Međunarodna znanstvena konferencijafranjevacki-institut.hr/sadrzaj/pdf/2016-05-10-15-01-5515-.pdfUmorni od ovih anakronih, ali još uvijek mobilizirajućih ili mi ili oni podjela,

Međunarodna znanstvena konferencija:

NEPOMIRENO DRUŠTVO- NEPOMIRENA PAMĆENJA

(Doprinos prevladavanju nepomirenih pamćenjahrvatskog naroda ad intra/ad extra)

26-28. svibnja 2016.Split

(Kamen - Oaza sv. Marije Krucifikse, Sestre Službenice Milosrđa,

Sv. Mihovila 43)

VODIČ KONFERENCIJE

Franjevački institut za kulturu miraSplit, 2016

Međunarodna znanstvena konferencija:NEPOMIRENO DRUŠTVO - NEPOMIRENA PAMĆENJA

SADRŽAJ

Uvod ...................................................................................................................................................................................3

Program ...........................................................................................................................................................................5

Sažetci: Prof. dr. sc. Sanja Špoljar-Vržina ...............................................................................................................8

Dr. sc. Christine Schliesser ...........................................................................................................................9 Izv. prof. dr. sc. Goran Kardum ..............................................................................................................11 Dr. sc. Jasna Ćurković - Nimac ..............................................................................................................13 Prof. dr. sc. Robert Petkovšek ..................................................................................................................14 Dr. sc. Maryana Hnyp ................................................................................................................................15 Izv. prof. dr. sc. Krunoslav Nikodem ...................................................................................................16 Prof. dr. sc. Ivan Bošković .........................................................................................................................17 Prof. dr. sc. Ive Šimat Banov ....................................................................................................................20 Mr. sc. Jure Vujić ............................................................................................................................................21 Prof. dr. sc. Ivica Šarac .................................................................................................................................22 Doc. dr. sc. Ante Nazor ..............................................................................................................................23 Dr. sc. Srećko Matko Džaja ......................................................................................................................24 Dr. sc. Marina Perić Kaselj ........................................................................................................................26 Dr. sc. Filip Škiljan .......................................................................................................................................26 Dr. sc. Aleksandar Vukić ............................................................................................................................26 Prof. dr. sc. Ivo Lučić ...................................................................................................................................27 Doc. dr. sc. Marko Medved ......................................................................................................................28 Prof. dr. sc. Ivo Rendić-Miočević ...........................................................................................................30 Prof. dr. sc. Mladen Ančić .........................................................................................................................31 dr. sc. Zlatko Begonja ..................................................................................................................................33 Prof. dr. sc. Nikola Bižaca ..........................................................................................................................34 Prof. emer. dr. sc. Janez Juhant ...............................................................................................................36 Dr. sc. Tomislav Kovač ................................................................................................................................37 Prof. dr. sc. fra Ante Vučković .................................................................................................................39 Prof. dr. sc. Francis Brassard .....................................................................................................................40 Prof. dr. sc. fra Božo Lujić .........................................................................................................................40 Doc. dr. sc. Krešimir Šimić .......................................................................................................................42 Doc. dr. sc. Ivica Šola ..................................................................................................................................43 Davor Velnić ....................................................................................................................................................44


UVOD

3

Poštovani,

Međunarodna konferencija Nepomireno društvo-nepomirena pamćenja već je podnaslovom pobliže određena kao poziv na prevladavanje nepomirenih pamćenja unutar konfliktne hrvatske kulture pamćenja. Ideja Konferencije počiva na pretpostavci da postoji izravna poveznica između sveukupnog gospodar¬skog, političkog, demografskog i duhovnog stanja hrvatskog društva, hrvatskog naroda u RH, BiH i dijaspori i njegove kulture pamćenja/sjećanja. Cilj Konferencije je dovesti u pitanje sve totalitarne ideologije koje se agresivno bore za prevlast nad dušom, pamćenjem, identitetom hrvatskog naroda, za kontrolu nad društvom i državom RH. Želimo ne samo predložiti i znanstveno utemeljiti potrebu nedvojbenog odmaka od dviju totalitarnih ide¬ologija fašizma i komunizma, koje su duhovno, politički i demografski opustošile hrvatski narod, već i pokazati da su svi naši hrvatski anti-pokreti (antifašizam u obliku komunističkog projekta i anti-komunizam/anti-velikosrpski jugoslavizam u obliku ustaškog projekta) ostali zarobljeni u totali-tarnim matricama. Izlazak iz tih realnih ili fantomskih matrica pokazuje se kao preduvjet prosperiteta hrvatskog društva i naroda.Umorni od ovih anakronih, ali još uvijek mobilizirajućih ili mi ili oni podjela, Hrvati postaju sve skloniji naći duhovno utočište u neoliberalnoj ideologiji napuštanja svake brige za prošlost, činjenice, pamćenje, identitet, ili bijeg u „civilizacijski nadmoćnu“ damnatio memoriae žrtava.Konferencija će nastojati pokazati da izvan ovih totalitarnih matrica postoji put za pomirbeno suočavanje s prošlošću: preoblikovanje pamćenja obraćenjem. Taj put je i najzahtjevniji, najhumaniji, najizvornije kršćanski. On je na tragu „ekumene patnika“, koja žrtvu svih nasilja prepoznaje kao nezaobilazni moralni autoritet, a odnos prema žrtvi kao mjeru osobne čestitosti i društvenog zdravlja. Konferencija se stoga idejno naslanja na dosadašnji rad i spoznaje našega Instituta te posve integrira poruke Zbornika radova međunarodnog simpozija Kršćanstvo i pamćenje iz 2004. godine u organi-zaciji našeg Instituta i Hrvatskog Caritasa.

Dodatnu potvrdu brige za kulturu pamćenja dala je najavljenom politikom pomirenja hrvatskog društva, kao sine qua non svakog napretka, i hrvatska predsjednica gđa. Kolinda Grabar- Kitarović. Zahvalni smo Predsjednici za ovakav stav kao i za visoko pokroviteljstvo nad našom Konferencijom. Osobitu zahvalnost dugujemo našim predavačima. Očekujemo da će njihovi multidisciplinarni prilo¬zi obogatiti i ozdraviti naš diskurs o pitanjima pamćenja i pomirenja.

Ovim Vas pozivamo da tijekom tri dana Konferencije pratite promišljanja o kompleksnosti pamćenja, te osobito integriranja pamćenja počinjenih i pretrpljenih zlodjela u neki širi smisleni interpretativni okvir. Ovo pitanje otvara našim predavačima prostor za kritičku provjeru uloge društva, politike, kulture, historiografije, povijesne antropologije, književnosti, spomeničke-memorijalne kulture, um-jetnosti, simbola, mitova, ideologija glede oblikovanja sadržaja našeg pamćenja. Konferencija želi upravo zbog načela „pamti istinito“ ohrabriti otvaranje svih jama, arhiva, znanstv-enu reviz¬iju svih totalitarno nametnutih istina. Tko se upusti u ovu avanturu čišćenja pamćenja dolazi, kako pokazuju relevantna antropološka istraživanja, do spoznaje granica ispravnog pamćenja i to iz dva razloga, koji su zapravo conditio humana:


UVOD

4

Prvi razlog autori izriču metaforom da se ispravno pamćenje iz štita žrtve od ponavljanja zlodjela, tako lako preobražava u mač odmazde, postajući tako, mimo izvorne nakane, klicom novih sukoba i zlodjela. Što je tek s neispravnim pamćenjem, koje je po sebi već zlodjelo? Drugi problem s pamćenjem zlodjela poput Holokausta, Jasenovca, Bleiburga – Križnog puta uka¬zuje na ljudske granice integriranja pamćenja u neki širi smisao. Vjernici ta stanja i mjesta susreću kao mjesta Božje šutnje i odsutnosti. Prema formuli Mauricea Blanchota integracija pamćenja u ovim i sličnim slučajevima svodi se na „bdijenje nad odsutnim smislom“. Ova pamćenja nikada ne mogu prestati uznemiravati. Želimo bar postaviti pitanje: je li moguće naći put ispravnog pamćenja u duhu evanđeoske „ekumene patnika“? Tako, da nam pamćenja ne pustoše živote i ne dovode u pitanje humano funkcioniranje društva i države, ad intra i ad extra. Vrijedi provjeriti nosivost ovih nastojanja. Jer, velik je ulog u igri.

Dobro došli!

Fra Mijo Džolan


PROGRAM

5

Četvrtak, 26. 05. 2015.

PAMĆENJE I KULTURA MIRA

8,45 Otvaranje Konferencije i pozdravi

9,00-9,15 Prof. dr. sc. Sanja Špoljar-Vržina, Antropologija temporalnosti: neoliberalne pomird-be, utrživa mirenja i kolonijalna poimanja dobra

9,20-9,35 Dr. sc. Christine Schliesser, „Zadatak pamćenja je zadatak izvršenja pravde” (Paul Ricoeur) Sjećanje i pomirenje – analiza iz aspekta post-genocida u Ruandi

9,40-9,55 Izv. prof. dr. sc. Goran Kardum, Psihologija i bihevioralna genetika transgeneraci-jskog prijenosa

10,00-10,30 Rasprava

10,30-11,00 Pauza

11,00-11,15 Dr. sc. Jasna Ćurković - Nimac, Prema etici pamćenja: pamćenje za budućnost

11,20-11,35 Prof. dr. sc. Robert Petkovšek, Memorija i obećanje u mimetičkoj teoriji René Girarda

11,40-11,55 Dr. sc. Maryana Hnyp, Kršćanska etika i ponovno stečeni mir: između banalnosti zla i kršćanskog pomirenja. Bolne lekcije iz povijesti Domovinskog rata u Hrvatskoj i ukrajinske revolucije dostojanstva


13,00 Ručak

14,00-16,30 Odmor

16,30-16,45 Izv. prof. dr. sc. Krunoslav Nikodem, (U)Mjesto pamćenja u tehnološkoj budućnosti? Nekoliko napomena o utjecaju tehnološkog razvoja na društvene i individualne funkcije pamćenja

16,50-17.05 Prof. dr. sc. Ivan Bošković, Što je prešutjela hrvatska književna historiografija?

17,10-17,25 Prof. dr. sc. Ive Šimat Banov, Spomenici žrtvama ili žrtve spomenika. Između osvete osvete i milosti


19,00 Večera


PROGRAM

6

Petak, 27. 05. 2015.

HRVATSKA POVIJEST - POVIJEST NEPOMIRENIH PAMĆENJA

9,00-9,20 Mr. sc. Jure Vujić, Fenomenologija i značenje političkog pamćenja između memorije, sjećanja i zaborava

9,20-9,35 Prof. dr. sc. Ivica Šarac, Prevladavanje nepomirenih pamćenja prevladavanjem kulture selektivnoga sjećanja: Hrvati i Drugi svjetski rat

9,40-9,55 Doc. dr. sc. Ante Nazor, Vrednovanje Domovinskog rata - činjenice i mediji


10,30-11,00 Pauza

11,00-11,20 Dr. sc. Srećko Matko Džaja, Bosansko-hercegovačke povijesne paradigme i pitanje pomirbe

11,20-11,35 Dr. sc. Marina Perić Kaselj, Povijest koja se pamti i različitosti sjećanja: identiteti hrvatskih nacionalnih manjinskih zajednica i hrvatskih dijasporskih zajednica

11,35-11,50 Prof. dr. sc. Ivo Lučić, Hrvatsko - muslimanski odnosi u kontekstu dovršetka procesa nacionalnog konstituiranja

11,50-12,05 Doc. dr. sc. Marko Medved, Katolici i sjećanje na život u višenacionalnoj sredini: slučaj crkvene povijesti Rijeke


13,00 Ručak

14,00-16,30 Odmor

16,30-16,45 Prof. dr. sc. Ivo Rendić-Miočević, Složenost nacionalne memorije u svjetlu povijesne antropologije

16,50-17,05 Prof. dr. sc. Mladen Ančić, Neuspjela emancipacija: Akademska historiografija i par-cijalna kolektivna pamćenja

17,10-17,25 Doc. dr. sc. Zlatko Begonja, Rastakanje povijesnog pamćenja-posljedica ideologija jugoslavizma i komunizma


19,00 Večera


PROGRAM

7

Subota, 28. 05. 2016.

(NE)POMIRENA PAMĆENJA I KRŠĆANSKA KULTURA MIRA -

9,00-9,15 Prof. dr. sc. Nikola Bižaca, Pamćenje (memorija) patnje i međusobni inkluzivizam u teologiji religija

9,20-9,35 Prof. emer. dr. sc. Janez Juhant, Od snage zla do snage života. Težak put pomirenja

9,40-9,55 Dr. sc. Tomislav Kovač, Povijesna odgovornost triju monoteističkih religija za pomirenje pamćenja


10,30-11,00 Pauza

11,00-11,15 Prof. dr. sc. fra Ante Vučković, Obraćenje kao fenomen rekonstrukcije pamćenja

11,20-11,35 Prof. dr. sc. Francis Brassard, Posramljivanje kao sredstvo društvene kontrole

11,40-11,55 Prof. dr. sc. fra Božo Lujić, Proročko pročišćavanje memorije kroz pogled iz budućnosti

12,00-12,15 Doc. dr. sc. Krešimir Šimić, Pamćenje u Pavličićevu romanu „Zaborav“. Prilog mogućoj teologiji pamćenja


13,00 Ručak

14,00-15,00 Odmor

15,00-15,15 Doc. dr. sc. Ivica Šola, Zastrašivanjem do mira. Promišljanje o miru u vrijeme nove nuklearne eskalacije

15,20-15,35 Davor Velnić, Vrijeme mahnita čovjeka (Između milosrđa i dužnosti)

15,40 Rasprava- Plenarna rasprava

19,00 Večera


SAŽETCI

8

Prof. dr. sc. SANJA ŠPOLJAR VRŽINA,

znanstvena savjetnica u trajnom zvanju Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Liječnica i redovita profesorica Sveučilišta u Zagrebu. Bila je u timu suosnivača Instituta za antropologiju u Zagrebu (1992) i inicijatora ustrojavanja prvog Kurikuluma Studija antropologije pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2000). Bila je stipendist istraživač MacArthur Fondacije za Sveučilište u Ox-fordu (1995/1996). Rad joj je usmjeren na razvoj i primjenu antropoloških pristupa i metodologija populacijama istraživanja, u smjeru njihova osnaživanja.

ANTROPOLOGIJA TEMPORALNOSTI: NEOLIBERALNE POMIRDBE, UTRŽIVA MIRENJA I KOLONIJALNA POIMANJA DOBRA

Ovaj je rad usmjeren na prezentaciju života, rada i otpora sa margina dozvoljenog pamćenja, usred onog što je sociolog Ivan Rogić tako precizno definirao kao prakse protudruštva (2004), a psiholog i sociolog Meštrović, uzevši u obzir današnji naboj terora hinjene emocionalnosti, smjestio u neolo-gizam - postemocionalnog društva - (1998). Oba su autora svoje koncepte izgradili sa naglaskom na činjenicu da koncepti nisu utemeljeni na razdiobama. Naprotiv, oba koncepta obuhvaćaju duboku ljudsku dimenziju uključive zabrinutosti nad činjenicom da su populacije, bez obzira na njihove različitosti od davnina utržive. Na temeljima ovih dvaju koncepata u radu se uspostavlja kronologija zaboravljenog stradavanja tijekom Hrvatskog obrambenog rata; utvrđuje funkcionalnost (neoliberalno utrživog) zaborava i pozicioniraju tri pitanja, šireg značaja od postavljenih okvira - Što ako, kao ljudi, uopće nismo bitni na planu geostrateških igara? Što ako se uopće ne zna koji smo to MI, koji žele mir, a preživjeli smo u nedavnoj prošlosti jedan od mnogobrojnih prešućenih svjetskih pogroma? Što ako i među nama samima postoje svjesni utržitelji prodaje vlastitog, vlastitih i sebe? (a potvrđeno, postoje i svakodnevno su rehabilitirani). Je li i tada pamćenje, pamćenje za povijest, pravdu i (po)mir(dbu) ili pamćenje za održanje na životu usred shizoidne amoralnosti?

Postavljena pitanja izlaze iz konteksta nacionalnog, etničkog i/ili religijskog osvještavanja i ulaze u pitanja (već stoljećima postavljanih) kolonijalnog stanja mnogih podjarmljenih naroda. Ustvari robova pamtitelja usred ostrašćenog svijeta distrakcijskih ‘evenata’, estradizacija humanitarizama koja slave krat-kotrajno pamćenje, sporadično i skokovito prisjećanje ili pak nostalgično memoriranje. Kategorije s kojima se danonoćno premoštavaju tjelesa, kolone, genocidi, masakri i patnje, kao kakvi historijski artefakti i proizvode trenutno hipnotička kratkotrajna pamćenja beznačajnih utrživih otisaka liberalizirajućeg žiga. Nasuprot tome, pamćenje oporavka, baš kao i kod amnezija i cerebralnih lezija, zahtijevaju napor. Naime, potrebno je više od zagovora memorije da se pokrene otpor opisanim procesima neoliberalnih pokušaja utrnuća Duha.

ANTROPHOLOGY OF NEOLIBERAL RECONCILIATION TEMPORALITY, TRADABLE CONCILATION PROCEDURES AND COLONIAL NOTION OF GOOD

This paper aims at presenting the life, work and resistance from margins of permitted memories, in the very core of the notion which the sociologist Ivan Rogić has so precisely identified as the practice of counter-society (2004), and psychologist and sociologist Meštrović, having in mind contemporary tension of the terror of pretended emotionality, ranked as neologism - of post emotional society - (1998). Both authors have developed their concepts emphasising the fact that the concepts are not grounded on divisions. On the contrary, both concepts comprise deep human dimension of inclusive concern for the fact that populations, notwithstanding their differences, have been tradable already from the


SAŽETCI

9

ancient times. Rooted in these two concepts, the paper tries to establish the chronology of forgotten casualties during the Croatian defensive war; it defines the functionality of (neo-liberally tradable) oblivion and raises three questions, exceeding beyond set frameworks - What if we, as people, are not important at all in the geostrategic games plans? What if nobody knows who WE are, we who are longing for peace, and have recently survived one of many suppressed world exterminations? What if even among us there are those who are deliberately trading proper identification and identity, on personal, individual and collective level? (and definitely, they exist and they are daily rehabilitated). In such a paradigm, is the memory true memory for history, justice, reconciliation and peace, or is it rather the memory aimed at survival in life within schizoid amorality?

The raised questions are beyond the context of national, ethnical and/or religious awareness and fit into the range of questions (raised already for centuries) of colonial status of many subdued nations. In fact the slaves memorising distraction ‘events’ in passionate world, estradisation of humanitarian campaigns which celebrate short term memory, sporadic and random like recollections, or rather nostalgic memories. Categories which daily overcome the corpses, convoys, genocides, massacres and sufferings, as if they were some historical artefacts, produce currently hypnotic short term memories of meaning-less tradable impressions of liberalisation trademark. On the contrary, the memory of recovery, just the same as amnesia and cerebral lesions require effort. Namely it requires more than memory to launch the resistance to described processes of neo-liberal attempts to suspend the Spirit.

