183

Zagrepanin Nikola Planti je u svakom sluaju jedinstveni lik u hrvatskoj povijesnoj i kulturnoj batini. On je prije svega jedan od rijetkih hrvatskih prekomorskih misionara u ranom novovjekovlju koji djeluje u Junoj Americi. Takoer, on je prvi poznati Hrvat koji djeluje u dananjoj Argentini1 (uz Mar-chesettija, kao to smo prije vidjeli), gdje se osim toga istakao kao sveuilini profesor na tada najpoznatijem sveuilitu u Crdobi, i kao filozofski pisac, te poglavar u isusovakom kolegiju u Buenos Airesu. Prvi je takoer poznati Hrvat koji djeluje u dananjem Urugvaju, njegovu dananjem glavnom gradu Montevideu. Osim toga (nakon povratka u domovinu) prvi je profesor Sve-toga pisma na zagrebakoj Akademiji, kajkavski pisac i prireiva latinske gramatike.

Moda je najzanimljivija sudbina koja ga je zadesila nakon smrti: progla-en je za paragvajskoga kralja i zaetnika novoga socijalistiko-komunistikog poretka, a ta se legenda o njemu irila u hrvatskoj historiografiji i junosla-venskoj publicistici gotovo dva stoljea. Ne treba spominjati da takvu ili slinu sudbinu nije doivio nitko u hrvatskoj povijesti. Tako je kasnija Plantieva sudbina uglavnom povezana s razliitim i esto iskrivljenim vijestima o para-gvajskim redukcijama, koje su u Europi bile rairene tijekom 19. i 20. stoljea.

ivotopis misionara Nikole Plantia

Najprije je potrebno iznijeti Plantieve biografske podatke, koji su, istina, poznati u literaturi ve oko stotinu godina, ali danas ih mogu barem donekle osvjeiti novim izvorima ili izdanjima.2

1 Plantia mnogi autori donose kao najstarijega hrvatskog doseljenika u Argentini. Vidi: Carmen Verlichak, Los Croatas de la Argentina, Buenos Aires 2004, 22006.2 Prve pouzdane i kompletne podatke donosi 1917. Vanino u radu kojim je prvi opovrgnuo vjerodostojnost legendarnih pria o njemu: Miroslav Vanino, Da li je Nikola Planti bio kralj Paraguajski?, Hrvatska prosvjeta, IV, Zagreb 1917, str. 122130, 202206. Rad je pod dru-gim naslovom izaao i kao zasebna knjiica (od 43 stranice): Nikola Planti, tobonji kralj Para-

NIKOLA PLANTIi legenda o kralju Nikoli

u hrvatskoj historiografiji i publicistici

Mijo Korade

184

Planti se rodio u Zagrebu, preciznije, na Potoku (kako navodi Deeli), od oca Petra, izmara, i majke Barbare, roene Curi, a krten je 2. prosinca 1720. u upnoj crkvi sv. Marka. Tako navodi Miroslav Vanino prema matici krtenih, meutim u amerikim i austrijskim katalozima stoji da se rodio 5. ili 6. prosinca 1720.3 Kumovi su mu bili Juraj Benkovi i Margareta Skrinjari. U rodnome gradu kod isusovaca zavrava gimnaziju i prvu godinu filozofije, a od treeg gimnazijskog razreda do logike (17321736) pitomac je konvikta sv. Josipa. Uzdravanje mu je plaao neki plemi Uzolin (Uzulin).4 U isusova-ki red uao je 28. listopada 1736. u Beu. Kada se te jeseni prijavio za ulazak u isusovce, na ispitu kandidata izjavio je da su mu roditelji ve umrli, imao je jo od obitelji samo mlaega brata za kojega se brinuo ouh, to znai da mu je otac bio umro prije majke i ona se onda preudala. Nakon dvogodinjeg novicijata studira filozofiju u Grazu (17381741), potom je 1742. u Zagrebu gimnazijski profesor, u drugom, niem razredu. U Varadinu sljedee godine predaje sintaksu u etvrtom razredu i ujedno je gimnazijski svetaki ekshor-tator (nedjeljni govornik ili propovjednik) te pomonik regenta ili upravitelja akog konvikta (Seminarium Xaverianum). Godine 1744. predaje poetiku i re-toriku u Poegi i ujedno je upravitelj ake Marijine kongregacije i kuni kroni-ar (historiucus domus). kolske godine 1744./1745. zapoinje studij te ologije u Trnavi, gdje je nakon tree godine studija (1747) zareen za sveenika.

