Predgovor

Dum-dum zrna pri udaru se deformiraju, uzrokujući velike rane eksplozivnog tipa. Zabranjena je njihova upotreba u sukobima između zemalja, ali ih sve više upotrebljavaju policijske snage protiv građana koji se suprotstavljaju zakonu. Napalm je ljepljiva naftna želatina koja se pali pomoću bijelog fosfora, proždire ljude uhvaćene u vatrenu kuglu, a one koji prežive ostavlja potpuno izobličene.

Dum-dum zrna i napalm najzloglasnija su oružja koja, zbog nedo­statka boljeg izraza, možemo nazvati nehumanim oružjem, odnosno oružjem koje izaziva pretjerane patnje ili djeluje nediskriminativno. Međutim, postoji mnoštvo drugih tipova oružja koja djeluju jednako razorno. Iz suvremenih pušaka mogu se ispaliti zrna malog kalibra velike brzine ili čelične strelice koje se prevrću i lome u tijelu stvarajući velike rane. Napalm su istisnula »kemijska vatrena sredstva« koja stvaraju tako intenzivnu toplinu da spaljuju ljude toplinskim zračenjem čak i ako ih ne zahvati plamen. Bombe malog kalibra i mine koje se mogu na stotine i tisuće komada razbacati po velikim površinama, od kojih su mnoge opremljene upaljačima s naknadnim djelovanjem, nova su prijetnja civilnom stanovništvu, a zato što ih je teško uklanjati, i budućim generacijama.

Javnost je upozorena na djelovanje tih oružja u toku vijetnamskog rata. Sovjetski savez danas, nakon što je proučio oružje koje su Amerikanci upotrebljavali u Vijetnamu, naoružava svoje trupe u Afga­nistanu sličnim oružjem, na štetu civilnog stanovništva.

Svjedoci smo širenja novoga razornog »konvencionalnog« oružja, koje je od izuzetnog značenja ne samo za vojne snage koje ga nabav­ljaju već i za sve one na koje bi moglo djelovati, bez obzira da li su to civili ili vojnici.

Spomenuta oružja, i ona nova poput lasera i granata od osiromaše­nog uranija (već izdanih jedinicama u zapadnoj Evropi), predmet su rada niza konferencija Crvenog križa i Ujedinjenih naroda od 1 9 7 3 . godine. Nova međunarodna konvencija o ograničavanju ili zabrani

11

nekih oružja otvorena je 1 9 8 1 . godine za potpisivanje u Ujedinjenim narodima u New Yorku.

Međutim, mas-mediji nisu posvetili dovoljno pažnje tim konferen­cijama. Javnost uglavnom nije bila obaviještena o pitanjima o kojima se raspravljalo. Jedan je od rezultata da su novi propisi iznevjerili one koji su se nadali zabrani napalma i novih zrna malog kalibra i velike brzine koji se smatraju »dum-dum mecima današnjice«.

Ova knjiga pisana je za laika, prije nego za stručnjaka. U njoj se pokušava objasniti kako i zašto se neka oružja smatraju »nehumani-jim« od drugih, a opisuju se i problemi koji nastaju zbog oružja koja su predmet novih međunarodnih propisa, i mnogih drugih koja još nisu zabranjena. Knjiga uglavnom polazi od materijala prikupljenog tokom istraživanja koje je trajalo dulje od pet godina i prikazanog u dvije knjige o povijesti, primjeni i djelovanju velikog broja oružja, i o različitim pokušajima da se zabrani ili ograniči njihova upotreba.

Autoru se pružila nesvakidašnja prilika da prati diplomatske prego­vore o ovom oružju od 1 9 7 2 . godine; nesvakidašnja stoga što nije bio ovisan ni o jednoj vladinoj delegaciji, pa je mogao slobodno pratiti službene debate i postavljati pitanja vladinim stručnjacima te provjera­vati valjanost njihovih argumenata u odnosu na ogromne količine vojne i medicinske dokumentacije prikupljene u tom periodu.

Želio bih izraziti zahvalnost SIPRI-ju koji je omogučio da se ova knjiga pripremi, te mojim kolegama iz Instituta; Eriku Prokoschu i Julianu Perrvju Robinsonu za pružanje dragocjenih informacija; medi­cinskim, vojnim i pravnim stručnjacima iz vladinih tijela i izvan njih koji su bili spremni pomoći mi svojim znanjem. Konačno, želio bih se zahvaliti Davidu Nobleu i Rogeru Choateu iz Književne radionice u Stockholmu na uloženom trudu da ova knjiga postane što čitkija.

Malvern Lumsden Stockholm, prosinac 1 9 8 1 .

12

Uvod

Strahote rata tako su očite da je opravdan određeni cinizam u vezi s pojmom pravila ratovanja. Ipak, činjenica je da se u posljednjih stotinjak godina povremeno pokušavalo »učiniti nešto u vezi s t im«, dok se istovremeno razvijao totalni rat i dopisništvo iz prvih borbenih linija nastojalo s tim strahotama upoznati ljude u njihovim domovima, za stolom postavljenim za doručak, ili pred televizijskim ekranima širom svijeta. Rezultat tih nastojanja je nekoliko vrsta međunarodnih sporazuma koji su neobičan spoj moralnosti i amoralnog političkog »realizma«.

Dva tipa sporazuma odnose se na izbor oružja. Sporazumima o kontroli naoružanja i razoružanju željela se smanjiti vjerojatnost izbija­nja rata očuvanjem ravnoteže snaga zainteresiranih strana. U nekim slučajevima ta dogovorena točka u kojoj se postiže »ravnoteža« može biti vrlo visoka, kao što je slučaj sa Sporazumima o ograničavanju strateškog naoružanja (SALT) između SAD-a i SSSR-a, koji dopuštaju povećavanje nivoa naoružanja, a ne njegovo smanjenje. U drugim slučajevima sporazum se odnosi na nulti stupanj rasta, kao sporazum o biološkom oružju iz 1 9 7 2 . godine. Ugovori SALT primjer su bilateral­nih sporazuma između dviju supersila. Sporazum o biološkom oružju je multilateralni sporazum, otvoren za sve zemlje. Zbog velike razlike u vojnim snagama pojedinih zemalja, ravnoteža među svim zemljama može se postići samo na nultom stupnju.

Međunarodni sporazumi o humanitarnom pravu nastoje ublažiti, ali ne i onemogućiti, posljedice rata. Ženevske su se konvencije izvorno odnosile na bolesne i ranjene borce, a kasnije i na ratne zarobljenike i civile. Haške konvencije unijele su neka ograničenja u borbu, recimo prave preciznu razliku između perfidije i opravdanih ratnih lukavstava. Danas je većina propisa iz Haških konvencija prenesena u Ženevske konvencije, koje su revidirane nakon drugoga svjetskog rata i rata u Vijetnamu. Međutim, na Haškim konferencijama održanim na prije­lazu stoljeća usvojeno je nekoliko deklaracija kojima su neka oružja, poput dum-dum metka, stavljena izvan zakona. Te zabrane nisu po-

13

sebno navedene u novijim Ženevskim konvencijama. Naša knjiga govori o borbi da se te, kao i neke druge specifične zabrane, unesu u Ženevske konvencije ili u posebne međunarodne ugovore o humanitar­nom pravu, a ta je borba počela prije više od sto godina.

U bici kod Solferina 1 8 5 9 . godine poginulo je u jednom danu gotovo četrdeset tisuća ljudi. Mnogobro jne ranjenike uglavnom su zbrinule seljanke i prolaznici. Potresan izvještaj Henrija Dunanta o ljudima zdrobljenih udova koji su umirali od žeđi, bez pomoći , uzbunio je javnost cijele Evrope i pridonio osnivanju Međunarodnog Komiteta Crvenog križa. 1

Crveni križ nije samo poduzeo organiziranje medicinske pomoći ranjenicima, već je i uvjerio vlade o potrebi dogovaranja o međunaro­dnoj konvenciji o postupku s ranjenicima i ratnim zarobljenicima. Prva Ženevska konvencija potpisana je 1 8 6 4 . a odonda se revidira nakon svakoga većeg ratnog sukoba.

Međutim, Dunant se nije zadovoljio apelima za bolju brigu o ranjenicima, krenuo je korak dalje. Pisao je :

Svakodnevno se iznalaze nove strašne metode razaranja, postojanošću koja je dostojna boljeg c i l ja . . . izumiteljima tih instrumenata aplaudiraju u većini evropskih zemalja uvučenih u utrku u naoružanju... Zašto se vrijeme relativnog mira i spokoja ne bi iskoristilo za istraživanje i pokušaj rješavanja problema tako beskonačno važnog za cijeli svijet?2

Iako je od vremena kada su napisane te riječi prošlo više od stotinu godina i usprkos činjenici da je postignut određeni napredak, utrka u naoružanju u biti se ne smanjuje. Vlade deklarativno podržavaju ideju o razoružanju, a ipak povećavaju vojne budžete i potiču znanstvenike i tehničke stručnjake da stvaraju sve razornije oružje. T a k o je Dunan-tovo pitanje aktualno i danas, samo što je njegovo rješavanje hitnije nego ikad.

Sve više zemalja usvaja oružje konstruirano u industrijaliziranim zemljama i iskušano u borbama na ratištima jugoistočne Azije i Sred­njeg istoka. Neka od oružja u suvremenim arsenalima tako su razorna da znatno nadmašuju opravdane vojne zahtjeve obrane, što može dovesti do situacije u kojoj bi velika područja zemlje bila uništena zajedno sa stanovnicima, a plodne poljoprivredne površine pretvorene u neplodne desetljećima, pa čak i stol jećima. 3

1 Knjiga A Memory of Solferino Henrija Dunanra bila je prvi put objavljena 1 8 6 2 . godine na f rancuskom jeziku. M e đ u n a r o d n i komitet Crvenog križa, koji je isključivo švicarska organizaci ja , za razliku od Lige društava Crvenog križa, osnovan je 1 8 6 3 . godine, a prva Ženevska konvencija usvojena je 1 8 6 4 . godine.

2 Dunant , op. cit., p r e m a prijevodu i izdanju A m e r i č k o g a nac ionalnog C r v e n o g križa, Washington D C , 1 9 5 9 . godine.

3 Pogledajte A. H. West ing: Ecological Consetjuences ofthe Second Indochina War (Almq-

14

Iako treba još mnogo truda uložiti da se ukloni opasnost od oružja za masovno uništavanje, bar se može reći da ona imaju prioritet u međunarodnim pregovorima. Ograničenje strateškog nuklearnog oružja dviju supersila predmet je sporazuma SALT I (1972) i SALT II (1979) . Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja (1968) željelo se zaustaviti njegovo širenje; ugovor je revidiran 1 9 8 0 . godine. Neke od poteškoća neizbježnih kada se želi postići bar ograničeni sporazum između nuklearnih sila vide se iz delikatnog položaja Međunarodnog komiteta Crvenog križa koji , kada je 1 9 7 3 . godine predlagao nacrte dodatnih protokola uz Ženevske konvencije, nije mogao navesti oružje za masovno uništavanje; iako je u raznim prilikama osuđivao takvo oružje, Crveni križ nije želio stvoriti još veći jaz među nuklearnim silama ponovnim isticanjem tog problema!

Upotreba kemijskih i bioloških oružja zabranjena je međunaro­dnim pravom već više od pedeset godina, ali vlade održavaju zalihe tih oružja, opravdajući se da bi im mogla biti potrebna za odmazdu. Ugovori o uništavanju zaliha (na primjer, ugovor o biološkom oružju iz 1972 . godine) nužan su korak dalje kad se generalna zabrana već usvoji; na žalost, tek treba postići suglasnost o ugovoru koji se odnosi na zalihe kemijskih oružja, pa je to sada jedna od glavnih točaka dnevnog reda Konferencije o razoružanju koja je počela u siječnju 1 9 7 9 . godine.

U međuvremenu se konstruiralo i počelo upotrebljavati mnoštvo vrlo destruktivnih, često nehumanih i nediskriminativnih oružja, od metaka sa zrnima malog kalibra i vrlo velike brzine koji po svom djelovanju podsjećaju na zabranjene dum-dum metke, do oružja za gađanje velikih prostora takve snage da su velika opasnost za civilno stanovništvo. Za razliku od provjerenih instrumenata za masovno uništavanje, ova su se novija oružja upotrebljavala (netko bi mogao reći i »testirala«) u novijim sukobima i izazvala su opću zabrinutost u javnosti. Na primjer, više od stotinu zemalja u Ujedinjenim narodima osudilo je upotrebu napalma i drugih zapaljivih sredstava.

U takvim uvjetima, a i zbog općenitog zastoja u pregovorima o razoružanju, neke vlade potiču novi pristup u obliku međunarodnih sporazuma o zabrani upotrebe nehumanoga i nediskriminativnog »konvencionalnog« oružja; rezultat toga je diplomatska inicijativa pokrenuta na dvije fronte — u Međunarodnom komitetu Crvenog Križa i u Ujedinjenim narodima. Prvi je prijedlog bio da se zabrane određenih

vist and Wihsell , S tockholm, 1 9 7 5 , za S tockholm International Peace Research Institute* (SIPRI) ; Weapons of Mass Destruction and the Environment (Taylor and Francis , L o n d o n , 1 9 7 7 , za SIPRI) ; i Warfare in a Fragile World: Military Impact on the Human Environment (Taylor and Francis , L o n d o n , 1 9 7 9 . z a SIPRI) .

15

oružja priključe u obliku dodatnih protokola Ženevskim konvenci­jama. Pod pokroviteljstvom Međunarodnog komiteta Crvenog križa održane su tri konferencije vladinih stručnjaka za nehumana i nediskri-minativna oružja, i to u Ženevi 1 9 7 3 , u Luzernu 1 9 7 4 . i u Luganu 1 9 7 6 . godine. Međutim, uprkos svim tim razgovorima, završnim pro­tokolima 1977 . godine nije zabranjeno ni jedno posebno imenovano oružje, iako je zabranjena taktika izgladnjivanja uništavanjem usjeva i masovno bombardiranje čitavih regija. To drugo se pokazalo pomalo praznom pobjedom kada su kasnije i SAD i Britanija stavile rezerve ustvrdivši da se zabrana bombardiranja gradova ne odnosi na nu­klearno oružje!

Ta j je novi ugovor ipak ponovo potvrdio tradicionalnu zabranu primjene »oružja, projektila, materijala i metoda ratovanja koji bi svojim svojstvima mogli uzrokovati suvišne ozljede ili nepotrebne patnje«. Sadržava i novi propis kojim se zabranjuje primjena »metoda ili sredstava ratovanja predviđenih za nanošenje dugotrajnih ili teških šteta prirodnom okolišu ili za koja se očekuje da će imati taj efekt«, čime su države preuzele obavezu da o tim principima vode računa pri konstruiranju ili uvođenju novih oružja.

Razrađujući temu ove knjige, u prvom poglavlju pozabavit ćemo se nekim od osnovnih pitanja koja govore o tome da li se oružje može klasificirati po stupnju svoje »nehumanosti«. Zaključeno je da je postojeći pravni jezik kojim se govori o »nepotrebnim patnjama« i »nediskriminativnom djelovanju« neadekvatan i da mu je potrebno dodati određenije kriterije.

Od drugog do dvanaestog poglavlja opisuju se oružja na koja su uglavnom bili koncentrirani međudržavni razgovori: napalm i druga zapaljiva sredstva, meci sa zrnima velike brzine, projektili parčadnog djelovanja (uključujući one s prethodno oblikovanim fragmentima kao što su strelice i čelične kuglice te kazetne bombe) , aerosolni eksplozivi, razorna sredstva s naknadnim djelovanjem, uključujući mine i mine iznenađenja.

U trinaestom poglavlju ukratko je opisan niz mogućih novih oružja, poput lasera i električnih uređaja. U četrnaestom poglavlju ukratko se govori o nuklearnom, kemijskom i biološkom oružju. Ovom prilikom nismo bili u mogućnosti da tom predmetu posvetimo dužnu pažnju, ali osjećamo da ni jedna knjiga o nehumanom oružju ne bi bila kompletna kad se u njoj ne bi bar spomenuli oni bitni problemi koji se javljaju zbog postojanja tog oružja.

U završnom poglavlju izvode se neki konačni zaključci. Istaknuto je da zabrana određenih nehumanih oružja nije samo odraz humanitarnih stremljenja, već dio općenitijeg nastojanja da se uspostavi bolji svjetski poredak.

16

PRVO POGLAVLJE

Oružje i pravo

Fluellen: Kili the boys and the baggage! 'Tis expressly against the law of arms. 'Tis as arranr a piece of knaverv, mark you now, as can be offert.

Shakespeare, Henry V

Fluellen: Pobiti poslugu i komoru! To je potpuno u suprotnosti sa zakonima ratovanja. Zar ima goreg primjera podlosti.

