Upload
stipe-filipovic
View
92
Download
3
Embed Size (px)
DESCRIPTION
socijalni nauk
Citation preview
FILOZOFSKO-TEOLOKI INSTITUT DRUBE ISUSOVE U ZAGREBU
Studij teologije
Bernhard Hring:
MIR NA ZEMLJI
Kolegij: Ekonomski i politiki moral
Mentor: dr. sc. Tadija Miliki
Studenti: Marijana Marjanovi (I. dio)
Kristina Renduli (II. dio)
Filip Eimovi (III. dio)
eljko Pendi (IV., V. i VI. dio)
Zagreb, 2015.
2
Sadraj:
I. Mir: obeanje, dar i zadaa ................................................................................................. 4
1.1. Obeanje mira ............................................................ Error! Bookmark not defined.
1.2. Krist mir: mir krana .................................................................................................. 5
1.3. Glasnici mira ................................................................................................................ 6
1.4. Mir sred konflikata ...................................................................................................... 7
II. Prokletstvo rata ................................................................................................................. 10
2.1. Rat i mir u Novom zavjetu ........................................................................................ 10
2.2. O povijesti pacifizma ................................................................................................. 11
2.3. Teorija o pravednom ratu i njezina povijest ........................................................... 12
2.4. Pravednost i umjerenost u ratu .................................................................................. 14
2.5. Sveti ratovi i kriarske vojne ................................................................................. 15
2.6. Ratovi protiv domorodaca ......................................................................................... 17
2.7. Lani mesijanizam i naoruanje za svete ratove .................................................... 18
III. Osloboenje od robovanja ratu ........................................................................................ 19
3.1. Krajnje vrijeme .......................................................................................................... 19
3.2. Odbijanje ratne slube i proroki prosvjed ................................................................ 20
3.3. Duhovnost i vanost nenasilne, solidarne akcije ....................................................... 22
3.4. Razoruanje ............................................................................................................... 23
a) O teroru utrke u naoruanju ................................................................................... 23
b) Hitan poziv na korjenito razoruanje ..................................................................... 23
c) Smiona utopija? ..................................................................................................... 24
d) Razoruanje u uzajamnom sporazumu i kontroli ................................................... 24
IV. Istraivanje i politika mira ............................................................................................. 25
V. Odgoj za mir .......................................................................................................... 26
VI. Crkva kao sakrament mira ............................................................................................ 27
Zakljuak .................................................................................................................................. 28
3
Uvod
Cilj ovog rada bio je dobiti osnovni uvid u Hringovu teologiju mira, koju iznosi u
treem svesku, drugom dijelu posebne moralne teologije, Kristov zakon Slobodni u
Kristu. Temelj ovog rada ini est poglavlja, s dodatnim podnaslovima i cjelinama. Temeljna
poglavlja obraena u radu su: Mir: obeanje, dar i zadaa, prokletstvo rata, osloboenje od
robovanja ratu, istraivanje i politika mira, odgoj za mir te Crkva kao sakrament mira.
U prvom dijelu o miru govorimo kao obeanju, daru i zadai. Polazei od mira kao
Bojeg zaloga danog ljudima, razvijamo tezu o obvezi njegova ivljenja i izgraivanja.
Pokazujemo kako je autentian kranin glasnik mira, te obrazlaemo zato ga se mora
izgraivati i u drutvu obiljeenom konfliktima. Nastojimo prokazati i lane oblike mira i
nain na koji se postie pravi mir. U drugom dijelu nastojati emo dati osnovni uvid u
poglavlje prokletstvo rata, a posebno emo se osvrnuti na shvaanje i predodbu rata u
Novom zavjetu ali i kroz povijest. Takoer, ukratko e biti iznesena i teorija o opravdanom
ratu, a osvrnut emo se i na ratove voene u ime Crkve i Bojeg imena, tzv. Svete ratove. U
treem dijelu posebno emo istaknuti vanost osloboenja od robovanja ratu, pokuati emo
se pozvati na savjest u sklopu nenasilne solidarne akcije. Kao protuteu teroru naoruanja i
modernog ratovanja treba posluiti duhovnost i preoruanje u sklopu osloboditeljske istine,
pravednosti i ljubavi. Ukazana je i potreba rasta i preodgoja usmjerena protiv meusobnih
prijetnji i straha. U etvrtom dijelu dan je pregled s osobitim naglaskom politike u slubi mira,
te odgoja ljudi koji treba biti usmjeren prema miru, u zajednici ljudi, ali prvenstveno u Crkvi.
Naglasci su na pitanjima kako doista istraivanje mira utjee na mirovnu politiku; koja bi
graa mira mogla i trebala biti; te koji je cilj odgoja za mir; umijee i prevladavanje konflikta.
Upravo ovaj problem meusobnog konflikta i nerazumijevanja kroz povijest je bio i ostao
veliki problem, ali zato nas ovaj moralni teolog, upuuje kako da pozivom na mir, upravo
budemo ljudi koji e se izdii iznad ove surove stvarnosti, te krenuti stvarati novu. Onakvu
kakvu je Krist doista propovijedao.
4
I. Mir: obeanje, dar i zadaa
Za Bernharda Hringa mir je sveobuhvatno obeanje svome narodu. Znak tog
pomirenja i mira je Isus Krist. On nam je u punini vremena darovan od Oca. Zato je
ispunjavanje zadae mira ono po emu se prepoznaju pravi Boji sinovi i keri. Mir je
najobuhvatnija kranska krepost, te obuhvaa socioloku dimenziju koja zahtijeva
odgovornost za itav svijet. Upravo dananje doba obiljeeno ekonomskim, politikim i
psiholokim sukobima, ratovima i neprijateljstvima postaje testom nae vjere. Zauzetost za
mir u takvim situacijama znak je prihvaanja otkupljenja i vjernosti savezu, te moralna
dunost svakog kranina.1 Autor citira C. F. von Weizsckera: Kad ne bih vjerovao u mir
Boji, mir budunosti bio bi mi samo kao sjena nad ponorom.
Ta misao podsjea na teologa i antropologa P. Teilhard de Chardina koji u svom
lanku Lheure de choisir, istrauje mogui smisao rata. Govori kako trenutni konflikt nema
nita to bi u nama moralo poljuljati temelje vjere u budunost. Upravo konflikt ili krizu
smatra razlogom za jo veu nadu jer visina vrhunaca mjeri dubinu njegovih bezdana.
Takoer naglaava da je za kranina vano znati kako ivot, od kako se pojavio, uvijek nie
iz patnje.2
1.1. Obeanje mira
Mir je religiozni pojam u svim kulturama starog doba. U Izraelu je sredinji pojam, a
odnosi se na Boje obeanje i nadu Bojega naroda. Oznaava se imenicom alom koja je
izvedena od glagola alem, a moe znaiti: dovriti, dovesti do sklada i ispunjenja. Mir je
konana svrha poradi koje Bog stvara svoja stvorenja. On je njihov meusobni sklad i
potpuno ispunjenje. Filozofski govorei mir je optimalni stupanj bitka. Bog je pak kroz svoje
spasenje i otkupljenje jamac ispunjenja mira, a za mirom udi svo stvorenje.
Mir je Boji plan prije svih vremena. Ve kod stvaranja ovjeka Bog mu daruje
sposobnost za mir i nalog da ga uva. Nakon pada ovjeanstvo u slobodi bira put
1 Bernhard Hring, Kristov zakon, Slobodni u Kristu: trei svezak, drugi dio posebne moralne teologije, KS, Zagreb, 1986., str. 531-532 2 Marko Mati, Vizija P. Teilharda de Chardina evanelista Krista u kozmosu, Obnovljeni ivot, 37/1982, str. 233-234
5
nasljedovanja bratoubojice Kaina ili miroljubivog Seta. Kada se inilo da e opcija ka ratu
prevladati Bog intervenira, te spaava Nou i njegovo potomstvo. S njima sklapa savez mira i
trai vjernost tom savezu.3
Bog je zaetnik mira i mir je uvijek njegov dar. Onaj tko zahvalno prima spasenje ivi
u miru s Bogom, nosi ga u sebi i osjea dunost ostvarivanja mira oko sebe. Stoga je nuna
radikalna usmjerenost prema Bogu kako bi ostvarivanje mira bilo mogue. To je osobito
obiljeje aloma koje pojaava horizontalnu perspektivu: drutvenu i politiku dimenziju
mira. Izraelci pozdravom alom slave Boga mira i samim tim se obvezuju astiti ga ivotom u
miru i pravednosti. Povijest ratova Izraela i Jude proturjei ovoj injenici, ali promatrajui u
svjetlu postupnog rasta objave i prorokog tumaenja, vidjet emo da narod nije bio vjeran
savezu mira i, odvrativi se od Boga, biva predan neprijatelju. Sredstvo njegova spasenja nee
biti vojna sila, ve ponizan povratak Bogu i iskrena molitva.
Konaan savez mira ispunit e se u Bojem sluzi, knezu mira koji e platiti visoku
cijenu trpljenjem kako bi se taj mir uspostavio na zemlji. Za nae grijehe probodoe njega, za
opaine nae njega satrijee. Na njega pade kazna radi naeg mira, njegove nas rane
iscijelie (Iz 53,5).
