NOVA AKROPOLA Arheološke reprodukcije · ARISTOTEL – O VRLINI FILOZOFIJA ZA ŽIVOT FRANCIS BACON – O ISTINI ... fije, na samom početku svog djela Metafizika kaže: Svi ljudi

MEISTER ECKHARDT

Broj 66 | 2011. | Cijena 25 kn | www.nova-akropola.hr

www.nova-akropola.hr

OSIJEK: D. Neumana 6, 031 200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 052 544 496

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021 486 366

VARAŽDIN: V. Nazora 1, 095 5959 950

ZADAR: J. Vidulića 5, 098 840 270

ZAGREB: Habdelićeva 2, 01 481 2222

fax: 01 2330 450

ISSN 1330-9714

Arheološke reprodukcije s mo�vima iz hrvatske i svjetske kulturne baš�ne možete pogleda� i kupi� po povoljnijim cijenama u prostorima kulturne udruge Nova Akropola.Arheološke reprodukcije upakirane su u odgovarajuće ukrasne ku�je od ekološkog materijala. Uz svaki mo�v priloženo je objašnjenje na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku.

filozofija / humanizam / kultura NOVA AKROPOLA

ARISTOTEL – O VRLINI

FILOZOFIJA ZA ŽIVOT

FRANCIS BACON – O ISTINI

KIRLIJANOVA FOTOGRAFIJA

ORFIČKA KNJIGA MRTVIH

Arheološke reprodukcije

Nefertari

Križ s Višeslavove krs�onice






ZADAR: J.J.Strossmayera 8, 098 840 270


fax: 01 2330 450

Časopis i knjige osim u knjižarama i na kioscima, možete kupiti ili naručiti u našim podružnicama ili na adresi uredništva: Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb

Do sada objavljeno u izdanju Nove Akropole:








fax: 01 2330 450

Izlazi če�ri puta godišnje i obrađuje sljedeće teme:

Časopis “Nova Akropola”

- kulture i civilizacije - filozofija

- mitovi i simboli - religije i kultovi - znamenite ličnos�

- zagonetke i fenomeni - psihologija - hrvatska baš�na . . .

U pretpla� 20% je�inije!Pretplata za 4 broja je 80,00 kn. Poštarina iznosi 20,00 kn. Iznos od 100,00 kn uplatite na žiro račun broj: 2360000-1101556170, Zagrebačka banka d.d., s naznakom “za časopis”. Presliku uplatnice pošaljite na adresu uredništva, nakon čega ćete časopis dobivati na adresu koju ste naveli na uplatnici.

Ciklus predavanja pod nazivom “Tragovima mudros�” sastoji se od 12 predavanja koja se održavaju jednom tjedno u trajanju od dva školska sata. Ulaz na uvodno predavanje je slobodan.

TragovimamudrostiCI

KLUS

PRE

DAVA

NJA

Nevidljiva priroda čovjeka ׀ Nutarnja borba i svjesno djelovanje ׀ Tibetan-ski put usavršavanja ׀ Konfucije - put plemenitog čovjeka ׀ Umijeće življenja drevnih Egipćana ׀ Sokratov način buđenja duše ׀ Stoičko vladanje so-bom ׀ Sudbina i sloboda izbora ...

www.nova-akropola.hr www.nova-akropola.hr

Medijski pokrovitelji

3

RIJEÈ UREDNIKAAndrija Jonèiæ

Dvije su izreke obilježile duhovna nastoja nja klasične Grčke: Spoznaj samoga sebe i Ničeg previše.

Prva se izreka odnosi na znanje, odnosno put spoznaje koji omogućuje postići najviši cilj ljudskih težnji, a to je Grcima bila eudaimonia, sreća ili blaženstvo. Aristotel, kao sistematičar grčke filozo-fije, na samom početku svog djela Metafizika kaže: Svi ljudi teže znanju po svojoj naravi. Nakon toga on govori o stupnjevima znanja koji vode vrhun-skom znanju, a koje on naziva prva filozofija ili prava mudrost.

Aristotel objašnjava da dijete od samog početka života istražuje svijet koristeći osjetila i time izražava potrebu za znanjem. Ali, osim tog prvotnog osjetil-nog znanja koje, kao i životinje, koristimo za raspo-znavanje onoga što nas okružuje, čovjek ima i druge načine spoznaje. Jedan od njih je iskustvo, empeiria, znanje koje je posljedica neposredne i cjelovite bli skosti s određenim stvarima, a koje smo zahvaljujući tome upoznali i naučili koristiti. To je isključivo individualno znanje koje se ne može prenijeti drugoj osobi, nego je se samo može staviti u položaj koji će joj omogućiti isto takvo iskustvo.

Sljedeći način spoznaje jest techne, umijeće ili vještina, a to je znanje koje nam omogućuje naučiti kako se nešto čini. Aristotel daje primjer umijeća liječenja i dodaje da je umijeće superiornije od

iskustva jer se može prenositi drugima. Ali, umijeće ne daje odgovor na ono "Zašto?". Odgovor na to pitanje dobiva se putem višeg stupnja znanja od umijeća, a to je episteme, istinska znanost ili ono znanje koje omogućuje spoznaju počela i uzroka stvari. Kad se pomoću ove znanosti približi prvim načelima, njih se ne može racionalno dokazati, jer su prva i nema ih se iz čega izvoditi. Tada je potre-bna intuitivna spoznaja načela, nous, koja jedina može pojmiti stvari bez racionalnog dokazivanja. Time dolazimo do najvišeg stupnja spoznaje, spoja intui tivne spoznaje načela i istinske znanosti, tj. prve filozofije ili prave mudrosti.

Druga izreka, Ničeg previše, ne podrazumijeva pomalo od svega, nego određeni način udaljavanja od poroka i usvajanje osobina koje dolikuju čovjeku. O tome Aristotel govori u svojim etičkim djelima, o čemu pišemo u ovom broju. On kaže da je dobro ono djelovanje duše kojim upravlja vrlina. Ali, s vrli-nom se ne rađamo nego je stječemo nakon dugo-trajnog djelovanja u skladu s pravednim razumom. To je umjereno djelovanje koje izbjegava krajnosti, jer vrlina je zlatna sredina između dvije međusobno suprotstavljene mane. Ukratko, vrlina je navika koja ovisi o našoj volji i kojom upravlja um, onako kako bi to činio mudar čovjek. U tom smislu, vrlina je ničeg previše, odnosno prava mjera ili ispravno djelovanje. �

66 NOVA AKROPOLA

4

3 RIJEČ UREDNIKAAndrija Jončićaktualno

6 KAKO NADIĆI PROBLEMEDelia Steinberg GuzmánSvaki problem ima rješenje, ali moramo znati da ne postoje savršena rješenja. Svi moramo pokušavati i učiti na pogreškama. Važno je usuditi se i ne ustuknuti pred neuspjehom.filozofija

8 ARISTOTEL - O vrliniSnježana Tomašević U učenjima ovog velikog grčkog filozofa vrlina zauzima važno mjesto. Za društvo ona je temelj idealne ljudske zajednice, a za čovjeka po-jedinca ona je put koji ga vodi ostvarenju njegove uloge.

ex libris 14 FRANCIS BACON – O istini

biografije 16 MARKANTUN DE DOMINIS

Joško Dvornik Markantun de Dominis je bio biskup senjski, nadbiskup splitski i engleski kraljevski savjetnik, ali i istaknuti fizičar svoga doba. Njegov životni cilj bio je izmiriti zaraćene kršćanske crkve.

mistika 20 MEISTER ECKHARDT

Mario PiškurEckhardt von Hochheim, zbog širine i dubine svoga znanja nazvan Meister (Učitelj) Eckhardt, postao je čuven po svojim propovijedima prožetim kršćanskom mistikom i novoplatoničkom filozofskom tradicijom.

ex libris 26 ORFIČKA KNJIGA MRTVIH

Orfički obredni tekstovi pronađeni na zlatnim listićima u grobovima u južnoj Italiji, Tesaliji i na Kreti svojevrsna su “Knjiga mrtvih”.simbolizam

28 LUNARNI SVIJET Snežana Zorić

Mjesec, jedan od najsnažnijih i najprisutnijih simbola u svim kulturama, veliko je nebesko zrcalo, a ustaljeni ritam njegovih mijena simbolizira periodičnost i obnovu, rast i opadanje, smrt i preobrazbu.

Glavni i odgovorni urednik: Andrija JončićUrednik broja: Ivan TomaševićTehnički urednik: Atila BartaRedaktura: Dijana Kotarac

Lektura i korektura: Branka Žaja, Robert Čokor

Grafičko uredništvo: Svjetlana Pokrajac, Frano Žaja, Suzana Dobrić Žaja

Tisak: Zrinski d.d., Čakovec

Izdavač: Kulturna udruga

NOVA AKROPOLAHabdelićeva 2, 10000 Zagreb

Tel: 01/481 2222, Fax: 01/23 30 450Internet: http://www.nova-akropola.hr

ISSN 1330-9714Prijava izdavanja ove tiskovine upisana je u Ministarstvu kulture - Odjel za informiranje

pod brojem 1131.

Naklada: 1000 primjeraka

PRETPLATAPretplata za četiri broja iznosi 80,00 kn.

Poštarina iznosi 20,00 kn. Ispunite opću uplatnicu

na iznos od 100,00 kn s naznakom “za časopis” na žiro račun broj:

2360000-1101556170 kod Zagrebačke banke d.d. Nova Akropola - kulturna udruga,

Habdelićeva 2, 10000 Zagreb. Kopiju uplatnice pošaljite na adresu

uredništva nakon čega ćete svoje primjerke časopisa dobivati na kućnu adresu.

NOVA AKROPOLA broj 66proljeće 2011.

MEISTER ECKHARDT








SADRŽAJ

NOVA AKROPOLA 66

5

tradicije 34 HIGIJA – božica zdravlja

Dijana KotaracHigija je bila božica zdravlja u antičkoj Grčkoj. Njeno ime na grčkom jeziku (hy-gieia) znači zdravlje, a sačuvano je sve do danas u riječi higijena.

tragom prošlosti 40 ANDAUTONIJA – Rim na tlu Hrvatske Sofija Stepanovska

Rimski grad Andautonija danas spava pod turopoljskim selom Ščitarjevo. Ovo sjecište trgovačkih putova izgrađeno je u I. stoljeću na mjestu na kojem je obitava-lo ilirsko pleme Andautonaca.

tragom prošlosti 44 MONKODONJA – mikenski tragovi u Istri

Tomislav PehardaMonkodonja, bedemom utvrđeno gradinsko naselje u okolici današnjeg Rovinja, svjedok je boravka drevnih Grka na našem priobalju još u mikensko doba.mozaik

48 Starogrčki brojevi * Paneli iz Pitse zanimljivost 50 Etruščanska kuća

znanost 52 NIKOLA TESLA – vizionar elektrotehnike – 2. dio Atila Barta

Nikola Tesla je bio ne samo vrhunski znanstvenik i svjetska ličnost, nego i veliki humanist koji je sve svoje snage stavio u službu čovječanstva.

fenomeni 57 KIRLIJANOVA FOTOGRAFIJA

Branislav VukajlovićKirlijanova fotografija je svojevremeno pobudila golem interes u javnosti, jer se smatralo da se konačno može dokazati postojanje aure – nevidljivog omotača oko živih bića i predmeta.

povijest glazbe 60 HRVATSKA GLAZBA XIX. STOLJEĆA

Ariana DeranjaS buđenjem hrvatske nacionalne svijesti u XIX. stoljeću javlja se i zanimanje za naro-dnu glazbu. Jedan od prvih sakupljača narodnih pjesama i napjeva bio je i skladatelj Ferdo Wiesner Livadić.

crtice iz prirode 64 Suptropski virusi * Međunarodni dan Majke Zemlje

kratka priča 66 Ezopove basne

66 NOVA AKROPOLA

KAKO NADIĆI PROBLEME

(Izvadak iz knjige Filozofija za život)Delia Steinberg Guzmán

Predsjednica Me|unarodne organizacije Nova Akropola

Nijedna osoba, muškarac ili žena, ne poznaje svoju moralnu snagu dok tu snagu ne iskuša; mnoge smatraju uzvišenima i dostojnima poštovanja samo zato što nikada nisu bili sta-vljeni na kušnju.

Helena P. Blavatsky

aktualno

6 NOVA AKROPOLA 66

JA MOGU! JA MOGU!

Problemi ne postoje da bi nas pritiskali, već da bi iskušali našu sposobnost da ih nad-

vladavamo. Ako ne budemo stalno pokušavali pronaći različite načine izlaska iz problema, čak i u najtežim okolnostima, strah će biti sve veći, a usporedo s njim rast će i naša ne-sigurnost u nas same.

Svaki problem ima rješenje, samo ga je potrebno pronaći. Ono čemu ne treba težiti jest savršeno i konačno rješenje. Savršeno i konačno ne pripadaju ovome svijetu. Postoje više ili manje dobra rješenja koja služe tome da možemo ići dalje; poslije ih možemo poboljšati ili zamijeniti kad se pojave novi problemi, a što je neizbježno u školi života.

No, potrebno je pokušati, po-trebno je upotrijebiti vlastite snage, potrebno je usuditi se i ne ustuknu-ti pred neuspjehom. Kao i u svemu što uključuje učenje, potrebno je pokušavati, činiti pogreške i ispra-vljati ih. Ali, kako je umirujuće osjetiti da možemo, da one male snage koje spavaju u našoj nutrini počinju djelovati! Ja mogu, ja mogu! – nešto je što trebamo neprekidno pona vljati kako bismo mogli izraziti svoje prirodne ljudske potencijale.

UMIJEĆE POSTAVLJANJA

PITANJA I SLUŠANJA ODGOVORA

Dobro je pitati, ali nije dobro u tome pretjerati do točke kad postajemo potpuno ovisni o smjernicama koje dobivamo izvana. Treba znati posta-viti pitanje te najprije sami potražiti jedan ili više odgovora. Tek kada ni jedan od njih nije zadovoljavajući,

treba potražiti nekoga tko nam može pomoći.

Put istinske spoznaje ne gradi se na pitanjima i odgovorima koji se izmjenjuju u dijalektičkoj igri bez sadržaja i rezultata. Spoznaja je spokojna, postupna, kako bi dala pro stora promišljanju i nutarnjem usvajanju: pitanje je poput otvorenih vrata, a odgovor poput nečeg novog što ulazi kroz njih da bi postalo dije-lom našeg života. Treba dati mjesta odgovoru kao nečemu što nam do-nosi oslonac vrijedan pažnje.

POKUŠAVAMO LI?Nitko ne zna na samom početku kako se nešto dobro radi. Svi su, uključujući i najveće mudrace i učitelje, trebali vremena za vježbanje i učenje. Svi su pokušavali, a mora-mo pokušavati i mi, primjenjivati znanja, radeći pritom pogreške. I tako se napreduje, malo pomalo, kao što to čini svatko tko svjesno pokušava. Ne radi se o tome da se nešto čini automatski, ili iz čiste for-malnosti, nego onako kako smo sa-mi sebi zadali, pritom promatrajući sebe izvana kako bismo ustanovili griješimo li ili postupno postajemo bolji unatoč pogreškama.

Ali, oprez! Usprkos tome što ponekad vjerujemo da smo postali bolji – a to zasigurno i jesmo – to ne znači da se ne možemo vratiti unatrag, istim pogreškama za koje smo vjerovali da smo ih nadišli. No toga se ne treba plašiti: ako se “vra-timo unatrag”, to samo znači da ili nismo savladali onoliko stepenica koliko smo mislili da jesmo, ili naše osvajanje treba osnažiti da bi posta-lo temeljitije. Razlika između prvih pogrešaka i “povratka na staro” jest u tome što u drugom slučaju obraćamo pažnju na ono što se događa, a to je već puno. Dovoljno je samo uporno nastaviti.

NAŠ UČITELJ: ŽIVOT!

Temeljno je važno shvatiti da sve što nam se događa ima smisla i da sud-bina, život, Bog ili kako god nazivali slijed uzroka i posljedica, nije neka hirovita slučajnost.

Da bismo pobjedonosno prošli neko iskušenje, ma koliko ono na početku izgledalo teško, potrebno je otkriti njegove uzroke, mnogobroj-ne uzroke koji su vodili sadašnjem stanju.

Poznavanje uzroka je prvi ko-rak na putu do rješenja. Ali, sama spoznaja nije dovoljna za rješavanje problema. Spoznaja koja ne ide dalje od onog racionalnog može imati određen emocionalni učinak, ali postaje jalova ako ne slijedi priro-dan put koji vodi prema djelovanju.

Drugi neophodan korak da bi karma ispunila svoju ulogu formi-ranja čovjeka jest započeti djelovati.

Znamo da smo suočeni s određenom životnom poteškoćom. Preispitali smo moguće uzroke. Sada treba pripremiti plan djelovanja i primijeniti ga u praksi. Iznad svega je važno primijeniti ga u praksi. Nije važno što zamišljeni plan nije idea-lan i što ne vodi nestanku problema. Bolje je i pogriješiti u djelovanju nego ostati neaktivan zbog straha od pogrešaka. Onaj tko griješi, ali djeluje, usvaja vježbu pokreta, kre-tanja, razbija tromost i suočava se sa strahom. I više od toga, razvija inteligenciju pomoću koje može postupno prepoznati najbolje i najpouzdanije odluke. �

Sa španjolskog preveo Krešimir Andjel

aktualno

66 NOVA AKROPOLA 7

NOVA AKROPOLA 668

rubrika

ARISTOTEL O vrlini

Snježana Tomašević

66 NOVA AKROPOLA 9

U učenjima ovog velikog grčkog filozofa vrlina zauzima važno mjesto, ona je prisutna u

svim njegovim djelima. Vrlina je za Aristotela temelj idealne ljudske za-jednice, a za čovjeka pojedinca ona je najbolji odabir – put koji čovjeka vodi ka ostvarenju njegove uloge. Koliko je etika kao učenje o vrlini važna za Aristotela, vidi se i po tome što je napisao dva djela posvećena isključivo etici: Nikomahova etika i Eudemova etika.