guajski, Zagreb 1917. Uglavnom prema Vaninu, ivotopis i potpunu bibliografiju o Plantiu donosi u svojoj raspravi tuzlanski knjiniar Vladimir A. Divkovi: Neobina sudbina Nikole Plantia hrvatskog misionara i navodnog kralja u Paragvaju, Maruli, br. 6, Zagreb 1974, str. 2441. Oslanjajui se na dvojicu prijanjih autora u biografiji, poznati hrvatski emigrant i urednik Hrvatske revije Milan Blaekovi donosi nove podatke o Plantievu djelovanju u Argentini: Nikola Planti, D. I. (17201777) prvi hrvatski misionar u Argentini tobonji paragvajski kralj, Hrvatska revija, 28, Buenos Aires 1978, str. 377406. O njemu i drugim hrvatskim misionarima objavio je lanak takoer i na panjolskom: Milan Blaekovi, Los croatas en America del Sur a mediados del Siglo XVIII, Studia Croatica, XXIX, vol. 2 (109), Buenos Aires 1988, str. 111120. U radu o junoamerikim misionarima posebno sam se poza-bavio tumaenjem nastanka i razvoja legende o Plantiu: Mijo Korade, Hrvatski isusovci i re-dukcije u Junoj Americi, Vrela i prinosi, 17, Zagreb 19871988, str. 6572. Sline ili veinom skraene verzije moga prikaza o Plantiu mogu se vidjeti u: Mijo Korade, Hrvati i redukcije u Junoj Americi, Pogovor u: Philip Caraman, Misija Paragvaj, Izgubljeni raj 16071768, Globus, Zagreb 1990, str. 290295; Isti, Hrvatski isusovci misionari, Zagreb 1991, str. 33336; Isti, Hrvatski misionari u 17. i 18. stoljeu pioniri u Latinskoj Americi, u: Susret svjetova, Hrvati i Amerike, IRMO, Zagreb 1992, str. 5455; Mijo Korade Mira Aleksi Jerko Mato, Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb 1993, str. 195198; takoer englesko izdanje: Gesuits and Croatian Culture, Zagreb 1992. Vidi takoer kratku biografiju u: Damir Zori, Misionar i kulture drugih. Etnologijska istraivanja Ferdinanda Konaka (17031759) u Donjoj Kaliforniji, Sarajevo 2000. (MH, Zagreb 22002), str. 5154.3 Jedni i drugi katalozi donose kojiput 5. a kojiput 6. prosinca. Lukcs je oito ee nailazio na 6. prosinca pa je tako i stavio taj datum. Vidi AGBA, BN 69, 9.6.10.1, ff. 206, 679v; Ladislaus Lukcs, Catalogus generalis, II, Roma 1987, str. 1240.4 Emilij Laszowski, Prinosi za povijest Sjemenita (konvikta) Sv. Josipa u Zagrebu (16531752), Vrela i prinosi, 9, Sarajevo 1939, str. 9597.

185

Odreen za prekomorske misije, iste godine odlazi najprije u Be pa u pa-njolsku. Stigavi onamo 24. prosinca, eka u Cdizu lau za Ameriku. U jesen 1748. s 55 ostalih misionara otplovi u ekspediciji paragvajskoga prokuratora, Maara Ladislava Orosza. Meu njima su bili i kasnije poznati paragvajski misionari iz njemakih krajeva, kao Martin Dobrizhoffer, Florenz (Florin) Paucke, Tadej Enis (Henis), ujedno istaknuti kroniari svoga misijskog djelo-vanja i tamonjih prilika; zatim Joannes Gilge, Julian Knogler, Joseph Klein, Maar Ferenc Szerdahelvi i drugi.5 U Buenos Aires su prispjeli na Novu godinu 1749. godine. Planti u Crdobi najprije zavrava etvrtu godinu teologije i po-tom obavlja treu probaciju. Tamonji kolegij drao je tada najvee i sredinje sveuilite na kontinentu, Universidad de Crdoba. Tu je na misionar od 1750. najprije dvije godine kuni ministar, zatim tri godine profesor filozofije,6 pa etiri godine teologije i napokon dvije godine repetitor humaniorum, tj. pripre-ma mlade isusovce za profesuru. U istome je gradu takoer poloio (2. veljae 1754) zadnje sveane zavjete.7