Pojam zakona ratovanja postojao je i prije devetnaestog stoljeća. Međutim, bili su smatrani nekom vrstom »prirodnog prava« koje nije bilo kodificirano pisanim ugovorima. Zato su se ta nefor­malna pravila bitno razlikovala u raznim povijesnim razdobljima. Ubijanje zarobljenika bilo je uobičajena praksa u jednom razdoblju, dok je u nekom drugom vremenu osuđivano. Plaćeničke vojske iz doba renesanse nastojale su sačuvati ljude, pa se nisu previše upuštale u stvarne borbe, dok se Napoleon s pravom mogao hvaliti da je mogao sebi dopustiti gubitak od trideset tisuća ljudi mjesečno.

Bilo je malo ograničenja u pogledu izbora oružja, iako je na Drugom lateranskom koncilu 1 1 3 9 . godine Papa pokušao zabraniti upotrebu samostrela u sukobima kršćanskih vojski. Zabrana je ubrzo zaboravljena, kad su Englezi pokazali da ne prave razliku između nevjernika i Francuza. Grčka vatra, ili »divlja vatra«, jedno je od prvih zapaljivih sredstava i mnogo je korištena u bizantijskom razdoblju, iako je kasnije potisnuta pojavom baruta. Izbor oružja nije bio ograni­čen toliko moralnim stavovima, koliko tehnološkim ograničenjima i konzervativnosti vojnih snaga. Na primjer, Leonardo da Vinci projek­tirao je male bacače granata koji su izbacivali male projektile s kugli­cama, ali oni su tek u novije vrijeme postali oružje od većeg značenja.

Bilo je u toku proteklog stoljeća pokušaja da se najgori oblici ratovanja spriječe pravnim sredstvima, odnosno sporazumima između obavezujućih suverenih država. U sredini osamnaestog stoljeća veliki

2 Od dum-dum metka do napalma 17

francuski filozof Rousseau iznio je stav da rat stvara država a ne pojedinci, pa je prema tome cilj rata potući vojsku a ne biti uvučen u masovno krvoproliće koje je samo sebi svrhom. Utjecajni pruski vojni teoretičar Carl von Clausevvitz tvrdio je da rat nije neracionalan čin ili prirodna katastrofa, već rezultat primjene sile radi postizanja političkih ciljeva. Prema tome, civilizirani narodi odlučili su da neće ubijati zarobljenike i uništavati gradove i zemlje »zato što kod njih razum ima veliki utjecaj na način vođenja rata, a naučio ih je da postoje efikasnija sredstva primjene sile .. - « 1

Drugim riječima, u pametnijim vojnim akcijama ne bi bila potrebna nehumana oružja i oružja koja djeluju nediskriminativno, a ni taktika koja gotovo jednako pogađa i civilno stanovništvo i vojnike. Vojni cilj je postignut kada se zaustavi akcija vojnika. Nepotrebno je pojačavati patnje ranjenika upotrebom posebno okrutnog oružja koje neminovno, iako ne i trenutno, donosi smrt. Isto je tako nepotrebno uzrokovati smrt i ranjavanje nedužnih civila.

Ti su principi bili opće prihvaćeni u drugoj polovici devetnaestog stoljeća i kodificirani pravnim dokumentima iz Sankt Petersburga ( 1 8 6 8 ) , Bruxellesa (1874) i Haga ( 1 8 9 9 . i 1 9 0 7 ) . Dalje, sklopljeno je nekoliko sporazuma o zabrani određenih oružja - eksplozivnih i zapaljivih zrna, ekspanzionih (dum-dum) zrna i otrovnih plinova, te nesidrenih pomorskih mina.

Međutim, istovremeno je tehnološki razvoj tekao tako da je promi­jenio prirodu ratovanja. Građanski rat u Sjedinjenim Američkim Drža­vama ( 1 8 6 1 - 1 8 6 5 . godine) opisan je kao »prvi suvremeni r a t . . . plod industrijske revolucije « 2 u kojem su uvedene u upotrebu puške s magazinom i mitraljezi, kopnene mine, mine iznenađenja, podvodne mine, torpeda, ručne bombe, eksplozivna zrna i drugo oružje. Do kraja stoljeća puške velikog dometa, mitraljezi i brzometna artiljerija označili su kraj klasičnog konjičkog juriša i okršaja sabljom i kopljem. Tenk, avion i podmornica dovršavaju prijelaz od naoružanog čovjeka na oružje s čovjekom, čija je sposobnost potrošnje municije bila tako velika da je rezultat ratnog sukoba bio determiniran jednako produk-tivnošću u industriji kao i taktikom na bojnom polju.

U području isključivo konvencionalnog oružja velike sile su pove­ćale vatrenu moć borbenih trupa prve linije više od dvadeset i pet puta od 1 9 4 5 . godine. Na primjer, težina municije u jednoj salvi koju ispaljuje sovjetska motorizirana streljačka divizija, koja je 1 9 2 3 . go-

1 C. von Clausewitz : On War, 1 8 3 2 . (prijevod J . G r a h a m , 1 9 0 8 , izdanje Penguin B o o k s , Harmondsvvorth , 1 9 6 8 ) .

2 (General) J. F . C . Fuller: War and VVestern Civilization: 1832-1932 ( D u c h w o r t h , L o n d o n , 1 9 3 2 . godine) .

18

dine iznosila 5 0 0 kilograma, iznosila je 1 9 4 5 . 2 0 0 0 kilograma, da bi 1 9 6 8 . godine porasla na 5 3 . 0 0 0 ki lograma. 3

U toku drugoga svjetskog rata Sjedinjene Američke Države potro­šile su na svakoga ubijenog neprijateljskog vojnika 1 1 0 0 kilograma municije; u toku korejskog rata količina je porasla na 5 6 0 0 kilograma, a u toku vijetnamskog rata popela se čak na 1 7 . 8 0 0 ki lograma. 4

Utrka u naoružanju o kojoj je govorio Henri Dunant omogućila je novi krug kolonijalnih osvajanja i imperijalističkog rivalstva, da bi dovela do prvoga svjetskog rata ( 1 9 1 4 - 1 9 1 8 . godine) u toku kojega su evropske sile ubile deset milijuna ljudi, od kojih su pet posto bili civili. U toku drugoga svjetskog rata ( 1 9 3 9 - 1 9 4 5 . godine) poginulo je nekih pedeset milijuna ljudi, od kojih su oko polovica bili civili. To su samo približne brojke, budući da su statistički podaci o žrtvama, posebno o civilima, očajno nepotpuni. Postoje indikacije da je u ratnim sukobima nakon drugoga svjetskog rata poginulo više od dvadeset milijuna ljudi. A u velikom broju slučajeva broj civilnih žrtava veći je od broja vojnih žrtava. Dok civilno stanovništvo sve više strada zbog upotrebe oružja koje djeluje nediskriminativno, vjerojatnost da vojnik pogine u borbi danas je manja nego što je bila u bici kod Solferina. Umjesto da svi vojnici sudjeluju u borbama prsa u prsa na bojnom polju sve do uništenja, danas nekoliko tuceta ljudi iz pozadinskih linija može poslu­živati jedan stroj kojim rukuje jedan čovjek ili rukuju dva čovjeka. Evakuacija helikopterima i suvremeni kirurški postupci smanjili su američke brojke o umrlima od ranjavanja sa oko šest posto u drugomu svjetskom ratu na manje od dva posto u toku vijetnamskog rata. Takva suvremena medicinska sredstva rijetko stoje na raspolaganju civilnom stanovništvu zahvaćenom ratom.

U protekla tri desetljeća svakodnevno se vodilo više od deset ratova. 5 Budući da nije postignuto opće razoružanje ni miroljubiva sredstva za rješavanje konflikata, zaštita civila od razornog djelovanja suvremenog oružja, posebno u zemljama u razvoju, postaje sve hitnija. Ratovi se vode uglavnom između zemalja Trećeg svijeta, u njima ili preko njih, a sve se više upotrebljava oružje visoke razorne moći, dok civilno stanovništvo još nema ni osnovnu medicinsku zaštitu ni adek­vatnu prehranu, pa je broj žrtava velik.

Javni i politički protesti zbog upotrebe plina u rovovima u toku prvoga svjetskog rata doveli su 1 9 2 5 . godine do Ženevskog protokola

3 A. A. Sidorenko: The Offensive (Military Publishing H o u s e , H o u s e of the Ministry of Defence, M o s k v a , 1 9 7 0 ; prevedeno i objavljeno pod pokrovitel js tvom A m e r i č k o g a ra tnog zrakoplovstva) .

4 A. H. VCesting: » T h e military impact on the h u m a n environment« u Wortd Armaments and Disarmaments, SIPRI godišnjak iz 1 9 7 8 , poglavlje 3 , (Taylor and Francis , L o n d o n , 1 9 7 8 ) .

5 I . Kende: »Thirty years , twenty-six days of peace , one hundred and sixteen vvars«, u C o -existence, knjiga 1 3 , broj 2 , (listopad 1 9 7 6 ) , str . 1 2 6 - 1 4 3 .

2" 19

kojim su plinovi i bakteriološko oružje zabranjeni. Međutim, gledano povijesno, malo je zabrana koje se odnose na pojedino oružje. Koncept međunarodnoga humanitarnog prava nije ni u kom slučaju općenito prihvaćen. Međunarodni sporazumi kao takvi krajnji su rezultat poli­tičkih nagodbi između naroda, odnosno država, i obično je potrebno da obaviještena javnost izvrši dosta jak pritisak prije nego što države započnu pregovore koji bi doveli do sporazuma o ograničavanju njihovog ponašanja.

N E P O T R E B N E P A T N J E

Bilo bi prejednostavno pokušati izbjeći pitanje »nehumanog« oružja tvrdeći da su sva oružja nehumana i da je svejedno na koji način vojnik gine. Takvom tvrdnjom pokazujemo nepoznavanje činjenica. Samo deset do trideset posto ratnih ozljeda uzrokuje trenutnu smrt. Kolika će smrtnost biti kasnije, nakon nekoliko sati, dana, ili tjedana uvelike ovisi o raspoloživoj medicinskoj pomoći, dok intenzitet patnji ovisi o tipu upotrijebljenog oružja, kao što o njemu ovisi i konačna sudbina žrtve. Opseg nediskriminativnih učinaka isto tako umnogome ovisi o oružju i taktici koja se primjenjuje. Nepotrebne patnje i nediskriminativno djelovanje osnovni su kriteriji međunarodnoga hu­manitarnog prava za ocjenu posebnog oružja, i oni zaista omogućavaju usporedbe alternativnog oružja.

Čak od vremena Sanktpetersburške deklaracije iz 1 8 6 8 . godine općenito se smatralo da je s vojne točke gledišta potrebno samo onemogućiti vojnika tako da više ne bude u stanju nastaviti akciju. Nije ga potrebno ubiti, niti ima potrebe za njegovim trajnijim onesposoblja­vanjem, iako se smrt na bojnom polju ne može uvijek izbjeći.

Sanktpetersburška zabrana eksplozivnih ili zapaljivih zrna ispod 4 0 0 grama bila je istinski human pokušaj da se naglasi da su »čiste« rane od zrna streljačkog oružja potpuno dovoljne da čovjeka isključe iz akcije. Nije bilo potrebno »beskorisno pojačavati patnje onesposoblje­nih ljudi ili ih neizbježno slati u smrt« zadavanjem velikih, otvorenih »eksplozivnih« rana ili opeklina. Od tada se način ratovanja jako izmijenio, manje je bliskih borbi, a znatno je poboljšana medicinska pomoć i načini transporta do medicinskih ustanova. Ali, osnovni humanitarni kriteriji nisu izmijenjeni.

Postoji li takav metak koji bi zadavao samo »čiste« rane? Svi meci mogu ubiti ili osakatiti, ovisno o tome gdje zrno pogodi žrtvu. Ipak, vojnik ili civil s »čistom« ranom od metka, odnosno ranom koja tijelu nanosi ograničenu štetu, ima dobre šanse da preživi. Zrna koja uzro­kuju razaranje tkiva oko kanala rane tek neznatno povećavaju moguć-

2 0

nost trenutne smrti, ali povećavaju šanse za kasniju smrt od krvarenja ili infekcije. 6 Takve rane mogu također biti uzrok dugotrajne onespo-sobljenosti.

Višestruke rane, ne samo od fragmentacijske municije nego i od streljačkog oružja, sve su uobičajenije. Postoji tendencija povećanja brzine gađanja iz streljačkog oružja, tako da su česti višestruki pogoci, a ranjavanje je prekomjerno.

Mogućnost naknadnog djelovanja važno je pitanje kojemu 1 8 6 8 . godine nije posvećena pažnja. Gledano s vojnog stajališta uglavnom se traži trenutno onesposobljavanje (što je nevjerojatno teško postići). Razne vrste oružja koje se danas upotrebljava ozloglašene su zbog svoga dugotrajnog naknadnog djelovanja. Mislimo na djelovanje iohi-zirajućeg zračenja, naknadno djelovanje otrovnih kemijskih sredstava 7

i dugotrajne i naknadne posljedice opeklina od zapaljivih sredstava. 8

U suvremenim vojnim raspravama u kojima se zagovaraju nehu­mana oružja, poput nestabilnih mikrokalibarskih zrna, strelica velike brzine i napalma, naglašavaju se vojne prednosti, kao što je povećana točnost ili pokrivanje prostora, ili čak i psihološki učinci. Iako je istina da zrno velike brzine ima veću preciznost, zato što ima nižu putanju, učinak ranjavanja često je pretjeran. Neki vojni stručnjaci vjeruju da bi meci i drugo oružje trebali imati što veću »zaustavnu m o ć « . Zahtjev za što većom »zaustavnom moći« pojavio se 1 8 9 9 . godine u Hagu, kada su Britanci tvrdili da im dum-dum meci trebaju da zaustave »divljake«, a tih zahtjeva ima i danas, i to ne samo od vojnih nego i od policijskih snaga.

Pojam zaustavne moći uglavnom se, na žalost, temelji na krivoj koncepciji. Zaustavljanje čovjeka u njegovim nakanama ovisi mnogo više o tome u koji dio tijela je pogođen, nego o veličini rane.

Besmisleno je kad se neki vojni stručnjaci brane da još ne znaju dovoljno o stvarnom djelovanju pojedinog oružja. U cijelom svijetu se dulje od jednog stoljeća provode opsežna istraživanja da bi se precizno odmjerili kriteriji ranjavanja oružjem radi konstruiranja efikasnijih oružja. Problem je, zapravo, u utvrđivanju vojnih potreba.

S humanitarnog stajališta vojne potrebe moraju biti prilagođene moralnim zahtjevima da se izbjegnu nepotrebne patnje. A ipak je više od stotinu godina nakon donošenja Sanktpetersburške deklaracije upotreba izraza »nepotrebne patnje« u toku rasprave o nekim oružjima uzbudila duhove na konferenciji Crvenog križa održanoj 1 9 7 3 . godine

6 Veličina ozljede od ranjavanja z r n o m često se miješa s p o j m o m »zaustavne m o č i « . O o v o m pitanju više je riječi u d r u g o m poglavlju.

* Pogledajte K . - H . L o h s : Delayed Toxic Effects ofChemical Warfare Agents (SIPRI, 1 9 7 5 ) . 8 Pogledajte M. L u m s d e n : Incendiary Weapons (SIPRI i Almqvist and Wiksell , S to ckho lm,

1 9 7 5 ) , poglavlja 3 . i 4 .

21

u Ženevi. Ta konferencija vladinih stručnjaka na kraju se složila da se izbjegne izraz »nepotrebne patnje«, i kompromis postigla frazom: oružja koja bi »mogla uzrokovati prekomjerne patnje«. To j frazi nedostaje pravni status, pa tako nije unaprijed sadržavala osudu oružja o kojem se raspravljalo. Fraza je ostala, i čak se probila do naslova konferencija Ujedinjenih naroda o »Zabranama i ograničenjima upo­trebe nekih konvencionalnih oružja koja bi mogla uzrokovati prekom­jerne ozljede ili nediskriminativno djelovati«.

N E D I S K R I M I N A T I V N O D J E L O V A N J E

Prošla su vremena kada su vojni stratezi rat promatrali kao borbu vojnik-na-vojnika. Danas se civilno stanovništvo smatra vojnim ciljem, što je odraz novog barbarstva dvadesetog stol jeća. 9 Guernica, Lenjin-grad, Dresden, Hirošima, Mai Lai i mnoštvo drugih gradova dokaz su vojnih napada na civilno stanovništvo.

U Sanktpetersburškoj deklaraciji rečeno je da je »jedini pravovaljan cilj kojemu bi države trebale težiti u toku rata slabljenje vojnih snaga neprijatelja«. Na rat se gledalo kao na pitanje koje se ticalo više država nego njihova stanovništva, a instrument moći nacionalne države bile su njezine vojne snage. Nije se pretpostavljalo da bi civili mogli biti uvučeni u borbe (iako se od njih očekivalo da svoje zalihe hrane i domove stave na raspolaganje kopnenim ili pomorskim snagama u prolazu).