Nikomahova etika je prvo pot-puno sačuvano djelo iz područja helenske etike koje izražava moral i navike helenskog naroda, njegova moralna načela. Sastoji se od deset knjiga, a nazvana je po Aristotelovom sinu Nikomahu koji je to djelo pri-redio za izdavanje.

Eudemova etika se sastoji od sedam knjiga, a govori o teološkim temeljima morala. Njena je osnov-na misao da je moralno djelovanje čovjekova težnja Bogu. Nazvana je po Eudemu, Aristotelovom učeniku koji je djelo izdao.

Još je jedno Aristotelovo djelo usko povezano s etičkim učenjem – Politika, a u njemu Aristotel iznosi svoje učenje o državi. Ova djela za-jedno daju, kako sam kaže na kraju Nikomahove etike, jedinstvenu “filozofiju ljudskog života”.

SVRHA ŽIVOTA I ULOGA ETIKE

Prema Aristotelovim učenjima sve što postoji ima svoju svrhu posto-janja (telos) koja je određena nje-govom vlastitom prirodom. Da bi se ta svrha postigla, nužno je djelova-nje (praksis), i to ne bilo kakvo djelovanje već najbolje djelovanje. Takvim djelovanjem ostvaruje se i ono najveće dobro koje se može i treba postići.

Čovjeku i priliči najbolje dje-lovanje. Prema Aristotelu, to je

djelovanje koje je vođeno razumom kao onim specifično ljud skim. Razum omogućuje spoznaju, a primjena spoznaje u praktičnom djelovanju je etika. Zato za njega vrlina nije nešto urođeno već se ona stječe i razvija prakticiranjem tijekom života. Ona je stanje čovjeka i da li će postojati ili ne, to ovisi o čovjeku, o njegovom izboru.

Djelovanjem koje je u skladu s vrlinom postiže se eudaimonia (sreća ili blaženstvo) kao ono što je

… i najbolje i najljepše i najugo-dnije za čovjeka. To je ujedno i ono najbolje za ljudsku zajednicu.

Već u prvoj knjizi Nikomahove etike Aristotel kaže: Što se tiče same riječi, slažu se gotovo svi, jer i svjetina i oni obrazovani kažu kako je to blaženstvo, pa poistovjećuju “dobro živjeti” i “do-bro djelovati” s “biti blaženim”.1

Aristotel ističe da bi čovjek trebao tako živjeti tijekom cijelog života jer … jedan dan ili kratko vrijeme nikoga ne čine blaženim i sretnim.

DUŠA I VRLINAKad Aristotel govori o vrlinama, on ih povezuje sa svojim učenjem o duši. Po njemu se duša čovjeka sastoji od dva dijela: nerazumskog i razumskog dijela.

Nerazumski dio duše Aristotel dijeli na vegetativni i požudni dio. Vegetativni dio je vezan uz rast i hranjenje. Ovaj dio duše koji je zajednički svim živim bićima (čovjeku, biljkama i životinjama) ne sudjeluje u vrlini. Za razliku od nje-ga, požudni dio, iako nije razumski, može se i mora podvrgnuti razumu i zato sudjeluje u vrlini.

Razumski dio duše čovjeka je također dvostruk – Aristotel razli-kuje pasivni i aktivni razum. Pasivni razum, koji Aristotel još naziva i ra-sudbeni, usmjeren je na ono pro-lazno i promjenjivo, a i on sam je

Rijetki ljudi sjedinjuju u se-bi visok društveni položaj i moralne vrijednosti.

filozofija

1 Svi navodi preuzeti iz Aristotel, Nikomahova etika, prijevod: Tomislav Ladan.

NOVA AKROPOLA 6610 NOVA AKROPOLA 6610

prolazan. Aktivni razum, koji se još naziva i znanstveni, usmjeren je na vječne principe, božanske je prirode te je zato vječan i nepro mjenjiv. Pasivni razum je “podređen” aktiv nom onako kao što je netko poslušan svojem ocu.

U skladu s ovom podjelom duše, Aristotel dijeli i vrline na etičke vrline koje su vezane uz nerazumski dio duše i to njegov požudni dio, te na dianoetičke ili logičke vrline ve-zane uz razumski dio duše.

ETIČKE VRLINEZa razvoj etičkih vrlina, sma-tra Aristotel, važna je volja. Kako je temeljna osobina ljudske volje sloboda, čo-vjek sam bira hoće li razvi-jati etičke vrline i tako ovla-davati onim požudnim u sebi ili ne. Preduvjet za ovo je spoznaja koja dolazi od razumskog dijela duše, jer samo razum može izabrati ono što je za čovjeka najbolje i na to usmjeriti volju. Takvim djelovanjem u kojem je volja čovjeka, kao pokretač, vođena razumom, tj. njegovim ispravnim izborom, dugotrajnim vježbanjem i navikama razvijaju se etičke vrline.

Kod razvoja ovih vrlina Aristotel ističe princip prave mjere ili sre-dine koji postoji u prirodi. Sredina je prava mjera između pretjerano-sti i nedosta tnosti. Princip “ništa previše i ništa premalo” osnovni je princip ne samo njegove etike nego i njegovog cjelokupnog filozofskog sustava.

Aristotel daje primjere etičkih vrlina:

Hrabrost je sredina između plašljivosti kao nedostatka i preve-like smjelosti kao pretjeranosti. Aristotel kaže: …čovjek koji se boji onoga čega treba i zbog čega treba, i to izdržava, te onako kako treba i kad treba, taj je hrabar. …

Hrabrome je hrabrost ono lijepo, a takva je i svrha. I svaka se stvar određuje svojom svrhom. Stoga zbog onoga što je lijepo hrabar izdržava i čini ono što je u skladu s hrabrošću. … A hrabar treba biti ne zbog prisile, nego jer je to lijepo.

Umjerenost je sredina u odno-su prema užicima i to prvenstveno

tjelesnim užicima. Nasuprot njoj je razuzdanost za koju Aristotel kaže: … očito je da je pretjeranost u užicima razuzdanost i zaslužuje ukor. Za umjerenost kaže: … u umjerenu čovjeku željeni dio tre-ba uskladiti s načelom razuma; naime i jednome i drugome cilj je ono što je lijepo, te umjeren čovjek i želi ono što treba, kako treba i kad treba, a tako i načelo nalaže.

Darežljivost je sredina u odno-su prema novcu. Ona je između dvi-ju krajnosti – škrtosti i rasipnosti. Za njih Aristotel kaže: … rasipnost

i škrtost predstavljaju suviške i manjke u odnosu prema novcu. Škrtost uvijek pripisujemo onima koji oko novca brinu više nego što treba, … rasipnicima nazivamo one koji su nesuzdržani i rastrošni do razuzdanosti. … Nadalje kaže: Sve što je iskoristivo, može se ko-ristiti dobro i loše; i bogatstvo je jedna od korisnina; svakom se

stvari najbolje koristi onaj tko po sjeduje vrlinu pre-

ma njoj. Tako će se i bogatstvom najbolje koristiti onaj tko po-sjeduje vrlinu prema novcu. A takav je darežljiv čovjek. … Djelatnosti u skladu s vrlinom lijepe su i poduzimaju se radi lije poga. Dakle, i darežljivac će davati

radi lijepoga, i isprav-no: onima kojima treba,

koliko i kada treba…Vel ikodušnost je za

Aristotela “ukras” među vrli-nama. Ona je sredina između malodušnosti i oholo sti. Kaže Aristotel : … velikodušan

čovjek je krajnost po veličini, ali je po ispravnosti sredina;

on sebe smatra dostojnim prema zasluzi, dok ostali u tome ili pretje-ruju ili podbacuju…. I čini se da je značajka velikodušnog čovjeka: veličina u svakoj vrlini. On kaže da je teško biti istinski velikodušan jer je za to potreban ostvaren sklad ljepote i dobrote, tjelesne i moralne izvrsno sti te plemenitosti – kaloka-gatija.

P r a v e d n o s t i A r i s t o t e l p o s v e ć u j e c i j e l u V . k n j i g u Nikomahove etike. Pravednost je, kaže Aristotel, ono stanje koje ljude pripravlja da čine praved-na djela, da se ponašaju praved-no i žele stvari koje su pravedne. Kaže dalje: Tako je pravedno ono što je zakonito i je dnako, a ne-

filozofija

66 NOVA AKROPOLA 11

pravedno ono što je nezakonito i nejednako. Za Platona je praved-nost najviša od četiri temeljne vrline, a za Aristotela je i više od toga – ona u sebi ujedi njuje sve druge vrline. Ona je, kaže Aristotel, najbolja od svih vrlina, te ni zvijezda Danica ni zvijezda Večernjača nisu tako divne… Od svih vrlina pravednost je najpot-punija – jer onaj koji je ima može je primjenjivati i prema drugima, a ne samo prema sebi, tj. ona je jedina vrlina koja je usmjerena na dobrobit drugih.

Postoje dvije vrste zakona: pisani zakoni prema kojima se ravna jedna država, i oni nepisani, prirodni koji vrijede za sve ljude. Uz ovaj opći, nepisani zakon pove-zana je “pravednost više vrste” koja se upravlja ne prema slovu zakona nego prema njegovom duhu.

DIANOETIČKE VRLINE Dianoetičke vrline pripadaju ra-zumskom dijelu ljudske duše, za koji smo već naveli da ga Aristotel vidi kao dvostruk: rasudbeni dio ko-ji se bavi onim prolaznim i promje-njivim te znanstveni dio koji se bavi onim vječnim i nepromjenjivim. Rasudbeni dio razuma “sluša” onaj znanstveni.

Razumski dio omogućuje da se dođe do istine, do onoga što je ispravno i dobro, a upravo je to temelj razvoja svih vrlina.

Prema Aristotelu, postoji pet načina pomoću kojih duša postiže istinu: umijeće i razboritost (ra-

sudbeni dio razuma) te znanost, umnost i mudrost (znanstveni dio razuma). Ovi su načini istovremeno i dianoetičke vrline.

Umijeće (tehne) je vrlina koja se tiče stvaranja, a njegova je svrha izvan njega samoga, tj. …svrha različita od sebe same… Svrha mu je u onome što stvara, npr. umijeće izrade stola.

Razboritost (fronesis) se tiče djelovanja, a svrha mu je u njemu samom jer …dobro djelovanje je samo sebi svrhom. Bavi se onim stvarima koje su ljudske i o kojima se može promišljati. Aristotel smatra da je … posao razborita čovjeka prije svega da dobro promišlja… Razborit čovjek je sposoban proci-jeniti ono što je za njega najbolje od stvari koje se mogu učiniti.

Razboritost je za Aristotela do-bro koje se čini, ona je … sposob-nost činidbe ljudskih dobara, is-

Pozitivnost karaktera se više ogleda u vršenju onoga što je dobro, nego u nevršenju onoga što je loše.

filozofija

NOVA AKROPOLA 6612 NOVA AKROPOLA 6612

tinski i prema razumu. Razboritost nema ovlasti nad mudrošću … ona se ne služi mudrošću nego se trsi oko njena nastanka; dakle, ona naređuje radi nje, ali ne i njoj.

Razboritost je važna i za raz-voj etičkih vrlina, jer omogućuje čovjeku da “vidi” ono što je istinito i dobro i da upravo to izabere, a za-tim uz pomoć volje tako i djeluje.

Najvažnije vrline koje pripadaju znanstvenom dijelu razuma su:

Znanost (episteme – znanje) – predmet spoznaje je ono što je vječno, … a vječne stvari su i nenastale i nepropadljive. Znanost je moć do-kazivosti, i znanstvena spoznaja je moguća samo ako su poznata počela, … ono što se znanstveno spoznaje to se i dokazuje…

Umnost (nous) – …ono što obuhvaća sama počela. To je intu-itivna spoznaja najviših načela.

Mudrost (sofia) – povezuje umnost i znanost: … mudrost mora biti i umnost i znanost, kao znanost “koja ima glavu”, a tiče se najuzvišenijih stvari. Ona … mora biti najpotpunija od svih spoznaja.

NAJVIŠA DIANOETIČKA VRLINAKao što razum nadmašuje volju, i dianoetičke vrline nadmašuju etičke i zato je umnost “kruna svih vrlina”.

Umnost je izraz onoga što je u čovjeku najbolje i time se čovjek uzdiže iznad svoje prolazne prirode i najviše približava božanskom: … treba, koliko je god to moguće, težiti za besmrtnošću i svim se sredstvi-ma truditi živjeti prema onome što je u nama najplemenitije.

ETIKA I POLITIKA Aristotel smatra da je najviše ljudsko dobro u jedinstvu etike i politike.

Čovjek je po prirodi “poli tičko” biće, tj. samo u zajednici s drugima, u okviru polisa, čovjek pojedinac može ostvariti svrhu svog postojanja i to kroz najbolje djelovanje. Polis nije tek grad-država kao institucija, on je stvar građana, onih koji imaju sposobnost etičkog usavršavanja, i djeluju u skladu s vrlinom. Etička vrlina je dakle preduvjet da se bude građanin. Većina ljudi sreću nalazi u osjetilnim zadovoljstvima i po-sjedovanju dobara koja im mogu osigurati lagodan život. Budući da se mnoštvo pokorava samo strahu, a teži samo ugađanju vlasti tim željama i u skladu s njima dono-si zakone, ono ne može ostva-riti istinski polis. Zato je najbolji

filozofija

66 NOVA AKROPOLA 13

poredak onaj koji odgovara prirodi istinskog građanina u opreci prema poretku koji želi mnoštvo. Kako je u praksi nemoguće ostvariti idealni poredak, Aristotel predlaže kom-promis između tih dviju krajnosti, kompromis koji će osigurati stabil-nost polisa.

Dakle, etika kao nauka o dobru i to najvišem dobru koje se postiže samo u državi, izravno je poveza-na uz politiku – one jedna drugu uvjetuju i nadopunjavaju.

PRIJATELJSTVOPrijateljstvo je jedna od najvažnijih etičkih tema u grčkim filozofskim školama, naročito kod pitagore-jaca, a za Sokrata je prijateljstvo najdragocjenije dobro čovjeka... Aristotel smatra da je prijateljstvo vrlina nužna za život čovjeka i zato ga uvodi u svoju etiku.

Ovisno o tome čemu se teži, Aristotel razlikuje tri tipa prija-teljstva: prijateljstvo koje ima za cilj zajedničku korist, zajedničko uživanje ili ostvarivanje moralnog dobra. Pravo prijateljstvo kao ono najviše i najplemenitije je prijatelj-stvo koje teži ostvarenju moralnog dobra. Takvo je prijateljstvo prema Aristotelu moguće samo među dobrima, ono je dugotrajno i ri-jetko, jer mnogi nemaju sposob-nosti za takvo prijateljstvo. Ostala su prijateljstva prolazna. Dobar se čovjek prema prijatelju ponaša kao prema sebi samome, jer je prijatelj “drugo ja”, a da bi čovjek mogao biti prijatelj drugome, treba biti prijatelj samome sebi, tj. mora vo-ljeti samoga sebe.

Aristotel kaže da je dobrona-mjernost početak prijateljstva te spominje da složnost predstavlja

političko prijateljstvo, tj. najviši i naj-širi vid prijateljstva među ljudima.

Dakle, za Aristotela je raz-voj i prakticiranje vrlina najbolje što čovjek može i treba ostvariti kroz vlastiti život. Etičke vrline će mu omogućiti da njegov praktičan život bude najbolji mogući i najpri-

mjereniji njemu kao čovjeku, da uz pomoć razuma bira ono što je najbolje te uz pomoć volje to spro-vodi u djelo. A dianoetičke vrline će ga iznutra uzdići ka onome najuzvišenijem i najplemenitijem što ima u sebi. �

Dobar se čovjek odnosi pre-ma svom prijatelju kao pre-ma samome sebi.

filozofija

EX LIBRIS

14 NOVA AKROPOLA 66

Francis Bacon

O ISTINI

66 NOVA AKROPOLA 15

Što je istina? – upitao je po-drugljivi Pilat, ne sačekavši odgovor. U nestalnosti zasi-

gurno ima nekog zadovoljstva, dok se držanje vjere smatra ropstvom koje ugrožava slobodu volje kako u mišljenju, tako i u djelovanju. Prem-da više nema filozofskih sekti te vrste, još uvijek ima nekih mudrijaša u kojima kola ista krv, iako ne u onoj mjeri kao kod onih starih. Međutim, ono što laž čini dražom nisu samo poteškoće i napori koje ljudi podnose u pronalaženju istine, niti to što ona, jednom pronađena, obu zdava ljudsku misao, nego pri-rodna, iako iskvarena ljubav prema laži samoj. Jedna od kasnijih grčkih škola razmatra to pitanje i pokušava shvatiti zašto ljudi vole laž, ne onu kada lažu zbog zadovoljstva, kao pjesnici, niti kada lažu zbog koristi, kao trgovci, već kada lažu zbog laži same. Ne znam što bih rekao: is-tina je kao puna svjetlost dana koja maske, parade i slavlja ovoga svijeta ne obasjava ni upola tako gizdavo i zamamno kao svjetlost svijeća. Istina će možda postići cijenu bisera koji je najljepši po danu, ali nikada neće postići cijenu dijamanta ili rubina koji se pokazuju najljepši u raznobojnoj svjetlosti. Mala primjesa laži uvijek čini zadovoljstvo većim. Sumnja li itko u to da kad bi se iz ljudskih umova uklonilo isprazno mnijenje, varljive nade, lažne vri-jednosti, neobuzdane maštarije i tome slično, da bi umovi mnogih ljudi splasnuli i postali jadni, puni tugaljivosti i neraspoloženja, i odboj-ni sami sebi?