Od 1762. je u velikom kolegiju u Buenos Airesu (Colegio Grande ili Colegio del Salvador) prefekt kole i duobrinik (prefecto de estudiantes, de exercicios, y operario), te od 1765. najprije godinu i pol vicerektor, a godine 1766. i rektor kolegija.8 Iz Plantieva rektorovanja u tom kolegiju imamo nekoliko vijesti iz njegove korespondencije od samo tri sauvana pisma, koja su, istina, pisana poetkom 1767, kada vie nije obavljao tu slubu, ali se na nju odnosi.

Naime upnik i voditelj redukcije San ngel (jedna od onih sedam reduk-cija istono od Rio Uruguaya) Ivan Gilge pie 9. sijenja 1767. rektoru kolegija u Buenos Airesu, ali nije siguran je li Planti jo na toj dunosti pa je pismo adresirao ovako: Ocu Nikoli Plantiu ili onome tko je na njegovu mjestu

5 AGBA, BN 69, 9.6.10.1, f. 206. Meu poznatijima u ekspediciji prokuratora Orosza Sier-ra spominje i Plantia, vidi: Vicente Sierra, Los Jesuitas Germanos en la concquista espiritual de Hispano-Amrica, Buenos Aires 1944, str. 203.6 O godinama njegovih predavanja filozofije u Crdobi imamo razliite vijesti. Tako Guil-lermo Furlong navodi da je kao profesor filozofije 1753. naslijedio ileanca Jeronima Bozu i predavao do 1756. Vidi Guillermo Furlong, Nacimiento y desarrollo de la filosofa en el Ro de la Plata 15361810, Buenos Aires 1952, str. 149. Meutim u jednom popisu profesora Sveuilita u Crdobi zabiljeeno je da je Planti predavao filozofiju od 1752. do 1754. Usp. Milan Blaekovi, Nikola Planti, D. I. (17201777) prvi hrvatski misionar u Argentini tobonji paragvajski kralj, Hrvatska revija, 28, Buenos Aires 1978, str. 390392. Treba imati na umu da su neki umjesto kalendarske godine biljeili akademsku (koja je poinjala ujesen) pa je dakle najvjerojatnije predavao od 1752./1753. do 1754./1755. godine.7 AGBA, BN 69, 9.6.10.1, f. 679v.8 En 1765 fue nombrado vicerector del Colegio, y en 1766 rector del mismo. Guillermo Furlong, Historia de Colegio del Salvador, Buenos Aires 1955, I, str. 296. Usp. Milan Blaekovi, Nikola Planti, D. I. (17201777) prvi hrvatski misionar u Argentini tobonji paragvajski kralj, Hrvatska revija, 28, Buenos Aires 1978, str. 388. Kao vicerektora kolegija u Buenos Airesu spominje ga i Orosz u pismu od 25. svibnja 1765. Usp. Guillermo Furlong, Ladislao Orosz y su Nicols del Techo (1759), Buenos Aires 1966, str. 64. Glavne podatke o Plantiu ima i Hugo Storni, u: Catlogo de los jesuitas de la Provincia del Paraguay (cuenca del Plata) 15851768, Insti-tutum historicum S. I., Rim 1980, str. 224.

