MONOLITHBr. 5

UVODNIK

SMIJENA STRANA SF-aOmiljena nam literatura skup je, kad bolje razmislite, prilino razliitih

stvari. Horror i fantasy su moda malo bliskiji, pa su i izrodili mrani fantasy, dok je SF opet neto za sebe. Dodue, postoje i izleti u spajanje fantasyja i SF-a. U svakom sluaju, hou rei da nam je anr bogat, raznolik i arolik pa ne udi da postoje favoriziranja. Stariji itatelji koji su sisali Kentaurova i Polarisova izdanja skloniji su SF-u, mlai narataji gutaju fantasy kao fruteke, a nemalo je i onih kojima vampiri, drakule i demoni kolaju krvotokom. Uprava ta razliitost omoguava anru da ivi, die i razvija se.

No, bez obzira kojoj struji pripadate, vjerujem da se svi volite nasmijati.Iz dosadanjeg iskustva znam koliko je teko zadovoljiti sve nijanse

ukusa itatelja, ali sam siguran da sam u ovom sluaju najblie zadovoljenju svih.

Monolith 5 je tako postao skup odlinih radova u rasponu od XIX. do XXI. stoljea kojima je zajedniko to to su smijeni, satirini, aljivi i nerijetko blesavi, a opet, zadrali su onu magiju knjievnosti ideja po kojoj prepoznajemo dobar SF, fantasy ili horror.

Sjeam se jednog intervjua s Clarkeom u kojem je govorio o tome kako je u zlatnome dobu bilo nezamislivo pisati aljivi SF. Dapae, bilo je to nepisano pravilo. Jednostavno, SF je bio preozbiljan (iako su nam brojna djela iz toga doba danas prilino smijena) i zatvoren u vlastiti geto. Clarke je tada velikoj veini dokazao da to ba ne mora biti tako, objavivi Prie iz Bijelog jelena u kojima se Clarke opustio i izrugivao kljunim SF temama. Kada sam itao te prie u Siriusu, bile su mi zakon. Vremena su se od tada promijenila, komini je SF dobio Adamsa, fantasy Terryja Pratchetta, horror ve nekoga. No, u ovom Monolithu imate se prilike uvjeriti da komino u SF anru nije od juer. Postojala su imena koja je danas anr zaboravio, a koja su ucrtavala put dananjim velikanima.

Zato, uivajte barem onoliko koliko sam ja uivao iitavajui brojne antologije ne bi li vas dovoljno zaudio, razveselio i iznenadio.

Davorin Horak

"DIRK GENTLY'S HOLLISTIC DETECTIVE AGENCY", 1987.DOUGLAS ADAMS

Uz Terryja Pratchetta, Douglas Adams sasvim je sigurno najzvunije ime smijene strane anra. Vodi kroz galaksiju za autostopere koji je zaet u travnju 1978. kao radio-drama za BBC, Adams je preobliio u literarnu "trilogiju" (Hitchhiker's Guide to the Galaxy, 1979.; Restaurant at the End of the Universe, 1980.; Life, the Universe and Everything, 1982.; So Long and Thanks for all the Fish, 1984. i Mostly Harmles, 1992.), proizvevi moda najsmjeniji serijal u povijesti SF-a. Prve dvije knjige pretoene su 1982. u estodijelnu seriju, a uslijedili su i glazbeni album, raunalna igra i nekoliko kazalinih adaptacija. Najnovija je vijest da je u tijeku rad na filmu u produkciji Disneyja. Adams se rodio u Camebridgeu 1952. i radio svakojake stvari. Bio je ista otpada nakon erupanja kokoi, tjelohranitelj arapske kraljevske obitelji, a jednom se pojavio i kao gitarist Pink Floyda. Njegov slavni rockerski trenutak bio je primanje roendanskog poklona od Davea Gilmoura.

(nastavak teksta o Adamsu proitajte ispred sljedeeg romana ...)PREVEO MARKO FANCOVI

Holistika detektivska agencija Dirka Gentlyja

MOJOJ MAJCI, KOJOJ SE SVIDIO DIO S KONJEM

Poglavlje prvo ...

Ovaj put nee biti svjedoka.Ovaj put bila je samo mrtva zemlja, tutnjava grmljavine, i poetak one

neprekidne lagane kiice sa sjeveroistoka kojom je, izgleda, popraena veina najmonumentalnijih dogaaja u povijesti svijeta.

Oluje prethodnoga dana, i dana prije toga, i poplave prethodnoga tjedna, stale su. Nebo je jo uvijek bilo debelo od kie, ali sve to bi zbilja palo u sivilu sumraka koji se sputao bilo je nekoliko otrih kapi.

Poneto vjetra ibalo je zamraenom ravnicom, lutalo niskim breuljcima i hujalo pliticom dolinom gdje se jedna struktura, neka vrsta kule, uzdizala sama iz blatne none more i naginjala u stranu.

Bio je to pocrnjeli patrljak kule. Stajao je poput iljka od magme izbaena iz neke od neugodnijih jama pakla, i naginjao se pod neobinim kutom, kao da ga pritiska neto bitno strasnije od vlastite znatne teine. inio se kao mrtva stvar, mrtva ve dugi niz razdoblja.

Jedini pokret bio je onaj rijeke blata koja se polako kretala du dna doline pored kule. Par kilometara dalje, rijeka je padala u procjep i nestajala pod zemljom.

Ali dok se veer mraila, postalo je oito da kula nije sasvim liena ivota. Jedno jedino mutno crveno svjetlo plamsalo je duboko u njoj.

Svjetlo je bilo jedva vidljivo - osim to, naravno, nije bilo nikog da ga vidi, nije bilo svjedoka, ne ovaj put, ali je svejedno bilo svjetlo. Svakih nekoliko minuta postalo bi malo jae i malo svjetlije, a onda polako zgasnulo skoro do niega. Istodobno bi se tih jauui zvuk izvio na vjetru, dosegao neku vrst zavijajueg klimaksa, a zatim utihnuo.

Vrijeme je prolazilo, a tada se pojavilo jo jedno svjetlo, manje i u pokretu. Izilo je na razini tla i krenulo u jedan drhtav obilazak kule, povremeno zastajui na putu uokolo. Tada je ono, s tamnim likom koji se jedva mogao nazrijeti kako ga nosi, opet nestalo unutra.

Proao je sat vremena, a po njegovu isteku tama je bila potpuna. Svijet se inio mrtvim, no praznom.

A tada se sjaj ponovo pojavio blizu vrha kule, ovaj put jaajui svrhovitije. Brzo je dosegao vrhunac jaine koji je prethodno postigao, a onda nastavio jaati, sve vie i vie. Jauui zvuk koji ga je pratio dobivao je na visini i prodornosti, dok nije postao zavijajui vrisak. Vrisak je vritao sve vie i vie dok nije postao zasljepljujua buka, a svjetlo zagluujue crvenilo.

A tada su, naglo, oboje prestali.Uslijedila je milisekunda tihog mraka.Zapanjujua blijeda nova svjetlost buknula je i izbila iz dubine blata oko

kule. Nebo se steglo, planina blata se zgrila, zemlja i nebo zaurlali su jedno na drugo, uslijedila je uasna ruiastost, naglo zelenilo, trajnije naranasto koje je

proaralo oblake, a tada je svjetlo potonulo i no je konano bila duboko, grozno tamna. Nije bilo drugih zvukova osim tihog kuckanja vode.

Ali se ujutro sunce podiglo s neuobiajenim blistavilom na dan koji je bio, ili je bar djelovao, ili bi barem djelovao da jest da je tamo bilo bilo koga kome bi to moglo bilo kako djelovati, topliji, ii i vedriji - sve skupa ivahniji dan od bilo kojeg dotad poznatog. Bistra rijeka tekla je kroz razbijene ostatke doline.

I vrijeme je poelo ozbiljno tei.

Poglavlje drugo

Visoko na stjenovitoj izboini, na konju koji se dosaivao, sjedio je Elektrini Fratar. Ispod svoje grubo tkane kukuljice Fratar je netremice gledao dolje u dolinu, s kojom je imao problem.

Dan je bio vreo, sunce je stajalo na praznom treperavom nebu i prilo sive stijene i krljavu, sasuenu travu. Nita se nije kretalo, ak ni Fratar. Rep konja se malo pomicao, blagim trzajem pokuavajui pomaknuti malo zraka, ali to je bilo sve. Osim toga, nita se nije kretalo.

Elektrini Fratar bio je naprava za utedu napora, poput perilice posua ili videorekordera. Perilice bi umjesto vas prale naporno sue, tedei vam trud da ga sami operete, videorekorderi su gledali naporne televizijske programe umjesto vas, tedei vam trud da ih sami pogledate; Elektrini Fratri su vjerovali u stvari umjesto vas, time vas tedei od onoga to je postajalo sve napornijim zadatkom: da vjerujete u sve stvari koje je svijet od vas oekivao da povjerujete.

Na nesreu se kod ovog Elektrinog Fratra pojavila greka, te je poeo vjerovati svakakve stvari, manje-vie nasumce. Poeo je vjerovati u stvari u koje teko da bi povjerovali u Salt Lake Cityju. On nikad nije uo za Salt Lake City, naravno. Niti je ikad uo za kvingigilijun, to je bio otprilike broj kilometara izmeu te doline i Velikog slanog jezera u Utahu.

Problem s dolinom bio je ovaj. Fratar je trenutno vjerovao da je dolina i sve u dolini i oko nje, ukljuujui i samog Fratra i Fratrova konja, jednoobrazne nijanse blijedoruiaste boje. To je dovodilo do odreenih tekoa u razlikovanju neke stvari od neke druge stvari, i stoga inilo raenje bilo ega ili odlazak bilo kamo nemoguim, ili u najmanju ruku tekim i opasnim. Otud nepominost Fratra i dosaivanje konja, koji je u svoje vrijeme morao izdrati dosta glupih stvari, ali je potajno gajio miljenje da je ova jedna od najglupljih.

Koliko dugo je Fratar vjerovao u te stvari?Pa, to se Fratra ticalo, oduvijek. Vjera koja pomie planine, ili barem

unato svim raspoloivim dokazima vjeruje da su ruiaste, bila je vrsta i ustrajna vjera, velika stijena na koju je svijet mogao bacati to bi god htio, a ona ipak ne bi bila uzdrmana. U praksi, kao to je konj znao, dvadeset etiri sata je bilo uobiajeno vremensko razdoblje.

Pa to je s tim konjem, onda, koji ima stavove i skeptian je oko svega? Neuobiajeno ponaanje za konja, zar ne? Da to nije moda nekakav neobian konj?

Ne. Premda je bio svakako vrstan i dobro graen primjerak svoga roda, bio je to ipak sasvim obian konj, kakve je konvergentna evolucija proizvela na mnogim mjestima gdje se ivot moe nai. Oni su uvijek razumijevali mnogo vie nego to su doputali da se vidi. Teko je da na tebi sjedi, svaki dan, neko drugo bie, bez da stekne nekakvo miljenje o njemu.

S druge strane, savreno je mogue sjediti cijeli dan, svakog dana, na nekom drugom biu i niti najmanje ne misliti na njega.

Kad su rani modeli tih Fratara bili izgraeni, smatralo se bitnim da budu lako prepoznatljivi kao umjetni predmeti. Ne smije biti nikakve opasnosti da izgledaju kao stvarne osobe. Ne biste eljeli da se va videorekorder cijeli dan valja po kauu dok gleda televiziju. Ne elite da aka nos, pije pivo i naruuje dostavom pizzu.

Tako da su Fratri bili pravljeni s originalnou dizajna u vidu, a i sa sposobnou praktinog jahanja na konju. To je bilo bitno. Ljudi, a tovie i stvari, izgledali su iskrenije na konju. Stoga su dvije noge smatrane i prikladnijima i jeftinijima od normalnijih prostih brojeva sedamnaest, devetnaest ili dvadeset tri; koa dana Fratrima bila je ruiasta izgleda umjesto grimizna, meka i glatka umjesto izbrazdane. Takoer su bili ogranieni na samo jedna usta i nos, ali su im u zamjenu dali dodatno oko, to je podiglo ukupan broj na dva. Stvorenje doista veoma udna izgleda. Ali izvrsno u vjerovanju u najrazliitije gluposti.

Fratar je prvo pogrijeio kad mu je jednostavno dano previe toga za povjerovati u jednom danu. Bio je, pogrekom, unakrsno povezan s videorekorderom koji je gledao jedanaest TV-kanala istodobno, i zbog toga mu je pregorio sklop nelogikih kola. Videorekorder ih je, naravno, morao samo gledati. Nije morao ujedno i vjerovati u njih. Zato su uputstva za upotrebu toliko bitna.