•••••••

Dr. sc. CHRISTINE SCHLIESSER,

(1977), radi u Center for Ethics na Sveučilištu u Zurichu. Njen znanstveni rad usmjeren je na rješavanje sukoba i pomirenje, odnos religije i siromaštva, teologiju i etiku Dietricha Bonhoeffera, te na ulogu teologije u javnoj sferi. Objavila je knjige “Everyone who acts responsibly becomes guilty. The concept of accepting guilt in Dietrich Bonhoeffer” (2008) i “Rediscovering confession. An ecumenical compendium” (2016) te brojne članke.

“ZADATAK PAMĆENJA JE ZADATAK IZVRŠENJA PRAVDE” (PAUL RICOEUR) SJEĆANJE I POMIRENJE – ANALIZA IZ ASPEKTA POST-GENOCIDA U RUANDI

“Zadatak pamćenja je zadatak izvršenja pravde.” Čuvena izjava Paul Ricœur-a će nam poslužiti kao smjernica za istraživanje odnosa između pamćenja i pravde, sjećanja i pomirenja. Moja teza je da pamćenje i zaborav – u svojoj pojedinačnoj i kolektivnoj dimenziji – služe kao normativni most koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Poradi te funkcije njihov značaj za procese pomirenja je jednako bitan kao što je i zanemaren. Objašnjavam tu tezu u tri dijela.

Najprije, želim ponuditi nekoliko misli o sjećanju i zaboravu. Slično kao i individualno pamćenje, kulturno pamćenje je dinamički konstrukt, sastavljen od mnogobrojnih aktivnih i pasivnih procesa sjećanja i zaboravljanja (Assmann 2008). Svaka kultura sjećanja suočava sa s opasnošću zloupotrebe i instrumentalizacije. Assmannovo pozivanje na ulogu moćnih struktura u stvaranju kulture pamćenja je stoga ovdje od posebne važnosti. „Stavke koje su ušle u kanon bile su podvrgnute kompleksnim postup-cima osporavanja, selekcije i pripisivanja vrijednosti u kontekstu moćnih borbi” (Assmann 2008:281f.). Ricœur ukazuje u sličnom smjeru upozoravajući da poradi “ranjivosti identiteta” postoji stalna “prilika za manipuliranje pamćenjem,” posebno u segmentu kojeg on naziva “službenom poviješću” (Ricœur 2004:448). Zbog toga se teško može precijeniti snaga pamćenja u stvaranju sadašnjosti i budućnosti.


SAŽETCI

10

Vrlo često se ta snaga pokazala destruktivnom. Pojedinačni i zajednički identiteti kao “identiteti-u-neprijateljstvu” se praktički “hrane pamćenjem, posebno pamćenjem zvjerstava jedne grupe počinjenih nad drugom grupom” (Falconer 1996:470, 472).

Kao drugo, istražiti ću značenje pomirenja. Ključni element u oba procesa, kako u procesu sjećanja tako i u procesu pomirenja je koncept pravde. Propitujem tezu da procesi pomirenja imaju koristi od transformacijskog koncepta pravde kao dopune konceptu pravde koja ima značaj iustitia retributiva. Transformacijska pravda se temelji na relacijskom razumijevanju zločina (Zehr 2005). Prema Fernandu Ennsu, transformacijski pristup pravdi je posebno prikladan u kontekstu nasilnog sukoba uzrokovanog građanskim ratom ili rasnom/etničkom nepravdom. Za njih, cilj nije “samo pomiriti se s prošlošću, već radije uspostaviti pravične odnose i uvjete kao preduvjet za održivi mir u smislu pomirenja” (Enns 2013:33). Usprkos tome, mora se naglasiti da pomirenje nije nikakav automatizam. Pomirenje se ne može “napraviti” te se stoga ne može niti naložiti rješenjem niti zahtjevom. Thomas Auchter je u pravu kad naglašava ono što naziva “granicom principa pomirenja” (Auchter 1997:483).

U trećem dijelu testiram relevantnost onoga što je moja rasprava dosad iznjedrila u odnosu na stvarno stanje u Ruandi poslije genocida. Više od dvadeset godina nakon genocida počinjenog 1994. protiv Tutsija koji je za sobom ostavio oko 1.000.000 mrtvih – djece, žena i muškaraca, pitanja koja se bave pamćenjem i pravdom, sjećanjem i pomirenjem i danas su zarazna kao nikad ranije.

“THE DUTY OF MEMORY IS THE DUTY TO DO JUSTICE” (PAUL RICŒUR)REMEMBRANCE AND RECONCILIATION – AN ANALYSIS IN VIEW OF POST-GENOCIDE RWANDA

“The duty of memory is the duty to do justice.” Paul Ricœur’s famous statement will serve as a guide-line to explore the relationship between memory and justice, remembrance and reconciliation. My thesis is that remembering and forgetting – in their individual and collective dimensions – serve as a normative bridge connecting the past, present, and future. Due to this function, their significance for reconciliation processes is as fundamental as it is neglected. I explicate this thesis in three parts.

First, I offer some thoughts on remembering and forgetting. Similar to individual memory, cul-tural memory is a dynamic construct, formed by manifold active and passive processes of remember-ing and forgetting (Assmann 2008). Any culture of remembrance faces the danger of being abused and instrumentalized. Assmann’s reference to the role of power structures in the formation of cultural memory is therefore of particular importance here. „The items that have entered the canon have un-dergone complex operations of contestation, selection and ascription of value in the context of power struggles” (Assmann 2008:281f.). Ricœur points into a similar direction by warning that due to the

“fragility of identity” there is continual “opportunity for the manipulation of memory,” in particular by what he calls the “official history” (Ricœur 2004:448). One can therefore hardly overestimate the power of memory for the formation of the present and the future. Often enough this power has been a destructive one. Individual and collective identities as “identities-in-enmity” are being “nourished by memories, particularly memories of atrocities that have been committed by one group against the other” (Falconer 1996:470, 472).

Secondly, I will explore the meaning of reconciliation. A key element in both remembrance and reconciliation processes is the concept of justice. I argue that reconciliation processes benefit from a transformative concept of justice as supplement to a concept of justice as iustitia retributiva. Trans-formative justice is based on a relational understanding of crime (Zehr 2005). According to Fernando Enns, the transformative approach to justice is particularly well applicable in the context of violent conflict caused by civil war or racial/ethnic injustice. For there, the aim is not “only to come to terms with the past, but rather to establish just relationships and conditions as the prerequisite for sustain-


SAŽETCI

11

able peace in the sense of reconciliation” (Enns 2013:33). Nevertheless, one needs to emphasize that reconciliation is no automatism. Reconciliation cannot be “made” and can therefore neither be decreed nor requested. Thomas Auchter is right when he points to what he calls the “limit of the principle of reconciliation” (Auchter 1997:483).

In a third part, I test the relevance of what my discussion has yielded so far against the reality of post-genocide Rwanda. More than twenty years after the 1994 genocide against the Tutsi that left about 1.000.000 children, women and men dead, the questions surrounding memory and justice, remembrance and reconciliation are as virulent today as ever before.

•••••••

Izv. prof. dr. sc. GORAN KARDUM,

(1974), diplomirao studij psihologije 1998. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te 2000. završio studij informatike pri Odsjeku za informacijske znanosti. Doktorski studij završio 2004. pri Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Obranio doktorsku radnju u srpnju 2007. na temu Povezanost procesa učenja i značajki EEG valova u sporovalnom i REM spavanju. Radio je kao znanstveni novak, asistent pri katedrama Neuroznanost i Znanstvena metodologija Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, a od listopada 2009. zaposlen pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Objavio je priručnike i skripte za studente te više od 30 znanstvenih radova (h=10) indeksiranih u CC bazama podataka.

PSIHOLOGIJA I BIHEVIORALNA GENETIKA TRANSGENERACIJSKOG PRIJENOSA

Nepomireno pamćenje kao pojam nije uvriježen u psihologijskoj stručnoj i znanstvenoj literaturi. Iako kao takav, gotovo nepoznat, provlači se kroz različita područja i teme od neuroznanosti, zatim kognitivne i razvojne psihologije te socijalne, zdravstvene i savjetodavne psihologije. Zasigurno s po-jmom nepomirena pamćenja vežemo sadržaje dugoročnog pamćenja koja su neugodna, traumatična, uznemirujuća i posljedično moguće anksiozna i depresivna. U određenim okolnostima i stanjima svijesti, takvih iskustava se sjećamo vrlo živo ili iz nama nepoznatih razloga, nismo u stanju dozvati takva iskustva. Kako su traumatska iskustva pohranjena u mozgu? U budnom, normalnom stanju svijesti takvi sadržaji postaju nedostupni. U normalnom stanju svijesti i neurotransmiteri (npr. glutamat i GABA) su u stanju ravnoteže. No, promjenom stanja svijesti određeni sadržaji dolaze na površinu i mogu pokrenuti različita emocionalna stanja. Mozak mijenja stanja poput radijskog ili tv prijemnika, promjenom stanice ili programa dolazi do promjene i sadržaja. Dok se ponovno ne aktiviraju moždani putevi, specifični receptori i neurotransmiteri, otežan je pristup (podsvjesnom) sadržaju dugoročnog pamćenja. Istraživanja pokazuju kako se najbolje dosjećamo i ujedno nosimo s traumatskim iskustvom u stanju svijesti koje je istovjetno stanju svijesti u vrijeme traume. Osim neuroznanstvenih spoznaja, zanima nas i razvojna perspektiva tj. kako se sjećamo iskustava tijekom života te kako ih dalje preno-simo? Kognitivni procesi pamćenja i učenja su vrlo složeni, ovisni su kako o stanju (state dependent memory) tako i o sadržaju, kontekstu (context dependent memory). Razvojno psihološka dimenzija nasljeđa ili okoline očituje se u bihevioralno genetskim istraživanjima, koja osim genetske, ističu i utjecaj dijeljene i nedijeljene okoline. U istraživanjima su vrlo zastupljena istraživanja obitelji, krvnih srodnika i blizanaca u određivanju genetskog doprinosa u intelektualnim i specifičnim sposobnostima, osobinama ličnosti, različitim stanjima i bolestima ali se naziru rezultati i pokazatelji prijenosa, nasljeđa traumatskih iskustva tj. nepomirenih pamćenja.


SAŽETCI

12

Složeni sustav pamćenja, povezan je sa stanjem svijesti i kontekstom, ali prema suvremenim istraživanjima također i s genetskom i molekularnom razinom. Ekspresivnost i genetske promjene nisu datost i nepromjenjivost, već dinamički sustav s inter- i intra-individualnim razlikama. Istraživanja generacijskog prijenosa traumatskih iskustava pokazuju zanimljive rezultate koje ne možemo tumačiti jednostavnim obrascem da ili ne, okolina ili genetika, nasljeđe ili odgoj, već u svjetlu niza osobnih odrednica.

Cilj ovog rada je pojmovno i znanstveno određenje nepomirena pamćenja, kao pojma koji nije prisutan u suvremenoj psihologiji kroz presjek recentnih istraživanja s naglaskom na neuroznanstveno, razvojno i bihevioralno genetsko područje.

PSYCHOLOGY AND BIHEVIORAL GENETICS OF TRANSGENERATION TRANSFER

Unreconciled memory as a notion is not rooted in professional psychological and scientific literature. Anyhow, as such, almost unknown, it finds its way in different fields and topics, from neuroscience, cognitive and development psychology, and social, health and counselling psychology. The contents of the long-term memories we link to the notion of unreconciled memories are no doubt uncom-fortable, traumatic, disturbing and consequentially possible anxious and depressive ones. In specific circumstances and state of consciousness, we remember such experiences very vividly or due to reasons incomprehensible to us, we are not able to evoke such experiences. How are traumatic experiences stored in our brain? In awake, normal state of consciousness, such contents become inaccessible. In normal state of consciousness the neurotransmitters (e.g. glutamate and GABA) are also at equilib-rium. However upon the changed state of consciousness, certain contents come to the surface and may launch different emotional conditions. Brain changes its condition just like radio or TV receiver, the change of station or programme results in change of content. Until re-activation of brain routes, specific receptors and neurotransmitters, it is more difficult to access to the (sub-conscious) content of long-term memories. The researches show that we remember best and best deal with traumatic experience in the state of consciousness which is identical to the state of consciousness in the moment of trauma. Besides neuroscientific cognitions, we are also interested in development perspective, that is, how we remember the experiences during the life and how we transfer them further? Cognitive processes of memory and learning are rather complex, depending on both: state - state dependent memory and context – context dependent memory. Development psychological dimension of heritage or environment is reflected in behavioural genetic researches, which besides genetic component, also emphasise the impact of divided and undivided environment. The researches to a great extent involve research of families, blood kin relatives and siblings in identifying genetic contribution in intellectual and specific competences, characteristics of the personality, different conditions and illnesses; how-ever they also reveal results and indicators of transfer of the heritage of traumatic experiences, that is unreconciled memories.

Complex system of memory is connected with the state of consciousness and with context, but according to contemporary researches, it’s also related to genetic and molecular level. Expressiveness and genetic changes are not mere fact and immutability; it’s rather dynamic system with inter- and intra-individual differences. Researches of generational transfer of traumatic experiences show interest-ing results which cannot be explained by simple yes or no pattern, environment or genetics, heritage or education, rather in the view of whole range of personal determinants.

The aim of this paper is conceptual and scientific determination of unreconciled memory, as a notion which is not present in contemporary psychology through the review of recent researches, with emphasis on neuroscientific, development and behavioural genetic field.

•••••••


SAŽETCI

13

Dr. sc. JASNA ĆURKOVIĆ NIMAC,

(1977), diplomirala je na KBF-u u Zagrebu 2002., magistrirala je moralnu teologiju u Rimu na Ac-cademia Alfonsiana na temu: Il disturbo post-traumatico da stress nella prospettiva antropologico-etica, con il riferimento al suicidio tra i soldati dopo la guerra in Croazia (1991-1995)., a doktorirala 2008. na temu La memoria come una scelta etica. Od 2009. radi kao znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar na projektu Religijski pluralizam, postmoderni pokreti i hrvatski identitet. Autorica je jedne knjige i više od 10 znanstvenih radova.

PREMA ETICI PAMĆENJA: PAMĆENJE ZA BUDUĆNOST

Uz kognitivnu i epistemološku dimenziju pamćenja, autorica posebnu pozornost pridaje normativnoj i formativnoj dimenziji pamćenja, odnosno pedagoško-praktičnom aspektu. Polazeći od teze da je povezanost pamćenja i identiteta ključni izvor normativnosti (u smislu da se identitet shvaća kao temelj za formiranje vrijednosti koje potom upućuju na dužnosti), autorica nastoji pokazati da društvena i politička stabilnost u Europi i Hrvatskoj ovisi o tome kako se mi odnosimo prema pamćenju. S obzirom da je naše hrvatsko društvo karakterizirano s jedne strane “manjkom“, a s druge „viškom“ pamćenja, autorica ukazuje na nužnost iznalaženja prave mjere između dva ekstrema.

Rad se sastoji od tri dijela. Nakon uvodnog dijela u kojem autorica ukazuje na neke fenomenološke pretpostavke koje je nužno uzeti u obzir kada se raspravlja o etici pamćenja, u drugom dijelu autorica analizira povezanost pamćenja s moralnim vrijednostima i odgovornostima. Tvrdeći da je pamćenje po sebi nešto dobro, i stoga vrijedan i sastavni dio dobrog života, autorica nastoji ukazati na određene etičke kriterije pamćenja koji bi trebali jamčiti budućnost pamćenja. Konkretno, rad će pokušati odgo-voriti na pitanje da li ima imamo ikakvu etičku obavezu pamćenja, što bi se to mi nužno trebali sjećati, i najvažnije, kako ispravno to činiti.

I na koncu, suprotstavljajući moralnu dvosmislenost pamćenja i prethodni normativni iskaz o pamćenju, rad se zaključuje prijedlogom načina na koje svako pa čak i bolno pamćenje, ukoliko se

„obuzda“, može doprinositi toleranciji u našem društvu i štiti ga od daljnjih konflikata i nerazumijevanja.

TOWARDS THE ETHICS OF MEMORY: MEMORY FOR FUTURE

Along with the cognitive and epistemological dimension of memory, the author dedicates special attention to its normative and formative dimensions, and further to pedagogical-practical aspect. Starting from the thesis that the connection of memory and identity is key source of normativity (in the sense that the identity is considered as the grounds for creation of values which further lead to duties), the author tries to show that social and political stability in Europe and Croatia depends on our relationship towards the memory. Since our Croatian society is on one side featured with “lack“, and on the other side with „surplus“ of memory, the author points to the necessity to identify true measure between two extremes.

The paper consists of three parts. The introductory part in which the author reveals some phe-nomenological assumptions which must be taken in account when discussing the ethics of memory; in the second part the author analyses link between memory and moral values and responsibilities. Claiming that memory by itself is positive, and therefore valuable and integral part of good life, the author tries to point to some ethical criteria of memory which should guarantee the future of memory. Practically, the paper proposes the answer to the question whether we have any ethical commitment to memory, what, by all means, we should remember, and most important, how to do it properly.


SAŽETCI

14

And finally, opposing moral ambiguity of memory and previous normative description of memory , the paper offer closing proposal of the form in which each, even the painful memory, if „restrained“, may contribute to tolerance in our society and protect it from further conflicts and misunderstandings.

•••••••

Prof. dr. sc. ROBERT PETKOVŠEK,

(1965), slovenski teolog, lazarist, filozof, jezikoslovac, sociolog kulture i pedagog. Nakon što je diplo-mirao na Sveučilištu u Ljubljani (teologiju, grčki jezik i književnost, sociologija kulture), pohađao je poslijediplomski studij iz filozofije na Katoličkom institutu u Parizu, gdje je i magistrirao s temom

„L’itinéraire de la Liberté dans la pensée de Plotin“ (G. Madec), a doktorirao na temu „Le statut existential du platonisme“ (J. Greisch). Nadalje, diplomirao je i biblijski hebrejski jezik. Izvanredni je profesor filozofije na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani.

MEMORIJA I OBEĆANJE U MIMETIČKOJ TEORIJI RENÉ GIRARDA

Prema Renéu Girardu, mimetička želja je ključ razumijevanja ljudskih fenomena. Ona omogućuje objasniti razvoj ljudske kulture od samih početaka pa sve do njenog mogućeg apokaliptičnog završetka. Osnovni simbol, na kojem se temeljio proces hominizacije, je simbol žrtvenog jarca. On determinira racionalizam arhajske kulture i način kojim arhajski čovjek razumijeva prošlost. Arhajska kultura – njena kohezija i stabilnost – temelji se na ritualnom žrtvovanju jarca, koje funkcionira kao nesvjesna memo-rija prvog, dakle utemeljujućeg umorstva, iz kojeg je rođena ljudskost. Druga temeljna karakteristika arhajske, pred-Kristovske kulture sastoji se od osvete. Osveta otkriva činjenicu da prošlost upravlja arhajskim ljudima, te da pradavni čovjek postupa upravo po memoriji prošlih poraza koje želi osvetiti. Ta memorija sadržana je u mitu.