Činjenica da su Sanktpetersburšku deklaraciju prekršile sve velike sile, i to više puta, ne krnji njezino značenje. Razlika koja se u njoj pravi između vojnika i civila kamen je temeljac međunarodnog prava, a potvrđena je 1 9 7 7 . godine Dodatnim protokolima uz Ženevske kon­vencije kojima su civili u ratu dobili dodatnu pravnu zaštitu.

Suvremena tehnologija trijumfirala je proizvodnjom raznih vrsta bombi, granata, mina, kemikalija i zapaljivih sredstava čija primjena predstavlja stalnu opasnost za ljude i njihove domove na velikim područjima. Mnoga konvencionalna oružja ispaljuju se iz velike daljine i pokrivaju prostore za koje je nemoguće garantirati da će biti pogođeni samo vojnici. Da bi se izbjeglo nediskriminativno djelovanje, treba voditi računa o tome koliki prostor pokriva oružje, o netočnosti sistema lansiranja i odstupanju izazvanom rasturanjem projektila, dijelova municije ili drugih aktivnih sredstava.

9 Izraz dolazi od is taknutoga m e đ u n a r o d n o g pravnika , profesora G. Schwartzenbergera , koji ga upotrebljava u pesimističnom članku pod naslovom » T h e law of a r m e d conflict : A civilized interlude?« iz The Yearbook of International Affairs ( L o n d o n Institute of W o r l d Affairs and Stevens, L o n d o n , 1 9 7 4 ) , str. 2 9 3 - 3 0 9 .

22

U nekim slučajevima djelovanje oružja rasprostire se tako da izmiče kontroli onih koji ga koriste. To se očito posebno odnosi na radioak­tivne padavine od nuklearnog oružja, te na biološka i kemijska oružja, i jedan je od glavnih razloga zabrane takvih oružja. Međutim, to se odnosi i na zapaljiva oružja, budući da se vatra može i sama širiti u gradskim i u seoskim sredinama.

Druga oružja imaju djelovanje koje traje i predstavljaju dugotrajan rizik za civilno stanovništvo. Riječ je o nuklearnom zračenju i određe­nim kemijskim sredstvima, ali se isto tako odnosi i na mnogo konven­cionalnih razornih sredstava, uključujući mine i municiju s naknadnim djelovanjem, kao i na eksplozivna sredstva koja nisu eksplodirala u predviđeno vrijeme već ostala neaktivirana, kao stalna opasnost pri­sutna u čovjekovom okolišu.

Sve ove činioce, od zone djelovanja (uključujući odstupanja pri lansiranju i rasturanje), do rasprostranjenosti i postojanosti djelovanja, treba uzeti u obzir pri razmatranju mogućnosti eventualnoga nediskri-minativnog djelovanja pojedinih oružja. Crveni križ je 1950- ih godina pokušao uvesti takav način razmišljanja u međunarodno pravo, ali nije uspio. Posljedica je da ti činioci danas nisu naznačeni u međunarodnom pravu.

O G R A N I Č A V A N J E U P O T R E B E N E H U M A N O G I N E D I S K R I M I N A T I V N O G O R U Ž J A

U međunarodnom pravu na snazi su dva osnovna teoretska prin­cipa: da oružje ne smije uzrokovati »nepotrebne patnje« ili »nediskri-minativno djelovati«, a reafirmirani su nedavno, 1 9 7 7 . godine, novim protokolima uz Ženevske konvencije.

A kako je to u praksi? Kao što ćemo pokazati malo kasnije, posebne zabrane iz Sanktpetersburške i Haške deklaracije (zabrana eksplozivnih i zapaljivih projektila lakših od 4 0 0 grama i dum-dum zrna) spretno se izbjegavaju već dugo vremena. Već je na Haškoj konferenciji 1 8 9 9 . godine upozoreno da zrna velike brzine koja raza­raju tkivo mogu nanijeti rane slične onima od dum-dum zrna, a velike sile su nekoliko godina nakon Haške konferencije unijele u naoružanje takvu municiju. Pojavom borbenih aviona, malokalibarski topovi iz kojih se ispaljuju eksplozivi i zapaljivi projektili postaju standardno oružje, a koriste se ne samo protiv drugih letjelica nego i protiv ljudi koji se bore na zemlji, što je taktika koja se i danas široko primjenjuje.

Prema tome, praksa uvelike odstupa od teorije. Jedan od razloga je i to što su izrazi poput »nepotrebne patnje« do sada bili tako nejasno definirani da ih je nemoguće upotrebljavati kao kriterije za ocjenu

23

T i

određenih oružja. Pri novijim nastojanjima da se zabrani ili ograniči i upotreba oružja pristup je bio pragmatičan; u žarište su dospjela | određena oružja, poput napalm bombi, koja su najviše privlačila

pažnju javnosti, mjesto da se prvo definira što se razumijeva pod | nehumanim oružjem, pa se, zatim, određeno oružje ispita prema toj

definiciji. Mi smo ovdje radije usvojili suprotan pristup: da najprije defini­

ramo ono o čemu govorimo, a zatim da određena oružja uspoređujemo s tim kriterijima. Takav pristup može izgledati dosta formalistički, ali mi smo ga odabrali zato što vjerujemo da čitalac mora imati na umu određene kriterije kada bude čitao sljedeća poglavlja knjige. Definicije su samo u neku ruku sažeci onoga o čemu smo govorili ranije u ovom poglavlju. A nikad se ne zna - može se dogoditi da ih zapaze ljudi koji formuliraju nove zakone ratovanja!

Dakle, trebalo bi razmotriti zabranu oružja čije djelovanje »uzro­kuje suvišne ozljede«, ili je nediskriminativno, ili oboje , pri čemu bismo ova dva izraza mogli ovako definirati:

»Suvišne ozljede« znače nanošenje ozljeda koje izazivaju povećane, pretjerane ili nepo­

trebne patnje, u odnosu na hitnu potrebu vojske ili policije da spriječi izvršavanje određenoga napadačkog čina borca ili napadača. Suvišno ozljeđivanje procjenjuje se po ozbiljnosti i veličini rane, po višestrukosti rane, po trajanju djelovanja i mogućnosti pojave naknadnih efekata.

»Nediskriminativno djelovanje« znači da oružje bez razlike pogađa civile i borce, a proizlazi iz prirode

sistema određenog oružja ili iz načina njegove upotrebe. Sistemi oružja koji su po svojoj prirodi nediskriminativni obuhvaćaju oružja za gađanje većih prostora kada se navode na malene ciljeve, oružja čije se djelovanje širi ili izmiče kontroli onih koji ih upotrebljavaju i oružja s dugotrajnim djelovanjem.

Prema takvim definicijama, mnoga oružja bila bi protupravna, kao što ćemo kasnije iznijeti. Međutim, ako objektivno ispitamo te krite­rije, vidjet ćemo da bi oni, ako ništa drugo, mogli poboljšati vojnu efikasnost i ekonomičnost. Njima se ističe potreba da se oružje prila­godi određenim vojnim ciljevima, da precizno pogađa te ciljeve i ne rasipa energiju i materijal na nepotrebno uništavanje ljudi i prirode. Ti kriteriji usklađuju humanost jednog Henrija Dunanta s vojničkom racionalnosti jednoga Carla von Clausevvitza.

Možda je istina da rat nije samo nehuman, već u biti iracionalan čin. Ako je tako, možda se onda uzaludno ulaže sav onaj trud i novac u

: 2 4

organiziranje konferencija o zabrani nekih oružja. Radije ćemo poći od toga da je rat - i problem ograničavanja izbora oružja kojim se ratuje -političko pitanje u najširem smislu, ne baš iracionalno, ali takvo da često uključuje neizrečene (ponekad čak i nesvjesne) pretpostavke o moći i utjecaju.

Jednako kao i u drugim sferama društvenog života, oni koji imaju moć obično smatraju da su moralna shvaćanja nebitna smetnja slobodi njihova djelovanja. Oni koji nemaju moć služe se moralnim argumen­tima, ponekad pretočenim u zakonske propise, kao oružjem protiv ugnjetavanja. To je najočiglednije u međunarodnim raspravama o nehumanom oružju. Vodeće vojne sile ne vide razloga za ograničavanje izbora oružja, budući da znaju da je njihov trenutni položaj u svijetu uglavnom izgrađen na primjeni takvog oružja. Manje sile, nevladine organizacije i građani su ti koji , u nedostatku drugih sredstava utjecaja na Velike vojne sile, nastoje za ograničavanje iskoristiti međunarodno pravo i javno mnijenje.

Prema tome, ograničavanje upotrebe određenog oružja dio je opće­nitijeg nastojanja da se uspostavi nov međunarodni poredak.

25

DRUGO POGLAVLJE

Priča o dum-dum metku

Muskete iz Napoleonovih ratova imale su domet od oko 2 0 0 metara, a za nabijanje baruta i olovne kugle u cijev pomoću šipke trebalo je oko 30 sekundi. Za to vrijeme, konjica je mogla prijeći ničiju zemlju između linija trupa i sabljama i kopljima sasjeći pješadiju. U to doba najviše je rana nanošeno hladnim oružjem u borbama prsa u prsa.

Međutim, u krimskom ratu kuglu je zamijenilo konično Minie zrno. Zrno je u donjem dijelu imalo čeličnu čašicu koja je, sireci se, TTtistavala olovnu košuljicu u žljebove cijevi, što je imalo za posljedicu bolje iskorištenje energije baruta i povećanje brzine - pa i efikasnosti -zrna. U šezdesetim godinama devetnaestog stoljeća počele su se upo­trebljavati puške s punjenjem straga, koje su imale jednu glavnu prednost — mogle su se puniti brzo u ležećem položaju.

Nakon toga su Nobel i neki drugi znanstvenici pronašli brizantne eksplozive i njihove podvrste. Novi baruti bili su previše jaki za meka olovna zrna, a problem je riješen zatvaranjem olovne jezgre u tvrđu metalnu košuljicu. Istovremeno s\j uvedene i metalne čahure.

Zahvaljujući svim tim pronalascima povećan je domet pušaka i mitraljeza na više od 1 0 0 0 m; uz istovremeni razvoj brzometne poljske artiljerije došlo je do prelaska sa staromodnih konjičkih juriša i borbi bajonetima na statično rovovsko (poziciono) ratovanje, u kojemu više ni jedna strana nije mogla prijeći ničiju zemlju a da za to ne plati visoku ci jenu. 1

K O N J I ILI LJUDI?

Kako je rastao domet i brzina zrna, smanjivao se kalibar. Već odavno je bilo jasno da je efekt ranjavanja zrnom funkcija količine energije prenesene na tijelo. Energija raste proporcionalno masi zrna i

1 Pogledajte M. L u m s d e n : Anti-personnel Weapons (SIPRI and T a y l o r and Francis , L o n d o n , 1 9 7 8 ) , prvo poglavlje.

2 6

kvadratu njegove brzine. To znači da udvostručenjem mase zrna dolazi do povećanja energije dva puta, a udvostručenjem brzine četiri puta. Kada su konačno postignute puno veće početne brzine, zrna velikog kalibra nisu više bila potrebna. Zato su puščana zrna (ali, naravno, ne i meci) manja od zrna za pištolje ili automatske puške, čija je brzina mnogo manja. Međutim, manjim zrnima nanosi se manja rana na veću daljinu, a puška ima slabiji trzaj, što utire put lakšem oružju. Vojni stručnjaci trebaju postići ravnotežu tih elemenata.

Generalni inspektor artiljerijsko-tehničke službe oružanih snaga Velike Britanije objasnio je to 1 8 9 8 . godine ovako:

(Bilo je potrebno zrno) koje bi bilo u stanju zaustaviti na dovoljnoj udaljenosti konja prilikom juriša konjice ili čovjeka-pješaka, a uz to što više sačuvati točnost na svim dometima i probojnu moć, i istovremeno ne povrijediti duh Sanktpetersburških dogovora. Sumnjali smo da bi i jedno zrno moglo udovoljiti svim potrebnim uvjetima, a da na malim razdalji­nama ne zadaje tešku povredu.2

To u malome ilustrira cijeli problem. Iako su, u vrijeme kada je to napisano, konjici bili već odbrojani dani zahvaljujući efikasnosti pu­šaka i mitraljeza velikog dometa, činjenica je da većina zemalja danas ima municiju koja je izvorno bila predviđena da zaustavi konja koji juriša na razdaljini od približno tisuću metara, što znači da može i na maloj udaljenosti nanijeti vrlo teške rane. Čak i kad bi bio jedini, taj bi razlog zaista morao biti dovoljan da se razmisli o zamjeni takve municije slabijom, što su neke zemlje već učinile.

S druge strane, iako vojne vlasti danas uglavnom priznaju da je to logično, što se pokazalo na nedavnim NATO-vim probama streljačkog oružja o kojima ćemo govoriti kasnije, uvijek je bila prisutna tendencija u prilog maksimalne ubojite moći zrna na malim razdaljinama. Ta j se problem prvi put pojavio nakon pronalaska eksplozivnih zrna, šezdese­tih godina devetnaestog stoljeća.

E K S P L O Z I V N A Z R N A I S A N K T P E T E R S B U R Š K A D E K L A R A C I J A I Z 1 8 6 8 . G O D I N E

Tokom šezdesetih godina devetnaestog stoljeća u nekoliko zemalja izumljena su zrna koja su sadržavala male količine brizantnog eksplo­ziva trenutnog djelovanja. U Rusiji su tvrdili da su ta zrna vrlo pogodna

2 Br i tansko ministarstvo r a t a , Komitet odjela za streljačko oružje , izvještaj br. 17 , Further Tnal of Dum Dum Bullets and of Bullets to R.L. Design Nos. 9 0 6 3 B and 9 0 6 3 B * (The W a r Office, L o n d o n , 1

2 7

za dizanje u zrak neprijateljskih vagona s barutom. U Indiji, koja je tada bila pod britanskom upravom, tvrdilo se da su ova zrna vrlo pogodno sredstvo za procjenu dometa artiljerije u brdskim sukobima s pobunjenim pripadnicima domorodačkih plemena.

Ubrzo su britanske trupe počele koristiti eksplozivna zrna i protiv samih plemena, a učinak je bio strašan. Po riječima britanskog majora G. V. Fosbervja, koji je pronašao eksplozivno zrno, takva su se zrna najprije upotrijebila za utvrđivanje dometa u planinskim krajevima na sjeverozapadnoj granici Indije u ljeto 1 8 6 3 . godine (kampanja Um-beyla).

Nakon toga ta su se zrna često upotrebljavala i za određivanje udaljenosti i općenito protiv neprijatelja kada je trebalo djelovati snažno na njegov moral. Taj je drugi cilj postignut tako uspješno da je neprijatelj morao, koliko god mu je to teško padalo, poslati delegaciju pod bijelom zastavom moleći da se prekine upotreba tih zrna. 3

Slična su se zrna u isto vrijeme upotrebljavala u američkom građan­skom ratu. Međutim, nova su zrna u Evropi izazvala zabrinutost u vrhovima. Ratni izvještaji iz krimskog rata koji su prvi put preneseni telegrafom i Dunantova knjiga o Solferinu, bolje su upoznali evropsku javnost sa strahotama rata.

Ovakve prilike potakle su ruskog cara da sazove Sanktpetersburšku konferenciju 1 8 6 8 . godine da bi se zabranila upotreba eksplozivnih zrna protiv vojnika.

Z R N A ZA »AZI JSKE F A N A T I K E « : D U M - D U M M E C I I HAŠKA D E K L A R A C I J A I Z 1 8 9 9 . G O D I N E

Citirana izjava britanskoga generalnog inspektora pokazuje da se Sanktpetersburška deklaracija i nakon trideset godina shvaćala ozbiljno. On se u to vrijeme bavio usporednim ispitivanjima raznih zrna, uključujući i vrstu napravljenu u britanskom kolonijalnom arse­nalu u Dum Dumu u Indiji (u blizini Calcutte).

Problem su, u stvari, izazvala nova zrna velike brzine. Njihova energija bila je tako velika da su, umjesto da se zaustave u tijelu, prolazila kroz njega, pogotovu zato što su tvrdi metalni omotači sprečavali deformacije od udara (što se događalo kod starih olovnih kugli). Pri izlasku iz tijela zrpo odnosi energiju, koja se na taj način »rasipa«, jer ne doprinosi ranjavanju. Izvještaji s indijskog, a i drugih bojišta, bili su puni pritužbi da ta zrna nemaju dovoljnu »moć zaustav-

3 ( M a j o r ) G.V. Fosberv : Explosive bullets and their application to militarv purposes , u Journal of the Royal United Services- Institution, X I I , 1 8 6 9 , str. 1 5 - 2 7 .

