Nihad Halilbegović - Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu: masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945.-1949

22�

Nihad Halilbegović, publicista

Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu - Masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu, 1945. - 1949. godine -

Neprovjeren život nije vrijedno živjeti. ( Sokrat)

Sažetak: Ovim člankom nastoji se osvijetliti period nakon završetka Drugog svjetskog rata i odnos novoformiranih vlasti prema političkim neistomišljenicima unutar bošnjačkog naroda ali i prema običnom bošnjačkom stanovništvu. Autor daje podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama o kojima se, do sada, nije ništa znalo niti je naučna javnost nastojala istražiti ovaj fenom. U samom radu veliku vrijednost predstavljaju evidentirana svjedočanstva očevidaca egzekucija i formiranja grobnica.

Ključne riječi: Masovne grobnice, Sarajevo, OZNA, UDBA.

Uvod Istina o masovnim likvidacijama od strane partizana, OZNA-e i UDBA-

e jeste do skora prešućivana i skrivana od javnosti. Rijetko se o tom mračnom segmentu historije usuđivalo govoriti, a još manje pisati. Godine su prolazile, a veo zaborava prekrivao je istinu. Znajući da zločini ne zastarijevaju i da ne postoji ideja ili ideologija u čije se ime mogu vršiti masovne likvidacije, upustio sam se u ovaj zamašan istraživački posao, kako bih upoznao javnost

Masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu, 1945. - 1949. godine

226

BOŠNJACI I DRUGI SVJETSKI RAT - TOKOVI I POSLJEDICE

o ovom dijelu naše historije i u isto se vrijeme odužio nevinim žrtvama i ublažio bol njihovim porodicama.

Posebnu vrstu masovnih likvidacija bez suđenja predstavljaju likvida-cije koje su vršene nakon zauzimanja određenih područja, mjesta i gradova. One su provođene uglavnom u organizaciji OZNA-e,1 a prema spiskovima koji su prikupljani i obrađivani u ranijim razdobljima, te potom proširivani nakon zauzeća pojedinih lokaliteta. Dio ovih likvidacija vršen je neposredno nakon zauzimanja lokaliteta, dio nakon dodatnih istraga u logorima i zatvo-rima, a dio pod različitim drugačijim okolnostima.2

Masovne likvidacije vršene su i nad osobama osuđenim na smrt u montiranim kratkim postupcima.

Materijalni dokazi likvidacija nalaze se u velikom broju masovnih grob-nica koje su javno otkrivene, a dijelom istražene (Jazovka, Macelj, Okučani, Gračišće, Kočevski Rog, Tezno, Huda jama itd.). Do sada je u Sloveniji i Hrvatskoj evidentirano preko hiljadu masovnih grobnica. U Bosni nije bilo istraživanja, a u Hercegovini se upravo istražuje nekoliko lokaliteta.

Doskora se o masovnim grobnicama nije smjelo ni pričati, pa ih je pre-krio veo zaborava, a istina o njihovom postojanju je blijedjela.

Međutim, evidentno je da se masovne grobnice nalaze i u Bosni i Her-cegovini kao npr. u: Prijedoru, Sarajevu, Doboju, Brčkom, Tuzli, Podgraci-ma (Potkozarje), Bosanskom Brodu, Bosanskoj Gradišci, Vlasenici, Mostaru, Širokom Brijegu, Ljubuškom i na drugim lokalitetima.

1 Odjeljenje zaštite naroda (OZNA) je osnovana odlukom koju je – 13. maja 1944. godine u Drvaru – potpisao Tito u formalnom statusu Vrhovnog komandanta NOV i POJ i Povjerenika za narodnu odbranu NKOJ-a. U temeljnom osnivačkom aktu OZNA-e, kao i u nizu kasnijih dokumenata koji su se na nju odnosili, naglašen je njen izuzetni represivni značaj za očuvanje političke linije koju je zastupala KPJ.(HDA, Fond (f) OZNA, kutija (k) 1, omot (o) 3, osnivački dokument OZNA-e u zaglavlju nosi oznaku “službeno 13. maj 1944. godine”)Za načelnika OZNA-e pri Povjereništvu za narodnu odbranu NKOJ-a, postavljen je član Politbiroa CK KPJ, general-laintnant Aleksandar Ranković.

2 Likvidacije su vršene i poslije 1945. godine, nakon provedenog postupka i osuđujuće pre-sude. Najčešće, optuženi nisu imali pravo na odbranu. Izvršenja kazni bila su na nepoznatim lokacijama na kojima su ukopavani u zajedničke grobnice, bez obilježja i prisustva rodbine.

227

Masovne grobnice u Sarajevu Posljednja masovna grobnica Ustaškog režima NDH-a nalazila se u

vrtu vile “Volkert” u Sarajevu, gdje je stanovao Ustaški pukovnik Luburić. Pronađena su 23 leša koja su ukopana u zajedničku grobnicu 4. - 5. aprila 1945. godine.3

Sarajevo je oslobođeno od fašizma 6. aprila 1945. godine. Ulazak par-tizana u Sarajevo4’�’6’7 mnogi građani dočekali su s oduševljenjem. Ubrzo je kod jednog dijela Sarajlija došlo do razočarenja. Naime, prije oslobođenja Sarajeva ilegalci su pod neposrednim rukovodstvom Mjesnog komiteta KPJ i njegovog sekretara Vladimira Perića-Valtera sačinili spisak od 4.000 građana Sarajeva “funkcionera i službenika u okupacionom i kolaboracionističkom aparatu i saradnika okupatora”.8

3 Nihad Halilbegović “Bošnjaci u Jasenovčkom logoru”, Sarajevo, 2006. g. str. 404-405.

4 16. muslimanska brigada je prva prošla kroz kapiju na Vratniku i ušla u Sarajevo 5. aprila u 17:30 h. Poslije neutralisanja manje grupe njemačkih vojnika, koji su se nalazili u blizini Vijećnice, Sarajevo je u jutarnjim satima 6. aprila bilo slobodno. 16. muslimanska brigada je na zgradi Vijećnice izvjesila jugoslavensku zastavu. 7. aprila ova brigada izašla je iz Sara-jeva dolinom Krivaje u pravcu Odžaka. (Ahmet Đonlagić – Ćamil Kazazović: “Borbeni put 16. muslimanske NOU brigade”, Tuzla 1981. g. str 266-270.)

5 U kasnim večernjim satima u Sarajevo su 5. aprila ušle: 18. hrvatska brigada i jedinice 27. NOU divizije. 18. hrvatska brigada u Sarajevu se zadržala samo 3 dana. (“Osamnaesta hrvatska brigada”, Tuzla 1988. g. str. 216.)

6 Po oslobođenju Sarajeva:- osiguranje grada preuzela je Bosanskohercegovačka divizija korpusa NO, na čelu sa kom-andantom Danilom Komnenovićem, političkim komesarom Špirom Srzentićem, načelnikom štaba Obrenom Ivkovićem.- ratni materijal i zarobljenike preuzela je Komanda grada Sarajeva, koju je obrazovala Kom-anda vojne oblasti Trećeg udarnog korpusa pod komandom pukovnika Pere Kosorića (kom-andant), pukovnika Blaže Đurišića (politički komesar), zamjenika komandanta Voje Ljujića i načelnika štaba Rudolfa Petrova. (“Sarajevo u revoluciji”, Tom 4, Sarajevo 1981. g. str. 698.)

7 9. aprila 1945. godine formiran je novi Mjesni komitet KPJ: Sekretar Vaso Miskin Crni, članovi Olga Marasović, Mladen Knežević, Betika Romano, Ferid Čengić, Juraj Marek, Marija Koš, Dragutin Kosovac, Radovan Stijaćić, Dane Olbina, Jovanka Čović, Gojko Rodić i Novak Anđelić. (Isto, str. 737.)

8 Isto, str. 699.


228


Ulaskom partizana u Sarajevo 5. aprila 1945. godine počinje djelujovati OZNA9’10’11. “Izviđačka četa dodijeljena je oficiru OZNA-e, koji je imao zada-tak da uhapsi jedan broj ratnih zločinaca i saradnika okupatora, ako ih nađe na adresama koje su dobijene od organizacije NOP-a iz Sarajeva”.12 OZNA je po svojim shemama i pripremljenim evidencijama imena počela hapsiti najčešće nedužne građane, pretežno Bošnjake, djelujući na više načina. Hapsi u kućama, stanovima i na ulici ili upućuje pozive na saslušanja u nekadašnju Titovu kasarnu, Jajce kasarnu13, Centralni zatvor, zatvor Beledija i slično.