Simbol Križa je suprotstavljen simbolu žrtvenog jarca. Križ demitologizira i oslobađa čovjeka od snage mita i od prošlosti. Suština Križa nije snaga osvete, već opraštanja. Stoga Križ otvara apsolutnu budućnost, odnosno budućnost, koja nije niti ponavljanje niti nastavak prošlosti, već mogućnost stvaranja novog čovjeka i novog svijeta; to je mogućnost transformacije. Križ donosi egzistencijalnu slobodu, koja – s jedne strane – može i nadalje biti pod vlašću mimetičke želje, svojom težnjom za dominacijom i isključenjem, koja dovodi do eskalacije nasilja do samih ekstrema, što znači demonske i apokaliptične oblike zla. Ali egzistencijalna sloboda također omogućava i odbijanje mimetičke želje. Takav stav prema odbijanju logike rivalstva ima svoje ishodište u opraštanju, koje predstavlja samu srž kršćanskog, evanđeoskog racionalizma. Tako mogućnost opraštanja stvara mogućnost novog racion-alizma i nove etike, koji čine budućnost nade.

MEMORY AND PROMISE IN THE MIMETIC THEORY OF RENÉ GIRARD

According to René Girard, mimetic desire is the key to understanding human phenomenon. It makes possible to explain the development of human culture from its beginnings up to its possible apocalyptic end. Basic symbol, on which the process of hominization was based, is symbol of the scapegoat. It determines the rationality of archaic culture and the way the archaic man understands the past. Archaic culture – its cohesion and its stability – is based on ritual scapegoating, which functions as unconscious memory of the first, i.e. foundational murder, out from which humanity was born. Another basic


SAŽETCI

15

characteristic of archaic, pre-Christic culture consists of revenge. Revenge reveals the fact that the past governs over archaic man, and that archaic man acts from the memory of past defeats that he seeks to revenge. This memory is contained in the myth.

The symbol of the Cross is opposite to the scapegoat symbol. Cross demythologizes and liberates man from the power of the myth and of the past. The essence of the Cross is not the power of revenge, but of forgiveness. Thus, the Cross opens the absolute future, i.e. future, which is neither repetition nor prolongation of the past, but the possibility to create a new man and a new world; it is the possibility of radical transformation. Cross brings existential freedom, which – on one hand – may further on be governed by mimetic desire, by its desire for domination and exclusion, which lead to escalation of violence to the extreme, this means to demonic and apocalyptic forms of evil. But existential freedom also enables one to renounce mimetic desire. This attitude to renounce the logic of rivalry takes its roots in forgiveness, which forms the core of Christian, gospel’s rationality. So, the possibility of forgiveness creates the possibility of a new rationality and new ethics, which constitute the future of the hope.

•••••••

Dr. sc. MARYANA HNYP,

doktorirala je teologiju na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu. Bavi se istraživanjima na području teološke antropologije, personalističke moralne teologije, ekumenskih odnosa i političke etike. Pre-davala je kršćansku etiku u Lviv State College u Ukrajini (2001-2002); povijest i razvoj orijentalnih kršćanskih crkava na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu (2014). Trenutno je član rimokatoličko - an-glikanskog teološkog dijaloga “Malines Conversation Group; ’Catholic Theological Ethics in the World Church (CTEWC); European Society for Catholic Theology (ESCT) i Council on Christian Approaches to Defense and Disarmament (CCADD).

KRŠĆANSKA ETIKA I PONOVNO STEČENI MIR:IZMEĐU BANALNOSTI ZLA I KRŠĆANSKOG POMIRENJA.

BOLNE LEKCIJE IZ POVIJESTI DOMOVINSKOG RATA U HRVATSKOJI UKRAJINSKE REVOLUCIJE DOSTOJANSTVA

Čini se da se suvremena kršćanska etika rata i mira često predstavlja između dva pretjerano pojednostav-ljena ekstrema: s jedne strane, krutost moraliziranja i religiozni fanatizam; a s druge strane, koncept jednostavnog praštanja i jeftinog pomirenja. Posljednjih desetljeća, teološka etička znanost je zaključila da dok moraliziranje zla vodi ili u apologiju ili u demonizaciju i personifikaciju zla; promicanje jeftinog pomirenja može generirati prilično otpora, pa čak izazvati i kontraproduktivne procese.

Na temelju komparativne analize Domovinskog rata u Hrvatskoj i Ukrajinske revolucije dos-tojanstva, ovaj rad ima za cilj suočiti se s izazovom kako prenijeti kršćansku poruku pravde, mira i pomirenja bez upadanja u navedene ekstreme. Posebna pažnja posvećena je kompleksnoj međuigri između dva prividno beskompromisna kršćanska apsoluta – mira i istine. Kao što studija slučaja ot-kriva, istina postaje cijenom za brz i svezadovoljavajući (politički) mir. Strukturne nepravde sprječavaju proces ozdravljenja.

Rad pokazuje kako sjećanje prošlosti nikada nije autentična reprodukcija povijesnih činjenica već uvijek rekonstrukcija tih činjenica uveličanih pretpostavkama onih koji ih rekonstruiraju. Takva ‘opasna pamćenja’ su često pod utjecajem događaja koji su nastupili u međuvremenu, od izvornog povijesnog momenta pa sve do sadašnjeg trenutka. Stoga se pitanje razvija u razmišljanje o tome kako


SAŽETCI

16

inkorporirati, a ipak nadići kazivanja žrtava i počinitelja, kako ponovno otkriti zaboravljena sjećanja bez demoniziranja prošlosti, s ciljem stvaranja prostora za pomirenje sa zajedničkom nadom u mirnu budućnost.

CHRISTIAN ETHICS OF PEACE REVISITED:BETWEEN BANALITY OF EVIL AND CHRISTIAN RECONCILIATION.

ENDURING LESSONS FROM THE PAST OF THE CROATIAN HOMELAND WARAND UKRAINIAN REVOLUTION OF DIGNITY

Contemporary Christian ethics of war and peace often seems to be presented between two oversimplified ends: on the one hand, rigidness of moralization and religious fanatism; and on the other hand, concept of easy forgiveness and cheap reconciliation. In the last decades, the theological ethical scholarship has concluded that while the moralization of evil leads either to the apology or to demonization and per-sonification of evil; the promotion of cheap forgiveness can generate much resistance, and even evoke counterproductive processes. Based in the comparative analysis of the Croatian Homeland war and Ukrainian Revolution of Dignity, this contribution aims to face the challenge how to bring a Christian message of justice, peace and reconciliation without falling into these extremes. A special attention is paid to the complex interplay between seemingly uncompromised two Christian absolutes of peace and truth. As the case study discloses, truth becomes the price for the quick and all-sides-satisfying (political) peace. Structural injustices impede the healing process.

The contribution shows how remembrance of the past is never a true reproduction of the his-torical facts but always a reconstruction of those facts magnified with the assumptions of those who reconstruct them. Those ‘dangerous memories’ are also often influenced by events that have taken place during the time that elapses between the original history and the contemporary moment. The question is thus developed into a reflection on how to incorporate yet to go beyond the narratives of victims and perpetrators, how to rediscover forgotten memories without demonizing the past, in order to allow space for reconciliation with a common hope for the peaceful future.

•••••••

Izv. dr. sc. KRUNOSLAV NIKODEM,

(1971), diplomirao 1997. godine na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu obranio 2002. godine magistarski rad, a 2006. godine i doktorsku disertaciju. Radi u nastavi na preddiplomskom i diplomskom studiju sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od ak. god. 2008./2009. Objavio jednu knjigu (u koautorstvu), četrdesetak znanstvenih radova i nekoliko stručnih radova u znanstvenim i stručnim časopisima, zbornicima radova i knjigama.

(U)MJESTO PAMĆENJA U TEHNOLOŠKOJ BUDUĆNOSTI?Nekoliko napomena o utjecaju tehnološkog razvoja na društvene i individualne funkcije pamćenja

Društveni odnosi u 21. stoljeću, kao i samo poimanje i osjećaj društvenog života, bitno su tehnološki posredovani. Nekadašnju face to face (licem u lice) komunikaciju u posljednjih pedeset godina zamijenila je face to screen (lice pred zaslonom) komunikacija. To je posljedica sve veće upotrebe posredovanih oblika komunikacije, od telefona, telefaksa, računala s modemom, videa, brzog interneta, mobitela pa sve do različitih sustava virtualne stvarnosti. Komunikacijske tehnologije, od pojave pisma do interneta,


SAŽETCI

17

mijenjale su prirodu ljudskih zajednica u posljednjih 10000 godina. Razdvajanje tradicionalnih oblika zajednica u nove, apstraktne oblike zajednica omogućila je pojava pisma. Još je Platon u razgovoru između Sokrata i Fedra upozorio da će znanje zabilježeno u knjigama razoriti usmenu tradiciju znanja i pedagogije, te da će ljudi izgubiti vještinu pamćenja kada obrazovanje prestane biti živi dijalog gdje studenti i učitelji raspravljaju o značenju i smislu znanja. U radu se, kroz tri faze društvenog i so-ciokulturnog razvoja (tradicionalno, moderno, postmoderno), analizira suodnos tehnološkog razvoja i pamćenja. Osnovna teza rada je da je tehnološki razvoj povezan s gubitkom društvenih i individu-alnih funkcija pamćenja. Sjećanje i pamćenje važni su čimbenici izgradnje kako individualnog tako i socijalnog identiteta. Razvoj suvremenog zapadnog društva, koji je između ostalog bitno posredovan tehnološkim razvojem, karakterizira «stanje amnezije» (D. Hervieu-Leger) i „kraj povijesnosti“ (G. Vat-timo) kao gubitka osjećaja pripadnosti određenom povijesnom razdoblju. U tom kontekstu analiziraju se i mogućnosti i prijepori pamćenja u suvremenom hrvatskom društvu koje stoji pred zadatkom izgradnje i razvoja zajednice unutar jednog šireg sociokulturnog, ekonomskog i političkog konteksta koji je izrazito negostoljubiv za takve zadaće.

(IN) PLACE OF MEMORY IN TECHNOLOGICAL FUTURE? Several hints about the influence of technological development on social and individual functions of memory

Social relationships in 21st century and the very notion and sense of social life, are substantially technologically mediated. The former face to face communication has in the last fifty years been re-placed by face to screen communication. It is the consequence of increased use of mediated forms of communication, like telephone, fax, computer with modem set, video, fast Internet, mobile phone, and finally different systems of virtual reality. Communication technologies, starting from letters to Internet, have been changing the nature of human communities in the last 1000 years. Division of traditional forms of communities in new, abstract forms of communities was enabled by the invention of letters. Already Plato, in dialogue between Socrates and Phaedrus, has warned that the knowledge, once recorded in the books, shall obliterate the oral tradition of knowledge and pedagogy, and people shall lose the memorising skills when education ceases to be the living dialogue where students and teachers discuss on knowledge significance and sense. This paper, focusing on three phases of social and socio-cultural development (traditional, modern, postmodern) analyses the relationship between technological development and memory. Core thesis of the paper suggests that technological develop-ment is related with loss of social and individual functions of memory. Remembrance and memory are important factors in shaping of both, individual and social identity. Development of contemporary western society, which is also substantially mediated by technological development, is featured by «condition of amnesia» (D. Hervieu-Leger) and «end to historicity» (G. Vattimo) as the loss of feeling of belonging to certain historical period. The same context also proposes to analyse the possibilities and confrontations of memory in contemporary Croatian society, facing the task of creation and development of the community within wider socio-cultural, economic and political context, which is exceptionally unfriendly for such tasks.

•••••••

Izv. prof. dr. sc. IVAN BOŠKOVIĆ,

(1953), diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radio je u Sinju i u Splitu, na Visokoj učiteljskoj školi te na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Objavio knjige:


SAŽETCI

18

Prozna vremena, 1997.; Iskustvo drugoga, 1999.; Lica i obrasci, 2001.; Orjuna-ideologija i književnost, 2006.; Protiv zaborava, 2007.; Splitske teme, 2010.; Prvo čitanje, 2011.; Car na pozornici, 2012.; Kije-vske i druge kroatističke teme, 2015., sveučilišni priručnik Književnost klasicizma i romantizma, 2008., te više desetaka znanstvenih i stručnih radova te članaka, kritika i recenzija i dr.

ŠTO JE PREŠUTJELA HRVATSKA KNJIŽEVNA HISTORIOGRAFIJA?

Pamćenje, memorija, sjećanje i zaborav imaju osobito značenje u čovjekovoj kulturi. Izvorište im je u potrebi da se vlastitoj (povijesnoj) egzistenciji podari smisao pa su stoga – kompleksima svojih sadržaja i značenja - podjednako zanimljivi filozofiji, sociologiji, antropologiji, književnosti te nizu drugih znanstvenih disciplina. Dok se pod pamćenjem predmnijeva proces usvajanja određenih sadržaja, a pod pojmom memorije svijest o njihovoj ulozi u životima pojedinaca ili cijelih zajednica te ih se drži uspomenskim kapitalom, zaborav se definira procesom u kojem su određeni sadržaji izgubili smisao pa tako i značenje u čovjekovom životu ili životu zajednice. Uz prirodni zaborav, kao proces uvjetovan postupnim odumiranjem ili slabljenjem čovjekovih mentalnih funkcija, najčešće se spominje kultur-alni zaborav koji, u svojemu svjesnom obliku, predstavlja namjerno prešućivanje određenih sadržaja i činjenica sa svrhom njihova brisanja iz svijesti pojedinca ili sredine. Ulogu brisanja i namjernog prešućivanja na sebe često preuzima ideologija. Ona nerijetko odlučuje tko može ili tko ne može biti predmetom interesa, što se smije a što ne smije, što je za određenu sredinu bitno i poželjno, a što nije, ili što je s aspekta društvene svrhe ili smisla ispravno, a što nije. Tako se određenim sadržajima daje prednost, dok se druge svjesno i namjerno isključuje iz procesa pamćenja, čime se nerijetko i presudno utječe na oblikovanje društvene svijesti.

Kompleksnoj problematici pamćenja, sjećanja i zaborava posljednjih je godina posvećeno mnogo prostora. Pa tako i u književnoj znanosti. Renate Lachmann tako ističe da je ‘književnost čin pamćenja’; ona se, navodi autorica, ‘upisuje u čin pamćenja koji se sastoji od tekstova’; ona kreira ‘prostor pamćenja u kojem se tekstovi-prethodnici preuzimaju preko stupnjeva transformacije’. Tekstovi ‘predstavljaju iskladišteno materijalizirano pamćenje’, što znači ‘pamćenje koje se materijalizira u manifestnim zna-kovima’, ‘vanjskom pisanju’ (prema: Renate Lachmann, Phantasia, Memoria, Rhetorica, MH, Zagreb, 2002.).

Tradicija je neodvojiva od čina pamćenja. Bilo da je riječ o vjerovanjima, običajima, kulturi, ideologiji ili pak vrijednostima, ona svoj izraz nalazi i u književnim povijestima. Kao svojevrsna zrcala samosvijesti sredine, književne povijesti pohranjuju ono što određena zajednica u činu pisanja smatra najvrjednijim ili pak vrijednim pamćenja. Uz ono što je u njoj po književnim kriterijima značajno, bilo da je riječ o imenima ili djelima, hrvatska književna povijest - a ona je predmet našeg interesa

- zaboravila je i prešutjela mnoge teme, sadržaje i imena svoje stoljetne tradicije i tako ih, dijelom svjesno a dijelom iz drugih, često nerazumljivih razloga, ostavila i izvan prostora pamćenja. Taj je zaborav utoliko teži ako se zna da su neki od tih književnih sadržaja i imena relevantni ne samo svojom povijesnom nego i estetskom dimenzijom. Stoga se može govoriti o književnim povijestima kao mjeri nerealiziranog identiteta. Jedan od čimbenika koji je bitno, nerijetko i presudno utjecao na zaborav pojedinih imena u hrvatskoj književnoj historiji je ideologija. Ona ne samo da je određivala tko ili što može ući u pamćenje što ga književna povijest pohranjuje, nego je bila i kriterij estetske vrijednosti i značenja. Ideološki diskurs nerijetko je bio njezino dominantno pismo; zahvaljujući njome neka su imena postajala književnim veličinama, a neka pak velika, po mišljenju književne znanosti, svjesno prešućivana, zabranjivana, njihova su djela namjerno stavljana postrance pa su s vremenom i nestala iz vidokruga čitatelja i njihove svijesti. U radu će biti riječi o nekim imenima i temama što ih je prešutjela i ‘zaboravila’ naša književna historiografija.


SAŽETCI

19

WHAT HAS BEEN SUPPRESED BY CROATIAN LITERARY HISTORIOGRAPHY?

Memory, recollection, remembrance and oblivion have particular meaning in human culture. Their origins are embedded in the need to give the sense to the proper (historical) existence, and therefore

– due to its complex contents and meanings – they are equally interesting to philosophy, sociology, anthropology, literature and to the whole range of other scientific disciplines. The memory implies the process of acquiring certain contents, and memory as a notion is the awareness of their role in the life of individuals or entire communities; they are preserved as precious assets. Oblivion means the process in which certain contents have lost the sense, and consequently the meaning in human life or in community. Along with natural oblivion, as the process conditioned by gradual withering or weakening of mental functions of an individual, most often is mentioned cultural oblivion which, in its conscious form, presents deliberate suppression of certain contents and facts for the purpose of their cancellation from the awareness of individuals or community. The role of cancellation and deliberate suppression is very often taken by ideology. It often decides who may and who may not be in focus of interest, what may and what may not be done, what is essential and desirable or not for certain community, what is veracious from the aspect of social purpose or sense, and what lacks these features. Therefore, some contents are granted the priority, and some are consciously and deliberately excluded from the memorising process, which often has decisive impact on shaping of social awareness. In the last years, complex issues of memory, remembrance and oblivion have been widely discussed. In the literary science alike. Renate Lachmann emphasises that ‘literature is an act of memory’; which, as the author points, ‘is recorded in the act of memory which consists of the texts’; it creates the ‘space of memory in which the texts-predecessors are taken over through transformation levels’. Texts ‘present stored out materialised memory’, meaning ‘memory materialised in manifest signs’, ‘external writing’ (according to: Renate Lachmann, Phantasia, Memoria, Rhetorica, MH, Zagreb, 2002.).

