzen nakon prestanka radnog vremena s jednim kolegom igra badminton. Viktor

Lenzen podupire Amnesty International.

- Hajde da započnemo - kaže on. Najdraži bend Viktora Lenzena je U2. Rado odlazi u kino i tečno govori četiri strana

jezika engleski, francuski, :panjolski, arapski. - U redu - kažem ja. - Ili ne, jo: jedno pitanje - prekida me Lenzen. Oklijeva ili se samo pretvara.

Viktor Lenzen je ubojica.

- Radi se samo o tome... - kaže i ostavlja ostatak rečenice neizgovoren. Viktor Lenzen je ubojica.

- Jesmo li se nas dvoje možda već susreli? - pita napokon.

Gledam Viktora Lenzena ravno u oči i preda mnom se odjedanput nalazi netko sasvim drugi, drukčiji nego maločas i tu mi iznenada postaje jasno da sam se zabunila. Viktor Lenzen nije glup. Viktor Lenzen je lud.

Preko stola baca se na mene. Moj stolac se ru:i i ja padam na leđa, glavom snažno udaram o parket, nemam vremena da bilo :to shvatim, nemam vremena čak ni da ispustim krik, jer on se nalazi iznad mene, njegove ruke pronalaze put do moga vrata, ja

se trgam, lamatam rukama i nogama, uspravljam se, poku:avam se osloboditi, ali to mi pada odveć te:ko, jer ruke su mu se već stisnule oko grkljana i on me davi. Zraka, nemam zraka! Smjesta me hvata panika, preplavljujući me poput vala. Udaram

nogama, izvijam se, sva sam se pretvorila u tijelo, u puku želju da preživim. Osjećam krv u žilama, te:ka je, vrela, gusta, čujem je kako mi :umi u u:ima, kako buja i spla:njava. Glava mi se rasprskava. Širom otvaram oči.

On bulji u mene, oči su mu suzne od napora i mržnje, on me mrzi, mislim, ali za:to me mrzi? Njegovo lice je posljednje :to vidim. Onda je svemu kraj.

Nisam ja naivna. Tako bi se stvari mogle odvijati. Upravo tako ili nekako slično. Znam sve o Viktoru Lenzenu, a u isti mah ne znam ni:ta o njemu. Ipak, učinit ću to. Toliko dugujem Ani.

Page 30: Melanie Raabe - Slučaj

Uzimam telefon, osjećam u ruci njegovu težinu. Duboko udi:em. Ukucavam broj minhenskih novina za koje Viktor Lenzen pi:e i molim da me spoje s uredni:tvom.

Page 31: Melanie Raabe - Slučaj

.

KROZ PROZOR MOJE RADNE SOBE pogled mi pada ravno na Štarnber:ko jezero. Sretna sam :to sam se onomad, kupujući ovu kuću, sjetila paziti i na lijep vidik. Bog će znati da nema ba: mnogo ljudi koji bi na to bili upućeni koliko ja. Pa ja i imam samo to. Pri čemu ni to nije ba: sasvim točno, jer pogled se mijenja iz dana u dan. Katkada mi se jezero čini hladnim i odbojnim, a onda opet primamljivim i osvježavajućim. A ima i dana kad djeluje naprosto ukleto, tako da ispod njegove povr:ine mogu jasno naslutiti djevice s ribljim repovima, o kojima pripovijedaju stare legende ove regije. Danas je jezero zrcalo

za nekoliko ljupkih oblaka na inače vedrom nebu. Nedostaju mi čiope, koje ga ljeti ukra:avaju svojim vrtoglavim akrobacijama. One su mi najmilije životinje. Žive i vole

se, čak i spavaju u zraku, uvijek u pokretu duž beskrajna neba, tako divlje i slobodne. Sjedim za svojim pisaćim stolom i razmi:ljam o stvarima koje sam pokrenula. Za

nekoliko mjeseci novinar Viktor Lenzen vodit će razgovor s tajanstvenom autoricom bestselera Lindom Conrads. Radit će se o autoričinu najnovijem romanu, njezinom prvom krimiću. Činjenica da Linda Conrads daje intervju sama je po sebi senzacija. Godinama već mediji svako malo mole za razgovore, nude smije:no visoke iznose, ali autorica svaki put odbija. Čudi li onda da su mediji tako željni razgovora s Lindom Conrads? Jer o spisateljici koja se skriva iza tog imena ne zna se gotovo ni:ta. Ona već godinama ne nastupa na književnim večerima, ne daje intervjue, živi povučeno i nema otvoren račun na Facebooku, Instagramu ili Twitteru, ukratko: kad ne bi bilo knjiga koje

se redovito objavljuju gotovo bi se moglo pomisliti da Linda Conrads uopće ne postoji. Čak ni životopis i fotografija autorice na koricama njezinih romana ne govore ni:ta, jer su već desetljećima jednaki. Na fotografiji, posrijedi je crno-bijeli snimak, vidi se jedna

možda zgodna, možda ružna, eventualno visoka, ali eventualno i niska žena možda plave, možda smeđe kose i moguće zelenih ili plavih očiju. I to izdaleka. U profilu. A mala biografija na ovitku odaje samo godinu mojeg rođenja i činjenicu da sa svojim

psom živim nedaleko Münchena. I to je sve.

Page 32: Melanie Raabe - Slučaj

Da će jedino i isključivo nekada:nji inozemni dopisnik Viktor Lenzen smjeti napraviti intervju s Lindom Conrads, to će biti prava senzacija.

Izazvat ću sestrinog ubojicu - i to jedinim sredstvima koja mi stoje na raspolaganju:

onim književnim. Ubojicu svoje sestre bolno ću suočiti s tom knjigom i onda ću ga pogledati u lice. A želim da i on meni gleda u lice, svjestan da sam ga prozrela, makar bila i jedina kojoj je to po:lo za rukom. Dokazat ću krivnju Viktora Lenzena i otkriti za:to je Ana morala umrijeti. Svejedno na koji način.

To je mamutski zadatak kojem se moram posvetiti radim na kriminalističkom romanu u kojem se opisuje ubojstvo, koje do u posljednji detalj nalikuje ubojstvu moje

sestre.

Nikad prije nisam morala pisati tako kompliciranu knjigu, kod koje bih s jedne

strane željela ostati :to je moguće bliže istini, dok s druge moram smisliti priču koja omogućuje da ubojica na kraju bude uhvaćen - na kraju kakav mi u stvarnom životu dosad nažalost nije bio priu:ten. Ionako je neobično pisati o događajima iz vlastita života.

Jo: nikad ni u kojoj svojoj knjizi nisam poku:ala prikazati realnost. To bi mi izgledalo kao puka rastro:nost - pa oduvijek sam imala vi:e nego bujnu ma:tu i glavu punu priča koje su tražile da ih pustim van. Ako je vjerovati mojim roditeljima, jo: kao dijete u dječjem vrtiću rado sam izmi:ljala priče. U na:oj obitelji postojala je jedna krilatica: Linda i njezine priče. Sjećam se kako sam jednom zgodom jednoj prijateljici iz osnovne :kole pričala kako sam s majkom :etala :umom, tamo smo brale divlje jagode i iznenada na jednom proplanku vidjele lane. Pjegavo i samo, kako spava u travi. Htjela

sam otići do njega i milovati ga, ali majka me zadržala i rekla da će lane onda mirisati na ljude, pa ga mama možda vi:e neće htjeti prihvatiti i da bi bilo bolje da ga ostavimo na miru. Sjećam se koliko se ta priča bila dojmila moje prijateljice, kako mi je rekla da je često bila u :umi i da je nekoliko puta vidjela srne, ali nikad lane. Bila sam ponosna -

zaista sam imala veliku sreću. I sjećam se kako me majka, kad je moja mala prijateljica oti:la kući, pozvala ustranu i pitala za:to izmi:ljam priče. Kako mi je objasnila da nije

lijepo lagati. I kako sam bila uzrujana, kad sam rekla da nisam lagala i pitala je kako to

da se ne sjeća toga malog laneta, kad ga se ja tako dobro sjećam na :to je moja majka samo odmahnula glavom - Linda i njezine priče - i rekla da smo to s lanetom nedavno

vidjele u nekom filmu. I sjećam se kako mi je onda sinulo pa, naravno, bio je to film!

Ma:ta je veličanstvena stvar, toliko veličanstvena da zahvaljujući njoj zarađujem velik novac. Sve :to sam dosad napisala bilo je udaljeno od stvarnosti i mene same koliko god

je bilo moguće. Neobično je :to sad u svoj život pozivam druge ljude. Umirujem se činjenicom da posrijedi nisu istinski prizori iz mojeg života, nego da je riječ o jednoj

Page 33: Melanie Raabe - Slučaj

pomaknutoj stvarnosti, u koju, eto, uranjam. Mnoge sitnice su drukčije, dijelom zato :to sam odlučila da ih promijenim, a dijelom jer se ne mogu sa stopostotnom sigurno:ću prisjetiti ba: svakog detalja. Samo jedno poglavlje, ono oko kojeg će se sve vrtjeti, bit će jednojajčani blizanac stvarnosti jedna noć sredinom ljeta. Anin stan, tre:tavo glasna glazba. Krv i prazne oči.

Knjiga bi zapravo trebala započeti s tim poglavljem, ali jo: se nisam uspjela prisiliti da se vratim na to mjesto. Jučer sam rekla samoj sebi da ću to poglavlje napisati sutra. A danas i opet mislim: sutra!

Pisanje me napreže, ali na dobar način. Ono je moj svakodnevni trening i daje mi snagu. Godi mi imati cilj, pravi cilj.

Nitko osim mene ne primjećuje promjenu. Sve je po starom Linda sjedi u svojoj velikoj, samotnoj kući i obavje:tava agenticu i nakladnika o novoj knjizi. To Linda naprosto čini jedanput godi:nje. Nije to ni:ta posebno. Sve je kao i obično za agenticu Piju, kojoj sam već dala do znanja da će uskoro stići nov rukopis i koju je to, naravno, odu:evilo. Iako se, naravno, i začudila za:to iznenada želim mijenjati žanr i napisati triler. Sve je kao i obično za Charlottu, koja zamjećuje samo da manje vremena provodim čitajući i gledajući televiziju, a vi:e u radnoj sobi. Sve je kao i obično za Ferdija, vrtlara, koji održava moje zemlji:te i kojem je za oko u najboljem slučaju zapela činjenica da me tijekom dana rjeđe susreće u pidžami. Sve je kao i obično, sve je po

starom. Samo me Bukowski pozorno promatra, on zna da planiram ne:to i dobacuje mi zavjereničke poglede. Jučer sam ga ulovila kako me zabrinuto promatra svojim velikim, pametnim očima i to me je dirnulo.

Bit će bolje, prijatelju.

Dugo sam razmi:ljala bih li se trebala nekome povjeriti. Bilo bi to razumno. Svejedno,

odlučila sam da to neću učiniti. Ono :to sam naumila sasvim je ludo. Svaki normalni čovjek jednostavno bi nazvao policajce i iznio im svoje sumnje. Kad bih Norberta uputila u sve to, on mi ne bi savjetovao ni:ta drugo doli Nazovi policiju, Linda!

Ali ja to jednostavno ne mogu. Policajci bi Viktora Lenzena, pod pretpostavkom

da bi mi uopće povjerovali, u najboljem slučaju prvo podvrgnuli ispitivanju. I time bi ga upozorili i ja mu se vi:e nikad ne bih mogla približiti. U tom slučaju možda nikad ne bih saznala :to se tada dogodilo. A ta pomisao mi je nepodno:ljiva. Ne, ja to moram obaviti sama. Za Anu.

Ne ide drukčije. Moram mu postavljati pitanja i pritom ga gledati u oči. Nikakva pristojna pitanja, kakva bi policajac u slučaju koji se odavna ohladio postavljao utjecajnom novinaru, koji k tome djeluje li:en svake sumnje. Nikakvo »Ispričavamo se

Page 34: Melanie Raabe - Slučaj

:to vas ometamo, ali ima jedna svjedokinja, koja misli...« Nikakvo »Gdje ste bili tog i tog dana...?«

Prava pitanja. To mogu samo ja i ja to mogu jedino sama. Uopće - kad bih nekoga

uvukla u tu priču, točno bih znala da to činim isključivo iz straha i egoizma. Viktor Lenzen je opasan. Ne želim da dođe u doticaj s ljudima koje cijenim i volim. Upućena sam, dakle, sama na sebe. Naposljetku - izuzmem li načas Norberta, mojeg izdavača, i Bukowskog - ionako ne postoji nitko tko bi uživao moje stopostotno povjerenje. Devedeset i devet posto - da. Ali stotinu? Pa ne znam ni mogu li samoj sebi ba: sto posto vjerovati.

I tako sam svima rekla samo ono najnužnije. Sa svojom agenticom već sam razgovarala, ba: kao i s referenticom za tisak svoje izdavačke kuće i sa svojom urednicom. Sve ih je iritirala činjenica da bih htjela napisati krimić, a jo: vi:e da želim dati intervju, ali su to uzele zdravo za gotovo. Sa svojim izdavačem jo: ću u miru razgovarati, ali osnovne stvari već su pokrenute. Postoji već i krajnji rok za predaju rukopisa, pa i termin izlaska gotove knjige.

To je dobro. Rad u susret terminu za predaju mojem je postojanju tijekom

posljednjih godina uvijek davao smisao i spasio mi život vi:e nego jedanput. Te:ko mi je živjeti u ovoj velikoj kući sasvim sama i često sam razmi:ljala kako bi bilo da jednostavno nestanem. Šaka tableta za spavanje. Žilet u kadi. Ali naposljetku bi me od

takvih nakana svaki put odvratilo ne:to toliko banalno kao :to je to rok za predaju rukopisa. I sve to je svaki put bilo vi:e nego korektno. Svaki put sam točno mogla zamisliti kakve bi silne neugodnosti napravila svojoj izdavačkoj kući i svim drugim ljudima koji iz godine u godinu brinu da moje knjige dospiju do trži:ta, kad naprosto ne bih predala rukopis. Postojali su ugovori i planovi. I tako sam nastavila živjeti i pisati.

Trudim se previ:e ne razmi:ljati o tome da mi je ova knjiga možda posljednja. Pokrenula sam opasan proces time :to sam nazvala uredni:tvo novina. Bio mi je

to lukav potez, jer sad vi:e nema natrag. Ispostavilo se da Lenzen radi kako za televiziju, tako i za novine. To je dobro. Jer, naravno da bi za moj naum bilo sasvim

kontraproduktivno kad bi se kod mene pojavio u pratnji čitavoga televizijskog tima. Zato sam dogovorila intervju za novine. Samo on i ja, nitko drugi.

Vraćam se Jonasu Weberu, mladom inspektoru tamne kose i ozbiljnih očiju, od kojih je jedno smeđe, a drugo zeleno. I Sofiji, jer tako sam odlučila nazvati svoj literarni alter ego. Sofija me podsjeća kakva sam nekoć bila. Impulzivna, zaigrana, nesposobna dugo sjediti na miru. Trčanje kroz :umu u jutarnjim satima, odlasci na kampiranje. Seks u kabinama za presvlačenje, planinarenje, nogometne utakmice.

Promatram Sofiju na svojim stranicama. Izgleda kao netko tko želi biti izazvan, tko se jo: nije razbio. Ja vi:e nisam ja. Oči koje su prije dvanaest godina otkrile mrtvu

Page 35: Melanie Raabe - Slučaj

Anu nisu vi:e moje. Komad po komad nadomje:tene su drugima. Moje usnice nisu vi:e one :to ih bijah čvrsto stisnula kad sam morala gledati kako lijes s mojom sestrom spu:taju u grob. Moje ruke nisu vi:e one koje su joj plele kosu prije nego :to je oti:la na prvi razgovor o zaposlenju. Ja sam sada netko drugi. Skroz naskroz. To nije nikakva

metafora, to je puka istina.

Na:a tijela neprestance nadomje:taju stanice. Mijenjaju ih. Obnavljaju. Nakon sedam godina čovjek je takoreći nov. Znam takve stvari. Jer posljednjih sam godina imala prokleto mnogo vremena za čitanje.

Sjedim sa Sofijom u mraku na stubama i zebem, iako je vani toplo. Noć je vedra, jasna, nebo osuto zvijezdama. Gledam kako Jonas i Sofija dijele cigaretu. Vlastita priča uvlači me u sebe. Gubim se. Ima nečeg čarobnog u tome kad se sa stranim čovjekom dijeli cigareta. Pi:em, promatram njih dvoje i gotovo da bih poželjela ponovno početi pu:iti.

Scenarij se uru:ava u sebe, jer mi na vratima netko zvoni. Hvata me panika. Srce mi divljački lupa i napokon osjećam koliko je zapravo tanka ta kožica koja moju novostečenu odlučnost dijeli od mojih strahova. Ukočila sam se u pokretu, ruke su mi zamrle nad tipkovnicom laptopa, pretvorila sam se u statuu i sad prestravljeno čekam da drugi put zazvoni. Dok se zvonce ogla:ava po drugi put, svejedno se prepadam.

Zvoni i treći, četvrti put. Bojim se Ne očekujem nikoga. Kasno je navečer, sama sam, sama sa svojim malim psom u ovoj ogromnoj kući. Prije nekoliko dana nazvala sam informativnu redakciju novina u kojima radi ubojica moje sestre i raspitala se za njega.

Skrenula sam mu pozornost na sebe, napravila sam glupost i sad osjećam strah. Zvono se nastavlja ogla:avati, moje misli mahnitaju, :to mi je činiti, :to mi je činiti, :to mi je činiti? Ne mogu jasno misliti. Da ignoriram zvonjavu? Da se pravim mrtva? Da nazovem policiju? Da se od:uljam u kuhinju i uzmem nož? Što mi je činiti? Bukowski počinje zvonko lajati, hita mi ususret, naravno da ma:e repom, jer obožava posjetitelje. Juri ravno k meni, skače na mene i bjesomučna zvonjava načas zamire. Ali zato mi se ponovno uključuje mozak.

Budi sasvim mirna, Linda.

Postoji milijun sasvim prihvatljivih obja:njenja za:to bi u četvrtak navečer u pola jedanaest netko mogao zvoniti na mojim vratima. I nijedno od tih bezbrojnih mogućih

obja:njenja nema nikakve veze s Viktorom Lenzenom. I zapravo za:to bi ubojica uopće

trebao zvoniti ? Stvar je zasigurno sasvim bezazlena. Vjerojatno je to samo Charlotta,

koja je kod mene ne:to zaboravila. Ili moja agentica, koja živi sasvim blizu mene i s vremena na vrijeme jednostavno navrati, iako rijetko kad tako kasno. A možda se i ovdje u blizini ne:to dogodilo? Možda nekome čak treba i pomoć. Ponovno počinjem

Page 36: Melanie Raabe - Slučaj

funkcionirati, moja ukočenost popu:ta i ja jurim niza stube prema ulaznim vratima. Bukowski me prati lajući i ma:ući repom.

Sretna sam :to te imam, prijatelju.

Otvaram vrata. Preda mnom stoji neki mu:karac.

Page 37: Melanie Raabe - Slučaj

4.

SOFIJA

Zrak je bio gust poput elea. Smjesta je progutao Sofiju, kad je iza la iz svojega klimatiziranog automobila. Mrzila je noći poput te, znojne i agresivne, za kojih od silne vrućine ne bi mogla zaspati, za kojih joj je ko a na čitavom tijelu bila ljepljiva, za kojih su je pro dirali komarci.

Stajala je pred vratima stana svoje sestre i već po drugi put zvonila, dugo i razljućeno. Dok je parkirala, vidjela je kod Britte svjetlo i znala je da je kod kuće. Vjerojatno Britta iz principa nije otvarala vrata, naprosto zato to nije voljela iznenadne posjete, to je u svakoj prilici napominjala da je jednostavno nepristojno samo tako banuti na vrata, umjesto da se bar putem najavi mobitelom.

Sofija makne prst sa zvonca i prisloni uho na vrata. Iznutra su dopirali zvukovi glazbe.

- Britta! - viknu, ali ne dobije odgovora.

Tu joj na pamet smjesta padne majka. Njihova majka, koja je brinula zbog svake sitnice, koja bi, kad bi joj kćeri i najmanje zakasnile, smjesta sastavljala odred za potragu, koja bi pri najmanjem ka ljucanju smjesta pomi ljala na rak pluća. Sofija je, naprotiv, bila od one vrste ljudi koji vjeruju da istinska nesreća uvijek pogađa druge. I tako je slegnula ramenima, stala prekapati po torbici tra eći sve anj ključeva na kojem se nalazio i rezervni ključ Brittina stana, prona la ga, ugurala u bravu i otvorila vrata.

- Britta?

Slijedeći zvuk glazbe, Sofija u nekoliko koraka prođe kroz mali hodnik i uđe u dnevnu sobu. Tamo ostane stajati kao ukopana. Previ e toga iskrsnulo je odjedanput pred njezinim očima, a da bi smjesta mogla pojmiti čitav prizor.

Tamo je bila... Britta. Le ala je na podu, na leđima, očiju irom otvorenih, s izrazom nevjerice na licu, tako da je Sofija u prvi mah pomislila da joj je sestra nezgodno pala i da joj treba pomoć, ne bi li ponovno stala na noge. Sofija se pribli i Britti, a onda vidje krv, zaustavi se i protrne. Bilo je kao da u prostoriji odjedanput vi e nema kisika. Čitav prizor doimao se crno-bijelim. Nigdje zraka, nigdje zvuka, nigdje boja, samo ta jeziva mrtva priroda. Brittina svijetla kosa, njezina tamna haljina, bijeli sag, krhotine, prevrnuta ča a za vodu, bijelo

Page 38: Melanie Raabe - Slučaj

cvijeće, crna sandala skliznula s noge, krv, sasvim crna. irila se oko Brittina torza.

Sofija je hvatala dah, a onda se vratila glazba, naglo, nenadano, tre tavo i prijeteći. All you need is love, la-da-da-da-da. I boje se iznenada vrati e, ali sve to je Sofija mogla razabrati bila je crvena, svjetleća krv.

I dok se Sofijin okirani mozak jo trudio shvatiti sliku koja se pru ala pred njom, ona krajičkom oka iznenada primijeti da se u kutu sobe ne to miče. Obuzeta panikom okrene glavu i shvati da su se samo zastori na vratima terase tromo zanjihali na propuhu. Ali onda ugleda sjenu. Stajala je sasvim mirno, poput zvijeri koja vreba svoj plijen, ba kao da bi je Sofija mogla opaziti samo kad bi se pomaknula. Stajala je pokraj otvorenih vrata terase i gledala u Sofiju. Onda je nestala.

Page 39: Melanie Raabe - Slučaj

.

PRESTRAVLJENO BULJIM U Norberta, svog izdavača, koji jo: uvijek drži prst na zvoncu. - Pa, bilo ti je i vrijeme - kaže on i ugura se bez pozdrava ili drugih floskula

pristojnosti pokraj mene u hodnik. S njim preko mojeg praga prelazi prvi da:ak zime. Želim ne:to reći, ali ne uspijevam.

- Sad si sasvim si:la s uma, je li? - pita me Norbert osorno.

Bukowski skače po njemu. On obožava mojeg izdavača. Što, međutim, ne znači mnogo, jer Bukowski voli svakoga. Norbert je očito veoma lo:e volje, ali svejedno nakratko popu:ta, prolazi prstima psu kroz krzno, a kad se ponovno okreće meni, vraća mu se i bora između obrva. Sasvim iskreno, silno se radujem :to ga vidim, bio bijesan ili ne. Norbert ne samo da je pravi kolerik, nego i najdobrodu:niji čovjek kojeg poznajem. On se s jednakim žarom može upustiti u svaku temu: u razgovore o politici, koja postaje

sve gluplja, o struci, koja propada i tone sve dublje, o svojim autorima, koji postaju sve

pohlepniji. Svi znaju za Norbertove izljeve gnjeva i strastvene tirade, :to ih - kad mu krv

posebno jako zavri - voli začinjavati sočnim izrazima iz svoje francuske izborne domovine: Putain! Merde! Ili, kad je situacija posebno stra:na i nesnosna, oba u kombinaciji.

- Pa :to se dogodilo? - pitam, prevariv:i koliko-toliko kasnovečernje iznenađenje. - Mislila sam da si u Francuskoj.

On frkće. Zaista nemam pojma za:to je Norbert odjedanput toliko bijesan. Pa nas dvoje

surađujemo već godinama. A i prijatelji smo. Što sam napravila? Ili sam zaboravila

napraviti ne:to? Jesam li zbog rada na svome trileru smetnula s uma ne:to važno? Glava mi je prazna.

- Dakle, daj prvo uđi. Onako kako spada - kažem i odlazim u kuhinju.

Page 40: Melanie Raabe - Slučaj

Pristavljam kavu, nalijevam vodu u ča:u i stavljam je pred njega. Norbert je, a da mu to nisam morala ni ponuditi, već zauzeo mjesto za kuhinjskim stolom, ali ponovno

ustaje dok mu se obraćam. Odveć je bijesan da bi sjedio. - Dakle? - pitam ja.

- Dakle? - uzvraća Norbert tonom od kojeg Bukowski smjesta uzmiče nekoliko koraka. - Moja autorica Linda Conrads, za koju deset i vi:e godina brinem kao nakladnik, odlučila je okrenuti leđa svojim prekrasnim romanima, djelima visoke literature :to ih je dosad pisala u lijepim, pravilnim razmacima i razljutiti svoju publiku, kritičare, a naposljetku i mene svojom grandioznom idejom da joj sljedeća knjiga bude krvavi triler. Bez dogovora, bez ičega, samo tako. I kao da joj ni to nije dovoljno, gospođa autorica se s tom informacijom odmah obraća tisku! A da s nakladnikom o tome nije progovorila ni riječi. Jer je očito mi:ljenja da ja nisam samo :ef jednog prilično velikog i lukrativnog poduzeća, koji iz dana u dan pi:a krv i zbog nje i njezinih knjiga, nego prije svega njezin osobni tiskarski stroj bez vlastite volje. Putain bordel de merde!

Norbertova glava nekako se čudno zacrvenjela. Uzima ča:u s vodom i otpija gutljaj. Želi reći jo: ne:to, otvara usta, ali onda mijenja odluku, odmahuje glavom i nastavlja osorno grgoćući prazniti ča:u. Ne znam :to da mu kažem, ni sekunde nisam bila pomi:ljala da bi mi upravo Norbert mogao stvarati probleme. A on mi po tom pitanju može stvoriti itekako velike probleme, to mi odjednom postaje jasno. Da mi

knjiga bude objavljena, da je mediji poprate kao i sve druge moje knjige, sve to spada u

elementarni dio mojeg plana. Bez knjige nema intervjua. Prokletstvo, nemam ni

vremena, ni energije da se svađam s Norbertom ili da se na kraju čak nađem primorana potražiti novog nakladnika. Imam druge probleme. Naravno da bi svaki nakladnik polizao prste da mu ponudim svoju knjigu, ipak sam uspje:na, a sigurna sam i da promjena žanra neće zastra:iti moje obožavatelje. Dobro, možda nekolicinu, ali ako ih ne:to i ode, doći će novi. A o tome se zapravo uopće i ne radi. Meni je sasvim svejedno koliko ću knjiga prodati, samo da Lenzen zagrize. To, međutim, ne mogu reći Norbertu. Ne mogu reći da se u ovom slučaju ne radi samo o knjizi.

Ne želim svađu. Posebice ne s jednim od rijetkih prijatelja koje imam na ovom planetu. Mozak mi užurbano radi, poku:avam odvagnuti bih li Norberta možda ipak trebala uputiti u svoj naum. U sve. Toliko često već sam se igrala s tom pomi:lju. Bilo bi tako lijepo imati ga na svojoj strani.

- Ponavljam, dakle, svoje pitanje s početka - kaže Norbert, spu:ta ča:u na stol i prekida moje razmi:ljanje. - Jesi li sad sasvim si:la s uma?

Razmi:ljam o tome koliko bih rado imala suučesnika, nekoga u koga bih mogla

imati povjerenja. Mislim da u slučaju krize, prave pravcate krize, nikoga ne bih radije imala na svojoj strani nego Norberta. Mislim da bih mu morala ispričati sve. Prije svega da svoju nakanu ne mogu sama sprovesti u djelo. Da se bojim.

Page 41: Melanie Raabe - Slučaj

- Dakle, :to je sad? - pita on nestrpljivo.

Jebiga! Reći ću mu. Poku:avam se pribrati, duboko di:em. - Norbert...

- Ne govori sad ni:ta - sikće on i podiže ruku da me u:utka. - Zaboravio sam

ne:to. Žurno napu:ta prostoriju. Zbunjeno slu:am kako otvara ulazna vrata i nestaje u

noć. Svega nekoliko minuta nakon toga ponovno se pojavljuje, držeći u ruci bocu vina. - Za tebe - kaže i spu:ta bocu na moj kuhinjski stol. Izraz njegova lica jo: uvijek

odaje neraspoloženje. Kad mi dolazi u posjet, Norbert mi inače svaki put donese bocu vina iz svoje

izborne domovine - najbolji rose koji znam. Ali inače se ba: i ne ljuti na mene. Norbert primjećuje zbunjenost na mom licu.

- To :to se pona:a: poput slijepe krave ne znači da ću te pustiti da žeđa: - kaže i dobacuje mi pogled koji kao da govori »vidi: kako sam dobar prema tebi«. Potiskujem smijuljenje, a u isti mah mogla bih se i rasplakati. Mislim da bi bilo prelijepo imati

Norberta uza se, da bi mi povjerovao, da bi me možda čak i razumio - ali da je to

naprosto preopasno. Ne mogu ga uvući u to. Prokletstvo. Što da učinim?

Aparat za kuhanje kave svojim krkljanjem prekida moje misli. Uzimam kavu i

natačem nam je u :alice. - Nemoj misliti da si se izvukla - kaže Norbert. - I dalje mi duguje: obja:njenje. Sjedamo jedno nasuprot drugome, dok prekapam po svojim mislima, tražeći

obja:njenje koje bi on mogao shvatiti. - Kako je moguće da si već razgovarala sa svima drugima u kući, samo ne sa

mnom?

- Jer sam nakon tvoga godi:njeg odmora htjela s tobom razgovarati osobno, umjesto da ti :aljem glupi e-mail - kažem ja. - Ti si me samo preduhitrio u tome! Pa

nisam znala čak ni da si se vratio! To je istina. Norbert mi upućuje prodoran pogled. - A sad sasvim ozbiljno - započinje - za:to ba: triler?

Kratko oklijevam, a onda odlučujem ostati :to je moguće bliže istini - a da ipak ne

odam previ:e od svoje nakane. - Ima: li braće ili sestara, Norbert ?

- Ne - kaže on. - Ja sam jedinac. Moja žena tvrdi da se to po meni i vidi.

Tjera me na smijeh, ali se uspijevam uozbiljiti.

- Ja sam imala sestru, zvala se Ana.

Norbert se mr:ti, nabire obrve.

Page 42: Melanie Raabe - Slučaj

- Imala si ? - pita me.

- Ana je mrtva. Ubijena je.

- O, Bože - kaže Norbert. - Pa kada se to dogodilo?

- Ima tome već dosta vremena. Ovog ljeta navr:it će se dvanaest godina. - Merde! - kaže Norbert. - Da.

- Je li ubojica uhićen?

- Ne - odgovaram. Te:ko gutam. - Nikad nije otkriven.

- Putain - kaže Norbert tiho. - To nije dobro.

Slijedi trenutak zajedničke :utnje. - Za:to mi to nikad nisi ispričala?

- Ne govorim rado o tome - kažem ja. - Ne umijem ja to dobro. Ne umijem

prosipati du:u pred drugima. Možda tu stvara zato nikad nisam zaista ni preboljela. Zna:, moj način prerađivanja stvari funkcionira drukčije. Ja preko onoga :to se dogodilo

prelazim tako da o tome pi:em. I točno to sada radim. Norbert dugo :uti. Onda kima glavom. - Razumijem - kaže napokon. I time je stvar za njega zavr:ena. Ustaje, otvara ladicu za ladicom u potrazi za

vadičepom, pronalazi ga, izvlači pluteni čep iz boce koju mi je donio i natače nam vino. Težina kamena koji mi je upravo pao sa srca mjeri se u tonama.

Jedan sat, mnogo riječi, tri espressa, jedna boca odličnoga francuskog rosea i tričetvrt boce viskija kasnije sjedimo za mojim kuhinjskim stolom i valjamo se od smijeha. Norbert mi

sigurno po deseti put pripovijeda kako se jednom zgodom u nekom baru s onim tada

jo: debelim, ugodno neurednim političarom iz Hessena naroljao do te mjere da su ga potom dvojica policajaca ulovili kako vlastitim ključem poku:ava otključati neki tuđi porsche, koji je pukim slučajem bio crven i stajao na istom parkirali:tu kao i njegov izlupani golf. Toj se priči svaki put smijem kao da je čujem prvi put.

Smje:kam se njemu za ljubav čak i kad počinje pričati kako sam na zabavi u

povodu njegova pedesetog rođendana poludjela samo zato :to je bend smogao toliko

drskosti da zasvira »All you need is love« od Beatlesa. Sjećam se te večeri kao kroz veo, bila je to svakako jedna od boljih večeri neposredno nakon Anine smrti, bilo je to ono

čudesno međuvrijeme između :oka i sloma, kad odavna ni:ta vi:e nije bilo u redu, ali je sve jo: nekako funkcioniralo.

Norbert i ja nismo se jo: dobro poznavali, ja sam taman pre:la u njegovu izdavačku kuću, a on nije imao pojma :to sam sve pro:la. Nije imao pojma da sam

Page 43: Melanie Raabe - Slučaj

uopće imala sestru. Sjećam se da sam unatoč antidepresivima pila pro:ek, da sam plesala s Marcom, a sjećam se i činjenice da prema svom zaručniku kao iz nekog prkosa vi:e nisam osjećala ni:ta. Sjećam se da sam u skladu s dress codeom na pozivnici bila

odjevena u bijelo, iako sam dotad nosila isključivo crninu. Sjećam se da sam mislila da bi mi život zaista mogao biti takav da bih mogla odlaziti na zabave, piti pro:ek, plesati i ispunjavati ekscentričnim prijateljima njihove bezazlene želje. I sjećam se da me je ulovilo na plesnom podiju, tada, taj zemljotres, da sam upravo plesala s Marcom kad je

započeo, kad su se začuli prvi taktovi, love, love, love. Sjećam se kako je pohlepan vrtlog crnine usisao svu stvarnost oko mene, kako sam ostala sama s tim trenutkom, s krvlju, s

Anom i krvlju, kako sam se borila za zrak, poku:avala izroniti iz crnila, ali pjesma me je držala kao prikovanu, otvorila sam oči, uhvatila nekoliko rastrganih djelića stvarnosti, grčevito se uhvatila za njih, ljudi oko mene pjevali su s bendom, ja sam grozničavo hvatala dah i nečujno vikala, preklinjala glazbu da prestane, ali nitko me nije čuo, ljudi oko mene nastavili su pjevati, All you need is love, la-da.-da-da.-da, a onda sam zaista

vrisnula koliko god sam mogla. Prestanite, prestanite, prestanite!, ali i dalje sam bila

uhvaćena u vrtlogu, i dalje u Aninom stanu, i dalje bespomoćna, i dalje sama, osjećala sam Marcove ruke i čula ga kako tiho govori: Pst, budi mirna, sve je okej, a onda glasno:

Oprostite, moja zaručnica je malo previ:e popila, oprostite, smijemo li proći?

Norbert se valja od smijeha kad pomisli na to. Pa nema on pojma :to se tada zaista zbivalo, on misli da sam samo popila ča:icu previ:e, te da sam uz to vjerojatno gajila jo: i neku neobja:njivo duboko ukorijenjenu odbojnost prema Beatlesima.

Danas ne pričam o tome :to se dogodilo s Anom, a nisam to činila ni tada. Zaista, danas u mom životu vi:e nema ljudi koji bi znali da sam nekoć imala sestru i :to joj se dogodilo - naravno, izuzmem li svoje roditelje. Nema starih prijatelja, nema :kolskih drugova, nema zajedničkih znanaca. Za ljude oko mene Ana nikad nije postojala.

I kako da Norbert moj gubitak kontrole onda dovede u vezu s ubojstvom? Zato je

u redu :to se Norbert sada smije. On nema pojma o trenutku kada sam u:la u Anin stan, kada sam je na:la kako leži na podu, mrtvu ili na umoru, i kada sam vidjela njezina ubojicu kako vreba, njegove hladne, svijetle oči, ja, nekoliko strahovitih sekundi kao

skamenjena, Ana, skamenjena zauvijek, i sve je utrnulo u tom trenutku, ja, skulptura,

Ana, stra:na, stra:na skulptura, kruta, nepokretna, čitava prostorija kao da se zamrznula, dok sam krajičkom oka vidjela jednu jedinu kretnju, nadrealnu, sablasnu,

beskonačnu, nema pojma o gramofonu, tako jezivom, tako lažnom, kako se okretala ploča, uzgred, jedna od mojih starih, :to sam je bila poklonila Ani. Beatlesi. All you need

is love, la-da-da-da-da.

Ta pjesma je kriva :to nikada, ali zaista nikada ne uključujem radio, jer se silno bojim da bi je mogli pustiti.

Gutam knedlu i potiskujem svoje misli koliko god bilo moguće. Dobro je da se Norbert smije. Svejedno čemu.

Page 44: Melanie Raabe - Slučaj

Uživam u činjenici da je ovdje. Volim njegov humor i volim njegov lukavi,

prepredeni cinizam, način koji si mogu priu:titi samo ljudi prema kojima je život zaista dobar. Voljela bih da ostane tijekom noći, u mojoj kući zaista ima dovoljno gostinskih soba, ali Norbert inzistira na tome da ode kući, priča mi ne:to o nekakvoj konferenciji

sutra ujutro. Prokletstvo, a ba: je tako ugodno, tako normalno, meni nasuprot sjedi prijatelj koji mi je blizak poput starijeg brata, a do nogu mi spava pas koji u snu podiže obrve kao da upravo susreće ne:to izuzetno začuđujuće. Samo nas je troje, ali upravo

sada, u ovom trenutku, moja je kuća puna života. Potiskujem uzdah. Jasno mi je da tako ne može ostati. Ne bih trebala ni poželjeti da zadržim tako lijep trenutak. Odmah će se dogoditi ne:to :to će ga uni:titi. Što će to biti, :to će to biti, :to će to biti?

Norbert je to. Ustaje. Potiskujem poriv da se grčevito uhvatim za njega. - Molim te, ostani - kažem tiho. - Bojim se.

On me ne čuje, a možda to nisam ni rekla. Norbert poseže za kaputom, dobacuje mi strog pogled i kaže da se potrudim da rukopis bude dobar, kad već pod svaku cijenu moram napisati glupi triler. Potom gegava koraka odlazi prema ulaznim vratima. Ne

bih ga trebala pustiti da vozi ovako pripit, pa krećem za njim, iako su mi noge te:ke poput olova.

On se okreće prema meni, hvata me za ramena i zuri mi u lice. Osjećam miris viskija u njegovu dahu.

- Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama - kaže mi gotovo optužujućim tonom.

- Kafka - kažem ja, a Norbert kima glavom. - Ti si ta koja je to neprestance citirala. Knjiga mora biti sjekira, Linda. Nemoj to

zaboraviti. Triler ili ne, treba mi ne:to autentično tvoje. Ne:to o životu, o du:i, o... Mrmlja ne:to nerazumljivo, pu:ta mi ramena, pa kreće rastreseno zakapčati

kaput. Pri vrhu započinje krivo, pa se zapetlja, započinje iznova, ponovno se zapetlja,

ne bi li tik pred napadaj bijesa odustao i ostavio kaput otkopčan. - Ova knjiga je sjekira, Norbert.

On me gleda u nevjerici, pa sliježe ramenima. Poku:avam mu jednim pogledom reći sve :to trenutačno ne uspijevam riječima, vičem. Da se silno bojim, da ne želim umrijeti, da mi treba netko za razgovor, da ću se sru:iti mrtva ako sad ode, da se osjećam kao najusamljenije ljudsko biće na čitavu planetu. Ali ne vičem dovoljno glasno.

Moj nakladnik opra:ta se od mene, cmoktavo me ljubi u lijevi i desni obraz - i

odlazi. Gledam ga kako nestaje u noći. Ne želim da ode. Želim mu ispričati sve. O zemljotresu. O Ani. Želim mu ispričati :to sam naumila. Kako sam usamljena. On je

Page 45: Melanie Raabe - Slučaj

moja posljednja prilika, on je spasonosna obala, moje sidro. Otvaram usta da ga

pozovem, ali vi:e ga ne vidim, ne vidim ga vi:e, prekasno je, on je nestao, sama sam.

Page 46: Melanie Raabe - Slučaj

6.

JONAS

Obuhvatio je pi tolj objema rukama, zauzeo siguran stav, podigao ga, naciljao i zapucao. Jonas Weber mrzio je pomisao da bi cijev svog pi tolja ikad morao uperiti u neku osobu i bio je sretan to jo nikad nije morao pucati u čovjeka. Jednom je ispalio hitac upozorenja i na tome je ostalo, pa se nadao da se to nikad neće ni promijeniti. Ali volio je trening u streljani i zapravo je oduvijek rado pucao. Kao dijete iz očeve zračne pu ke u limenke, kao mladić, idiotski i jo uvijek iz zračne pu ke, zajedno s prijateljima u vrapce i golubove. I danas iz svoga slu benog oru ja u streljačke mete. Volio je oprez to ga je iziskivalo rukovanje oru jem. Pa nju i s njom povezane rituale. U normalnim okolnostima mozgu pritom ne bi ostalo previ e vremena za druge misli. Samo danas ritual nije funkcionirao, samo mu se danas misli nikako nisu htjele umiriti.

Mislio je na mjesto zločina, na koje je protekle noći bio pozvan, na svu krv koju je tamo vidio. Mislio je na prizor le a. Mislio je na svjedokinju, koja je prona la mrtvu enu, koja je iznenadila ubojicu. Skroz-naskroz neobična priča. Toliko toga trebalo je dovesti u red, toliko otvorenih pitanja, na koja mo da nikad neće pronaći odgovor, svejedno koliko grčevito radio na slučaju.

Noć je bila duga, duga i naporna - nije bilo anse da se prije zore odveze kući i zavuče k Miji u krevet. A povrh svega potkrala mu se jo i jedna veoma glupa pogre ka. Nije uspijevao odgonetnuti kako mu se to uopće moglo dogoditi. Inače je bio tako suveren kad bi u pitanju bilo odno enje prema rtvinoj rodbini. Nije imao pojma za to mu se to nakon toliko godina provedenih u slu bi tako zavuklo pod ko u. Da, rtva je izgledala naprosto stravično. Sedam uboda no em. Da, bio je nevjerojatno premoren. Ali na to je ipak bio navikao.

Mora da je kriva bila ena. Svjedokinja, svega nekoliko godina mlađa od njega, koja je svoju sestru prona la zaklanu i vidjela ubojicu kako bje i. Dok je razgovarao s kolegama, Jonas se uhvatio kako je promatra. Jedan bolničar iz hitne pomoći posjeo ju je i prebacio joj deku preko ramena, to je naočigled noćne sparine bila prilično čudna gesta. ena je sjedila izgubljena u mislima. Nije se tresla, nije plakala. Mo da je u oku, pomislio je Jonas kad je iznenada okrenula glavu i i

Page 47: Melanie Raabe - Slučaj

zagledala se s neobičnim intenzitetom ravno u njega. Nije ga pogledala ni uplakano, ni zbunjeno, ni omamljeno, kamoli u oku. Bio je to sasvim jasan, priseban pogled. Sve vrijeme taj mu se prizor vraćao pred oči i nikako ga se vi e nije mogao otarasiti. ena je zbacila pokrivač s ramena, ustala i pri la mu. Pogledala ga je u oči i izgovorila jednu jedinu riječ, kao da bi je čitave rečenice u tom stanju stajale previ e energije.

- Za toŠ Jonas se zagrcnuo.

- Ne znam.

Ali osjetio je da to nije bilo dovoljno, da joj je morao ne to dati, pa je, prije nego to je stigao trezveno razmisliti, dodao:

- Ne znam to se ovdje dogodilo, ali obećavam vam da ću saznati.

Zbog tih riječi najradije bi samome sebi bio opalio zau nicu. Kako li je samo nekome iz rtvine obitelji mogao davati takva obećanjaŠ Mo da nikada neće pronaći počinitelja. Nije znao jo ni ta o pozadini tog slučaja. Njegovo pona anje bilo je sasvim neprofesionalno! Sve u svemu, ponio se kao neki priglupi policajac u nekom ni ta manje priglupom filmu.

Pomislio je na pogled pun predbacivanja, to mu ga bija e dobacila Antonija Bug, i to ba njemu, koji je zapravo trebao biti ne samo iskusniji, nego i suvereniji policajac od njih dvoje. Pomislio je kako je očekivao da će mu ona ne to reći kad ostanu sami, ali i koliko je cijenio činjenicu da njegova nova kolegica to nije učinila.

Jonas ponovno napuni pi tolj, pa se poku a koncentrirati i odagnati nemili prizor iz pamćenja. Imao je dovoljno drugih problema, za to da si zbog toga malog kiksa dovijeka ne to predbacujeŠ Pa nije on toj eni bio ni ta zaista obećao. Ne to takvo ne bi bilo ni moguće, to bi bar svakome trebalo biti jasno. Katkada to bi se reklo samo onako, reda radi: »obećavam«. To je samo izraz. Osim toga, ispitivanje svjedoka je pro lo, velika je vjerojatnost da on tu enu nikad vi e neće vidjeti. Podigao je pi tolj, poku ao ne misliti ni na to, i ispalio hitac.

Page 48: Melanie Raabe - Slučaj

POKUŠAVAM POTISNUTI SVOJ PORIV da pobjegnem. A to mi pada beskrajno te:ko. Osjećam kako mi se bilo ubrzava, primjećujem da mi se u dah uvlači sve vi:e nemira. Poku:avam primijeniti ono :to sam naučila, poku:avam raditi sa svojim tjelesnim čuvstvima umjesto da ih zanemarujem. Koncentriram se na kucanje srca, brojim udisaje

i izdisaje, dvadeset i jedan, dvadeset i dva, dvadeset i tri. Usmjeravam pozornost na

gađenje, umjesto da se upustim u sasvim besplodan napor i poku:am ga potisnuti. Gađenje mi sjedi u prsima, malo ispod straha. Ljepljivo i je i čvrsto kao žilava sluz. Polagano ga opipavam, ono se nadima i spla:njava poput zubobolje. Želim ga izbjeći, želim otići - to je normalno, to sam također naučila.

Instinkt bijega - sasvim normalno. Ali nema nikakve koristi od bijega, od

izbjegavanja boli i straha. Posežem za mantrom koju sam razradila sa svojim terapeutom, grčevito se hvatam za nju. Put iz straha vodi kroz strah. Put iz straha vodi kroz

strah. Put iz straha vodi kroz strah.

Mu:karac me upitno promatra. Nijemim kimanjem signaliziram mu da sam spremna, iako je posrijedi upravo suprotno. Ali ja pauka ptičara promatram već mnogo, mnogo jezivih minuta. On sjedi u svojoj staklenci, najče:će je miran, tek tu i tamo tromo se pomakne, od čega mi se ledi krv u žilama. Sve na njemu izgleda lažno i prijetvorno njegove osebujne kretnje, njegovo tijelo, međusobno veoma razmaknuti članci njegovih nogu.

Terapeut je strpljiv. Danas smo prilično uznapredovali. U prvo vrijeme nisam mogla biti čak ni u istoj prostoriji s njim i životinjom.

* * *

Page 49: Melanie Raabe - Slučaj

Charlotta je bila ta koja mu je otvorila i bodrila me da skupim hrabrosti i pozdravim

mu:karca s paukom ptičarom. Charlotta misli da su to istraživanja za moju knjigu. Da dana:nja akcija, ba: kao i sve ostale sulude stvari, :to sam ih tijekom posljednjih tjedana organizirala ovdje u kući, spadaju u istraživački rad za roman. Dobro je da je tako. Ona prostodu:no prihvaća da se zaključavam s biv:im policajcima i studiram metode saslu:anja, da mi nekada:nji vojni instruktori obja:njavaju kako se elitni vojnici dovode u besprijekornu mentalnu kondiciju u kojoj će izdržati eventualno mučenje, a da pritom ne otkriju ni:ta. Charlotta prijazno i diskretno prima stručnjake koji iz dana u dan dolaze u moju kuću. Tako ne komentira ni dolazak terapeuta, koji je specijaliziran da ljude s fobijama liječi sučeljavanjem. Ona misli da ja istražujem. Nema pojma da poku:avam otkriti koliko straha mogu izdržati prije nego :to kolabiram.

Slaba sam i znam da sam slaba. Život koji sam vodila tijekom posljednjih godina bio je

li:en bilo kakva oblika nelagode. Toliko sam oslabjela da me stoji beskrajnog napora

ako se jednom hoću istu:irati hladnom umjesto toplom vodom. Moram naučiti da budem snažna, ako se želim sučeliti s ubojicom svoje sestre.

Zbog toga pauk ptičar. Vi:e nelagode ne mogu ni zamisliti. Otkako znam za sebe, jedva da sam se nečega gnu:ala vi:e od pauka.

Mu:karac skida poklopac sa staklenke u koju je provizorno smjestio pauka, ne bi li mi pružio priliku da se priviknem na njegov prizor.

- Čekajte - kažem ja. - Čekajte. Mu:karac zastaje. - Nemojte previ:e razmi:ljati o tome - kaže. - Neće vam od toga biti ni:ta lak:e.

Svejedno koliko dugo čekali. Strpljivo me promatra. Ni:ta on neće poduzeti dokle god mu ne dam pristanak -

tako smo se dogovorili.

Sjećam se na:eg razgovora s početka te seanse.

* * *

- Što vas pla:i, gospodo Conrads? - pitao me je terapeut.

- Pauk, naravno - odgovorila sam, iritirana njegovim glupim pitanjem. - Pauk me

pla:i. - Pauk ptičar, koji se nalazi u staklenci u mojoj torbi?

- Da!

- Bojite li se u ovom trenutku?

Page 50: Melanie Raabe - Slučaj

- Naravno da se bojim!

- A :to bi bilo kad bi se ispostavilo da u mojoj torbi uopće nema staklenke s paukom ptičarom?

- Ne razumijem vas.

- Pa, pretpostavimo samo na trenutak da nigdje u blizini nema pauka. Recimo,

zato :to sam zaboravio ponijeti staklenku u kojoj se nalazi. Što bi vas onda toliko pla:ilo? Jer u tom slučaju izvor va:eg straha ipak ne bi mogao biti pauk. Pa on nije bio

čak ni stvaran. - Ali ja sam u tom trenutku mislila da je stvaran - rekla sam.

- Upravo tako. Mislili ste. Tu započinje strah. U va:oj glavi, u va:em mi:ljenju. Pauk s time nema apsolutno nikakve veze.

Nastojim se trgnuti.

- Okej - kažem. - Sad ćemo to napraviti. Mu:karac ponovno skida poklopac sa staklenke i polagano je stavlja u vodoravan

položaj. Pauk se daje u pokret brzinom koja me užasava. Prisiljavam se izdržati taj prizor, čak i kad mu:karac dopu:ta da mu pauk isplazi na dlan. Potiskujem želju da poskočim i pobjegnem. Osjećam kako mi se niz kralježnicu cijedi nekoliko kapljica znoja. Hladnog znoja. Prisiljavam se da ostanem sjediti i gledam. Pauk zastaje u svojim

kretnjama, ostaje sjediti na mu:karčevom dlanu kao noćna mora od nogu, dlačica i odvratnosti, koja je upravo postala stvarnost.

Iznova poku:avam provesti u djelo ono :to sam naučila tijekom posljednjih tjedana. Skrećem pozornost na svoje tijelo, postajem svjesna neprirodnog položaja koji sam zauzela. Trupa pognuta koliko je moguće ulijevo, :ćućurila sam se na krajnjem rubu kauča. I pitam se želim li biti takva kao kunić pred zmijom. Mogu li si to dopustiti, sad i ubuduće? I tu se uspravljam, izravnavam ramena, podižem bradu. Pružam ruku i kimam čovjeku s paukom. Moji prsti drhte, ali ih ne povlačim.

- Je li sve u redu? - pita me mu:karac. Nijemo kimam glavom, pu:tajući da mi sva energija otekne u ruku. Držim je

sasvim mirno.

- Onda možemo početi - kaže mu:karac s paukom i približi ruku mojoj. Nekoliko trenutaka životinja sjedi sasvim nepomično. Promatram je, njezine debele, dlakave noge

i okruglasto, isto tako dlakavo tijelo s malim golim mjestom točno u sredini. Noge imaju

tigrast uzorak, duboko crno i svjetlosmeđe - s po jednom narančastom mrljom u sredini.

To mi tek sad zapinje za oko, prije toga nisam bila ni svjesna. Pauk sjedi sasvim mirno

na mu:karčevu dlanu i mislim da ću uspjeti.

Page 51: Melanie Raabe - Slučaj

Onda se pauk daje u pokret. Sve na njemu izgleda mi lažno prijetvorno. Želudac mi se buni, prosvjeduje, ali ja sam mirna, sasvim mirna, i životinjica prelazi na moju

ruku. Prvi pokret njezinih nožica, kojima opipava moj dlan, ispunjava me jezom, gađenjem, naukom, ali ja sam i dalje sasvim mirna. Pauk ptičar u potpunosti mi je

pre:ao na ruku. Osjećam njegovu težinu, dodir njegovih nožica, njegovo tijelo, koje je

okrznulo poleđinu moje ruke. Prolazi kratak, grozan trenutak tijekom kojeg sam uvjerena da će nastaviti gmizati, da će se uspeti uz moju podlakticu, nadlakticu, pa preko ramena do vrata i lica - ali on se vi:e ne pomiče s mjesta. Samo jo: tromo pokreće nožice. U mjestu, na mojoj ruci. Buljim u njega i promatram ga kako sjedi. Ovo nije noćna mora, pomi:ljam prestravljeno, ovo je realnost, puka realnost, ona se događa upravo sada i ti je izdržava:, trpi:, to je tvoj strah, tako on izgleda, i ti ga izdržava:. Vrti mi se u glavi, rado bih se onesvijestila, ali nikako da izgubim svijest. Sjedim. A na ruci

mi se nalazi pauk ptičar. Smirio se, sjedi tamo gotovo nepomično i čeka. Opipavam bilo vlastita straha. Moj strah je dubok, mračan zdenac, u koji sam se strovalila. Uspravno

lebdim u vodi i poku:avam nožnim prstima napipati dno, ali ga ne dosežem. Posvuda crnilo, mrak.

- Da vam ga skinem s ruke? - pita mu:karac i trgne me iz transa. Ponovno mogu samo nijemo kimati glavom. On pažljivo skuplja dlanove, uzima

životinju u :ake i vraća je u njezin mali, prenosivi terarij, :to ga nosi u nekoj vrsti sportske torbe.

Ja buljim u svoju ruku, osjećam kucanje srca, krznast osjećaj na jeziku, napetost mi:ića. Majicu, koja se mokra od znoja prilijepila za moje tijelo. Lice mi se skuplja kao

da će zaplakati, ali suze mi, kao i toliko puta tijekom proteklih godina, ne naviru na oči, pa plačem bez njih, u suhim, bolnim jecajima.

Uspjela sam.

Page 52: Melanie Raabe - Slučaj

IO.

SJEDIM U SVOM omiljenom naslonjaču, gledam van, u tminu, i čekam izlazak sunca. Rub :ume mirno leži preda mnom. Toliko bih voljela u hladnom zvjezdanom sjaju ugledati neku životinju, ali ni:ta se ne miče. Tek s vremena na vrijeme ogla:ava se jedan neumorni ćuk.

Iznad vrhova stabala nadvilo se jasno, zvjezdano nebo. Tko zna jesu li zvijezde

zaista tamo gore? Zvijezde imaju jednu jedinu mogućnost da nam priopće da vi:e ne postoje tako :to prestanu svijetliti. Ali ako je zvijezda udaljena tisuću svjetlosnih godina

i ta se zvijezda ugasi, mi bismo to na Zemlji teorijski mogli saznati tek za tisuću godina. Ni:ta mi ne znamo, ba: ni:ta. I ni:ta nije sigurno. Pogled mi klizi sa zvjezdanog svoda, klupčam se u svojem naslonjaču i

poku:avam malo odspavati. Za sobom imam jedan zanimljiv dan i jednu radnu noć. Sutra me čeka važan razgovor s jednim stručnjakom, za koji sam se htjela pristojno pripremiti.

Ubrzo ponovno otvaram oči, jasno mi je da za mene nema sna. Poku:avam se opustiti u naslonjaču i napuniti spremnike energijom, a da ne zaspim. Pogled mi miruje

na livadi ispred kuće, na rubu :ume i svjetlucavoj povr:ini jezera. Dugo vremena tako sjedim. I isprva mislim da uobražavam kad zvijezde počinju svijetliti malčice svjetlije, a nebo staje sasvim lagano mijenjati boju. Ali onda kroz od:krinute prozore čujem cvrkutanje ptica, koje započinje tako iznenadno i naglo, kao da je neki nevidljivi dirigent svom pernatom orkestru dirigentskom palicom dao znak da započne, i znam izlazi sunce. Isprva ono je samo svjetlucav trak iza stabala, ali ubrzo će se izdići, silno i užareno.

Sve je to kao neko čudo. Postaje mi jasno da se nalazim na siću:nom planetu, koji se sumanutom brzinom kreće kroz beskrajan svemir, neumoran u svom vratolomnom letu oko Sunca i pomi:ljam to je suludo. Da uopće postojimo, mi, Zemlja, Sunce,

Page 53: Melanie Raabe - Slučaj

zvijezde, i da mogu sjediti ovdje i sve to vidjeti i osjetiti, to je nevjerojatno - to je čudo. Ako je to moguće, onda je sve moguće.

Trenutak prolazi. Preda mnom je lijepo, bistro jutro. Gledam na sat. Potrajat će jo: nekoliko sati dok ne stigne mu:karac koji bi me trebao podučiti tehnikama saslu:avanja.

Ustajem, kuham si čaj, uzimam laptop iz radne sobe i sjedam s njim za kuhinjski stol. Iznova prelijećem članke kojima sam se bavila protekle noći. Kad odnekud dogega Bukowski, pu:tam ga van i gledam kako pozdravlja dan.

Kad napokon dolazi vrijeme stručnjakova dolaska, sunce je odavna pre:lo zenit. Sjedim u kuhinji sa Charlottom, koja mi je donijela namirnice za taj tjedan.

- Bi li vam bio problem da jo: jedanput pro:ećete psa? - pitam je.

- Naravno, nikakav problem.

Charlotta zna da sa svojim stručnjacima volim biti sama i da je samo radi toga danas jo: jedanput s Bukowskim :aljem van. Ali ona ni:ta ne propitkuje, već naprosto odlazi. Gledam kroz prozor i vidim svog vrtlara kako kosi travnjak. Kad me vidi iza

prozorskog stakla, on podiže ruku na pozdrav. Odmahujem mu i zatvaram od:krinut prozor prostorije u kojoj ću dočekati dr. Christensena.

Ni pola sata kasnije sjedim mu nasuprot. Plavokosi njemački Amerikanac promatra me svojim ledeno plavim očima. Stisak ruke mu je čvrst, a pogled mu izdržavam samo zato :to sam to tijekom posljednjih tjedana obilno uvježbavala. Charlotta je odavna oti:la kući. Spu:ta se sumrak. Te privatne konzultacije dogovorila sam jo: prije nekoliko tjedana i stajalo me je dosta novca da se gospodin uopće udostoji doći k meni. Christensen je stručnjak kad od počinitelja zločina treba iznuditi priznanje. Njegova uža specijalnost znamenita je Reidova metoda, u Njemačkoj zakonski nedopu:tena tehnika ispitivanja, kod koje se potencijalni počinitelji na kraju slamaju s pomoću psiholo:kih alata i čitavog arsenala trikova i postupaka.

Možda je naivno nadati se da će Lenzen priznati. Ali ako će mi se već ukazati prilika da razgovaram s njim, ja za nju želim biti

najbolje pripremljena. Moram ga nekako navesti da razgovara sa mnom i izvan granica

intervjua. Mora mi poći za rukom da mu postavljam pitanja, da ga navedem da se zaplete u proturječjima, da ga isprovociram i - ako je potrebno - nekako pritisnem uza

zid. Ako postoji netko tko mi može pomoći da naučim kako da počinitelju zločina nametnem vlastitu volju i od njega izmamim priznanje, to je svakako dr. Arthur

Christensen.

A za slučaj da na Lenzenu polomim zube, u rukavu imam jo: jedan adut...

Page 54: Melanie Raabe - Slučaj

Kad je Christensenu postalo jasno da me ne zanima teorijsko izlaganje, kakvo se ionako

bez većih problema može pronaći u stručnoj literaturi, nego da želim sasvim konkretno kako se zlikovac slama i navodi da prizna svoj zločin, dakle, kako se sve to odvija u praksi i kakav je to zapravo osjećaj, isprva je bio malčice rezerviran. Ali visok novčani iznos koji sam bila spremna platiti, kao i činjenica da očito nisam nikakav briljantni kriminalni um, nego samo bolesna, slaba:na autorica, naposljetku ga ipak ponuka:e da preda mnom demonstrira svoja znanja i sposobnosti.

I sad, dakle, sjedimo jedno nasuprot drugome. Napravila sam svoju domaću zadaću. Christensen mi je, naime, predložio da metode saslu:anja demonstrira na meni - to mu se učinilo najjednostavnijom mogućno:ću da mi na brz i zoran način pokaže kakav je osjećaj iskusiti Reidovu metodu na vlastitoj koži. Zamolio me je da prije samih konzultacija mislim na ne:to čega se izuzetno stidim i :to ni u kojem slučaju ne bi trebalo doprijeti na svjetlo dana. Naravno da postoji ne:to takvo, to postoji kod svakog

čovjeka. I sad sjedimo sučelice jedno drugome i Christensen mi poku:ava izmamiti tu informaciju. Sve joj je bliže. Prije sat vremena shvatio je da to ima nekakve veze s mojom obitelji. Njegova pitanja sve su o:trija, a moj za:titni bedem sve tanji. Isprva mi

je bilo svejedno za Christensena, možda bi se čak moglo reći i da mi je bio simpatičan. U međuvremenu mi se smučio. Svojim pitanjima, svojim prekapanjem, činjenicom da me naprosto ne pu:ta na miru. Da mi svaki put kad moram otići na WC govori da sjednem. Da me svaki put kudi kad želim uzeti ne:to za piće. Smjet ću piti tek nakon :to budem priznala. Kada je vidio kako sam se sva stisnula jer mi je hladno, otvorio je :irom sve prozore u prostoriji.

Izluđuje me. Christensen ima naviku neprestanog suhog naka:ljavanja, na koje isprva nisam ni obraćala pažnju. U nekom trenutku primijetila sam to i svrstala među simpatične osobitosti. U međuvremenu me, međutim, dovodi do ludila i svaki put kad ispusti taj zvuk i najradije bih poskočila i izderala se na njega da za miloga boga

prestane s tim. Stresna situacija izvlači na povr:inu sve lo:e u meni, moju razdražljivost, moj žestoki temperament. Svaki čovjek ima okidače, male stvari koje ga dovode do ludila. Moji okidači prije svega su akustične prirode. Permanentno naka:ljavanje, neprestano useknjivanje. Ili kad netko žvače gumu za žvakanje i bez prestanka radi balone, pa onda taj odvratan zvuk kad se rasprsnu. Ana je to neprestance radila,

počesto samo zato :to je znala da me time ljuti i zaista bih je u tim trenucima bila u

stanju ubiti! Tek :to sam u sebi izgovorila te riječi, duboko sam se postidjela. Kakva grozna pomisao! Christensen me polagano smek:ava. Počinjem pucati. Umorna sam, zebem, gladna sam i žedna. Sukladno Christensenovim naputcima prethodne noći nisam spavala, a tijekom dana jedva da sam ne:to pojela. Da se pod njegovim nadzorom nalazim u istražnom zatvoru, kaže Christensen, on bi se osobno pobrinuo da spavam :to manje i ostajem gladna.

Page 55: Melanie Raabe - Slučaj

- Začuđujuće je kako se brzo počinjemo lomiti kad nam se uskrate ti tjelesni

temelji tjelesne ugode - objasnio mi je Christensen na telefonu, a ja sam ga pozorno

slu:ala. Ja, istina, neću biti u mogućnosti da sestrinom ubojici uskraćujem san i jelo, ali

sad ipak učim kako da bolje izađem na kraj s enormnom stresnom situacijom. Tko zna

hoću li u noćima prije intervjua s Lenzenom i sama moći spavati, te hoću li moći pojesti bar zalogaj hrane.

Christensenovim pitanjima ne nazire se kraj. Već mi ih je zaista dosta. Tih neprestanih ponavljanja. Umorna sam. Prije svega sam, međutim, emocionalno iscrpljena. Najradije bih mu rekla sve, samo da mučenje prođe. A za:to i ne bih? Pa sve je to ionako samo vježba.

Jo: dok razmi:ljam postaje mi jasno da je posrijedi opasna ideja. Upravo ta vrsta opravdanja pred samom sobom, potraga za izlazom, koja bi mogla biti uvod u moj

konačni slom. Primjećujem da se znojim unatoč hladnoći u prostoriji.

Kad Christensen napokon odlazi, osjećam se kao da me je netko pretukao. Tjelesno i mentalno sasvim sam iscrpljena, izmrcvarena, sagorjela, prazna.

- Svaki čovjek ima granicu opteretivosti - rekao mi je Christensen pri kraju

konzultacija. - Jedan će je dostići prije, drugi poslije. A to, naravno, u velikoj mjeri ovisi i o tome koliko neka tajna zavređuje za:titu ili, pak, o tome kakve bi dalekosežne posljedice moglo imati priznanje.

Otvaram kućna vrata, ne bih li se oprostila od njega prije nego :to nestane u noć. Kasno je. On mi srdačno polaže ruku na rame, a ja se iz petnih žila trudim da ne ustuknem od tog dodira.

- Danas ste obavili dobar posao - kaže mi on. - Vi ste prilično tvrd orah. Pitam se bih li se osjećala bolje da sam po:la za njim. Dio mene htio je s njime

podijeliti moju tajnu. Pitam se osjećaju li se ljudi poput Viktora Lenzena u tom pogledu slično kao i Linda Conrads. Htjela sam priznati.

Ali ja svejedno nisam otkrila svoju tajnu. Moja granica opteretivosti jo: nije bila dosegnuta.

Poku:avam se sabrati, doći k sebi. Zatvaram prozore, a onda se grijem. Jedem i pijem.

Tu:iram se, ne bih li s tijela saprala hladan znoj. Samo spavati jo: uvijek ne smijem. Precizno organiziram svoje dane. Rano ujutro pi:em, onda istražujem i treniram, nakon čega se vraćam za pisaći stol i često nastavljam pisati do duboko u noć. Noćas bih rado uzela slobodno, iscrpljena sam, ali ima jo: toliko toga :to valja obaviti, hoću li se držati dogovorenog roka za predaju rukopisa, a tog roka se naprosto moram držati.