28

ljanja primitivnih divljaka«, odnosno očajnički hrabrog lokalnog sta­novništva Afrike i Azije koje su u to vrijeme gramzive vojske kolonijal­nih sila nastojale pokoriti.

Kod dum-dum zrna skinut je mali dio vrška obloge tako da se pri udaru unutarnja olovna jezgra može raširiti. Teže je prodiralo, pa je stoga zadavalo mnogo veće rane, što je očigledno zadovoljavalo vojne rukovodioce koji su izjavljivali da bi »rana trebala biti veličine naranče da bi se silinom udara zaustavio azijski nepri jatel j« . 4

Rezimirajući rezultate pokusa vršenih 1 8 9 8 . godine u Royal Labo-ratorv u Woolwichu, u Engleskoj, pukovnik sanitetske službe Steven-son piše:

Pažljivim promatranjem ovih triju grupa testova i iskustvom, došao sam do određenih definitivnih zaključaka o karakteristikama suvreme­noga streljačkog zrna koje će mu osigurati dovoljnu moć zaustavljanja na malim razdaljinama i pri prolasku kroz mekane dijelove t i je la . . . Ni od jednoga suvremenog zrna koje se ne rasprskava pri prolasku kroz meka tkiva ne možemo očekivati da na maloj razdaljini zaustavi azijske fana­tike, osim ako im slomi kost. Što se zrno više deformira i lomi (pogotovu lomi), to nanosi veće povrede i efikasnije je na malim razdaljinama.5

Stevenson nastavlja donoseći neke političke zaključke:

Kada se konstruira zrno koje bi trebalo zaustavljati neprijatelja, ne treba pokušavati postići »zlatnu sredinu«, odnosno dobiti zrno koje bi bilo dovoljno opasno, a ipak ne previše opasno; treba odabrati zrno koje najviše razara meko tk ivo. . . Primjena takvoga razornog zrna na evrop­skom ratištu bila bi protivna duhu, ako ne i slovu, Sanktpetersburškog kongresa, ali fanatični Azijati ne znaju ništa o kongresima . . . Prema tome, nikakvi čisto humanitarni osjećaji ne bi smjeli odvratiti civilizirane narode od upotrebe razornih zrna kada ratujemo protiv ljudi na takvom stupnju. Govoreći o evropskom ratištu gotovo uopće ne moramo razmatrati zaustavnu m o ć . . . Zatim, vrlo je vjerojatno da će se u budućnosti borbe voditi na tako velikim udaljenostima da kod projektila za streljačka oružja uopće neće trebati uzimati u obzir zaustavnu moć. 6

Kao što ćemo kasnije vidjeti, sva ta razmišljanja izuzetno su važna u raspravi o vojnim i policijskim mecima koja se trenutno vodi. U međuvremenu, 1 8 9 8 . godine, njemački kirurg von Bruns radi pokuse uspoređujući različita zrna i zaključuje da je britansko dum-dum zrno nehumano. Sljedeće se godine na Haškoj mirovnoj konferenciji iznose njegovi nalazi.

4 (Potpukovnik) C G . Slade, u Army and Navy Gazette, 2 4 . l istopada 1 8 9 6 , po n a v o d i m a Britanskog ministarstva ra ta , op. cit.

5 Bri tansko ministarstvo ra ta , op. cit. 6 Ibid.

29

Britanci odbacuju von Brunsovu optužbu tvrdeći da se radilo o lovačkom a ne o pravom metku s dum-dum zrnom. Kod zrna za lovačke puške skinuto je još više vrha, pa ima veću ekspanziju od dum--duma, a rane su još teže. (Istu pogrešku učinili su američki stručnjaci 1 9 7 6 . godine, na konferenciji Crvenog križa, kada su braneći nove američke metke kalibra 5 , 5 6 mm uspoređivali te metke s lovačkim mecima kalibra 7 ,62 mm, koji imaju veću razornu moć od starih britanskih dum-dum metaka čija su imitacija trebali biti.)

Bez obzira na valjanost von Brunsovih pokusa, nije bilo sumnje da su dum-dum zrna zaista zadavala mnogo teže rane nego standardna zrna s oblogom, pa su na Haškoj konferenciji 1 8 9 9 . godine zabranjena.

A L T E R N A T I V A D U M - D U M U

Već 1 8 9 9 . godine znalo se da nova brža zrna, koja su tada ulazila u upotrebu, nanose vrlo teške rane na udaljenosti od oko 5 0 0 m, ako pogode one dijelove tijela kao što je glava, koji sadrže nestišljive tekućine. Učinak je sličan eksploziji, jer obično raznesu glavu. Mogu razmrskati kosti, čak i kada ne pogode izravno u kost. U medicinskoj literaturi već se 1 8 9 5 . godine izražavala bojazan zbog povreda koje treba očekivati u budućem ratu. 7

Međutim, ova bojazan nije se u potpunosti potvrdila u praksi, jednostavno zato što su zbog većeg dometa zrna mnoge žrtve bile pogođene na udaljenosti većoj od 5 0 0 metara.

U vezi s dum-dum zrnom, na Haškoj konferenciji je naglašeno da se isti učinak može postići na mnogo raznih načina, recimo izradom košuljice dovoljno tanke da se rasprsne, ili izradom zrna koja se prevrću a koja nisu obuhvaćena zabranom. Na ta upozorenja nitko nije obratio pažnju, a ona su se kasnije pokazala i te kako opravdanim.

U desetljeću nakon Haške konferencije većina vojnih sila usvojila je šiljata Spitzerova zrna kojima su zamijenjena zrna s poluokruglim vrhom. Ta su zrna pokazivala još veću tendenciju prevrtanju u toku prodiranja u cilj i očigledno su mogla poslužiti kao objašnjenje optužbi koje su se odnosile na primjenu dum-dum metaka u prvome svjetskom ratu. Zrna koja se prevrću ili se rasprskavaju oslobađaju svu svoju energiju u rani, što je bila svrha i dum-dum zrna. Efekt prevrtanja može se povećati tako da se vrh zrna ispuni nekim laganim materijalom. Britanski metak sa zrnom koje je imalo prazan vrh pa se deformiralo pri udarcu povučen je iz upotrebe jer se očigledno kosio s Haškom zabranom.

7 Pregled ove literature naći ćete u Anti-personnel VPeapons, op. cit.

3 0

TREĆE POGLAVLJE

Suvremena dum-dum zrna

Metke za pušku kalibra 7 ,62 mm, koju još upotrebljava većina armija u svijetu, svjetske sile usvojile su 1890- ih godina, kada je, kao što smo vidjeli, cilj bio zaustaviti konja u trku na 1 0 0 0 metara i vojnika na bilo kojoj udaljenosti unutar tog dometa.

Do drugoga svjetskog rata, u kojem je konjica igrala vrlo ograni­čenu ulogu, shvatilo se u nekim armijama da su postojeće puške nepotrebno snažne, jer je borbena daljina rijetko veća od 3 0 0 metara, a puške su konstruirane za 1 0 0 0 metara ili više. 1 (Maksimalan domet bio je do 3 5 0 0 metara!) Nijemci su napravili lagano oružje iz kojeg su ispaljivali skraćenu verziju svoje mauzerske municije kalibra 7 ,92 mm. Takvo je oružje jednostavnije za rukovanje, a manja municija pojedno­stavljuje probleme opskrbe. To je važno jer je ustanovljeno da je za svakog pogođenog neprijateljskog vojnika ispaljivano oko 10 0 0 0 do 50 0 0 0 metaka. Nijemci su novo oružje isprobali protiv Rusa 1 9 4 2 . godine, a Rusi su već sljedeće godine proizveli novu verziju svoje municije, metak M - 1 9 4 3 (ili M - 4 3 ) smanjene energije, koji se još masovno upotrebljava. Smrtonosni domet je oko 3 0 0 do 4 0 0 metara.

Takva municija ima kalibar 7 ,62 mm, ali je čahura kraća i sadrži manje baruta. Zato zrno ima manji domet i manju ubojitu moć od municije normalne energije i istog kalibra. Rusi još uvijek koriste municiju normalne energije za mitraljeze i snajperske puške. Međutim, za čuvene jurišne puške AK-47 i A K M , te za druge puške koje se upotrebljavaju u svim zemljama Varšavskog ugovora, a i u drugim zemljama, koristi se municija reducirane energije.

O R U Ž J E S M A N J E N O G KALIBRA

Na iste ideje došli su i konstruktori na Zapadu, u toku drugoga svjetskog rata i nakon njega. Na primjer, u Americi je proizvedeno više

1 Pogledajte Anti-personnel Weapons, op. cit., d r u g o poglavlje.

31

i od šest milijuna karabina tipa M - l , čija je energija bila između energije automata i puške. Britanci su nakon drugoga svjetskog rata konstrui­rali pušku E M - 2 , a njemački konstruktori su radeći u Španjolskoj stvorili pušku za municiju smanjene energije; Japan je u novije vrijeme smanjio barutno punjenje svoje standardne municije za trideset posto

i proizvodeći pušku jednostavniju za rukovanje. i Bez obzira na sve to, saveznice u N A T O - u imale su obavezu prema I vodećem partneru da usvoje kao standardnu municiju normalne ener-! gije, Remington 0,30-06 poznatu kao N A T O - m e t a k kalibra 7 ,62 mm i x 54 mm. Mnoge druge zemlje izvan pakta, uključujući i one neutralne ; poput Švedske, prihvatile su tu municiju.

Na samom početku vijetnamskog rata, američka Centralna obavje-'i štajna agencija (CIA) počinje opskrbljivati tajne domorodačke snage,

koje je formirala u Indokini, lakim puškama koje su se punile munici-'• jom manjeg kalibra (5 ,56 mm) i veće brzine, koja je u stvari predstav-! ljala prerađeni lovački metak »varmint« . 2 Manje zrno teže prodire, pa j stoga u rani oslobađa više energije. Takvo se djelovanje pojačava zbog i njegove velike brzine, sklonosti prevrtanju i lakoće kojom se lomi u ; tijelu. Te je metke uglavnom zabranjeno upotrebljavati protiv većih I životinja, a kod malih životinja oni mogu uzrokovati velike rane i »eksplozivnog« tipa. •| Izvještaji s bojišta u Indokini bili su takvi da je američka vojska

počela uvoditi novu pušku, koja je označena s M - l 6 . Godinama je ' američka vojska pokušavala izraditi laganu pušku, ali bez uspjeha,

vjerojatno stoga što nije bilo moguće uskladiti zahtjeve za domet i .! probojnu moć. I danas američka vojska zahtijeva zrno koje može

probiti šljem na 8 0 0 metara, dok se u većini drugih armija zahtijeva domet od 4 0 0 do 5 0 0 metara. Tek kada je trebalo osigurati pušku kojom će moći rukovati ljudi manjeg rasta, u Indokini je uvedena nova

1 puška koja je prvobitno proizvedena u komercijalne svrhe.

» E K S P L O Z I V N E « R A N E O D Z R N A VELIKE B R Z I N E

Izvještaji novinara i vojnika, potvrđeni kliničkim izvještajima rat­nih liječnika, govore kako je nova municija nanosila velike rane, a moramo poći od pretpostavke da to nikako nije bilo slučajno. Kon­struktori tog zrna očito su namjeravali stvoriti metak koji će za svoje dimenzije imati maksimalnu ubojitu moć.

•\ Opisujući municiju velike brzine poput ove upotrijebljene za M - l 6 ,

1i :j<

!' 2 L. F. Proutv : T h e Secret T e a m : The CIA and its Allies in Control of the United States and the World (Prentice-Hall , Englevvood Cliffs, N e w Y o r k , 1 9 7 2 ) .

i 32

britanski stručnjak za oružje major F. W. A. Hobart piše: »idealan način da nekoga onesposobite jest, jasno, da ga ubijete, ali to nije uvijek moguće« konvencionalnim mecima. Stoga, najbolji meci »treba da nanose rane eksplozivnog t ipa« . 3

Posebne tehnike fotografiranja omogućavaju da se prati brzo šire­nje rane dok se metak kreće kroz tijelo. U nekoliko mikrosekundi nastaje rupa gotovo trideset puta veća od zrna, tkivo biva znatno uništeno, da bi ta rana zatim splasnula poput probušenog balona. Sile su dovoljno velike da pucaju kosti čak i kad nisu izravno pogođene zrnom. Komadići kostiju mogu se razletjeti po cijelom tijelu, lutajući i udarajući u tkiva različite čvrstoće. Veličina te privremene šupljine može se izmjeriti ispaljivanjem zrna u blokove sapuna koji nisu ela­stični poput tkiva pa se šupljina ne smanjuje.

Veličina šupljine ovisi o količini energije koju metak oslobodi u rani, a ona je uglavnom funkcija brzine. Kada se rotirajuće zrno prevrće, ono se mnogo brže zaustavlja, gubeći još više energije i stvarajući veću ranu. Ali i male čelične kugle kod kojih prevrtanje nema nikakvo značenje (vidi peto poglavl je) 4 mogu stvoriti jednako velike šupljine.

Međutim, budući da je zrno izduženo, prijenos energije može se povećati nestabilnošću zrna pri udaru. Ako je uz to košuljica tanka (ili čak ne postoji uz donji dio zrna, kao kod nekih verzija), ono neće izdržati sile usporavanja pa će se raspasti oslobađajući svu energiju i tvoreći mnoštvo malih projektila koji lutaju po tijelu.

Godinama je bilo normalno konstruirati oružje s »kriterijem ranja­vanja« od oko 80 joulea. To je bila količina energije koju treba prenijeti na tijelo da bi ga se onemogućilo. Suvremena puščana zrna imaju početnu energiju od nekoliko tisuća joulea. Posljedica prenošenja velikog dijela te energije na tijelo jesu vrlo teške povrede.

Izvorno zrno velike brzine uvedeno devedesetih godina devetnae­stog stoljeća usvojeno je uglavnom radi povećanja dometa. Iako se znalo da će na kratkim razdaljinama rane biti vrlo teške, u praksi su ljudi ranjavani na relativno velikim udaljenostima, čime je znatno smanjena energija zrna.

Danas je situacija znatno drukčija, jer se većina rana od metka zadobiva na prilično maloj razdaljini (oko 1 0 0 metara) . Kada se puška M - 1 6 počela koristiti za borbe na maloj razdaljini u džunglama, prvi put je postalo jasno da se velika brzina svjesno koristi za nanošenje teških rana, a ne da bi se povećao domet zrna. Možemo napraviti

3 (Major ) F . W . A . H o b a r t : T h e N e x t N A T O Rifle, International Defense Revietv, knjiga 4, br. 1 , 1 9 7 1 , str. 6 7 - 7 0 .

4 J . A . Mendelson and J . L . Glover : Sphere and shell f ragment vvounds of soft tissues: Experimental Study, u Journal of Trauma, knjiga 7, br. 6, 1 9 6 7 , str. 8 8 9 - 9 1 4 .

3 Od dum-dum melka do napalma 33

usporedbu s njemačkim, a kasnije i sovjetskim postupkom smanjenja brzine zrna kada su uvedene puške manjeg dometa.

Nekoliko vlada je sa stajališta čovječnosti imalo ozbiljne prigovore američkom zrnu kalibra 5 , 5 6 mm, pa su pokrenuti međunarodni pre­govori i ispitivanja. Kompjutorsko podražavanje balističkog ponašanja raznih metaka, meci ispaljeni u blokove sapuna koji je imao čvrstoću mišićnog tkiva, te meci ispaljeni u bedra životinja pod anestezijom (koje su nakon toga operirali kirurzi na specijalizaciji), sve je to pokazalo da se zrna puške M - 1 6 lakše prevrću i češće raspadaju nego NATO-zrna kalibra 7 ,62 mm ili sovjetska municija za pušku A K - 4 7 . 5

Posljedica je da zrno puške M - 1 6 , u prosjeku, nanosi teže rane od NATO-zrna 7 ,62 mm, koje je, opet, gore od zrna puške AK-47 .

Š I R E N J E U P O T R E B E PUŠKE TIPA M - 1 6

Upotreba američkog metka 5 , 5 6 mm proširila se danas u mnoge druge zemlje. Amerika je puške M - 1 6 isporučila sajgonskoj vladi, Tajlandu, Jordanu i Libanonu (za borbu protiv palestinskih gerilaca), Izraelu, specijalnim britanskim snagama koje su operirale na Borneu i kasnije u Sjevernoj Irskoj, te i američkim saveznicima u Vijetnamu (Australija, Novi Zeland, Filipini, Južna Koreja) . Mnoge druge zemlje isprobale su to oružje, a veći proizvođači u zapadnoevropskim zem­ljama proizveli su slično oružje s municijom kalibra 5 , 5 6 mm. Izrael je proizveo svoju pušku kalibra 5 , 5 6 mm, nazvanu Galil, koja se danas po licenci izrađuje u Nizozemskoj i Švedskoj za izvoz na svjetska tržišta; Izrael je tim oružjem opskrbio i Somozine snage u Nikaragvi.