Tako da je nakon zbrkana tjedna vjerovanja da je rat mir, da je dobro loe, da je Mjesec nainjen od plavoga sira, i da Bogu treba mnogo novca poslanog na odreeni potanski pretinac, Fratar poeo vjerovati da je trideset pet posto svih stolova hermafroditno, a onda se pokvario. ovjek u servisu za Fratre rekao je da mu treba cijela nova matina ploa, ali je onda istaknuo da su novi poboljani Fratar Plus modeli dvaput snaniji, imaju sasvim novu multitasking opciju Negativne sposobnosti koja im omoguava da zadre do esnaest sasvim razliitih i kontradiktornih ideja u memoriji istodobno bez generiranja bilo kakvih iritirajuih sistemskih pogreaka, dvaput su bri i najmanje triput slatkorjeiviji, a moete dobiti cijelog jednog novog za cijenu manju nego to bi kotala zamjena matine ploe na starom modelu.

To je bilo to. Gotovo.Pokvareni Fratar je puten u pustinju gdje je mogao povjerovati to god

hoe, ukljuujui i pomisao da se s njim postupilo prljavo. Doputeno mu je zadrati konja, budui da je konje bilo toliko jeftino proizvesti.

Izvjestan broj noi i dana, za koje je povremeno vjerovao da ih je tri, etrdeset tri, i petsto devedeset osam tisua sedam stotina i tri, lutao je pustinjom, uzdajui se svojom jednostavnom Elektrinom vjerom u stijene, ptice, oblake i jedan oblik nepostojee paroge-slona, dok na kraju nije zavrio tu, na toj visokoj stijeni nad dolinom koja, ni pored duboke gorljivosti Fratrova

vjerovanja, nije bila ruiasta. Ni najmanje.Vrijeme je prolazilo.

Poglavlje tree

Vrijeme je prolazilo.Susan je ekala.to je Susan vie ekala, to vie zvono na vratima nije zvonilo. Ili telefon.

Pogledala je na sat. Smatrala je da je sad ve vrijeme kad se moe legitimno poeti osjeati bijesno.

Bila je ve ljutita, naravno, ali je to bilo na raun njezina vremena, takorei. Sad su ve sasvim i doista zali u njegovo vrijeme a, ak i uz marginu za guvu u prometu, nezgode, i opu rasplinutost i smetenost, sad je ve bilo znatno preko pola sata vie od vremena za koje je on inzistirao da je najkasnije mogue koje si mogu dopustiti za polazak, pa bolje da bude spremna.

Pokuala je brinuti da mu se nije dogodilo neto strano, ali nije ni na tren povjerovala u to. Nita strano mu se nije dogaalo, premda je poinjala pomiljati da je itekako vrijeme da se dogodi. Ukoliko mu se nita strano ne dogodi uskoro, mogla bi mu to ona sama napraviti. O tome bi vrijedilo razmisliti.

Ljutito se zavalila u naslonja i gledala vijesti na televiziji. Vijesti su je ljutile. Prebacila je program daljinskim i neko vrijeme gledala neto drugo na nekom drugom kanalu. Nije znala to, ali i to ju je ljutilo.

Moda bi trebala nazvati. Neka je prokleta ako nazove. Moda, ako ona nazove, on istodobno nazove nju, pa ne bude mogao dobiti vezu.

Odbila je priznati da je to ak i pomislila.Vrag ga odnio, gdje je? Koga je uope briga gdje je on? Nju ne, to

sigurno.Triput za redom je to napravio. Triput za redom je bilo dosta. Jo jednom

je ljutito prebacila program. Bila je neka emisija o kompjutorima i nekom zanimljivom novom razvoju na polju onoga to se moe uiniti s kompjutorima i glazbom.

To je bilo to. To je bilo zbilja to. Znala je da je rekla sebi to je to prije samo nekoliko sekundi, ali ovo je bilo konano stvarno krajnje to.

Skoila je na noge i otila do telefona, stiui ljutito imenik. ustro ga je prelistala i okrenula broj.

"Halo, Michaele? Da, Susan je. Susan Way. Rekao si da te nazovem ako sam slobodna veeras, a ja sam rekla da bih radije crknula u jarku, sjea se? Pa, najednom ustanovim da sam slobodna, apsolutno, kompletno i potpuno slobodna, a nema potenog jarka miljama unaokolo. Savjetujem ti da poduzme neto dok ima priliku. Bit u u Tangiers Clubu za pola sata."

Obukla je cipele i kaput, zastala kad se sjetila da je etvrtak i da bi trebala staviti novu, ekstra dugu vrpcu u telefonsku sekretaricu, i dvije minute kasnije izila je na prednja vrata. Kad je telefon konano zazvonio, telefonska sekretarica je ljubazno rekla da se Susan Way u tom trenutku ne moe javiti na

telefon, ali ako onaj tko je nazvao eli ostaviti poruku, ona e mu se javiti im bude mogue. Moda.

Poglavlje etvrto

Bila je to prohladna veer staromodnog tipa u studenome.Mjesec je izgledao blijedo i razliveno, kao da ne bi trebao biti gore po

ovakvoj noi. Dizao se nevoljko i visio poput bolesne utvare. Ocrtane naspram njega, nejasne i mutne na vlazi koja se dizala iz nezdravih movara, stajale su razliite kule i tornjevi koleda St. Cedd u Cambridgeu, sablasno obilje zgrada podignutih tijekom nekoliko stoljea, srednjovjekovne pored viktorijanskih, Odeon pored Tudora. Samo se u uzdizanju kroz maglu inilo da spadaju skupa.

Izmeu njih trkarali su likovi, urei od jednoga mutnog kruga svjetla do drugoga, drhtei, ostavljajui za sobom vjenie zamagljena daha koji su se svijali u hladnu no iza njih.

Bilo je sedam sati. Mnogi od likova kretali su prema blagovaonici koleda koja je razdvajala Prvo dvorite od Drugog dvorita, i iz koje je topla svjetlost oklijevajue izbijala. Dva lika su izgledala naroito neusklaeno. Jedan je, mladi, bio visok, mrav i koat; ak i umotan u debeli tamni kaput, hodao je pomalo kao uvrijeena aplja.

Drugi je bio mali, okruglast, i kretao se s nezgrapnim nemirom, poput vie postarijih vjeverica koje pokuavaju pobjei iz vree. Njegova dob je bila na starijoj strani potpuno neodredive. Ukoliko nasumce odaberete neki broj, bio je vjerojatno malo stariji od toga, ali - pa, bilo je nemogue odrediti. Svakako, lice mu je bilo jako izborano, a mala koliina kose koja je pobjegla ispod njegove crvene vunene skijake kape bila je rijetka, sijeda, i imala vrlo mnogo svojih zamisli o tome kako se eli postaviti. I on je bio umotan u debeli kaput, ali je preko njega nosio lepravu halju s veoma izblijedjelim grimiznim obrubom, oznakom svog jedinstvenog i neobinog akademskog poloaja.

Dok su hodali, stariji je bio taj koji je priao. Pokazivao je zanimljive stvari usput, unato injenici da je bilo previe mrano da se vidi bilo koja od njih. Mladi je govorio: "O", i "Zbilja? Jako zanimljivo ..." i "Da, da, da", i "Nebesa mu." Glava mu je ozbiljno klimala.

Uli su, ne na glavni ulaz u salu, ve kroz mala vrata s istone strane dvorita. Ona su vodila u Seniorsku zbornicu i tamnim drvom obloeno predsoblje gdje su se predavai na koledu okupljali da pljeu rukama i proizvode "brrrr" zvuke prije nego to prou kroz svoj prolaz do Visoke trpeze.

Kasnili su i urno su otresli kapute. To je bilo kompliciranije za starog zbog neophodnosti da prvo skine svoju profesorsku halju, a onda je ponovo navue nakon to skine kaput, utrpa svoju kapu u dep kaputa, onda se zapita gdje je stavio svoj al, onda shvati da ga nije ponio, onda lovi po depu kaputa svoju maramicu, onda lovi po drugom depu kaputa svoje naoale, i na kraju ih nae sasvim neoekivano umotane u al, za koji se ispostavilo da ga je ipak ponio, ali ga nije nosio i pored vlage i gadnoga vjetra koji je puhao poput vjetijeg daha iz movare.

Ugurao je mladia u salu ispred sebe i zauzeli su dva posljednja prazna mjesta za Visokom trpezom, suoavajui se sa salvom mrtenja i podignutih obrva jer su pritom prekinuli molitvu na latinskom.

Sala je veeras bila puna. Uvijek je bila popularnija meu diplomcima tijekom hladnijih mjeseci. Neuobiajenije je bilo to je bila osvijetljena svijeama, to se dogaalo samo izuzetno. Dva duga, prepuna stola protezala su se u svjetlucavoj tami. Pri svjetlu svijea, lica ljudi bila su ivlja, priguen zvuk njihovih glasova, zveket pribora za jelo i aa inili su se uzbudljivijima i, u mranim zakucima velike sale, sva stoljea u kojima je postojala inila su se odjednom prisutnima. Sama Visoka trpeza bila je popreno na vrhu, i bila je uzdignuta malo manje od pola metra. Kako je bila veer s gostima, stol je bio postavljen s obje strane da primi jo osoba, i mnogi od njih su stoga sjedili leima okrenuti sali.

"I tako, MacDuffe, mladiu," rekao je profesor kad se posjeo i rairio svoju salvetu, "zadovoljstvo je ponovo te vidjeti, dragi moj. Drago mi je da si uspio doi. Nemam pojma o emu se ovdje radi", dodao je, gledajui zbunjeno po sali. "Sve te svijee i srebrnina i sve to. Obino znai posebnu veeru u ast nekoga ili neega o kome i emu se nitko niega ne sjea osim da to znai malo bolju hranu te veeri."

Zastao je i razmislio na tren, a onda dodao: "ini se udnim, ne misli li, da kvaliteta hrana varira obrnutom proporcijom od jaine svjetlosti. Od toga se zapita do kojih bi se kulinarskih visina osoblje moglo uzdii da ih zatvori u vjenu tamu. Mislim da bi vrijedilo pokuati. Imamo neke dobre podrume na koledu koji bi se mogli iskoristiti za tu svrhu. Mislim da sam te jednom proveo kroz njih, hmmm? Krasno su ozidani."

Sve to je bilo pomalo olakanje za njegova gosta. Bio je to prvi nagovjetaj koji je njegov domain pruio da ima i najblaeg pojma tko je on uope. Profesor Urban Chronotis, Regius Profesor kronologije, ili "Reg" kako je inzistirao da ga se zove, imao je pamenje koje je on sam jednom usporedio s leptirom kraljice Alexandra, u smislu da je bila aroliko, veselo lepralo tamo-amo i danas, na alost, skoro u potpunosti izumrlo.

Kad je telefonirao prije nekoliko dana pozivajui ga, inilo se da mu je izuzetno stalo da vidi svoga biveg uenika, a ipak, kad je Richard veeras stigao, iskreno govorei poneto zakanjelo, profesor je otvorio vrata naizgled srdito, osupnuo se iznenaeno kad je ugledao Richarda, htio znati ima li on kakvih emotivnih problema, reagirao naprasito na podsjeanje da je ve prolo deset godina otkad je bio Richardov tutor na koledu, i konano se suglasio da je Richard doista doao na veeru, na to je on, profesor, poeo priati brzo i nairoko o povijesti arhitekture koleda, to je bio siguran znale da su mu misli negdje sasvim drugdje.

"Reg" nije Richardu nikad nita predavao, bio mu je na koledu samo tutor, to je ukratko znailo da se brinuo za njegovo ope dobro, govorio mu

kad su ispiti i da se ne drogira, i te stvari. Odista, nije bilo ba jasno je li Reg ikada ikome predavao i to bi ih to on, ako bi ih ita, pouavao. Njegova profesura je bila opskurna, najblae reeno, a budui da se rijeio predavakih dunosti jednostavnom i uvrijeenom tehnikom davanja svim svojim potencijalnim studentima iscrpnog popisa knjiga za koje je sa sigurnou znao da nisu tiskane u novom izdanju trideset godina, a onda bi dobio napadaj ako ih ne pronau, nitko nikad nije otkrio tonu prirodu njegove akademske discipline. Naravno, odavno je poduzeo mjere predostronosti i iz sveuilinih i koledovskih knjinica uklonio jedine postojee primjerke knjiga sa svoga popisa literature, te je kao rezultat toga imao sasvim dovoljno vremena za, pa, za ono, to god to bilo, to je radio.

Kako se Richard uvijek uspijevao prilino dobro slagati s trknutim starcem, jednoga je dana skupio hrabrosti pitati ga to tono Regius Profesura kronologije jest. Bio je to jedan od onih svijetlih ljetnih dana kad se ini da svijet samo to nije pukao od zadovoljstva to je ono to jest, i Reg je bio u netipino otvorenom raspoloenju dok su etali preko mosta na mjestu gdje je rijeka Cam dijelila starije dijelove koleda od novijih.