186

[...] rektora kolegija u Buenos Airesu. Gilge, isusovac iz leske i misionar u redukcijama, kao to smo prije vidjeli, doputovao je s Plantiem u Ameriku i vjerojatno su se prvih godina susretali u misijama ili dopisivali. Zato se Gilge na poetku ispriava to se zbog dunosti i poslova nije dugo javljao i kae da e se Planti zasigurno zauditi kad nakon mnogih godina vidi njegov ruko-pis. On sada ivi u jako zabaenu selu gdje se ne dogaa nita o emu bi se moglo javljati. Po gradonaelniku (corregidoru) svoje redukcije, koji je doao u slubeni posjet guverneru, Gilge alje rektoru dvojicu djeaka da ih u kolegiju braa izue u zanatima; jednoga za tesara, a drugoga za kovaa. Moli rektora da ih primi i pobrine se da ih braa podue kako bi u kratkom roku postali pravi majstori. Redukcija e s vremenom platiti naukovanje i trokove boravka Indijanaca, a ako rektoru to zatreba, rado e ga razveseliti kada odavde krenu sljedei brodovi.9 Taj detalj je zanimljiv primjer koji pokazuje kako su kolegiji sudjelovali u edukaciji mladih Indijanaca iz redukcija.

Vidjeli smo da Planti vie nije bio rektor u Buenos Airesu kada mu je Gilge pisao pismo koje on, naravno, nije primio. Ve je nekoliko dana ranije Planti stigao u Montevideo na novu dunost superiora tamonje rezidencije. Tako 6. sijenja 1767. pie Cosmeu Agullu, koji ga je naslijedio u slubi rektora, da je nakon etiri dana putovanja stigao u Montevideo iv i zdrav i sada mu se javlja kao svome poglavaru. Naime rezidencija u Montevideu je potpadala pod kolegij u Buenos Airesu zato je Agull bio njegov nadreeni. Meu ostalim, Planti moli da brat Stjepan kupi za njega dva tuceta aa za vodu i isto toliko aa za vino, a zatim da mu se poalju dva zvona koja su izlivena za njegovu rezidenciju.10

Krajem istoga mjeseca (31. sijenja) ponovno pie rektoru Agullu i spo-minje druga pisma koja po njemu alje te neke poslove s guvernerom i u vezi s tim navodi da e poetkom idueg mjeseca jedan pater (Ignac) krenuti po krave laom iz Belna. Oito se radilo o nabavci za rezidenciju. Osobito je za-nimljiv Plantiev upit kojim trai od Agulla objanjenje zato je prestao iriti kanal za navodnjavanje, koji je on, Planti kao rektor, bio zapoeo. Uvjeren je, tovie, da ga treba produbiti (ako Agull nije naao nepremostive prepreke) jer kada bi se to jednom uinilo, trajao bi dovijeka.11 To je sve to znamo iz izvora o Plantievoj graditeljskoj djelatnosti, a to potvruje i Sierra kada za njega kae da je bio sjajan kao profesor, misionar i ak kao inenjer.12 Ostaje nam nepoznato gdje je bio taj kanal (moda na kolegijskom posjedu) te koliko i na koji nain ga je Planti proirivao.

9 AGBA, BN 69, 9.6.10.7.10 Isto.11 Isto.12 Vicente Sierra, Los Jesuitas Germanos en la concquista espiritual de Hispano-America, Buenos Aires 1944, str. 207.

187

Jo je jedan zanimljiv podatak o Plantiu donio povjesniar Sierra: da je naime djelovao kao misionar meu Indijancima Charras.13 To prije svega ne znai da je Planti djelovao u redukcijama, jer su Indijanci Charras ivjeli izvan redukcijskog podruja i meu njima su uglavnom djelovali franjevaki misionari. Bio je to divlji narod koji je ivio istono od grada Santa Fe, izmeu junih tokova Parane i Uruguaya, ispod podruja gdje je boravio takoer div-lji narod Mocobi, i izvan redukcijskog podruja. U prvoj polovici 17. stoljea dijelovi toga naroda stopili su se s Gvarancima, od kojih su preuzeli jezik, obi-aje te zajedno, pokrteni, izgradili najjuniju i najveu redukciju Yapey. Neki upravo toj mjeavini krvi pripisuju kasniji veliki napredak grada Yapeya, koji je postao glasovit po koli slikarstva i glazbe.14