Mustafa (Mustafe) Mujagić imao je tri i po godine kada su mu iz kućne avlije odveli babu i majku i ubili na nepoznatom mjestu. Razgovarao sam s Mustafom. Sa suzama u očima ispričao mi je: “Po babi sam dobio ime Mu-stafa. Babo je bio mesar, držao je radnje u Sarajevu i Zagrebu. Bio je imućan i ugledan građanin. U mahali su ga svi voljeli i cijenili. Rođeni je Sarajlija, dok je majka Muniza rođena u Banjoj Luci, a potječe iz familije Halilovića. Babo nije bio ni u kakvoj vojsci. U kući se često pričalo o tragediji babe i

9 Načelnik OZNA-e za NRBiH bio je Uglješa Danilović.Četnici su u Foči izvršili strahovit genocid nad Bošnjačkim stanovništvom. Ostaci preklanih tijela djece, žena i staraca nalazila su se na svim lokacijama u Foči. 1944. godine Nataša Čengić je s grupom omladinaca učestvovala u prikupljanju ostataka ubijenih civila, a najviše na lokalitetu oko rijeke Ćehotine. O tome Nataša kaže: “Moj muž (Ferid Fićo Čengić) na jed-nom sastanku rekao je Uglješi Daniloviću da je omladina prikupila kosti (ostatke od ubijenih Muslimana) i da ih treba pristojno sahraniti i obilježiti. Odmah je reagovao Uglješa i rekao da se neće obilježavati ostaci ubijenih, pošto njihovim obilježavanjem ne bi došlo do pomirenja naroda. Međutim to se odnosi na Muslimanske žrtve, a svaka srpska kost je obilježena.” - pismena izjava Nataše Čengić od 22.11.2011. g. nalazi se u privatnoj arhivi.

10 Načelnik OZNA-e za područje NOU 3. korpusa NOVJ bio je Nisim Albahari.Nisim Albahari usprotivio se podizanju spomenika pedeset peterici građana Sarajeva (među kojima je bilo najviše Bošnjaka), koje su Ustaške vlasti osudile na smrt i objesile na Marind-voru u noći 27. na 28. mart 1945. godine, i tom prilikom tvrdio je da se među obješenim nalaze i policajci “koje bismo mi likvidirali, da ih ustaše nisu objesile” – izjava B.Š. r. 1925. g. od 10. 11. 2011. g. nalazi se u privatnoj arhivi.

11 Načelnik odjeljenja OZNA-e za grad Sarajevo bio je Dane Olbina. Poslije hapšenja Ferida Fiće Čengića, Gradonačelnika Sarajeva, na to mjesto postavljen je Dane Olbina.

12 “Sarajevo u revoluciji”, Tom 4, Sarajevo 1981. g. str. 719.

13 U Jajce kasarni oko 400 domobrana sačekalo je 16. muslimansku brigadu i bez otpora joj se predalo. (Ahmet Đonlagić – Ćamil Kazazović “Borbeni put 16. Muslimanske NOU brigade”, Tuzla 1981. g. str 268.)

229

majke, a najviše mi je o tome pričala tetka Behija, babina sestra. Prema nji-hovoj priči 9. aprila 1945. godine, u avliju naše kuće na Mihrivodama između 15ºº-15³ºh upala su dvojica vojnika (partizana) s puškama koje je predvodio oficir OZNA-e. Uhapsili su mi babu i majku. Majka je bila u petom mjesecu trudnoće, na sebi je imala našu muslimansku nošnju, dimije i papuče na no-gama. Babo je nosio odijelo i fes na glavi. Prilikom hapšenja babe i majke bila je prisutna tetka Kadrija Borovac, majkina sestra. Ona mi je kazivala da su babu i majku odveli u stan Čišića, koji se nalazio u ulici Ferhadija, pošto su svi zatvori bili popunjeni. Tek kada su iz zatvora odvedeni zatvorenici u nepoznato, najvjerovatnije likvidirani, babo i majka su prebačeni u Centralni zatvor. Moja nana po majci je nakon nekoliko dana otišla u zatvor i odnijela paket, ali ih nije uspjela vidjeti. Nakon dva-tri dana otišla je ponovo u zat-vor. Bez ikakvog obrazloženja vraćen joj je otvoren paket na kome je pisalo ‘osuđeni’. Od tada više niko za njih nije čuo. Ubijeni su i pokopani na ne-poznatom mjestu. Presudu nismo nikada dobili. Sva babina imovina i kuća oduzeti su. Mene je othranila tetka Behija, babina sestra”. Teško je uzdahnuo i sa suzama u očima rekao: “Neka dragi Allah kazni krivce”.14

Hapšenja građana od OZNA-e bila su kontinuirana, a ljudi su odvođeni bez ikakvih pismenih naloga nadležnih organa.

Edhem (Hakije) Oprašić rođen je 1943. godine u Rogatici. U Sarajevo je izbjegao s porodicom ispred četničkog terora. Oca mu je 1945. godine odvela OZNA i više se nije vratio. Ubijen je u jednoj od masovnih grob-nica. O tome mi je Edhem pričao: “Moj otac Hakija Muje Oprašić rođen 1900.-1903. godine u Oprašićima kod Rogatice. Živio je na našem imanju kod Višegrada do 1943. godine. Kada su četnici izvršili pokolj u Višegradu (ubijeno preko 7.000 ljudi), s porodicom odlazi u muhadžirluk u Rogaticu. Prije pada Rogatice, ispred četnika ponovo s rodbinom i komšijama bježi u Sarajevo. Zavladala je tada velika glad. Radi posla seli u Čepin kod Osijeka, gdje je radio na imanjima bogatih seljaka i tako izdržavao porodicu. Krajem 1944. godine vraća se u Sarajevo, gdje je dočekao ulazak partizana. Nikad nije bio ni u kakvoj vojsci. Oslobađanjem Sarajeva 6. aprila 1945. godine odveli su ga partizani (OZNA) s još dosta Muslimana i niko se od njih nije

14 Pismena izjava Mustafe Mujagića od 11. 06. 2007. g. nalazi se u privatnoj arhivi.


230


vratio, ubijeni su na nepoznatoj lokaciji. Ne znaju im se ni mezari. Mom bratu Esadu, rođenom 1932. godine, koji je živio u Višegradu pričao je neki Asim šumar da su i njega s ocem i dosta muslimana odveli partizani, i da je on uspio pobjeći. Dok je bio u partizanskom logoru, čuo je da su neki partizani srpske nacionalnosti govorili: ‘Oprašića treba ubiti’.”1� Kazivač Edhem Oprašić je u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu početkom 1992. godine izbjegao ispred JNA i srpskih jedinica i s porodicom se nalazi u Švedskoj.

Po ulasku partizana u Sarajevo, uhapšeno je mnogo uglednih građana kao: “Ismet ef. Gavrankapetanović, otac Munira Gavrankapetanovića, književnik Edhem Mulabdić16, Atif Hadžikadić, profesor trgovačke aka-demije i narodni poslanik 1921. – 1922. godine za Tuzlanski okrug, Meh-med Nazifa Zupčević (ubijen na Ivan Sedlu), Mustafa Busuladžić, jedan od najvećih Bošnjačkih intelektualaca, i drugi. Zatvoreni su u Osman-pašinoj vojarni, koja je kasnije nazvana Kasarna Maršal Tito. Osuđeni su na smrt i u grupi odvedeni na strijeljanje: Mustafa Busuladžić, Atif Hadžikadić, neki brijač Prudelj i Ante Jurin. Strijeljani su u Velešićima iza željezničke stanice. Neki mještanin našao je naočale i izrešetan fes Busuladžića koje je predao njegovoj sestri i supruzi.”17 Za grob im se ne zna, ali se priča da su odvučeni na Vraca i tamo pokopani.