Tradition is inseparable from the act of memory. Either referring to beliefs, customs, culture, ideology or values, it finds its expression in literary histories. Just like mirrors of self-awareness of the community, literary histories keep the contents which certain community in the act of writing considers as most precious, or worth remembering. Besides the contents which are important accord-ing to literary criteria, either the names or literary opus, Croatian literary history – which is in focus of our interest – has forgotten and suppressed many topics, contents and names from its centennial tradition, and thus, partly consciously and partly due to the other, often incomprehensible reasons, left them beyond remembrance. Such oblivion becomes more painful when it involves some of liter-ary contents and names who are relevant due to their historical and esthetical dimension. That might lead us to literary histories as measure of unrealised identity. One of the factors which had substantial, often almost crucial impact on the oblivion of certain names in Croatian literary history is ideology. It was not only decisive in who or what may become part of memory saved by literary history, it was even the criterion of aesthetic value and meaning. Ideological discourse has often been its dominant feature; consequently some authors have become literary giants, and some relevant authors, according to the opinion of literary science, who have been consciously suppressed and forbidden, their opus has been deliberately put aside, and by the time they have simply disappeared from the sight of the readers and their awareness. The paper shall discuss some names and themes which have been suppressed and ‘forgotten’ by our literary historiography.

•••••••


SAŽETCI

20

Prof. dr. sc. IVE ŠIMAT BANOV,

(1951). Studij povijesti umjetnosti i arheologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojemu je i doktorirao (1994). Redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu i suradnik na doktorskim studijima Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njegova znanstvena djelatnost obuhvaća razdoblje moderne umjetnosti, hrvatskoga slikarstva i posebice hrvatskoga modernoga i su-vremenoga kiparstva. Objavio je 40- ak monografija o našim i stranim likovnim umjetnicima, knjige eseja i ogleda iz problematike urbanizma, kiparstva, ekologije, moderne i suvremene umjetnosti Glas za nesigurne, Zagreb 1999. i Dnevnik prolaznika, Zagreb, 2006, te Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas, Zagreb, 2013. Povremeno objavljuje poetske i prozne tekstove.

SPOMENICI ŽRTVAMA ILI ŽRTVE SPOMENIKA – od osvete do milosti

U svojemu prilogu SPOMENICI ŽRTVAMA I ŽRTVE SPOMENIKA – od osvete do milosti, dr. Ive Šimat Banov problematizira odnos spomenika i ideologije te naglašava značenje spomenika: od znaka poštovanja-samopoštovanja, zahvalnosti, do opomene i prijetnje onima “drugima” (mi-oni). Autor tvrdi da je često riječ o spomeniku kao točci osvete i obračuna neistomišljenika, znakovima nadmoći ili pobjedničkoga euforizma, a ne zahvalnosti i poštovanja, točci pijeteta kontemplativnosti i općeljudske i civilizacijske pouke, u smislu da se neželjeno iskustvo nikada ne ponovi. Autor tvrdi da je u svekolikoj ispolitiziranoj svakodnevnici i posvemašnjoj kontaminaciji ne samo kulturnoga nego i društvenoga prostora, vidljiva gola moć politike i nemoć umjetnosti.

Za autora dr. sc. Ive Šimata Banova za starije i novije spomeničko iskustvo u Hrvatskoj znakovita je 1947. godina u kojoj se nakon povijesno-ideološkoga forenzičarenja dovršava projekt uklanjanja

“nepoćudnoga” Spomenika Banu Josipu Jelačiću, te velike fontane u Splitu (Bajamontuše) poradi njezina nenarodnoga “autonomaškoga” koncepta i političkih silnica. S druge se strane, iste godine (1947) podiže Spomenik Kralju Tomislavu u Zagrebu koji je prošao na “poligrafu” povijesne ideološke ispravnosti. Autor naglašava da su te ideološke autopsije i revizije bile a dijelom i ostale dominantne, te da je tako u brzom stečaju tolerancije Herostrat “kod kuće”.

Jednako tako, autor se bavi i morfologijom i sintaksom spomenika te zaključuje da je riječ je o podilaženju populističkom kiču, lagahnom razmetanju s najvećim simbolima i svetinjama, te o pret-varanja oblika u temu, a ne teme u oblik - ili kroz oblik. Naglašavajući utjecaj svojevrsnoga vandalizma odozgo (politika) koji računa na neukost odozdo (tzv. “obični ljudi”, razumljivost, prosječni ukus, kriterij fizičke sličnosti itd.), autor zamjećuje i težnju k “osuvremenjivanju”, odnosno elitističkoj nerazumljivost spomenika, kojemu (valjda!?) potom, treba učeniji i upućeniji tumač. To je po autoru jednako grotes-kno kao i primjeri “retardiranoga akademizma” i siromaštva morfološke strukture. Uz to, autor i na spomeničkim primjerima ističe oblike gole političke moći u bivšoj državi, ali i u današnjoj Hrvatskoj u kojoj se zagovara vraćanje epistolarnoj gestici, doslovnosti i razumljivosti “od prve” i koja istodobno može uništiti spomenički i autentično najvrjednije djelo – primjerice tobože “preseljenoga” Zida boli što je po autoru najveći spomenički kulturocid i memoricid u Hrvatskoj.

MEMORIALS TO THE VICTIMS AND VICTIMS OF MEMORIALS - from revenge to mercy

In his contribution MEMORIALS TO THE VICTIMS AND VICTIMS OF MEMORIALS – from revenge to mercy, Ive Šimat Banov, PhD discusses the relationship of monuments and ideology , emphasising the significance of memorial: ranging from the sign of respect-self respect, gratitude, to warning and


SAŽETCI

21

threat to those “others” (we-they). The author claims that the monument often becomes the expression of revenge and clash among the opponents, sign of power or victorious triumph, instead of gratitude and respect, place of reverence, contemplation and universal and civilisation lesson, preventing the undesired experience to happen ever again. The author claims that highly politicised daily life and overall contamination of cultural and social space alike, reveal the bare power of politics and weakness of art.

For the author, Ive Šimat Banov, PhD, the particularly indicative year for older and recent memorial history in Croatia, is the year 1947, when after historical-ideological forensicalities, was accomplished the project of removal of “unacceptable” Monument to Ban Josip Jelačić, and famous fountain in Split (Bajamontuša) due to its anational “Italianisation” concept and strong political connotations. On the other side, exactly in the same year (1947) was erected the King Tomislav Memorial in Zagreb, which has satisfied the requirements of historical ideological validity “polygraph”. The author emphasises that these ideological autopsies and revisions had been, and have partly remained prevailing feature, therefore in such fast decay of tolerance Herostratus really “feels at home”.

The author equally deals with morphology and syntax of monuments, concluding that it is prac-tically the flattering to populist kitsch, easy boasting with the most dignified symbols and sanctities, and conversion of shape in the theme, and not the theme in the shape - or through the shape. Emphasizing the sort of vandalism from above (politics) which relies on ignorance from below (so called “ordinary-common folks”, the comprehension, average taste, physical resemblance criterion, etc.), the author also notices the aspiration to “modernisation”, i.e. elitist incomprehensibility of the monument, which (probably!?) afterwards, needs better educated and more knowledgeable interpreter. The author finds it equally grotesque as the cases of “retarded academism” and poverty of morphological structure. Besides, the author, referring to cases of monuments points out the forms of bare political power in former state, however also in contemporary Croatia, with tendencies of revival of epistolary gestures, literalism and comprehensibility “at first glance” which can also destroy authentically and memorial wise the most precious work – like allegedly “relocated” Wall of Pain, which, in author’s view, presents the worst memorial’s cultoricide and memoricide in Croatia.

•••••••

Mr. sc. JURE VUJIĆ,

pravnik i politolog, stručno se bavi istraživačkim radom na području geopolitike i geostrategije. Autor je nekoliko knjiga: Un Ailleurs européen i La modernité à l’épreuve de l’image, Fragmenti geopolitičke misli, Intelektualni terorizam-Heretički brevijar, Hrvatska i Mediteran-geopolitički aspekti (2008.), Rat svjetova –Euroazijanizam protiv Atlantizma. Suradnik je Pariške geopolitičke Akademije i francuskih geopolitičkih časopisa Géostrategiques , Krisis, Realpolitik, Infoguerre, itd.

FENOMENOLOGIJA I ZNAČENJE POLITIČKOG PAMĆENJAIZMEĐU MEMORIJE, SJEĆANJA I ZABORAVA

Suočavanje sa prošlošću u političkom smislu uvijek pretpostavlja određeni „rad pamćenja“ i kat-egorizaciju povijesne događajnosti unutar komemorativnih i ritualnih okvira. Sve su memorijalne i komemorativne politike u svijetu bile suočene sa često proturječnim epistemološkim značenjem i složenom artikulacijom sintagama memorije-pamćenja, sjećanja, zaborava, individualnog-kolektivnog, subjetivnog-emotivnog/racionalnog-objektivnog. Znanstvena literatura proučava i interpretira takav epistemološki čvor pamćenja : djela Henry Roussoa “Le syndrome de Vichy“, Tzvetana Todorova, Ivaylo


SAŽETCI

22

Znepolskyog preko filozofa Paul Ricoeura u svom djelu “La memoire, l’histoire, l’oubli“, analiziraju sa raznih aspekata razne pristupe i dihotomije pamćenja koje su se razvijale od Platona, Aristotela, pa sve do Bergsona i Husserla i nadalje. Riječ je o izgradnji i afirmaciji zasebne kulture pamćenja, u smislu kolektivnog sjećanja i kolektivne povijesne svijesti, koja se društveno artikulira oko tzv. memorijalnih zakona ili zakona sjećanja koji su snazi i predstavljaju određeni zakonodavni i simboličko-povijesni okvir koji izražava službeni stav jedne države glede određenih povijesnih događaja poput masovnih zločina. Memorijalne politike su, u svim demokratskim zemljama Europe, ključni instrument kon-strukcije i afirmacije nacionalnog zajedničkog identiteta i režima modernog historiciteta u kojem se svi segmenti nacionalne zajednice prepoznaju putem konzensusa oko pamćenja i recepcije prošlosti. Takve su politike osobite važne za sve post-komunističke zemlje koje su prošle totalitarno iskustvo, jer za nove generacije stvaraju potrebne društvene pretpostavke za sazrijevanje demokratske pluralne kolektivne svijesti i konstrukcije nove post-konfliktne društvene i političke povijesne zbilje.

PHENOMENOLOGY AND SIGNIFICANCE OF POLITICAL MEMORYBETWEEN RECOLLECTION, REMEMBRANCE AND OBLIVION

Facing the past in political sense always requires certain „memorising effort“ and categorisation of historical course of events within commemorative and ritual frameworks. All memorial and com-memorative policies in the world had to cope with often contradictory epistemological meaning and complex articulation of the syntagms recollection-memory, remembrance, oblivion, individual-collective, subjective-emotional/rational-objective. Scientific literature keeps on analysing and interpreting such epistemological node of memory: works by Henry Rousso “Le syndrome de Vichy“, Tzvetana Todorova, Ivaylo Znepolsky, along with the philosopher Paul Ricoeur in his writing “La memoire, l’histoire, l’oubli“, analyse from different aspects various approaches and dichotomies of memory, which have been developing already since Plato, Aristotle, all to Bergson and Husserl, and further on. It is substan-tially the creation and affirmation of separate culture of memory, in sense of collective remembrance and collective historical awareness, expressing its social articulation around so called memorial laws or laws of remembrances, which are in force and present certain legislative and symbolically-historical framework, expressing the official attitude of one state regarding specific historical events, like mass crimes. In all democratic European countries, memorial policies are key instrument of construction and affirmation of national collective identity and regime of modern historicity, in which all the segments of national community are identified by reaching consensus in the issues of memory and reception of the past. Such policies are particularly important for all post-communist countries, which share totalitarian experience, since for the new generations they create the necessary social conditions which facilitate smooth development of democratic pluralistic collective awareness and new post-conflict social and political historical reality

•••••••

Prof. dr. sc. IVICA ŠARAC,

(1969.), Veliki Ograđenik/Čitluk, izv. prof. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Diplo-mirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Na Karl-Franzens Sveučilištu u Grazu (Austrija) magistrirao, a potom i doktorirao na području crkvene povijesti. Objavio je knjigu Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska. Od proklamacije NDH do talijanske reokupacije (travanj-rujan 1941.), Mostar, 2012, te više znanstvenih i stručnih članaka.


SAŽETCI

23

SELEKTIVNA SJEĆANJA I NEPOMIRENA PAMĆENJA:HRVATI I DRUGI SVJETSKI RAT

Zahvaćeni vrtlozima „totalnoga“ svjetskog rata, izloženi sirenskom zovu totalitarnih ideologija, rastrgani ideološkim i vojno-političkim podjelama u brutalnom građanskom ratu s oprečnim društveno-političkim i državotvornim ciljevima, suočeni s materijalnim i duhovnim razaranjima i brojnim ljudskim gubicima, obilježeni traumatičnim iskustvima nanesenih i podnesenih boli i poniženja, Hrvati su (jednako kao i pripadnici drugih naroda koji su se našli u sličnim okolnostima ideološki determiniranih i politički di-rigiranih tumačenja povijesti) odmah po svršetku rata započeli razvijati kulturu selektivnoga sjećanja na razdoblje od 1941. do 1945. godine, što je rezultiralo čvrstim oblikovanjem dviju oštro suprotstavljenih i krajnje pojednostavljenih „verzija“ o Drugom svjetskom ratu, iz kojega se „pamte“ samo „naše žrtve“ i

„njihovi zločini“. Budući da historiografija ne može pomirivat „nepomirena pamćenja“ (jer povijest nije samo pamćenje!), u radu se na nekim primjerima nastoji pokazati u kojoj mjeri konstruirana kolektivna

„pamćenja“ mogu biti varljiva.

SELECTIVE REMEMBRANCES AND UNRECONCILED MEMORIES: CROATS AND WORLD WAR II

Caught by turmoil of “total“ world war, exposed to temptation call of totalitarian ideologies, thorn by ideological and military-political divisions in brutal civil war, with contrasting socio-political and con-stitutional objectives, faced with material and spiritual destructions and enormous human losses, subject to traumatic experiences of inflicted and endured pain and humiliation, the Croats (just the same as the members of other nations experiencing similar circumstances, featuring ideologically determined and politically directed interpretation of history) immediately after the end of the war started to develop the culture of selective memory on the period 1941 – 1945, resulting in firm shaping of two sharply oppos-ing and extremely simplified “versions“ about World War II, from which are “remembered“ only „our victims“ and “their crimes“. Since the historiography cannot reconcile “unreconciled memories“ (because the history is not only the memory!), this paper illustrates some cases, trying to show the extent to which constructed selective “memories“ may be misleading.

•••••••

Doc. dr. sc. ANTE NAZOR,

(1968), Zagreb, pohađao Filozofski fakultet - Humanističke i društvene znanosti u Zagrebu, 1993. diplomirao, a 2007. na istom fakultetu i doktorirao. Od 2005. ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata. Autor je i koautor nekoliko knjiga te tekstova za kataloge izložbi s temama iz Domovinskog rata, turističke monografije s povijesnim pregledom i povijesnoga pregleda u turističkoj monografiji o Hrvatskom Jadranu. Napisao je više znanstvenih radova - većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti, te više od 30 stručnih i publicističkih radova. Također, urednik je više knjiga, izložbe o počecima suvremene hrvatske države i autor scenarija za dokumentarni film „Vukovar 1991.”

VREDNOVANJE DOMOVINSKOG RATA - ČINJENICE I MEDIJI U svom izlaganju osvrnut ću se na pojedine činjenice, koje su u medijskom prostoru prikazane na temelju neprovjerenih informacija ili poluinformacija. Spomenut ću nekoliko primjera, odnosno


SAŽETCI

24

historiografskih problema o kojima se govorilo u medijima u Hrvatskoj, te usporedbom podataka koji su o toj historiografskoj problematici navedeni u dijelu medija s podacima iz povijesnih izvora, pokazati da namjera onih koji su pisali ili govorili o tim događajima nije bilo objektivno prenošenje informacija ili znanstveni prikaz spomenutih događaja. Senzacionalističkim pristupom problemu, izostavljajući dijelove rečenica ili govora, javnosti se nastojala plasirati kriva informacija, s ciljem pogrešnoga oblikovanja javnoga mišljenja, kao i nametanja odgovornosti/krivnje Hrvata ili hrvatske politike za određene događaje.

EVALUATION OF CROATIAN HOMELAND WAR – FACTS AND MEDIA In my lecture I shall refer to some facts, which have been presented in media coverage according to unverified information, or disinformation. I shall mention several examples, true historiographic prob-lems which were discussed largely in Croatia, and compare the data revealed on this historiographic issue in the part of the media with the data from historical sources - thus showing that the intention of those who were writing or talking about these events was not objective reporting or scientific review of mentioned events. The sensational approach to the problem, deliberately omitting certain parts of sentences or speech, was intended to provide the public with wrong information, aimed at misshaping the public opinion and imposing the responsibility/guilt to Croats or Croatian politics for certain events.

•••••••

Dr. sc. SREĆKO MATKO DŽAJA,

(1935), Gornji Malovan (BiH). Studirao je teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 1956.- 1965., poslijediplomski studij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1971. Godine 1975. odlazi u SR Njemačku, gdje je studirao povijest, filozofiju i slavistiku. Znanstvenom istraživačkom i publicističkom djelatnošću Džaja se kontinuirano bavi od konca 60-ih godina 20. st. pa do danas. Objavio je neko-liko knjiga o bosansko-hercegovačkoj povijesti, više članaka i eseja o kulturnoj i političkoj povijesti južnoslavenskih prostora te prijevoda teološkog, filozofskog i sociološkog karaktera.

BOSANSKO-HERCEGOVAČKE POVIJESNE PARADIGME I PITANJE POMIRBE

U pristupu povijesti BiH vlada jednodušan konsenzus samo kada je u pitanju periodizacija bh. pov-ijesti na bosansko srednjovjekovlje, osmansko razdoblje, austro-ugarsko razdoblje te razdoblje dviju jugoslavenskih država s cezurom tzv. Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata. Svako od tih razdoblja predstavlja paradigmu za sebe, koja u povijesnim narativima triju naroda BiH

– Bošnjaka, Hrvata i Srba - ima različita, međusobno često disparatna svojstva odnosno tumačenja. Kada je u pitanju bosansko srednjovjekovlje izrazito disparatne odgovore daju pojedini narativi na pitanje dogmatskog karaktera i društvene uloge Crkve bosanske te vjerske pripadnosti srednjovjekovnih bosanskih vladara i oblasnih gospodara.

Isto je tako sporan kontinuitet i diskontinuitet između bosanskog srednjovjekovlja i osmanskoga razdoblja. Različito se naime odgovara na pitanje (dis)kontinuiteta između srednjovjekovnih i osmanskih političkih institucija te na problem demografskih promjena do kojih je došlo u razdoblju osmanske paradigme, posebno kada su u pitanju useljavanja i iseljavanja iz BiH te islamizacija bh. pučanstva. Prijelaz osmanskoga u austro-ugarsko razdoblje donio je sa sobom pitanje modernoga sekularizma odnosno pretvaranje osmanske konfesionalne paradigme u modernu nacionalnu paradigmu unutar bh.


SAŽETCI

25

društva. I za ovo pitanje nacionalni narativi Bošnjaka, Hrvata i Srba daju različite odgovore i posežu za različitim argumentima.