O pripitomljenim skupinama toga divljeg naroda sredinom 18. stoljea Furlong navodi da su u blizini grada Santa Fea imali naselje od 64 obitelji u mjestu zvanom Chujusta, koje su vodili franjevci. Bili su vrlo nepostojani i slabo posluni svojim upnicima. Za drugu skupinu, pokorenu orujem, or-ganizirano je 1751. novo naselje, takoer blizu Santa Fea. Za neka druga sela Charras, koja spominje franjevaka kronika, Furlong kae da ne zna gdje su bila i jesu li zaista postojala.15 Iz navedenog bi se moglo zakljuiti da je Planti vjerojatno sudjelovao u misionarenju ili pak u organizaciji izgradnje naselja te skupine Charras Indijanaca, koja je, oito uz pomo vojske, 1751. bila pripi-tomljena. Iz gradova u kojima je djelovao mogao je povremeno odlaziti k njima ili je kratko vrijeme meu njima djelovao. To bi se najvjerojatnije moglo odno-siti na godine iza 1762, kada se meu njegovim slubama spominje i operarius.

O Plantievu boravku u Montevideu, gdje je, kako smo vidjeli, superior rezidencije od poetka 1767. godine, Blaekovi je pronaao nekoliko vijesti iz suvremenih izvora. Prva je iz glavnog arhiva u Buenos Airesu, u kojemu se nalazi itav sudski postupak o jednom dugu Plantia kao superiora reziden-cije, tj. od priznanja duga (23. veljae 1767) pa do isplate (30. prosinca 1768) koju je izvrio crkveni slubenik nakon to je rezidencija zatvorena a misionari prog nani. Vjerojatno se radilo o uobiajenom postupku jer su sva poslovanja rezidencije bila prekinuta kraljevim dekretom o izgonu isusovaca. Zato je crkve na vlast preuzimala nezavrene poslove, dugove i slino.16

Drugu vijest Blaekovi prenosi od povjesniara Pabla Hernndeza, koji u svojoj povijesti izgona isusovaca iz Paragvajske provincije spominje Plantia kada pripovijeda o dogaajima u Montevideu. Provedba kraljeva dekreta i uhi-

13 Se ocup de misionar entre los Charras. Isto, str. 399.14 Philip Caraman, Misija Paragvaj. Izgubljeni raj 16071768, Globus, Zagreb 1990, str. 44, 313.15 Guillermo Furlong, Entre los Mocobies de Santa Fe, Buenos Aires 1938. Cit. prema: Milan Blaekovi, Nikola Planti, D. I. (17201777) prvi hrvatski misionar u Argentini tobonji paragvajski kralj, Hrvatska revija, 28, Buenos Aires 1978, str. 389390.16 Milan Blaekovi, Nikola Planti, D. I. (17201777) prvi hrvatski misionar u Argentini tobonji paragvajski kralj, Hrvatska revija, 28, Buenos Aires 1978, str. 393.

188

ivanje isusovaca provoeno je u Montevideu odmah nakon Buenos Airesa, u kojemu su zapoela uhienja u noi 2. srpnja 1767. Ve su prije u Montevideu doznali preko pristiglih laa o dogaajima u panjolskoj, zato su isusovci u tamonjoj rezidenciji htjeli odnijeti neke stvari na sigurno. Kada je guverner 5. srpnja naao nekog ovjeka kako prenosi knjige iz isusovake rezidencije na drugo mjesto, naredio mu je da ih vrati u rezidenciju. Idueg dana (6. srpnja) guverner je zapoeo s izvrenjem izgona, prema najnovijim uputama koje je primio. Od etiri isusovca, koliko ih je bilo u Montevideu, trojica su toga dana poslana u Buenos Aires, a samo je ostao Nikola Planti da, kao superior i prokurator rezidencije, poloi raune i prisustvuje popisu imovine.17 Nakon zavrenih popisa, Planti je takoer otpremljen iz Montevidea, a u sijenju 1768. odlazi brodom iz Buenos Airesa za panjolsku luku Santa Mara kod

17 Pablo Hernndez, El extraamiento de los Jesuitas del Ro de la Plata y de las Misiones del Pa-ra guay por Decreto Carlo III, Madrid 1908, str. 74; cit. prema: Milan Blaekovi, Nikola Planti, D. I. (17201777) prvi hrvatski misionar u Argentini tobonji paragvajski kralj, Hrvatska revija, 28, Buenos Aires 1978, str. 393.