Edhem Muje Hota, rođen 1928. godine u selu Kalimanići, općina So-kolac, prošao je težak put skrivajući se i bježeći od četnika. Pred kraj Drugog svjetskog rata došao je u Sarajevo. Ispričao mi je slijedeće: “Husejn Kahri-man s Vasinog Hana je im’o sina jedinka Mumina. Bio je lijep momak ko’ djevojka. Sva familija mu je pobijena, jedino je on ostao živ. Zvali su ga još i Mimo. Hasan je čuv’o sina i skriv’o ga od svih vojski. Kada se neka vojska

15 Pismena izjava Edhema Oprašića od 17. 07. 2008. g. nalazi se u privatnoj arhivi.

16 “Tako je tu bio i književnik Edhem Mulabdić, kojeg su kao psa vodili da pužući na koljen-ima briše zatvorske hodnike. To je vidio i kasnije pričao Ismet ef. Gavrankapetanović, Mu-nirov otac, koji je takođe bio pritvoren. Abdulah Skaka bio je tada zatvorski brijač, pa je kao čestit čovjek prenosio poruke porodicama zatvorenih. A da se to nebi otkrilo, njemu je svake večeri dolazio njegov rođak Mehmed ef. Mujezinović, koji je kroz noćne kapidžike obilazio zabrinute porodice zatvorenih”. (Kasumagić Ismet “Trinaest mladomuslimanskih šehida”, Sarajevo 2007. g. str. 36)

17 Isto, str. 35-37

231

pomoli, on ga zatrpa u haljine, sijeno i sl. Naiđe, Muslimanska milicija, do-bro se sjećam, na glavi su imali kape sa mjesecom i zvijezdom. Kažu da su Sandžačka. Pronađu Mimu u skrovištu, ali im on pobjegne, ne htjedne da ide sa njima. Kada su 1945. godine došli partizani, otac kaže sinu: ‘Ja sam te do sad čuv’o, više ne mogu, javi se u vojsku’. I on ode i prijavi se u komandu. Partizani su ga sa dosta drugog naroda odveli i sve ih pobili pod Igmanom. Jedan mi je Srbin prič’o, kako je gled’o kako su partizani poslije ulaska u Sarajevo ubijali navodno Ustaše, a ja sam mu odgovorio, nisu to bile ustaše, nego nedužni mladići.”18

Dugogodišnjim istraživanjem došao sam do podataka o masovnim hapšenjima i odvođenjima na strijeljanja.

Ferid ef. Ibrahima Alagić. rođen 1933. godine u selu Lubardići, općina Rogatica, u Drugom svjetskom ratu proživio je težak život gledajući stra-danje Muslimana i bježeći ispred četničke kame. O tom mi je između ostalog ispričao: “Kada su Sarajevo preuzeli partizani, u Sarajevu se našao moj brat Sabit, allahrahmetille. I, on je prije toga bio u Muslimanskoj miliciji u svom kraju. Čuvali su narod od četnika. Taj moj brat Sabit je bio nesposoban za Njemačku vojsku, im’o je krivu ruku, ali je dobrovoljno bio u Muslimanskoj miliciji. Sa mnogo našeg naroda, muhadžira se ispred četnika povukao u Sa-rajevo. Kada su došli partizani, dosta su naroda pohapsili, a među njima i Sabita. Zatvorili su ih u Filipovića logoru. U noći su ih izvodili na saslušanje i odvajali one koje će strijeljati. Isljednici OZNA-e su ih saslušavali. Odstraniše Selima Karšića samo što je rek’o da je u bivšoj kraljevskoj vojsci bio kaplar; Selima Čauševića isto odstraniše i on je bio kaplar. Odvojiše i Nazifa Kurtića koji nije mrava zgazio, samo što je im’o na sebi vojničke pantalone. I, Omera s njima izdvojiše (nije bio ni u kakvoj vojsci). Pitali su ga gdje si bio 1941. godine. On kaže u Omačini, kod tetke (Omačina je kod Strgačine). Bio je tako stasit i lijep, da ga se dva oka nisu mogla nagledati. Samo kako je učio u Kur’anu. Izdvojili su i Hakiju Smajića, sina Hasana, i mnoge druge. I, tako su odabrali na stotine ljudi, najviše muhadžira i sve odveli na strijeljanje”.19

18 Pismena izjava Edhema Hote od 13. 03. 2009. g. nalazi se u privatnoj arhivi.

19 Pismena izjava Ferida Alagića od 25. 10. 2009. g. nalazi se u privatnoj arhivi.


232


Partizani (OZNA) su prvih dana po oslobađanju Sarajeva iz stanova odveli Rašida Šaćira Zukića, rođenog 1922. godine u selu Bjelogorci, inva-lida civila, i Asima Ahmeta Zukića, rođenog 1919. godine u selu Bjelogorci, civila, i ubili ih na nepoznatoj lokaciji.20

Uočljivo je da je OZNA najviše hapsila i odvodila na strijeljanje Bošnjake iz istočne Bosne i istočne Hercegovine, čije su porodice prije toga stradale od četnika koji su se kasnije masovno priključili partizanima.

Galib (Ahmeta) Muftić-Užičanin, rođen 1932. godine u selu Dumanjići kod Rogatice, suznih očiju mi je ispričao svoj životni put, bježanja ispred četničkog noža. Dio priče sam zabilježio: “U 1944. godini četnici su napali Rogaticu. Mi smo pobjegli u Sarajevo, gdje smo bili do dolaska partizana. Smjestili smo se na Kobiljoj Glavi, kod Avde Brkanića do same džamije. Došla je sva familija: majka, sestra, mlađi brat i otac. Stariji brat Hamid, rođen 1926. godine, priključio se Muslimanskoj miliciji kod Huskića u Faletićima. Čuvali su selo i narod od četnika. Kada je bilo oslobođenje Sarajeva partizani su ga iz naše kuće pokupili i odveli u Filipovića logor, kasnije Titova kasarna, i zatvorili u jednu od zgrada koja se nalazila uz ogradu, gdje se sada gradi Američka ambasada. Ja sam drugi dan otišao u taj logor i tu našao svog brata. Razgovarao sam s njim kroz prozor. Unutra je bilo zatvoreno dosta naših komšija, a među njima sam vidio Numu Karamana iz Dumanjića, Fehima Rađu iz Rađevića, Rifeta Kukića iz Knežine, Rifeta Brankovića, sina sudije iz Kovanja i druge. Brat mi je ispričao da se s njima nalaze šesterica braće iz okoline Trnova i izdiktirao mi je njihova imena, sjećam se samo imena Mu-stafe i Adema. Sedmi brat im je ostao u selu, tako su oni mislili. Kroz prozor mi je brat ispričao da se u njihovoj grupi u logoru nalazi još 400 zatvorenika i da su svi Muslimani. To je bilo vrijeme desetak dana poslije ulaska patizana u Sarajevo. Na kraju mi je brat zatražio da mu donesem u logor cigara i ben-zina za fajercajg (upaljač). Kad sam drugo jutro došao da mu dam cigare i fajercajg, nisam nikog našao. Stražar koji je bio na kapiji, kazao mi je da su svi logoraši u koloni otišli prema Visokom. Od tada sam često razbir’o gdje su odvedeni i šta mi je bilo sa bratom. Da li će se vratiti? Od Sulje Rađe koji

20 Pismena izjava Muhameda Mehmeda Zukića r. 1925. g. u selu Bjelogorci i Pašića Sulej-mana Mesuda iz sela Bjelogorci, od 30. 01. 2009. g, nalazi se u privatnoj arhivi.

233

je bio u partizanima sam posljedni put razabr’o, ono što mi je rek’o: ‘Nemoj ih više tražiti, nećeš ih nikad naći, svi su likvidirani’.”21

Ljudi su odvođeni i ubijani nad masovnim grobnicama, neki su mrtvi dovlačeni u kamionima i bacani u grobnice. U Sarajevu su poznate masovne grobnice: u Hrasnici, u naselju Kovači (u podnožju planine Igman), na Ali-pašinom polju, na Vracama i drugdje.