Page 56: Melanie Raabe - Slučaj

Sjedam za pisaći stol i otvaram na laptopu datoteku s tekstom. Želim li po:tivati zadani red, sad bih morala napisati ne:to te:ko, o osjećajima žalosti krivnje. Buljim u praznu tekstualnu datoteku. Ne mogu ja to, bar ne sad. Danas, nakon tako napornog

dana, želim stvoriti ne:to lijepo, jedno lijepo poglavlje u toj užasnoj priči, samo jedno. Razmi:ljam. Prisjećam se vremena prije dvanaest godina, prisjećam se kako mi je

bilo, :to sam osjećala i kakvi su to tada bili dojmovi. Bio je to sasvim drugi život. Mislim na jednu sasvim određenu noć u mom starom stanu i primjećujem kako mi se u lice kradimice uvlači sitan, kriv osmijeh. Sasvim sam zaboravila kakav je to osjećaj - sretno

sjećanje. Duboko udi:em i započinjem s pisanjem, u potpunosti uranjam u njega. Sve vidim pred sobom, u svim bojama. Čujem zvuk prisnoga glasa, osjećam miris svoga starog doma, doživljavam sve jo: jedanput. Lijep je to osjećaj, gotovo stvaran, jedva da bih se vi:e i željela vratiti u svoju vlastitu stvarnost, dok se približavam kraju poglavlja, ali ne preostaje mi ni:ta drugo nego da to učinim. Spremam tekst. Zatvaram datoteku.

Ipak ne mogu odoljeti, pa je ponovno otvaram, čitam i dopu:tam da me malo ugrije sjećanje na život kakav je bio nekoć. Čitam jo: jedanput. Mislim da je previ:e primitivno. Mislim da se ovdje ne radi o meni. Da tu knjigu pi:em za Anu, ne za sebe, te da lijepa poglavlja u njoj nemaju :to tražiti. Zatvaram datoteku i povlačim je u ko: za otpatke. Odlučujem drukčije. Radim poddirektorij i dajem mu naslov »Nina Simone«. Potom u njega uvlačim datoteku. Otvaram nov word dokument, odlučujem se trgnuti i pisati ono :to mi valja pisati, dakle, kronolo:ki.

Ne sutra, nego sada.

Page 57: Melanie Raabe - Slučaj

9.

JONAS

Na malim stubama, koju su vodile do njegove kuće, netko je sjedio i pu io. Bilo se odavna smračio, ali Jonas je taj lik vidio jo izdaleka, kad je skretao iza ugla. Kad se pribli io, opazio je da je posrijedi bila ena. Kad bi povukla cigaretni dim, lice bi joj se za arilo u tami. Bila je to svjedokinja odnedavna. Jonasovo srce zakuca sna nije. to li je samo htjelaŠ

Neočekivani susret s njom iznenada ga ispuni nelagodom. Oznojio se od glave do pete. Mia je bila vani s prijateljicama, tako da je napokon opet uzeo vremena za veliki d oging kroz nedalek umarak. Trčanje je iskoristio da razmisli. O tome kako su se stvari između Mije i njega samo brzo promijenile. Samo tako. Nije tu bilo ni la i, ni afera, pa ni svađe o planiranju djece ili kupnji kuće, zapravo, nikakvih većih drama. Jedno drugom bili su jo uvijek dragi. Ali voljeli se vi e nisu.

Ta spoznaja pogodila ga je te e nego to bi ga ikada mogla pogoditi nevjera. Vjerojatno je on bio uzrok svemu. Jer i neovisno o tome to se upravo događalo u njihovoj vezi, on se u posljednje vrijeme osjećao nekako čudno. Kao da je odsječen od ivota, kao da se nalazi ispod ronilačkog zvona. Nije to imalo veze s Mijom. Odavna mu već bija e poznat taj osjećaj, ta neodrediva fantomska bol, da nikad neće razumjeti nikoga i da nitko nikad neće razumjeti njega. Osjetio bi to na poslu, pa i kad bi razgovarao s prijateljima. A osjećao se tako i u kazali tu.

Katkada bi se zapitao je li to normalno. Taj osjećaj ronilačkog zvona, ili je to mo da bio osjećaj krize srednjih godina. No, ta je onda kod njega morala nastupiti veoma rano, jer navr io je tek trideset godina.

Jonas izbaci tu misao iz glave, pa duboko udahne i zaputi se prema eni koja je pu ila na stubama.

- Dobra večer - reče ona. - Dobra večer - odgovori Jonas. - to radite ovdje,

gospođo... - Molim vas, zovite me Sofija.

Jonas je znao da ju je zapravo smjesta trebao zamoliti da ode, u biti je bilo bezobrazno od nje da ga samo tako privatno napadne. Htio je to učiniti, ući u kuću, istu irati se i zaboraviti neobičan susret, ali umjesto toga on sjedne.

Page 58: Melanie Raabe - Slučaj

- U redu, Sofija. to radite ovdjeŠ Ona se kratko zamisli.

- Rado bih znala kako će se to nastaviti - reče potom. - Molim?

- Pitali ste me to radim ovdje. Ovdje sam da vas pitam kako će se to nastaviti. S tim... - tu nakratko zastane - ... s tim slučajem.

Jonas je promatrao mladu enu koja je sjedila pokraj njega obavijena oblakom dima. Dugačke noge svinula je u koljenima poput ranjena skakavca, dok je jednom rukom obavila tijelo kao da zebe unatoč ljetnoj vrućini.

- Ne bismo li o tome radije razgovarali sutra u mom uredu? - upita on, svjestan da će se morati pona ati osornije, eli li je se zaista rije iti.

A za to to onda ne učinim, pitao se. - Ali sad sam, eto, ovdje, pa mo emo razgovarati. - Ne znam to bih vam mogao reći - uzdahne Jonas. - Nastavit

ćemo s prikupljanjem tragova. Dobro ćemo proučiti to će nam reći sa sudske medicine, razgovarat ćemo s velikim brojem ljudi - učinit ćemo to mo emo. To je na posao.

- Pronaći ćete ubojicu - reče Sofija. To nije bilo pitanje.

Jonas potisne uzdah. to li joj je to samo bio obećaoŠ Trebao se dr ati postrance. Mjesto zločina bila je forenzična noćna mora. Nekoliko noći prije smrti, rtva ubojstva, Britta Peters, u svom je stanu organizirala rođendansku zabavu za jednu svoju prijateljicu, zabavu s gotovo ezdesetero gostiju. Gotovo ezdesetero ljudi, koji su po čitavom stanu ostavili bezbroj otisaka prstiju i tragova DNK-a. Ako istraga uz pomoć fotorobota ne bude dala rezultata, te ako ne stigne neka upotrebljiva informacija iz rtvina okru enja, stvari će se jako zakomplicirati.

- Dat ćemo sve od sebe - reče Jonas. Sofija kimne glavom. Potom povuče dim. - Ne to u Brittinom stanu nije bilo kako treba - reče. - Ali

ja nikako ne mogu odgonetnuti to je to bilo. Jonas je poznavao taj osjećaj, tu uznemirujuću napetost

nalik dubokom tonu koji se ne čuje u ima, nego trbuhom. - Mogu li dobiti jednu? - upita on. - Mislim, cigaretu.

- Ovo mi je posljednja. Ali zato smijete povući dim. Jonas uze goruću cigaretu koju mu je Sofija pru ila i pritom

vr cima prstiju lagano dodirnula njegove. Povukao je sna an dim i vratio cigaretu. Sofija je prinese ustima.

Page 59: Melanie Raabe - Slučaj

- Mislim da je Britta bila slučajna rtva - reče između dva dima.

- Smijem li pitati za to tako misliteŠ - Nitko koga je poznavala ne bi učinio ne to takvo - reče

Sofija. - Nitko.

Jonas za uti. Ponovno je uzeo cigaretu koju mu je pru ila Sofija, povukao dim i vratio je. Sofija je utke ugasi. Nekoliko trenutaka zurila je pokraj njega u tamu.

- Da vam ispričam ne to o BrittiŠ - upita napokon. Jonas nije imao srca odbiti, pa kimne glavom. Sofija

nakratko za uti, kao da razmi lja odakle bi trebala započeti. - Kad je Britti bilo pet ili est godina, bile smo s

roditeljima u gradu - započne napokon. - Hodali smo ulicom, jele sladoled, bilo je ljeto, sjećam se kao da je bilo jučer. A na pločniku je sjedio neki beskućnik. Nosio je strahovito prljave prnje. Uza se je imao nekog ugavog psa i ne to boca u kolicima od samoposluge. Nikad prije nismo vidjele beskućnika. Bila sam u asnuta dok smo prolazile pokraj tog čovjeka, jer je toliko smrdio i izgledao tako bolestan i jer sam se bojala njegova psa. Ali Britta je bila znati eljna, pa mu je ne to dobacila, »zdravo, striček« ili tako nekako, mislim, kako se djeca već obraćaju odraslima. A beskućnik joj se nacerio i rekao »zdravo, djevojčice«. Roditelji su nas brzo odvukli dalje, ali tip Britti vi e nije izlazio iz glave. Satima je jo ispitivala roditelje to je s tim čovjekom, za to tako čudno izgleda, za to tako čudno govori i za to tako smrdi, a roditelji su joj odgovarali da je čovjek vjerojatno bolestan i da nema dom. Svaki put kad bismo otad odlazili u grad, Britta bi kod kuće pripremila ne to za jelo i davala se u potragu za njim.

- Je li ga prona laŠ - Ne, ali nije u pitanju bio samo taj čovjek, »razumijete«.

Ne mogu vam ni reći koliko je ranjenih ivotinja Britta u djetinjstvu dovlačila kući, gdje su ih na i roditelji onda morali liječiti i njegovati. Kad joj je bilo dvanaest godina, počela je volonterski raditi u domu za napu tene ivotinje. A otkako je preselila u grad, radila je u jednoj pučkoj kuhinji za beskućnike. Nikad nije zaboravila tog čovjeka, shvaćateŠ

Jonas kimne glavom. Poku avao je ljupku, krhku plavokosu enicu, koja je sad le ala na sudskoj medicini, zamisliti ivu, kako trčkara uokolo, obavlja svakodnevne poslove, razgovara sa sestrom i smije se, ali to mu nikako nije uspijevalo. Nikad mu nije bilo moguće da rtve ubojstava zamisli ive. Pa nikad ih nije ni upoznavao za ivota, uvijek samo u smrti, a ma ta mu očito nije bila dovoljna da zamisli ne to drugo.

Page 60: Melanie Raabe - Slučaj

- I to se mo e tako lako ismijati - nastavi Sofija, nakon to je neko vrijeme utjela. - Ljudi poput Britte mogu se tako lako poniziti, mo e ih se nazvati dobromislećima ili čime već. Ali Britta je zaista bila takva. Nije ona bila dobromisleća, ona je zaista bila dobar čovjek.

Jonas ju je promatrao i poku avao je zamisliti zajedno sa sestrom. Te dvije ene bile su jedna spram druge puke suprotnosti. Dra esna, vilenjačka Britta sa svojom beskrajno dugom kosom, koja je na svim fotografijama to ih bija e vidio isijavala ne to srame ljivo i krhko. A onda Sofija sa svojom kratkom kosom i dječačkim nastupom, koja je unatoč svemu to je upravo prolazila djelovala tako sna no.

- Sedam uboda no em - reče Sofija i Jonas se prepadne. - Znam to iz novina.

Neko vrijeme ponovno je utjela. - Mo ete li zamisliti kako je bilo mojim roditeljima dok su

to čitaliŠ - upita potom. Jonas mehanički kimne, ali odmah potom odmahne glavom. Ne,

zaista to nije mogao.

- Morate ga pronači - reče Sofija. Jonas se okrene prema njoj. Svjetlo, to se bija e

automatski upalilo dok se pribli avao kući, sad se ugasilo. Sofijine oči svjetlucale su u tami. Jonas se nakratko zagleda u njih. Sofija uzvrati njegov pogled. A onda trenutak prođe.

- Moram ići - reče ona iznenada i ustane. Jonas učini isto, posegne za ko nom torbom koja je le ala na

stubama i pru i joj je. - Bo e, kako je ovo te ko. Pa to nosite u torbiŠ UtegeŠ - Samo nekoliko knjiga - odgovori Sofija i prebaci torbu

preko ramena. - Nekako mi se čini utje nim ako pri ruci uvijek imam ne to za čitanje.

- Razumijem.

- DaŠ I vi volite čitatiŠ - upita Sofija. - No, da budem sasvim iskren, ne znam kada sam posljednji

put u ruci dr ao knjigu - reče Jonas. - Naprosto nemam strpljenja za romane. Prije sam bio lud za poezijom. Verlaine, Rimbaud, Keats. Takve stvari.

- O, Bo e - uzdahne Sofija. - Poezija mi je jo u koli bila bauk. Da sam u devetom razredu jo jedan jedini put morala recitirati Rilkeovu Panteru vjerojatno bih prolupala. » ipke kaveza prolaze pred njome, umaraju pogled, iznemoglost cvjeta...«

Stresla se od hinjena u asa.

Page 61: Melanie Raabe - Slučaj

Jonas se naceri.

- Činite nepravdu dobrom Rilkeu - reče. - Tko zna, mo da ću vas jednoga dana poku ati uvjeriti da poeziji ipak pru ite priliku. Whitman bi vam se mogao svidjeti. Ili Thoreau.

U istom trenutku prokleo se zbog svojih riječi. to ga je to spopalo?

- To bi bilo lijepo - reče Sofija. Potom ustane i krene.

- Hvala to ste imali vremena za mene. I oprostite na smetnji.

Nestala je u noći. Jonas je nekoliko trenutaka jo gledao za njom, a onda se okrene i krene stubama prema ulaznim vratima.

Tamo začuđen zastane. Osjećaj ronilačkog zvona bija e nestao.

Page 62: Melanie Raabe - Slučaj

II.

MOJI MIŠIĆI GORE. Odlučila sam da se koliko je moguće dobro pripremim za dan X, a u to spada i tjelesni trening. Ako u ekstremno stresnoj situaciji želim imati kakvu-takvu

:ansu, moram se preparirati ne samo mentalno, nego i fizički. Istrenirano tijelo bolje

izlazi na kraj sa stresom i napeto:ću. I tako sad treniram. U mom podrumu već godinama postoji fitness studio, ali ja sam ga dosad samo rijetko koristila. Neko vrijeme

mučili su me bolovi u leđima, kojima sam doskočila uz pomoć osobnog trenera i

discipliniranog vježbanja na spravama. Inače nikad nisam imala previ:e razloga brinuti za svoje tijelo. Donekle sam vitka i u relativno dobroj formi, a za svoju bikini-figuru

jedva da mogu mariti manje. U mom svijetu ionako ne postoje plaže. Trening mi godi. Sad tek osjećam kako se vraćam u vlastito tijelo, koliko sam to

proteklih godina zanemarivala. Živjela sam kompletno u glavi, a svoje ruke i noge, svoja ramena i leđa, svoje dlanove i stopala sasvim sam zaboravila. Ugodno je biti u svome tijelu, treniram žestoko, uživam u bolu pri posljednjem ponavljanju dizanja utega, kad me zapeče, kad me prođe taj vri:tavi osjećaj koji mi govori da sam jo: uvijek živa. To mi čini dobro. Moje tijelo prisjeća se drukčijih stvari od mozga. Trčanja :umom i bola u listovima. Proplesanih noći i izranjavanih nogu. Kakav je to osjećaj za vrela dana skočiti u bazen, kad se srce zgrči prije nego :to odluči nastaviti s radom. Moje tijelo podsjeća me na bolove. I podsjeća me na ljubav, tamnu i zbunjujuću i purpurnu. Postaje mi jasno kako me dugo nitko nije dodirnuo i kako dugo ja nisam dodirnula

nikoga.

Voljela bih da mogu jednostavno pobjeći pred tim sirovim, čeznutljivim osjećajem, koji me je upravo okrznuo. Ali ja kao da se krećem na tekućoj vrpci. Koliko god hitra bila - ne pomičem se s mjesta. Odbacujem tu misao i povećavam brzinu vrpce za dva-tri stupnja.

Bilo mi se ubrzava, hvatam zrak - i iznenada mi se u misli uvlači prethodna noć. Užasna mora koje sam se samo s mukom mogla osloboditi i iz koje sam se prenula sva

Page 63: Melanie Raabe - Slučaj

zapuhana i rastrzana. Nije to bio moj prvi san o susretu s Lenzenom, ali bio je gori od

svih dosad. Sve je krenulo tako užasno po zlu. I sve je bilo tako stvarno. Moj strah. Lenzenovo cerekanje. Charlottina krv na njegovim rukama.

Ipak sam od te more imala i neku korist. Sad znam da moram otrpjeti i držati Charlottu postrani. Ne želim, ali moram. Nesvjesno mi je to odavna bilo jasno, ali moji su me strahovi učinili egoističnom i pobrinuli se da ta pomisao ne prodre na povr:inu. Nisam se htjela susresti s Lenzenom bez ijednoga prisnog bića na svojoj strani, stoga sam zanemarivala činjenicu da Charlottu izlažem nepredvidivoj opasnosti ako je dovedem u doticaj s ubojicom. Ne znam za:to je Lenzen ubio Anu, je li to bilo s predumi:ljajem ili nagonski, ne znam je li prije Ane ubio jo: nekog, ne znam o tim stvarima apsolutno ni:ta. Ne želim da ga Charlotta sretne i pobrinut ću se da se to ne dogodi. Neka je i mala vjerojatnost za fizički napad, ali ja se ne želim upu:tati ni u kakav rizik.

Odmah ujutro uzela sam telefon, nazvala Charlottu i dala joj za dan intervjua

slobodno. Bit ću, dakle, sama s Lenzenom. Zavr:avam trening, zaustavljam traku i oznojena do gole kože silazim s nje. Moje

tijelo je iscrpljeno i ja uživam u tom osjećaju. Na putu prema kupaonici prolazim pokraj svoje stare, uvenule orhideje, koja sramežljivo i neugledno stoji na prozorskoj dasci u hodniku. Ne znam za:to sam odjedanput osjetila potrebu da je unesem u kuću i poku:am je zaliječiti. Možda zato :to sam se i sama nakanila zaliječiti. Stižem u kupaonicu i jedva uspijevam prevući majicu preko glave, toliko sam znojna i ljepljiva. Stojim pod tu:em, pu:tam toplu vodu i uživam u osjećaju :to ga ostavlja na mojoj koži dok mi se slijeva niz ramena, leđa i bedra. Moje tijelo kao da se budi iz vi:egodi:nje umrtvljenosti.

Iznenada osjećam želju da osjetim jo: vi:e. Želim slu:ati preglasnu rock glazbu,

nakon koje će mi pi:tati u u:ima, želim alkoholom izazvanu vrtoglavicu, bolno ljuto jelo i ljubav.

I moja glava staje nabrajati stvari kojih u mom svijetu nema tuđe mačke, koje iznenada postaju privržene. Kovanice pronađene na ulici. Vožnje liftom uz neugodnu :utnju. Poruke na stupovima javne rasvjete »Vidio sam te pro:li četvrtak na koncertu grupe Coldplay, zove: se Myriam s Y, ima: smeđu kosu i zelene oči, molim te javi se na

broj 0176-...« Miris vrelog katrana ljeti. Ubodi osa. Štrajkovi željezničara. Kočenja. Pozornice na otvorenom. Spontani koncerti. Ljubav.

Zavrćem slavinu i guram te misli od sebe. Toliko toga jo: moram obaviti. Ni deset minuta poslije ponovno sjedim u svojoj radnoj sobi, dok na mom

prozoru cvjetaju prvi ledeni cvjetovi.

Page 64: Melanie Raabe - Slučaj

10.

SOFIJA

Savr en trenutak stisnuo se između jave i sna. Tek to Sofija bija e zaspala, spopade je uvijek ista noćna

mora. I tek to se probudila, nad njom se prolomi bolna stvarnost. Ali kratak trenutak između sna i jave - taj je bio apsolutno savr en.

Pro ao je, i danas, kratak poput treptaja, i Sofiji sve ponovno pade na pamet. Britta je bila mrtva. Britta je bila mrtva. Ni ta nikad vi e neće biti u redu.

Sofija je satima le ala u krevetu ne uspijevajući zaspati, dok joj se nakon vi e besanih noći oči ipak nisu sklopile na počinak. Sad je treptala, poku avala prepoznati brojke koje su svjetlucale na zaslonu radijske budilice. Jo malo pa će četiri. Nije spavala ni dva sata, a ipak je znala da nema nikakva smisla ostati u krevetu.

Prebacila je noge preko ruba kreveta i zastala. Pred njezinim očima zabljesnula je slika Brittina stana. Ne to tamo nije bilo u redu. Ne to ju je smetalo od samog početka. Noćima je le ala budna i razmi ljala o tome, ali misli joj bijahu klizave i nije se imala za to uhvatiti. Upravo joj se učinilo kao da se u snu prisjetila toga va nog detalja. Sofija zatvori oči i zaustavi dah - ali vr ak sna ponovno joj izmakne iz ruku. Ustala je, be umno da ne probudi Paula, i tiho zatvorila vrata za sobom. Odahnula je kad je napustila prostoriju, a da Paula nije trgnula iz sna. Ni ta joj u tom trenutku nije trebalo manje nego da joj zaručnik primijeti da ne spava i ustane, ne bi li je potra io i gu io svojom bri ljivo ću. Posljednje to bi mogla podnijeti bilo bi da je Paul jo samo jedanput pita kako joj je.

Sofija uđe u kupaonicu, razodjene se i stane pod tu . Pritom osjeti kako joj noge drhte. Kao da iza sebe ima maratonsku trku. Dugo već ni ta nije jela. Onda odvrne vodu. ilavo i tromo izlazila je iz tu a, poput elea koji se jo nije sasvim stvrdnuo. Ne, nije ba sasvim kao med, pomisli Sofija. Vi e kao krv. Otvorila je oči i vidjela da je u pravu. Posvuda krv. ilava i gusta, tekla je niz njezino tijelo, tvorila mali bazen u njezinom pupku, kapala po njezinim nogama. Sofija zastenje, zatvori oči i stane brojiti. Dvadeset i jedan, dvadeseti i dva,

Page 65: Melanie Raabe - Slučaj

dvadeset i tri, dvadeset i četiri, dvadeset i pet. Prisilila se ponovno otvoriti oči. Voda je ponovno bila normalne konzistencije, crvene boje bija e nestalo.

Ni pet minuta poslije Sofija je, obrisana i obučena, u la u atelje. Bezbroj već oslikanih platna. Miris osu ene uljane boje i akrila. Bila je produktivna u posljednje vrijeme, atelje je polako postajao premalen za nju. Ba kao i čitav stan. Odavna su si mogli priu titi vi e prostora, mnogo vi e prostora, da su ba htjeli. Sofijin novi galerist prodavao je njezine slike iznad svih očekivanja i po cijenama o kojima ne bi bila ni sanjala. A Paulov ured radio je isto tako dobro. Sofija se dosad samo iz udobnosti dr ala ovog stana. Nije imala volje gnjaviti se s me etarima. No, sad je osjećala da je do lo vrijeme da se to promijeni.

Sofija stane uz tafelaj, promije a boje, zamoči kist i počne slikati, brzo i bez previ e razmi ljanja, velikim, debelim potezima. Kad je zavr ila, iscrpljena i bez daha, Brittine mrtve oči gledale su je s platna. Sofija se malo odmakne, pa jo malo, a na kraju se okrene i otetura iz ateljea.

Slikarstvo je oduvijek bilo njezino utoči te, mjesto koje joj je pru alo olak anje, ali posljednjih tjedana bilo je tu samo jo krvi i boli.

Sofija ode u kuhinju, poku a otvoriti hladnjak, ali dr ka mu bija e klimava i drhtava poput pudinga. Pred očima joj zaiskri. Hitro privuče stolac i sjedne, trudeći se koliko god je mogla ostati pri svijesti.

Nije mogla jesti. Nije mogla spavati. Nije mogla slikati. Nije mogla ni s kim razgovarati. A negdje vani bio je Brittin ubojica. Dokle god tome bilo tako, postojala je samo jedna stvar radi koje se isplatilo uopće ustati iz postelje, pronaći ga.

Sofija s mukom ustane. Uđe u radnu sobu, izvuče iz ladice jo prazan notes, upali laptop i započne s istra ivanjem.

Page 66: Melanie Raabe - Slučaj

.

NEŠTO JE U KUTU MOJE SOBE, u mraku. Neka sjena.

Znam :to je to, ali ne gledam tamo. Ne mogu spavati, bojim se. Ležim u krevetu, pokrivač sam navukla do brade. Gluho je doba noći, a za sutra - ne, za danas, da budem

precizna - zakazan je intervju. U normalnim okolnostima za takvih dugih, blijedih noći, za kojih me san zaobilazi, gledam televiziju. Ali danas ne smijem dopustiti da me

nesanica otjera u nekontroliran informacijski tijek. Htjela bih sama određivati koje će slike i misli ulaziti u moju glavu.

Kad sam se probudila, prije nego :to sam otvorila oči i pogledala na uru, ponadala sam se da nije ba: vučji sat - zlo vrijeme između tri i četiri u noći. Ako se probudim u to doba, mračne misli zalijepljene su za mene poput pijavica. Kod svih ljudi

je tako. Normalno je da se čovjek u to doba osjeća lo:e. U to vrijeme noć je najhladnija, a ljudsko tijelo radi najpolaganije. Krvni tlak, izmjena tvari, tjelesna temperatura - sve se

snižava. Između tri i četiri sata noću najbliži smo smrti. Nije ni čudo da u to doba navodno umire najvi:e ljudi.

Pomisliv:i to, otvorila sam oči, okrenula glavu prema brojkama na zaslonu radijske budilice - i progutala knedlu. Naravno, pro:lo je tri sata.

Sada ležim ovdje i polagano izgovaram riječi vučji sat. Poznato mi je to vrijeme,

odveć dobro. Ali danas je drukčije. Jo: je mračnije, jo: je dublje. Sjena u kutu se pomiče. Vidim je samo krajičkom oka. Miri:e na zbunjenost, na strah i na krv. Samo jo: nekoliko sati i intervju će započeti.

Poku:avam se umiriti. Govorim si da ću sve to nekako preživjeti. Govorim si da će Viktor Lenzen biti pod jednakim pritiskom kao i ja, ako ne i pod većim. On može izgubiti mnogo toga. Svoju karijeru, svoju obitelj, svoju slobodu. To je moja prednost.

Činjenica da nemam :to izgubiti. Ali u mom strahu ta činjenica ne mijenja ama ba: ni:ta.

Page 67: Melanie Raabe - Slučaj

Mislim da postoje ljudi koji bi me smatrali potpuno ludom, kad bi znali :to sam nakanila učiniti sutra. Meni samoj jasno je kako se proturječno pona:am. Toliko me je strah, a svejedno sam u kuću pozvala ubojicu. Osjećam se tako ranjivo, ali svejedno vjerujem da ću iz te borbe ja odnijeti pobjedu. Pa život jedva da mi i može postati gori. A svejedno se bojim da ću ga izgubiti.

Palim svjetlo na noćnom ormariću, kao da bih svjetlom mogla rastjerati sumorne

misli. Čvrsto se umatam u pokrivač, ali svejedno zebem. Posežem za starom, izlizanom pjesmaricom na noćnom ormariću, koju mi je prije mnogo godina poslao neki obožavatelj mojih knjiga. Prelazim prstima preko uveza, istražujem pukotine i lomove na debelom papiru omota. Oduvijek sam bila žena proze, nikada žena poezije, ali ta mi je knjiga često znala pružiti podr:ku. Sama od sebe otvara se na mjestu gdje je Whitmanova »Pjesma o meni«, koju sam čitala toliko često da je to upamtila i sama knjiga.

Da li ja sebi protuslovim?

Dobro, onda ja sebi protuslovim.

(Ja sam velik, ja sadržim mno:tva.)

Dobro je čitati nekoga tko osjeća isto kao i ja. Moje misli ponovno lutaju k Lenzenu. Uz najbolju volju ne mogu zamisliti kako će proteći nadolazeći dan. Koliko god da ga se bojim, toliko jedva čekam da napokon svane. Proždiru me besposleno čekanje i neizvjesnost. Svitanje mi izgleda tako daleko. Čeznem za suncem, za njegovim sjajem. Uspravljam se, sjedam u turski sjed. Pokrivač prebacujem preko sebe poput pla:ta. Listam svoju pjesmaricu i pronalazim mjesto koje sam tražila.

Promatrati svanuće dana! Svjetalce slabi neizmjerne i prozračne sjene. Zrak je vrlo tečan za moje nepce.

U najmračniji sat noći grijem se svitanjem, koje je američki pjesnik opisao prije vi:e od stotinu godina, i osjećam se malo bolje, jer malo mi je toplije.

Onda je ponovno vidim, na samom rubu vidokruga. Sjena u mračnom kutku moje spavaće sobe se pomiče.

Skupljam hrabrost i prebacujem noge preko ruba kreveta. Ustajem, nesigurna

koraka odlazim prema sjeni i poku:avam je dohvatiti rukom. Sve :to napipavam bijeli je zid. Kut moje spavaće sobe je prazan, u zraku se osjeća samo lagan miris zatočene zvijeri.

Page 68: Melanie Raabe - Slučaj

.

DAN, ŠTO SAM ga u jednakoj mjeri priželjkivala i bojala ga se, napokon je svanuo. Pozdravila sam ga s prozora svoje spavaće sobe. Nakon :to je posljednjih dana

već bilo prilično toplo, dana:nji dan hladan je i jasan. Na livadu se spustilo debelo inje, :to zavodnički svjetluca na sunčevoj svjetlosti. Djeca će na putu do :kole nailaziti na zamrznute lokve, klizati preko njih, a možda u njih i zabadati vrhove svojih cipela, dok led ne pukne. Nemam vremena radovati se prizoru. Mnogo toga moram obaviti prije

nego :to Lenzen u podne zakuca na moja vrata. Bit ću spremna. Klopka označava napravu za hvatanje ili ubijanje plijena.

Klopka bi trebala imati dva bitna obilježja da bude sigurna i jednostavna. Stojim u blagovaonici i promatram catering koji sam naručila. Bilo bi dovoljno za

čitavu četu, a nas će biti samo troje Lenzen, fotograf kojeg će dovesti i ja. Uzdam se,

međutim, u činjenicu da fotografu neće trebati vi:e od sat vremena da me slika i da će nas potom ostaviti nasamo. Mali ručak koji sam također naručila sastoji se od samih lijepo oblikovanih staklenih zdjelica, napunjenih najrazličitijim salatama i drugim

sitnicama, te od tortilja s povrćem i pilećim mesom. Uz to, donijeli su male kolačiće na ljupkom porculanu i lijepo aranžiranu ko:aru s voćem. Nijedno od tih namirnica nisam naručila radi okusa, nego s obzirom na vjerojatnost ostavljanja traga DNK-a kad se jedu.

Male porcije salate i kolač su idealni. Tko ih želi jesti, morat će upotrijebiti vilicu - i na

njoj će nužno ostaviti slinu. I izbor voća obećava mnogo. Ako bi Lenzen zagrizao jabuku, ja bih, čim ode, mogla skupiti ostatke i dati ih na analizu. Tortilje jedva da se

mogu jesti, a da se čovjek dobrano ne usvinji umakom koji se pri svakom zalogaju cijedi iz njih. Stoga nije nevjerojatno da se nakon uživanja u njima prsti i usta obrisu ubrusom. U tom slučaju mogu se nadati upotrebljivim tragovima na ubrusima.

Page 69: Melanie Raabe - Slučaj

Uklanjam jedaći pribor i ubruse koje je poslala tvrtka za catering. Potom navlačim gumene rukavice, uzimam vlastite vilice za salatu i žličice za kolače, koje sam prethodne večeri sterilizirala, i postavljam ih na servirna kolica. Nakon toga otvaram

nov paket ubrusa, pa dodajem i njih. S malog odstojanja promatram svoje djelo. Jelo

izgleda nevjerojatno privlačno. Savr:eno. Skidam rukavice, bacam ih u kuhinji u smeće, navlačim nove i iz ormara izvlačim

jedinu pepeljaru koju imam u kući. Postavljam je na jedaći stol, za kojim ćemo sjediti Lenzen i ja. Nekoliko primjeraka moje knjige, kava u termos-boci, vrhnje, :ećer, :alice i žličice također su spremni, ba: kao i bočice mineralne vode i ča:e. Pepeljara je apsolutno najvažniji predmet na mojem stolu. Uspjela sam saznati da je Lenzen pu:ač. Kad bi za sobom ostavio opu:ak, to bi bilo kao :estica na lutriji. Neće me trebati ni pitati smije li pu:iti, zatekne li na stolu pepeljaru.

Bacam pogled na pametni telefon. Imam jo: mnogo vremena do Lenzenova

dolaska. Duboko di:em, skidam par rukavica i bacam ih u smeće. Potom se bacam na kauč u dnevnoj sobi, zatvaram oči, prolazim u mislima popis stvari koje sam trebala obaviti i ubrzo dolazim do zaključka da sam obavila sve :to sam morala.

Otvaram oči i gledam oko sebe. Zaista, ne mogu vidjeti ni kamere, ni mikrofone, :to su mi ih prije nekoliko dana po cijelom prizemlju instalirala dvojica diskretnih suradnika jedne sigurnosne tvrtke. Dobro je. Ako ih ja ne mogu vidjeti, iako znam da su

tu, za Lenzena tek neće biti vidljivi. Čitavo prizemlje je ozvučeno. Neka je i naivno pretpostaviti da će Lenzen opterećivati samog sebe. No, ako je suditi po onome :to govore psiholozi - i drugi stručnjaci, poput dr. Christensena - mnogi ubojice potajice

žele upravo to: priznati.

Spremna sam. Nakon ustajanja provela sam pola sata na traci za trčanje - dovoljno dugo

da mi se mozak preplavi kisikom, dovoljno kratko da se sasvim ne iscrpim. Istu:irala sam se. Pažljivo sam se obukla. Nosim crninu. Ni:ta plavo, :to bi ukazivalo na

povjerenje, ni:ta crveno, :to bi isijavalo agresivnost i strast, ni:ta bijelo, :to bi značilo nevinost, nego crno. Ozbiljnost. Težina. I da žalost. Obilno sam doručkovala. Bilo je lososa i :pinata, sve sama hrana za mozak, kao :to mi je to objasnio stručnjak za prehranu s kojim sam razgovarala. Onda sam nahranila Bukowskog i zatvorila ga sa

zdjelicom vode, malo hrane i nekoliko njegovih omiljenih igračaka u jednu spavaću sobu na gornjem katu. Potom sam se pobrinula za catering.

I sada, dakle, sjedim na svojoj sofi.

Razmi:ljam o telefonskom razgovoru :to sam ga prije nekoliko tjedana vodila s jednim stručnjakom iz Zemaljske kriminalističke službe. Prisjećam se profesora Kernera i njegova vedrog pristupa, toliko oprečnog temi o kojoj smo razgovarali.

Page 70: Melanie Raabe - Slučaj

Odlučila sam ga zamoliti za diskreciju - i naknadno staviti karte na stol i otkriti

mu sve. O svojoj sestri Ani i nerazja:njenom slučaju njezina ubojstva. Naposljetku sam mu postavila pitanje :to sam ga smatrala najvažnijim čuvaju li se jo: uvijek tragovi

DNK-a, koji su tada skupljeni na mjestu zločina. A on mi je odgovorio:

- Pa, naravno!

Udobno se smje:tam na kauču, poku:avajući se jo: malo opustiti. Sretna sam :to sam razgovarala s Kernerom. Naravno da želim prije svega jednu stvar želim da se ubojica moje sestre preda mnom slomi. Moram napokon znati :to se te proklete noći zapravo dogodilo i to moram čuti iz njegovih usta. Ali pomisao na Kernera i njegove uzorke

DNK-a malo me umiruje. To je moja mreža, moja najjača za:tita. Doskočit ću ja Lenzenu. Ovako ili onako.

Pogledavam na sat.

Tek je pro:lo jedanaest sati, imam jo: gotovo sat vremena da se opustim i u glavi

jo: jedanput prođem sve... Ali tu se ogla:ava zvonce na vratima. Trgam se u :oku, adrenalin mi ispunjava trbuh i zapljuskuje glavu poput ledena vala, a opu:tenosti nestaje kao da je nikada nije ni bilo. Teturam, pridržavam se za naslon kauča, tri puta duboko udi:em i izdi:em, tek tada pu:tam naslon i odlazim prema vratima. Možda je po:tar. Ili neki trgovački putnik. Postoji li uopće jo: trgovački putnici ? Otvaram vrata.

Tolike godine čudovi:te me je pratilo u snovima, a sad napokon stoji preda

mnom.

- Dobro jutro - kaže Viktor Lenzen i pruža mi ruku uz smje:kanje koje djeluje kao

znak isprike. - Ja sam Viktor Lenzen. Do:li smo malo prerano. Na vrijeme smo krenuli

iz Münchena da slučajno ne zakasnimo, ali promet je bio mirniji nego :to smo očekivali. Potiskujem poriv da vrisnem i pobjegnem, da prolupam. Osjećam se pregaženo,

ali se trudim da to ničime ne pokažem. - Nema problema - kažem ja. - Ja sam Linda Conrads.

Sti:ćem mu ruku, smje:kam se. Put iz straha vodi kroz strah. - Molim vas, uđite. Ne oklijevam, ne drhtim, gledam ga ravno u oči, moj glas zvuči snažno i jasno.

Tek sada mi se vidno polje počelo :iriti, pa zamjećujem i fotografa. Mlad je, najvi:e dvadeset godina, a kad mu dajem ruku, djeluje malčice nervozno, ali entuzijastički, govori ne:to o tome da je velik :tovatelj mojih knjiga, ali ja se ne mogu koncentrirati na njegove riječi.

Pu:tam dvojicu mu:karaca u svoju kuću. Obojica pristojno otresaju cipele, Lenzen nosi crn kaput, ispod kojeg se pojavljuje besprijekorna odjeća. Tamne suknene

Page 71: Melanie Raabe - Slučaj

hlače, bijela ko:ulja, crna jakna, kravate nema. Kosa mu je :armantno prosijeda. Čelo pametno, s borama kakve sam očekivala.

Uzimam njegov mokar zimski kaput i fotografovu vjetrovku, vje:am ih na vje:alice u hodniku i skrovito promatram dvojicu mu:karaca. Viktor Lenzen spada u onu skupinu ljudi čije se zračenje ne vidi na fotografijama. Od one je vrste osoba čija prisutnost u potpunosti mijenja atmosferu u prostoriji. Lenzen je začuđujuće atraktivan i to na neki neobičan, opasan način.

Ljutim se zbog svojih vrludavih misli i nastojim se koncentrirati.

Dvojica mu:karaca kao da se osjećaju malčice nelagodno u velikom, elegantnom predsoblju egocentrične autorice koja nikada ne napu:ta svoju kuću. Uljezi. To je dobro. Nelagoda je uvijek dobra. Vodim ih u smjeru blagovaonice, koristeći taj trenutak da se priberem.

Stvar može započeti. Njihov prerani dolazak, priznajem, nakratko me bija:e izbacio iz takta. Razumije se samo po sebi da je posrijedi bila puka namjera, Lenzenovo

nastojanje da me učini nesigurnom i nasilno preotme žezlo situacije, da diktira tijek razgovora i odmah mi na početku da do znanja da nisam dorasla situaciji i da je ne mogu nadzirati. Ali ja sam se ponovno pribrala. I iznenađena sam time koliko malo osjećam, sad, kad je sve napokon započelo. Osjećam se omamljeno, otupjelo, poput glumice koja samo igra ulogu Linde Conrads. Naposljetku, sve ovo i jest neka vrsta

igrokaza, izvedba za silne kamere i mikrofone postavljene po mojoj kući, Lenzenov i moj performans.

Uvodim goste u blagovaonicu. Odluka da se intervju vodi upravo u toj prostoriji

nije bila strate:ke, već sasvim intuitivne prirode. Dnevna soba učinila mi se pogre:nom za moj naum. Morali bismo sjediti na kauču, jedno do drugoga. Na jastucima, na mekom. To je pogre:no. Moja radna soba nalazi se na prvom katu, morali bismo ići uza stube, proći kroz predvorje, pa do kraja hodnika. To je predaleko. Blagovaonica je idealna. Blizu je ulaznih vrata. S velikim stolom, koji stvara distancu. I ima jo: jednu bitnu prednost: izuzmu li se trenuci za kojih tako rado gledam kroz prozore i

promatram rub :ume, ja je gotovo nikad i ne koristim. Kad sam sama, običavam jesti u kuhinji. Često sam sama. A s Lenzenom bih se radije sučelila u nekoj prostoriji koja mi ne znači toliko, koliko, primjerice, kuhinja, u kojoj obično razgovaram s Norbertom, dok pijemo rose, a ja mije:am umake u loncima. Ili, pak, biblioteka na gornjem katu, u kojoj putujem, sanjam, volim. U kojoj živim.

Poku:avam djelovati opu:teno i ne buljiti u Lenzena. Krajičkom oka zamjećujem

kako pogledom odmjerava prostor. Prilazi jedaćem stolu, koji je toliko velik da bi mogao poslužiti i u konferencijskoj dvorani. Odlaže torbu na prvi stolac koji mu je pri ruci, otvara je i pogledava u njezinu unutra:njost. Očito se želi uvjeriti da je ponio sve

:to mu treba. Djeluje pomalo nesnalažljivo, gotovo nervozno, ali takav je i fotograf. Kad

Page 72: Melanie Raabe - Slučaj

ne bih znala bolje, pretpostavila bih da naprosto žele obaviti dobar posao i da je to uzrok njihova nemira. Kod fotografa to će vjerojatno i biti slučaj.

Prelazim pogledom preko velikoga, praznog jedaćeg stola, na kojem se nalazi nekoliko primjeraka mojega novog romana. Naravno da nije bilo nužno aranžirati knjige na stolu, sigurna sam da svaka osoba u prostoriji poznaje njihov sadržaj. Ali psiholo:ki nikako nije lo:e imati pri ruci optužnicu. Fotograf zasigurno misli da se knjige iz marketin:kih razloga moraju vidjeti na slikama. Prtlja ne:to po svojoj opremi, dok se čudovi:te ogledava po prostoriji.

Sjedam. Uzimam bočicu s vodom, otvaram je, natačem vodu u ča:u, ruke mi se ne tresu. Moje ruke. Pitam se jesam li upravo prvi put u životu stisnula ruku ubojici. Nikad se ne zna, ili? Pitam se koliko sam puta ljudima u životu uopće stisnula ruku.

Pitam se koliko sam dugo uopće na svijetu. Kratko računam. Trideset i osam godina, to

je brat bratu 13 0 dana. Da sam svakog dana svojeg života jednoj osobi stisnula ruku, bilo bi ih ukupno oko četrnaest tisuća. Pitam se na koliko osoba dolazi jedna koja je već počinila ubojstvo i dolazim do zaključka da ovaj ovdje možda i nije prvi ubojica s kojim

sam se rukovala. Ali je svakako jedini za kojeg znam da jest. Dobacuje mi pogled.

Prisiljavam vlastite misli da se umire. Ali one trčkaraju okolo i ma:u krilima poput usplahirenih koko:i. Na kraju me ipak slu:aju. Ljutim se. Ljutim se :to se ljutim. To je upravo ona vrsta nepažnje koja bi me na kraju mogla stajati života. Sad se koncentriram. To dugujem Ani.

Gledam čudovi:te, gledam Viktora Lenzena. Mrzim njegovo ime. Ne samo zato :to bi to bilo ime čudovi:ta, nego i zato :to znam da Viktor znači »pobjednik«, a vjerujem u magiju, u moć imena. Ali ovaj put priča će imati drukčiji ishod.

Čudovi:te izgleda isto kao i na televiziji. Zove se Viktor Lenzen. - Prekrasna vam je kuća - kaže Lenzen i prilazi prozoru. Gleda prijeko, prema rubu :ume. - Hvala -- kažem ja, ustajem i pridružujem mu se. Kad sam mu otvorila vrata, sunce je prosijavalo kroz oblake. A sada polako pada

rosulja.

- Travanjsko vrijeme u ožujku - kaže Lenzen. Ne odgovaram.

- Otkada stanujete ovdje? - pita on.

- Otprilike jedanaest godina.

Prepadam se, kad čujem kako mi u dnevnoj sobi zvoni fiksni telefon. Nitko me nikad nije nazivao na fiksni telefon. Tko me želi dobiti, zove me na mobitel, jer njega uvijek nosim uza se, ma gdje god se nalazila u ovoj velikoj kući. Vidim kako me Lenzen

promatra sa strane. Telefon i dalje zvoni.

Page 73: Melanie Raabe - Slučaj

- Zar se nećete javiti? - pita on. - Meni nije nikakav problem malo sačekati. Odmahujem glavom i u tom trenutku zvonjava telefona prestaje.

- Sigurno nije bilo ni:ta važno - kažem i nadam se da se nisam prevarila.

Odvajam pogled od ruba :ume i sjedam na mjesto za stolom :to sam ga bila rezervirala za sebe odloživ:i tamo svoju :alicu s kavom. Mjesto je to koje mi pruža najsnažniji osjećaj sigurnosti za leđima mi je zid, a u vidnom polju imam vrata.

Ako bi mi on htio sjesti sučelice, morat će sjediti okrenut leđima prema vratima. Kod većine ljudi to izaziva nervozu i nelagodu i umanjuje im sposobnost koncentracije. On prihvaća bez pogovora. Ukoliko je to uopće primio na znanje, jer ako i jest, ne pokazuje ni:ta.

- Hoćemo li ? - pitam.

Lenzen kima glavom i smje:ta se nasuprot meni. Iz torbe, :to je bija:e odložio pokraj stolca na pod, izvlači notes, olovku i

kasetofon. Pitam se :to jo: ima unutra. On sređuje stvari. Ja se ispravljam, osjećam poriv da prebacim nogu preko noge i prekrižim ruke na prsima, ali mu se opirem. Nikakve za:titne geste. Obje noge su mi na podu, podlaktice na stolu, pognuta sam lagano prema naprijed. Snažna sam. Zauzimam prostor. »Power poses«, kako to naziva dr.

Christensen. Gledam Lenzena kako priprema svoje materijale, a uređaj za snimanje geometrijski precizno postavlja usporedno s rubom stola.

- Dakle - započinje Lenzen. - Prvo bih vam od svega srca zahvalio :to ste prona:li vremena za nas - kaže. - Znam da krajnje rijetko dajete intervjue i zaista mi je velika čast :to ste me pozvali u svoju lijepu kuću.

- Izuzetno cijenim va: rad - kažem ja, nadajući se da zvučim prirodno. - Zaista? - Po Lenzenovu izrazu lica reklo bi se da se zaista osjeća polaskan. Tu

nastaje stanka i ja shvaćam da se nada da ću to specificirati. - O, da - kažem. - Va:e reportaže iz Afganistana, iz Irana, iz Sirije. To :to radite

važan je posao. On spu:ta pogled i suzdržano se smje:ka, kao da mu je neugodno zbog pohvale

:to mi ju je upravo izmamio sam. Čemu to, gospodine Lenzen ?

Moje uspravno držanje, moje kontrolirano, polagano disanje - :aljem tijelu sve signale koji mu trebaju da bude koncentrirano, a opet i opu:teno, ali živci su mi se napeli do pucanja. Ne mogu dočekati da saznam koja je pitanja Lenzen pripremio i

kako je nakanio voditi intervju. Jer i on mora da je napet. Mora se pitati :to zapravo želim. Kako izgledaju moje karte. Koje asove imam u rukavu. Naka:ljava se i pogledava na bilje:ke. Fotograf, zaokupljen svojom kamerom, okida jedanput pokusno, a onda

ponovno promatra svjetlomjer.

Page 74: Melanie Raabe - Slučaj

- Onda dobro - kaže Lenzen. - Moje prvo pitanje zasigurno je ono koje si

trenutačno postavljaju i va:i čitatelji. Proslavili ste se visoko literarnim, gotovo poetičnim romanima. A sad se sa »Sestrama po krvi« prvi put napisali triler. Čemu ta

promjena žanra?

To je pitanje :to sam ga na početku i bila očekivala, tako da se malo opu:tam, ali ne dolazim u priliku da odgovorim, jer iz hodnika iznenada dopiru zvukovi. Ključ se okreće u bravi, a onda se čuju koraci. Meni zastaje dah.

- Oprostite - kažem i ustajem. Sad ga nakratko moram ostaviti nasamo. Ali s njim je ipak i njegov fotograf, a

nema smisla pretpostaviti da bi mu taj mogao biti ortak. Ulazim u predvorje i osjećam kako mi nestaje hrabrosti.

- Charlotta! --vičem, ne uspijevajući sakriti užasnutost njezinim dolaskom. - Pa

:to vi radite ovdje ?

Ona me gleda, s kaputa joj se cijedi ki:a, naborala je čelo, zbunjena je. - Pa zar danas nije intervju?

Primjećuje mrmljanje dvojice mu:karaca u dnevnoj sobi i nervozno pogledava na

sat.

- O, Bože, pa nisam valjda zakasnila? Mislila sam da predstava započinje tek u dvanaest!

- Zapravo sam mislila da nećete ni doći - kažem ja tiho, jer ne želim da me Lenzen čuje. - Nazvala sam vas i ostavila vam govornu po:tu. Zar niste dobili moju poruku?

- Oh, nedavno sam negdje zametnula mobitel - mirno uzvraća Charlotta. - Ali

sad, kad sam već ovdje... Ostavlja me da stojim, spu:ta svežanj s ključevima na ormarić pokraj vrata i vje:a

svoju tanku crvenu kabanicu s kapuljačom. - Kako vam mogu pomoći?

Moram se obuzdavati da je ne počnem drmati, ću:kati, da je silom ne otjeram iz kuće. Iz blagovaonice vi:e se ne čuje mrmljanje, mu:karci očito oslu:kuju :to se to zbiva na ulaznim vratima.

Moram se sabrati. Charlotte me strpljivo promatra. U tom kratkom trenutku

ti:ine iznova se začuje zvonjava telefona. Trudim se koliko mogu da je ignoriram. - Ja sam sve već pripremila - kažem. - Ali mogli biste pristaviti kavu, to bi bilo

sjajno.

Ja sam već skuhala kavu. Nalazi se u termos-boci na stolu. Svejedno. Ne znam

može li se izbjeći da se Charlotta i Lenzen susretnu, ali ja ću to pod svaku cijenu poku:ati.

Page 75: Melanie Raabe - Slučaj

- Rado - kaže Charlotta i kratko pogledava prema dnevnoj sobi, odakle dopire prodorno zvrndanje, ali ga ne komentira.

- Sad ću doći i uzeti vrč - vičem za njom. - Dotle vas molim da me ne smetate.

Charlotta se mr:ti, jer u normalnim okolnostima nisam takva, no bit će da potom sve svaljuje na neobičnu situaciju - zna da inače nikada u kuću ne pozivam strance, posebno ne one koji bi me intervjuirali - pa ne komentira ni to. Telefon prestaje zvoniti.

Kratko se igram s mi:lju da odem i pogledam tko je to bio tako uporan, ali je smjesta ponovno odbacujem. Ni:ta ne može biti tako važno kao ovo ovdje.

Na sekundu zatvaram oči, a onda se vraćam u blagovaonicu.

Page 76: Melanie Raabe - Slučaj

12.

SOFIJA

Sofija je sjedila u automobilu i promatrala mačku s crvenim i bijelim prugama kako le i na livadi ispred kuće i izda no se umiva. Dobrih deset minuta poku avala se već prisiliti da jo jedanput uđe u zgradu u kojoj je stanovala Britta.

Dan joj već bija e započeo neugodno. Prvo ju je, nakon to je poslije neprospavane noći ipak uspjela nakratko zadrijemati, probudio poziv jednog novinara, koji je htio razgovarati o njezinoj sestri. Sofija je bijesno zaklopila slu alicu. Onda je nazvala Brittina stanodavca, ne bi ii saznala kad bi se iz stana mogle uzeti Brittine osobne stvari. Nije ga dobila, ali je zato kratko razgovarala s njegovim sinom, koji joj je izrazio sućut, ali je onda naglo pre ao na priču o tome kako mu je brat jo za kolskih dana izgubio ivot u automobilskoj nesreći. I naravno da on zna kako se Sofija sad osjeća.

I sad je sjedila ovdje. Dan je bio vruć, sunce je zapeklo na crnom krovu automobila. Sofija nije htjela van. Htjela je samo sjediti i promatrati mačkicu. Samo jo malo. Ali kao da je pogodila njezine misli i nema volje biti predmetom Sofijina promatranja, ivotinja je elegantno ustala, prezrivo je pogledala u njezinu smjeru i od etala ponosna koraka.

Sofija uzdahne, a onda se trgne i izađe. Bio je dan, sunce je sjalo, a negdje u blizini, mo da iza

kuće, čulo se kako se igraju djeca. Ni ta vi e nije podsjećalo na u asan zločin koji se ovdje dogodio. Sofija se svejedno morala prisiljavati na svaki korak koji ju je vodio bli e ulaznim vratima. Zagrcnula se od boli, dok je stajala pred vratima stambene vi ekatnice i proučavala natpise na zvonima. Brittina pločica jo je bila na svojemu mjestu. Ispisana rukopisom nalik onom u djevojčica i provizorno prilijepljena selotejpom. Sofija skrene pogled i stisnutih usnica pozvoni kod starije gospođe koja je stanovala na prvom katu. Krckanje najavi da je netko uključio interfon.

- Da? - začu se nedugo zatim slaba an glas. - Tko je to? - Halo, ovdje je Sofija Peters, sestra Britte Peters.

Automat za otvaranje vrata zazuji, Sofija se trgne i nađe se na stubi tu. Stisnula je zube i pojurila to je br e mogla pokraj vrata Brittina stana u prizemlju uza stube. Na drugom katu primila ju je starija, kratko o i ana gospođa s bisernom ogrlicom oko vrata. Sofija joj pru i ruku.

Page 77: Melanie Raabe - Slučaj

- Izvolite - reče joj ena. - Uđite. Sofija pođe za njom kroz mali hodnik do starinski namje tene

dnevne sobe.

Pastelne boje, čipkasti tabletići na namje taju, staromodan irok ormar i miris slana krumpira u zraku djelovali su nevjerojatno umirujuće.

- Lijepo od vas da ste do li tako brzo - reče ena, nakon to je Sofiji ponudila mjesto na kauču i alicu čaja.

- Pa, naravno - odgovori Sofija. - Kad sam na telefonskoj sekretarici čula va u poruku, smjesta sam krenula ovamo.

Oprezno je puhnula u alicu s čajem, pa otpila mali gutljaj. ena kimne glavom.

- Susjedi su mi rekli da ste bili ovdje i raspitivali se je li netko ne to vidio - reče.

- Mislila sam da bi mi ljudi mo da ispričali vi e nego policiji - odgovori Sofija. - Nikad se ne zna. Iskreno rečeno, kod kuće se trenutačno ba i ne osjećam najbolje.

Starija gospođa kimne glavom. - Dobro vas razumijem - reče. - Kad sam bila mlada, i sama

sam bila takva. Uvijek sam morala samo raditi, raditi, raditi.

Na to i sama otpije gutljaj čaja. - Bila sam kod liječnika, dok ste se ovdje raspitivali -

reče potom. - Zato me niste zatekli kod kuće. - Razumijem. Jeste li rekli policiji to ste vidjeliŠ -

upita Sofija.

- Ah, policija - oprezno će starija gospođa, poprativ i svoje riječi odbojnom gestom.

Sofija nabora obrve.

- Ali vidjeli ste nekoga?

Starija dama počne na haljini trljati mrlju koju je samo ona mogla vidjeti. Sofija odlo i alicu s čajem i sa zanimanjem se nagne prema njoj. Jedva da joj je uspijevalo potisnuti drhtanje ruku.

- Rekli ste da ste vidjeli mu karca koji je ubio moju sestru - navaljivala je nestrpljivo, jer joj sugovornica očito nije htjela početi pričati sama od sebe.

Starija dama zurila je neko vrijeme u nju, a potom uzdahne i klone.

- Jo uvijek ne mogu vjerovati to se dogodilo - reče. - Tako draga djevojka! Znate, ona mi je uvijek odlazila u kupovinu. Mene noge vi e i ne slu e tako dobro.

Nekoliko trenutaka Sofija je promatrala enu kako plače, ustanoviv i pritom da je samu ne obuzimaju neki sna niji

Page 78: Melanie Raabe - Slučaj

osjećaji. Potom iz torbice izvuče papirnatu maramicu i pru i je eni. Ona je uzme i obri e njome suze.

- Rekli ste da ste vidjeli nekoga - ponovi Sofija, kad joj se sugovornica malo umirila.

Svaki mi ić u njezinu tijelu napinjao se dok je čekala odgovor.

Nedugo zatim Sofija je sjedila u svojem automobilu. Jurila je autocestom i u mislima jo jedanput prolazila razgovor to ga je vodila sa starijom gospođom. Nije joj bilo lako potisnuti srd bu. Na kraju se čitava stvar ispostavila kao veliko razočaranje. Sirota ena bila je usamljena i jedino do čega joj je jo bilo stalo bilo je da s nekim razgovara o Britti, koja ju je redovito posjećivala i pomagala joj pri kupovini. K tome je patila od mrene i bila gotovo slijepa. Sofija ju je neko vrijeme slu ala, ali je naposljetku odlučila iskoristiti prvu zgodnu priliku da pobjegne.

Dok je pretjecala automobile ispred sebe, mislila je na Brittu. Na Brittu koja je starim damama pomagala pri kupovini i vjerojatno bila spremna da s apsolutnom anđeoskom strpljivo ću saslu a sve njihove priče o minulim vremenima.

Sofija je vozila kao u transu. Na kraju je usporila vo nju i uključila migavac. Dospjela je do cilja.

Mlada ena koja joj je otvorila vrata smjesta joj se bacila oko vrata.

- Sofija!

- Zdravo, Rike.

- Lijepo da si do la. Uđi. Sjest ćemo u kuhinju. Sofija krene za mladom enom. - Kako siŠ Kako su tvoji roditeljiŠ Kako izdr avate sve toŠ Sofija je već bila navikla na to pitanje, pa je imala

spreman i standardni odgovor.

- Trudimo se koliko mo emo - rekla je. - Bili ste tako hrabri na sahrani.

Friederikina donja usnica stade podrhtavati. Sofija otvori torbicu, izvuče po drugi put tog popodneva maramicu i pru i joj je.

- Tako mi je ao - reče Friederike u suzama. - A zapravo bih ja trebala tje iti tebe!

- Britta je bila tvoja najbolja prijateljica - odgovori Sofija. - Ima jednako pravo da bude alosna kao i ja.

Friederike uze maramicu i obri e nos.

Page 79: Melanie Raabe - Slučaj

- Bilo je tako čudno na sahrani - reče. - Mislim, bacati cvijeće na njezin lijes. Pa Britta je mrzila rezano cvijeće.

- Znam - reče Sofija i gotovo se nasmije i. - Moji roditelji i ja također smo mislili na to, dok smo planirali sahranu. Pogrebnik nas je gledao kao da smo ludi, kad smo mu rekli da Britta ne voli rezano cvijeće. »Kako to mo e bitiŠ Pa svaka ena voli rezano cvijeće!«

Friederiki se ote malen, mrcav osmijeh. - Britta, nemoj tako - reče. - Siroto cvijeće. Pa zamisli,

molim te, stoji lijepo i udobno na nekoj livadi, a onda dođe netko i otrgne ti glavu!

Obje ene se nasmija e. - Katkada bi Britta zaista znala djelovati kao da je malo

trknuta - reče Sofija. Friederike se nasmije i, ali taj trenutak prođe jednakom

brzinom kojom je i nastupio. Oči joj se iznova ispuni e suzama. - Sve je to tako nevjerojatno grozno. Mozak mi to jo uopće

ne mo e pojmiti. Obrisala je suze.

- Zaista si ga vidjela? - upita.

Sofija se prepadne.

- Da - odgovori kratko.

- O, moj Bo e! Friederike zaplače kao ki na godina. - Tako sam sretna da si bar ti okej.

Neko vrijeme plakala je i jecala, a onda se s mukom pribere.

- Zna to mi najvi e nedostajeŠ - upita. - toŠ - Da nazovem Brittu kad mi treba savjet - reče Friederike. -

Čudno je to, ja sam tri godine starija od nje. Ali ona je definitivno bila odraslija osoba od nas dvije. Nemam pojma to ću učiniti bez nje.

- Razumijem to eli reći - reče Sofija. - Britta je uvijek izgovarala stvari koje su drugi samo mislili: lijepo si se popunila, sestrice. Mo da bi zaista trebala malo pripaziti na svoju ishranu! Sofija, jesi li sigurna da je Paul pravi mu karac za tebe? Ne dopada mi se kako u tvojoj prisutnosti gleda druge ene. Sestrice, torbica ti je od prave ko e, zar neŠ Stvarno misli da je to u reduŠ

Friederike se kratko nasmije.

- Zaista zvuči kao Britta - stane se hihotati. - Ba je to smije no. Prije me je to znalo ivcirati. A sad ni ta ne bih

Page 80: Melanie Raabe - Slučaj

čula radije od Brittinih predavanja o oceanima zagađenim plastikom ili u asima masovnog dr anja ivotinja.

Friederike mrcne, a onda glasno ispu e nos. - O čemu si htjela razgovarati sa mnom, SofijaŠ - Htjela sam te ne to pitati. - Okej. Samo daj.

- Zna li je li se Britta u posljednje vrijeme nalazila s nekim?

- Misli , s nekim mu karcemŠ - Upravo tako.

- Ne. Otkako ju je Leo ostavio, nije se viđala ni s kim. Sofija uzdahne. Zločin unutar veze, u koji je - toliko je

uspjela razabrati iz razgovora - vjerovala policija, postajao je sve nevjerojatniji. Britta naprosto nije bila ni u kakvoj vezi kad je ubijena.

- Za to su se njih dvoje zapravo rastaliŠ - upita Sofija. - Britta nikad nije govorila o tome.

- Zato to je Leo potpuni idiot, eto za to. On je zaista imao obraza tvrditi da ga Britta vara.

- Kako, molim?

- Da - frkne Friederike. - Britta da bi ga prevarila! Ne mo e vjerovati! Ako mene pita , on je odavna mutio s onom Vanesom s kojom je sad i samo je poku avao krivicu za raskid svaliti na Brittu.

- A za to bi on to učinioŠ - upita Sofija. Friederike slegne ramenima.

- Ma, sad je ionako svejedno - reče napokon. Sofija zami ljeno kimne glavom. Ponestalo joj je hrabrosti.

Istina, nije zaista vjerovala, ali se bar nadala da će policija na kraju biti u pravu sa svojom teorijom zločina unutar veze. Da se Britta potajice nalazila s nekim za koga Sofija nije znala. Zločini unutar veze gotovo bi se svaki put razrije ili. Ali ako između počinitelja i rtve ne bi postojala nikakva očevidna veza, za istra itelje bi se stvari zakomplicirale i rata razja njenih slučajeva dramatično bi pala.

- Ali - započne Friederike i prene Sofiju iz razmi ljanja - ne bi imalo nikakvog smisla da je Britta odlazila na spojeve. Za to bi to uopće jo trebala činitiŠ

- Kako to misli Š - upita Sofija. - O, Bo e - reče Friederike. - Pa ti ne zna Š

Page 81: Melanie Raabe - Slučaj

.

PADA MI TEŠKO provariti činjenici da Charlotta, koju ni pod koju cijenu nisam htjela imati uza se, sad stoji u kuhinji i kuha kavu. Ali dobro, tu se sad vi:e ni:ta ne može promijeniti.

Dok ulazim u blagovaonicu, Viktor Lenzen gleda me lagano podignutih obrva.

- Je li sve u redu? - pita, tjerajući me da se divim njegovoj hladnokrvnosti, jer on naravno točno zna da za mene apsolutno ni:ta nije u redu.

On i dalje sjedi na svojemu mjestu, pred njim na stolu leže kasetofon i pametni

telefon, dok je fotograf svoju opremu rasporedio po podu i sad jede kolače. - Sve je u najboljem redu - odgovaram i pazim da govorom tijela ne izreknem

suprotno. Promatram ča:u s vodom i jasno mi je da ni pod koju cijenu vi:e ne smijem piti iz nje, sad, kad sam je nekoliko minuta ostavila bez nadzora.

Iznenada se pitam misli li Lenzen isto to o meni - misli li da bih ga mogla

poku:ati otrovati. Je li to razlog :to ni:ta ne jede?

Ponovno želim sjesti nasuprot Lenzenu, ali me ovaj put zadržava fotograf. - Gospođo Conrads, bismo li mogli prvo napraviti fotografije? Onda poslije neću

morati prekidati intervju.

Mrzim kad me se fotografira, ali to mu, naravno, ne govorim. Strah od kamere je

slabost. Možda mala, ali ipak slabost. - Rado - odgovaram. - Gdje me želite slikati?

On kratko razmi:lja. - Koja je va:a najdraža prostorija u čitavoj kući?

Biblioteka, sasvim jasno, ali ta se nalazi na gornjem katu, a ja dvojicu mu:karaca ni za :to na svijetu neću povesti kroz cijelu kuću u svoje najsvetije sveti:te.

- Kuhinja - odgovaram.

Page 82: Melanie Raabe - Slučaj

- Onda, dakle, u kuhinji - kaže fotograf. - Super!

- Vidimo se - kaže Lenzen. Opažam pogled koji mu dobacuje fotograf. Ne traje dugo, ali smjesta shvaćam da

se njih dvojica ne vole. Fotograf mi nakon toga djeluje gotovo simpatično. Odlazim u kuhinju, on me prati. Lenzen ostaje sam u blagovaonici. Krajičkom

oka promatram ga kako se igra svojim pametnim telefonom. Ni trenutka ga nisam htjela

ispustiti iz vida, ali nemam drugog izbora. Sve ovo nije ba: dobro započelo. Ulazimo u kuhinju, gdje nailazimo na Charlottu koja je upravo pristavila kavu.

Grgljanje aparata za kavu i prisan miris me umiruju.

- Samo ćemo brzo napraviti nekoliko fotografija - kažem. - Sad ću ja - odgovara Charlotta.

- Ako hoćete, možete ostati ovdje i gledati - kažem, ne bih li je spriječila u nakani da ode u blagovaonicu, ali u istom trenutku osjećam da to djeluje krajnje neobično, jer za:to bih zapravo htjela da me ona gleda kako se slikam?

- Idem vidjeti :to radi Bukowski - kaže Chartlotta. - A gdje je on uopće?

- U mojoj spavaćoj sobi. Pazite da vam ne pobjegne, samo bi nam on jo: trebao ovdje dolje - kažem ignorirajući Charlottin pogled pun neodobravanja.

Ona odlazi. Fotograf me smje:ta za kuhinjski stol, oko mene aranžira novine i :alice za kavu, uzima aparat i okida.

Te:ko mi je koncentrirati se na njega, jer sam u mislima s Lenzenom u blagovaonici. Što li radi? Što li misli? S kakvom je strategijom uopće do:ao ovamo?