U jugoslavenskom dvofaznom razdoblju - monarhističkom (nacionalističkom) i socijalističkom (komunističkom) - naslijeđenu tročlanu društvenu paradigmu – konfesionalnu iz osmanskoga razdoblja i nacionalnu iz austro-ugarskog razdoblja – nastojalo se prevladati asimilacionističkim ideologijama, u prvom slučaju velikosrpstvom ili pak integralističkim jugoslavenstvom, u manjoj mjeri i velikohrvat-stvom, a u drugom formalnim priznanjem bh. nacionalnosti i njihovim pretvaranjem u integralističko socijalističko društvo prema mjerilima komunističke utopije.

U ovom prilogu se pokušava kratko predstaviti te različite povijesne putove, ukazati na njihove političke ciljeve i ideološke premise te ih sučeliti s s rezultatima dosadašnje historiogafije o BiH, da bi se time otvorio prostor za suzbijanje povijesnih neistina i prihvaćanje povijesne istine kao nezao-bilaznog preduvjeta za međusobnu pomirbu. U bh. prostoru pripadnici svih triju naroda su opterećeni i traumatizirani različitim povijesnim činjenicama i predodžbama o njima, koje im otežavaju suživot. Put do katarze i modernog političkog suživota vodi preko istine, u ovom slučaju preko povijesne istine. Samo nas istina oslobađa i čini sposobnim za kulturnu i političku kooperativnost odnosno za suživot. Trećega puta nema!

BOSNIAN-HERZEGOVINIAN HISTORICAL PARADIGMSAND ISSUE OF RECONCILIATION

The approach to the history of Bosnia and Herzegovina is unanimous only when it refers to the issue of definition of periods of Bosnian-Herzegovinian history, divided in the Medieval Bosnia, Ottoman period, Austro-Hungarian period and period of two Yugoslav states with censored so called Independ-ent State of Croatia during World War II. Each of these periods presents the paradigm for itself, which in historical narratives of three BH nations – Bosnians, Croats and Serbs – has different, mutually often disparate characteristics and interpretations.

Medieval Bosnia offers exceptionally disparate answers by some narratives to the issues of dog-matic character and social role of Bosnian Church and religious affiliation of Medieval Bosnian rulers and regional masters.

The continuity and discontinuity between the Medieval Bosnia and Ottoman period is also questionable. Varying answers are provided to the question of (dis)continuity between medieval and Ottoman political institutions and to the problem of demographic changes occurred in the period of Ottoman paradigm, particularly considering immigrations and emigrations from Bosnia and Herze-govina, and islamisation of BH people.

The transition of Ottoman period into the Austro-Hungarian period has developed the question of modern secularism, i.e. conversion of Ottoman confessional paradigm into the modern national paradigm within BH society. For this question alike, the national narratives of Bosnians, Croats and Serbs provide different answers, supported by different arguments.

Two phases of Yugoslav period – monarchistic (nationalistic) and socialist (communist) – tried to prevail the inherited social paradigm – confessional dating back to Ottoman rule, and national, dating back to Austro-Hungarian rule by assimilation ideologies, in the first case by ideology of large Serbia or by integrating Yugoslavism, to the lower extent even with large Croatia, and in the other case by formal recognition of BH nationality and their conversion in integrating socialist society compliant with rules of communist utopia.

This paper tries to present shortly these different historical routes, underline their political objec-


SAŽETCI

26

tives and ideological premises, and face them with results of current historiography about BH, thus opening the space to prevent the historical misstatements and acceptance of historical truth as una-voidable pre-condition for mutual reconciliation. In Bosnian and Herzegovinian area, the members of all three nations are burdened and traumatised by different historical facts and notions about them, which complicate their cohabitation. The way to catharsis and modern political cohabitation leads through the truth, in this case through historical truth. Only the truth shall make us free and capable for cultural and political cooperation, practically for cohabitation. There’s no third way!

•••••••

Dr. sc. MARINA PERIĆ KASELJ,

(1973) znanstvena suradnica, diplomirala 1998.godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirala 2004. godine na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, „Komparativna politika“, a doktorirala 2010. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju. Od 1999. godine zaposlena u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu. Autorica je preko 30 znanstvenih radova, jedne stručne knjige i dvadesetak stručnih radova.

Dr. sc. FILIP ŠKILJAN,

znanstveni suradnik, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomski studij povijesti i arheologije, poslijediplomski studij povijesti 20. stoljeća, izvandoktorski studij povijesti 20. stoljeća. Od 2010. godine zaposlen je u Institutu za migracije i narodnosti kao znanstveni suradnik. Autor je devet monografija i više izvornih znanstvenih radova, stručnih članaka i preglednih radova.

Dr. sc. ALEKSANDAR VUKIĆ,

(1961), znanstveni suradnik, od 1982-1987. pohađao studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Završio je poslijediplomski studij Urbane sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1991. godine. Magistrirao je 1999. godine s radom Strukturalno funkcionalni modeli interakcijskog pomaka u sociologiji migracija. Od 1998. godine radi u Institutu za migracije i narodnosti. Doktorirao je 2006. godine s temom Utjecaj društvenog poretka na promjene etničke strukture stanovništva Hrvatske u uvjetima modernizacije. Napisao je 30-ak znanstvenih i stručnih radova sam ili u suatorstvu.

POVIJEST KOJA SE PAMTI I RAZLIČITOSTI SJEĆANJA:IDENTITETI HRVATSKIH NACIONALNIH MANJINSKIH ZAJEDNICA

I HRVATSKIH DIJASPORSKIH ZAJEDNICA

U radu se govori o hrvatskim dijasporskim zajednicama (Južna Amerika) i hrvatskim nacionalnim manjinskim zajednicama (Srbi, Romi) koje svoje identitete grade na različitom poimanju povijesti i različitim sjećanjima. Naglasak je stavljen na povijesni i vremenski kontekst unutar kojeg ove zajed-nice nastaju, modificiraju se i transformiraju. Nastoji se pokazati kako su identiteti ovih zajednica u korelaciji s političkim događajima u domovini, te kako je određeni „povijesni trenutak“ glavni faktor u oblikovanju današnjih identiteta. Koriste se teorijski pristupi u objašnjenju nacionalnog/etničkog identiteta i teorije kulture sjećanja. Pri tome se kombinira multimetodološki pristup od kvalitativnih


SAŽETCI

27

metoda analize sadržaja novinskih članaka i dubinskih polustrukturiranih intervjua, do etnografske metode analize dijasporskih zajednica. Pokušava se pojasniti kako se hrvatski nacionalni identiteti stvaraju i izvan fizičkih, nacionalnih granica, kao i nacionalni manjinski identiteti u Hrvatskoj, te koliko politički događaji utječu na njihovu identitetsku strukturu. Kroz sjećanja na Drugi svjetski i Domovinski rat pokazujemo važnost povijesnog nasljeđa, socijalizacije i „povijesnog trenutka“ kao važnih poluga u oblikovanju njihova identiteta.

HISTORY WHICH IS REMEMBERED AND DIFFERENCES OF MEMORIES:IDENTITIES OF CROATIAN NATIONAL MINORITY COMMUNITIES

AND CROATIAN DIASPORA COMMUNITIES

The paper deals with Croatian Diaspora communities (South America) and Croatian national minor-ity communities (Serbs, Rome) who build their identities on different notion of history and different remembrances. The emphasis is focused on historical and time context in which these communities are created, modified and transformed. The lecture tries to show that identities of these communities are in correlation with political events in their home country, and how certain „historical moment“ becomes main factor in shaping present identities. Theoretical approaches are used in explaining na-tional/ethnical identities and theory of culture of remembrance. It combines multi-methodological approach, ranging from qualitative methods of analysing the content of newspaper articles and deep semi-structured interviews, to ethnographic method of analysis of Diaspora communities. It attempts to clarify that Croatian national identities are also created outside of physical, national borders, just the same as national minority identities in Croatia, and how political events impact their identity struc-ture. Remembrances of World War II and Homeland War reveal the importance of historical heritage, socialisation and „historical moment“ as important factors in shaping their identities.

•••••••

Prof. dr. sc. IVO LUČIĆ,

(1962), Ljubuški (BiH), diplomirao je na Pravnom fakultetu u Mostaru, magistrirao 2002. godine Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu Sigurnosno obavještajni sustavi u Bosni i Hercegovini 1980.-1992. Na istom fakultetu doktorirao je 2005. godine s temom Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 1945.-1990. Radi na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Autor je knjige Uzroci rata, Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992., Zagreb, 2013. Objavio je oko četrdeset znanstvenih i stručnih radova u više zbornika i časopisa.

HRVATSKO – BOŠNJAČKI ODNOSIU KONTEKSTU DOVRŠETKA PROCESA NACIONALNOG KONSTITUIRANJA

Tema ovoga rada bit će razvoj katoličko-muslimanskih odnosno hrvatsko-bošnjačkih odnosa od početaka modernizacije, odnosno od vremena kada su osmanski mileti počeli dobivati obrise nacija, pa sve do završetka tog procesa. Radi se o razdoblju od gotovo dva stoljeća, točnije od prve polovice devetnaestoga stoljeća i početaka tanzimata, pa sve do kraja dvadesetoga stoljeća i stvaranja suverenih (nacionalnih) država. U tom vremenu hrvatsko-bošnjački odnosi razvijali su se na različite načine, od vrlo bliskih i prijateljskih, koji su u jednoj fazi vodili ka potpunom nacionalnom jedinstvu, pa do suprotstavljenih, rivalskih i neprijateljskih koji su doveli i do ratnog sukoba 1993. godine. Stjecajem povijesnih okol-


SAŽETCI

28

nosti procesi nacionalnog konstituiranja razvijali su se različitom dinamikom kod tri nacije koje danas konstituiraju Bosnu i Hercegovinu. Uz određene rezerve, hrvatska i srpska elita jasno su se nacionalno odredile još krajem devetnaestoga stoljeća što je zatim postupno prihvaćeno i od većina pripadnika katoličkog i pravoslavnog naroda. Proces nacionalizacije muslimana išao je znatno sporije i dovršen je tek krajem dvadesetog stoljeća kada je tijekom rata (1991.-1995) konstituirana bošnjačka nacija.

CROATIAN -BOSNIAN RELATIONSHIPS IN THE CONTEXT OF COMPLETION OF THE PROCESS OF NATIONAL CONSTITUTION

The topic of this paper is the development of Catholic-Moslem, also implying Croatian-Bosnian rela-tionships from the beginnings of modernisation, i.e. from the time when Ottoman millets started to acquire the shape of nations, all until the completion of this process. It extends to the period of almost two centuries, more precisely from the first half of the 19th century and beginnings of Tanzimat, all to the end of the 20th century and establishment of sovereign (national) states. In this period Croatian-Bosnian relationships were developing in different ways, ranging from very close and friendly ones, which in one phase almost led to full national unity, to opposing, rival and enemy like, resulting in the war conflict in 1993. As a consequence of historical circumstances, the processes of national constitu-tion were following different time frame in all three nations which presently constitute Bosnia and Herzegovina. With certain reserves, Croatian and Serbian elite had reached clear national identification already by the end of the 19th century, which had afterwards been gradually accepted by most of the members of Catholic and Orthodox nations. The process of nationalisation of Moslems had followed significantly slower pattern, and was accomplished only by the end of the 20th century, when during the war (1991 -1995) was constituted the Bosnian nation.

•••••••

Doc. dr. sc. MARKO MEDVED,

(1974), završio filozofsko-teološki studij na Teologiji u Rijeci 2002. godine, poslijediplomski studij crkvene povijesti pohađao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, 2007. obranio doktorsku radnju pod naslovom La Chiesa cattolica a Fiume (1920-1938): amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista. Uredio je i objavio zbornik radova Drag, vjeran i revan pastir. Život i djelo nadbiskupa Antona Tamaruta, a 2015. objavio je knjigu Riječka Crkva u razdoblju fašizma. Uspostava biskupije i prvi talijanski upravitelji. Autor je brojnih članaka u domaćim i inozemnim znan-stvenim časopisima.

KATOLICI I SJEĆANJE NA ŽIVOT U VIŠENACIONALNOJ SREDINI:SLUČAJ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE

Središnji događaj crkvene povijesti Rijeke između Prvog i Drugog svjetskog rata, odnosno tijekom talijanske uprave, jest osnivanje samostalne biskupije 1925. godine. Ona je obuhvaćala pripadnike triju naroda: Hrvate, Slovence i Talijane. Iako se radi o relativno kratkom vremenu koje nas dijeli od toga razdoblja, današnja hrvatska crkvena i društvena javnost ne poznaje imena, datume i činjenice vezane za život riječke Crkve toga vremena. Kako se prema tome razdoblju danas odnose pripadnici tih triju naroda? Kakav je stav svjetovne, a kakav crkvene historiografije?

Zbog državno-političkog razvoja prilika nakon Drugog svjetskog rata ta je stranica naše recentne


SAŽETCI

29

povijesti još uvijek nedovoljno poznata. Tijekom jugoslavenskoga komunizma, u nedemokratskom okružju i pod neprijateljskim pritiscima državnih vlasti nad Crkvom, hrvatska i slovenska crkvena historiografija zazirale su od suočavanja sa složenim pitanjem odnosa talijanske katoličke hijerarhije s talijanskim fašizmom. No činjenica da se i nakon pada komunizma nastavlja raspravljati o ulozi nekih talijanskih biskupa Rijeke te da se elementi te kritike i danas javljaju kod nekih hrvatskih, slovenskih i talijanskih povjesničara, unutar i izvan Crkve, govori o tome da se ocjene koje su povjesničari prema njemu upućivali tijekom komunizma ne mogu posvema pripisati ideološkoj isključivosti. Pamćenje ovoga dijela riječke crkvene povijesti kod Hrvata, Slovenaca i Talijana ostalo je do danas selektivno.Objektivna historiografska prosudba riječke crkvene povijesti morala bi poštivati neke preduvjete i obveze, među kojima osobito ulaženje u međusobni dijalog svjetovnih i crkvenih historiografija srednjeeuropskih naroda. Samo na taj način povjesničar može koristiti sve dostupne izvore, objavljene i neobjavljene.

Crkvena povijest Rijeke i njezina historiografija otvaraju razna pitanja. Koji je odnos Crkve i nacion-alnog identiteta? Kako se postaviti prema jezičnom pitanju unutar Crkve koja djeluje u višenacionalnim sredinama, odnosno kakva je bila inkulturacija u višenacionalnim prostorima Srednje Europe? Kakav je bio stav Crkve u totalitarnim sustavima? U konačnici, osjećamo li danas potrebu za čišćenjem memorije?

CATHOLICS AND REMEMBRANCE OF LIFE IN MULTINATIONAL COMMUNITY:RIJEKA ECCLESIASTICAL HISTORY

Central event in ecclesiastical history of Rijeka in the period between World War I and World War II, that is during Italian rule was the establishment of independent diocese in 1925. It comprised the members of three nations: Croats, Slovenes and Italians. Although relatively short period which has passed since then, present Croatian ecclesiastical and social public is not familiar with names, dates and facts related to the life of Rijeka Church of that time. Which is the present attitude of the members of these three nations towards said period? The features of secular vs. ecclesiastical historiography? Social-political development of circumstances after World War II has caused that this segment of our recent history is still not sufficiently revealed. During Yugoslav communism, in non-democratic envi-ronment and under the hostile pressures by state authorities over the Church, Croatian and Slovenian ecclesiastical historiographers have been reluctant in facing the complex issue of relations of Italian Catholic to Italian fascism. However, the fact that after the fall of communism, discussions have con-tinued, questioning the role of some of Italian bishops in Rijeka and since elements of such criticism still emerge in the work of some Croatian, Slovenian and Italian historians, within and outside the Church, suggests that the evaluations raised during the communism shouldn’t be fully attributed to ideological intolerance. Croats, Slovenes and Italians still have selective memories of this part of Rijeka ecclesiastical history.

Objective historiographical evaluation of ecclesiastical history of Rijeka should respect some of these commitments, among them particularly the mutual dialogue between secular and ecclesiastical historiographies of Middle-European nations. Only in such a way, the historian may use all available sources, either published or not.

Church history of Rijeka and its historiography open different questions. The relationship between Church and national identity? The attitude towards the language issue within the Church in multina-tional communities, the inculturation process experienced in Middle Europe multinational areas? The attitude of Church in totalitarian systems? And final question, whether we, nowadays, feel the need for purification of memory?

•••••••


SAŽETCI

30

Prof. dr. sc. IVO RENDIĆ-MIOČEVIĆ,

(1935), hrvatski povjesničar, diplomirao arheologiju (1959) i povijest (1964) u Zagrebu, a 1986. doktorirao u Ljubljani tezom iz područja metodike nastave povijesti. Od 1960–86. radio je u osnovnim i srednjim školama, a od 1986. predaje metodiku nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru. Osim niza stručnih i znanstvenih radova, napisao je više metodičkih priručnika. Značajnija djela: Didaktičke inovacije u nastavi povijesti: transfer povijesnog znanja u školi (1989), Zlo velike jetre: povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba (1996), U potrazi za hrvatskom kolijevkom (2000), Hrvatski identitet: trajnost i fluidnost: uporedba Kvarnera i gorske Dalmacije (2006), Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest (2011).

SLOŽENOST HRVATSKE NACIONALNE MEMORIJEU SVJETLU POVIJESNE ANTROPOLOGIJE

Složenu problematiku društveno uvjetovanoga nacionalnoga pamćenja treba istraživati u okviru inter-disciplinarne povijesne antropologije. Proučavajući ekohistoriju i interakciju kulture i prirode moguće je uz pomoć biološke psihologije pobiti mišljenje o nepromjenljivosti nasilničkoga „ognjištarskoga“ mentaliteta. Uz iskazivanje nasilja u tome ponašanju uvijek su u hrvatskoj povijesti postojali pokušaji da se ono ublaži te da se organizira društvo suradnje. Tragove takvih pokušaja nalazimo u hrvatskom običajnom pravu, hrvatskim glagoljaškim zakonima, statutima priobalnih komuna, zakonima i urbarima od XIII. do XVIII. stoljeća. Zbog održavanja stabilnosti eko sustava Ilirika način života gotovo se ni nije mijenjao do «modernizacijskog šoka» i «ekološke revolucije» (uništavanje prirode). Na temelju „dinarske“ ideologije patrijarhalnoga društva izražene jasno u epskoj poeziji otkriva se sindromom Kraljevića Marka koji se iskazuje u nasilju, a glavni su mu simptomi projekcije, kastracijski strah, paranoja, narcizam, eksternalizacija agresije i negativne emocije poput mržnje koje se prenose s generacije na generaciju. U „dinarskoj“ plemenskoj ideologiji utemeljeni su četnički, ustaški i komunistički pokret. Posebno su indikativne razlike u vrijednosnome sustavu mladih Primorsko goranske i Dubrovačko neretvanske županije. Te su razlike kao dio nacionalne memorije uvjetovane dugotrajnim povijesnim, gospodarskim i društvenim razvojem dvaju područja. Važna je analiza sinkretizma poganstva i kršćanstva i otkrivanje tragova te pojave u nacionalnoj memoriji (vjerovanje u nadnaravna bića, mitološka svijest, karizma vođa i dr.). Održavanje poganskih vjerovanja jače je održano u gorskoj Dalmaciji nego na Kvarneru što je kao i u razlikama u vrijednosnome sustavu ovisilo o povijesnim okolnostima te jačem ili slabijem djelovanju Crkve (Tridentski koncil). Hrvati su u procesu koji je započeo 1918. godine otrgnuti od svojih korijena. Oni su danas iz komunizma bezglavo uvedeni u okrutni neoliberalizam. Bivši komunistički kadrovi zamaskirali su se liberalizmom, ali pri tome žestoko brane komunistički antifašizam koji je Hrvatima donio totalitarizam. Vrijeme je da se hrvatski narod izvuče iz komunističkih okova i da pomiri razjed-injene memorije. Pri tome je velika uloga političkih elita koje bi trebale potaknuti slobodno traženje povijesne istine koja mora biti zastupljena u sustavu odgoja i obrazovanja. Crkva, pak, mora uznastojati da se demokracija razvija kao etokracija.