1.2. Krist mir: mir krana
Krist je ivio na rubu Rimskog Carstva gdje je vladalo nasilje, dok je u sreditu
Carstva vladao mir nazvan Pax Romana. Graani tog carstva uivali su razne privilegije, a
Krist, obzirom da nije bio graanin, nije imao graanska prava. Bio je raspet na kriu to se
nije moglo dogoditi ni jednom rimskom graaninu. Mir dakle, koji Krist donosi i zahtjeva
odnosi se na sve drutvene slojeve, a ne samo na privilegirane graane. Pax Christi, za
razliku od Pax Romana, zapoinje od obinih, siromanih i jednostavnih ljudi, u tali, a ne u
palai kraljevskog dvora.4
Krist je propovijedao mir, pozdravom alom lijeio bolesnike i otputao grijehe, o
emu nam svjedoi evanelist Luka koji ga prikazuje knezom mira. Slino tome evanelist
Ivan upuuje na Krista kao izvor mira, dok Pavao vee mir uz chris kao milost Duha
3 Hring 4 Anelko Domazet, Teologija mira, Crkva u svijetu, Vol. 38 No 1, 2003., str. 4
6
Svetoga. Po plodovima Duha Svetoga: ljubavi, prijateljstvu i blagosti mira, prepoznaju se
pravi Kristovi uenici. Kristov mir za Pavla znai sudionitvo u Kristovu ivotu, a Krist mu je
povjerio brigu za pomirenje idovskoga naroda i drugih naroda u Otkupiteljevoj krvi.5
Navjetaj mira obiljeava Kristov ivot od samoga poetka pa sve do kraja. Ve u
Betlehemu aneli navjetaju dolazak mira na zemlju. Kada Krist lijei bolesne i otputa
grijehe, ljude otpravlja pozdravom mira. U svojoj velikosveenikoj molitvi apostolima
takoer ostavlja i daje svoj mir, koji je drukiji od mira koji daje svijet (Iv 14,27).6
Istinski mir plod je vjere. Ozdravljajui bolesnu enu (Lk 8,48), Isus joj govori da ide
u miru jer ju je spasila njezina vjera. ovjek bez vjere trajno se nalazi u nemirima, praznini,
traenju, egzistencijalnim pitanjima na koje nema odgovore ni konani smisao ivota. ivot u
nemiru ne omoguuje irenje mira oko sebe jer ne moe nitko dati ono to nije primio. Tako
opet dolazimo do onoga to je glavni izvor mira, a to je ivot u Kristu koji primamo po milosti
i zadravamo milou vjere. Tek kad smo primili mir postajemo sposobni iriti ga oko sebe i
po svijetu kojim hodimo.
1.3. Glasnici mira
Biti glasnik mira znai primiti mir kao dar od onoga koji ga ve posjeduje. Izvor mira
Krist, taj isti dar daruje svojim uenicima koji, primivi ga, postaju pronositelji mira i
pomirenja meu ljudima. Osoba koja u sebi nosi mir na nenametljiv nain iri ga oko sebe i
prevenira mogue konflikte. To nije mir nametnut silom i zapovijedima, koji je zapravo odraz
straha u onome koji ga nalae, ve ga moe iriti samo miroljubiv ovjek koji tako postaje
mirotvorcem. Mir koji daje svijet moemo vidjeti na primjeru Rimskog cara koji se naziva
sinom Bojim mirotvorcem.7 Taj mir, nametnut silom, najvei je oblik nemira jer se mir
ne moe zapovjediti. Takav mir izaziva frustraciju, onemoava ovjeka i navodi ga da se
prisilno pokori autoritetu jaega. Dugorono je takav mir neodriv, te u finalu izaziva
eskalaciju nasilja.
Za razliku od toga, Kristov mir je autentian, pravi mir. On zahtijeva odreknue od
sile, proetost cijeloga bia mirom koji tada postaje nain ivota. Plod mira je pravda. U
5 Hring, str. 533-534 6 Hring, str. 533 7 Hring, str. 534
7
miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir (Jak 3,18). Onaj tko uiva mir
nema poriv iskoritavati svoj poloaj nadmoi nad drugima i tako stvarati nepravedne odnose.
Stoga je mir preduvjet funkcioniranja i razvoja itavog drutva. Miroljubiv ovjek ima
prijateljsko lice koje donosi radost i svjetlo u srca ljudi, bez obzira na nacionalne, spolne,
kulturoloke, rasne razlike i seksualne orijentacije. Takav ovjek kadar je graditi povjerenje
meu ljudima.8
Hring posebno istie ulogu ene u ostvarivanju mira, pozivajui se na poruku Pavla
VI. za svjetski dan mira 1975. Zbog svoje intuicije, kreativnosti, osjeaju za lijepo, duhu
zajednitva, empatiji, sposobnosti razumijevanja, ljubavi koje im je Bog darovao sposobne su
donositi mir u obiteljima i drutvu. Empatija im omoguuje lako prepoznavanje osjeaja i
potreba drugih, te stoga mogu pruiti utjehu u trenucima patnje, ohrabrenje u trenucima
straha, sigurnost nezatienima, smiraj rasrenima.9
Kranska logika mira izraena je u Govoru na gori. To je svojevrsni ustav kranstva
koji nas obvezuje u svim sferama ivota. Krist je te upute doslovno ivio i provodio, a one
ostaju ideal za kojima tei svaki kranin. Evidentno je kako Govor na gori nije oivio u
mnogim kranskim zajednicama sve do dananjega dana, ali nam njegova jasna naela i
Kristov primjer daju nadu u njegovo ostvarenje. Vjerodostojnost kranstva, kao i njegova
budunost, odluuju se prema tome koliko su zahtjevi tih ideala ostvareni. Jer biti mirotvorac
znai zvati se sinom Bojim.
1.4. Mir sred konflikata
ovjek se nalazi u borbi sa svojom vlastitom grenosti i nemirima u svijetu, te se mora
uvrstiti u Kristovom miru kako bi mogao prihvatiti svoje poslanje. Sam Krist je naiao na
konflikt i odbacivanje jer oni koji nisu bili sposobni za mir eljeli su svoju verziju mira postii
nasilnim sredstvima, a Krist je trebao sluiti njihovom cilju. To se nije dogodilo, te on za njih
predstavlja takoer neprijatelja. Kada je Krist rekao da nije doao donijeti mir, nego ma, tada
je bio otkriven ponor ljudske nutrine i na vidjelo je izalo tko je bio za istinski mir, a tko za
svoje umiljene ideale.10
8 Hring, str. 535 9 Hring, str. 535 10 Hring, str. 536
8
to zapravo znai to da je Krist doao donijeti ma i razdor? Ovdje ne moemo rei da
je on elio razdor, ve do njega dolazi zbog ljudske oholosti, pohlepe, potrebe za vladanjem i
provoenjem vlastitih elja koje se raaju u srcu ovjeka. Takav bi ovjek morao napustiti
svoje elje i opredijeliti se za Krista, a ako to nije u stanju, Krist za njega postaje znak
osporavan, donositelj nemira i netko koga treba ukloniti. Kao to oni koji imaju tendenciju
konflikte rjeavati nasilnim putem, tako su i sami Kristovi uenici krivo tumaili tu reenicu.
To vidimo ve u dvorani posljednje veere kada Isus govori: Ali sada, tko ima kesu, neka je
uzme! Isto tako i torbu! Tko nema maa, neka proda svoj ogrta pa ga kupi (Lk 22,36).
Uenici govore da su tamo dva maa, to ukazuje upravo na njihovo nerazumijevanje Isusova
simbolikog govora. Njegov stvarni stav prema nasilju jasan je u situaciji u kojoj se Petar
latio maa u noi Isusova uhienja. Isus mu se obraa rijeima: Vrati svoj ma u korice, jer
svi, koji se hvataju maa, od maa ginu (Mk 26,52). Pogubnost nasilja uenici e u konanici
upoznat na najdublji nain, budui e gotovo svi svoje ivote zavriti muenikom smru.
Iz svega navedenog vidljivo je da se unutar ovjeka raaju konflikti koji se oituju u
njegovom ponaanju prama okolini i stresnim situacijama. Agresivan nastup najee je znak
straha i osjeaja ugroenosti unutar ovjeka samog. Prirodna je ljudska potreba za obranom
od mogueg napada, stoga ovjek lako upada u zaarani krug nasilja. Nakon afektivne
prosudbe situacije, ovdje vanu ulogu ima razum koji bi se trebao ravnati prema objektivnoj
istini, a vrijednosti koje potujemo odredit e model ponaanja u danoj situaciji. Upravo je
zato potrebno ispravno razumijevanje Kristovog mira kako bi se krug nasilja mogao
preusmjeriti prema mirnom rjeavanju konfliktnih situacija, te bi prethodno taj Kristov mir
trebao postati dijelom naeg identiteta i stvarna vrednota.