"Sinekura, dragi moj, apsolutna sinekura", nasmijeio se irom. "Mali iznos novca za veoma malu, ili bolje reeno nepostojeu, koliinu rada. To me za stalno smjeta korak ispred cijele igre, to je udobno, premda skromno mjesto da se provede ivot. Preporuujem ga." Nagnuo se preko ruba mosta i poeo pokazivati jednu ciglu koju je smatrao posebno zanimljivom.

"Ali kakav bi to studij trebao biti?" pitao je Richard. "Je li povijest? Fizika? Filozofija? to?"

"Pa, " rekao je Reg, polako, "kad te ve zanima, katedru je prvobitno uveo kralj George III., koji je, kao to zna, gajio stanovit broj zabavnih zamisli, ukljuujui vjerovanje da je jedno od stabala u Velikom windsorskom parku u stvari Friedrich Veliki.

Bilo je to njegovim vlastitim ukazom, stoga 'Regius'. Takoer i njegova ideja, to je malo neobinije."

Sunevo svjetlo plesalo je na rijeci Cam. Ljudi u amcima su veselo vikali jedan drugomu da odjebe. Mravi prirodoslovci koji su proveli mjesece zakljuani u svoje sobe postajui sve bjelji i ribolikiji, trepui su isplazili na svjetlost. Parovi koji su etali du obale postali bi od ope predivnosti svega toga toliko uzbueni da su morali skoknuti natrag unutra na sat vremena.

'Jadni opsjednuti tip", nastavio je Reg. "George III., kaem, bio je, kao to moda zna, opsjednut vremenom. Ispunio je palau satovima. Neprekidno ih je navijao. Ponekad bi ustao usred noi i lutao palaom u nonoj koulji, navijajui satove. Veoma ga je brinulo to vrijeme nastavlja ii naprijed, vidi. Toliko se stranih stvari dogodilo u njegovom ivotu da ie bio uasnut da bi se neka od njih mogla ponovo dogoditi ako se vremenu ikad dopusti da makar na tren sklizne unatrag. Veoma razumljivo strahovanje, naroito ukoliko si totalno

lud, kao to se bojim da moram, uz najdublje suosjeanje prema tom jadniku, rei da je on nesumnjivo bio. Postavio je mene, ili bolje reeno moj poloaj, ovu profesuru, razumije, poloaj za koji je moja privilegija da ga se sad drim - gdje sam stao? Ah, da. On je ustanovio ovu, ovaj, katedru kronologije, da ustanovi postoji li neki poseban razlog zato se jedna stvar dogaa poslije druge i postoji li nain da se to zaustavi. Budui da su odgovori na ta tri pitanja, znao sam istoga trena, da, ne i moda, shvatio sam da ostatak svoje karijere mogu uzeti slobodno."

"A vai prethodnici?""Ovaj, i oni su se drali tog istog."'Ali tko su oni bili?""Tko su oni bili? Pa, sjajni tipovi, naravno, sjajni svi do jednoga. Podsjeti

me da ti jednom ispriam o njima. Vidi onu ciglu? Wordsworth se jednom izbljuvao na tu ciglu. Velik je to ovjek bio."

Sve to je bilo prije nekih deset godina.Richard je pogledao okolo po velikoj blagovaonici da vidi to se

promijenilo za to vrijeme a odgovor je, naravno, bio apsolutno nita. U mranim visinama, jedva vidljivi pri treperavom svjetlu svijea, bili su sablasni portreti premijera, nadbiskupa, politikih reformatora i pjesnika, od kojih se bilo tko mogao, u svoje vrijeme, izbljuvati na istu onu ciglu.

"Pa", rekao je Reg, glasno povjerljivim apatom, kao da nainje temu body piercinga u enskom samostanu, "ujem da je tebi najednom veoma dobro krenulo, konano, hmmmm?"

"Pa, da, jest, u stvari", rekao je Richard, koji je tom injenicom bio iznenaen kao i svi drugi, "da, ba je."

Nekoliko pogleda ukoilo se preko stola na njemu."Kompjutori", uo je kako netko kratko apue svom susjedu nie niz

stol. Pogledi su se ponovo opustili i skrenuli s njega."Izvrsno," rekao je Reg. "Ba mi je drago zbog tebe, tako mi je drago."Reci mi", nastavio je, i potrajalo je malo dok je Richard shvatio da

profesor vie ne razgovara s njim, ve se okrenuo na desno da se obrati drugom susjedu za stolom, "emu sve ovo, ove", neodreeno je pokazao rukom svijee i srebrninu koleda, "... stvari?"

Njegov susjed, postariji sasuen lik, okrenuo se veoma polako i pogledao ga kao da nije nimalo obradovan to ga se tako die iz mrtvih.

"Coleridge," rekao je promuklim piskavim glasom, "ovo je veera u ast Coleridgea, ti stari glupane." Okrenuo se veoma polako natrag dok nije opet gledao prema sredini stola. Zvao se Cawley, bio je profesor arheologije i antropologije, i esto se za njega, njemu iza lea, govorilo da to ne smatra toliko ozbiljnim akademskim prouavanjem koliko prilikom da ponovno proivi svoje djetinjstvo.

"Ah, je li," promrmljao je Reg, "to li je?" i okrenuo se natrag Richardu.

"To je veera za Coleridgea", rekao je obavijeteno. "Coleridge je bio na ovom koledu, zna", dodao je malo zatim. "Coleridge. Samuel Taylor. Pjesnik. Valjda si uo za njega. Ovo je njegova veera. Pa, ne doslovno. Dosad bi se ohladila." utnja. "Evo, uzmi soli."

"Ovaj, hvala, mislim da u priekati", rekao je Richard iznenaeno. Na stolu jo nije bilo hrane.

"Hajde, uzmi", inzistirao je profesor, pruajui mu teku srebrnu soljenku.Richard je zbunjeno trepnuo ali je, slijeui u sebi ramenima, pruio ruku

da je uzme. U trenutku kad je trepnuo, meutim, soljenka je u potpunosti nestala.

Trgnuo se unatrag od iznenaenja."Dobar tos, ha?" rekao je Reg izvlaei nestalu posudu iza uha svog

smrtnog susjeda zdesna, to je izazvalo iznenauju djevojaki hihot negdje drugdje za stolom. Reg se vragolasto nasmijeio. "Veoma iritantna navika, znam. Na mom popisu za odvikavanje je odmah iza puenja i pijavica."

Pa, to je bila jo jedna stvar koja se nije promijenila. Neki ljudi kopaju nos, drugi redovno premlauju starice na ulici. Regov porok bio je bezazlen premda neobian - sklonost djetinjastim maioniarskim trikovima. Richard se prisjetio prvoga puta kad je doao k Regu s problemom - bio je to samo normalni Angst koji povremeno hvata studente, naroito kad trebaju napisati seminarski rad, ali mu se u to doba inio mranim i nesmiljenim teretom. Reg je sjedio i sluao njegove alopojke s namrtenim elom koje je odavalo koncentraciju, a kad je Richard konano zavrio, duboko se zamislio, dugo trljao bradu, i na kraju se nagnuo naprijed i pogledao ga u oi.

"Mislim da je tvoj problem", rekao je, "to ima previe spajalica u nosu."Richard se zagledao u njega."Dopusti da ti pokaem", rekao je Reg i, naginjui se preko stola, izvukao

iz Richardova nosa lanac od jedanaest spajalica i maloga gumenog labuda."Ah, to je pravi krivac", rekao je, podiui labuda. "Nalaze se u paketima

zobenih pahuljica, zna, i uzrokuju gomilu problema. Pa, drago mi je to smo lijepo popriali, dragi kolega. Slobodno me opet uznemirite ako opet budete imali iste probleme."

Ne treba ni rei da ga Richard vie nije uznemirio.Richard je pogledao oko stola da vidi ima li jo koga tko bi mu bio poznat

iz njegovih dana na koledu.Dva mjesta dalje, na lijevoj strani, bio je don koji je bio Richardov

predstojnik katedre za engleski, i koji nije nikakvim znakom pokazao da ga prepoznaje. To ba i nije bilo neko iznenaenje, budui da je Richard proveo svoje tri godine tamo priljeno ga izbjegavajui, esto do razine putanja brade i pretvaranja da je netko drugi.

Pored njega je bio ovjek kojega Richard nije nikad uspio identificirati. Niti je to, tovie, uspio bilo tko drugi. Bio je mrav i nalik voluharici i imao je

izuzetno neobian, dugaak, koat nos - zaista jako, jako dug i koat. U stvari je veoma podsjeao na kontroverznu kobilicu koja je pomogla australskim jedriliarima da 1983. osvoje America's Cup, i ta slinost je u to vrijeme bilo dosta spominjana, premda, naravno, ne njemu u lice. Nitko nikada nije nita rekao njemu u lice.

Nitko.Nikada.Svatko tko bi ga prvi put upoznao bio bi previe osupnut i posramljen

njegovim nosom da progovori, a drugi put bi bilo jo gore zbog prvoga puta, i tako dalje. Sad su prole ve godine, njih ukupno sedamnaest. Cijelo to vrijeme bio je uahuren u utnji. U blagovaonici je osoblje koleda odavno steklo navadu postavljanja odvojenih posuda s paprom, solju i goricom s obje njegove strane, budui da ga nitko nije mogao zamoliti da mu ih doda, a pitati nekoga tko mu sjedi s druge strane, bilo je ne samo nepristojno nego i sasvim nemogue zbog prepreke koju je predstavljao njegov nos.

Druga neobina injenica u vezi s njime bio je niz gesta koje bi izvodio i ponavljao redovno tijekom svake veeri. Sastojale su se od kuckanja redom po svakom prstu lijeve ruke, a zatim po jednom prstu desne ruke. Onda bi povremeno kucnuo neki drugi dio svog tijela, aku, lakat ili koljeno. Kad god bi bio prisiljen prestati s tim zbog potrebe da jede, umjesto toga bi poeo treptati s oba oka, i povremeno klimati glavom. Nitko se, naravno, nikad nije usudio pitati ga zato to radi, premda su svi bili vraki znatieljni.

Richard nije mogao vidjeti tko sjedi iza njega.U drugom smjeru, iza Regova smrtnoga susjeda, bio je Watkin, profesor

Klasika, ovjek uasavajue suhoe i neobinosti. Njegove teke naoale bez okvira bile su skoro pune kocke stakla unutar kojih se inilo da njegove oi ive neovisnim ivotima, poput zlatnih ribica. Nos mu je bio sasvim ravan i obian, ali pod njim je nosio istu bradu kao i Clint Eastwood. Oi su mu plivajue gledale oko stola dok je birao kome e se obraati te veeri. Pomislio je da bi njegova rtva mogao biti jedan od gostiju, novopostavljeni ef Treeg programa radija, koji je sjedio njemu nasuprot - ali su njega na alost ve u svoju mreu uhvatili predstojnik glazbene katedre i jedan profesor filozofije. Taj je dvojac punom parom objanjavao spopadnutomu ovjeku da je fraza "previe Mozarta", uz bilo kakvo razumno definiranje te dvije rijei, sama po sebi u biti kontradiktorna, i da svaka reenica koja sadri tu frazu postaje besmislena i ne moe, stoga, biti ponuena kao dio argumenta u korist bilo koje dane strategije planiranja programa. Jadnik je ve poeo prejako stiskati svoj pribor za jelo. Pogled mu je oajniki lutao traei spas, i napravio je pogreku da se sretne s Watkinovim.

"Dobra veer", rekao je Watkin armantno se nasmijeivi, kimnuvi na najprijazniji nain, i putajui da mu se pogled staklasto usredotoi na novodonesenu zdjelu juhe, iz kojeg poloaja se nije dao pomaknuti. Jo. Neka

djearac malo pati. Htio je da spaavanje bude vrijedno barem pola tuceta honorara za nastupe na radiju.

Iza Watkina, Richard je najednom otkrio izvor djevojakog hihota kojim je pozdravljen Regov maioniarski trik. Sasvim zapanjujue, bila je to djevojica. Imala je oko osam godina i veoma natmuren izraz lica. Sjedila je povremeno zlobno utirajui nogu stola.

"Tko je to?" iznenaeno je Richard upitao Rega."Tko je to?" iznenaeno je Reg upitao Richarda.Richard je prstom opetovano pokazao u njezinu smjeru. "Djevojica",

proaputao je, "veoma, veoma mlada djevojica. Je li to neka nova profesorica matematike?"

Reg se okrenuo i pogledao u nju. "Zna," rekao je zapanjeno, "uope nemam pojma. Nikad nisam vidio tako neto. Vrlo neobino."