Pitam se :to zna o meni. Pročitao je knjigu, toliko je jasno. Bit će da je u njoj prepoznao ubojstvo koje je počinio. O tome :to je mogao osjetiti dok ju je čitao mogu samo spekulirati. A u satima, danima i tjednima nakon toga? Bijes? Strah da bi mogao

biti raskrinkan? Nesigurnost? Imao je dvije mogućnosti da odbije intervju i izbjegava me. Ili da dođe ovamo i sučeli se sa mnom. On se ne skriva. Zagrizao je. Sad će sigurno htjeti otkriti :to planiram, :to imam u ruci protiv njega. Sigurno je i prije često razmi:ljao o svjedokinji svojeg zlodjela. O tom trenutku prije vi:e od deset godina, kad smo jedno drugom nakratko gledali u oči, jednom užasnom trenutku u stanu koji bija:e poharala smrt. Je li ga njegov zločin proganjao? Je li se bojao da će ga otkriti? Je li poku:ao saznati tko je bila svjedokinja? Je li saznao? Je li razmi:ljao o tome da je ukloni? Nju, mene?

- Zami:ljao sam vas sasvim drukčije - kaže fotograf i prekida tijek mojih misli. Koncentriraj se, Linda.

- Da? A kakvu ste me to zami:ljali?

Page 83: Melanie Raabe - Slučaj

- Nekako stariju, luđu. Ne tako lijepu.

To je prilično plitko, ali primjećujem da je iskren, pa mu poklanjam osmijeh. - Smatrali ste me starom gospođom? - kažem tobože začuđeno, trudeći se da

reagiram onako kako bi to po njegovu mi:ljenju trebala učiniti autorica bestselera, koja, istina, živi povučeno, ali ni u kojem slučaju nije luda. A onda koketno dodajem - Niste

li rekli da ste obožavatelj mojih knjiga?

- Naravno, sve va:e knjige su mi super - kaže on, namje:tajući objektiv kamere. - Ali autoricu tih knjiga zami:ljao sam nekako drukčije.

- Razumijem.

Zaista ga razumijem. Norbert mi je jednom prilikom rekao da imam du:u osamdeset i petogodi:njeg mu:karca i meni je sasvim jasno :to je time mislio. Oduhovljena sam. Nemam ni:ta zajedničko sa ženama svoje životne dobi. Moja životna stvarnost nema nikakve veze s onom normalne tridesetosmogodi:njakinje. Vodim život starice djeca su oti:la, partner je odavna mrtav, većina prijatelja također.

Boležljiva sam. Vezana za kuću. Bestjelesna. Aseksualna. Naprosto oduhovljena. Tako živim, takva jesam, tako se osjećam i tako vjerojatno zvučim i kad pi:em.

- Osim toga - nastavlja fotograf - kod žene koja nikad ne napu:ta kuću čovjek naprosto odmah pomi:lja na neku staru čudakinju, koja živi s dvadeset mačaka. Ili na kompletno poludjelu ekscentrikinju u stilu Michaela Jacksona.

- Žao mi je :to ne odgovaram va:oj predodžbi. Rekla sam to o:trijim tonom nego :to sam htjela i on je za:utio. Ponovno se

posvetio svojoj kameri. Iznova je namje:ta i okida. Ja ga promatram. Odi:e zdravljem. Preplanuo je i atletske građe. Iako je zima, nosi majicu s kratkim rukavima. Na lijevoj ruci ima malu brazgotinu, vjerojatno vozi skejtbord ili ne:to slično.

Fotograf uzima :alicu, natače u nju vrelu kavu i pruža mi je. - Para od kave pred va:im licem izgleda sjajno. Možda mi uspije da je uhvatim.

Uzimam :alicu i pijem, fotograf okida. Promatram ga i poku:avam procijeniti njegovu dob. Djeluje tako mlad. Bit će da

je negdje oko dvadeset i pete, tako nas razdvaja samo malo vi:e od deset godina, ali meni se čini da sam u najmanju ruku stotinu godina starija od njega.

Fotograf je gotov. Zahvaljuje. Sprema opremu. Vraćamo se u dnevnu sobu.

Želudac mi se grčevito steže. Charlotta sjedi nasuprot Lenzenu. Ne:to s njezinim licem nije u redu. Izgleda tako... drukčije. Prijetvorno. Ne:to nije u redu s njezinim očima, s njezinim ustima, njezinim rukama i čitavim njezinim tijelom, držanje joj je nekako... prijetvorno. Dok ulazim u prostoriju, ona diže pogled i brzo ustaje, prekinula sam

Page 84: Melanie Raabe - Slučaj

razgovor, prokleto bilo, njih dvoje je razgovaralo, tko zna koliko dugo, slikanje je ipak

potrajalo neko vrijeme. Što li se samo sve moglo dogoditi u međuvremenu! Mislim na svoju noćnu moru, na Lenzenove krvave ruke, zami:ljam Charlottu s prerezanim grkljanom, zami:ljam njezina sinčića, vražićka, kako sjedi u lokvi krvi, zami:ljam Lenzena kako promatra svoje ruke i ceri se, mislim o tome :to Charlotta sve zna o meni, pitam se je li mu mogla ne:to reći :to bi me moglo dovesti u nepriliku, ali ona ne zna ni:ta, hvala bogu, ne zna ni:ta o mikrofonima i kamerama koje sam razmjestila po kući ali ona stoji nasuprot ubojici moje sestre i jo: mu dobacuje pogled, prstom odmiče pramen kose i stavlja ga iza uha, sasvim lagano dodiruje si vrat, a Lenzen sve to prima

na znanje, njegove bore od smijeha produbljuju se, on ima bore od smijeha, mrzim ga

zbog tih bora, jer ih ničime nije zaslužio, potom ga nakratko gledam Charlottinim očima, vidim zanimljiva mu:karac srednjih godina, obrazovna i iskusna, i napokon znam :to sa Charlottom nije u redu i za:to mi izgleda tako prijetvorno. Ona očijuka. Postaje mi jasno da sam stvorila sasvim jednostranu sliku o njoj, da je jo: nikad nisam vidjela u interakciji s drugim ljudima, postaje mi jasno koliko mi je čitav svijet zapravo stran, koliko malo znam o ljudima i njihovim međusobnim odnosima, te da sve :to uopće znam o tome crpim iz dalekih sjećanja i knjiga. Charlotta bez ikakva uvijanja flertuje s Lenzenom! Primijetiv:i me, Lenzen se okreće prema meni i prijazno se smje:ka.

- Smetam? - pitam, trudeći se zvučati duhovito i neopterećeno, ali i sama čujem kako mi to ne uspijeva.

- Oprostite - kaže Charlotta, svjesna krivnje. - Nisam htjela smetati.

- Nema problema, sve je u redu - odgovaram. - Ali mislim da mi danas vi:e nećete biti potrebni, Charlotta. Kako bi bilo da uzmete slobodan dan?

Ukoliko Charlotta shvaća da bih je se željela rije:iti, ne pristaje na to. - Ne bi li bilo bolje da se prvo pobrinem za Bukowskog? - pita ona.

- Tko je Bukowski ? - uključuje se Lenzen. Srce mi se grčevito steže. - To je pas gospođe Conrads - izbrblja se Charlotta, prije nego :to stižem i:ta

uzvratiti. - Tako je sladak, ne možete ni zamisliti. Lenzen zainteresirano diže obrve. A ja bih najradije briznula u plač. Lenzen ne bi

trebao biti u istoj prostoriji sa Charlottom i ne bi trebao znati za Bukowskog. U tom

stra:nom trenutku postaje mi jasno da je moja pretpostavka kako nemam :to izgubiti bila pogre:na. Jo: uvijek postoje neke stvari koje su mi drage i do kojih mi je stalo. Ima mnogo toga :to bih trebala :tititi i samim time mogla bih to izgubiti. A čudovi:te to sada zna.

Lenzen se smje:ka. Prijetnja u njegovu smje:kanju namijenjena je samo meni.

Page 85: Melanie Raabe - Slučaj

Iznenada mi se vrti pred očima, moram se koncentrirati, želim li pronaći put do svoga stolca, a da se pritom ne spotaknem i padnem. Srećom, Lenzen trenutačno ne obraća pažnju na mene.

- Jesi li gotov? - pita fotografa, koji se iza mene pojavio na vratima i kraj kojeg se

Charlotta nespretno i s nesigurnim osmijehom trudi provući u kuhinju. - Skoro. Rado bih napravio jo: nekoliko fotografija za vrijeme razgovora. Ako je

to vama u redu, gospođo Conrads?

- Nema problema.

Pridržavam se za rub stola. Moram se smiriti. Možda bih trebala ne:to pojesti. Pu:tam stol, osjećam da me noge ponovno nose i teturam prema servirnim kolicima. Uzimam tortilju i zagrizam je.

- Molim vas, poslužite se - kažem okrenuta Lenzenu i fotografu. - Inače će sve ostati nedirnuto.

- To mi ne morate reći dvaput - odgovara fotograf i uzima ča:icu salate od leće. I na moje beskrajno olak:anje, Lenzen napokon ustaje i prilazi servirnim

kolicima. Zastaje mi dah dok ga promatram kako uzima tortilju s pilećim mesom i počinje je jesti stojećke. Trudim se koliko mogu da ne zurim u njega, ali vidim kako mu umak od curryja ostaje na gornjoj usnici, kako ga liže jezikom i posvećuje se ostatku tortilje. Napeto promatram Lenzena kako si ubrusom bri:e prste i kako si naposljetku, vraćajući se opu:teno do jedaćeg stola, njome prelazi preko usta.

Ne mogu povjerovati. Zar je to zaista tako jednostavno? Sjedam na svoje mjesto.

Lenzen me promatra. Sjedimo jedno nasuprot drugome, poput finalista nekog

:ahovskog turnira. S Lenzenova lica nestalo je osmijeha.

Page 86: Melanie Raabe - Slučaj

14.

JONAS

Sofija je sjedila sasvim mirno, nekom manje uvje banom promatraču njezina napetost jedva da bi zapela za oko. Ali Jonas je vidio kako su se mi ići njezine čeljusti napinjali svaki put kad bi joj Antonija Bug postavila neko pitanje. Vidio je kako se Sofija bori, kako grčevito sti će zube. Okrenuo je glavu. Sa alio se nad njom. Neprestance se trudio vidjeti događaje očima svjedoka koji su mu davali iskaze. I počesto bi mu se to to bi na taj način vidio vrzmalo po glavi bitno dulje nego to bi mu bilo drago. Op irno i precizno, ne proliv i ni jednu jedinu suzu, Sofija je po tko zna koji put ispričala kako je svoju ubijenu sestru prona la u njezinu stanu. Samo se po načinu na koji su joj se zglobovi prstiju bijelo isticali ispod ko e stisnutih pesnica moglo zaključiti koliko je zapravo napeta. Silno se trudio da u njoj ne vidi ni ta doli svjedokinju, to je se upravo ponovno ispituje. Svjedokinju ubojstva, a ne enu na stubama njegove kuće, koja je osjećaj otuđenosti, koji ga je tako dugo pratio, raspr ila s nekoliko rečenica, nekoliko pogleda, jednim smijuljenjem i pola cigarete. Svjedokinja, govorio je samome sebi, ni ta vi e.

Antonija Bug upravo je krenula postavljati novo pitanje, ali je Sofija preduhitri.

- Ima tu jo ne to - reče. - Ja, naravno, ne znam je li to vama va no.

- Sve je va no - reče Jonas. - Bila sam jučer kod Friederike Kamps, najbolje prijateljice

moje sestre. Ispričala mi je da je Britta bila nakanila otići iz Münchena.

- I? - upita Bug.

- Ne znam - reče Sofija. - Meni to izgleda čudno. Britta je obo avala München. Nije htjela otići odavde. Prije godina dana ponuđen joj je odmah nakon studija sjajan posao u Parizu, ali ona ga je odbila, jer nije htjela preseliti u drugi grad.

Sofija zastane.

Page 87: Melanie Raabe - Slučaj

- Kao to sam rekla, ne znam je li to vama va no. Ali mo da i tu postoji nekakva veza. Mo da se Britta osjećala ugro enom, pa je zato htjela napustiti Munchen.

- Je li vam sestra ikada spomenula da se osjeća ugro enomŠ - upita Jonas.

- Ne! Nikada! Pa to sam vam rekla već tisuću puta - odsječe Sofija.

- I svejedno mislite... - započne Bug, ali je Sofija ponovno prekine.

- Slu ajte! Ja se ovdje hvatam za slamčice. Koliko ja znam, s Brittom je bilo sve u redu.

- Rekli ste da ste bile veoma bliske? - upita Bug.

Sofija potisne uzdah. Jonas osjeti da će uskoro izgubiti strpljenje.

- Da - odgovori ona.

- to ste u to doba zapravo jo tra ili kod sestreŠ - upita Bug.

- Ni ta posebno. Bila sam se posvađala oko nekakve gluposti sa svojim zaručnikom, pa sam o tome htjela razgovarati s Brittom.

- O čemu se radilo u toj svađiŠ - upita Bug. Jonas primijeti da je Sofija malčice promijenila polo aj u

kojem je sjedila, prepoznav i u tome predstupanj nelagodnog klizanja po stolcu, to ga je imao prilike promatrati tako često, kad bi netko bio dovoljno dugo izlo en neugodnim pitanjima. Potom dobaci pogled svojoj kolegici. Kad su u pitanju bila saslu anja, Bug je bila poput pitbulla.

- Ne znam kakve bi to trebalo imati veze s ubojstvom moje sestre - odgovori Sofija, vidno i ivcirana.

- Molim vas, odgovorite na moje pitanje - reče Antonija Bug mirno.

- Slu ajte, dala sam vam opis mu karca koji je pobjegao iz stana moje sestre. Ne bi li vas to trebalo zanimati vi e od mojih problema u vezi?

- Naravno - odgovori Bug. - Samo jo nekoliko pitanja. U koliko sati ste stigli u sestrin stan?

- Na sve to već sam vam odgovorila - reče Sofija i ustane. - Ja sad idem k svojim roditeljima. Imamo mnogo posla. Moramo isprazniti Brittin stan i...

Kraj rečenice ostao je visjeti u zraku. - Nismo jo gotovi - usprotivi se Bug, ali Sofija ju je

naprosto ignorirala i posegnula za sve njem ključeva, to ga je bila ostavila na stolcu pokraj svojeg.

Page 88: Melanie Raabe - Slučaj

- Molim vas, obavijestite me kad budete ne to čuli - reče okrenuta prema Jonasu. - Molim vas.

Posljednji put pogledala ga je u oči. Onda se za njom zatvori e vrata.

Antonija Bug unezvijereno pogleda Jonasa.

- Kad budete ne to čuliŠ - ponovi poput jeke. - to, pak, bi to imalo značitiŠ Otkad smo mi to pru atelji usluga svjedocimaŠ

Jonas samo slegne ramenima. Njegova mlada kolegica, naravno, nije znala da je svjedokinja nedavno stajala pred njegovim vratima, odnosno, bolje rečeno, da je sjedila na stubama ispred njegove kuće. A kad bi se posumnjalo da je sa svjedokinjom razgovarao o tekućoj istrazi, na ao bi se u ozbiljnim problemima.

- Nije valjda da joj vjerujete? - upita Bug.

- Naravno da joj vjerujem - odgovori Jonas. - A vjerujete joj i vi, makar je i ne voljeli.

Bug frkne nosom.

- U pravu ste - reče. - Ne volim je. Jonas nasmije eno promotri svoju kolegicu. S vremena na

vrijeme znala bi mu strahovito ići na ivce, ali on je svejedno nekako zavolio njezinu izravnost. Bug je tek nekoliko mjeseci bila dio njihova tima, ali njezin elan i njezina zagri enost u najkraćem su je roku učinili nezamjenjivom.

- Ne bi li lagano bilo vrijeme da prijeđemo na tiŠ - upita on.

Lice Antonije Bug se ozari.

- Toni - reče. - Jonas - odgovori Jonas.

Pru ila mu je ruku kao da tom gestom eli zapečatiti čitavu stvar.

- Bilo kako bilo - reče napokon i baci pogled na sat. - Moramo u susjednu prostoriju, na timsku sjednicu.

- Zaista - reče Jonas. - Idi ti prva, ja ću začas. Samo bih jo popu io cigaretu.

- Okej.

Jonas je promatrao svoju kolegicu kako zanjihala konjskog repa nestaje u smjeru sobe za sastanke. Potom mu misli odluta e do Sofije Peters. Tijekom čitava ispitivanja dr ala se prokleto dobro. Nikakvih izljeva emocija, nikakvih suza. Utonuo u misli, Jonas izlazeći iz zgrade gurne u usta cigaretu, napipa u d epu upaljač i upravo ga htjedne otklopiti, kadli ugleda nju. Sjedila je na niskom zidiću, koji je ograđivao zeleni nasad ispred policijske zgrade.

Page 89: Melanie Raabe - Slučaj

Bila se sva usukala, zarila lice među dlanove. Po trzanju njezinih ramena vidjelo se da gorko plače. Jonas zastane, protrne. Sofija ga nije primijetila. Nakratko je razmi ljao bi li oti ao do nje, ali onda odluči da to ipak ne učini.

Ni kad se vratio u sobu za sastanke i gledao posljednje kolege kako pristi u na sjednicu tima, Sofija mu nije izlazila iz glave. Iznenada osjeti gnu anje prema toj prostoriji, u kojoj je - na neonskom svjetlu, s mirisom PVC-a u nosnicama i alicom kave pred sobom na stolu - proveo već tolike sate. Onda zavlada ti ina i Jonas primijeti kako ga svi promatraju pogledima punim očekivanja. Prisilio se da se koncentrira.

- Dakle? - reče, ne obraćajući se nikome posebno. - Tko će započetiŠ

Započela je Antonija Bug. - Imamo tu prvi put biv eg partnera, ali taj u vrijeme

počinjenja zločina najvjerojatnije nije ni bio u zemlji. Ali to ćemo svejedno jo jedanput detaljno provjeriti - reče svojim odsječenim glasom, a Jonas iznenada uzmogne točno zamisliti kakva mora da je bila kao dijete. Starmala, pretjerano marljiva i revna, naprosto treberica. Svejedno je bila omiljena u dru tvu. Plavi konjski rep, naočale, naljepnice s tigrastim patkama na krasopisom ispisanim bilje nicama.

Dopustio je da mu misli odlutaju. Odavna je pročitao sve informacije, to ih njegov tim bija e prikupio o rtvi i njezinoj okolini. Britta Peters, stara dvadeset i četiri godine, grafička dizajnerica kod jedne internetske start-up tvrtke, neudana, dobra zdravlja. Usmrćena sa sedam uboda no em. Zločin nije bio seksualno motiviran. Oru je kojim je ubijena, vjerojatno kuhinjski no , nestalo je. Sve te okolnosti tako su očevidno ukazivale na svađu s nekim koga je poznavala, na iznenadnu provalu bijesa, na kratak spoj, na srd bu koja se odjedanput uskovitlala i vjerojatno isto tako brzo splasnula i isparila. Partner! Kad bi se događale takve stvari, ubojica bi redovito bio rtvin partner. Veliki nepoznati zlikovac postojao je samo u filmovima. Pa ipak, rtvina sestra tvrdila je da ga je vidjela. I klela se, ba kao i drugi koji su je poznavali, da je Britta Peters ivjela sama. Da nakon nadasve bolna raskida veze vi e nije pokazivala nikakvo zanimanje za upoznavanje novih mu karaca i izlaske s njima, već se posvećivala samo jo radu, radu, radu.

Glas Volkera Zimmera, kolege Jonasovih godina, poznatog po svojoj pedanteriji, vrati Jonasa u stvarnost. Očito je Bug u međuvremenu zavr ila sa svojim monologom.

- Malo sam oslu kivao po rtvinoj kući i susjedstvu - reče Zimmer. - Isprva to nije dalo neke osobite rezultate. Ali onda

Page 90: Melanie Raabe - Slučaj

sam razgovarao sa susjedom, koja stanuje točno iznad rtvina stana i pribli no je istih godina.

Jonas je strpljivo čekao da Zimmer prijeđe na bit svoga izlaganja. Poznavao je njegovu naviku kompliciranog pripovijedanja, ali je znao i da će se Zimmer javiti za riječ samo kad zaista bude imao to reći.

- Tvrdila je da je Britta Peters bila ogorčena pona anjem svog stanodavca, koji si je vi e puta dopu tao da u njezinoj odsutnosti ulazi u njezin stan. Bit će da joj je zbog toga bilo krajnje neugodno. Vjerojatno se zbog toga i poigravala idejom da odseli.

- To je razumljivo - ubaci Bug.

- A taj stanodavac stanuje u istoj kućiŠ - upita jonas. - Da - odgovori Zimmer. - Stanuje u velikom potkrovnom

stanu, skroz gore.

- Razgovarao si s njim? - upita Jonas.

- Nije bio tamo. Ali kasnije ću jo jedanput svratiti do njega.

Jonas kimne glavom i ponovno se stade gubiti u mislima, dok je Michael Dzierzewski, stariji, uvijek dobro raspolo en kolega s kojim je Jonas s vremena na vrijeme odlazio na nogometne utakmice, krenuo izlagati detalje o rtvinu radnom mjestu.

Kad je sastanak zavr io, tim se razi ao, jer valjalo je jo saslu ati biv e partnere, stanodavca i mu ke kolege s posla. Jonas je zami ljeno gledao za svojim kolegama, koji su se s profesionalnim marom bacili na posao. Razmi ljao je o Sofiji, o obećanju to joj ga bija e dao, i pitao se hoće li ga moći odr ati.

Ponovno u svom uredu, sjeo je za pisaći stol. Pogledom je okrznuo uokvirenu fotografiju na stolu, koja je prikazivala njega i Miju u sretnijim vremenima. To ga nakratko obuze, ali onda mu postade jasno da nije bilo vrijeme za razmi ljanje o njegovu braku na samrti, pa se posveti poslu.

Page 91: Melanie Raabe - Slučaj

.

VIKTOR LENZEN ima začuđujuće oči. Tako jasne, tako hladne. U pukoj su opreci prema

njegovu vremenskim prilikama izbrazdanom licu. Viktor Lenzen izgleda kao lijepo,

ostarjeli vuk. Gleda me, a ja se jo: uvijek nisam priviknula na njegov pogled. Dok me nije bilo u sobi, svukao je jaknu i objesio je preko naslona stolca. Rukave svoje bijele

ko:ulje malo je podvrnuo. Pogled mi se zaustavlja na njegovoj podlaktici, na uzorku njegove kože,

prepoznajem pojedine stanice od kojih je satkana, u mislima prelazim preko žile koja se ističe na njegovoj koži, gore-dolje, osjećam toplinu kojom zrači, a grlo mi se steže od osjećaja, koji mi u tom trenutku nikako nije potreban. Već sam dugo sama. Stisak ruke ili letimičan zagrljaj maksimum su tjelesnog kontakta, :to ga posljednjih godina bijah

dopu:tala. Za:to ba: sad moram misliti na to?

- Možemo li ? - pita me Lenzen.

Započinjemo. Moram se koncentrirati. Fotografiranje je obavljeno. Započinje intervju.

- Spremna sam - kažem. Sjedim uspravno, svjesna napetosti svoga tijela.

Lenzen kratko kima glavom. Njegovi materijali su pred njim, ali ih on ne gleda.

- Gospođo Conrads, najljep:a vam hvala :to ste nas pozvali u svoju lijepu kuću - kaže.

- Nema na čemu. - Dakle: kako ste?

- Molim? - uzvraćam ja, iznenađena njegovim pitanjem, i po tihom :kljocanju s moje lijeve strane zamjećujem da je fotograf uspio ovjekovječiti taj trenutak. Jo: uvijek se borim s vrtoglavicom i nadolazećom mučninom, ali ne dopu:tam da se to primijeti.

Page 92: Melanie Raabe - Slučaj

- Dobro sam - kažem. Lenzen jedva primjetno kima glavom. Zanemaruje svoje bilje:ke, gleda me u lice i

ne ispu:ta me iz očiju. Poku:ava li on to čitati s mojega lica?

- Veoma ste uspje:ni sa svojim romanima. Za:to ste sad odlučili promijeniti žanr i napisati triler?

Eto, dakle, ponovno istog uvodnog pitanje, na koje maločas nisam uspjela odgovoriti, jer me je u tome omela Charlotta. U redu. Za to pitanje sam se - za razliku

od Lenzenova neobičnog uvoda - dobro pripremila. Zaista se nametalo samo po sebi,

tako da odmotavam svoj unaprijed pripremljeni odgovor.

- Kao :to ste već spomenuli, okolnosti mojega života sve su drugo samo ne normalne. Ne napu:tam kuću, ne odlazim na posao, ne odlazim u pekarnicu ili trgovinu, ne putujem, ne nalazim se s prijateljima po kafićima ili klubovima. Živim veoma povučeno, a samim time i veoma jednostavno. U takvoj situaciji nije jednostavno

izbjeći dosadu. Pisanje je moj način da si priu:tim male bjegove. Naprosto sam se htjela oku:ati u nečem novom. Naravno da razumijem da će mnogi obožavatelji mojih starijih knjiga začuđeno reagirati na tu iznenadnu promjenu smjera u mom stvarala:tvu. Ali jednostavno mi je bila potrebna neka vrste literarne promjene tapeta.

Dok sam govorila, Lenzen je otpio gutljaj vode. Odlično. Što vi:e tragova bude ostavio, to bolje.

- A za:to ste, uza sve žanrove koji se nude autorima, napisali upravo triler? -

inzistira Lenzen.

- Možda zato :to je to bio najveći mogući kontrast spram mojega dosada:njeg literarnog stvarala:tva - odgovaram.

To bar zvuči upečatljivo. Važno je da se intervju od samog početka odvija normalnim tijekom, pa neka se Lenzen slobodno zapita :to sam naumila. Udarac slijedi kad s njime bude najmanje računao.

Dok se Lenzen ipak kratko konzultira sa svojim materijalima, pogled mi pada na

pepeljaru na stolu. Usuđujem se poku:ati jo: ne:to. - Oprostite, biste li mi možda mogli dati jednu cigaretu? - pitam ga.

Lenzen me iznenađeno gleda. - Naravno - kaže. Srce mi lagano poskakuje dok Lenzen iz džepa izvlači plavu kutiju Gauloisesa i

pruža mi je. Izvlačim cigaretu. Za svakog iole ozbiljnog pu:ača bila bi najnormalnija stvar na svijetu da sad i sam pripali jednu.

- Imate li vatre? - pita Lenzen.

Odmahujem glavom. Nadam se da me neće uhvatiti napadaj ka:lja, jer već godinama nisam pu:ila. Nadam se da sve to nije uzalud, da će Lenzen i sam pripaliti

Page 93: Melanie Raabe - Slučaj

cigaretu. On opipava džep na prsima svoje jakne, traži upaljač i nalazi ga. Preko stola mi daje vatre, ja ustajem, naginjem se prema njemu, njegovo lice sve mi se vi:e približava, bilo mi se malčice ubrzava, dok otkrivam da ima sunčane pjege. Kako neobično, nekoliko sunčanih pjega među borama. Pogledi nam se susreću, ja spu:tam svoj, cigareta mi se pripaljuje, a po :kljocanju zaključujem da je fotograf ponovno pritisnuo okidač.

Potiskujem ka:alj, iako me pluća peku. Lenzen nekoliko puta okreće kutiju cigareta u rukama, a onda je odlaže.

- Previ:e pu:im - kaže i ponovno se posvećuje materijalima. Šteta! Hrabro pu:im cigaretu, uvlačeći polagano dim. Okus mi je odvratan. Muti mi se

pred očima, tijelo mi se buni protiv nikotina na koji vi:e nije naviklo. Osjećam se slabo. - Gdje smo ono... - nastavlja Lenzen. - Ah, da. Promjena žanra. Čitate li i sami

trilere? - pita.

- Čitam sve - odgovaram.

Nadala sam se da ću se s vremenom priviknuti na njegove vučje oči, ali tome nije tako. Minutama se već trudim da rukom ne prođem kroz kosu, jer znam da je to gesta

nesigurnosti, ali sad je vi:e ne mogu potiskivati. Fotograf ponovno okida. - Koji su vas se trileri u posljednje vrijeme dojmili? - pita Lenzen.

Nabrajam mu nekolicinu autora koje zaista cijenim, nekoliko američkih, nekoliko skandinavskih, nekoliko njemačkih.

- Živite izuzetno povučeno. Gdje pronalazite inspiraciju?

- Dobre priče nalaze se takoreći na ulici - kažem i gasim cigaretu. - Samo :to vi ba: i ne izlazite na ulicu - odgovara Lenzen zajedljivo.

Zanemarujem njegovu upadicu.

- Jako me zanima ono :to se događa u svijetu - kažem. - Čitam novine, gledam vijesti, provodim mnogo vremena na internetu, skupljam informacije. Svijet je prepun

priča. Samo treba oči držati otvorene. I naravno da sam posebno zahvalna modernim sredstvima komunikacije i medijima :to su mi omogućili da svijet dovedem u svoju kuću.

- A kako istražujete? Također putem interneta?

Upravo mu kanim odgovoriti, kadli do mene dopire zvuk. Dah mi se skokovito

ubrzava. Kucanje srca također. To ne može biti. To samo umi:lja:. Čeljust mi se grči.

Page 94: Melanie Raabe - Slučaj

- Obično istražujem tako da... - kažem i poku:avam se koncentrirati. - Za potrebe

ove knjige sam... sam...

Ne, ne umi:ljam, stvarno je. Čujem glazbu. Mutno mi je pred očima, sve se okreće.

- Mnogo sam istraživala psihu... psihu... Love, love, love. Glazba je sve glasnija, trepćem očima, dah mi je sve brži, samo :to

nisam počela hiperventilirati. Lenzen sjedi preda mnom, njegov hladan, svijetao pogled uperen je u mene, okrutan je i strpljiv, a ja jedva uspijevam disati. Kamufliram to

naka:ljavanjem. Zastajem. Nakratko mi se crni pred očima. Mora: disati, mirno, sasvim mirno! Napipavam neko upori:te, pronalazim ča:u s vodom, osjećam je u ruci, glatka je i hladna. Sad izroni, izroni! Evo, ovaj glatki, hladni osjet u mojoj ruci, to je stvarnost, a

ne glazba, ne glazba, ali ona i dalje svira. Čujem je sasvim jasno, tu melodiju, tu užasnu melodiju. All you need is love la-da-da-da-da.

Grlo mi je tako suho, dižem ča:u, poku:avam je prinijeti ustima, malo prolijevam, drhtim, pijem, mučim se, iznenada se prisjećam da nisam htjela piti iz te ča:e, pa je ponovno odlažem.

- Pardon - krije:tim s mukom. Lenzen ne:to govori, ali meni se čini da ga slu:am preko vate. Fotograf ulazi u

moje vidno polje, sasvim je mutan, nejasan, poku:avam se koncentrirati na njega, izo:triti njegovu sliku, zahvaćam pogledom rubove, izranjam. Iako glazba i dalje svira, la-da-da-da-da, ja izranjam. Gledam fotografa. Gledam Lenzena. Čujem glazbu, ali oni je ne čuju. Ne usuđujem se pitati i:ta u vezi s njom. Ne želim, ne smijem djelovati kao da sam luda.

- Oprostite, kako je glasilo pitanje ? - kažem i naka:ljavam se, poku:avajući se

rije:iti knedle u grlu. - Kako ste istraživali za svoju aktualnu knjigu? - pita Lenzen.

Poku:avam se pribrati, odmotavam svoj unaprijed pripremljeni odgovor,

fotograf hoda oko nas i slika, vratila sam se u svoju traku, govorim kao da sam na

autopilotu, ali iznutra sam potresena. Moji živci na:alili su se sa mnom, čujem stvari kojih nema, grozne stvari. I to ba: sad kad od sebe očekujem punu du:evnu prisebnost.

Prokletstvo, Linda. Prokletstvo.

Lenzen postavlja neko sasvim bezazleno pitanje i ja odgovaram. Glazba prestaje.

Svijet se ponovno okreće. Fotograf pogledava na zaslon svoje kamere. Lenzen ga promatra pun očekivanja.

- Jesi li gotov? - pita.

- Jesam - odgovara fotograf, čije sam egzotično ime zaboravila, ne gledajući Lenzena.

Page 95: Melanie Raabe - Slučaj

- Hvala vam, gospođo Conrads - obraća se meni. - Bilo mi je zadovoljstvo

upoznati vas.

- Također - odgovaram i ustajem. Koljena mi klecaju kao novorođenom teletu. - Otpratit ću vas do vrata.

Prija mi ustati i proći tih nekoliko metara. Vratiti krvotok u uobičajen ritam. Gotovo da sam se bila onesvijestila. Zamalo. Zamalo. To mi se nikad vi:e ne smije dogoditi. Ne s tim čovjekom u kući.

Fotograf sprema stvari, prebacuje torbu s opremom preko ramena. Kima Lenzenu

i kreće prema vratima. Vrtoglavica mi postupno popu:ta, javlja se samo jo: u valovima. - Doviđenja - kaže fotograf i uzima vjetrovku iz garderobe. Pruža mi svoju toplu

ruku i kratko me gleda u oči. - Pazite na sebe - kaže jo: jedanput i nestaje.

Page 96: Melanie Raabe - Slučaj

.

NEKOLIKO SEKUNDI GLEDAM za njim, a onda ispravljam ramena i vraćam se čvrsta koraka u blagovaonicu. Naglo zastajem kad mi pogled pada na Lenzenov kaput. Možda je bolje da ga brzo opipam, čovjek nikad ne zna na :to može naletjeti. Pogledavam prema vratima blagovaonice, oslu:kujem, ne čuje se ni:ta. Brzo pregledavam džepove kaputa,

ali svi do jednog su prazni. Srce mi preskače kad iza sebe čujem :um. Okrečem se naglo, prestravljeno. Preda mnom stoji Viktor Lenzen. Srce mi zastaje od straha.

On me prodorno promatra.

- Je li sve u redu? - pita.

Ne mogu proniknuti u njegov pogled.

- Sve je u najboljem redu. Samo tražim maramicu - kažem i pokazujem na svoju pletenu jaknu koja visi u garderobi pokraj Lenzenova kaputa.

Načas :utke stojimo jedno nasuprot drugome. Nitko ne progovara ni riječi. Trenutak :utnje se rasteže. Onda se Lenzenovo lice razvedrava i on mi se

ponovno smje:ka. Kakva li glumca! - Pričekat ću vas u blagovaonici. Rekav:i to, okreće se i nestaje. Duboko di:em, brojim do pedeset, pa se i sama vraćam u blagovaonicu. Dok

ulazim, Lenzen već sjedi za stolom i prijazno me gleda. Ba: mu želim reći da možemo nastaviti, kadli se ponovno začuje zvonjava telefona. Uzdi:em. Tko bi to mogao biti?

- Možda biste se ipak trebali javiti - kaže Lenzen. - Očito jest ne:to važno. - Da - odgovaram ja. - Možda bih trebala. Molim vas, ispričajte me na trenutak. Odlazim u dnevnu sobu, približavam se aparatu koji zvrnda kao sumanut.

Iritirano se mr:tim kad na zaslonu vidim minhenski broj. Drhtavih prstiju podižem slu:alicu, sasvim svjesna da Lenzen u pokrajnjoj prostoriji može čuti svaku moju riječ.

Page 97: Melanie Raabe - Slučaj

- Linda Conrads.

- Gospođo Conrads - kaže profesor Kerner. - Lijepo da sam vas dobio.

Zvuči mi neobično. - A :to se dogodilo? - pitam, smjesta alarmirana.

- Moram vam nažalost priopćiti ne:to neugodno - odgovara on.

Zaustavljam dah.

- Nedavno ste se raspitivali o tragovima DNK-a na mjestu ubojstva va:e sestre - nastavlja Kerner. - No, dakle, bio sam znatiželjan, pa sam malo pogledao taj predmet.

Kerner oklijeva, a mene hvata mračan predosjećaj. Ako želi reći ono :to pretpostavljam, ja to ne želim čuti. Prije svega ne sad.

- Tragovi DNK-a s dotičnog mjesta zločina nažalost su sasvim neupotrebljivi -

kaže Kerner. Crni mi se pred očima. Sjedam na goli pod, disanje mi ponovno pada te:ko. Kao kroz vatu čujem kako mi Kerner govori da se s vremena na vrijeme nažalost

događa da se tragovi onečiste ili izgube. Da mu je veoma žao zbog toga. Da je to bilo prije njegova vremena u Münchenu, jer se inače sigurno ne bi dogodilo. Da je dugo razmi:ljao bi li mi to uopće trebao javiti ili ne, ali da si je na kraju rekao da svaki čovjek zaslužuje istinu, makar i ne bila lijepa.

Poku:am ponovno uhvatiti zrak. U pokrajnjoj prostoriji sjedi čudovi:te i čeka me. Ne računam li Charlottu, koja se na katu igra s Bukowskim, sasvim smo sami u ovoj velikoj kući, a moj plan je propao, svi uzorci DNK-a na ovome svijetu sad su

bezvrijedni. Nema vi:e mreže. Nema izlaza za nuždu. Preostajemo samo jo: Lenzen i ja. - Žao mi je, gospođo Conrads - kaže Kerner. - Ali mislio sam da to trebate znati.

- Hvala vam - kažem bezvoljno. - Doviđenja.

Sjedim i gledam kroz prozor. Hladno, sunčano jutro :to ga jutros bijah tako radosno pozdravila, pretvorilo se u tmuran dan pun te:ke, olovne naoblake. Ne znam kako, ali odnekud sam smogla snage ustati i vratiti se u blagovaonicu. Dok ulazim, Lenzen

okreće glavu prema meni. Taj opasni čovjek sjedi za mojim stolom tako staložen, sabran i opu:ten da to naprosto ne mogu povjerovati. Promatra svaki moj pokret, vreba me poput zmije, a ja mislim:

Treba mi priznanje.

Page 98: Melanie Raabe - Slučaj

17.

SOFIJA

Gusti oblaci izvjesili su se duboko nad kuće preko puta, dramatično i te ko. Sofija je gledala kroz prozor, promatrala nebo pod kojim je lepr alo nekoliko čiopa. Tamo vani, negdje ispod tog neba, ivio je Brittin ubojica. Ta pomisao imala je metalan, leden okus i Sofija protrne.

Pitala se kako bi bilo da jednostavno vi e ne napu ta stan. Da nikad vi e ne mora otići u taj svijet koji je toliko pla i. Maknula je tu misao ustranu i pogledala na ručni sat. Hoće li na zabavu stići iole na vrijeme, morat će se vra ki po uriti. Nekoć je obo avala zabave, a rado bi ih priređivala i sama. Ali od Brittine smrti bila je sretna kad se ne bi morala smijati i čavrljati. A točno to očekivalo se te večeri od nje. Alfred, njezin novi galerist, s kojim je surađivala tek odnedavna, slavio je pedeseti rođendan i tom je prigodom priredio rasko nu vrtnu proslavu. Prednost je bila to će se među gostima naći mnogo ljudi iz gradske umjetničke scene; ekscentrični slikari, bogati ljubitelji umjetnosti, ukratko: ljudi s kojima Sofija, izuzme li se njezina ljubav prema slikarstvu, nije imala nikakvih dodirnih točaka i od kojih nije poznavala gotovo nikoga. I bilo je to utoliko dobro, to nitko - čak ni domaćin - nije znao da joj je sestra nedavno umrla, pa joj nitko neće izra avati sućut i uvlačiti je u tjeskobne razgovore. Ako ni ta drugo, bit će sigurna. Svejedno je mogla odustati od svega i otkazati svoj dolazak. Paul je bio taj koji je smatrao da bi ne to takvo bilo strahovito nepristojno, te da bi joj ionako godilo da se tamo malo rastrese.

Sofija je stajala ispred ormara s odjećom, sučeljena s nimalo lakom zadaćom da sukladno dress codeu na pozivnici, koji je iziskivao ljetnu bjelinu, odabere prikladnu haljinu. Sofija je posljednjih tjedana nosila isključivo crninu, a da se sad odjene sasvim u bijelo, izgledalo joj je kao preru avanje. Duboko je uzdahnula, pa posegnula za bijelim platnenim hlačama i bijelim gornjim dijelom s tankim naramenicama.

Bila je sparna, kasnoljetna večer. Oblaci su proletjeli, a da nisu donijeli obećanu ki u i zahladnjenje. Kad su Sofija i Paul stigli u Alfredovu vilu, zabava je već bila u punom jeku. Vrt je bio velik, okru en gusto zasađenim stablima i bunjem, djelujući gotovo poput prirodnog proplanka negdje duboko u umi. U bunju

Page 99: Melanie Raabe - Slučaj

i kro njama stabala svjetlucala su bezbrojna svjetla, dajući nestvaran izgled vrtu i ljudima koji se bijahu natiskali u njega. Nigdje nije bilo nikakvih sjedaljki, izuzme li se mala holivudska ljuljačka u jednom zabitom kutu, ali tamo su se ljubila dvojica mu karaca, zaboraviv i očito na sve oko sebe. Ispod jednog velikog kestena, s kojeg su poput zrelih plodova visjeli bezbrojni lampa i, nalazio se improvizirani plesni podij, a pokraj njega mala pozornica za sastav koji će u ivo zabavljati goste, iako glazbenika nigdje nije bilo na vidiku. Iz zvučnika dopirala je tiha glazba s trake, nadglasana glasovnim mete om gostiju, koji se poput nje nog brujanja bezbrojnih bumbara izvjesio nad tim nestvarnim prizorom. Gomila se svako malo razmicala, da napravi mjesta konobarima, koji su na pladnjevima iz kuhinje u vili donosili pića i male zagriske i nudili ih gostima u vrtu. Sukladno motu zabave, svi oni bili su također odjeveni u bijelo i jedva da bi se razlikovali od gostiju, da na glavama nisu nosili dra esne jelenje rogove.

Sofija je odlučila udovoljiti Paulovoj elji i opustiti se koliko je moguće. Popila je koktel, pa jo jedan i jo jedan. Pojela je nekoliko zalogaja. Čestitala je svom galeristu. Onda je uzela jo jednu ča u.

Naposljetku se Alfred popeo na malu pozornicu, odr ao kratak govor zahvale gostima, otvorio plesni podij, zamolio glazbenike da dođu na pozornicu i objavio da će prvu pjesmu posvetiti supruzi. Sofiji je do lo da se nasmije kad su njezin galerist i njegova supruga - koja je jedina umjesto bijele odjenula arko crvenu haljinu - dobacili jedno drugome nekoliko poljubaca. Smije ak joj je, međutim, zamro na usnama kad se četveročlani sastav prihvatio instrumenata i počeo svirati prve taktove pjesme »All you need is love« Beatlesa. Svijeta nestade, pred Sofijom se otvori ponor i proguta je čitavu.

Page 100: Melanie Raabe - Slučaj

.

DOK SE VRAĆAM u blagovaonicu, melodija od maločas jo: uvijek odjekuje u mojoj glavi. Sjedam, odlučna da se vi:e neću dati izbaciti iz takta.

Izraz Lenzenova i dalje je krajnje prijazan.

- Izgledate blijedo - kaže mi. - Ako vam je potrebna mala stanka, to za mene nije

nikakav problem. Imam dovoljno vremena i mogu se u svemu ravnati po vama.

Kad ne bih znala da je vuk, glatko bih nasjela na zabrinutost u njegovu glasu.

- Nije potrebno - odgovaram hladno. - Možete slobodno nastaviti. U meni je, međutim, sve u pogonu. Poku:avam prizvati u sjećanje sve čemu me je

podučio dr. Christensen. Ali :ok sjedi duboko i glava kao da mi se ispraznila. - Dobro onda - kaže Lenzen. - Kako stojite s pisanjem? Pi:ete li rado?

Gledam ga u oči. - Vrlo rado - odgovaram mehanički. Moja sestra zvala se Ana.

- Niste, dakle, jedna od onih spisateljica koje s mukom izvlače rečenice iz glave ?

Kao dijete bila sam zavidna :to se Anino ime moglo na isti način čitati sprijeda i straga, a ona se ponosila time.

- Nipo:to. Pisanje je za mene poput tu:iranja ili pranja zuba. Moglo bi se gotovo

reći da spada u moju svakodnevnu higijenu. Kad ne pi:em, osjećam se kao da su mi se začepile sve pore.

Ana se gnu:ala krvi. - Kada pi:ete?

Kad bih kao dijete razderala koljena, to bih jednostavno zanemarila, a kad bih porezala

prst, kratko bih ga gurnula u usta i čudila se :to ima okus po željezu, a potom činjenici da uopće

Page 101: Melanie Raabe - Slučaj

znam kakvog je okusa željezo. Kad bi Ana kao dijete razderala koljena ili porezala prst, vri:tala bi i jadikovala, a ja bih joj govorila »Nemoj biti djevojčica!«

- Najradije počinjem pisati odmah ujutro. Kad su mi misli jo: svježe, kad jo: nisam natopljena vijestima i telefonskim pozivima i svime :to tijekom dana vidim, čitam i čujem.

- Kako izgleda va: proces pisanja?

Moja sestra Ana ubijena je sa sedam uboda nožem. - Disciplinirano. Sjedam za pisaći stol, prostirem na njemu svoje bilje:ke, otvaram

laptop i pi:em. - To zvuči veoma jednostavno. - Katkada i jest.

- A kada nije?

Ljudsko tijelo sadrži četiri i pol do :est litara krvi. Sliježem ramenima. - Pi:ete li svakodnevno ?

Tijelo veličine moje sestre sadrži oko pet litara krvi. Nakon gubitka krvi od trideset posto ukupne količine tijelo zapada u stanje :oka. Krvotok se usporava. To služi smanjenju brzine

kojom se krv crpi iz rane i smanjenju tjelesne potrebe za energijom i kisikom.

- Gotovo svakodnevno, da. Naravno da, nakon :to sam zavr:ila s knjigom, postoji faza u kojoj tragam za novim idejama, u kojoj istražujem i pripremam se za sljedeći projekt.

- Na osnovi čega odlučujete :to će biti va: sljedeći projekt?

Posljednje :to je Ana vidjela bio je njezin ubojica. - Na osnovi osjećaja. Onako, iz trbuha. - Nakladnik vam pritom ostavlja potpuno odrije:ene ruke?

Prije nego :to sam položila vozački ispit, apsolvirala sam tečaj prve pomoći.

- U međuvremenu da. - Koliko sebe uplećete u svoje likove?

Iskoristila sam ga, međutim, uglavnom za to da flertujem s instruktorom. - To nikada nije zaista svjesna odluka. Sjednem i razmi:ljam ovaj lik trebao bi

otprilike trideset posto osjećati kao ja, a ovaj bi trebao imati ista sjećanja iz djetinjstva kao i ja. Ali naravno da u svakom od mojih likova ima malo Linde.

- Koliko ste dugo radili na novom romanu?

Ljudi iz prve pomoći i policajci rekli su mi da je Ana već bila mrtva kad sam u:la u njezin stan.

Page 102: Melanie Raabe - Slučaj

- Pola godine.

- To nije mnogo.

- Točno, to nije mnogo. Nisam tu ba: posve sigurna. - Što vas je ponukalo da napi:ete tu knjigu?

Možda je posljednje :to je Ana vidjela bila i njezina potpuno beskorisna sestra. Ne odgovaram. Posežem za svježom bocom vode, otvaram je, ruke mi se tresu,

otpijam gutljaj. Lenzenov me sve vrijeme prati pogledom.

- Od kakve bolesti zapravo bolujete? - pita onako usput i natače si vodu u ča:u. Lukava li vuka! Govori to tako kao da je općepoznato, a njemu samo trenutačno

ne pada na pamet. Pritom oboje dobro znamo da nikada nisam javno progovorila o

svojoj bolesti.

- Ne bih govorila o tome - kažem. - A kada ste posljednji put napustili kuću? - dodaje Lenzen.

- Prije nekih jedanaest godina.

Lenzen kima glavom.

- Što se tada dogodilo? - pita.

Nemam mu :to odgovoriti. - Ne bih rado govorila o tome - kažem. - Kako izlazite nakraj s činjenicom da ste takoreći prikovani za kuću? - pita.

Duboko ispu:tam zrak. - Što da vam na to kažem? - odgovaram. - Ne znam kako bih to opisala nekome

tko nema takvo iskustvo. Svijet iznenada postaje veoma malen. I u nekom trenutku

dolazi osjećaj da je vlastita glava svijet, dok onkraj vlastite glave ne postoji ni:ta. Sve :to se vidi kroz prozor, sve :to se čuje, rominjanje ki:e, srne na rubu :ume, ljetne oluje nad jezerom, sve se to čini tako dalekim.

- Je li to bolno? - pita Lenzen.

- U početku je bio veoma bolno, da - odgovaram. - Ali začuđujuće je kako brzo takvo stanje, koje se u početku smatra neizdrživim, postaje normalnim. Pretpostavljam

da se možemo pomiriti sa svime. Možda ne sprijateljiti. Ali pomiriti da. S bolom. Beznadno:ću. Ropstvom...

Dajem si truda odgovarati op:irno. Pustiti razgovor da teče. Da bude sasvim normalan intervju. Neka on samo bude na oprezu. Neka sumnja, neka se batrga.

- Što vam najvi:e nedostaje?

Page 103: Melanie Raabe - Slučaj

Kratko razmi:ljam. Postoji toliko stvari kojih nema u mojem životu jarko osvijetljene dnevne sobe drugih ljudi, koje se mogu proučavati uvečer u prolasku. Turisti koji se raspituju za put, odjeća mokra od ki:e. Ukradeni bicikli. Kuglice leda koje su pale s krovova i rastapaju se na asfaltu. Svibanjska stabla. Borba za parkirna mjesta.

Rascvjetale livade. Dječji crteži kredom na asfaltu. Crkvena zvona. - Sve - kažem napokon. Ne moraju to pod svaku cijenu biti velike stvari. Safariji u

Keniji ili skokovi padobranom iznad Novog Zelanda ili živahne svadbe, iako bi sve to, naravno, također bilo zgodno. Prije bih rekla male, sasvim normalne stvari.

- Na primjer?

- Šetati ulicom i susresti nekog tko vam se svidi, osmjehnuti mu se i vidjeti kako

vam uzvraća osmijeh. Trenutak u kojem čovjek ustanovi da je u lokal koji je tako dugo stajao prazan uselio novi, obećavajući restoran.

Lenzen se smje:ka. - Način na koji mala djeca katkada zure u čovjeka. On kima glavom, kao da želi reći da točno zna na :to mislim. - Ili mirisi u prodavaonici cvijeća... takve stvari. Stjecati ista ljudska iskustva kao i

svi ostali i time se - kako da vam kažem - osjećati povezana sa svima ostalima u životu i smrti i radu i veselju i mladosti i starosti i smijehu i srdžbi i svemu.

Kratko zastajkujem, primjećujem da se, iako ovdje zaista nije riječ o intervjuu, istinski trudim iskreno odgovarati na pitanja, a da ni sama ne znam za:to to činim. Dobar je osjećaj kad se govori. Možda je stvar u tome :to tako rijetko imam sugovornika. Što me tako rijetko netko ne:to pita.

Prokletstvo, Linda.

- I naravno da mi nedostaje priroda - kažem. - Jako mi nedostaje.

Potiskujem uzdah, jer se mojim grlom poput žgaravice uspinje čežnja, čak i sad, čak i u ovoj situaciji, prokletstvo.

Možda bi sve ovo bilo mnogo jednostavnije, kad bi Lenzen bar bio odbojan. Lenzen :uti kao da oslu:kuje odjek svega :to sam rekla i želi jo: malo razmi:ljati

o tome.

Ali on nije odbojan.

- Jeste li usamljeni? - pita.

- Ne bih se opisala usamljenom osobom. Imam mnogo socijalnih kontakata, a čak i ako me svi oni ne mogu stalno posjećivati, danas imamo dovoljno mogućnosti da i bez stalnog osobnog kontakta ostanemo u vezi.

Page 104: Melanie Raabe - Slučaj

Te:ko se osloboditi Lenzenove prisutnosti. On je odličan slu:ač. Promatra me i ja

se nehotice pitam :to točno vidi. Njegov pogled počiva na mojim očima, spu:ta se na

moje usnice, moj vrat. Srce mi kuca brže, od straha i ne znam od čega jo:. - Tko su najvažniji ljudi u va:em životu? - pita me napokon Lenzen, na :to mi se

smjesta uključuju zvonca za uzbunu. Ma, vraga ću ja ubojici otkriti svoje ranjive točke. Mogla bih lagati, ali mislim da

bi bilo lukavije izigravati zakopčanu poznatu osobu. - Slu:ajte - kažem - to mi polako postaje malo previ:e osobno. Bilo bi lijepo kad

bismo se mogli usredotočiti na pitanja o mojoj knjizi, kao :to smo to unaprijed i dogovorili.

U meni sve radi. Moram Lenzena nekako dobiti da odgovara na pitanja, umjesto

da ih samo postavlja.

- Oprostite - kaže Lenzen. - Nisam vam se htio previ:e približiti. - Dobro - odgovaram.

- Jeste li u kakvoj vezi ? - pita Lenzen, na :to ne mogu, a da se ne namr:tim. Lenzen se smjesta ispravlja i ubacuje drugo pitanje.

- Kako to da nakon tolikog vremena ponovno dajete intervju?

Kao da ne zna o čemu se ovdje radi.

- To je bila želja mojeg nakladnika - lažem, ne trepnuv:i okom. Oko Lenzenovih usnica poigrava se smije:ak. - Vratimo se mom posljednjem pitanju - kontrira mi. - Jeste li zapravo u nekoj

vezi?

- Niste li maločas jo: rekli da mi se ne želite previ:e približiti? - pitam ga.

- Oh, oprostite, nisam znao da vam je pitanje o partneru previ:e privatno - kaže Lenzen.

Izraz lica mu odaje razočaranje, ali oči mu se i dalje smje:kaju. - No, dobro, vratimo se onda knjizi - kaže. - Va: glavni lik, Sofija, osoba je koja se

slama zbog smrti svoje sestre. Jako su mi se svidjele pasaže u kojima uranjamo u svijet Sofijinih misli. Kako vam je uspjelo zaroniti u du:u jednog tako uni:tenog, na kraju čak i samo-razornog lika?

Nizak udarac koji mi je zadao iznenadan je i neočekivan. Sofija, ta uni:tena žena, to sam ipak ja. Te:ko gutam, grlo mi je suho. Govorim sebi da je ovo ovdje, ovo :to sad započinje, razgovor koji moram voditi. Ja sam ovdje kao tužiteljica, kao porotnica i kao sutkinja. Proces, dokazni postupak, presuda.

No, dobro.

Page 105: Melanie Raabe - Slučaj

- To :to se izrazito dobro mogu emotivno unijeti u sve svoje likove smatram jednom od svojih osobno jačih strana - odgovaram ovla:. - Po mom mi:ljenju Sofija se, međutim, nipo:to nije slomila. Malo je nedostajalo da propadne zbog smrti svoje sestre,

to je istina. Ali naposljetku se pribrala, ne bi li ubojicu svoje sestre izvela pred lice

pravde, :to joj na kraju i uspijeva. Točno, kao :to će isto to uspjeti i meni, to je podtekst onoga :to sam rekla, a

Viktor Lenzen to itekako dobro zna. Tako to i prihvaća. - Drugi zanimljivi lik po mom mi:ljenju je inspektor. Orijentira li se on po nekom

stvarnom liku?

- Ne - lažem. - Tu vas moram razočarati. - Niste li se pi:ući knjigu konzultirali i sa stvarnim policajcima?

- Ne - kažem. - Istina je da cijenim kolege koji se trude i rade akribijska

istraživanja. Ali meni je bila važnija dinamika među likovima. Vi:e me zanima psihologija nego tehnički detalji.

- Dok se čita va: roman, stječe se dojam da su se glavna junakinja i oženjeni inspektor zbližili, da je na pomolu ljubavna priča - primjećuje Lenzen.

- Da?

- Da! Između redaka imao sam utisak da je tu moglo biti nečeg. - Onda znate vi:e od same autorice - kažem ja. - Njih dvoje su jedno drugom

simpatični - to je bilo važno za priču. Nekoliko međuljudskih trenutaka. Ali ni:ta vi:e. - Konkretno, jeste li izbjegavali uplesti u radnju jo: i ljubavnu priču? - pita

Lenzen.

Ne znam :to time želi postići. - Iskreno rečeno, ni sekunde nisam pomi:ljala na to. - Mislite li da biste pisali drukčije knjige, kad biste vodili sasvim normalan život?

- Mislim da sve :to činimo i doživljavamo ima utjecaj na umjetnost koju stvaramo, da - odgovaram.

- Kad biste sami bili u vezi, va:a junakinja i inspektor na kraju bi se možda i spetljali?

Potiskujem frktanje. Koliko me taj čovjek zapravo smatra blesavom? Ali dobro je

da opet započinje s privatnim temama, jer mi dolazi ideja. - S tim zaključkom ne mogu se u potpunosti složiti - kažem. - A da ne bih željela

razgovarati o ničem privatnom, to sam vam ionako već rekla. Nadam se da ovaj put neće stati na tome. Šanse su dobro, jer sigurna sam da je od

uredni:tva dobio zadatak da iz mene i:čeprka :to je moguće vi:e privatnih podataka.

Page 106: Melanie Raabe - Slučaj

Moja nova knjiga može biti zanimljiva. Ali pogled u psihu znamenite, misteriozne Linde Conrads sigurno je jo: zanimljiviji.

- Nažalost je te:ko odijeliti djelo od umjetnika - kaže Lenzen. Potvrdno kimam glavom.

- Ali morate razumjeti da mi je neugodno razgovarati sa strancem o privatnim

temama - odgovaram.

- Okej - kaže i načas oklijeva, jer očito razmi:lja kako da nastavi razgovor. - Znate :to? - kažem i radim stanku. Pretvaram se kao da mi je ideja sinula tek sad, u ovom trenutku.

- Odgovorit ću vam na va:a pitanja, ali samo ako za svako od njih i ja vama smijem postaviti jedno.

Gleda me zabezeknuto, ali se smjesta pribire i namje:ta izraz lica kao da ga sve to jako zabavlja.

- Htjeli biste i vi mene ne:to pitati ?

Kimam glavom. Lenzenove oči svjetlucaju. Osjetio je da je čavrljanje pro:lo. Očekuje od mene da napokon otvorim partiju.

- To zvuči fer - kaže. - Dakle, pitajte - kažem ja. - Tko su najvažniji ljudi u va:em životu? - pita Lenzen bez oklijevanja.

U mislima odlazim do Charlotte, koja se jo: uvijek poput sablasti ukazuje negdje po kući, a da ne zna da je upravo susrela ubojicu, možda čak i psihopata. Do Norberta,

koji je tko zna gdje i vjerojatno upravo bijesni. Do mojih roditelja. Do moje sestre. Koja je

odavna mrtva - a od smrti naovamo tek je postala najvažnijom osobom u mojem životu. Poput melodije koja se čovjeku zavuče u uho i vi:e je se ne može otarasiti.

Love, love, love, la-da-da-da-da.

- Danas su to prije svega ljudi iz moje radne okoline - kažem. - Moj nakladnik,

moja agentica, drugi ljudi iz izdavačke kuće, nekolicina prijatelja. To je dovoljno neodređeno. Dobro je tako. Sad sam ja na redu. Započet ću s

apsolutno bezazlenim pitanjima, samo da vidim kako će Lenzen odgovarati i reagirati kad je opu:ten, a onda ću prijeći na provokativna pitanja. Kao kod testa detektorom laži.

- Koliko vam je godina? - pitam.

- A koliko biste mi dali ?

- Ja ovdje postavljam pitanja.

Lenzen se ceri.

Page 107: Melanie Raabe - Slučaj

- Pedeset i tri - odgovara.

Oči mu se sužavaju. - Jeste li u vezi ? - pita on ponovno.

- Ne.

- Vau - kaže on. To me iritira.

- Vau?

- No - kaže Lenzen - mladi ste. Prelijepi. Luđački uspje:ni. A svejedno ste tako

sami. Kako vam samo uspijeva opisivati međuljudske odnose, ako ih sami nemate?

Trudim se koliko mogu da smjesta zaboravim sve :to je upravo rekao. Da se ne pitam je li to točno. Primjerice, da me smatra lijepom.

- Ja sam na redu - kažem kratko. Lenzen sliježe ramenima. - Gdje ste odrasli? - pitam ga.

- U Münchenu.

Naslonio se, djeluje pomalo defenzivno. Možda mu moja mala igra pitanja pričinja vi:e neugodnosti nego :to želi priznati. A tek smo započeli. Ali on je sad na potezu.

- Kako vam uspijeva opisivati međuljudske odnose, ako ih sami nemate ?

- Spisateljica sam - kažem. - Ja to naprosto mogu. Uzgred, ne živim oduvijek ovako kao sad.

Ja sam na potezu.

- Imate li braće i sestara? - pitam ga.

Nizak udarac. Nameće se pomisao na moju vlastitu, mrtvu sestru. Moralo bi mu

biti jasno da se približavam istinskoj temi. Ali Lenzen ni da trepne okom. - Da, starijeg brata. Imate li vi braće ili sestara? - uzvraća pitanje. Hladnokrvno. Potiskujem svaku tjelesnu kretnju.

- Da - kažem jednostavno. - Brata ili sestru?

- Niste na redu, gospodine Lenzen - kažem. - Veoma ste strogi, gospođo Conrads - parira mi on i ceri se.

- Sestru - odgovaram i čvrsto ga gledam u oči. On odolijeva mom pogledu.

- Imate li dobar odnos s roditeljima? - pitam ga.

Page 108: Melanie Raabe - Slučaj

- Da - kaže Lenzen. - Odnosno... moja majka vi:e nije živa. Ali s ocem imam. A imao sam ga i s majkom, dok je jo: bila živa.

Lenzen dodiruje sljepoočnicu, točno ga promatram. Ali to nije tell, kako kažu pokera:i, nije mini gesta, koja bi otkrila da laže. Jer jo: nije lagao. Znam mnogo toga o

Viktoru Lenzenu. Nadam se da mi neće postaviti isto pitanje, jer ba: nemam volje razmi:ljati o roditeljima.

- Nedostaje li vam veza? - pita on.

- Katkada - kažem ja i smjesta uzvraćam pitanje. - Imate li djece ?

- Jednu kćer. Lenzen otpija gutljaj vode.

- Biste li voljeli imati obitelj? - pita me potom. - Muža, djecu?

- Ne - kažem ja. - Ne? - pita on.

- Ne - kažem. - Oženjeni ste?

- Razveden.

- Za:to vam je propao brak?

- Ja sam na redu - kaže Lenzen. - Nedostaje li vam seks?

Ponovno se naginje prema naprijed.

- Molim?

- Nedostaje li vam seks? - ponavlja Lenzen.

Bojim se. Ali to ničime ne pokazujem. - Ne osobito - kažem. Idemo dalje. - Za:to vam je propao brak?

- Pretpostavljam zato :to previ:e radim, ali to biste trebali pitati moju biv:u ženu. Ponovno rukom dodiruje sljepoočnicu, pitanje mu je neugodno, čitava tema

obitelji mu je neugodna, to moram upamtiti. Ali meni sad treba neka njegova laž, želim znati kako izgleda dok laže. No, on je na potezu.

- Jeste li u dobrom odnosu sa svojim roditeljima?

-Da.

To mi je već treća laž. - Jeste li kad prevarili suprugu?

- Ne - odgovori on. Smjesta nastavlja: - Kakvi ste bili kao dijete?

- Divlja - kažem. - Vi:e onakva kakvima se zami:ljaju dječaci. On kima glavom kao da si to zorno može predočiti. - Jeste li kad bili kod prostitutke? - pitam ja.

Page 109: Melanie Raabe - Slučaj

- Nisam.

Nemoguće je reći je li laže. - Imate li dobar odnos sa svojom sestrom? - pita on.

Uzbuna.

- Za:to me to pitate ?

- Jer dinamiku među sestrama u va:oj knjizi smatram fascinantnom, jer ste mi maloprije rekli da i sami imate sestru i jer se pitam jeste li zbog toga tako suptilno

opisali sestrinsku ljubav. Dakle?

- Da - kažem. - Veoma dobar odnos.

Gutam. Sad samo bez osjećaja, bez boli. Nastavljamo. - Smatrate li se dobrim ocem? - pitam ga.

Ruka mu i opet odlazi do sljepoočnice. To je nedvosmisleno uzorak njegova pona:anja.

- Da, smatram - kaže Lenzen. Slabo mjesto. Dobro. Nadam se da se pita :to želim postići tim ispitivanjem.

Nadam se da ga to čini nervoznim. Nervoza je dobra. Ne mora on znati da ne želim postići ni:ta drugo nego da ga iritiram svojim pitanjima.

- Inspiriraju li vas svakodnevni događaji? - pita me.

- Dijelom - odgovaram.

- A u va:oj najnovijoj knjizi?

Kao da to ne zna.

-Da.

Ponovno je do:lo vrijeme za nizak udarac. - Jeste li kad silovali neku ženu? - pitam ga.

Lenzen se mr:ti, gleda me preneraženo. - Što je sad ovo? - pita. - Ne znam sviđaju li mi se zaista te va:e mentalne igre,

gospođo Conrads. Djeluje uzrujano. Najradije bih zapljeskala sama sebi.

- Pa recite samo ne - kažem. - Ne - kaže on. Bora od bijesa između njegovih obrva ostaje vidljiva. Nastupa stanka. - Kako se ono zove va: pas? - pita me napokon Lenzen.

- To je va:e pitanje? - uzvraćam začuđeno. - Ne, samo se trenutačno ne mogu sjetiti - kaže Lenzen.

Page 110: Melanie Raabe - Slučaj

Zar bi to trebala biti prijetnja? Zar se dotakao mojega psa jer može zamisliti koliko ga volim i kako bi mi bilo nepodno:ljivo da mu se ne:to dogodi?

- Bukowski - kažem i taman krećem da mu postavim sljedeće pitanje, kadli se na vratima iznenada pojavi Charlotta.

Prepadam se, jer sam skroz zaboravila na nju.

- Oprostite :to vas ponovno smetam - kaže ona. - Ali ako ovdje vi:e nema nikakva posla za mene, sad bih zaista krenula kući.

- Nema problema, Charlotta. Idite samo - kažem joj. - Uzgred, danas navečer navodno će biti vjetra i oluje, nemojte zaboraviti

zatvoriti sve prozore prije nego :to odete na spavanje. - U redu - kažem. - Hvala vam.

Pomisao da ću uskoro ostati sama s Lenzenom u kući nikako mi ne godi. Ali činjenica da je svoj opasan pogled uperio u Charlottu godi mi jo: manje. Charlotta prilazi Lenzenu i pruža mu ruku. On pristojno ustaje i uzvraća pozdrav.

- Zaista me je radovalo upoznati vas - kaže Charlotta i stavlja iza uha nepostojeći pramen kose. Lice joj se rumeni.

Lenzen se neobavezno smje:ka, sjeda. Ponovno se obraća meni, a ja ga ponovno gledam Charlottinim očima. Njegov mir, njegovu karizmu. Ljudi poput njega imaju talent da se mogu izvući gotovo iz svega.