Mir ne znai samo odsustvo rata. Svijet je u miru kada je poten, pravedan, u
harmoniji s univerzumom. Stoga oni koji trae istinski mir meu narodima najprije ga moraju
uspostaviti u svojoj obitelji, okolini, mir i harmoniju u prirodi, a to e postii svladavajui
sami sebe i svoju agresivnost. Svoje snage e tako upotrebljavati za konstruktivne ine, u
slubi blinjih i svoga Gospodara, ne zarobljavajui druge.11 U svojoj boinoj poruci Urbi et
Orbi papa Franjo naglasio je kako istinski mir nije ekvilibrij izmeu sukobljenih strana. Nije
lijepa fasada, iza koje postoje podjele. Mir je zadatak za svaki dan, ali i dar Boji.12
11 Mladen Karaole, Mir kroz osloboenje i razvitak, Crkva u svijetu, Vol. 10 No. 1, 1975., str. 69 12 Ivan Macut, Bratstvo - temelj i put za mir: poruka pape Franje za Svjetski dan mira, kratko tumaenje i aktualizacija, Diacovensia, Vol. 22 No. 24, 2015., 567-568
9
S druge pak strane, izbjegavanje konflikata pod svaku cijenu vodi nas u krajnost koju
moemo nazvati servilnou, nedostatkom hrabrosti i vrstih stavova koje smo spremni
braniti za vee dobro. Autor navodi kako se izgradnja mira dogaa unutar i preko konfliktnih
situacija, te da je i sam Otac Isusa poslao u konfliktni svijet, a sukladno tome i Isus alje svoje
uenike. Postoje situacije koje zahtijevaju intenzivniji ton i dramatiniju fiziku reakciju jer
tako jedino moemo dati do znanja da se radi o nekoj objektivnoj vrjednoti koja ne trpi
kompromis i povlaenje kao ni ljubazno uvjeravanje onih koji ugroavaju istu. Ovdje
moemo navesti kao primjer intenzivne reakcije Isusa u hramu kad je branio dostojanstvo i
svetost Boje kue.
Njegovo pak, dostojanstvo i svetost na Kalvariji nije nitko branio na taj nain. Bio je
preputen ljudskoj zloi, ostavljen naizgled ak i od Boga. Oni koji su mu bili najblii
zakazali su u trenutku nagovjetaja preuzimanja odgovornosti. Jedan ga prodaje za sitne
novce. Drugi, koji mu je obeao da e s njim poi i u smrt, zanijee ga. Ostali su promatrali
zlostavljanje sa sigurne distance. Sve te reakcije primjer su nezaivljenog istinskog Kristova
mira u uenicama i tipian postupak preplaenih srdaca koja jo nisu spremna aktivno graditi
mir. Na tom primjeru kristova raspea vidimo kako konflikt ne treba banalizirati. No, nakon
toga slijedi uskrsnue. Ono nam jasno daje do znanja da zlo konflikta ipak nema zadnju rije.
Krist pokazuje da je njegova zadnja rije poruka i navjetaj mira koji e iriti miroljubivi.
Suprotno tome velika imena blie i dalje povijesti pripisuju konflikt gotovo
prirodnom stanju ovjeka, a neki rat smatraju dokazom dobrog vladanja, poeljnog umijea i
jedinog cilja.13 Hring izdvaja Thomasa Hobbesa, Machijvallija, Mao-Ce-Tunga, te Friedricha
Nietzschea koji daje apsurdnu uputu: Morate traiti svoga neprijatelja, morate voditi svoj rat.
Morate ljubiti mir kao sredstvo novih ratova. I to kratak mir vie nego trajan!
Naalost, povijest naeg drutva nas ui kako konflikt upravo i jest redovito stanje
stvari. ini se kao da je ljudima potreban neprijatelj koje ga e pobjeivati i tako dokazivati
svoju snagu. Kranski nas moral poziva na kritiko preispitivanje takvog poretka. On nas ui
tome kako pobjednik ne moe ostvariti vjenu sreu dok pod njegovim nogama stenju
poraeni. Ta se vjena srea ostvaruje samo u miru i zajednitvu ma kako nam oni katkada
nedostino izgledali. Naivno je vjerovati da se doba mira ostvaruje nakon naivne pobjede.
13 Hring, str. 538
10
Smisao rijei Mir treba neprekidno produbljivati: ne smijemo ga shvatiti kao
odravanje postojeeg poretka, nego kao neprekidno traenje uma i srca kako da se doe do
pravednijih socijalno-politikih odnosa u svijetu.14
II. Prokletstvo rata
2.1. Rat i mir u Novom zavjetu
Ako ovjek trai u Novom zavjetu, na primjer, izjave o pravednom ratu, moe se samo
razoarati. Zato opravdano Roland Bainton prosuuje kransku etiku, u vrijeme nakon
Konstantina Velikog kao kransku etiku o ratu koja nije bila specifino kranska, ve
hebrejska ili grka s nekim kranskim prilagoavanjima. I u ovom pitanju potrebna je
hermneneutika metoda u upotrebi Biblije. Tada e se otvoriti jasne perspektive i vrlo vaan
vidik, pa i temeljna naela.
U povijesti Izraela, a i u spisima Starog zavjeta, najznaajnije za nae pitanje jest duboki
konflikt izmeu mentaliteta ratobornih plemena, koja su se pozivala na Mojsija, i velike linije
proroka mira. Na jednoj strani nalazimo poglavlje o svetom ratu, s priama o unitenju
neprijateljskih naroda, a s druge strane uzlaznu liniju objave koja vodi veoj svijesti da su
ubijanja i mrnje straan znak ljudske grenosti, te da Bog eli sprijeiti bujicu okrutnosti
(usp. Post 4,6-16: Kainova povijest, Post 4,19-24: Lamehova povijest). Od Boga poslani
proroci bude veliku enju za mirom i mireljubivou te pravednou koja je s tim u bitnoj
povezanosti. Mir e biti djelo pravde, a plod pravednosti trajan pokoj i uzdanje (Iz 32,17).
Postaje sve jasnije da je plan mira Boji plan spasenja. Maeve pretvarat u plugove, a koplja
u srpove. Nee vie narod dizat maa protiv naroda, nit se vie uit ratovanju (Iz 2,4).
Svuda u evaneljima se pokazuje napetost, to je obiljeje Starog zavjeta, izmeu ratnike
tradicije i proroke objave mira. Isus je bio u stalnoj kunji i nacionalistiki iskrivljenoga
iekivanja Mesije. Nasuprot tomu, on se djelom i rijeju, ivotom i smru objavljuje kao
ponizni Boji sluga i knez mira, kojemu nita nije tako odvratno kao vlastohleplje i pouzdanje
u nasilje. Osnovno shvaanje Bojega kraljevstva, to ga je Isus navijetao, upuuje na
blagost i miroljubivost. Njegovim se uenicima pokazuju oni koji kao i on ljube ak i svoje
neprijatelje; koji, kako to Pavao izraava, koliko je to mogue, ive sa svim ljudima u miru, te 14 Odgoj za mir putem pomirenja, Crkva u svijetu, Vol. 4 No. 5-6, 1969., str. 521
11
pobjeuju zlo dobrim (Usp Rim 12,18-21). Novi zavjet daje jasna usmjerenja koja su vanija
negoli prigodno upuivanje na politiki realizam u paraboli koja polazi odatle da samo luak
objavljuje rat neprijatelju prije negoli tono razmisli o svojim izgledima (Lk 14,31 i sl.).
Takav realizam koji je, prije svega u svjetlu stranih posljedica modernoga rata, jo hitniji, lo
je u usporedbi sa svekolikim vienjem Evanelja, koje zahtijeva radikalnu promjenu miljenja
i potpuno osloboenje od sheme prijatelj-neprijatelj.
2.2. O povijesti pacifizma
U briljivo dokumentiranoj studiji Roland Bainton dolazi do zakljuka da je rana Crkva
sve do Konstantinova vremena bila pacifistika. Pritom je uvjeren da ta osnovna odluka
Crkve proizlazi iz nastojanja da se ravna prema Kristovu duhu. Kranstvo nije donijelo
drutvenom pitanju izraen etiki kodeks ni novu politiku teoriju, nego novu ljestvicu
vrijednosti.
U militaristiki protkanoj kulturi shvatljivo je da i katoliki pisci pokuavaju
nespornom pacifizmu prvih kranskih stoljea oduzeti njegovo svojstvo naelne odluke te ga
svesti na nepacifistika razmiljanja. Na to upuuje vojna sluba koja je u sebi ukljuivala
opasnost poganskoga carskog kulta i druge prigode za grijeh. Nadalje, ini se da je Crkva bila
donekle tolerantna prema vojnoj slubi. Bainton dodaje da postoji gotovo neprekinuta
tradicija sluenja vojske na istonim granicama. Ali, svi najznaajniji pisci Istoka i Zapada
naelno ne odobravaju sudjelovanje u vojnim pohodima. Sama vojna sluba bila je tolerirana,
ukoliko je shvaena kao vrsta policijske slube. Aktivno sudjelovanje u ratnim akcijama
prosuivano je, naprotiv, posve drukije.
Za vrijeme prvog stoljea pokonstantinovskog doba crkveni su oci poeli prihvaati
teorije o pravednom ratu, ali su pacifizam sauvali kao apsolutnu normu monaha i
pripadnika klera. Isto tako zahtijevali su od krana potivanje nenasilja u privatnom ivotu.
Ambrozije i Augustin nisu prihvaali samoobranu sve do ubijanja nepravedna napadaa, dok
su to, kao pravo na zatitu, smatrali doputenim snagama poretka u sluni drave. Bazilije
takoer zazire od prolijevanja krvi, ali naputa naelno odbijanje ratne slube. Nai su oci
razlikovali ubijanje u ratu od ubojstva. Pa ipak, bilo bi prikladno da se oni, kojih su ruke
neiste od rata, tri godine uzdravaju od priesti.
