6. Što je hrvatski razvijeni srednji vijek?

USPOSTAVA VLASTI ARPADOVIĆASama činjenica da je bio brat kraljeve udovice Jelene ne bi Ladislavu bila dovoljna za

stjecanje hrvatsko-dalmatinske krune, pa je on očito računao i na podršku među hrvatskim plemstvom vjernim njegovoj sestri Jeleni kada je 1094. odlučio krenuti u pohod na južno kraljevstvo. Najveći uspjeh je postigao u Slavoniji u kojoj je mađarski utjecaj bio najizraženiji. Kada je slomio otpor lokalnog hrvatskog plemstva, prdro je duboko u samu Hrvatsku, međutim tik pred ostvarenje svih planova Kumani su provalili u Ugarsku pa se Ladislav morao hitno vratiti. U osvojenim djelovima hrvatske postavio je svog sinovca Almoša, a u Zagrebu je osnovao biskupiju s ciljem učvršćenja crkvene i političke vlasti.

Almošu nije uspjelo dobiti krunu, a prostor oko Knina i dalje je bio u rukama Petra. Ladislav je, vidjevši Almoševu nemoć, za svog nasljednika odabrao njegova brata Kolomana.

Svoj prvi uspjeh u Hrvatskoj Koloman je postigao oko 1098. kada je njegova vojska na putu prema Biogradu (koji je već bio u njegovoj vlasti) u kojem je trebala dočekati kraljevu vjerenicu, normasku princezu Buzilu, potukla Petrove čete i uklonila posljednjeg domaćeg pretendenta na nasljeđe Trpimirovića. Četiri godine poslije Koloman se odlučio osobno uputiti u Hrvatsku i uzeo krunu.

Godine 1102. Koloman je stigao u Hrvatsku. O tome na koji na koji način je bio okrunjen ne znamo ništa, ali moglo bi se naslutiti da je postigao neki dogovor s istaknutim Hrvatima i potom u Biogradu obavio sličnu ceremoniju krunidbe kakvoj su bili podvrgnuti i njegovi prethodnici iz dinastije Trpimirovića. Od tada pa sve do 1235. Arpadovići će se, osim krunom sv. Stjepana, kruniti i posebnom hrvatsko-dalmatinskom krunom.

Sljedeći je Kolomanov korak bio je osvajanje Dalmacije. Koloman je svoj uspjeh zabilježio u Zadru, dalmatinskoj metropoli, u kojem je podigao romanički zvonik uz ženski benediktanski samostan Sv. Marije (njega je odabrao zbog tradicionalnih veza svetomarijanskog samostana s Trpimirovićima). Time je očito htio iskazati želju da svoju titulu hrvatskog i dalmatinskog kralja legitimira kroz kontinuitet s izumrlom domaćom dinastijom.

Već je Stjepan II. (1116. – 1131.), Kolomanov sin, morao braniti Dalmaciju od koalicije Bizanta i Venecije. Naime, iskoristivši probleme što ih je pred kraj života Koloman imao sa Almošem, dužd Ordelaf Faledro osvojio je, uz privolu cara Aleksija I., u dvije vojne (1115. -1116.) sve gradove od Osora do Splita, uključujući Šibenik i Biograd. Tek 1124. Stjepan II. uspio je nanjeti Veneciji poraz i 1124. Povratiti Biograd, Šibenik, Split i Trogir. Kako Ugri nisu imali flote (to će biti stalni problem ugarske politike u Dalmaciji), nisu mogli osvojiti kvarnerske gradove, a niti Zadar. Stjepanov uspjeh bio je kratkotrajan, jer je mletačka flota već 1125. sve gradove ponovno zaposjela, a Biograd, prijestolnicu Trpimirovića, potpuno uništila. Rat s Bizantom napokon je Stjepana II. potpuno odvratio od bilo kakve aktivnosti u Hrvatskoj i Dalmaciji. Tek je njegov nasljednik Bela II. Slijepi (1131.-1162.) vratio dalmatinske posjede, ali su Zadar i Kvarnerski otoci ostali u mletačkim rukama.

Od vremena Gejze II. (1141. – 1162.) uveden je običaj da kraljev brat ili sin preuzme upravu nad Hrvatskom i Dalmacijom kao herceg. Tako je Bela, brat Stjepana III. (1163. – 1172.), dobio u baštinu zamlje južno od Velebita. Kako je prema jednom mirovnom ugovoru svoga brata s carem Emanuelom Komnenom Stjepan morao poslati Belu u Carigrad, gdje ga je car, nemajući djece, imenovao prijestolonasljednikom, to je i njegova baština trebala pripasti Bizantu. Stjepan III. odbio je predati zemlje, pa je izbio rat u kojem je Emanuel 1167. osvojio Bosnu i Hrvatsku južno od Krke s Dalmacijom.

Bizantska uprava nad Dalmacijom potrajala je sve do smrti cara Emanuela (1180.). Bio je to posljednji put da je Bizantu pošlo za rukom vratiti vlast nad dijelovima Hrvatske i Dalmacije.

S Belom III. (1172. – 1196.) došao je na prijestolje vladar koji je više od svojih prethodnika uviđao važnost Dalmacije po čitavo kraljevstvo, a i sredstva kojima je raspolagao bila su znatnija (uveo je niz poreznih i političkih reformi). Bela je svoga sina Emerika dao okruniti još za svog života kao kralja Hrvatske i Dalmacije. Tom je činu prethodio vojni pohod u kojem je Bela III. preuzeo vlast ne samo nad cijelom Hrvatskom i onim dijelom Dalmacije kojim je vladao Bizant, nego i nad Zadrom. Zbog toga je došlo do rata s Venecijom, ali je dužd Henrik Dandolo nakon poraza bio primoran dulje vrijeme odustati od pokušaja da vrati grad.

Belin sin Emerik (1196. – 1204.) došao je u sukob s bratom Andrijom, koji je za sebe zahtijevao Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju. Sukob je privremeno završio Andrijinom pobjedom (pa je ovaj nekoliko godina vladao kao samostalni vladar zemljama između Drave i Neretve, a osvojio je i Zahumlje), ali ga je kasnije Emerik porazio i okrunio svog sina Ladislava za hrvatsko-dalmatinskog kralja.

Četvrti križarski rat 1202. pružio je Veneciji priliku da napokon obnovi vlast nad Dalmacijom, napose nad Zadrom. Henrik Dandolo uspio je natjerati križarsku vojsku da se na putu za Carigrad zaustavi kod Zadra i da grad osvoji za račun Venecije. Uspješni ustanak Zadrana (kojeg su podržavali knez Domald Snačić i splitski nadbiskup Bernadin) 1204. bio je ugušen jer im nisu pomogli Arpadovići. Godine 1205. pao je i Dubrovnik. Venecija je podigla svoje carstvo na Levantu, a Dalmacija je bila ključna karika na putu do novih posjeda, te je Mlečani nadalje više neće ispuštati iz ruku. Andrija II (1204. – 1235.) to je nastojanje Venecije olakšao. U želji da poduzme križarski rat, a bez novca za putovanje, odrekao se 1216. svojih kraljevskih prava na Zadar u korist Venecije na čijim je brodovima sljedeće godine otplovio u Svetu zemlju.

Stalna ratovanja, veliki troškovi i inflacija, te oslanjanje na strance u upravi izazvali su nezadovoljstvo plemstva, kojima se pridružio i kraljev sin Bela, prije toga okrunjen za mlađeg kralja i imenovan hercegom. Rezultat pobune bila je Zlatna bula izdana 1222.godine, dokument koji sadrži niz vladarevih ustupaka plemstvu, između ostaloga pravo na oružanu pobunu protiv kralja, ali koja nije važila u Hrvatskoj i Dalmaciji, već samo u Slavoniji i krajevima sjeverno od Drave.

Nezadovoljstvo Andrijinom vladavinom nastavilo se i dalje. 1226. morao je uzeti Belu za suvladara, a mlađeg sina Kolomana imenovati hercegom čitave Slavonije (što je značilo i Hrvatske s Dalmacijom). Godinu dana prije toga imenovani su po prvi puta posebni banovi za

Slavoniju i Hrvatsku s Dalmacijom. Nakon očeve smrti okrunio se Bela IV. (1235. -1270.) ponovno za kralja Ugarske,

Hrvatske i Dalmacije. Posebna krunidba za hrvatsko-dalmatinskog kralja od tada je napuštena. U to vrijeme započinje provala Tatara. Nakon što je ugarska vojska doživjela poraz na rijeci Šaju 1241., kralj je počeo bježati prema jugu. Preko Zagreba pobjagao je 1242. do Klisa, a onda se napokon sklonio u Trogiru. Tatari su ga pratili cijelim putem, no na vijest o smrti kana Ogotaja vratili su se Tatari preko Bosne i Srbije na Istok.

Bijeg pred Tatarima približio je kralja svojim podanicima u Hrvatskoj i Dalmaciji, te se Bela IV. umješao i u sukom između Splita i Trogira oko zemljišnih posjeda. Sukob se je nenadano rasplamsao, ali su Trogirani uz pomoć kraljevski četa uspjeli odnjeti pobjedu. Ovaj rat je onemogućio Beli IV. da pomogne Zadranima u ustanku protiv Venecije (1242.)

U Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj jačali su velikaši, a Bela nije uspijevao u svojim nastojanjima da taj napredak zaustavi. Izlaz je vidio u jačanju gradova, ali to se u Hrvatskoj nije gotovo ni osjetilo, jedino je Bihać, 1263.godine dobio povlastice slobodnog kraljevskog grada.

Oko 1260. kralj je proveo neke upravne reforme što su se ticale Hrvatske. U slučaju da nije imenovan herceg „čitave Slavonije“ (koji je morao biti iz vladarske kuće), njegovu je funkciju preuzeo slavonski ban, kojemu je bio podređen i hrvatsko-dalmatinski. Time je kralj samo potvrdio prevagu Slavonije nad Hrvatskom i Dalmacijom, a do koje je došlo već u vrijeme hercega Kolomana, ako ne i ranije.

Belini nasljednici Stjepan V. (1270. – 7127.) i Ladislav IV. (1272. – 1290.) nisu se mješali u prilike u Hrvatskoj, u kojoj su, kao i u Ugarskoj, nesuglasice oko prava na nasljeđivanje krune sv. Stjepana dovele pri kraju 13.st. do borbi u kojima su sudjelovali svi najmočniji plemićki rodovi, ali i vanjski čimbenici, poput Venecije i Anžuvinaca. Tako su Gisingovci, velikaši čiji su se posjedi rasprostirali po Ugarskoj i Slavoniji, 1289. pozvali Andriju Mlečanina, sina Arpadovića Stjepana Postuma (najmlađi, nepriznati sin Andrije II.), s ponudom da preuzme herceštvo. Andrija se odazvao pozivu, a kako je iste godine umro kralj Ladislav, Andrija je okrunjen za njegovog nasljednika. Karlo Martel, anžuvinski pretendant na prijestolje, sin Ladislavove sestre Marije, imao je brojne pristaše u Hrvatskoj i Slavoniji, gdje je na njegovu stranu stao slavonski ban Ivan Gisingovac. Babonići, drugi moćni slavonski velikaški rod, stali su na stranu Andrije.

FEUDALIZACIJA I USPON KNEŽEVSKIH RODOVAFeudalizam je u Hrvatskou prodirao vrlo polako, te se, osim u sasvim površnim

oblicima, nije učvrstio prije druge polovice 11.st. Također, pripadnici pojedinih plemena počeli su se isticati krajem 11.st. Napredovanje feudalizma, ali ponajprije činjenica da se vlast Arpadovića iz njihovih udaljenih panonskih prijestolnica u Hrvatskoj vrlo malo osjećala, pridonjela je usponu pojedinih rodova koji su u svojim rukama usredotočili ne samo znatne zemljišne posjede, nego i kraljevska prava, pretvarajući kroz sudstvo i poreze slobodne seljake u svoje podanike.

Na prostoru nekadašnje Neretvanske kneževnine u 12.st. uzdiže se rod Kačića koji su vladali dijelom kopna oko rijeke Cetine te otocima Bračem i Hvarom, što im je omogućavalo da se pretvore u važnu pomorsku snagu na Jadranu. Među Kačićima se ističe knez Brečko, uz kojeg je vezano sastavljanje katulara sv. Ivana u Povljima na Braču (1184.). Sačuvan je u prijepisu (1250.) tkz. Povaljskoj listini, najstarijem hrvatskom dokumentu pisanom čirilicom. Pleme Šubića držalo je važan dio Hrvatske oko rijeke Krke sa središtem u Bribiru. Bribirsku županiju su dobili kao leno od Bele III. (iza 1180.). Time su stekli pravo na titulu knezova bribirskih. Do vrhunca svoje moći Šubići su došli zahvaljujući borbama za ugarsko prijestolje do kojih je došlo za vrijeme posljednjeg Arpadovića Andrije III. Tada je Pava I. Šubić dobio od Andrije III. i napuljskog kralja Karla II. potvrdu o vlasti nad čitavim područjem Hrvatske od Modruše do Neretve, a ujedno mu je priznata i titula hrvatskog bana (potkralja). Godine 1299. Pavao se naziva i gospodarem Bosne. Pavlov brat Juraj I je u isto vrijeme postao knezom u Splitu, Trogiru i Šibeniku, tako je u svojim rukama držao, osim Zadra, sve luke od presudne važnosti u ugarsko-napuljskom sukobu. Tako su Šubići, za vrijeme Andrije III., postali gotovo samostalni vladari Hrvatske i dijela Dalmacije što će ih nužno dovesti u sukob s kraljem kojeg su sami doveli na prijestolje. U isto vrijeme kad i Šubići, uspon su doživjeli Krčki knezovi, od oko 1430. poznati pod nazivom Frankopani. Njihov prvi predstavnik knez Dujam, čiji su sinovi Bartol i Vid sklopili vazalni ugovor s Venecijom (koji je potrajao sve do 1358.), što im je omogućilo da zadrže vlast na čitavim otokom. Snaga Krčkih knezova narasla je za vrijeme Bele III. koji je Bartolu Modrušku županiju, što je Krčke učinilo dvostrukim vazalima. Kralj Andrija II. darovao je 1225.god knezu Vidu i čitav plodni Vinodol. Godine 1288. sastavili su predstavnici devet vinodolskih općina i knezova Krčkih Vinodolski zakonik, najstariji hrvatskim jezikom i glagoljicom pisani zakonik, kojim su uređeni njihovi međusobni odnosi. 1271., Krčki su postali načelnici u Senju, najvažnijoj luci na putu prema hrvatskoj unutrašnjosti prema hrvatskoj unutrašnjosti i Slavoniji, kao i na prometnici što je spajala Ugarsku s Italijom.

DALMACIJA: OBLIKOVANJE KOMUNALNIH DRUŠTAVAU dalmatinskim gradovima najistaknutiji su bili oni rodovi iz kojih su se birali priori

(svjetovni upravitelji gradova), suci i tribuni (vojni zapovjednici pojedinih četvrti), te napokon sam upravitelj bizantske Dalmacije (strateg, prokonzul ili katepan). I lokalni crkveni velikodostojnici bili su iz uglednih rodova. Nekoliko je takvih poznatih rodova, a najutjecajniji bili su zadarski Madijevci.

Tijekom 12.st dolazi u svim dalmatinskim gradovima do još jedne važne promjene. Umjesto dotadašnje unutarnje organizacije grada, prema kojoj su svi njegovi stanovnici bili građani, djeleći se na „velike i male“ (odnosno bogate i siromašne), s istim političkim pravima, razvija se komunalno uređenje u kojemu su građani samo oni koji polože prisegu komunalnim vlastima. Svi su ostali u gradu samo stanovnici ili pak stranci. Komune razvijaju i sebi svojstvene upravne organe, pa se u nekim gradovima javljaju konzuli, a umjesto skupština svih stanovnika odluke donose vijeća. Istovremeno s oblikovanjem komune se provodi i kodifikacija. U 12. i 13.st u više su gradova propisivani pravni običaji, a najstariji

statuti (rapski, dubrovački i korčulanski) nastaju u 13.st. Od 12.st razvija se i dalmatinski notarijat.

Privredne mogućnosti pojedinih komuna bile su različite. Na Kvarneru se isticao Rab. Dalje na jugu Zadar, kao tradicionalna dalmatinska metropola, zadržao je svoj položaj gradskog središta i strateški najvažnijeg grada. Split je ostvarivao ulogu vjerskog središta Dalmacije i Hrvatske.

Dubrovnik je već u 10.st preuzeo ulogu što je Zadar imao na sjeveru. Dubrovačka se trgovina u 12.st i početkom 13.st usmjerila prema talijanskim gradovima, s kojima su Dubrovčani sklapali ugovore o slobodnoj trgovini i sigurnosti. Dubrovnik je već 1192.god dobio i povlastice od Bizanta, a nekoliko godina kasnije i od srpskih, bosanskih i humskih vladara. Bizantska i normanska vlast nad gradom takav razvoj nisu spriječavale, ali nakon što je Dubrovnik 1202. pao u ruke Venecije, situacija se promijenila. Ne želeći konkurenciju na Jadranu, Venecija je restriktivnim mjerama ograničila dubrovačku trgovinu na samo bosansko i srpsko zaleđe. Dubrovački su trgovci ubrzo stekli monopol u trgovini sa zaleđem, pri čemu je najveću ulogu igrao izvoz srpskog i bosansog srebra.

SLAVONIJASlavonijom su od 11. do 13. st. Vladali Arpadovići koji su južno od Drave provodili istu

kolonizacijsku politiku kao i u ostalim djelovima kraljevstva. Naseljavanje kolonista imalo je dva cilja: povećati obradive površine na selu i unaprijediti trgovinu i obrt u gradovima, te osigurati zaštitu granica.

Najprivlačniji dio Slavonije bilo je područje Zagrebačke biskupije na kojemu su se susretali važni prometni putovi iz Italije za Ugarsku i iz Njemačke na jugoistok.

Najvažnija posljedica kolonizacije u Slavoniji bio je razvoj gradova. Do prave urbanizacije dolazi tek krajem 12.st. Osim domaćeg stanovništva, važan gospodarski i pravni doprinos dali su njemački i talijanski doseljenici.

Njemci su u Slavoniju dolazili iz Štajerske, a njihovo prvo naselje bio je Varaždin. Varaždinski je privilegij (1209.), što ga je građanima podijelio kralj Andrija II., najstariji u Slavoniji, a sadrži tipična prava za zapadne koloniste: pravo na seljenje, nasljeđivanje imovine i vlastito sudstvo.

U prvoj fazi urbanizacije, u vrijeme Arpadovića, gradove osnivaju kralj, slavonski herceg (najčešće kraljev brat), kraljica ili ban. Privatnih gradova je malo, a osnivaju ih isključivo crkvene ustanove.

Zagreb je svakako bio najvažnije gradsko naselje srednjovjekovne Slavonije. Početke mu valja tražiti u ranosrednjevjekovnome slavenskom uporištu Gradec, mjestu na kojemu se nekada nalazila keltska utrvda. Uzrok je bio vjerojatno u tome što je Zagreb za Arpadoviće imao povoljniji položaj od Siska (antičke metropole) koji je bio pod prevelikim utjecajem Hrvatske.