- Možda se koji put i vidimo - kaže Charlotta koketno. Lenzen se ne upu:ta u razgovor, samo se pristojno smje:ka. Iznenada mi postaje

jasno da ne očijuka on s njom, nego ona s njim. On jedva da je i primjećuje, u sredi:tu njegove pozornosti samo sam ja. Charlotta jo: neko vrijeme stoji u blagovaonici, kao da ju je netko naručio, a nije do:ao po nju, dok Lenzenov pogled odavno opet počiva na meni. Ona mi jo: jedanput kima glavom i nestaje. Olak:anje.

- Va:a asistentica i ja maloprije smo kratko razgovarali i ustanovili da stanujemo samo nekoliko ulica udaljeni jedno od drugog - obja:njava mi Lenzen sasvim usputno. -

Čudno da se nikad prije nismo susreli. Ali znate i sami kako je to - kad ljudi jedanput

saznaju da su susjedi, neprestance se sreću. Ceri mi se, ustaje, uzima tortilju sa servirnih kolica poduzeća za catering, zagriza

je i žvače. Sjajno.

Razumjela sam njegovu prijetnju. Shvatio je koliko mi je stalo do Charlotte. I dao

mi do znanja da nikako nije u mojoj moći držati je podalje od njega.

Page 111: Melanie Raabe - Slučaj

19.

JONAS

Osjetio je da je izgubio kontrolu. Da je postao iracionalan. Ali ni ta u tome on nije mogao promijeniti. Zapravo ovdje nije imao to tra iti. to je uopće htio od svjedokinjeŠ

Preko noći dogodio se neki pomak u atmosferi koja je vladala gradom. Svjetlo se promijenilo. Li će na drveću jo nije počelo mijenjati boju, ali on je to osjetio dok je hodao ulicama: kasno ljeto bilo je na samrti, dolazila je jesen.

Jonas parkira kola, izađe i pritisne dugme na zvoncu. Začu se zujanje i vrata se otvori e. Jonas stupi u stubi te i počne se uspinjati prema četvrtom katu. Sofija ga dočeka na vratima.

- Vi! - reče samo kad ga je prepoznala. - Molim vas, recite mi da ste ga ulovili!

Jonas se zagrcne. Nije uzeo u obzir da će Sofija, kad ga vidi, nu no pretpostaviti da se u istrazi napokon ne to pokrenulo.

- Ne - reče. - ao mi je, ali nisam do ao zbog toga. - A za to ste onda do liŠ Imate jo pitanjaŠ - Ba i ne - odgovori Jonas. - Smijem li ućiŠ Sofija prođe rukom kroz kosu. Kratko je oklijevala, a onda

reče: - Naravno. Dođite. Ba sam skuhala kavu. Jonas pođe za njom kroz hodnik zatrpan kartonskim kutijama. - Selite?

- Ne - uzvrati Sofija kratko - moj zaručnik iseljava. Potom iritirano frkne nosom i ispravi se:

- Moj biv i zaručnik. Jonas nije znao to bi rekao na to, pa radije ne reče ni ta. - Zar nećete sjestiŠ Sofija mu ponudi kuhinjski stolac.

- Radije ću stajati - reče Jonas. - Hvala vam. Osvrnuo se po velikoj, svijetloj prostoriji visoka stropa.

Bijelo okrečeni zidovi, nekoliko uokvirenih reprodukcija umjetničkih slika, pretpostavljao je da se radilo o Egonu Schieleu, ali nije bio siguran. Na prozorskoj dasci stajala je jedna usamljena orhideja, a pokraj nje prazna alica za kavu.

Page 112: Melanie Raabe - Slučaj

Stroj za pranje posuđa radio je, njegov nje an um zračio je nečim umirujućim.

- S mlijekom i ećeromŠ - upita Sofija. - Samo mlijeko, molim vas.

Sofija otvori tetrapak s mlijekom i zgađeno iskrivi lice. - Prokletstvo - reče. - Ukiselilo se. Bijesno istrese mlijeko u slivnik.

- Sranje! - Okrenula se od Jonasa, uprla rukama o bokove kao da tra i upori te, napravila grimasu i borila se da nekako zadr i suze.

- Mo e i bez mlijeka - reče Jonas. - Glavno da je s kofeinom.

Sofija se pribere, usiljeno se nasmije i, natoči Jonasu alicu kave i pru i mu je.

- Hvala.

Jonas otpije gutljaj i priđe velikom prozoru, ispred kojeg se isticalo blistavo, plavo nebo.

- Imate prekrasan pogled - reče. -Da.

Sofija stane do njega. Neko vrijeme samo su utjeli. - Katkada mislim da ću jednostavno zauvijek ostati ovdje

unutra - reče iznenada Sofija. - Jednostavno neću vi e izlaziti. Uskladi tit ću zalihu namirnica za godinu dana i vi e neću izlaziti pred vrata.

- Zvuči primamljivo - odgovori Jonas i nasmije se. - Zar ne? - reče Sofija i prasne u smijeh, ali se ubrzo

ponovno uozbilji.

Uperila je pogled prema nebu.

- Znate li kakve su to ptice? - upita kad su dvije ptice strelovito proletjele pokraj prozora, zaokrenule i vratolomnim letačkim manevrima izbjegle krov susjedne zgrade.

- To su čiope - reče Jonas. - One čitav ivot provode u zraku. ive i vole se, čak i spavaju u zraku.

- Hm.

Jonas je promatrao Sofiju kako nasmije eno gleda za čiopama. Rastala se od zaručnika. to je to trebalo značitiŠ Popio je jo jedan gutljaj kave.

- Hoćete li mi reći za to ste ovdjeŠ - upita Sofija napokon i okrene se prema njemu.

- Da - reče Jonas. - Naravno. Naka lja se.

Page 113: Melanie Raabe - Slučaj

- Jedno ću vam odmah reći: imam totalno razumijevanje za sve to trenutačno prolazite. Zaista. Ali smjesta morate prestati s istragom na vlastitu ruku.

Sofija ga pogleda kao da joj je upravo opalio amar. Ne to nasrtljivo zablista u njezinim očima.

- Odakle vam to da istra ujem na vlastitu ruku? - upita ga. Jonas potisne uzdah.

- Postoje ljudi koji su se alili - reče. Sofija nabora čelo i ponovno se upre rukama o bokove. - Da? - upita. - A tko se to alioŠ - Sofija, ja vam samo elim dobro. Morate prestati s tim. Vi

ne samo da ometate slu benu istragu, nego ćete se u najgorem slučaju sami izlo iti opasnosti.

Na trenutak se u kuhinji čulo samo tiho brujanje stroja za pranje posuđa.

- Ne mogu sjediti ovdje skr tenih ruku i ne činiti ni ta - reče potom Sofija. - I nisam učinila ni ta nedopu teno. Ne mo ete mi zabraniti da razgovaram s ljudima.

Okrenula se od njega i bijesno zabuljila kroz prozor.

- Primili smo prijavu protiv vas - reče Jonas. - Kako, molim?

Sofija stane divljati i irom razrogači oči. - Ja ne obrađujem takve prekr aje, slučajno sam saznao za to

- reče Jonas. - Ali kolege će vam se zbog toga sigurno uskoro javiti. Jedan mu karac tvrdi da ste ga pratili i na kraju fizički nasrnuli na njega. Je li to točnoŠ

- Fizički nasrnula na njega, kako to glupo zvuči - reče Sofija. - Uhvatila sam ga za ruku, ni ta drugo. Čovjek je bio za dobru glavu i pol vi i od mene, kako sam onda mogla ozbiljno fizički nasrnuti na njegaŠ

- Za to ste zaustavili tog čovjekaŠ - upita Jonas, iako je mogao naslutiti odgovor.

Sofija ne reče ni ta i nastavi nijemo buljiti kroz prozor. - Mislili ste da ste prepoznali mu karca kojeg ste vidjeli

one noći - reče Jonas. Sofija nijemo kimne.

Jonas pomisli na ono to je rekla Antonija Bug. - Ta ena nije sasvim normalna. Tko zna je li uopće nekoga vidjela.

Poku avao je otjerati tu misao. - Jesam, vidjela sam tog čovjeka - reče iznenada Sofija, kao

da mu mo e čitati misli. - Vidjela sam ga tako jasno kao to sada vidim vas.

Page 114: Melanie Raabe - Slučaj

Jonas se ponovno zagrcne.

- Vjerujete mi, zar ne?

Sofija se rastreseno okrene prema njemu i pritom laktom pomete praznu alicu za kavu s prozorske daske. Uz glasan prasak porculan se razbije na kuhinjskom podu.

- Sranje! - opsuje Sofija.

Jonas i Sofija istodobno čučnu da pokupe krhotine i pritom se sudare glavama. Tu se oboje nasmiju i zbunjeno protrljaju čelo. I pogledaju jedno drugo.

Jonasu se učini da je u prostoriji iznenada toplije nego to je bilo prije. Sofija je spadala u one rijetke ljude koji mogu jednostavno stati pred nekoga i zagledati se u njega, a da se zbog toga nitko ne osjeća nelagodno. Kako je to samo radila?

Trenutak zavr i kad se oglasi zvono na vratima. Sofija prođe rukom kroz kosu. - To je sigurno moja prijateljica Karen, htjele smo ići na

d oging. - Ionako moram dalje.

Sofija samo kimne glavom. Jonas se okrene i pođe, ali se jo jedanput zaustavi na vratima.

- Vjerujem vam - reče. Srce mu je glasno lupalo dok je napu tao Sofijin stan.

.

POMISAO DA BI Lenzen Charlotti mogao učiniti ne:to nažao prolazi kroz moje tijelo poput vala mučnine. Vjerojatno je ta nijema prijetnja :uplja i besadržajna, ali sada

Page 115: Melanie Raabe - Slučaj

je vi:e ne mogu izbiti iz glave. Vidim kako se Viktor Lenzen muči da potisne podrugljiv smije:ak koji mu se želi iskrasti na lice. Eto ga napokon. Čudovi:ta iz mojih snova.

Vani ki:a pada sve jače, kroz veliki stakleni zid jasno vidim kako bezbroj malih

vodenih projektila probija povr:inu jezera. Ljudi u stvarnom svijetu zasigurno će negodovati zbog toga. Oni obazriviji trčkarat će uokolo s ki:obranima koji se svijaju na vjetru kao ogromne, iznenada oživjele gljive. Svi ostali jurit će od jednoga natkrovljenog

mjesta do drugog poput prepla:enih životinja, dok će im voda natapati kožu na glavi. - Volite li životinje? - pitam Lenzena prije nego :to je stigao ponovno sjesti.

Vrijeme je da nastavimo. Na: razgovor ne smije stati. - Molim?

Sjeda.

- Ja sam na redu. Prije nego :to nas je moja asistentica prekinula, pitali ste me kako mi se zove pas, ja sam rekla »Bukowski«, a sad vas pitam volite li životinje.

- O, zar jo: uvijek igramo tu igricu?

Ne uzvraćam ni:ta. - Vi ste vrlo ekscentrična žena, gospođo Conrads - kaže Lenzen. Ne uzvraćam ni:ta. - No dobro - kaže on. - Ne osobito. Nikad nisam imao kućnog ljubimca ili ne:to

slično, ukoliko mislite na to. Pogledava na svoje bilje:ke, a onda me opet gleda u oči. - Ton koji je poprimio dio na:e konverzacije nikako mi se ne sviđa - kaže. - Ako

sam vas isprovocirao, vjerujte da mi je žao. Ne znam :to da mu na to kažem, pa samo kimam glavom. - Vratimo se va:em stvarala:tvu. Što najvi:e volite u svojem radu?

- Stvarati vlastite stvarnosti. I naravno davati čitateljima ne:to :to će ih radovati - kažem iskreno. - A vi? Što vi najvi:e volite u svojem radu?

- Intervjue - kaže Lenzen i naceri se. Ponovno gleda u bilje:ke. - U tisku i na internetu mnogo se pi:e o vama, iako ili upravo zato :to se nikad ne

pojavljujete u javnosti - kaže. - Zar da?

- Čitate li članke o sebi ?

- Katkada. Kad me muči dosada. Većina tih članaka puka su fikcija. - Pogađa li vas kad o sebi čitate stvari koje nisu točne?

- Ne. To me zabavlja. Što otkačenije, to bolje.

Page 116: Melanie Raabe - Slučaj

I to je istina.

- Ja sam na redu - kažem. - Dvaput.

Kratko razmi:ljam. - Mislite li da ste dobar čovjek? - pitam ga.

Lovim u mutnom. Sva moja dosada:nja pitanja odbila su se od njega. Ne znam :to zapravo tražim. Htjela sam postupiti strukturirano. Otkriti kako izgleda kad govori

istinu, a kako kad laže. I onda zategnuti vijke. Ali Lenzen je gladak poput jegulje. Možda bih ga jo: jednom trebala poku:ati isprovocirati.

- Dobar čovjek? - ponavlja on. - Moj bože, kakva mi vi to pitanja postavljate! Ne.

Vjerojatno ne. Ali svakog se dana trudim da budem takav.

Zanimljiv odgovor. Lenzen kratko :uti, kao da na trenutak istražuje vlastite riječi, ne bi li ih potom mogao smatrati prikladnima. Sad je vrijeme za sljedeći hitac.

- Zbog čega u svojem životu najvi:e žalite?

- Ne znam.

- Onda razmislite.

Lenzen se pretvara kao da razmi:lja. - Zbog stvari koje su dovele do raspada mojeg braka, pretpostavljam. A vi? Zbog

čega je vama žao?

- Žao mi je :to nisam mogla spasiti sestru - odgovaram.

To je, naravno, točno. - Sestra vam je mrtva? - pita Lenzen.

Kopile, prokleto.

- Pustimo to - kažem ja. On nabire obrve, nakratko djeluje iritirano, ali se brzo pribire.

- Gdje sam ono stao? Ah, da. Kažete da vas ne smetaju priče koje o vama kruže internetom. A smeta li vas kritika?

- Samo kad je opravdana - odgovaram. Brzo dalje. - Zbog čega najvi:e žalite :to niste učinili ? - pitam ga kao iz topa.

I on je ponovno u formi, smjesta mi odgovara.

- Trebao sam vi:e pažnje posvećivati svojoj kćeri, kad je jo: bila mala - odgovara

mi i u hipu nastavlja s pitanjima: - Jedan kritičar jedanput je napisao da su va:i likovi jaki, ali da fabulama va:ih radnji nedostaje snaga.

- Kako glasi va:e pitanje? - pitam ga.

- Jo: ga formuliram, strpite se malo. Mnogo veći problem nego s fabulom imao

sam, naime, s nekim likovima u va:oj knjizi. Postoje dva lika u va:em romanu koje

Page 117: Melanie Raabe - Slučaj

nisam mogao predočiti tako jasno kao ostale, a to su, da stvar bude zanimljivija, žrtva ubojstva i ubojica. Žrtva ubojstva je - oprostite mi ako vam ova formulacija zvuči malo preo:tro - dražesno seosko nevina:ce, dok je ubojica, naprotiv, bezdu:ni sociopat, koji rado ubija mlade žene. Za:to ste osmislili dva tako arhetipska lika, kad ste inače poznati po veoma fino i precizno nijansiranim karakterima svojih junaka?

Od njegova pitanja nakostrije:ile su mi se dlačice na potiljku. - To je jednostavno - kažem. - Ja te likove ne doživljavam kao kli:ejizirane

arhetipove.

- Ne? - ubaci se Lenzen. - Uzmimo, primjerice, ubijenu ženu, Brittu, kako se zove u knjizi.

Koža na glavi bolno mi se steže. Kako se zove u knjizi, kaže on. Pa time on praktički priznaje da zna da je zaista postojala i da se u stvarnosti zvala drukčije.

- Zar Brittin lik smatrate realističnim? - pita me Lenzen.

- Apsolutno.

Naravno da smatram. Britta je Ana, Ana je Britta, ona postoji, postojala je, ja sam

je poznavala koliko i sebe samu.

- Ne bi li Britta prije bila idealizirana slika mlade žene? Snježno bijeli san. Slatka kao :ećer, pametna, draga, a pritom i tako nevjerojatno moralna. Dakle, ono mjesto gdje

reagira na beskućnika, malo dijete koje beskućnika s ulice želi dovesti kući... Ispu:ta sitan, prezriv zvuk. Moram se obuzdati da se preko stola ne bacim na

Lenzena i o:amarim ga. Srećom, uspijevam potisnuti taj poriv. Odlučujem ga pustiti da

postavlja pitanja i ne prekidati ga.

Vi:e toga naučila sam iz njegovih pitanja, nego iz njegovih odgovora. - Ne mogu se oteti dojmu da je Britta nevjerojatna pametnjakovićka - nastavlja

Lenzen. - Rakurs u kojem želi nagovoriti sestru da za ljubav prema životinjama prestane nositi kožu - to mi se učinilo gotovo kao parodija. Britta neprestance kori druge i govori im :to im je činiti. I znam da to u romanu prikazujete kao ne:to pozitivno, ali u stvarnom životu takvi ljudi nam ipak silno idu na živce i sigurno im se nećemo diviti, kao :to to vi opisujete u svojoj knjizi - kaže Lenzen. - Ako uopće postoje takvi savr:eni ljudi. Ili vi to možda vidite drukčije?

Hvatam zrak. Dajem se truda koliko god mogu da se ne dam isprovocirati. O,

kakav pokvarenjak!

- Mislim da postoje ljudi poput Britte - odgovaram. Mislim da postoje jako dobri i

jako zli ljudi, ba: kao i sve nijanse između tih krajnosti. Moguće je da smo toliko opsjednuti tim nijansama, time :to je između, da naprosto ne zamjećujemo ljude koji se nalaze na krajevima skale. Nazivamo ih kli:ejima ili nerealističnima. Ali takvi ljudi postoje. Naravno, veoma su rijetki.

Page 118: Melanie Raabe - Slučaj

- Ljudi poput va:e sestre ? - pita Lenzen.

Temperatura u prostoriji skokovito se penje za nekoliko stupnjeva. Osjećam kako me oblijeva znoj.

- Što?

- Nekako mi se čini da ovdje govorimo o va:oj sestri. - Ah, da?

Bjelina zida nasuprot meni titra mi pred očima. - Da, tako mi se učinilo. Ispravite me ako grije:im. Ali vi tu ispisujete jednu

neshvatljivo idealiziranu verziju odnosa među sestrama. Sami imate sestru za koju kažete da je niste mogli spasiti. Možda je mrtva. Možda ste o spa:avanju govorili i metaforički, naposljetku, vi ste spisateljica. Možda je niste mogli spasiti od droge ili nekoga nasilnog mu:karca.

- Odakle vam to?

Slana slina skuplja mi se u usnoj :upljini. - Ne znam ni sam. Očito ste jako naklonjeni liku te Britte. I to iako je u biti užasna

- kaže Lenzen. - Užasna?

Odjedanput me hvata nevjerojatna glavobolja. Suprotni zid kao da se savija

prema meni, kao daje u njemu zatočeno ne:to :to silovito želi van. - Da! - kaže Lenzen. - Tako lijepa, tako dobra, tako čista. Prava diznijevska

princeza. U stvarnom životu takva bi žena bila nesnosna! -Da?

- No, meni se u svakom slučaju čini začuđujućim da starija sestra... kako se ono zove? Pardon...

Glava mi puca.

- Sofija - izlijeće mi. - Da Sofija tako dobro izlazi na kraj s tim likom. Kad Britta svojoj sestri priča da

joj zaručnik nije dobar za nju. Kad svojoj sestri nabija na nos svoj sjajni novi posao. Kad

neprestance kritizira sestrinu težinu i izgled. To je naprosto Britta. Diznijevska princeza na svojem bijelom konju. Zar je tome zaista tako? Da sam žena, da sam Sofija, Britta bi mi itekako i:la na živce. Možda bih je se čak i gnu:ao.

Pa to i jesam, mislim.

Spoznaja onoga :to sam upravo pomislila udara me poput kapi. Odakle je samo do:la ta misao? Nije nova - to osjećam. Često mi se već znala vrzmati po glavi, samo ne tako jasno. U skrovitosti. Onkraj boli.

Kakav si ti to samo čovjek, Linda?

Page 119: Melanie Raabe - Slučaj

Ne smijem misliti na tu misao, ali mislim je jo: jedanput. Da, gnu:ala sam je se. Da, bila je samodopadljiva, da, bila je arogantna, da, sjedila je na svojem bijelom konju,

sveta Ana. Ana, koja je mogla nositi bijelo, a da se pritom ne usvinji. Ana, za koju su

mu:karci pisali pjesme. Ana, zbog koje bi me Marc bio ostavio, samo da ga je htjela, i :to mi nikako nije davala da zaboravim. Ana, čija je kosa čak i nakon kampiranja jo: mirisala na :ampon. Ana, čije se ime moglo čitati i sprijeda i straga. Ana, Ana, Ana.

Što se to ovdje događa?

Batrgam se, izranjam, misli su mi ponovno bistre. Znam s čime imam posla. To je moj osjećaj krivnje. Ni:ta drugo doli moj osjećaj krivnje, podmukao i zloban. Moj osjećaj krivnje, jer nisam mogla spasiti Anu. Izjeda me, a da njime ne bude kompletno izjeden,

moj mozak sad traži izlaz - ma bio taj izlaz i malen i otrcan, poput pomisli da moja

sestra možda uopće nije bila toliko dobra. Kako li je to :to je Lenzen upravo poku:ao samo bijedno i nisko. A kako je samo

bijedno i nisko to :to sam bila prijemčiva za njegove riječi. U glavi mi sve bubnja od bola. Moram se sabrati. Lenzen je uzeo jednu od mojih kula, ali kralj i kraljica jo: su uvijek u igri. Koncentriram se. I dok se sabirem, tek mi postaje jasno :to sam zapravo čula. Što je točno rekao. Kako govori. Gotovo kao da gaji neku osobnu mržnju prema njoj. Prema Britti. Prema Ani. I ne:to mi iznenada postaje jasno. O, moj Bože!

Na to nisam mislila ni sekunde. Sve vrijeme polazila sam od pretpostavke da bi

policija uhvatila ubojicu da je postojala neka povezanost s Anom, da Ana nije bila

slučajna žrtva. Mislila sam da je Ana umrla jer je netko brutalno iskoristio činjenicu :to lijepa, mlada žena živi sama u razizemnom stanu i katkada ostavlja otvorena vrata prema terasi. Možda to uopće nije bila jeziva slučajnost. Može li to biti? Je li Ana na kraju možda ipak poznavala svojeg ubojicu?

- Bilo kako bilo - nastavlja Lenzen kao da uopće nije primijetio unutarnji metež s kojim se borim - veoma napet bio mi je opis ubojstva, odnosno, poglavlje u kojem Sofija

pronalazi svoju sestru. To je zaista bolno čitati, to se čovjeku zavlači duboko pod kožu. Kako vam je bilo to pisati ?

Trza mi se desni donji kapak i ja to nikako ne mogu suzbiti.

- Te:ko - odgovaram kratko.

- Gospođo Conrads - kaže Lenzen - nadam se da niste stekli dojam da ne bih

volio va:u knjigu, jer to naprosto nije istina. Protagonistkinja Sofija je, primjerice,

iznimno intrigantan lik :to bih ga kao čitatelj mogao pratiti na duge staze. Dodu:e, postoji nekoliko stvari koje su mi malo nelogične. I tu je za mene, naravno, veoma napeto :to mi se ukazala jedinstvena prilika pitati autoricu za:to je te stvari prikazala upravo tako, a ne drukčije.

- Ah, da? - kažem. Treba mi trenutak da ovladam mučninom, moram dobiti na vremenu. - Što se to po vama jo: ne uklapa, osim žrtve ubojstva?

Page 120: Melanie Raabe - Slučaj

- Pa, primjerice, ubojica.

- Da?

Sad postaje zanimljivo.

- Da. Ubojica se prikazuje kao bezdu:no čudovi:te, kao tipičan psihopat. I onda ta gesta, da pod svaku cijenu mora ostaviti ne:to na mjestu zločina. Od spisateljice kova Linde Conrads očekivao bih diferenciranije osmi:ljen lik.

- Postoje sociopati - kažem ja. Upravo sjedim jednome nasuprot. To ne kažem. - Naravno, jasno je to. Ali oni su krajnje rijetki, a svejedno se radnje otprilike

devedeset posto krimića i trilera vrte oko te vrste zlikovaca. Za:to ste se odlučili za tako jednodimenzionalan lik.

- Mislim da zlo, ba: kao i dobro, zaista postoji. To sam htjela prikazati - kažem. - Zlo? Zaista? Pa zar nema zla u svakome od nas?

- Možda - kažem ja. - U manjoj ili većoj mjeri. - Što vas fascinira kod zlikovaca poput ovog u va:oj knjizi? - pita me Lenzen.

- Ba: ni:ta - odgovaram.

Gotovo da sam ispljunula te riječi. - Ba: ni:ta. Kod hladne, bolesne du:e kakav je ubojica u mojoj knjizi ne fascinira

me apsolutno ni:ta. Osim mogućnosti da se pobrinem da zavr:i zauvijek iza re:etaka. - U književnosti se za to svakako možete pobrinuti - kaže Lenzen zajedljivo. Ne uzvraćam ni:ta. Vidjet će: ti jo:, mislim. Hoće li? uzvraća u mislima drugi dio mene. A kako?

- Ne bi li kompleksniji motiv, psiholo:ki bolje utemeljen motiv bio napetiji? -

nastavlja Lenzen.

Meni je odavna postalo jasno da vi:e ne govori o mojoj knjizi, nego o sebi samom,

da se možda čak poku:ava opravdati. Ja to znam, on to zna, oboje znamo da ono drugo

to zna. Možda bih to napokon trebala izgovoriti. Pomesti sa stola sve metafore uvijena govora.

- Koji motiv, na primjer? - pitam umjesto toga.

Lenzenove oči odjedanput su drukčije. Očito je da je prozreo moj ne odveć rafinirani trik. Oboje znamo da ga time zapravo pitam za njegov motiv.

On sliježe ramenima. Gladak i ljigav poput jegulje. - Ja zaista nisam pisac - kaže spretno. - Ali, recite mi, za:to glavnom liku na kraju

niste dali da umre ? To bi bilo realistično. A u isti mah i dramatično.

Page 121: Melanie Raabe - Slučaj

Lenzen me prodorno promatra.

Ja prodorno promatram njega.

On postavlja sljedeće pitanje. Ne čujem ga. Love, love, love.

O, ne.

Love, love, love.

Molim, ne.

Love, love, love.

Molim, ne, ne mogu vi:e. Jesam. Držim se čvrsto za rub stola. Panično se ogledavam po sobi, tražeći odakle

dopire ta glazba, ali nigdje nema ničega. Samo jedan veliki pauk :to gmiže preko parketa. Čujem zvuk :to ga njegove nožice proizvode na podu, plik-plik-plik-plik.

Lenzenovo lice iznenada je sasvim blizu mog, vidim žilice koje mu se provlače kroz veoma bijele bjeloočnice. Čudovi:te iz mojih snova - tu preda mnom. Osjećam njegov dah na licu.

- Bojite li se smrti? - pita me Viktor Lenzen.

Moj strah je dubok bunar u koji sam pala. Plutam uspravno u vodi, nožnim prstima poku:avam napipati dno, ali tamo nema ničega, samo crnina.

Tresem se, poku:avam ostati na povr:ini vode, pri svijesti. - Što ste sad rekli ? - pitam.

Lenzen me gleda i mr:ti se. - Ni:ta nisam rekao. Je li s vama sve u redu?

Te:ko di:em. Nekako mi uspijeva da se priberem. Bog zna kako. - Znate - nastavlja Lenzen nedirnut mojim prizorom - ono :to me je najvi:e

začudilo bio je rasplet. Zaista sam sve vrijeme mislio da ubojica uopće ne postoji i da će se na kraju naoko shrvana sestra razotkriti kao ubojica.

Gubim tlo pod nogama. Poda mnom je samo tama. Marijanska brazda, jedanaest

tisuća metara crnila. Anino lice, nasmijano, podrugljivo, moji prsti grčevito drže nož, hladan bijes, ja ubadam.

Ubadam li zaista? Ja? Ne, ne. To ne. Prolazi kratak, bolan trenutak. Ne. Tako nije

bilo! Glazba je kriva! Ubojičina nazočnost! Moji prenapeti živci! Možda mi je ne:to stavio u vodu! Nisam pri sebi! Sva užasnuta, nakratko sam se zapitala je li moguće da moji masivni osjećaji krivnje ne počivaju na činjenici da nisam uspjela spasiti Anu, nego

Page 122: Melanie Raabe - Slučaj

da sam... da sam... No, dobro. Možda nije ni bilo mu:karca u bijegu. Možda smo bile samo Ana i ja. Možda je mu:karac u bijegu bio samo priča, lijepa priča, kakvu mogu smisliti samo mozgovi pisaca.

Priča nije lo:a. Da je mu:karac u bijegu jednako malo realan kao i lane na proplanku. Linda i njezine priče.

Trudim se ostati prisebna. Ne, to nije kao ona priča s lanetom. Ja nisam lažljivica i nisam si:la s uma. Nisam ubojica. Otresam tu crnu misao. I ponovno usmjeravam

pozornost na Lenzena. Gotovo da sam mu dopustila da manipulira mnome. Gledam ga.

Sav se ozario od... vedrine. Ježim se. Taj hladan, jedva zamjetan smijeh u njegovim svijetlim očima. Ne znam :to se točno događa iza Lenzenova čela, ali za mene vi:e nema dvojbe do:ao je da me ubije. Pogrije:ila sam, nije on vuk, on ne ubija efektivno i brzo. On uživa u ovome ovdje, uživa u igri.

Glavom mi odjekuje njegov glas:

- Bojite li se smrti?

Viktor Lenzen će me ubiti. Ruka mu ulazi u jaknu. Nož. Bože! Ne preostaje mi ni:ta drugo. Napipavam pi:tolj, koji sam selotejpom pričvrstila ispod ploče stola i otkidam ga

odatle. Uperim ga u Viktora Lenzena i potežem okidač.

Page 123: Melanie Raabe - Slučaj

22.

SOFIJA

U mislima Sofija se neprestance vraćala u stan svoje sestre Britte. Jo uvijek ju je mučilo pitanje to joj se to na mjestu zločina, u sestrinu stanu, učinilo tako neobičnim. Nečeg je tamo bilo. Ona je to vidjela tamo i viđala je to u svojim noćnim morama, ali bi joj svaki put izmaklo. A bila je sigurna da se u tom detalju nalazi ključ. Ali njezin mozak jednostavno je bio pretrpan raznim drugim stvarima, a da bi jo mogla jasno misliti. Samo prethodna dana bija e se dogodilo toliko toga. Prvo je inspektor bio kod nje i očitao joj bukvicu. Onda su Sofijina oca odvezli u bolnicu, jer se sumnjalo da je pretrpio infarkt, zbog čega je, naravno, majka do ivjela slom ivaca, iako se na kraju ispostavilo da je uzbuna bila la na. Svejedno, Sofija je jo uvijek bila sva naelektrizirana. Na spavanje nije mogla ni pomisliti. A noć je bila tako tiha. Nigdje nije bilo nikakva Paula, koji bi svojim mirnim, ravnomjernim disanjem ispunjavao spavaću sobu. U biti je Sofija bila sretna to je oti ao. Bila je previ e uni tena, a da bi mogla voditi vezu i razmi ljati o vjenčanju i djeci, kao to je to elio Paul. Bila je i previ e bijesna, na sebe, na čitav svijet. Sve su to samo znakovi alosti, rekla joj je terapeutkinja, sve je to sasvim normalno. Ali Sofija se naprosto nije osjećala normalno. Trenutačno je svima zamjerala sve. Osim mo da mladom inspektoru, koji je imao uznemiravajući talent da u svakom trenutku ka e pravu stvar.

Sofija je osjećala silan nemir. Neprestance je morala biti u pokretu. Jedanput je čula da su se mnogi ljudi nakon te kog gubitka ili slomili ili se doslovce zaledili i sve oko sebe do ivljavali samo jo prigu eno. Tijekom posljednjih tjedana vidjela je i jedno i drugo. Osjećaj obamrlosti koji je obuzeo oca i ivčani slom majke, koja, dodu e - nakon to su je liječnici umirili sedativima - nije vi e morala previ e toga osjećati. Sofija je, naprotiv, osjećala sve.

Shvatila je da joj ni ova noć neće donijeti sna, pa je ustala, napustila spavaću sobi i oti la u radnu. Sjela je za pisaći stol prepun ispisa i izrezaka iz novina i uključila kompjuter.

Tijekom posljednjih dana i noći najpreciznije je kartografirala ivot svoje sestre, razgovarala s Brittinim uplakanim prijateljicama i okiranim biv im partnerom, ali ni ta to je od njih saznala nije je odvelo dalje. Ionako je poznavala

Page 124: Melanie Raabe - Slučaj

sestrine prijatelje i nitko od njih nije joj mogao pomoći, jer nitko ni izdaleka nije mogao zamisliti da bi Britti netko elio učiniti ne to na ao. Mo da je Britta iznenadila provalnika. Ili ju je pratio neki mentalni bolesnik, ne to u tom stilu. Neki stranac. Mo da je sve to bila i stravična slučajnost. Jedino je to moglo biti posrijedi, smatrali su svi. Ali Britta se nikad nije alila na manijake ili ne to slično. Nije bila zabrinuta. Ni ta to bi upućivalo na to. Brittini prijatelji bili su jednako bespomoćni kao i Sofija. Samo jedna stvar jo joj bija e preostala.

Sofija se spoji na internet i klikne stranicu agencije za koju je Britta radila. Posao je zapravo bio jedino područje Brittina ivota na kojem nije bilo preklapanja sa Sofijinim. Ukoliko je Britta poznavala ubojicu, on je mogao biti jedino kolega s posla. Jer Sofija je poznavala sve ostale mu karce u Brittinu ivotu. Istina, ona je sjenu na vratima vidjela samo kratko, prije nego to je preko terase nestala u noć, ali znala je da to lice nikad u ivotu neće zaboraviti. Zato su joj se glupa pitanja one mlade inspektorice, koja se zanimala za Brittinu i Sofijinu obitelj i osobno okru enje, i činila toliko nevjerojatno smije nim i nepotrebnim. Sofija je znala to je vidjela. Vidjela je stranca.

Prona la je adresu internetske start-up tvrtke za koju je Britta gotovo godinu dana radila kao grafičarka i pogledala na sat. Uskoro će dva. Sjetila se da je Britta nerijetko znala ostajati u uredu do kasnih sati, a katkada bi ostala i čitavu noć, ako je valjalo na vrijeme zgotoviti neki kratkoročan projekt. Zapitala se imaju li Brittini kolege slična radna vremena. Sofija uze telefon, ukuca broj naveden na internetskoj stranici i pusti da dugo zvoni, ali na drugoj strani nitko se nije javljao. teta. Brittini kolege bili su posljednji koje je jo mogla provjeriti, prije nego to joj i samoj ponestane ideja. Ipak, jedna ideja jo joj je sinula. Na stranicama poduzeća katkada su se mogle pronaći fotografije i kratki ivotopisi suradnika - prije svega kod malih, mladih tvrtki, poput one u kojoj je radila Britta. Ponovno je otvorila njihovu stranicu. Zaista, postojalo je dugme s natpisom »Na tim«. Drhtavih prstiju Britta ga klikne.

Fotografija je o ine poput munje. Britta ju je gledala nasmije ena lica. Plava kosa, velike

plave oči, sunčane pjege na nosu. Britta, koja je uvijek tako lijepo mirisala, Britta, koje je pauke, to ih se Sofija tako panično bojala, hvatala u stare staklenke od marmelade, pa ljivo ih iznosila i ostavljala na livadi, Britta, sladokusac, koja je u ustima uvijek imala gumu za vakanje.

Page 125: Melanie Raabe - Slučaj

S mukom Sofija otrgne pogled od Brittine fotografije i stane razgledavati slike drugih suradnika i suradnica. Tri lica pripadala su enama, koje samim time nisu dolazile u obzir. Potom jo dvojica poslovođa, umjetnički direktor, trojica informatičara. Na prvi je pogled Sofija vidjela da nijedno lice ne odgovara mu karcu kojeg je vidjela u Brittinu stanu.

Kliznula je ni e, prema dnu stranice, i zabezeknuto se zaustavila. Bila su tamo dva nadomjesna znaka, ispod kojih su stajala samo imena i opisi posla, ali nisu bile umetnute nikakve fotografije. Sofijino srce stade kucati br e i ona hitro zabilje i imena: Simon Platzek, dru tveni mediji. Andre Bialkowski, programski in enjer.

Sofija ponovno pogleda na sat. Kolika je bila vjerojatnost da usred noći netko bude u ureduŠ Ne ba velika. Ali to je bila alternativa? Da se vrati u krevet i nastavi buljiti u strop? Nemoguće. Sofija se obukla, uzela ključeve automobila i zatvorila za sobom ulazna vrata.

Vlastito tijelo činilo se Sofiji nekako čudesno lagano, dok je napu tala parkirnu zgradu koja je graničila s poslovnim kompleksom u sredi tu grada u kojem je radila Britta. Sedamdeset i dva sata bez sna. Sofija se osvrne oko sebe. Od četiriju poslovnih zgrada u njezinu vidnom polju samo je u jednoj gorjelo svjetlo, inače je čitava četvrt, koja će za nekoliko sati biti ponovno ispunjena poslovnom vrevom, bila kompletno napu tena, crni asfalt, nekoliko samotnih uličnih svjetiljki i nekoliko kasnih taksija. Sofija priđe zgradi u kojoj je gorjelo svjetlo, ali onda razočarano zastane. Bio je to kućni broj 6-10, dok je Britta radila u 2-4, u tamnoj i napu tenoj staklenoj kocki odmah do njega. Sofija razočarano krene natrag prema svojem automobilu. U la je u dizalo, spustila se do gara e, u kojoj je zrak djelovao otrovno i posvuda je smrdjelo po ispu nim plinovima. Sofija je prekapala po torbici tra eći ključ i gotovo da je stigla do automobila, kadli je odjedanput spopade neki čudan osjećaj. Ne to nije bilo u redu. Nije bila sama. Instinktivno je zastala. I shvatila. Ona nije prepoznala ubojicu. I zato je polazila od pretpostavke da ni on ne poznaje nju.

A to ako to nije bilo točnoŠ U tom slučaju on bi pratio nju. Kao svjedokinju i očevica

zasigurno bi je poku ao ubiti. Ta ju je misao sna no pogodila. Netko je stajao odmah iza nje. Bolno zalupana srca, Sofija se okrene. Ali iza nje nije bilo nikoga. Njezini koraci i te ak dah glasno odjekivahu ispra njenom gara om, dok je urno grabila prema automobilu, od kojeg ju je dijelilo svega jo nekoliko koraka, kadli iznova protrne. Ma, bilo je tamo nečeg, na

Page 126: Melanie Raabe - Slučaj

stra njem sjedi tu njezina automobila stisnula se nekakva sjena. IliŠ Ne, nije. Bila je to obmana njezinih čula. IliŠ

Sjena se pomicala. Sofijino srce na trenutak prestane kucati, a onda panično nastavi. Ubit će i mene, pomisli Sofija obamrla od straha. Neće mu uspjeti pobjeći. Neće uspjeti čak ni vrisnuti, samo će stajati i gledati. A onda se čarolija raspline. Moram smjesta odavde, pomisli Sofija. I jo : preblizu sam, preblizu. Tri koraka i on će me zgrabiti. Tri koraka i ubit će me. Mozak joj napokon učini to je odavna trebao, otrgne se od svih drugih misli i protjera joj kroz tijelo osjećaj apsolutna u asa. Samo nekoliko koraka. Smrtni strah zapljusne je kao val ledene vode, natopi joj tijelo, odjeću, kosu i nakratko joj oduze dah. Onda paraliziranost prestane, Sofijino tijelo prebaci se u modus pre ivljavanja, okrene se i potrči, a pognuta sjena izvuče se iz automobila i potrči za njom, dobro ju je čula, bila je brza, pribli avala se sve vi e i vi e, koliko brzo mo e trčati, Sofija, koliko brzoŠ Trčala je u smjeru izlaza, srce joj je divljački lupalo u glavi, nedostajalo joj je kisika, a mu karac s no em bio je odmah iza nje. Sofija je trčala, udarila o vrata dizala, soptala, stenjala, panično uvlačila glavu među ramena, iza sebe čula je brze korake, nije se okretala, mislila je na Orfeja u podzemnom svijetu, okreni se i mrtva si, okreni se i mrtva si, a dizalo nikako da dođe, nikako da dođe, nikako da dođe, Sofija potrči prema stubama, iz sve snage otvori velika čelična vrata, probije se kroz njih, stube, stube, začuje kako su se vrata za njom glasno zalupila, zar je mu karac s no em krenuo dizalomŠ, to akoŠ, to ako je mu karac s no em gore već čeka, ako...Š Ispod nje vrata stubi ta brutalno za kripe i koraci potrče uza stube. Sofija nastavi trčati, u ustima osjeti okus metala, posrne, pridigne se, samo dalje, to dalje, za leđima joj je mu karac s no em i sve je bli e, sve je bli e, ne okreći se, ne okreći se, okrene li se, mrtva si, a to ako baci no , ako zavitla s njime i naprosto ga baci i pogodi te njime u leđaŠ Sofija je stigla do izlaza podzemne gara e, bacila se na vrata i estoko odbila od njih, jer su bila zaključana, zaključana, kako to mo e bitiŠ, zaključana, zaključana, molim, molim, molim, ako te uhvati, mrtva si, molim vas, otvorite se, zaključano, zaključano, a odmah iza tebe mu karac s no em, odmah iza tebe, njegovi koraci se pribli avaju, sprint, fini , tako brzo, sve su bli i, Sofija se jo jedanput baci na vrata i ona se otvore, nisu zaključana, čak se nisu ni zaglavila, ona naprosto nije dovoljno čvrsto pritisnula kvaku, preglupa da otvori vrata, trči, zaboga, trči, Sofija, nemoj misliti, trči! Sofija izleti iz gara e i potrči. Du napu tenih zgrada, du napu tene susjedne ulice, iza sebe čula je korake, slutila no , trčala je i trčala, a posvuda crna krv, Brittine otvorene oči, iznenađen izraz Brittina lica i lik

Page 127: Melanie Raabe - Slučaj

u sjeni, lik u sjeni, Sofija je trčala, trčala, trčala, sve dok vi e nije znala gdje se nalazi. Dok oko nje vi e nije bilo ničeg do vlastita koraka i vlastita daha. Tek tada se zaustavi.

Page 128: Melanie Raabe - Slučaj

.

NE, NE POTEŽEM OKIDAČ. Izvlačim pi:tolj, usmjeravam ga prema Lenzenu, ruka mi drhti, ali ne okidam. Zaklela sam se sama sebi da neću okinuti. Da ću oružje koristiti samo kao sredstvo pritiska, ja sam žena od riječi, ne od oružja. Dugo sam se mučila i opirala, dok nisam donijela odluku da nabavim vatreno oružje, ali naposljetku sam uvidjela da je bilo nužno.

Što se sad i obistinilo.

Ne povlačim okidač, ali učinak je isti, puki prizor pi:tolja djeluje na Lenzena kao da sam već okinula. Sasvim se skamenio, djeluje kao da je mrtav. Gleda me praznim očima. Čvr:će hvatam pi:tolj, težak je. Zurim u Lenzena. On zuri u mene. Trepće očima. Shvaća. Stol za kojim sjedimo okrenuo se za stotinu i osamdeset stupnjeva.

- Zaboga - kaže Lenzen. Glas mu podrhtava. - Je li... guta - ... je li pravi?

Ne odgovaram. Ne odgovaram vi:e ni na kakva pitanja. Nastupio je slučaj nužde. Pro:lo je vrijeme za čisto, elegantno rje:enje s uzorcima DNK-a ili dobrovoljnim

priznanjem. Pojam slučaja nužde ne koristim olako. Spremna sam zaprljati ruke. Nema vi:e čavrljanja. Nema vi:e igara.

Uzdignutih ruku, Lenzen sjedi preda mnom.

- Za miloga boga! - kaže. Glas mu zvuči promuklo, napuklo. - Ne razumijem :to se to ovdje...

Zastajkuje, prekida, grčevito se poku:ava sabrati. Znoj mu je izbio na čelo, po dizanju i spu:tanju njegovih prsa vidim kako snažno

di:e. Izgleda sasvim :okirano. Zar je moguće da nije ni pomislio da bih mogla biti naoružana? Pa na tu mogućnost naprosto mora misliti kad dolazi u kuću žene čiju je sestru svirepo usmrtio! Iritira me Lenzenovo užasnuto lice. Što ako...?

Odbacujem svaku sumnju. Lenzen će ovu kuću napustiti isključivo kao ubojica koji je priznao svoje nedjelo - drugog izlaza mu nema.

Page 129: Melanie Raabe - Slučaj

Mislim na ono :to sam naučila od dr. Christensena. Reidovska taktika saslu:anja. Stvarati stres. Slomiti ga beskrajnom strujom pitanja. Kazniti svako odstupanje. Banalna

i opu:tajuća pitanja prekidati onima koja izazivaju stres. Iznositi lažne dokaze, iznuda, ucjena, sila - sve je dopu:teno.

Izazvati stres. Lomiti. Izazivati stres. Lomiti. U nekom trenutku ponuditi

priznanje kao izlaz. Izazivati stres. Lomiti. I naposljetku slomiti.

Ali prvo moram otkriti je li i on naoružan. - Ustanite! - kažem. - Smjesta!

Poslu:an je.

- Svucite jaknu i stavite je na stol. Polagano.

On radi :to sam mu rekla. Uzimam njegovu jaknu, ne ispu:tajući ga pritom iz vida. Opipavam je lijevom rukom, dok u desnoj držim oružje. Ali u džepu njegove jakne nema ničega. Pu:tam jaknu da padne na pod.

- Ispraznite džepove hlača, ali polagano. On čini :to sam mu naredila, stavlja upaljač na stol. Nesigurno me gleda. - Okrenite se!

Slu:a me. Ne mogu se prisiliti da ga opipam, ali vidim da ni u hlačama, ni za pojasom nema nikakvo oružje.

- Dodajte mi svoju torbu - kažem. - Polagano.

On uzima torbu i gura je prema meni. Podižem je oprezno, otvaram, prekapam po njoj, ali tamo nema ničeg - samo bezazlene stvari. Lenzen je nenaoružan, ali to ni:ta ne mijenja na stvari. Koliko znam, mogao bi me ubiti i golim rukama. Čvr:će hvatam pi:tolj.

- Sjednite.

Slu:a me. - Postavit ću vam nekoliko pitanja i očekujem da ćete mi na njih iskreno

odgovoriti - kažem. Lenzen ne govori ni:ta. - Jeste li me razumjeli ?

Kima glavom.

- Odgovorite! - vičem. On se muči da proguta slinu.

- Da - kaže napokon. Pozorno ga promatram, veličinu njegovih zjenica, kožu njegova lica, kucanje bila

na vratnoj žili. Upla:en je, ali nije u :oku. To je dobro.

Page 130: Melanie Raabe - Slučaj

- Koliko vam je godina? - pitam.

- Pedeset i tri.

- Gdje ste odrasli?

- U Münchenu.

- Koliko je star va: otac?

Lenzen me gleda sasvim zapanjeno.

- Možemo mi ovo i skratiti - kažem. - Znate li za:to ste ovdje?

- Pa, zbog intervjua - kaže Lenzen drhtavim glasom. On se zaista pretvara kao da nema pojma o čemu govorim. - Vi, dakle, nemate pojma za:to sam vas naručila ovamo? - kažem. - Za:to upravo

vas?

Lenzen me gleda kao da govorim nekim stranim jezikom koji on ne razumije.

- Odgovorite! - blefiram.

Lenzen kratko oklijeva, krzma se, kao da ga je strah da ću smjesta zapucati, bude

li rekao ne:to pogre:no. - Maloprije ste rekli da ste me odabrali zato :to cijenite moj rad - odgovara,

poku:avajući djelovati nagla:eno mirno. - Ali polako mi se čini da to nije bio istinski razlog.

Ne mogu shvatiti da jo: uvijek izigrava nevina:ce, koje ni o čemu nema pojma. Toliko me je razbjesnio da se nakratko moram pribrati. U redu, mislim potom, kako mu

drago.

- Dobro - kažem. - Idemo ispočetka. Koliko vam je godina? Ne odgovara odmah, pa malo podižem cijev pi:tolja.

- Pedeset i tri - kaže on.

- Gdje ste odrasli?

- U Münchenu.

Poku:ava me pogledati u oči, umjesto da gleda u cijev moje pucaljke. - Imate li braće i sestara?

Ne uspijeva mu.

- Imam starijeg brata.

- Imate li dobar odnos sa svojim roditeljima?

-Da.

- Imate li djece?

Hvata se rukom za sljepoočnicu.

Page 131: Melanie Raabe - Slučaj

- Slu:ajte, pa to ste me sve jednom već pitali! - kaže, prisiljavajući se da djeluje mirno. - Što je ovo sad? Je li to neka neslana :ala?

- Nije :ala - kažem ja i jedva primjetno podižem pi:tolj, Lenzenove zjenice lagano se :ire.

- Imate li djece? - pitam.

- Jednu kćer. - Kako vam se zove kći ?

On oklijeva. Samo kratko, ali dobro osjećam njegov otpor. - Sara - kaže. - Koja vam je omiljena nogometna momčad?

Osjećam kako je u sebi odahnuo zbog toga :to se tematski udaljavam od njegove kćeri. Dobro.

- 1860 München.

Vrijeme je za nizak udarac.

- Nanosite li drugima rado bol?

On ispu:ta prezriv zvuk. -Ne.

- Jesti li kad mučili neku životinju?

-Ne.

- Kako glasi djevojačko prezime va:e majke?

- Nitsche.

- Koliko vam je star otac?

- Sedamdeset i osam.

- Mislite li da ste dobar čovjek?

- Činim :to mogu. - Volite li vi:e pse ili mačke ?

- Mačke. Doslovce vidim kako mu mozak užurbano radi, kako se trudi otkriti :to mi je

točno na umu, te prije svega kako bi me mogao razoružati. Pi:tolj držim u desnoj ruci, pritom sam se oslonila o stol, držim ga korektno, ne dopu:tam si nikakav nemar. Vježbala sam to. Stol za kojim sjedimo je :irok. Lenzen nema :anse dosegnuti mene ili moje oružje. Za to bi morao obići stol. Nema :anse! Znam da on to zna. Povisujem

brzinu.

- Koji vam je najdraži film?

- Casablanca.

Page 132: Melanie Raabe - Slučaj

- Koliko vam godina ima kći ?

- Dvanaest.

- Koja je boja kose va:e kćeri ?

Sad govori teže. - Plava.

Pogađaju ga pitanja o kćeri i te:ko mu je to skrivati. - Koja je boja očiju va:e kćeri?

- Smeđa. - Koliko vam je star otac?

- Sedamdeset i sedam.

- Maloprije ste rekli sedamdeset i osam.

Kazniti svaku pogre:ku. - Sedamdeset i osam. Sedamdeset i osam godina mu je.

- Mislite li da je ovo ovdje igra?

Ne odgovara. Oči mu se iskre. - Mislite li da je ovo ovdje igra? - ponavljam.

- Ne, naprosto sam se zabunio.

- Trebali biste se pribrati - upozoravam ga.

Izazvati stres. Lomiti.

- Kako glasi djevojačko prezime va:e majke?

- Nitsche.

- Koliko vam je star otac ?

Lenzen potiskuje stenjanje.

- Sedamdeset i osam.

- Koji vam je najdraži glazbeni sastav?

- U2. Ne, Beatlesi.

Zanimljivo.

- Koja vam je najdraža pjesma Beadesa?

- All you need is love.

Bingo! Trudim se da ni:ta ne primijeti, ali mi ne uspijeva. Lenzen me promatra neprobojnim pogledom. Vreba.

Vrijeme je da se pritegnu vijci.

- Slagali ste me, gospodine Lenzen - kažem. - Ali to nije važno. Znam i ovako da vam se kći ne zove Sara, nego Marie.

Page 133: Melanie Raabe - Slučaj

Pu:tam da moje riječi djeluju na njega. - Znate - kažem - znam mnogo toga o vama. Vi:e nego :to mislite. Dugo vas već

dajem promatrati. Na svakom koraku.

To je laž. Potpuno svejedno. - Vi ste poludjeli - kaže Lenzen. Zanemarujem njegove riječi. - Iskreno rečeno, znam odgovore na svako pitanje :to sam vam ga postavila i na

sva pitanja :to ću vam ih jo: postaviti. On uzdi:e. - A za:to onda pitate ?

Sad je postao predvidljiv.

- Jer bih odgovore rado čula od vas. - Odgovore na :to? Za:to? Ne razumijem za:to mi to radite! Njegov očaj bar djelomice zvuči iskreno. Sad mu ne smijem priu:titi stanku za

odmor.

- Jeste li kad sudjelovali u tučnjavi?

-Ne.

- Jeste li nekoga o:amarili?

-Ne.

- Jeste li kad o:amarili ženu?

- Mislio sam da »netko« uključuje i žene. Ponovno djeluje suvereno. Prokletstvo. Sila ga očito ne ugrožava. Govnar,

hladnokrvni!

- Jeste li kad silovali ženu?

Lice mu ostaje nepomično. -Ne.

Jedina bolna točka koju sam dosad uspjela ustanoviti, njegova je kći. Odlučujem potencijalno neugodna i provokativna pitanja ubuduće načelno ugrađivati u pitanja o njegovoj kćeri.

- Koliko vam je stara kći?

- Dvanaest.

Mi:ići na licu mu se napinju. - U koji vam razred ide kći ?

- U sedmi.

Page 134: Melanie Raabe - Slučaj

- Koji je omiljeni predmet va:e kćeri?

Zamjećujem žilu na Lenzenovoj sljepoočnici, koja mi prije nije zapela za oko. Kuca.

- Matematika.

- Kako se zove konj va:e kćeri ?

I kuca.

- Smatrate li se dobrim ocem?

Čeljust mu melje. -Da.

- Jeste li kad silovali ženu?

-Ne.

- Kako se zove najbolja prijateljica va:e kćeri?

- Ne znam to.

- Annika - kažem ja. - Annika Mehler.

Lenzen guta. Ja ne osjećam ni:ta. - Koja je omiljena boja va:e kćeri?

- Narančasta. Rukom se ponovno hvata za sljepoočnicu. Toliko su mu dozlogrdila pitanja o

kćeri. Dobro je to. - Koji je omiljeni film va:e kćeri?

- Arielle.

- Jeste li nekoga ubili ?

- Ne.

Njegov odgovor uslijedio je brzo, ba: kao i ostali. Pritom on sasvim dobro zna da

se približavamo jezgri čitava ispitivanja. Kakve nade sad jo: gaji? Kako se nakanio izvući iz svega ovog?

- Bojite li se smrti?

-Ne.

- Što je bio najtraumatičniji događaj koji vam se ikad dogodio? On se naka:ljava. - Ovo sada.

- Postoji li ne:to radi čega biste bili spremni ubiti?

-Ne.

- Biste li ubili za svoju kćer?

- Da.

Page 135: Melanie Raabe - Slučaj

- Ali upravo ste rekli...

On gubi živce. - Znam :to sam upravo rekao! - viče. - Zaboga! Naravno da bih učinio sve da

za:titim svoje dijete! Poku:ava se umiriti, ali mu ne uspijeva.

- Recite mi napokon čemu sve ovo ?

Dere se.

- Čemu to sranje? Je li to nekakva igra? Izmi:ljate novi kriminalistički roman? Smatrate me »pokusnim kunićem«. Je li to to? Sranje!

Udara stisnutom pesnicom po stolu. Njegov bijes je poput sile prirode, pla:i me, iako u ruci držim oružje, ali ja ne dopu:tam da ikakva emocija izbije iz mene. Vani ponovno sja sunce, osjećam njegove zrake na obrazu.

- Smirite se, gospodine Lenzen - kažem i prijeteći dižem ruku. - Ovo ovdje nije

igračka. - To vidim! - reži Lenzen bijesno. - Mislite li da sjedite nasuprot nevina:cu? Znam

kako izgleda jebeno oružje. U Alžiru su me dvaput zamalo oteli. U Afganistanu sam radio reportažu o jebenim gospodarima rata, dakle, bez daljnjeg sam u stanju razlikovati pravi pi:tolj od pi:tolja na vodu, u to možete biti sasvim sigurni.

Crven je u licu. Gubi kontrolu. Ne znam jo: je li to dobro ili lo:e. - Ne sviđa vam se ova situacija - uzvraćam trezveno. - Prokleto ste u pravu! Recite mi bar... - započinje on. - Ali vi u svakom trenutku možete prekinuti ovu situaciju - prekidam ga.

Poku:avam zvučati :to je moguće mirnije. Nikada nisam bila svjesnija mikrofona u kući nego u tom trenutku.

- A kako? - pita Lenzen razdraženo. - Tako da mi date ono :to želim. - A :to to vi, zaboga, želite ?

- Istinu - kažem ja. - Želim da priznate - dodajem.

Lenzen bulji u mene. Cijev mojeg pi:tolja i ja buljimo u njega. Onda počinje treptati.

- Želite priznanje? - pita u nevjerici.

Sve u meni vibrira. Da.

- Upravo to želim. Lenzen ispu:ta dubok, tutnjav zvuk.

Page 136: Melanie Raabe - Slučaj

Treba mi trenutak da shvatim da se smije. Histerično i bez humora. - Onda mi, dovraga, molim vas, recite :to to trebam priznati! Što sam vam učinio?

Nisam ja vas molio za ovaj intervju!

- Vi ne znate o čemu govorim?

- Nemam ni najmanjeg pojma - kaže Lenzen.

- U to mi je te:ko pov... Dalje ne dospijevam. Sve se odvija kao na filmu. On nasrće na mene, baca se

preko stola, preskače ga u djeliću sekunde, sad je iznad mene, ru:i me sa stolca, a ja padam i snažno udaram glavom. Otima mi se hitac, mozak mi se rasprskava, pred

mojim očima sve je poprskano crvenim mrljama, u glavi mi ne:to zviždi, fijuče, ja se batrgam, otimam, poku:avam svaliti sa sebe Lenzenovu težinu, ali on je pretežak za mene, želim se odmaknuti od njega, :to dalje, pa ga vi:e instinktivno negoli

kontrolirano treskam pi:toljem po lubanji. On viče od bola, tijelo mu postaje mlohavo, kotrljam ga sa sebe, dižem se na noge, uzmičem nekoliko koraka, posrćem i zamalo padam preko stolca. Uspijevam ostati na nogama i hvatam zrak. Cijev pi:tolja ponovno

je uperena u Lenzena. Iznenada sam sasvim mirna, u meni vi:e ne divlja bijes, samo jo: hladna mržnja. Rado bih samo tako povukla okidač. Lenzen čuči preda mnom, buljeći nepomično u cijev. Vidim njegove :irom razrogačene oči, gra:ke znoja koje mu svjetlucaju na licu, vidim kako mu se prsa dižu i spu:taju - a sve kao na usporenom

snimku. Drhti mi desna ruka, kojom držim pi:tolj. Trenutak prolazi. Ponovno se obuzdavam. Malo spu:tam pi:tolj. Osjećam da sam zadržavala zrak i prisiljavam se nastaviti disati. Lenzen sopće. Oboje sopćemo. Rana na njegovoj glavi snažno krvari. Pridiže se na koljena i promatra me hladnim, metalnim očima poput ranjene zvijeri.

- Ustanite! - naređujem. Lenzen ustaje. Opipava glavu, užasnuto gleda odveć crvenu krv. Ja potiskujem

mučninu.

- Okrenite se i krenite prema ulaznim vratima. Polagano.

On me slu:a, a ja ga pratim s prstom na okidaču. Usmjeravam ga onako gegavog

prema kupaonici za goste, koja se srećom nalazi odmah pokraj blagovaonice. Dajem mu da uzme ručnik, da ga namoči i pritisne na ranu. Ubrzo se pokazuje da je rana siću:na, nisam ga čak ni po:teno zviznula. Nitko od nas ne izgovara ni riječi, čuje se samo na: težak dah.

Potom ga usmjeravam natrag za jedaći stol, dajem mu da sjedne na svoj stolac i sjedam mu nasuprot.

U blagovaonici se smračilo, tamni oblaci prekrivaju sunce. Vani se spu:ta sumrak, nalazimo se na tankoj crti između dana i večeri. U daljini se čuje grmljavina.

Page 137: Melanie Raabe - Slučaj

Nevrijeme koje je najavila Charlotta ipak je stiglo. Neka je i daleko, ali zrak u prostoriji

ima toliki električni naboj kao da se već nadvilo nad nama.

- Molim vas - kaže Lenzen - pustite me da odem.

Prodorno ga promatram. Što mu to pada na pamet?

- Ne znam čemu sve ovo - kaže on. - Ne znam :to hoćete od mene. Ne znam

kakvu igru igrate. Ali pobijedili ste.

U očima mu svjetlucaju suze. Nije lo:e. Ipak je udarac po glavi bio od nekakve koristi.

- Ne znate čemu sve ovo ? - pitam ga.

-Ne!

Iz njega gotovo da vri:ti. - Za:to ste maloprije rekli da vam se sestra iz knjige učinila ubojicom? - pitam. -

Htjeli ste me isprovocirati?

- Za:to bi vas to trebalo isprovocirati? Ne razumijem vas! - viče Lenzen. - Pa vi ste

htjeli razgovarati o knjizi!

Nije lo:e. - A ono s Charlottom?

On bulji u mene kao da govorim nekim stranim jezikom.

- Charlottom?

- Charlottom, mojom asistenticom. Što je to trebalo značiti. - Slu:ajte, va:a asistentica mi se prilično neuvijeno upucavala. Za to ipak nisam

kriv. Htio sam samo biti prijazan, pa nećete mi valjda suditi na osnovi toga, ja... - A :to su značila pitanja o mojem psu?

- Tim pitanjem nisam htio postići apsolutno ni:ta, gospođo Conrads - kaže on. - Molim vas, poku:ajte se prisjetiti. To :to sam ovdje, bila je va:a želja. Plaćen sam da razgovaram s vama. U svakom trenutku bio sam pristojan prema vama. Ni:ta nisam učinio :to bi moglo opravdati va:e pona:anje prema meni.

- Što su značila pitanja o mojem psu? - ponavljam.

- Ovdje smo zbog intervjua, zar ne? - uzvraća Lenzen. Gleda me kao da sam opasna zvijer koja bi se svaki tren mogla baciti na njega.

Osjećam koliko mu snage treba da ostane miran.

Ne odgovaram.

- Spomenuli ste da imate psa - kaže Lenzen. - Pa onda je valjda normalno da

pitam za njega.

Page 138: Melanie Raabe - Slučaj

Vjerojatno sad misli da sam zaista luda. Sasvim nepredvidljiva. To je dobro. Uz

malo sreće brzo ću ga imati tamo gdje želim. - A za:to ste me pitali bojim li se smrti ?

- Kako?

- Za:to ste me pitali bojim li se smrti? - ponavljam.

Ponovno se čuje grmljavina, negdje u velikoj daljini. Ali zvuči prijeteći, kao da negdje korača div.

- Nisam vas to pitao - kaže on. Izgleda potpuno zbunjeno. Ponovno mi dolazi da ustanem i zaplje:ćem mu. - Molim vas, pustite me da idem - preklinje me on. - Spreman sam zaboraviti sve

:to se ovdje dogodilo. Samo... - Ne mogu vas pustiti da idete - prekidam ga.

Gleda me potpuno zapanjeno.

Njegovo dvolično pona:anje, njegove krokodilske suze, njegovo jadikovanje, sve mi se to gadi. Te:ko mi je ne ispovraćati mu se pred noge. Sedam uboda nožem. I onda se slomi zbog bezazlenog pucanja kože. Duboko udi:em.

- Imate li djece? - pitam ga.

Lenzen stenje i prekriva lice dlanovima.

- Molim vas - kaže. - Imate li djece? - pitam.

- Molim vas, ostavite se moje kćeri - vapi Lenzen.

Vidim da plače. - Kako vam se zove kći ? - pitam.

- Što hoćete od moje kćeri?

Gotovo da me preklinje. Tek sad to shvaćam. Zar zaista misli da sam nakanila

nauditi njegovoj kćeri? Da ga zato ispitujem o njoj?

Da je to neka vrsta prijetnje? Nikad mi to ne bi palo na pamet. Ali dobro. Neću se oglu:iti na njegovo moljakanje. Možda je sad spreman dati mi ono :to želim.

- Znate :to želim - kažem. Daj mi ono :to želim, pa ću ti kćer ostaviti na miru, kažem mu između redaka.

Lenzen to zna, a znam i ja. Nemam vremena da se zbog toga osjećam lo:e. - Priznanje - kaže Lenzen. Val adrenalina, koji mi je preplavio tijelo kada se Lenzen bacio na mene, ne bi li

tijekom posljednjih minuta malčice splasnuo, iznenada se vratio. Vreo. - Priznanje - potvrđujem.

Page 139: Melanie Raabe - Slučaj

- Ali ja ne znam...

Zar opet počinje s tim pričama? Koliko dugo jo: želi nastaviti tako ?

- Onda ću vam ja pomoći - kažem. Promatra me nesigurnim pogledom.

- Gdje ste živjeli prije dvanaest godine? - pitam.

On kratko razmi:lja. - U Münchenu - kaže potom. - Bila je to moja posljednja godina u Münchenu.

- Poznajete li Anu Michaelis?

U njegovim očima nema ničeg, ba: ničeg. - Ne. Tko bi to trebao biti?

Lažljivac. Gotovo da mu se moram diviti. S obzirom da je u igri vatreno oružje, on se prokleto dobro drži. Možda se zaista ne boji smrti.

- Za:to mi lažete ?

- Okej, okej, okej - kaže. - Dajte da razmislim. Ime mi zvuči nekako poznato.

Kakvu to igru igra:, Viktore Lenzen ?

- Dok sam istraživao, otkrio sam da je va:e pravo prezirne Michaelis. Conrads je samo umjetničko ime. Prema Josephu Conradsu, jednom od va:ih omiljenih pisaca, nije li tako?

Te:ko mi je ne popustiti ljutnji. On se jo: uvijek igra. - Je li Ana Michaelis s vama u nekakvom srodstvu? - pita Lenzen.

- Gdje ste bili dvadeset i trećega kolovoza 00 .? kontriram mu.

On me zbunjeno gleda. Gledajući ga kako sjedi, čovjek bi se glatko sažalio nad njim. Krvari, :mrče.

- Gdje ste bili dvadeset i trećega kolovoza 2002.? - ponavljam.

Izazivati stres. Lomiti. Slomiti.

- Prokletstvo, odakle da to danas jo: znam? - pita on.

- Razmislite.

- Ne znam.

Ponovno prekriva lice rukama.

- Za:to ste ubili Anu Michaelis ?

- Kako?

Lenzen naglo ustaje i pritom obara stolac. Prepadam se njegove iznenadne

kretnje i treskanja stolca o pod. Nakratko pomi:ljam da će me Lenzen po drugi put poku:ati napasti, pa i sama ustajem i uzmičem nekoliko koraka. Ali Lenzen me samo užasnuto gleda.