COMPLEXITY OF CROATIAN NATIONAL MEMORYIN VIEW OF HISTORICAL ANTHROPOLOGY

Complex issue of socially conditioned national memory should be researched within the framework of interdisciplinary historical anthropology. Analysing eco-history and interaction between culture and na-ture, relying on biological psychology, it makes possible to contest the opinion of invariance of allegedly violent „primitive“ mentality. Along with revealing the violence in such behaviour, in Croatian history


SAŽETCI

31

there have always been the attempts to mitigate it and to organise the society of cooperation. The traces of such attempts are visible in Croatian case law, Croatian Glagolitic laws, statutes of Adriatic munici-palities, laws and urbars (feudal law regulations) from the 13th to 18th century.

Aiming at preserving the stability of eco system of Illyrians, the way of life has suffered almost no changes at all until «modernisation shock» and «ecological revolution» (nature destruction). Embedded in

„Dinaric“ ideology of patriarchal society, clearly expressed in epic poetry, it reveals itself in the syndrome of Prince Marko, demonstrating violence, with main features of projections, castration fear, paranoia, narcism, aggression externalisation and negative emotions, like hatred transferred from generation to generation. Chetnik, Ustasha and Communist movements also derive from „Dinaric“ tribal ideology. Particularly indicative distinctions can be noticed in the value system of the youth in Primorje-Goranska County and Dubrovnik-Neretva County. These differences, being the part of national memory, are conditioned by long-term historical, economical and social development of these two regions. It is further important the analysis of syncretism of paganism and Christianity and revealing of traces of this phenomenon in national memory (belief in supernatural beings, mythological sense, leaders’ charisma, etc.). Observance of pagan beliefs is maintained more in mountainous Dalmatia than in Kvarner area, which, same as in differences in the value system, depended on historical circumstances and stronger or weaker impact of Church (Council of Trent).

In the year 1918 commenced the process in which the Croats were torn off their roots. Nowadays, straight from communism, they are frantically pushed into cruel neo-liberalism. Former communists, now disguised in liberalism, are fiercely defending communist antifascism which has brought totalitarianism to Croats. It is time for Croatian people to get out of communist chains and to reconcile the disparate memories. The key role is in the political elites, which should encourage free research of historical truth, which must be the part of system of education and scholarly institutions. Church, however, must en-deavour to ensure the democracy to develop like etocracy.

•••••••

Prof. dr. sc. MLADEN ANČIĆ,

(1955) radi na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru. Njegov istraživački i znanstveni rad fokusiran je na srednjovjekovnu povijest istočnojadranske obale i njezina dubokoga zaleđa te historiografsku tradiciju i njezinu ulogu u izgradnji nacionalizma kao diskurzivne formacije. Objavio je devet knjiga, preko šezdeset rasprava u znanstvenim publikacijama, te veliki broj tekstova u publikacijama različita formata Najvažnije publikacije: Putanja klatna: Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo i Bosna u 14. stoljeću, Zadar – Mostar, 1997., Jajce: Portret srednjovjekovnoga grada, Split, 1999., Što „svi znaju“ i što je „svima jasno“: Historiografija i nacionalizam, Zagreb, 2008.

NEUSPJELA EMANCIPACIJA:AKADEMSKA HISTORIOGRAFIJA I PARCIJALNA KOLEKTIVNA PAMĆENJA

Autor polazi od konstatacije kako je hrvatska akademska historiografija nastala djelovanjem Franje Račkoga, naglašavajući istodobno da je u njegovo vrijeme i u vrijeme djelovanja prvih generacija njegovih sljednika bila i ostala pupčanom vrpcom vezana uz politički projekt izgradnje moderne hrvatske nacije. Kako je međutim taj projekt od 60-ih godina 19. stoljeća implicirao različita državno-pravna, a potom i politička rješenja, unutar političke kulture koja je uvažavala koncept „povijesnoga prava“, tako su se u interpretaciji pojedinih povijesnih zbivanja pojavljivale razlike. One su se nadovezivale na razlike u organizacijskoj


SAŽETCI

32

viziji ukupne nacionalne povijesti („meta-narativ nacionalne povijesti“) pa su slijedile logike različitoga vrjednovanja sukladno tim razlikama. Takve su razlike i napetosti unutar historiografije bile poticajne jer su vodile u rasprave koje su tražile sve preciznije argumente, što je u konačnici dizalo razinu akademske historiografije i otvaralo perspektivu emancipacije u odnosu na političko polje.

Preokret u tome smislu autor vidi od vremena nastanka Kraljevine SHS (Jugoslavije) te upozorava kako je nova država u prvo vrijeme nastojala proizvesti „novu naciju“. To je vodilo uspostavljanju čvršće ideološke kontrole nad „govorom o prošlosti“, koja je olakšana činjenicom da je akademska historiografija u Hrvatskoj imala vrlo usku institucionalnu osnovicu. Država je također producirala, kroz obrazovni sustav ali i kroz (tada) siromašni medijski prostor, specifičnu verziju kolektivne memorije u kojoj je temeljna ideja bila ona po kojoj uspostava Kraljevine SHS (odnosno Jugoslavije) predstavlja konačno nacionalno oslobađanje ispod „tuđinske vlasti“. Držeći se, pod snažnijim ili slabijim političkim pritiskom, odrednica takvoga „meta narativa“ akademska je historiografija gubila već stečeni prostor autonomije, a autor posebice naglašava kako je takav trend postao još izrazitiji nakon obnove Jugoslavije i uspostave komunističke vlasti 1945. godine.

Nova je vlast uspostavila izrazitu ideološku kontrolu nad „govorom o prošlosti“ te je čak jedan od ključnih ideologa novoga režima, Milovan Đilas, jednim programskim člankom iz 1949. otvoreno i jasno postavio povjesničarima „zadatke“ i definirao putove njihova ostvarenja. Akademska je histo-riografija, sada kao dio novoga „znanstvenoga dijalektičko materijalističkog“ pogleda na svijet, dobila izrazito vidljivu ulogu u objašnjavanju razvojne putanje koja je dovela do aktualnoga stanja, a izvedeno iz toga i u projekciji ne samo političke budućnosti. Na taj je način prostor za slobodnu i argumentiranu raspravu izrazito sužen, ali je na drugoj strani proširena institucionalna osnovica akademske historiografije (instituti, arhivi, muzeji te od 1956. i novi studij povijesti u Zadru). U takvim je dakle okolnostima akademska historiografija postala „podružnica“ golemoga ideološkog aparata partijske države, a jedan od njezinih prioriteta je postala razgradnja „buržoaskih nacionalnih mitova“ i proizvodnja novoga „znanja o prošlosti“ fokusiranoga na „mase radnoga naroda“ i izrečenoga u aksiomatskoj formi. No, uza sav trud uložen u ideološku kontrolu, partijska država nikad nije uspjela posve dokinuti disonantne glasove, koji su najjači odjek imali u privatnoj sferi i alternativnim narativima kolektivne memorije širenim poglavito usmenom predajom, također u aksiomatskoj formi. Upravo u takvome stanju stvari autor vidi razloge današnjem („postkomunističkom“) stanju i aktualnim „sukobima oko prošlosti“, koje obilježavaju: autistična organizacijska vizija spoznaja i stajališta, aksiomatska narav tih spoznaja i stajališta te nedostatak argumentiranoga dijaloga.

FAILED EMANCIPATION:ACADEMIC HISTORIOGRAPHY AND PARTIAL COLLECTIVE MEMORIES

The author starts with the acknowledgement to Franjo Rački, whose activities mark the beginning of Croatian academic historiography, also emphasising that during his time and accordingly in the activities of the first generations of his followers, the historiography was and has remained inseparably linked to the political project of institution and development of modern Croatian nation. However, this project had since the 60’ of the 19th century implied different state constitutional-legal, and afterwards also political solutions within the political culture which respected the concept of „historical right“, therefore the differences appeared in the interpretation of specific historical events. They were in line with differ-ences in organisational vision of overall national history („meta-narrative of national history“) which led to logics of disparate evaluations, in compliance with such differences. These distinctions and tensions within historiography were encouraging, invoking debates and requiring always more precise arguments, which finally raised the level of academic historiography and opened the perspective of emancipation


SAŽETCI

33

versus political field.In the author’s view, the turning point is the time of establishment of Kingdom of Serbs, Croats

and Slovenes (Yugoslavia) and warns that the new state initially tried to create „new nation“. It led to the introduction of stricter ideological control over „discourses about the past“, facilitated by the fact that academic historiography in Croatia had quite narrow institutional basis. The State has also been creating, through education system, and alike through (then) rather modest media coverage, specific version of collective memory, focusing on basic idea that the establishment of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (Yugoslavia) means final national liberation from „the alien rule“. Adhering to, due to stronger or weaker political pressure, the guidelines of such „meta narrative“ the academic historiography was losing already acquired autonomy; the author insists on the fact that the same tendency became even more prominent after the renewal of Yugoslavia and establishment of communist rule in 1945.

New government introduced explicit ideological control over „discourses about the past“ to such extent, that even Milovan Đilas, one of key ideologists of new regime, in the programmatic article published in 1949, openly and clearly set the „tasks“ for the historians and defined the methods for their accomplishment. Academic historiography, now being the part of new „scientific dialectical ma-terialistic“ doctrine, was assigned rather obvious role in explaining the development path which led to actual position, which also implies its projection of the future, not necessarily only the political one. This thoroughly limited the chances for free and argumented debates, and on the other side, it extended institutional grounds of academic historiography (institutes, archives, museums, and since 1956 onwards new university program in history in Zadar). These were the circumstances in which the academic his-toriography became „the branch office“ of huge ideological machine of one-party state, with one of its priorities in destruction of „bourgeoisie national myths“ and production of new „knowledge about the past“ focused on „working class“ and expressed in axiomatic form. However, in spite of all the effort, dedicated to ideological control, the one-party state had never managed to eliminate dissonant tones in full, which found their strongest echo in private sphere and alternative narratives of collective memory, disseminated primarily by word of mouth, also in axiomatic form. The author claims that exactly such condition is the reason of present („post-communist“) situation and current „conflicts about the past“, featured by: autistic organisational vision of knowledge and attitudes, axiomatic nature of such knowledge and attitudes, and lack of argumented dialogue.

•••••••

Doc. dr. sc. ZLATKO BEGONJA,

istraživač je novije hrvatske prošlosti na području političke povijesti 20. stoljeća. U tom kontekstu posebice istražuje razdoblje između dva svjetska rata, odnosno Drugoga svjetskog rata i poraća, i to s naglaskom na vremensko razmeđe koje se odnosi na uspostavu i održanje komunističkog totalitarnog režima u Hrvatskoj. Bio je sudionikom nedavnog znanstvenog simpozija održanog u listopadu 2015. na Sveučilištu u Zadru. Nadvladavanje prošlosti (Vergangenheitsbewältigung), s temom izlaganja „Hrvatska od 1945. do 1995. – oslobođenje i sloboda“.

RASTAKANJE POVIJESNOG PAMĆENJA– POSLJEDICA IDEOLOGIJA JUGOSLAVIZMA I KOMUNIZMA

Ideologije jugoslavizma i komunizma nametnutom su agresivnošću, napose u mirnodopskom razdo-blju, dijelom obilježile okvire učvršćenja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Upravo stoga su


SAŽETCI

34

u određenom razdoblju doktrinarna načela jugoslavizma utjecala na tijek pravaca razvoja društvenih procesa u Hrvatskoj, i u tom kontekstu to posebice ostaje prepoznatljivo kod zastupanja ideje uspostave regionalnih asocijacija kao adekvatne zamjene za prethodno nestalu jugoslavensku zajednicu. Miješanje te ideologije s postojećim naslijeđem komunističkog totalitarnog razumijevanja odnosa dijela javnosti prema ukupnosti društvenih vrijednosti, stvarali su programirano zamućenje odnosa prema novouspostavljenim demokratskim standardima u Republici Hrvatskoj. Sljedbenici i promicatelji navedenih ideologija koje su u prošlosti za posljedicu imale počinjenje brojnih zločinstava, terora, represije i drugih oblika nasilja nad hrvatskim narodom, zagovarali su u novom demokratskom ozračju načela selektivnog promatranja i ciljanog zaborava određenih dijelova hrvatske prošlosti što je rezultiralo ozbiljnim društvenim pod-jelama i poremećajima. Krivotvorenjem i zanemarivanjem povijesnih činjenica nametali su pojedine intencije unutar kojih se, između ostaloga, na neprimjeren način iskorištavao i kompleksan pojam antifašizma. S osnova potrebe zatajenja i opravdanja nečasnih postupanja i aktivnosti počinjenih pod okriljem spomenutih ideologija, koristeći se pritom pojednostavljeno univerzalnim pojmom antifašizma, pokušavali su metodom društvene amnezije stvoriti sliku prilagođenu vlastitim ideološkim obrascima. Stoga rasvjetljavanje i prokazivanje ovakvih nakana pomaže u procesu vraćanja povijesnog pamćenja zasnovanog na načelima činjenica, odvojenih od pokušaja nametanja pritisaka predrasuda.

EROSION OF HISTORICAL MEMORY– CONSEQUENCE OF IDEOLOGIES OF YUGOSLAVISM AND COMMUNISM

Ideologies of Yugoslavism and communism, imposing the aggressiveness, particularly in peacetime, have partly featured the framework of stabilisation of autonomous and sovereign Republic of Croatia. This is exactly the reason why doctrinaire principles of Yugoslavism have, in certain period, influenced the trends in development of social processes in Croatia; in this context it remains particularly obvious in advocating the ideas of establishing the regional associations, being the appropriate substitute for previously lost Yugoslav community. Combination of this ideology with existing heritage of communist totalitarian comprehension of relation of the part of the public towards the total set of social values, has managed to create deliberate confusion in relationships to newly established democratic standards in Republic of Croatia. The followers and promoters of subject ideologies, which in the past had led to perpetration of numerous crimes, terror, repression and other forms of violence over the Croatian people, in new democratic atmosphere, were lobbying for principles of selective consideration and deliberately chosen oblivion of some parts of Croatian history, which resulted in serious social divisions and distur-bances. By falsifications and neglect of historical facts they imposed certain intentions, best illustrated by inappropriate usage of the complex notion of anti-fascism. Motivated by the need to conceal and justify immoral behaviour and activities committed under the wing of these ideologies, thereby using simplified and universal notion of antifascism, they have tried, by method of social amnesia, to create the image adjusted to their own ideological templates. Therefore, clarification and disclosure of such intentions helps in the process of rehabilitation of historical memory, based on the concept of facts, detached from the attempts to impose pressure of prejudices.

•••••••

Prof. dr. sc. NIKOLA BIŽACA,

(1949) redoviti je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Njegova znanstveno-nastavna djelatnost je vezana od početka do danas uz ovu splitsku filozofsko-teološku visokoškolsku ustanovu. U središtu njegovih promišljanja i istraživanja su Teologija religija i Teologija


SAŽETCI

35

stvaranja. S tih tematskih područja objavio je više znanstvenih knjiga te znanstvenih i stručnih članaka kao na pr. Ogledi iz Teologije religija, Zagreb 2008., Ususret bratskom putovanju. Temelji i dijaloške pers-pektive Teologije religija, Zagreb 2013. Usto je sudjelovao u uređenju svih 19 zbornika sa međunarodnih znanstvenih skupova održanih na KBF-u Sveučilišta u Splitu.

PAMĆENJE (MEMORIJA) PATNJE I MEĐUSOBNI INKLUZIVIZAMU TEOLOGIJI RELIGIJA

Hrvatsko društvo je kao i sva moderna društva na Zapadu sve više religijski pluralno. Suživot različitih religijskih identiteta nužno zahtijeva od svake religijske zajednice takvu teologiju religija koja na razini civilnog društva sudjeluje zajedno s drugim religijama u trajnom i konstitutivnom dijaloškom procesu. Teologija religija koja bi druge religije i njihovu dosadašnju povijest vidjela više ili manje tek kao zbir zabluda, opasnih ili čak nedostojnih za čovjeka te ih samodostatno prezirala ili demonizirala, ugrožavala bi samu mogućnost društvenog dijaloga, a time i sam opstanak pluralnog društva.

Katolička teologija religija je već više od 50-ak godina u intenzivnom traganju za jednom takvom teologijom koja omogućuje katolicima solidaran suživot s religijski drugačijima uz istovremeno očuvanje nosivih katoličkih vjerovanja. Dominantni katolički teološko-religijski model je danas kristocentrični odnosno trinitarni inkluzivizam. Ovo izlaganje želi posvijestiti u prvom redu važnu ulogu pamćenja (memorije) patnji unutar inkluzivnog modela. Nadovezujući se na razmišljanja J. B. Metza, memorija patnje se opisuje kao bitna dimenzija kršćanske vjere, ali i drugih religija, posebno monoteističkih. U religijama se teodicejsko iskustvo pamti, ali o njemu i trajno razmišlja. Stoga se u ovom izlaganju pokušava uz pomoć analoške imaginacije pokazati kako je kršćanski inkluzivizam osjetljiv za povijesno pamćenje patnje, ne samo kršćanskih generacija, već da on uvažava na razini teološke refleksije i dijaloške prakse povijesno iskustvo patnje na prostorima drugih religija. Takav kršćanski inkluzivizam omogućava i promiče u konačnici oblikovanje jednog međusobnog inkluzivizma među religijama.Izlaganjem smjera pokazati kako bez prihvaćanja međusobnog teološkog inkluzivizma, dijelom ute-meljenog na vrednovanju osobne i kolektivne memorije, patnja generacija pripadnika drugih religijskih zajednica, suživot u jednom pluralnom društvu teško može funkcionirati. Stoga se religijske zajednice, koje na temelju osnovne logike vlastitog vjerskog poklada, ne uspijevaju doprinositi prepoznavanju i priznavanju ljudskog i duhovnog (religioznog) dostojanstva patnika, ne samo vlastite religije, već i drugih religija, zapravo isključuju iz temeljnog dijaloškog procesa različitih religijskih (pa i svjetonazorskih) opcija na razini civilnog društva bez kojeg dijaloga, nema humanog pluralnog društva. Traganje, dakle, za recipročno teološki utemeljenom i duhovno metaboliziranom ekumenom patnje je zacijelo jedan od važnih preduvjeta društvenog suživota.