12
U otrom prosvjedu protiv ratnike Crkve, sekte kasnoga srednjeg vijeka zastupaju
pacifizam koji je bio obiljeje rane Crkve. Unutar protestantizma menoniti i kvekeri ostali su
vjerni pacifistikoj tradiciji, ali uz uoljivu razliku te dvije crkvene zajednice. Dok se
menoniti posve povlae iz politikoga ivota, kvekeri spajaju naglaeni osjeaj politike
odgovornosti sa sustavnom aktivnou u prilog pacifizma ili barem vee spremnosti na mir.
Svojom lojalnou i snoljivou prema onima koji misle drukije, mogli su od engleske
vlade stei priznavanje prava na slobodu savjesti; i na temelju toga, 1802. oni su orvi put
naelno dobili osloboenje od vojne slube.
Premda su i u mnogim crkvama pojedinano mnogi mislili pacifistiki, i premda je
bilo posve uvjerenih prijatelja mira, ipak se rijetko meu njima sretalo ljudi koji su dijelili
optimizam kvekera Williama Smitha, koji je predviao duhovnu armiju pod zastavom ljubavi
u pobjedonosnom hodu; armiju koja bi postigla takvu snagu da bi prestali ratovi, okonale se
okrutnosti a ljubav nadvladala.
2.3. Teorija o pravednom ratu i njezina povijest
Premda se temeljna nakana Drugog vatikanskog sabora oituje u goruem pozivu
ovjeanstvu da se napokon oslobodi robovanja ratu, ipak on prihvaa, iako oprezno,
tradicionalnu teoriju o pravednom ratu: I dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle
god ne bude meunarodne nadlene vlasti koja e raspolagati prikladnim snagama, dotle se
nee moi zanijekati vladama, poto budu iscrpile sve mogunosti mirovnih pregovora, pravo
na zakonitu obranu... No jedno je upotrijebiti oruje u pravednoj obrani naroda, a drugo je
htjeti podjarmiti druge narode.
Povijest teorija o pravednom ratu daje nam dragocjene uvide koji mogu dovesti do
boljega razlikovanja. Zbog saveza izmeu Crkve i drave nakon Konstantina te naoigled
opasnih invazija od strane surovih ratnikih naroda, krani su u 4. i 5. stoljeu preuzeli
teoriju o pravednom ratu iz klasinoga starog vijeka; a njezin izraziti cilj bio je provesti
pravednost i uspostaviti mir.
Aristotel, koji je stvorio izraz pravedni rat, mislio je prije svega na mir meu
helenistikim gradovima-dravama, i to tako da bi i sred ratnog razraunavanja trebalo ostati
ouvano naelo solidarnosti unutar helenistike kulture. Prema Aristotelu, grke su drave
13
mogle ratom prisiliti druge narode koji su po svojoj nioj naravi odreeni za ropstvo, da se
pokore drutvenom statusu koji im je namijenjen. Ciceron je pruio znatan konstruktivan
doprinos teoriji o pravednom ratu naglaavajui da rat moe biti pravedan samo ako je cilj
mir. Naravno, on je uglavnom mislio na Pax Romana, miran poredak u sveobuhvatnom
rimskom svjetskom carstvu. Mnogo mu je stalo do postupanja s pobijeenim plemenima i
narodima, jer je samo plemenit mir zdrava podloga za izgradnju carstva. Osvrui se na
povijest Rima, Ciceron dolazi do stava da je Rim pravednim ratom i velikodunom politikom
mira osvojio svijet.
Pod utjecajem Cicerona Ambrozije je kao prvi crkveni otac formulirao kransku etiku o
pravednom ratu i zahtijevao je da monasi i klerici imaju pravo izbjegavati rat. Jer prema
njegovom shvaanju, rat je uvijek veliko zlo. Samo razlozi koji su razmjerni takvom zlu,
mogli bi ga opravdati, a o pravednom ratu moe se govoriti samo ako je i dranje tijekom rata
pravedno. Ne ptice grabljivice, nego ptice pjevice trebale bi voditi vojske u ime religije.
Augustin postavlja pet osnovnih uvjeta za pravedan rat: 1) cilj uvijek mora biti
uspostavljanje mira; 2) njegov je neposredni objekt postignue pravednosti s umjerenou; 3)
rat ne moe biti pravedan bez unutarnjeg stava kranske ljubavi; ljubav, dakako, ne
iskljuuje da dobri vode rat iz smilovanja; 4) rat moe biti pravedan samo ako ga nadlena
vlast i vodi; 5) voenje rata mora biti pravedno: treba ouvati rije danu neprijatelju; osvetu,
okrutnost i odmazdu valja apsolutno iskljuiti. Toma Akvinski prihvaa ova naela i tako im
poveava vanost. Francisco de Vitoria imao je trajan utjecaj na daljnje oblikovanje teorije o
opravdanom ratu. Napisao je dva djela u vezi s tim pitanjem: De indis i De iure belli. Po
njemu, ne moe se nikako nazvati pravednim rat koji nanosi ovjeanstvu, a osobito
kranskom stanovnitvu, velike tete. Ipak, sam Vitoria, koji je otklanjao mnogobrojne
religiozne motive rata, kao razlog rata potvruje obranu kranskih misionara i obraenika.
No kranska tradicija, s obzirom na pravedan rat, apsolutno iskljuuje rat do istrebljenja i rat
sve do bezuvjetne predaje.
Saimajui zakljuujemo da je kod svih velikih teologa prvotni cilj teorije o pravednom
ratu jasno bio ogranienje rata. Erazmo Roterdamski koji je naelno potvrdio tu teoriju,
ispitujui kritiki europske ratove, dolazi do zakljuka da ni kod jednog teologa nisu bili
ispunjeni navedeni uvjeti za pravedan rat. LeRoy Walter dolazi do okantnog zakljuka da su
se svi teoretiari u istraivanim sluajevima sluili kategorijama pravednog rata za to da bi
dokazali kako njihova zemlja vodi pravedan rat. Slian je zakljuak i Rolanda Baintona, za
14
vrijeme Prvoga svjetskog rata sve su crkve davale podrku vladama svojih zemalja. Ameriki
crkveni ljudi nikada nisu bili tako meusobno i s javnim mnijenjem jedinstveni u tome da je
to sveti rat. Moramo se s uenjem pitati gdje je ostao proroki duh, koji je ipak trebao da
odlikuje kranstvo.
2.4. Pravednost i umjerenost u ratu
Naglaavanjem pravednoga dranja u voenju rata (ius in bello), Drugi vatikanski
sabor izdvaja toku koja je i prije bila isticana. Odluka za rat smatrana je uvijek samo onda
dopustivom ako je sve usmjereno prema to skorijem miru i pomirenju u pravednosti.
Autentina tradicija naglaava da bitna ljubav mora sve upotrijebiti za ograniavanje ubijanja
na najmanju mjeru, te da se ono moe prihvatiti samo uz najdublje aljenje. Svako svjesno
oteenje stanovnitva koje ne sudjeluje u borbi mora se izbjegavati. Mjere odmazde nad
nedunima ratna su zlodjela. Pokuaj hukanja vlastitog stanovnitva na mrnju protiv druge
strane, pogotovo kad se pritom raznose i klevete, gnusan je i koban grijeh, koji je u povijesti
doveo do toga da su uspavanom i pokvarenom savjeu poduzimana strana ratna zlodjela.
Roland Bainton ovako ocrtava spiralu mrnje i odmazde u Drugom svjetskom ratu:
Hitler je otpoeo bombardiranjem Varave i Rotterdama, unitavajui i civilno stanovnitvo
u njima. U svibnju 1940. Velika Britanija, proirivi svoju staru politiku pomorskoga rata,
daje nov zaokret prema zranom ratu bombardirajui otvorene gradove ne vie radi
olakavanja kretanja trupa, nego da bi neprijateljskom stanovnitvu skrila elju za otporom.
U rujnu Njemaka odgovara odmazdom nad gradovima Coventry i Birmingham. Churchill je
izjavio: Naa primjena sile nee poznavati nikakvih granica.
Vrhunac rata protiv civilnog stanovnitva bile su atomske bombe nad Nagasakijem i
Hiroimom, s kojima je tzv. slobodni svijet zajedno sa stotinama tisua djece, ene i staraca
ubio i svoju vlastitu vjerodostojnost. Ne moe se naprosto kazati da je to nedjelo izvrio
predsjednik Truman; jer omoguio ga je i odobrio okantno visok postotak stanovnitva. Svi
oni, ukljuujui crkvene ljude i teologe, koji nisu nita govorili protiv bombardiranja
otvorenih gradova, imaju svoj udio odgovornosti u tom posljednjem proirenju rata protiv
civilnoga stanovnitva. Da su svi kranski etiari, zajedno s crkvenim autoritetima svih
zemalja, jednoduno i snano okrenuli protiv masovnoga bombardiranja otvorenih gradova,
kao to su uzorno uinili asopis Christian Century i katoliki teolog moralist John C. Ford,
15
moda nikad ne bi dolo do atomskog rata protiv nenaoruanih. Razmisli li se o uroti utnje i
o mjeri izravnog odobravanja od strane onih koji su morali sainjavati zbor velikih glasova, to
se razumije i duga zaslijepljenost velikog dijela naroda. Thomas Merton izvjetava s velikim
bolom: Ve po zavretku rata pokazalo je jedno ispitivanje to ga je provelo asopis Fortune,
da polovica onih koji su odgovarali smatra ispravnim primjenu atomske bombe na Hiroimu i
Nagasaki. A otprilike jedna etvrtina njih ali to nije vie atomskih bombi baeno na
japanske gradove.