Važnost Zagreba potvrđuje osnivanje biskupije oko 1094. Dok se na Gradecu možda nalazilo manje naselje uz kraljevsku utvrdu, na današnjem Kaptolu je bila jezgra grada. Nakon tatarske provale u kojoj je Zagreb stradao, kralj Bela IV. 1242. dodjeljuje građanima

pravo osivanja novog slobodnog grada na Gradecu. Kasnije se na kaptolu, pokraj biskupskog Zagreba, osnivaju i jurisdikcije kaptola i samostana (cistercitskog i franjevačkog).

Za vrijeme vladavine hercega Kolomana, brata Bele IV., zagrebački biskup bio je Stjepan II. Oni su u zatnoj mjeri potaknuli razvoj Slavonije, te se prva polovica 13.st (pogotovo do tatarske provale) može označiti razdobljem procvata Slavonije.

PLEMSTVOU Slavoniji se pod Arpadovićima uzdižu neki velikaški rodovi. Među najistaknutijima

bili su knezovi Babonići. Njihovi posjedi su se nalazili između Siska i Karlovca, a u 12.st. su se preko Jastrebarskog proširili u današnju Slavoniju. Po utvrdi Blagaj, koju je kralj Emerik dao jednom Baboniću (Stjepanu), Babonići su se prozvali knezovima Blagajskim ili Vodičkim (po mjestu Vodica na Sani gdje se utvrda nalazila).

Glavninu velikaških rodova činili su doseljenici, najviše Mađari, Njemci i Česi. Niže plemstvo uzdiglo se u 12.st iz sloja slobodnjaka koji su čuvali kraljevske utvrde.

Utvrde su bile središta županija, upravno-teritorijalnih cjelina što ih Arpadovići u Slavoniji ustrojavaju po uzoru na ugarske županije. No već tijekom 12.st vladari su počeli čitave županije dodjeljivati svjetovnim i crkvenim velikašima, a u 13.st i kraljevskim gradovima (najviše dobiva Gradec). Tako se stvaraju čitave plemićke općine, poput onih u Turopolju.

Niže plemstvo, ugrožavano od velikaša i izloženo stradanjima napose u ratovima Andrije II., zapadalo je u težak položaj. Pod prijetnjom otvorene pobune nižeg plemstva, na čiju stranu je stao i Andrijin sin Bela, morao je Andrija II. 1222.god izdati tkz. Zlatnu bulu (kasnije uzdignutu na razinu zakona) kojom jamči povlastice nižem plemstvu, a sputava jačanje velikaša.

Niže plemstvo se ipak izborilo za udio u upravljanju kraljevstvom, zahvaljujući potpori što mu je pruža Bela IV. Godine 1273. sazvan je u Zagrebu prvi sabor Kraljevstva Slavonije. Na njemu je plemstvo donjelo niz zaključaka kojima je uređeno sudovanje, nastojeći se tako zaštiti od samovolje velikaša. No, prvi poznati hrvatski sabor sazvan je tek 1351.

CRKVAZagrebačka biskupija je obuhvaćala čitavo područje slavonskog banata, odnosno

dijela savsko-dravskog međurječja kojim je upravljao slavonski ban. Zagrebački biskup izravno je bio podređen ostrogonskom, odnosno kaločkom nadbiskupu. Tim vezama s Ugarskom, Slavonija se otvorila utjecaju francuskih benediktinaca. Oni su, zajedno s prvim biskupom Duhom, u Zagreb donjeli kalendar s mnoštvom francuskih blagdana, kao i niz liturgijskih knjiga.

Pored benediktinaca najjači crkveni red u 12.st bili su templari i cisterciti. U 13.st osniva se prvi franjevački samostan u Slavoniji u Varaždinu (vjerovatno najstariji u Ugarskoj), a potom i u Zagrebu.

Svoj najveći procvat doživjela je Zagrebačka biskupija u vrijeme biskupa Stjepana II. Do tatarske provale Stjepan je 1232. Ustanovio kaptol u Čazmi, starom biskupskom posjedu u kojem je osnovao i grad Novu Čazmu i potom tamo doveo dominikance. U Ivaniću je

naselio cistercite. U starom Zagrebu darovao je kuće i zemljišta sjeverno od katedrale kanonicima, te je tako nastalo kanoničko naselje, današnji Kaptol. Štiteći biskupiju od lošeg novca Andrije II., ishodio je dozvolu da sam ubire desetinu. Nastojao je unaprijediti školstvo u biskupiji, te je sastavio priručnik za svećenike. Upustio se i u pokušaj objedinjavanja zagrebačke biskupije sa splitskom nadbiskupijom, ali je plan propao za vrijeme tatarske provale. Nakon razaranja u zagrebu 1242. intenzivno je radio na obnovi grada. Na biskupskom dijelu Zagreba osniva Novi Zagreb, a uz oštećenu katedralu podiže i crkvu Sv. Stjepana. Biskup Stjepan II., svakako je, uz hercega Kolomana, najistaknutija ličnost dotadašnje slavonske povijesti.

Slavonija istočno od zagrebačke biskupije pripadala je jurisdikciji pečujskih biskupa. Najvažnije crkveno središte u tom dijelu Slavonije bilo je smješteno u gradu Požegi i njezinoj široj okolici.

KARLO ROBERT U Slavoniji su se sukobi razbuktali 1295., kada su građani kraljevskog grada Gradeca

stali na stranu Andrije Mlečanina, a susjedni biskupski Zagreb, uz Anžuvince. Te je godine umro Kralo Martel, a njegovo je pravo na krunu preneseno na sina Karla Roberta. Nakon što je 1299. izbila velika pobuna protiv Andrije, Bribirci su se definitivno odlučili za Anžuvince, a knez Juraj (brat bana Pavla), koji je bio knez većine dalmatinskih gradova je otišao s pratnjom od četrdeset svojih vitezova u Napulj i u kolovozu doveo Karla Roberta u Hrvatsku. Čim je u siječnju 1301. dobio vijest o smrti posljednjeg Arpadovića, Andrije III. Mlečanina, otpratio je Pavao Karla Roberta u Zagreb, odakle se ovaj uputio ka Ugarskoj. Zagrebački biskup Mihajlo bio je pristaša Karla Roberta, te ga je, uz ostrogonskog nadbiskupa Grgura, 1302.god zastupao pred papom Bonifacijem VIII., koji je presudio u korist Karlova prava na baštinjenje ugarske krune. Karlo se ipak morao sukobiti sa nekoliko protu kandidata. Dok je Hrvatskoj i Slavoniji uživao punu potporu, u Ugarskoj je plemstvo bilo podjeljeno na pristaše češkog kraljevića Vaclava i Otona Bavarskog. Obojica su uspjela nakratko dobiti krunu, ali su potom morali napustiti kraljevstvo. Karlo se krunom sv. Stjepana okrunio tek 1310.godine, a otpor ugarskih velikaša skršen je tek 1330. I nakon krunjenja Bribirci nastavili vladati samostalno gotovo čitavom Hrvatskom (osim zemalja knezova Krčkih) s Dalmacijom osim Zadra i nekih otoka. Čak su uspjeli nagovoriti Zadrane da se pobune protiv Venecije, pa je i Zadar na dvoje godine (1311. – 1313.) pao u ruke knezova Bribirskih, ali je Venecija ubrzo vratila grad. Venecija je ubrzo nagovorila Trogir i Šibenik da se pobune protiv bribirskog kneza Mladena, a njima su se pridružili brojni hrvatski plemići na čelu sa knezom Nelipićem i Mladenovim bratom Pavlom, te je na taj način stvorena velika koalicija protiv bana. Kralj Karlo I. uvidio je mogućnost da uspostavi svoju vlast u Hrvatskoj, te je protiv Mladena uputio vojsku pod zapovjedništvom slavonskog bana Ivana Babonića, kojeg je ujedno postavio za hrvatsko-dalmatinskog bana. U bici kod Blizine blizu Klisa, u kojoj su se na Mladenovoj strani borili Vlasi, koalicija je odnjela pobjedu. Karlo I. je potom sam došao u Hrvatsku, u Kninu održao sabor na kojem je svrgnuo

Mladena i odveo ga sa sobom u Ugarsku. Međutim, snaga Bribiraca bila je Mladenovim porazom ozbiljno uzdrmana, ali ne i slomljena. Ovom pobjedom Karlo nije uspio ostvariti svoju vlast nad Hrvatskom. Umjesto bribirskog kneza nametnuo se kao vođa hrvatskih velikaša Nilipac iz roda Snačića, koji je nakon bitke kod Blizine osvojio za sebe Knin. Uz Nelipca su stali Splićani, koji su ga izabrali za kneza, i Trogirani. Kako hrvatsko–slavonsko–dalmatinski ban Ivan Babonić nije uspio ostvariti kraljeve ciljeve u Hrvatskoj bio je smijenjen, a za hrvatskog bana je 1325. doveden ugarski velikaš i slavonski ban Mikac od plemana Akoš. Mikčev pokušaj da da 1326. pobjedom nad Nelipićem obnovi kraljevsku vlast u Hrvatskoj završio je porazom koji mu je nanjela koalicija hrvatskoga plemstva, kojima se nisu pridružili jedino knezovi Krčki kojima je Karlo I. znatno proširio posjede. Međutim, nakon pobjede plemići su se upustili u međusobna razračunavanja.

Višegodišnje ratovanje u Hrvatskoj omogućilo je bosanskom banu Stjepanu II. Kotormaniću da zauzme krajeve između Cetine i Neretve, te neke županije. Krajem dvadesetih godina Venecija je pruzela nadzor nad svim priobalnim gradovima osim Skradina i Omiša koji su ostali u vlasti Bribiraca. U hrvatskoj unutrašnjosti između Zrmanje i Cetine vladao je Nelipac kao samostalni vladar.

U Slavoniji su Babonići pod Ivanovim vodstvom pokušali steći sličan položaj, a podržavao ih je sam kralj jer su se borili protiv Gizingovaca. Međutim, Ivan je kralju ubrzo postao preopasan, a počeo je podržavati bana Mikaca koji je Babonićima onemogućio da zavladaju čitavom Slavonijom, oduzeši im uporište Steničnjak, a kasnije i utvrdu Zrin. Babonići su zaštitu pronašli u austriji, 1336.god su u Beču sklopili vazalski ugovor s austrijskim vojvodama Albertom i Otonom Habsburgom, čime su njihovi posjedi u Slavoniji bili tješnje vezani za Habsburge nego za Anžuvince.

Kako bi ojačao banov položaj, Karlo je obnovio sudsku vlast bana u Slavoniji, poništivši do tada važeće imunitete kojima je plemstvo izbjegavalo ovisnost o banu. Novi problem bio je taj što je velik dio podanika zagrebačkog biskupa odbijao plaćati desetinu. Sporovi oko plaćanja desetine doveli su na kraju do niza oružanih sukoba, ali je biskup, zahvaljujući kraljevu zauzimanju, uspio odnjeti pobjedu.

Karlo je proveo i niz reformi u cilju jačanja kraljevske vlasti: plemićke su županije dobile na važnosti, slavonskom saboru proširene su ovlasti, a niži plemići i slobodnjaci mogli su lakše potražiti zaštitu od samovolje velikaša. Uvedene su i izmjene u načinu financiranja organizacije tvrđavskih podložnika koji su činili osnovu kraljeve vojne snage. Vojnim reformama uveden je i banderijalni sustav, po kojemu su velikaši slali u rat čete pod svojim zastavama. Novčanim je reformama uveo stalan novac. Denar je bio novac kojeg su smjeli kovati slavonski banovi. Nova carina pospješila je trgovinske odnose sa susjednim zemljama. Pomagao je povlasticama kraljevske gradove. Svim tim reformama je pripremio temelj za vladavinu svoga sina i nasljednika Ludovika I. Velikog.

LUDOVIK Ludovik je nastavio reformnu politiku svoga oca tako što je uveo nove poreze koji se

izgleda nisu provodili. Nastavio je pomagati razvoju građanstva – privilegirao je Krapinu i Koprivnicu, a Varaždin, prvi slobodni kraljevski grad, je oslobodio od vlasti župana i podvrgnuo ga izravno pod kraljevski sud. Najviše pažnje je posvetio Gradecu. Proširio mu je povlastice koje je imao od Bele IV., dajući mu pravo održavanja i drugog godišnjeg sajma. Zagreb je tada bio najrazvijeniji slavonski grad. Usprkos tome, Križevci su ostali glavno mjesto održavanja slavonskog sabora i banskog suda.

Reformom sadržanom u zakonu iz 1351.godine Ludovik je izjednačio po položaju sve plemstvo u kraljevstvu.

Za razliku od svih predhodnih vladara, Ludovik je jedini bio životno zainteresiran za vladanje nad Dalmacijom. Luke su mu bile potrebne zbog veza sa Napuljskim Kraljevstvom. Da bi došao na vlast u dalmatinskim gradovima morao je savladati Veneciju i hrvatske velikaše.

Bribirski knez Mladen III. bio je žestoki protivnik Ludovika, a bračnim vezama želio je steći saveznike u bosanskim i srpskim vladarima. Sve to ipak nije zaustavilo propadanje Bribiraca. Godine 1347. predao je Grgur II. Ludoviku utvrdu Ostrovicu, uz sam Bribir najvažnije uporište Šubića Bribirskih. U zamjenu mu je kralj dao slavonski Zrin, po kojemu će se ova loza Šubića nazivati Zrinskima. Kada je godinu kasnije umro Mladen III., Bribirci su izgubili svaku važnost.

Ludovik je tako bio spreman za sljedeći korak ka integraciji hrvatskog teritorija – preuzimanje dalmatiskih gradova iz ruku Mlečana i njihovo spajanje sa hrvatskim zaleđem. U ostvarenju tog plana Ludoviku je na ruku išla i smrt kneza Nelipca, čije teritorije je kralj osvojio vojskom. Time se Hrvatska našla stvarno u kraljevim rukama, te su stvorene mogućnosti za osvajanje Dalmacije.

Blizina kraljeve vojske navela je Zadrane da se pobune protiv Venecije i zatraže Ludovikovu zaštitu. Venecija je odgovorila šaljući mornaricu i kopnenu vojsku, čime je započela šesnaestomjesečna opsada grada. Godine 1346. stigao je Ludovik pod Zadar s velikom vojskom, a građani su izvjestili njegovu zastavu na zidine i predali mu ključeve grada. Kraljeva je vojska ubrzo doživjela poraz, pa se kralj povukao prema Ugarskoj. Zadar se, nakon odoljevanja mletačkoj opsadi, početkom 1347. morao predati. Venecija je preuzela potpunu upravu nad gradom. Događaji vezani za opsadu Zadra sačuvani su u djelu Opsada Zadra anonimnog očevidca. U teškim vremenima opsade Zadra, izbila je i pobuna pučana što je prvi poznati sukob patricija i pučana u nekom dalmatinskom gradu.

Nakon primirja sklopljenog 1348.god započinju višegodišnji pregovori, u kojima Venecija nastoji nagovoriti kralja da pristane na prodaju svojih prava na Dalmaciju.

Zbog složenosti situacije u kojoj se nalazio Ludovik je obnovio funkciju hrvatsko – dalmatinsko - slavonskog hercega koju je povjerio svom bratu Stjepanu, koji je odmah nastojao učvstiti dinastijsku vlast u krajevima južno od Drave te je u tu svrhu privilegirao gradove i održavao sabore. Nakon smrti, Stjepana je naslijedio sin Ivan (maloljetan, stvarnu vlast su vršili banovi)

Istekom primirja s Venecijom, Ludovik se počeo pripremati za rat. Godine 1356. počeo je u Zagrebu sakupljati veliku vojsku. Tada je iznenada poveo vojsku na Veneciju. Rat je trajao dvije godine. U Hrvatskoj i Dalmaciji kraljeve je ljude predvodio hrvatsko-dalmatinski ban Ivan Ćuz od Ludbrega. Većina gradova predala se brzo, osim Zadra oko kojega se žestoko ratovalo. Nakon Ludovikovog uspjeha u Italiji, Venecija je pristala na Zadarski mir (18.02.1358.), po kojem je predala sve posjede od Kvarnera do granica Drača. Mir je potpisan u sakristiji samostana sv. Franje u Zadru, a njime se mletački dužd odrekao i titule duksa Dalmacije i Hrvatske. Ludovik je nastojao povlasticama vezati gradove uza se, a njabolje je prošao Dubrovnik, koji je odnose s vladarem riješio Višegradskim ugovorom. Kralj je Dubrovčanima jamčio sigurnost i samostalnost, a oni njemu vjernost i danak, te isticanje kraljevske zastave na svojim brodovima. S tim ugovorima započinje višestoljetna povijest Dubrovačke Republike. Upravu nad dalmatinskim gradovima povjerio je Ludovik knezovima koje je sam birao iz redova odanih velikaša. Time je zadržao čvršći nadzor nad Dalmacijom, ali izazvao i određeno nezadovoljstvo.

Nakon Ludovikovog uspjeha protiv Venecije i otpora hrvatskih velikaša prilike u Hrvatskoj su se smirile. U Slavoniji je vladao tako da je za banove postavljao samo ugarske plemiće.

Kraljeva žena Elizabeta, koja je često boravila u Zadru i vršila neke vladarke funkcije, dala je izraditi sarkofag-relikvijar za tijelo sv. Šimuna, te ga je obdarila raznim darovima (kruna s anžuvinskim ljiljanima).

Venecija je gubitak Dalmacije nastojala nadoknaditi trgovinskim mjerama zatvaranja mletačkog tržišta za dalmatinske trgovce. Takva politika natjerala je Ludovika da 1378. stane na stranu Genove protiv Venecije. 1381.god došlo je do sklapanja Torinskog mira kojime se za Dalmatince nije ništa promijenilo, ali je Veneciji nametnuta obveza plaćanja godišnjeg danka u iznosu od 7000 dukata.

OSAMOSTALJENJE DUBROVNIKAStvarna vlast Ludovika nad Dubrovnikom se nikada nije ostvarila, a odnosi su uređeni

1358. Višegradskim ugovorom. Na čelu grada stajao je domaći knez koji se birao svakoga mjeseca. Uz njega je od

prije postojalo Malo vijeće, nosilac državnih poslova, i Veliko vijeće što su ga sačinjavali svi punoljetni pripadnici patricijskih rodova, a koje je imalo zakonodavnu funkciju. Najodličniji predstavnici patricijata birani su u Senat čija je glavna dužnost bila vođenje vanjske politike, ali je ovo tijelo zapravo imalo odlučujuću riječ u svim poslovima. Nitko tko nije bio pripadnik patricijata nije mogao sudjelovati u bilo kojem od ovih organa, pa niti u vršenju drugih državnih službi. Dobro organizirana uprava, kao i podjela dubrovačkog društva na patricije i pučane, održala se do pada republike početkom 19.st gotovo bez izmjene.