U tom trenutku problem je rijeio ovjek s BBC-ja, koji se najednom istrgnuo iz logikog polunelsona u koji su ga uhvatili njegovi susjedi, i izgrdio djevojicu zbog utiranja stola. Ona je prestala utirati stol, i umjesto toga utirala zrak s udvostruenom ivou. On joj je rekao da se pokua zabavljati, pa je utnula njega. To je na tren unijelo traak uitka u njenu tmurnu veer, ali nije potrajalo. Njezin otac naas je predoio stolu svoje stavove o bebisitericama koje otkau u zadnji as, ali nitko se nije osjetio sposobnim prihvatiti se te teme.

"Velika sezona Buxtehudea," nastavio je glazbeni predstojnik, "naravno, ve je odavno zbilja potrebna. Nadam se da eljno ekate da prvom prilikom ispravite taj propust."

"Ovaj, pa, da," odgovorio je djevojicin otac, prolijevajui svoju juhu, "ovaj, to jest... to nije isti onaj kao i Gluck, je li?"

Djevojica je opet utnula stol. Kad ju je otac strogo pogledao, iskrenula je glavu u stranu i ustima oblikovala pitanje.

"Ne sad", inzistirao je on onoliko tiho koliko je mogao."Onda kad?""Kasnije. Moda. Kasnije, vidjet emo."Ona se natmureno zgrbila na svom stolcu. "Uvijek to kae", oblikovala

je ustima prema njemu."Jadno dijete", promrmljao je Reg. "Nema niti jednog dona za ovim

stolom koji se iznutra ne ponaa tono tako. O, hvala vam." Njihova je juha stigla, odvlaei panju i njemu i Richardu.

"Pa reci mi," zapoeo je Reg, nakon to su obojica pojela par lica i neovisno jedan od drugoga dola do identinog zakljuka, da njen ukus nije nimalo senzacionalan, "ime si se ti to bavio, dragi moj. Neto u vezi s kompjutorima, koliko sam shvatio, a i s glazbom. Mislio sam da si studirao engleski dok si bio ovdje - premda, sad shvaam, samo u slobodno vrijeme." Znaajno je pogledao Richarda preko ruba svoje lice. "Stani naas," prekinuo

ga je prije nego to je Richard uope uspio poeti, "zar se ne sjeam maglovito da si ti imao nekakav kompjutor kad si bio ovdje? Kad je to bilo? 1977.?"

"Pa, ono to smo 1977. zvali kompjutorom bila je u stvari raunaljka na struju, ali ..."

"Pa sad, ne podcjenjuj raunaljku", rekao je Reg. "U vjetim rukama ona je vrlo sloeno sredstvo za raunanje. tovie, ne treba joj struja, moe se napraviti od bilo kojeg materijala koji ti je pri ruci, i nikad se ne blokira usred veoma vanog posla."

"to znai da bi raunaljka na struju bila naroito besmislena", primijetio je Richard.

"Sasvim tono", priznao je Reg."Nije bilo ba mnogo toga to je taj stroj mogao napraviti, to ovjek ne bi

mogao i sam uiniti, za upola manje vremena i uz mnogo manje problema," nastavio je Richard, "ali je, s druge strane, on bio izvrstan tup uenik koji sporo shvaa."

Reg ga je zbunjeno pogledao."Nisam znao da postoji nestaica takvih", rekao je. "Mogao bih ih desetak

pogoditi komadom kruha odavde gdje sjedim.""Siguran sam u to. Ali, razmotrimo stvar na sljedei nain. U emu je

uope smisao pokuavanja da nekoga naui neto?"To pitanje izazvalo je amor odobravanja du cijeloga stola.Richard je nastavio: "Ono to hou rei jest da je, ako zbilja eli

razumjeti neto, najbolji nain da to pokua objasniti nekom drugom. To te prisili da cijelu stvar sloi u svojoj glavi. A to je tvoj uenik tuplji i sporije shvaa, to vie mora stvar razloiti na sve jednostavnije ideje. A u tome je bit programiranja. Dok razloi kompliciranu ideju na male korake s kojima se moe nositi ak i glupi stroj, svakako si i sam nauio neto o njoj. Uitelj obino naui vie od uenika. Zar nije tako?"

"Bilo bi teko nauiti manje od mojih uenika", zaulo se duboko mumljanje negdje za stolom, "bez podvrgavanja prefrontalnoj lobotomiji."

"Pa sam provodio cijele dane muei se da napiem radove na tom stroju od 16 K za koje bi mi trebalo par sati da ih napiem na pisaem stroju, ali ono to me fasciniralo bio je proces objanjavanja stroju to to ja elim da on uini. Doslovno sam napisao svoj vlastiti obraiva teksta u BASIC-u. Jednostavna search and replace rutina bi potrajala oko tri sata."

"Zaboravio sam, jesi li ikad napisao neki rad?""Pa, ne kao takav. Nisam napisao radove, ali razlozi zato nisam, bili su

apsolutno fascinantni. Na primjer, otkrio sam da ..."Zastao je, smijui se sam sebi."Takoer sam svirao klavijature u rock grupi, naravno", dodao je. "To nije

pomoglo.""To nisam znao", rekao je Reg. "Tvoja prolost sadri mutnije stvari nego

to sam mislio da je mogue. Osobina, mogao bih dodati, koju dijeli s ovom juhom." Vrlo paljivo je obrisao usta salvetom. "Moram jedan dan otii i porazgovarati s kuhinjskim osobljem. Volio bih biti siguran da su prave dijelove zadrali, a prave dijelove bacili. Tako. Rock grupa, kae. Hm, hm, hm. Nebesa mu."

"Da", rekao je Richard. "Zvali smo se Sasvim solidna grupa, ali u stvari nismo bili. Naa namjera je bila postati Beatlesima ranih osamdesetih, ali smo dobili mnogo bolji financijski i pravni savjet nego to su Beatlesi imali, to je u osnovi bilo: 'Ne muite se,' pa i nismo. Otiao sam s Cambridgea i gladovao tri godine."

"Ali nisam li naiao na tebe tijekom tog razdoblja", rekao je Reg, "i ti si rekao da ti jako dobro ide?"

"Da, kao istau ulica. Na ulicama je bilo strano mnogo smea. Vie nego dovoljno, smatrao sam, za cijelu jednu karijeru. Meutim, dobio sam otkaz jer sam prebacio smee na dio za koji je bio zaduen drugi ista."

Reg je odmahnuo glavom. "Pogrena karijera za tebe, siguran sam. Postoje mnogi pozivi u kojima bi takvo ponaanje osiguralo brz napredak u slubi."

"Neke sam probao - ali nijedan mnogo ugledniji. I ni na jednom se nisam dugo zadrao, jer sam uvijek bio previe umoran da ih radim kako treba. Nali bi me zaspalog preko kaveza za pilie ili ormaria za spise - ovisno o tome kakav je bio posao. Bio bih budan cijelu no s kompjutorom, znate, uei ga da svira 'Ringe ringe raja'. To mi je bio vaan cilj."

"Siguran sam", sloio se Reg. "Hvala vam," rekao je posluitelju koji je uzeo njegov tanjur polupojedene juhe, "hvala vam lijepa. 'Ringe ringe raja', ha? Dobro. Dobro. Nesumnjivo si na kraju uspio, to objanjava tvoj sadanji status slavne osobe. Da?"

"Pa, ima tu malo vie od toga.""I bojao sam se da bi moglo biti. Premda, teta to ga nisi donio sa sobom.

Mogao bi razveseliti jadnu mladu damu kojoj je trenutno nametnuto nae dosadno i okorjelo drutvo. Malo ivahnih tonova 'Ringe ringe raja' bi vjerojatno mnogo postiglo to se tie podizanja njenog raspoloenja." Nagnuo se naprijed da pored dvojice svojih desnih susjeda pogleda djevojicu, koja je jo uvijek mlitavo sjedila na stolcu.

"Haj", rekao je.Ona je iznenaeno digla pogled, a onda stidljivo oborila oi, opet maui

nogama."to misli da je loije," upitao je Reg, "juha ili drutvo?"S oklijevanjem se nasmijala i slegnula ramenima, jo uvijek gledajui

prema dolje."Mislim da je mudro od tebe to se jo nee izjasniti", nastavio je Reg.

"to se mene tie, ja ekam da vidim mrkve prije nego to donesem bilo kakvu

ocjenu. Kuhali su ih jo od vikenda, ali se bojim da to moda nee biti dovoljno. Jedina stvar koja bi mogla biti gora od mrkvi je Watkin. On je ovjek s glupim naoalama koji sjedi izmeu nas. Moje ime je Reg, usput reeno. Doi ovamo i utni mene kad nae malo vremena."

Djevojica je zahihotala i digla pogled prema Watkinu, koji se ukoio i napravio katastrofalno neuspjean pokuaj da se prijazno nasmijei.

"Pa, djevojice", rekao joj je nespretno, a ona se morala oajniki boriti da ne prasne od smijeha na njegove naoale. Nije uslijedilo ba mnogo konverzacije, ali djevojica je sad imala saveznika, i poela je sasvim malo i uivati. Otac joj se nasmijeio s olakanjem.

Reg se okrenuo Richardu, koji je iznenada upitao: "Imate li vi obitelj?""Ovaj ... ne", rekao je Reg tiho. "Ali reci mi. Nakon 'Ringe ringe raja', to

je dalje bilo?""Pa, da skratim cijelu priu, Reg, zavrilo je tako to sam poeo raditi za

WayForward Technologies ...""Ah da, slavni g. Way. Reci mi, kakav je on?"Richarda je uvijek blago ivciralo to pitanje, vjerojatno zato to su mu ga

toliko esto postavljali."I bolji i gori nego to ga tisak prikazuje. U stvari, meni je jako drag. Kao

i svaki opsjednut ovjek moe ponekad biti naporan, ali ga ja znam od samih poetaka tvrtke kad ni on ni ja nismo imali ni filira. Dobar je on. Samo, pametno je ne davati mu svoj telefonski broj ukoliko ne posjedujete telefonsku sekretaricu industrijske kvalitete."

"Zato? Zbog ega to?""Pa, on je jedan od onih ljudi koji mogu razmiljati samo dok govore.

Kad ima nekakve ideje, mora ih na glas izgovoriti bilo kome tko ga je spreman sluati. Ili, ukoliko ljudi nisu raspoloivi, to je sve ee sluaj, njihove telefonske sekretarice posluit e isto toliko dobro. Samo ih nazove i pria im. Ima jednu tajnicu iji je jedini posao da skuplja vrpce od ljudi koje je mogao nazvati, transkribira ih, sortira i da mu sljedeeg dana sreenu verziju u plavom fasciklu."

"Plavom, ha?""Pitajte me zato jednostavno ne koristi magnetofon", zavrio je Richard,

slegnuvi ramenima.Reg je razmislio o tome. "Pretpostavljam da ne koristi magnetofon jer ne

voli priati samom sebi", rekao je. "Ima tu logike. Nekakve."Uzeo je zalogaj svoje novopristigle porc au poivre i preivao ga neko

vrijeme prije nego to je na neko vrijeme njeno odloio u stranu no i vilicu."Pa, to je", upitao je konano, "uloga mladog MacDuffa u svemu tome?""Pa, Gordon je naruio od mene jak primjer softwarea za Apple

Macintosh. Financijske proraunske tablice, raunovodstvo, takve stvari, moan, lak za upotrebu, mnogo grafike. Pitao sam ga to tono hoe u njemu, a

on je samo rekao: 'Sve. Hou vrhunski raspjevani, rasplesani poslovni software za taj stroj.' A kako sam bio malo udljivo raspoloen, ja sam ga shvatio doslovno.

Vidite, uzorak brojeva moe predstavljati to god hoete, moe se upotrijebiti da se napravi karta bilo koje povrine, ili modulira bilo koji dinamiki proces - i tako dalje. A svaki komplet rauna tvrtke je, na kraju, samo uzorak brojeva. Pa sam sjeo i napisao program koji uzima te brojke i radi s njima to god hoete. Ako hoete samo linijski grafikon, napravit e ih kao linijski grafikon, ako ih hoete kao kruni ili eksplodirani grafikon, napravit e ih kao kruni ili eksplodirani grafikon. Ako elite da plesaice iskau iz krunog grafikona kako biste skrenuli panju sa znamenki koje kruni grafikon u stvari iskazuje, program e i to napraviti. Ili moete pretvoriti svoje brojke u, na primjer, jato galebova, i formacija u kojoj lete i nain na koji lepeu krila svakog galeba bit e odreeni uspjenou svakog odjela vae tvrtke. Sjajno za izradu animiranih korporacijskih zatitnih znakova koji zbilja neto znae.

Ali najblesavija opcija od svega je da, ukoliko elite svoje poslovne raune predstaviti kao glazbu, moe napraviti i to. Pa, ja sam mislio da je to blesavo. Tipovi iz korporacija su se pomamili za tim."

Reg ga je ozbiljno gledao preko komada mrkve delikatno nabodena na vilicu koju je drao pred sobom, ali ga nije prekidao.