Drugi vatikanski sabor, kako se nadamo, znai trajan zaokret. On se izraava jasnim
rijeima protiv barbarstva modernoga ratovanja, a osobito protiv ratnih zloina
bombardiranjem otvorenih gradova. Svaki ratni in koji ide za unitenjem itavih gradova ili
prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovnitvom bez razlike jest zloin protiv Boga i
protiv svakog ovjeka, to treba odluno i bez oklijevanja osuditi (Gaudium et Spes).
injenica da su, prilikom glasanja o tom tekstu, neki moni crkveni ljudi iz visoko naoruanih
zemalja zajedniki radili na njegovu blokiranju, upozorava da prolost jo nije prevladana. To
je, tim povodom, utjenija vrstoa Pavla VI. i veine saborskih otaca.
2.5. Sveti ratovi i kriarske vojne
Poznata je injenica da su mnogi poboni krani duboko potreseni kad prvi put u
knjizi Brojeva i u knjizi Sudaca itaju povijest o svetim ratovima za potpuno istrebljenje
cijelih naroda u ime Boje, te da im je ak i vjera u Bibliju dovedena u pitanje. Kako moe
presveti i blagi Bog koji se objavio u Isusu Kristu, biti onaj isti Bog koji je zapovijedio
Izraelcima da istrijebe itava plemena i narode?
Egzegeti nas ue da vrlo vjerojatno oni ratovi nisu nikad ni voeni; tovie, da je
deuteronomist u onim pripovijedanjima htio staviti raniji datum svojim vlastitim idejama.
Prema tome, rije je o priama romantinih obnovitelja, program kojih nikad nije izveden.
Ipak, te biblijske stranice pokazuju kako moe biti nesavrena sposobnost shvaanja i
religiozno revnih ljudi. Moda moemo kazati da one stvari stoje u Bibliji da bismo vidjeli
kako se Boja objava polako probijala te da utoliko vie moramo Bogu zahvaliti na njegovoj
potpunoj objavi u Kristu, koji nam upravo u tim pitanjima daje jasne upute. Jako je za aliti
to u vrijeme ideja o kriarskim vojnama, ak sve do modernog doba kritike egzegeze, Crkva
nije znala da oni uasni sveti ratovi nisu nikada voeni. Da se je Stari zavjet uvijek posve
16
svjesno itao u svjetlu Novog zavjeta, te da su teolozi i moni crkveni ljudi posjedovali duh
sv. Franje Asikoga, tada bi se kriarske vojne ili posve dale izbjei ili se barem ne bi tako
strano izrodile. Duh kriarskih vojni bio je udna mjeavina barbarske elje za borbom i
neprosvjeene revnosti prema svetim mjestima.
Najkrivovjernije ideje o kriarskim vojnama i s tim povezano opravdanje uasnih
zloina ponovno su prihvaene u vjerskim ratovima nakon reformacije u 16. stoljeu te u
ratovima do istrebljenja protiv uroenika u Sjevernoj i Junoj Americi. I u modernim
ratovima, kojima je pravi motiv bio vlastohleplje i gospodarski interesi, protivnika se esto
tako ocrnilo da se mogao opravdati rat do unitenja ili zahtjev za bezuvjetnom predajom,
slino kao u vjerskim ratovima, bilo to na temelju religioznih ideologija ili bez njih.
ovjeanstvo oito jo nije prekinulo sa zlokobnom tradicijom svetih ratova, posebice ne
tamo gdje je nestalo vjere.
Drugi vatikanski sabor govori u vezi s time o ideolokom zaotravanju koje moe
razbiti sva mirovna nastojanja. Tu ne trebamo misliti samo na krajnje marksiste. Ima isto tako
i antikomunistikih fanatika i drugih, koji bi bili kadri u bijesnom raspoloenju nekakva
svetog rata upotrijebiti itav arsenal oruja, koje bi moglo unititi ovjeanstvo.
Trebalo bi u prvom redu biti jasno nama kranima i svima koji stvarno vjeruju u
jednoga Boga i Oca sviju, da je jedan od najhitnijih doprinosa za osiguranje mira u tome da
oslobodimo sebe i itavo ovjeanstvo svake vrste mentaliteta koji je slian tradiciji svetih
ratova. Tome pripada, prema Rolandu Baintonu, takoer pravednost pobjednika, koji sudi
pobijeenima ne pokazujui ni najmanji znak kajanja zbog vlastitih ratnih zloina.
17
2.6. Ratovi protiv domorodaca
U svojim pljakakim i unitavajuim ratovima protiv amerikih Indijanaca, panjolci
su se pozivali na jednu grubo iskrivljenu verziju tradicije o pravednom ratu. Stvarne pogonske
snage bile su nevjerojatan kompleks nadmoi kao i pohlepa za vlau i gramzivost.
Najbezduniji conquistadores pokuavali su se skrivati iza maske o religioznoj svijesti svog
poslanja.
Francisco de Vittoria je uio da je nepravedno pokuati silom obraati uroenike ili ih
ak ubijati jer odbacuju Evanelje. Ipak, u procjeni situacije on nije imao realizam Las
Casasa; inae bi zacijelo teko primjenio tradicionalni nauk o pravednom ratu protiv
Indijanaca kad su oni zabranjivali panjolcima da putuju njihovom zemljom i kad im nisu
doputali da propovijedaju evanelje. Jer, uroenici su imali dobrih razloga za obadvoje,
budui da je obadvoje praktiki bilo povezano s namjerom panjolaca da Indijance, koji bi
prihvatili kranstvo, ne samo pripoje kolonijalnom carstvu nego da ih takoer prisile na teku
tlaku. Juan Gines Sepulveda, iznio je obrazloenje ove situacije iznosei Aristotelovu teoriju
prema kojoj je opravdano voditi rat protiv manje vrijednih naroda koji se protive prihvatiti
ulogu robova koja im je po naravi namijenjena. Las Casas, estoki protivnik Sepulvede,
mogao se ovdje nadovezati, i to u protivnom smislu, javno igoui neljudski nain ponaanja
i nekransko miljenje osvajaa. On je toliko djelovao na tadanjeg Karla V. da je ovaj
zabranio daljnje kolonijalne ratove dok teolozi temeljitije ne proue stvar.
U Sjevernoj Americi puritanci su izriito oivjeli stare ideje o svetom ratu, dok su
istodobno kvekeri u Pensilvaniji ustrajno primjenjivali Govor na gori na situaciju. Kalvinisti
nove Engleske smatrali su se od Boga pozvanima da iskorijene od Boga proklete
prastanovnike. Najvee je zlo, bez sumnje, u svemu tome to se to bezbono djelo htjelo
opravdati Bojim imenom.
18
2.7. Lani mesijanizam i naoruanje za svete ratove
Biti izabran od Boga, kako je to potpuno vidljivo u Kristu, znai biti izabran za druge.
Bog je i Izraela izabrao da slui njemu i da bude meu narodima svjedok vjere u jednoga
Boga. Krivovjerna ideja o izabranosti iznad drugih i protiv njih dovodi do porobljavanja ili
iskorjenjivanja drugih, na vjerskom podruju do pokuaja nametanja drugima svoje istine.
To je bio jedan od korijena vjerske i drutvene nesnoljivosti i mnogih ratova. Lani
mesijanizam pojavljuje se u mnogo ruha. On nije samo katkada zatrovao ivot Crkve i
sprijeio je u ispunjavanju njezina mirovnog poslanja, nego je takoer razorio drutveni i
politiki ivot. Ideja puritanaca da je gospodarski uspjeh znak predodreenja, bila je uzrokom
njihove gospodarske sposobnosti, ali ipak na tetu mirna i uravnoteena gospodarskog ivota i
na tetu mira. Hitler i njegovi sljedbenici imali su ideju koja granii s ludilom da su orue
povijesne zadae. U marksizam se od samoga poetka ulijevala jedna struja tradicije o
zemaljskom mesijanizmu, koji je kod Karla Marxa imao u vidu na prvom mjestu ulogu
proletarijata, u Lenjina i jo vie u Staljina i njegovih duhovnih batinika doveo je, meutim,
do neobinog stapanja s pseudomistinim ruskim imperijalizmom i do ideoloke opsjednutosti
ogranienoga partijskog gremija koji smatra da je on pozvan, irom svijeta i u vlastitoj zemlji,
nametnuti ortodoksno tumaenje marksizma komunistikoj partiji te upravo taj oblik
marksizma svim zemljama. K tomu pridolazi jo stapanje s ideolokom vjerom da
podjarivanje suprotnosti i borbe mora prouzroiti obeano mesijansko doba.