Oslobađanje od mletačke vlasti donjelo je Dubrovniku mogućnost dodatne ekonomske ekspanzije. Trgovali su sa zaleđem (jer im je Venecija ograničavala trgovinu). U Bosni i Srbiji stvorena su uporišta. Trgovalo se i pomorskim putem sa ostalim mediteranskim zemljama. Luka Drijeva na ušću Neretve dobila je iznimnu važnost kao glavno mjesto

pretovara robe. Od početka 15.st. Dubrovnik se i službeno naziva Dubrovačkom Republikom,

zadržavši usprkos stvarnoj samostalnosti formalnu zaštitu ugarsko-dalmatinsko-hrvatskih kraljeva. Takvo će se stanje promijeniti tek nakon pogiblje kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkome polju 1526., kada će Dubrovnik prihvatiti zaštitu Osmanskog Carstva.

BOSNABosna se u izvorima prvi puta javlja u 10.st kada se opisuje kao mala sklavinija oko

gornjeg toka rijeke Bosne. Njezin prvi poznati ban Borić ratuje kao ugarski saveznik protiv Emanuela Komnena 1155.-1156. Kako je ugarsko-bizantski rat završio pobjedom Komnena, tako je Bosna zajedno sa Hrvatskom i Dalmacijom došla pod vlast istočnog cara. Car je za upravitelja Bosne postavio bana Kulina (1180.-1203.). Kulin je ostvario gotovo punu samostalnost svoje banovine. Otvorio je Bosnu Dubrovčanima, a čini se i drugim dalmatiskim trgovcima (Splićani i Trogirani). Tada se Bosnom počinje širiti krivovjerje čije učenje nam nije dovoljno poznato, ali veze sa sjevernotalijanskim i južnofrancuskim katarima otkrivaju međusobne bliskosti nauka. Papa Inocent III. je uz pomoć Emerika Komnena prisilio (1203.) Kulina da se odrekne hereze, ali se katoličanstvo do kraja postojanja bosanske srednjevjekovne države neće nametnuti kao prevladavajuća vjera.

Crkva bosanska, kako se češće naziva, zasnivala je svoje učenje na dualizmu dobra i zla, odnosno duhovnog svijeta što je Božje djelo i materijalnog svijeta što je djelo Sotone. Najradikalnije značajke njezinog nauka bile su odbacivanje Starog zavjeta i štovanja Bogorodice. Imala je vlastitu autokefalnu organizaciju, na čijem čelu je stajao djed (biskup). Hijerarhiju su činili gosti (svećenici i možda opati samostana) i starci (đakoni?). Jedni i drugi nazivaju se strojnici (propovjednici?), a vjernici se nazivaju krstjanima i krstjankama. Svremenom se Crkva bosanska uključila i u politički život države.

Pod izlikom borbe protiv heretika, poduzimali su hrvatsko-ugarski kraljevi vojne pohode s ciljem prevlasti Arpadovića nad Bosnom. U tom je najuspješniji bio savonski herceg Koloman koji je pohodio na bosanskog bana Mateja Ninoslava. Ninoslav se formalno odrekao krivovjerja ali je Crkva bosanska ostala nedirnuta, usprkos sve jačem pritisku dominikanske inkvizicije. Ipak, Koloman 1238.god podiže katedralu bosanskih biskupa u Brdu (kraj Sarajeva), osniva kaptol i dodjeljuje biskupu neke desetinske prihode i veliki posjed Đakovo u Slavoniji. Ubrzo će zbog nesigurnosti biskup Ponsa prije 1252. prenjeti sjedište biskupije iz heretičke bosne u Dakovo.

Matej Ninoslav nastavio je Kulinovu politiku prema Dubrovčanima i njihovoj trgovini. Nakon Ninoslavove smrti ban je postao Prijezda koji je bansku čast pretvorio u nasljednu, tako je ustanovljena dinastija Kotoromanića koja će vladati bosnom do njezinog pada pod Osmanlije 1463.

Intenzivna trgovina s Dubrovnikom poticala je razvoj gradova, a rudnici srebra donosili su Bosni veliku dobit.

Ugarska je i dalje nastojala zadržati svoj utjecaj u Bosni. U tome je važnu ulogu imala ženidbena veza kralja Ludovika I. s Elizabetom, kćerkom Stjepana II. Kotoromanića.

ANŽUVINCI U HRVATSKIM ZEMLJAMA NAKON LUDOVIKOVE SMRTINakon smrti kralja Ludovika, koji je umro bez muškog potomka, postavilo se pitanje

nasljeđivanja prijestolja. Prvo rješenje nađeno je u krunidbi njegove kćerke Marije, koja je u tu svrhu proglašena njegovim sinom. Umjesto maloljetne Marije vladala je je njezina majka zajedno s palatinom Nikolom de Gara (gorjanskim).

U Hrvatskoj je među velikašima vladalo veliko nezadovoljstvo politikom anžuvinskih vladara. Bosanski kralj Tvrtko odlučio je iskoristiti tu priliku i potaknuti pobunu Hrvata protiv Marije. Najvažnijeg saveznika pronaša je u slavonskom plemiću Ivanu od Paližne, prioru ivanovaca u Hrvatskoj i Slavoniji. Paližna je u Vrani kraj Biograda, započeo pobunu ali je već 1383. pobjegao pred kraljevskom vojskom u Bosnu.

Nezadovoljstvo je ubrzo zahvatilo i Ugarsku i Slavoniju. Pobunjenike su predvodila braća Horvat iz Vukovarske županije, utjecajnog slavonskog roda. Nakon neuspjelog izmirenja s kraljičinom strankom u Požegi 1385. Odlučili su pobunjenici za kralja izabrati Karla II. Dračkog , jedinog muškog rođaka kralja Ladislava. Istovremeno se u sukobe uključio i drugi pretendant, Marijin zaručnik Sigismund Luksemburg (Žigmund Luksemburški), koji je s vojskom provalio u Ugarsku i prisilio kraljičine pristaše da ga vjenčaju s Marijom. No, Pavao Horvat je istovremeno u Napulj poslao po Karla Dračkog, pa se Marija morala odreći krune, a Karlo II. je okrunjen 1385. A za hrvatskog bana je postavljen Ivan od Paližne. Karlova vladavina bila je kratka jer su ga već 1386. Elizabeta i Nikola de Gara dali ubiti, kako bi ponovno na prijestolje vratili Mariju.

To je izazvalo žestoku reakciju kraljičinih podanika. Kraljičini protivnici 1387. napali su i zarobili Elizabetu i Mariju kod Đakova. Hrvatski ban je u Novigradu dao pogubiti Elizabetu. Marijin muž Žigmung je na to sa vojskom krenuo iz češke prema Stolnom Biogradu, gdje je odmah bio okrunjen za kralja (1387. – 1437.). Ban je morao vratiti Mariju.

Nova prilika za pobunu ukazala se nakon Žigmundova poraza u bici protiv turaka kod Nikopolja 1396. Dugo kraljevo odsustvo, tijekom kojega se neko vrijeme nije znalo je li uopće preživio, dovelo je do pobune na čije je čelo sada stao bivši slavonski ban Stjepan Lacković od Čakovca. Pobunjenici su pozvali Ladislava Napuljskog, sina Karla II. da preuzme kraljevstvo. Bio je to posljednji dodir Hrvatske s Anžuvincima. Ladislav je najviše pristaša imao u Hrvatskoj, a njegov najvažniji čovjek bio je Hrvoje Vučkić Hrvatinić, gospodar Donjih Krajeva i velikog dijela Hrvatske.

Kada se Sigismund vratio, sazvao je u Križevcima sabor na kojega je pozvao i Lackovića s obećanjem da mu se ništa neće dogoditi, ali ga je onda ipak dao pogubiti zajedno sa jednim pratiocem (taj je događaj ostao upamćen kao „Krvavi sabor križevački“). Ovo pak nije doprinjelu smirivanju prilika, baš naprotiv: protiv Sigismunda je stvorena jaka koalicija kojoj se pridružila i Bosna. Bosnom je tada u ime malodobnog Stjepana Ostoje, vladao trijumvirat što su ga činili Hrvoje Vučkić Hrvatinić, Sandalj Hranić i Pavao Radinović.

Hrvoje Vučkić Hrvatinić bio je najistaknutiji pristaša Ladislava Napuljskog. Ladislav je 1403. došao u Zadar (jer se Sigismund našao u poteškoćama s Turcima) gdje ga je za kralja okrunio ostrogonski nadbiskup. Kako je ugarska kruna sv. Stjepana tada bila u Sigismundovim rukama, moguće je da je krunidba obavljena Zvonimirovom krunom. Ladislav

se ipak nije osjetio dovoljno jakim da krene u Ugarsku, pa se vratio u Napulj, a za namjesnika u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni je imenovao Hrvoja Vukčića.

Hrvoje Vučkić je bio izabran i za splitskog kneza. U Bosni je ipak smijenio Stjepana Ostoju i za kralja doveo Tvrtka II., sina Tvrtka I.

Sigismund je sljedećih godina poduzeo nekoliko bezuspješnih pohoda na Bosnu, pa je napokon od pape Grgura XII. zatražio pomoć kako bi poveo križarski rat protiv bosanskih heretika. 1408. godine odnio je veliku pobjedu, koja je završila pokoljem bosanskog plemstva kod Dobor-grada. Hrvoje je uvidio da je daljnji otpor nemoguć, pa je priznao Sigismunda za kralja.

Ladislav Napuljski se, izgubivši potporu Hrvoja Vučkića, odlučio povući iz borbe za ugarsko prijestolje. Kako bi od svega izvukao barem neku korist, prodao je 1409. Veneciji ono što je još držao u svojoj vlasti: Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag. Zadrani, koji su htjeli stvoriti privid da svojevoljno dolaze pod vlast Venecije, sami su pozvali predstavnike nove vlasti. Bio je to početak stvaranja mletačkog posjeda u Hrvatskoj i Dalmaciji, što će se održati do pada republike 1797.

ANŽUVINCI I HRVATSKE ZEMLJELadislav Napuljski je, napuštajući političku scenu na istočnoj jadranskoj obali,

zapečatio sudbinu Zadra i Dalmacije za četiri stoljeća, omogućivši njihovo odjeljivanje od hrvatskog zaleđa. Kraj anžuvinskog razdoblja značio je isprva polagani, a onda sve brži raspad Kraljevstva i tragedije uzrokovane dugotrajnim osmanlijskim ratovima.

Anžuvinsko razdoblje je za Hrvate, mnogo više nego za Mađare, stoljeće dinamičnih promjena, izuzetnih uspjeha i velikih katastrofa. To nam je razdoblje ostavilo izuzetne umjetničke izrađevne, poput škrinje sv. Šimuna. U anžuvinskom razdoblju napisan je prvi tekst na hrvatskom jeziku latiničkim slovima, a hrvatski su se tekstovi bilježili i ćirilicom. Viteško društvo pod Anžuvincima cvate pored sve bogatijeg i razvijenijeg građanskog društva, a niže se plemstvo nastoji organizirati kako bi se zaštitilo od pritiska velikaša koji kao samostalni vladari upravljaju svojim ogromnim posjedima.

U ovo se vrijeme rađaju i legende o postanku hrvatskog kraljevstva, o hrvatskom plemstvu i posljednjem hrvatskom kralju (legenda o „kletvi kralja Zvonimira“), a u cilju stvaranja kohezije plemstva s ciljem očuvanja njegovih posebnosti i neovisnosti.

JADRANSKO ŠIRENJESrodnost komunalnih struktura zahvaća u 12. i 13.st svu jadransku obalu, i one

djelove što su Arpadovićima bili politički teško ili pak nikako dostižni (kvarnerske otočne komune na sjeveru, Zadar i Dubrvnik na jugu), i one djelove koji im uopće nisu iskazivali otpor Arpadovićima (Senj, Šibenik i Trogir). Gornja i Donja Dalmacija povezuju se u jedinstven pojas komunalnih društava.

Na kvarnersko-istarskom području, svjedoči se pripadnosti hrvatskom društvenom prostoru. Upravo tu, od Senja do Istre, izranja hrvatsko ime kao naziv jezika i temeljni kriterij društvene pripadnosti. Vinodolski zakon iz 1288. upotrebljava hrvatsko ime za jezik na

kojemu je sastavljen, a u Razvodu istarskom iz 1325. izričito se kaže da je napisan „jezikom hrvatskim“. Svijest o etnokulturnoj pripadnosti na tom se dijelu hrvatskog teritorija razvila do najviše razine – imena jezika.

INDIVIDUALIZACIJA KRALJEVSTVAProstorna i društvena individualnost Hrvatskoga Kraljevstva kakva se prikazuje na

samom početku 12.st, u vrijeme kralja Kolomana (koji se krunio vladarskim naslovom koji je uvažavao prostornu i upravnu zasebnost kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, i to zasebnom hrvatskom krunom), čuvala se u čitavoj epohi Arpadovića. Nakon Bele IV., u prvoj polovici 13.st, ugarski se vladari više ne krune zasebnom hrvatskom krunom, ali je čitavno upravno ustrojstvo isticalo individualnost hrvatskog kraljevstva. U Hrvatskoj je kasnije kralja zamnjenjivao herceg (dux), redovito član kraljevske obitelji, najčešće budući kralj. Ovlasti hrercega u Hrvatskoj su bile na razini kraljevskih, pa su imali svoj dvor i kancelariju. Arpadovići su, osim titule hercega, od Trpimirovića preuzeli i ustanovu bana, najjači, izvorni znak upravne individualnosti kraljevstva. Individualnost se izražavala i posebnim staleškim saborima, jednim za Slavoniju, a drugi, kasnije, za Dalmaciju i Hrvatsku.

STOLJEĆA SAZRIJEVANJA12. i 13.st su doba sazrijavanja i razvojnog rasta na hrvatskom prostoru. Od

gospodarske djelatnosti do umjetnosti i duhovnog stvaralaštva, od gibanja ljudi do novih društvenih oblika. Majstori Buvina i Radoslav ili kroničarstvo Tome Arhiđakona svjedočanstva su društvenog rasta u prvoj polovici i sredini 13.st. Taj će se polet mnogo jače nastaviti u 14.st.

PRIJELOMNOST 14. STOLJEĆAU prvoj trećini 14.st Hrvatska gubi gotovo sav istočnojadranski prostor. Do 1330.

Venecija je zavladala svim komunalnim društvima na istočnom Jadranu, od Istre do Dubrovnika. Izvan njezina prostora ostao je jedino Senj Krčkih knezova. Sredinom 14.st slijedi suprotna etapa prostorne integracije. Zadarskim mirom 1358. Ludovik I. uklanja mletačku vlast sa Jadrana za jednu polovicu stoljeća, do 1409. Prostorno – integrativni prijelom temeljna je značajka 14. st.

Prema sredini 14.st primjetno je da su na gotovo čitavom prostoru hrvatskih zemalja društvene grupe staleški određene, a njihov opseg zatvoren. Nagli rast istočnojadranskih gradova od Senja, preko Zadra do Dubrovnika, druga je primjetna značajka prijelomnosti 14.st.

Treća značajka je društvena kriza feudalnog ustrojstva što je naglo buknula nakon Ludovikove smrti otvarajući hrvatski prostor novim procesima razdvajanja. To će se najjače očitovati gubitkom Dalmacije 1409, a sporije i pogubnije turskom opasnošću.

7. Razvoj komunalnog ustroja, stvaranje plemićkih republika i slobodni kraljevski gradovi

KOMUNALNA DRUŠTVA NA ISTOČNOM JADRANURanosrednjevjekovni grad se oslanjao na urbanu i društvenu baštinu kasne antike.

Zajednicu su činili osobno slobodni pojedinci, a izvan njezinog ustrojstva ostaju samo servi.

DOBA KOMUNALNOG SAZRIJEVANJAU razdoblju društvenog sazrijevanja u istočnojadranskim gradovima, od 12. do 14. st,

svi procesi što su obilježavali njihovu ranosrednjevjekovnu povijest usredotočuju se u stvaranju komune i njezina ustrojstva. U razvijenom srednjem vijeku komunalna društva šire i oblikuju svoja okruženja ili distriktualna područja, prema kopnenom zaleđu i prema obližnjem otočju. Stvara se i točnije određuje nazivlje o pojmu i prostoru komune. U epohi kodifikacije izričaj commune (=općina, zajednica) označava i ustrojstvo vladanja. Prostor zajednice, točnije njeno gradsko središte, izražava pojam civitas (grad). Izvan gradskog središta nalazi se teritorij grada ili distrikt (districtus). Nadležnost komunalne uprave proteže se nad gradom i njegovim distriktom. To je prostor komunalnog društva.

U 12. i 13.st gubi se upravna neodređenost i stvaraju se stalna komunalna tijela. Prvi samostalni oblik komunalne uprave bio je konzulat na čelu kojeg su bili konzuli, punopravni pripadnici komune, građani. Dosljedno tome, upravljanje komunom usredotočuje se u skupini najuglednijih građana. U 13.st tu ulogu preuzimaju vijeća, s točno određenim brojem članova. Komunalna vijeća dograđuju se i u 14.st, jer ona tek tada postaju staleškim tijelima patricijata, ali je uza sve to već u času kada su se vijeća pojavila, upravno ustrojstvo komune već bilo uspostavljeno (13.st). Donošenjem komunalnih statuta u drugoj polovici 13.st i u prvoj polovici 14.st ono bilo i kodificirano.

POLITIČKA VLAST I KOMUNALNA DRUŠTVA Komunalna društva na istočnom Jadranu, od Istre do Dubrovnika i Kotora razvila su između 1100. i 1350. svoje unutarnje ustrojstvo. Gradovi su se već u ranom srednjem vijeku oduprirali pritisku vanjskih sila. Nakon 1100. podignuli su takvo društveno ustrojstvo na koje političke vlasti izvan njih nisu mogle znatnije utjecati. Komune se odupiru snagama i s kpona (ugarsko-hrvatski, bosanski i srpski vladari, feudalni dinasti) i snagama s mora (Mletačka Republika).

KRALJEVSKI GRAD U SLAVONIJI U Slavoniji je djelovanje kraljevske vlasti u razvijenom i kasnom srednjem vijeku bilo veoma važno. Djelotvornost panonskog kralja očitovala se u Slavoniji već potkraj 11.st, kada je Ladislav Arpadović utemeljio biskupiju u Zagrebu. Razvoj gradova u Slavoniji oslanjao se na društvene poticaje što su od 10.st, šireći se europskim prostorom počeli dolaziti i do hrvatskih zemalja, a to su gospodarska probrazba i kolonistički pokret. Uloga kraljevske vlasti bila je veoma primjetna. Arpadovići u 13., Anžuvinci u 14.st podupiru stvaranje mreže slobodnih gradova u Slavoniji.

KRALJEVSKA ZAŠTITA I FEUDALNA VLASTSmješteni u nesigurni i često promjenjiv raspon kraljevske i feudalne vlasti, slavonski

gradovi su bili mnogo osjetljiviji na promjene u sustavu vladanja od komunalnih društava na Jadranu. Do kraja srednjeg vijeka oni nastoje sačuvati svoj prvobitni pravni položaj i okrilje kraljevske vlasti.

PRIGUŠENI KOMUNALNI DUH GRADECAOd svih kraljevskih gradova Slavonije gradec je bio društveno najistaknutiji.