Ferid ef. (Ibrahima) Alagić mi je u svom dugom kazivanju između osta-log ispričao: “Pričao mi je Osman Zukić-Zukan iz Boroska kod Rogatice, koji je bio u muhadžirluku u Kovačima u Hrasnici kada su ušli partizani, da su mobilisali njih nekoliko i dali im puške da stražare. ‘Od avionskog bom-bardovanja su napravljene velike rupetine i tu partizani doćeraju vezane ljude i sve ih pobiju i pobacaju u rupe.’ Dalje mi kazuje Zukan: ‘Pomažu ljudi i mole: Nemojte me ubiti, kod kuće imam troje djece, petero djece, nisam ništa skrivio. Partizani se ne obaziru na molbe i sve ih strijeljaju’, priča Zukan i nastavlja: ‘Jedne večeri pobiše jednu grupu ljudi, pobacaše ih u jamu i odoše. Jedno vrijeme je bila tišina, ništa se nije čulo. Ja, tu, u blizini hodam, kad čujem glas, neko iz jame zove: Eh, brate ost’o sam živ, oslobodi me odozdo, nisu me ubili. Šta ću’, kaže Zukan ‘ja bih ga pustio, al’ ne smijem, ubiće i mene. Nastavi jadnik da moli i, ja siđem dole u jamu do njega, a on i dalje moli da ga oslobodim. Ja mu kažem ne smijem ubiće me, Ne boj se, kaže on, niko neće znati. Nikad nikome neću kazati. I, ja njega pustim i kažem bježi kud znaš, samo šuti nikom ne govori. Taj čojk’ kojeg sam spasio (kasnije sam saznao da se zove Čaušević Selim iz Solakovića kod Rogatice) krišom je došao do rodbine. Poslije tog događaja Selim je živio još 25 godina. Im’o tri sina. Jedan mu je unuk doktor. Nikom od njih, pa ni ženi nije rekao kako je spašen. I ako su njegovi najbliži znali da je određen za strijeljanje, nikada nikome nije o tome ispričao. I, umro je s obećanjem da će šutiti.’ Zukan mi je rekao da je još jednog ranjenog čojka izvuk’o iz jame. Kad je čuo zapoma-ganje, sišao je dole i spasio ga. Čim je jadnik izaš’o iz jame odmah je nestao22.

21 Pismena izjava Ahmeta Muftića-Užičanina od 26. 06. 2008. g. nalazi se u privatnoj arhivi.

22 Ramiz Muzur iz Kovača u Hrasnici mi je ispričao da je Osman Zukan spasio iz jame dvojicu ljudi. Jedan od njih (Selim Čaušević) ostao je živ, a drugi, čije je ime nepoznato, pronađen je mrtav u šumi.


234


Osman Zukan je bio stariji čojk, veliki vjernik i iskren. Poznato mi je da su partizani nad jamom ubili i u nju bacili na stotine ljudi, a među njima:

- Karšić (Selme) Selima, r. 1906. godine u selu Lubardići-Rogatica- Kurtić Nazifa, r. 1917. godine u Pokriveniku-Rogatica- Alagić (Saliha) Omera, r. 1924. godine u Lubardićima-Rogatica- Smajića (Hasana) Hakiju, r. 1917. godine u Pokriveniku-Rogatica- Dedu (Dedina) Gušića, r. 1922. godine u općini Rogatica- Kurtić (Osmana) Šabu, r. 1918. godine u Pokriveniku-Rogatica- I nekog Omera iz naših krajeva. Im’o je osamnaest godina.Zahvaljujući Osmanu Zukiću Zukanu spašeni su Selim Čaušević i još

jedan ranjenik.”23 Došao sam u Hrasnicu u naselje Kovači da potražim i označim masov-

ne grobnice koje se nalaze u podnožju Igmana. Sa mnom iz Sarajeva došli su Nurija Kapo (očevidac događaja), Adil Kolar i Mustafa Mujagić čiju je majku i babu OZNA uhapsila 9. aprila 1945. godine i u nekoj od grobnica zatrpala. U Kovačima nam se pridružio Ramiz Muzur (očevidac događaja). Zaputili smo se prema masovnim grobnicama. Prešli smo most (koji je u vrijeme zločina bio od drveta) i krenuli putem koji danas vodi do Glavnog groblja. Put je danas širok i asfaltiran, a nekada je tu bila samo šira staza. Na otprilike pola puta smo se zaustavili, s desne strane se vidi strma njiva koja se zove Bara, a više nje Dola gdje su mještani nekada napravili sklonište da bi se zaštitili od aviona. Partizani su tu dovodili vezane ljude, skidali ih gole i u skloništu i nji-vi ih ubijali. Krenuli smo dalje. Kada smo došli do kapije Glavnog groblja s lijeve strane ukazala se njiva s prhkom zemljom. Tu se nalazi velika masovna grobnica, što su i potvrdili Ramiz i Nurija. Do prije nekoliko godina tu je bilo udubljenje nastalo od slijeganja tla. U blizini grobnice nam se pridružio kame-norezac Ćamil Ahmetović, koji nam je rekao da je on buldožderom poravnjao to udubljenje. S lijeve strane ove grobnice izgrađena je porodična kuća, na dnu njive na kojoj se ona nalazi je mala kućica, a ispod nje velika strmina gdje se vidi više kratera nastalih avionskim bombardovanjem. Ovo zemljište gdje se nalaze masovne grobnice zove se Strana ili Muje Memića strana.

23 Pismena izjava Ferida ef. Alagića od 25. 10. 2008. g. nalazi se u privatnoj arhivi.

23�

Ramiz (Omera) Muzur, rođen 1935. godine u Kovačima-Hrasnica, očevidac je masovnih likvidacija. O tome kaže: “I ja kao dijete sam vidio da partizani dovoze u kamionima ljude, vezanih ruku, na ovo mjesto (pokazao je rukom), postrojavaju ih dva po dva i tjeraju prema mjestu gdje će ih strijel-jati. Gore su kod Glavnog groblja avionske bombe napravile velike rupe, tu su ih ubijali i dole bacali i to noću dok svijet spava. Izjutra su po njima bacali kreč i onda zatrpavali. Mi smo ko’ djeca tu čuvali ovce. Međutim ovce su tu propadale i mi malo otkopamo i vidimo ljudska tijela. Odmah smo obavije-stili vlast, ali niko nije reagovao, samo su nam zaprijetili da šutimo. Lokacija gdje se nalaze masovne grobnice zove se Strana ili Muje Memića strana, i nalazi se uz Glavno groblje. Na pola puta od Kovača do Glavnog groblja nalazi se njiva koju nazivamo Bara, a više nje se nalazi Dola. U toj Doli su mještani Kovača napravili sklonište. I tu su partizani dogonili vezane ljude, skidali li ih gole, u skloništu ih ubijali, a onda ih razbacivali po njivi i okolnoj šumi. Kada sam s ovcama prolazio pokraj ove njive, vidio sam dosta ubijenih ljudi potpuno golih.”24

Nurija (Salke) Kapo, rođen 1928. godine u Kramer selu kod Rogatice, u vrijeme masovnih likvidacija ljudi bio je muhadžir u Kovačima-Hrasnica kod Alije Redže. Ispričao nam je sljedeće: “Ja sam čuvao krave gore, gdje je sada groblje. Prije tog avionske bombe su napravile velike rupe. Mi smo oko njih navukli trnje i granje da ne bi krave kad se zaobadaju u njih propale. Najveća rupa je bila šest sa šest metara i duboka više od 10 metara, a možda i 20 metara. Kada smo dolje bacali kamenje, ništa se nije čulo osim odjeka. Čim su došli partizani, izdato je naređenje o zabrani kretanja od Hrasnice do Vrela Bosne u vremenu od osam navečer do osam sati izjutra. U tom vre-menu su partizani odvodili ljude na strijeljanje. Čujemo svu noć rafalno puca. Nas nekoliko djece se dogovorimo da vidimo šta to rade partizani, koga u kamionima dovlače. Odemo dole gdje je ‘kula’ (pokazao je rukom). Tu su u blizini nekad bile štale. Popnemo se na štalu, krpama zavežemo usta da ne bi kihnuli ili kahnuli. I vidimo mi iza deset, jedanaest sati dođe kamion i parti-zani iz njega izbaciše ljude. Postrojiše ih dva i dva i pravo preko mosta (tada