Page 140: Melanie Raabe - Slučaj

- Želim znati za:to ste ubili moju sestru - kažem. On me gleda. Ja gledam njega. Ne osjećam ni:ta. Sve u meni je hladno i gluho,

samo pi:tolj u mojoj ruci užaren je i vreo. - Što? - kaže Lenzen. - Zar ste sad definitivno...

- Za:to ste to učinili? - prekidam ga. - Za:to ba: Anu?

- O, Bože - kaže Lenzen tupo.

Posrće.

- Mislite da sam ubio va:u sestru - mrmlja.

Djeluje odsutno, bori se za zrak. Ne gleda me vi:e, oborio je pogled, sad bulji u prazno.

- Ja to znam - ispravljam ga.

Viktor Lenzen podiže pogled i gleda me svojim pro:irenim zjenicama. Onda se hvata za rub stola, okreće od mene i počinje povraćati u kratkim, žestokim mlazovima. Ja ga :okirano promatram. On krvari, plače, povraća.

Lenzen se pribere, ka:lje, uzdi:e i ponovno me gleda. Gornja usnica orosila mu se gra:kama znoja. Čudna li izraza u njegovu licu, kao dijete koje je dobilo batine! Umjesto

čudovi:ta, koje mi je sve vrijeme sjedilo sučelice, nakratko vidim ljudsko biće i želudac mi se počinje stezati od sažaljenja. Osjećam njegov strah, strah za sebe samog, ali prije svega strah za svoje dijete. Taj strah urezao mu se u lice.

To lice. Ponovno primjećujem da na njemu ima nekoliko sunčanih pjega. Iznenada mogu zamisliti kako je izgledao kao mali dječak. Prije života, prije bora. Zanimljive su to bore. Hvatam se pri pomisli da bih rado dodirnula njegovo lice, samo

tako, ni zbog čega. Osjećaj prelaženja rukom preko bora. Prisjećam se svoje prelijepe, naborane bake, njezina dražesnog mr:tenja. Lenzenovo lice pod prstima bih osjetila drukčije. Čvr:će.

Otresam tu misao. Što to radim? Kakva su to razmi:ljanja? Ja sam poput djeteta koje želi pomilovati tigra u zoolo:kom vrtu, iako je odavna dovoljno staro da zna da će ga razderati.

Priberi se, Linda.

Ne smijem vi:e dopu:tati da me vodi sažaljenje. Lenzen ponovno povraća. - Vi ste ubojica - kažem. Lenzen kao u bunilu odmahuje glavom.

Zaprepa:tena sam. Viktor Lenzen ili nema granicu opterećenja ili... jedva se

usuđujem dovr:iti tu misao. Što ako je odavna dostignuta točka na kojoj se Viktor

Page 141: Melanie Raabe - Slučaj

Lenzen slama pod pritiskom koji se vr:i nad njim? Što ako ni:ta nije priznao samo zato

:to nema :to priznati?

Ne!

Shvaćam koliko je taj tijek misli opasan. Moram se pribrati. Misliti na ono :to sam naučila od dr. Christensena - naime, da takve misli mogu dovesti do sloma. Situacija ne

proždire živce samo Lenzenu, nego i meni. Ne smijem se odmaknuti ni pedlja od svoje pozicije. Ne smijem pokazivati sažaljenje, a kamoli sumnjati. Oti:la sam predaleko, a da bih u i:ta jo: mogla posumnjati. Viktor Lenzen je kriv. I svaki čovjek ima granicu opterećenja. Lenzenova naprosto jo: nije dosegnuta. Često se nalazio u ekstremnim situacijama. Sam je to rekao. Možda bi sad bilo vrijeme da mu ponudim znameniti izlaz. Da mu dam konkretan povod da prizna.

- Gospodine Lenzen - kažem. - Ako mi date ono :to želim, obećavam vam da ću vas pustiti da idete.

On ka:lje, hropće, a onda me pogleda. - Dajte mi ono :to želim i ova noćna mora će prestati - ponavljam.

Čujem ga kako guta. - Ali vi želite priznanje! - kaže, pridržavajući se rukom za trbuh, jo: uvijek lagano

okrenut od mene.

- Točno. Mogu zamisliti :to će sad reći ali kad bih priznao, vi biste me smjesta ustrijelili!

Za:to da vam vjerujem? I naravno da bih mu na to mogla dati samo jedan odgovor trenutačno nemate drugog izbora, gospodine Lenzen.

On :uti. Onda me čvrsto pogleda. - Nemam vam :to priznati - kaže. - Gospodine Lenzen, ne mislite jasno i logički. Imate dvije opcije opcija broj

jedan reći ćete mi istinu. To je sve :to želim. Želim znati :to se te noći prije dvanaest godina dogodilo s mojoj mlađom sestrom. Recite mi to i ja ću vas pustiti da idete. To je opcija broj jedan. Opcija broj dva je ovaj pi:tolj ovdje.

Lenzen zuri u cijev.

- Osim toga - dodajem i lagano dižem cijev - moje strpljenje ima svojih granica.

- Molim vas - kaže Lenzen. - Uhvatili ste pogre:nog čovjeka! Potiskujem uzdah. Koliko dugo će jo: nijekati? Odlučujem promijeniti taktiku. - Hočete li maramicu da obri:ete usta? - pitam ga. Trudim se da mi glas zvuči

zvonkije, nježnije. On odmahuje glavom.

- Možda ča:u vode ?

Page 142: Melanie Raabe - Slučaj

On odmahuje glavom.

- Gospodine Lenzen, razumijem za:to niječete sve - kažem. - Vjerojatno vam pada te:ko povjerovati da ću vas pustiti da idete nakon :to mi

budete rekli ono :to želim znati. U va:oj situaciji to je sasvim razumljivo. Ali to je istina.

Ako mi kažete ono :to želim znati, pustit ću vas da idete. Prostorijom je ponovno zavladala ti:ina, čuje se samo Lenzenov težak dah. Sjedi,

stoji. Iznenada djeluje mnogo manji.

- Ne želim vas lagati - kažem. - Naravno da ću obavijestiti policiju. Ali vi ćete neokrnjeni napustiti ovu kuću.

Sad sam zadobila njegovu pozornost. Gleda me.

- Ja nisam ubojica - kaže. U očima mu svjetlucaju suze. Ne znam je li to od povraćanja ili će ponovno briznuti u plač. Unatoč svemu, žao mi ga je u tom trenutku.

Lenzen se polako uspravlja, skida ruku sa želuca, ponovno se okreće k meni i gleda me. Oči su mu crvene, izgleda stariji nego prije. Bore od smijeha su nestale. Vidim kako potiskuje poriv da rukavom svoje elegantne ko:ulje obri:e usta. Osjećam miris lokve do njegovih nogu. Miri:e na strah.

Potiskujem suosjećanje, govorim si da je to dobro. Što se nelagodnije osjeća, to bolje. Situacija nedostojna čovjeka i to ga pogađa. Dobro je! Grčim prste oko pi:tolja toliko snažno da mi se izbacuju članci. Lenzen :utke zuri u mene. Sad odmjeravamo snage. Ja neću biti prva koja će progovoriti. Želim vidjeti :to će Lenzen učiniti u toj situaciji. Rekla sam mu sasvim otvoreno koji je izlaz iz te situacije. Mora priznati.

Apsolutno je tiho. Onkraj prozora nebo se rasplamsalo. Čujem svoj dah, čujem Lenzenov dah, težak je, hroptav, isprekidan. Mnogo udisaja i izdisaja, kasnije izvana dopire grmljavina. Izuzme li se to, oko nas vlada savr:ena ti:ina.

Lenzen zatvara oči, kao da bi se na taj način mogao osloboditi noćne more u kojoj se zatekao. Duboko uzima zrak, otvara oči i počinje govoriti. Napokon.

- Molim vas, slu:ajte me, gospođo Conrads - kaže. Ne odgovaram ni:ta. Šutke ga promatram. - Posrijedi je zabuna! Moje ime je Viktor Lenzen. Novinar sam. I otac obitelji. Ne

osobito dobar, ali ipak...

Zbunio se.

- Prezirem nasilje. Ja sam pacifist. Ja sam aktivist za ljudska prava. Nikad u

životu nikome nisam učinio ni:ta nažao. Pogled mu je prodoran. Kolebam se.

- To mi naprosto morate vjerovati - dodaje.

Ali ja ne smijem sumnjati.

Page 143: Melanie Raabe - Slučaj

- Ako me jo: jedanput budete slagali, povući ću okidač. Moj glas zvuči strano. Ni sama ne znam mislim li to zaista ili samo tako govorim. - Ako me jo: jedanput budete slagali, povući ću okidač - ponavljam, kao da bi na

taj način mogla povratiti svoje stopostotno uvjerenje. Lenzen ne govori ni:ta. Samo gleda u mene. Čekam, dok se nevrijeme približava. Čekam da započne oluja. Čekam dugo.

Shvaćam da je odlučio prestati govoriti. Sad je sve na meni.

Page 144: Melanie Raabe - Slučaj

23.

JONAS

Hoće li se neki slučaj rije iti brzo ili zapravo nikad, to se u pravilu mo e naslutiti veoma brzo. Jonasu je intuicija govorila da slučaj vilenjačke ene, koja je u svom stanu pronađena ubijena, neće rije iti onoliko brzo koliko su smatrali njegovi kolege. Ostali su očekivali da će se ljubomorni ljubavnik ili uvrijeđeni biv i razotkriti relativno rano, to vi e to je za ubojstvo postojala i svjedokinja. Ali Jonas je osjećao sve jaču nelagodu, tako crnu i te ku, da mu se svaki optimizam činio izli nim. Naravno, sve je mirisalo na zločin unutar veze. A k tome je postojao i počiniteljev fotorobot. Ali nikome iz rtvina okru enja netko takav nije bio poznat. Kako je to bilo moguće, ako se radilo o zločinu unutar vezeŠ Naravno, posrijedi mora da je bila tajna veza, to je ipak bilo moguće. Ali to nekako nije i lo uz Brittu Peters.

Jonas duboko izdahne i uđe u dvoranu za sastanke. Iz nje se irila čudesna mje avina mirisa PVC-a i kave. Kompletna ekipa već je bila okupljena. Michael Dzierzewski, Volker Zimmer, Antonija Bug i Nilgün Arslan, svima draga kolegica, koja se tek nedavno vratila s porodiljskog. Zrakom se irio amor, dok su kolege ivahno razgovarali o jučera njoj nogometnoj utakmici, posjetu kinu ili večeri u birtiji. Neizbje no neonsko svjetlo je gorjelo, iako je bilo usred dana. Jonas ga ugasi i stane pred okupljene.

- Dobro jutro svima - reče. - Da čujem to imate. Volker! Pokazao je na kolegu u trapericama i crnoj polo-majici.

- Razgovarao sam sa rtvinim stanodavcem - reče Zimmer. - Kao to znamo, jedna susjeda je ispričala da se Britta Peters alila, jer je taj čovjek ulazio u njezin stan. Bez dogovora.

- Znamo, znamo - reče Jonas nestrpljivo. - Eh, da, ali jedini zločin koji bi se mogao pripisati

stanodavcu, izvjesnom Hansu Feldamannu, taj je da je sina i snahu tri puna sata gnjavio fotografijama s posljednjeg odmora provedenog u vedskoj.

- Ima alibi? - upita Jonas.

- Da. Sin i snaha prenoćili su kod njega.

Page 145: Melanie Raabe - Slučaj

- Zar ne bi bilo moguće da je nakratko nestaoŠ - upita Jonas.

- To mo emo isključiti - odgovori Zimmer. - Ali ako je vjerovati iskazu svjedokinje, taj kojeg je vidjela ionako nije mogao biti Hans Feldmann, jer njemu je vi e od sedamdeset.

- Okej - reče Jonas. - Micha? - Biv i partner također ispada - reče Michel Dzierzewski. - Mladenačka ljubavŠ - upita Bug. Upravo tako. Njih dvoje dugo su bili zajedno i bit će da

rastanak nije bio nimalo lijep. Ali on je prekinuo s njom, ne obrnuto - reče Dzierzewski.

- Okej, to ga za početak čini manje sumnjivim - reče Jonas. - Ali ne bismo ga trebali zbog toga otpisati.

- Na alost bismo trebali. On je, naime, u vrijeme ubojstva bio na putu. S novom djevojkom, izvjesnom Vanessom Schneider. Ljubavni odmor na Maldivima.

- Okej, dalje, to imamo daljeŠ - upita Jonas. - Jo jedno kratko pitanje u vezi s biv im - reče Nilgün. -

Zna li se za to je raskinuo s njomŠ - Smatrao je da ga vara - odgovori Dzierzewski. - Ali sve

njezine prijateljice i sestra kunu se da su to besmislice, te da je samo tra io izliku, jer da je, citiram, kukavička svinja.

- No, dobro - odgovori Jonas. - Bio kukavička svinja ili ne, on ispada. to jo imamoŠ

- Ne previ e - reče Antonija. - Nikakvi drugi partneri, nikakvi biv i, nikakvi problemi na poslu, nikakvi dugovi, nikakvi neprijatelji, nikakve svađe. Glatko bi se moglo reći da je Britta Peters bila neshvatljivo dosadna osoba.

- Ili nevjerojatno dobra - reče Jonas. Svi u timu za utje e. - Lijepo - nastavi on. - Ne preostaje nam drugo, nego da

nastavimo tragati za misterioznim nepoznatim kojeg je svjedokinja vidjela na mjestu zločina.

- Kojeg tvrdi da je vidjela - ispravi ga Antonija Bug. - Ja mislim da sestra la e. Mislim, molim vas! Čak i crtač fotorobota ka e da je zvučala kao da upravo izmi lja priču.

Jonas uzdahne.

- Neki ljudi naprosto ne pamte lica - reče. - Posebice ne u takvim stresnim situacijama. A i za to bi Sofija Peters ubila svoju sestru? Pa ona je sama pozvala policiju neposredno nakon to ju je prona la. Na njezinoj odjeći nije bilo krvi. Čak i ubodne rane na tijelu rtve govore u prilog činjenici da je

Page 146: Melanie Raabe - Slučaj

počinitelj bitno vi i od Sofije Peters - i najvjerojatnije mu karac. Osim toga...

- Znam to sve - prekine ga Antonija - a nisam ni rekla da sestru smatram ubojicom. Ali to ako ona titi ubojicuŠ Pa neće mi valjda reći da vjeruje u priču o misterioznom nepoznatom.

- Na to misli Š - Ne znam. Mo da na zaručnika. Sjeća li se kako je Sofija

Peters reagirala kad sam pitala za razlog njihove svađeŠ Jonas pomisli na kartonske kutije u Sofijinu stanu. Zaručnik

je iseljavao. Za to bi raskid njihove veze bio va anŠ - Sofija Peters i njezin zaručnik u međuvremenu su raskinuli

zaruke - reče Jonas. U prostoriji sa začuje amor. Antonija Buga pljesne dlanom o

bedro.

- Molim lijepo! - vikne. - Molim lijepo!

Jonas podigne ruke da je uti a. - Postoji li i ta to bi upućivalo na mogućnost da je

zaručnik Sofije Peters imao aferu sa rtvomŠ - upita. Volker Zimmer htjedne ne to reći, ali ne dospije, jer je Bug

bila br a. - Jedna dobra prijateljica Britte Peters ispričala mi je da

je dotični Paul Albrecht bio sasvim lud za Brittom i da je Sofija Peters navodno znala za to. Jer da joj je to Britta Peters ispričala sama.

- Sorry, ljudi - reče Zimmer, koji je napokon uspio doći do riječi - ali tu vam na alost moram pokvariti veselje. Jučer sam provjerio zaručnika. U noći u kojoj je počinjeno ubojstvo on se zaista posvađao sa Sofijom Peters. A nakon to je ona ljutito oti la tra iti sestrinu utjehu, ovaj se u jednoj birtiji s dvojicom kolega iz odvjetničkog ureda do te mjere uneredio, da ih je gazda na kraju morao izbaciti i pozvati im taksi. On nije mogao biti ubojica, on definitivno otpada.

- Prokletstvo - reče Bug. Ostali bespomoćno za ute. - U redu - prekine Jonas napokon utnju. - Antonija,

Michael, molim vas da jo jedanput razgovarate s kolegama ubijene. Istra ite je li zaista htjela odseliti, je li mo da već bila dala otkaz, mo da ćete ne to i doznati. Volker i Nilgün, razgovarajte, molim vas, jo jedanput sa rtvinim biv im partnerom. Mo da ćemo od njega doznati je li eventualno ipak postojao novi mu karac u ivotu Britte Peters. Pitajte ga za to smatra da ga je Britta Peters prevarila. Ja ću u međuvremenu jo jedanput razgovarati s osiguranjem tragova.

Page 147: Melanie Raabe - Slučaj

Dok se tim razilazio na sve strane svijeta, Jonas se borio s potrebom da ode pred vrata i zapali cigaretu. Situacija je bila sve očitija. Ako se ubojica zaista ne bi mogao pronaći negdje u rtvinoj okolini, posao će mu biti veoma, veoma te ak. Obećanje to ga je dao Sofiji u tom slučaju neće moći odr ati.

Page 148: Melanie Raabe - Slučaj

.

VIKTOR LENZEN gleda me pognute glave i :uti. Ja buljim u njega. Neću uzmaknuti, :to god da se dogodi.

Ponovno smo sjeli za stol. Izdignutom cijevi dala sam mu do znanja da to učini. - Gdje ste živjeli prije dvanaest godina? - pitam ga.

Lenzen ispu:ta bolan, patnički zvuk, ali ne govori ni:ta. - Gdje ste živjeli prije dvanaest godina?

Ponavljam to sasvim smireno, ne podižem glas, ne derem se, naprosto pitam, kao :to sam naučila.

- Poznajete li izvjesnu Anu Michaelis?

Lenzen bulji u mene. Ja buljim u njega.

Iritantno je čovjeka dugo gledati u oči. Lenzenove oči su veoma svijetle, sive, gotovo bijele. Ali u njihovu sivilu prelijevaju se različite sjene i nijanse, u njemu ima siću:nih smeđih i zelenih točkica, a optočeno je crnim krugom. Lenzenove oči izgledaju kao pomrčina Sunca.

- Poznajete li izvjesnu Anu Michaelis?

Šutnja. - Gdje ste bili dvadeset i trećega kolovoza 00 .?

Šutnja. - Gdje ste bili dvadeset i trećega kolovoza 00 .?

Ni:ta. Samo boranje čela. Otprilike kao da mu taj datum govori ne:to čega se upravo prisjetio.

- Ne znam - kaže slaba:nim glasom. Govori. To je dobro.

Page 149: Melanie Raabe - Slučaj

- Za:to mi lažete, gospodine Lenzen?

U filmu bih sad otkočila pi:tolj i tako dodatno naglasila vlastite riječi. - Gdje ste živjeli prije dvanaest godina? - ponavljam.

On :uti. - Govorite, zaboga!

- U Münchenu - kaže Lenzen. - Poznajete li izvjesnu Anu Michaelis?

-Ne.

- Za:to lažete, gospodine Lenzen? Nema svrhe da to činite. - Ne lažem. - Za:to ste ubili Anu Michaelis ?

- Nikoga ja nisam ubio.

- Jeste li ubili jo: neku ženu?

- Nikoga ja nisam ubio.

- Što ste vi ?

- Molim?

- Što ste vi? Jeste li silovatelj? Grabežni ubojica? Jeste li poznavali Anu?

- Anu - kaže Lenzen, a meni se kostrije:e dlačice na potiljku. -Ne.

Dok ga slu:am kako naglas izgovara Anino ime, koje se sprijeda i straga čita isto, na :to mi je sestra bila tako ponosna, osjećam kako se u meni ne:to događa. Drhtim. Vidim Anu, koja se boji krvi, ali leži u krvavoj lokvi. I znam da Lenzena neću samo tako pustiti da ode. Viktor Lenzen će priznati ili umrijeti.

Lenzen ne govori ni:ta. - Poznajete li izvjesnu Anu Michaelis?

- Ne. Ne poznajem nikakvu Anu Michaelis.

- Gdje ste bili dvadeset i trećega kolovoza 00 .?

Ponovno :utnja. - Gdje ste bili dvadeset i trećega kolovoza 00 .?

- Ja... - oklijeva on. - Nisam siguran.

To me iritira. On točno zna gdje je bio dvadeset i trećega kolovoza 00 . On točno zna :to želim postići. Mačka je odavna pu:tena iz vreće. Dakle, čemu sve to ?

- Što to treba značiti? - pitam, ne uspijevajući prikriti nestrpljivost. - Gospođo Conrads, molim, vas, slu:ajte me. Učinite mi tu uslugu.

Page 150: Melanie Raabe - Slučaj

Dosta mi ga je. Trebala sam ga slomiti, a sad se umjesto toga lomim sama. Ne

mogu vi:e izdržati njegov pogled, njegov glas, njegove laži. Ne vjerujem vi:e da će priznati.

- Dobro, u redu - kažem. - Nisam znao da ste izgubili sestru - kaže Lenzen. Od njegova licemjerja trese mi

se ruka u kojoj držim oružje. Izgubili? Kako li to samo odvratno zvuči iz njegovih usta. Otprilike kao da nitko

nije kriv. Rado bih ga ponovno udarila, jače nego prije i ne samo jedanput. Pročitao je to u mom pogledu i sad diže ruke kao da me time želi umiriti. Kako li

se samo smanjio, kako se pognuo, kao dijete koje je dobilo batine. Kako li samo

poku:ava izazvati moje sažaljenje. Bijedno. Jadno. - Nisam to znao - ponavlja Lenzen - i jako mi je žao zbog toga.

Rado bih ga ustrijelila. Rado bih saznala kakav je to osjećaj. - Vi zaista mislite da sam ja zločinac. - Ja znam da ste vi zločinac - ispravljam ga. - Da.

Lenzen neko vrijeme :uti. - Kako? - pita napokon.

Nehotice se mr:tim. - Kako to možete znati ?

Kakva je to sad opet igra, Viktore Lenzenu? Ti to zna:. Ja to znam. I ti zna: da ja znam.

- Kako to možete znati ? - pita ponovno.

Ne:to u meni puca, ne mogu vi:e. - Znam, jer sam te vidjela! - urlam. - Jer sam ti gledala u oči, ba: kao :to ti i sad

gledam u oči. Dakle, po:tedi me svojih laži i pretvaranja, pa vidim te. Vidim te.

Srce mi lupa sve brže, hropcem kao da sam trčala. Lenzen me promatra u nevjerici. Ponovno diže ruke kao da me želi umiriti.

Drhtim. S mukom prizivam u svijest činjenicu da nikad neću doznati za:to je Ana morala umrijeti ako ga sad ustrijelim.

- To ne može biti, gospođo Conrads - kaže Lenzen. - Ali ipak je tako.

- Ja nisam poznavao va:u sestru. - Za:to si je onda ubio?

- Nikoga ja nisam ubio! Grije:ite! - Ne grije:im!

Page 151: Melanie Raabe - Slučaj

- Lenzen me gleda kao da sam tvrdoglavo dijete koje nikako ne želi razumno. - Što se tada zapravo dogodilo? - pita.

Nakratko zatvaram oči, samo nakratko. Crvene točkice ple:u mi ispred mrežnice. - Pod kakvim je okolnostima umrla va:a sestra? I gdje? - pita Lenzen. - Kad bih

znao i:ta o toj stvari, možda bih vas uspio uvjeriti... Bože dragi, daj mi snage da ga sad ne ustrijelim.

- Odmah sam te prepoznala kad sam te vidjela na televiziji.

Pljujem ga.

- Možda ste zaista vidjeli nekoga... - To je prokleto točno! Naravno da sam vidjela nekoga! - Ali ne mene!

Kako to samo može reći? Kako to samo može reći? Oboje smo bili tamo, pa kako onda može to reći i ozbiljno misliti da će se izvući? Kad smo oboje bili tamo, u toj prostoriji, toga vrelog ljetnog dana, dok se zrakom :irio miris željeza?

Prepadam se kad Lenzen ustaje od stola. Instinktivno ustajem i sama i

usmjeravam cijev pi:tolja ravno u njegova prsa. Ma :to da sad učini, bit ću u stanju da ga pravodobno zaustavim. On podiže ruke.

- Razmislite, Linda - kaže. - Da imam :to priznati, ja bih to odavna učinio. Pi:tolj je težak. - Razmislite, Linda. Ovdje se radi o ljudskom životu. Vi ste porota, to sam sada

shvatio. Smatrate me ubojicom i vi ste porota. Je li tako?

Kimam glavom.

- Onda mi bar dajte pravo da se branim - kaže Lenzen. Ponovno kimam, ovaj put nevoljko.

- Imate li drugih dokaza koji bi me teretili, osim činjenice da mislite da ste me vidjeli ?

Ne odgovaram, ali odgovor me muči. Ne, nemam. - Razmislite, Linda. Pro:lo je dvanaest godina, zar ne ? Zar ne ?

Kimam glavom.

- Pro:lo je dvanaest godina. I vi sad iznenada samo tako na televiziji prepoznajete

sestrinog ubojicu? Kolika je vjerojatnost da to bude točno?

Rado bih zanemarila njegovo pitanje. I sama sam si ga često znala postavljati, za dugih, besanih noći nakon zemljotresa. Mučno mi je. Glava će mi se rasprsnuti. Sve se

vrti.

- Razmislite, Linda. Kolika je vjerojatnost?

Page 152: Melanie Raabe - Slučaj

Ne odgovaram.

- Jeste li sigurni da sam kriv, Linda? Ne prilično sigurni, ne devedeset i devet posto sigurni, nego apsolutno sigurni, bez ikakve dvojbe ? Onda me smjesta ustrijelite,

sada i ovdje.

Sve se oko mene vrti.

- Dobro razmislite. Ovdje se radi o dva ljudska života, o va:em i mom. Jeste li sigurni?

Ne odgovaram.

- Linda, jeste li apsolutno sigurni ?

Mučno mi je. Glava mi se rasprskava, prostor u kojem se nalazim rotira u tromim elipsama, a ja razmi:ljam o tome kako se na: planet neshvatljivom brzinom kreće hladnim i praznim svemirom. Osjećam vrtoglavicu.

- Je li dvadeset i trećega kolovoza 00 . dan kada je ubijena va:a sestra? - pita

Lenzen.

- Da - odgovaram kratko.

Lenzen duboko di:e. Čini se da razmi:lja. Šuti. Izgleda da je donio odluku. - Mislim da znam gdje sam bio toga dana - kaže napokon. Napeto ga promatram.

On stoji preda mnom dignutih ruku.

Pristao, inteligentan mu:karac, koji bi mi vjerojatno bio simpatičan kad ne bih znala :to se krije iza njegove :armantne fasade. Ne smijem dopustiti da me uljuljka.

- Gdje vam je ubijena sestra? - pita Lenzen.

- Pa to bar dobro znate - kažem. Ne mogu si pomoći, moja samokontrola puca po :avovima. - Zaista ne znam, vjerujte mi - kaže Lenzen. - Dok sam prikupljao materijale o

vama, nisam nai:ao na podatak da imate sestru koja je ubijena. - Želite znati gdje mi je sestra ubijena? - pitam. - U svome stanu. U Münchenu.

Lenzen ispu:ta uzdah olak:anja. - Ja u to vrijeme nisam bio u Münchenu - kaže. Sopćem. - Ja u to vrijeme nisam bio u Münchenu, a to mogu i dokazati. Unezvijereno ga

promatram. On se smije. Smijeh mu je kratak, pun olak:anja, sasvim bez humora. Potom jo: jedanput, gotovo u nevjerici kaže

- Ja to mogu dokazati.

Sjeda za stol.

Page 153: Melanie Raabe - Slučaj

Zabranjujem si da nasjednem na njegovo jeftino blefiranje, ali i sama sjedam. I

dalje sam na oprezu. Lenzen iznova praska u smijeh. Sad zvuči histerično. Djeluje kao mu:karac koje je pro:ao vrlo ružne stvari, koji se već bio oprostio od života, a sad je ugledao tračak nade.

Što se ovdje događa?

- Ako u rečeno vrijeme niste bili u Münchenu, gdje ste onda bili?

Lenzen me promatra svojim pocrvenjelim očima. Izgleda apsolutno iscrpljen, smožden.

- U Afganistanu - kaže. - Bio sam u Afganistanu.

Page 154: Melanie Raabe - Slučaj

24.

SOFIJA

Događaja prethodne noći Sofija se prisjećala kao da se radilo o snu. Pognuta sjena, skutrena u njezinom automobilu, koraci iza njezinih leđa, njezin puki, goli, arhaični strah. Isti strah to mora da ga je u posljednjim minutama ivota osjetila i Britta.

Sofija se zapita bi li trebalo obavijestiti policiju da je netko prati. Ali to da im ka eŠ Pa to joj se i samoj činilo krajnje nestvarnim. Kako da to to se dogodilo objasni onoj arogantnoj mladoj inspektorici, s kojom su je po novom stalno spajali, čak i kad bi izričito zahtijevala da je spoje s inspektorom Jonasom WeberomŠ Ta je činjenica pogodila Sofiju daleko jače nego to je to bila spremna priznati. Istina, od prijave protiv nje bilo se odustalo. Ali na policiji u tom trenutku sasvim sigurno nije bila na dobru glasu. I naravno, mogla se nadati da je mu karca koji ju je pratio u podzemnoj gara i snimila nadzorna kamera. To bi, naposljetku, nedvojbeno dokazalo njegovo postojanje.

Jedini problem bio je taj da joj se sve to sada, na danjem svjetlu, u sigurnosti njezina stana činilo tako nestvarnim. to ako će policija pregledavati snimljene vrpce - a tamo ne bude nikoga? Ne bi li to u potpunosti potkopalo Sofijinu vjerodostojnost?

Nekako će se ona već snaći. I bez tuđe pomoći. Sofija sjedne za pisaći stol. Bio je pretrpan bilje kama i novinskim izrescima vezanim uz slučaj ubojstva njezine sestre. Neprohodna uma oprečnih informacija i pogre nih tragova.

Sofija prekrije lice rukama. Osjećala je kako joj se ivot raspada. Isprva to nije bila ni primijetila, imala je previ e posla, trčala je, jurcala i hitala, samo da ne mora razmi ljati. Ali sada tog posla vi e nije bilo i ona se osjeti prisiljenom da se smiri.

Ni ta vi e nije preostalo. Sofija je razgovarala sa svim ljudima iz Brittina ivota i najtočnije rekonstruirala Brittine posljednje dane. Pogledala je i dvojicu novih kolega iz Brittina poduzeća, od kojih nijedan ni u naznakama nije nalikovao mu karcu to ga bija e iznenadila u Brittinom stanu. Provjerila je bila čak i svakog pojedinačnog gosta koji se odazvao pozivu na zabavu to ju je Britta neposredno pred smrt priredila za jednu prijateljicu. Ni ta od toga nije urodilo uspjehom. U Brittinim profilima na dru tvenim mre ama tragala je za novim

Page 155: Melanie Raabe - Slučaj

prijateljima, za koje mo da ni sama nije znala, ali tamo nije prona la ni ta. Svaki put kad bi joj se učinilo da je bar malčice uznapredovala, ne to bi uni tilo sve njezine nade. A policija se zakopala u svoju bedastu teoriju o svađi s nasilnim ljubavnikom. Saslu ali su čak i Paula, to se ubrzo ispostavilo apsolutnom glupo ću. Ba kao i ona stvar s Brittinim stanodavcem, koji je mo da bio samo malo senilan, ali ni ta povrh toga. Stvar je bila beznadna. Policija nikad neće pronaći ubojicu.

Sofijin mobilni telefon zazvoni i ona na zaslonu prepozna broj svojih roditelja. Nije osjećala nikakvu potrebu da im se javi. Kad su posljednji put razgovarale, majka joj je predbacila da je neprirodno da ne plače za svojom sestrom, te da bi trebala biti uz svoje roditelje, umjesto da trčkara po gradu i izigrava Jamesa Bonda. Zaista, rekla je da »izigrava Jamesa Bonda«. Zvonjava prestane. Sofija je buljila u improviziranu oglasnu ploču sa svim informacijama i podacima o ubojstvu to ih bija e prikupila, ploču koja je zauzimala gotovo cijelu radnu sobu. Postojalo je toliko toga to nije razumjela. Kako je bilo moguće da nitko nije vidio ubojicuŠ Za to, opet, taj nije napao nju, svjedokinjuŠ to bi učinio da se nije pojavila na mjestu zločinaŠ Za to nije smjesta pobjegao, kad je čuo da je netko u ao u stanŠ Je li čovjek bio provalnikŠ Ako da, za to ni ta nije ukrao? I koji je, dovraga, bio taj detalj koji nije bio kako treba, ali ga se sad nikako nije mogla prisjetiti, ma koliko naprezala mo dane vijugeŠ Od svih mučnih pitanja na koja Sofija mo da nikad neće dobiti odgovor jedno je bilo najgore: za toŠ Za to je njezina sestra morala umrijetiŠ Tko je toliko mrzio BrittuŠ Brittu, koja je bila spremna saslu ati svakoga, Brittu, koja je toliko brinula za druge, naprosto Brittu! Ostala je pri svojoj pretpostavci: počinitelj zločina mora da je bio stranac. Ali kako da pronađe strancaŠ

Sofiji se vlastiti stan iznenada učinio strahovito zagu ljivim. Navukla je tenisice, napustila kuću, iza la na ulicu i jednostavno krenula. Bila je subota, vjerojatno se čekala neka nogometna utakmica, jer kad je Sofija stigla do podzemne eljeznice, tamo je sve vrvjelo od ljudi. Ne znajući kamo zapravo eli, pustila je da je svjetina ponese niz pokretne stepenice i naposljetku se zaustavila na peronu s kojeg su polazile kompozicije za sredi te grada. Sve je smrdjelo po znoju i kavgi. Nogometni navijači bijahu posvuda, sa svojim pivskim zadahom i agresivnim napjevima. Bujica ljudi ugura Sofiju u vagon. Stajala je stije njena među trima gromadama, vlak se drndajući dadne u pokret, pred Sofijinim licem nalazila se naprtnjača mu karca koji je stajao pred njom, kad je vlak u ao u zavoj, smičak je okrzne po obrazu, stakla su bila musava i Sofiji se učini da to vi e nisu nikakvi ljudi, nego samo jo

Page 156: Melanie Raabe - Slučaj

masa, koja u istom ritmu udi e i izdi e isti vla ni, nezdravi zrak. Sofija poku a laktovima prokrčiti malo prostora, ali gomila oko nje ne uzmakne ni milimetra, a zrak vi e ne bje prozračan, nego vreo i tjestast i čvrst, a kad je netko u toj masi uključio kasetofon, »Seven Nation Army«, svi u zanosu uglas zaurla e. Sofija stisne zube. Osjećala se kao kasetna bomba. Na glavnom kolodvoru svjetina iz vla ne vreline vagona poplavi na peron, a potom je ponese prema izlazu. Sofija se probijala kroz gomilu, izdvojila iz nje i potrčala. Odahnula je kad je u la u zgradu muzeja. To je bilo ono to joj je trebalo, ako nije htjela sići s uma: da provede nekoliko sati u dru tvu svojih omiljenih slikara, malo vremena između Raffaela, Rubensa i Van Gogha, malo ljepote, malo zaborava. Sofija kupi ulaznicu, zaputi se besciljno hodnicima muzeja i naposljetku zaustavi pred jednom verzijom Van Goghovih »Suncokreta«. Divila se sjajnim bojama i naoko radosnom, ivotnom ozračju kojim je ta slika za nju oduvijek zračila i taman na trenutak bija e zaboravila svoje strahove i brige, kadli joj na pamet padne onaj detalj iz Brittina stana, kojoj joj se tamo činio tako zastra ujuće pogre nim.

Page 157: Melanie Raabe - Slučaj

.

VRIJEME SE PONOVNO PROMIJENILO, odnosi moći ponovno prijete ru:enjem. Lenzen vi:e ne čuči preda mnom kao prebijeno pseto. Uspio je povratiti dio samosvijesti.

- Ja imam alibi - kaže Viktor Lenzen. Sjedimo u polumraku, približava se oluja, oslu:kujem grmljavinu koja se razliježe

sve bliže i bliže i iznenada me spopada zao osjećaj da će se dogoditi ne:to užasno kad nas oluja bude sustigla. Guram tu misao ustranu, govorim si da se moja baka bojala

oluja i nevremena i da je taj strah naprosto prenijela na mene, da je sve to puko

praznovjerje i ni:ta drugo. Lenzen laže. Mora da laže. Ja sam ga vidjela.

- Ja imam alibi - ponavlja.

- Kako to mislite dokazati? - pitam ja.

Glas mi zvuči promuklo. Uz mene se penje strah, hladno i nemilosrdno. - Sjećam se tog ljeta - kaže Lenzen. - 2002. Svjetsko nogometno prvenstvo u

Japanu i Južnoj Koreji. U finalu Brazil i Njemačka. - Kako mislite dokazati da imate alibi? - ponavljam nestrpljivo.

- Dvadesetoga kolovoza odletio sam u Afganistan - kaže Lenzen. - Sjećam se točno datuma, jer je mojoj biv:oj supruzi rođendan dvadeset i prvog i jer je bila bijesna na mene :to neću biti na proslavi.

Moj svijet iznenada je poljuljan.

Čvr:će sti:ćem pi:tolj, tražim oslonac. Samo jo: jedna finta. - Kako to mislite dokazati? - pitam.

Tjeram se disati mimo.

- Ja sam tada izvje:tavao svakodnevno. S lica mjesta. Angažman njemačke savezne vojske u Afganistanu bio je jo: relativno svježa tema, ljude je tada jo: zanimalo

Page 158: Melanie Raabe - Slučaj

:to se događa na Hinduku:u. Nekolicinu vojnika pratio sam na svakom koraku. Tih izvje:taja mora da jo: uvijek ima na internetu. Dan-danas.

Buljim u njega. Sva sam se naježila. Od tjemena do pete. Ne želim mu vjerovati. Blefira.

- Pogledajte - kaže Lenzen i sugestivno promatra pametni telefon koji leži preda mnom na stolu. Prozirem njegov trik, hvala bogu, prozirem njegov trik. Pokvarenjak.

Nada se da ću makar na trenutak prestati pozorno motriti na njega, pa da me ponovno

napadne, da mi preotme oružje, :to ko:talo da ko:talo, on ili ja, to je njegova posljednja :ansa.

Odmahujem glavom i pokazujem bradom prema Lenzenovom pametnom

telefonu, ne otpu:tajući stisak oko pi:tolja. Nisam zaboravila kako je Lenzen maločas hitro prevladao prepreku stola među nama. Tu priliku neću mu dati jo: jedanput.

Lenzen shvaća i uzima vlastiti pametni telefon. Počinje tipkati. Postajem sve nervoznija. Što ako je predvidio moju reakciju i samo se htio

dočepati mobilnog telefona da nazove policiju?

- Ako budete radili gluposti, ovu kući živi nećete napustiti. Tek :to sam to izgovorila, prepadam se vlastitih riječi. Za:to bi htio zvati policiju, ako je on Anin ubojica?

Ne misli: vi:e jasno i razgovijetno, Linda.

Lenzen mi dobacuje kratak pogled, a onda namr:tena čela počinje tipkati. Napokon podiže oči, s neprobojnim izrazom na licu polaže pametni telefon na stol i obazrivo ga gura prema meni. Uzimam ga, ne ispu:tajući Lenzena iz vida. Tek tada spu:tam pogled i čitam.

Spiegel online. Čitam, klizim, čitam ponovno, klizim prema gore, klizim prema dolje. Uspoređujem imena, podatke. Spiegel online. Arhiv. Viktor Lenzen. Afganistan.

Dvadeset i prvog kolovoza 2002. Dvadeset i drugog kolovoza 2002. Dvadeset i trećeg kolovoza 00 . Dvadeset i četvrti, dvadeset i peti, dvadeset i :esti, dvadeset i sedmi, dvadeset i osmi kolovoza 2002.

Čitam ponovno, ne mogu prestati. Mozak mi traži izlaz. - Linda?

Klizim stranicom gore i dolje.

- Linda?

Čujem njegov glas kao kroz vatu.

- Linda?

Podižem pogled.

Page 159: Melanie Raabe - Slučaj

- Kako vam je sestra tada ubijena?

Ruke mi se tresu kao u stare žene. - Kako je va:a sestra tada ubijena? - ponavlja Lenzen.

- Sedam uboda nožem - kažem kao u transu. Toliko bijesa. I toliko krvi, posvuda krv.

Ne znam izgovaram li to naglas ili samo u mislima.

- Linda - kaže Lenzen. - Uhvatili ste pogre:nog čovjeka. Molim vas, razmislite. Ne mogu to shvatiti.

Jedva da se mogu usredotočiti na Lenzenove riječi. Ne mogu ga pratiti, sve se sad odvija prebrzo za mene, zaostajem najmanje tri koraka, poku:avajući i dalje provariti činjenicu da mi je Lenzen upravo podastro alibi. To ne može biti, to naprosto ne može biti.

- Shvatite :to to znači - kaže Lenzen. Govori tiho, polagano, kao da poku:ava ukrotiti zmiju otrovnicu. - Nećete udovoljiti pravdi ako me ustrijelite. Naprotiv. Što god

učinili sa mnom, pravi ubojica jo: uvijek je negdje vani. Njegove riječi pogađaju me poput taneta. Ali ako Lenzen nije ubojica, tko je onda

ubio moju sestru?

Ne. Ne. Ne. Vidjela sam Lenzena.

- Linda? - kaže Lenzen, prekidajući tijek mojih misli. - Molim vas, maknite oružje. Gledam ga.

Polagano počinjem shvaćati. Viktor Lenzen bio je od dvadeset i prvog, pa najmanje do dvadeset i osmog

kolovoza 2002. u Afganistanu. On nije imao priliku usmrtiti moju sestru.

Glava me boli, muti mi se pred očima i mislim da to traje već dugo, ti bolovi, ta vrtoglavica, te halucinacije, ta žalost, ta prokleta žalost, ona sjena u kutu moje spavaće sobe, nesanice, nesvjestice. Shvaćam to i ta mi je spoznaja nevjerojatno bolna.

Luda sam.

Ili na najboljem putu da poludim.

To je istina, to je moj život. Među posljedice dugotrajnoga izolacijskog zatvora spadaju poremećaji sna,

poremećaji jela, kognitivna ograničenja sve do halucinacija. Mnogo čitam, znam takve stvari.

Moji napadi panike, trauma koju sam proživjela, moje literarno potenciranje stvari, nečista savjest zbog činjenice da nisam mogla spasiti Anu, moja dugogodi:nja usamljenost...

Page 160: Melanie Raabe - Slučaj

Sve daje smisla. Sve daje smisla, ali od toga mi nije ni:ta bolje. Promatram

Lenzena. Pada teže nego ikada prije. Mu:karac koji sjedi preda mnom sasvim je nedužan. Sve stvari koje je rekao, u

kojima sam nazirala vezu s ubojstvom - sve su to bili tek puki komentari fiktivnih

likova i jednog literarnog djela.

Što si učinila, Linda?

Grlo me boli. To je osjećaj naviranja suza, toga se jo: mogu sjetiti, iako dobrih deset godina vi:e nisam plakala. Jecam nasuho, Sve se vrti pred mojim očima. Strop iznad moje glave odjedanput vrvi od kukaca i druge gamadi, koji ga prekrivaju poput

gmizava saga. Gubim kontrolu. Nakratko vi:e ne znam gdje sam. Ni gdje sam, ni kako se zovem, ni :to se oko mene događa. Sasvim sam zbunjena. Ali tu je neki glas.

- Odloži oružje, Linda. Lenzenov glas. Tek sada postajem svjesna težine oružja u mojoj ruci. Buljim u

svoju ruku, kojom sam stisnula pi:tolj toliko čvrsto da su mi od toga pobijelili članci na prstima. Lenzen polagano ustaje i polako mi prilazi uzdignutih ruku.

- Odloži oružje, Linda. Čujem ga kao kroz vatu. - Budi mirna - kaže. - Sasvim mirna.

Gotovo je. Nemam vi:e snage. Savladava me užas zbog svega :to se upravo dogodilo, :to sam upravo učinila. Mobilni telefon pada mi iz ruke, glasno udara o pod, a ja drhtim i tresem se čitavim tijelom. Moji mi:ići vi:e ne funkcioniraju, klizim sa stolca i sigurno bih pala, da me Lenzen ne pridržava. Zajedno se spu:tamo na pod, sjedimo te:ka daha, oznojeni, prestravljeni, Lenzen me drži i ja mu to dopu:tam, u mi:ićima vi:e ne osjećam snage, tupa sam, paralizirana i nemam drugog izbora nego da mu to dopustim. Čekam, izdržavam. Ja sam čvor. Čvor u obliku žene, čvrst i tvrd. Ali ne:to se događa, kontinentalne ploče u mojem se mozgu pomiču, čvor se otpetljava, sasvim polagano, i ja osjećam da plačem. Jecam i drhtim u naručju Viktora Lenzena, rastačem se u njemu kao sol u moru i dopu:tam da se nevjerojatna napetost dana isprazni u drhtavoj tjelesnosti. Mozak mi luduje, on ne može proraditi tjelesnu blizinu, nije naviknut na nju, a ipak već deset godina toliko čezne za njom. Lenzenovo tijelo toplo je i čvrsto, vi:i je od mene, glavu sam položila u udubinu između vrata i prsa, jecam, stenjem, ne razumijem :to se dogodilo, ne razumijem za:to radi to :to radi, naprosto mu dopu:tam da to radi, osjećam se zahvalno, živo, taj osjećaj gotovo da mi zadaje bol. On se odmiče od mene i ja ponovno gubim tlo pod nogama. Lenzen ustaje. S visoka gleda

prema meni. Ja plutam, poku:avam dohvatiti obalu. - Ali ja sam te vidjela! - kažem bez snage. Lenzen me promatra sasvim mirno.

Page 161: Melanie Raabe - Slučaj

- Nimalo ne sumnjam da si uvjerena u to - kaže. Gledamo jedno drugom u oči i ja vidim da je iskren. Vidim njegov strah, njegovo

olak:anje i jo: ne:to :to ne znam imenovati. Možda sažaljenje. Ponovno :utimo. Sretna sam :to ne moram ni:ta govoriti. Moj mozak odustao je

od neprestana razmi:ljanja, sad iscrpljeno :uti. Dobro je tako, ne želim sad razmi:ljati o tužbi, skandalu, zatvoru ili psihijatriji. Želim samo malo :utjeti, želim :utjeti dokle god bude moguće. Promatram lice mu:karca preda mnom. Mnogo vremena provodim sama, rijetko kad mi se pruža prilika da intenzivno promatram nečije lice. Tako promatram Lenzena i čudovi:te se pred mojim očima pretvara u sasvim normalna čovjeka.

Sjedim, :mrcam i oslu:kujem kako mi suze kaplju na parket. Potom se Lenzen približava stolu i poseže za pi:toljem. Ja ga nijemo promatram i tek kad mu se pi:tolj već nalazi u ruci shvaćam da sam napravila veliku pogre:ku.

- Jo: uvijek mi ne vjerujete - kaže. To nije pitanje, to je konstatacija. Kratko me jo: promatra i naposljetku kaže

- Vama zaista treba profesionalna pomoć. Okreće se i odlazi. Šokirana gledam za njim. Treba mi nekoliko trenutaka da se oslobodim

obamrlosti. Čujem ga kako otvara kućna vrata, zvuk oluje pojačava se kao da je netko odvrnuo nevidljivo dugme za glasnoću. Slu:am Lenzenove korake kako se udaljavaju preko po:ljunčana puta. Ustajem klimavih nogu koje jedva da mogu ponijeti moju

težinu i krećem za njim. Ulazna vrata su otvorena, bilo mi luduje. Što li radi ? Oprezno

provirujem kroz vrata, nemam pojma koliko je sati, koliko smo razgovarali i kružili jedno oko drugog, ali vani je već odavna mrak. Na mjesečini vidim Lenzena kako s pi:toljem u ruci korača prema jezeru. Između jezera i ruba :ume zastaje, čini se kao da kratko oklijeva, ali onda podiže ruku, zamahuje i baca moj pi:tolj u jezero. Mislim da čujem kako pi:tolj udara o glatku povr:inu vode, ali to je sasvim nemoguće, jer sve se to događa predaleko od mene. Među sjenama na mjesečini vidim kako se Lenzen okreće prema meni. Lice mu se ne može prepoznati, vidim samo srebrne obrise, ali osjećam njegov pogled. Pitam se kako li me samo vidi izvana, ovako malu i zbunjenu na vratima

moje ogromne, jarko osvijetljene kuće. Neko vrijeme promatram ga s distance, uvjerena da će se Lenzen jednostavno okrenuti i otići. Ali događa se upravo suprotno. On mi prilazi. Vraća se dragovoljno.

Stockholmski sindrom označava psiholo:ki fenomen kod kojeg žrtve otmica izgrađuju pozitivan emocionalan odnos prema otmičarima. Znam takve stvari. Tijekom posljednjih deset-jedanaest godina imala sam dovoljno vremena za čitanje.

Ne prolaze me srsi samo zbog studeni koja dopire izvana, nego i zato :to mi postaje jasno da sam počinitelj zločina u ovom scenariju zapravo ja.

Page 162: Melanie Raabe - Slučaj

Zaboga, Linda.

Nedužnom čovjeku prijetila sam oružjem, tukla ga i zadržavala protiv njegove volje u svojoj kući. A sve sam to jo: i zabilježila. Sestrinog ubojicu nikad neću pronaći. Najbolje bi bilo da si prosviram glavu. Ali Lenzen je moj pi:tolj upravo bacio u jezero.

Sad ponovno stoji preda mnom. Gleda me.

- Vjerujete li mi sad da vam ne želim nikakvo zlo?

Slaba:no kimam glavom. - Za:to ne pozovete policiju? - pitam.

- Jer prvo želim razgovarati s vama - kaže on. - Gdje možemo sjesti?

Tupih nogu vodim ga u kuhinju. Šalice za kavu i novine, :to ih je fotograf u nekom drugom vremenu, u nekom drugom životu aranžirao na stolu, stoje tamo kao i

prije. Kao da mi svijet nije upravo sru:io. - Za:to ste bacili pi:tolj u jezero? - pitam.

- Ne znam - odgovara Lenzen. - Bit će da sam reagirao sasvim instinktivno. Kimam. Razumijem :to želi reći. - Ja - započinjem i smjesta zastajkujem. - Ja ne znam :to da vam kažem. Ne znam

kako bih vam se mogla ispričati. - Tresete se - kaže Lenzen. - Sjednite.

Slu:am ga. On mi sjeda nasuprot. Ponovno dugo :utimo. Šutnja vi:e nije odmjeravanje snaga, ja naprosto ne znam :to bih mu rekla. Brojim bore na Lenzenovu čelu. Kad stižem do dvadesete, on prekida moje misli.

- Linda? Smijem vas zvati Linda, ili?

- Svatko kome sam prijetila vatrenim oružjem ima pravo zvati me po imenu -

kažem ja. Sama se grozim tog bijednog poku:aja okretanja situacije na :alu. Dovraga, Linda, :to ti je?

Lenzen prelazi preko toga.

- Imate li nekog koga biste mogli nazvati? - pita.

Gledam ga bez razumijevanja.

- Obitelj? Prijatelje? - pomaže mi on. Tek sada zamjećujem kako mu glas zapravo zvuči ugodno. Zvuči kao

sinkronizator jednog ostarjelog holivudskog glumca, ali ja jednostavno ne mogu

odgonetnuti o kome se radi. Jednostavno ne mogu.

- Linda?

- Za:to me to pitate ?

Page 163: Melanie Raabe - Slučaj

- Čini mi se da sad ne biste smjeli biti sami. Buljim u njega. Ne shvaćam ga. Ja sam napala njega. Njegovo je pravo pozvati

policiju. Ili uzvratiti udarac. Naprosto uzvratiti udarac.

- Osim ako ipak ne:to skriva i radije ne bi imao posla s policijom. Sekundu nakon :to su mi posljednje riječi pre:le preko usana primjećujem da to

nisam pomislila, nego izrekla naglas.

Lenzen prelazi i preko toga. Očito se odavna pomirio s činjenicom da sam načisto po:andrcala. A ja to i jesam. Po:andrcala, poludjela, predstavljam opasnost.

Autorica bestselera, 38, ubija novinara, 53, za vrijeme intervjua.

Lenzen ima alibi. Lenzen je nevin. Treba mi vremena da se naviknem na tu

novonastalu okolnost.

- Možda da nazovete roditelje? - kaže. - Kako ?

- Možda biste mogli nazvati roditelje. Da ne budete sami. - Ne, ne moje roditelje. Moji roditelji i ja, mi...

Ne znam kako da zavr:im tu rečenicu. - Mi ne razgovaramo često - zavr:avam je napokon, usprkos činjenici da sam

zapravo htjela reći ne:to sasvim drugo. - Kako neobično - kaže Lenzen. Njegove preplanule ruke na mojem su kuhinjskom stolu i ja osjećam :okantnu

potrebu da ih dodirnem. S mukom odvajam pogled od Lenzenovih ruku. Njegov

svijetao pogled počiva na meni. - Kako to mislite? - pitam, nakon :to mi je njegova primjedba kroz membranu

koja me okružuje napokon prodrla do mozga. - Mislim, pričali ste mi da vam je sestra ubijena. Ja, naravno, nisam stručnjak za

takve stvari, ali u normalnim slučajevima takvi sudbinski udarci prije će okupiti članove obitelji, nego ih otuđiti jedne od drugih.

Ne pada mi na pamet ni:ta bolje nego da slegnem ramenima. Izraz »u normalnim slučajevima« u mojem svijetu nema nikakva značenja.

- Kod nas je to drukčije - kažem napokon. To ga se ni:ta ne tiče, ali dobro je to reći. Moji roditelji ne zanimaju se za mene, ne

zanimaju se ni za moje knjige, a ne dopu:taju mi čak ni da im kupim veću kuću. Sve za :to se oni zanimaju njihova je mrtva kći.

Lenzen uzdi:e. - Moram vam ne:to priznati, Linda - kaže.

Page 164: Melanie Raabe - Slučaj

Dlačice na mom potiljku ponovno su nakostrije:ene. - Nisam bio sasvim iskren s vama, bar ne :to se tiče pretpostavki za ovaj intervju. Te:ko gutam. Ne mogu ni:ta reći. - Znao sam za va:u sestru.

Ostajem bez zraka.

- Što? - krije:tim. - Ne onako kako vi mislite - kaže Lenzen brzo i podiže ruke da me umiri. - Dok sam istraživao, nai:ao sam na onda:nje ubojstvo. Točnije rečeno, čudi me

:to ga nitko nije iskopao prije mene, ali internet u to vrijeme jo: nije bio tako lud kao danas, nije jo: bilo sve tako dobro dokumentirano, kako god.

Ne mogu ga pratiti.

- No, u svakom slučaju, upoznat sam sa slučajem va:e sestre. Grozna je to stvar. Razumijem vas, Linda. Nije lako izaći nakraj s nečim takvim.

- Ali vi ste se pretvarali kao da nemate pojma da uopće imam sestru. - Ja sam novinar, Linda. Naravno da nisam odmah sve karte položio na stol, nego

sam prvo htio čuti :to ćete reći vi. Stavite se malo u moju situaciju. Glavna osumnjičenica jednog ubojstva koje se dogodilo prije mnogo godina pi:e knjigu u kojoj se opsežno opisuje upravo to ubojstvo. Pa to je ipak senzacija! Ali da sam znao da ste tako... - zastaje - da ste tako krhki, onda...

Sve :to je rekao polagano mi ulazi u svijest. - Glavna osumnjičenica? - odgovaram bez glasa.

Lenzen me iznenađeno gleda. - Mene se nikada nije sumnjičilo - kažem. - Hm - kaže Lenzen kao da ne zna :to mu je činiti. - No, pretpostavljam da onaj

koji pronađe le: prvo spada među glavne osumnjičenike i da to nije imalo nikakve

specifične veze s vama. Glasno gutam.

- Što znate ? - pitam.

Lenzen se okreče. - Ne mislim da bih to...

- Što znate? S kime ste razgovarali? - urlam odjedanput. - Imam pravo to znati!

Lenzen se prepada.

- Molim vas! - :apućem. - No, dobro - kaže. - Razgovarao sam s policajcima koji su tada vodili istragu. I

zaista ste dugo vremena bili glavna osumnjičenica. Zar to niste znali?

Page 165: Melanie Raabe - Slučaj

- S kojim policajcima? - pitam.

- Ne znam smijem li vam to reći - uzvraća Lenzen. - Zar je to tako važno?

Pred mojim unutarnjim očima iz tame izranja lice, jedno oko zeleno, drugo smeđe. Ne, nemoguće!

- Ne - kažem - nije važno. Vruće mi je i zrak oko mene ponovno ima električni naboj. Čeznem za ki:om, ali

ona nikako da padne. Oluja je jednostavno pre:la preko nas i ispraznit će se negdje

drugdje. Čuje se samo jo: vjetar kako fijuče oko kuće. - Pa sasvim je jasno da ste nevini - kaže Lenzen. - Nikad vam ni:ta nisu uspjeli

dokazati. Osim toga, niste imali ni najmanji motiv.

Ne mogu shvatiti da ovdje razgovaramo o mojoj krivnji i nevinosti.

- A za to da ne možete napustiti kuću, vi zaista niste krivi - dodaje Lenzen.

- Što?

U kosti mi se iznova uvlači strah. - Kakve, pak, to ima veze sa svim tim?

- Naravno, nikakve - žurno će Lenzen. -Ali?

- Rekao sam to samo onako, bez veze.

- Vi nikad ni:ta ne govorite bez veze - odgovaram.

- U redu, neki ljudi, koji su tada istraživali slučaj ubojstva va:e sestre, va:e su... povlačenje iz dru:tva tumačili kao, kako da kažem... kao priznanje krivnje.

- Moje povlačenje?

Glas mi divlja od bijesa i očaja. Ne mogu se tome nikako oduprijeti. - Nisam se povukla! Bolesna sam!

- To o čemu govorim nije moje mi:ljenje. Ali vani postoji nekolicina ljudi koji ne vjeruju u tu zlokobnu bolest, nego u povlačenje ubojice iz dru:tva. Postoje ljudi koji misle da vi ovdje živite u nekoj vrsti samonametnutoga izolacijskog zatvora.

Ponovno mi se vrti u glavi.

- Nisam vam to trebao reći - kaže Lenzen. - Mislio sam da vam je sve to odavna

jasno. To je dobra priča, ni:ta drugo. - Da - kažem. Nemam vi:e riječi. - U takvim slučajevima najgora je sumnja. A malo sumnje uvijek preostaje - kaže

Lenzen. - To je ono najgore. Sumnja je poput žalca koji naprosto nemate za :to uhvatiti. Stra:no je kad ne:to takvo uni:tava obitelji.

Page 166: Melanie Raabe - Slučaj

Trepćem očima. - Nećete mi valjda reći da me obitelj... da me roditelji smatraju ubojicom?

- Kako? Ne! Zaboga... ne bih nikad...

Ne zavr:ava rečenicu. Pitam se kada sam posljednji put razgovarala s roditeljima. Mislim, kada smo

razgovarali zaozbiljno, o nečem :to bi nadilazio uobičajenu igru »ja sam dobro, a vi«?

Ne mogu se prisjetiti. Lenzen je u pravu. Moji roditelji udaljili su se od mene.

A tamo vani postoje i određeni ljudi, koji su Viktoru Lenzenu ispričali da me smatraju ubojicom vlastite sestre.

Prisjećam se kako je Lenzen djelovao nervozno kad je u:ao u moju kuću i odjedanput shvaćam :to je bilo posrijedi. Njegova nesigurnost nije se temeljila na činjenici da bi se osjećao krivim, nego na tome da se sve vrijeme pitao koliko je osoba s kojom će voditi intervju zapravo luda i opasna.

Viktor Lenzen nije do:ao k meni kako bi vodio razgovor sa svjetski poznatom autoricom bestselera, nego da ustanovi je li dotična autorica bestselera samo ekscentrična ili je uz to i ubojica.

Oboje smo se dali u lov na priznanje.

Trbu:nom :upljinom :iri mi se neka bolna vatra, diže se prema grlu i izbija mi iz usta kao zvonak smijeh u kojem nema nikakva humora. Bolno je, ali ne mogu prestati.

Smijem se i smijem. A onda mi smijeh glatko prelazi u plač. Savladao me je strah da sam u potpunosti si:la s uma.

Moj strah je dubok, mračan zdenac, u koji sam se strovalila. Uspravno lebdim u vodi i poku:avam nožnim prstima napipati dno, ali ga ne dosežem. Posvuda crnilo, mrak.

Lenzen me :utke promatra. Čeka da umukne bolan grč smijanja u kojem sam se tresla. Preostaju samo bolovi. Potiskujem jecanje.

- Za:to me ne mrzite ? - pitam povrativ:i dar govora. Lenzen uzdi:e. - Doživio sam ratove, Linda, krvave bitke. I ono :to slijedi nakon bitaka. Vidio

sam kako to izgleda kad stvari nikad vi:e neće biti u redu. Ratne zarobljenike. Djecu

otrgnutih udova. Znam kako izgleda netko tko je dubinski traumatiziran. U vama se

ne:to razbilo, Linda, vidim to u va:im očima. Nismo mi međusobno toliko različiti, vi i ja.

Kratko :uti, kao da razmi:lja. - Linda, možete li mi obećati da ćete me ostaviti na miru?

Od silnog stida jedva da mogu govoriti.

Page 167: Melanie Raabe - Slučaj

- Naravno - protiskujem. - Razumije se.

- Ako mi obećate da ćete mene i moju obitelj ostaviti na miru i ako mi obećate da ćete se podvrgnuti psihijatrijskom tretmanu, onda... - ponovno se čini kao da oklijeva,

ali onda donosi odluku: - Ako mi obećate te dvije stvari, onda nitko neće saznati za stvari koje su se danas ovdje dogodile.

Gledam ga u nevjerici.

- Ali... Što ćete reći u svojoj redakciji? - pitam ga tupo.

- Da se niste osjećali dobro. Da smo morali prekinuti intervju. I da neće biti ponovnog razgovora.

Moj mozak vi:e ga ne može pratiti. - Za:to? - pitam. - Za:to ste takvi? Pa mene treba kazniti. - Mislim da ste već dovoljno kažnjeni. Gledam ga. On gleda mene.

- Možete li mi obećati te dvije stvari? - pita Lenzen.

Kimam glavom.

- Obećavam - kažem kre:tavo i tiho, gotovo nečujno. - Nadam se da ćete pronaći mir - kaže on. Onda se okreće i odlazi. Čujem kako na hodniku uzima kaput s vje:alice i odlazi

u blagovaonicu po jaknu i torbu.

Znam da će, čim bude pre:ao preko praga, zauvijek napustiti krug mojeg utjecaja. Znam da ga nikad vi:e neću vidjeti i da onda ni:ta vi:e neću moći učiniti.

A :to bi i činila ?

Čujem kako koraci Viktora Lenzena odjekuju mojih hodnikom. Čujem ga kako otvara kućna vrata. Stojim u kuhinji i znam da ga neću zadržati. Vrata se zatvaraju za njim. Poput plime ti:ina se :iri mojom kućom. Gotovo je.

Page 168: Melanie Raabe - Slučaj

.

KIŠA JE IPAK STIGLA. Vjetar je sve vrijeme baca o staklo kuhinjskog prozora, kao da ga želi razbiti. Ali ubrzo se umara i naposljetku sasvim prestaje. Oluja je samo jo: sjećanje, nijemo bljeskanje u daljini.

Stojim sama, bez daha. Jednom rukom uprla sam se o kuhinjski stol, da se ne

sru:im dok se ne prisjetim kako se zapravo di:e. Svaki udisaj i izdisaj moraju biti

svjesni, jer tijelo mi to vi:e ne obavlja automatski i tako se koncentriram samo na disanje. Za ne:to drugo ja vi:e nemam snage, ne mislim ni na :to. Dugo vremena samo tako stojim.

Ali onda do mene ipak dopire jedna misao i tjera me da se pokrenem. I dok se

čudim da mi ruke i noge jo: uvijek funkcioniraju, prolazim kroz prostorije, uspinjem se stubama i napokon ga pronalazim. On spava, ali se budi kad sjedam pokraj njega. Prvo

mu se budi nju:ka, potom rep, a onda i ostatak tijela. Pospan je, ali se raduje.

Sorry :to sam te probudila, prijatelju. Ne želim noćas biti sama.

Skutrim se pokraj njega, samo tako, na podu, napola na njegovu pokrivaču. Priti:ćem se uz njega, ne bi li malo njegove topline pre:lo i na mene, ali on se uspijeva iskobeljati, ne voli to, treba mu prostor, pa nije on razmažena mačkica, treba mu sloboda, prostor, mjesto. Bukowski ubrzo ponovno zapada u san i sanja svoje pseće snove. Ja ležim sama jo: neko vrijeme i trudim se da i dalje ne mislim ni na :to, ali u mojim prsima javlja se ne:to životinjsko i ja znam njegovo užasno ime i trudim se i trudim da ne mislim ni na :to, ali mislim na Lenzenov zagrljaj, na njegovu čvrstoću, njegovu toplinu, a onda mi se u želucu javlja osjećaj kao da sam u stanju slobodnog pada i ja se nastavljam truditi da ne mislim ni na :to, ali mislim na Lenzenov zagrljaj i

na životinju u svojim prsima i njezino strahovito ime čežnja. I znam koliko sam jadna i svejedno mi je.

Page 169: Melanie Raabe - Slučaj

I znam da se ne radi o Lenzenu, da ono za čime čeznem nije njegov zagrljaj, da

moja čežnja nije čežnja za njim, znam za kime čeznem, ali ne smijem ni pomisliti na to. Lenzen je bio samo okidač, ali sad me bole sjećanja na to kako je moglo biti među

ljudima, pogledi, dodiri, toplina, ne želim misliti na to, a svejedno tonem u sjećanja. A onda se ponovno uključuje racionalni dio mojeg mozga, samo tako, iznebuha, lovostaj je pro:ao i ja pomi:ljam svakog trena doći će policija.

Znam da sam počinila zločin i da sam ga bez iznimke dokumentirala sama. Svi mikrofoni i kamere razmje:teni po kući. Učinila sam grozne stvari i policija će doći i uhititi me, sasvim je svejedno :to je Lenzen maločas jo: govorio, čim bude mogao jasno misliti, nazvat će policiju. Ali neće biti nikakve razlike hoću li sama, s čvorom čežnje u prsima, vegetirati ovdje ili negdje u nekom zatvoru.

I tako ne radim ni:ta, ne odlazim uni:titi trake ili razbiti kamere koje su tako nemilosrdno dokumentirale moje ludilo. Liježem u svoj krevet i čekam i sretna sam :to ni:ta od onoga :to se dogodilo proteklih sati ne dopire do moje svijesti, jer znam da u

tome ima toliko toga na :to bih se mogla posjeći. I točno dok razmi:ljam o tome, događa se ne:to i preda mnom se pojavljuje misao odjevena u Lenzenov glas

- U takvim slučajevima najgora je sumnja. A malo sumnje uvijek preostaje. To je

ono najgore. Sumnja je poput žalca koji naprosto nemate za :to uhvatiti. Stra:no je kad ne:to takvo uni:tava obitelji.