Komunikacijski izvanredno smješten na razmeđu Jadrana i Panonije, podupiran od Arpadovića i Anžuvinaca, Gradec u drugoj polovici 14.st dopire do razvojne razine kakvu nije dosegao nijedan drugi slobodni grad u Slavoniji. Na njegov razvoj djelovala je kriza na prijelazu 14. u 15.st. Sigismund je Gradec prepustio upravi feudalcima.

U prvoj trećini 15.st Gradecom su upravljali Albeni, zamjenili su ih Talovci, ali je u čitavom tom razdoblju u pozadini bila najmoćnija obitelj tog vremena – grofovi Celjski. Pošto su 1436. stekli Medvedgrad, Celjski su nastojali zavladati i Gradecom. Već 1437. dolazi do bitke sa Celjskima pod gradskim bedemima, i tada su Celjski odbijeni. Ali je 1441. Urlik II. konačno osvojio Gradec. Tek je njegova pogibalj 1456. prekinula drugu epohu izravne feudalne prevlasti. Nakon toga život Gradeca nije bio jednostavan, o tome svjedoče nastojanja Matijaša Korvina da barem oslobađanjem od poreznih tereta ojača jedino gradsko uporište u njegovu sukobu s feudalnom vlastelom.

KODIFIKACIJA I ZASEBNOSTZnak dosegnute zasebnosti društvenih zajednica u hrvatskom srednjevjekovlju bila je

kodifikacija. Pomak od usmenog, običajnog prava prema pisanju statuta i kodifikaciji ostvaruju samo najrazvijenije društvene zajednice; s najvećim opsegom zasebnosti. Statute ili zakone u hrvatskom srednjovjekovlju sastavljaju samo društvene zajednice na istočnom Jadranu. Kraljevski gradovi u Slavoniji u srednjem vijeku ne sastavljaju svoje statute . Zamjenjuju ih odredbe, zabilježene u kraljevskim privilegijama. To i jest temeljna razlika između grdskih zajednica na istočnom Jadranu i onih u Međurječju. Dvije, trajanjem i društvenim sadržajem bitno različite, pojave: počeci kodifikacije na obali i stjecanje kraljevskih povlastica u Međurječju, bijahu kronološki istodobne.

Sazrijevanje komunalnih društava na istočnom Jadranu u prvoj polovici 13.st, obilježeno je prvim zbirkama običajnog prava. Splitski načelnih Gargan de Arscindis sastavlja 1240. tkz. kapitular s pravnim odredbama splitske komune. Taj prvi pravni spomenik, sastavljen na hrvatskom prostori, nije sačuvan, ali su nakon njega nastali statuti Korčule, Dubrovnika, Zadra, Brača, Splita itd. Statute ili zakone sastavljaju sve gradske zajednice na istočnom Jadranu. I vinodolski gradovi sastavljau 1288. Vinodolski zakonik, napisan hrvatskim jezikom. Kodifikacija na obali javlja se i u onim seoskim zajednicama koje su bile prirodno zaštićene od vanjskih snaga, pa su mogle odnjegovati svoje zasebno ustrojstvo (Poljica) ili onima koje su se uspjele oduprijeti feudalnoj vlasti (Istra).

VEĆI I MANJI NA OBALIPodjela stanovništva u dalmatiskim gradovima u maiores i minores, u „veće" i

„manje“, zabilježena je još u ranome srednjem vijeku. Izvori nigdje ne zabilježuju što su to „veći“, a što „manji“. Taj raspon upućuje na razlike između sloja uglednijih, utjecajnijih, onih na vrhu društvene zajednice, i onih što su bili udaljeniji od društvenog vrha. „Manji“ su bili imovno i društveno skromniji pripadnici gradske zajednice, bez mogućnosti izravna utjecaja na upravljanje gradom. „Veći“ su bili skupina vladajućih.

U 14.st će se „veći“ konačno oblikovati u, pravima točno određeni, stalež plemića. Patricijat se time izdvojio u grupu, staleški zatvorenu spram drugih članova zajednice.

KONAČNO OBLIKOVANI PATRICIJAT NA JADRANU U dalmatinskim gradovima prava imena onih obitelji što će u 13.st dalje činiti sloj patricijata počinju se pojavljivati potkraj 12.st, u doba kada komunalna društva ustanovom konzulata prvi puta dokazuju svoju zrelost. Ali već na kraju 12.st, zadarska vrela uglednijim građanima daju i naziv plemić (nobilis). U sredini i drugoj polovici 14.st članovi vijeća u većini gradova su bili samo oni građani komune što su tom pravnom nazivu o najvišoj razini društvene pripadosti mogli pridodati i staleški naziv plemići (nobiles cives).

IDEOLOGIJA ZASEBNOSTISrednjevjekovni grad na istočnom Jadranu čitavim je svojim razvojem bio usmjeren prema stvaranju ideologije zasebnosti. Stvarajući u dugim procesima komunalno ustrojstvo, gradska se zajednica odupire svakom ugržavanju njezine zasebnosti. Politička vlast, što je ti gradovi priznaju, stoljećima dopire samo do njegove društvene površine. Jači prodori političke vlasti iz zaleđa u opseg grada sve do kasnog srenjeg vijeka samo su prolazne epizode. Od početka 13.st opasan je bio samo pritisak Mletaka, ali i on je do početka 15.st jače pogađao samo Zadar. U Dubrovniku je Mletačka Republika vladala stoljeće i pol, od 1205. do 1358., ali je njezin stvarni utjecaj na razvoj Grada bio skroman i jedva da je u čemu ograničavao gibanje dubrovačke komune prema izrazitoj društvenoj individualnosti. Mletačka vlast u Splitu, Trogiru i Šibeniku, bila je još manje utjecajna. Svijest o individualnosti gradskog života očituje se u statutima i komunalnom kroničarstvu. Statut komune nije samo kodifikacija običajnog pravna nego i svjedočanstvo komunalne individualnosti što je kroničaru iskazuju u svojim djelima.

TOMA I MIHADva najistaknutija djela splitskoh kroničarstva: Povijest salonitanskih i splitskih

biskupa ili kraće Salonitanska povijest (Historia salonitana) (napisana između 1266. i 1268) Tome Arhiđakona i O podvizima rimskih careva i papa (1358.) Mihe Madijeva Barbazanisa. Komunalna društva na istočnom Jadranu u tom razdoblju konačno sazrijevaju, oblikuju svje staleško ustrojstvo, ali se mjenjaju i njihove političke prilike. Na kraju tog radroblja vrši se mirom u Zadru 1358. pripajanje dalmatinskih gradova hrvatskom kraljevstvu.

PERCEVALOVO ISHODIŠTEIshodište o komunalnom i plemićkom društvu jest i Percevalov statut grada Splita iz

1312. On u Uvodu ističe da splitski plemići potječu od salonitanskih građana. Kasnije ističe da su salonitanski plemići dobili svije starinsko podrijetlo od Trojanaca. Tako je oblikovana Trojanska legenda.

KOMUNALNI DUH U SLAVONIJIU Slavoniji se gradski život mnogo jače razvio. Na površini povijesti najranije se

pojavljuje Zagreb, u kojemu Ladislav Arpadović najkasnije 1094. utemeljuje biskupiju. Privilegijem hercega Andrije 1198. Zagreb, odnosno naselje ispod biskupskog središta, postaje podvrgnut jurisdikciji zagrebačkog biskupa, društvena je preobrazba Slavonije postala podlogom razvoju gradskog života. Od početka 13.st u Slavoniji nastaje mreža slobodnih kraljevskih gradova.

GRAD KAO RAZVOJNI ZNAK Srenjovjekovni je grad, prema tome, u isti mah bio osjetljivim, ali i najpouzdanijim

znakom društvenog razvoja na hrvatskom prostoru. Gradska središta od 12.st dalje prekrivaju sav hrvatski prostor, šireći se od istočnojadranske onale prema kontinentalnom zaleđu. Pored kraljevskih gradova u Slavoniji je u kasnom srednjem vijeku nikla brojna skupina feudalnih trgovišta. Ali su samo rijetki iskazali povijesnu otpornost i jaku društvenu individualnost (Zagreb, Gradec, Varaždin). Istočni se Jadran isticao dinamičnošću i raznolikošću gradskog života.

8. Plemići i seljaci

TEMELJNI POJMOVISeljaci i plemići dvije su glavne društvene skupine u hrvatskom srednjevjekovlju.

Seljak (villianus, villicus, colonus, rusticus, laborator, zapator, jobagio) je obrađivač zemljišta, ratar ili vinogradar, plemić (nobilis) je vlasnk zemljišnog posjeda ili ratnik. Ako bismo im dodali i svećenstvo (clerus), dobili bismo trostruku razdiobu srednjevjekovnog društva, u one koji rade (seljaci), oni koji ratuju (plemići) i oni koji mole (svećenici).

U zbirnom nazivu seljaštvo u ranom srednjem vijeku razlikuju se neslobodi servi na pridvornim gospodarstvima, u okružju gradova bizantske Dalmacije, od slobodnih seljaka (villani), pripadnika seoskih općina koji obrađuju vlastito zemljište. U razvijenom srednjem vijeku, od 12.st na dalje, društveni položaj seljaštva i seoskih općina bio je sve složenijim. Na seoska područja srednjevjekovne Hrvatske i njezinih županija u neposrednom zaleđu dalmatinskih gradova šire se gradski distrikti ili kotarevi, pa selo postaje sastavnim dijelom komunalnog ustrojstva koje svim pripadnicima čuva osobnu slobodu, a kmetove (obrađivače

zemljišta ili vinograda) i težake podvrgava komunalnom sudu, a ne sudskoj vlasti zemljoposjednika. Ali dio seoskih općina u Hrvatskoj uspio je i u tom razdoblju (do 14.st) sačuvati vlastiti zemljišni posjed ili plemenštinu. U razdoblju konačnog stalešog oblikovanja u hrvatskim društvima, u prvoj polovici i sredini 14.st, ta činjenica postaje osnovicom i preduvjetom nobilitiranja njihovih pripadnika. Nekadašnji slobodni seljaci postaju, uz potporu kraljevske vlasti, plemići Hrvatskoga Kraljevstva. Tako se sloj nižeg plemstva u srednjevjekovnoj Hrvatskoj pridružuje redovima hrvatske vlastele. Tek stvaranjem nižega plemstva konačno se oblikuje širi pojam plemstva u srednjevjekovnoj Hrvatskoj.

I plemstvo (maiores, nobiles) u dalmatinskim gradovima iskazuje jednaki autohton razvoj. Dok je nižem plemstvu ishodište seoska općina i slobodni zemljišni posjed ili plemenština, plemstvo u dalmatinskim gradovima sastavni je dio urbanog kontinuiteta između kasne antike i ranog srednjeg vijeka, te složenih procesa komunalnog sazrijevanja.

Posve je suprotan bio razvoj plemstva u srednjovjekovnoj slavoniji. Čitava plemička društvena ljestvica, od nižega plemstva (servientes regis, nobiles) do velikaških rodova, pokazuje jak, izravan uzjecaj kraljevske vlasti Arpadovića i Anžuvinaca.

ZEMLJIŠNO VLASNIŠTVOŽivjeti na vlastitom komadu zemljišta, obrađivati vlastitu oranicu ili vinograd, značilo

je biti pravno slobodan, točnije neovisan od bilo kakve ekonomske i sudske vlasti zemljoposjednika. Političko i ekonomsko podvrgavanje seoske općine, njezina zemljišta i njezinih pripadnika, nekoj drugoj vlasti, bila to vlast plemića, građanina ili svećenika, značilo je gubitak pravne neovisnosti. Pravno slobodan pripadnik seoske općine postajao je na taj način ekonomski i pravno ovisnim kmetom na selištu feudalnog posjeda.

Prevladavajući, seoski dio stanovništva posjedovao je najmanje zemljišta. Temeljni, proizvodni sloj hrvatskog stanovništva pretežno je obrađivao tuđe zemljište koje je najvećim dijelom bio u vlasništvu gradske i feudalne, svjetovne i crkvene elite.

VRSTE ZEMLJIŠNOG POSJEDARanosrednjovjekovna vrela upućuju na dvije glavne vrste zemljišnog vlasništva: 1)

kraljevski zemljišni posjed (territorium regale) i 2) slobodni posjed seoskih općina ili zajednica (villa). Njima se već u ranom srednjem vijeku pridružuju još dvije vrste zemljišnog vlasništva 3) posjedi crkvenih institucija (samostani , biskupije) i 4) zemljišni posjedi svjetvovne elite (gradski patricijat u dalmatinskim gradovima, pripadnici kraljevskih uglednika u Hrvatskoj, prije svega župani).

Temeljne smjernice u razvoju zemljišnog vlasništva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, su: a) smanjivanje kraljevskog posjeda i slobodnog zemljišnog posjeda seoskih zajednica i b) širenje zemljišnih posjeda svjetovne vlastele i crkvenih institucija.

SREDNJOVJEKOVNA HRVATSKA I TERRITORIUM REGALE

Ne postoje nikakvi sustavniji podaci o opsegu kraljevskog posjeda u Hrvatskom Kraljevstvu, a ono što je sačuvano prije svega upućuje na smjernice u razvoju kraljevskog zemljišnog posjeda. On se u ranome srednjem vijeku smanjivao kraljevskim darovnicama svjetovnim uglednicima i crkvenim institucijama.

U razvijenom sredjem vijeku razvoj Bribirske županije najtočnije ocrtava opseg djelovanja kraljevske vlasti Arpadovića u Hrvatskoj. Ta županija se u tom razdoblju pretvara u kneštvo Bribiraca.

RANOSREDNJOVJEKOVNA SEOSKA OPĆINAUstrojstvo društva u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj već je od početka moderne

hrvatske historiografije u sredini 19.st bilo predmetom sustavnih pručavanja, naročito u djelima F. Račkog i V. Klaića.

Rački je osnovicom ranoga hrvatskog društva smatrao pleme, pa se u Hrvatskoj naselilo jedno pleme uz drugo. Pleme je, prema Račkom, „u genetičkom smislu skup rodova koji su stanovali zajedno u selima, te su imali zajedničko ime, zajedničku imovinu i zajedničkog starješinu“, što znači da su rodovi „živjeli u zadruzi“.

U gledište Račkog, Klaić unosi teoriju o tkz. socijalnom dualizmu. Nakon doseljenja Hrvata među Slavene stanovništvo se, prema Klaiću, dijelilo u dvije glavne skupine: „u slobodne ili plemenite Hrvate koji su podjeljeni na plemena držali svu ili bar najveći dio zemlje i neslobodne ljude (servi, ancillae) koji su živjeli na plemenštinama plemenitih Hrvata“, tj. u podložne Slavene. Ta se teorija dugo održala u historiografiji. 50-ih godina 20.st historiografija se usmjerava prema proučavanju gospodarskog i društvenog razvoja te se unose temeljne promjene u predodžbu o ranome hrvatskom društvu.

STVARANJE VLASTELINSTVA Neven Budak ističe da su zemlju obrađivali slobodni seljaci unutar seoske općine i da je vjerojatno tek 11.st vrijeme kada se stvaraju novi oblici odnosa u ageru. Samostanski kartular (Policorion) poznaje ih pod imenom villani, žive u selima, raspolažući slobodno svojom zemljom, a njihovi posjedi nazivaju se alodijima. Temeljna organizacijska forma na hrvatskome selu u ranome srednjem vijeku bila je seoska općina ili villa, koju tvore njezini slobodni pripadnici ili villani. Tek potkraj ranoga srednjeg vijeka istočnojadranska gradska društva počinju postupno podvrgavati slobodne seoske općine širenju vlastitih zemljišnih posjeda (agera).

SEOSKA DRUŠTVA: RAZVIJENI I KASNI SREDNJI VIJEKProdiranje svjetovnog i crkvenog zemljišnog posjeda iz dalmatinskih gradova prema

hrvatskom zaleđu biva sve jačim, dok se dio seoskih općina uključuje u kneštva hrvatske vlastele, pa njihovi pripadnici postaju ovisni kmetovi na njihovim zemljišnim posjedima. I stvaranje kneštava i širenje zemljišnih posjeda iz gradskih središta na obali pokazuje da se postupno pogoršava gospodarski i pravni položaj seoskih društava u Hrvatskoj. Ipak je seoska općina i dalje, kroz razvijeni i kasni srednji vijek, temeljni oblik društvenog organiziranja na

seoskim područjima. U ustrojstvu seoskih društava u tom su razdoblju sve primjetnije gospodarske i staleške razlike između njihovih pripadnika, od kojih većina postaje obrađivačima zemljišta na svjetovnim i crkvenim vlastelinstvima, ali je seoska općina unatoč tome od 12.st na dalje nezaobilazna osnovica društvenog razvoja u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.

U razvijenom srednjem vijeku dolazi do sukoba stanovnika sela i komunalnom jurisdikcijom dalmatinskih gradova. Primjer je sukob stanovnika sela Srinjine (stanovnici tog kraja i nemali broj Kačića na čelu sa knezom Nikolom držali su za sebe selo Srinjine) i splitskog nadbiskupa Arnirom (1180.) ili sukob stanovnika sela Ostrog kojeg Splićani (na čelu s knezom Petrom iz Huma) napadaju zbog toga što su se nastanili na to područje pod izlikom da su oni subaštinci (1225.). Oba događaja zabilježeni su u Tominoj Salonitanskoj povijesti. Tu se prvi puta javlja izričaj dedići (dedigi), upotrijebljen za stanovnike sela Ostroga koji pokazuje kako je riječ o skupini ljudi koji posjeduju vlastiti zemljišni posjed. Ova dva primjera pokazuju s koliko oštrine s ograničenim mogućnostima širenja distriktualnog područja (Split) nastoje podvrgnuti komunalnoj vlasti seoske općine u hrvatskom zaleđu.

Širenje zadarskog distrikta unosi promjene u društveno ustrojstvo seoskih općina. Većina njihovih zemljišta postupno se uključuje u zadarski svjetovni i crkveni zemljišni posjed, a villa ili selo postaje njihovim nerazdvojivim sastavnim dijelom. Nekadašnji posjednici vlastitih zemljišta postaju kmetovi ili villani na posjedima zadarskih građana ili Crkve, po pravnom položaju distriktualci zadarske komune.

Zadarski statut, odnosno njegove Reformacije (15.st), razlikuju i dvije vrste stanovništva na zadarskim otocima. Prva su otočani, odnosno kmetovi koji su naseljeni na zemlji nekog zadarskog građanina, drugi je stanovnik otoka koji ima vlastito zemljište (dedići).

USTROJSTVO SELASelo na zadarskom distriktu postaje jedinica političke uprave, u vrelima označena

nazivom sučija, liga ili posoba, koju organizira komunalna ili mletačka vlast. S druge strane, selo se okuplja oko svoje bratovštine koja nastaje unutar njega, potaknuta vjerskim duhom, ali i socijalnim ciljevima. U drugoj polovici 14.st zadarski je distrikt bio podjeljen na sučije, na čelu sa sucima (iudex). Njihov najvažniji zadatak bio je izvšavanje obveza sučije, dakle zadarskih sela, prema komunu.