Jedan od otaca1, u svojoj velikoj strogosti, poeziju je nazvao vinum doe-monum, jer hrani maštu; pa ipak, u njoj je tek sjena laži. Ali, kao što smo govorili ranije, laž koja pozljeđuje nije ona koja samo prođe umom, nego ona koja potone i nastani se u njemu.

No, kako god stajalo s iskvarenim ljudskim prosudbama i sklonostima, ipak nas istina, koja jedino samu sebe prosuđuje, uči da su – potraga za isti-nom, što je udvaranje ili ljubav prema istini; spoznaja istine, što je prisutnost istine; te vjera u istinu, što je uživanje u njoj – najveće dobro ljudske prirode. Prvo Božje djelo, u danima kada je stvarao svijet, bila je svjetlost osjetila; posljednje je bilo svjetlost razuma, a njegov posao na dan počinka otada do danas je prosvjetljenje Duha. Prvo je udahnuo svjetlost u lice materije ili kaosa, zatim je udahnuo svjetlost u lice čovjeka; i još uvijek on udahnjuje i nadahnjuje svjetlošću lica svojih izabra-nika. Pjesnik koji je podigao ugled škole koja je inače bila lošija od ostalih, izvr-sno je rekao: Užitak je stajati na obali i gledati brodove kako ih baca more; užitak je stajati na prozoru dvorca, i gledati dolje bitke i pogibelji, no nije-dan užitak ne može se usporediti sa stajanjem na visokom brijegu istine (na brijegu neosvojivom, gdje je zrak uvijek čist i spokojan) i gledanjem na pogreške i lutanja, na magle i oluje dolje u dolini2, ali tako da nas taj prizor ispunja samilošću, a ne ohološću i gordošću. Nema sumnje,

raj na zemlji je kad se čovjekov um kreće u milosrđu, kad počiva u provid-nosti i okreće se na polovima istine.

Prijeđimo s teološke i filozofske istine na istinu vezanu uz građanske poslove; priznat će čak i oni koji se toga ne drže da pošteno i otvoreno po-slovanje služi na čast ljudskoj prirodi, i da je primjesa laži poput legure u zlatnom i srebrnom novčiću, koja kovi-nu možda čini upotrebljivijom, ali je obezvređuje. Ovim se zavojitim, iskri-vljenim putovima koristi zmija, koja ne hoda, nego gmiže vukući trbuh po zemlji. Nema tog poroka koji toliko sramoti čovjeka kao kad se otkrije da je lažljiv i dvoličan. I zato je Montaigne, kada se pitao zašto je riječ laž takva sramota i tako mrska optužba, lijepo rekao: Razmotri li se dobro, reći da netko laže isto je što i reći da je hra-bar prema Bogu, a kukavica prema ljudima3. Jer laž se suočava s Bogom, a bježi od čovjeka. O bezbožnosti laži, i kršenju vjere, najviše govori to da će to biti posljednje zvono pred Božji sud nad ljudskim naraštajem, budući je prorečeno da kada Krist dođe, neće zateći vjere na zemlji. �

S engleskog prevela Branka Žaja

EX LIBRIS

1 Aurelije Augustin, Protiv akademika2 Tit Lukrecije Kar, O prirodi stvari 3 Michel de Montaigne, Eseji

mistika

20 NOVA AKROPOLA 66

Kad Bog gleda stvorenje, on mu time daje bitak;Kad stvorenje gleda Boga, ono time dobiva svoj bitak.

Duša ima razumni, spoznavajući bitak;Stoga, gdje Bog jest, tu je duša i gdje je duša, tu Bog jest.

Meister Eckhardt je rođen oko 1260. godine u malom se-lu Hochheimu blizu Gothe

u njemačkoj pokrajini Tiringiji. Oko petnaeste godine života Eckhardt se pridružuje dominikanskom redu u gradu Erfurtu. Zbog svojih in-telektualnih sposobnosti vrlo brzo biva poslan na Studium generale, učilište u Kölnu koje je 1248. go-dine osnovao Albert Veliki, najveći skolastičar srednjeg vijeka. Vjeruje se da je Eckhardt došao u školu nekoliko mjeseci prije Albertove smrti 1280. godine.

Prema pravilima dominikan-skog reda, nakon prve dvije godine osnovnog obrazovanja, dvije godine proučava gramatiku, retoriku i di-jalektiku, nakon čega je uslijedilo proučavanje aritmetike, matema-tike, astronomije i muzike. Tri završne godine uči teologiju, u to vrijeme kraljicu znanja, nakon čega se zaređuje za svećenika.

Značajna godina u Eckhardto-vom životu bila je 1293. kad odlazi na Sveučilište u Parizu, koje je u to vrijeme bilo duhovno i obrazovno središte Europe. U Parizu Eckhardt poučava tumačenja Biblije, vještine govorništva i propovi jedanja. Sljedeće, 1294. godine vraća se u Tiringiju gdje je izabran za vikara, a vrlo brzo i za predstojnika samo-

stana u Erfurtu. Uz crkvene i ad-ministrativne dužnosti koje savjes-no obavlja, posvećuje se aktivnom propovijedanju i naučavanju.

Oko 1300. godine Eckhardt se vraća u Pariz kako bi podučavao, i tamo vodi žestoke rasprave s fran-jevcima, tradicionalnim oponen-tima dominikanaca. Svojim znan-jem na Sveučilištu u Parizu ostavlja snažan dojam te mu je već nakon dvije godine ponuđena katedra na kojoj nasljeđuje Tomu Akvinskog. Od tada postaje poznat kao Meister Eckhardt (lat. magister – učitelj, majstor). Eckhardtovo podučavanje na Sveučilištu u Parizu podudara se s djelovanjem još jednog ve-likog skolastičkog filozofa Dunsa Scotusa, utemeljitelja posebnog

pravca unutar skolastike nazvanog “skotizam”. U ovo vrijeme dolazi do značajnog širenja dominikanskog reda, a Eckhardt postaje prvi pro-vincijal dominikanaca i u toj ulozi putuje u mnoge europske zemlje. Eckhardt se 1311. godine vraća u Pariz gdje započinje pisati jedno od svojih najvažnijih djela na latinskom jeziku, Opus Tripartitum, u kojem razrađuje i objašnjava svoje filozof-ske i teološke poglede. Godine 1323. postaje profesor i voditelj kelnskog učilišta Studium generale.

Kelnski nadbiskup Heinrich von Virneberg, koji je u to vrijeme vršio progon nabujalih muških i ženskih bratstava koja su prerasla u prave sekte, okomljuje se i na Eckhardtovo učenje. On protiv nje-ga pokreće i svojevrsni inkvizicijski postupak zbog širenja po vjeru opas-nih učenja. Tvrdio je da Eckhardtove propovijedi, držane običnom puku na njemačkom jeziku, sadrže ide-je “koje vjernike mogu odvesti na pogrešan put”.

Naime, Eckhardt je u svoje usmene i pisane propovijedi, uz učenja teologa i crkvenih otaca, uvrštavao i učenja Seneke, Avicene i drugih filozofa. Također, njegova su djela prožeta mističnim učenjima koja su mogli shvatiti i u potpunosti cijeniti samo oni koji su uznapre-dovali na duhovnom putu. Njegove omiljene teme bile su: božanska bit, odnos između Boga i čovjeka, spo-sobnosti, darovi i postupanje ljud-

mistika

66 NOVA AKROPOLA 21

MEISTER ECKHART Mario Piškur

Na prethodnoj strani: Predigerkirche u Erfurtu. Crkvu i samostan u kojem je Eckhardt bio glavar podigli su dominikanci u XIII. stoljeću. Nakon reformacije crkva je postala protestantska.

ske duše, povratak svega stvorenog Bogu. Čovjek želi sad jedno sad drugo; čas se vježba u mudrosti, čas u umjetnosti. Budući da ona ne posjeduje Jedno, duša nikada ne dolazi do spokoja dok sve ne postane Jedno u Bogu. Bog je Jedno; to je blaženstvo duše i njen ures i njen mir.

Budući da u to vrijeme nije postojala inkvizicija, Eckhardt je bio pozvan da se brani pred skupštinom dominikanskog reda. U svojoj obrani on govori: Ako neuke ne podučimo, oni nikada neće naučiti niti spoznati umjetnost življenja i umiranja. Ne smijemo se zavara-vati u nadi da će od neukih postati prosvijetljeni ljudi.

Nakon izlaganja svoje obrane oslobođen je svih optužbi. Ipak, nadbiskup Virneberg ne miruje ne-go 1326. godine pokreće novi postu-pak. Pročešljavši sve Eckhardtove propovijedi i djela, popisao je sve postavke za koje je smatrao da nisu u skladu s kršćanskim nau-kom. Kao odgovor na ove optužbe Eckhardt kaže: Čudim se što mi iz mojih spisa i riječi nisu zamjerili puno više stvari, jer sam dao sto-tine izjava koje ograničenost mo-jih kritičara ne razumije. Svjestan sam da sam o onom izvanrednom pisao i govorio smiono i neobično, ali se o uzvišenim stvarima i može naviještati samo uzvišenim riječima. Ja se, doduše, zasigurno mogu varati, ali ne i biti here-tik, jer to je stvar volje. Uspije li, prema tome, nekome dokazati mi neku zabludu koju sam napisao, izrekao ili propovijedao, javno ili tajno, ja tada sve to pred narodom opozivam.

Eckhardt sastavlja podužu obranu te koristi privilegij svoga reda da se izravno obrati papi. Zato 1327. godine putuje u Avignon, gdje je u to vrijeme bilo premješteno papinsko sjedište, da pred papom Ivanom XXII. iznese svoju obranu.

Na papinskom dvoru tada vlada svađa između redova dominikanaca i franjevaca, ali također i između redova i crkvene hijerarhije. U toj posvemašnjoj zbrci Eckhardtova ob-rana pred istražnom komisijom koju je sazvao papa biva loše prihvaćena. Nekoliko mjeseci kasnije Eckhardt umire, tako da ne znamo kakva bi ga daljnja sudbina čekala, budući da je papa objavio bulu u kojoj dvadeset osam postavki Eckhardtovih učenja proglašava heretičkim, dok njih još devet označava sumnjivima. U pap-inoj buli stoji da je Eckhardt prije svoje smrti opozvao sve ono što bi se u njegovim spisima i propovi-jedima odlukom Apostolske stolice pokazalo kao heretično, pogrešno ili po vjeru opasno. Ovaj kompromis, učinjen nakon Eckhardtove smrti,

zadovoljio je njegove tužitelje, ali je time Eckhardtov ugled bio nepovrat-no uzdrman, a njegova su učenja zauvijek odbačena.

ECKHARDTOVA DJELA

Uz izuzetak propovijedi sakupljen-ih u starom izdanju Taulerovih propovijedi, Eckhardtova su djela bila stoljećima nepoznata, sve do 1857. godine kada Franz Pfeiffer izdaje kolekciju njegovih djela čiji su ulomci dotad bili rasuti na različitim stranama. Otkriće dijelova njegovog glavnog djela Opus tripartitum usli-jedilo je 1880. i 1886. godine.

Na j ran i j e nama pozna to Eckhardtovo djelo napisano na njemačkom jeziku jesu Poučni govori.

22 NOVA AKROPOLA 66

mistika

Portal Predigerkirche u Erfurtu s citatom u spomen Meistera Eckharta: "Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze", Evanđelje po Ivanu

To su čitanja za stolom za pripadnike njegova samostana: Ne reci: 'Uskoro bih želio', nego: 'Ja hoću da to sa-da tako bude!' pa bi u ovoj veoma snažno sabranoj volji jedan jedini korak učinjen naprijed ‘bio bolji nego da se bez nje prijeđe more’, pa ako bi u toj volji jednom i posrnuo, nemoj odustati, jer 'zbog toga što katkad među žito padne kukolj, ne treba odbaciti plemenito žito'.

Ne može se sa sigurnošću utvr-diti kad su nastali ovi Poučni govori, vjerojatno potkraj XIII. stoljeća na-kon što se Eckhardt vratio u rodnu Tiringiju s učilišta u Kölnu.

Eckhardtova djela na njema-čkom jeziku sadrže preko dvije sto-tine različitih rukopisa i propovijedi, a njegovo glavno, mada nedovršeno djelo, napisano na latinskom jeziku, Opus tripartitum, sadrži tri djela: Opus propositionum, Opus quaes-tionum i Opus expositionum. Do nas je u cijelosti stigao jedino treći dio, Opus expositionum, koji sadrži niz komentara Svetog pisma, tj. komentare Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Knjige Mudrosti te Ivanovog evanđelja. Također, ovaj Opus sadrži i dvije skice za propovijedi na latinskom jeziku i dvije poduke. Od prva dva Opusa sačuvani su samo predgovori.

mistika

2366 NOVA AKROPOLA

Njemački misticizam

Povijest filozofije svrstava Meistera Eckhardta u njemački misticizam kao njegovog začetnika i najvažnijeg predstavnika. Nastao u okrilju Eckhardtova dominikanskog reda, njemački misticizam težio je povratku izvornom Kristovom učenju i u skladu s tim ranokršćanskom idealu siromaštva.

Da bismo razumjeli njemački misticizam kao i okolnosti koje su mu prethodile, moramo se osvrnuti na povijesne prilike tog doba. Naime, posredstvom križarskih pohoda papa postaje i svjetovni vladar nad cijelim zapadnim kršćanskim svijetom. Zajedno sa svjetovnom moći došle su pohlepa, korupcija i razuzdanost, pa se uslijed toga javljaju različiti pokreti unutar Crkve koji traže povratak izvornom kršćanskom idealu siromaštva. Crkva priznaje nove prosjačke redove, fra-njevce i dominikance, ali joj smeta pojava i širenje nezavisnog, kritičnog duha i slobodne misli koji se javljaju među laičkim redovima od kojih su najistaknutiji bili redovi begina i begarda te Bratstvo slobodnog duha.

Meister Eckhardt je bio u dodiru s tim polusamostanskim zajednicama koje su svojim karitativnim radom praktično slijedile Kristovo učenje i svojom su izrazito predanom vjerom u velikoj mjeri upravo bile okosnica mističkog pokreta.

Sam Eckhardt je putem propovijedi svojom istinskom vjerom raspirivao žar u dušama onih koji su ga slušali, budeći želju za nutarnjom obnovom i oslobađanjem od svega onog što udaljuje od Boga. Nešto poslije njegove smrti, njegova dominikanska braća Johannes Tauler i Heinrich Seuse osnovali su osobito utjecajan mistični red – Božji prijatelji (Gottesfreunde).

Božji prijatelji su većinom bili dominikanski redovnici, ali i laici vezani uz taj red koji je bio žarište njemačkog misticizma. Temeljni spis ovog reda bila je mala knjižica nepoznatog autora (obično su skrivali svoja imena kako se želja za slavom ne bi pomiješala s njihovim nastojanjem da budu korisni) nazvana Germanska teologija. Njeno se učenje zasniva na Eckhardtovim učenjima i naglašava čovjekovo jedinstvo s Bogom te poručuje da nema grijeha do sebičnosti i da je svaka sebičnost grijeh. Stoga je naglasak bio na samoodricanju i posvemašnjem pokoravanju svoje volje Božjoj volji. Kada dopustimo da božansko svjetlo probije u naše dnevne aktivnosti, Bog tada Svojom savršenom voljom upravlja našom voljom.

Najstariji sačuvani fragment Eckhartove propovijedi, Sveučilište Georg-August u Göttingenu .

Njegovo najsačuvanije djelo je poznata Knj iga božanske utjehe koja predstavlja najviši domet Eckhardtovog filozofskog promišljanja. Na samom početku knjige Eckhardt iznosi osnovnu ideju vodilju svojeg djela. U Bogu nema ni tuge, ni boli, ni nevolje. Ako hoćeš biti slobodan od svake nevolje i boli, zaustavi se i vrati u čistoći samo k Bogu. Zasigurno, sva bol dolazi samo otuda što se ne vraćaš jedino u Boga i k Bogu. Kad bi ti tu stajao, oblikovan i rođen isključivo u pravednosti, doista ni tebe isto tako ne bi ništa moglo dovesti u patnju, kao što ni Boga pravednost (ne dovodi u patnju).

Samo djelo strukturirano je kao niz pouka i navoda iz Svetog pisma, a potom slijede Eckhardtovi komen-tari. Salomon govori: Pravednika ne žalosti ništa od svega što mu se može dogoditi (Izr 12,21). Komentar: Pravedan i dobar čovjek nalazi sigurno neuspore-divo pa i neizrecivo više radosti u djelu pravednosti nego što on ili čak i najviši anđeo ima naslade i radosti u svom naravnom bitku ili životu. Stoga su sveci i dali veselo svoj život za pravednost. Sada ja kažem, ako se dobromu i praved-nomu čovjeku dogodi neka izvanj-

ska šteta, a on ostane uravnotežen i nepokrenut, u miru svoga srca, onda je istina što sam kazao da pravednika ne rastužuje ništa što mu se dogodi. Ako naprotiv njega izvanjska šteta rastužuje, zaista je samo pravo što je Bog dopustio da se dogodi šteta tomu čovjeku, koji je htio biti i utvarao sebi da jest pravednik, dok su ga pak tako ne-znatne stvari mogle ožalostiti.