Mislim na svoje roditelje. Na to kakvi su bili nakon te užasne noći i otad zapravo sve vrijeme. Prigu:eni. Kao da im je netko smanjio glasnoću. Sa mnom su bili oprezni. Kao da sam od stakla. Oprezni i... suzdržani. Pristojni kao da sam strankinja. Ja sam to uvijek poku:avala tumačiti kao obazrivost, ali zapravo sam oduvijek znala da tu ima jo: nečeg i nije mi trebao Viktor Lenzen da shvatim :to je to. To je sumnja.

Linda je voljela Anu. Ne, pa Linda nema nikakav motiv. Ne, Linda ne bi bila sposobna

učiniti ne:to takvo, a i za:to bi, pa to je nemoguće. Ne, nikad, apsolutno nikad, nema :anse. Ali :to ako je ipak ?

Ipak živimo u svijetu u kojem je sve moguće, u kojem djeca nastaju u epruvetama, roboti istražuju Mars, a male se čestice teleportiraju s mjesta A na mjesto B,

u svijetu u kojem je sve, ba: sve moguće. Za:to onda ne bi bilo moguće i to? Malo sumnje uvijek preostaje.

Ne mogu to izdržati. Uspravljam se u postelji i posežem za telefonom. Biram fiksni broj :to ga moji roditelji imaju već tridesetak godina, ali ja ga dugo nisam nazivala, i čekam. Kada smo posljednji put razgovarali, koliko godina je otad pro:lo? Pet? Osam? Mislim na ladicu u mojoj kuhinji, koja je prepuna božičnih čestitki mojih roditelja, jer tako mi slavimo Božić :aljemo jedni drugima čestitke. Ne razgovaramo od Anine smrti. Ponestalo nam je riječi. Razgovori su se pretvorili u rečenice, rečenice u pojedine riječi, riječi u slogove i onda smo sasvim za:utjeli. Kako je uopće moglo doći

Page 170: Melanie Raabe - Slučaj

do toga? I možemo li se s čestitki kao jedinog :to je preostalo da nas :titi od potpunog prekida kontakta vratiti na razgovore? Što ako me roditelji zaista smatraju ubojicom?

Što onda?

Želi: li to stvarno znati, Linda ?

Da, želim to znati. Tek kad se već čuje pozivni signal, razmi:ljam o tome koliko je sati, jer vrijeme u

svijetu u kojem žive moji roditelji znači toliko vi:e nego u mojem. Čuje se drugi signal, ja hitro bacam pogled na sat, tri su sata u noći, dovraga, tako kasno, izgubila sam pojam o vremenu, koliko sam dugo stajala u kuhinji i buljila preda se, koliko sam dugo

promatrala psa kako spava, koliko sam dugo ležala ovdje, izložena hladnim očima nadzornih kamera, koje su me promatrale poput ravnodu:nih božanstava? Želim spustiti slu:alicu, mislim da je za to prekasno, zvoni i treći put i tu se napokon začuje uzbunjen glas moje majke.

- Halo?

- Halo. Ovdje je Linda.

Moja majka proizvodi nekakav zvuk za koji ne znam kamo bih ga svrstala, ne:to poput uzdaha, bolnog i dubokog, ali ja nemam pojma :to to znači. Tražim prave riječi, riječi kojima bih mogla objasniti za:to sam je u gluho doba noći izvukla iz kreveta i da je moram pitati ne:to :to mi pada veoma, veoma te:ko, kadli u slu:alici ne:to krene, nakon čega izdužen, piskutav zvuk signalizira da je do:lo do prekida linije. Treba mi dosta vremena da napokon shvatim da je moja majka jednostavno spustila slu:alicu.

Odlažem telefon i neko vrijeme buljim u zid, a onda ponovno tonem u postelju.

Moje ime je Linda Conrads. Trideset i osam mi je godina. Po zanimanju sam

autorica, osim toga sam i ubojica. Prije dvanaest godina ubila sam svoju mlađu sestru Anu. Iz kojeg razloga sam to učinila, to si nitko ne može objasniti. Bit će da ga ne znam

ni sama. Bit će da sam naprosto luda. Ja sam lažljivica i ja sam ubojica. To je moj život. To je istina. Bar za moje roditelje.

Jedna crna misao, koja se neprimjetno kovitlala u mojoj podsvijesti, odvaja se

iznenada od ostalih i izranja na povr:inu, velika i te:ka, stvarajući vrtlog koji za sobom vuče virove raznih drugih misli. Lenzenov glas.

- Diznijevska princeza na bijelom konju. Da sam žena, da sam Sofija, Britta bi mi itekako i:la na živce. Možda bih je se čak i gnu:ao.

Pomi:ljam i meni je i:la na živce, i ja sam je se gnu:ala. Spoznaja sa sobom donosi bol. Sjećanje. Točno je, gnu:ala sam je se, točno je,

mrzila sam je, točno je, bila sam ljubomorna na nju, točno je, nisam smatrala da je u redu :to su moji roditelji prednost uvijek davali njoj, manjoj, ljep:oj, njoj, koja je umjela tako dobro manipulirati, koja je izgledala tako ljupko i nevino sa svojom plavom kosom

Page 171: Melanie Raabe - Slučaj

i svojim okruglim dječjim očima, kojima bi uspjela smotati svakoga, svakoga, samo ne mene, jer ja sam znala kakva je zaista, povredljiva, bezobzirna, tvrda i bezdano

bezobrazna.

Mama i tata će mi vjerovati, hoće: se kladiti?

Sviđa li ti se ovaj tip? Taj će sa mnom kući, hoće: se kladiti?

Ne čudi :to je Theo u nekom trenutku vi:e nije mogao podnijeti, nakon toliko godina veze uspio je napokon baciti pogled iza kulisa, poznavao ju je slično dobro kao i ja. Pri čemu to nije sasvim točno - nitko Anu nije poznavao kao ja.

Ma ne, pa Ana nikad ne bi učinila ne:to takvo, Ana nikad ne bi rekla ne:to takvo, to mora da si krivo shvatila, ona je jo: mala Ana da je to učinila? To je sigurno bio nesporazum, to uopće ne ide uz nju, sasvim iskreno, Linda, za:to uvijek mora: smi:ljati laži? Ana, Ana, Ana, Ana,

koja je mogla nositi bijelo, a da se ne usvinji, Ana, za koju su dečki snimali kasete, Ana,

koja je u nasljedstvo dobila bakin prsten, Ana, čije se ime moglo na isti način čitati i sprijeda i straga, dok moje ime čitano straga zvuči kao neka glupa :ala.

Ako se tvoje ime čita. straga, zove: se Adnil, to zvuči kao Adolf ili Anal, pa nemoj se

odmah ljutiti, Adnil, to je samo :ala, Adnil, haha-haha.

Sveta Ana.

Da, gnu:ala sam se svoje sestre. To je istina. To je moj život. Zapravo ne bih htjela razmi:ljati o tome. Ne bih htjela razmi:ljati ni o čemu. Ne o policiji, koja nikako ne dolazi, iako je odavna trebala, ne o roditeljima, ne o Viktoru Lenzenu, ne o svojim crnim

mislima.

Napipavam ladicu noćnog ormarića, izvlačim je, pronalazim paket tableta, veliki paket iz SAD-a, obožavam internet, istresam nekoliko tableta na dlan, zalijevam ih odstajalom vodom, imaju okus kao tekuća plastika, treba mi trenutak da ih progutam, a onda primjećujem da sam gladna, moj želudac se buni, moj želudac pun tableta, sklupčam se u položaj fetusa i čekam da mi se želudac prestane grčevito skupljati. Želim samo spavati. Sutra je novi dan. Ili - uz malo sreće - nije. Osjećam želudac kao stisnutu :aku, u ustima mi se skuplja slana slina, nehotice pomi:ljam na lokvu :okiranosti, otrova i žuči, koju je Viktor Lenzen ostavio na podu moje blagovaonice, a ja je jo: uvijek nisam počistila, dok se sve oko mene vrti i okreće. Priti:ćući usta dlanom klizim s kreveta, teturam prema vratima, Bukowski nakratko diže pogled, vidi da mi nema pomoći i pu:ta me da idem kamo me volja, ja teturam do kupaonice na gornjem katu i taman uspijevam stići do umivaonika, prije nego :to ću u porculansku posudu ispovraćati mlaz tableta. Odvrćem vodu, čekam jo: malo, pa jo: jedanput bljujem, malo znojna, malo ledena.

Stojim pred zrcalom i promatram vlastito lice. Ali žena koja me gleda je strankinja. Skupljam obrve i promatram boru koja mi čelo dijeli po sredini poput pukotine, a onda iznenada spoznajem da to :to me gleda nije moje lice, nego krinka.

Page 172: Melanie Raabe - Slučaj

Podižem obrve i na mojoj se krinki pokazuju nove pukotine, granaju se sve dalje i dalje, upla:eno sti:ćem glavu dlanovima, poku:avam zadržati krhotine da ne padnu na pod i rasprsnu se, pokrenula sam proces koji vi:e ne mogu zadržati, ba: i kad bih htjela. Pu:tam lice da se uz glasan prasak razbije na tlu, a iza njega nema ni:ta, samo praznina.

Jesi li luda?

Ne, nisam luda.

Odakle čovjek zna da nije lud?

Naprosto zna.

Ali ako je lud - kako to onda može znati? Kako u i:ta može biti siguran?

Slu:am kako se dva glasa u mojoj glavi prepiru i svađaju, ali vi:e ne znam koji od njih je glas razuma.

Ponovno ležim u krevetu, sasvim tiho, mirno, dok mi misli trže, bježe. Bojim se. Hladno mi je.

Potom mi u svijest prodire neki neobičan zvuk, ne:to poput zujanja, ne brujanje je to, zvrndanje, brundanje, pojačava se, buja i spla:njava, nestaje, započinje iznova, pulsira, zvuk je živ i prijeti mi i sve je glasniji, glasniji, glasniji, začepljujem u:i i shvaćam da je to :to čujem zapravo ti:ina. Nakon dana koji je trebao donijeti konačnu odluku o svemu, sve :to preostaje je ti:ina. Uspravljam se, oslu:kujem je, a onda čujem kako spla:njava, nestaje. Ničeg vi:e nema. Samo studen noći. Sve je prigu:eno, srce mi kuca polagano i tromo, kao da vi:e ne vjeruje u isplativost Sizifova posla, dah mi je plitak, a krvotok spor i umoran, dok misli gotovo da mi stoje u mjestu. Ne mislim ni na

:to, samo na par lijepih očiju različitih boja. A onda se iznenada uspravljam i iznenada u ruci držim telefon, a da se ne mogu

sjetiti da sam o tome donijela neku konkretnu odluku, ali već se hvatam kako okrećem broj.

Srce mi lupa kao da je podivljalo, podivljao mi je i dah, a i krv mi ponovno teče. Misli mi poskakuju i preskakuju jedna drugu, jer napokon okrećem broj koji se spremam nazvati već punih jedanaest godina. Znam ga napamet, stotinama puta već sam ga birala, a onda smjesta prekidala liniju. Prvi pozivni signal jedva da mogu

podnijeti, iz pukog refleksa želim spustiti slu:alicu, ali odolijevam tom porivu. Čuje se drugi signal, pa treći, četvrti, gotovo s olak:anjem pomi:ljam da ga nema kod kuće, ali onda se javlja.

Page 173: Melanie Raabe - Slučaj

25.

JONAS

Mobilni telefon Jonasa Webera vibrirao je već po treći put u posljednjih pola sata. Izvukao ga je iz d epa, pogledao na zaslon, vidio da je osoba koja ga zove Sofija i prokleo se to joj je uopće dao svoj broj. Borio se sa samim sobom, ali onda se ipak javio.

- Weber.

- Ovdje je Sofija Peters - začu se iz slu alice. - Moram pod svaku cijenu razgovarati s vama.

- Znate, Sofija, sad je ba nezgodan trenutak - reče on i osjeti kako se, čim je izgovorio ime, na ao na meti pogleda Antonije Bug i Volkera Zimmera. - Kako bi bilo da vas poslije nazovem?

- Zaista ću biti brza i zaista je va no - reče Sofija. Ne to u njezinu glasu uznemiri Jonasa. Zvučala je čudno. Manično. - Okej, pričekajte. Dobacio je kolegama pogled isprike i napustio mjesto

zločina, na koje upravo bijahu pozvani. Zapravo je bio sasvim sretan to nakratko mo e napustiti prostoriju.

- Okej, nakratko sam iza ao - reče. - Ba ste na sastanku ili nečem sličnomŠ - Ili nečem sličnom. - Sorry. Ali radi se o ovome: upravo sam bila u muzeju. I

tamo sam vidjela Van Coghove »Suncokrete«. I... sjećate li se jo kako sam vam rekla da je ubojica morao biti stranacŠ Da nitko tko ju je poznavao Britti ne bi učinio ni ta na aoŠ A vi ste rekli da prikazujem Brittu kao anđelaŠ Ali to je bila ona, razumijete li? Bila je neka vrsta anđela.

- Sofija - reče Jonas. - Govorite polaganije, jedva vas pratim!

S druge strane čuo se njezin nervozan dah. - Odmah sam znala da sam u Brittinom stanu vidjela ne to to

nije spadalo tamo. Pa to sam vam također rekla, sjećate li seŠ Da je zločinac tamo ne to ostavio, onako kako to rade serijski ubojice na filmovima. Bilo je to ne to to nije spadalo u čitavu sliku, ali ja nikako nisam mogla odgonetnuti to bi to bilo. Ali sad znam to je to!

Page 174: Melanie Raabe - Slučaj

Govorila je bez prekida, hvatajući tek tu i tamo zrak. - Smirite se Sofija, smirite se - reče Jonas to je

strpljivije mogao. - Udahnite duboko. Izdahnite. Dobro je. A sad nastavite.

- Rekla sam, dakle, da je posrijedi sigurno serijski ubojica, neki luđak, manijak, a vi ste rekli da serijski ubojice u stvarnosti gotovo i ne postoje, da su rijetki kao malo to na svijetu, da većinu zločina počine partneri i takve stvari.

- Sofija, dobro se sjećam to sam vam govorio. Ali to mi zapravo elite rećiŠ

- I rekli ste da to nije mogao učiniti serijski ubojica, već samim time to ne postoji serija, to ne postoji slučaj koji bi se mogao usporediti s ovim. Ali to ako je Britta bila početakŠ Početak serijeŠ to ako se ubojstva nastaveŠ

Jonas je utio. - Jeste li jo na liniji, JonasŠ - Jo sam tu. Pričala je sasvim nepovezane, zbrkane stvari, ali Jonas je

shvatio da je naprosto mora pustiti da priča, da nema nikakva smisla prekidati je.

- Dobro, dakle, bilo kako bilo... Ja sam vam upravo ispričala da sam bila u muzeju. I stajala sam pred Van Goghovim »Suncokretima«. Znate li jo kako sam vam pričala da u Brittinom stanu ne to nije bilo u reduŠ Sad znam to je to bilo. Nemam pojma za to mi to nije sinulo prije, ali mozak mi je jednostavno bio blokiran. Vjerojatno zato to je to bilo odveć očito, a ja sam nekako, ne znam iz kojeg razloga, tra ila ne to manje upadljivo, ne to skriveno. Zaboga, znala sam, znala sam!

- Bilo je to cvijeće - reče Jonas. Sofija na trenutak okirano za uti. - Znali ste i vi? - upita napokon.

- Do maloprije nisam znao - reče Jonas, trudeći se zvučati mirno. - Ali slu ajte me, Sofija, sad se moram stvarno vratiti unutra.

- Razumijete li to to znači, JonasŠ - upita Sofija uzbuđeno, ne osvrćući se na njegovu upadicu. - Ubojica je kod Britte ostavio cvijeće. Koji normalan ubojica, koji djeluje iz afekta ili niskih poriva, ostavlja cvijeće pokraj svoje rtveŠ

- Dajte da poslije u miru razgovaramo o tome, Sofija - reče Jonas.

-Ali...

- Nazvat ću vas odmah kad mi sastanak zavr i, obećavam.

Page 175: Melanie Raabe - Slučaj

- Ubojica ga je ostavio, razumijete li? To nije bilo Brittino cvijeće! Britta nije voljela rezano cvijeće! Svi su to znali! Vjerojatno mu to cvijeće dođe kao neka vrsta za titnog znaka! Ako je to točno, on će to ponovno učiniti! To je smjer u kojem se mora kretati va a istraga. Mo da mo ete spriječiti daljnja ubojstva!

- Sofija, razgovarat ćemo poslije, obećavam. - Ali moram vam reći jo ne to... - Poslije.

Prekinuo je razgovor, gurnuo mobilni telefon u d ep i vratio se u zagu ljiv stan.

Mjesto zločina, to su ga kolege detaljno pretra ivali, veoma je jako nalikovalo onome koje bijahu zatekli u stanu Britte Peters. Na podu u dnevnoj sobi le ala je plavokosa ena. Nosila je nekoć bijelu haljinu, koja je sad bila gotovo u potpunosti natopljena njezinom krvlju. to se ticalo tjelesne sličnosti, glatko je mogla biti sestra Britte Peters. Također je ivjela sama, također u razizemlju. Kad su prvi policajci pristigli na mjesto ubojstva, vrata terase jo su bila otvorena.

Jonasu kroz glavu prođu Sofijine riječi: Vjerojatno mu to cvijeće dođe kao neka vrsta za titnog znaka!

Jonas se pridru i kolegama i stane se osvrtati po stanu. U jednome on se ipak bitno razlikovao od prvog mjesta zločina. Ovdje počinitelja zločina nitko nije omeo, tako da cvijeće, koje je donio sa sobom, nije bilo razbacano, kao da ga je ubijena dr ala u ruci i pustila da padne na pod. Ne, ovdje se pru ala sasvim drukčija slika.

Promatrao je le plavokose ene. U ruci je dr ala uredan stručak bijelih ru a, koje su pru ale stravičan kontrast tamnoj, sasu enoj krvi u kojoj je le ala.

Bilo je prekasno.

Page 176: Melanie Raabe - Slučaj

.

SJEDIM NA PROZORU i prelazim pogledom preko jezera. Katkada na rubu nedaleke :ume mogu ugledati neku životinju. Obično lisicu ili kunića. Ako mi se nasmije:i sreća, onda i srnu. Ali tamo danas nema ničega. Gledala sam sunce kako izlazi.

Nisam spavala, jer kako bih mogla i zaspati u toj noći, u kojoj se moj svijet ponovno raspao i uru:io? Kako nakon tog poziva?

Dobro sam čula kako se uspravio u svom krevetu kad sam mu rekla svoje ime. Nakon :to sam se javila, iz slu:alice je isprva dopiralo neko nejasno :u:kanje, a potom se začuo njegov napet, iznenađen glas.

- Linda! - rekao je. - Zaboga!

Zagrcnula sam se.

- Šest je sati ujutro! - reče potom, iznenada nekako uzbunjen, uznemiren. - Zar se

ne:to dogodilo? Treba li vam pomoć?

- Ne - rekoh. - Zaista mi ne treba. Žao mi je :to vas smetam... Tu nastupi trenutak ti:ine. - Ma, u redu je. Samo sam iznenađen :to ste mi se javili. Nikako nisam mogla shvatiti za:to mi se obraća s vi. A onda ta njegova

profesionalnost, njegova istrenirana otupjelost, koja je smjesta ovladala njime,

potisnuv:i začuđenost i... ono drugo. - Kako vam mogu pomoći ?

Upravo sam napisala knjigu u kojoj si glavni lik. Kako si?

Sabirem se. Prisiljavam se govoriti mu vi, kao i on meni. Zar me zaista zaboravio?

Zacijelo je bolje tako.

- Ne znam koliko se dobro jo: sjećate. Vodili ste istragu u slučaju ubojstva moje sestre - kažem.

Page 177: Melanie Raabe - Slučaj

On nakratko za:uti. - Naravno da vas se sjećam - odgovara potom.

Zvuči sasvim neutralno. Gutam razočaranje. A :to si očekivala, Linda?

Poku:avam se prisjetiti :to sam zapravo naumila.

Ne radi se ovdje o tebi, Linda.

- Moram vas ne:to pitati - kažem. - Izvolite.

Sasvim neutralno. Nema tu... ničega. - Dakle, radi se o slučaju moje sestre. Ne znam sjećate li ga se jo:. Ali ja sam svoju

sestru tada prona:la i... - Sjećam se - kaže on. - Ja sam vam tada obećao da ću pronaći ubojicu i to

obećanje nisam mogao ispuniti. I to je rekao sasvim neutralno. Ali sjeća se. Čak i tog detalja. Učini to, Linda. Pitaj ga. - Ima tu ne:to :to mi nikako ne da mira. - Da?

Pitaj ga!

- Dakle, prvo mi je iskreno žao ako sam vas probudila, znam da je ovo glupo vrijeme za telefonske pozive.

On ne komentira.

Pitaj ga.

- Radi se o sljedećem. Dakle, tada... - gutam. - Dugo mi nije bilo jasno da sam bila

glavna osumnjičenica. Radim stanku. Čekam da se usprotivi, ali to se ne događa. - I sada, dakle, sada naprosto moram znati jeste li...

Čujem ga kako di:e. - Jeste li me tada smatrali ubojicom?

On ne govori ni:ta. Zar razmi:lja?

Ili čeka da nastavim govoriti ?

Šutnja. Misli da napokon želi: priznati, Linda. Čeka tvoje priznanje. - Julijan? - pitam.

Page 178: Melanie Raabe - Slučaj

Nedostaju mi na:i razgovori i beskrajno bih rado sjela s tobom i dala ti da me uvjeri: da poezija može biti predivna, a želim znati i kako su se stvari nastavile s tvojom ubitačnom mladom kolegicom i je li ti žena tada zaista odselila i ima: li je jo: uvijek, onu malu kovrču kose na zatiljku? I uopće, kako si? Nedostajao si mi, imala sam osjećaj da smo s iste zvijezde.

- Julijan - kažem. - Moram to znati.

- Tada se istraga razvijala u svim smjerovima, kao :to i priliči - kaže. Izbjegava odgovor.

- Ali ubojicu, bio to mu:karac ili žena, nažalost nikad nismo uspjeli pronaći. Mu:karac ili žena. Za:to ne sestra?

Sranje.

- Molim vas, oprostite, trenutačno mi ba: nije zgodno. Ne znam je li sad idealan trenutak za razgovor. Za:to ne bismo drugom zgodom razgovarali op:irnije?

Nakon :to s kolegama bude razgovarao o tome :to mu je činiti sad, kad mu se glavna osumnjičenica javila iznenada i sasvim neočekivano. Nakon :to budu razjasnili kako da najbolje dođu do tvojeg priznanja, Linda.

- Hvala - kažem bezvoljno i prekidam razgovor.

Julijan - ne, inspektor Julijan Schumer - smatra me krivom. Sama sam. Stojim u svojoj

dnevnoj sobi i zurim kroz veliki stakleni zid prema jezeru. Sve je tiho, sasvim tiho, a i u

meni vlada ti:ina. I jedna se sklopka prebacuje. I ja se prisjećam. Ljeto je, vrelo je, vrelina zrelog ljeta, kad čak ni nadolazeća noć ne donosi hlada.

Zrak je ustajao i bljutav, spavaćice se lijepe za bedra, posvuda djeca :to se valjaju po dekama, samo da bi potom ipak ustala i rekla mama, mama, ne mogu spavati. Širom otvorena vrata terasa, zastori se lagano nji:u na povjetarcu, a posvuda zuje siti,

zadovoljni komarci. Elektricitet u zraku, cendrava dječica, posvađani parovi. I ja sam se

svađala, vikala sam i divljala, bacala stvari, pepeljare, knjige, :alice, tegle, svoj mobitel, njegov mobitel, sve :to mi je dospjelo pod ruku, cipele, sasvim besmislene stvari, naprosto sve, jastuke, jabuke, bočicu spreja za kosu, svoje sunčane naočale. A Marc se

smijao, nije se vi:e uspijevao obuzdati, ti si potpuno prolupala, princezo, sasvim si si:la s uma, ozbiljno, trebala bi prestati toliko piti. A ja sam jo: vi:e bjesnila, jer me je

ismijavao, jer je mislio da će smijehom priječi preko mojeg bijesa i moje ljubomore. Kako

to samo može: pomisliti, tvoja sestra i ja? Da bi tu moglo biti ne:to, pa to je zaista smije:no, sasvim sumanuto, umobolno, princezo, sreo sam je sasvim slučajno, grad je malen, zaboga, samo smo oti:li na kapućino, odakle sam mogao znati da je zabranjeno

otići na kavu sa sestrom vlastite zaručnice, zaboga, ona je zaista bila u pravu, umrijet ću od smijeha, a ja sam mislio da je ona ta koja je totalno luda, ali ona je zaista bila u pravu,

bože, da pukne: od smijeha! A meni polako nestaje municije i vruće mi je, nesnosno, i

Page 179: Melanie Raabe - Slučaj

majica koju sam obukla prilijepila mi se za leđa i znojim se između grudi i :utim, hropćem i hropćem i :utim, i gledam ga i kažem

- Kako to misli: ?

I Marc gleda mene, zastaje, ali nema vi:e projektila pred kojima bi morao uzmicati. Smije se, frkće, jer ja ne samo da jesam smije:na, nego povrh svega apsolutno smije:no bacam i stvari. Da pukne: od smijeha, zaista, da pukne: od smijeha. Beznadno je.

- Kako mislim - :to? - pita on.

- Kako to misli: da je bila u pravu?

Marc odmahuje glavom, sopće, iživcirano podiže obrve, ne traje to dugo, iživciran je samo nakratko, jer sam tako blesava.

- Dakle, ako ba: želi: znati Ana mi je rekla da bi bilo bolje da ti ne ispričam kako smo se sreli, jer bi inače mogla poludjeti od bijesa.

Od silna bijesa nakratko osjećam mučninu. Trudim se da ne gledam u njega, ne mogu ga sad gledati, jer ću eksplodirati, tražim fiksnu točku, upori:te, koncentriram se na novine koje leže preda mnom na kuhinjskom stolu, poku:avam se usredotočiti na naslov:

Angažman Savezne vojske u Afganistanu; na fotografiju kolumnista u kutu iznad

članka, buljim u njega, u njegovo vremenskim prilikama obilježeno lice neobično svijetlih očiju poku:avam se nekako smiriti, vratiti se u normalu, ali sve mi titra pred očima, pa nastavljam buljiti u fotografiju, ali to ni:ta ne pomaže. Marc sopće.

- A ja budala kažem ma daj, Ana, kakve su to besmislice, odakle ti to? Pa Linda je kul. A Ana mi kaže vidjet će: jo:, Marc, vidjet će: jo:.

Nakratko sam se zabuljila u njega i on se prestao ceriti, samo uzvraća moje poglede kao da me vidi prvi put u životu, kao da je upravo shvatio da mu zaručnica, eto, nije kul, kul, ta riječ koju koristi svaki put kad me želi opisati svojim dečkima, Linda je kul, Linda voli nogomet i pivo, Linda mi ne radi stres ako čitavu noć ne dođem kući. Ljubomora? Ma, molim vas, pa nije Linda ljubomorna, čak ni kad se dogodila ona stvar s kolegicom iz marketinga, Linda je to shvatila, to je bilo sasvim tjelesno, sve sam

joj priznao i ona je shvatila, jer je kul, mi razgovaramo o svemu, Linda voli sve, mu:ke filmove, pivo iz limenke, porniće, Lindin humor najbolji je na svijetu, Linda je kul.

Marc bulji u mene.

- Za:to si tako ne-kul? - pita. A moj bijes skuplja se i sti:će poput pesnice, pa posežem za ključevima automobila i bijesno izlijećeni iz stana. Vani je jo: toplije, ljetna noć je vrela i pulsira. Ulazim u automobil, okrećem ključ, dajem gas do daske, jurim. Srdita, bez daha pronalazim put, nije daleko, ulice su prazne, crne i svjetlucave. Evo me

iznenada pred njezinim vratima, divljački zvonim i ona mi otvara, u bijeloj haljini, bez

Page 180: Melanie Raabe - Slučaj

imalo celulita, biseran osmijeh, biserna ogrlica, u ustima guma za žvakanje pa :to se to dogodilo, Linda? A ja sam već u stanu :to to, dovraga, izvodi:, Ana? Što to izvodi:? Zar sad poku:ava: ugurati klin između mene i Marca? Je li to posrijedi? Poku:ava: li mi ukrasti mu:karca, ti manipulativna mala pičko? A ona se smije svojim malim smijehom, jer zna da se jo: nikad nisam zaista razljutila, jer psovke zvuče smije:no kada dopiru iz mojih usta, nekako pogre:no i umjetno, kao da imitiram neku glumicu, a ni to mi ba: ne polazi za rukom. Ona napuhava balon od žvakaće gume, plop, i kaže Po mom iskustvu mu:karci se ne daju ukrasti samo tako, osim ako ne žele da ih se ukrade. Nastavlja se smijati tim svojim smijehom i odlazi prema kuhinji, ostavlja me da stojim, naprosto me

ostavlja da stojim i ja konačno zamjećujem glazbu koja svira s vinila. To je moja ploča Beatlesa, :to mi ju je ta mala pička ukrala, pa ti je ionako nikad ne slu:a:, Linda, a onda jednostavno odlazi u kuhinju i nastavlja rezati rajčice. Ne mogu to shvatiti, ona naprosto odlazi i radi si jebenu salatu, dok meni nema druge nego da glupo trčkaram za njom, derući se i dalje Čemu to, Ana? Čemu to? Pa ti ionako ima: sve :to zaželi:, tebe Marc uopće ne zanima! A ona me samo ignorira, dok je ne hvatam za ruku i jo: jedanput joj kažem Marc te uopće ne zanima, on nije čak ni tvoj tip, pa čemu onda sve to, Ana, čemu sve to? Nije ti vi:e petnaest godina, nije vi:e smije:no kad mi preotme: dečka, samo tako, iz :ale, nismo vi:e tinejdžerice, a da budem iskrena, ni tada to nije bilo zabavno, ali sad je to ne:to drugo... Ona se otrgne od mene Što je s tobom,

luđakinjo? Linda, nemam pojma :to hoće: od mene, ti i tvoje sulude priče, uvijek mora: sve dramatizirati, pa daj malo izađi iz svoje proklete uloge žrtve, ne mnogu ja tebi uzeti ni:ta :to si ne daje: uzeti sama, ne mogu ti ukrasti mu:karca kojeg si sama ne da: ukrasti, tvoje cendranje ide mi tako na živce, tvoje neprestano nitko me ne razumije, nitko me ne voli, tako sam debela, tako sam ružna, nitko ne čita moje priče, tako sam bez love, tako sam nesretna, uh, uh, uh. Meni se nakratko mrači pred očima, nakratko mi se mrači od bijesa, ali ja ga savladavam, pa nije mi vi:e petnaest godina, upravo sam to i rekla, nisam vi:e tinejdžerica, nisam petnaestogodi:nja autsajderica, nemam pri:teve, ni masne naslage, ni smije:ne naočale, imam novaca, pi:em, dolazi uspjeh, imam zaručnika, odrasla sam žena, ne moram vi:e dopu:tati da me sestra izbaci iz takta, mogu uzeti zrak i bijes će nestati, mogu se oduprijeti Ani, okrenuti se i otići kući, ne moram sudjelovati u njezinoj igri, ne moram se dati provocirati, mogu jednostavno

otići kući prije nego :to ovdje situacija eskalira, a te stvari eskaliraju uvijek i na kraju pobjeđuje Ana, na kraju ja uvijek ispadam zla, jer Linda, eto, katkada malo pretjeruje, Linda, eto, malo dramatizira, pa to bar znamo, to je oduvijek bilo tako, Linda i njezine

priče. Udi:em, izdi:em, udi:em, izdi:em. I uspijeva mi, uspijeva sasvim dobro, smirujem se, boje su ponovno normalne, nestaje crvene primjese :to je svijet bija:e poprimio, sve je dobro, sve je u redu, a onda Ana kaže Odakle uopće misli: da zna: tko je moj tip? A ja pitam Što? Bezazleno, glupo, kao ovčica, a onda ponavlja, prenagla:ava kao da sam nagluha ili malo ograničena O-da-kle u-op-će mis-li: da zna: tko je moj tip?

Page 181: Melanie Raabe - Slučaj

Buljim u nju, gotova je s rajčicama, bri:e vlažne prste o kuhinjsku krpu i gleda me u lice. Vidim njezine okrugle oči, njezine o:tre male kutnjake.

- Marc je atraktivan mu:karac. A ja mogu samo buljiti u nju, buljiti i :utjeti, a kad ipak uspijevam procijediti

ne:to, glas mi je hrapav i grub

- Pa tebe Marc uopće ne zanima. - Može biti. Ana sliježe svojim uskim ramenima, smje:ka se. Ponovno napuhuje žvakaću

gumu. Plop.

- Možda želim samo vidjeti mogu li ja to. Kroz glavu mi odjedanput prolazi bol, resko i jarko, i ja je jedva izdržavam.

Odjedanput sam razjarena, sve preda mnom opet je crveno. Nož pronalazi put do moje ruke, ali ja se vi:e pravo i ne sjećam :to se onda odigralo, ne sjećam se, zaista, govorim ovo sasvim iskreno, jedino :to znam je ovo ostatak je ti:ina i miris željeza i kosti. Zgrožena sam, zgranuta, zaista zgranuta, ne razumijem ni:ta, mozak mi se opire razumijevanju, a ja bri:em otiske prstiju i iznenada smo u dnevnoj sobi. Ana je

doteturala u dnevnu sobu, samo malo, nekoliko metara, stan je malen, ja otvaram vrata

prema terasi, zraka, treba mi zraka, svijet je crven, zagasito crven, ja vi:e ne udi:em zrak, udi:em ne:to crveno, te:ko i želatinozno, a tim crvenim zrakom provlači se jedna užasna melodija: All you need is love, la-da-da-da-da, licemjerno i slatko, love, love, love, i

svijet izgleda neobično, o:trih bridova, tvrd, nalazim se na fotografiji na kojoj je netko zasićenost bojama dotjerao do ludila, ne mogu se orijentirati, ne znam :to se ovdje dogodilo, za:to Ana leži na podu i za:to je posvuda krv. Ana se boji krvi, gnu:a se krvi, kako je onda moguće da Ana leži u lokvi krvi koja se :iri, :iri, :iri, dopirući gotovo do vrhova mojih cipela. Odmičem se malo, buljim u Anu, Ana je na podu, mrtva ili na umoru, zaboga, :to se to dogodilo? Zaboga, :to se to dogodilo? Tko je to bio? Gdje je taj? Ovdje mora da je netko bio, a gdje je sad? Da:ak vjetra okrzne mi lice i ja dižem pogled, opažam pokret, prepadam se, netko je tamo, netko nestaje kroz vrata terase, o moj Bože, o moj Bože, o moj Bože, o moj Bože, netko je ovdje, o moj Bože, ne okreći se, ne okreći se, ali on se okreće i na:i se pogledi susreću i ja znam da je to ubojica, on je ubio Anu, on je ubio Anu, iz tog trenutka vuku se niti, a onda je mu:karac nestao i ja vidim samo jo: zastore kako se pred vratima terase pomiču na vjetru kao grane žalosnih vrba. Odvraćam pogled i vidim Anu, Anu u lokvi krvi, a mozak mi ne shvaća :to se ovdje dogodilo. A kako bi i mogao? Kako bi i mogao? Ja sam otključala, jer Ana nije reagirala i ja sam u:la u stan i prona:la Anu ovakvu, mrtvu, krvavu, a bio je tamo i taj mu:karac na vratima terase, o moj Bože, o moj Bože, o moj Bože, i ja sam pomislila da će ubiti i mene, da ću umrijeti kao i Ana, o moj Bože, o moj Bože, bojim se, toliko se bojim, a sve miri:e na krv, posvuda je krv, uzimam telefon i zovem policiju i drhtim i jecam i mislim

Page 182: Melanie Raabe - Slučaj

na mu:karca na vratima terase, u mraku, nisam ga mogla dobro vidjeti, pa gledala sam

ga samo kratko u oči, te oči, hladne i svijetle, oči koje nikad neću zaboraviti, nikad, nikad, nikad, dokle god sam živa. Dolazi policija, a ja sjedim ovdje i buljim u Anu. Policajci mi postavljaju pitanja i prebacuju mi pokrivač preko ramena, a tu je i taj lijepi

inspektor dvobojnih očiju. Isprva ne mogu govoriti, ni riječi, ne znam :to se to događa, :to se to ovdje događa? Ali dajem si truda, takav prijazan mu:karac, rado bih mu pomogla, pa se pribirem i pričam mu o hladnim, jasnim očima u mraku, o vratima

terase i o tome da nikako nije moguće da Ana leži u lokvi krvi, jer se Ana panično boji krvi. Pitam ga za:to je tome tako i on obećava da će to otkriti, u nekom trenutku donose se nosila i dolazi fotograf, dolazi jo: vi:e policajaca, a onda sam ja u policijskoj postaji,

onda sam u krevetu, onda su tu moji roditelji, o moj Bože, o moj Bože, ne, onda je tu Marc koji sjeda pokraj mene i mehanički mi miluje kosu Pa sve je to tako stra:no, sirota moja princezo, o moj Bože. Poslije će dati isti iskaz kao i moji roditelji, kao i svi na:i prijatelji, iskaz :to ga je moja obitelj istkala oko sebe kao priču i branit će ga životima, bude li potrebno. Sretan bračni par i dvije sestre koje se vole, abnormalno, nerazdvojno. Ne, one se nisu svađale, nikada, čak ni kao djeca, a posebno ne kao odrasle osobe.

Ljubomora među sestrama? Zaboga, ne, ni najmanje, i uopće, kakve su to gluposti, kakvi su to kli:eji? Njih dvije voljele su se, razumjele jedna drugu, među njih ne bi stao ni list papira, voljele su jedna drugu abnormalno, nerazdvojno. A ja ponavljam priču o mu:karcu svijetlih očiju i zaboravljam da je to priča, zaboravila sam to već u trenutku kad sam je izmislila i pričam je, pričam, a pričanje mi ide dobro, obožavam pričati, znamo već, Linda i njezine priče. Useljavam u svoju priču, postajem lik u svojoj priči, sestra žrtve ubojstva, očajna i slomljena, usamljena i povučena, ona se od toga nikada nije oporavila, sirotica, a njih dvije voljele su se abnormalno, nerazdvojno. Ali istina me

nagriza, bori se u meni, bacaka se poput zvijeri u kavezu, želi van, želi van, ali ja vjerujem u svoju priču, dobra je to priča, i onda se razbolijevam, ne mogu vi:e napustiti kuću, zvijer držim zatvorenu, nastavljam vjerovati u hladne oči i nepoznatog mu:karca, ali životinja u svom kavezu ne odustaje. Jednoga dana skupit će svu snagu, svu svoju silnu snagu, i poku:at će posljednji put izbiti iz mene i ja ću vidjeti mu:karca koji je donekle sličan liku iz moje priče i bit ću prisiljena razmi:ljati, razmi:ljati o onoj noći i izmučiti se do besvijesti s tim mu:karcem hladnih očiju gledati kako da od njega iznudim priznanje, ali neću htjeti shvatiti, neću htjeti spoznati, neću, neću, neću htjeti spoznati da je priznanje :to ga se trudim dobiti zapravo moje vlastito.

Da sam ubojica.

Dok je ostatak samo dobra priča.

Tako je moglo biti. Ili nekako slično. Stojim na prozoru i kroz veliki stakleni zid gledam na rub :ume i jezero.

Page 183: Melanie Raabe - Slučaj
Page 184: Melanie Raabe - Slučaj

26.

SOFIJA

Sofija je buljila u telefon, kao da bi ga snagom misli mogla dobiti da zazvoni. Ali on je uporno utio. Oti la je u kuhinju, uzela s police ča u za vino, napunila je do ruba i sjela. Prepala se kad je čula krckanje.

Bile su to samo podne daske. Poku ala se umiriti, ali to joj nije uspjelo. Sofija otpije povelik gutljaj i baci se na sređivanje vlastitih misli.

Osjećala je da je netko proganja, prati. No, je li je zaista netko proganjao ili su to bili samo njezini izmrcvareni ivciŠ Ne, netko je bio tamo. Tada, u podzemnoj gara i. I tko zna koliko ju je često jo uhodio, a da ona to nije ni primijetila.

Sofija pogleda na mobilni telefon. Jonas Weber i dalje se nije javljao. Uzela je telefon, preletjela ka iprstom preko tipke za pozive, ali ga potom ponovno odlo i. Uostalom, svejedno joj je. Jonas će joj ionako samo očitati bukvicu i odr ati lekciju o tome kako policija radi svoj posao i neka zato ima malo vi e povjerenja u njih.

Ako je istraga trebala pokazati napredak, ona je stvar morala uzeti u vlastite ruke, to je bilo sasvim jasno. Ustala je, posegnula za jaknom, ali i nju za nekoliko trenutaka ponovno odlo i i sjedne. Uključila je televizor i odmah ga ponovno isključila.

Trudila se da ne razmi lja. A onda se ipak upusti u razmi ljanje. Da se kod Britte bar pojavila nekoliko minuta prije. Da je bar odmah otključala vrata, umjesto da nekoliko puta zvoni. Da joj je bar odmah pru ila prvu pomoć. Da, da, da. Sofija je znala da su osjećaji krivnje bili pogonsko sredstvo njezine poduzetnosti. Ona je naprosto morala pronaći tog mu karca. Ali kakoŠ Iznenada se trgne.

U biti, to je bilo sasvim jednostavno. Ona je vidjela ubojicu. Ubojica je vidio nju. Ona ga, dodu e, nije prepoznala, ali on nju je. U svakom slučaju, mora da je nekako otkrio tko je ona, jer kako bi je inače uhodioŠ Poku ao ju je uhvatiti dok je sama - da isključi jedinu svjedokinju zločina. I s time on neće prestati. Samo to mu dosad jo nije dala savr enu priliku.

A to ako bi mu Sofija tu priliku servirala na srebrnom pladnjuŠ A to ako sljedeći put, kad osjeti da je prati, ne potrči nego zastaneŠ

Ne, to je bilo sasvim suludo. Samoubilački.

Page 185: Melanie Raabe - Slučaj

Sofija sjedne na kauč, nasloni se i otpije jo jedan gutljaj vina. Razmi ljala je o strahu koji mora da je obuzeo Brittu u posljednjim minutama njezina ivota. A onda pomisli da strah nije valjana isprika da se ne to ne učini. Pila je svoje vino i izvalila se na kauču. Buljila je u zid, a onda se okrenula i zabuljila u strop. I dok ga je tako promatrala, njegova bjelina postajala je sve izra enija. Pred njezinim očima sve je blje talo, blistalo i sjajilo se. Ali bilo je tamo i nečega drugog. Sofija pogleda malo bolje. Bile su tamo neke tamne točke, siću ne, manje od mu ica, mikroskopski malene točkice. Ili ne, nisu to bile točke, pa ni mrlje, nije to bila samo boja, jer crnilo je raslo pred Sofijinim očima, probijalo se kroz bjelinu, sve deblje, sve gu će, sve sna nije i crnje, dok napokon nije shvatila to se zapravo događa. Iz stropa su rasle dlake, debele i crne poput stidnih. Rasle su prema njoj. Strop je postao porozan i sru it će se na nju, bude li i dalje ovako besposleno le ala.

Sofija poskoči, posljednjim velikim gutljajem iskapi vino i ode u spavaću sobu. Putem je razljuti e velike kartonske kutije na hodniku, to ih Paul jo uvijek nije bio pokupio. Bila je ljuta na sebe, na čitav svijet, i najradije bi uzela jednu od onih idiotskih golferskih palica, koje su str ale iz kutije s natpisom RAZNO, i udarala njome po bilo čemu, samo da se razbije. U svojoj putnoj torbi potra ila je sprej za samoobranu, to ga je bila nabavila prije nekog vremena, te ga stavila u torbicu, odmah do novčanika, ključeva i mobilnog telefona. Tako oboru ana napustila je stan i pojurila niza stube.

Tama je bila bar unasta i mirisala je na jesen. Sofija nije ni primijetila kako se nesnosno vrelo ljeto povuklo pred ćudljivom jeseni. Trčkarala je noćnim ulicama, udaljavala se sve vi e i vi e od stambenih naselja, zalazeći sve dublje među sjene. Zapravo, nije bila ni razmi ljala o svojem sumanutom planu.

Klopka za ubojicu, a mamac da bude ona sama.

Apsolutno savr eno, ako čovjeku nije previ e stalo do ivota.

Sofija primijeti da razmi lja u pojmovima koje je poznavala iz kriminalističkih serija. Ubojica. rtva. Nemila svjedokinja. Simpatični inspektor. Bilo je jednostavnije sagledati stvar na taj način: nikakva prava tragedija, nikakav stvarni dio njezina ivota, samo jo jedan slučaj.

Sofija je trčala. I trčala. Sve manje ljudi dolazilo joj je u susret. Zahladilo je. Čak je i vjetar postao britak. Sofija raskopča jaknu. Htjela je da joj bude hladno, da drhti, da

Page 186: Melanie Raabe - Slučaj

napokon opet osjeti ne to različito od alosti i bijesa, ma radilo se i o studeni. Ili o bolu.

Ne to u njoj shvatilo je koliko su takve misli bile samorazorne, koliko je suludo bilo to to je upravo radila, tjerana isključivo osjećajem krivnje. Sofija u utka glas upozorenja i skrene u mračan park koji se na ao pred njom. Tamo je sjela na klupu i čekala. Zurila je u sjene, čekala, zebla. Nije joj trebalo dugo da ga ugleda.

Page 187: Melanie Raabe - Slučaj

.

PIJEM ČAJ U malim gutljajima. Pustila sam glazbu u nadi da će glas iz zvučnika rastjerati glasove u mojoj glavi, ali to nikako ne uspijeva. Ella Fitzgerald pjeva o ljetu i lagodnom

životu, ali ljeto je daleko, a u meni je samo težina, dok se glasovi u mojoj glavi i dalje prepiru o istini. Povr:ina jezera svjetluca plavičasto, ljubičasto, zagasito crveno, pa narančasto i žuto, a onda svjetloplavo na jutarnjem suncu.

Vidjela sam Viktora Lenzena te užasne, vrele, zagasito crvene noći. U to sam sasvim sigurna.

Linda i njezine priče. Vidjela sam ga.

Kao :to si onomad vidjela i ono lane na proplanku?

Tada sam jo: bila dijete. Sva djeca lažu, izmi:ljaju priče. A ti to čini: dan-danas.

Znam :to sam vidjela. Nisam luda. Nisi?

Te svijetle oči. Oblik njegovih obrva. Izraz njegova lica, ta mje:avina straha i agresivnosti. Sve to vidjela sam i tada i sve sam to ponovno prepoznala. Kad je stajao

preda mnom. Jučer. On ima alibi.

Vidjela sam ga.

Neoboriv alibi.

Svejedno je tako bilo. Vidjela sam ga.

Za:to ga onda nije uhitila policija?

Policija nije »uhitila« ni mene. Ako sam luda, ako sam ubila vlastitu sestru i

svatko vjeruje u to, za:to me policija onda nije uhitila?

Page 188: Melanie Raabe - Slučaj

Imala si sreću. Jo: nikad nisam imala sreću. Dobra si lažljivica. Nisam lagala. Ja sam ga vidjela. Na vratima prema terasi.

Svoju priču pričala si tako dugo dok nisi i sama povjerovala u nju. Znam :to sam vidjela. Sjećam se te večeri, točno se sjećam. Ti si luda, Linda.

Gluposti!

Čuje: glazbu koje nema. Ali ja se sjećam. Vidi: stvari kojih nema, neprestance ima: vrtoglavicu, od bola ti se rasprskava glava,

vjerojatno za to sama nisi ni kriva.

Točno se sjećam. Bio je tamo. Vidjela sam to u njegovim očima. I on je prepoznao mene. I mrzio me zbog toga :to se sjećam te noći. Bio je tamo. On je ubio Anu. Možda sam sve vrijeme mislila krivo. Možda Ana nije bila slučajna žrtva. Možda su se njih dvoje poznavali. Samo zato :to nisam znala ni:ta ni o kakvoj aferi, to ne mora značiti da afere nije bilo. Tko zna? Možda ljubomorni ljubavnik? Uhoda? Luđak?

Ti si luđakinja. Možda si shizofrena. Ili ima: tumor na mozgu. Možda odatle potječe bol, bol i vrtoglavica i glazba.

Ta odvratna glazba.

Gledam van, voda je svjetlucava, iskričava, a dosta dalje, na istočnoj obali jezera, ne:to se miče. Pomiče se nekoliko grana, a onda među dvama stablima izranja on, veličanstven, nevjerojatno velik, jelen, uspravljen, ponosan, prekrasan. Zadržavam dah i promatram ga poput slikara, upijam njegove kretnje, njegovu eleganciju, njegovu

snagu. Nekoliko trenutaka on stoji mirno u laganoj izmaglici koja se diže s jezera, a onda ponovno nestaje među stablima. Ja sjedim. Tako često sam znala sjediti ovdje i nadati se prizoru neke životinje, a tako rijetko bih neku zaista i ugledala. A jelena?

Njega jo: nikad. Životinja mi djeluje poput znaka. Ne postoje znakovi. Ti vidi: stvari kojih nema. Dugo već sjedim na prozoru u svojoj mirnoj, velikoj kući, koja mi predstavlja

čitav svijet, i gledam van, nadam se da će se jelen vratiti. Sasvim sam svjesna da on to neće učiniti, a ipak sjedim ovdje i čekam. Ne znam :to bi inače valjalo raditi. Sjedim ovdje, a prizor jezera, povr:ine lagano namre:kane od vjetra, smiruje mi misli. Sunce se diže sve vi:e i vi:e, nedirnuto kaosom koji je zavladao u mom svijetu. Ono obasjava svoj.

Page 189: Melanie Raabe - Slučaj

Sunce je staro oko 4500 milijuna godina. Znam takve stvari, jer sam tijekom

posljednjih deset-jedanaest godina imala mnogo vremena za čitanje. Obasjalo je ono već mnogo toga. Njegove jutarnje zrake griju me, prodiru kroz staklo. Osjećam to kao dodir i uživam u njemu, dajem mu da me malo grije, žudno upijam svjetlo, a inače samo sjedim ovdje. Dan je lijep. Možda bih naprosto mogla ostaviti sve :to imam za sobom i biti zahvalna na tom lijepom danu s rubom :ume i jezerom i sunčevim sjajem. Sunce se diže, ne umara se, čak ni nakon 00 milijuna godina, a ja uživam u ti:ini i toplini. Ni:ta mi nije činiti i upravo mislim da bih mogla ovdje sjediti zauvijek, mirna i vedra, da bi bilo najbolje kad se vi:e ne bih pomaknula ni centimetra, jer bi i najmanji pomak mogao uni:titi sve. A onda je čujem. Glazbu.

Love, love, love.

Ne, molim, ne.

Love, love, love.

Ne ponovno. Molim. Ne mogu to vi:e izdržati. Ispu:tam suh jecaj, kutrim se na svom stolcu i priti:ćem dlanovima u:i. Glazba nestaje. Ja cvilim i držim glavu tako čvrsto da me boli, dok mi srce kroz

tijelo tjera strah. Neko vrijeme samo tako sjedim, a onda mi postaje jasno. Ne znam je li

to bilo zbog očaja, zbog bola ili moje nevjerojatne tjelesne i du:evne iscrpljenosti, ali tek sada mi postaje jasno ako glazbu samo umi:ljam, ako je glazba sve vrijeme svirala samo u mojoj glavi i nigdje drugdje, kako je onda moguće da nestaje čim začepim u:i? Mičem ruke s u:iju i oslu:kujem. Ni:ta. Nema ničega. Gotovo da sam razočarana. Gotovo da sam pomislila...

Love, love, love.

Eto je opet. Vrti mi se u glavi kao i svaki put kad je čujem. Ali ovaj put zvuči drukčije, buja i spla:njava i... kreće se. Glazba se kreće. Bolnih zglobova ustajem sa svog stolca i poku:avam se orijentirati, a onda iznenada shvaćam prozori su posvuda od:krinuti... glazba dopire izvana. I to nisu Beatlesi na ploči, to je... zviždukanje. Netko

se :ulja oko kuće i zvižduće.

Srce mi smjesta staje ludovati. Je li to Viktor Lenzen, koji se vratio da me ipak

ubije? To ne daje smisla, pomi:ljam odmah, pa imao je za to masu prilika. I uopće, kakva je to sad pomisao? Viktor Lenzen je nevin. To je dokazano, koliko

god mi padalo te:ko da to priznam. Ali tko je onda? Utrnulih nogu približavam se prozoru, priti:ćem lice o hladno

staklo i poku:avam baciti pogled iza ugla, ali ne vidim nikoga. Zviždukanje se sti:ava, ma tko to bio, čini se da se udaljava od mene. Jurim u susjednu blagovaonicu, pomi:ljam da ću ga i opet proma:iti, :irom otvaram vrata - i stojim pred njim.

Page 190: Melanie Raabe - Slučaj

27.

SOFIJA

Sofija nije mogla potisnuti cvokot zubi, dok je promrzla i promočena noćnim ulicama koračala kući. Dugo je sjedila na klupi u parku, na studeni. Vi e puta je vjerovala da vidi sjenu koja se izdvojila iza ostalih automobila i sad joj prilazi, no svaki put to bi se ispostavilo okrutnom obmanom njezinih izmučenih ivaca. Ničeg tamo nije bilo, jedina sjena koju je vidjela bila je njezina.

Sofija skrene u svoju ulicu. Bojala se pomisli da će ući u svoj stan i tamo provesti jo jednu besanu noć sa svim tim u asnim slikama u glavi.

Otključala je ulazna vrata, u la u stubi te i krenula stubama, kadli se odozgo začu neki zvuk. Bilo joj se ubrza. Na odmori tu iznad nje ne to je u kalo. Bio je to njezin kat. Netko se motao oko njezina stana. Srce joj ispali nekoliko bolnih salvi, ona osjeti te inu limenke sa sprejem za samoobranu u svojoj torbici, prisili se ostati pribrana, jo nekoliko stuba, jo samo nekoliko stuba i ona će moći pogledati iza ugla, jer onda će se odmori te do njezina stana naći u vidnom polju. Jo osam stuba. Ali to će tamo vidjetiŠ Jo sedam. Zar sjenu kako poku ava otvoriti vrata njezina stanaŠ Jo est. Ili mo da neku susjedu, koja pred njezinim vratima ostavlja paket to ga je preuzela umjesto nje? Zar usred noćiŠ Jo pet. Mo da maloga, ivčanog psića djevojčice s donjeg kata, koji je često znao pobjećiŠ Jo četiri, ne sjenu, jo tri, sjenu i bijele oči, jo dvije - Sofija se sudari s mu karcem koji joj je odozgo i ao ususret.

- Sofija! - reče Jonas Weber. - Oprostite - reče Sofija zadihano. - O, moj Bo e! - Ne, oprostite vi. Nisam vas htio prestra iti. Zvao sam vas

sigurno desetak puta, a kako se niste javljali, zabrinuo sam se za vas.

- Ugasila sam zvonjenje na mobitelu - reče Sofija. - Koliko me dugo čekateŠ

- Ne dugo. Mo da deset minuta. Gdje ste biliŠ Sofija ne odgovori.

- Hoćete li ućiŠ - upita. - Budemo li razgovarali ovdje na stubi tu, probudit ćemo čitavu kuću.

Page 191: Melanie Raabe - Slučaj

Naposljetku su sjedili jedno nasuprot drugome za kuhinjskim stolom, svako sa alicom vrela čaja, a Sofija u svje oj, suhoj odjeći.

- To prokleto cvijeće - reče napokon ona. - Kako to da to nisam uočila prijeŠ

- Mi smo to trebali prije uočiti. To je na posao, ne va . Sofija otpije gutljaj čaja i pogleda Jonasa preko ruba

alice. On izbjegne njezin pogled.

- to mi pre ućujete, JonasŠ Pogledao ju je svojim zelenim i smeđim okom. - Pustite sad to, Sofija.

Sofija bijesno udari pesnicom po stolu.

- Ne mogu to, dovraga - viknu. - Otkako je moja sestra ubijena, ja vi e nemam zraka! Moći ću nastaviti disati tek kad ga budem prona la!

Potisnula je plač. Jonas je obazrivo uhvati za ruku. Ona mu dopusti.

- Znate, Sofija, ja vas razumijem. Da se meni dogodi to to se dogodilo vama, i sam bih elio ne to poduzeti - reče. - Razumijem da se osjećate krivom. Svi pre ivjeli osjećaju se krivima. Ali to nije va a krivnja.

Sofijine oči ponovno se napuni e suzama. - Svi misle da je moja krivnja. Svi! - zajeca. Godilo joj je

to to napokon mo e izreći naglas. - Moji roditelji i... - Nitko to ne misli - prekine je Jonas. - Samo vi sami.

- Da sam samo malo prije stigla do nje...

- Prestanite s tim. Svojoj sestri vi e ne biste mogli pomoći. A ne poma ete joj ni sad time to sami sebe dovodite u opasnost. Ne sviđa mi se da noću sasvim sami hodate po gradu. Gotovo bih rekao da ga elite namamiti.

Sofija povuče ruku. - Rado biste se dali ubiti? Je li to ono to eliteŠ - upita

Jonas.

Sofija okrene glavu.

- eljela bih da sad odete. - Ne činite to, Sofija - reče Jonas. - Ne dovodite se u

opasnost.

Sofija je utjela. Osjećala je da će se ponovno rasplakati. A nije htjela da on to vidi.

- Bolje je da sad odete - ponovi.

Jonas kimne glavom i ustane.

Page 192: Melanie Raabe - Slučaj

- Molim vas, pazite na sebe, Sofija.

Sofija se borila sama sa sobom. Bi li mu trebala rećiŠ Da smatra da je netko uhodi?

- Čekajte - reče. On se okrene i uputi joj pogled pun očekivanja. Sofijin mozak radio je kao lud.

- Ni ta - reče napokon. - Nije ni ta. Zbogom, inspektore Weber.

Nakon to je Sofija ponovno ostala sama, nije mogla, a da si ne prizna: nije vi e bila sigurna.

Dok je u arenih pluća trčala kroz podzemnu gara u, jasno je čula te ke korake iza svojih leđa. Bila je uvjerena da ju je sestrin ubojica vrebao na stra njem sjedi tu njezina automobila, ne bi li se napokon otarasio nemile svjedokinje. Ali kad je sljedećeg jutra do la po automobil - usred bijela dana, kad je sve vrvjelo od prolaznika - događaj, koji joj je protekle noći utjerao toliko straha u kosti, izgledao je samo jo kao ru an san.

Kad je nedavno bila u parku na d ogingu, učinilo joj se da je vidjela nekoga kako je mugnuo za drvo. Ali kad je zastala i nekoliko minuta netremice zurila u to prokleto stablo, tamo se ni ta vi e nije micalo.

Zar ludim? upitala se.

Ne, sasvim sigurno ne, odgovori glas iz njezine nutrine.

Odakle čovjek zna da je poludioŠ upita drugi. Naprosto zna.

Ali ako je čovjek lud, ubaci se ponovno sumnjičavi glas, odakle to mo e znatiŠ

Sofija poku a otresti te misli, ali to joj ne uspije. U posljednje vrijeme kao da je stajala pokraj sebe. Rastanak od Paula, čiju blizinu jednostavno vi e nije mogla podnijeti. Njezina nesposobnost da razgovara s ljudima. I taj u asni crveni, sirovi osjećaj, koji ju je prvi put spopao na zabavi kod njezina galerista i za koji je u međuvremenu znala da je bio napadaj panike. Sofija se vi e nije osjećala kao ona sama.

Vratila se u kuhinju, pro av i ponovno pokraj Paulovih glupih selidbenih kartonskih kutija. U kuhinji pristavi jo čaja. Gledala je kroz prozor, iako se tamo nije vidjelo ni ta, osim nekolicine noćnih likova i pokojeg automobila u prolazu.

Naposljetku je sjela za kuhinjski stol, uzela svoj mali notes za skiciranje i olovku, i nakon dugog vremena ponovno stala crtati. Mukla ti ina noći, bar unasta tama i Sofija sama s

Page 193: Melanie Raabe - Slučaj

olovkom i papirom, cigaretama i čajem, pod staromodnom visećom svjetiljkom, za kuhinjskim stolom, u malom otoku ućkastog svjetla. Crtanje joj nije zadavalo pote koće.

Iako olovkom nije bila u stanju uhvatiti dva raznobojna oka u koja je maločas jo tako ozbiljno gledala, bila je sasvim zadovoljna svojim ovla narisanim djelcem. Jonas. Slijedeći iznenadan impuls, Sofija iz d epa izvuče mobilni telefon i okrene njegov broj. Morala mu je to reći.

Onda joj na pamet padne da je gluho doba noći. Sofija odlo i mobilni telefon. Primijeti da zebe. Ustane, opipa kuhalo za vodu, izvuče iz kutije jo jednu vrećicu čaja - i prepadne se začuv i tih, kripav zvuk, koji je dopirao s hodnika.

Page 194: Melanie Raabe - Slučaj

.

KAO SKAMENJENA STOJIM usred prostorije i buljim kroz prozor.

Moj vrtlar stoji vani i promatra me. Izraz lica gotovo da mu je vedar. Čarolije nestaje i moj bijes smjesta se vraća, kao da je netko pritisnuo prekidač, bijes i prodorna glavobolja kao dvoje sijamskih blizanaca.

- Za:to to radite? - urlam.

Crte njegova lica izobličuju se. Izgleda da me nije razumio, ali vidi moje bijesno

lice. Širom otvaram prozor.

- Dovraga, čemu to? - pitam ga.

- Čemu :to? - pita Ferdi iritirano i nastavlja me promatrati svojim velikim

smeđim dječačkim očima, koje na njegovom starom, ožiljcima i borama izbrazdanom licu djeluju koliko deplasirano, toliko i dirljivo.

- Ta pjesma koju ste upravo zviždukali... Ne znam kako da zavr:im rečenicu, bojim se da će me Ferdi sad pitati »koja

pjesma?« ili ne:to slično, jer u tom slučaju sigurno bih počela vri:tati. I nikad vi:e ne bih prestala.

- Ne volite Beatlese? Pa to je sjajna stvar!

Zurim u njega.

- A :to ste to točno zviždali od... - usta su mi suha - ... od... od Beatlesa?

Ferdi me gleda kao da sam si:la s uma, možda s pravom. - All you need is love se zove pjesma. Ali nju bar poznaje svatko!

Sliježe ramenima. - Ne znam ni sam za:to - kaže potom. - Otkako sam je jučer navečer čuo kod vas,

uvukla mi se u uho i vi:e je se ne mogu rije:iti. Zna to ponekad biti čudno. Najedanput sam sasvim budna.

Page 195: Melanie Raabe - Slučaj

- Jučer ste bili ovdje? - prekidam ga. - Ali vi nikad ne dolazite četvrtkom. Osjećam kako mi klecaju koljena.

- No, nedavno ste rekli da si sam mogu rasporediti radno vrijeme, pa sam mislio

da će biti u redu ako iznimno dođem u četvrtak i odradim nekoliko sati. Nakratko ga gledam :irom razjapljenih usta. - Trebao sam vam to prije javiti? - pita on.

- Ne, gluposti - mucam ja. - Naravno da ne.

Ne znam :to da mu kažem. Lice mi je sasvim obamrlo. - Ferdi, moram razgovarati s vama. Hoćete li ući na trenutak?

Djeluje mi zabezeknuto. Možda je zabrinut da bih mu mogla dati otkaz.

- Dakle, zapravo sam upravo krenuo spremati stvari. Imam danas jo: jednu mu:teriju.

- Samo kratko, molim vas.

Nesigurno kima glavom.

Dok prolazim hodnicima svoje kuće, bezuspje:no poku:avam srediti misli. Naposljetku otvaram. Ferdi je već pred vratima.

- Jesam li vas upla:io svojim zviždukanjem? - pita.

- Ne, niste, ali... - prekidam. Ne želim o tome razgovarati na kućnom pragu. -

Uđite samo, Ferdi. On otire cipele, ostavljajući na otiraču veliko grumenje zemlje, i ulazi u kuću. - Oprostite - kaže, izgovarajući R na neki neponovljiv način. Čudim se :to ga jo:

nikad nisam pitala odakle je zapravo taj dijalekt. Ferdi se već godinama brine za moj vrt i sigurno ga čini nervoznim :to ga danas prvi put ne pozdravljam sa smije:kom. Ferdi vi:e nije tako mlad, sigurno je već pre:ao dob za umirovljenje, unatoč jo: uvijek tamnoj kosi i jo: uvijek zagasito smeđim, bujnim obrvama. Drag mi je i očito mu posao ili treba ili uživa u njemu, jer jo: nikad nije dao naslutiti da bi rado prestao s njim. Dobro je tako,

jer Bukowskom bi puko srce, kad bih pustila Ferdija da ode i potražila novog vrtlara. Bukowski voli Ferdija kao malo koga na svijetu. I kao na zapovijed čujem zvuk na gornjem katu, Bukowski je budan i reagira na na:e glasove, juri niza stube i skače po nama, prvo po meni, onda po Ferdiju, onda ponovno po meni. Gotovo da mu se moram

nasmijati, svom psu, svom prijatelju, tom dragom biću sastavljenom od krzna i životne radosti. Dižem ga uvis, uzimam u naručje, priti:ćem ga k sebi, ali njemu nije do mojih sentimentalnosti. Vrti mi se u naručju dok ga ponovno ne spu:tam na tlo i onda počinje jurcati uzduž i poprijeko po hodniku, loveći očito nekoga nevidljivog zeca. Ferdi se premje:ta s noge na nogu, poput :kolarca koji očekuje neprilike.

Page 196: Melanie Raabe - Slučaj

- Nije ni:ta stra:no, Ferdi - kažem. - Napravite malu stanku i popijte sa mnom

kavu.

Noge su mi kao od gume. Odlazim u kuhinju, trudeći se i dalje srediti misli. Ako je Ferdi zaista čuo glazbu, onda to možda znači da... A i sve drugo onda bi ipak...

Ne tako brzo, Linda.

Nudim vrtlaru da sjedne na stolac na kojem me je jučer - zar je to zaista bilo

jučer? - slikao fotograf. Dok sjeda, Ferdi duboko uzdi:e, ali njegovo je uzdisanje samo fasada, jer je njegovoj dobi primjereno da tako sjeda. Zapravo je Ferdi u boljoj formi od

mene.

Aparat za kavu grglja i krklja, a ja tražim riječi. - Vi ste, dakle, jučer bili ovdje i jedna vam se pjesma uvukla u u:i - kažem. Ukosiv:i glavu, Ferdi me gleda. Onda kima, kao da želi reći da, pa :to ?

- Vi ste zaista čuli tu pjesmu?

On kima glavom.