Prizor iz misionarskog ivota (iz knjige Florina Pauckea)

189

Cdiza. Nalazi se naime na popisu putnika za lau Pajaro od 9. sijenja 1768, na kojoj su uglavnom bili misionari iz redukcija.18

Vrativi se u Zagreb, u tamonjem je kolegiju prefekt kole i u akademskoj godini 1770./1771. prvi profesor Svetog pisma na zagrebakom studiju teolo-gije. Od 2. oujka 1771. rektor je kolegija u Varadinu,19 a nakon ukinua Reda 1773. ostaje u istome gradu kao hrvatski svetaki propovjednik i upravitelj bive isusovake crkve Marijina Uznesenja te ispovjednik redovnica urulinki. Umro je ondje 15. lipnja 1777. i pokopan je u kripti upne crkve sv. Nikole.

Da bih potkrijepio sve dosada raspoloive izvore i literaturu o Plantievu ivotu, gore iznesene, bit e najbolje priloiti tekst Plantieve autobiografije ili kratki kronoloki pregled ivota, koji je na zahtjev zagrebakoga biskupa Josipa Galjufa sastavio sam Planti na latinskome jeziku u Varadinu 22. rujna 1776, zajedno s ostalim bivim isusovcima biskupije, radi odreivanja njihove daljnje slube i uzdravanja. Do toga je dolo tako to je Hrvatsko kraljevsko vijee za-trailo 3. rujna iste godine od biskupa Galjufa da mu od bivih isusovaca koji su pripadali kolegijima biskupije (Zagreb, Varadin, Poega) poalje izjave o tome osjeaju li se sposobnima za rad i u kojem podruju bi htjeli biti zaposleni. Tako je Galjuf skupio izjave 27 isusovaca s kratkim ivotopisima te ih poetkom li-stopada poslao Kraljevskom vijeu. Bilo je to nekoliko mjeseci prije Plantieve smrti. Evo teksta u hrvatskome prijevodu: Nikola Planti, Hrvat Zagrepa-nin, ima pedeset i est godina. Bio je lan ustanove Drube Isusove trideset i sedam godina. Novicijat je obavio u Beu, filozofiju je sluao u Grazu, a potom je kolskoj mladei tumaio kroz dvije godine pravila gramatike, a godinu dana poetike i retorike. Potom je teoloke nauke apsolvirao u Trnavi i primio svete redove, te je voljom svojih poglavara otiao u Paragvaj, pokrajinu June Ameri-ke, s tom nakanom da pogane privodi u Crkvu Kristovu. No po nareenju onih, to su imali svako pravo, da njime raspolau, bio je namjeten kao odgajatelj mladei. I najprije je u Kordovi u Tukumaniji20 obnaao dvije godine dunost ministra u kraljevskomu konviktu panjolske narodnosti. Potom je kroz se-dam godina na sveuilitu istoga grada predavao zasade filozofije i skolastike teologije. Odatle je premjeten u kolegij trgovakoga grada Buenos Airesa. Tu je kroz est godina obavljao najprije slubu voditelja duhovnih vjebi i prefekta visokih kola, zatim pak slubu rektora. Napokon je upravljao rezidencijom u luci Montevideo sve do onoga nesretnog dana, kada je na najviu zapovijed ka-tolikoga kralja21 s ostalom subraom morao otii iz svih panjolskih kolonija.