Lana ideja o izabranosti nad drugima pojavljuje se, na jedan ili na drugi nain u svim
tzv. drutvenim i politikim elitama koje se osjeaju apsolutno uzdignutima iznad drugih te
ak smatraju da drugi postoje za njih. Takve zavedene elite trebaju esto u povijesti mit rata,
kao da ga eli sav narod. Taj mit moramo iz temelja raskrinkati elimo li trajan mir na zemlji.
Crkva je esto sluila stvari mira. Ipak zbog zaraze zemaljskim mesijanizmom koji se
posebno oitovao u krivom nauku od dva maa, bila je esto upletena u ratnu histeriju.
Radikalna usmjerenost na povjereno joj Evanelje mira nezamisliva je bez jednako odluna
obraenja Bojem slugi Mesiji. itav ivot Crkve, sve njezine strukture i ivot svakoga
vjernika i svake crkvene zajednice moraju se u tom svjetlu ispitati i obnoviti za ivot svijeta.
19
III. Osloboenje od robovanja ratu
II. Svjetski rat je za sobom ostavio posljedice koje osjeamo i danas.
Oruani sukobi ne prestaju:
-25 milijuna ljudi slui aktivno u vojnoj slubi.
-15 milijuna rezervista stoji spremno za mobilizaciju tijekom noi.
-6% do 10 % bruto prihoda svijeta otpada na ratno naoruanje.
Hrvatski inozemni dug iznosi preko 53 milijarde , Kina je 3 puta toliko potroila na ratno
naoruanje u 2013. godini. Reinhold Niebuhr- Sjeverno Ameriki etiar 20. st smatrao je da
se pojedinci mogu obratiti, ali nemoralno drutvo ne. Nemoralno drutvo je ve sada toliko
nepopravljivo da se ne moe nikada osloboditi prokletstva rata.
Autor nam donosi drukiji uvid u stvarnost te staje uza skute Ivana XXIII. I Pavla VI.
kao i njihovih nasljednika sa jednom eljom: da navjeuje MIR JE MOGU. Mir je mogu
jer je Krist otkupitelj svijeta. Autor nadalje naglaava da bi cijelo ovjeanstvo trebalo
prihvatiti poziv: Nikad vie rata! Mir treba nositi sudbinu naroda i ovjeanstva. Naglasak
treba staviti na solidarnost u nadi i nastojanju.
3.1. Krajnje vrijeme
II. Vatikanski sabor je prepoznao problem koji stoji iza ratovanja, on poziva na veu
svijest vlastite odgovornosti. Poziva na prevladavanje sporova, na ovjeku dostojanstveniji
nain. Boja providnost neumorno od nas trai da se oslobodimo staroga robovanja ratu. Da
se oslobodimo potrebe sa nasilnim dokazivanjem i provoenjem pravde, te dokazivanja asti.
Kardinal Roy Mauricie sluio je u pokrajini Quebec 1947-1981. Postao je kardinalom
1965 godine. Sudjelovao je na II. Vatikanskom saboru, a Pavao VI. ga je postavio za
Kardinala sveenika Nae gospe od Presvetog sakramenta i Svetih kanadskih muenika.
Pokopan je u katedrali Notre-Dame.
Jedna njegova reenica nosi veliku vanost za tematiku koju obraujemo, a glasi: Rat nije
vie samo zloin, nego je i oito ludilo.
20
Nadalje smo sumjereni na povijesno iskustvo rata, dozivamo u svijest koliinu oruja
koje danas postoji na zemlji. Ta koliina je dovoljna da nas sve uniti i zemlju uini
nenastanjivom. Unato teologiji pravednog rata15 moramo uiniti sve da se moderni rat ne
okarakterizira kao pravedni, jer i rat koji koristi tradicionalno oruje je opasan (ishod ne
moemo znati).
Mnoga pravila su razvijena i kao takva ula u meunarodne zakonike koji se tiu
oruanih sukoba. Ujedinjeni Narodi, HAAG, enevska konvencija, su samo neke od
institucija koje se ravnaju prema njima.
Kenneth E. Boulding istraitelj Mira u svom djelu Stable Peace govori da bi
suvremeni rat s arsenalom oruja kojim raspolae, nuno uvukao svekoliki ekoloki sustav u
katastrofalno stanje. Prije dok se ovjeanstvo nalazilo pred nizom sustava meusobno
rastavljenih, katastrofa je mogla proi a da cijeli svijet ne bude taknut.16Kao primjer uzimamo
Carstvo Maja. Danas ako neto poe naopako na planeti, vrlo lako sve moe poi naopako.
Nada je element koji tijek povijesti i razvoj dananjice ne iskljuuju, jer ona u naim
pokoljenjima dovodi do promjene svijesti, ukoliko za razliku od prijanjih nova pokoljenja
nisu sklona gledati na rat kao na vjeitu sudbinu i izvor slave. Mnogim ljudima, posebice
onima koji mogu biti vrlo utjecajni, iskustvo o jedinstvu ovjeanstva je Nova istina koja
potie na stvaranje tijela u svjetskom miru. Osoba zahvaena tom istinom vie: Apeliram na
sve koji se nazivaju kranima da ujedine sve svoje snage i napore u borbi protiv rata. Svatko
treba za to dati prilog. Trajna sloga treba sjediniti sve koji su po naravi u Kristu sjedinjeni.17
3.2. Odbijanje ratne slube i proroki prosvjed
Prvi krani razlikuju vojnu slubu od aktivnog sudjelovanja u ratu. Vojna sluba
treba postojati radi zatite mira. Mirovni korpusi UN-a nam ukazuju na dobar smjer
razumijevanja vojne slube. Meunarodna sluba reda iako nosi mnogo oruja, preteito je
15 Teorija pravednog rata moe biti podijeljena na tri djela, koji se u literaturi navode na latinskom. Ti dijelovi su: 1) jus ad bellum, koji se tie pravde u ratu openito; 2) jus in bello, koji se tiu pravde u ratu nakon to je poeo; 3) jus post bellum, koji se tie pravde u ratu u zavrnoj fazi rata, po zavretku. Sami termini se poinju masovno koristiti nakon II. Svjetskog rata, kada je Paul Guggenheim koristio termine 1,2 u prvom velikom meunarodnom sporazumu u postratnom razdoblju. 16 K. E. BOULDING, Stable Peace. London 1978, str. 94-95. 17 Apostol mira Erazmo Roterdamski.
21
neutralna. Njihova smisao je usrdan poziv na mirno rjeenje. S druge strane sluba u
vojskama SUPERSILA koje si meusobno prijete, postaje tjeskobno pitanje savjesti. Vojnu
slubu treba razlikovati od konkretnih pitanja savjesti, odnosno odbijanja poslunosti, ako
neki vojnik tijekom rata ili krvave revolucije doe do uvjerenja da taj rat odnosno borba
protiv pobunjenika ne slui pravednoj stvari, i1i ako stoji pred konkretnom zapovijedi koja
po njegovoj savjesti proturijei ratnom moralu. II. Vatikanski sabor kae : Sama savjest
ovjeanstva ne smije se protiviti naelima savjesti. Stoga ini i zapovijedi protiv tih naela,
kao i slijepa poslunost ne ispriavaju izvritelja. Ove rijei se odnose na meunarodno
pravo i tipinu povredu umjerenog voenja rata, prije svega na zloine protiv civilnog
stanovnitva,
Tradicionalna moralna teologija nam govori da se nitko ne smije prijaviti u vojnu
slubu ili sudjelovati u ratovanju, ako nije uvjeren u savjesti da je rije o pravednoj stvari. Do
19.st dokazivanja koja predstavlja moralna teologija polaze od pretpostavke da se vojske
regrutiraju od dobrovoljaca. Sama vojna obveza je novijeg datuma, te je kao takva donijela
probleme u jaim vojnim dravama. Ako uzmemo u obzir povijest ratovanja, koliinu oruja
na planeti, arsenal koji moe unititi sve pa i samu zemlju, doista je teko u savjesti opravdati
pristup vojnoj slubi. Tu nije rije samo o lanovima tradicionalno pacifikih crkvenih
zajednica, menoniti i kvekeri, nego mukarcima i enama razliitih svjetonazora, koji su
uvjereni u ludost modernih ratovanja i trke u naoruanju.
Vojne sile koje odbijanje noenja oruja iz razloga savjesti ne priznaju, nemilosrdno
kanjavaju. To nam samo pokazuje da ultimativno ne uzimaju ozbiljno priznavanje i zatitu
ljudskih prava. II.Vatikanski sabor dolazi do formulacije u korist odbijanja u savjesti: na tu
temu kae: Izgleda da bi bilo pravino da se zakoni ovjeno pobrinu za sluaj onih koji po
svojoj savjesti nee da se slue orujem, a ipak prihvaaju da u drugom obliku slue ljudskoj
zajednici.
S druge strane jako je poeljno da oni koji poput kvekera, odbijaju nositi oruje, sa
svoje strane potuju savjest drugih koji potenom savjeu obavljaju vojnu slubu, uvjereni da
se isplati i obrambenom spremnou braniti mir i slobodu.