- Gdje? - pitam.

- Kroz prozor. Nisam htio smetati, zaista. Pa vidio sam da ste imali goste.

Primjećujem da Ferdi oklijeva. - Za:to me to pitate? - upita me iznenada.

Koliko da priznam?

- Samo tako - kažem. - Nemojte misliti da sam prislu:kivao - dodaje Ferdi.

- Budite bez brige - kažem ja. - To mi uopće nije bitno. Kava je gotova. - No - kaže - prozor je bio od:krinut, a ja sam se ba: bavio gredicom koja je

najbliža blagovaonici, kad sam čuo tu pjesmu. Glazba je bila prilično glasna. Ali to sigurno znate i sami.

Najradije bih prasnula u smijeh, zaplakala i podivljala u isti mah. Umjesto toga

uzimam iz ormarića dvije male :alice. - Da - kažem napokon. - Naravno, pa bila sam tu. Mehanički nalijevam kavu u

:alice. Ta nova informacija, koju sam upravo primila, osjetno nadilazi mogućnosti mojeg mozga.

- Bez mlijeka i :ećera za mene - kaže Ferdi. Pružam mu :alicu i uzimam svoju, otpijam gutljaj i odlažem je, kadli mi pritrči Bukowski i počinje mi lizati ruke. Malo se igram s njim i gotovo da zaboravljam na Ferdijevu prisutnost. Onda ga čujem kako se naka:ljava.

- Hvala vam na kavi. Mislim da bih trebao lagano poći. Bukowski radosno zalaje, mahne repom i potrči za Ferdijem, dok se ja kao omamljena spu:tam na stolac.

Page 197: Melanie Raabe - Slučaj

Kakvu igru vi to igrate, gospodine Lenzen ?

Glazba je, dakle, bila prava, nisam je umislila.

Ako je bila prava, tko se onda pobrinuo da je pusti? Viktor Lenzen? Jer poznaje

moju knjigu i iz nje je zaključio da ću na nju reagirati jednako kao moj literarni alter ego

Sofija? Ako je glazba bila prava, a bila je, jer ja nisam jedina koja ju je čula, onda se Viktor Lenzen možda pobrinuo da je čujem. Jer je imao plan. Lagao je kad se pretvarao da ne čuje ni:ta.

Samo trenutak. Misli mi lepr:aju u glavi poput jata usplahirenih ptica. Fotograf je bio s nama! On je morao čuti glazbu i nekako reagirati na nju!

Osim, naravno, ako Lenzen nema kompanjona.

Ma, to je bizarno, Linda.

To je jedina mogućnost! To ne daje smisla, ne razmi:lja: vi:e jasno. Što ako mi je jedan od dvojice mu:karaca stavio ne:to u vodu ili u kavu?

Za:to bi, za milog boga, u sve to bio uključen fotograf?

Mora da je tako.

Zavjera? Je li to misli:? Lenzen je u pravu tebi treba pomoć. Možda me je fotograf htio upozoriti. Pazite na sebe, rekao je dok smo se opra:tali.

Pazite na sebe.

To se tako kaže. Naglo ustajem. Ne:to mi je palo na pamet. Prolazim kroz primaću halu, jurim uza stube, spotičem se, teturam, pridižem se,

preskačem posljednje stube, trčim niz hodnik i stižem do radne sobe. Uključujem laptop, tipkam stojećke, drhtavih ruku, tipkam, klikam, tražim, tražim, tražim stranicu koju mi je pokazao Viktor Lenzen na svom pametnom telefonu, Spiegel online, kolovoz

00 ., na: dopisnik iz Afganistana. Tražim i tražim, to nije moguće, kako li mu je to samo uspjelo ? To ne može biti, to nije moguće, ali tako je. Ne pronalazim je. Nestala je.

Nestala je arhivska stranica s Lenzenovim izvje:tajima, s Lenzenovim alibijem. Naprosto je nema.

Page 198: Melanie Raabe - Slučaj

28.

JONAS

Jonas je u ivao u osjećaju koji se irio njegovim elucem kad je na noćnoj cesti povećao brzinu. Dan ga je iscrpio, htio je samo jo brzo kući.

Kroz glavu su mu prolazile sve činjenice to su ih on i njegov tim tijekom dana prikupili o drugoj rtvi ubojstva. Izuzev fizičke sličnosti, nije bilo nikakve poveznice s Brittom Peters. Potraga za počiniteljima iz bli e okoline dviju ena zasad je prekinuta. Morali su pronaći nov pristup. Stvar neće biti laka.

Nakon obavljena posla Jonas se na boksačkom treningu ispucao to je bolje mogao, pa se potom ipak osjećao ne to bolje. Ali otkako je bio kod Sofije Peters, opu tenosti koja je i la ruku pod ruku s te kim fizičkim treningom u potpunosti je nestalo. Ona je bila ta zbog koje je slučaj ubojstva njezine sestre uzimao toliko osobno. Pitao se hoće li to negativno utjecati na njega, te hoće li zbog toga previđati stvari i raditi pogre ke.

Sofija je danas navečer bila drukčija. Djelovala je nekako tmurnije, ranjivije. Bio je to samo njegov osjećaj, ali Jonas instinktivno smanji brzinu kojom je jurio niz cestu. Pred njegovim unutarnjim okom iskrsnula je Sofija. Izraz rezignacije na njezinu licu. Kako je rekla: Zbogom, inspektore Weber. Tako alosno, tako konačno.

Zar se trebao vratiti k njoj? Kakvog bi to imalo smisla?

Sofija nije bila od one vrste ljudi koji bi mogli nauditi sami sebi. Ni četvrt sata kasnije, Jonas je odjeven le ao na krevetu. Htio je samo malo odmoriti, prije nego to će u svojoj radnoj sobi jo jednom proučiti sve činjenice. Pokraj sebe osjećao je prazninu koju je za sobom ostavila njegova ena, preseliv i privremeno najboljoj prijateljici, ne bi li tamo »sama sa sobom ra čistila neke stvari«. Jonas sklopi oči i osjeti da mu je napokon uspjelo sići s misaonog vrtuljka na kojem se čitav dan okretao.

Kad mu je mobilni telefon, koji je le ao pokraj njega na noćnom ormariću, najavio dolazak SMS-a, nervozno je uzdahnuo. Mo da je to bila Mia. Jonas uzme telefon, ne prepozna smjesta broj, ali onda mu stvari postado e jasnije: Sofija.

Jonas sjedne i otvori poruku.

Sastojala se od samo tri riječi: On je tu.

Page 199: Melanie Raabe - Slučaj

.

Internetska stranica S Lenzenovim alibijem je nestala. Ne postoji vi:e. Trepćem očima kao u transu. Prisjećam se da sam je vidjela na Lenzenovu pametnom telefonu, a ne na svom. On je utipkao adresu, ne ja. Što god da sam vidjela - ne mogu to vi:e pronaći. Na trenutak samo buljim u monitor. Onda objema rukama uzimam laptop i bacam ga iz

sve snage u zid. Iz utičnice na zidu čupam telefon, pa bacam i njega. Urlam, udaram nogom o pisaći stol, ne osjećam bol, hvatam sve :to mi se nalazi pri ruci, slijepa od bijesa, slijepa od mržnje napipavam olovke, spajalice, fascikle i bacam ih u zid. Udaram

o zid rukama i nogama, sve dok njegova bjelina ne pocrveni, ne osjećam ni:ta, udaram i udaram dok mi ne ponestane snage.

Moja radna soba sva je uni:tena. Usred toga kaosa sjedam na pod. Vrelinu u mom tijelu zamjenjuje studen. Zebem, cvokoćem od hladnoće. Nutrina mi se okreće prema van, organi mi se smrzavaju, suču, obamiru.

Lenzen me je nasamario.

Ne znam kako je to napravio, ali izraditi lažnu internetsku stranicu ne može biti tako te:ko.

U svakom slučaju nije teže nego kad čovjek na malom mobilnom uređaju pusti pjesmu Beatlesa, a onda se pretvara da se ni:ta ne čuje.

Nije mnogo teže čak ni od uzimanja sredstva koje izaziva povraćanje, ne bi li se vlastitom užasu dala potpuna vjerodostojnost.

Nije mnogo teže nego kad se ženi u kavu stavi ne:to :to će je učiniti bezvoljnom, dezorijentiranom i podložnom utjecajima ili punjenju glave tuđim mislima. Tako mora da je bilo.

Odatle te halucinacije, ti čudesni ispadi i činjenica da sam odjedanput izgubila vlastitu volju i postala prijemčiva za sasvim apsurdne misli. Zbog toga mi se jasnoća

Page 200: Melanie Raabe - Slučaj

sad tek polagano vraća. Posrijedi je možda bila mala doza bufotenina. Ili DMT-a. Ili

meskalina. To bi dalo smisla.

Kako li sam samo jednu sekundu mogla povjerovati da bih Ani ikad mogla

učiniti i:ta nažao?

Sjedim na podu svoje radne sobe. Sunčeva svjetlost pada na parket. S moje ruke cijedi se krv. U u:ima mi :umi. Mislim na Anu, vidim je sasvim jasno pred sobom. Svoju najbolju prijateljicu, svoju sestru. Činjenica da je Ana bila bezobzirna i ta:ta i

samoljubiva ne znači da nije bila i naivna i slatka i nevina. Činjenica da me je Ana katkada znala neshvatljivo povrijediti ne znači da nije mogla biti velikodu:na i nesebična. Činjenica da bih Anu katkada znala mrziti ne znači da je nisam voljela. Bila je

moja sestra.

Ana nije bila savr:ena, nikakva sveta Ana. Bila je naprosto samo Ana.

Mislim na Lenzena. On se bio pripremio toliko bolje od mene.

Nemam u ruci ni:ta protiv njega i to sad znam. Pa i bio je kod mene ne bi li se uvjerio u to. Nije trebao ni dolaziti ovamo. Nije se morao ni izlagati tom susretu. Ali

Viktor Lenzen je promi:ljen čovjek. Znao je da inače nikada ne bi saznao :to ja zaista znam. Imam li u ruci ne:to :to bi ga konkretno teretilo. I jesam li nekome pričala o njemu. Kakvo li je za njega samo olak:anje moralo biti kad je shvatio da ima posla s usamljenom, du:evno labilnom ženom. Njegov plan bio je naprosto genijalan. Nijekati pod svaku cijenu i stvarati u meni nesigurnost, koliko god ide. Time me je bacio u

duboku dvojbu. Ali sad dvojbe vi:e nema. Glasovi su se prestali prepirati. Postoji samo jo: jedan.

A taj mi kaže da je nevjerojatno da sam ubojicu svoje sestre nakon dvanaest godina iznenada vidjela na televiziji. Krajnje nevjerojatno. Ali ne i nemoguće. To je najnevjerojatnija verzija istine. Viktor Lenzen ubio je moju sestru.

Moj bijes skuplja se poput pesnice.

Moram van.

Page 201: Melanie Raabe - Slučaj

29.

SOFIJA

Stajao je pred njom. Imao je no . Ona se, s mobilnim telefonom u ruci, sva sledila i skamenila

kad je čula um na hodniku. Ali bila je toliko pribrana da napi e poruku i nečujno je po alje Jonasu. Onda je čekala. Bez daha. I oslu kivala.

Tko god da je stajao u hodniku, učinio je to isto. Ni ta nije dopiralo odanle, ni kripanje, ni dah, ali Sofija je sasvim jasno osjećala prisutnost druge osobe. Bo e, daj da to bude Paul, koji je napokon do ao po svoje glupe kartonske kutije, to se mene tiče, mo e i Paul kojem nedostajem i sad će plakati i cendrati i sliniti preda mnom, samo molim te, molim te, daj da to bude Paul.

U tom trenutku ugledala ga je. Krupan i opasan pojavio se na vratima, ispunjavajući ih gotovo u cijelosti. Ni dva metra od nje. Sofiji zastade dah.

- Gospođo Peters - reče on. Vidjela je sve pred sobom. Kako ju je potajice promatrao dok

je trčala noćnim ulicama i parkovima. Kako mu se učinilo odveć rizičnim da joj se tamo pribli i. Kako je čekao da netko od stanovnika velike stambene zgrade u kojoj je ivjela dođe ili ode, kako je mugnuo kroz ulazna vrata prije nego to su se zalupila. I kako je potom be umno, gotovo be umno, mo da kreditnom karticom, otvorio njezina vrata. Koja nije bila zaključala, kao to ih nikad ne zaključava, iako si to svaki put stavlja u zadatak.

Sofija se skamenila. ok se zavukao duboko u nju. Poznavala je njegov glas, ali nije mogla reći odakle.

- Vi ste ubili moju sestru - zajecala je.

Na pamet joj nije padalo ni ta drugo, ni ta bolje, mozak joj je radio tako u asno sporo, a onda joj je, iako to zapravo nije ni htjela, izletjelo:

- Vi ste ubili moju sestru.

Mu karac se alosno nasmije. - to hoćete od meneŠ - upita Sofija. Tek to ga je izgovorila i samoj joj postade jasno kako je

to pitanje bilo glupo. Sjena ne odgovori.

Page 202: Melanie Raabe - Slučaj

Sofijin razum grozničavo je tragao za rje enjem. Ako sada ni ta ne poduzme, ovu prostoriju vi e neće napustiti iva. Morala je u najmanju ruku dobiti na vremenu.

- Poznajem vas - reče. - Ah, ipak ste mi prepoznali glas? - uzvrati mu karac. Sofija je zurila u njega. Onda joj napokon sine.

- Pa vi ste sin Brittina stanodavca - reče izvan sebe. - Onaj kojem se unesrećio brat.

- Bingo! - reče mu karac. Zvučao je gotovo radosno. - Bilo je silno zabavno telefonirati s vama - dodao je, dok

je Sofija u sebi prolazila svoje mogućnosti. Nije imala ansu pobjeći, a ni neko oru je nije joj bilo

nadohvat ruke. Pomislila je na no eve u ladici, samo nekoliko metara udaljenoj od nje, a ipak nedohvatnoj. Pomislila je na papreni sprej u torbici, ali ta je visjela na vje alici pokraj ulaznih vrata.

- Priča s prometnom nezgodom na alost nije točna - doda mu karac. - Nemojte mi to zamjeriti, naprosto mi se učinilo zgodnim.

Nakratko se nasmije io vlastitim riječima, a onda iz njegova lica ponovno nestade vedrine.

- Hajde - reče. - U kupaonicu. Vi prvi. Sofija se nije ni pomaknula.

- Za to ste to učiniliŠ Za to BrittaŠ - pitala je. - Za to BrittaŠ - upita mu karac, pretvarajući se nakratko

kao da zaista razmi lja o tome. - To je dobro pitanje. Za to BrittaŠ - reče potom. - elite

sasvim iskren odgovorŠ Ne znam. Tko mo e reći za to jednog čovjeka smatra privlačnim, a drugog odbojnimŠ Tko točno zna za to čini to to čini?

Slegnuo je ramenima.

- Imate li jo kakvih pitanjaŠ - upita potom ironično. Sofija proguta slinu.

- Za to ste one večeri bili u podzemnoj gara iŠ jeste li me uhodili? - upita ona. Sad treba dobiti na vremenu. Samo malo.

- U kojoj podzemnoj gara iŠ - upita mu karac. - Nemam pojma na to mislite. A sad dosta s tim igrarijama. U kupaonicu!

Sofiji se stegnu grlo.

- to ćemo u kupaoniciŠ - upita promuklo. Samo jo malo odugovlačenja.

Page 203: Melanie Raabe - Slučaj

- Niste se mogli pomiriti sa smrću svoje sestre. Ujutro će vas pronaći u kadi. Naprosto vi e niste mogli. Svatko će imati razumijevanja za to - reče mu karac. A onda nestrpljivijim glasom nastavi: - Hajde sad, idemo!

Sofija nije mogla pomaknuti ni jedan jedini mi ić. Inače se uvijek izrugivala likovima u filmovima strave i u asa, kad bi ugro eni samo bespomoćno stajali, umjesto da i ta poduzmu. A sad je sama bila kao skamenjena. Kad je omamljenost napokon prestala, stala je vri tati to je glasnije mogla. U djeliću sekunde mu karac joj priskoči i pritisne dlan na njezina usta.

- Ako jo jedanput vrisnete, stvar će se zavr iti sad i ovdje. Jeste li me razumjeli?

Sofija zahropće. - Kimnite glavom ako ste me razumjeli.

Sofija kimne.

Mu karac je pusti. - Sad idemo u kupaonicu - reče. Sofija se nije pomicala s mjesta.

- Dajte, vi e - frknu mu karac i prijeteći zavitla no em. Sofijino tijelo ponovno ju je slu alo. Nesigurna koraka

krenula je prema kupaonici, razmi ljajući grozničavo kako da se spasi. Da stignu do kupaonice, morat će ići u smjeru ulaznih vrata i proći kroz dug i zatrpan hodnik. Zakoraknula je jedanput, dvaput, iza la iz kuhinje, osjećajući za leđima mu karca s no em. Paulove kartonske kutije rubile su im put. »Stvari za zimu«, stajalo je na jednoj kutiji; »DVD-i« na drugoj. Sofija napravi jo jedan korak, pa jo jedan. »Knjige; Cipele«. Ulazna vrata pribli avala su se, ali su jo uvijek bila beskrajno daleko, na kraju hodnika. Jo jedan korak. To neće uspjeti. Ali mo da...

Trebao joj je samo jedan trenutak, jedan kratak trenutak odvraćanja njegove pa nje, jo jedan korak. Ali ubojica je nije ispu tao iz vida. Jo tri-četiri koraka do kupaonice, onda je gotovo. Jo dva koraka. Jo jedan korak. »CD-i«, »Razno«. Sofija je stigla do vrata kupaonice, krajičkom oka vidjela je mu karca kako podi e ruku s no em i upravo je htjela pritisnuti kvaku, kadli se na ulaznim vratima oglasi zvono, dugo i prodorno. Sofija primijeti kako se mu karac iza nje prepao i iznenađeno pogledao prema vratima. Reagirala je smjesta, poskočila, izvukla jednu od Paulovih golferskih palica iz kartonske kutije i zamahnula.

Page 204: Melanie Raabe - Slučaj

.

JEDANAEST GODINA je mnogo vremena. Kad se noću probudim i u mraku zabuljim u strop moje spavaće sobe, zna se dogoditi da se zapitam nisam li svijet tamo vani možda samo sanjala. Možda ovo ovdje nije moj, nego jedini svijet. Možda bih trebala vjerovati

samo u stvari koje mogu vidjeti i dodirnuti. Možda sam sve ostalo samo izmislila. Naposljetku, oduvijek sam voljela smi:ljati priče, dobro se toga sjećam.

Zami:ljam da je ovo ovdje sve :to postoji. Da je moja kuća svijet. Zami:ljam da za

mene ne postoji ni:ta drugo, da ću ovdje ostarjeti i umrijeti. Da ću ovdje na neki način rađati djecu. Djecu, koja će se rađati u mom svijetu, koja neće poznavati ni:ta osim prizemlja i gornjeg kata, tavana i podruma, balkona i terasa. A ja ću im pričati bajke u

kojima se događaju čudesne stvari, u kojima sve vrvi od bajkovitih bića i čuda. - Postoji zemlja u kojoj raste visoko drveće - reći ću. - A :to je to drveće? - pitat će

me djeca, a ja ću im objasniti da su to čarobne stvari koje ogromne izrastaju iz tla ako se u zemlji zakopala siću:na, mala sjemenka, čarobne stvari koje u svako godi:nje doba izgledaju drukčije, koje imaju moć da se preobražavaju, te se na čudesan način, kao da je posrijedi nevidljiva ruka, kite cvjetovima, zelenim i :arenim li:ćem. - A postoji i

zemlja u kojoj ne raste samo drveće. Tamo žive i pernata bića, velika i mala, sjede na granama stabla i na stranom jeziku pjevaju pjesme. U toj zemlji postoje ogromna bića, velika poput na:e kuće, koja žive u vodi i izbacuju iz sebe fontane visoke poput tornjeva. I u toj zemlji postoje planine i polja i pustinje i livade.

- A :to su to livade, mama? - pitat će moja djeca. - To su ogromne povr:ine, sasvim zelene, sasvim mekane, obrasle travom, drskim

malim peteljkama koje djecu :kakljaju po nožicama kad se igraju na njima. I tako su velike da po njima možete trčati, toliko dugo dok vam ne ponestane daha, a da im svejedno niste stigli do ruba.

- Pa to ne postoji, mama! - reći će jedno od moje djece.

Page 205: Melanie Raabe - Slučaj

- Tako je, mama, to ne postoji. Ni:ta nije tako veliko. Mislim na svijet koji postoji tamo vani i osjećam kako me savladava beskrajna čežnja. Dobro poznajem taj osjećaj. Osjetila sam ga dok sam pisala, osjetila sam ga na traci za

trčanje, osjetila sam ga u svojim snovima, osjetila sam ga čak i tijekom razgovora s Lenzenom.

Želim stajati na ljetnoj tržnici u nekom gradiću i želim dići pogled prema nebu, za:tititi oči dlanom od sunca i promatrati vratolomne letačke manevre čiopa, koje strelovito jurcaju oko crkvenog tornja. Želim miris drva i smole na izletu u :umu. Želim neponovljivo kretanje leptira, tu neopterećenu besciljnost. Hladnjikav osjećaj na koži, koji se javlja kad se mali oblak ugura pred ljetno sunce na kojem smo se grijali. Sklizak

dodir puzavica koje nas :kakljaju po listovima dok plivamo u jezeru. I mislim bit će opet tako.

Da, bojim se. Ali ako sam tijekom posljednjih tjedana i mjeseci naučila ne:to, onda je to ovo strah nije razlog da se ne:to ne čini. Naprotiv.

Moram to učiniti. Moram se vratiti u stvarni svijet. Bit ću slobodna. A onda ću se pobrinuti za Lenzena.

Page 206: Melanie Raabe - Slučaj

30.

JONAS

Inspektor Jonas Weber stajao je na prozoru ureda i gledao posljednje čiope kako se igraju na nebu. Neće vi e potrajati dugo i one će odletjeti natrag na jug.

Morao se pribrati da nakon Sofijina SMS-a ne izgubi nadzor nad situacijom. Nagazio je na gas, pojurio kroz grad i stigao do njezine zgrade prije kolega u patrolnim kolima, koje je putem alarmirao. Morao se prisiliti da ostane miran kad mu nitko nije otvorio vrata. Zvonio je kod susjeda dok ga jedna bijesna starija gospođa nije pustila u kuću, sve je u redu, policija. Potrčao je uza stube, lupao na vrata i upravo krenuo da ih silom razvali, kad su se otvorila.

Jonas se trudio da vi e ne misli na taj grozni trenutak, u kojem nije bio siguran je li uopće stigao na vrijeme.

Sofija mu je otvorila, blijeda kao krpa, ali izvana sasvim mirna. S velikim olak anjem ustanovio je da nije bila ozlijeđena. Onda je ugledao njega. Opipao je bilo mu karca koji je mrtav ili ranjen le ao na podu i ustanovio da je jo iv. Pozvao je kola hitne pomoći. Tek tada stigli su kolege, a naposljetku i hitna pomoć i svi započe e raditi svoj posao. Sve se jo jedanput dobro zavr ilo.

Jonas okrene glavu od prozora i sjedne za pisaći stol. Pitao se to li Sofija upravo radi. Danima je odolijevao isku enju da je nazove. Prebrodit će ona taj ok, u to je bio sasvim siguran. Uskoro će opet biti kao prije. Ljudi poput Sofije uvijek su se znali dočekati na noge. Ali borio se sa sobom. Rado bi čuo njezin glas. Uzeo je mobilni telefon, utipkao njezin broj, zastao i prepao se kad je Antonija Bug uletjela u njegov ured.

- Imamo mrtvaca u umi - reče ona. - Dolazi Š Jonas kimne glavom.

- Odmah - odgovori.

- to se dogodilo? - upita Bug. - Izgleda kao da su ti potonule sve lađe.

Jonas ne odgovori.

- Jo uvijek misli na na eg novinaraŠ - upita ona. Jonasa je ljutilo to je Bug tako le erno govorila o

ubojici, koji je nakon Britte Peters ubio jo jednu enu. Dodu e, to su činili i svi ostali. Prije svega su ljudi iz

Page 207: Melanie Raabe - Slučaj

medija bili u transu zbog okantne činjenice da je netko poput njih bio ubojica.

- Trebali smo ga uloviti - odgovori Jonas. - Nije trebao dobiti priliku da počini jo jedno ubojstvo. Kad je Zimmer ustanovio da se Britta Peters alila na svog stanodavca, jer joj je samo tako ulazio u stan, trebali smo to istra iti.

- Istra ili smo to. - Ali nismo se smjeli zadovoljiti činjenicom da je stari

gospodin sve zanijekao. Da smo bili uporniji, mo da bismo otkrili da nije on bio taj koji je uz pomoć ključa osigurao pristup stanu Britte Peters, nego njegov sin.

- Tu si u pravu - reče Bug. - Mo da bi se stvari onda odvijale drukčije. Ali to nam to sad jo poma eŠ

Slegnula je ramenima. Čitav slučaj za nju je bio okončan začuđujuće brzo.

Jonas je, međutim, tek trebao ra čistiti: s hladnoćom tog mu karca. S činjenicom da nije gajio nikakvu mr nju prema Britti Peters, tovi e, da ju zapravo nije pravo ni poznavao. S činjenicom da ju je naprosto vidio jednog dana kad je do ao u posjet ocu. Da se, eto, uklapala u shemu njegova plijena, da je u njemu ne to izazvala. Tako nedu na, tako čista. Da ju je ubio, »jer ju je htio i jer je to mogao«. Da, eto, nije postojao nikakav drugi motiv, ni ta. Da je smatrao da su bijele ru e kod rtava »zgodan detalj«; ne to »individualno«, »kao u filmovima«.

Jonas Weber mislit će jo dugo na tog mu karca, kojem će ubrzo započeti suđenje.

- Ide liŠ - upita Antonija. Jonas kimne glavom i odlo i mobilni telefon. Bolje je tako.

Sofija je imala to je htjela. Ubojstvo njezine sestre bilo je razja njeno. O tome se radilo, samo o tome.

Page 208: Melanie Raabe - Slučaj

.

KAD SE CHARLOTTA rano ujutro pojavljuje kod mene i počinje u kuhinji raspakiravati moje tjedne zalihe namirnica, ja iza sebe imam već mnogo radnih sati. Promatrala sam tehničare nadzorne službe kako ravnodu:nih lica uklanjaju mikrofone i kamere iz moje kuće. Čistila sam. Uklonila sve tragove :to ih je Viktor Lenzen ostavio u mojoj kući. Pregledala sam videozapise. Suluda autorica i zabezeknuti reporter. Obuzdavala sam

gnjev - nema vi:e uni:tenih soba i krvavih pesnica. Umjesto toga sam se pripremala. Sad samo jo: moram Charlottu uključiti u svoje planove. To, međutim, nije ni

izdaleka tako lagano kao :to sam očekivala. Stojimo u kuhinji. Spremajući u hladnjak voće i povrće, mlijeko i sir, Charlotta me sumnjičavo gleda. Razumijem je. Moja molba mora da joj se učinila neobičnom.

- Koliko dugo trebam čuvati Bukowskog? - pita.

- Tjedan dana? Može?

Charlotte me dugo promatra, a onda napokon kima glavom.

- Naravno, za:to ne? Vrlo rado. Moj sin će biti odu:evljen. On obožava pse. I sam bi ga rado imao.

Krzma se, oklijeva, kradimice promatra zavoj na mojoj desnoj ruci: ruci kojom

sam sumanuto udarala o zid svoje radne sobe i pritom je ozlijedila do te mjere da sam

morala zamoliti svog liječnika da navrati i povije je. Znam da Charlotta želi jo: ne:to reći, da vjerojatno brine. Osebujna poslodavka, koja nikada ne napu:ta kuću, a u posljednje je vrijeme proživjela najmanje jednu depresivnu krizu, moli je da se pobrine za njezinu kućnu životinju. Naravno. Normalni ljudi povjeravaju svoje kućne ljubimce drugima samo kad bi željeli otputovati. A da bih ja mogla planirati putovanje, to je ipak

sasvim apsurdno.

- Gospođo Conrads - pita me sramežljivo. - Jeste li dobro?

Page 209: Melanie Raabe - Slučaj

Iznenada osjećam toliku naklonost prema Charlotti da se jedva uspijevam

obuzdati da je ne zagrlim, jer to bi je zasigurno u potpunosti zbunilo.

- Sve je u redu, zaista. Znam da sam posljednjih tjedana i mjeseci bila neobična. Možda čak i depresivna. Ali sad mi je bolje. Imat ću ovih dana silno mnogo posla, moram obaviti brdo stvari, a Bukowskom trenutačno treba toliko pažnje... - zastajem,

znam da zvučim suludo, ali ne mogu tu ni:ta promijeniti. - Bilo bi naprosto sjajno kad

biste ga mogli uzeti na nekoliko dana. Jasno je da će vam to biti plaćeno. Charlotte kima glavom. Nesigurno se če:ka po tetoviranoj podlaktici. Ponovno

kima.

Ne mogu se vi:e savladavati i bacam joj se oko vrata. Kad je stigla iz kupovine, detaljno sam je ispitala je li novinar koji me je nedavno intervjuirao stupio s njom u

kontakt i ona je to zanijekala. Ionako vi:e ne vjerujem da bi Lenzen Charlotti učinio ne:to nažao. Nije on glup.

Charlotta podnosi moj zagrljaj. Nekoliko sekundi čvrsto je držim, a onda otpu:tam stisak.

- Ovaj... hvala - mrmlja Charlotta zbunjeno - onda ću sad spremiti sve pseće potrep:tine.

Odlazi prema gornjem katu.

Osjećam ekstremno olak:anje, gotovo bih mogla reći da me je sve to razvedrilo. Upravo sam nakanila otići u svoju radnu sobu, kadli zastajem na hodniku i začuđeno promatram malu orhideju, koju sam prije nekoliko mjeseci unijela iz zimskog vrta.

Pazila sam je i mazila, davala joj gnojiva za orhideje, zalijevala je svaki tjedan i

neprestance se bavila njome. Svejedno, peteljku koju je dobila vidim tek sad. Pupoljci na

njoj jo: su siću:ni, neugledni i čvrsti. Ali rasko:na divota divovskih egzotičnih cvjetova u njima je već sadržana. Izgleda mi kao čudo. Odlučujem biljku također dati Charlotti na njegu. Ne želim da uvene dok me nema.

* * *

Preostali dio dana provela sam čitajući za laptopom u radnoj sobi. Otkrila sam da orhideje mogu uspijevati praktički svugdje, na zemlji, na stijeni, na kamenju, na drugim

biljkama. Da mogu nastaviti rasti neograničeno i da se o dobi koju zaista mogu doživjeti ne zna gotovo ni:ta. Tijekom posljednjih godina imala sam mnogo vremena za čitanje, ali to nisam znala.

Charlotta je u nekom trenutku oti:la. Dok ga je vodila u svoj automobil,

Bukowski je napravo scenu, kao da je naslutio da nam predstoji ne:to stra:no. Pritom poznaje Charlottin automobil, jer ga ona uvijek vozi veterinaru. Svejedno, bio je sav

Page 210: Melanie Raabe - Slučaj

izvan sebe. Ja sam ga samo malo pomilovala, promrsila mu krzno, kako mu dodatno ne

bih pojačala dojam da je ovo rastanak zauvijek. Nadam se da ćemo se ponovno vidjeti, prijatelju. Nakon :to su Charlotta i Bukowski nestali, oti:la sam u svoj zimski vrt i zalila

cvijeće. Potom sam u kuhinji napravila kavu. Onda sam oti:la u svoju biblioteku, udisala njezin umirujući miris i sa :alicom kave u ruci neko vrijeme gledala kroz prozor. Sve dok mi se kava nije ohladila, a svijet vani smračio.

Noć je. Nemam vi:e :to raditi. Spremna sam.

Page 211: Melanie Raabe - Slučaj

Epilog

SOFIJA

Susrela ga je sasvim slučajno. Oti la je u neku birtiju, u kojoj nikad prije nije bila - i smjesta ga ugledala, iako je lokal bio prilično pun. Sasvim sam sjedio je za ankom. Pred njim je stajalo piče. Gotovo da nije mogla povjerovati. Onda joj sinu da bi inspektor mogao steći dojam da ga prati. Sofija upravo htjedne napustiti birtiju, kadli on okrene glavu prema njoj i prepozna je. Sofija se s mukom nasmije i. Priđe mu.

- Pratite li me? - upita Jonas Weber.

- Ovo je puka slučajnost. Časna riječ - odgovori Sofija. - Jo nikad vas ovdje nisam vidio - reče Jonas. - Če će

navraćate ovamoŠ - Često prolazim pokraj ovog lokala, ali danas je prvi put

da sam mu pre la prag. Sofija sjedne na barski stolac.

- to to pijeteŠ - upita. - Viski.

- U redu - reče Sofija i okrene se konobaru. - Ja ću to i on. Konobar natoči i stavi ča u pred nju. - Hvala.

Sofija je promatrala jasnu, smeđu tekućinu i malo je prelijevala po ča i.

- Čemu ćemo nazdravitiŠ - upita napokon. - Ja nazdravljam slu benoj propasti svojeg braka - reče

Jonas. - A vi?

Sofija je kratko oklijevala, to to je upravo čula nije mogla samo tako provariti, pitala se iziskuje li to od nje kakav komentar, ali smjesta odluči da to ne bi bilo pametno.

- Prije sam uvijek govorila: za svjetski mir - reče. - Ali svijet nije miran i nikad to neće biti.

- Dakle, bez napitnice - ka e Jonas. Pogledali su jedno drugo u oči, kucnuli se i strusili svoje

viskije.

Sofija iz d epa izvuče novčanicu i polo i je na ank. - Hvala - reče konobaru.

Page 212: Melanie Raabe - Slučaj

Okrenula se k Jonasu, koji ju je promatrao svojim neobičnim očima.

- Već ideteŠ - upita on. - Moram.

- Zar?

- Da. Kod kuće me se očekuje - reče Sofija. - Oh. Vi i va zaručnik... ponovno ste zajednoŠ - upita

Jonas.

Glas mu je djelovao sasvim neutralno.

- Ne. Imam novog i ne elim ga dugo ostavljati nasamo. Hoćete li ga vidjetiŠ

Prije nego to je Jonas stigao bilo to uzvratiti, Sofija je iz d epa svojih traperica izvukla mobilni telefon. Hitro ne to utipka u njega i tutne mu pod nos fotografiju jednog malog, ku travog teneta.

- Zar ovo nije apsolutno ludilo? - upita Sofija.

Jonas se stade smje kati. - Kako se zove?

- Razmi ljam kako bi bilo da ga nazovem po jednom od svojih omiljenih autora. Mo da Kafka.

- Hm.

- Nisam vas ba uvjerilaŠ - To je dobro ime. Kafka, nema sumnje. Ali nekako mi ne

izgleda kao neki Kafka.

- A kako vam izgledaŠ I nemojte mi sad opet doći s onim va im pjesnicima. Neću mu dati ime Rilke.

- Meni izgleda kao neki Bukowski.

- Kao neki Bukowski? - viknu Sofija u asnuto. - Kao propala pijanica?

- Ne, izgleda ku travo. I nekako kul. Jonas slegne ramenima, taman je htio ne to reći, kadli se

piskutavo oglasi njegov mobilni telefon. Kratko je pogledao na zaslon, nakon čega kratko zujanje najavi dolazak glasovne poruke.

- Morate se vratiti - konstatira Sofija. - Novi slučaj. - Da.

- No, ja ionako moram krenuti.

Sofija ustane s barskog stolca i pogleda Jonasa u oči. - Hvala - reče. - Na čemuŠ Vi ste ga ulovili, ne ja. Sofija slegne ramenima.

Page 213: Melanie Raabe - Slučaj

- Svejedno - reče, poljubi Jonasa Webera u obraz i nestane.

Page 214: Melanie Raabe - Slučaj

.

Moj SVIJET JE PLOČA povr:ine tisuću četvornih metara, a ja stojim na njezinom rubu.

Vani, pred mojim kućnim vratima, vreba moj strah. Priti:ćem kvaku, otvaram vrata. Preda mnom je crnilo. Prvi put nakon mnogo

godina nosim jaknu.

Jedan siću:an korak i moja glavobolja ponovno se javlja, bode me i prijeti. Ali

kroz to moram proći. Kroz strah. Iza mojih leđa zatvaraju se kućna vrata, u tom zvuku ima nečega konačnog. Noćni zrak dodiruje mi lice. Zvijezde svjetlucaju na vedrom nebu. Najedanput mi postaje neshvatljivo vruće, moja utroba grčevito se steže. Ali ja koračam dalje. I dalje. Ja sam usamljen mornar na tuđem moru. Ja sam posljednje ljudsko biće na ispražnjenom planetu. Posrćem, ali napredujem. Sve dalje i dalje. Stižem do kraja svoje terase. Svuda oko mene je crnilo.

Ovdje započinje trava. Stavljam nogu pred nogu, ispod stopala osjećam mekan sag livade. Potom zastajem, sva bez daha. Crnilo je u meni. Osjećam gra:ke znoja na čelu. Moj strah je dubok, mračan zdenac, u koji sam se strovalila. Uspravno lebdim u vodi i poku:avam nožnim prstima napipati dno, ali ga ne dosežem. Posvuda crnilo, mrak. Zatvaram oči i pu:tam se da tonem. Propadam u tminu, voda guta moje tijelo, ja tonem, a nigdje dna, tonem dublje i dublje, ni dalje nema dna, zatvorenih očiju prepu:tam se vrtlogu, moje ruke u vodi lelujaju poput puzavica ja tonem. Beskonačno, bezdano. A onda, sasvim iznenada, ipak stižem do dna. Hladno je i čvrsto. Dodiruje mi nožne prste i ubrzo čitavom težinom stojim na njemu. Stojim na dnu zdenca, otvaram oči i začuđeno zamjećujem da tu dolje, u srcu tame, mogu bez problema stajati i disati.

Osvrćem se oko sebe. Jezero je mirno. Lagani vjetar :apuće na rubu :ume. Oko mene sve krčka i :u:ti,

možda ptice u :ikari, neki radoznali jež ili zalutala mačka. Najedanput postajem svjesna koliko života ima oko mene, makar ga u mraku i ne vidjela. Ja nisam sama. Životinje u :umi, tamo na livadi, u jezeru i na njegovoj obali, sve same srne i jeleni, lisice i veprovi,

Page 215: Melanie Raabe - Slučaj

ćukovi i žabe, sove i skakavci, pastrve i :tuke, bubamare, komarci i kune. Toliko života!

Lagani osmijeh iskrada mi se na usnice, samo tako.

Stojim na rubu livade. Tamo gdje mi bija:e strah, nema vi:e ničega, ali ja sam jo: uvijek tu. Ponovno se pokrećem, izlazim u Van Goghovu »Zvjezdanu noć«. Osvrćem se oko sebe, a zvijezde pu:taju niti, mjesečina ostavlja pruge na žilavom, vlažno-sjajnom

noćnom nebu. Mislim da noć nije samo tajanstvena i poetična i lijepa. Ona je i mračna i ulijeva nam strah. Poput mene.

Page 216: Melanie Raabe - Slučaj

.

NAKON ANINE SMRTI svega mi je bilo previ:e. Pogleda, pitanja, glasova, svjetala, buke,

brzine. Napadaja panika, do kojih je isprva dolazilo samo kad bih vidjela nož. Ili čula određenu pjesmu. Ali ubrzo ih je moglo izazvati doslovce sve žena u prolazu, koja miri:e na Anin parfem. Krvavo meso u izlogu mesnice. Male stvari. Praktički sve. Jarka

svjetlina u mojoj glavi, bol iza mojih očnih jabučica, taj crveni, sirovi osjećaj. I niotkuda kontrola.

Prijalo mi je malo ostati kod kuće. Biti sama. Napojiti se mirom. Napisati novu knjigu. Ustati jutrom, raditi, pojesti ne:to, pa ponovno pisati i otići na počinak. Izmi:ljati priče u kojima nitko ne mora umrijeti. Živjeti u svijetu u kojem nema opasnosti.

Ljudi misle da je te:ko deset i vi:e godina ne napu:tati kuću. Misle da je lako izaći iz kuće. I u pravu su, lako je izaći iz kuće. Ali lako je i to ne učiniti. Nekoliko dana brzo će se pretvoriti u nekoliko tjedana. Nekoliko tjedana pretvorit će se u mjesece i godine, to zvuči dugo, nevjerojatno dugo, ali uvijek je posrijedi samo jo: jedan dan, koji se pridodaje prethodnom.

Isprva nitko nije primijetio da vi:e ne napu:tam kuću. Pa, Linda je bila tu. Linda je nazivala i pisala e-mailove, a ljudi ionako nemaju vremena da se vide, pa svi smo

toliko užasno zaposleni. Ali u nekom trenutku moja nakladnička kuća pozvala me na nekoliko javnih čitanja, a ja sam rekla ne. Prijatelji su se ženili ili bi ih se sahranjivalo i mene su zvali da dođem, ali ja bih rekla ne. Dobivala sam nagrade i različite pozive i govorila: ne. Kad su se pojavile glasine o mojoj misterioznoj bolesti, bila sam

odu:evljena. Dotad sam se ipak poku:avala oduprijeti. Mučila bih se na kućnom pragu, poku:avala ga prekoračiti i tu bih svaki put kolosalno zakazala. Ali ta čudesna, prekrasna bolest, :to su je isprva izmislile i doradile jedne velike, lažljive dnevne novine, oslobađala me je svega toga. Pozivi su prestali stizati. Nisam vi:e bila asocijalna i nepristojna, nego u najgorem slučaju vrijedna žaljenja, a u idealnom hrabra. Mojoj književnoj karijeri sve je to čak i pomoglo. Linda Conrads, povučena autorica sa

Page 217: Melanie Raabe - Slučaj

zagonetnom bole:ću, prodavala se čak i bolje nego Linda Conrads od krvi i mesa, kojoj se na predstavljanjima knjiga mogla stisnuti ruka i s kojom se moglo razgovarati. I tako

se nikad nisam suprotstavila spekulacijama. A za:to bih to i učinila? Ionako nisam imala volje razgovarati o napadajima panike, koji su me učinili tako ranjivom.

A sada mi se čini da sam otvorila knjigu s bajkama, koju sam posljednji put listala prije jedanaest godina, i dopustila joj da me upije. Sjedim u taksiju. Jurim kroz noć. Glavu sam naslonila na prozorsko staklo, a oči mi usisavaju dojmove koji joj se pružaju. Stvari koje postoje na ovome svijetu: sve.

Gledam uvis. Noćno nebo je zastor crn poput tinte, pred kojim ružičasti oblaci lebde poput akrobata i plesača. S vremena na vrijeme zasvjetlucala bi pokoja zvijezda.

Stvarni svijet je takav, mnogo čarobniji, mnogo neshvatljiviji nego :to sam ga zadržala u sjećanju. Vrti mi se u glavi naočigled doslovce beskonačnih mogućnosti koje mi pruža.

Jedva da mogu izdržati taj divlji, nemirni osjećaj koji se :iri mojim prsima, kadli mi iznenada postaje jasno: slobodna sam.

Mračno je, ali svjetla, automobili koji nam jure ususret, brzina, kretanje, život oko mene, sasvim me zarobljavaju. Približavamo se gradu, promet postaje gu:ći, ulice se unatoč večernjem satu pune ljudima. Ja sam na safariju, promatram prolaznike kao egzotične životinje. Izgleda mi kao da ne:to slično nikad u životu nisam doživjela. Tu je jedna majka i njezino mladunče, nosi ga privezana oko trbuha. Debele nožice mladunčeta tromo se batrgaju. Tamo je jedan stariji par, drže se za ruke, dražesni su, ali me podsjećaju na moje roditelje, pa brzo okrećem glavu. Tu je horda mladih zvijeri, pet, ne :est komada spu:tenih glava, pogleda kruto uprtih u mobilne telefone, trčkaraju niz pločnik i tipkaju. Pada mi na pamet da su mladi, koji se vrzmaju ulicama, bili jo: djeca kad sam posljednji put bila ovdje. Prepoznajem grad, a opet ga i ne prepoznajem. Znam

da se sve sastoji samo jo: od lanaca, lanaca supermarketa i jeftinih trgovina, lanaca

restorana s brzom hranom, kavana i knjižara. Čitam novine, znam te stvari. Samo :to ih jo: nikad nisam vidjela na vlastite oči. Sve je tako prisno, a opet i tako strano kao da gledam film koji prikazuje moj prija:nji život, ali je snimljen na osebujnom izma:tanom jeziku koji ne razumijem.

Taksi iznenada zastaje i ja se prepadam. Nalazimo se u mirnom stambenom

naselju na rubu grada. Ljupke kućice, njegovani mali vrtovi, bicikli. Da je nedjelja, mogla bih kroz prozore većine dnevnih soba uloviti posljednje minute kriminalističke serije.

- Tu smo - kaže vozač suho. - To bi bilo dvadeset i :est eura i dvadeset. Izvlačim iz džepa svežanj novčanica. Nisam navikla rukovati gotovinom, jer sam

posljednjih godina kupovala samo putem interneta i plaćala elektronski. Pronalazim

Page 218: Melanie Raabe - Slučaj

jednu novčanicu od dvadeset i jednu od deset eura. Uživam u dodiru pravog novca. Pružam taksistu novčanice i kažem

- U redu je.

Rado bih jo: malo ostala sjediti i odugovlačiti sa stvarima. Ali znam da sam noćas već oti:la predaleko, a da se sad okrenem i pobjegnem. Otvaram vrata automobila, zanemarujem poriv da ih smjesta zatvorim, zanemarujem svoju glavobolju, pribirem se,

izlazim i klimavih nogu prilazim vratima kuće s kućnim brojem jedanaest, koja izgleda

isto kao i one na brojevima devet i trinaest, zanemarujem osjećaje koji bujaju u meni i oslu:kujem prisan zvuk svojih koraka na po:ljunčanom puteljku. Nehotice uključujem automatsku rasvjetu, prepadam se kad se ona pali, osvjetljava put i najavljuje moj

dolazak. Vidim pokrete iza zastora, potiskujem psovanje, htjela sam uzeti vremena da

se priberem prije nego :to pozvonim na vratima. Duboko di:em. Dolazim k sebi. Prelazim tri stube prema ulaznim vratima kuće, stavljam prst na zvonce, ali vrata se otvaraju prije nego :to ga uspijevam pritisnuti.

- Linda - kaže mu:karac. - Tata - kažem ja. Iza njega pojavljuje se moja majka, metar i :ezdeset centimetara zabezeknutosti.

Moji roditelji stoje na vratima i bulje u mene. Ukočenost popu:ta kod oboje istovremeno, onda me privijaju k sebi i svi se topimo u jednom jedinom zagrljaju. Moje

olak:anje ima okus po tre:njama u na:em vrtu, po kiselici i tratinčicama i svim mirisima djetinjstva.

Nedugo zatim sjedimo unutra i pijemo čaj. Moji roditelji jedno pokraj drugog na

sofi, ja nasuprot njima u omiljenom naslonjaču. Put do tog naslonjača vodio me je kroz hodnik u kojem vise bezbrojne fotografije iz mojeg djetinjstva i mladosti. Linda i Ana

kampiraju, Linda i Ana na tulumu u pidžamama, Linda i Ana za Božić, Linda i Ana na

ma:karama. Poku:ala sam da ih ne gledam. Krajičkom oka vidim svjetlucanje televizora, :to ga je moja majka instinktivno

uključila. Poku:ala sam im objasniti kako je to moguće da sam iznenada tu, da sam iznenada počela napu:tati kuću, rekla sam im da mi je bolje i da moram obaviti ne:to važno i to im je začudo bilo dovoljno, za prvu silu. Sad sjedimo ovdje. Plaho se promatramo. Previ:e toga treba raspraviti, a da bi nam palo na pamet :to bismo mogli reći. Na stoliću ispred mene stoje sendviči, :to ih je moja majka na brzinu pripremila.

Jo: uvijek ima osjećaj da me mora hraniti. Previ:e sam omamljena, sve ovo previ:e je nadrealno, tapete s grubim vlaknima, sat s kukavicom, sag, obiteljske fotografije, prisni

mirisi, neshvatljivo. Da sam uopće ovdje - neshvatljivo. Kri:om promatram svoje roditelje. Nisu jednako ostarjeli. Moja majka izgleda gotovo kao uvijek, možda čak i malo dražesnije nego prije, ali inače se nije osobito promijenila, mala je, mr:ava, praktično odjevena, već pomalo demodirane kratke frizure i kose svježe obojene u

Page 219: Melanie Raabe - Slučaj

crveno-smeđe. Tata je, međutim, ostario. Lijevi kut njegovih usta omlohavio je i izvjesio se, a ruke mu drhte. Poku:ava to prikriti.

Držim se :alice s čajem kao za pojas za spa:avanje. Kružim pogledom po sobi i zaustavljam se na policama s knjigama, koje rube zid s moje lijeve strane. Za oko mi

pritom zapinje jedan niz knjiga kod kojih mi tip slova na koricama djeluje poznato.

Gledam bolje i otkrivam da su to moje knjige. Kronolo:ki strogo poredani, na polici se nalaze svi moji romani, po dva primjerka od svakog. Gutam. Sve vrijeme sam mislila da

se moji roditelji ne zanimaju za moje knjige, kamoli da bi ih čitali. Nikada se nisu očitovali ni o kojem od mojih tekstova, ni o kratkim pričama koje sam smi:ljala kao tinejdžerica, ni o mojim prvim romanima, :to sam ih napisala u ranim dvadesetima. Nikada nismo razgovarali ni o kojem od mojih djela, ni o bezuspje:nim ranim radovima, ni o bestselerima koji su uslijedili. Nikad me nisu pitali za njih, niti su me

ikad zamolili da im po:aljem primjerak. Godinama sam bila razočarana zbog te činjenice, dok s vremenom nisam sasvim zaboravila na nju. A imali su moje knjige, sve, čak i u dvostrukoj izvedbi. Možda po primjerak za svakog od njih? Ili jedan kao rezerva, ukoliko se onaj drugi izgubi?

Upravo želim pitati za to, kadli se moja majka naka:lja i na sebi svojstven način započne razgovor.

Ja sam htjela započeti razgovor, naprosto sam se htjela rije:iti te neugodne obaveze. Ali nikako da pronađem odgovarajuće riječi. Kako se to zapravo radi? Kako da

čovjek pita vlastite roditelje smatraju li ga ubojicom? I kako da podnese odgovor?

- Linda - započinje moja majka i smjesta zastaje, guta. - Linda, htjela bih ti samo

reći da te razumijem. Otac empatično kima glavom. - Da, ja također - kaže. - Mislim, naravno da nam je to isprva bio :ok. Ali tvoja

majka i ja razgovarali smo o tome i shvatili za:to to radi:. A ja ne shvaćam ba: ni:ta. - I ja bih ti se rado ispričala - kaže moja majka. - Ispričala bih ti se :to sam

jednostavno spustila slu:alicu kad si nazvala. Osjećala sam se grozno zbog toga. Zapravo, odmah nakon :to se dogodilo. Sljedećeg dana čak sam te i nazvala, ali nitko se nije javio.

Mr:tim se, želim protusloviti. Uvijek saznam kad me netko zove, pa ja sam u doslovnom smislu riječi najveći zapećkar na planetu i praktički sam uvijek kod kuće. Ali onda mi pada na pamet u čemu je stvar. Moja uni:tena radna soba. Moj razmrskani laptop, fascikli rastrgani u naletu bijesa, telefon i:čupan iz zida i bačen na pod. Okej. Ali o čemu govore njih dvoje? Bih li ja to trebala znati?

- Ti, naravno, može: raditi :to god te volja. To je tvoja priča. To je tvoje iskustvo, na kraju krajeva - kaže majka. - Samo, bili bi lijepo da si nas prethodno upozorila. Prije

Page 220: Melanie Raabe - Slučaj

svega, naravno - zastajkuje, naka:ljava se, pa ti:im glasom nastavlja - Prije svega,

naravno, :to se tiče onog mjesta s ubojstvom. Netremice zurim u majku. Izgleda iscrpljeno, kao da je svu energiju morala

uložiti u tih nekoliko rečenica. Ali ja je i dalje ne razumijem. - O čemu govori:, mama? - pitam.

- Govorim o tvojoj novoj knjizi - kaže ona. - O »Sestrama po krvi«.

Zabezeknuto odmahujem glavom. Moja knjiga izaći će tek za dva tjedna. Dosad je tek nekoliko prethodno otisnutih primjeraka poslano knjižarima i tisku. Nije bilo jo: nikakvih napisa o knjizi, a moji roditelji nemaju nikakve veze s nakladničkom bran:om. Odakle znaju za moju knjigu? Mračna slutnja :iri se mojom nutrinom poput gusta, žilava sirupa.

- Odakle znate za roman? - pitam :to je moguće mirnije. Naravno da su za njega trebali saznati od mene. Ali lagala bih, kad bih tvrdila da

sam ih se ikada spremala upozoriti. Naprosto sam zaboravila.

- Bio je ovdje jedan novinar - obja:njava moj otac. - Ugodan čovjek, iz jednih ozbiljnih novina, tako da ga je tvoja majka pozvala u stan.

Osjećam kako mi se kostrije:e dlačice na potiljku. - Sjedio je upravo ovdje gdje sada sjedi: ti i pitao nas :to mislimo o činjenici da

na:a poznata kći u svojoj novoj knjizi iskori:tava ubojstvo vlastite sestre. Padam.

- Lenzen - hropćem. - Upravo tako se zvao! - potvrđuje moj otac, kao da je sve vrijeme mozgao o tome,

ali mu novinarovo ime nikako nije htjelo pasti na pamet.

- Mi mu prvo nismo vjerovali - uključuje se moja majka ponovno u razgovor. -

Sve dok nam nije pokazao primjerak romana.

Vrti mi se u glavi.

- Viktor Lenzen je bio ovdje, u ovoj kući? - kažem užasnuto. Moji roditelji djeluju zabrinuto. Mora da sam veoma blijeda.

- Je li sve u redu s tobom? - pita majka.

- Viktor Lenzen je bio ovdje, u ovoj kući i pričao vam o mojoj knjizi ? - pitam.

- Rekao je da je s tobom dogovorio intervju, pa bi prvo htio saznati ne:to o ljudima iz tvoje okoline - kaže otac. - Nismo ga trebali pustiti unutra.

- Zato si zaklopila slu:alicu kad sam te nazvala - hropcem. - Bila si ljuta zbog

moje knjige.

Moja majka kima glavom. Najradije bih joj se s olak:anjem bacila u naručje, naprosto zato :to je ovdje, :to mi je majka, :to ni sekunde nije pomislila da bih ja mogla

Page 221: Melanie Raabe - Slučaj

biti ubojica svoje sestre. Ma ni jedne jedine sekunde! Ta ideja sasvim je apsurdna, a sad,

kad sjedim s njom licem u lice, to mi je apsolutno jasno. Ali samoj samcatoj u onoj

velikoj kući to mi se učinilo nadasve logičnim. Živjela sam u zrcalnom kabinetu, koji je iskrivio sve u mojem životu.

Viktor Lenzen je do:ao ovamo da sazna :to znam, :to znaju moji roditelji. A kad

je primijetio da mama i tata ne znaju ba: ni:ta, te da povrh toga jedva kontaktiramo, briljantno je to iskoristio za sebe.

Bijes mi otima dah. Treba mi trenutak mira da dovedem misli u red.

- Ispričajte me na trenutak - kažem i ustajem. Napu:tam prostoriju. Za leđima osjećam poglede svojih roditelja. Zaključavam se

u gostinskoj kupaonici i sjedam na hladan, keramičkim pločicama popločan pod, spu:tam lice među dlanove i poku:avam se primiriti. Euforija zbog činjenice da sam uspjela napustiti kuću polagano spla:njava i uzmiče pred neodgodivim pitanjem :to mi sad valja poduzeti glede Viktora Lenzena?

Dokazi koji bi ga teretili ne postoje. Morao bi priznati. A to nije učinio čak ni kad je gledao u cijev mojeg otkočenog pi:tolja.

Istina, tada smo bili u mojoj kući i morao je računati s time da ću sve snimati. Kad bih ga sad ponovno potražila... Kad bi bio uvjeren da je siguran?

Kratko se nećkam, ali onda ipak posežem za pametnim telefonom i utipkavam Julijanov broj. Zvoni jedanput, triput, pet puta, a onda se javlja automatska telefonska

sekretarica. Kratko ga molim da me nazove i ostavljam broj mobilnog telefona, a onda

prekidam. Je li Julijan jo: na poslu? Nazivam inspektorat, javlja se neki policajac kojeg ne poznajem.

- Moje ime je Linda Michaelis - kažem. - Mogu li razgovarati s inspektorom

Schumerom?

- Ne možete, žao mi je - odgovara mu:ki glas. - Nazovite sutra.

Prokletstvo! Pada mi te:ko suzdržati se. Ali ne bih voljela ponovno uprskati stvar. Treba mi pomoć.

Pu:tam vodu iz vodokotlića i odvrćem slavinu nad umivaonikom, za slučaj da moji roditelji jo: uvijek onako napeto sjede u dnevnoj sobi i oslu:kuju :to je sa mnom. Potom otključavam vrata kupaonice i vraćam se k njima. Lica im se ozaruju kad me vide na vratima. Ulazim u sobu. Primjećujem koliko se trude da me ne odmjeravaju, da

na mojem licu ne traže tragove proteklih godina. Sjedam. Uzimam sendvič, jer znam da će to obradovati moju majku. Tek kad sam već započela s jelom, primjećujem koliko sam zapravo gladna. Želim uzeti jo: jedan sendvič, ali u tome me prekida zvonjava

telefona. Broj na zaslonu potpuno mi je nepoznat. Je li Julijan možda čuo moju poruku, pa me zove? Brzo prihvaćam poziv.

Page 222: Melanie Raabe - Slučaj

- Halo?

- Dobra večer. Jesam li dobio Lindu Conrads? - pita neki mu:ki glas. Ne zvuči mi poznato, ali smjesta ga doživljavam kao znak za uzbunu. Ustajem,

upućujem roditeljima pogled isprike i izlazim na hodnik, zatvarajući za sobom vrata. - Na telefonu. A s kime razgovaram, molim vas ?

- Dobra večer, gospođo Conrads, lijepo da sam vas jo: uspio dobiti. Moje ime je Maksimilijan Henkel. Dobio sam va: broj od na:eg suradnika Viktora Lenzena.

Teturam.

- Da? - kažem tupo. Moram se uhvatiti za zid da u potpunosti ne izgubim ravnotežu. - Nadam se da nije problem :to vas ovako kasno jo: smetam - kaže mu:karac, ne

čekajući odgovor. - Radi se o intervjuu. Naravno da smo svi bili odu:evljeni kad je do:la ponuda da se s vama napravi ekskluzivni intervju. Šteta je samo :to nije uspio isprve. Osjećate li se sad bolje?

Što se ovdje događa?

- Da - kažem kratko. Gutam. - Odlično - kaže mu:karac. - Viktor mi je ispričao da se niste osjećali najbolje, pa

se intervju nije mogao obaviti. Mi bismo vas, naravno, jo: uvijek veoma rado uvrstili u neko od na:ih izdanja. Zato sam vas htio pitati bismo li intervju možda mogli ponoviti u nekom drugom, za vas povoljnijem terminu? Naravno, :to prije, to bolje.

Ostajem bez zraka.

- Da ga ponovimo? - pitam u nevjerici. - S Lenzenom?

- Ah, da, to sam vam odmah trebao reći. Viktor nažalost neće biti na raspolaganju, jer je spontano odlučio noćas otputovati u Siriju zbog reportaže. Neće ga biti dulje vrijeme. Ali ako bih mogao uskočiti ja ili netko od mojih kolega...

- Viktor Lenzen sutra napu:ta zemlju? - pitam bez daha.

- Da, lud čovjek - olako kaže njegov kolega. - Vjerojatno je bilo samo pitanje

vremena kad će ponovno otići u inozemstvo. Znam da ste intervju izričito željeli dati njemu, ali možda bismo mogli...

Spu:tam slu:alicu. U glavi mi tutnji. Sve :to mi preostaje ova je noć. Toliko sam se zadubila u vlastite misli da se prepadam kad se otvaraju vrata

dnevne sobe i u procjepu vidim majčinu glavu. - Je li sve u redu, draga?

Srce mi poskakuje od radosti. Tako me već godinama nije oslovila.

Page 223: Melanie Raabe - Slučaj

Iza nje pojavljuje se očevo lice. Smje:kam se unatoč panici koja me hvata. - Da - kažem. - Ali oprostite mi, morat ću smjesta otići. - Što? Sad? - pita moja majka.

- Da, žao mi je, ali uletjela mi je jedna neodgodiva obaveza. Roditelji me prestra:eno gledaju. - Ali tek si nam se vratila, pa ne može: već otići - kaže majka. - Daj, ostani bar

jednu noć. - Brzo ću se vratiti. Obećavam. - Zar te tvoje obaveze ne mogu pričekati do sutra? - pita otac. - Već je kasno. Vidim zabrinutost u licima svojih roditelja. Njima je svejedno :to pi:em i kako

živim, oni žele samo da budem kod njih. Linda.

Njihova starija, njihova jedina preostala kći. Moji roditelji nijemo me gledaju i malo mi nedostaje da popustim.

- Žao mi je - kažem ponovno. - Doći ću opet, časna riječ! Grlim majku i najradije bih briznula u plač. Oprezno se odvajam od nje, a ona mi

to nevoljko dopu:ta. Grlim oca i prisjećam se kako me je, kad sam jo: bila mala, znao bacati u zrak, tako velik i snažan, kao nasmijani div. Sad mi djeluje tako krhko i lomljivo, odvajam se od njega. On me gleda i smje:ka se. Uzima moje lice u svoje zadrhtale ruke i prelazi mi, kao nekoć, palcem preko obraza.

- Do sutra - kaže i pu:ta me. - Do sutra - kaže i moja majka. Kimam glavom i usiljeno se smje:kam. Uzimam torbu, napu:tam roditeljski dom, izlazim na ulicu i osjećam kako me

guta noć.

Page 224: Melanie Raabe - Slučaj

.

SJEDIM U TAKSIJU ispred njegove kuće. Osjećam beskrajno olak:anje kad vidim da unutra gori svjetlo. Kod kuće je. U međuvremenu se razveo, ali jo: uvijek stanuje ovdje. To je u svakom slučaju ono :to znam. Daleko od toga da bi status njegove veze za mene danas i ovdje igrao bilo kakvu ulogu.

Udi:em mje:avinu mirisa kožnih sjedala, znoja i te:kog losiona za brijanje. Pu:tam da mi pogled odluta do stuba ispred njegove kuće, prisjećam se kako smo tamo prije beskrajno mnogo vremena zajedno sjedili u tami i dijelili cigaretu. Pro:lo je skoro dvanaest godina, otkako Julijana vi:e nisam vidjela. Na početku tog dvanaestogodi:njeg razdoblja bila sam sigurna da to nije moglo biti sve. Da će se javiti, prije ili poslije. Nazvati, pisati mi, iznenada mi banuti na vrata, dati mi neki mig, ali ni:ta od toga nije se dogodilo. Inspektor Julijan Schumer. Sjećam se na:e veze, nevidljive i realne kao elektricitet ili san.

Nedostajao mi je. A sada sjedim ovdje u taksiju ispred njegove kuće, dok mi vrijeme izmiče, dok vozač, slu:ajući klasiku na radiju, tiho bubnja prstima po volanu, a

ja poku:avam skupiti dovoljno hrabrosti da izađem iz auta. Ipak, uspijevam se natjerati da krenem. Brza koraka odlazim do uličnih vrata,

zasljepljuje me svjetlo koje se automatski uključuje, uspinjem se stubama, zvonim. Poku:avam se oboružati za susret s Julijanom. Moji osjećaji ne igraju sada nikakvu ulogu. Važno je samo da mi povjeruje. Da mi pomogne. Taman jo: stižem duboko udahnuti, a onda se otvaraju te:ka drvena vrata.

Preda mnom stoji visoka, veoma lijepa žena i gleda me u čudu. - Da? - pita.

Nakratko ostajem bez riječi. Kakva li sam ja samo idiotkinja. Za:to nikad nisam uzela u obzir tu mogućnost? Pa svijet se nastavio okretati i bez mene.

Page 225: Melanie Raabe - Slučaj

- Oprostite :to smetam - kažem, nakon :to sam se ponovno pribrala. - Je li Julijan

Schumer ovdje?

- Ne. Nije.

Žena je prekrižila ruke na prsima i nehajno se naslonila na dovratak. Crveno-

smeđa kosa pada joj u rahlim valovima preko ramena. Kratko pogledava prema taksiju koji me čeka, a onda pozornost ponovno posvećuje meni.

- Hoće li se danas jo: vraćati ? - pitam.

- Trebao se odavna vratiti - odgovara ona. - Vi ste njegova kolegica?

Odmahujem glavom. Doslovce mogu osjetiti ženinu netrpeljivost, ali nemam drugog izbora nego da je zamolim za uslugu.

- Slu:ajte, hitno mi treba njegova pomoć. Biste li ga, molim vas, poku:ali nazvati na mobitel?

- Mobitel nije kod njega.

Ah, Linda, toliko o tvojim planovima.

- Okej. Onda... Biste li mu mogli ne:to poručiti kad se vrati?

- A tko ste vi zapravo?

- Zovem se Linda Michelis. Julijan je prije mnogo godina vodio istragu u slučaju ubojstva moje sestre. Hitno mi treba njegova pomoć.

Žena se mr:ti. Nije sigurna bi li me trebala zamoliti da uđem i saslu:ati :to imam reći. Odlučuje da to ne učini.

- Recite mu samo da sam bila ovdje. Linda Michaelis. Recite mu da sam ga

prona:la. Čovjeka kojeg smo tada tražili. Zove se Viktor Lenzen. Možete li to zapamtiti ? Viktor Lenzen.

Žena gleda u mene kao da ima posla s potpunom luđakinjom, ali ne uzvraća ni:ta.

- Recite mu da dođe na ovu adresu :to je prije moguće - nervozno izvlačim notes

iz torbe i trgam iz njega stranicu na kojoj sam zapisala Lenzenovu adresu.

- Što je brže moguće. U redu? Zaista je veoma važno! Gledam je molećivim očima, ali time samo postižem da se neprimjetno počinje

udaljavati od mene.

- Ako je tako važno, za:to jednostavno ne nazovete policiju? - pita me. - Pa nije

Julijan jedini policajac na ovom planetu.

- To je previ:e komplicirano. Molim vas! Pružam joj cedulju. Ona samo bulji u nju. Hitro je hvatam za ruku, ne marim za

njezino prestra:eno hroptanje i guram joj cedulju u :aku. Na to se okrećem i odlazim.

Page 226: Melanie Raabe - Slučaj

Na svjetlu ulične svjetiljke taksi se sjaji narančasto poput sutona. Klimavih nogu stižem do njega i ulazim. Nema vi:e zaobilaznih puteva. Govorim vozaču adresu i poku:avam se oboružati. Pred mojim unutarnjim okom pojavljuje se Lenzenovo lice, na :to me iz želuca zapljuskuje bujica adrenalina pomije:anog s bijesom. U tijelu iznenada osjećam toliko energije da mi je te:ko mirovati. Duboko di:em.