MEMORY OF SUFFERING AND MUTUAL INCLUSIVISMIN THEOLOGY OF RELIGIONS

Croatian society, just the same as all modern societies in the West, shows the features of increased reli-gious pluralism. Cohabitation of different religious identities necessarily requires from each religious community such theology of religions which at the level of civil society participates jointly with the other religions in the constant and constitutive dialogue process. Theology of religions which could consider the other religions and their previous history more or less only as the sum of misapprehensions, dangerous or even worthless for human, and despise them self-sufficiently or demonise them, would threaten the very possibility for social dialogue, and consequently the survival of plural society itself.Catholic theology of religions has already for more than 50 years been intensively searching for such


SAŽETCI

36

theology which enables the Catholics to reach solidarity in cohabitation with those who share different religious beliefs, always providing for preservation of substantial Catholic beliefs. Prevailing catholic theological-religious model nowadays is Christcentric, that is trinitary inclusivism. This lecture primarily aims at reviving the important role of memory of suffering in the scope of inclusive model. Referring to the considerations of J. B. Metz, the memory of suffering is described as substantial dimension of Christian faith, and of other religions alike, particularly monotheistic ones. In the religions the the-odicean experience is not only remembered, it is the focus of constant contemplation. Therefore this paper tries to show, through analogical imagination that Christian inclusivism is sensitive for historical memory of torment, not only those sustained by Christian generations, it rather respects at the level of theological reflection and dialogue historical experience of suffering in the fields of other religions. Such Christian inclusivism enables and promotes finally the development of certain reciprocal inclusiv-ism among religions.

It would like to show that co-habitation in plural society can hardly exist without accepting mu-tual theological inclusivism, partly based on evaluation of personal and collective memory, the agony of the generations of the members of other religious communities. Therefore religious communities, which pursuant to key logic of their religious rituals, do not manage to contribute to recognition and appreciation of human and spiritual (religious) dignity of the sufferers, not only belonging to their own religion, but also to the other religions, practically exclude themselves from basic process of dialogue among different religious (and life philosophy) options at the level of civil society, which dialogue is indispensable for human pluralistic society. That’s why searching for reciprocally theologically grounded and spiritually metabolised ecumenism of suffering is definitely one of crucial pre-requisites for social cohabitation.

•••••••

Prof. emeritus dr. sc. JANEZ JUHANT,

(1947), Ljubljana, Slovenija, studirao je filozofiju (1968-1972) i teologiju (1971-1976) u Innsbrucku. Doktorirao je 1978. na temu “GlaubealsEntschiedenheitüber die Wirklichkeit”. Transzendental-philoso-phischeAnsätze des Denkens von Georg Hermes. Od 1978. predavao je filozofiju na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Objavio je knjige: Krekovo berilo, 1989, Zgodovina filozofije: stari in srednji vek, 2001, Človek v iskanju svoje podobe: filozofska antropologija, 2003; Globalisierung, Kirche und postmoderner. Mensch. 2005 (slov.trl.:Občutek pripadnosti, 2009; ImFeuer der europäischenIdeenzüge: Slowenien. 2008; Etika I: napoti k vzajemni človeškosti, 2009, Idejni spopad: Slovenci in moderna, 2009, Idejni spopad 2. Katoličani in revolucija, 2010, Za človeka gre, 2001, Človek in religija, 2012, From Ethical Person to Dialogical society: Challenges of Global Society, 2013. Objavio je i 85 znanstvenih radova i 47 poglavlja u domaćim i stranim knjigama.

OD SNAGE ZLA DO SNAGE ŽIVOTA.TEŽAK PUT POMIRENJA

Prema H. G. Gadamer-u (1987) ljudska istina je povijesna istina. Čovjek je povijesno utemeljen. To je razlog zbog kojeg je individualno i kolektivno pamćenje važan dio ljudske samosvijesti. Ta praksa zahtjeva otvoreni diskurs (Popper 1945), koji u totalitarnoj komunističkoj prošlosti nije bio moguć; stoga post-komunističko društvo – i muškarci i žene nisu osposobljeni za to. Teško je razmatrati te povijesno ukorijenjene i teške probleme te se baviti takvim slojevima povijesti. Pomirenje je put prema


SAŽETCI

37

otvorenom diskursu i slobodnoj razmjeni mudrosti (Volf 2013). Pomirenje je izazov u rješavanju zla, a to je uvijek jedinstven ljudski čimbenik (Ricoeur 2009, 161), što nadalje znači da se njime moramo baviti nepokolebljivo i ustrajno. U kontekstu Balkana, moramo se baviti njegovim povijesnim ostacima, dok je kršćansko nasljeđe Hrvatske (i drugih zemalja) dobar temelj za provedbu pomirenja. Budući je otvoreni razgovor antropološki i kršćanski temeljni uvjet za bavljenje sadašnjim i prošlim ostacima zla, suprotstavljanje zlu i njegovo svladavanje, zato se pred nas kao kršćane, postavlja izazov da budemo nositelji mira i pomirenja, sukladno Isusovom govoru na Gori (Mt 5, Gandhi 1987) u sebi samima kao i s drugim partnerima u dijalogu. Južnoafrički odbor za istinu i pomirenje je bio administrativna pomoć za uklanjanje posljedica zla nanesenih ugnjetavanjem i uspostavu pomirenja. Ali stvaran posao se može ostvariti samo nakon što se uspostavi spremnost na razgovor – zatražiti oprost i oprostiti u kršćanskoj svijesti da će nas Bog osloboditi od zla i da je Isus žrtvovao svoj život na križu za naše ot-kupljenje (Franjo 2015).

FROM THE POWER OF WILL TO THEPOWER OF LIFE.THE DIFFICULT PATH OF RECONCILIATION

According to H. G. Gadamer (1987) the truth of a man is a historical one. The man is historically grounded. This is the reason why the individual and collective memory is an important part of the human self-consciousness. The practice of it requires an open discourse (Popper 1945), which in the totalitarian communist past was not the case; thus the post-communist (wo)men have a weak ability for it. It is difficult to regard these historically deep-grounded and hard problems and to deal with such sediments of such past. The reconciliation is a way towards an open discourse and free exchange of wisdom (Volf 2013). The reconciliation is a challenging path of dealing with the evil, which is always a uniquely human factor (Ricoeur 2009, 161), which further means that we have to deal with it steadily and persistive. In the context of the Balkans, we have to deal with the historical residues of it, while the Christian heritage of Croatia (and other countries) is a good ground to implement reconciliation. Because an open dialogue is an anthropological and Christian ground condition to deal with the pre-sent and past residues of the evil, to resist it and to overcome it, we as Christians are challenged to be bearers of peace and reconciliation according to the Jesus’ Sermon on the Mountain (Mt 5, Gandhi 1987) within ourselves and with other partners in dialogue. The South African Commissions of Truth and Reconciliation were an administrative aid for removing consequences of evils of oppression and for establishing reconciliation. But the real work can be carried out only after a readiness for dialogue is established – to ask for forgiveness and to forgive in a Christian consciousness that God will free us from evil and that the Christ gave his life for us on the Cross (Franciscus 2015).

•••••••

Dr. sc. TOMISLAV KOVAČ,

(1969), studirao je i diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Mag-istrirao je na području fundamentalne teologije na Teološkom fakultetu u Fribourgu u Švicarskoj, s licencijatskim radom Kuranska objava. Pokušaj prikaza u vidu usporedbe s kršćanskom teologijom objave. Doktorirao je na KBF-u u Zagrebu, s disertacijom »Crkva gleda s poštovanjem i muslimane« (NA 3). (Post)koncilski zaokret Katoličke crkve prema islamu i njegovi teološki izazovi. Od listopada 2006. zaposlen je na Katedri fundamentalne teologije KBF-a u Zagrebu. Autor je petnaestak znanstvenih i stručnih radova.


SAŽETCI

38

POVIJESNA ODGOVORNOST TRIJU MONOTEISTIČKIH RELIGIJAZA POMIRENJE PAMĆENJA

Tri velike monoteističke religije – židovstvo, kršćanstvo i islam – dijele vjeru u jedinoga Boga, tran-scendentnoga, svemogućega i milosrdnoga Stvoritelja, koji se objavio u ljudskoj povijesti, iako se njihovo poimanje Boga, objave i same povijesti uvelike razlikuje. Upravo ove razlike određuju predodžbu koju svaka od dotičnih religija ima o dvjema ostalima, ali također način na koji samu sebe shvaća u odnosu na vlastitu povijest i povijest čovječanstva. Činjenica je pak da su ove tri religije od samog početka u nekom stanju konkurentnosti, iz kojeg su često izranjali otvoreni sukobi i neprijateljstva koji dandanas opterećuju njihovu kolektivnu (pod)svijest i međusobne odnose.

U izlaganju će se nastojati analizirati „status pamćenja“ u židovstvu, kršćanstvu i islamu, ističući glavne sadržaje i mehanizme pamćenja koji utječu na njihovo samorazumijevanje, ali i na (ne)razumije-vanje drugih. Židovsko pamćenje obilježeno je, tako, vjerom otaca kao i brojnim povijesnim traumama židovskog naroda. Kršćansko pamćenje počiva na novosti i konačnosti koju Božja objava u Isusu Kristu donosi čovječanstvu. Islamsko pamćenje više je virtualne naravi, kontinuitet proročke objave na koji se Kuran poziva zapravo je u teološkom diskontinuitetu s prijašnjim objavama. Unatoč svemu, s obzirom da je ljudska povijest mjesto Božje objave, tri velike monoteističke religije imaju posebnu odgovornost prema povijesti i čovječanstvu. U jednom sve napetijem svijetu prožetom trajnim sukobima, one su više nego ikad prije pozvane kritički preispitati sebe, svoja Pisma, Tradiciju i prošlost, kako bi mogle pročistiti i pomiriti svoja pamćenja kako prema sebi tako i u odnosu prema drugima. Ovakav zadatak nužan je preduvjet postavljanju zdravih temelja onomu što će se pamtiti u budućnosti. Imajući u vidu specifično međureligijsko i međukulturalno obilježje naših prostora jugoistočne Europe, na kojima su kolektivna sjećanja još uvijek duboko izranjavana i podijeljena, hitno je potrebno da se velike vjerske zajednice puno intenzivnije zalažu za pomirenje i suživot među susjednim narodima.

HISTORICAL RESPONSIBILITY OF THREE MONOTHEISTIC RELIGIONS FOR MEMORY RECONCILIATION

Three major monotheistic religions – Judaism, Christianity and Islam – share the faith in one and only God, transcendent, almighty and merciful Creator, who has revealed himself in human history, although their notion of God, revelation and history itself differ significantly. Exactly these differences are the main factors which shape the perception which each of these religions has about two other religions, however also about the model of self-comprehension and proper relation to one’s own his-tory and history of mankind. The fact is that these three religions from the very beginning have been developing mutual competition, which has often resulted in open conflicts and antagonisms which still nowadays burden their collective (sub) consciousness and mutual relations.

The lecture shall try to analyse the “status of memory” in Judaism, Christianity and Islam, em-phasising main contents and mechanisms of memory which impact their self-comprehension, but also the (miss) comprehension of the others. Therefore, Hebrew memory is featured by faith of the fathers and by numerous historical traumas of Jewish people. Christian memory is embedded in nov-elty and definitiveness which God’s revelation in Jesus Christ brings to the mankind. Islamic memory is more virtual one; continuity of prophetic revelation referred by the Quran is in fact in theological discontinuity with former revelations. In spite of all, considering that human history is the place of God’s revelation, three major monotheistic religions have special responsibility to the history and to the mankind. In this, always more tense world, tormented by permanent conflicts, they are more then ever before invited to re-consider critically themselves, their Scriptures, Tradition and history, reaching


SAŽETCI

39

the level which enables them to purify and reconcile their own memories, towards themselves and in relation to the others. This task is indispensable precondition for laying healthy foundations to future memories. Fully aware of specific inter-religion and inter-cultural character of our territories in South East Europe, where collective remembrances are still deeply hurt and divided, the major religious com-munities should urgently dedicate maximum efforts trying to promote and encourage the reconciliation and cohabitation among neighbouring nations.

•••••••

Prof. dr. sc. ANTE VUČKOVIĆ,

(1958), filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj i Zagrebu. Poslijediplomski studij filozo-fije započeo je u Münchenu, na Visokoj filozofskoj školi, a nastavio na Papinskom učilištu u Rimu, gdje je magistrirao i obranio doktorsku disertaciju. Doktorski rad objelodanjen je na talijanskomu La dimensione dell’ascolto in M. Heidegger (Roma, 1993.) i na hrvatskomu Dimenzija slušanja u M. Heideggera (Zagreb, 1993.)

Predaje na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Splitu i na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Splitu. Osim članaka po raznim časopisima, novinama te zbornicima radova, objavio je i knjige: Riječju probuđeni (2003.), Dah sile Božje (2005.), Putovi i stranputice praštanja (2008.), Imena i riječi (2009.), Vrtlog grijeha (2014.).

OBRAĆENJE KAO FENOMEN REKONSTRUKCIJE PAMĆENJA

Veliki događaji na globalnoj razini, kao što su svjetski ratovi, završavaju potrebom rekonstrukcije prošlosti. Čovjek ima potrebu razumjeti kako se zbio rat i koje su posljedice za novi ustroj međunarodnih odnosa. Slično se događa i na nacionalnoj razini. Velike društvene promjene kao što su stvaranje nove države zahtijevaju i rekonstrukciju zajedničkog pamćenja. Nije dovoljno registrirati proces. Valja ga i razumjeti. Na osobnoj se razini taj zahtjev pojavljuje nakon što se dogode velike životne promjene. Obraćenje je jedan takav događaj. Budući da obraćenje zahvaća najdublje slojeve ljudskoga života i odnosa, ono se nudi kao mjerodavni fenomen na kojem je moguće istraživati preoblikovanje pamćenja. Rad će istražiti proces obraćenja, njegovu ulogu u oblikovanju pamćenja kao i posljedice koje iz toga proizlaze.

CONVERSION AS PHENOMENON OF RECONSTRUCTION OF MEMORY

Huge events on global level, like world wars, end with the need for reconstruction of the past. People seek to understand how the war had happened and its consequences for new organisation of interna-tional relations. Similar situations occur on national level. Immense social changes, like constitution of new state, also require the reconstruction of collective memory. It is not sufficient to register the process. It has to be comprehended. On personal level this requirement appears after the individual has faced great life changes. The conversion is such an event. Since the conversion penetrates into the deepest layers of human life and relations, it is offered as relevant phenomenon, suitable for researching the reshaping of memories. The paper shall research the process of conversion, its role in reshaping of memory, and resulting consequences.

•••••••


SAŽETCI

40

Prof. dr. sc. FRANCIS BRASSARD,

(1961) St. Hyacinthe, Qc, Kanada. Diplomirao je 1983. francusku i njemačku književnost na Sveučilištu McGill u Kanadi. Na istom je sveučilištu doktorirao na studiju Povijesti religija (Religious Studies) 1997. s tezom pod naslovom: The concept of bodhicitta in Shântideva’s Bodhicaryâvatâra. Predavao je na sveučilištima McGill i Concordia u Kanadi, na Berry College-u u SAD-u, Miyazaki International College u Japanu, Sveučilištu u Dubrovniku i RIT- Croatia u Dubrovniku. Živi i radi kao nezavisni istraživač u Dubrovniku.

POSRAMLJIVANJE KAO SREDSTVO DRUŠTVENE KONTROLE Svrha izlaganja je razmotriti mehanizme pomoću kojih pripadnici manjine u nekom društvu ili van-jski izvori moći, koriste iskustvo srama/posramljivanja da bi kontrolirali ponašanje većine. Sram kao psihološka stvarnost iskorištava se da se putem emocija redefiniraju elementi identiteta osobe. Učinak koji se tako želi postići je unutarnja podijeljenost osobe, tako da ta osoba, pripadnica većine u nekom društvu, bude sklonija djelovati na način koji će više štititi interese političke ili ekonomske manjine. Tako je iskustvo srama, slično kao osjećaj straha ili nesigurnosti, dio mehanizma kojim se upotrebom različitih diskursa i lingvističkih tvorevina stvaraju i iskorištavaju napetosti i podjele unutar zajednice osoba koje dijele manje ili više zajednički identitet i ideale. U stanovitoj mjeri, ako osjećamo sram, osobito u odnosu na naš identitet u cjelini ili na neke elemente tog identiteta, gotovo smo sigurno dio disfunkcionalnog društva koje ide prema svome uništenju.

SHAME AS A MEANS OF SOCIAL CONTROL

The purpose of this presentation is to analyse the mechanism by which a minority of individuals or an external power uses the experience of shame to control the behavior of a majority. Indeed, shame, as a psychological reality, is taken advantage of to serve as a means to emotionally redefine elements of what constitute the identity of a person. The effect that is thus being sought for is to bring about a division within that person so that she, as a member of a given majority, is more susceptible to act in ways that are favoring the interests, be it political or economical, of a minority. Thus, the experience of shame, similar to that of fear and uncertainty, is part of a mechanism to create and exploit, through the use of specific discourses and linguistic artifices, tensions and divisions within a community of persons who more or less share a common identity and ideals. To some extent, if we happen to experi-ence shame, especially toward our identity as a whole or elements of it, we are almost certainly part of a dysfunctional society that is heading toward its own destruction.

•••••••

Prof. dr. sc. BOŽO LUJIĆ,

završio je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, poslijediplomski na Teološkoj fakulteti u Ljubljani, gdje je doktorirao disertacijom „Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi“ (1982.). Posebne biblijske studije nastavio na Papinskom biblijskom institutu u Rimu gdje postiže licencijat biblijskih znanosti (1989.), a potom studij i na Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu (1989./90.). Autor je osamnaest monografija, kao i brojnih znanstvenih i stručnih članaka i studija u raznim znanstvenim časopisima i novinama. Profesor biblijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom


SAŽETCI

41

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i gostujući profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Voditelj projekta novoga prijevoda Svetoga pisma SZ i sam prevoditelj više biblijskih knjiga s hebrejskoga na hrvatski u organizaciji Hrvatskoga biblijskoga društva.

PROROČKO PROČIŠĆAVANJE MEMORIJE KROZ POGLED IZ BUDUĆNOSTI

Biblijska misao stvorila je linearno poimanje povijesti kao crte koja ima svoje ishodište i svoj završetak. U starini su još jedino Grci imali izgrađenu koncepciju povijesti, ali je ona, za razliku od one hebre-jske, bila utemeljena na prirodnom ritmu kao stalnome ponavljanju istoga, odnosno grčko poimanje povijesti bilo je cikličko.