22
3.3. Duhovnost i vanost nenasilne, solidarne akcije
Nenasilna akcija stoji kao alternativa nasilne revolucije za pravednu stvar te kao
alternativa rata. Dri se da je Nenasilna akcija najneustraivije oruje za osloboenje od
rata, pobjedu osloboditeljske istine, ljubavi i pravednosti. esto se duhovnost sv. Franje i
njegovih sljedbenika nepravedno prosuuje kao Pacifistika. Prosudba je nepravedna jer
pacifizam moe biti i bjeanje iz politike u neaktivnost. Osobe koje u sebi nose duh jednog
Franje, mukarci i ene aktivni su protivnici rata. Oni se usude postiditi one koji se ne
zauzimaju ozbiljno za mir, osloboditeljsku istinu i pravednost, te koji nisu spremni napraviti
rtvu.
SATYAGRAHA (Mahatma Ghandi):
-Nepotpuno prevedena kao nenasilje.
-Ona je potpuna predanost osloboditeljskoj istini i ljubavi te pravednosti.
-Pretpostavlja vjeru da je ljubav srce stavrnosti i da je Bog sve ljude stvorio i osposobio za
istinu u ljubavi.
-Satyagraha je stvaralake naravi, spremna na svaku rtvu.
ri Acharya Vinoba Bhave kaeda ivot u Satygrahi ne znai samo prigodnu rtvu, nego
trajnu spremnost na rtvu, ali i radost u predanosti.Za kranina ke stvaralaka predanost
nenasilnoj akciji za mir i pravednost jedno od najsmionijih oitovanja vjere u Otkupitelja
svijeta. Satyagraha oslobaa ovjeka od sheme neprijatelj-prijatelj, samim time i od straha i
prijetnje. Stvaralako osloboenje od nasilnog naina razmiljanja, govora i djela najjai je
izazov svakomu. Tono pretpostavlja stalno oslobaanje nas samih i nae kulture od
gramzivosti i pohlepe za vlau. Tko se kao Isus bez oruja suprostavlja nepravdi, tko okree
drugi obraz, taj prua otpor i oslobaa. Slubena Crkva nakon Inocenta III. I Urbana VI.
Doivljava osloboditeljsku promjenu.
II. vatikanski sabor i na ovu temu ima neto za rei: Svi krani se usrdno pozivaju da
se provodei ivot u istini i ljubavi ujedine sa svim doista mirotvornim ljudima da bi izmolili i
izgradili mir. Kranski shvaena Satyagraha, stvaralaka sloboda od nasilja, nije samo
obrambeno sredstvo, nego proroki napad ljubavi. Sloboda od nasilja kao alternativa ratu
zahtijeva takoer strategiju uvjebavanja za eventualnu nunu obranu od vojnog napada. Prije
23
svega treba shvatiti Moralno preoruavanje kao apel samima sebi, da se solobodimo za
istinu ljubavi i pravednosti.
3.4. Razoruanje
a) O teroru utrke u naoruanju
Do nasilja i terora dolazi zbor ravnotee u svijetu koja se odrava pod prijetnjom
unitenja. Danas je to uvrijeeno kao normalno rjeenje, da netko nekome prijeti kako bi
odrao mir. Postojea gomila oruja i vie nego dovoljna za unitenje ovjeanstva polako
ulazi u novu dimenziju utrke za naoruavanje.
Ravnotea koju sam gore spomenuo se uva na sljedei nain:
Sila koja bi eventualno pokuala stei prednost prvog udara modernim orujem
unitavanja mora raunati s time da protuudarac znai njezino vlastito unitenje. Dakle
moderno oruje unitavanja ide prema tome da u jednom potezu izbrie protivnika, bez
mogunosti za uzvratom. Zanimljiva je injenica da ona sila koja ima jae tradicionalno
naoruanje uvijek strahuje da manja sila u oaju ne posegne za nuklearnim orujem.
Taj sustav uzajamnog zastraivanja raa nepovjerenjem i strahom. Izgleda da ta
uasna situacija uva vlastodrce, dok ne polude, od stvarne ratne pohote. Drugim rijeima:
izgleda da je ona udan obrambeni zid mira. Ali, pritom je sigurno duboko obezvrijeena rije
mir. Sve reeno ne smije se krivo shvatiti u tom smislu, da bi se slobodoljubivim i
miroljubivim narodima moglo osporiti pravo na nunu mjeru obrambenog naoruanja, sve
dok se oni obostrano trude za razoruanje. Takoer se ne smije diskreditirati vojna sluba koja
slui obrani mira i slobode.
b) Hitan poziv na korjenito razoruanje
Ludilo- moralne vrijednosti pomirljivosti i rizika uzajamnog unitenja opadaju. Trka
u naoruanju nepodnoljivo oteuje siromahe. Pitanje koje si trebamo postaviti jest: Da li
24
vapaji Svetoga Oca, Svjetskog vijea Crkava, . Vatikanskog sabora i drugih moralnih
autoriteta padaju na gluhe ui politiara koji se nalaze na kljunim poloajima.
Nuklearno oruje treba deaktivirati, podvrgnuti kontrolama, zabraniti njegovu proizvodnju
i skladitenje. Razoruanje se treba protegnuti i na tradicionalno naoruanje. Problem,
zapreke, nisu u strukturama po kojima se razlikuju drutveni sustavi poput SAD-a i Rusije.
Problem je u onome to im je zajedniko.
c) Smiona utopija?
Utopija moe biti bijeg iz stvarnosti u svijet snova. Isto tako ona moe biti izraz novog
duha, odvanosti za nadu protiv svih izgleda beznaa. Plod stvaralake sposobnosti matanja
ljudi koji imaju hrabrosti udariti novim putovima u novom smjeru. Primjer takve utopije jest
MCAA pokret u Francuskoj. Pokret protiv nuklearnog oruja koji je pridobio mnotvo
pristaa. Cilj je izvriti pritisak na valdu da se bezuvjetno odrekne arsenala nuklearnog oruja,
te naravno potaknuti i druge zemlje svojom inicijativom na sline rezultate i promiljanja.
Roland Baiton - povjesniar (SAD) imao je hrabrost pozvati dravne vlasti da uzmu u
obzir takvu utopiju. Ali injenica je i da ne znamo to bi se dogodilo kad bi se naa itava
nacija razoruala. Ako se jedna mona nacija dragovoljno odrekne svoje prevlasti, tada bi se
vrlo lako moglo dogoditi da protivnik odgovori spremnou i olakanjem. Nada uvijek
postoji.
d) Razoruanje u uzajamnom sporazumu i kontroli
Polazna toka svih razumnih razmiljanja i svih utopija mora biti vrsto uvjerenje da se
utrci u naoruanju mora to prije stati na kraj. Drugi vatikanski sabor naziva je jednom od
najteih rana ovjeanstva i zlokobnim putem. Zakljuak slijedi: Bit e potrebno da se
pronau novi putovi, koji e proizii iz obnovljenog duha, da bi se sablazan uklonila. Ljudi
koji misle razumno, po cijelom svijetu ukazuju na put razoruanja u uzajamnom
sporazumijevanju i kontroli. Jedan od goruih problema tj. razloga zato to nije mogue jest
nepovjerenje i protivljenje jastrebova sa svake strane da se odreknu nadmoi u naoruanju.
25
Charles Osgood jedan od vodeih istraitelja mira. Predloio je obostrano
smanjivanje napetosti, to podrazumijeva da bi jedna strana trebala poduzeti prvi, hrabri i
plemeniti korak, stvarnu ponudu i neuglednu inicijativu
Roland Baiton ukazuje na vano gledite bez kojega tako vaan korak ne moe
postii svoj cilj: Trebalo bi mirno rei da to ide nama na korist, a drugima prepustiti da
otkriju svoju korist. Ali treba svakako voditi rauna o naoj kao i o njihovoj koristi. Taj savjet
smjera na preoruavanje u smislu satygrahe, vrenja istine u ljubavi.
IV. Istraivanje i politika mira
Bernhard Hring, u ovome dijelu desetoga poglavlja, raspravlja o istraivanju politike
mira, o samome odgoju i ustrojstvu Crkve koja naglaava brigu o sakramentu mira. Dananje
vrijeme istraivanju mira treba dati veliku pozornost, jer povijest naalost pokazuje samo
povijest ratovanja pri tome daju jako malo mjesta miru. Jednostavno cilj ovakvog istraivanja
bio bi borba protiv zla kojom se ovjek odluuje na siguran put mira. Ovaj put ne smije
potiskivati konflikte jer bi to dovelo do eksplozije, stoga je nuno nauiti se nositi s
konfliktima i stvoriti atmosferu sposobnosti rjeenja. Za to su potrebne i druge znanosti koje
mogu dati svoj doprinos. Tako se treba stvoriti mirovna politika koja se moe definirati kao
politika aktivnost koja svjesno i sustavno daje prednost brizi oko drutvenog i
meunarodnog mira. Ovo je posebice vano za vodee ljude na Zemlji koji e znati onda
voditi brigu oko svijeta te probuditi pitanje mira. Prije svega ovakav odgoj treba pruiti znanja
snalaenja u konfliktima s razumijevanjem protivne strane, umijee i snaga za pomirenje u
strpljivu dijalogu i uzajamnom pribliavanju. Stoga se na duu ministarstva mira uvijek mora
stavljati kontrola postupaka vlade i zakonodavstva kada je u pitanju provoenje mirovne
politike. Svakako je svijet potrebit globalnih organizacija koje bi osigurale stalni mir.