- Je li kod vas sve u redu? - pita vozač. - Sve je u najboljem redu - kažem. - Ne osjećate se dobro ?

Odmahujem glavom.

- Možete li mi reći kakav to komad upravo slu:amo? - pitam, ne bih li mu time

skrenula pozornost sa sebe.

- To je jedan Beethovenov violinski koncert - odgovara vozač. - Ne mogu vam

reći koji točno. Volite Beethovena?

- Moj otac obožava Beethovena. Sjećam se kako je nekoć u svakoj prilici čitavu kuću ozvučivao njegovom Devetom.

- Ako mene pitate, to je najfascinantniji komad glazbe koji je ikad skladan.

- Da?

- Apsolutno! Beethoven je napisao Devetu simfoniju kad je već bio potpuno gluh. Ta prekrasna glazba, svi ti instrumenti, to obilje različitih glasova, zbor, solisti, svi ti čudesni, božanski zvukovi, sve je to poteklo iz glave gluhog čovjeka.

- Nisam to znala - lažem. Vozač odu:evljeno kima glavom. Raduje me njegov entuzijazam.

- Kad je Beethoven prvi put dirigirao Devetu simfoniju, publika iza njega divljala je

od odu:evljenja. Ali Beethoven to nije mogao čuti. Okrenuo se prema publici, nesiguran je li joj se njegova simfonija uopće svidjela. Tek kad je vidio sva ta razdragana,

odu:evljena lica, znao je da je bilo dobro. - Vau - kažem. - Da - odgovara vozač. Malo poslije taksi se naglo zaustavlja.

- Tu smo - kaže vozač. Okreće se na sjedalu i gleda me. Ja uzvraćam pogled. - Dobro - kažem. Napu:tam sigurnu čahuru auta, koji smjesta kreće i nestaje u mraku. Nalazim se

na rubu grada. Solidna, mirna stambena četvrt. Kuće su veće nego u ulici u kojoj stanuju moji roditelji. Aleje kestenova. Prepoznajem Lenzenovu kuću. Vidjela sam je već na fotografijama, :to ih je za mene snimio jedan privatni detektiv, kojeg sam na početku

Page 227: Melanie Raabe - Slučaj

planiranja angažirala da sazna :to je moguće vi:e o Lenzenu, njegovoj obitelji i ljudima iz njegova okruženja.

Po treći put te nesvakida:nje večeri koračam po:ljunčanom stazom, ali ovaj put

niti mi klecaju koljena, niti mi divlja srce. Mirna sam, sasvim mirna. Pali se automatska

rasvjeta i osvjetljava mi put. Dvije stube vode me do vrata. Unutra se pali svjetlo. Prije

nego :to dospijevam pozvoniti, Viktor Lenzen otvara vrata. Te svijetle, jasne oči. - Mogao sam misliti da ćete doći - kaže. I pu:ta me da uđem.

Page 228: Melanie Raabe - Slučaj

.

STIGLA SAM NA CILJ PUTOVANJA.

Viktor Lenzen stoji preda mnom, takoreći nadohvat ruke. Kućna vrata zatvorio je za sobom. Svijet je ostao vani. I sad smo sami.

Lenzen djeluje drukčije nego :to sam ga upamtila. Obukao je crnu ko:ulju i traperice, pa izgleda kao da reklamira vodicu za brijanje. A uz to jo: i te svijetle oči. Kada sam ih prvi puta vidjela, tada, u Aninom stanu, znala sam da ih nikada neću zaboraviti. Kako li sam uopće mogla posumnjati u sebe?

- Što tražite ovdje, Linda? - pita Lenzen.

Izgleda mi mrvicu niži nego za na:ega prvog susreta. Ili se ja osjećam mrvicu vi:om?

- Želim istinu - kažem. - Zaslužila sam istinu. Sekundu-dvije samo stojimo na njegovu hodniku i pogledavamo jedno prema

drugome. Između nas vibrira zrak. Trenutak se bolno rasteže, ali ja ga podnosim. Onda Viktor Lenzen skreće pogled.

- Ne bismo trebali razgovarati ovdje na hodniku - kaže. Polazi. Ja ga pratim. Kuća mu je velika i prazna. Izgleda kao da je nakanio uskoro

iseliti - ili kao da nikada zaista nije ni uselio.

Pitam se :to Lenzen upravo misli, dok on hoda ispred mene, osjećajući za leđima moju prisutnost. Činjenica da sam kod njega znači da sam ga prozrela. Da stvari za njega jo: nisu okončane. Da započinje sljedeća runda.

Trudi se odisati smireno:ću. Ali njegove misli mora da divljaju. Hodamo niz nekakav hodnik, na čijim snježnobijelim zidovima u pravilnim razmacima, naoko slučajno poredane, vise crno-bijele fotografije. Noćno more, kovrčav ženski potiljak, zmija koja svlači kožu, Mliječna staza, lukavo, znalačko lice lisca i jedna crna orhideja

Page 229: Melanie Raabe - Slučaj

prate me na tom putu. Onda se uspinjemo jednim kratkim stubama u Lenzenovu

dnevnu sobu.

Dizajnerska svjetiljka od metala i pleksiglasa ispunjava prostoriju hladnim

svjetlom. Nema televizora ni polica s knjigama. Nema ni biljaka. Samo koža, staklo i beton. Dizajnerski namje:taj, dvije kožne fotelje, jedan stakleni stol i apstraktna umjetnost u plavom i crnom. U zraku se osjeća sasvim lagan miris hladnog dima. S

dnevnom sobom graniči otvorena kuhinja. S prozora se pruža pogled na zamračen balkon.

- Izvolite - kaže Lenzen i trga me iz misli. Pokazuje mi na fotelju. - Sjednite.

- Trebali biste znati da postoje ljudi kojima je poznato da sam ovdje - kažem ja. To je moj jedini adut.

- Ako se ne javim, doći će ovamo i tražiti me. Lenzenove hladne oči se suzuju. Zami:ljeno kima glavom. Sjedam u ponuđenu fotelju. Lenzen sjeda u drugu, meni nasuprot. Jedino :to nas

razdvaja je stakleni stolić. - Želite li ne:to popiti ? - pita Lenzen.

Očito je siguran da nisam naoružana. Vjerojatno zato :to je moj pi:tolj vlastoručno bacio u Štarnber:ko jezero.

- Ne, hvala.

Ovaj put neću dopustiti da me smuti. - Niste ba: iznenađeni :to me vidite - primjećujem. - Zapravo nisam.

- Kako ste mogli znati da ću doći ovamo?

- Slutio sam da niste toliko bolesni kao :to tvrdite - kaže on. Iz kutije na staklenom stoliću izvlači cigaretu i pripaljuje ju. - Hoćete li i vi jednu? - pita.

- Zapravo ne pu:im - odgovaram.

- Ali glavni lik u va:oj knjizi pu:i - kaže Lenzen i stavlja cigarete zajedno s upaljačem među nas na stolić.

Kimam glavom. Uzimam cigaretu. Pripaljujem je. Pu:imo :utke. Jedna cigareta lovostaja, očito oboje to mislimo, jedna cigareta lovostaja, prije nego :to ćemo okončati stvar. Popu:ila sam svoju do posljednjeg milimetra i tek onda ugasila. Pripremam se za odgovore na moja pitanja.

Ne znam za:to, ali imam osjećaj da će mi ih Lenzen sada dati, da je pro:lo vrijeme za igrice.

Page 230: Melanie Raabe - Slučaj

- Recite mi istinu - zahtijevam.

Lenzen me ne gleda, već promatra neku neodređenu točku na podu. - Gdje ste bili dvadeset i trećega kolovoza 00 .?

- Znate gdje sam bio.

Podiže pogled, gledamo jedno drugo u oči, kao i tada. Naravno da to znam. Kako sam ikada mogla posumnjati u to?

- Odakle ste poznavali Anu Michaelis ?

- Hoćemo li zaista nastaviti s tim glupim pitanjima?

Gutam.

- Poznavali ste Anu - kažem. On ispu:ta dubok grohot, svoju žalosnu varijantu smijeha. - Volio sam Anu - kaže Lenzen. - Ali jesam li je »poznavao«? Sasvim iskreno,

nemam pojma. Vjerojatno ne.

On uzdi:e. Iskrivljava lice. Zabacuje glavu u potiljak i radi njome kružne pokrete, tako da mogu čuti pucketanje njegovih kralježaka. Onda pripaljuje novu cigaretu. Prsti mu drhte. Sasvim lagano, sasvim lagano. Poku:avam provariti to :to je rekao.

Kroz glavu mi prolazi Julijanov glas Zločin unutar veze, toliko bijesa i toliko uboda nožem uvijek upućuje na zločin unutar veze. Na to ja Ali Ana nije bila ni u kakvoj vezi, to bih ipak znala.

O, Linda.

- Bili ste... - Pada mi te:ko izreći te riječi, otprilike kao da sam nakanila izgovoriti

ne:to nevjerojatno nepristojno. - Bili ste u vezi s mojom sestrom?

Lenzen nijemo kima glavom. Mislim na mali, plosnati pametni telefon, koji sam

selotejpom zalijepila za tijelo i koji sad sve ovo snima. Željela bih da mi odgovori. Ali on i ne poku:ava. Samo sjedi u svom naslonjaču i pu:i. Trudi se da me ne gleda u oči. I tu

mi postaje jasno da su se stvari promijenile. Sad je on taj koji vi:e ne može izdržati moj

pogled.

- Smijem li vas ne:to pitati? - započinjem. - Pa zato ste ovdje - kaže Lenzen. - Za:to ste do:li k meni?

Lenzen gleda u prazno.

- Ne možete zamisliti kako je to bilo - kaže. Podrugljivo iskrivljavam usta.

Page 231: Melanie Raabe - Slučaj

- Poziv u redakciji. Jedna poznata autorica pod svaku cijenu želi da je ja intervjuiram. Ni:ta nisam shvaćao. Ime Linda Conrads viđao sam u kulturnom prilogu na:ih novina, ali inače mi ni:ta nije govorilo.

Lenzen odmahuje glavom.

- Urednik književnih stranica bio je uvrijeđen :to ste ga zaobi:li. Naravno da vas je želio intervjuirati sam. Meni je bilo svejedno, radovao sam se tom razgovoru.

Lenzenu se otima gorak smijeh. Rastresen pu:i i nastavlja govoriti. - Bilo kako bilo. Na:a volonterka dogovorila mi je termin za intervju i dala

recenzentski primjerak knjige da se mogu pripremiti.

Vibriram.

- I tako sam je čitao. Onako ovla:, kao :to se čitaju stvari za posao. Posvuda i u svako doba, kad god bih prona:ao vremena, u vlaku, na pokretnim stepenicama,

nekoliko stranica u krevetu prije spavanja. Mnogo toga sam preletio. Krimiće posebno ne cijenim, svijet je dovoljno brutalan, a da bih jo: i u knjigama morao...

Primjećuje kako to iz njegovih usta zvuči prijetvorno i zastaje.

- Nisam ni:ta primijetio - kaže napokon. - Sve do poglavlja u kojem se stvar

događa, ja ni:ta nisam primijetio. Prezirem njegov način izbjegavanja riječi ubojstvo. Nakon kratke stanke, Lenzen

nastavlja:

- Kad sam pročitao to poglavlje... To je bilo čudno. Isprva ni:ta nisam shvatio. Vjerojatno mi mozak to naprosto nije htio razumjeti, pa je odugovlačio dokle god je mogao. Prizor mi se činio donekle poznatim, na neki neugodan, uznemiravajući način. Poput nečeg :to sam možda jedanput vidio u nekom filmu. Sasvim nestvarno. Ba: sam sjedio u vlaku. A kad sam shvatio, kad sam shvatio :to sam tu pročitao... Bilo je... čudno. Neobično je kad se čovjek iznenada sjeti nečeg :to je u potpunosti potisnuo. U prvom trenutku htio sam odložiti knjigu. Htio sam misliti na ne:to drugo. Zaboraviti sve to. Ali prva kockica u tom dominu bila je pala i moje se sjećanje počelo vraćati. Dio po dio. I onda sam se prokleto razbjesnio.

Gleda me. Njegove oči kod mene izazivaju strah. - Toliko sam se trudio zaboraviti tu noć. Toliko! Gotovo da mi je uspjelo. Ja...

znate... čovjek naprosto živi. I radi. Ne sjedi po čitave dane i razmi:lja o pro:losti. Bar ne stalno...

Izgubio je nit. Spu:ta glavu među dlanove, tone u sebe, izranja i prisiljava se nastaviti.

- Ja tijekom posljednjih dvanaest godina nisam neprestance trčkarao uokolo s idejom u glavi da sam ubio ljudsko biće. Ja...

Page 232: Melanie Raabe - Slučaj

Rekao je :to sam htjela čuti. Ruke mi se toliko tresu da ih moram pritisnuti na bedra, ne bi li se bar malo smirile. Rekao je! Rekao je da je ubio ljudsko biće.

Lenzen duboko udi:e i izdi:e. - Ali ja sam to učinio. Učinio sam to. I knjiga me je na to podsjetila. Ja sam to bio

gotovo zaboravio.

Preneraženo gledam Lenzena kako ponovno zabija lice među dlanove. Malen je, pun samosažaljenja. Uspravlja se. Ne znam za:to, ali djeluje mi odlučan odgovoriti na sva moja pitanja. Možda zato :to misli da meni ionako nitko neće vjerovati. A možda mu i godi govoriti o svemu tome. Ili možda zato :to je odavna odlučio da mi ionako neće dati priliku da ikad ikome pričam o tome.

Ne. To ne može učiniti! S tim ne bi mogao proći i on to dobro zna.

- Nakon :to sam shvatio o čemu se radi u toj knjizi, krenuo sam istraživati vas. Nije mi trebalo ni deset minuta da otkrijem da ste vi Anina sestra.

Dok izgovara Anino ime, gleda me kao da u mom licu traži njezine crte. - Morao sam doći k vama - dodaje kratko.

- Htjeli ste znati čime bih vas mogla teretiti - kažem. - Mislio sam da nemate nikakvih dokaza protiv mene. Inače biste sigurno nazvali

policiju. Ali nisam mogao biti siguran u to. Morao sam doći.

Ponovno čujem njegov žalosni smijeh. - Zgodna mala klopka - kaže. - Niste do:li nepripremljeni. - Naravno da nisam. Pa ja mogu izgubiti sve. Zaista sve. Osjećam prijetnju koja se

provlači kroz tu rečenicu. Odolijevam joj.

Pitam se hoće li mi odgovoriti, ako ga sada pitam :to se tada dogodilo. - Odakle se čula glazba? - pitam umjesto toga.

On odmah zna na :to mislim. - Prvi put iz malog mobilnog uređaja u fotografovoj torbi. Drugi put s mojeg

drugog mobitela. Onog koji nije ležao na stolu.

Vjerojatno bi me trebalo zabrinuti :to tako spremno odgovara na sva moja pitanja, ali ja jednostavno nastavljam.

- Kako ste naveli fotografa da sudjeluje u va:oj igri ?

Lenzen razvlači usta kao da se želi nasmije:iti, ali je zaboravio kako se to radi.

- Dugovao mi je jednu uslugu. Veliku uslugu. Ja sam mu sve to prodao kao

bezazlenu :alu. Poludjela spisateljica koja nikada ne napu:ta kuću malo će se iznervirati, a mi ćemo imati sjajnu priču. Ali nemojte sad misliti ni:ta lo:e o njemu. On nije bio nimalo odu:evljen mojim idejama. Na kraju, međutim, nije imao drugog izbora.

Page 233: Melanie Raabe - Slučaj

Sjećam se ledenog odnosa između Lenzena i fotografa. - Za:to ste to uopće izveli? - pitam ga. - Čitav taj igrokaz? Lenzen uzdi:e, gleda u

pod. Izgleda kao mađioničar, kojem su pred očima publike označene karte ispale iz rukava.

- Morao sam ići na sigurno. Da slučajno ipak ne odete na policiju i uputite ih na mene.

Shvaćam. Posijati u meni sjeme sumnje bio je najsigurniji put da me se u:utka. Prolupala spisateljica koja nikada ne napu:ta kuću. Usamljena, ekscentrična, labilna, gotovo sasvim izolirana od svijeta. Promatram Lenzena, tog ozbiljnog, smirenog

mu:karca. Nije ni čudo :to sam nasjela na sve njegove smicalice. Što:ta bih bila očekivala od njega. Laži, silu. Da pod svaku cijenu niječe sve :to ću mu reći, da će me moguće čak i poku:ati ubiti. Ali ono :to nikada ne bih bila očekivala od njega bio je igrokaz koji mi je priredio. Uključujući statiste, rekvizite, glazbene brojeve. Briljantno. Jer kome bi ne:to takvo palo na pamet? I tko bi mi povjerovao da je ne:to takvo uopće moguće?

- Poku:ali ste me uvjeriti da sam ubila vlastitu sestru - kažem. Zapravo, pljujem. Lenzen ne reagira na to.

- Kako ste mogli znati da ću nasjesti na to? Kako ste mogli znati da Ana i ja katkada nismo bile u osobito dobrim...

Zastajem. Ta spoznaja beskrajno je bolna.

- Ana je s vama razgovarala o meni - kažem. Lenzen kima glavom. Doživljavam to kao udarac u trbuh. - Što je rekla? - pitam slaba:nim glasom. - Da ste se vas dvije neprestance svađale, jo: kao djeca. Da ste bile kao vatra i

voda. Da vas je Ana smatrala samoljubivom i da vi:e nije mogla izdržati va:e umjetničko prenavljanje. A vi ste Anu zvali pametnjakovićkom i - ispričavam se -

manipulativnom malom droljom.

Usta su mi strahovito suha.

- Ali čak i da mi Ana to nije ispričala - doda Lenzen. - Koje sestre ne mrze jedna

drugu, bar s vremena na vrijeme? A tko od preživjelih ne osjeća krivnju?

Sliježe ramenima kao da mi želi reći da je bilo gotovo pa previ:e jednostavno. Kratko :utimo, dok ja poku:avam uvesti red u svoje misli, a on se obavija dimom

cigarete.

Sad mu moram postaviti presudno pitanje. Odugovlačila sam s njim, jer kad mi Lenzen odgovori na njega, sve će biti rečeno i tko zna :to će se nakon toga dogoditi.

- Što se dogodilo te noći? - pitam.

Page 234: Melanie Raabe - Slučaj

Lenzen pu:i. Ne govori ni:ta. Šuti toliko dugo da se bojim da mi neće ni odgovoriti. Onda gasi opu:ak i gleda u mene.

- Kolovoz 2002. - kaže. - Bože, koliko je vremena otad pro:lo. To je bio sasvim drugi život.

Potiskujem kimanje glavom. Ljeto prije dvanaest godina. Ana je jo: bila živa. A ja zaručena. Tek odnedavna uspje:na. Tek odnedavna s lijepom svotom novca na računu. Uspjeh moje treće knjige. Srebrni pir mojih roditelja. Ljeto kad su se Ina i Bjorn vjenčali, proslava na jezeru, kad smo noću s mladencima goli i pijani odlazili na kupanje. Sasvim drugi život.

Lenzen duboko di:e. Moj pametni telefon, koji jo: uvijek snima, žari mi kožu. - Ana i ja, mi smo... mi smo se poznavali otprilike godinu dana. U to vrijeme

upravo sam postao otac, upravo sam postao voditelj redakcije, po prvi put u životu imao sam osjećaj da sam netko i ne:to. Bilo je zavidnih i jalnih, naravno da ih je bilo, ljudi koji su tvrdili da sam taj posao dobio samo zato :to sam bio oženjen sa ženom čijoj je obitelji pripadala izdavačka kuća. Bilo je glasova koji su govorili da mi je stalo samo do ženina novca i do njezina utjecaja. Ali ja sam znao da to nije točno. I bio sam dobar u svom poslu. I volio sam svoju ženu. Prona:ao sam svoje mjesto u životu. Ali onda sam se zaljubio u tu mladu djevojku. Smije:no je to, ali takve stvari se naprosto događaju. Svoju vezu držali smo, naravno, u strogoj tajnosti. Njoj je ta zabranjena ljubav ispočetka bila zabavna i nekako napeta. Ja sam je od samog početka smatrao samo opasnom. Nekoliko puta zamalo nas je ulovio njezin dečko. Znao je da ne:to nije u redu, zato je prekinuo s njom. Njoj je svejedno. Mene stra:i, jer se bojim da bi se moglo saznati za nas. Ali svejedno ne mogu bez nje. Bar prvo vrijeme.

Odmahuje glavom.

- Idiotski, potpuno idiotski. I tako banalno. Kli:ej. Jer jasno je da će me djevojka u nekom trenutku htjeti samo za sebe, ali jasno je i da ja ne želim ostaviti svoju mladu obitelj. I mi se svađamo. Svađamo se sve če:će. Naposljetku sam joj rekao da je među nama zavr:eno, da se vi:e nećemo vidjeti. Ali mlada djevojka bila je navikla dobivati sve :to poželi. Prijetila mi je. Iznenada to vi:e nije bila ona. Govorila je stvari koje se nikome ne bi trebale govoriti.

Što ako odem tvojoj ženi? Hoće li joj se to svidjeti? Da čuje da si kod mene, dok ona sama sjedi kod kuće i svojim mlohavim sisama doji va:u ružnu bebu?

Rekao sam joj da u:uti, da nema pojma o mojoj ženi, o mom životu. Ali ona nije htjela u:utjeti.

Znam sve o tvom životu, dragi. Znam da će ti tvoj dragi tast dati nogom u to blesavo dupe, ako sazna da vara: njegovu razmaženu kćerkicu. Zar zaista misli: da si to mjesto dobio zato :to si tako kompetentan? Pa pogledaj se samo! Stoji: tu kao da će: se

Page 235: Melanie Raabe - Slučaj

svaki čas rascmizdriti, ti bijedni, smije:ni propalico! Dakle, sasvim iskreno, osobu na vodećoj poziciji ja sam zami:ljala sasvim drukčije.

Rekao sam joj da napokon začepi gubicu, ali ona nikako da prestane. Nemoj misliti da me samo tako može: odbaciti. Kad obavim s tobom, ni:ta vi:e ti

neće: imati. Ni ženu, ni posao, ni dijete. I nemoj misliti da ne mislim ozbiljno. Ni u ludilu nemoj to pomisliti!

Bio sam izvan sebe. Ukočen od bijesa. Gotovo slijep. A ona se smijala. Uh, kako me jadno gleda:, Viktore! Kao pokisla pudlica. Možda bih te odsad

trebala zvati Viki. Pa to je slatko ime za pudlicu. Dođi, Viki. K nozi! Dobro pseto. Smijala mi se i ismijavala me svojim drskim, mladenačkim smijehom, u koji sam

se nekoć bio tako nevjerojatno zaljubio, ali sad mi se samo jo: gadio. Smijala se i smijala. I nije prestajala. Smijala se i smijala i smijala i smijala, sve dok...

Lenzen zastaje. Šuti zarobljen u sjećanju. Ja zadržavam dah. - Otac obitelji zaklao mladu ljubavnicu - kaže napokon. - Tako novine naslovljuju

takve slučajeve. Samo pet riječi. Otac obitelji zaklao mladu ljubavnicu.

Ponovno se smije na svoj gorak način. Ja sam nijema od užasa. Ne znam :to me :okira jače, činjenica da je Ana skoro godinu dana bila u tajnoj vezi s oženjenim mu:karcem ili nevjerojatna, užasna banalnost Lenzenova motiva. Svađa među ljubavnicima. Mu:karac, :to ga ljubavnica provocira do krvi, pa je na kraju ubija razjaren od bijesa. Čujem Julijanov glas. Zločinac je uvijek partner.

Život je često toliko manje spektakularan od ma:te. - Vi ste ubojica - kažem. U Lenzenu ne:to puca.

- Ne! - viče on. Šakom snažno udara po staklenom stoliću. - Sranje! - urla.

Ponovno se pribire.

- Sranje - kaže jo: jedanput, ovaj put ti:im glasom. A onda sve izlijeće iz njega, u kratkim, snažnim mahovima. - Nisam to želio. Nisam to planirao. Nisam nikoga ubio da za:titim samog sebe ili

da ne:to zata:kam. Naprosto sam poludio. Bio sam razjaren kao bik pred crvenim platnom. Trebalo mi je samo nekoliko sekundi da ponovno dođem k sebi. Samo nekoliko sekundi. Ana. Kuhinjski nož. Sva ta krv... Buljio sam u nju, samo sam buljio u nju. Bio sam izvan sebe. Nesposoban shvatiti :to se to upravo dogodilo. Što sam učinio. Onda se čulo zvono na vratima. Odmah potom u bravi se okrenuo ključ. Stajao sam kao skamenjen, a onda je u sobu iznenada u:la ta žena. I gledala me. Ne mogu opisati taj

Page 236: Melanie Raabe - Slučaj

osjećaj. U tom trenutku odjednom sam se ponovno mogao kretati i htio sam samo jo: nestati, samo nestati. I tako sam izjurio kroz vrata terase i trčao i trčao. Prestra:en, uplakan. Trčao sam. Kroz noć. Kući, kamo ću inače? Instinktivno. Bacio sam svoju odjeću, bacio sam nož, sasvim automatski, poput robota. Zavukao sam se u krevet. K svojoj ženi. Beba je bila u krevetiću pokraj nas. Čekao sam. Da dođe policija. Skamenjen od straha buljio sam u strop i čekao da dođe policija. U strahu sam probdio noć, a ujutro sam oti:ao na posao, mehanički poput robota, i ni:ta se nije dogodilo. Onda sam u strahu probdio jo: jednu noć, pa jo: jednu i jo: jednu. Ni:ta se nije dogodilo, nisam to mogao shvatiti. Već sam zamalo želio da se ne:to dogodi, da dođu po mene, naprosto da mom čekanju napokon dođe kraj. Ali ni:ta se nije dogodilo. Katkada bih se uspio uvjeriti da je posrijedi bio samo ružan san. U nekom trenutku možda bih i povjerovao u to, da o tome nisu pisale sve novine. I poku:ao sam spasiti svoj brak, ali s njim je krenulo nizbrdo, unatoč bebi. Možda se to ionako moralo dogoditi i bez činjenice da od te noći nisam bio sav svoj. I bez činjenice da se vi:e nisam mogao natjerati da na:u bebu uzmem u naručje, da je držim rukama kojima sam... Ne znam. Strah je u svakom slučaju ostao. Tijekom prvih dana i tjedana strah je postajao tuplji, manje rezak, ali je ostao. Ne

samo strah da će se pred mojom kućom pojaviti policijska kola. Strah da bih ženu kratke, tamne kose i užasnutih očiju, koja me je iznenadila u Aninom stanu, mogao susresti u supermarketu. Ili na nekoj zabavi ili... Neprestance sam se bojao. Ali ni:ta se nije dogodilo. Nitko nije do:ao. U nekom trenutku shvatio sam da je Ana održala riječ. Da zaista nikome nije pričala o nama. Nitko nije znao za nas. Nitko nas nikad nije vidio zajedno. U njezinu životu ja uopće nisam postojao. Nije postojala nikakva veza. Bio sam slučajno poznanstvo o kojem nitko nije imao pojma. Imao sam neshvatljivu sreću. Neshvatljivu sreću. U nekom trenutku čovjek pomisli da možda postoji razlog za to :to se izvukao. Da je dobio drugu :ansu. Da možda mora jo: ne:to obaviti. A onda se ponudio taj posao u Afganistanu. Nitko ga nije želio. Nikome se nije dalo ići na prvu liniju fronte u jednoj uni:tenoj, pra:njavoj zemlji. Ali ja sam htio taj posao. Smatrao sam ga važnim. I tako sam oti:ao. A kad je posao u Afganistanu zavr:io, ja sam nastavio. Bio je to važan posao.

Značajno kima glavom, kao da sam sebe želi uvjeriti u istinitost svojih riječi, a onda ponovno :uti.

Trepćem kao omamljena. Viktor Lenzen na kraju je ipak priznao. Tolike godine vjerovala sam da ću doživjeti olak:anje kad saznam istinu. A sada,

kad znam sve, osjećam samo jo: prazninu. Sobom se :iri ti:ina. Ni:ta se ne čuje, čak ni disanje.

- Linda - kaže napokon Lenzen i naginje se u svom naslonjaču prema naprijed. - Molim vas, dajte mi svoj mobitel.

Gledam ga.

Page 237: Melanie Raabe - Slučaj

- Ne - kažem odrje:ito. Mora: platiti za to :to si učinio. Pogled mi zapinje za masivnu pepeljaru na staklenom stoliću. Lenzen to

primjećuje. Žalosno uzdi:e i naslanja se. Šuti. - Prije nekoliko godina radio sam reportažu o kandidatima za smrtnu kaznu u

SAD-u - kaže iznenada. Ne govorim ni:ta, ali u meni sve vrije. Nikada neću Lenzenu prepustiti svoj

mobitel. On će platiti za ono :to je učinio, ja ću se pobrinuti za to. - Ti mu:karci bili su fascinantni - nastavlja Lenzen. - Neki od njih desetljećima su

sjedili u ćeliji čekajući izvr:enje kazne. U Teksasu sam jednog od njih malo bolje upoznao. Bio je osuđen zbog grabežnog umorstva, :to ga je počinio zajedno s jo: nekolicinom kompanjona, kad je imao dvadeset i koju godinu. U zatvoru se obratio na

budizam i počeo pisati dječje knjige. Sav utržak davao je u dobrotvorne svrhe. Kad su ga napokon smaknuli, čovjek je u zatvoru bio prosjedio gotovo četrdeset godina. A pitanje koje se postavlja je ovo je li :ezdesetpetogodi:njak, koji četrdeset godina u zatvoru čeka smrtnu kaznu zbog ubojstva koje je počinio s dvadeset i pet godina, jo: isti čovjek? Je li on jo: ubojica?

Gledam Lenzena i nadam se da će nastaviti govoriti, jer jo: uvijek ne znam :to će se dogoditi kad prestane.

Gdje si sad, Julijane?

- To :to se dogodilo one noći, bila je užasna pogre:ka - kaže. - Samo trenutak,

jedan jedini trenutak gubitka kontrole. Stra:no je to, neoprostivo. Sve bih dao da mogu

vratiti vrijeme unazad. Zaista sve. Ali ja to ne mogu.

Kratko :uti. - Ali ja sam svoju pokoru obavio - započinje potom. - Koliko god sam mogao.

Svakog jutra ustajao sam sa željom da dam sve od sebe. Da dobro obavljam svoj posao.

Da budem dobar čovjek. Podupirem mnoge humanitarne organizacije. Radim to počasno, bez naknade. Jednom sam, dovraga, nekome čak i spasio život! Jednom djetetu! U Švedskoj, u jednoj rijeci. Nitko se nije usudio ući u vodu, svi su samo stajali.

Ali ja sam u:ao. To sam ja! To :to se tada dogodilo, to je... to je bio samo trenutak, jedan užasni trenutak. Zar moram dopustiti da me se čitav život mjeri po tome? Preda mnom samim? Pred mojim kolegama? Pred mojom kćeri? Zar da vi:e ne budem ni:ta drugo nego ubojica?

Primjećujem da odavna vi:e ne razgovara sa mnom, nego sam sa sobom. - Ja sam vi:e od toga - dodaje tihim glasom.

* * *

Page 238: Melanie Raabe - Slučaj

Sad znam za:to sam nasjela na njegove priče. Za:to sam mu vjerovala. Nije me slagao kad mi je rekao da je nevin, da je samo novinar, samo otac. Samo dobar čovjek. On to zaista vjeruje. To je njegova istina. Njegova iskrivljena, pomaknuta, namje:tena, samopravedna istina.

Lenzen diže glavu i promatra me. U njegovu pogledu iznenada ima odlučnosti. Prolaze me žmarci. Sami smo.

Julijan neće doći. Tko zna je li uopće već stigao kući, tko zna hoće li mu njegova partnerica uopće prenijeti moju poruku? To vi:e ne igra nikakvu ulogu. Sad je ionako

prekasno.

- Jo: uvijek možete učiniti ispravnu stvar - kažem. - Možete otići na policiju i priznati :to se tada dogodilo.

Lenzen dugo :uti. Onda odmahuje glavom. - Ne mogu to učiniti svojoj kćeri. Vi:e me ne ispu:ta iz vida.

- Sjećate li se kad ste me pitali postoji li ne:to radi čega bih mogao ubiti?

- Da - kažem i te:ko gutam. - Va:a kći. On kima glavom.

- Moja kći. Napokon razumijem čudesan izraz na Lenzenovu licu, koji si nisam znala

rastumačiti. Lenzen je žalostan. Žalostan i rezigniran. On zna :to će biti sljedeće i to mu se ne sviđa. Čini ga žalosnim.

Gledam ga, novinara, dopisnika. Sve stvari :to su ih njegove sive oči vidjele, sve priče u borama na njegovu licu, i mislim da bi mi pod drukčijim okolnostima vjerojatno

bio drag. Da bih pod drukčijim okolnostima rado sjedila s njim i razgovarala o Ani. On bi me podsjećao na sitnice koje sam ili zaboravila ili ih nikada nisam ni znala. Male osebujnosti. Ali ne postoje drukčije okolnosti, samo ove ovdje.

- Pobrinula sam se da me se ovdje traži, ako se ne javim - ponavljam promuklim

glasom.

Lenzen me :utke gleda. - Dajte mi svoj mobitel, Linda.

-Ne.

- To :to sam vam upravo ispričao bilo je namijenjeno samo vama - kaže. - Točno je to :to se maloprije rekli. Vi ste i vi:e nego zaslužili istinu. Fer je da sam vam rekao to :to ste htjeli znati. Ali sad mi dajte mobitel.

Page 239: Melanie Raabe - Slučaj

Ustaje. Ustajem i ja i odmičem se nekoliko koraka. Mogla bih potrčati prema stubama, ali znam da bi on u tom slučaju bio brži od mene, a ne bih voljela da mi budu

za leđima, on i ova masivna pepeljara. - Okej - kažem. Zavlačim ruku pod pulover i izvlačim odatle pametni telefon. Lenzenovo tijelo

malčice se opu:ta. Sve ostalo odvija se nevjerojatnom brzinom. Ne razmi:ljam ni o čemu. Hitam prema staklenom zidu, jedan prozor otvaram :irom, zamahujem rukom i bacam telefon u :irokom luku u noć. Vrelina bola prolazi mi kroz ruku. Okrećem se.

I gledam u Lenzenove hladne oči.

Page 240: Melanie Raabe - Slučaj

.

TOLIKO DUGO imala sam samo jednu jedinu želju pronaći Aninog ubojicu. Ali sad, kad stojim pred njim, kad je sve rečeno, želim samo jo: jedno.

Želim živjeti. Ali odavde nema izlaza. Put prema ulaznim vratima Lenzen će mi presjeći u dva

koraka. Put preko balkona otpada. Svejedno otvaram vrata i izlazim. Hladan vjetar

dodiruje mi lice. Jo: dva koraka i dolazim do rukohvata.

Ne mogu dalje. Gledam u dubinu, u mraku prepoznajem livadu, iza nje je cesta

gdje je stajao taksi. Ta prokleta livada, vi:e metara ispod mene. Preduboko je, a da bih se usudila skočiti. Nema izlaza. Iza sebe čujem metalan zvuk, osjećam Lenzenovu

prisutnost za leđima. Okrećem se i gledam mu u lice. Ne vjerujem vlastitim očima. Viktor Lenzen plače. - Za:to niste jednostavno ostali u svojoj kući, Linda? - pita me. - Nikada vam ne

bih učinio ni:ta nažao. U ruci drži pi:tolj. Gledam ga u nevjerici. S time se neće moći izvući. Pucnji će se

čuti, prije svega ovdje, u ovoj mirnoj stambenoj četvrti. Kako je mogao pomisliti da će se izvući ?

- Policija će biti ovdje čim povučete okidač - kažem. - Znam - odgovara Lenzen.

Ne razumijem vi:e ni:ta. Gledam u cijev pi:tolja. Ukočena sam kao da me je netko hipnotizirao. Izgleda ba: kao onaj moj pi:tolj, koji sam bila nabavila radi njega,

kojim sam mu prijetila i koji je naposljetku bacio u jezero. Bolno :kljocanje sinapsi. Tek sad shvaćam.

- Prepoznajete ga - kaže Lenzen.

Page 241: Melanie Raabe - Slučaj

Prepoznajem ga. To jest moje oružje. Na dnu jezera nema ničega. Vidim sve pred sobom. Lenzenovu ruku kako zamahuje, kako se kreće kroz mrak, ali ne ispu:ta pi:tolj, nego ga negdje neopazice baca, možda na livadu, ne bi li ga poslije mirno pokupio. Za

svaki slučaj. Promi:ljeno, nema :to. Prisebno. To nije mogao prethodno isplanirati. On mu je praktički pao u krilo. Pi:tolj :to sam ga nabavila ilegalno, a svuda po njemu otisci mojih prstiju.

- To je moj pi:tolj - kažem tiho. Lenzen kima glavom.

- Bila je to obrana u nuždi - kaže. - Vi ste očito ludi. Pratili ste me, dali da me se uhodi. Prijetili ste mi. To imam čak i snimljeno na traci. A sad s tim oružjem dolazite u moj stan, ponovno mi prijetite, dolazi do naguravanja...

U mojoj glavi čuje se klik! - Jeste li zaista namjeravali noćas otputovati? - pitam ga.

Lenzen odmahuje glavom. Napokon mi je sve jasno. Posrijedi je trik. Samo trik,

da bude siguran da ću doći k njemu. Ishitreno. Obuzeta panikom. Jo: noćas. Trik da me namami i da me se napokon rije:i. Čisto. Elegantno. Mojim vlastitim oružjem.

Klopka označava napravu za hvatanje ili ubijanje plijena. Klopka, koju mi je postavio Viktor Lenzen, briljantna je.

Namamio me je, sad me ima, ne mogu mu pobjeći. Ali njegova se ruka trese. - Ne činite to - kažem. Mislim na Anu.

- Nemam drugog izbora - odgovara Lenzen.

Čelo mu se orosilo znojem.

- Oboje znamo da to nije istina - kažem. Mislim na Norberta, na Bukowskog.

- Ali zvuči kao istina - kaže Lenzen. Gornja usnica mu se trza.

- Molim vas, ne činite to! Mislim na mamu i tatu.

- Ako učinite to, onda ste zaista ubojica. Mislim na Julijana.

- Začepite gubicu! A onda mislim samo jo: jedno ja neću umrijeti ovdje. Okrećem se, preskačem rukohvat balkona i padam.

Page 242: Melanie Raabe - Slučaj

Padam i žestoko udaram o tlo. Sve je kao na filmu, ne kotrljam se, ne teturam dalje,

udaram o tlo, a gležanj moje desne noge pretvara se u tako intenzivan bol da me na trenutak zasljepljuje i ja ostajem čučati četverono:ke poput ranjene zvijeri, zbunjena i gotovo slijepa od straha. Panično tresem glavom, poku:avam raspr:iti omamljenost. Onda se osvrćem oko sebe, očekujem da ću vidjeti Lenzena kako stoji na balustradi i gleda u dubinu, ali tamo nema nikoga. Gdje je ?

Čujem ga. Dolazi. Bože, kako dugo sam već ovdje? Poku:avam se uspraviti, ali

desna me noga ostavlja na cjedilu, naprosto popu:ta. - Upomoć! - vičem, ali ni:ta se ne čuje. Iznenada shvaćam da sam zavr:ila u

jednoj od svojih noćnih mora, da sam to već tako često sanjala, okupana znojem i jecava, sanjala da vri:tim i vri:tim, ali iz mojega grla ne dopire nikakav zvuk. Ponovno se

poku:avam osoviti na noge i ovaj put mi uspijeva, skakućem na zdravoj nozi, spotičem se, oslanjam na ozlijeđenu, jecam, cvilim od bola, padam na koljena, ne mogu dalje, ali znam da moram, slijepa i prestravljena puzim kroz mrak i onda ga vidim. Iznenada

izranja preda mnom, nisam ga vidjela kako dolazi, ne znam kako je to izveo, jer morao

bi biti iza mene i doći iz kuće, morao bi biti iza mene, ali on dolazi sprijeda, bez najave iznenada izranja iz mraka i prilazi mi. Ne marim vi:e za bolove i uspravljam se. Vidim samo njegove obrise, oružje u njegovoj ruci. Gledam mu ususret.

On je sjena, samo sjena. Osvrće se oko sebe jarosno i nervozno. A onda mi je odjedanput dovoljno blizu da ga mogu prepoznati.

Njegov prizor pogađa me poput udarca pesnicom, teturam, noga mi ponovno popu:ta, padam na tlo. On dolazi do mene. Saginje se prema meni. Njegovo zabrinuto lice. Oči različitih boja u tami. Julijan.

- Bože, Linda - kaže. - Jesi li ozlijeđena?

- On je tu - sikćem. - Lenzen. Ubojica moje sestre. Naoružan je.

- Ostani ovdje - kaže Julijan. - Budi sasvim mirna.

U tom trenutku iza ugla kuće pojavljuje se Lenzen. Smjesta primjećuje da nisam sama i zastaje u mraku.

- Policija! - viče Julijan. - Bacite oružje! Lenzen stoji nepomično. Samo sjena. Polaganom kretnjom diže pi:tolj prema sljepoočnici i povlači okidač. Pada na tlo.

Nastupa mukla ti:ina.

Page 243: Melanie Raabe - Slučaj

Iz izvorne verzije romana »Sestre po krvi« Linde Conrads

»NINA SIMONE« (nije sadr ano u objavljenom izdanju)

Jedne večeri iznenada se pojavio ispred njezinih vrata. Samo tako.

Zamolila ga je da uđe, natočila je vino, on ju je pitao kako je, a ona je odgovorila da je okej. Da će biti dobro. Da ne eli kukati. Sjedili su na njezinom kauču, Jonas na jednom kraju, a Sofija na drugom. Između njih Sofijin psić, usijane glave i zaigran. Smijali su se i pili i Sofija uspije na nekoliko trenutaka zaboraviti Brittu i sjenu. Umoriv i se od igre, psić je u nekom trenutku sav izmučen zadrijemao. Sofija ustane okrenuti gramofonsku ploču koju su slu ali. Kad je pjenu ava, elektronička glazba ponovno zasvirala, a Sofija opet sjela na svoje mjesto, stade pogledom istra ivati Jonasa. Taj je upravo pio svoje drugo piće.

- Za to to radimoŠ - upita Sofija. - toŠ Sofija osjeti kako ju je okrznuo pogled iz Jonasovih

lijepih, posebnih očiju. - Pa ovo sad! Neprestance tra imo blizinu drugoga, iako si

ti jo uvijek o enjen, a ja tek raskinula zaruke i emocionalno sam sasvim iscrpljena... - tu zastane i prođe si rukom kroz kosu. - Za to to radimoŠ Za to se pretvara da me ne mo e nazvati, nego mi sve mora reći osobnoŠ Za to ja noću sjedim na tvojim stubama, za to ti noću stoji pred mojim vratimaŠ Nije li nerazumno da se odmah elimo baciti u ne to novoŠ

- Da, sasvim - reče Jonas. - Ali ako to znamo... - odgovori Sofija. - Za to onda

umjetno produ avamo bol i če njuŠ Jonas se lagano nasmije i i na njegovoj bradi nakratko se

pojavi rupica.

- Zato to su nam bol i če nja potrebni. Jer se samo tako osjećamo ivima - reče.

Nekoliko trenutaka samo su se utke gledali. - Bit će bolje da sad odem - reče Jonas i ustane.

Page 244: Melanie Raabe - Slučaj

- Da.

Sofija također ustane. - Onda...

Pogledi im se susreto e. Bilo je tu samo malo nećkanja, a onda to jednostavno učini e. Prevladali su distancu koja ih je dijelila, prona li se, on ju je dr ao u naručju i prelazio joj rukom preko kose, sasvim oprezno, kao da miluje divlju zvijer koja se tek počela pripitomljavati i sve to je uslijedilo bija e lijepo i tamno i zbunjujuće i purpurno.

Sljedećeg jutra Sofiju su probudile čiope, koje su kre tavo letjele ulicama. Ne otvoriv i jo ni oči, ona ga poku a napipati. Ali on je oti ao.

Sofija uzdahne. Polovicu noći prele ala je budna, slu ala Jonasov dah i pitala se to joj je činiti, a onda ipak utonula u san. On je preduhitrio njezinu odluku, iskrav i se potajice iz stana dok je ona jo spavala: nikad se vi e neće vidjeti.

Sofija ustane, digne aluzine, osjeti da zebe, obuče se i ode u kuhinju pristaviti kavu - i prepadne se ugledav i Jonasa kako sjedi na kauču u dnevnoj sobi. Srce joj poskoči od radosti. Nije se iskrao, nego je čekao da se ona probudi.

Jonas je nije čuo kako dolazi. Nekoliko trenutaka promatrala je njegov potiljak, vrtlog kovrči u njegovoj tamnoj kosi. Vjerovala je u stvari poput ove. U to čovjek mo e imati povjerenja, u vlastite instinkte. Mo da je to samo trebala reći. Usuditi se. Ne, to nije i lo. Samo će ispasti smije na.

- Dobro jutro! - reče. Jonas se okrene k njoj.

- Dobro jutro!

Zbunjeno se smje kao. - Jesi za kavu? - upita Sofija.

- To bi bilo sjajno.

Sofija ode u kuhinju i pristavi kavu. Borila se sama sa sobom. ivot je kratak, pomisli. Sad ću to jednostavno reći. Ako ne ka em sad, neću nikad.

Drhtavih nogu vratila se u dnevnu sobu, stala iza njega i naka ljala se.

- Jonas?

On lagano okrene glavu prema njoj.

- Moram ti ne to reći. Nije mi lako, dakle... molim te, ne prekidaj me.

On je utke saslu a.

Page 245: Melanie Raabe - Slučaj

- Ne bih eljela da ode . eljela bih da ostane ovdje. Mislim, ako je ne to ispravno, to se osjeti. A ja osjećam.

Riječi se skotrlja e preko parketa poput pekula. Jonas malo spusti glavu. Sofija ustukne. Mo da je pogrije ila, mo da će ipak ispasti smije na. Ali kotači su se zakotrljali, nizbrdo, nezaustavljivo.

- Znam da su pretpostavke stra ne. Ti si jo uvijek u vezi. A ja sam se upravo rastala od čovjeka za kojega sam se zapravo na proljeće mislila udati. A naravno da ne elim ni da na poslu ima probleme, ako se sazna da si se spetljao sa svjedokinjom.

Sofija napravi stanku i uhvati zraka. Jonas ne reče ni ta. Samo ju je pozorno slu ao. Njoj se stegnu grlo...

- Ali ja te elim, razumije liŠ Ja te elim. Sofija primijeti da plače. U posljednje vrijeme to se

događalo jako često. Poku a se pribrati i obri e suze. U sljepoočnicama joj je bubnjalo.

- Okej - reče bez snage. - Rekla sam to sam htjela reći. On je utio. - Jonas?

On ponovno okrene glavu i lagano se trgne, primijetiv i da ona stoji iza njega. Onda se sav okrene, pogleda je, izvuče čepiće svojih slu alica iz u iju i nasmije i se.

- Ne to si reklaŠ - upita on i poka e bradom prema MP3--playeru. - Upravo sam krenuo ponovno otkrivati ljubav za Ninu Simone.

Tada vidje njezino lice.

- Sofija, je li sve okej? Plakala si?

Sofija proguta knedlu.

- Nije ni ta. Sve je u redu. Njemu se zavrti u glavi. Nijednu njezinu riječ on ne bija e

čuo. A ona nije imala snage da sve to ponovi. Mo da je tako bilo bolje. A kako mu je i mogla reći sve te stvari nakon samo jedne noćiŠ

- Je li zaista sve okej?

Stan joj se iznenada učini beskrajno zagu ljiv. - Da. Sve je u redu - reče ona. - Ali čuj... moram krenuti.

Sasvim sam smetnula s uma da imam sastanak s galeristom.

- Aha. Okej.

- Da.

- Ali... to je s kavomŠ Mislio sam da smo... - Moram krenuti. Nemoj mi zamjeriti. Samo zalupi vrata kad

bude odlazio.

Page 246: Melanie Raabe - Slučaj

Vidjela je njegovu iznenađenost, mo da i razočaranje. Onda se on usiljeno nasmije i.

- Sve u redu - reče on. Sofija se okrene i učini nekoliko koraka. Noge joj bijahu

te e nego inače. Onda zastane. Okrene se jo jedanput prema njemu.

- Jonas?

- Da?

- Javi se kad bude spreman. Kad me bude htio ponovno vidjeti. Daj mi znak. Okej?

Pogled mu postade ozbiljan.

- Okej.

- Da?

- Hoću. Na odlasku, Sofija na leđima osjeti njegov pogled.

Page 247: Melanie Raabe - Slučaj

ETO GA NATRAG, taj sirovi, crveni osjećaj. Ponovno sam na livadi ispred kuće Viktora Lenzena. U mojoj glavi odjekuje pucanj, osjećam travu pod dlanovima, hladno mi je i

boli me glava.

- Gospođo Michaelis ?

Dižem pogled. Polagano se vraćam u realnost. Policijski inspektorat. Gospođa Michaelis, to sam ja. Iako sam navikla da me oslovljavaju mojim umjetničkim prezimenom Conrads. Mu:karac koji me je oslovio jutros me je već saslu:ao. Distanciran je, ali i prijazan, a njegovim pitanjima nema kraja.

- Treba li vam stanka? - pita policajac, čije ime sam zaboravila. - Ne, hvala - kažem. Moj glas zvuči sitno i umorno. Ne sjećam se točno kada sam posljednji put

spavala dulje od nekoliko minuta.

- Brzo ćemo biti gotovi. U mislima se ponovno vraćam na livadu, dok kao na autopilotu odgovaram na

policajčeva pitanja. Na tamnu livadu ispred kuće Viktora Lenzena. Sjedim u travi, bez daha. U u:ima mi odjekuje pucanj. Julijan me gleda u lice, bez riječi mi daje do znanja de se ne mičem s mjesta, ali ja to ionako ne bih mogla, čak ni kad bih htjela. Vidim kako Julijan u mraku oprezno prilazi Lenzenu, koji leži na tlu. I mislim - kasno, prekasno - to

je trik! Samo jedan od njegovih trikova! Ali prekasno je, Julijan je već stigao do prilike koja leži na tlu, vidim kako se saginje prema njoj, ispu:tam nečujan krik u očekivanju drugog pucnja, ali ni:ta se ne događa. Hladno mi je, čitavo tijelo mi se trese od studeni. Vidim kako se Julijan uspravlja i da mi ponovno prilazi.

- Mrtav je - kaže. Sjedim kao omamljena, Julijan sjeda k meni na travu, uzima me u naručje, obavija

me svojom toplinom i ja napokon počinjem plakati. U kućama oko nas pale se svjetla.

Page 248: Melanie Raabe - Slučaj

- Hvala vam, gospođo Michaelis - kaže policajac. - To bi zasad bilo sve.

- Zasad?

- Moguće je da ćemo imati jo: pitanja za vas - odgovara on. - Jedan mu:karac ustrijelio se va:im pi:toljem. A cijela ova priča koju ste mi upravo ispričali zvuči prilično... komplicirano.

- Moram li uzeti odvjetnika?

On kratko oklijeva.

- To ne može :koditi - kaže i ustaje. Nemam dovoljno energije da se zabrinem. I ja ustajem, oprezno. U bolnici su

ustanovili da mi gležanj nije slomljen, nego samo i:ča:en, svejedno, trenutačno mogu koristiti samo jednu nogu, a sa :takama se jo: dobro ne snalazim, to vi:e :to mi ni desna ruka ne funkcionira kako spada. Policajac mi otvara vrata. Uspijevam napustiti

prostoriju, :to je u svojoj glavi nazivam sobom za saslu:anja, iako službeno nisam saslu:ana, nego samo ispitivana. Dok izlazim, ususret mi dolazi Julijan. Srce mi

poskakuje, nemoćna sam protiv toga. Ali on se trudi da me ne gleda u oči, formalno mi daje ruku i obraća se svom kolegi.

- Prona:li su mobitel - kaže. Osjećam olak:anje. - Je li razgovor snimljen? - pitam.

- Kolege jo: provjeravaju podatke, ali čini se da jest. Policajac čije sam ime zaboravila pruža mi ruku i ja ostajem nasamo s Julijanom.

U mislima se vraćam zagrljaju koji smo podijelili na livadi, premda poku:avam ne misliti na njega. Tek :to su pristigli kolege koje je pozvao, Julijan se odmaknuo od mene

i naka:ljao se. Ponovno mi se počeo obraćati s vi. I trudi se da mi vi:e ne gleda u oči. - Linda - kaže sad i to zvuči kao rastanak. - Zdravo - kažem priglupo i poku:avam uloviti njegov pogled, ali on mi za to ne

daje :ansu, nego se okreće i nestaje u svom uredu. Pitam se pona:a li se on prema meni tako nespretno, jer me je zapravo duboko u

sebi smatrao ubojicom vlastite sestre, a sad mu je žao :to je pogrije:io? Mora da je tako. A možda je to i razlog za:to mi se nakon na:e zajedničke noći vi:e nije javio. Mislim na ono :to je rekao Lenzen, onomad u mojoj kući. »Malo sumnje uvijek preostaje.« Sretna

sam :to Lenzenovo priznanje na mojem mobilnom telefonu sad može ukloniti posljednji tračak sumnje. S mukom, na :takama, prolazim kroz hodnik inspektorata, kadli negdje iza mene odjekne prisan glas:

- Gospođo Michaelis ?

Nespretno se okrećem. Preda mnom stoji Andrea Brandt. Nije se ni najmanje promijenila. Samo je osmijeh nov.

Page 249: Melanie Raabe - Slučaj

- Čula sam :to se dogodilo pro:le noći - kaže. - To ste zaista trebali prepustiti

nama.

Pro:le noći. Tek polagano postajem svjesna. Zaista je pro:lo. Ne odgovaram ni:ta. - Bilo kako bilo - dodaje policajka. - Sretna sam :to ste u redu. - Hvala.

Nakratko mi se čini da mi želi jo: ne:to reći. Možda joj u tom trenutku postaje jasno i da sam ja bila ona žena na telefonu, prije nekoliko mjeseci. Navodna svjedokinja, koja ju je nazvala i onda zaklopila slu:alicu. Ali Andrea Brandt jedva primjetno sliježe ramenima, kaže mi »sve najbolje« i nestaje.

Ja također odlazim. Stižem do izlaza. Gledam za sobom. I onda odlučujem drukčije. Na :takama se vučem kroz hodnik, korak po korak. Razmi:ljam koliko stvari moram obaviti. Moram razgovarati sa svojim odvjetnikom. S roditeljima. Moram

pokupiti Bukowskog. Moram nazvati nakladnika. Agenticu, da bude upozorena kad se

počnu javljati mediji. Moram spavati. Istu:irati se. Početi razmi:ljati gdje bih ubuduće voljela živjeti. Jer u svoju kuću ja se ne usuđujem vratiti, bar zasad - kad sam posljednji

put u:la u nju, nisam je napustila vi:e od deset godina. Moram s nekim razgovarati o svojim napadajima panike, koji se sada, kad je najgora napetost pro:la i vi:e se ne radi o pukom preživljavanju, ponovno intenziviraju. Toliko toga morala bih obaviti. Umjesto toga kucam na vrata iza kojih je nestao Julijan i otvaram ih.

- Smijem li ući? - pitam.

- Naravno. Izvolite. Uđite. Prvi put imam vremena pogledati ga u miru. Sjedi za svojim ogromnim

pospremljenim pisaćim stolom. Izgleda dobro. - Zaista? - pitam.

- Jasno. Uđite. - Ne, mislim: na vi smo? Zaista?

Prvi put tog dana Julijan me gleda u oči. - Ima: pravo - kaže. - To je vjerojatno djetinjasto. Sjedni.

Teturam do stolca koji mi je ponudio, s mukom sjedam i naslanjam :take na pisaći stol.

- Do:la sam se zahvaliti - lažem. - Ti si me spasio.

- Spasila si se sama.

Jedan trenutak samo :utimo. - Sve vrijeme bio si u pravu - kažem napokon. - Bio je to zločin iz strasti.

Page 250: Melanie Raabe - Slučaj

Julijan obazrivo kima glavom. Ponovno :utimo, ali ova :utnja traje dulje, žilava je i nekako neugodna. Čuje se glasno kucanje sata koji visi na zidu s moje lijeve strane.

- Nikada nisam mislio da si ubila svoju sestru - prekida Julijan iznenada ti:inu. Gledam ga u čudu. - To si me htjela pitati, zar ne ? - kaže. Kimam glavom.

- Nikad - dodaje.

- Kad sam te nazvala, bio si tako... - započinjem, ali on mi ne daje da dovr:im rečenicu.

- Nisi mi se javila skoro dvanaest godina, Linda. A onda iznenada nazove: usred noći, probudi: me i pita: takve stvari. Nikakvo »halo, Julijane, kako si, oprosti :to se tako dugo nisam javljala«. A kako sam po tvome mi:ljenju trebao reagirati?

- Vau - kažem. - Da, točno. Vau. To sam i ja pomislio.

- Samo trenutak. Ti si se htio javiti. Takav je bio dogovor. Ti si bio taj koji je jo: uvijek bio oženjen. Ti si rekao da će: mi dati znak kad bude: spreman - kažem bijesno.

Moje tada:nje razočaranje ponovno je proključalo. Gorko i žilavo, staro dvanaest godina.

- No, sad je ionako svejedno - dodajem. - Žao mi je :to sam probudila tebe i tvoju dragu. To se vi:e neće ponoviti.

Poku:avam ustati. Noga me boli. Julijan me zaprepa:teno gleda. Onda se iznenada naceri. - Mislila si da smo Larissa i ja u vezi?

- Mislila sam da ti je zaručnica, žena, :to ja znam... Gubim borbu sa :takama i iscrpljeno popu:tam. - Larissa je moja sestra - kaže Julijan i smje:ka se. - Ona zapravo živi u Berlinu. Srce mi preskače jedan otkucaj. - Oh - kažem bedasto. - Nisam znala da ima: sestru. - Ima mnogo toga :to ne zna: o meni - odgovara Julijan, jo: uvijek sa smije:kom. Onda je ponovno ozbiljan.

- Uzgred, javio sam ti se, Linda.

- Ma daj, ne pričaj bajke! Ja sam te čekala! On neko vrijeme :uti kao omamljen. - Sjeća: li se na:eg razgovora o književnosti? - pita me naposljetku.

- Da. I :to s tim?

Page 251: Melanie Raabe - Slučaj

- Sjeća: li se? Na: prvi pravi razgovor. Tada kod mene, ispred kuće, na stubama?

- Naravno. Rekao si da nema: strpljenja za romane i da ti oni ba: i ne daju previ:e, ali da zato rado čita: poeziju.

- A ti si rekla da nema: koristi od poezije. A ja sam rekao da ću jednom naći vremena da te razuvjerim. Sjeća: li se?

Sjećam se. - Da. Rekao si da probam čitati Thoreaua ili Whitmana, jer će me oni sigurno

naučiti voljeti liriku. - Sjeća: se - kaže Julijan i tu mi sva:ta postaje jasno. Pomi:ljam na izlizani Whitmanov svezak na noćnom ormariću, :to mi ga je prije

mnogo, mnogo godina poslao neki obožavatelj. Tako sam bar mislila. Knjiga koju sam za svojih najmračnijih sati tako često listala. Koju sam čitala, koja me je spasila one

besane noći pred intervju. Koljena mi klecaju. - To je bio tvoj znak? - pitam preneraženo. Julijan žalosno sliježe ramenima. Moja snaga splasnula je dokraja, pa se ponovno

bacam na stolac za posjetitelje.

- Nisam to shvatila, Julijane. Mislila sam da si me zaboravio.

- Ja sam mislio da si ti zaboravila mene. Kad od tebe nije stigao nikakav odgovor.

Oboje žalosno :utimo. - Za:to nisi jednostavno nazvao? - pitam napokon.

- Eh - odgovara Julijan tiho - bit će da mi je to s pjesmaricom izgledalo... nekako

romantično. A kad se nakon toga nisi javila, mislio sam... Sliježe ramenima. - ... mislio

sam da se svijet za tebe nastavio okretati.

Sjedimo sučelice i ja ne mogu, a da ne razmi:ljam o tome kako je proteklih dvanaest godina moglo biti drukčije da smo imali jedno drugo. Danas ne znam

praktički vi:e ni:ta o Julijanu, o životu koji vodi. Sam je to rekao svijet se nastavio okretati.

Mislim da bi mu stara, impulzivna Linda sada pogledala u oči i spustila ruku na njegov pisači stol, da vidi hoće li je uzeti u svoju. Ali ja vi:e nisam ta Linda. Ja sam žena koja je dopustila životu da je do te mjere zastra:i da jedanaest godina nije napustila kuću. Mnogo toga sam pro:la. Sad sam starija, možda čak i razumnija. Svjesna sam da Julijan ima život u kojem se ja ne pojavljujem. Jasno mi je da bi bilo egoistično kad bih poku:ala provaliti u taj život.

Potom se naginjem, gledam Julijana u oči i spu:tam ruku na pisaći stol. Julijan je na trenutak promatra, a onda je uzima u svoju.

Page 252: Melanie Raabe - Slučaj

.

ZVRNDANJE TELEFONA prenulo me je iz sna bez snova i u prvom trenutku onako

bunovna ne znam ni gdje sam. Onda prepoznajem hotelsku sobu, :to sam je unajmila - isprva na neodređeno vrijeme, dok ne sredim sve poslove i dogovorim se sama sa sobom gdje bih ubuduće voljela živjeti. Bukowski me pospano promatra jednim

otvorenim okom.

Instinktivno poku:avam napipati mobilni telefon, ne pronalazim ga, ali onda se prisjećam da se jo: uvijek nalazi negdje na policiji, shvaćam da je zvonio fiksni telefon i javljam se.

- Pa tebe je teže dobiti nego papu - predbacuje mi Norbert. - Je li ti jasno da ti

danas izlaze »Sestre po krvi«, madam?

- Naravno - lažem. Zapravo ni sekunde nisam mislila na to.

- Daj mi reci, ne razumijem sve to, zar si zaista odustala od isposničkog života? Iza:la si?

Dolazi mi da se nasmijem. Norbert nema pojma :to se sve dogodilo od na:eg posljednjeg susreta u mojoj kući.

- Iza:la sam - kažem. - Merde! - viče Norbert. - To ti ne vjerujem! Zajebava: me! - Ispričat ću ti sve u miru, okej ? - kažem. - Ali ne danas.

- Pa to nije moguće - kaže Norbert. A onda ponavlja - Pa to nije moguće. Naposljetku se umiruje.

- Nikad nismo razgovarali o tvojoj knjizi - kaže. Sad tek primjećujem koliko mi je Norbert nedostajao.

Page 253: Melanie Raabe - Slučaj

Potiskujem potrebu da ga pitam kako mu se svidjela, jer znam da bi sad volio čuti upravo to pitanje, a ja bih ga rado malo ljutila. Dvije-tri sekunde zajedno :utimo.

- Tebe očito nimalo nije briga :to tvoj nakladnik, koji se od pamtivijeka ubija zbog tebe, misli o tvom romanu - kaže napokon Norbert - ali ja ću ti to svejedno reći.

Potiskujem smijeh.

- Hajde, pucaj - odgovaram.

- Zajebala si me. To nije triler, nego kao triler kamuflirana ljubavna priča. Na trenutak ostajem bez riječi. - Uzgred, mediji mrze tvoju knjigu. Ali meni se začudo sviđa. Možda starim. No,

mislio sam da ti to moram reći. Iako tebe to, naravno, ni najmanje ne zanima. Sad se ipak smijem.

- Hvala ti, Norbert.

Čujem ga kako uzdi:e, napola zabavljen, napola oneraspoložen, a onda bez riječi prekida razgovor.

Uspravljam se u postelji. Podne je. Dugo sam spavala. Bukowski, koji je drijemao

pokraj mene, gleda me s nepovjerenjem, kao da se boji da ću ga, ne bude li neprestance motrio na mene, ponovno ostaviti na cjedilu.

Bez brige, prijatelju.

Na pamet mi pada Charlottino lice i tjera me - po drugi put danas - na glasan

smijeh. Pozvonila sam kod nje, da uzmem Bukowskog. Kad je otvorila vrata, Charlotta

se zabuljila u mene kao da sam tuđinka. - Gospođo Conrads! Pa nije moguće! - Lijepo je vidjeti te, Charlotta. Htjela sam samo brzo uzeti psa.

Bukowski se pojavio kao na zapovijed, ali nije skakao po meni, :to mu je inače običaj, nego je prvo uvrijeđeno zastao.

- Mislim da se i on čudi :to vas vidi izvan va:e kuće - reče Charlotta. Ja sam čučnula da mi može onju:iti ko:ulju. On to i učini, premda isprva stidljivo. Onda

zamahne repom i počne mi izda:no lizati ruke. Misli mi se vraćaju u sada:njost. Ima toliko toga :to moram obaviti. Prvo ću otići

svojim roditeljima, da vidim kako su probavili novosti. Onda moram jo: jedanput na policiju, pa onda svom odvjetniku i tako dalje. Preda mnom je mnogo posla, ali znam

da ću sve to uspjeti obaviti. U meni se ne:to pomaknulo. Osjećam se snažnom. Živom. Polagano, veoma polagano vani stiže proljeće. Priroda se budi kao da i ona osjeća

da će uskoro započeti ne:to novo. Posvuda buja život, sve se proteže i isteže.

Page 254: Melanie Raabe - Slučaj

Mislim na Anu. Ne na anđeosku Anu, :to sam je tijekom posljednjih godina stvorila u glavi, a potom i u knjizi. Na pravu Anu, s kojom sam se svađala i ponovno mirila, na Anu koju sam voljela.

Mislim na Lenzena, koji je mrtav i ja ga vi:e ne mogu pitati za:to je u Aninu stanu bilo cvijeća. Je li joj ga on poklonio? Je li ipak voljela njegovo rezano cvijeće?

Mislim na Julijana.

Kobeljam se iz kreveta, tu:iram i oblačim. Zovem poslugu i naručujem zajutrak. Hranim Bukowskog. Preslu:avam pretinac za glasovne poruke, koji je toliko krcat da će se rasprsnuti. Zalijevam orhideju koju mi je Charlotta vratila. Jo: malo i pupoljci će joj se otvoriti. Sastavljam popis stvari koje moram obaviti. Jedem. Nazivam nakladničku kuću i odvjetnika. Malo i plačem. Bri:em nos. Dogovaram posjet kod roditelja.

Napu:tam hotelsku sobu i silazim dizalom. Prolazim kroz predvorje u smjeru izlaza, gdje se otvaraju automatska vrata.

Moje ime je Linda Conrads. Ja sam spisateljica. Trideset i osam mi je godina.

Slobodna sam. Stojim na pragu.

Preda mnom se prostire svijet.