U sredini 15.st dužnost seoskih sudaca bila je uklopljena u novi mletački upravni sustav na zadarskom teritoriju što su ga činile tkz. lige i posobe. Lige su bile udruge više sela na kopnenom dijelu zadarskog distrikta, dok su postrojbe bile skup stanovnika ili seoskih glavara u svakom selu. Glavni im je zadatak bio održavanje na podučju lige i sprječavanje krađa i pljački. Na čelu sela, u sklopu lige, bili su suci koji su imali pravo izricati presude u gradskim parnicama, ako vrijednost spora nije prelazila iznos od pet mletačkih libara. U slučaju krivičnog prijestupa na području lige, svaki je stanovnik sela bio dužan pohitati u pomoć onima koji su pretrpjeli štetu i progoniti zločince.

SELO I BRATOVŠTINA

Institucija liga i posoba na zadarskom teritoriju u 15.st, u tom sklopu i uloga seoskih sudaca, utvrđena je u reformaciji zadarskog statuta Oblik povlastica liga zadarskoga kneštva (1455.) i u Vranskom običajnom pravu (1454.), a oslanjala se na starije, predmletačko upravno ustrojstvo te dijelom i na običajno pravo, ali uz sve to mletačka je uprava u toj instituciji imala upravno – političku ulogu održavanja reda u zadarskom zaleđu. Uz spomenute insitucije, na čitavom prostoru istočnog Jadrana postojao je i drugi sloj seoskih institucija koje se stvaraju unutar samih društava i koje vrela najčešće označavaju kao universitas (zajednica, općina) i faternitas.

Seoske zajednice i bratovštine bile su integralni dio društvene svakodnevnice, pa su brinule za neposredna materijalna i duhovna dobra svojih pripadnika. One su mogle sklapati pravne poslove, posjedovati nekretnine, vlastitim novčanim sredstvima podmirivati zajedničke potrebe njihovih pripadnika.

Seoske bratovštine iskazuju nužnost društvenoga zajedništva i uzajamne pomoći članova općine. Da bi mogle ostvarivati svoju društvenu ulogu, morale su imati i vlastito upravno ustrojstvo, koje je bilo uređeno u pravilima bratovštine ili martikuli. Članovi bratovštine ili bratimi bili su dužni pomagati druge bratime, za života ili prilikom smrti. Bratovština je istodobno čuvala red na svojemu području i kažnjavala krivične prekršaje svojih pripadnika. Ako je neki bratim počinio veću krađu, razarala mu se kuća, a on se protjerivao iz sela. Sve navedeno je dokaz da je mletačka uprava u Dalmaciji u 15.st dijelom i sama poticala i organizirala seosku samoupravu, a dijelom dopuštala i samostalno organiziranje seoskih društava. Sesoska se društva na istočnom Jadranu u kasnome srednjem vijeku razvijaju između ovisnosti i individualizacije. Njihovi pripadnici bili su ekonomski ovisni od vlasnika zemljišta na kojem su živjeli, ali se njihova individualnost izražavala u njegovanju tradicijske kulture i različitih oblika duhovnosti.

PLEMSTVO U SREDNJOVJEKOVNOJ HRVATSKOJNajizrazitiji model spoznaja hrvatske historiografije o plemstvu u ranome srednjem

vijeku do nalazimo u Šišićevoj Povijesti Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.). Prema Šišiću, hrvatski je narod u ranome srednjem vijeku bio sastavljen od slobodnih i neslobodnih ljudi. Slobodni su se djelili na seljake, građane i plemiće. Građanstvo se dijelilo u dva razreda: u gradske plemiće i u obične neplemenite građane. Jednako tako je i plemstvo bilo više i niže. U više plemstvo brojali su se banovi, župani i dvorski dostojanstvenici, dok su svi ostali sačinjavali niže plemstvo. Šišić kaže da se svaki slavenski narod raspadao u plemena (tribus), a ona opet u bratstva s bezbrojnim rodovima. Tako je hrvatski narod bio podijeljen u plemena. Ona su se postupno društveno razdvajala, jer su se s vremenom uzdigli najodličniji rodovi iz pojedinih plemena do položaja velikaša, dok su ostali bili obični plemići. Šišić zaključuje da je već i prije 1102.godine bilo više od dvanaest plemićkih porodica, a ugovor s Kolomanom dogovorilo je ono dvanaest velikaša (župana) kao predstavnici dvanaest hrvatskih plemena.

Šišić je oblikovao ovakvu shemu o razvoju hrvatskoh plemstva:

RANI SREDNJI VIJEK (7. – 11. STOLJEĆE)

HRVATSKO PLEMSTVO Plemstvo dvanaestero plemena. Ne spominje se u cjelini

DOBA ARPADOVIĆA (12. – 13.ST)

„PRVI PRAVI I PRIRODNI PLEMIĆI KRALJEVINE HRVATSKE“

1. „spisak plemena“ prvi put u Pacta conventa 1102.2. pojedinačno spominjanje plemena u ispravama 12. i 13.st

14. I 15. ST „PLEMSTVO DVANAESTERO PLEMENA“

Plemena se spominju kao cjelina („kasta“)

Hrvatsko plemstvo (praplemstvo) je prema Šišiću pojava koja ispunjava čitavo srednjevjekovno doba hrvatske povijesti, ali u kojoj je jedva primjetna kategorija razvoja. On na taj način želi obraniti vjerodostojnost Pacta conventa. Taj dokument je „falsifikatom“ nazvao već Milan Šufflay. On smatra da se prvi podatak o instituciji plemstva ne javlja prije 1350. Smatra da u doba Arpadovića u Hrvatskoj postoji „praplemstvo“, iz kojega se u pogodnim okolnostima razvio „savez plemstva dvanaestero plema“

Lj. Hauptmann se također odvaja od Šišićeva mišljenja, a nadovezuje se na Klaićevu ideju „socijalnog dualizma“ pa zaključuje da je stara hrvatska poznavala samo vlastelu i podložnike. Prema njemu dakle plemstvo nastaje samim doseljenjem polovicom 7.st.

M. Barada predlaže novo tumačenje o stvaranju plemstva – ističe da u ranosrednjevjekovnoj hrvatskoj nije postojalo staleško plemstvo (nobiles), već samo sloj odličnika koji su se po doseljenju asimilirali sa ljudima koje su zatekli na tom području. Zbog toga se odmah po doseljenju u Hrvatsku nije razvio plemenski sustav. Hrvatski je vladar, oko sebe okupljao župane, a poslije i dvorske dostojanstvenike, koji su bili odličnici, a koje naši izvori nazivaju nobiles, principes, primates, barones, ali to su samo nazivi časti koji ne upućuju na postojanje plemstva. Tvrdi da je institucija „plemstva dvanaestero hrvatskih kraljevstava“ koja se spominje u spisu Pacta conventa bila djelo kralja Kolomana, koji je određenoj skupini plemena podijelio privilegije. Na taj način, tek dolaskom Arpadovića na hrvatsko prijestolje, nastaje posebna staleška ustanova koja se naziva plemstvo dvanaestero hrvatskih plemena hrvatskoga kraljevstva, pa u Kolomanovim darovnicama treba tražiti početak stvarnog hrvatskog plemstva.

N. Klaić smatra da u hrvatskom kraljevstvu između 1350. -1459. postoji institucija dvanaestero plemena i da ti plemići drže svoje posjede po nekom osobitom pravu koje se naziva „libertas“. Ona smatra da zemlja nije bila „titulus nobilitatis“ već je jedan od glavnih kriterija za određivanje nobiliteta u 15.st bio oprost od plaćanja poreza. N. Klaić u radnji „Osnutak saveza plemstva dvanaest plemena kraljevine Hrvatske“ ističe da je savez utemeljio kralj Ludovik, nastojeći stvoriti sloj sebi odanih plemića.

Taj savez plemstva dvanaest plemena se prvi puta spominje u ispravi Stjepana, bana čitave Slavonije i Hrvatske iz 1350/51 iz Virevića. Ona je temeljni podatak o razdiobi nižeg plemstva u srednjovjekovovnoj Hrvatskoj u dvije skupine: u „plemstvo“ u širem smislu i u

„plemstvo dvanaestero plemena Hrvatske“ kao užu stalešku zajednicu. U historiografiji postoje dva tumačenja isprave iz Virevića. Ili su neka plemena tražila da im se općenito prizna plemićki status ili su tražili da uđu u savez dvanaest plemena.

Druga isprava o toj temi je isprava o parnici između cetniskih plemića s knezom Ivanom Nelipčićem, koja se 1360. vodila u Zadru pred kraljicom Elizabetom. Oni su dokazivali da su oduvijek bili plemići (i po tome imaju ravo ući u savez plemstva dvanaest plemena) jer su imali svoju baštinu (hereditas), dokaz o opostu plaćanja poreza (cenzus) i uskraćivanje vojne službe (servicium) što ukazuje na Pacta conventu, jer je upravo te privilegije Koloman dao kada je pripojio Hrvatsko kraljevstvo Ugarskoj. Sadržajna podudarnost iumeđu isprave o parnici cetinskih plemića i Qualitera (kako se još naziva Pacta Conventa) upućuje na zaključak da tekst Pacte convente ukazuje na staleška prava i razinu staleške svijesti nižega plemstva u Hrvatskoj u sredini 14.st, a ne na početku 12.st, kako se ističe na kraju Pacte convente. Stoga se može zaključiti da je moguće da je Pacta conventa ustvari falsifikat iz 14.st, koji je sastavljen po 17. poglavlju Salonitanske povijesti Tome Arhiđakona i ispravi kralja Kolomana samostanu sv. Marije u Zadru 1102.

PLEMSTVO U SREDNJOVJEKOVNOJ HRVATSKOJ: TEMELJNI PROCESIKritička analiza podataka o hrvatskim plemenima u doba Arpadovića i određivanje

procesa u kojima se stvaralo plemstvo u srednjovjekovnoj Hrvatskoj upućuju na dvije glavne društvene razine: izdvajanje vlasteoskih rodova i stvaranje feudalnih kneštava te postojanje hrvatskih plemena i njihovih pripadnika kao osnovice iz koje se izdvajaju vlasteoski rodovi ali iz koje će izrasti i niže plemstvo. Stoga je širi pojam „plemstvo“ u srednjovjekovnoj Hrvatskoj od 12. do 15.st sastavljen od dvije staleške razine: a) vlastela, velikaši (comites)b) niže plemstvo (nobiles), s dva sloja:

1) niže plemstvo (nobiles) u širem smislu2) „plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske“ U vrelima od sredine 12. do sredine 14.st spominje se nekoliko skupina plemena: a)

plemena koja u sredini 14.st ulaze u zajednicu „plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske“, pa su poimenice poznati u Pacta conventa; b) plemena koja u času kada se ta institucija stvara u nju ne ulaze, pa nisu poznati u Pacta conventa, ali koja se sredinom 14.st pominju u vezi s „plemstvom dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske“ i stječu prava koja uživaju članovi te institucije; c) plemena koja također ne ulaze u „plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske“, ali za koja se prema sačuvanim vrelima ne može odrediti nikakav društveni status, osim pripadnosti plemenu i d) plemena koja se spominju u vrelima 12./13.st ali im se kasnije gubi svaki trag.

Prva skupina je najvažnija jer obuhvaća plemena koja se najčešće spominju u izvorima i čija je društvena uloga najvažnija. Među njima su plemena Kačića, Šubića i Gusića koji su se kasnije razvili u moćne vlasteoske rodove.

DOBA STALEŠKOG OBLIKOVANJA I ULOGA KRALJEVSKE VLASTI Sredina 14.st je doba staleškog oblikovanja nižeg plemstva u srednjovjekovnoj

Hrvatskoj. Niže se plemstvo, kao staleška društvena skupina svakako oblikuje prije 1350., ali se više od toga na temelju sačuvane građe ne može reći.

Da bi pripadnici hrvatskih plemena mogli postići plemićki status (libertates) i ostvariti temeljna staleška prava, tj. nesmetano uživanje zemljišnih posjeda i oprost od plaćanja poreza, bilo je nužno da između plemena i kraljevske vlasti, odnosno njezinih institucija (sabor, ban) ne postoji nijedna druga jurisdikcija (feudalna, vlasteoska). Plemena koja u sredini 14.st ulaze u zajednicu „plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske“ nisu mogla imati svoje zemljišne posjede ni na jednom drugom teritoriju, nego na onome na kojemu se protezala izravna jurisdikcija kraljevske vlasti. To je ključni preduvijet koji je bio važan za čitavo niže plemstvo u srednjevjekovnoj Hrvatskoj.

ZBOG ČEGA JE SASTAVLJEN QUALITER? Analiza vjerodostojnosti podataka pokazala je da se temeljne odrednice Qualitera

preklapaju sa gledištima i tegobama nižeg plemstva u Hrvatskoj južno od Velebita u sredini i drugoj polovici 14.st., pa je taj spis mogao iskazivati samo mentalna, staleška gledišta tog sloja hrvatskog društva u tom razdoblju. Qualiter nema ni misaone ni društvene veze s hrvatskim vlasteoskim rodovima, jer ključne sadržajne sastavnice tog spisa: plemenština i oprost od plaćanja poreza, nisu mogle imati bilo kakvu važnost u razvoju feudalne elite.

Slobode, mirno uživanje zemljišnih posjeda i oprost od plaćanja poreza, bile su staleškim znakom „plemstva dvanaestero plemena“, pa je pripadnost toj društvenoj instituciji hrvatskom malom plemiću osiguravala izdvojeni društveni položaj. Na izmaku srednjega vijeka, u 15.st, razlika između onih plemića koja su pripadali instituciji „plemstva dvanaest plemena“ i onih koji su bili izvan nje se u potpunosti gubi. Upravne institucije nižega plemstva, plemićke općine sa plemićkim sudskim stolovima, postupno se šire čitavom srednjovjekovnom Hrvatskom južno od Gvozda, a i sam spomen „plemstva dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske“ isčezava iz vrela, pa se posljednji put spominje 1459.

9. Biskupije i redovi

CRKVENO USTROJSTVO Sustav crkvenih ustanova završni je sloj u skupu činitelja što su olikovali društveni prostor hrvatskog srednjovjekovlja. Organizacijski vrh Crkve, mreža biskupija i nadbiskupija, vezan je uz grad, dok samostanske zajednice dijelom nastaju u gradskim središtima ili u njihovoj blizini, ali i izvan njih, na izrazito seoskom području. Samostani i župe bili su, za razliku od biskupskih središta, mnogo čvršće vezani uz neposredni život ljudi.

RANO DOBA JADRANSKIH BISKUPIJAPočetna žarišta crkvene organizacije i prva biskupijska središta nastaju na onom dijelu

hrvatskog područja na kojemu se razvila i prvobitna jezgra hrvatske države, na istočnom Jadranu. Panonska je ravnica sve do potkraj ranoga srednjeg vijeka bila u sjeni zbivanja na istočnojadranskoj obali. Oko godine 600. pada Sisačka biskupija, a potvrde o postojanju crkvene organizacije na prostoru Panonije dolaze tek u 11.st.

Nakon pada salonitske nadbiskupije, središte se pomiče na Split, i to zasigurno već u 7.st. Sigurno je da su na ekumenskom koncilu u Nikeji, 787.god bili nazočni i dalmatinski biskupi, salonitski, što znači splitski, rapski, osorski i kotorski. Prve vijesti o zadarskoj nadbiskupiji potječu tek u 9.st, sa prvim poznatim biskupom Donatom (on i zadarski namjesnik Pavao posjećuju Karla Velikog odmah nakon 800.).

ŠIRENJE BISKUPIJSKIH MREŽAU sredini 9.st u Ninu je uspostavljena prva biskupija na hrvatskom političkom

području. Ninska biskupija ukinuta je na drugom splitskom saboru 928, a područje jurisdikcije Splitske nadbiskupije pomaknuto je od gradskih okružja u Dalmacije, duboko prema zaleđu, na prostor Hrvatskog Kraljevstva, u načelu do granica Panonije.

Odlukom splitskih crkvenih sabora stvoren je čvrsti sustav biskupijske organizacije na jadranskom dijelu hrvatskoga prostora. Potkraj 10.st od Splitske nadbiskupije odvojila se Dubrovačka biskupija i podignuta je na razinu nadbiskupoje. Podizanjem Zadarske biskupije na nadbiskupiju 1154. Splitskoj je nadbiskupiji oduzet čitav jadranski otočni prostor, od Zadra do kvarnerskih biskupija (Osor, Krk i Rab). Tak je istočnojadraski pojas, od granica Istre, bio podjeljen između triju nadbiskupija, Splitske, Dubrovačke i Zadarske. Oko 1160. utemeljena je Senjska biskupija, a na splitskom crkvenom saboru 1185. Krbavska biskupija. Šibenska biskupija nastaje 1298. odvajanjem od Trogirske biskupije. U 14.st uspostavljene su i Makarska i Duvanjska biskupija.

CRKVA U PANONIJI O razvoju Crkve u Panoniji ranosrednjevjekovna vrela sadržavaju malo obavijesti.

Sisačka biskupija spominje se samo jednom, na splitskom crkvenom saboru 928. Između tog podatka i vijesti o utemeljenju Zagrebačke biskupije 1094. ispriječila se dvostoljetna šutnja. Najviše što možemo reći jest da je na rubnom dijelu Panonske nizine postojalo kršćansko stanovništvo, što znači da je neki oblik crkvene organizacije morao postojati.

CRKVENI I POLITIČKI PROSTORPolitička vlast nastojala je s vlastitim prostorom uskladiti i područje crkvene uprave.

Istarske biskupije trajno su podvrgnute jurisdikciji patrijarha u Akvileji. Slavonija je približno od Pakraca pripadala pod vlast zagrebačkog biskupa. Najveći, središnji dio Slavonije sve do Iloka, pripadao je biskupiji u Pečuhu. Obje biskupije zajedno, Zagrebačka i Pečujska, potpadale su pod nadbiskupiju u Kalocsi, u Ugarskoj. Bosanska biskupija je od 1247. imala

sjedište u Đakovu, u Slavoniji, slijedeći također politička nastojanja Arpadovića prema srednjovjekovnoj Bosni.

BISKUPIJE I SAMOSTANIPojas biskupija već je od ranog srednjeg vijeka bio mnogo razvijeniji na obalnom nego

na kontinentalnom području. Biskupije na obali su se na obali ili izravno oslanjale na djelatnost starokršćanskih biskupija ili su se, kao u salonitsko-splitskom primjeru, mogle pozvati na njihovu duhovnu baštinu. Na kontinentu je bio uništen svaki trak starokršćanske baštine (Sisačka biskupija), pa je potkraj ranoga srednjeg vijeka bilo nužno graditi biskupijski sustav na posve novim temeljima.

Postanak i početni raspored samostana u ranome srednjem vijeku upućivao je na sličnu razvojnu neravnomjernost. Prva mreža samostana nastala je također na obali. Redovništvo se u razvijenom srednjem vijeku širi na prostore Hrvatske i Slavonije, a od 14.st i na srednjevjekovnu Bosnu.