ECKHARDTOVA RELIGIOZNA FILOZOFIJA

Učenje Meistera Eckhardta izraslo je iz kršćanske tradicije, ali sli-jedi trag velike tradicije platonsko-neoplatoničkog mišljenja, kakvo je ostalo živo preko Prokla i Pseudo-Dionizija Areopagita do Alberta Velikog.

Dvadeset i osam Eckhardtovih postavki koje su ocijenjene kao heretičke sadrže temeljna polazišta njegovih učenja:

• svijet je vječan, a njega je riječju stvorio Bog

• ljudska se priroda u vječnom životu transformira u božansku

• postoji potpuna podudarnost između svetog čovjeka i Boga

NOVA AKROPOLA 6624

mistika

Ako je nešto samo u Bogu, ono ima mir. Koliko u Bogu, toliko u miru. Koliko jesi u Bogu, kao i da li nije tako, prepoznaj po tomu imaš li mir ili nemir... Isto tako, u njemu nema ničega nad čim bi tre-balo tugovati. Tko ima njegovu potpunu volju i njegovu želju, taj ima radost. To (međutim) nema nitko osim onoga čija je volja sasvim jedno s voljom Božjom.

� �

Neka se prepuštanje uči sve dotle dok više ne bude zadržano ništa vlastito. Sva jurnja-va i sav nemir uvijek dolaze od samovolje, zapažalo se to ili ne. Treba sama sebe sa svime svojim u čistom nestajanju htijenja i želje položiti u dobru i predragu volju Božju, zajedno sa svim što se u svekoli-kim stvarima može htjeti i željeti.

� �

Sad bi ti mogao reći: Čovjek se (međutim ipak) mora okrenuti van, mora činiti iz-vanjska djela; jer nijedan se posao ne može uraditi osim u njemu svojstvenom pojavnom obliku. To je zacijelo istina. Izvanjski pojavni oblici za produhovljenog čovjeka nisu ništa izvanjsko, jer sve stvari za nutarnjeg čovjeka imaju nutarnji, božanski način bivstvovanja.

� �

Ti bi sad mogao upitati: Kada je volja is-pravna volja? Volja je savršena i ispravna kad je bez ikakve navezanosti na Ja i kad se odrekla sebe same te se ugradila u volju Božju i suobličila se s njom. Da, što je tomu više tako, to je volja ispravnija i zbiljskija. A u takvoj volji možeš sve, bila to ljubav ili što hoćeš.

� �

Najsnažnija i gotovo svemoćna molitva jest ona koja proizlazi iz slobodna srca. Što je ono slobodnije, to su molitva i djelo snažniji, vredniji, dostojniji i savršeniji. Slobodnom srcu sve je moguće.Što je slobodno srce?Slobodno je ono srce koje nije ničim smućeno i ni za što navezano, koje nije ni na koji način vezalo ono što je njemu najbolje, te ni u čemu ne gleda ono što je njegovo, nego je, naprotiv, posve uro-njeno u predragu volju Božju, a odreklo se svoje. Čovjek ne može nikada obaviti ma i najmanje djelo koje ne bi odatle primalo svoju snagu i moć.

Fra Angelico, Blaženi dominikanci, dijelovi oltarne slike naslikane 1423. ili 1424. godine za crkvu San Domenico u Fiesoleu. Danas se čuva u Nacionalnoj galeriji u Londonu.

• Bog je savršeno jedinstvo• prema vanjskim događajima

moramo biti ravnodušni• esencijalno jedinstvo između

čovjeka i Boga je nužno jer samo ono daje čovjeku mogućnost iz-ravnog odnosa s nadprirodnim svi-jetom tj. s Bogom, itd.

U svojim učenjima on ukazuje na potrebu oslobađanja od okova materije te na sjedinjenje s Bogom. Božansko je prema Eckhardtu uni-verzalno i vječno jedinstvo koje tran-scendira sve različitosti. Kao slika u umu slikara ili kao pjesma u umu pjesnika tako je cijela kreacija u umu Boga, u svojoj vječnosti i u svo-joj nestvorenoj jednostavnosti. Bog je u svim stvarima, ne kao priroda, ne kao osoba već kao Biće. On je sveprisutan, nepodijeljen, a čovjek ga može spoznati ovisno o svojim osobnim mjerilima.

Iako je u početku rado citirao učenja Tome Akvinskog, njegova se kasnija učenja udaljavaju od klasifi-kacija Božjih darova i kvaliteta nje-gova učitelja, naglašavajući nutarnji put traženja jedinstva s Bogom: Oko s kojim ja vidim Boga je isto oko

s kojim on vidi mene. Moje oko i Božje oko je jedno oko, jedan vid i jedno znanje i jedna ljubav. (...) To je nešto u duši što je srodno s Bogom, što je jedno s njim, a ne toliko ujedinjeno s njim.

On ne pridaje veliku važnost vanjskom ceremonijalu jer smatra da se čovjek samo svojim unutar-njim životom približava Bogu, za što je presudno važna čistoća njegovog srca. Kaže da Bog svakome određuje njegov zadatak kojega sam mora riješiti. To ne znači da se čovjek mora odvojiti od svijeta, već da se mora odvojiti od svojih sebičnih želja i nagona. Eckhardt vidi u pat-nji najučinkovitije sredstvo za unu-tarnje pročišćenje, premda smatra da patnju ne bi smjeli prizivati, već da je trebamo strpljivo podnositi.

O znanju govori da mora biti reducirano na “ne-znanje”. Naš ra-zum i volja, kao i naše niže sposob-nosti, moraju transcendirati same sebe, moraju umrijeti. Mi moramo osloboditi sebe čak i od Boga, kaže Eckhardt. Ovo stanje duhovne go-lotinje on naziva “siromaštvo”. Tek tada, kad je naša kuća ispražnjena, Bog može prebivati u njoj i stvori-

ti svojeg Sina u nama. Ova izreka često je prisutna i kod drugih misti-ka. Tako sv. Pavao upotrebljava vrlo sličan jezik u svojim poslanicama kada kaže: Krist se uvijek nanovo rađa u srcima svetaca. Do istog zaključka dolazi i Jacob Boehme: Kada si slobodan od vlastitih želja i misli, tada ćeš unutar sebe pronaći vječni sluh, vid i govor, a Bog će slušati i vidjeti kroz tebe.

U duhu Platonova učenja, Eckhardt kaže: Duša ima dva lica, jedno je okrenuto prema ovom svi-jetu i prema tijelu, a drugo prema Bogu.

O ljepoti duše kaže da je dobro uređena, sa svojim višim sposob-nostima koje su iznad nižih, svaka na svojem odgovarajućem mjestu. Više sposobnosti duše su iznad ra-zuma, a razum je iznad osjetila.

Ljubav je za Eckhardta najviša od svih vrlina, ljubav je Bog sam. Potom slijedi poniznost. Gledano s više točke, zlo je samo Božje oruđe za realizaciju njegove kreacije i u konačnosti bit će nadvladano od strane dobrog.

Po njemu je zadatak religije pronaći jedinstvo koje leži u osnovi svih različitosti, ili drugim riječima rečeno, religija je mogućnost da Boga gledamo licem u lice.

Za vjeru govori da ona pred-stavlja jedinstvo duše s Bogom, ona čovjeku otkriva Boga, ali mu otkriva i esenciju vlastite duše i zato kaže: Vjera je rođenje Boga u čovjeku, čovjek postaje Božji sin. Ona mu omogućuje novo rođenje, a uvjet za to je da se čovjek udalji od grijeha te da se prestane zanimati za konačne i propadljive stvari.

Iako Eckhardtovi zapisi ne pred-stavljaju povezan sustav, oni nam otkrivaju um originalnog filozofa, teo loga i mistika. Njegovo živo učenje usmjerava na put srca, put ljubavi prema Bogu i bližnjem, put koji postupno budi čovjeka iz uspavanosti i dovodi ga pred lice Boga. �

66 NOVA AKROPOLA 25

mistika

Prikaz srednjovjekovnog sveučilišta, Laurentius De Voltolina, XIV. stoljeće.

ex libris

NOVA AKROPOLA 6626

Iz dalekih, gotovo zaboravljenih vremena grčke tradicije došli su do nas tragovi orfičkih misterija

i učenja. Njihovog su osnivača mno-ga minula stoljeća pretvorila u mit-skog božanskog pjevača čudesnog glasa s lirom u ruci koji je svojom muzikom očaravao sve. Kroz mit koji ga povezuje s Euridikom, Orfej je bio nadahnuće mnogim umjet-

nicima koji su ostavili brojne vari-jante priče o snazi Ljubavi i moći Muzike koje pobjeđuju smrt.

Mnoge velike grčke filozofe poput Pitagore, Empedokla, Platona, nadahnjivao je svojim životom i učenjem ispjevanim u svetim him-nama te svojom misijom obnove tada dekadentnih religijskih formi. Danas se smatra da je škola koju je

utemeljio bila preteča i uzor kasni-jim klasičnim grčkim filozofskim školama.

Orfejeva je škola bila za-tvorenog tipa sa strogim asketskim pravilima čija su temeljna načela bila vezana uz ostvarenje ispravnog života, na što je značajan utjecaj imala muzika kao princip sklada. Jedan od najvažnijih aspekata nje-govog učenja odnosio se na ideju o seobi duše i zagonetku života nakon smrti. Orfici su smatrali da je ze-maljski život samo etapa u velikom krugu postojanja koje nadilazi rođenje i smrt. Duša iskupljuje svo-ja pogrešna djela putujući iz tijela

Nataša Žaja

Listići smotani u male tuljce obično su poput amuleta pohranjivani uz pokojnika – bilo obješeni oko vrata i položeni na grudima, bilo u ustima ili u oslikanim brončanim hidri-jama i keramičkim svjetiljkama koje su se nalazile uz pokojnika.

ex libris

66 NOVA AKROPOLA 27

u tijelo, kružeći kroz živote i smrti, te se tako pročišćava iščekujući s čežnjom trenutak sjedinjenja s Bogom.

Obredni tekstovi pronađeni na zlatnim listićima u grobovima u južnoj Italiji (Magna Graecia), Kreti i Tesaliji predstavljaju svojevrsnu orfičku “Knjigu mrtvih”. U njima su dane upute pokojniku što činiti nakon buđenja na novom planu postojanja, kako izbjeći zamke i izdržati kušnje prolazeći Hadovim carstvom te pronaći pravi put koji vodi u blaženi, božanski život...

Naći ćeš vrelo lijevo od Hadovih dvorai uz njega zasađen bijeli čempres:tome se vrelu blizu ne približuj!Naći ćeš drugo, iz jezera Mnemozinesvježa protječe voda; naprijed stoje čuvari.Reci im: “Čedo sam Zemlje i Urana zvijezdosjajnog,nebeski moj je rod, a to i sami znate.Gorim od žeđi i ginem. Odmah mi svježe podajtevode koja iz jezera Mnemozine navire.”Dat će ti tada piti iz božanskog vrelai odsele sa svima herojima ti ćeš kraljevati....

A kad duša ostavi svjetlost Sunca,desnom stazom mora ići, sva dobra ona čuva.Raduj se iskusivši trpnju koju još nikada prije iskušao nisi:bog si od čovjeka postao; jare si u mlijeko pao;raduj se, raduj se desnom prolazeći stazompo svetim livadama i Perzefone po gajevima.

Potječem čista od čistih, o kraljice podzemnog svijeta,o Eukle, o Eubuleju i svikoliki bogovi i demoni,i ja se dičim što sam od vašega blažena roda,pa ako pretrpjeh kaznu radi nepravednih djelaMoira me savlada (?)(......) munjom bljeskovitom.Sada moleći dolazim pred sjajnu Perzefonuda bi me milostiva uputila na prebivališta blaženih.

Dolazim čista od čistih, o kraljice podzemnog svijeta, o Eukle, o Eubuleju i drugi bogovi besmrtnii ja se dičim što sam od vašega blažena rodaa savlada me Moira i drugi bogovi besmrtni(...) i munja zvjezdano sjevna.U letu izbjegoh iz žalosna i mučna krugai žuđenoj kruni stigoh nogama brzimna njedra kraljice stižem, vladarice podzemlja, žuđenoj kruni stigoh nogama brzim.(Odgovor božice): “Kako si blažen i sretan, od smrtnika postat ćeš bogom.”Jare u mlijeko padoh.

(Ona) Potječe(m) čista od čistih, o kraljice podzemnog svijeta,o Eukle, O Eubuleju, presjajna kćeri Zeusa, imamod Mnemozine slavan ovaj dar ljudima.“Cecilijo Skundina, ulazi, po zakonu postavši božica.”

Gorim od žeđi i ginem. Pij sada na momevrelu vječnome što je desno, uz čempres.Tko si? Odakle? Sin sam Zemlje i Urana zvijezdosjajnog.

Izvor: Hermann Diels, Predsokratovci - fragmenti, Naprijed, Zagreb, 1983.

O, Higijo, najmlađa među božicama,

kad bih mogao živjeti s tobom do kraja svog života,

a ti da si mi naklonjena ...samo s tobom,

o’, predivna Higijo, sve sjaji i cvate,

a milosrđe donosi radost.Nitko nije sretan bez tebe.

Arifron Sikionski (V. – VI. st.), Himna Higiji

tradicije

34 NOVA AKROPOLA 66

66 NOVA AKROPOLA 35

Higija (grč . Hyg ie ia / la t .Hygia), kći boga liječničkog umijeća Asklepija, bila je

božica zdravlja u antičkoj Grčkoj. Na grčkom jeziku njeno ime znači “liječiti, donijeti zdravlje”, pa je zato smatrana zaštitnicom ili personifi-kacijom zdravlja.

Ime joj je sačuvano do da-nas u riječi “higijena”. Higijenom označavamo niz mjera vezanih uz čistoću i red koje osiguravaju zdrav-lje i kao takva dio je preventivne medicine. No, da bismo shvatili što je božica Higija značila u antičkom svijetu, moramo posegnuti za preo-stalim povijesnim izvorima, mitovi-ma i simbolima.

KULT ASKLEPIJA I HIGIJE

Svaka tradicionalna kultura ima svoje bogove, polubogove i heroje vezane uz liječenje, jer medicina je nekada smatrana božanskim, čudesnim umijećem. Tako Para-celsus kaže: Liječnik je tu da bi svi-ma razotkrio čudotvornost Božju.

Sam Asklepije, poznat po svom izuzetnom iscjeliteljskom umijeću, bio je po svemu sudeći povijesna ličnost, kao i njegova kći Higija. Homer ga u Ilijadi (VIII. st. pr.Kr.) spominje kao nezazornog Asklepija ljekara, oca darovitih liječnika Mahaona i Podaleirija, ali ne kao božanstvo. Platon u Državi o njemu govori kao o iskusnom liječniku, a spominje i asklepijevce, liječničko

bratstvo koje je Asklepije uputio u medicinsko znanje i mističnu moć izlječenja. Kako je broj njegovih učenika rastao, a time i njegova liječnička slava, tako su vremenom Asklepije, kao i njegova pratilja i pomoćnica Higija, poprimili status polubožanstava.

Kaže se da je Asklepije liječ-ničko umijeće dobio od svog oca Apolona, boga Sunca, s kojim je dijelio epitet Paean ili Izlječitelj, te od kentaura Hirona koji ga je i odgojio. On je to umijeće prenio svojim sinovima i kćerima, među

kojima su najštovanije bile Higija i Panakeja; ova potonja je postala personifikacija panaceje – lijeka koji liječi sve bolesti.

Kult Asklepija i Higije bio je raširen diljem starog grčkog svi-jeta. Bila su im posvećena brojna svetišta-lječilišta, tzv. asklepioni, od kojih su najslavniji oni u Epidauru, na otoku Kosu i u Pergamu u Aziji. Njihov zajednički kult bio je u punom zamahu od kraja VI. st. pr.Kr. do kraja Rimskog Carstva u IV. stoljeću. Asklepiju posvećene svečanosti na otoku Kosu bile su

HIGIJABOŽICA ZDRAVLJA

Dijana Kotarac

tradicije

NOVA AKROPOLA 6636

toliko omiljene da su po slavi bile gotovo jednake panhelenskim svečanostima u Delfima i Olimpiji.

Pauzanija se u svom Opisu Grčke (oko 170. g.) iznimno često osvrće na njihova svetišta: Kad se uspneš na tvrđavu [u Megari] ... vidiš prikaz Asklepija, kao i Higije, koje je napravio Brijaksid… (…) Najslavnije Asklepijevo svetište u Argosu danas sadrži prikaz boga u sjedećem stavu od bijelog mramo-ra, a pokraj njega stoji Higija. (…)

[U Megalopolisu, Arkadija] nalazi se ograđeni prostor posvećen Velikoj Božici… Prije ulaza u reljefu su prikazani s jedne strane Artemida, a s druge Asklepije i Higija. (…) [U Asklepijevu svetištu u Epidauru, Argolidi postoji] hram posvećen Higiji, Asklepiju i Apolonu, a dvo-je zadnje spomenutih prezivaju se Aigyptios (Egipćani)...

Plinije piše da se Higijin kip na-lazio i u hramu rimske božice sloge Konkordije. Naime, njihov se kult

proširio i Rimom (gdje je Asklepije nazvan Eskulapom) nakon što je, zahvaljujući pomoći iz Epidaura, uspješno suzbijena kuga koja je iz-bila 292. godine.

Tragovi kulta Asklepija, pa tako i Higije, kod nas se mogu pronaći na dubrovačkom području. Grčka kolonija Epidaur (današnji Cavtat) dobila je ime po Asklepijevom rod-nom gradu, a nedaleko Cavtata nalazi se pećina Šipun, u narodu poznata kao Eskulapova špilja. Na kapitelu trijema Kneževa dvora nalazi se Eskulapov lik i njemu posvećeni latinski stihovi.