Nove lagane puške pojavile su se i na neočekivanim mjestima. Izvještaji o Armajjtg. puškama (izvorni naziv) u rukama protestantskih ekstremista i IRA-e u Sjevernoj Irskoj dospjeli su na prve strane britanskog tiska, gdje neki britanski stručnjak za streljačko oružje tvrdi da su ti meci »ono najbliže što može biti dum-dum mecima«, a da se njima ne krši zabrana. 6 Pojavile su se i u rukama kriminalaca u SAD, a i u privatnim vojskama trgovaca drogom u jugoistočnoj Aziji.

S O V J E T S K A PUŠKA TIPA A K - 7 4

Da ne bi zaostala, druga supersila uvodi jurišnu pušku A K - 7 4 i laki mitraljez RPKS-74 smanjenog kalibra. Za oboje se koristi municija

s M n o g e od ovih studija koje je financirala švedska vlada uz p o m o ć Austrije, Švicarske i Jugoslavije objavljene su u d o d a c i m a Acta Chirurgica Scandinavica br. 4 5 9 ( 1 9 7 6 ) , 4 7 7 ( 1 9 7 7 ) i 4 8 9 ( 1 9 7 9 ) .

6 The Times, 1 0 . lipnja 1 9 7 2 . godine.

3 4

5 ,45 X 39 mm. Oružja su po konstrukciji bila slična onima koja su zamijenila, ali nešto poboljšana.

Ni nova sovjetska municija, ni oružje iz kojeg je ispaljivana, nisu znatno lakši od onih koje su zamijenili (a koji su lakši od standardne NATO-munici je i pušaka, pa čak nešto lakši i od zapadnih metaka i oružja kalibra 5 , 5 6 mm). Pa kakva je, onda, prednost nove municije? Novo zrno (ne metak) gotovo je upola lakše od ranijeg tipa. Ispaljuje se većom brzinom, ima ravniju putanju i veću točnost na većoj udaljeno­sti. Dalje, izolučavanjem cijevi (1 žlijeb na 2 0 3 mm) postiže se velika stabilnost zrna dok leti kroz zrak. Čak i pri relativno velikoj brzini (koja je ipak manja od brzine zapadnog zrna kalibra 5 , 5 6 mm), lako zrno ima najmanju početnu energiju od svih današnjih metaka za vojne puške. Time se, opet, postavlja pitanje smrtonosnog djelovanja zrna.

Daljnje ispitivanje metka pokazuje da sovjetski konstruktori nisu zanemarili taj problem. Zrno ima jezgru od mekog čelika omotanu olovom koje tvori čep prema vrhu, ali taj čep ne ispunjava vrh. Težište je daleko prema stražnjoj strani, čime se osigurava prevrtanje zrna kada pogodi ljudsko tijelo, a vrlo vjerojatno i raspadanje ili izobličenje. Tako se vrlo djelotvorno oslobađa energija zrna u tijelu, i nanosi rana »eksplozivnog tipa«.

Treba spomenuti da se nova municija koristi prvenstveno protiv »azijskih fanatika«, kako ih je nazvao britanski načelnik sanitetske službe Stevenson, odnosno ljudi (a to civilizirani sovjetski rukovodioci u Moskvi dobro znaju) koji ne znaju mnogo o Ženevskim konvenci­jama u kojima se, bez uspjeha, pokušavalo zabraniti takve metke.

N O V A N A T O - V A S T A N D A R D N A M U N I C I J A KALIBRA 5 , 5 6 M M

Dana 2 8 . listopada 1 9 8 0 . godine N A T O odobrava drugu vrstu standardne municije. Gotovo dvadeset godina nakon što su SAD prvi put primijenile municiju kalibra 5 , 5 6 mm, u N A T O - u je postignut sporazum da se belgijska municija istog kalibra preporuči za primjenu u svim zemljama članicama N A T O pakta.

Novi standard odabran je nakon dvogodišnjih pokusa s raznim oružjem i kalibrima i raznim tipovima municije. Izabrano zrno SS -109 , konstruirano u Fabriques Nationales u Belgiji, nešto se razlikuje od standardnog američkog zrna kalibra 5 , 5 6 mm ( M - 1 9 3 ) . Izvještaji go­vore da ima slične »unutarnje balističke osobine« (odnosno ubojite karakteristike), ali i bitno poboljšanu sposobnost probijanja čeličnih šljemova, pa u stvari, s tog stajališta predstavlja poboljšanje u odnosu na standardno NATO-zrno kalibra 7 ,62 mm.

3 5

Da bi se postigao takav rezultat zrno treba ispaljivati iz puške s korakom žljebova od 178 mm. Ako se koristi za pušku M - 1 6 , koja ima korak žljebova samo 3 0 5 mm, nije tako efikasno.

Odluka N A T O - a bila je znak na koji su samo čekali proizvođači oružja. Sada treba očekivati brzo širenje nove municije i novog oružja iz kojeg se ona ispaljuje. Neutralna Švedska već pokusno oprema dijelove svoje armije novim belgijskim puškama i odgovarajućom municijom. Suočeni s razvojem događaja na Zapadu i Istoku, jastre­bovi pobjeđuju i u Švedskoj.

M E Đ U N A R O D N A N A S T O J A N J A D A S E ZAUSTAVI P R O D O R N O V E M U N I C I J E

Mirovnim organizacijama, čak i vladama, skrenuta je pažnja na razorno djelovanje nove municije koja se počela upotrebljavati u toku vijetnamskog rata. Međunarodni komitet Crvenog križa 1 9 7 3 . godine saziva prvu konferenciju »vladinih stručnjaka«, što je bio rezultat inicijative švedske vlade i nekih drugih vlada. Švedska vlada pripremila je izvještaj u kojem je vjerno, u bojama, ilustrirala djelovanje nove municije. Na fotografijama su uspoređene rane od metka za pištolj male brzine i rane od municije za pušku M - 1 6 velike brzine.

Kad su Šveđani ponudili te slike (nabavljene iz američkih izvora) Crvenom križu za njegov izvještaj, tome su se suprotstavile neke N A T O delegacije tvrdeći da bi čitatelji koji nisu stručnjaci to mogli pogrešno protumačiti.

Nakon toga, Šveđani su godinama istraživali djelovanje raznih zrna (što je na engleskom jeziku objavljeno u Acta Scandinavicum Chirur-gica). Također su pozvali niz stranih stručnjaka da sudjeluju u seriji međunarodnih simpozija o balistici i ranama koji su održavani u Gothenburgu. Takve znanstvene skupove pratile su diplomatske aktiv­nosti u Crvenom križu i Ujedinjenim narodima, ali sve to nije dalo rezultata.

Najviše što se moglo postići bila je rezolucija s konferencije Ujedi­njenih naroda o nehumanom oružju, kojom se »pozdravlja« inicijativa četvrte konferencije o balistici i ranama. Međutim, Sovjetski Savez 1 9 7 9 . godine, nekoliko mjeseci prije intervencije u Afganistanu, stavlja veto na pokroviteljstvo Ujedinjenih naroda nad tim simpozijem.

Sovjetski Savez se na ranijim konferencijama mogao držati po strani i promatrati kako protivnici novog oružja napadaju Sjedinjene Američke Države, ali od 1 9 7 9 . godine promijenile su se uloge.

Iz ovoga vidimo kako se u pregovorima o oružju često događa da se zbog navodnih »vojnih potreba« i »tehnološkog imperativa« za sve

3 6

većim usavršavanjem zanemaruju humanitarna nastojanja i glas zdra­vog razuma. Kakav je rezultat današnjeg širenja novoga oružja smanje­nog kalibra? U sukobu između velikih industrijskih sila, uloga streljač­kog oružja je zanemariva; svaka promjena taktike nastala zbog novog oružja, sigurno će dovesti do promjene taktike kod slično opremljenog protivnika. Još nam ostaje da vidimo da li će rezultat svega biti dodatno opterećenje za medicinsku službu.

Glavni razultat bit će porast nasilja u zemljama u razvoju. Sigurno je da američka municija za M - 1 6 i sovjetska za A K - 7 4 , kao i eksplo­zivni i dum-dum meci prije njih, nisu bili slučajno prvi put primijenjeni kada su industrijalizirane zemlje počele lomiti lokalni otpor svojoj hegemoniji u Aziji i drugim dijelovima svijeta.

JESU LI POLICI J I P O T R E B N A D U M - D U M Z R N A I PUŠKE SA V E L I K O M P O Č E T N O M B R Z I N O M Z R N A ?

Usporedo sa širenjem novih pušaka sa zrnima velike brzine u vojnim i poluvojnim jedinicama, znatno je porasla moć oružja kojim se opremaju policijske jedinice. Prije dvije godine, u naslovu na prvoj strani londonski The Times objavljuje da ministar unutarnjih poslova (ministar pravde) zahtijeva da policija ne koristi dum-dum zrna. 7

Istodobno je objavljeno u jednom izvještaju da su neke britanske policijske snage dobile puške slične puškama tipa M - 1 6 . 8 Takvi izvje­štaji dobivaju još veće značenje kada znamo da je riječ o zemlji u kojoj je policija po tradiciji bila nenaoružana. 9 U Sjedinjenim Američkim Državama polovina policijskih snaga koristi zrna s mekanim vrhom i deformabilna zrna za pištolje, a uobičajene su i puške velikog do­m e t a . 1 0 Dokumenti koje je objavila američka vlada ukazuju na postoja­nje jake međunarodne trgovine policijskim oružjem, uključujući i dum--dum zrna.

Osim pravnih i političkih pitanja koja izaziva, ovaj porast policij­skog naoružanja pokreće nekoliko pitanja vezanih za ovu našu ra­spravu. Na primjer, tvrdi se da su zrna s mekanim vrhom i puške smanjenog kalibra potrebni da bi se smanjilo nediskriminativno djelo­vanje, a da bi se povećala »zaustavna m o ć « . Do nediskriminativnog djelovanja može doći kada policija upotrebljava oružje tako da zrno

7 The Times, 2 5 . siječnja 1 9 7 5 . godine. 8 The Times, 2 4 . i 2 5 . siječnja 1 9 7 5 . godine. 9 The Sundaj Times, 8. srpnja 1 9 7 3 , č lanak o novim policijskim p u š k a m a ima u naslovu

»nehuman izbor o r u ž j a « . 1 0 A m e r i č k o udruženje za g r a đ a n s k a p r a v a je u brojnim akci jama raspravljalo o o v a k v o m

razvoju. (Pogledajte npr. Neiv York Times, 2 6 . rujna 1 9 7 4 , Daily Telegraph, 1 7 . siječnja 1 9 7 5 . godine.)

3 7

prođe kroz žrtvu, kada je promaši ili okrzne ili, pri upotrebi vojne puške kalibra 7 ,62 mm, kada zrno prođe kroz zidove zgrade. Manja je vjerojatnost da će zrna za pištolj s mekanim vrhom ili puščana municija smanjenog kalibra imati takav učinak. Osim toga, vjeruje se da ovo oružje ima veću zaustavnu moć.

Opsežna studija o ovim problemima uključena je u Program normi za provođenje zakona Američkog nacionalnog instituta za provođenje zakona i krivično pravo (NILCEJ ) . U zaključku te studije, koji govori o mogućem nediskriminativnom djelovanju, stoji da, izuzevši posebnu vrstu metaka koji se nazivaju sigurnosnim mecima, »svi meci osobnog naoružanja ozbiljno ugrožavaju i osobe na koje nisu izravno ispa­ljeni«}1 Drugim riječima, upotreba dum-dum metka nije način da se smanji opasnost od stradanja nedužnih žrtava. Ubojito djelovanje raznih metaka izmjereno je prema ljestvici koja održava veličinu privre-

j n e n e šupljine u rani. Ljestvica je stupnjevana od 0 do 1,00, a g o t o v o 150 vrsta metaka koji se mogu dobiti na tržištu dobili su ocjenu od 0 ,4 do 5 4 , 9 . U studiji se zaključuje da rezultat od 20 do 25 predstavlja »gornju granicu prihvatljive pouzdanosti« za policijsku upotrebu. Ne­kih dvadeset i pet metaka, većina iz grupe metaka s narezanim vrhom zrna ili metaka velikog kalibra kod kojih se zrna izobličavaju pri udarcu poput dum-dum zrna, prelaze tu gornju granicu. A ipak se izdaju sve većem broju policijskih jedinica u Sjedinjenim Američkim Državama i izvoze u inozemstvo.

Činjenica je da se vlade slažu u vezi sa zabranom dum-dum zrna u ratu protiv neprijatelja, ali puštaju da ih njihove policijske snage upotrebljavaju protiv vlastitih građana. Štoviše, primjena dum-dum i sličnih zrna u policiji iskorištena je u konferenciji Ujedinjenih naroda da se spriječi svaki pokušaj uvođenja međunarodnih ograničenja za upotrebu oružja u unutarnjim situacijama.

Nešto drukčija pitanja pokreće primjena vojnih pušaka u policiji. Kako smo ranije naveli, municija normalne energije kalibra 7 ,62 mm presnažna je čak i za većinu vojnih primjena, a iz toga normalno izlazi da je potpuno nepodobna za većinu policijskih primjena, budući da je ona, na maloj razdaljini, u stanju proći kroz zidove zgrada ili rikošeti-rati na stotine metara. Laka municija koja se koristi za pušku M - 1 6 i slične puške ima manji domet i manju probojnu moć. Međutim, drugo je pitanje što se događa kada metak pogodi žrtvu. Moguće je iz iste puške ispaljivati druge metke koji će nanositi manje rane. Veliki

1 1 R . C . D o b b v n , W . J . Bruchev and L . D . Shubin: An evaluation of police handgun atnmuni-tion: Summary Report. L E S P - R P T - 0 1 0 1 . 0 1 . P r o g r a m s tandarda za provođenje z a k o n a , N a c i o ­nalni institut za provođenje z a k o n a i kazneno p r a v o , A m e r i č k o ministarstvo p r a v d e , VCashington D C , 1 9 7 5 .

38

belgijski proizvođač oružja Fabriques Nationales napravio je »policij­ski« metak kalibra 5 , 5 6 mm isključivo za takvu primjenu, a švedska državna tvornica FFV proizvela je »blaži« metak kalibra 5 , 5 6 mm čak i za vojsku.

Ukratko, upotreba dum-dum metaka za pištolje i vojnih puščanih metaka u policiji nema opravdanog razloga; a isto tako sigurno ne postoji razlog da se zbog takve upotrebe sprečava primjena međunaro­dnih pravnih normi na upotrebu oružja unutar pojedinih zemalja.

3 9

ČETVRTO POGLAVLJE

Fragmenti kao ubojito sredstvo — fragmentacijsko oružje

Danas su glavna ubojita sredstva na ratištu male čelične krhotine rasprskavajućih granata, bombi i raketa, a ne municija za streljačka oružja: na njih otpada više od sedamdeset posto žrtava na bojnom polju. Baš zato što su to »najkonvencionalnija oružja«-, najteže ih je ograničiti. Pa ipak strahovite patnje ljudi, pogotovu nedužnih civila, zbog pretjerane upotrebe sve savršenijega fragmentacijskog oružja, pravi su izazov međunarodnom pravu koji se ne može zanema­riti.

Efekt rasprskavajućih bombi, artiljerijskih granata i raketa protiv žive sile više je u djelovanju parčadima, a manje u eksploziji. Krhotine dospijevaju na puno veću udaljenost nego udarni val eksplozije, pa ta sredstva ranjavaju na većem području, prodiru kroz tanje zaklone i vozila, s velikom vjerojatnošću pogotka zbog broja nastalih krhotina.

Kao i kod drugog oružja, treba postaviti dva pitanja: da li fragmen­tacijsko oružje, ili određeni tipovi tog oružja, izazivaju prekomjerne traumatske efekte? Da li djeluju nediskriminativno?

R A N E O D F R A G M E N A T A

Osnovni zakon fizike kaže da je energija projektila funkcija njegove mase i kvadrata njegove brzine; to je jednadžba koja vrijedi jednako i za krhotine rasprskavajućih sredstava za uništavanje i za zrna. Bri-zantni eksplozivi izbacuju fragmente izuzetno velikom brzinom, a rezultat je da čak i vrlo mala krhotina može imati veliku ubojitu moć, nanoseći ranu koja je mnogo veća od promjera samog fragmenta. 1 Čak i mala krhotina može drobiti kost, a vrlo često se događa da se krhotini na njezinu putu nađe kost ili neka druga tkiva različite čvrstoće i da ona počne lutati po tijelu.