POLETNA SNAGA REDOVNIŠTVANa istočnom Jadranu prvi su samostane utemeljili benediktinci, a od 9. do 11.st

samostani su se gradili u svim gradskim središtima. Najistaknutiji su samostani sv. Krševana i sv. Marije. Benediktinski samostani bili su prva poletna snaga duhovnog stvaralaštva, oslonci komunikacije s europsko – mediteranskom civilizacijom. Redovnička obnova, potaknuta u opatijama Cluny i Camaldoli, uvjetuje u 12. i 13.st preporod benediktinaca u Hrvatskoj, pa se tada podižu brojni novi benediktinski samostani.

Širenje samostanske mreže na balkansko – panonskom području, od Hrvatske i Slavonije do Bosne, nagovijestili su templari i cisterciti, nastavili pavlini, a do kraja su je oblikovali franjevci i dominikanci.

Cisterciti dolaze u Hrvatsku potkraj 12.st. Njihov je prvi samostan bio u Topuskom. U 12. St i viteški red templara utemeljuje svoje samostane na hrvatskom području, od obale do slavonije. Od 13. st šire se pavlinski samostani, pretežito po Hrvatskoj i Slavoniji. Ipak, najširu prostornu razdiobu i gustoću samostanskih zajednica na području hrvatskih zemalja ostvarili su u 13. i 14.st franjevci i dominikanci.

Franjevci podižu prve samostane u Zadru, Trogiru, Splitu i Dubrovniku još za života sv. Franje Asiškog, dakle prije 1226.godine. Prvi dominikanski samostan utemeljen je 1225. u Dubrovniku. Potkraj 13.st franjevci dolaze i u Bosnu, 1340. osnovana je franjevačka Bosanska vikarija.

10. Što je to hrvatski kasni srednji vijek?

PREDUVJETI RENESANE – ANŽUVINCI I LUKSEMBURŽANIVrijeme vladavine Ludovika I. Anžuvinac (1340. – 1382.) značilo je za hrvatske zemlje

vrhunac srednjovjekovlja: politička i gospodarska integracija bile su praćene kulturnim razvojem u ozračju predrenesanse, a snaženje kraljevske vlasti i gradova govorilo je u prilog sređivanja unutrašnjih prilika u Ugarskoj. Pobjedivši 1358. Veneciju, Ludovik je ponovno ujedinio Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije (Venecija je dugo držala gradove na jadranskoj obali i otoke), a pod upravom hercega, uz Hrvatsku i Dalmaciju našla se i Slavonija, pa je čitav hrvatski prostor bio ujedinjen u jedinstvenu političku cjelinu, iako sa zasebnim saborima i banovima. Na krajnjem jugu Dalmacije, Dubrovnik se od 1358. razvijao kao faktično samostalna republika, priznavajući suverenitet ugarskoga i hrvatskog kralja.

Nakon Ludovikove smrti situacija se bitno izmijenila. Nezadovoljni vladavinom njegove kćeri Marije, mnogi su se velikaši i plemići pobunili, a prednjačili su oni iz Slavonije i Hrvatske. U borbe za prijestolje upleli su se mnogi, među njima i napuljski, bosanski i praški dvor, a nakon gotovo tri desetljeća neprekidnih razmjerica kao komačni pobjednik iz sukoba je izašao Sigismund Luksemburški. Cijena koju je Hrvatska platila bila je golema. Venecija je 1409.god od Sigismundova protivnika Ladislava Anžuvinca kupila prava na Dalmaciju, jer su joj se nakon Zadra, milom ili silom predavali ostali dalmatinski gradovi. Do 1420. Venecija je u potpunosti obnovila vlast na istočnom Jadranu, s izuzetkom Dubrovnika koji je sačuvao svoju samostalnost do dolaska Napoleona. U nastojanju da se odupre Sigismunovom pritisku, velikaš iz Bosne i Ladislavov namjesnik u Hrvatskoj i Dalmaciji, Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvao je u pomoć Osmanlije, koji su tako 1414. prvi puta došli u Bosnu.

Kasno srednjevjekovlje iniciralo je procese koji su vodili ka katastrofalnim teritorijalnim gubicima i gospodarskom propadanju, pogotovo priobalnog pojasa koji će ostati odvojen od svog zaleđa.

Dolazak Luksemburžana na anžuvinsko prijestolje značio je promjenu u političkoj orijentaciji. Sigismunda nije zanimala Dalmacija, pa ju je uz manji otpor lako prepustio Veneciji, on je bio više okrenut Svetom rimskom Carstvu. Prema Osmanlijama je odlučio voditi aktivniju politiku, pokrenuo je vojsku u kojoj su sudjelovali i brojni francuski vitezovi, ali je 1396. kralj pretrpio težak poraz kod Nikopolja. Tom su se pobjedom Turci učvrstili na Balkanu.

U nastojanju da ojača svoj položaj, Sigismund se oslanjao na plemićke rodove i kraljevske gradove. Prva polovica 15.st bila je vrijeme u kojem su slavonski gradovi (Zagreb, Varaždin, Križevci i neki drugi) još uvijek zadržali snagu iz predhodnog stoljeća, a posvuda su na privatnim vlastelinstvima nicala i trgovišta, pa se povećao i udio stanovništva koje je živilo u gradskim naseljima.

Razdoblje Sigismundove vladavine imalo je za Hrvatsku loše posljedice: Dalmacija je prepuštena Veneciji, Osmanlije su se pojavile na granicama, velikaši i plemstvo ozbiljno su

načkeli kraljevsku vlast. Slavonija je bila znatno više u vladarevu fokusu nego Hrvatska.

VRIJEME SMJENA NA PRIJESTOLJU – HABSBURGOVCI, KORVINI I JAGELOVIĆIGodine 1437. Ponovno se postavilo pitanje nasljedstva prijestolja, ali je izbor ovoga

puta bio brz. Za kralja je izabran Sigismundov zet Albert Habsburški, prvi član dinastije koja će odigrati glavnu ulogu u hrvatskoj povijesti sljedećih pet stoljeća. Albertov je položaj u Ugraskoj bio oslabljen otporom plemstva, koje ga je natjeralo na izdavanje dekreta kojim je plemstvo na čelu s palatinom dobilo vrlo velike ovlasti, dok je kraljeva mogućnost vladanja znatno ograničena. Od tog vremena, pa do izbora Ferninanda Habsburškog za ugarsko – hrvastkog kralja 1527., s izuzetkom vladavine Matije Korvina, na ugarskom će prijestolju sjediti sve slabi vladari, a plemstvo će preuzeti sve važniju ulogu u vođenju kraljevstva.

Albertova kratka vladavina (do 1439.) prošla je u znaku daljnjeg napredovanja Osmanlija na Balkanu. U kaotičnim prilikama koje su uslijedile nakon kraljeve smrti, sukobili su se Habsburgovci i Jagelovići, umiješali su se burgundski vojvoda i aragonsko-napuljski kralj, ugarski i hrvatski velikaši. Nakon kratkotrajne vladavine Vladislava I. Jagelovića koji je poginuo u bitci s Osmanlijama kod Varne (1439. – 1444.), te prerane smrti Ladislava Posthuma, Albertova sina (1457.), kao pobjednik je iz borbi izašao Matija Korvin. Ova dinastička nestabilnost trajno će ugrožavati sigurnost kraljevstva i iscrpljivati njegove financijske i ljudske resurse i umanjivati spostobnost za obranu. Hrvatska i Slavonija su se, nakon pada Bosne 1463., našle na prvoj crti obrane. Pritom su Slavoniju štitile rijeke (Sava i Dunav), ali hrvatska nije imala prirodnih prepreka koje bi zaustavile akindžije (osmanlijske pljačkaške čete). Osmansko osvajanje Bosne izmijenilo je geopolitičku situaciju u potpunosti: Hrvati su otad na granicama imali neprijatelja kojem je cilj bio osvajanje njihova kraljevstva, a to je značilo neprekidni rat, palež i pljačku, odvođenje ljudi u ropstvo ili njihov bijeg u sigurnija područja. Taktikom provođenja depopulacije i ekonomskog iscrpljivanja, akindžije su ostvarili puz sultanovim osvajanjima. Hrvatska je postala za nekoliko desetljeća glavno europsko bojište s Osmanlijama.

MATIJA KORVIN – KRALJ, HUMANIST I RATNIKMatija korvin (1458. – 1490.) preuzeo je nakon pada Bosne odlučne mjere da spriječi

osmanske provale. Iste godine kada je pala Bosna pokrenuo je kampanju tijekom koje je osvojio veći dio Bosne i na njezinom teritorije osnovao dvije banovine: Jajačku i Srebreničku, čuja je zadaća bila organizirati obranu Slavonije i Hrvatske. U obračunavanju s velikašima oteo je knezovima Frankopanima Senj i primorske posjede, pa je na tom području ustrojio Senjsku kapetaniju. Na taj je način stvorio obrambeni prostor koji se protezao od Jadrana do Drine. Na čelu osvojenih djelova Bosne bio je iločki knez Nikola kao Matijin vazal. Postavio je administrativni aparat čija je mjesta popunjavao ne samo sa pripadnicima plemstva nego i učenim građanstvom. Pokrenuo je i porezne reforme, uvodeći nove kraljevske poreze i ukidajuče imunitete magnata koji su bili oslobođeni plaćanja. Bitno povećanje poreza omogućilo je uzdržavanje raskošnog dvora, investicije u znanost i umjetonst te osnivanje trajne plaćeničke vojske.

Njegovo vladanje izazvalo je nezadovoljstvo plemstava, a onda i otvorene pobune njemu najbližih suradnika. Matija je pobunu slomio tako što je pobunjenicima oduzeo časti i posjede. Uvidjevši da u kraljevstvu ima sve manju potporu, na važne crkvene i svjetovne položaje je počeo dovoditi strance, uglavnom Njemce.

Nakon smrti Matije Korvina sve su njegove reforme bile poništene – na staro vraćena je stajaća vojska i porezni sustav. Novi vladar, Vladislav II. Jagelović zbog toga nije imao novčana sredstva. Bez vojske i novaca, morao je pristati na izbornu obvezu da će vladati u suradnji sa svjetovnim i crkvenim velikašima i saborom. Time je započeo proces ubrzanog slabljenja kraljevske vlasti.

HRVATSKA I DALMACIJA SUOČENE S PROPAŠĆU: VRIJEME RENESANSEDinastija Jagelovića nije bila u stanju nastavii Matijinu politiku obrane, pa niti

dostatno održavati pogranični sustav kapetanija i banovina. Hrvatska će se u vrijeme Vladislava II., kao i njegova sina Ludovika II., naći na jednom od najvažnijih pravaca osmanskih prodiranja, onom prema Kranjskoj i Furlaniji.

Vladislav II. bio je sin moćnog poljsko – litvanskog kralja Kazimira IV. 1474. je postao češkim kraljem, a kao unuk Ladislava Postuma polagao je pravo na krunu sv. Stjepana. Dinastija Jalegovića je nakon 1490. vladala velikim prostorom: Poljska, Litva, Češka, Ugarska i Hrvatska. Najveći problem Vladislavu Jageloviću bili su Habsburzi, koji su nastojali oslabiti dinastiju Jagelovića. Konflikt između dvije dinastije riješen je 1515. u Beču, gdje su sklopili ženidbene veze (Vladislavov sin Ludovik je uzeo za ženu unuku cara Maksimilijana, a sestra jednog od unuka – Ferninanda Habsburškog). Sporazum je Vladislavu donio riješenje mnogih problema jer su se već drugi ugarski velikaši, poput Ivana Zapolje, počeli pripremati na borbu za preuzimanje ugarsko-hrvatske krune.

1501. Vladislav se uključio u koaliciju s Venecijom i papom Aleksandrom VI., koji su mu obećali veliku novčanu pomoć za rat protiv Osmanlija. Glavna pokretačka snaga tog rata bila je Venecija, no kada se ona nakon teških gubitaka na Peloponezu povukla, morao je Vladislav zatražiti sedmogodišnje primirje. Hrvatski banovi i plemstvo snosili su najveći teret rata, uz vrlo oskudnu financijsku pomoć Venecije, pape ili Habsburgovaca i bez potpore dvora. U nizu sukoba, najzapamćenija je ostala ona bitka na Krbavskom polju 1493. Hrvatski ban i vojska koju su okupili Frankopani i hrvatsko plemstvo odlučila je zaustaviti Osmanlije koji su se s plijenom i zarobljenicima vraćali iz Kranjske. Hrvati su neoprezno ušli u bitku na otvorenom polju, i pritom pretrpili težak poraz u kojemu su izgubili mnogo plemića i velikaša. Kasniji kroničari su zabilježili da je time počeo raspad hrvatskoga kraljevstva. Porazom na Krbavskome polju Hrvatska ipak nije pala u ruke Osmanlijama. Sljedećih trideset godina obilježilo je neprestano ratovanje negdje na hrvatskoj granici, kontinuirana pustošenja hrvatskog teritorija i raseljavanje stanovništva.

KONAČNA OSMANSKA OFENZIVA – HRVATI IZABIRU HABSBURGOVCEGodine 1521. sultan Sulejman osvojio je Beograd. Bio je to početak ubrzanog rušenja

korvinskog sustava obrane. Od 1522. do 1527. osvojena je čitava Hrvatska južno od Velebita, s izuzetkom utvrde Klis.

Kako bi osigurao austrijske zemlje od iznenadnih osmanskih napada, Ferninand je odlučio u Hrvatskoj držati vlastitu vojsku. Hrvatsko plemstvo sve se više vezivalo uz Ferninanda, a 1524. je došlo do sklapanja sporazuma što će se svojim sadržajem postaviti temelj stvaranja buduće Vojne Krajine. Tog je dana Nikola Zrinski ponudio Ferninandu dva svoja grada na Uni, pod uvijetom da nadvojvoda u njih stavi vojničku posadu i utvde nakon dvije godine vrati Zrinskome.

Nakon poraza ugarske vojske na Mohaču 1526. i pogiblje Ludovika II. postavilo se pitanje izbora novoga kralja. Hrvatski su plemići na saboru u Cetingradu na Novu godinu 1527. prihvatili Ferninandovu ponudu i izabrali ga za novog vladara. U zamjenu za izbor, Ferninandovi su predstavnici ponudili novčanu i vojnu pomoć. Krunidbenu zakletvu izrekli su Ferninandovi predstavnici, na čelu sa Nikolom Jurišićem, vrhovnim zapovijednikom Ferninandovih četa u Hrvatskoj.

Iako je Ferninand i u Ugarskoj bio izabran od dijela plemstva, opozicija na čelu s Ivanom Zapoljom bila je jaka. Izbio je građanski rat koji je potrajao sve do 1538. kada je sklopljen sporazom po kojem su i Hrvatska i Slavonija drfinitivno pripale Ferninandu. Dok su se vodile bitke za prijestolje, Osmanlije su napredovali – 1538. odnjeli su važnu pobjedu kod Gorjana (nakon koje su pod njihovu vlast došli središnji dijelovi Slavonije), a u Hrvatskoj je pao Klis.

Ferninand je uz granicu organizirao obrambeni pojas, a podijelio ga je na tri dijela: pod njegovim su zapovjednicima bili hrvatski i slavonski generalat, dok je središnji dio prepušten brizi bana. Vojna krajina nastala je od posjeda oduzetih svjetovnim i crkvenim feudalcima, u čije je utvrde kralj doveo svoju posadu. Kako bi privukao potrebno stanovništvo na opustjele zemlje, davao je seljacima privilegije po kojima su mogli raspolagati zemljom u zamjenu za vojnu službu.

Razdoblje vladavine prvog Habsburga u Hrvatskoj rezultiralo je i pojavom protenstatizma, kojeg je prihvatio manji broj ljudi. Naj istaknutiji hrvatski protestant bio je Matija Vlačić Ilirik.

Ostatak ostataka nekada slavnog kraljevstva Hrvatske – tako su Hrvati u 16.st nazivali vlastitu domovinu.

Nekada najmoćniji velikaši, Frankopani, gotovo su izumrijeli, a imanja su im bila oteta ili prodana. Njihovo mjesto preuzeli su Šubići Zrinski, gospodari niza vlastelinstava. Njihovo bogatstvo počivalo je na poljoprivredi, trgovini i rudnicima. Taj je rod izumro početkom 18.st, a njihova su imanja opljačkana 1670., kada je ugušena urota Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana protiv kralja Leopolda.

Građanstvo je tijekom 16.st bilo slabo. Broj stanovnika gradova drastično je opadao, jer su se svi važni gradovi (Zagreb, Varaždin, Križevci, Koprivnica) nalazili u blizini same granice. Gradove su napustili i crkveni redovi. Oporavak započinje tek u drugoj polovici 16.st.

Od 1558. hrvatski i slavonski sabor redovito zasjedaju zajedno, a ban im je već otprije bio zajednički. Slavonsko plemstvo i građanstvo, prihvatilo je hrvatski identitet zajedno s etničkim imenom, a stalna ugroženost poticala je stvaranje nacionalnog osjećaja. U to vrijeme nastaju mnogi nacionalni mitovi – kao onaj o banu Nikoli Zrinskom i obrani Sigeta 1566.

Ferninanda nasljeđuje Maksimilijan II. Kao njegovo glavno djelo ističe se podizanje Karlovca, renesansne planske utvrde s gradom, koji je ubrzo postao središtem hrvatskoga dijela Krajine. Gradnja Karlovca može se smatrati zadnjim renesansnim podhvatom gradnje u Hrvatskoj. Barok koji je slijedio označio je trijumf kršćanskih vojski: pobjednik u bitci kod Siska, ban Toma Erdody, gradi prvi dvorac s elementima baroka u Hrvatskoj 1603.godine.

DUBROVNIK - RENESANSNA ARKADIJADubrovački trgovci razgranali su svoju djelatnost po čitavom Balkanskom poluotoku.

Sama Republika proizvodila je velike količine soli u svojim solanama u Stonu, a s radom je započela i manufaktura sukna. Dubrovčani su postajali i sve jača trgovačka sila na moru, da bi u 16.st dubrovačka flota nadmašila mletačku.

Veliki kapitali stjecani trgovinom ulagani su u zemljišne posjede u okolici grada, ili u inozemne banke, najviše u Italiji. U 15. i 16.st Dubrovnik je u svakom pogledu doživio vrhunac svoga razvoja. Politička samostalnost i stabilnost grada – republike, gospodarski pocvat, otvorenost tipična za trgovačke ekonomije, umjetnička i znanstvena produkcija – sve to prtvorilo je Dubrovnik u najvažnije središte renesansnog života u Hrvatskoj.

MLETAČKA DALMACIJA – RENESANSA USRED ODUMIRANJA Nakon što je Venecija početkom 15.st preuzela gotovo sve priobalne gradove i otoke, podredila ih je ne samo svom političkom, nego i gospodarskom sustavu. Najveću štetu od promjene vlasti pretrpio je Zadar. Mletački monopol nad trgovinom soli znatno je smanjio prihode zadarskog patricijata.

U drugoj polovici 15.st počeo se osjećati osmanski pritisak na kopnene gradove i pustošenje njihova zaleđa, što je dodatno otežavalo ekonomske aktivnosti. Otočne su gradove ugoržavali islamski gusari, ali ih nisu toliko devastirali.