24 Pismena izjava Ramiza (Omera) Muzura iz Kovača-Hrasnica od 26. 11. 2011. g. nalazi se u privatnoj arhivi.


236


drvenog) i potjeraše putem prema groblju. U koloni je bilo, čini mi se stotinu ljudi. Tu veče smo mi vidjeli da su došla tri kamiona prekrivena ceradom i puna ljudi. Ostali smo na tavanu štale do zore. Čujemo mi automati pucaju, prašti, grmi. Sve su ih pobili. Zabrana hodanja je bila oko mjesec dana. Kad je prošla zabrana potjeram ja krave i dođem do onih jama, kad sve jame za-trpane. Oko mene ima još djece koja čuvaju goveda i ovce. Dogovorimo se mi da počnemo otkopavati jednu od jama. Donese jedan od njih krampu i udri, udri, nisu otkopali ni trideset cenata kad pojaviše se dvije ruke vezane naprijed žicom, a tijelo je na leđima. Uplašimo se mi i odemo do odbornika u Kovače, da mu kažemo šta smo vidjeli. Pita on: ‘Šta hoćete djeco?’ Kažemo mu da smo vidjeli zatrpanog čojka, vezanih ruku. On nas pogleda i povika: ‘Sad ste to rekli i više nikada! Kome god kažete i vi i taj kome ste rekli će biti zatrpan u onu rupu!’ Odemo mi kući i od tada nismo nikom ništa govorili. Na pola puta od Kovača do jame, ima jedna njiva koja se zove Bara, gdje je bilo sklonište i tu sam vidio dosta ubijenih ljudi. Svi su bili goli. Kada su se tijela počela raspadati, mještani su ih ukopali. O ovim zločinima nismo smjeli pričati. Mnoge je ‘mrak pojeo’. OZNA je u Sarajevu po kućama zalazila i odvodila ugledne ljude, ni krive ni dužne.”2�

Familija Memića je starinom iz naselja Kovači. Sjećanja na stradanje Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu i kod njih su svježa i nezaboravna. Naj-stariji je član te ugledne porodice Hasan (Ćamila) Memić, rođen 1928. godine u ovom naselju drhtavim glasom mi je ispričao: “Iz Kovača i okoline odveli su Nijemci u Jasenovački logor više od 40 naših mještana, sve Muslimana i skoro svi su ubijeni 1945. godine. Donedavno sam se sjećao svih imena stradalih u Jasenovcu. Međutim, sada su mi u pamćenju ostala samo neka od njih.”, tiho je nabrojao 28. imena od ubijenih26, a onda je zastao s pričom. Nije

25 Pismena izjava Nurije (Salke) Kapo od 26. 11. 2011. g. nalazi se u privatnoj arhivi.

26 Prema sjećanju Hasana (Ćamila) Memića u Jasenovačkom logoru su između ostalih ubi-jeni: Pandžić Huso, Muzur (Omera) Adem, r.1913., Metiljević Ahmed, Metiljević Alija, Me-mija (Ahmeta) Ramiz, Memija Ibro, Memija Emin, Bečirović (Mehmeda) Mujo, r.1916., Dedić (Emina) Edhem, r.1895., Dedić (Emina) Hamdija, r.1911., Dedić (Rame) Zaim, Dedić Mušan, Dedić Asim, Glodžo Ćamil, Glodžo Ahmet, Hadžić Mustafa, r. 1913., Hadžić Ibro, Hadžić Salko, Karić Huso, r.1897., Karić Mehmed, Lokvančić Zajko, Lokvančić Mustafa, Lokvančić Halid, Lokvančić Sulejman, Lokvančić Vejsil, Lokvančić Asim, r.1928., i dr.

237

imao više snage da se prisjeća ubijenih. Dok je pio kahvu u njegovom pogledu sam vidio tugu. Poslije nekoliko ispijenih gutljaja, nastavio je priču: “Kada su u Kovače ušli partizani, mislili smo da dolaze bolji dani. Prevarili smo se. Dosta su ljudi i oni pobili. Dovlačili su narod u kamionima i ubijali gore pokraj našeg greblja (pokazao je rukom prema Igmanu) i sve zatrpali u velike rupe koje su nastale od avionskih bombi. Poslije su čobani u njihovoj blizini čuvali stoku, pa su otkopali jednu od grobnica i naišli na ljudska tijela, čije su ruke vezane žicom. U tim grobnicama su ubijani i zatrpavani ljudi koji su dovoženi iz drugih krajeva. Naše komšije iz Kovača partizani su likvidirali na drugim lokacijama. Poznato mi je da su partizani po nalogu OZNA-e uhapsili grupu naših mještana, otjerali i strijeljali, pa zatrpali u zajedničku grobnicu na mjestu Kazina bara kod Hadžića, mjesna zajednica Osenik. Sjećam se samo nekih imena odvedenih i likvidiranih, a među njima i imena mog amidžića Hamde (Muje) Memića, rođenog 1920./21. godine, Nikole (Koste) Prangaša, zvanog Simunović, te dvojice braće Lokvančića, Ćamila i Zajima iz Hras-nice. Oni su skupa s drugim zarobljenicima strjeljani i zatrpani u grobnicu u Kazinoj bari, mjesna zajednica Osenik.”27

Tragajući za masovnom grobnicom u Kazinoj bari, zahvaljući Šefki Džeki, upoznao sam hadži Osmana (Muje) Bužo, rođenog 1930. godine u Oseniku (Pazarić, općina Hadžići), koji je očevidac (svjedok) strijeljana i zatrpavanja zatočenika u masovne grobnice na više lokaliteta na širem području Kazine bare (Osenik). S hadži Osmanom sam razgovarao u njego-voj porodičnoj kući u Oseniku: “Rođen sam u Oseniku 1930. godine, a 1937. godine sam pošao u Osnovnu školu u Pazariću. Završio sam školu 1942. go-dine. Kada su došli Nijemci, škola je zatvorena i nije radila do završetka rata. Ja sam zapamtio čet’ri vladara i to: Kralja Aleksandra (imao sam šest godina kada je ubijen), Pavelića, Tita i Aliju. Napišite i ovo! Rahmetli Alija mi je od svih vladara bio najdraži, neka mu Allah dž.š. podari džennet. Mi smo imali 20-ak koza, a moj rođak Zaim Bužo preko 100 i napasali smo koze na našem imanju u Kazinoj bari. Jedno jutro u proljeće 1945. godine kada smo doćerali koze na ispašu, vidjeli smo dosta ubijenih ljudi, povaljanih jedan do drugog. Odmah smo se vratili u selo i ispričali šta smo vidjeli. Lokalne vlasti

27 Pismena izjava Hasana (Ćamila Memića) od 25.12.2011. g. nalazi se u privatnoj arhivi.


238


su organizovale grupu mještana, da sa volovskim kolima prevuku ubijene do obližnjih tranšea koje su Nijemci iskopali oko svojih bunkera, na njivi Samardžijin brijeg. Ja sam išao s volovskim kolima u koja su mještani natrpa-li ubijene ljude i sve su ih pobacali u te tranšeje. Bilo je preko 50 ubijenih. U isto vrijeme su dovukli i 20-ak likvidiranih Nijemaca, koje su partizani ubili u željezničkoj stanici Osenik. Vjerovatno su Nijemci bili na obezbjeđenju pruge, gdje su ih partizani zarobili. Bio sam prisutan kada su tranšeje zatrpa-vane. Sutra sam s babom otišao na naše imanje Trnov do i tu smo našli na tri mjesta 14 ubijenih. Pod jednim grabom smo našli sedam mrtvih ljudi, malo niže četvoricu, a do njih još tri mrtva čovjeka. Prisustvovao sam kada su ih trpali u grobnice. Babo je pronašao kod jednog ubijenog cedulju na kojoj je napisano prezime Jelešković ili Jelesković iz Butmira. Poznato mi je da se u njivi Ovči do (pokazao je rukom) nalazi velika grobnica. I tu sam više puta dolazio. Ponekad se u početku čuo smrad. Babo mi je pričao, a to sam kasnije slušao i od mještana, da su partizani dovukli 250 ljudi i istovarili u Bužinoj bari, koja se u to vrijeme zvala Hasanova bara, a nalazi se na putu Sarajevo – Mostar, na potezu Pazarić – Tarčin, niže prevoja Osenik. Svi su ubijeni i ukopani u više grobnica. Iznad Hasanove bare na brežuljku koji se zove Tuk, nalazi se pet-šest velikih grobnica u koje su partizani trpali po sedan-osam ubijenih. Šćenad i lisice su ih otkopavali, pa se čuo strašan smrad. Nisi mogo cestom prolaziti od smrada. Kad sam čuvao koze u našoj njivi u Kazinoj bari, vidio sam da su partizani dotjerali i ubili šumara iz Kreševa, bio je Musliman. Čuo sam kako viče: ‘Ja sam bolan šumar, nisam ja ustaša’. Oni su mu kratko odgovorili: ‘Sada ćemo ti kazati ko si ti.’. I, pras, pras, ubiju ga iz pušaka. Kada su ga naši mještani ukopavali, tiho su govorili: ‘Ubijen je šumar Musli-man iz Kreševa’, što sam i ja čuo.”