"Vidite, bilo koji aspekt glazbenog djela moe se izraziti kao niz ili uzorak brojeva", zaneseno je nastavio Richard. "Brojevi mogu izraziti visinu nota, duljinu nota, uzorke tonaliteta i duljine ..."

"Hoe rei melodije", rekao je Reg. Mrkva se jo nije pomakla.Richard se nasmijeio."Melodija je jako dobra rije za opisivanje. Moram to zapamtiti.""Pomogla bi ti da pria jasnije." Reg je vratio mrkvu na svoj tanjur,

netaknutu. "A taj software je onda bio uspjean?""Ne toliko ovdje. Godinji obrauni veine britanskih tvrtki su ispadali

zvukom nalik Maru mrtvih iz Saula, ali su u Japanu na to navalili poput takora. Proizvelo je dosta jeftinih korporacijskih himni koje su dobro poinjale, ali ako biste ih kritizirali, vjerojatno biste rekli da pred kraj postaju malo preglasne i kripave. Uspjeh je bio spektakularan u SAD, to je glavno s komercijalne strane. Premda je stvar koja mene sada najvie zanima pitanje to bi se dogodilo ako izostavite obraune. Pretvorite brojke koje predstavljaju nain na koji lepeu krila lastavice izravno u glazbu. to biste uli? Ne bi to bio zvuk zaposlenih blagajni u trgovinama softwarea, kae Gordon."

"Fascinantno", rekao je Reg, "vrlo fascinantno", i konano ubacio mrkvu u usta. Pokrenuo se i nagnuo naprijed da progovori sa svojom novom prijateljicom.

"Watkin je izgubio", objavio je. "Mrkve su dole do nove najnie toke. alim, Watkine, ali koliko god ti nepodnoljiv bio, mrkve su, bojim se, svjetski

prvaci u tome."Djevojica je zahihotala bre nego proli put i nasmijeila mu se. Watkin

je pokuao sve to prihvatiti dobrohotno, ali dok mu je pogled plivao prema Regu bilo je jasno da je naviknutiji da nanosi nelagodu drugima nego da je njemu nanose.

"Molim, te, tata, mogu li sad?" Sa svojim novosteenim, makar slabim, samopouzdanjem, djevojica je nala i svoj glas.

"Kasnije", ustrajao je njen otac."Sad je ve kasnije. Mjerila sam vrijeme.""Pa ..." Oklijevao je, i time bio poraen."Bili smo u Grkoj", izjavila je djevojica tiho, ali s puno znaenja."Ah, jeste, je li", rekao je Watkin blago klimnuvi glavom. "Lijepo, lijepo.

Negdje posebno ili samo uope u Grkoj?""Na Patmosu", odluno je odgovorila ona. "Bilo je predivno. Ja mislim da

je Patmos najljepe mjesto na cijelom svijetu. Samo to trajekt nikad nije dolazio kad su rekli da e. Nikad, ikad. Gledala sam na sat. Propustili smo avion, ali meni nije smetalo."

"Ah, Patmos, shvaam", rekao je Watkin, kojeg su vidno zainteresirale te vijesti. "Pa, ono to morate shvatiti, mlada damo, jest da su Grci, kojima nije dosta to su dominirali kulturom klasinoga svijeta, takoer odgovorni za najvee, neki bi rekli jedino, djelo kreativne mate koje je nastalo u ovom stoljeu. Naravno, govorim o grkom trajektnom redu plovidbe. Svatko tko je putovao Egejem to e potvrditi. Hmm, da, rekao bih da je tako."

Namrtila se na njega."Nala sam posudu", prekinula ga je."Vjerojatno nita bitno", urno je upao njen otac. "Znate kako je. Svatko

tko prvi put ode u Grku misli da je naao neku posudu, zar ne? Ha ha."Uslijedilo je ope lamanje. To je bilo tono. Iritantno, ali tono."Nala sam je u luci," rekla je, "u moru. Dok smo ekali vraji trajekt.""Sarah! Rekao sam ti da ...""I ti si ga tako nazvao. I jo gore. Nazvao si ga rijeima za koje nisam

znala da ih zna. U svakom sluaju, pomislila sam da kad su ve svi ovdje tako pametni, onda bi mi netko mogao znati rei je li to prava stara grka stvar ili nije. Ja mislim da je jako stara. Hoe li im je, molim te, pokazati, tata?"

Njen je otac beznadno slegnuo ramenima i posegnuo pod stolac."Znate li, mlada damo," rekao joj je Watkin, "da je na Patmosu napisana

Knjiga otkrivenja? Zbilja jest. Napisao ju je sveti Ivan Boanski, kao to znate. Meni se ini da se u njoj vidi da je pisana tijekom ekanja na trajekt. O, da, ba mislim tako. Poinje, zar ne, s onom vrstom sanjivosti koja vas hvata kad ubijate vrijeme, postaje vam dosadno, znate, samo izmiljate stvari, a onda postupno raste do vrhunca halucinantnog oajanja. Nalazim da je to vrlo sugestivno. Moda biste trebali napisati rad o tome." Kimnuo joj je.

Pogledala ga je kao da je lud."Pa, evo je", rekao je njen otac, sputajui stvar na stol. "Samo posuda,

kao to vidite. Njoj je tek est godina," dodao je s mrkim smijekom, "zar ne, duo?"

"Sedam", ispravila ga je Sarah.Posuda je bila mala, oko dvanaest centimetara visoka i deset centimetara

iroka na najirem dijelu. Tijelo je bilo skoro okruglo, s veoma uskim vratom koji se protezao par centimetara iznad tijela. Vrat i oko polovica povrine bili su oblijepljeni skorenom zemljom, ali dijelovi posude koji su se mogli vidjeti bili su grube, crvenkaste teksture.

Sarah ju je uzela i gurnula u ruke dona koji je sjedio kraj nje."Vi izgledate pametni", rekla je. "Recite mi to mislite."Don ju je uzeo, i okrenuo s blago nadmenim izrazom lica. "Siguran sam

da bi, kad bi zgrebali blato s dna", primijetio je vickasto, "pisalo 'Proizvedeno u Birminghamu'."

"Toliko staro, ha?" upitao je djevojiin otac s usiljenim smijehom. "Davno je bilo kad je neto tamo zadnji put proizvedeno."

"U svakom sluaju," rekao je don, "to nije moje podruje. Ja sam molekularni biolog. eli li netko drugi pogledati?"

To pitanje nije doekano divljim kricima oduevljenja, ali je svejedno posuda krenula nasumce od ruke do ruke prema drugom kraju stola. Buljili su u nju kroz debele cvikere, mirkali kroz velike naoale tekih okvira, virili kroz bifokalne, a jednom i kiljili; to je bio netko tko je svoje naoale ostavio u depu drugog odijela za koje se bojao da je odneseno na kemijsko. Nitko izgleda nije znao koliko je stara, niti je bilo koga bilo briga. Lice djevojice poelo se opet smrkavati.

"Kisele su ovo face", apnuo je Reg Richardu. Opet je uzeo srebrnu soljenku i podigao je.

"Mlada damo", rekao je, naginjui se naprijed da joj se obrati."O, ne, ne opet, ti stara budalo", promrmljao je drevni arheolog Cawley,

naginjui se natrag na stolcu i stavljajui ruke preko uiju."Mlada damo," ponovio je Reg, "pogledajte ovu obinu srebrnu soljenku.

Pogledajte ovu obinu kapu.""Nemate kapu", primijetila je djevojica nadureno."Oh, " rekao je Reg, "samo as, molim", i otiao i donio svoju crvenu

vunenu kapu."Pogledajte", opetovao je, "ovu obinu srebrnu soljenku. Pogledajte ovu

obinu kapu. Stavljam soljenku u kapu, tako, i dodajem kapu vama. Sljedei dio trika, draga damo ... je na vama."

Dodao joj je kapu, preko dvoje susjeda, Cawleyja i Watkina. Uzela je kapu i pogledala u nju.

"Kamo je otila?" pitala je, zurei u kapu.

"Tamo gdje ste je vi stavili", odgovorio je Reg."Oh", rekla je Sarah. "Vidim. Pa ... to nije bilo ba naroito."Reg je slegnuo ramenima. "Skroman trik, ali meni prua uitak", rekao je,

okreui se natrag Richardu. "Sad, o emu smo ono priali?"Richard ga je pogledao s blagim osjeajem oka. Znao je da je profesor

oduvijek bio sklon naglim i totalnim promjenama raspoloenja, ali ovo je bilo kao da je sva toplina u trenu nestala iz njega. Sad je imao isti onaj odsutni izraz koji je Richard vidio na njegovu licu kad mu je te veeri prvi put doao na vrata, naizgled potpuno neoekivan. Reg tad kao da je osjetio Richardovu osupnutost i brzo se ponovo nasmijeio.

"Dragi moj prijatelju!" rekao je. "Dragi moj prijatelju! Dragi, dragi moj prijatelju! to sam ono govorio?"

"Ovai govorili ste 'Dragi moj prijatelju'.""Da, ali sam siguran da je to bilo preludij za neto. Nekakva kratka tokata

na temu toga kakav si ti krasan prijatelj prije nego to krenem na glavnu temu svoje diskusije, iju prirodu stalno zaboravljam. Ti nema pojma to sam ja htio rei?"

"Ne.""Oh. Dobro, valjda bih trebao biti zadovoljan zbog toga. Kad bi svi znali

to u ja tono rei, ne bi imalo smisla da ja to i kaem, zar ne? A kako ide s posudom nae mlade goe?"

U stvari je posuda stigla do Watkina, koji je sebe proglasio nestrunjakom za ono to su ljudi iz davnina pravili da iz toga piju, ve samo o onom to su kao rezultat toga napisali. Rekao je da je Cawley onaj ijem se znanju i iskustvu svi oni trebaju klanjati, i pokuao njemu dodati posudu.

"Rekao sam," ponovio je, "tvoje znanje i iskustvo je ono pred im se svi trebamo pokloniti. O, za ime nebesko, daj skini ruke s uiju i pogledaj ovo."

Njeno, ali vrsto, sklonio je Cawleyevu desnu ruku s uha, jo jednom mu objasnio situaciju, i dao mu posudu. Cawley ju je ovla, ali oito struno razgledao.

"Da", rekao je, "oko dvije stotine godina stara, rekao bih. Veoma gruba. Vrlo prost primjerak te vrste. Potpuno bezvrijedna, naravno."

Odloio ga je i zagledao se u stari balkon za svirae, koji ga je naizgled ljutio iz nekog razloga.

Uinak na Sarah bio je trenutan. Ve prije obeshrabrena, bila je time potpuno utuena. Ugrizla se za usnu i snano naslonila na stolcu, osjeajui se ponovo sasvim nesklapno i djetinjasto. Otac ju je upozoravajue pogledao zbog nepristojna ponaanja, a onda se opet ispriao zbog nje.

"Da, Buxtehude," urno je nastavio, "da, stari dobri Buxtehude. Morat emo vidjeti to moemo uiniti. Recite mi ..."

"Mlada damo," prekinuo ga je glas promukao od zapanjenosti, "vi ste oito arobnica i iluzionistica nesluenih moi!"

Svi pogledi usmjerili su se na Rega, starog razmetljivca. On je stiskao posudu i zurio u nju manijakom opinjenou. Polako je pogledao djevojicu, kao da po prvi put procjenjuje mo opasna protivnika.

"Klanjam vam se", proaputao je. "Ja, makar sam nedostojan progovoriti u prisustvu moi poput vae, molim za doputenje da vam estitam na jednom od najsjajnijih podviga maioniarske moi kojem mi je ikad bila ast prisustvovati!"

Sarah je zurila u njega rairenih oiju."Mogu li pokazati ovim ljudima to ste izveli?" pitao je gorljivo.Vrlo blago je klimnula glavom, a on je njenom, prije dragocjenom, a sad

alosno obezvrijeenom posudom lupio po stolu.Razbila se na dva nepravilna dijela, a skorena glina kojom je bila

okruena pala je u krhotinama na stol. Jedna strana posude je otpala, dok je druga ostala stajati.

Sarah je razrogaila oi na zamrljanu i potamnjelu, ali jasno prepoznatljivu srebrnu soljenku koleda koja je bila zaglavljena u ostacima posude.

"Glupa stara budala", promrmljao je Cawley.Nakon to su ope neslaganje i osuda tog jeftinog trika zamrli - to nije

moglo ugasiti oduevljenje u oima male Sarah - Reg se okrenuo Richardu i nonalantno rekao:

"Tko je bio onaj tvoj prijatelj dok si bio ovdje, via li ga ikad? Tip s nekakvim udnim istonoeuropskim imenom. Svlad nekako. Svlad Cjelli. Sjea li ga se?"