Značajnu ulogu u stvaranju takve linearne koncepcije povijesti odigrali su nedvojbeno biblijski proroci. Kako su to mogli učiniti i kojim sredstvima? U svom nastojanju oko priopćavanja određene poruke u Božje ime i iz Božje perspektive proroci su ishodili od prošlosti, koju su svojim kritikama temeljito pročišćavali. U toj katarzi oslobađali su prošlost od nje same i na taj je način Božjom riječi kao radikalnom kritikom otvarali prema sadašnjosti. Potom su proroci tako pročišćenu povijest od onoga negativnoga opet otvarali prema budućnosti koja se temeljila na Božjim obećanjima danim narodu. Ta su obećanja bila umotana u mesijanski kontekst. Iz njega su proroci crpli snagu i otvarali sadašnjost budućnosti. Samo ona sadašnjost koja je mogla opstati iz perspektive budućnosti bila je zdrava i održiva. Budućnost bi, prema tomu, sačinjavale pročišćena prošlost i sadašnjost kao kontinuitet prošlosti okrenutu budućnosti. Tako je stvorena koncepcija povijesti kao trodimenzionalne stvarnosti koja se sastojala od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Ključ za stvaranje takvoga poimanja povijesti nalazio se u proročkom uvjerenju u mogućnost promjene kako u povijesnome tako i u antropološkom pogledu. To se uvjerenje temeljilo na hebre-jskom glagolu šûb u značenju vratiti se, obratiti se, promijeniti se. U semantičko polje tog važnoga glagola proročke teologije ulazilo bi nastojanje oko pročišćavanja povijesti od svega negativnoga (rā‘āh). Pročišćavanje se sastojalo od nužnoga oslobađanja od osobnoga zla kao i od kolektivnoga zla koje je opterećivalo i antropološki i povijesno život u cjelini.

Kako su proroci vidjeli proces oslobađanja od zla koje je zatvaralo čovjeka pojedinca i cijelu pov-ijest? Proroci oslobađanje od zla vide na osobnoj ili antropološkoj razini i na kolektivnoj ili povijesnoj. Oslobađanje od osobnoga zla događalo se obraćenjem ili odvraćanjem od zla, uzimanjem odmaka od onoga što se dogodilo vlastitim pogreškama i osobnim postupcima. Oslobađanje pak od kolektivnoga ili povijesnoga zla, koje je u određenim povijesnim trenucima prelazilo u eksploziju zla u obliku raznih povijesnih kataklizmi, proroci su gledali u prihvaćanju tog negativnoga zla kao određene datosti i pokušavali ga prevladati u patnji ljubavi i opraštanja. To se zlo jednostavno nije dalo ispraviti nego ga se moralo prepatiti u kreativnoj patnji oslobođenoj mržnje i osvete.U svemu tomu bila je važna Božja riječ kao povijesni katalizator događanja i kao istinska vertikala života. Božja riječ činila je prošlost prohodnom, sadašnjost održivom i budućnost izglednom. Istinsko pročišćavanje memorije pojedinaca na antropološkom planu događalo se, dakle, odvraćanjem od zla kao stvaranje slobode od i patnjom u slobodi ljubavi kao istinskom slobodom za (E. Fromm) na povijesno razini. Na antropološkom planu takvo pročišćavanje omogućuje otvorenu i oslobođenu antropologiju, a na povijesnom planu stvara temelje otvorene i zdrave budućnosti.

PROPHETIC PURIFICATION OF MEMORY THROUGH VIEW FROM FUTURE

Biblical thought has created linear notion of history as the line which has its starting point and its end. In the ancient times only the Greeks had fully developed concept of history, which, differing from


SAŽETCI

42

the Hebraic, was based on natural rhythm as constant repetition of the same, while Greek notion of history was cyclical.

Important role in creation of such linear concept of history should undoubtedly be granted to biblical prophets. How could they manage it, and which means were available? In their endeavours to communicate certain message in God’s name and from God’s perspective, the prophets started from history, which they had thoroughly refined in their criticism. In such catharsis, they were releasing the history from itself, and in such a way, by God’s word as radical criticism, they were opening it towards the present. Their next undertaking was to re-open such history, purified from negative notions, to the future, based on God’s promises given to the people. These promises were wrapped in Messianic context. It was the source of their strength, enabling them to open the present to the future. Only the present which could survive from the perspective of future was healthy and sustainable. The future would, accordingly, consist of refined history and present as continuity of the past turning towards future. It had resulted in the concept of past as three dimensional reality which consisted from past, present and future.

The key for such consideration of history derived from prophetical belief in the possibility of changes in both, historical and anthropological sense. This belief was based on Hebraic verb šûb, mean-ing to come back, to convert, to change oneself. The semantic field of this important verb of prophetic theology would also include the attempts to clear the history from all negative (rā‘āh). Purification consisted of indispensable release from personal evil and from collective evil which burdened the overall life, anthropologically and historically.

How did prophets perceive the process of liberation from the evil which was turning inward the individual and entire history? The prophets perceive the liberation from evil on individual or anthro-pological level and on collective or historical one. Liberation from personal evil happened with the conversion or desistance from evil, by turning away from what happened due to one’s own mistakes and individual commitments. On the other side, liberation from collective or historical evil, which in certain historical moments turned into the explosion of evil in form of different historical disasters, the prophets perceived in accepting such negative evil as specific fact and were trying to overcome it in the suffering of love and forgiveness. The evil simply couldn’t have been revised; one had to suffer it through in creative torment, free of hatred and revenge.

In all the process, the crucial was the word of God as historical catalyst of events and true vertical of life. God’s word made the past bearable, present sustainable and future probable. Therefore, true purification of memory of individuals happened on the anthropological sense by desisting from the evil like creation of freedom from and on historical level by suffering in the freedom of love, as true freedom for (E. Fromm). In the anthropological sense, such purification enables open and liberated anthropology, and from the historical perspective, it lays the foundations for open and healthy future.

•••••••

Doc. dr. sc. KREŠIMIR ŠIMIĆ,

(1973.), doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Hrvatska religiozna lirika 16. stoljeća. Iako po struci kroatist, područje njegova interesa također su filozofija i teologija. Objavio je tridese-tak znanstvenih radova u časopisima i zbornicima, više prikaza, leksikonskih natuknica i pet knjiga: Literarno-teološki ogledi, Zagreb, 2005, Književni svjetovi. Književnohermeneutičke studije iz hrvatske književnosti, Osijek, 2007, Njoj na spomen, Zagreb, 2008, Ime Riječi, Osijek, 2014, Abrahamovo raz-likovanje. Po(i)etika vjere, Đakovo, 2015.


SAŽETCI

43

PAMĆENJE U PAVLIČIĆEVU ROMANU “ZABORAV”.PRILOG MOGUĆOJ TEOLOGIJI PAMĆENJA

Prodor pamćenja u repertoar ključnih operativnih pojmova društvenih i humanističkih znanosti u znatnoj je mjeri vezan uz pojavu radova Mauricea Halbwachsa, Pierrea Nore, Jana Assmanna. U tim je radovima istraživano pamćenje pod vidom socijalne uvjetovanosti (M. Halbwachs), zatim odnos pamćenja, povijesti i historiografije, arhivsko pamćenje, pamćenje kao dužnost i pamćenje-distanca (P. Nora) te kulturalno pamćenje u križištu s kolektivnim identitetima (J. Assmann). Teorijska promišljanja pamćenja utjecala su i na postmodernu romanesknu produkciju, uz koju se vezuje termin historigrafska metafikcija (termin je kritički legitimirala knjiga Linde Hutcheon Poetika postmodernizma: povijest, teorija, fikcija, 1988). Međutim, rasprave o pamćenju, sjećanju i povijesti koje pronalazimo u romanu Zaborav Pavla Pavličića znatno odudaraju od onih koje pronalazimo u postmodernim romanima. U Pavličićevu romanu u prvom planu nije više inzistiranje na književnoj autonomiji (fikcionalnoj i lingvističkoj), niti otkrivanje da je povijesno znanje posredovano diskurzivnim silama, niti razotkrivanje činjenice da se prošlost može razumjeti samo iz vlastitih tekstova, niti brisanje granica između historiografije i književnosti. Posebnost je Pavličićeva romana – pa stoga i fokus interesa pri njegovoj analizi s obzi-rom na temu pamćenja – to što se u njemu nalaze pronicljive rasprave o tijelu kao nositelju povijesne istine, o načinima na koje ljudsko tijelo pamti, konzervira, omogućuje i opunomoćuje svaku tradiciju, sjećanje i povijest.

MEMORY IN THE NOVEL “OBLIVION” BY PAVAO PAVLIČIĆ. CONTRIBUTION TO POSSIBLE THEOLOGY OF MEMORY

The penetration of memory in the repertoire of key operational notions of social and humanistic sci-ences has to great extent been related to the works of Maurice Halbwachs, Pierre Nora, Jan Assmann. These authors have been researching the memory as social conditionality (M. Halbwachs), the relation between memory, history and historiography, archive memory, memory as duty and memory-distance (P. Nora) and cultural memory at the intersection with collective identities (J. Assmann). Theoretical contemplations of memory have also impacted the post-modern novelistic production, and its associ-ated notion historiographic metafiction (the notion has been critically discussed by Linda Hutcheon in her book Poetics of post modernism: history, theory, fiction, 1988). However, discussions on memory, remembrance and history found in the novel Oblivion, written by Pavao Pavličić significantly differ from those in postmodern novels. The Pavličić’s novel doesn’t put the focus on insistence on literary autonomy (fictional and linguistic), it neither reveals that historical knowledge is mediated by discur-sive forces, nor the revealing of the fact that the past can be understood only from one’s own writings, nor deletes the borders between historiography and literature. Particularity of Pavličić’s novel – and therefore the focus of interest in its analysis considering the topic of memory – is that the novel con-tains insightful discussions about the body as the holder of historical truth, about the forms in which human body memorises, preserves, enables and empowers each tradition, remembrance and history.

•••••••

Doc. dr. sc. IVICA ŠOLA,

(1968), Đakovo, teologiju je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1995. godine. Na Alfonsianumu u Rimu 1998. godine magistrira na temu iz židovske filozofske misli pod naslovom „I


SAŽETCI

44

significati del concetto della decisione nella filosofia di Martin Buber“. Doktorirao je na KBF-u u Zagrebu 2012. godine s temom iz filozofije L. Pareysona pod naslovom Etički aspekti filozofije Luigija Pareysona. Istina, sloboda, osoba. Zaposlen je na Odjelu za Kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Autor je više desetaka znanstvenih i stručnih članaka i knjiga.

ZASTRAŠIVANJE KAO PUT MIRU.PROMIŠLJANJE O MIRU U VRIJEME NOVE NUKLEARNE ESKALACIJE

Članak kroz prizmu crkvenog nauka i teoloških mišljenja problematizira ulogu prisile i straha u kontekstu mira u svijetu. Takav mir zapravo se zvao, i jest, „hladni rat”, a ne mir. Šezdesetih godina, nakon kubanske krize, nastalo je mnoštvo dokumenata, bilo Kongregacija i samih papa, bilo pojedinih biskupskih konferencija, o problematici nuklearnog zastrašivanja. Danas takvo promišljanje izostaje, iako je situacija po mnogo čemu identična hladnoratovskoj, u modi je ekologija. Zagovornici legit-imnosti nuklearne prijetnje kao putu mira, i među samim biskupskim konferencija, slijedili su više real – političke argumente nego etičko - teološke. Zastrašivanju se više vjeruje nego dijalogu, na tragu pesimističke antropologije. Postoje i neobična mišljenja među teolozima da je nuklearna prijetnja ubrzavanje eshatologije. U zaključku se aktualna nuklearna eskalacija i zastrašivanje vrjednuje etički sa zaključkom: Premda treba razlikovati prijetnju i uporabu, ipak, budući da nuklearno zastrašivanje uključuje nakanu ubijanja nevinih, uvjetnu ali stvarnu, ona je nemoralna na inherentan način. Od Crkve se, naime, ne očekuju realpolitički prinosi miru, već antropološko – etički.

THREATENING AS PEACE MAKING.REFLECTIONS ON PEACE IN TIME OF NEW NUCLEAR ESCALATION

The paper, through the aspect of church doctrine and theological beliefs questions the role of coercion and fear in the context of world peace. Such peace has in fact been denominated, and practically is,

„cold war“, not peace. In the 60’, after the Cuban crises, emerged numerous documents, either Con-gregational or even Papal, either drawn by some Episcopal conferences, discussing the issue of nuclear threatening. Nowadays such reflections are missing, although the situation is in many elements identi-cal to cold war, the ecology is fashionable topic. Those advocating the legitimacy of nuclear threat as peacemaking, even among Episcopal conferences, were following more real- political arguments, than ethical – theological. Threatening is given the priority, rather than dialogue, in line with pessimistic anthropology. There are some strange beliefs among the theologians claiming that nuclear threat is eschatology facilitation. The paper conclusion provides the evaluation of actual nuclear escalation and threatening: Regardless the distinction between threat and implementation, anyway, since the nuclear threatening includes the intention of killing the innocent people, conditional but real, it is inherently immoral. Namely, the Church contributions to peace should not be real-political, rather anthropological-ethical ones.

•••••••

DAVOR VELNIĆ,

(1953.), povratkom iz Kine 1992. godine, objavio je svoje rukopise: prvi naslov je Otoci i sjećanja (1998.), a zatim su uslijedili: roman Sveti prah (2000.), Sveti Gral i sveta krv, esej Čitajući Krležu (2001.), rasprava U iskonu glagoljice (2002.), zbirka pripovijedaka Šest od šest (2004.), roman Pola suze (2007.),


SAŽETCI

45

knjige eseja Nije namjerno (2008.) i Krajolici zla (2013.), te knjiga Kineski šapat (2013.). Dugogodišnji je član Matice Hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Autor redovito objavljuje u hrvatskoj književnoj periodici: Republici, Književnoj Rijeci, Vijencu, Rivalu, Novoj prisutnosti, Novom Kamovu...

VRIJEME MAHNITA ČOVJEKA (između milosrđa i dužnosti)

Autor u svojem filozofsko-etičkom eseju promišlja o našem času europske civilizacije, po mnogočemu duboko obilježenom katastrofičnim nihilizmom. Autor polazi od Nietzscheova poznata izričaja, prema njemu proročkog: „Kamo je nestao Bog?’, povika. ‘Reći ću vam! Mi smo ga usmrtili – vi i ja! Svi smo mi njegove ubojice“ (Friedrich Nietzsche, Der tolle Mensch).

U sveopćoj civilizacijskoj pomutnji odvija se velebna i zastrašujuća demonstracija globalizacije, njene moći, ali i prave nemoći čovječanstva koje potajno računa na Božji plan, kako god se Bog zvao i kako god mu se ljudi obraćali i zazivali. Europa je samu sebe savladala, prepustila umoru i napustila Boga. Bog je otišao iz Europe i nema dobrog svršetka i povoljnog rješenja. Ugazili smo u novi početak očekujući Božji dolazak. Europa danas, s velikim smokvinim listom u ustima (briselski birokrati), pala je na ispitu povijesne dužnosti i kršćanskog milosrđa. Precijenila je svoju civilizacijsku uljuđenost i suosjećajnost pretvorivši ih u brendirano oklijevanje na svim razinama: od manekenskih europskih vlada do agresivnih ljevičarsko-boljševičkih udruga koje se bore za sva moguća prava i niječu bilo kakve dužnosti. Pri tome ni Hrvati nisu pošteđeni. S jedne strane oprostiti nam je našoj kršćanskoj braći Srbima i Srbijancima; dužnost nam je iskopati milosrđe u gnjevu pamćenja, naraštaju koji je odživio propalu zajedničku državu i doživio njihovu agresiju na Hrvatsku i masovna zlodjela, a potom se pripremiti za suživot s braćom po Abrahamovoj vjeri. Valja nam se suočiti s dužnostima domoljublja, svjetonazora i uskladiti ih s kršćanskim milosrđem i praštanjem. Nije to zaradi prijetnji u našem susjed-stvu – u kolonama izbjeglica što već mjesecima prolaze Hrvatskom – ili zbog skladnosti sa sekularnom i pomodnom Europom, nego zbog nas samih; da se znamo ravnati i shvatimo mjeru, da opet u svojoj nespretnosti, više nego velikodušnosti, ne pogriješimo. Nije li i Crkva (katolička) u tome griješila? Katoličanstvo je dobra podloga, okvir je hrvatska država, međutim nacija je hrvatska, a ne katolička. Može li mahniti čovjek u zastrašujućoj demonstraciji globalizacije – i onaj u Hrvatskoj – naći sebe ako se prepusti silama koje su ‘smrću Boga’ napustile samu Istinu i samog čovjeka?

TIME OF FRANTIC MANKIND (between mercy and duty)

In his philosophical-ethical essay, the author reflects about our moment of European civilisation, in many respects deeply designated by catastrophic nihilism. The author starts from famous Nietzsche’s quote, in his opinion truly prophetic: “Where has God gone?’ he cried.’I shall tell you! We have killed him - you and I’. We are all his murderers” (Friedrich Nietzsche, Der tolle Mensch).

In the overwhelming civilisational confusion prevails grandiose and frightening demonstration of globalisation, its power, but also the true weakness of human kind which secretly relies on God’s plan, whoever God might be and regardless how people address and invoke him. Europe has defeated itself; it has let itself be overcome by weariness and left the God. God has left Europe and it leaves no chance for good end and favourable solution. We have stepped into the new beginning awaiting God’s arrival. Europe nowadays, with huge fig leaf in the mouth (Brussels bureaucracy), has failed at the exam of historical duty and Christian mercy. It has over-estimated its civilisational courtesy and empathy, turning them in branded reluctance on all levels: from puppet European governments to aggressive left oriented-Bolshevik NGO’s fighting for all possible rights and negating any duties. The Croats are not exempted either. On one side, we should forgive our Christian brothers Serbs and

46


SAŽETCI

46

Serbians; our task is to dig out the mercy from the wrath of memory, we – the generation which has outlived the failed common state and experienced their aggression to Croatia and mass crimes, and further prepare for cohabitation with brothers in the faith of Abraham. We have to face the duties of patriotism, life attitudes and adjust them to Christian mercy and forgiveness. The reason for it are not the threats in our neighbourhood – convoys of refugees passing through Croatia already for months – or mere compliance with secular and fashionable Europe, the reason is our own sake; to learn to cope with the situation and understand the extent, preventing to make the error again, primarily due to our clumsiness, less than to our generosity. Hasn’t the Church (Catholic) also made mistakes in this respect? Catholicism is great foundation, the framework is Croatian state, however the nation is Croatian, and not Catholic. Can a frantic human being in frightening demonstration of globalisation – the one in Croatia alike – find himself if he commits to the powers which by ‘death of God’ have left the Truth and the very human beings?


BILJEŠKE

46 47

Organizator:

Pod visokim pokroviteljstvomPredsjednice Republike Hrvatske

gđe Kolinde Grabar- Kitarović

Poljudsko šetalište 4, 21000 [email protected]

tel/fax 021/381-011; 021/381-257

Pokrovitelj:

Documents

Međunarodna znanstvena konferencijafranjevacki-institut.hr/sadrzaj/pdf/2016-05-10-15-01-5515-.pdfUmorni od ovih anakronih, ali još uvijek mobilizirajućih ili mi ili oni podjela,