Posjet svetištu-lječilištu nije bio nalik današnjem posjetu liječniku koji propisuje lijekove, već je to u najvećem broju slučajeva značilo izravno izlječenje. Čini se da su se u asklepionima kod bolesnika tijekom sna magijski pokretale samoiscjeljujuće snage organizma koje su djelovale na duhovnoj i fizičkoj razini, pri čemu su liječnici bili posrednici i pomoćnici.

U znak zahvalnosti za ozdrav-ljenje, izliječeni su ostavljali hranu, novac, zavjetne darove, zavjetne ploče, itd. Asklepiju se obično žrtvovao pijetao. Naime, nakon noćnog sna, jutarnje buđenje donosilo je ozdravljenje koje je simboliziralo pijetlovo jutarnje oglašavanje. Jer kao što pijetao na-javljuje novi dan, tako je i Asklepije najavljivao novi život onima koji bi se oporavili od bolesti.

Iako je Higija igrala značajnu ulogu u očevu kultu, njena uloga ni-je sasvim jasna. Dok je njen otac bio vezan uz izlječenje, ona se vezivala uz sprečavanje bolesti i održavanje zdravlja. U svakom slučaju, od antičkog je doba poistovjećivana sa zdravljem i čistoćom. Spominje se u mnogim fragmentima: bez tebe nijedan čovjek nije sretan, ili Higija, najugodnija od bogova smrtnicima… Posvećena joj je i orfička himna (br. 67.) O značaju

tradicije

66 NOVA AKROPOLA 37

koji je imala u antičkoj Grčkoj sama po sebi govori Hipokratova zakletva1 (s prijelaza V. na IV. st. pr.Kr.) u kojoj se na samom početku zaziva Higijino ime.

HIGIJINI PRIKAZIU klasičnom kiparstvu prikazivana je kao mlada žena u dugoj haljini s naborima, blagog i ljubaznog izraza lica, najčešće zajedno s ocem, bilo sjedeći ili stojeći, bilo oslonjena na oca. U rukama obično drži zmiju te posudu s vodom. Zanimljivo je da u najstarijim prikazima Higija drži samo zmiju bez posude. Također su u početku zmija i pehar bili

prikazivani odvojeno, da bi ih se kasnije počelo prikazivati pove-zano (u XVII. stoljeću) i otada su postali amblem liječničkog zvanja.

Zanimljivo je da ova dva udružena simbola pronalazimo kod egipat-skog boga Knepha2, koji je prikazan kao zmija, simbol vječnosti, ovijen

1 Zaklinjem se Apolonom liječnikom, Asklepijem, Higijom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim sposobno-stima i savjesti držati ovu zakletvu…

2 U egipatskoj mitologiji Kneph je izvorno predstav-ljao dah života, njegovo ime znači duša-dah. Prema Plutarhu i Diodoru Sicilskom, Kneph je bio identičan grčkoj pneumi, i predstavljao je životnu silu. Dah Knepha je bio taj koji je oživio i bogove i čovjeka. Kneph je u ovom kontekstu duh koji je udahnuo život u stvari, dajući im oblik.

tradicije

NOVA AKROPOLA 6638

oko urne s vodom kojoj podaruje život svojim dahom.

Postoji više prikaza Asklepija i Higije na kovanim novčićima kralja Filipa na kojima primaju darove za ozdravljenje. Na jednom od njih pojav-ljuju se tajanstveni patuljak Telesfor i Apolon između Higije i Asklepija oko čijeg je štapa ovijena zmija. Na drugom novčiću Asklepije i Higija predstavlje-ni su na isti način, ali Asklepije sjedi dok Higija stoji sa strane uz Apolona i Telesfora; Asklepije i Higija drže svaki svoju posudu u rukama.

SIMBOLIZAM HIGIJINIH ATRIBUTA

Simboli koji se vežu uz Higiju jesu zmija i voda.

Zmija je bila atribut i Asklepija i Higije. Uz zmiju se veže velik broj simboličkih značenja koja proizlaze iz njenih temeljnih karakteristika. Tako zmija simbolizira budnost i stalni oprez u svrhu očuvanja nutarnje ravnoteže čiji gubitak vo-di bolesti. Zbog odbacivanja stare

i dobivanja nove kože, zmije su također moćan simbol pomlađivanja i obnove zdravlja. Zbog njihova po-javljivanja i nestajanja u pukotina-ma u zemlji koja prima umrle, ali i otkud niče novi život, povezivane su s božanstvima plodnosti, kao i s ktonskim silama podzemnog svijeta gdje se odvija stalni proces obnove. Budući da zmije mogu i usmrtiti i izliječiti, Filon Aleksandrijski piše da su simbol moći, i negativnih i pozitivnih. Pri tome je ključan liječnički princip mjere. Carl G. Jung kaže da je zmija kao simbol zdravlja nagovještaj homeopatske metode koja počiva na starogrčkom Hipokratovu načelu – Slično se sličnim liječi.

Uz Higiju se veže i voda, odno-sno božansko piće koje donosi zdrav-lje. Pod vodom se općenito podra-zumijeva sva tekuća tvar koja kruži kroz cijelu prirodu u obliku kiše, soka, mlijeka i krvi. Vode su početak svega na zemlji jer su, prema mitu, primordijalne vode sadržavale sve što je kasnije poprimilo čvrste oblike. Uz vodu se zbog njene kvalitete, pro-zirnosti i dubine simbolički veže i in-tuitivna mudrost. Kao i zemlja, voda se veže uz ženski princip; u Vedama se vodu spominje kao matritamah (nešto najmajčinskije) i općenito se smatra zaštitnicom života.

Uranjanje u vodu simbolizira povratak u prvotno stanje čistoće, što s jedne strane označava poništenje,

Duša u kojoj je filozofija istinski udomaćena svojim će zdravljem učiniti zdravim i tijelo. Njen mir i njeno zadovoljstvo isijavat će iz njega, te će ona na svoju sliku i priliku oblikovati i vanjsku pojavnost, i nju sukladno tome opremiti umjerenom čašću, živahnim i veselim nastupom i zadovoljnim i ljubaznim držanjem...

Michel de Montaigne (1533. – 1592.), francuski renesansni filozof.

tradicije

66 NOVA AKROPOLA 39

a s druge obnovu i ponovno rođenje, budući da to uranjanje obna vlja životnu energiju. Tako je voda posrednik između života i smrti.

U asklepionima je voda imala važnu ulogu. Bila je sredstvo očišćenja i liječenja. Čistoća je izuzetno važna, ne samo čistoća od prljavštine, već i čistoća od nutarnjih pokretača bole-sti. Da bismo imali čisto tijelo, tre-bamo ga svakodnevno prati, ali potre-bno je i svakodnevno čistiti dušu, na planu osjećaja i uma. Izvanjski red i čistoća uzvratno djeluju na uređenje naše nutrine.

HIGIJA – RED I SKLADZa antički je svijet fizičko zdravlje bilo neraskidivo vezano uz zdrav-lje duše. Pitagorejcima je zdravlje značilo ravnotežu i harmonično je-dinstvo tijela i duše. “Hugieia!” je bio pozdrav među pitagorejcima. Oni su i svoj amblem, pentagram Signum Pythagoricum, nazivali Hugieia (YGIEIA), što znači “zdrav-lje duše i tijela”, odnosno općenito zdravo stanje i cjelovitost. Ovu har-moniju su održavali nizom fizičkih, estetskih, misaonih, intiutivnih i duhovnih vježbi (koje su odgovarale pojedinim elementima: zemlji, vodi, zraku, vatri i eteru). Tako je penta-

gram odražavao savršenu ravnotežu pet elemenata.

Analizirajući državu i pojedin-ca, Platon je razlučio tri funkcije zahvaljujući kojima opstaje bilo ko-ja struktura: funkciju vladara, funk-ciju čuvara i funkciju proizvođača koji osiguravaju materijalnu osnovu opstanka države. Kako država, tako i čovjek posjeduje dio koji uprav-lja njegovom strukturom, dio koji brani strukturu od nutarnjih i vanj-skih utjecaja, te dio koji brine za njen fizički opstanak. Kad svaki od ta tri dijela ima i vrši točno određeni zadatak, a ne neki drugi, to je

temelj reda, sklada i pravednosti. U protivnom se stvara nered koji u konačnici vodi kaosu, odnosno bolesti. Božica Higija personificira upravo taj princip reda i sklada.

Očigledno je higijena nekada bi-la daleko sveobuhvatnija i uključivala je od redovitih posjeta vježbalištima radi jačanja tijela preko štovanja bogova kroz molitve i prinošenje žrtvenih darova u hramovima do sudjelovanja u svetkovinama koje je imalo pročišćavajuće i uzvišujuće djelovanje, što je nama danas teško zamislivo. Uz zdravlje duše bila je vezana i božanska dokolica, otium, kojoj su Grci poklanjali dužnu pažnju. Dokolica je u antici bila društveni ideal. Naše je vrijeme do-kolicu proglasilo besposlicom i bes-korisnom jer ne donosi materijalnu korist. Aristotel je dokolicu držao “sestrom slobode”, a Ciceron je govorio: Ne činiti ništa krijepi.

Epikur preporučuje odabir vrli-na nauštrb ugode, ne radi njih samih, nego kao lijek za zdravlje duše, a Aelius Aristid (117. – 181. g.), grčki govornik i svećenik u Asklepijevu hramu u Smirni, piše: Oslobodi me od moje bolesti i podari mi toliko zdravlja koliko je potrebno da bi se tijelo moglo pokoravati onome što duša želi. �

tradicije

tragom prošlosti

Jugoistočno od Zagreba nalazi se turopoljsko selo Ščitarjevo, selo pod kojim spava rimski grad

Andautonija. Andautoniju po prvi put spominje Ptolemej u svojoj Geografiji. Iscrtava je u Atlasu na zemljovidu Panonije i Ilirika, a ime joj pronalazimo i na antičkim itine-rarijima1. Franjevac Matija Petar Katančić pokreće istraživanja zabo-ravljenog grada 1795., međutim, prva arheološka iskapanja za-počinju tek oko 1880. godine. Sustavno istraživanje Andautonije provodi se od 1969. godine i traje do današnjih dana.

Do dolaska Rimljana, kad započinje urbanizacija ovog dijela Posavlja, Turopolje su nastanjivala ilirska plemena. Andautonija je

izgrađena u I. stoljeću na mjestu gdje je obitavalo ilirsko pleme Andautonaca. Grad je podignut na desnoj obali Save oko dvanaest ki-lometara od današnjeg Zagreba. U početnoj fazi imao je oblik nepra-vilnog šesterokuta čija je dijagonala od sjevera prema jugu iznosila tristo rimskih koraka2, a kraća dijagonala sto rimskih koraka. Najduži krak dopirao je sve do rijeke Save na ko-joj je izgrađena luka.

U antici se Andautonija nalazila na sjecištu trgovačkih putova koji su povezivali Sredozemlje i Sjevernu Europu te Europu i Daleki istok. Putovi prema sjeveru nastavljali su se na drevni tisućljetni Jantarni put prema Baltičkom moru, odnosno, na ogranak rimskih putova prema današnjoj Velikoj Britaniji, a prema zapadu na ogranak Puta svile koji je završavao na obalama Crnog mora u Konstantinopolu.

Na tržnicama Andautonije trgovalo se domaćim proizvodima: prosom, vinom, medom, sirom i kožom. Iz Italije su stizali staklar-ski proizvodi, južno voće i ulje,

40 NOVA AKROPOLA 66

ANDAUTONIJARim na tlu Hrvatske

Sofija Stepanovska

... danas miruje u samoći zaboravauspavano spava uz svoju Nemezu,

hipokaust, bazene i odvodnju...uz mirnoću šuma pomaknute Save...

Dragutin Dubravčić, Zaboravljeni grad Andautonija

1 Itinerarij (lat. itinerarium) rimski putni vodič s opisom puta, popisima postaja i naznakama udaljenosti.2 Rimski korak je zapravo dvokorak i iznosi 1,48 m.

tragom prošlosti

iz Konstantinopola razne svilene tkanine, a iz Indije mirodije, zlato i drago kamenje. Andautonija je imala status municipija, odnosno pokrajinskog rimskog grada s pu-nim građanskim izbornim pravom. Nastanjivali su je umirovljeni rimski vojnici koji su zajedno sa starosje-diocima dobivali pravo na stanova-nje u pojedinoj provinciji.

Izgled grada Andautonije bio je istovjetan strukturi drugih rimskih gradova. Svi gradovi u Rimskom Carstvu imali su po uzoru na Rim, srce Carstva, isti način grad-nje. Grad se sastojao od trga s vijećnicom, kazališta, amfiteatra, javnih kupališta, cesta i vodovoda. I andautonijske su ceste, čiji su gra-ditelji uglavnom bili vojnici, kao i ostale u Carstvu građene su kladno Zakonu dvanaest tablica u kojem se navodi da cesta treba biti 2,4 m širine u ravnom dijelu i 4,9 m širine u zavoju, s obje strane imati nogostupe za pješake širine dva do tri metra. Kad bi tlo bilo mekano ili močvarno, radile bi se podloge od drveta ili kamenih komada na koje se navozio tucanik. Prometnice s kamenim popločenjem otkrivene su na nekoliko lokacija u Ščitarjevu. Cesta koja je u Arheološkom par-

ku dijelom prikazana u dužini od dvadeset sedam metara bila je glavna grad ska ulica cardo. Njen sjeverni pravac odgo vara smjeru glavne ceste Sisak – Ptuj. Širina ulice s rubnjacima bila je 6,20 m, a sačuvani dijelovi kamenog opločenja pokazuju da je sredina bila nešto povišenija kako bi obo-rinska voda kanalićima isklesanim uz rubove otjecala s ceste. Na pojedi-nim kamenim pločama sačuvane su kolotečine (spirule), utori za kotače kola. Za gradnju cestovne mreže oko Andautonije koristio se kamen koji se donosio iz rimskih kame-noloma u današnjem zagrebačkom Gornjem Vrapču i iz Crne Vode u blizini Markuševca. Često se koristio i kamen iz Dalmacije.

U dijelu Ščitarjeva zvanom Gradišće postojali su bogato opre-mljeni javni stambeni objekti, ceste i kanali za odvodnju. Iz najranije faze, početka II. stoljeća, sačuvan je odvodni svođeni kanal od cigle s priključnim kanalima za otpadne vode kao jedan od glavnih elemenata svakog grada, kako zbog sprečavanja širenja neugodnih mirisa, tako još više zbog sprečavanja zaraza. Osim kanalizacije, navodi se da je oko grada bio i sustav kanala za

66 NOVA AKROPOLA 41

rubrikatragom prošlosti

42 NOVA AKROPOLA 66

koji Katančić kaže da su služili za odvodnju plavnih savskih voda i kao gradski ukopi. Za pitku vodu stanovnici Andautonije koristili su bunare. U Arheološkom parku ot-kriven je drveni bunar “tipa bačve” iz I./II. stoljeća. Drvena konstrukcija bunara sastoji se od dva dijela koji su izrađeni od tankih, uskih dasaka, sapetih obručima od pruća i posta-vljenih jedan na drugi.

Dobro sačuvan i istražen dio Andautonije predstavlja gradsko kupalište, terme iz II. stoljeća kad u vrijeme vladavine cara Hadrijana dolazi do intenzivnije gradnje. Pojedine prostorije, koje su svo-jom estetskom dotjeranošću trebale poslužiti što ugodnijem boravku, imale su zidove oslikane freskama ili obložene mramorom, a podove popločene ciglom ili crno-bije-

lim podnim mozaicima. Kupališni pro stor je obuhvaćao svlačionice, pro storije s ugrijanim zrakom, kupališta, tople kupelji, hladne kupelji, parne kupelji, bazene za plivanje.

U Andautoniji je postojala ciglana u kojoj su proizvodili ciglu koju su koristili za izgradnju zidova, kanala ili za popločenje podova. Sirovu su glinu tiskali u kalupe koje su kasnije odlagali u natkriven pro-stor za sušenje, a kada bi napunili paletu, na zadnju ciglu bi otisnuli svoj znak radi praćenja količine proizvodnje po radniku.

Stanovnici Andautonije štovali su Jupitera, Dioniza, Pana, Viktoriju i Savusa. Savus je keltsko riječno božanstvo, dobri duh i zaštitnik plo-vnih putova. Po njemu je rijeka Sava dobila svoje ime još prije dolaska

Za zagrijavanje prostorija i vode Rimljani su koristili poseban sustav za zagrijavanje – hipokaust. Taj se sustav sastojao od jednog podignutog kata iznad zemlje koji se oslanjao na postolja od kamena ili cigle visine oko pola metra. Postolja su bila podignuta svakih nekoliko metara ostavljajući otvoren prostor za strujanje toplog zraka koji je dolazio iz glavne peći putem cijevi od šupljih četvrtastih cigli (tubula). Peć je obično bila smještena u zasebnoj prostoriji kako ne bi zauzimala prostor, dok su cijevi za odvod dima i topline bile smještene izravno u same zidove čime se osim poda grijao i zid.

rubrikatragom prošlosti

66 NOVA AKROPOLA 43

Rimljana. U jednom od rukavaca Save, pokraj Ščitarjeva, pronađen je pješčenjački žrtvenik posvećen bogu Savusu. Smatra se da je podi-gnut kao zahvalnica andautonijskih ribara na izobilju ribe.