Richard ga je na tren prazno pogledao."Svlad?" rekao je. "O, mislite na Dirka. Dirka Cjellija. Ne, nisam ostao u

kontaktu s njim. Naletio sam na njega par puta na ulici, ali to je sve. Mislim da s vremena na vrijeme mijenja ime. Zato pitate?"

Poglavlje peto

Visoko na stjenovitoj izboini, Elektrini Fratar nastavio je sjediti na konju koji je polako i bez pritubi mravio. Ispod svoje grube pletene kapuljae Fratar je ne trepui gledao nanie u dolinu, s kojom je imao problem, ali problem je bio nov i uasavajui za Fratra, jer je to bila - Dvojba.

Nikad nije dugo patio od nje, ali kad jest, ona je nagrizala najdublji korijen njegova bia.

Dan je bio vreo; sunce je stajalo na praznom bljetavom nebu i polako prilo sivo kamenje i krtu, sasuenu travu. Nita se nije pomicalo, ak ni Fratar. Ali udne stvari poele su mu cvrati u mozgu, kao to se dogaalo s vremena na vrijeme kad bi neka informacija dobila pogrenu adresu prolazei njegovim ulaznim bufferom.

No tada je Fratar poeo vjerovati, u poetku udljivo i nervozno, ali onda s velikim saiuim bijelim plamenom vjere koji je poistio sva prethodna vjerovanja, ukljuujui i ono zbilja glupo da je dolina ruiasta, da e se negdje dolje u dolini, na oko kilometar od mjesta gdje je on sjedio, uskoro otvoriti tajanstvena vrata u udan i dalek svijet, vrata kroz koja bi on mogao ui. Zapanjujua zamisao.

to jo vie zapanjuje, meutim, u ovom jednom sluaju on je bio potpuno u pravu.

Konj je osjetio da se neto sprema.Naulio je ui i blago protresao glavom. Upao je u neku vrstu transa

gledajui toliko dugo u istu skupinu stijena, i bio je na rubu toga da i sam povjeruje da su ruiaste. Malo jae je protresao glavom.

Lagan trzaj uzda, i Fratrovo podbadanje petama, i krenuli su, paljivo birajui put za sputanje niz stjenovitu padinu. Bilo se teko sputati. Veinom je padina bila od labava kriljca - labavog smeeg i sivog kriljca, uz poneku smeu i zelenu biljku koja se s naporom odravala u ivotu. Fratar je to primijetio bez nelagode. Bio je to sad stariji, mudriji Fratar, koji je djetinjaste stvari ostavio iza sebe. Ruiaste doline, hermafroditni stolovi, to su bile prirodne faze kroz koje se mora proi na putu do pravog prosvjetljenja.

Sunce ih je prilo. Fratar je obrisao znoj i prainu sa svog lica i zastao, naslanjajui se naprijed na vrat konja. Pogledao je kroz toplinsku izmaglicu na veliku kamenu izboinu koja je strila iz dna doline. Tamo, iza te izboine, bilo je mjesto gdje je Fratar smatrao, bolje rei strastveno vjerovao do sri svog bia, da e se pojaviti vrata. Pokuao se usredotoiti na to, ali detalji prizora su zbunjujue plivali u vruem zraku koji se dizao.

Kad je sjeo natrag u sedlo, i taman htio podbosti konja dalje, najednom je primijetio jednu dosta udnu stvar.

Na ravnom zidu oblinje stijene, toliko blizu da se Fratar iznenadio to to nije prije primijetio, bila je velika slika. Bila je grubo nacrtana, premda ne bez

stanovitog elegantnog stila u potezima, i izgledala je veoma staro, moda ak i veoma, veoma staro. Boja je bila izblijedjela, napukla i zguljena, i bilo je teko jasno razaznati to je na slici. Fratar joj se pribliio. inilo se da je to primitivna scena lova.

Grupa purpurnih, mnogoudih stvorova oito je predstavljala lovce. Nosili su grubo izraena koplja, i gonili veliko rogato i oklopljeno stvorenje, koje je, ini se, ve bilo ranjeno tijekom lova. Boje su sad bile toliko blijede da skoro nisu postojale. U stvari, jedino to se moglo jasno vidjeti bili su bijeli zubi lovaca, koji su blistali bjelinom iji je sjaj bio nepomuen protokom tisua godina. U stvari su se pred time mogli postidjeti i Fratrovi zubi, a oistio ih je toga jutra.

Fratar je viao takve slike i prije, ali samo na fotografijama ili televiziji, nikad u ivo. Obino bi se nalazile u peinama koje su ih titile od vremena, inae ne bi opstale.

Fratar je paljivije pogledao neposrednu okolicu stijene i primijetio da je, premda nije bila ba u peini, ipak bila pokrivena izboinom iznad sebe i dobro zatiena od vjetra i kie. Ipak je bilo udno da je toliko potrajala. Jo udnije je to izgleda nije bila otkrivena. One peinske slike kojih je bilo, bile su sve uvene i prepoznatljive, ali ovu nikad prije nije vidio.

Moda je to bio bitan i povijesni nalaz. Moda bi, ukoliko se vrati u grad i objavi svoje otkrie, bio doekan dobrodolicom, dobio novu matinu plou i pustili bi ga da vjeruje -da vjeruje - vjeruje u to? Zastao je, trepnuo, i zatresao glavom da iisti trenutnu sistemsku pogreku.

Sabrao se.Vjerovao je u vrata. Mora nai ta vrata. Vrata su bila put do ... do ...Ta Vrata bila su Put.Dobro. Velika slova uvijek su najbolji nain za rjeavanje stvari na koje

nema dobar odgovor.ustro je povukao glavu konja na drugu stranu i pognao ga dalje i nie.

Nakon jo nekoliko minuta vjeta manevriranja stigli su do dna doline, i na tren ga je smelo to je otkrio da je fini gornji sloj praine koji se slegao na smeoj ispucanoj zemlji zbilja bio vrlo blijede smekastoruiaste boje, naroito na obalama spore pruge blata koja je bila sve to je u sunoj sezoni preostalo od rijeke koja je tekla dolinom kad bi kie dole. Sjahao je i sagnuo se da pokupi malo ruiaste praine i pusti je da mu curi kroz prste. Bila je veoma sitna i meka i osjeaj na njegovoj koi bio je ugodan. Bila je iste boje, moda malo bljea.

Konj ga je gledao. Shvatio je, moda malo zakanjelo, da konj mora biti krajnje edan. I on je bio krajnje edan, ali pokuao je skrenuti misli s toga. Skinuo je bocu s vodom sa sedla. Bila je patetino lagana. Odvrnuo je ep i potegao jedan jedini gutljaj. Onda je ulio malo u svoju skupljenu aku i ponudio to konju, koji je posrkao pohlepno i brzo.

Konj ga je opet pogledao.Fratar je tuno odmahnuo glavom, vratio ep na bocu i stavio je natrag.

Znao je, u onom malom dijelu svog uma gdje je drao injenine i logine informacije, da voda nee potrajati jo dugo, a da, bez nje, nee ni oni. Samo ga je njegova Vjera drala da ide dalje, trenutno njegova Vjera u Vrata.

Otresao je ruiastu prainu sa svoje grube halje, a onda stajao gledajui u stjenovitu izboinu, udaljenu ni stotinu metara. Sad ju je gledao ne bez blage, male bojazni. Premda je glavnina njegova uma bila vrsta u svojoj vjenoj i nepokolebljivoj Vjeri da e Vrata biti iza izboine, i da e Vrata biti Put, ipak se mali dio njegova mozga koji je znao za bocu s vodom nije mogao ne sjetiti prolih razoaranja i izrei vrlo tihu, ali ometajuu primjedbu o oprezu.

Ukoliko odabere ne otii i ne vidjeti Vrata, moe nastaviti vjeno vjerovati u njih. Bila bi to zvijezda vodilja njegova ivota (ono malo to ga je ostalo, rekao je dio njegova mozga koji je znao za bocu s vodom).

Ukoliko pak ode pokloniti se Vratima, a njih ne bude tamo ... to onda?Konj je nestrpljivo zanjitao.Odgovor je, naravno, bio veoma jednostavan. Imao je cijelu jednu plou

kola za rjeavanje tog problema; u stvari, to je bila sama sr njegove funkcije. Nastavit e vjerovati u njih bez obzira kakvima se injenice ispostave, jer to bi drugo bio smisao Vjere?

Ta Vrata bi jo uvijek bila tamo, ak i kad vrata ne bi bilo.Sabrao se. Vrata e biti tamo, i on sad mora otii do njih, jer Vrata su Put.Umjesto da zajae konja, poveo ga je. Sad je Put bio sasvim blizu, i on

treba ponizno doi.Hodao je, hrabar i uspravan, sveanom sporou. Priao je izboini

stijene. Stigao je do nje. Obiao je. Pogledao je.I Vrata su bila tamo.Konj je, treba rei, bio itekako iznenaen.Fratar je pao na koljena zapanjeno i zbunjeno. Toliko se pripremio za

podnoenje razoaranja koje ga je obino ilo da, premda to nikad ne bi mogao priznati, za ovo uope nije bio spreman. Zurio je u Vrata u istoj, praznoj sistemskoj pogreci.

Bila su to vrata kakva nikad prije nije vidio. Sva vrata koja je znao bila su velika i ojaana elikom, zbog svih videorekordera i perilica koji se dre iza njih, plus naravno svih skupocjenih Elektrinih Fratara koji su potrebni da u sve to vjeruju. Ova su bila jednostavna, drvena i mala, otprilike njegove veliine. Vrata veliine Fratra, obojena u bijelo, sa samo jednom, blago uobljenom mjedenom kvakom neto nie od polovice s jedne strane. Bila su smjetena u stijeni, bez ikakva objanjenja porijekla ili svrhe.

Jedva znajui kako se uope usudio, jadni osupnuti Fratar osovio se na noge i, vodei konja, nervozno krenuo prema njima. Ispruio je ruku i dodirnuo ih. Bio je toliko osupnut kad se nije zauo nikakav alarm da je odskoio

unatrag. Ponovo ih je dodirnuo, ovaj put vre.Pustio je da mu se ruka polako spusti na kvaku - opet, nije bilo alarma.

ekao je da bude siguran, a onda ju je okrenuo, veoma, veoma njeno. Osjetio je otputanje mehanizma. Zaustavio je dah. Nita. Povukao je vrata prema sebi, i ila su lako. Pogledao je unutra, ali unutranjost je bila mrana naspram pustinjskoga sunca vani i nije mogao nita vidjeti. Konano, skoro mrtav od uenja, uao je, vukui konja za sobom.

Nekoliko minuta kasnije, lik koji je sjedio zaklonjen oblinjom izboinom stijene zavrio je s utrljavanjem praine na svoje lice, ustao, protegnuo udove i krenuo natrag prema vratima, usput otresajui svoju odjeu.

Poglavlje esto

"U Xanaduu neko Kublaj reeDa se blistav dvor uitka die:"

itatelj je oito pripadao onoj koli koja smatra da se ozbiljnost ili veliina pjesme najbolje prenosi kad ju se proita glupim glasom. Navaljivao je i obruavao se na rijei dok se nije inilo da one bjee u zaklon.

"Gdje Alfa, sveta rijeka, tee Kroz spilje od mjera ljudskih vee I k mranom moru stie."

Richard se opustio na svom stolcu. Rijei su mu bile veoma, veoma poznate, kao to nisu mogle ne biti svakomu tko je studirao engleski na koledu St. Cedd, i lako su mu ulazile u um.

Povezanost koleda s Coleridgeom bila je shvaana vrlo ozbiljno, i pored njegove dobro poznate sklonosti prema stanovitim rekreacijskim farmakolokim proizvodima pod utjecajem kojih je ovo, njegovo najvee djelo, bilo napisano u snu.

Cijeli rukopis bio je smjeten na sigurno u knjinici koleda, i iz njega samoga se, u redovnim prigodama Coleridgeovih veeri, itala pjesma.

"Deset milja zemlje, to bjae plodna sva, On opasa zidom, vijencem tornjeva: Vrtova je sjajnih bilo, ubor-potoka, Rascvalih stabala punih mirisa; Oko sunanih travnih otoka Prastarih uma i zelenih visa."

Richard se zapitao koliko e to potrajati. Pogledao je u stranu na svog biveg predstojnika katedre engleskoga i bio zabrinut stamenom svrhovitou njegova itakog stava. Zapijevajui glas ga je u poetku iritirao, ali nakon nekog vremena ga je poeo uljuljkivati, i promatrao je rjeicu voska koja je curila preko ruba svijee koja je dogorijevala i bacala treperavo svjetlo na ostatke veere.

"Ali oh! taj ponor udesni bez dna K brdu je nagnut punom vita cedra! Divljeg li mjesta! Sveta, arobna, Ko uvijek pod Lunom kada bez sna Za demonskim dragim jeca ena jedra."