Novi polet gospodarstva počeo se osjećati tek sredinom 16.st, nakon smirivanja prilika na granici, kada se veliki dio izvoza iz ugarskih, slavonskih i bosanskih prostora pod osmanskom vlašću usmjerava na dalmatiske luke, poglavito na Split. U tom su poslovanju važnu ulogu imali židovski trgovci s obje strane granice.

U mletačkoj Dalmaciji velika vijeća su i dalje bila, uz gradske knezove Mlečanine, vrhovni organi vlasti u gradovima, ali su njihove stvarne ovlasti bile smanjenje djetatnošću mletačkog senata, dužda i generalnog providura čitave Dalmacije, koji je stolovao u Zadru. Patriciji su ostali i dalje povlašteni građanski sloj. Od 14.st pa do 1510. nije zabilježen nikakav važniji otpor takvom duštvenom ustrojstvu. Tek je na Hvaru navedene godine došlo do pobune koja je rezultirala desecima ubijenih plemića, četverogodišnjom vladavinom

pobunjenika i krvavim gašenjem pobune od strane mletačke vlasti.

ISTRA – DVIJE PERIFERIJENajveći dio Istre bio je od 1209. u vlasti akvilejskog patrijarha, ali s postupnim

slabljenjem njegovog položaja na poluotku počinje se širiti i metački posjed. Do kraja 13.st gotovo su svi priobalni gradovi priznavali vlast dužda. Samo je istarska unutrašnjost, oko Pazina, u međuvremenu imala druge vlasnike. Pazinsku su grofviju 1374. od grofova Goričkih preuzeli Habsburgovci. Na taj način Istra je nekoliko stoljeća bila podjeljena na habsburšku unutrašnjost i rubno područje, te na mletačku obalu.

To doba donjelo je sa sobom slabljenje političkih odnosa i gospodarstva, ali i sve pogubnije epidemije malarije koje su pogodile stanovništvo. Mletački kroničari opisuju istarske gradove kao puste i ruševne, nudeći sliku siromaštva i bijede.

Demografske gubitke nastojala je Venecija nadomjestiti doseljavanjem stanovništva sa svojih posjeda u Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji. Osim njih Istru su naseljavali i bjegunci iz Hrvatske.

JAGELOVIĆI I PROTUTURSKI SAVEZ 1501. Uključivanje Vladislava II. u protuturski savez 1501. nije bio plodom ozbiljne kraljeve odluke da se zaustavi Osmansko Carstvo, nego promjena u europskim političkim odnosima. Na samom kraju 15.st osmanlijska je politika postala protumletačka, pa je provalama u okružja dalmatinskih gradova, prije svega napadom na zadarsko zaleđe 1499., započeo novi mletačko – osmanlijski rat. Ugrožena na širokom prostoru od Dalmacije do Peloponeza, Venecija je svim silama nastojala stvoriti protuosmanlijski savez i u njega uključiti Vladislava II. Nakon dugih pregovora između Venecije, pape Aleksandra VI. i Vladislava II. sklopljen 13. svibnja 1501. savez. Pritom su i papa i Venecija obećali Vladislavu tri godine davati novčanu potporu. No kada je Venecija u ratu s Osmanlijama pretrpjela ozbiljne gubitke (uporišta na Peloponezu), nužno je žudjela za mirom, pa je potkraj 1502. prihvatila mir koji je ponudio sultan Bajazit. Vladislav II. ju je u tom potezu slijedio i sklopio sedmogodišnje primirje.

Ovaj savez nije polučio nikakvog uspjeha, a svi uspjesi Hrvata u borbi s Osmanlijama na razmeđi 15. i 16.st vezani su uz hrvatskog bana i hercega Ivaniša Korvina.

OTPOR OSAMLJENIHNakon što nije uspio naslijediti oca Matiju Korvina 1490., Ivaniš Korvin je dobio

sporazumom s Vladislavom II. naslov slavonskoga hercega, a 1495. imenovan je banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te mu je 1499. ta čast postala doživotna. Samim time se morao uklučiti u rat s Osmanlijama. Najvažniji Ivanišev uspijeh bilo je razbijanje opsade Jajcan 1501.

Ivan Korvin bio je prvi u nizu osamljenih boraca protiv turske opsade, jer Jagelovići nisu puno marli za hrvatske zemlje. Drugi borci su: Žarko Dražojević, Petar Berislavić, Ivan Karlović, Krsto Frankopa, Petar Kružić i dr.

CAMBRAISKA ZAMKAGodine 1508. sklopljena je Liga i Cambraiju, na poticaj pape Jurja II., cara

Maksimilijana i francuskog kralja Luja XII. Njezinim je ciljem bilo uništenje Mletačke Republike. Venecija je diplomatskim putem (Pietro Pasqualio) nastojala spriječiti uplitanje hrvatsko – ugarskog kralja u Ligu. Ipak nije uspjela Vladislava spriječiti da pristupi Ligi, ali je sa sigurnošću mogla znati da im neće opasnost prijetiti iz Budima. Na saboru u Tathi 1510. kralj je preuzeo obvezu rata za Dalmaciju, ali je mletački diplomat znao da on ne može (jer nema ni novca ni vojske) i neće (jer je nakon rata s Osmanlijama 1499. Venecija trebala i dalje novčano pomagati Ugarsku) pokrenuti rat protiv Republike. Ta činjenica objašnjava apsurdnost cambraiske osnove, ali i iracionalno, neodrživo ponašanje Vladislava II. No, poslije 1500.godine „raščinjavanjem“ Hrvatske ne prijeti Venecija, već Osmansko Carstvo.

SAMOZATAJNI NAPOR PETRA BERISLAVIĆA Trogiranin Petar Berislavić ostvario je crkvenu karijeru u Ugarskoj, na dvoru Vladislava

II. Jagelovića. 1513. imenovan je upraviteljem banata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a iduće godine i banom. Kada je nakon cambraiske epizode zaprijetilo neposredno osmansko osvajanje hrvatskih zemalja, Petar Berislavić je prihvatio najteži zadatak: obraniti onaj dio korvinskog protuturskog sustava na potezu Jajce – Pounje – Cetina, koji je Osmanlijama priječio prodor u Slavoniju. Uporišnom točkom njegovih napora bilo je Jajce, ugroženo turskom opsadom.

Mleci su spram Berislavića bili sumnjičavi i radije su se oslanjali na svog kodotijera Ivana Karlovića. Kada ih je Berislavić 1517. zamolio za pomoć, odbili su ga. Ali ni drugi mu nisu baš pomagali – Slavonski je sabor 1515. odbio pomoći Berislavići za obranu Hrvatske južno od Velebita, tvrdeći da su staleži po starom običaju dužni braniti svoju kraljevinu. Dubrovčani su se bojali isplatiti banu tribut od 500 dukata što su godišnje davali hrvatsko-ugarskom kralju da ne bi stradali njihovi trgovci u Osmanskom Carstvu. Tek su 1514. poslali banu trogodišnji iznos tributa. Jedino je papa Leon X. Berislaviću ponekad slao novćanu pomoć. Ipak, Berislavić je do svoje pogiblje 1520. na Plješivici održavao najvažniji dio korvinskog sustava, od Jajca do Hrvatske južno od Velebita. U vrijeme njegova banovanja Osmanlije nisu uspjeli osvojiti niti jedan dio hrvatskoga prostora.

I „NALEGOŠE NA JEZIK HRVATSKI“Znameniti izričaj popa Martinca o Turcima što nalegoše na jezik hrvatski nastao je

pod neposrednim dojmom hrvatskog poraza na Krbavskom polju 1493., ali ga u isti mah smijemo smatrati i sažetim znakom hrvatsjig šesnaestog stoljeća.

Dolaskom Sulejmana I. na sultansko prijestolje završava etapa pustošenja i društvenog slabljenja hrvatskog prostora, a počinje etapa osvajanja, završna etapa „raščinjavanja“.

U takvim prilikama 1521.god banom postaje Ivan Karlović, još osamljeniji u pokušajima otpora od Turaka. Nakon pada Beograda (1521.) Sulejman I. usmjerio je svoj napad prema Hrvatskoj južno od Velebita gdje je bilo težište Karlovićeve obrane.

Neopremljen kakav je bio, Karlović se nije mogao oduprijeti. Osmanlije su 1523. zauzeli Knin i Skradin, 1523. Ostrovicu. Nakon tih osvajanja Karlović napušta bansku poziciju, ali se svejedno još uvijek nada pomoći Mletačke Republike. Oni su se nadali da će svoj dalmatinski posjed najbolje osigurati prijateljskim vezama s turskim feudalcima i Osmanskim Carstvom, što je očito bila pogrešna politika jer su već 1525. Osmanlije započeli opsadu Obrovca (utvrde Krbavskih knezova) kojeg su i zauzeli 1527.

Ista sudbina slijedila je i za Hrvatsku sjeverno od Velebita. Kada je 1528. palo Jajce korvinski bedem je konačno razoren. Osmanljije su istodobno nakon pada Osijeka i poraza kod Mohača (1526.) vršili pritisak i na Slavoniju. U južnoj Hrvatskoj odupirao ih se samo Klis što ga je branio Petar Kružić.Desetljeće kasnije popustila je obrana i na sjeveru i na jugu Hrvatske. Nakon pada Požega (1536.), Klisa (1537.) te Nadina i Vrane u zadarskom zaleđu, na mletačkom području (1538.) osmanlijski se polumjesec duboko zario u hrvatski prostor. Osmanlije su doista nalegle na jezik hrvatski, što znači na narod i zemlju hrvatsku.

HABSBURŠKI PRODOR PREMA JUGUU prvoj trećini 16.st temeljito se promijenio prostorni izgled i geopolitički položaj

hrvatskih zemalja. Bitkom na Mohačkom polju 1526. i pogibljom Ludovika II. ugasila se srednjovjekovna Ugarsko – Hrvatska Država. Dolazak Habsburgovaca na hrvatsko, a zatim i ugarsko prijestolje najlakše je objasniti dinastičkim ugovorima, od kojih su prvi sklopili Matijaš Korvin i Fridrik III., te samim činom izbora: na saboru hrvatskih staleža u Cetinu 1. siječnja 1527. nadvojvoda Ferninand izabran je za hrvatskoga kralja. U obrazlaganju cetinskoga sabora valja imati na umu dvije činjenice. Prvo, da je tom završnom činu predhodilo dugo doba habsburškog prodora na iz srednje Europe prema jugu; i drugo, da je do kraja 15.st društveno ustrojstvo hrvatske oslabilo onoliko koliko je jačao ugled dinastije Habsburg na sjeveru.

OD CARSTVA PREMA JADRANUHabsburgovci su u 14.st svoj pogled usmjerili prema istarskom poluotoku, gdje su

jedino mogli ispuniti svoje težnje o jugu. Tamo je trebalo samo slomiti feudalni akvilejsko-gorički obruč i savladati otpor Mletačke Republike. Prvi njihovi posjedi u Istri nalazio se u kontinentalnom središtu, a ne na jadranskoj obali. Na temelju ugovora s istarskom granom goričkih grofova Habsburgovci su 1374. stekli Pazinsku kneževinu. A kada su 1382. zavladali Trstom našli su se i na obali, te je tada njihovo širenje bilo zaustavljeno. Zamjenili su ga dinastičkim širenjem prema ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, što se je okončalo cetingradskim saborom.

Godine 1437. prvi Habsburgovac, Albrecht, sjeo je na budimsko prijestolje. Nejgovo vladanje je bilo kratko, ali je utjecalo na kasnije Habsburško zahrjevanje prava na krunu sv. Stjepana. Godine 1466. Habsburgovci su preuzeli grad Rijeku i tako se učvrstili na sjeverozapadnim rubovima hrvatskog prostora i u njegovu susjedstvu. Osnovica habsburškog djelovanja na hrvatsku povijest bila je konačno oblikovana.

OBRNUTO GIBANJE: HRVATSKA I HABSBURGOVCICar Maksimilijan bio je najvažniji sudionik Cambraiske lige, a njegov najistaknutiji

kondotijer bio je Krsto Fnakopan. Takvu vezu je lako objasniti: kako je pritiska na hrvatsko-osmanlijskoj granici bivao sve jačim, tako je i priklanjanje Hrvatske Habsburgovcima postajalo jedinim izlazom. U času kada je padom Knina i Skradina započelo osvajanje hrvatskog prostora, drugi oslonac više nije ni postojao.

CETINSKI IZBOR OSAMLJENE HRVATSKEDolazak Habsburgovaca uHrvatsku bio je plodom krajnje ugroženosti i dinastičkog

sloma koji je nastupio već i prije pogiblje kralja Ludovika II. na Mohačkom Polju 1526. Na samom početku te godine, 25.siječnja, hrvatski i slavonski staleži su na saboru u Križevcima razmatrali otkazivanje poslušnosti kralju Ludoviku Jageloviću. Staleži nisu bilo složni oko izbora novog vladara. Krsto Frankopan predlagao je da se Hrvatska i Slavonija priklone caru Karlu V. i nadvojvodi Ferninandu, dok je Ivan Karlović predlagao mletačku zaštitu. Uprzo je postalo jasno da taj odabir ne bi bio dobar, pa je jedini kandidat ostao Ferninad, ali samo u Hrvatskoj, dok je u Slavoniji dobio protukandidata.

Na koncu su 1. siječnja 1527. na saboru u Cetinu Ferninanda za hrvatskog kralja izabrali hrvatski velikaši i plemići. Kraljevina Slavonija, koja još nije bila tako jako pritisnuta Osmanlijama, slijedila je primjer ugarskih staleža koji su 1526. za kralja izabrali Ivana Zapolju. Slavonsko je plemstvo na saboru u Dubravi kraj Čazme 1527. izabralo Ivana Zapolju za kralja. Tek kada je u rujnu 1527. poražen u sukobu s kraljem Ferninandom i Slavonija je na saboru u Križevcima priznala Habsburgovca za kralja.

NIJEDAN VLADAR NIJE „SILOM ZAVLADAO HRVATSKOM“Ubrzo se pokazalo da novi kralj ne ispunjava preuzete obveze, iako je osmanlijska

opasnost prostajala sve jačom. Hrvatska se nalazila pred novom etapom prostornih gubitaka. U ugođaju razočaranja i tjeskobe održan je u travnju 1527. drugi sabor u Cetinu, na kojemu su hrvatski staleži bili mnogo odlučniji sram Ferninanda. Tada su mu oštro prigovorili zbog neizvršenih obveza i poručili kralju da nijedan vladar nije silom zavladao Hrvatskom i da su se oni nakon Zvonimirove smrti slobodne volje pridružili svetoj kruni ugarskoga kraljevstva, a nakon toga i njegovog kraljevstva. Time su hrvatski staleži sačuvali svijest o zasebnosti Hrvatskoga kraljevstva, ali Ferninand nije ni nakon toga ponudio znatniju pomoć. I nakon izbora Habsburgovaca, u gotovo cijelom 16.st, do prijelomne bitke kod Siska 1593., nastavljeno je prostorno mrvljenje Hrvatskoga Kraljevstva.

11. Gospodarstvo

GRAD I PROSTORSrednjovjekovni su gradovi na hrvatskom prostoru gotovo redovito bili upravno,

gospodarsko i strateško središte okolnog seoskog prostora. Gradska ili komunalna područja (districtus, kotar) u Hrvatskoj se između sebe višestruko razlikuju, prije svega načinom oblikovanja, površinom, gospodarskim značajkama i upravnim ustrojstvom.

Najčešće su srednjovjekovi gradovi stvarali svoja seoska, distriktualna područja s naporom, ali bilo je i iznimaka. Zagrebački Gradec primjer je grada koji odjednom, kraljevskom ispravom, stječe soski, proizvodni prostor jer nastaje kraljevskom odlukom, na kraljevskom zemljištu. Bela IV. 1242. utemeljuje grad na brdu Gradecu, a Zlatnom bulom točno određuje granice gradskog područja, od vrhova Medvednice do obale Save.

Nasuprot kraljevskim gradovima u Slavoniji, istočnojadranski gradovi svoje distrikte stvarali su stoljećima. Neki se gradovi, naročito Zadar i Dubrovnik, ističu velikim komunalnim područjem, drugi ga, poput Splita, stvaraju u nepogodnim geomorfološkim okolnostima, pa njihovi distrikti površinom zaostaju za dubrovačkim ili zadarskim teritorijem.

Površina gradskog teritorija, koliko god bila važna, ipak nije jedini kriterij gospodarske važnosti njegovog središta. Važnije su bile proizvodne značajke gradskog područja i njegov prirodni smještaj.

Mogu se uočiti dva osnovna gospodarska i komunikacijska modela: grad koji je usmjeren prema komuniciranju sa zaleđem i grad koji svoju ekonomiju pretežito oslanja na vlastitu proizvodnju. Prvom modelu pripadali su Split i Dubrovnik koji su bili nužno ekonomski usmjereni prema kontinentalnom zaleđu i jadranskom prostoru. U zaleđu Dubrovnika se u 13.st počinje razvijati rudarstvo. Split u kasnom srednjem vijeku izvozi proizvode koji su nastali u zaleđu (vino, smokve, stočarske i pčelinarske proizvode – koža, raša, sir, med, vosak). Zadar pripada drugom modelu, on nužno održava ekonomske veze sa okolnim stočarskim regijama ali njegova se skonomija prije svega oslanja na vlastitu proizvodnju (sol). Uloga paške soli napose je primjetna u drugoj polovici 14.st, kada anžuvinska kraljvska vlast ukida mletačko vrhovništvo i omogućuje slobodno komuniciranje između zaleđa i jadranske obale. Tada se Zadar prvi put ekonomski jače usmjerava prema širem kontinentalnom zaleđu i nastoji ekonomski prodrijeti u Bosnu. I otočne komune (Hvar, Brač, Rab) pripadaju skupini ekonomija koje obilježava vlastita proizvodnja.

Različiti činitelji određuju opseg utjecaja političke vlasti na ekonomije gradova, među kojima su najvažniji prirodni smještaj grada i njegova strateška važnost, te proizvodne značajke gradskog područja. Prema tome možemo utvrditi nekoliko modela:

a) Ekonomije izvan znatnijeg djelovanja političke vlasti (kraljevski gradovi u Slavoniji)b) Ekonomije sa slabim djelovanjem političke vlasti i lakšom prilagodbom političkim

promjenama (Split)c) Ekonomije s jakim djelovanjem političke vlasti i težom prilagodbom (Zadar)d) Ekonomije s jakom ovisnošću o političkim vlastima, ali i lakšom ekonomskom

prilagodbom (Dubrovnik)

GOSPODARSKI SUSTAVIOpseg i značajke gospodarskog usmjerenja prije svega ovise o vrsti političke vlasti

(feudalna, kraljevska, gradska) i tipovima društva, odnosno o razlici gradska – seoska društva. Selo je redovito uključeno u šire gospodarske i političke sustave – vlastelinstva, komune – pa ne možemo iskazivati nikakve sustavnije gospodarske zamisli. Grad je jedina vrsta srednjevjekovnog društva u kojoj se sustavno usmjeravaju i nadziru ekonomske pojave.