1 Pogledajte Mendelson and Glover , op. cit.

4 0

Na primjer, jedna jedina krhotina može pogoditi bedro, razmrskati bedrenu kost, odbiti se od noge u trbuh i oštetiti nekoliko organa prije nego što se, recimo, zaustavi u plućima. Ta se unutarnja povreda ne vidi izvana. Kirurg mora otvoriti bedro, izvući oštećena tkiva, odstra­niti djeliće kosti i ispitati ima li oštećenja živaca i krvnih žila. Osim toga, treba otvoriti abdomen i pregledati ima li oštećenja unutarnjih organa i radi pronalaženja i odstranjivanja opasnog fragmenta. Često žrtvu pogodi više krhotina ili komadića kosti koji djeluju kao sekun­darni projektili.

Ta j primjer nije nimalo preuveličan (uzet je iz obrazovnog filma za kirurge), a iako kirurški zahvati izgledaju drastični, uz odgovarajuću suvremenu opremu i osoblje u poljskoj bolnici velika je vjerojatnost da se rana doista uspješno sanira i spasi život, pa čak i većina funkcional­nih sposobnosti žrtve.

Medicinske prognoze su potpuno različite kada ne postoje suvre­mena medicinska pomagala, kao što je slučaj u mnogim dijelovima Afrike, Azije i Latinske Amerike, gdje se vodi većina današnjih ratova.

» V R L O D O B R E M A L E B O M B E Z A U B I J A N J E LJUDI«

Nekad su se u Napoleonovo doba koristila topovska tanad napu­njena barutom, ali nisu bila jako efikasna. Kompaktna topovska kugla ispaljena u kolonu vojnika mogla je pokositi odjednom više desetina ljudi pa su zato one u borbi protiv ljudstva imale bolji učinak od prvih granata. Situacija se brzo mijenjala šezdesetih godina devetnaestog stoljeća kada su proizvedeni brizantni eksplozivi, a istovremeno je usavršena proizvodnja čelika za granate i topove. Uvođenjem brzomet­nih topova (kod kojih nije bilo sporog punjenja nakon svakog hica) na prijelazu stoljeća utrt je put masovnim artiljerijskim bombardiranjima u prvome svjetskom ratu.

Poziciono ratovanje uvjetovalo je proširenu primjenu rovovskih »minobacača« koji su u prvome svjetskom ratu varirali po tipu i kalibru od »stokes« minobacača do njemačkih Mineniverfer (minoba­cača koji su izbacivali fragmentarne bombe s visokom putanjom na ograničenu udaljenost). Minobacači se još i sada mnogo koriste, pogo­tovu kada je transport artiljerije otežan. Osim toga, mnogo su se koristile i ručne i »puščane bombe« (tromblonske bombe) .

Male fragmentacijske bombe konstruirane su za bacanje iz aviona, a igrale su važnu ulogu nakon prvoga svjetskog rata u takozvanoj »zračnoj metodi« smirivanja plemena u zapadnoj Aziji.

Britanski maršal zrakoplovstva sir John Slessor opisuje u svojim memoarima te operacije.

41

Upotrebljavali smo samo bombe tipa Hales teške 20 funti, vrlo dobre male bombe za ubijanje ljudi, s upaljačima trenutnog djelovanja i izvrsnim rušilačkim djelovanjem. Bombe su uglavnom bacane na ljude na otvore­nom ili na sela od tuklsa, stožastih koliba načinjenih od stabljika dure koje, naravno, nisu bile nikakva zaštita od krhotina. 2

Dakle, otuda je polazilo takvo smirivanje iz zraka - taktika koja je dostigla vrhunac u Indokini gotovo pola stoljeća kasnije, kada su samo američke snage upotrijebile gotovo petnaest milijuna tona municije, veći dio u Južnom Vi jetnamu. 3 (Na žalost, ista ta plemena još su izložena napadima centralnih vlada Pakistana, Afganistana, Iraka i Irana. Pakistan je od Irana posudio američke jurišne helikoptere opremljene raketama i mitraljezima, a Sovjetski Savez opremio je Afganistan i Irak za te interne ratove između plemena.)

Rivalstvo između raketa i artiljerije traje već više generacija, ovisno o tome da li im je u nekom periodu davana manja ili veća prednost. Britanci su gotovo sto godina koristili rakete koje je konstruirao Congreve, a onda su u prvom svjetskom ratu nestale. Velike rakete koje su konstruirali njemački inženjerftridesetih i četrdesetih godina ovog stoljeća, koje su upotrebljavane u napadima na Britaniju potkraj drugoga svjetskog rata bile su prethodnica suvremenih I C B M i svemir­skih raketa, ali su vjerojatno nanosile manje štete od malih sovjetskih taktičkih raketa, kaćuša, koje su se mnogo upotrebljavale na ruskoj fronti. Zapadne sile opet su u posljednje vrijeme počele stavljati naglasak na artiljerijske rakete, možda baš zbog uspjeha sovjetskih taktičkih raketa u nekim nedavnim sukobima. Rakete koje se lansiraju iz aviona, poput onih od 2 ,75 inča korištenih u Vijetnamu, postaju glavno oružje nakon drugoga svjetskog rata. Na mnoge od njih može se postaviti mnoštvo različitih bojnih glava, ali obično se opremaju fragmentacijskim bojnim glavama.

»USAVRŠENA S R E D S T V A ZA U N I Š T A V A N J E «

Dimenzije fragmenata rasprskavajućih sredstava za uništavanje različite su, od velikih komada do prašine. Nijedna od tih krajnjih veličina nije efikasna, pa je uloženo dosta truda da se dobiju čelici i odljevci koji se rasprskavaju u krhotine po masi bliže optimumu, recimo između 0,5 grama i nekoliko grama, s namjerom da se od iste

2 (Maršal zrakoplovstva sir) J. Slessor: The Central Blue, Cassell, L o n d o n , 1 9 5 6 . godine. 3 Pogledajte M. L u m s d e n : Anti-personnel Weapons, op. cit. Prikaz djelovanja na okoliš (ali

ne i na ljude i društvo) naći ćete u A . H . West ing: The Environmental Consequences ofthe Second Indochina War (SIPRI and Almqvist and Wiksell, S tockholm, 1 9 7 6 ) .

42

količine čelika (ili lijevanog željeza) dobije što veći broj djelotvornih fragmenata.

Rana od srednje velikog fragmenta vjerojatno je manje opasna nego rana od prevelikog fragmenta. S druge strane, kod takozvanih »usavr­šenih sredstava za uništavanje« koja ulaze u upotrebu povećana je mogućnost višestrukih rana i vjerojatnost pogotka.

Vjerojatnost pogotka uzima se u obzir kada se izračunava broj metaka koje treba ispaliti u artiljerijskoj zaprečnoj vatri. Cilj može biti, na primjer, onesposobljavanje pedeset posto neprijatelja na danom području. Ako nova sredstva imaju veću vjerojatnost pogotka, onda će biti potreban manji broj metaka. To nije samo logistička prednost, već je i prednost sa stajališta humanosti i zaštite okoliša: ako je cilj onesposobljavanje pedeset posto trupa, bolje je ako su rane u prosjeku manje opasne, a manji broj projektila nanijet će manje štete okolišu.

Međutim, bez obzira na to kakva su poboljšanja rasprskavajućih sredstava, uvijek će biti suvišnih ozljeda, jednostavno stoga što će rane biti mnogo teže kod onih ljudi koji su bliži mjestu eksplozije. Iako se taj problem nikada neće moći riješiti, moguće ga je umanjiti ako se ljudi odupru iskušenju da se priklone »zasićivanju« cilja velikom koncentra­cijom bombi i granata.

Z O N E S I G U R N O S T I

»Zasićivanje« cilja bilo je česta pojava u nekim od posljednjih ratova. Na primjer, iako se iz službene povijesti vijetnamskog rata u verziji američke kopnene vojske vidi da je borbu sa snajperistom mogao voditi snajperist, ipak se spominje primjena »zračnih napada uz zasićenje cilja« radi obračuna sa snajperistima. 4

Vojni zapovjednici moraju i u mirnodopskim i u ratnim uvjetima voditi računa o opasnosti koja njihovom ljudstvu prijeti od oružja koje sami upotrebljavaju. Vojni propisi zahtijevaju posebne zone sigurnosti, u rasponu od nekoliko stotina i nekoliko tisuća metara, između jedi­nica i cilja akcije, ovisno o oružju koje se koristi. U borbi su te zone obično manje nego na vježbama.

Za vrijeme rata u Indokini, Amerikanci su za svoje jedinice izdali »Pravila borbe« s namjerom da se smanji broj civilnih žrtava ograniča­vanjem primjene raznih vrsta oružja na određenim udaljenostima od naseljenih područja . 5 Pri izračunavanju tih zona sigurnosti treba voditi

4 (General potpukovnik) J . H . H a y : Tactical and Materiel Innovations, Vie tnam Studies (US D e p a r t m e n t o f the A r m y , W a s h i n g t o n D C , 1 9 7 4 ) .

5 Izvaci iz Pravila borbe objavljeni su prvi put u a m e r i č k o m Congressional Record, 6. lipnja 1 9 7 5 , str. S 9 8 9 7 - 9 9 0 5 . O njima se raspravlja u Anti-personnel Weapons, op. cit. i godišnjaku SIPRi-ja iz 1 9 7 9 , str. 4 6 3 - 4 6 7 .

4 3

računa o području djelovanja sredstava za uništavanje i o odstupanju zbog rasturanja koje uzrokuju sredstva za ispaljivanje. Avionske bombe ili rakete sa slobodnim padom uvijek imaju veća odstupanja zbog rasturanja nego vođene rakete ili pravilno ispaljena artiljerijska municija.

F R A G M E N T A C I J S K O O R U Ž J E I M E Đ U N A R O D N O P R A V O

Iako je na više međudržavnih konferencija pokretano pitanje pla­stičnih fragmenata (osmo poglavlje), strelica (šesto poglavlje) i nekih drugih posebnih kategorija, još ni jedna vlada nije tražila rješavanje problema konvencionalnih fragmentacijskih sredstava na međunaro­dnoj razini.

Trenutno nema izgleda da se smanje žrtve oružja koje se prirodno raspada na fragmente (za razliku od oružja s prethodno oblikovanim fragmentima). Američko iskustvo iz Indokine govori nam da je po­trebno i moguće postaviti stroža pravila da bi se smanjile civilne žrtve. Takva pravila trebala bi voditi računa o sljedećem:

1. U područjima u kojima ima civila trebalo bi upotrebljavati samo precizno oružje za neposredno gađanje, a ispaljivanje bi trebalo pratiti (i prilagođavati po potrebi). Nasuprot tome, ne bi se trebalo služiti posrednim gađanjem koje nije moguće pratiti.

2. Oružje ne bi trebalo upotrebljavati na razdaljini manjoj od zone sigurnosti za civile, uzimajući u obzir za svaku vrstu oružja:

a) područje djelovanje ili radijus ranjavanja, b) odstupanje zbog rasturanja uzrokovanog sistemom lansiranja.

Ako je Amerika bila u stanju uvesti takva pravila na vijetnamskom ratištu, i druge zemlje bi mogle postupiti na sličan način.

4 4

PETO POGLAVLJE

Smrtonosne kuglice — suvremeni šrapnel

Pri brzini od 7 5 0 m/sekundi mala čelična kugla promjera pet do šest milimetara može zadati ranu koja će u presjeku imati površinu 1 6 0 m m 2 . 1 To je dva puta više od rane koju napravi čelična krhotina iste mase ispaljena istom početnom brzinom. Pri većim brzi­nama manje kuglice mogu nanijeti čak i veće rane . 2

Danas se već kod mnogih tipova sredstava za uništavanje upotreb­ljavaju čelične ili olovne kugle kao ubojito sredstvo. Generacijama se olovne kugle koriste u lovačkim puškama i granatama (poznatim kao kartečna municija) za otvaranje vatre na trupe na maloj udaljenosti. Stalno se suprotstavljaju mišljenja o tome da li je lovačka puška zakonito vojno oružje ili ne, dok su rasprskavajuća sredstva uvelike zamijenila olovnu sačmu u granatama. Olovo je mekan metal koji se lako deformira, pa nije pogodan za upotrebu s brizantnim eksplozi­vima. Budući da se može ispaljivati isključivo malom brzinom efika­snost mu je ograničena.

Čelične kugle mogu se ispaljivati mnogo većom brzinom a da se ne deformiraju, a ujedno veliki dio svoje energije oslobađaju u ranama, što znači da male kugle mogu zadati velike rane. Te su činjenice utjecale na konstruiranje niza novih oružja, a ukazuju na moguće putove razvoja u budućnosti.

L O V A Č K E PUŠKE

Za lovačke puške godinama su se upotrebljavale olovne kuglice. U toku prvoga svjetskog rata Njemačka je utvrdila da je njihova upotreba u ratu nelegalna prema Haškim konvenci jama; Sjedinjene Američke Države nisu prihvatile takvo mišljenje.

1 Mendelson and Glover , op. cit. 2 A. C. Char ters and A . C . Char ters , W o u n d i n g mechanism of very high velocity projectiles,

u Journal of Trauma, knjiga 1 6 , br. 6, 1 9 7 6 , str. 4 6 4 - 4 7 0 .

4 5

Takva razlika u pravničkom poimanju postoji i danas. U vojnom priručniku Savezne Republike Njemačke još stoji da su lovačke puške nelegalne, dok Sjedinjene Američke Države tvrde da su legalne. Ame­rički vojnici u Vijetnamu dobivali su lovačke puške na zahtjev, uz mogućnost izbora između nekoliko vrsta municije, uključujući metke sa strelicama (vidi šesto poglavlje). Službeno je mišljenje u američkoj vojsci da je upotreba hlađene olovne sačme u skladu sa zakonom, a da upotreba obične sačme nije.

Lovačke puške privlačne su za upotrebu u vojsci zato što istovre­meno ispaljivanje više projektila povećava mogućnost pogađanja po­kretnog cilja. Domet lovačke puške od oko 150 m mnogo je manji od dometa vojničke puške, ali je ona stoga praktična u mnogim situaci­jama kada se vodi borba prsa u prsa, u patroliranju kroz džunglu itd.

Lovačke puške upotrebljavaju se i u nekim policijskim snagama, jer imaju manju snagu od pušaka, pa su zato pogodnije za upotrebu u naseljenim područjima.

Lovačke puške obično nanose višestruke povrede, čemu se sa stajališta humanosti može prigovoriti i zbog čega bi trebalo pooštriti međunarodne zakone o tome. Standardne lovačke puške ne čine se opasnima u usporedbi s vojnom puškom, ali njihovom upotrebom utire se put primjeni smrtonosnije municije s više projektila, svjesno kon­struirane tako da poveća vjerojatnost višestrukog ranjavanja. Takva municija bila bi otvoreno u suprotnosti s principom da ranjavanje treba svesti na najmanju mjeru, dovoljnu da čovjeka isključi iz operacije.

ŠRAPNEL

Karteč je artiljerijska verzija municije za lovačku pušku, a upotreb­ljavao se već u 18 . stoljeću. Henry Shrapnel izumio je 1 8 0 0 . godine granatu koja je, umjesto da se naglo otvori na ustima cijevi oružja (kao Tčarteč), "mogla"detbnirati na bilo kojem odabranom dometu pomoću upaljača, oslobađajući olovne kuglice. Rasprskavajuća granata mogla se primjenjivati na maloj razdaljini, kao kartečna municija, a prednost joj je bila što se po potrebi mogla upotrebljavati i za veće razdaljine. Rasprskavajuće granate s kuglicama obično su ispaljivane u mješovitim salvama, zajedno s eksplozivnim granatama ili topovskim zrnima.

Olovne kugle izbačene iz rasprs"kavajuće granate udarale su jedna o drugu, često su se deformirale pri detonaciji granate, gubeći mnogo na brzini do trenutka kada bi udarile u cilj, osim na vrlo kratkim razdalji­nama kad su mogle nanijeti ozbiljne povrede. Do početka prvoga svjetskog rata otkriveno je da krhotine košuljica razornih granata postižu mnogo veće brzine, pa su stoga one i mnogo djelotvornije i

4 6

destruktivnije od rasprskavajućih granata s kuglicama koje su potom izašle iz mode. Do tog vremena u opću upotrebu ulazi i naziv »šrap-nel«, a u engleskom govornom području odnosi se i na fragmente granata i bombi, te na sama olovna zrna.

S R E D S T V A ZA U N I Š T A V A N J E S Č E L I Č N I M K U G L A M A

Njemačka »S« mina M l 9 3 5 bila je jedno od prvih suvremenih sredstava za uništavanje s čeličnim kuglicama. Mina se sastojala od limene kutije koja je nakon aktiviranja letjela oko dva metra u zrak i rasprsnula se u visini očiju, izbacujući smrtonosne čelične kuglice poput grada. To oštroumno smišljeno oružje kopirali su mnogi drugi, a nedavno, u vijetnamskom ratu, korištene su potpuno jednake mine.