Male koliine klareta koje si je dopustio tijekom obroka toplo su mu tekle ilama, i uskoro je njegov um poeo lutati i, potaknut Regovim pitanjem tijekom veere, zapitao se to je bilo s njegovim ... je li prijatelj pravi izraz? inio se vie kao slijed neobinih dogaaja nego osoba. Zamisao da je on imao prijatelje kao takve bila je ne toliko nevjerojatna, koliko neslaganje koncepata, poput zamisli da je Sueska kriza skoknula po krafne.

Svlad Cjelli. Popularno zvan Dirk, premda, opet, "popularno" nije bilo ba tono. Ozloglaen, svakako; traen, neprekidno predmet nagaanja, i to je bilo tono. Ali popularan? Samo u smislu da bi ozbiljna nesrea na cesti mogla biti popularna - svi uspore da je bolje pogledaju, ali nitko se nee pribliiti plamenu. Neuven je bilo blie. Svlad Cjelli, neuveno poznat kao Dirk.

Bio je okrugliji od uobiajena studenta i nosio je vie eira. To jest, postojao je samo jedan eir koji je imao naviku nositi, ali ga je nosio strau koja se kod mladih ljudi rijetko via. eir je bio tamnocrven i okrugao, s veoma ravnim obodom, i kretao se kao da je izbalansiran polugama, koje se brinu za savrenu vodoravnost u svakom trenu, bez obzira kako njegov vlasnik pomicao glavu. Predstavljao bi elegantan ures, moderan, lijepo oblikovan i pristao, da je bio na stolnoj lampi, ali inae ne.

Ljudi su gravitirali prema njemu, privueni priama koje je on poricao, ali nikad nije bilo u potpunosti jasno to bi osim njegovih poricanja uope mogao biti izvor tih pria.

Prie su se ticale psihikih moi koje je on navodno naslijedio od majine strane obitelji koja je, tvrdio je on, ivjela u pametnijem dijelu Transilvanije. To jest, on nije uope iznosio takve tvrdnje, i govorio je da su to potpuno apsurdne gluposti. Izriito je poricao da su u njegovoj obitelji bilo kakvi imii i prijetio je da e tuiti svakog tko prepriava takve zlobne izmiljotine, ali je ipak stalno nosio velik i dug koni kaput, i imao je u svojoj sobi jednu od onih naprava koje navodno lijee bolove u leima ako naglavce visite s njih. Doputao bi da ga ljudi zatiu kako visi s te naprave u najrazliitijim udnim dobima dana, i jo vie noi, najvie da bi mogao ustro poricati da je to uope bitno.

Putem ingenioznog niza strateki upotrijebljenih poricanja krajnje uzbudljivih i egzotinih stvari, bio je u stanju stvoriti mit da je on proroanski, mistiki, telepatski, okultni, vidoviti, psihosasni imi vampir.

to je "psihosasni" znailo?On sam je izmislio tu rije i ustro je poricao da ona ima bilo kakvo

znaenje.

"Iz ponora tog, gdje vri, prti prah, Ko da u se zemljin moni dah, Izvor jak prokljua toga aska: A od brza priguena praska Krhotine skoe ..."

Dirk je takoer bio neprekidno vorc. To e se promijeniti.Sve je otpoeo njegov cimer, naivan tip po imenu Mander kojeg je,

iskreno govorei, vjerojatno Dirk posebno odabrao ba zbog te naivnosti.Steve Mander je primijetio da, ako Dirk ode pijan u krevet, pria u snu.

Ne samo to, nego su stvari koje bi priao bile: "Otvaranje trgovinskih putova do mrmlj mrmlj mrmlj bilo je prekretnica za porast carstva u hrrk krhm mrmlj. Obrazloi."

"... ko krupa kad grune,U' zrnje s pljevom pod mlatom kad sune:"

Prvi put kad se to dogodilo, Steve Mander uspravio se u krevetu. To je bilo neposredno pred kolokvije na drugoj godini, a ono to je Dirk upravo rekao, ili zapravo promrmljao, zvualo je upravo kao veoma vjerojatno pitanje na pismenom iz povijesti ekonomije.

Mander je tiho ustao, priao Dirkovu krevetu i sluao vrlo pomno, ali osim nekoliko potpuno nevezanih promrmljanih rijei o Schleswig-Holsteinu i Francusko-pruskom ratu, od kojih je ove druge Dirk uglavnom izrekao u svoj jastuk, nije doznao nita vie.

Novosti su se, meutim, proirile - tiho, diskretno i poput umskog poara.

"Izme liti razigranih, eljna tijeka, Uvis se prope sveta rijeka."

Sljedei je mjesec Dirk stalno bio aavan veerama i piem u nadi da e te noi veoma vrsto spavati i u snu izgovoriti jo nekoliko ispitnih pitanja. Za divno udo, inilo se da, to je hrana bolja i berba vina kojim ga napiju probranija, to manje ima sklonost spavati s licem prema jastuku.

Njegova shema, stoga, bila je da iskoristi svoj navodni dar bez da ikad ustvrdi da ga ima. U stvari je reagirao na prie o svojim navodnim moima s otvorenom nevjericom, pa ak i neprijateljstvom.

"Vijugajui milja pet, zapletena sva, Kroz umu i dol sveta rijeka tee.U ocean beivotni sa hukom se surva. Iz buka Kublaj zau u taj sat Predake glase gdje proriu rat."

Dirk je takoer, poricao je, uo glasove. Ponekad bi u snu pjevuio melodije koje bi dva tjedna kasnije postale hit za nekoga. to zbilja nije bilo teko organizirati.

U stvari, uvijek bi obavio samo goli minimum istraivanja neophodna za podravanje takvih mitova. Bio je lijen, i u osnovi je ono to je on radio bilo doputanje gorljivoj naivnosti drugih da obavi njegov posao. Lijenost je bila temeljna - da su njegovi navodni natprirodni podvizi bili detaljni i precizni, ljudi bi mogli postati sumnjiavi i potraiti druga objanjenja. S druge strane, to su neodreenija i dvosmislenija njegova predvianja bila, to bi eljnije mata drugih ljudi zapunila procjep vjerojatnosti.

Dirk nikad nije mnogo izvukao iz toga - bar se inilo da nije. U stvari, korist za njega, kao studenta, to je stalno jeo i pio na tui raun bila je znatnija nego to bi bilo tko oekivao, ukoliko ne sjedne i izrauna sve iznose.

A naravno, on nikad nije tvrdio - tovie, aktivno je poricao - da je bilo to od toga ak i blizu istini.

Bio je stoga u pravom poloaju da izvede veoma finu i ugodnu malu prijevaru u vrijeme zavrnih ispita.

"Osjen dvora sa visinaNa valima dolje pliva;iz izvora i peinaStopljena se glazba sliva,To udo umlja izrei se ne da:Sunan dvor uitka nad liticom leda!"

"Dobri Boe ...!" Reg kao da se najednom probudio iz laganog drijemea u koji je polako utonuo pod utjecajem vina i itanja, i pogledao oko sebe s prazno iznenaenim izrazom, ali nita se nije promijenilo. Coleridgeove rijei odzvanjale su toplom i zadovoljnom tiinom koja se nadvila nad veliku dvoranu. Nakon jo jednog brzog mrtenja, Reg se smjestio u jo jedan drijeme, ali ovaj put malo pozorniji.

"Djevicu s cimbalom Vidjeh u utvari: Abesinka ta pristala U glazbalo udarala Pjevajui o Abori."

Dirk je popustio pod nagovorom da prui, pod hipnozom, vrste prognoze koja e pitanja biti postavljena na ispitu tog ljeta.

On sam je prvi usadio tu ideju objanjavajui tono kakvu stvar on ne bi nikad, ni pod kojim okolnostima, bio spreman uiniti, premda bi na mnogo naina to volio, samo da ima ansu dokazati da ne postoje njegove navodne i estoko zanijekane sposobnosti.

I, na tim paljivo pripremljenim osnovama, konano se suglasio - samo zato to e to za sva vremena okonati cijelu tu glupu - stravino, neizdrivo

glupu - stvar. Iznijet e svoja predvianja pomou automatskoga pisanja pod odgovarajuim nadzorom, a ona e onda biti zapeaena u omotnicu i ostaviti u banci do ispita.

Onda e biti otvorena i vidjet e se koliko su precizna bila poslije ispita.Nueno mu je, to nije iznenaujue, znatno mito od strane znatnoga

broja ljudi da im dopusti vidjeti predvianja koja je zapisao, ali on je bio apsolutno okiran tom zamisli. To bi, rekao je, bilo nepoteno ...

"Kad bih mogo u svom duhu Pjev joj oivit, zvuka sklad, U srei bih danoj sluhu Tom glazbom estom bio rad Sunan dvor sazdati! Iliti od leda! Da dvor u zraku dalek sja!"

Tada je, nedugo zatim, Dirk dopustio da bude vien po gradu s prilino zbunjenim i sumornim izrazom lica. U poetku je odmahivao rukom na pitanja to ga to mui, ali je konano izustio da se njegova majka mora podvrgnuti nekim izuzetno skupim zubarskim intervencijama koje, iz razloga koje je on odbijao raspravljati, mora obaviti kod privatnoga zubara, samo to novca nije bilo.

Nadalje, put nanie od prihvaanja donacija za navodne medicinske trokove njegove majke u zamjenu za brz pogled na njegova pisana predvianja ispita pokazao se dovoljno strmim i dobro podmazanim, te je mogao kliznuti na njega uz minimum napora.

Tad se nadalje ispostavilo da je jedini zubar koji moe izvesti tu tajanstvenu stomatoloku intervenciju jedan istonoeuropski kirurg koji sad ivi u Malibuu, i kao posljedica toga bilo je neophodno znatno podii iznose donacija.

Jo uvijek je on negirao, naravno, da su njegove sposobnosti sve to se tvrdilo da jesu, u stvari je negirao da uope postoje, i inzistirao da se on ne bi uope uputao u cijelu stvar kad to ne bi bilo zato da se ona pokae netonom - a takoer, budui da se inilo da drugi ljudi, sami riskirajui, imaju u njegove sposobnosti vjeru koju on sam nema, bio je sretan to im moe udovoljiti time da im dopusti da plate za operaciju njegove svetice od majke.

Ta je situacija po njega mogla zavriti samo dobro.Ili je on tako mislio.

"I tko bi uo, mislei da gleda, Kriknuo bi: Gle ga! Gle ga! Od plamna oko srce preda!"

Ispitna pitanja koja je Dirk naveo pod hipnozom, putem automatskog pisanja, u stvari je prikupio jednostavno obavljajui minimum istraivanja koje bi poduzeo svaki student koji izlazi na ispit, prouavajui zadatke s prethodnih ispita i gledajui kakvi se uzorci, ako ih ima, pojavljuju, i inteligentno nagaajui to bi moglo biti sljedee. Bio je prilino siguran da e postii (kao to bi i svatko drugi postigao) postotak uspjeha dostatno visok da zadovolji naivne, a dovoljno nizak da bi cijela stvar izgledala savreno neduno.

Kao to je i bila.Ono to ga je sasvim razotkrilo, i uzrokovalo guvu koja je zavrila tako

da je on odveden iz Cambridgea u Crnoj Marici, bila je injenica da su sva ispitna pitanja koja je prodao bila potpuno ista kao i pitanja koja su zbilja postavljena.

Tono. Od rijei do rijei. Do zadnjeg zareza.

"Triput ga ukrug oba valja Da od straha oi ne obrva san, Jer je mednom rosom pitan I dojen mlijekom iz Raja ..."

I to je, osim pomame senzacionalnih novinskih izvjetaja koji su ga razotkrivali kao varalicu, a onda ga rastrubljivali kao pravu stvar da bi mogli okrenuti jo jedan krug razotkrivanja njega kao varalice, a onda protrubljivanja kao prave stvari, dok im to nije dojadilo pa su nali muiti jednog lijepog sonog igraa biljara, bilo to.

U godinama koje su prole od tada Richard je nailazio na Dirka s vremena na vrijeme i obino bio pozdravljen onim opreznim poluosmijehom koji eli znati misli li da ti je duan novce prije nego to se rascvjeta u onaj koji se nada da e mu ih posuditi. Dirkove redovne promjene imena nagovjetavale su Richardu da nije jedini koji dobiva takav tretman.

Osjetio je ubod tuge to je netko, tko se inio toliko sjajno ivim unutar uskih granica sveuiline zajednice, toliko izblijedio na svjetlu obinog dana. I zapitao se zato je Reg tako pitao za njega, odjednom i iz vedra neba, na nain koji se inio i previe usputnim i nonalantnim.