Najznačajniji nalaz je kameni dvostrani spomenik s kraja I. stoljeća, danas izložen u Arheološkom parku. Na tom se kamenu po prvi put jasno spominje ime rimske Andautonije. Na jednoj je strani uklesan počasni nat-pis andautonijskom senatoru Luciju Funisulanu, a na drugoj je prekrasan reljef s likom božice Nemeze prika-zane u kratkoj haljini s dijademom na glavi. U desnoj ruci drži kratki mač i bič, a u lijevoj četvrtasti štit i baklju, trozub i palminu grančicu. Iza nje su bige3 od kojih se vidi samo kotač

sa šest žbica. Pored desne noge leži joj grifon i gleda je s poštovanjem. Izvorno značenje imena ove božice dolazi od grčke riječi nemein što označava “dati po zasluzi”.

Kao božicu sudbine često su je uzimali za zaštitnicu gradova, kazališta i amfiteatara. Julije Viktorin, vojni veteran i gradonačelnik An-dautonije, želio je poštedjeti i zaštiti svoj grad od moguće zle sudbine te je dao uklesati ovaj tekst:

Andautonijske rimske ceste građene su od nekoliko slojeva. Najdublji sloj se sastojao od krupnijih komada kamena, dok je u srednjem sloju bio mekši materijal poput šljunka ili pijeska. Prema površini kolnika komadi su bili sve sitniji, a završni sloj popločen kamenim pločama. Slojevi su bili vezani vapnenom žbukom ili rim-skim cementom kojeg su dobivali od sitnog pijeska, drobljene cigle i živog vapna pomiješanih s vodom.

Božici Nemezi, kraljici uzvišenoj posvećeno... Julije Viktorin, veteran,vijećnik municipija andautonijskog, sa svojimazavjet izvršio rado za primljenu milost.�3 Bige, dvopreg, kola na dva kotača za utrkivanje.

NOVA AKROPOLA 6644

Mikenski tragovi u Istri

MONKODONJATomislav Peharda

tragom prošlosti

66 NOVA AKROPOLA 45

U neposrednoj okolici Rovinja, na blagoj uzvisini od nekih sedamdesetak metara nad-

morske visine, nalazi se bede-mom utvrđeno gradinsko naselje Monkodonja. Toponim Monkodonja (“tamo gdje uspijevaju dunje”) mijenjao se tijekom vremena. Tako nailazimo na nazive poput Makadanj, Mokadanj, Makedonski Vrh, Makadanija i Monte Codogno.

Naselje je okruženo s tri ovalna koncentrična zida i obuhvaća pro-stor od otprilike 250 x 160 meta-ra. Masivni vanjski obrambeni zid širok je tri metra. Na njemu su tri kompleksna ulaza (istraženi su samo zapadni i sjeverni). Prednja i stražnja strana ovog zida gradila se od četvrtastih kamenih blokova kik-lopskih dimenzija bez veziva, dok se prostor između njih popunjavao sitnijim materijalom i žbukom. Ova tehnika zvana emplekton te druga konstrukcijska rješenja, poput la-birintne izvedbe glavnog ulaza, a posebno ostaci keramičkog posuđa, ukazuju na nesumnjivu povezanost ovog naselja s mikenskom kulturom (1600. – 1200. g. pr.Kr.).

Vanjski zid, čija visina većinom doseže oko dva, ali na nekim mje-stima i do četiri metra, predstavlja jedinstven primjerak očuvanosti zi-da iz brončanog doba u ovom dijelu Europe.

STRUKTURA NASELJAOstaci gradnje prisutni su po cije-lom lokalitetu. Otkriveno je da je naselje bilo podijeljeno u tri jasno odvojene zone: na akropolu, gornji i donji grad, a izvan bedema nalazilo se predgrađe.

Najpovišeniji dio, akropola, je plato pravokutnog oblika površine 100 x 70 metara. Oblikovan je raz-bijanjem velike stijene koja se pro-tezala poput velike kamene ploče na uzvisini, a dobiveni materijal koristio se za gradnju naselja. Ovaj

središnji dio bio je okružen tri i pol metra širokim zidom. Građevine na akropoli su najveće, sastoje se od više prostorija različitih dimenzija, s aulama i asimetričnim hodnicima, a sve zajedno čini jedan kompleks. Sličan akropolski kompleks nalazi-mo kod mikenskih gradova, osobito kod Mikene i Tirinta, a nije poznat u drugim naseljima toga vremena na srednjoeuropskom prostoru.

Odmah ispod ovog platoa, prema zapadnoj strani, nastav-lja se “gornji grad” sa sličnim, ali manje kompleksnim nastambama, a nešto niže nalazi se terasasto smješten “donji grad”. On je zbi-jeniji i isprepleten uskim ulicama i prolazima. Građevine su skrom-nije i jednostavnije – s jednom do dvije prostorije. Očigledno je da su se oblikom i funkcijom razlikovale od onih iz gornjeg grada i akropole. Građene su kombinacijom kamena i drveta, a svaka je imala ognjište. Na ovom je području pronađeno obilje keramičkih ulomaka miken-ske, brončanodobne starosti. Iako je glavnina posuda dolazila iz dale-kih krajeva Sredozemlja, keramički lonci potječu iz lokalnih radionica.

Otkrivene su i nastambe izvan zidina koje su činile predgrađe. Ono se protezalo uokolo zidina, s najvećom koncentracijom nastambi na sjevernoj strani.

Iz navedenog se može uočiti tipološka i topografska podjela Monkodonje na četiri zone koja ko-relira s klasičnim grčkim naseljima toga doba.

Procjenjuje se da je tu živjelo i do tisuću žitelja. Život je u Monko-donji trajao nekih petstotinjak go-dina, nakon čega propada i više ne oživljava.

Arheo loz i nas tanak ovog protourbanog utvrđenog naselja smještaju u brončano doba, u razdoblje od 1800. do 1300. g. pr.Kr. Naime, otkriće bronce izaziva velike društvene i gospodarske promjene i po čitavoj Istri dolazi do intenzivnog naseljavanja i stvaranja gradinskih naseobina.

ORGANIZACIJA NASELJA

Arheološka diferencijacija tipova kuća te sama organizacija naselja na akropolu, gornji i donji grad

Plan Monkodonje, brončanodobna utvrda iz perioda 1800. - 1200. g. pr.Kr.Izvor: Edukativna ploča na lokalitetu.

tragom prošlosti

NOVA AKROPOLA 6646

ukazuju da je društvo bilo staleški organizirano. Gornji društveni sloj i svećenstvo bili su smješteni oko akropole. Ispod nje, u gornjem gradu, uglavnom su živjeli i radili obrtnici, poglavito meštri i ljevači bronce. U donjem gradu živio je najniži sloj, poljoprivrednici i manjim dijelom stočari i ribolovci. Plemstvo je imalo političku ulogu ne samo unutar samog naselja već i šire, budući da je Monkodonja održavala veze s većim okolnim naseljima (Rovinj i Karaštak).

OBREDI I KULT PREDAKA

Pećine, jame, a kasnije i labirinti, forme su koje posjeduju obrednu i religijsku funkciju. Neobičan oblik jame te gotovo labirintno spuštanje simboliziraju silazak u donji svi-jet te nam, uz ostatak kamenih

posto lja, daju naslutiti da se radilo o kultnom prostoru. Tako jama i njen oblik skrivaju još jednu stranu Monkodonje.

Kult mrtvih i vjerovanje u za-grobni život mogu se prepoznati i iz specifičnog načina pokapanja. Arheolozi su u Monkodonji otkrili tri načina pokapanja: kamene tu-mule, grobove oko ulaza u naselje te sporadične ukope unutar samog na-selja. Smatra se da su se dostojanstve-nici i ugledni pojedinci pokapali na susjednoj uzvisini Mušego, kilometar udaljenoj od naselja, na kojoj je do sa-da pronađeno pet tumula. Uz ko stur su pronađene keramičke posude.

Pokapanje pokraj ulaza u naselje, unutar kamenih škrinja, stručnjaci dovode u vezu s kultom predaka. Ove kamene škrinje bile su pokrivene velikom monolit-nom pločom s grobnom stelom na vrhu. Oko njih se nalazio red većih, četvrtastih blokova koji je oblikovao rub groba. To je kasnije ugrađeno u vanjske zidine, uz zapadna vrata. Uklopljeni tako u arhitekturu samog ulaza, preci su na simboličan način bili uključeni u komunikaciju s vanj-skim svijetom i zaštitom naselja, predstavljajući svojevrsne “čuvare”. U tim su grobnicama pronađeni na-kit, školjke, keramika, morski oblu-

Zapadni ulaz predstavljao je glavni ulaz u grad, a iz grada je vodio prema okolnim poljima i moru udaljenom oko dva i pol kilometra. Ulaz sa stepenicama je građen u nekoliko faza i vrlo je kompleksno izveden, no tako je uzak da su kroz njega mogli proći samo ljudi ili tegleće životinje. Unutar njega, s lijeve strane, dograđene su kamene polukružne komore za koje se smatra da su služile kao mjesto ukopa i bile povezane s kultom predaka.

tragom prošlosti

66 NOVA AKROPOLA 47

ci, što nam govori da je tu ujedno bilo i mjesto štovanja predaka.

Upravo ovaj specifičan kult predaka na ulazu u naselje, kao i kamene tumule na susjednim

brežuljcima, nalazimo i kod većih gradova mikenske kulture.

VAŽNOST MONKODONJE

Svoje kolonije na istočnim jadran-skim obalama Grci osnivaju krajem VI. st. pr.Kr., no Monkodonja je svje-dok najranijih posjeta Grka našem priobalju u tzv. mikensko doba koje se naziva i homerskim ili herojskim dobom.Lokalitet je otkriven 1953. godine, kada je provedeno i prvo istraživanje, a od 1997. godine vode se suvreme-na multidisciplinarna istraživanja koja vodi Arheološki muzej u Puli i Zavičajni muzej grada Rovinja u su-radnji s Freie Universität Berlin.Istraživači posebno nastoje ot-kriti kulturne kontakte u dalekom brončanom dobu. Smatra se da je Monkodonja bila važna točka u komunikaciji sjevernog Jadrana sa srednjom Europom i egejskim područjem, no još mnogo toga tre-ba rasvijetliti da bi se spoznao njen stvarni značaj. �

S vanjske strane sjevernog ulaza, izgrađenog od masivnih blokova, put je vodio prema okolnom predgrađu i prema jami. Ulaz u jamu je eliptičnog oblika, dimenzija 1 x 5 metara, a po vertikali se širi i spušta do dubine od četrdeset metara, sa stepenastim nivoima. Iako je mogla služiti i kao izvor vode, smatra se da je imala obrednu namjenu, jer su oko ulaza u jamu isklesani kameni ostaci, nešto poput obrednih sjedala. Na zidovima jame nisu pronađeni crteži, no njen donji dio još uvijek nije temeljito istražen.

Pogled na akropolu - središnji plato pravokutnog oblika, dimenzija 100 x 70 m.

tragom prošlosti

Dok su nam do sada najbolji uvid u svijet Etruščana pru-žale slike i predmeti pro-

nađeni u njihovim mnogobroj nim grobnicama, etruščanska kuća, najnovije arheološko otkriće u Vetuloniji, pomaže nam rasvijetliti novo poglavlje njihove povijesti ve-zano uz svakodnevni život.

Na ovom lokalitetu ne bavi-mo se grobnicama, već živim osta-cima svakodnevnog života. Ovo su mali etruščanski Pompeji, izjavila je u lipnju 2010. godine Simona Rafanelli, voditeljica arheološkog nalazišta Poggiarello Renzetti u Vetuloniji.

Drevni grad Vetulonija, smje-šten u brdima Mareme, petnaestak kilometara od Tirenskog mora, bio je jedan od dvanaest etruščanskih gradova koji su sačinjavali savez

ETRUŠČANSKA KUĆA…brodili su za novim životom i krajem i, prošavši mimo drugih naroda, stigli su u Umbriju gdje su podigli gradove i gdje sve do dana današnjeg stanuju. Promijenili su ime, pa se umjesto Liđana nazivaju prema kraljevu sinu koji ih je vodio (Tirsen): prema njemu su uzeli ime i zovu se Tirsencima.

Herodot, Povijest

50 NOVA AKROPOLA 66

zanimljivost

poznat kao “dodekapolis”. U dav-na vremena, naselivši prostor uz Tirensko more, Etruščani su živjeli na području današnje Toskane, za-padne Umbrije i sjevernog Lacija.

Otkako su izroni l i i z ar-hajskog doba, Tuski (Tusci) ili Etruski (Etrusci), kako su ih na-zivali Rimljani, ili Tirenci, kako su ih poznavali Grci, predstavljaju zagonetku za mnoge znanstve-nike još od antičkih vremena. Ako

uzmemo u obzir svjedočanstva Katona (Origines, f. 62), prema kojemu je etruščanski kulturni utjecaj na svom vrhuncu prožimao cijeli Apeninski poluotok, može se nazrijeti važnost ovog naroda koji je zauvijek nestao s povijes-nog obzora ostavivši iza sebe samo nekoliko pisanih tragova.

Autoriteti na području etrus-kologije proglasili su ovo otkriće izvanrednim, jer iako je kuća samo

djelomično otkopana, za razliku od drugih otkopanih etruščanskih kuća od kojih su ostali samo temelji, ova u Vetuloniji ima djelomično očuvane zidove i prve etruščanske cigle ikada pronađene, kakve i da-nas koriste stanovnici Toskane. Na arheološkom nalazištu u Vetuloniji pronađeni su i drugi zanimljivi os-taci, uključujući dvije brončane kvake i više od sto željeznih čavala upotrijebljenih u izgradnji prvog kata kuće koju arheolozi smještaju u helenistički period.

Ovo je samo mali dio kuće. Naš je cilj otkopati cijeli objekt i vrlo smo uzbuđeni zbog onog što bismo mogli otkriti u dijelu nami-jenjenom za stanovanje, zaključila je Giuliana Agricoli, članica arhe-ološkog tima koji pomoću dobro očuvanih i značajnih arheoloških ostataka pokušava rekonstruirati svakodnevni život Etruščana. �

Priredio Luka Marić

66 NOVA AKROPOLA 51

zanimljivost

NOVA AKROPOLA 6652

rubrika

NIKOLA TESLA vizionar elektrotehnike

(nastavak iz prošlog broja)

Atila Barta

66 NOVA AKROPOLA 53

Nakon pokusa s vakuumskim ci-jevima, Tesla se

u potpunosti okrenuo istraživanju bežičnog prijenosa, glavnom ci-lju svojih istraživanja. Ubrzo je razradio prve radioodašiljače i prijem-nike, izvodeći pomoću njih najrazličitije pokuse.

Prvi bežični prije-nos električne energije ostvario je 1897. godine upalivši na udaljenosti od dvadeset i šest kilometara dvije tisuće žarulja. Prijavljuje prve patente o sustavu prijenosa električne energije u kojima opisuje način bežičnog prijenosa. Upravo su ti patenti kasnije postali glavni predmet spora s Marconijem oko prvenstva ra-dioprijenosa.

U srpnju 1898. prijavljuje patent Način i uređaj za upravljanje mehanizmom pokretnih bro-dova i vozila. Demonstracija koju je izveo pomoću daljinski upravljanog brodića iza-zvala je senzaciju kao niti jedan njegov izum do tada, jer u to je vrijeme takvo nešto bilo potpuno nezamislivo. Osim što je bio bežično upravljan posred-stvom radiovalova, brodić je mogao au-tonomno obavljati i više različitih radnji istovremeno, pa čak i zaroniti. Tesla je time otvorio put potpuno novim granama elek-trotehnike, poput automatike i daljin skog upravljanja, koje su postale neizostavne u svim granama današnje industrije, čak i u većini kućanskih aparata.

BEŽIČNI PRIJENOS Radi ispitivanja bežičnog prijenosa koristio je sve više i više napone što je postalo preopasno za središte New Yorka. Uz financijsku pomoć hotelijera Jacoba Astora početkom 1899. godine izgradio je novi laboratorij daleko od očiju ja-vnosti, visoko u planinama pokraj Colorado Springsa. Na njemu se nalazio odašiljač vi-sok šezdeset pet metara na čijem je vrhu bila bakrena kugla promjera jedan

metar. Ovim golemim nov im pojača lom-odašiljačem već je u početnoj fazi postizao napon od nevjerojat-nih dvanaest milijuna volti i postao prvi, a za sada i jedini čovjek koji je uspio proiz-vesti munje duže od če trdeset metara, koje su se čule i na udalje-nosti od dvadesetak kilo metara.

Ovo pojačalo-odašiljač, možda i najčudesniji izum Teslinog titanskog uma, postalo je prekretnica u razvoju moderne radiofrekvencijske tehnologije. Međutim, nje-gov toranj nije bio izgrađen da odašilje samo radiovalove, već je taj sustav slao i tisuće kilovata energije oko Zemlje, čime je eksperimentalno pokazao kako se energija može

bežično prenositi u daljinu iz jedne središnje točke.

Ma koliko se to činilo nemogućim, naš se planet, usprkos svojoj gole-

moj veličini, ponaša kao vodič ograničenih dimenzija. Pojačalo-odašiljač bio je proizvod mog dugogodišnjeg rada čiji je naj-važniji cilj rješavanje problema

koji su neusporedivo važniji za čovječanstvo od samog razvitka

industrije.Opseg njegova rada u Colorado

Springsu bio je ogroman. Ispitivao je os-cilatore velike snage, bežični prijenos energije, prijem i odašiljanje infor-macija. Ostvario je bežični prijenos vijesti na velike udaljenosti, ali ne samo pomoću telegrafskog signala nego i prijenosom ljudskog glasa. U trenucima “odmora” proveo je i mnoštvo ispitivanja o po-pratnim učincima električnog polja visokih frekvencija. Neumorno je mjerio polja koja su stvarala prirodna električna pražnjenja, razvio je brojne mjerne metode u radiofrekven-cijskom području, te modulator za radiopri-jemnike.

znanost

NOVA AKROPOLA 6654

Razradom uređaja i provedenim ispitivanjima udario je temelje svim današnjim radio i mobilnim komuni-kacijama. U povijesti znanosti ostati će zapisano i da je Teslino pojačalo-odašiljač bio prvi uređaj na svijetu čija je snaga bila dovoljna da ekstremno niskim frekvencijama izazove rezonanciju u ionosferi kao vodiču valova.