Danas se čelične kuglice upotrebljavaju u mnogim granatama, bojnim glavama i bombama. Ponekad su to posude napunjene brizant-nim eksplozivom, oko koga su smještene čelične kuglice. Drugdje, čelične kugle su zalivene u neki tvrdi materijal koji je izliven tako da tvori kućište granate ili mine. Tipična suvremena protupješadijska kazetna bomba sadrži oko 6 0 0 takvih bombi malog kalibra (vidi sedmo poglavlje).

Ubojitost raste kada brzina projektila prelazi brzinu zvuka u tkivu (približno 1,5 km/s). Proučavanja su pokazala da kugla od 3 mm pri brzini od 1 5 0 0 metara u sekundi, ili većoj , može uzrokovati više štete od kugle od 6 mm koja se kreće brzinom od 7 5 0 metara u sekundi i ima sličnu energiju udara, jer se manja kugla brže usporava. Predviđa se da će se u toku sljedećeg desetljeća postići brzina od 2 do 3 kilometra u sekundi, a da će se dimenzije projektila adekvatno smanjiti.

U jednom od vodećih medicinskih časopisa objavljeno je da takvi projektili

onemogućavaju neprijatelja nanoseći rane koje su potpuno različite od onih s kojima smo se ranije sretali . . . Takve rane su posebno teške, pa bi moglo biti potrebno pristupiti im na nov način (kirurška obrada). 3

Te su studije pokazale da se pri brzini od 2,8 kilometara u sekundi pri udarcu rasprskavaju čak i čelične kugle, pogoršavajući rane.

SUVIŠNE O Z L J E D E ?

Nijedna vlada nije još postavila pitanje »suvišnih ozljeda« koje su rezultat upotrebe tog oružja. Uglavnom je teško odvojiti djelovanje

3 Ibid.

47

sredstava za uništavanje s kuglicama kod kojih se u stvari upotreblja­vaju »prethodno pripremljeni fragmenti«, od djelovanja konvencional­nih fragmentacijskih sredstava.

Međutim, ako se držimo kriterija zacrtanih u prvom poglavlju, moramo uzeti u obzir dvije važne činjenice.

Prvo, da s povećanjem brzine raste ubojna moć. Drugo, ako se poveća brzina, može se smanjiti veličina čelične

kugle, tako da se u sredstva za uništavanje iste veličine može staviti više kuglica od kojih svaka može nanijeti rane bar jednako teške kao rane od većih kugli; naravno, veći broj kugli povećava vjerojatnost višestru­kog ranjavanja.

Zato treba pažljivo pratiti novosti na području eksploziva, raspr­skavajućih mina i protupješadijskih sredstava za uništavanje, iako trenutno nije moguće postići međunarodne zabrane.

Trebalo bi zabraniti streljačko oružje s više projektila kao što su sačmarice.

48

ŠESTO POGLAVLJE

Igla, udica ili dum-dum? Strelica

Projektili u obliku dosta teških željeznih strelica koje su u stanju probiti čovjeka od glave do pete, izbacivani su iz aviona u toku prvoga svjetskog rata. Suvremene strelice mnogo su manje, poput manjeg čavla, a ispaljuju se pojedinačno ili u malom broju, velikom brzinom, iz pušaka ili u tisućama iz artiljerijske municije ili raketa. U prvom slučaju izazivaju velike rane usporedive s ranama od dum-dum zrna, a u drugom nanose višestruke ozljede.

PUŠKE ZA ISPALJIVANJE S T R E L I C A

Puške za ispaljivanje strelica ispituju se više od jednog desetljeća u Sjedinjenim Američkim Državama kao moguća alternativa konvencio­nalnoj laganoj pušci. Iskušane su razne veličine strelica, ponekad pojedinačno, a nekad više odjednom. Strelice su zatvorene u nosaču koji otpada na ustima puščane cijevi. Iako se radilo uglavnom na posebnoj pušci X1vl-19 SPIW (SPIW - osobno oružje za posebne namjene), strelice su izrađene i za puške kalibra 5 , 5 6 mm i 7 ,62 mm te za druge kalibre. Neki takvi projektili rađeni su od dva različita metala, da bi bili teži u prednjem dijelu, dok su drugi rascijepljeni na vrhu da bi nanosili teže ozljede. Ocjenjivane su i strelice uronjene u smrtonosna otrovna sredstva.

Za razliku od konvencionalnih metaka koji su rotaciono stabilizi­rani, strelice su stabilizirane krilcima, a ispaljuju se velikom brzinom od oko 1450 metara u sekundi.

Opis ubojitog djelovanja pokazuje da su ozljede nastale pri ovakvoj brzini vrlo teške. Jedan stručnjak je napisao:

Zbog dugoga tankog oblika nedostaje joj krutosti, pa se strelica pri udaru u cilj pretvara u kuku. Postaje potpuno nestabilna i svu svoju kinetičku energiju prenosi na cilj, stvarajući ranu eksplozivnog tipa.1

1 (Major ) F . W . A . H o b a r t : Fin stabilization or spin? u Ordnance, knjiga 5, br. 7, 1 9 7 3 , str. 3 1 3 - 3 1 5 .

4 Od dum-dum metka do napalma 4 9

U jednom standardnom radu o pješadijskom oružju piše:

Strelica se nakon udara u meso obično savija u kuku, pa kako je to loš balistički oblik a meso je oko 800 puta gušće od zraka, savijena strelica rotira i brzo oslobađa svoju energiju, čime dobiva visoke ocjene kao djelotvoran projektil.2

Možemo dodati da postoji vjerojatnost da se krilca otkinu, nano-seći dodatne povrede.

Jedan američki pisac koji se bavi vojnim pitanjima piše da je američka vojska bila zabrinuta zbog mogućih reakcija javnosti na upotrebu strelica:

Oružanim snagama je zaista bitan stav američke javnosti iz vrlo praktičnih razloga. Zahvaljujući utjecaju koji imaju na svoje kongres-mene, građani mogu osujetiti ostvarenje ideja koje vojni komandanti smatraju najboljima. Užas kojim javnost reagira na kemijsko i biološko oružje odražava se u relativno malom vojnom budžetu za istraživanja i razvoj u tom području. Željelo se da osobno oružje za posebne namjene (SPIW) ne zadesi takva sudbina. Razlog za zabrinutost bile su rane od takvog oružja koje su obično velike, ružne i fatalne. Učinak je sličan kao kod dum-dum zrna s mekanim vrhom, koje je većina sila osudila na Haškoj mirovnoj konferenciji 1899. godine. Rastrgane rane na ljudskim tijelima rezultat su prevrtanja strelice nakon što ona pogodi cilj. 3

Nakon mnogih godina rada projekt oružja za posebne namjene (SPIW) napušten je, ali ne zbog ubojitog djelovanja strelica već zato što ono nije bilo dovoljno precizno. Čini se da tehničke poteškoće nisu prevladane ni danas, pa su razvojni radovi koncentrirani više na vrlo male, vrlo brze rotaciono stabilizirane projektile (tj. zrna) vrlo velike brzine gađanja, da bi se povećala vjerojatnost višestrukog pogotka.

N E I Ž L J E B L J E N E PUŠKE ZA ISPALJIVANJE S T R E L I C A

Strelice su korištene i kao municija za lovačke puške. Prema američkim patentnim prijavama, municija sa strelicama ima efektivni domet dva do tri puta veći nego konvencionalna municija. Brzina na ustima cijevi iznosi oko 5 0 0 metara u sekundi, pa kod njih vjerojatno nema ranije opisanih efekata velike brzine. Međutim, budući da svaki

2 Janes lnfantry Weapons ( D . H . Archer , izdavač) ( M a c D o n a l d and J a n e ' s , L o n d o n , 1 9 7 6 ) . 1 W . S . Beller: The American Arsenal (Putnam, N e w Y o r k , 1 9 6 8 ) .

5 0

metak sadrži dvadeset do trideset strelica, mnoge će vjerojatno pogoditi žrtvu.

Munici ja sa strelicama pojavila se u katalogu Agencije za opskrbu američkih obrambenih snaga, a prema nekim izvještajima upotreblja­vana je u Vijetnamu. Mitraljezi su preuređeni tako da ispaljuju takve metke iz helikoptera, a korišteni su i u operacijama riječnih čamaca.

A R T I L J E R I J S K E G R A N A T E I R A K E T E SA S T R E L I C A M A

Nakon korejskog rata Sjedinjene Američke Države konstruirale su artiljerijske i avionske raketne bojne glave s tisućama strelica, koje su dobile popularan naziv »košnice« (Beehive). Za vijetnamski rat osigu­rano je više od 93 milijuna artiljerijskih granata sa strelicama, uz 3 4 6 . 0 0 0 bojnih glava za rakete 2 ,75 inča . 4 Tvrdilo se da je osnovna namjena »košnica« upotreba u bliskoj borbi, kada postoji opasnost da neprijatelj pregazi borbeni položaj . Međutim, u studiji američke kop­nene vojske o vijetnamskom ratu stoji da bi neprijatelj mogao izbjeći da bude pogođen strelicama ako bi se kretao nisko i puzeći, tipičnim pješadijskim stilom. Z a t o konvencionalna parčadna municija s tempir-nim ili blizinskim upaljačima koja eksplodira iznad zemlje može biti efikasnija.

Proučavanja provedena u Švedskoj pokazala su da municija sa strelicama nema povoljan odnos cijene i efikasnosti.

Z A B R A N A U P O T R E B E S T R E L I C A

Iako je na međunarodnim konferencijama postajala tendencija da se pažnja posveti drugim tipovima oružja, pa su rasprave o primjeni strelica ostale u sjeni drugih pitanja, Meksiko je predložio njihovu zabranu. Teško je naći bilo kakvu presudnu vojnu potrebu kao oprav­danje njihove primjene, jer se očigledno s razlogom, kako s vojnog tako i s tehničkog stajališta, sumnja u njihovu vojnu efikasnost i opravda­nost cijene s obzirom na vojne potrebe.

Novija povijest strelica ukazuje na potrebu uspostavljanja izričitijih pravila, posebno za streljačko oružje, da bi se zaustavio trend izrade bržih projektila (koji se deformiraju ili rasprskavaju pri udaru uzroku­jući suvišne ozljede) i višeprojektilnih sistema, uključujući i oružje s velikom brzinom gađanja i lovačke puške.

4 Anti-personnel Weapons, op. cit.

4 * 51

Namjena artiljerijskih granata sa strelicama jest da se osigura pokrivanje prostora protiv brojčano jakih neprijateljskih trupa. S humanog stajališta, trebalo bi se možda pozabaviti nediskriminativ-nošću ovog oružja, postavljajući konkretnija ograničenja u upotrebi oružja, a ne u njegovoj izradi. Takva pravila moraju voditi računa o pokrivanju prostora i greškama zbog rasturanja, kao i kod drugih tipova oružja za gađanje površinskih ciljeva.

5 2

SEDMO POGLAVLJE

Kazetne bombe i rasijavajuća sredstva: pokrivanje velikih prostora

Kazetne bombe u kojima se nalaze protupješadijske bom-bice malog kalibra, kakve su bacane u Indokini u velikim količinama, uzrokovale su mnogo civilnih žrtava i jako su uzbunile javno mišljenje. Poput napalma i kazetne bombe postale su još jedan »zaštitni znak« američkog rata u Indokini, a mnogo su pridonijele domaćem i međuna­rodnom otporu američkom angažmanu. 1 Omjer žrtava ovog oružja u Vijetnamu porastao je od 11 postao u 1 9 6 5 . godini na 50 posto u 1 9 6 7 . godini. 2

Na Zapadu je nakon toga objavljeno da Sovjetski Savez ima »znatan asortiman« kazetnih bombi, a suvremene bombe tog tipa proizvele su i Velika Britanija, Francuska i Savezna Republika Nje­mačka. Napokon, budući da su ih dobile još neke zemlje, očita je opasnost od njihovog daljnjeg širenja: Izrael ih također ima, a Saudij-ska Arabija ih traži.

Prigovori da to oružje uzrokuje nepotrebne patnje temelje se na podatku da ono nanosi višestruke ozljede. Mnoge od njih baziraju se na malim čeličnim kuglama koje, kako smo već istakli, pri velikim brzinama nanose teže rane od krhotina sličnih dimenzija. Još ozbiljnija je opasnost od nediskriminativnog djelovanja, što je rezultat pokriva­nja velikih prostora, ali i toga što se veliki broj malih bombi ne aktivira, pa ostaju u zemlji kao dugotrajna opasnost (pogledajte deveto poglav-lje).

B O M B E »ANANAS« I »GUAVA«

Rasprskavaj uče bombe mnogo su korištene za napade na gradove u toku drugoga svjetskog rata. Korejski rat bio je povod da se u Sjedinje­nim Američkim Državama pokrenu mnogobrojna istraživanja u po­dručju konstruiranja municije koja bi se upotrijebila protiv »azijskih

1 M. Krepon: W e a p o n s potentiallv inhumane : T h e case of cluster b o m b s , Foreign Affairs, knjiga 5 2 , br. 3 , 1 9 7 4 , str. 5 9 5 - 6 1 1 .

2 H . - R . Gestewitz, Uber die Geschadigtenstrukturen, dic Organisat ion der medizinischen Hilfe und den T r a n s p o r t Geschadigter infolge dcs See-Luftkrieges der Vereinigten Staaten von N o r d a m e r i k a gegen die D e m o k r a t i s c h e Republik Vietnam von 1 9 6 5 bis 1 9 6 7 . Zeitschrift fur Militarmedizin, knjiga 9 , br. 5 , 1 9 6 8 , str. 2 5 9 - 2 6 2 .

53

hordi«, odnosno neprijateljskih snaga koje su prisiljene oslanjati se više na brojčanu snagu nego na suvremeno oružje. 3 Do ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća proizvedeno je mnoštvo oružja koje je ubrzo upotrijebljeno u Vijetnamu.

Jedno od prvih takvih iskušanih oružja zrak-zemlja, poznato kao »Lazy D o g « , sastojalo se od velikog broja željeznih komadića ispušta­nih iz limene kutije. Slijedio je ogroman asortiman raznih kazetnih bombi i kontejnera za rasijavanje b o m b i c a . 4 Kazetne bombe, ili »kon-tejnerske bombe« ponekad su izgledale poput velikih mahuna graška koje se nakon bacanja iz aviona otvaraju u zraku ispuštajući oko 6 0 0 bombi malog kalibra. U toku vijetnamskog rata isporučeno je oko 1,5 milijuna takvih bombi. Sistemi za rasijavanje bombica sastojali su se od kutija koje su ostajale pričvršćene na avionu, a mogle su ispustiti tisuće bombica, bombi ili mina.

Među mnogobrojnim vrstama municije koja se mogla rasturati na ovaj način bili su, uz fragmentacijske bombe i bombice, i uređaji za raspršivanje kemijskih i bioloških sredstava, bijelog fosfora i drugih zapaljivih malokalibarskih bombi, te aerosolnih eksploziva. Te bombe malog kalibra obično su označavane BLU (Bomblet Live Unit) i bro­jem. Jedna od najsavršenijih bila je bomba B L U - 7 3 , kombinaci ja protupješadijskog i protutenkovskog sredstva za uništavanje. Prividno suprotno zakonima fizike, odbijala se od mekanog cilja (kao što je zemlja), eksplodirajući u zraku i stvarajući smrtonosne fragmente, ili bi se aktivirala udarcem o tvrdi cilj pri čemu bi njeno kumulativno punjenje probijalo prepreku (npr. tenkovski oklop). / '^»Ananas« i »guava« nadimci su koje su Vijetnamci dali dvjema najuobičajenijima protupješadijskim fragmentacijskim bombama ma­log kalibra. Prva se sastojala od male kutije napunjene eksplozivom i slojem čeličnih kugli. Stabilizatori koji se otvaraju od vrha daju joj izgled »ananasa«. Guava je bila mala okrugla lopta ispunjena eskplozi-vom; neke od njih su se sastojale od čeličnih kugli zalivenih u tvrdu materiju, dok su druge imale nareckanu čeličnu košuljicu.

» G U Š E N J E O B R A N E « , » Z R A Č N I NAPADI« I » N E P O S R E D N A AVI J A C I J S K A P O D R Š K A «

Prema američkim izvorima osnovna namjena te municije protiv Sjevernovijetnamaca bila je »gušenje obrane«. Da bi se američki bom-

3 Predodžba o » h o r d a m a « vjerojatno je bila u g l a v n o m konstrukcija odjela za psihološki rat i mas-medija . Na vrhuncu korejskog rata oč i to se tol iko govori lo o kineskim » h o r d a m a « da je to već preraslo u šalu (pogledajte I.F. Stone: The Hidden Story ofthe Korean War, M o n t h l v Review Press, N e w Y o r k , 1 9 5 2 , 1 9 7 0 ) .