Opet je pogledao oko sebe, na susjeda Rega koji je blago hrkao; na malu Sarah koja je bila zanesena u nijemoj koncentraciji; na veliku dvoranu obasjanu skrivenim treperavim svjetlom; na portrete starih premijera i pjesnika objeene visoko u tami s tek ponekim odsjajem svjetlosti svijea koji se odraava od njihovih zuba; na predstojnika katedre engleskoga kako stoji i ita svojim glasom za itanje poezije; na knjigu "Kublaj-kana" koju je predstojnik engleske katedre drao u svojim rukama; i konano, nekoliko puta, na svoj sat.

Glas je nastavio, itajui drugi, i mnogo udniji, dio pjesme ...

Poglavlje sedmo

Bila je to veer zadnjega dana ivota Gordona Waya, i on se pitao hoe li kia priekati da proe vikend. Na prognozi su rekli promjenljivo - maglovita no popraena vedrim, ali prohladnim danima u petak i subotu s moda nekoliko mjestiminih pljuskova pred kraj nedjelje kad e svi kretati natrag u grad.

Svi, naime, osim Gordona Waya.Vremenska prognoza nije to spominjala, naravno, nije to bio posao

vremenske prognoze, ali i njegov horoskop je prilino pogreno nagovjetavao. Spominjao je neuobiajenu koliinu planetarne aktivnosti u njegovu znaku i pozivao ga da razlui izmeu onoga to misli da eli i onoga to mu zbilja treba, i predlagao mu da se uhvati u kotac s emotivnim ili poslovnim problemima odluno i u potpunosti iskreno, ali je neobjanjivo propustio spomenuti mu da e on biti mrtav prije nego to dan zavri.

Skrenuo je s ceste blizu Cambridgea i zastao na maloj benzinskoj postaji da uzme benzin, te je stajao na tren, zavravajui poziv na svom telefonu u autu.

"Dobro, uj, zvat u te sutra", rekao je, "ili moda kasnije noas. Ili ti nazovi mene. Trebao bih biti u vikendici za pola sata. Da, znam koliko ti je projekt bitan. Dobro, znam koliko je bitan, toka. Ti to hoe, ja to hou. Naravno da hou. I ne kaem da ga neemo nastaviti podravati. Samo govorim da je skup i da trebamo cijelu stvar razmotriti odluno i u potpunosti iskreno. uj, zato ti ne bi dola ovamo do vikendice, pa moemo popriati o tome. Dobro, aha, da, znam. Razumijem. Pa, razmisli o tome, Kate. Jo emo priati. Bok." Prekinuo je vezu i na tren ostao sjediti u autu.

Bio je to veliki auto. Bio je to veliki srebrnosivi mercedes od one vrste koju koriste u reklamama, i to ne samo u reklamama za mercedes. Gordon Way, Susanin brat, poslodavac Richarda MacDuffa, bio je bogat ovjek, osniva i vlasnik tvrtke WayForward Technologies II. WayForward Technologies kao takva je naravno propala, iz uobiajenih razloga, odnosei cijelo njegovo prvo bogatstvo sa sobom.

Sreom, uspio je zaraditi jo jedno."Uobiajeni razlog" bio je da je on bio u poslu s kompjutorsklm

hardwareom kad su svakom dvanaestogodinjaku u zemlji najednom dosadile kutije koje kau bing. Njegovo drugo bogatstvo je umjesto toga bilo zaraeno na softwareu. Kao rezultat dva velika software proizvoda, od kojih je jedan bio Anthem (onaj drugi, mnogo profitabilniji, nikad nije ugledao svjetlost dana), WFT-II bila je jedina britanska tvrtka za software koja se mogla spomenuti u istoj reenici s takvim amerikim tvrtkama kao to su Microsoft ili Lotus. Reenica bi vjerojatno ila neto kao: "WayForward Technologies, za razliku od velikih amerikih tvrtki poput Microsofta ili Lotusa ...", ali i to je bilo neto za poetak. WayForward je bila tu negdje. A on je bio njen vlasnik.

Gurnuo je vrpcu u prorez na stereo-konzoli. Prihvatila ga je s mekanim i ugodnim kljocajem, i trenutak-dva kasnije Ravelov Bolero vinuo se iz osam savreno usklaenih zvunika s fino ispletenim reetkastim mat crnim maskama. Stereo je bio toliko gladak i prostran da si mogao skoro osjetiti cijelo klizalite. Lagano je lupkao prstima po podstavljenu rubu volana. Pogledao je na plou s instrumentima. Ukusno osvijetljene brojke i mala, besprijekorna svjetla bila su izloena njegovu pogledu. Nakon nekog vremena, najednom je shvatio da je to samoposluna postaja i izaao napuniti rezervoar.

To je potrajalo minutu-dvije. Stajao je stiui crijevo za punjenje, cupkajui nogama na hladnom nonom zraku, a onda otiao do maloga zamazanog kioska, platio benzin, sjetio se kupiti nekoliko karata lokalnih putova, a onda stajao avrljajui zaneseno s blagajnikom o smjerovima kojima e kompjutorska industrija vjerojatno krenuti idue godine, nagovjetavajui da e paralelno procesiranje biti kljuno za zbilja intuitivan software za produktivnost, ali je takoer izrazio jake sumnje da e istraivanje umjetne inteligencije per se, naroito istraivanje umjetne inteligencije zasnovano na jeziku Prolog, zbilja dovesti do bilo kakvih ozbiljnih komercijalno isplativih proizvoda u doglednoj budunosti, barem to se tie okruenja uredskih desktopa, to je bila tema koja blagajnika nije ni najmanje fascinirala.

"Taj tip je ba volio govoriti", rei e kasnije policiji. "ovjee, mogao sam otii na zahod na deset minuta i on bi sve to ispriao blagajni. Da sam ostao petnaest minuta i blagajna bi pobjegla. Da, siguran sam da je to on", dodao je kad su mu pokazali sliku Gordona Waya. "Samo nisam bio siguran u poetku, jer na ovoj slici su mu usta zatvorena."

"I apsolutno ste sigurni da niste vidjeli nita drugo to bi bilo sumnjivo?" ustrajao je policajac. "Nita to bi vam bilo neobino na bilo koji nain?"

"Ne, kao to sam rekao, bio je to samo obian kupac u jednoj obinoj noi, kao i u svakoj drugoj noi."

Policajac ga je prazno pogledao. "isto da razjasnimo," nastavio je govoriti, "kad bih ja najednom napravio ovo ..." - najednom je pogledao u kri, izbacio jezik iz kuta usana i poeo skakati gore-dolje drei prste u uima "biste li bilo to zapazili u vezi s tim?"

"Ovaj, da, bih", rekao je blagajnik, odmiui se nervozno. "Pomislio bih da ste kompletno sili s uma."

"Dobro je", rekao je policajac odlaui svoju biljenicu. "Stvar je u tome da razliiti ljudi ponekad imaju razliite ideje o tome to 'udno' znai, gospodine. Ako je prola no bila obina kao i svaka druga, onda sam ja bubuljica na stranjici strine markiza od Queensburyja. Trebat e nam vaa izjava kasnije, gospodine. Hvala vam to ste nam posvetili svoje vrijeme."

To se sve tek trebalo odigrati.

Te veeri, Gordon je spremio karte u dep i krenuo natrag prema svom

autu. Stojei pod svjetlima u magli, auto se osuo finim kapljicama mat vlage, i izgledao je - pa, izgledao je kao krajnje skupocjen Mercedes-Benz. Gordon je uhvatio sebe, samo na milisekundu, kako eli imati tako neto, ali se sad ve izvjetio u odaginjanju tog toka misli, koji bi se samo vrtio u krugovima i ostavio ga potitena i zbunjena.

Potapao je auto na vlasniki nain a onda, hodajui oko njega, primijetio da prtljanik nije dobro zatvoren i gurnuo ga dolje. Zatvorio se sa zdravim snanim udarcem. Pa, to je sve to i inilo vrijednim, zar ne? Zdrav snaan udarac poput ovoga. Staromodne vrijednosti kvalitete i dobre izrade. Pomislio je na tucet stvari o kojima mora popriati sa Susan i sjeo natrag u auto, pritiskajui automatsko nazivanje na telefonu im su kola ponovo poela presti na putu.

"... pa ako elite ostaviti poruku, ja u vam se javiti im bude mogue. Moda."

Biiip."Oh, Susan, bok, Gordon je", rekao je, uglavljujui nespretno telefon na

rame. "Ba sam na putu do vikendice. Sad je, ovaj, etvrtak naveer, i trenutno je, ovaj, 8:47. Malo je magle na putu. uj, oni ljudi iz SAD mi dolaze ovaj vikend da protresemo distribuciju Anthema 2.00, sreivanje promoviranja, sve te stvari i, uj, zna da te ne volim pitati ovakve stvari, ali zna da ih svejedno ipak pitam, pa evo.

Samo trebam znati radi li Richard na tome. Mislim zbilja radi na tome. Mogu ga pitati, i on kae: Svakako, to ide, ali polovicu vremena - sranje, taj kamion je ba imao jaka svjetla, nijedan od tih pizduna u kamionima nikad ne obori svjetla kako treba, udo je da nisam zavrio mrtav u jarku, to bi ba bilo neto, je li, ostaviti svoje uvene zadnje rijei na neijoj telefonskoj sekretarici, nema razloga zato ti kamioni ne bi imali automatski aktivirane sklopke za obaranje svjetala. uj, moe li mi zabiljeiti da treba rei Susan - ne tebi, naravno, tajnici u uredu - rei joj da poalje pismo od mene onom tipu u Ministarstvu okolia i kae mi moemo dati tehnologiju ako on osigura pravnu podlogu? To je za javno dobro, a ionako mi je on duan uslugu plus kad ve ima CBE moe malo i nekog utnuti u guzicu. Vidi se da sam cijeli tjedan razgovarao s Amerikancima.

To me podsjea, Boe, nadam se da sam se sjetio spakirati samarice. to je tim Amerikancima da su uvijek toliko ludi za pucanjem u moje zeeve? Kupio sam im neke karte u nadi da u ih moi uvjeriti da odu na duge zdrave etnje i skrenuti im misli s pucanja u zeeve. Zbilja mi je ba ao jadnih stvorenja. Mislim da bih trebao staviti jedan od onih znakova na travnjak kad Amerikanci dolaze, zna, kao to imaju na Beverly Hillsu, s natpisom 'Pazi, naoruani smo'.

Daj zabiljei za Susan, molim te, da nabavi znak 'Pazi, naoruani smo' s otrim iljkom dolje na pravoj visini da ga zeevi vide. To je tajnica Susan u

uredu, ne ti, naravno.Gdje sam stao?Ah da. Richard i Anthem 2.00. Susan, ta stvar mora biti na beta testiranju

za dva tjedna. On mi kae da je odlino. Ali svaki put kad ga vidim ima sliku kaua kako se vrti na ekranu svog kompjutora. On kae da je to jako bitan koncept, ali ja vidim samo pokustvo. Ljudi koji hoe da rauni njihove tvrtke pjevaju ne ele kupiti kau koji se okree. Niti mislim da bi on u ovom trenutku trebao pretvarati erozijske statistike Himalaje u kvartete za flautu.

A to se tie onog to Kate radi, pa, Susan, ne mogu sakriti injenicu da me brinu plae i kompjutorsko vrijeme koje to troi. Moda je to dugorono istraivanje i razvoj, ali postoji i mogunost, samo mogunost, kaem, ali svejedno mogunost koju mislim da smo sami sebi duni procijeniti i istraiti, da je to totalno nita. udno, uje se neto iz prtljanika, a mislio sam da sam ga maloprije dobro zatvorio.

U svakom sluaju, glavno je ovo s Richardom. I stvar je u tome da postoji samo jedna osoba koja se nalazi u poloaju da moe znati obavlja li on posao koji je bitan, ili samo sanjari, a ta jedna osoba si, bojim se, ti, Susan.

Mislim, ba ti, naravno, ne tajnica Susan iz ureda.Pa moe li, ne volim te to moliti, zbilja ne volim, moe li se ti pobrinuti

za njega? Uiniti da shvati koliko je to bitno? Samo se pobrini da on shvati da bi WayForward Technologies trebao biti komercijalni posao koji se iri, a ne pustolovno igralite za tipove koji vole izraunavati stvari. To je problem s tipovima koji vole izraunavati stvari - imaju jednu odlinu ideju koja radi a onda oekuju da ih nastavi financirati godinama dok oni sjede i izraunavaju topografije svog pupka. Oprosti, moram stati i zatvoriti prtljanik kako treba. Samo as."

Odloio je telefon na sjedalo pored sebe, skrenuo na travu kraj ceste, i iziao iz auta. Dok je iao prema prtljaniku, on se otvorio, iz njega se podigao lik, pogodio ga u grudi nabojima iz obje cijevi samarice i onda nastavio za svojim poslom.

Zaprepatenje Gordona Waya to ga je najednom netko upucao i ubio ni