Zastao je s pričom, odahnuo i nastavio kazivanje: “Moj rođak Huso Bužo je bio u ustašama i kad su došli partizani uhapse ga s drugima ljudima. Zatvore ga u Filipovića-logor, koji je kasnije nazvan Titova kasarna. Tu je bilo dosta zatvorenih ljudi. Jednog dana ih sve izvedu napolje i postroje u kolonu radi odvođenja na strijeljane. Pred njima je bila partizanka, koman-dant brigade. Priđe Husi i pita ga za ime, on kaže Huso Bužo. Izlazi napolje, naredi ona! I on izađe. Vidi Huso, da ga partizanka hoće da spasi. Kad je

239

izašao iz kolone, zamoli je da pusti i hodžu Muhameda Fejzić, kaže to je pošten i učen čovjek, nije bio ni u kakvoj vojsci. I ona i hodžu Fejzića izvede iz kolone. Sve druge iz kolone su potrpali u kamione i odvukli na strijeljane. Partizanka je Husu odvela u kancelariju i pokazala mu fotografiju, na kojoj se vidi njen i Husin otac skupa u vojsci. A, onda mu kaže: ‘Ti si mi spasio život’. ‘Kako?’, pita Huso. ‘Ti si bio u ustašama u Vlasenici, kad ste narod izvukli ispred četnika u Tuzlu. Da nije bilo vas, sve bi nas pobili četnici’, odgovori mu partizanka.”28

Hadži Osman je završio s pričom, krenuli smo da obiđemo lokacije na kojima se nalaze grobnice. Kola smo zaustavili na mjestu Samardžijin brijeg, na širem lokalitetu Kazine bare. Hadži Osman je pokazao mjesto gdje je bio njemački bunker, a sada se tu nalazi velika kuća. Okolo su prema njegovom kazivanju bile duboke tranšeje, koje su poslužile kao masovna grobnica za 70 ubijenih ljudi, među kojima i 20 njemačkih vojnika.

Nakon razgledanja ove masovne grobnice, obišli smo mjesta gdje se nalaze grobnice u Trnovom i Ovčijem dolu. Poslije obilaska ovih lokaliteta, kolima smo došli na put koji ide iz pravca Sarajeva, krenuli desno prema Mostaru, niže prevoja Osenik zaustavili se s lijeve strane na mjestu Bužina bara, a na njivi zvana Hasanova bara. Hadži Osman je pokazao mjesto, gdje su partizani istovarili 250 zarobljenika, odakle su otjerani na razne lokacije i likvidirani. Pokazao nam je i brežuljak, koji se zove Tuk, na kojem je, prema njegovom kazivanju, pet do šest grobnica.

Ispod brijega Tuk kasnije je izgrađena privatna kuća. Dok smo razg-ledali ovu lokaciju, pridružio nam se vlasnik kuće Aziz (Uzejra) Handžić i ispričao nam: “Od moje kuće zapadno 30 metara, 2002. godine sam našao dijelove kostura dva čovjeka. Odmah sam upoznao policiju u Hadžićima, a oni su to prijavili UNPROFOR-u, koji je poslao svoj tim (bili su Francuzi). Izvršili su ekshumaciju dijelova skeleta i odnijeli najvjerovatnije u Idetifika-cioni centar u Visokom. Uz jedan kostur pronađena je i pločica za identifika-ciju s brojem. Obećali su da će me obavijestiti o rezultatima, ali do danas mi se niko nije javio.”29

28 Pismena izjava Osmana (Muje) Bužo nalazi se u privatnoj arhivi.

29 Pismena izjava Aziza (Uzejra) Handžića nalazi se u privatnoj arhivi.


240


Iz šire okoline Sarajeva, OZNA je hapsila mještane, najčešće nedužne ljude, i odvodila ih u Sarajevo, Mostar i drugdje, gdje su strijeljani.

Alija (Džafera) Šurković, rođen 1933. godine u Bjelimićima, kazuje: “...Uspostavlja se partizanska vlast. Djeluju oficiri OZNA-e i to neki Žarković i Torbica, koji su bili strah i trepet. Pohapsili su mnogo ispravnih i poštenih mještana koji se nisu ničim ogriješili. Prilikom sprovođenja ih strijeljaju. Do-vedu do prvog jarka i bub u čelo. Bjelimićani su više stradali od partizana i OZNA-e nego uz rat. Poznato mi je da je OZNA u Mostaru bez suđenja stri-jeljala 10 Bjelimićana. Samo se sjećam nekoliko imena strijeljani. Ostali su najviše ubijani u Bjelimićima, Kalinoviku, Sarajevu ili na drugim mjestima. Sjećam se nekih imena mještana iz Bjelimića koje su partizani i OZNA likvi-dirali:

-Biber (Ibre) Alija-Biber (Selmana) Alija-Biber Juso, r. 1906. godine, ubijen u Visočici-Biber (Bajre) Ćamil, ubijen u Mostaru-Šurković (Derviš-bega) Dedaga, ubijen u Sarajevu-Baralija Smajo (rođen u Nevesinju, živio u Bjelimićima), otjerali ga za

Kalinovik i u prvom potoku ubili-Trnka (Zahira) Šečo, ubijen u Mostaru-Šurković (Džulbega) Šemso, ubijen u Mostaru-Šurković (Ahmeta) Ahmo, ubijen u Mostaru-Trnka (Zahira) Šerif, ubijen u Sarajevu-Trnka (Halila) Rašid, ubijen u Sarajevu-Trnka (Smaje) Nurko, ubijen u Sarajevu-Trnka (Paše) Omer, ubijen u Bjelimićima-Trnka (Rašida) Hasan (softa u Sarajevskoj medresi ), ubijen u Sarajevu-Granulo Halid (bio partizan), ubili ga partizani na straži-Nikšić (Mumina) Hasan, ubijen u Bjelimićima-Nikšić (Mumina) Alija, nestao u Bjelimićima”.30

30 Pismena izjava Alije (Džafera) Šurkovića data u prisustvu njegovog rođaka Uzejra (Salka) Trnke, dana 06. 11. 2008. g., nalazi se u privatnoj arhivi.

241

Poznato je da je velika masovna grobnica bila na Ali-pašinom polju u Sarajevu.

Kasim (Salke) Čorbo, rođen 1931. godine u Borču, selo Soderi, bio je policajac u Sarajevu kada je otkopavana jedna od grobnica na Ali-pašinom polju radi pravljenja temelja za teretnu vagu. Kasim mi je ispričao: “Poznato mi je da su u Sarajevu na Ali-pašinom polju bile velike grobnice od kratera avionskih bombi (današnja ulica Halilovići br. 6). Zatvorenici su dovođeni, ili su dolazili po pozivu u Filipovića logor, kasnije Kasarna Maršal Tito. Tu su ispitivani i razdvajani građani koji će biti ubijeni nad tim jamama u Ali-pašinom polju ili drugim lokacijama. Među onima koji su odlučivali o sud-bini ovih ljudi bili su i Živko Jošilo iz Sarajeva, Milan Anđić od Gacka i neki Manđuka bez ruke. Odvođeni su noću, u kolonama, ubijani nad jamama i zatrpavani... Pričao mi je Muharem Lončarić, rođen 1925. godine u Borču, selo Lončari, da je kao partizan bio na straži na Dolac-Malti i vidio u koloni koju su odvodili na strijeljanje u Ali-pašino polje, u one jame, više poznatih ljudi, a među njima i Mehu (Ferhata) Bajrovića, rođenog 1912. godine, u selu Igri, Borač, Aliju (Spahe) Aladžuza, rođenog 1912. godine, i Ferhata Rokšu, rođenog 1920. godine u selu Miličićima, Borač”.31