Poučen negativnim iskustvom izgorjelog labora-torija, za vrijeme boravka u Colorado Springsu od 1. lipnja 1899. do 7. siječnja 1900. godine vodio je detaljan dnevnik o svojim istraživanjima. Dnevnik je objavljen 1976. godine na četristo stranica, s mnoštvom slika i crteža, i postao svjedočanstvom razotkrivanja tajni prirode. Unatoč detaljnim opisima, dobar dio tih pokusa današnjim je inženjerima i znanstvenicima još uvijek neponovljiv.

SVJETSKI KOMUNIKACIJSKI SUSTAV

Zahvaljujući vrlo uspješnim pokusima u Colorado Springsu postiže dogovor s milijunašem J. P. Morganom o izradi radiopostaje za svjetsku telegrafiju na Long Islandu blizu New Yorka. Gradnja tornja visokog četrdeset sedam metara, koji je na vrhu trebao imati bakrenu elektrodu promjera 30,1 metara, i popratnih zgrada započela je 1901. godine. Međutim, Tesla je pod okriljem tog pro-jekta razvijao i svoj glavni san, sustav za bežični prijenos električne energije. Ovdje treba naglasiti da je Teslina vizija primjene njegovog bežičnog odašiljača bila ta da odašilje energiju po cijelome svijetu i da je čovječanstvo koristi kao opće dobro.

Teslu je u jeku radova zateklo možda i najveće životno iskušenje – 12. prosinca 1901. godine, Marconi, iskoristivši stare Tesline patente, uspijeva poslati radio-signal preko Atlantika s puno jeftinijim i jednostavnijim uređajem. Nemajući razumijevanja za Teslina nastojanja da učini puno više od uspostave radiosignala između kontinenata, Morgan je 1903. godine prekinuo daljnje financiranje započetog projekta. Dirljivo je pismo koje je Tesla uputio J. P. Morganu nakon što mu je uskratio financiranje:

Jeste li ikada pročitali Knjigu o Jobu? Da umjesto njegova tijela stavite moj um, pronašli biste točan opis mojih patnji. Teško da je prošla noć u kojoj moj jastuk nisu ovlažile suze, ali ne smijete me zbog toga sma-trati slabim čovjekom. Savršeno sam siguran da ću završiti svoj posao, kako god bilo. Kakve su mi šanse da nasučem najveće čudovište Wall Streeta 'pauko-vom niti' duše? Vi ste velik čovjek, ali vaše je djelo prolazno. Moje je vječno.

Iako je Tesla u tom trenutku već imao prijavljene patente za odašiljanje i prijem radiosignala, Marconi je

znanost

66 NOVA AKROPOLA 55

pokupio svjetsku slavu i za taj izum dobio Nobelovu na-gradu. Tek nakon njegove smrti, Američki patentni zavod poništava Marconijeve patente i ponovno ih dodjeljuje Tesli. Nažalost, u školama se i dalje uči da je Marconi konstruirao prvi radioodašiljač i prijemnik.

Tesla je do kraja života vjerovao u konačan uspjeh svjetskog komunikacijskog sustava, iako se nikada više nije uspio baviti istraživanjima u tom smjeru. Posvetio se problemima mehanike fluida, zraka, tj. općenito problemima u strojarstvu.

Svoj posljednji patent, Uređaj za zračni prijenos, prijavio je 4. listopada 1927. godine; bio je to nov način transporta tijela kroz zrak. Stroj se trebao uzdizati i spuštati uz pomoć propelera, a u horizontalnom letu održavati se krilima. Ta je zamisao kasnije ostvarena u obliku helikoptera.

ISTINSKI ZNANSTVENIKUpečatljivo je njegovo razmišljanje o znanosti i znan-stveniku:

Znanstvenici danas lutaju od jednadžbe do jednadžbe koje nemaju veze sa stvarnošću.

Cilj znanstvenika ne bi trebao biti pronalaženje sredstava za uništenje ili obranu, već ostvarenje mira putem prosvjećivanja masa i ostvarenja novih mogućnosti za egzistenciju.

Čovjek znanosti ne cilja na trenutačan rezultat, ne očekuje da će njegove napredne ideje biti spremno prihvaćene, njegov rad je poput rada onoga koji radi za budućnost. Njegova je dužnost postaviti temelje za one koji nadolaze i pokazati put.

Koliko je smatrao bitnim kakvim otkrićima znanstve-nik treba težiti, i koje kriterije treba poštivati kada javnosti (vladama i investitorima) otkriva svoja dostignuća, vidi se iz njegovog razmišljanja o atomskoj energiji: Ako bismo oslobodili energiju atoma, ili otkrili neki drugi način dobivanja jeftine i neograničene snage na bilo kojoj točki Zemljine kugle, ovo dostignuće, umjesto da bude blagoslov, moglo bi biti katastrofalno za čovječanstvo i izazvati razdor i anarhiju koji bi na kraju zaveli mrski poredak sile. Najveće dobro doživjet će tehnički napredak koji teži sjedinjavanju i harmoniji, a takav je, prije svega, moj bežični odašiljač.

O svom specifičnom načinu rada je rekao: Priznato mi je da sam bio jedan od najvećih radnika, a možda sam to još i danas ukoliko je misao ekvivalentna ra-du, jer njoj sam posvetio gotovo sve svoje budne sate. Međutim ako rad protumačimo kao određeno djelova-nje u određenom vremenskom roku, strogo uzevši, onda sam vjerojatno jedna od najvećih lijenčina. Svaki napor pod prisilom zahtijeva žrtvovanje životne

znanost

znanost

Moj projekt zaustavljen je zakonima prirode. Svijet nije bio pripremljen za njega. Bio je suviše ispred svog vremena. Ali,

isti će zakoni na kraju prevladati i učiniti od njega trijumfalni uspjeh.

56 NOVA AKROPOLA 66

energije. Nikad nisam platio tu cijenu. Naprotiv, ja sam se hranio svojim mislima.

Izrazito povučen, iznimno bi na svoj rođendan primao novinare koji bi ga se sjetili. Tada bi najradije govorio o svojim sadašnjim i budućim otkrićima, na prošlost se rijetko vraćao. Njegove vizionarske rečenice o budućnosti u kojoj mi sada živimo u njegovo su vri-jeme zvučale kao snovi zanesenjaka: Više je nego vjero-jatno da će se dnevne novine svakodnevno bežičnim prijenosom dostavljati po kućanstvima. Po našim će gradovima izrasti tornjevi za parkiranje automobila, a ceste će se nevjerojatno razgranati i umnožiti iz čiste potrebe, ili će se konačno pokazati posve ne-potrebnima kad civilizacija jednom kotače zamijeni krilima. U upotrebi će biti maleni uređaji koji se mogu strpati u džep, nevjerojatno jednostavni u usporedbi s današnjim telefonom. Moći ćemo svjedočiti i čuti o događajima kao što su inauguracija predsjednika, održavanje sportskih utakmica, užas zemljotresa ili neke bitke, kao da smo zaista prisutni.

Usprkos velikim naporima kojima se izlagao i opas-nostima pri proučavanju raznih oblika zračenja, doživio je duboku starost. Posljednje godine života proveo je zaboravljen, gotovo u siromaštvu. Preminuo je u New Yorku, 7. siječnja 1943. godine.

SVJETSKI ČOVJEK I HUMANISTTesla nije bio samo znanstvenik. Svojim životnim težnjama da iskorijeni uzroke ratova, gladi i siromaštva, uz očuvanje prirodnih resursa, bio je daleko ispred svog

vremena. Budući je doživio dva svjetska rata, tragao je za načinom postizanja mira u svijetu: ...Ono što nam sada najviše treba, to su neposredniji kontakti i bolje razu-mijevanje među pojedincima i društvima u cijelom svijetu, te isključivanje one fanatične odanosti egzalti-ranim idealima nacionalnog egoizma i ponosa, koja je uvijek kadra strovaliti svijet u primitivno barbar stvo i sukobe. Nikakva organizacija niti parlamentarni akt nikada neće moći spriječiti takvu nesreću. To su samo novi načini koji stavljaju slabe na milost i nemilost jakima. Mir može nastupiti jedino kao prirodna po-sljedica svestranog prosvjećivanja i stapanja rasa, a mi smo još jako daleko od tog blaženog stanja.

Njegov je interes daleko nadmašivao okvire elektro-tehnike: ljubav prema poeziji, književnosti, filozofiji, as-tronomiji, medicini, botanici, poznavanje osam svjetskih jezika, učinili su ga svjetskim čovjekom. No, prije i iznad svega, Tesla je bio humanist koji je smatrao da je osnov-na uloga ljudskog bića: …Probuditi čovjekoljubivi duh, koji je čak i u starim vremenima svijetlio u učenjima plemenitih reformatora i filozofa, taj duh koji ljude na svim područjima potiče da rade ne toliko za materijal-nu korist i nagradu koliko zbog uspjeha, zadovolj stva u postizanju dobra koje mogu pružiti čovječanstvu. Kroz njegov utjecaj ljudi idu naprijed poticani dubo-kom ljubavlju prema svom radu i čine čuda na svojim područjima čiji je glavni cilj i zadovoljstvo dostizanje i širenje znanja. To su osobe koje gledaju daleko iznad zemaljskih stvari i čija je zastava Slava. �

66 NOVA AKROPOLA 57

Tumačeći ljudsku prirodu tradicionalna učenja opisuju čovjeka bitno drugačije od

suvremene znanosti. Zajedničko je obilježje ovih učenja da čovjeka promatraju kao spoj nekoliko aspe-kata ili tijela od kojih je fizičko tijelo samo najgrublje i jedino vidljivo i opipljivo. Sva ostala tijela sazdana su od suptilnije i oku nevidljive tvari, a zajedno s fizičkim tijelom omogućuju izražavanje svih aspe-kata ljudske prirode.

Jedno od najčešće spominja-nih i opisivanih suptilnijih tijela jest energetsko tijelo koje je, kako se smatra, prijenosnik energije života. Ovo tijelo ima različite nazive:

pranično tijelo, vitalno tijelo i aura, a Paracelsus ga naziva archaeus. Metode tradicionalnih oblika lije-čenja, kao što su akupunktura, ayurveda ili danas popularno lije-čenje bioenergijom, temelje se na postojanju ovog tijela. Opisuju ga ili kao suptilnu svjetlucavu ovojnicu koja prožima i za nekoliko milimetara nadilazi fizičko tijelo ili kao svjetlosno energetsko “jaje” unutar kojeg se nalazi naše fizičko tijelo.

No, trajni je problem bio taj što su se u njegovo postojanje mogli uvjeriti samo rijetki, oni koji su se smatrali vidovitima. Za sve ostale, postojanje ovog tijela uglavnom je

bila stvar vjerovanja izjavama onih prethodnih.

Kada se u XIX. stoljeću po-novno probudilo zanimanje za parapsihološke fenomene, javila se i želja za znanstvenom potvrdom (ili opovrgavanjem) postojanja tog famoznog energetskog tijela. Pojava fotografije dat će ovom na stojanju velik doprinos. Javljaju se prvi pokušaji da se na fotografske ploče snimi aura, ektoplazma i fenomeni koji se smatraju očitovanjem ovog tijela. Međutim, slaba kvaliteta tadašnjih fotografija i nekontro-lirani uvjeti njihovog nastanka i nadalje su ostavljali mjesta sumnji u vjerodostoj nost snimljenog.


Branislav Vukajlović

fenomeni

NOVA AKROPOLA 6658

Upravo zato će otkriće pozna to pod nazivom Kirlijanova fotografija pobuditi golem interes u javnosti. Smatralo se da je konačno dobivena tehnika kojom se na potpuno znanstven način može na fotografsku ploču snimiti energetsko tijelo, a postupak, koji je ime dobio po svom otkrivaču Semjonu Kirlijanu, prihvaćen je kao metoda koja je skinula još jedan veo s tajni prirode.

Ruski tehničar Semjon Kirlijan do ovog je otkrića došao 1939. go-dine, i to, prema vlastitim riječima, gotovo slučajno. Popravljajući medi-cinsku opremu za elektroterapiju, primijetio je da su predmeti koji su se nalazili u visokofrekventnom električnom polju ostavili neobičan trag na fotografskoj ploči. Sa su-prugom Valentinom započeo je istraživanja, te 1949. godine ovu metodu fotografiranja prijavio Uredu za patente SSSR-a.

Ipak, pojava koja svoju popu-larizaciju duguje Kirlijanu, za-pravo je bila poznata već više od pola stoljeća. Nju je još 1890. go-dine uočio Nikola Tesla tijekom istraživanja visokofrekventnih polja. Tesla ju je nazivao elektrografska

fotografija, odnosno elektrografija. Štoviše, cijela tehnologija Kirlijanove fotografije moguća je upravo pri-mjenom Teslinog visokofrekventog transformatora.

Od ponovnog otkrića ovog fenomena u XX. stoljeću, broj eksperimentatora, i stručnjaka i laika, rastao je vrlo brzo, jer je za snimanje ovih fotografija potrebna relativno jednostavna oprema. Na Teslin transformator, koji je također relativno lako izraditi, spaja se metalna ploča kondenzatora. Između nje i staklene ploče umetnu se fotografski papir ili film i predmet koji se želi snimati. S vremenom je ovaj postupak tako razrađen da se danas Kirlijanov efekt može snimati i kamerom u realnom vremenu.

U javnosti su se počele pojav-ljivati upečatljive slike dotad ne-vidljive aure biljaka i ljudskog tijela kao i različitih predmeta. Započela su istraživanja s ciljem da se upozna priroda ovog fenomena. Istraživači su se po običaju podijelili u dva nepomirljiva tabora: one koji su u tome vidjeli samo još jedan prirodni i fizikalno objašnjiv fenomen, i one kojima je to bila konačna

potvrda postojanja životnog fluida, tajanstvene životne energije.

Zastupnici fizikalnog obja-š njenja tvrde da je Kirlijanova fotografija samo vizualizacija po-znate pojave – korone. Snažno elektromagnetsko polje Teslinog transformatora dovodi do inten-zivne ionizacije površine predmeta i okolnog prostora što ostavlja trag na fotografskoj ploči. Doista, eksperimenti su pokazali da vlažnost i temperatura snimanog predmeta kao i okolni uvjeti značajno utječu na veličinu i oblik korone. Najsnažniji argument da se ne radi ni o čemu nematerijalnom jest taj što se oko predmeta snimanih u vakuumu ne vidi aura.

S druge strane, i pobornici postojanja aure imaju svoje ar-gumente. Pokazalo se da oblik, veličina pa i boja ljudske aure snimane pomoću Kirlijanove fo-tografije jako ovise o fiziološkom, emocionalnom i mentalnom sta-nju snimane osobe. Također je primijećeno da osobe koje posjeduju bioenergetski potencijal imaju veću i intenzivniju auru. Zabilježena je i mogućnost svje s nog usmjeravanja

fenomeni

66 NOVA AKROPOLA 59

zračenja aure u željenom smjeru. Međutim, svakako najfascinantniji dokaz da se radi o nematerijalnoj pojavi trebala je biti snimka aure lista kojem je neposredno prije fotografiranja odsječen jedan dio. Na fotografiji se vidi aura cijelog lista, dakle i onog dijela lista kojeg više nema – tzv. “fantomska aura”.

Objašnjenje fantomske aure pobornici ovog fenomena nalaze u samoj prirodi energetskog tijela. Prema tradicionalnom učenju ono je načinjeno od vrlo suptilnog ne-

materijalnog fluida koji prožima materijalno tijelo, pa stoga ne nestaje odmah nakon što se odstra-ni materijalni dio. U medicini je poznat fenomen tzv. “fantomskog uda”. Osobe koje su izgubile neki od udova neko vrijeme nakon am-putacije imaju osjećaj kao da on još uvijek postoji. Ipak, vjerodostojnost snimke fantomske aure pomalo je upitna budući da je to jedini sni-mak takve vrste.

Danas, sedamdesetak godina od otkrića, zahvaljujući globalnim medi-jima, osobito internetu, Kirlijanova

fotografija postala je dio popularne kulture, a za mnoge i prvi dodir s tajnovitim zagonetkama vidljive i nevidljive prirode. Bez obzira radi li se tek o zanimljivom prirodnom fenomenu ili pak o vratima u novu dimenziju prirode i čovjeka, ona je neosporno način da se upozna još jedna tajna ovog čudesnog svijeta u kojem živimo. �

Teslin transformator

Teslin transformator je uređaj koji proizvodi visokofrekventno elektro-magnetsko polje visokog napona (preko 100000 V) i frekvencija do 3 MHz (napon gradske mreže je 220 V, a frekvencija 50 Hz). Zbog vrlo visoke frekvencije ovaj izuzetno visoki napon je potpuno neopasan za čovjeka, ali zato vrlo snažno električno polje dovodi do ionizacije okolnog prostora što izaziva snažno iskrenje.

fenomeni

povijest glazbe

60 NOVA AKROPOLA 66

HRVATSKA GLAZBA

XIX. STOLJEĆAAriana Deranja

HRVATSKA GLAZBA

XIX. STOLJEĆAAriana Deranja

...Neka se crpi iz naroda ili neka se ono što se novo stvori,

stvori u duhu našega puka...Ljudevit Gaj

Početkom XIX. stoljeća revo-lucionarna Francuska pokre-nula je u europskoj povijesti

nove društvene procese afirmacije građanstva i buđenja nacionalne svijesti. Ona donosi nove ideje o slo-bodi i svijest o pravu svih naroda na političku i kulturnu samostalnost.