18 Vicente Sierra, Los Jesuitas Germanos en la conquista espiritual de Hispano-Amrica, Buenos Aires 1944, str. 399; Pablo Pastells, Historia de la Compaia de Jess en la Provincia del Paraguay, VIII, Madrid 19121949, str. 2, 1286.19 Katalog Zagrebakoga kolegija za tu godinu takoer biljei da je u oujku premjeten u Varadin. Franjo Fancev, Graa za povijest knjievnosti hrvatske, knj. 11, str. 282.20 Tucumn pokrajina u sjevernoj Argentini (gdje se nalazi grad Crdoba).21 panjolski kralj Karlo III, koji je 1767. donio dekret o izgonu isusovaca iz panjolske i njezinih kolonija.

190

Nakon povratka bude mu, po prevelikoj i upravo majinskoj milosti Njezina Posveena Velianstva,22 doputeno, da se vrati natrag u domovinu, te bude u Zagrebu postavljen za prefekta visokih nauka. A kada je u to vrijeme bilo u aka-demiji uvedeno predavanje o Svetom pismu, on ga je prvi tumaio. I napokon bude postavljen za rektora u Varadinskome kolegiju kojim je upravljao sve do onoga asa, kad su mu nesreom skinuli i odijelo i zavjete. Od toga je vremena pa sve do sada po svojim silama nastojao izvriti slubu, koju mu je povjerio preuzvieni, presvijetli i preasni biskup, slubu nedjeljnoga propovjednika hrvatske narodnosti, upravitelja crkve i izvanrednoga ispovjednika sestara sv. Urule. I kod toga eli ostati do smrti, osim ako se onima, ije potiva ne samo zapovijedi, nego i svaki njihov mig, svidi, da drugaije odrede. Nita mu naime nije vie mrsko, nego da gine od nerada u ovim godinama, kojih, kako izgleda, mnogi napori i velike alosti ne samo to nijesu slomile, nego su ih ojaale. Dano u Varadinu, 22. rujna 1776.23

Lako je utvrditi kako se Plantievi autobiografski podaci kronoloki pot-puno slau s drugim izvorima o njemu i njegovoj djelatnosti (uglavnom iz isusovakih kataloga), koji su opisani vie puta u dosadanjoj literaturi.

Pisana djela Nikole Plantia

Dosad su nam poznata tri Plantieva djela, od kojih su dva ostala u rukopi-su. Prvi je Tractatus in logica Aristotelis interiora iz 1752, rukopis pisan rukom njegova studenta Gregorija A. lvareza de Sose s Plantievih predavanja filo-zofije u Crdobi. Rukopis je prvi pronaao vie puta spominjani argentinski povjesniar i isusovac Guillermo Furlong, a opisao ga je Narciso Binayn Carmona u jednom lanku o prvim Hrvatima u Argentini.24 Rukopis od 192 lista uvezan je u kou, a na njegovu hrptu stoji zapisano pa Nicolas Plantich S. J. In Logica, dok na zadnjoj stranici teksta stoji da je student lvarez de Sosa zavrio pisanje 25. travnja 1752. godine. Radi se dakle o studentu prve godine filozofije koji je biljeio predavanja profesora Plantia na Sveuilitu u Crdobi. To je skripta iz Aristotelove logike, koja se predaje na poetku studija

22 Carica Marija Terezija.23 Ovaj hrvatski prijevod preuzet je iz: Alojz Jembrih, Plantieva latinsko-hrvatska grama-tika (II. dio, 1774) (Prilog povijesti hrvatskih gramatika), Radovi leksikografskog zavoda Miroslav Krlea, 9, Zagreb 2000, str. 2627. Autor osim teksta prijevoda donosi i faksimil rukopisnog originala. Prvo izdanje latinskoga teksta autobiografije donosi Tomo Mati (Lat-inska autobiografija Nikole Plantia, Vrela i prinosi, 9, Sarajevo 1939, str. 130132), a u hr-vatskome prijevodu J(uraj) L(ahner): Plantieva autobiografija, Katoliki list, 89, Zagreb 1938, str. 479480.24 Narciso Binayn Carmona, Los primeros croatas en la Argentina, Studia Croatica, 4243, Buenos Aires 1971, str. 124. Usp. Milan Blaekovi, Nikola Planti, D. I. (17201777) prvi hrvatski misionar u Argentini tobonji paragvajski kralj, Hrvatska revija, 28, Buenos Aires 1978, str. 390391.