O tome kako su masovne grobnice na Ali-pašinom polju izgledale, natrpane leševima, svjedoči pismenom izjavom Atif (Uzejra) Delalić, rođen 1929., u Borču, selo Mjedenik. Između ostalog on piše: “...U jesen 1944. go-dine upisan sam u Željezničku zanatsku školu u Sarajevu. Po ulasku partizana u Sarajevo tj. tzv. ‘oslobođenju’, nastavio sam školovanje u istoj školi, stano-vao sam s porodicom u Hrasnici i putovao vozom sa željezničke stanice Nova Ilidža. Stanično područje Ali-pašinog mosta bombardovali su saveznički avioni gotovo cijelo vrijeme rata, a naročito u jesen 1944. godine. To su bili ogromni krateri, sve jedan do drugog. Odmah po završetku rata željeznička pruga je nekako osposobljena i voz je prolazio ‘puževom brzinom’. Jedno jutro, prolazeći, vidim da su neki krateri zatrpani. Odjednom primjećujem da su ljudi naglo usmjerili pažnju na prozore s lijeve strane. Ni ja nisam odolio znatiželji. Iz jednog zatrpanog kratera pored koga smo prolazili primjećujemo

31 Pismena izjava Kasima (Salke) Čorbo iz Borča, selo Soderi, od 15. 11. 2007. g., nalazi se u privatnoj arhivi.


242


da ispod zemlje strše ljudska tijela, tj. njihovi pojedini dijelovi. Na jednom mjestu vidim nogu u čarapi bez cipele, na drugom zgrčena silueta cijelog tijela jedva prekrivena prhkom zemljom. Tamo dalje dvije vezane ruke strše u vis do lakata. Izgledalo je kao da mole za milost. Očigledno je među strijel-janim ljudima bilo ostalo još živih koji su pokušavali da se iskobeljaju. Nije mi se dalo da razgledam ostale kratere, ali sam pretpostavio da se u njima isto dešavalo. Kasnije, vrlo brzo, saznat ću da to nisu bili jedini krateri koji su se pokazali kao idealne grobnice za brze masovne egzekucije, daleko od očiju svoga naroda za koji su se tako junački borili. Iznad sela Kovači, podno Igmana, krateri aviobombi poslužili su za masovnu egzekuciju Bošnjaka (za njih se pouzdano zna da su to bili) koju je počinila zloglasna OZNA na Ilidži. Kad je voz prošao pored toga prizora, ljudi se povratiše na svoja sjedišta. Tajac. Niko ne otvara usta. Primijetio sam strah u njihovim očima. Strah, ali i razočarenje.”32

O masovnim se grobnicama i zločinima OZNA-e nije smjelo pričati. Oni koji su znali za grobnice su šutjeli. Veo zaborava prekrivao je istinu o nji-ma. Prilikom izgradnje vage za teretne kamione na Ali-pašinom polju 1969.-1970. godine otvorena je masovna grobnica. Ali su i tada svi šutjeli i krili šta su vidjeli.

Kasim (Salke) Čorbo to ovako opisuje: “Bio sam na dužnosti kao mi-licioner kad su se kopali temelji za ležeću vagu za teretne kamione na Ali-pašinu polju. Pojavili su se ostaci velikog broja leševa, kostiju, kose, dijelovi odjeće i drugih predmeta. Dobro sam vidio da su bili vezani običnom žicom, bodljikavom žicom, telefonskim kablovima, lancima, a bilo je i na njima i katanaca. Vidio sam kad su na lice mjesta došli udbaši, pogledali taj stravičan prizor i umjesto da obustave radove, odobrili da se nastavi raditi. Ostaci leševa potrpani su u kamione i odvučeni u nepoznatom pravcu. Pošto je krater bio dubok, vjerovatno i danas ima ostataka leševa. U tim jamama završavali su pojedinci i grupe iz kolona smrti koje su se vratili iz Slovenije. Tu su najviše stradali zatočenici OZNA-e.”33

32 Pismena izjava pod nazivom “Dio osvrta na zbivanja 1945 godine”, Atifa (Uzejra) Delalića, nalazi se u privatnoj arhivi.

33 Pismena izjava Kasima (Salke) Čorbo od 15. 11. 2007. g. nalazi se u privatnoj arhivi.

243

Zabilježio sam i priču Vinka Raguža, rođenog 1933. godine u Domanovićima, općina Čapljina, koji kaže: “Radio sam u ‘Centrotransu’ kao rukovodilac transporta. Prilikom kontrole naručenih vozila ‘Kipera’ na Ali-pašinom polju uočio sam da nešto nije uredu. Pitam vozače, zašto ‘Kiperi’ ne rade? Umjesto odgovora odveli su me na mjesto iskopa i ispričali da su naišli na ljudske kosti. Mašina je iskopala nekoliko ‘fura’ i onda su se poka-zale ljudske kosti i odjeća. Zaustavljen je rad i pozvana policija. Za vrijeme rata avioni su bombama napali Ali-pašino polje i napravili nekoliko kratera. Poslije oslobođenja Sarajeva 6. aprila 1945. godine, partizani su u ove kratere dovozili mrtve ljude, gdje su ih bacali i zatrpavali. Primakao sam se iskopu. Vidio sam mnogo kostiju kao i odjeće. Kada sam bolje pogledao, zapazio sam nanule i u njima papir na kojima piše prezime Omerbegović, a ime je bilo ne čitko. Pošto sam stanovao u Hrasnom, često sam slušao priču da su partizani pobijene civile dopremali na Ali-pašin most u jame i da su ih dva teretna vo-zila dovozila s Čaršije.”34

I Alija (Džafera) Šurković bio je na Ali-pašinom polju kada su isko-pavani ostaci ubijenih. On kaže: “Ja sam 1960. godine došao u Sarajevo i zaposlio se u ‘Elektrotehni’. Radio sam na nabavci i prodaji robe. Jednog dana došao sam u preduzeće ‘Magros’ na Ali-pašinom polju radi nabavke robe. ‘Magros’ je tih dana gradio veliku vagu. Radnici su ukopavali zemlju veličine pet sa pet i dva metra dubine. Pravili su temelje za vagu. Upravo kad sam naišao radnici kopaju ručno i sijeku čojka preko pola, tako da je jedna njegova polovina iskopana, a druga ostala gdje je i bila u zemlji. Vidio sam cipelu i u njoj pismo i smotak para. Rek’o sam onom čojku koji je iskopavao zemlju da bi trebalo njegovo tijelo da se sastavi i pristojno ukopa. On je odg-ovorio, ovdje su zatrpani neprijatelji. O ovom se nije smjelo pričati. Ipak sam saznao da su partizani samo za jednu noć pobili 500 ljudi i pobacali u velike rupe koje su nastale od avionskih bombi i samo zagrnuli. Svojim sam očima gled’o kako su radnici iskopali dosta ljudskih ostataka, lopatama pobacali u kamion i odvukli na smetljište. I, danas mi je pred očima slika prepolovljenog čojka i cipele sa pismom i smotkom novčanica.”3�

34 Pismena izjava Vinka Raguža nalazi se u privatnoj arhivi.

35 Pismena izjava Alije (Džafera) Šurkovića od 06. 11. 2008. g. nalazi se u privatnoj arhivi.


Na Vracama kod Sarajeva nalazi se masovna grobnica, gdje su ubijani osuđeni na smrt, ali i drugi kojima nije suđeno. Dovlačeni su leševi ubijenih na drugim lokacijama i tu bacani u pripremljene zajedničke grobnice. Nije bilo vjerskih obreda niti obilježja. Evidencija o ubijenim nije vođena. Svjedoka je sve manje. Preostala je dokumentacija nedostupna za širu javnost. Potomci ubi-jenih i bačenih u masovne grobnice očekuju da se njihovi najdraži pronađu, ekshumiraju i sahrane na dostojanstven način. O strijeljanju i ukopu u masovnu grobnicu na Vracama nalazimo u službenoj obavijesti Tuzlansko-podrinjskog kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzla, br. 08-01/2-29-560/97 od 19. 01. 1998. godine upućenoj advokatskoj kancelariji Bektić u Živinicama: “U vezi vašeg akta broj i datum gornji obavještavamo Vas da smo uvidom u spis Kantonalnog suda br. K:184/49, utvrdili na osnovu zapisnika o izvršenju sm-rtne kazne da su Fazlić Kadro, Hodžić Ismet i Mehmedović Nuraga, pogubljeni dana 18. 08. 1949. godine na mjestu Vrace kod Sarajeva, a koji su osuđeni na smrt presudom Okružnog suda u Tuzli br. K:184/49 od 28. 06. 1949. godine, koja je potvrđena presudom suda NRBiH br. KŽ:471-49 od 30. 06. 1949. go-dine. Navedena trojca pogubljenih pokopani su na istom mjestu, a prilikom izvršenja smrtne kazne, kao članovi komisije bili su prisutni:

1. Načelnik unutrašnjeg odjeljenja Sarajevo, Ilija Ristanović 2. Javni tužilac za grad Sarajevo, Šukrija Berbić 3. Upravnik Centralnog zatvora Sarajevo, Vuko GlušicaS obzirom da su navedena trojica osuđeni na smrt u grupi s Mumi-

nom Halilović iz Gornje Lukavice i drugim (na smrt su osuđena šestorica), pretpostavljamo da je smrtna kazna nad Halilovićem izvršena na istom mje-stu...”36

Ovaj dokument je ovjeren pečatom i vlastoručnim potpisom pomoćnika Ministra Enesa Gegića.