Ista stremljenja susrećemo i u glazbi XIX. stoljeća. To je stoljeće vel ikih glazbenih promjena i iznimnog stvaralačkog bogatstva. Demokratizacijom glazbe, krug lju-bitelja glazbe iz građanske sredine postaje sve širi, osnivaju se brojna glazbena udruženja i javni glazbeni život postaje sve intenzivniji.

Glazba kroz romantizam, eksploziju emocionalnosti, otkriva jednostavnost i originalnost na-rodne umjetnosti i folklora, otkriva prirodu. Time se otvara put stvara-nju nacionalnih škola i prvih na-cionalnih opera u kojima je glazba inspirirana folklornim elementima,

likovima i događajima iz legendi, narodne povijesti i narodnog života. Narodna glazba istodobno postaje sredstvo jačanja rodoljublja i uzor umjetničkog stvaranja.

Svijet romantike živi u kratkim glazbenim formama kao što su klavir-ske minijature, zborne skladbe i solo pjesme ili popijevke koje pogoduju iznošenju tih kratkotrajnih emocio-nalnih stanja. Za vrijeme Francuske revolucije nastaje tisuće popijevki.

Ako se za prvu po lov icu XIX. stoljeća kaže da pripada ve-likanima kao što su Beethoven, Schubert, Mendelssohn, Weber i Schumann, odnosno narodima koji već stoljećima vladaju glaz-benom scenom (Talijani, Francuzi i Nijemci), u drugoj polovici XIX. stoljeća slika se u potpunosti mi-jenja. Veliki ruski i češki klasici stvaraju raskošna djela s elementi-ma folklora, neobičnim intervalima, novim harmonijama i ritmom.

Glazbene kulture nacional-nih smjerova obogatile su tadašnju europsku umjetničku glazbu do-prinosima dotad glazbeno slabo poznatih naroda kao što su: Česi, Poljaci, Rusi, Norvežani, Finci i Španjolci.

Kao odjek ovih promjena u Europi, događaju se promjene i u Hrvatskoj i to upravo zahvaljujući Hrvatskom narodnom preporodu koji književnosti i glazbi daje osobitu društveno-političku ulogu: buđenje nacionalne svijesti na način da se hrvatska riječ i pjesma čuju s javnih mjesta, pozornica i koncertnih podi-ja. Tadašnja hrvatska glazba preuzi-ma one modele europske glazbe koji najviše odgovaraju ovim zadacima. To su glazbene forme u kojima je prisutna riječ: opera, zborske sklad-be i solo pjesme pisane na tekstove poznatih budnica i davorija.

U tom preporodnom ozračju, u samo nekoliko godina, počinje

6166 NOVA AKROPOLA

povijest glazbe

buđenje na svim glazbenim poljima. Mladenačkim elanom i borbenošću preporoditelji stapaju riječi pjesnika i glazbene zamisli skladatelja, sku-pljaju narodne pjesme i napjeve i grade nova djela s obilježjima na-rodnog blaga. Poletom i zanosom savladavali su zapreke slabog pozna-vanja glazbene teorije.

Upravo kroz oživljavanje vla-stite tradicije i jezika i ideju o obno vi vla stitim snagama, hrvatski narod u XIX. stoljeću živi pravu kulturnu renesansu: nastaju prve nacionalne opere, stotine solo popijevki, prvi glazbeni časopisi i udžbenici na hrvatskom jeziku, prve glazbene institucije, pjevačka društva i glazbene škole.

Naposljetku, tijekom XIX. stoljeća izgrađeni su i temeljni prostori za izvođenje glazbenih djela: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu, te zgrada Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu.

Među hrvatskim glazbenici-ma, ponesenim narodnim duhom

i zanesenim stvaralačkim kul-turnim radom, možemo istak-nuti tri velikana koji su svojim radom stvorili ili utrli put profe-sionalizaciji glazbe u Hrvatskoj. Njihov doprinos vidljiv je u radu mnogih skladatelja koji će kasnije stvarati u narodnom duhu i tražiti nadahnuće u hrvatskom folkloru i narodnom stvaralaštvu.

FERDO WIESNER LIVADIĆ

Rodio se 30. svibnja 1799. go-dine u Celju, odakle se 1809. godine s obitelji seli u Samobor. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i tu stječe glazbeno obrazovanje učeći pjeva-nje i violinu. Godine 1815. odlazi u Graz na studij prava i uspored-no studira glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera. Njegovu nadarenost kao violinista, pijanista i skladatelja prepoznaje i Štajersko glazbeno društvo koje ga proglašava počasnim članom.

Nakon diplome na pravnom fakultetu želio je otići u Beč nastaviti glazbeno usavršavanje, međutim, pre-ma očevoj želji, vraća se u Samobor i preuzima brigu o imanju.

Kao jedan od vođa Hrvatskog narodnog preporoda, Livadić je stvarao u duhu tog preporodnog vremena, skupljajući narodno blago i koristeći ga u svojim skladbama.

62 NOVA AKROPOLA 66

povijest glazbe

Dakle moji pjesmotvori jesu pokušaji jednog naturaliste.

Prvi se među preporoditeljima odvažio na skladanje hrvatskih sti-hova. U svome je domu jedne zim-ske večeri 1833. godine na tekst Ljudevita Gaja skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala.

Pjesma je prvi put javno izve-dena u tadašnjem Zagrebačkom kazalištu 7. veljače 1835. godine u međučinu njemačke predstave Josefa Schweigerta Die Magdalenen Grotte bei Ogulin. Otpjevana na hrvatskom jeziku, doživjela je burne ovacije i redovno je kasnije izvođena u reprizama. Pjesmu je otpjevala tada šesnaestogodišnja plemkinja Sidonija Erdödy. U povijesti hrvatske vokalne glazbe to je bila prekretnica jer bilo je to prvo javno pjevanje na hrvatskom jeziku.

Manje je poznato da je Ferdo Livadić skladao glazbene točke za prvu dramu na hrvatskom jeziku Juran i Sofija ili Turci pod Si-

skom na tekst Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, izvedenu u Zagrebu 1840. godine. Međutim, glazba je zagubljena.

Pod utjecajem europskog ro-mantizma Livadić je ispisao naj-ljepše primjerke klavirskih mini-jatura i solo pjesama. Najpoznatija klavirska minijatura je Nocturno u fis-molu iz 1822. godine koji spada u rane europske priloge toj klavir-skoj vrsti. Nastaje nakon prvih nok-turna Johna Fielda i prije Chopinovih 1827. godine.

Poznate su njegove solo pje-sme: Kamena dieva, Samobor, Uspavanka, Udaljenoj ljubi, Pre-lja, Ružica. Sve ove solo pjesme pisane su na stihove poznatih književnika Ivana Kukuljevića-Sak-cinskog, Antuna Mihanovića i Petra Preradovića.

Skladao je više od četrdeset go-dina, uglavnom solo popijevke i kla-virsku glazbu. Ostao je sačuvan opus od sto četrdeset hrvatskih popijevki, desetak slovenskih, četrdeset pet

njemačkih, trideset dvije crkvene, četrdeset koračnica za klavir, dvade-set plesova i dvadesetak raznih dru-gih skladbi.

U kasnijoj dobi Livadić se po-vlači iz glazbenog života. Umire 8. siječnja 1879. godine, a pokopan je na samoborskom groblju.

Livadić je u svom dvorcu u Samoboru bio domaćin svim is-taknutim osobama tadašnjeg kul-turnog života, stranim umjetnicima i vođama Hrvatskog narodnog pre-poroda. Upravo zahvaljujući njego-voj aktivnosti, Samobor je u prvoj polovici XIX. stoljeća postao oaza hrvatskog kulturnog razvoja.

Svoj im je dje lom otvor io put hrvatskoj nacionalnoj glazbi Vatroslava Lisinskog i Ivana Zajca.�

(nastavak u idućem broju)

66 NOVA AKROPOLA 63

povijest glazbe

Svijet koji se mijenja SUPTROPSKI VIRUSI I AZIJSKI

TIGRASTI KOMARAC U EUROPI

Virusi su bića na granici pojavnosti života, vidljivi tek pomoću elektronskog mikroskopa. Mogu biti različitih

oblika, a poznato ih je na milijune. U nepovoljnim uvjetima virusi opstaju u latentnom kristalnom obliku i tisućama godina. Prenose se isključivo s jednog živog organizma na drugi, pri čemu ne moraju nužno izazvati metaboličku neravnotežu koja vodi bolesti kod svakog organizma u lancu

prijenosa – pojedine vrste mogu biti samo prijenosnici (vektori) uzročnika bolesti, a to su najčešće komarci, krpelji, uši, šišmiši i različiti paraziti.

Virusi i njihovi prijenosnici usklađivali su se međusobno i s okolinom milijunima godina, a prirodne granice njihovom rasprostiranju ekološki su uvjeti oko-

line. Tako, primjerice, govorimo o suptropskim ili trop-skim mikro organizmima, odnosno bolestima koje su karakteristične za krajeve s povećanom vlagom i tempera-turom. No, klimatske promjene, prvenstveno povišenje glo-balne temperature, dovode do pomicanja prirodnih granica rasprostiranja suptropskih i tropskih prijenosnika virusa.

Vrsta čije se širenje u svijetu pažljivo prati posljed njih dvadesetak godina jest azijski tigrasti komarac. Odrasle jedinke lako su prepoznatljive po bijelim prugama po zatku i nogama. Izvorno, živi u tropskim i suptropskim krajevima jugoistočne Azije i na području istoka Sjeverne Amerike. Svijetom se širi od kraja 1970-tih, a danas je rasprostranjen na svim kontinentima. Prvi nalaz ove vrste u Hrvatskoj zabilježen je 2004. godine u Zagrebu. Kao agresivna dnevno aktivna vrsta i prijenosnik arbovirusa, od kojih je najznačajniji dengue, i parazita, azijski tigar izaziva zabrinutost u zdravstvu.

Premda su izvorna staništa azijskog tigra duplje drveća u tropskim šumama, brzo se prilagodio novim uvjetima i razvio umjetna staništa, istiskujući pritom au-tohtone vrste komaraca. U tropskom je području aktivan tijekom cijele godine, dok je u umjerenim klimatskim područjima svijeta razvio način prezimljava nja u sta-diju jajašca. Međutim, poznato je da povišenje od 1°C višestruko ubrzava metabolizam komarca, a to znači i njegovo razmnožavanje i prijenos bolesti.

Azijski tigrasti komarac i virusi koje prenosi tek su jedan od pokazatelja da se svijet nesumnjivo mi-jenja. Zdravstvena ekologija je mlada znanost koja proučava povezanost između promjena u ekosustavima i narušavanja njihove ravnoteže koji mogu imati utjecaj na zdravlje ljudi. �

Nada Krivokuća

crtice iz prirode

NOVA AKROPOLA 6664

Deklaracije Ujedinjenih naroda MEĐUNARODNI DAN

MAJKE ZEMLJE

Dan planeta Zemlje milijuni ljudi obilježavaju svakog 22. travnja još od 1970. godine s namjerom buđenja svijesti i poštovanja ljudi prema samom planetu Zemlji i životu na njemu. Ovo je dosad najveća or-ganizirana kampanja posvećena zaštiti okoliša, a nje-zinim se sloganom “Milijardu zelenih djela” želi na-glasiti važnost osobnog doprinosa svakog čovjeka. Cilj joj je do održavanja konferencije Ujedinjenih naroda o održivom razvitku u Rio de Janeiru 2012. godine zabilježiti milijardu tzv. malih djela u području zaštite

prirode i okoliša. Malo je poznata i u javnosti ne po-svuda prihvaćena deklaracija kojom su Ujedinjeni na-rodi na svom zasjedanju 22. travnja 2009. godine naziv Dan planeta Zemlje promijenili u Međunarodni dan Majke Zemlje, nastojeći promicati ideju da su Zemlja i njeni ekosustavi naš dom. Generalna skupština UN-a upotrijebila je naziv “Majka Zemlja” uz obrazloženje da je taj naziv općeprihvaćen kod brojnih naroda i tradicija.

Generalna skupština je istim povodom donijela i deklaraciju o harmoniji s prirodom kojom ukazuju

na veliko onečišćenje i degradaciju planeta kao do-ma, te Studiju o potrebi priznavanja i poštovanja prava Majke Zemlje u smislu prava na život biljnih i životinjskih vrsta, planina, rijeka i jezera kako ne bi bili uništeni neodgovornim ljudskim djelovanjem. Mi ljudi, navodi dokument, moramo priznati Majci Zemlji i drugim živim bićima pravo na postojanje, te znati da naša sloboda prestaje ondje gdje počinje razaranje i izumiranje prirode. Nacrt deklaracije navodi da Majka Zemlja ima pravo na čistoću i to zbog sebe same, a ne isključivo zbog održivosti ljud-skog razvoja, te pravo na harmoniju i ravnotežu sa svim bićima i između svih bića. Majka Zemlja ima pravo biti prepoznata kao dio sustava u kojem su sva živa bića međusobno ovisna.

Pridružujemo se inicijativi Ujedinjenih naroda koju prenosi i Ministarstvo zaštite okoliša, prostor-nog planiranja i graditeljstva na svojoj internetskoj stranici: budući da mali koraci koje milijuni ljudi širom svijeta svakog dana poduzimaju predstavljaju izniman kolektivan doprinos, ovim putem poziva-mo sve zainteresirane da se aktivno uključe i regi-striraju svoje aktivnosti putem internetske stranice www.earthday.org. �

Ivančica Krivdić

crtice iz prirode

66 NOVA AKROPOLA 65

Ezopove basne

SELJAK I NJEGOVI SINOVI

U nekoga seljaka bili nesložni sinovi. Iako ih je mnogo puta opominjao, riječima ih nije

mogao nagovoriti da se promijene, pa se dosjeti što će učiniti: naredi im da mu donesu svežanj pruća. Kad učiniše što im je naložio, dade im sve prutove zajedno i naredi da ih pokušaju prelomiti. Budući da to nisu mogli, premda su se iz pet-nih žila upinjali, odveže svežanj te im pruži prutove jedan po jedan. Pošto su ih s lakoćom slomili, reče im: Tako ćete i vi, djeco, biti nepo-bjedivi za neprijatelje budete li jednodušni; ako se pak budete svađali, svatko će vas lako sa-vladati.

STARAC I SMRT

Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je tako natova-

ren već prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupi-la i pitala ga za razlog zašto je zove, starac reče: Da to breme podigneš i naprtiš mi ga. �

Priredila Nataša Žaja

kraktka priča

66 NOVA AKROPOLA 66








fax: 01 2330 450

Časopis i knjige osim u knjižarama i na kioscima, možete kupiti ili naručiti u našim podružnicama ili na adresi uredništva: Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb

Do sada objavljeno u izdanju Nove Akropole:








fax: 01 2330 450

Izlazi če�ri puta godišnje i obrađuje sljedeće teme:

Časopis “Nova Akropola”

- kulture i civilizacije - filozofija

- mitovi i simboli - religije i kultovi - znamenite ličnos�

- zagonetke i fenomeni - psihologija - hrvatska baš�na . . .

U pretpla� 20% je�inije!Pretplata za 4 broja je 80,00 kn. Poštarina iznosi 20,00 kn. Iznos od 100,00 kn uplatite na žiro račun broj: 2360000-1101556170, Zagrebačka banka d.d., s naznakom “za časopis”. Presliku uplatnice pošaljite na adresu uredništva, nakon čega ćete časopis dobivati na adresu koju ste naveli na uplatnici.

Ciklus predavanja pod nazivom “Tragovima mudros�” sastoji se od 12 predavanja koja se održavaju jednom tjedno u trajanju od dva školska sata. Ulaz na uvodno predavanje je slobodan.

TragovimamudrostiCI

KLUS

PRE

DAVA

NJA

Nevidljiva priroda čovjeka ׀ Nutarnja borba i svjesno djelovanje ׀ Tibetan-ski put usavršavanja ׀ Konfucije - put plemenitog čovjeka ׀ Umijeće življenja drevnih Egipćana ׀ Sokratov način buđenja duše ׀ Stoičko vladanje so-bom ׀ Sudbina i sloboda izbora ...

www.nova-akropola.hr www.nova-akropola.hr

Medijski pokrovitelji

MEISTER ECKHARDT


www.nova-akropola.hr






ZADAR: J. Vidulića 5, 098 840 270


fax: 01 2330 450

ISSN 1330-9714

Arheološke reprodukcije s mo�vima iz hrvatske i svjetske kulturne baš�ne možete pogleda� i kupi� po povoljnijim cijenama u prostorima kulturne udruge Nova Akropola.Arheološke reprodukcije upakirane su u odgovarajuće ukrasne ku�je od ekološkog materijala. Uz svaki mo�v priloženo je objašnjenje na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku.







Arheološke reprodukcije

Nefertari

Križ s Višeslavove krs�onice

Documents

NOVA AKROPOLA Arheološke reprodukcije · ARISTOTEL – O VRLINI FILOZOFIJA ZA ŽIVOT FRANCIS BACON – O ISTINI ... fije, na samom početku svog djela Metafizika kaže: Svi ljudi