GOSPODARSKI SUSTAVI ISTOČNOJADRANSKIH KOMUNANajiscrpnije obavijesti o gradskim sustavima na istočnom Jadranu nalaze se u

gradskim statutima. Odredbe statuta obraćaju veliku pozornost gospodarskim djelanostima. Statutarne odredbe o gospodarskim djelatnostima mogu se podijeliti na tri vrste: a) odredbe o ustrojstu i postupcima privrednih djelatnostib) krivično pravne odredbec) porezne odredbeKomunalna uprava pobire poreze od različitih vrsta gospodarskog djelovanja, jer se bez poreznih prihoda gradska zajednica ne bi mogla razvijati.

MLETAČKI GOSPODARSKI SUSTAVUključujući nakon 1409.god dalmatinske gradove u prekomorske posjede ili Stato da

mar Mletačke Republike, Venecija je temeljnim političkim i strateškim ciljevima na istočnom jadranu tada dodala i svoje državne ekonomske ciljeve. Nastojala je trgovački promet gradova što jače usmjeravati prema državnom središtu, a istodobno najvažniju proizvodnu djelatnost, proizvodnju soli na Pagu, podvrgnula svom fiskalnom nadzoru, što joj je donosilo znatne prihode.

Dubrovnik je 1236. sa Venecijom sklopio ugovor kojim priznaje Mletačku vlast. Time je Venecija pokušala ograničiti prostor djelovanja dubrovačkih trgovaca i usmjeriti ih prema konitinentalnom zaleđu, i ograničiti opseg njihovog djelovanja u lagunama.

U promet solju dalmatinskih gradova Venecija je prvi put intervirala u sredini 14.st kada je zabranila izvoz zadarske i paške soli bilo kamo osim u Mletke, a zatim je odradila i da sva proizvedena sol, onim količina za vlastite potrebe, pripada Veleciji, dok su je vlasnici solana morali prodati po unaprijed određenoj cijeni.

Takve su se odredbe nakon 1409. protegnule na sav dalmatinski dio mletačkog Stato da Mar, podvrgavajući državnom nadzoru najvažnije djelatnosti u gradskim društvima.

Trgivina drugim vrstama robe, osim solju, nije bila podvrgnuta tako strogim ograničenjima, ali je repoblika nastojala promet zemljišnim, pčelarskim i stočarskim proizvodima (koža, sir, vuna, vunene tkanine, vosak, med) usmjeriti prema lagunama.

ZEMLJIŠNA PROIZVODNJAAgrarna je tehnologija u srednjem vijeku bila skromno razvijena, pa je ta činjenica

sama po sebi ograničavala opseg zemljišne proizvodnje. Vinogradi su se obrađivali prema

stoljetnom običajnom pravu, zabilježenim u istočnojadranskim komunalnim statutima. Oranice su se pretežito obrađivale dvopoljnim sustavom ili dvogodišnjim plodoredom, prema kojemu se svake godine sijala samo polovica obradivog zemljišta, dok se druga polovica ostavljala na ugaru ili jednogodišnjem odmaranju i obnovi plodnosti. Samo na tehnički naprednijim područjima u opticaju je bio tropoljni sustav. Pravni položaj obrađivača ovisio je o značajkama društvenih područja. Na komunalnom području težak ili kmet bili su ekonomski ovisni o vlasniku posjeda, ali u pravnom pogledu osobno slobodni pripadnici društva, podvrgnuti samo sudskoj vlasti komune. Na feudalnim posjedima Hrvatske i Slavonije ili na kontinentalnim, seoskim prostorima Istre, kmet je bio sastavni dio zemljišnog vlastelinstva, podređen jurisdikciji feudalca. Težaka je pretežito uzgajao vinograde, dok je ratarstvo bilo posao kmeta.

Slavonsko se vlastelinstvo djelilo u dva temeljna dijela: u domenijalnu zemlju ili alodij, koju su morali obrađivati kmetovi i s koje je sav urod pripadao vlasniku posjeda, i u rustikalnu zemlju i selište, na kojoj je bio nastanjen kmet s obitelji. Kmetsko selište se dijelilo u dva dijela: u manji dio na kojemu je kmet podizao svoje nastambe i gospodarske zgrade i na oranice, s kojih je kmet bio dužan na podavanja vlastelinu.

Proizvodno je ustrojstvo kmetskog posjeda na onim dijelovima istočne obale Jadrana, na kojima je bilo dovoljno oranica (primjerice u zadarskom zaleđu), bilo jednako onome na vlastelinstvima. Nakon sklapanja ugovora vlasnik posjeda je prepuštao kmetu ždrijeb (sors) zemljišta, površine oko 7 ha. Na okrajku ždrijeba, površine oko 1 ha, kmet je podizao nastambu, oko koje se nalazila tkz. podvornica, najčešće oranica, s koje kmet nije bio dužan na bilo kakva podavanja. Izvan podvornice nalazile su se ostale oranice (6 ha), koje je kmet obrađivao uz pomoć zaprežne stoke i s koje je davao četvrtinu uroda vlasniku zemljišta. Kao i na slavonskim vlastelinstvima, i kmet na istočnom Jadranu je bio obezan obrađivati vlastelinskov alodij, u zadarskim vrelima nazivan zgon. Radna obveza ili tlaka je jednako opterećivala kmetove i u Slavoniji i na Jadranu.

OBRTI: ZAJEDNIŠTVA I ODVAJANJAObrti i obrtnički rad drugi je temeljni sloj u gospodarskom ustrojstvu društava na

hrvatskom srednjevjekovnom području. Obrtnički rad poznaju i agrarna društva, ali se obrtnici, kao zasebni, profesionalno određeni sloj ljudi, pojavljuj samo u gradskim društvima, pa je gradski prostor ključno područje obrtničke proizvodnje. Glavninuobrta obilježava skromno razvijena tehnologija, usmjerenost prema lokalnom tržištu i ograničena potražnja za proizvodima obrtničkog rada, ali unatoč tome srednjovjekovni obrti ipak nisu bili statična ekonomska pojava, bez znakova napredovanja. U kasnom srednjem vijeku pojavljuje se veći broj obrta i složenija tehnologija za proizvodnju. No, takav napredak obilježava samo neke obrte, npr. brodogradnju, suknarstvo ili bojenje tkanina, te skupinu umjetničkih obrta (graditeljstvo, slikarstvo, zlatarstvo).

Obrtnici su bili važna sastavnica društva, na što upućuje broj obrtnika i njihovih struka, odnosno zanimanja.

TRGOVINA: UNIVERZALNOST I PROFESIONALNOSTVećina srednjovjekovnih trgovaca ne nosi oznaku profesionalnog trgovca merzarius,

mercator, draperius, već samo oznaku staleža ili strukovne pripadnosti. Ispod sloja trgovačke elite, bilo da su njezini pripadnici označeni profesionalnim ili staleškim oznakama, nalazili su se trgovci koji su pripadnošću dopirali do skupina stanovništva na dnu društvene ljestvice. Ta činjenica pokazuje da je trgovačko poslovanje u kasnom srednjem vijeku društveno univerzalno, pa su se u njega upuštali i pripadnici skromnih slojeva stanovništva.

U trgovačkoj praksi razvijenog i kasnog srednjeg vijeka razlikuju se dvije glavne vrste društva: kompanije (societas) i kolegancije (colleganita). I u jednoj i u drugoj vrsti trgovačkih društava zajedničko je udruživanje rada i novčanih sredstava dvojice ili više sudionika radi trgovačkog poslovanja i ostvarivanja dobiti, ali se kompanija razlikuje od kolegancije po tome što svi članovi društva u poslovanje ulažu i vlastita sredstva ili robu i svoj rad, što znači da svi članovi kompanije aktivno sudjeluju u njezinu poslovanju. Kolegancija je takav oblik trgovačkog društva, u koje samo izvršitelj posla ulaže i rad i novac, dok svi ostali ulažu samo novac, a ponekad i robu, no ne svoj rad, pa u trgivačkom poslovanju kolegancije izravno ne sudjeluju. Kolegancija je bila društveno šira, otvorenija i ekonomski probitačnija – u poslovanje kolegancija su se uključivali pripadnici svih slojeva, oba spola, često i oni koji se nisu bavili trgovinom.

BRODOVI I LJUDISvi istočnojadranski gradovi u razvijenom i kasnom srednjem vijeku bili su uporištima

pomorske trgovine i svi su posjedovali veći broj brodova, ali se dalmatinski jedrenjaci nisu mogli uspoređivati sa Mletačkim ili Genovskim. Istočnojadranski gradovi samo su iznimno imali brodove velike nosivosti. Njihovi su jedrenjaci bili manji. Zadarski i dubrovački, i nešto manji splitski jedrenjaci, u 14. i 15.st održavaju pomorske veze na Jadranu, spajaju njihove obale, dapače, napuštaju Jadran i otiskuju se prema Sredozemlju, dopiru i do Levanta i sjeverne. Afrike.

EKONOMIJE I LJUDI: ZEMLJIŠTE I PROIZVODNJAKljučni pojam u razvoju srednjovjekovnih društava bio je odnost između opsega

proizvodnje i potrošnje, prije svega žita, temeljnog prehrambenog proizvoda. Prvi točan podatak o proizvodnji žita u dalmatinskim gradovima potiče iz sredine 60-ih godina 16.st. Izvori ne govore o proizvodnji žita u Slavoniji , ali se zaključiti da je u 16.st proizvodila dovonjo žita za svoje potrebe, neka su vlastelinstva čak i izvozila žito. Srednjovjekovna Slavonija se i u vinogradarstvu razlikovala od jadranskog pojasa. Oba su područja bila vinorodna, ali je na većini komunalnih područja na istočnom Jadranu vinova loza bila prevladavajuća, najvažnija zemljišna kultura, a u nekim komunama gotovo i jedina (Split). U Slavoniji je vinogradarstvo na nekim vlastelinstvima bilo prevladavajuća kultura, ali nije imalo onu ekonomsku ulogu kao na obali. Većina proizvedenog vina se trošila na vlastelinstvima, a izvozila se samo manja količina. S druge strane, na Jadranu je vino bilo temeljnim izvoznim proizvodom.

ŽITO I GLADU izvorima se pojam gladi prvi put pojavljuje tek u 14.st. Izravnih podataka o oskudice

hrane i gladi na jadranskom pojasu i ranom srednjem vijeku nema, ali na takav zaključak upućuju pojedina vrela. Podaci o uvozu žita u 13. i 14.st upućuju da je na hrvatskom teritoriju zavladala oskudica žita. U Slavoniji i kontinentalnom zaleđu prilike su bile povoljnije nego u kontinentalnom zaleđu, ali je ipak bilo kriznih razdoblja u prehrani stanovništva, ali vrela ne otkrivaju mnogo. Kasnosrednjovjekovna trgovina žita na hrvatskom području iskazuje se u nekoliko smjerova. Žito se prevozi iz žitorodnog zaleđa (Slavonija, Bosna) prema istočnojadranskoj obali koja je žitom oskudijevala, a iznimno se izvozi i iz onih opodručja na Jadranskoj obali sa većim opsegom ratarske proizvodnje (zadarsko zaleđe) prema drugim dalmatinskim gradovima.

EPIDEMIJE I RATOVIPrvi podatak o nekoj epidemiji je podatak o „crnoj smrti“ ili kužnoj epidemiji u Splitu

1348. U Kronici A. Cutheisa. On u Kronici upozorava na dvije razine kužne epidemije: prva razina je sama epidemija kuge u Splitu, za koju upotrebljava čitavu lepezu izričaja: ljuta kuga, bijesna kuga, okrutna kuga ili sirova pošasna kuga, po svoj prilici u prvim mjesecima 1348.; druga razina je njena izravna posljedica, glad u Splitu koju naziva nemilosrdnom kugom silnoga glada ili ljutom kugom glada.

Kuga je iste godine pogodila i Dubrovnik, i tamo je izrazito djelovala na gospodarski život. Porasle su nadnice težaka, ali i cijene pojedinih roba na primjer žita. U kasnom srednjem vijeku kužne epidemije je pratila oskudica hrane i glad. Mletačka vlada ističe da 1456., za velike epidemije kuge koja je zahvatila europski jugoistok, pa i Zadar i Dubrovnik, da su Zadar zahvatile velika glad i kužna epidemija, te nestašica hrane i oskudica žita. Potkraj epidemija, napose kuge, i rani su sukobi bili uzrokom poremećaja u opskrbi hranom i gladi. U doba mletačko – osmanlijskog rata 1499. -1502. zadarski rektori obavještavaju mletačku vladu da u gradu vlada kuga, glad i Turci.

EKONOMIKA MIGRACIJA Gradska se društva migracijama popunjavaju novim ljudima i tako prevladavaju demografske praznine koje nastaju zbog zbira poremećaja, od nepogodnih uvjeta svakodnevnog života na često stiješnjenom gradskom prostoru, preko ratnih sukoba i epidemija, do oskudice hrane i gladi. Migracije su stoga nužan preuvijet razvojnom rastu i širenju društva, premda ih u svim razdobljima srednjeg vijeka ne možemo pouzdano pratiti. Mreža gradskih naselja u srednjovjekovnoj Slavoniji, među kojima se ističu kraljevski gradovi, sama po sebi privlači skupine došljaka što ih vrela nazivaju „gostima“ (hospites). Gradovi na istočnom Jadranu odredbama statuta usmjeravaju migracije, ali pri tome razlikuju dvije temeljne razine njihovih pripadnika – glavninu, bez stručne naobrazbe, i manjinu koja je

stručnošću i poslovnim znanjima nužna u razvoju njihovih društava. Glavnina došljaka, pretežito iz seoskih regija kontinentinentalnog zaleđa, u novom prebitavalištu stječe pravni položaj stanovnika (habitator). Oni preuzimaju najniža zanimanja u komunalnoj ekonomiji, pa postaju težaci, stočari, nadničari, posluga i sl., a grad ih prihvaća dokle god su nužni u proizvodnoj i uslužnoj djelatnosti grada ili u popunjavanju demografskih praznina. Došljaci sa stručnom naobrazbom i poslovnim znanjima – potestati, notari, trgovci, učitelji, umjetnici, lječnici, itd. – su mogli, baveći se svojom strukom, kraće vrijeme boraviti u gradu ili komuni, pa su imali pravni položaj stranca (forenses). Ako bi duže vremena bili nastanjeni u gradu stjecali bi pravni položaj stanovnika, ali ih je od velikih skupina došljaka djelila važna razlika – ako bi ispunli određene uvijete koje je postavljao statut komune, oni su mogli postati građani (cives).

RAZINA PRIHODA: POSLUGA Sloj slugu i sluškinja bio je smješzen na samom dnu imovne ljestvice, pa su se niže od njih nalazili samo marginalizirani pojedinci, usredotočeni u pojmu pauper, siromah. Položaj posluge u gradskim društvima na jadranu ocrtavaju ugovori o služenju, u kojima se navodi rok služenja i visina naknade, najčešće u novcu. Gospodari se kadkad obvezuju na davanje miraza sluškinjama, a napose su naklonjeni dadiljama i doiljama njihove djece. U ugovorima o služenju izričito se ističe da im gospodari daju stan, hranu i odjeću. Nakon isteka roka služenja posluga se uključivala u široki sloj stanovnika grada, osiguravajući tako skroman položaj u komunalnim društvima.

RAZINA PRIHODA: TEŽAK I KMETObrađivač zemlišta pripadao je najbrojnijem sloju stanovništva na svim dijelovima

hrvatskoga prostora u srednjem vijeku, od Slavonije do gradskih i seoskih društava na istočnojadranskoj obali, a istodobno je zemljišna proizvodnja bila knjučna djelatnost u svim vrstama hrvatskih društava. Izvorna građa o hrvatskom seljaštvu u kasnome srednjem vijeku iznimno je bogata, od urbara i popisa prihoda na vlastelinstvima Slavonije i srednjevjekovne Hrvatske, do natarskih ugovora o težaštini i kmetstvu na istočnom Jadranu. Njihove prihode najbolje pokazuju popisi imovine.

RAZINA PRIHODA: OBRTNIK Točni podaci o novčanim prihodima obtnika uglavnom su ograničeni na one obrtničke struke, u kojima se za određeni posao morao sklapati notarski ugovor. To su prije svega bili tkz. umjetnički obrti (zlatar, graditelji, slikari) i brodogradnja. Teže je govoriti o prihodima onih obrtničkih struka, za koje nisu sačuvani takvi ugovori.

PRIHODI DRUŠTVENE ELITE Giovanni Battista Guistiniano, mletački sindik u Dalmaciji i Albaniji, posjetio je 1553.

istočnojadranske gradove i u putnom izvješću mletačkoj vladi zabilježio podatke o prihodima dalmatinskog plemstva. To su pri sačuvani podaci o godišnjim prihodima dalmatinskog plemstva. O društvenoj i poslovnoj djelatnosti dalmatinskog plemstva svjedoči obilje podataka u notarskim sveščićima.

IMOVNOST I SVAKODNEVNI PROSTOR Vrste i vrijednosti stambenih objekata i njihova oprema ili svakodnevni životni porstor ljudi najprimjetniji su iskaz razlika u imoćnosti u hrvatskom društvu. Tvrdi gradovi i raskošne palače vlasteoskih i plemićkih rodova, s jedne, skromne nastambe od drveta ili kamena, pokrivene slavom ili kamenim pločama, u gradskim i seoskim društvima, s druge strane, obilježavaju čitav prostor od Panonije do Jadrana. Dvorci, palače i ljetnikovci vlastele i plemstva dragocjena su spomenička baština hrvatskoga prostora. To su pr. palača obitelji Papalić koju Juraj Dalmatinac podiže u srcu staroga dijela Splita, ili grad Bribir, uporište Bribirskih Šubića, ili pak ljetnikovci dubrovačke vlastele. Na suprotnoj strani su skromne nastambe nižih slojeva stanovništva. Takve su kuće prevladavale na rubovima gradskog prostora i u gradskim varošima, najčešće podignute na tuđem zemljištu.

IMOVNOST I MIRAZIMirazi su iskazivali staleške i ekonomske suprotnosti u srednjovjekovnim društvima.

Miraz je bio nužni sastavni dio braka, a sastojao se od novca, nakita, opreme, kadkad i od zemljišta ili kuća, što ih je djevojka prilikom udaje unosila u imovinu buduće obitelji. Mirazi su se utvrđivali notarskim ugovorom, a visina miraza je ovisila o različitim okolnostima, prije svega o staleškoj pripadnosti i imovnoj mogućnosti davatelja miraza.

IMOVNOST I DOBROČINSTVO Oporuka je vrelo u kojem se više no igdje prožimaju društvena zbilja i duhovnost ljudi, životna svakodnevnica i trascedentalnost. Svim je oporukama zajednička kršćanska misao o neminovnosti smrti i vječnom životu. Skupine ekonomski jakih pripadnika društvenih zajednica, plemići i imućni građani, u oporuci iskazuju vjerski osjećaj i želju za dobrotvornim djelovanjem, ali i društveni ugled. Siromasi su često spominjani u oporukama. Oporučitelji im namjenjuju odjeću ili hranu. Siromašniji su u svojim oporukama skromniji, ali i oni iskazuju težnju za dobročinstvom.