36 U ovom predmetu K:184/49 Okružnog suda u Tuzli osuđeni nisu imali branioca, a postu-pak je završen za samo 6 dana:- Istražni postupak je započet je 24. 06. 1949. g.- Optužnica je podignuta nakon dva dana 26. 06. 1949. g.- Glavni pretres održan je dana 28. 06. 1949. g. i odmah dovršen donošenjem presude.- Po žalbi osuđenih, već 30. 06. 1949. g. Vrhovni sud presudu Okružnog suda u Tuzli potvrđuje.Kopija dokumentacije nalazi se u privatnoj arhivi.

244


245

Dosadašnja pretpostavka, postaje sasvim realna činjenica da su četvorica mladića Hasan (Mustafe) Biber (1919.), Halid (Derviša) Kajtaz (1925.), Omer (Mahmuta) Stupac (1927.) i Nusret (Mustafe) Fazlibegovića (1927.)37, strijeljani i ukopani u zajedničku grobnicu na Vracama kod Sarajeva. Naime, zaključak izvodim iz Zapisnika o izvršenju smrtne kazne nad Kadrom Fazlić, Ismetom Hodžić, Nuragom Mehmedović i drugim38, iz kojega se vidi da su u ovom periodu izvršenja smrtnih kazni bila na Vracama kod Sarajeva, gdje su pogubljeni ukopavani u zajedničku grobnicu bez vjerskih i nacionalnih običaja i prisustva rodbine.

Zaključak

Masovna pogubljenja Bošnjaka u ratu i poraću koja su vršili partizani i pobjednička Jugoslavenska armija predstavljaju neistraženo poglavlje hi-storije. U Sarajevu i Bosni i Hercegovini ova su pogubljena vršena po istom obrascu kao i u ostalim dijelovima Jugoslavije koji su se našli pod nadzorom Jugoslavenske armije od 1944. do kraja rata u maju 1945. godine. Za raz-liku od Slovenije i Hrvatske gdje su masovne i pojedinačne grobnice žrtava komunističke represije dijelom istražene, a većinom barem evidentirane, u Bosni i Hercegovini je istraživanje ovog pitanja još uvijek u povojima.

Razloga za to je više: strah od cjelovite istine o svim događajima u Drugom svjetskom ratu i poraću, nedostupnost arhivske građe nastale radom OZNA-e i Udbe, te nespremnost države da pomogne istraživanja problema ratnih i poratnih žrtava partizanske i komunističke represije. Do tada jedi-ni način istraživanja ovog problema jest prikupljanje izjava svjedoka ovih događaja, a kojih je zbog proteka vremena sve manje. Na temelju ovih izjava, na podlozi kojih je i nastao ovaj rad, potrebno je izvršiti identifikaciju lokacija

37 Presudom Okružnog suda u Sarajevu br. K:379/49 od 12. 08. 1949. godine., četverica pri-padnika organizacije ‘Mladi muslimani’ osuđeni su na kaznu smrti strijeljanjem, konfiskaciju imovine i trajan gubitak prava. Odlukom Prezidijuma Narodne Skupštine FNRJ, na Sjednici održanoj 20. 09. 1949. godine, odbijena je molba za pomilovanje četverice osuđenih na smrt. (Sead Trhulj “Mladi muslimani” Zagreb 1992. str. 30-31.)

38 Spis Kantonalnog suda u Tuzli br. K:184/49


246


pojedinačnih i masovnih grobnica. One se trebaju zaštititi na odgovarajući način kako bi se izvršile ekshumacije i identifikacije žrtava. Ovaj posao ne mogu obaviti pojedinci svojom inicijativom, već se u istraživanje tre-baju uključiti i postojeće Državne komisije koje imaju za to osposobljene stručnjake.

Abstract: This article tries to enlighten the period after the Second World War and the relation which the new government had with Bosniaks and the nonsympathizers within them. Author informs us about massive mur-ders and massive-graves which were neither known or explored scientifically. What is extremely worthy about this paper are recorded testimonies of eye-witnesses.

Zbornik radova

Naučni skup:

“Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”

Sarajevo, 24. novembar 2011.

Sarajevo, 2012. godine

Zbornik radova sa naučnog skupa “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”

koji je održan 24. decembra 2011. godine u Sarajevu.

Naslov: “Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice”

Izdavač: Udruženje “Mladi muslimani” Sarajevo

Za izdavača: Edhem Bakšić

Redakcijski kolegij: prof. dr. Adnan Jahić, prof. dr. Safet Bandžović, dr. sc. Admir Mulaosmanović, Anes Džunuzović

Lektura i korektura: Nizama Imamović-Fočo

Prijevod sažetaka na engleski: Nizama Imamović-Fočo

DTP: Nelmedin Kolubara

Štamparija: Dobra knjiga d.o.o. Sarajevo

Tiraž: 500 primjeraka

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo 94(497.6=163.4*3)”1941/1945”(082) NAUČNI skup “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”(2011 ; Sarajevo) Zbornik radova / Naučni skup “Bošnjaci u Drugomsvjetskom ratu”, Sarajevo, 24. novembar 2011. -Sarajevo : Udruženje Mladi muslimani, 2012. - 293str. ; 24 cm Bibliografija i bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-9181-6-2 COBISS.BH-ID 19745798--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

�

SADRŽAJ

PREDGOVOR ........................................................................................... 7

POZDRAVNI GOVORI Bakir Izetbegović ...................................................................................... 9Edhem Bakšić ........................................................................................... 13

ČLANCI Safet Bandžović:Bošnjački antifašizam: Rezolucije građanske hrabrosti i odgovornosti (1941.) .................................................................................. 1�

Adnan Jahić:Pismo hafiza Muhameda ef. Pandže hafizu Aliji Traki oktobra 1943. godine .................................................................................. 67

Adnan Velagić:Četnički pokret i pozicija Muslimana u Hercegovini (1941.-1945.) ........ 87

Fikret Midžić:Muslimanske vojne formacije u Bosni i Hercegovini 1941. – 1945. sa posebnim osvrtom na muslimansku miliciju Huske Miljkovića u Cazinskoj Krajini ..................................................................................... 107

Admir Mulaosmanović:Sjećanje pripadnika “Handžar divizije” ..................................................... 1�3

Idriz Duranović:“Mladi Muslimani” u Drugom svjetskom ratu .......................................... 163

Zlatko Hasanbegović:Iza “antifašističke” kulise. Muslimanska građanska politika u Bosni i Hercegovini u žrvnju komunističke revolucije .......................... 177

6

Admir Muratović:Stradanje Bošnjaka Sandžaka za vrijeme Drugog svjetskog rata – politika zločina u kontinuitetu ................................................................. 201

Nihad Halilbegović:Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu - Masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu, 1945., 1949. godine - .................................................................................. 22�

Muhamed Nametak:Kulturna politika komunističkih vlasti BiH i njen odnos prema Bošnjacima 1945 – 1952. godine .................................................... 247

Izet Šabotić:Položaj Bošnjaka na širem tuzlanskom području neposrijedno nakon Drugog svjetskog rata ................................................ 26�

Zahvalnica .................................................................................................. 293

Documents

Nihad Halilbegović - Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu: masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945.-1949