Organizacija Ujedinjenih Naroda (UN) jedan je od putova koji jo ima puno toga za prijei.18
Prema lanku Ljudevita Rupia, Mir i pomirenje. Kae, da mir dolazi od Boga, kojemu je
uvjet boja prisutnost (1 Ljet 23,25: David je rekao: Jahve, Izraelov Bog, dao je mir svojemu
narodu i ivjet e u Jeruzalemu zauvijek. Taj mir zaustavlja samo grijeh, jer sa sobom nosi
neprijateljstvo s Bogom. Nadalje, nam ovaj isti autor navodi. Kako je mir bezuvjetno vaan za
18 Usp. Hring, Bernhard, Kristov zakon 3. Slobodni u Kristu, KS, Zagreb, 1986. str. 559-563.
26
ovjeka, jer je bezuvjetno Boji dar. Za istraivanje mira, autor naglaava da je od svega
najpotrebnija ljubav. Ljubav, koja bi bila sudionik s Bogom i spram ovjeka. Kako e sinuti
kao svjetlost u jutarnjim satima.19
V. Odgoj za mir
Sva nastojanja oko mira mogu se ostvariti jedino ukoliko se ljudi osposobe za mirovnu
zauzetost i spremnost na zalaganje. Temelj ovakvog nastojanja jest tvrdnja da je ovjek
stvoren za miroljubivost i da je mir mogu. Za krane ovakav odgoj je neminovan zakljuak
njihove vjere u otkupljenje, koje je i otkupljenje svijeta. Bez dobra ovjek nema dobra drutva
a to se odnosi na ujedinjeni svijet. Odgoj u kojem mir ima poasno mjesto kao dar, kao
velianstvena mogunost i hitna zadaa, moe stvoriti nov i snaan unutranji stav i dovesti
do duboko ukorijenjena osnovnog opredjeljenja za stvar mira. Ovo nastojanje e uspjeti ako
se ovjek oslobodi straha koji puno utie na problem mira. Osobito se to oituje u zlokobnoj
moi manipulacije i masovne psihoze. Stoga je vaan i odgoj za mudrost koji osposobljava
ovjeka za razlikovanje duhova. Kranina odlikuju tri stvari: on je apsolutno bez straha,
uvijek u konfliktu i bezgranino sretan. Time je reeno da oni koji gladuju i eaju za
pravednou i u sred konflikta ostaju vjerni vjeri u otkupiteljsku ljubav. Odgoj za mir u prvom
redu njeguje karakterne osobine kao strpljivost i postojanost, jer ukoliko se realno pogleda
ovjek moe jako malo napraviti i to je teko vidljivo ali bez takvog napora sigurno ne bi bilo
puta mira.20 Papinska komisija za Mir i pomirenje navodi da je ovdje je rije o temi, koju je
predloio Sv. Otac za 1970. g., svim sinovima Crkve i svim ljudima dobre volje to rade za
mir. Ona se uklapa u veliki odgojni pokret, koji je poeo pred dvije godine s proslavom
Svjetskog dana mira. Smisao rijei Mir treba neprekidno (produhovljavati: ne smijemo ga
shvatiti kao odravanje, postojeeg poretka, nego kao neprekidno traenje uma i srca kako da
se doe do pravednijih socijalno-politikih odnosa u svijetu.21
19 Ljudevit Rupi, Mir i pomirenje, Crkva u svijetu Pogledi, Vol. 11 No. 1, 1976.; str. 48. 20 Isto, str. 563-566. 21 Odgoj za mir putem pomirenja meu ljudima, Pravda i mir gradivo iz papinske komisije, str. 521.
27
VI. Crkva kao sakrament mira
Ono to je oito u ovom razdoblju povijesti je da Crkva sve vie postaje znakom
pomirenoga kranstva, koje je spremno uvidjeti svoje poslanje da bude sakrament mira na
zemlji i da djelotvorno surauje na pomirenju svih skupina naroda. Ekumenska otvorenost je
nerazdvojivo povezana s brigom oko mira i pomirenja meu svim ljudima. Stoga je zadatak
krana pokazati rijeju i primjerom svijetu da je ljubav pokretaka snaga povijesti. Rije je o
radikalnom opsluivanju Evanelja, kako rijeju tako i primjerom pokazati drugima. Ukoliko
smo spremni prihvatiti vijest mira koje nam Evanelje donosi tada ni teror zastraivanja nee
imati mjesta u poimanju istinskog mira meu ljudima. Kako bi Crkva postala sakramentom
mira treba se moliti jednako kao i Franjo Asiki: Gospodine, uini me oruem svoga mira!
Gdje je mrnja, daj da sijem ljubav; gdje vlada nepravda, pratanje; gdje zdvajanje, nadu; gdje
alost, radost; gdje tama svjetlo. 22 U lanku, to Crkva kae o miru i to ini za mir?
kardinala
Roger Etchegaragy. Navodi da Crkva, kao majka zabrinuta za mir, ne umara se
podsjeajui na opomenu prolivene krvi, na mlaz Abelove krvi koji se kroz vjekove
neprestano poveava, postavi potokom, rijekom, morem krvi. Izraunato je da od konca
drugog svjetskog, svijet nije proivio vie od 60 dana stvarnoga mira. Nauk Crkve o miru,
tako vrst u svojim temeljima, daleko je od toga da bude nepokretan u svojim primjenama.
Znaajno je da se ni u jednom tekstu II. Vatikanskog koncila ne javlja izraz "pravedni rat" ija
je teologija stoljeima hranila misao Crkve. Danas, na razini nuklearnog oruja, rasprava o
"pravednom ratu" pomie se prema govoru o "pravednoj obrani". K tomu je i Crkva zapoela
novo i naporno premiljanje o opravdanosti rata.23 Dogmatska konstitucija o Crkvi (LG
br.7,2), nam govori, kako se Duh Sveti razlijeva u Kristovom tijelu na sve vjernike koji su po
22 Isto, str. 566-568. 23 Roger kardinal Etchegaragy, to Crkva kae o miru i to ini za mir? Crkva u svijetu, Vol. 29 No. 1, 1994.,
str. 58.
28
sakramentima na skrovit i zbiljski nain sjedinjeni s trpeim i proslavljenim Kristom. Jer svi
smo u jednom Duhu u jedno tijelo krteni (1 Kor 12, 13).24
Zakljuak
Mir kao Boji zalog dan ljudima uvijek iznova treba braniti. Prvi krani su to
prepoznali te su svojim pacifizmom ivjeli na nenasilan nain pasivnog otpora. Danas
Krani, kao i svi ljudi ne mogu odbijati suradnju, javila se potreba za novim - starim
pristupom miru. Mir se mora graditi u sreditu konflikta, jer on mora zamijeniti strah i
nepovjerenje, narcisoidnu elju za premoi i slavom.
Rat je prokletstvo koje je u modernom svijetu dobilo sasvim novo znaenje - ludost.
Strah i prijetnje hrane svijest ovjeanstva, postalo je normalno nasilnitvom dijeliti pravdu,
te se opravdati ciljem mira. Danas je apsurd da mir u svijetu postoji zbog koliine naoruanja
koje postoji. Smanjivanje modernog nuklearnog naoruanja treba biti prvi korak miru koji
oslobaa ovjeka, koji mu donosi istinu i ljubav. Sve za to se kranin treba boriti usmjerava
nas na jednu utopiju, ali element nade kroz pokoljenja ne smije se zanemariti. Meusobni
konflikt kroz povijest, unutar Crkve, u Boje ime, na temelju diskriminacije, osvajaki ratovi,
politiki, ekonomski. Svi oni vrite u svijesti dananjice i pozivaju na preoruanje, odgoj u
Duhu, odgoj za mir, prevladavanje konflikata. Onako kako je Krist propovijedao.
24 Drugi vatikanski koncil Dokumenti, VII. Izdanje, Kranska sadanjost, LG br. 7,2, Zagreb, 2008., str. 85.
29
Literatura:
-Bernhard Hring, Kristov zakon, Slobodni u Kristu: trei svezak, drugi dio posebne moralne
teologije, KS, Zagreb, 1986
-Marko Mati, Vizija P. Teilharda de Chardina evanelista Krista u kozmosu, Obnovljeni
ivot,37/1982.
-K. E. Boulding, Stable Peace. London 1978.
-Ljudevit Rupi, Mir i pomirenje, Crkva u svijetu Pogledi, Vol. 11 No. 1, 1976.
-Roger kardinal Etchegaragy, to Crkva kae o miru i to ini za mir? Crkva u svijetu, Vol. 29
No. 1, 1994.
-Mladen Karaole, Mir kroz osloboenje i razvitak, Crkva u svijetu, Vol. 10 No. 1, 1975.
Ivan Macut, Bratstvo - temelj i put za mir: poruka pape Franje za Svjetski dan mira, kratko
tumaenje i aktualizacija, Diacovensia, Vol. 22 No. 24, 2015
-Anelko Domazet, Teologija mira, Crkva u svijetu, Vol. 38 No 1, 2003.
-Drugi vatikanski koncil Dokumenti, VII. Izdanje, Kranska sadanjost, LG br. 7,2,
Zagreb,2008.
-Odgoj za mir putem pomirenja meu ljudima, Pravda i mir gradivo iz papinske komisije.