4 Pogledajte Anti-personnel Weapons, op. cit.

5 4

barderi zaštitili od artiljerijske vatre, na točke protuavionske obrane bacane su kazetne bombe neposredno pred očekivani nailazak bombar­dera. Mnoge od bačenih bombi imale su upaljače za naknadno aktivi­ranje, zbog čega je posluga oružja bila prisiljena da se neko vrijeme skloni u zaklon, a bombarderi su u međuvremenu uspijevali doći do cilja i vratiti se. Amerikanci tvrde da je ta metoda manje destruktivna od bacanja konvencionalnih brizantnih bombi na položaje protuavion­ske obrane, pogotovu zato što su ti položaji obično bili u gradovima ili u njihovoj okolici. Iako to može biti istina, očigledno je također da bacanje velikih količina municije za pokrivanje velikog prostora na položaje u naseljenim područjima ili u njihovoj blizini obično dovodi do velikog broja nediskriminiranih žrtava, posebno kada se upotrijebe upaljači s naknadnim djelovanjem. Prema drugim izvorima redoslijed zbivanja može biti i obratan, tako da se protupješadijske kazetne bombe bacaju nakon rasprskavajućih bombi , da bi se u redove obrane unijela još veća zabuna. U jednom detaljno opisanom svjedočanstvu objavljenom u poznatom američkom časopisu, avioni koji su napadali neko selo bacali su fragmentacijske, brizantne, napalm i fosforne bombe tim redom, pri čemu je uvijek jedan avion štitio topovima drugi dok je ovaj bacao b o m b e . 5

Takvi zračni napadi vršeni su navodno zbog snajperske vatre ili nakon primanja izviđačkih izvještaja o neprijateljskom djelovanju u tom području.

Drugi tip napada nazivan je »neposrednom avijacijskom podr­škom«: trupe koje su se borile s neprijateljem prsa u prsa pozivale bi u pomoć jurišne avione. Za to je potrebna dobra suradnja sa snagama na zemlji i precizno bombardiranje, da bi se izbjegle žrtve kod »prijatelja«, i Sjedinjene Američke Države su vjerojatno vodeća zemlja na svijetu u realizaciji takvih operacija.

Nekoliko američkih izvora iznosi različita mišljenja o tom pitanju. Prema tvrdnjama američke delegacije na konferenciji održanoj u Lu-ganu 1 9 7 6 . godine, napalm je puno podobniji za takve svrhe od kazetnih bombi, jer je manje opasan za jedinice na zemlji.

Međutim, prema jednoj službenoj američkoj studiji o vijetnam­skom ratu »avioni su na napadače bacali kazetne bombe, nakon toga napalm i bombe teške 5 0 0 funti«. Kazetne bombe »mogle su se bacati vrlo blizu prijateljskih jedinica, a bile su izuzetno smrtonosnog t ipa«. U izvještaju se dalje kaže:

5 Aviation Week andSpace Technology, 2 1 . i 2 8 . veljače, 1 9 6 6 . Časopis je č a k na prvoj strani donio kolor-fotografiju n a p a d a na kojoj je bio jasno vidljiv crni dim n a p a l m a i bijeli dim fosfora koji su se izdizali iznad gorućeg sela.

5 5

Kazetne bombe . . . bile su najefikasnije borbeno sredstvo u postojećoj situaciji: neprijateljske jedinice na otvorenom, ešalonirane po dubini, a u dodiru s našim jedinicama. Budući da pilot može bacati malokalibarske bombe iz kutija sa male visine, on ih je u stanju baciti na trideset metara od naših jedinica, a kada eksplodiraju nakon udara, naše jedinice ostaju nepovrijedene, jer je efikasni radijus toga borbenog sredstva nešto manji od te udaljenosti.6

Takav se stav čini suprotnim stavu američke delegacije na konfe­renciji Crvenog križa u Luganu (koja je tvrdila da su protupješadijske bombe previše opasne za tu ulogu). Do neslaganja je vjerojatno došlo zato što je svatko mislio na druge tipove oružja. Različite karakteristike sistema za izbacivanje bombi malog kalibra pričvršćenih na avione i avionskih bombi sa slobodnim padom ukazuju na mogućnost da prve budu preciznije od drugih. Tu hipotezu donekle potkrepljuje i činjenica da su promatrači iz Sjevernog Vijetnama i Laosa (gdje američke trupe nisu djelovale), ali ne i iz Južnog Vijetnama (gdje su bile uključene i američke kopnene jedinice) izvještavali o mnogim »mahunama« kazet-nih bombi.

P O K R I V A N J E V E L I K I H P R O S T O R A

Kazetna oružja služe za pokrivanje velikih prostora za razliku od oružja za pojedinačne (točkaste) ciljeve, pa predstavljaju suprotan pristup osnovnom vojnom problemu: pogađanju cilja. Oružje za točka­ste ciljeve oslanja se pri gađanju na točnost ili na sisteme za navođenje; sa suvremenim precizno vođenim sredstvima postignuti su impresivni rezultati, posebno uz primjenu infracrvenih, radarskih, laserskih i televizijskih sistema za navođenje.

Ti sistemi navođenja zahtijevaju mogućnost lociranja cilja u zoni borbene upotrebe, što često može biti vrlo teško. Alternativan pristup je pokrivanje cijelog područja smrtonosnom koncentracijskom vatrom s nadom da će se pogoditi cilj bez obzira gdje se on nalazi u zoni.

Kazetne bombe nisu konstruirane samo za gađanje gerilaca negdje u džungli, već i za gađanje tenkova koji se kreću brzo ili mješovitih oklopnih i pješadijskih jedinica.

Budući da je u suvremenom ratovanju uglavnom potrebno raširiti snage preko velikog područja, povećavaju se zahtjevi za oružjem s boljim navođenjem, s jedne strane, i za oružjem koje pokriva velike

" (General) B .W. R o g e r s : Cedar Falls - Junction City: A Turning Point. Vie tnam Studies (Američko ministarstvo kopnene vojske, Washington D C , 1 9 7 4 ) .

5 6

prostore, s druge strane. Činjenica da je danas moguće opremiti pješadiju dosta efikasnim protutenkovskim i protuavionskim vodenim raketama koje se ispaljuju s ramena, uglavnom dovodi do povećanih zahtjeva za protupješadijsko naoružanje za borbu protiv pješadije na većem prostoru.

Tvrdi se da kazetna bomba, poput britanske B L - 7 5 5 ima područje djelovanja od oko jednog hektara, što je jednako zoni cilja tipične artiljerijske baterije s četiri ili šest topova. Trenutno se u Zapadnoj Njemačkoj radi na razvoju uređaja za rasijavanje koji mnogo bolje pokriva prostor (postoji niz radnih oznaka, a najnovija je M W - 1 ) . Ta naprava teži oko 4 6 0 0 kilograma i može izbaciti oko 4 0 0 0 bombi malog kalibra na prostoru 2 5 0 0 puta 5 0 0 metara. Moguće je pokriti i

_yeći prostor postavljanjem dva kontejnera SSU-24/A na teški bombar­der B-52 , čime jedan bombarder može pokriti prostor od nekoliko stotina kvad/atnih kilometara, noseći 10 .656 BLl'-^/B (»ananas«)

JbomBi;I l i 2 5 . 4 8 8 BLU-26/B ili B1.U-36/B (»guava«) bombi, ili 7 ~ ( ) 4 0 bombica M - 4 0 .

O G R A N I Č A V A N J E U P O T R E B E F R A G M E N T A C I J S K O G O R U Ž J A Z A G A Đ A N J E V E L I K I H P R O S T O R A

Ova je vrsta oružja, bez sumnje, najveći izazov međunarodnom pravu. Granate i streljačka zrna s eksplozivom lakša od 4 0 0 grama bile su prva kategorija oružja zabranjenog međunarodnim pravom, iako neka suvremena sredstva razbacuju tisuće takvih granata, a svaka od njih sigurno nanosi mnogo teže ozljede nego oružje zabranjeno 1 8 6 8 . godine. S druge strane, te ozljede uglavnom nisu teže od ozljeda nanesenih drugim suvremenim »konvencionalnim« sredstvima za uni­štavanje, a mogu biti i manje opasne od, recimo, rana zadobivenih od rasprskavajućih bombi ili artiljerijske municije ispaljene iz blizine. Budući da efikasnije raspoređuju materijal za ranjavanje (čelične krho­tine ili kuglice), potrebno je manje materijala, čime se, na koncu, nanose manje štete.

Moguće nediskriminativno djelovanje ozbiljan je aspekt problema. Primjena sredstava koja pokrivaju velike prostore postavlja velike zahtjeve pred korisnika, ako se žele izbjeći veće civilne žrtve, a zahtijeva i pažljivo konstruiranje i proizvodnju, da bi se osiguralo da neeksplodi­rana zrna ne postanu dugotrajna opasnost.

Budući da sredstva koja izbacuju malokalibarske bombe nisu za­branjena, rješenje tog problema treba tražiti u preciznijim pravilima za

5 7

njihovu upotrebu u naseljenim područjima. Konferencija Ujedinjenih naroda uspjela je pripremiti pravila o kopnenim minama (uključujući i one koje se bacaju iz zraka, pa na neki način predstavljaju bombe malog kalibra) (vidi deveto poglavlje). Međutim, nije bilo pokušaja reguliranja upotrebe kazetnih bombi i sredstava za izbacivanje bombi malog kalibra, koji su jedan od »rastućih sektora« današnje vojne tehnologije.

5 8

Iako su mnoga od gore navedenih oružja izazvala zabrinu­tost javnosti, na konferenciji Ujedinjenih naroda nisu ozbiljno razma­trana. Jedino oružje koje je konferencija uspjela zabraniti jest ono koje ne postoji !

U jednom trenutku u toku vijetnamskog rata pojavili su se u svjetskoj štampi napisi da su Amerikanci počeli primjenjivati još jedno nehumano oružje i da njime bombardiraju Sjeverni Vijetnam. Pretpo­stavljalo se da je to oružje varijacija malokalibarske protupješadijske bombe, i da su bačeni milijuni takvih bombi. Vjerovalo se da novi tip ima plastične kuglice koje se ne mogu pronaći rendgenskim snimanjem kada se zaustave negdje u tijelu žrtve.

Priča se brzo širila, pa u nju i danas vjeruju mnogi ljudi, čak i diplomati i novinari. Na konferenciji Crvenog križa na kojoj su sudje­lovali stručnjaci za oružja iznesen je prijedlog za zabranu oružja čije je primarno djelovanje ranjavanje fragmentima koje je nemoguće pronaći rendgenski; kada je 1 9 7 9 . godine to pitanje ponovo pokrenuto, prijed­log je podržalo četrdeset zemalja, daleko više nego i jedan drugi. 1

Prijedlog je podnesen kao Protokol I uz novu konvenciju, bez daljnje rasprave, i još čeka na potpisivanje vlada.

Čudno je to da nikome nije bilo sumnjivo pristajanje velikih sila na takvu zabranu.

Neprekidno se tvrdilo da o mecima »ne postoji dovoljno informa­cija« (usprkos činjenici da se ranjavanje zrnima streljačkog oružja znanstveno proučava već oko sto godina, a da je u novije vrijeme bilo tema četiri znanstvena simpozija koji su trebali konferenciji Ujedinje­nih naroda pružiti potrebne informacije).

Kada se povela riječ o »plastičnim kuglicama«, nije ponuđena, pa

1 Konferencija Ujedinjenih n a r o d a o z a b r a n a m a ili ograničenj ima upotrebe nekih konvencio­nalnih oružja za koja se s m a t r a da bi m o g l a suvišno ozljedivati ili nediskriminativno djelovati , Report of the Preparatory Conference, d o k u m e n t s konferencije A/Conf . 9 5 / 3 , 2 5 . svibnja 1 9 7 9 . godine.

5 9

OSMO POGLAVLJE

Zabrana mita — bombe s plastičnim kuglicama

čak ni zatražena, niti jedna riječ dokaza o stvarnom postojanju tog oružja.

Ideja o plastičnim kuglicama vjerojatno potječe od posjeta britan­skog kirurga doktora Philipa Harveva Sjevernom Vijetnamu u toku 1 9 7 2 . godine. Po povratku u London održao je konferenciju za novi­nare na kojoj je govorio o poteškoćama koje su sjevernovijetnamski kirurzi imali kada su željeli locirati i izvaditi male komade plastike iz tijela žrtava američkih protupješadijskih bombi.

Novinski naslovi nakon konferencije stvarali su dojam da bombe djeluju tako zahvaljujući plastičnim, a ne čeličnim kuglicama. Među­tim, u odgovoru koji je autor ovog teksta dobio od doktora Harveva na svoj upit, kaže se:

Tisak je krivo izvještavao o »plastičnim kuglicama«. Zatim su dobro-namjernici uvećali njihovo razorno djelovanje. »Plastična bomba«, od koje se nadam da ću dobiti uzorak, sastoji se od vanjskoga plastičnog omota u koji su zalivena metalna zrna. Plastične fragmente omota rend­genske zrake ne mogu snimiti. Oni su, uz to, vrlo maleni i vrlo oštri. Metalne kuglice u plastičnu omotaču imaju iste osobine da sakate i razorno djeluju kao one koje izlaze iz bombi s kuglicama u metalnom kućištu.2

U stvari, koliko je poznato, nije izrađena ni jedna bomba, mina, ili granata kod koje bi primarno ubojito sredstvo bila plastična zrna ili fragmenti, jednostavno zato što ne bi bila dovoljno efikasna. Budući da je plastika mnogo lakša od čelika, plastična zrna bi se brzo usporavala u zraku, pa bi imala mali domet i ograničenu moć ranjavanja.

Čini se da bi objašnjenje moglo biti da, po konstrukciji , neke američke bombe malog kalibra imaju kuglice ili prefragmentirane košuljice obložene plastikom koja ih čini kompaktnima, ili plastična krilca koja vrte bombu prilikom izbacivanja. (Rotacija ima dvije funkcije: bombe se rasijavaju na veću udaljenost, a upaljač se armira nakon određenog broja okretaja.) Plastika se, općenito, sve više upo­trebljava u proizvodnji sredstava za uništavanje, kao što je slučaj s »Clavmore« minama, kundacima pušaka M - 1 6 ili plastičnim mecima za obuku koji se upotrebljavaju u zatvorenim prostorima. Nema sumnje da je mit o plastičnim kugličnim bombama odigrao važnu ulogu u propagandi protiv vijetnamskog rata, iako nema dokaza da je takva propaganda širena namjerno. Većina vlada koje su predložile zabranu tog oružja postupale su vjerojatno dobronamjerno, a možda se može objasniti i činjenica da im Sjedinjene Američke Države ili druge

1 Privatni r a z g o v o r , 2 2 . svibnja 1 9 7 2 . godine.

60

velike vojne sile, za koje moramo pretpostaviti da su bile upoznate sa stvarnom situacijom, nisu željele otvoriti oči.

Plastika nije jedini materijal koji je teže otkriti nego željezo: to su i drvo i staklo. Događa se da se efikasne improvizirane mine i ručne bombe mogu napraviti tako da se drvene kutijice, komadi bambusa, ili staklene boce napune eksplozivom. Iako su Amerikanci u drugom svjetskom ratu izrađivali lomljive staklene ručne bombe, takvim sred­stvima su se više služili Sovjetski Savez i Kina (u drugom svjetskom ratu i Koreji) , a kasnije i gerilski pokreti.

Razmotrimo učinak predložene zabrane u ovakvom svjetlu: 1. Ona ne bi imala utjecaja na »plastične kuglične bombe« jer

takve bombe ne postoje, ali bi otvorila vrata daljnjoj upotrebi plastike u suvremenoj municiji gdje plastika nije primarno sredstvo ranjavanja.

2. Ne bi imala utjecaja na veće mine u drvenim kuti jama, kakve izrađuju Sovjetski Savez i Kina (bar su ih radili još u vrijeme vijetnam­skog rata), jer bi primarni učinak bila eksplozija, a ne rasprskavanje.

3. Improvizirana sredstva od drveta, bambusa i stakla, kojima se služe oni bez suvremenih tvornica oružja, postala bi nezakonita.

Ukratko, takva zabrana dala bi zeleno svjetlo usavršenom oružju, a zabranila bi nesavršeno. Oni koji su upućeni na nesavršeno oružje čine to zbog »vojnih potreba«, a ne zato što to žele. Praktično, to obično znači ili da su pod okupacijom strane sile (kao što je bio slučaj s borcima otpora u drugomu svjetskom ratu i u ratovima za oslobođenje od kolonijalizma), ili da su protudržavna grupa u nekom unutarnjem ratu. Borci ni jedne od tih vrsta obično ne sudjeluju u zaključivanju međunarodnih sporazuma.

Čini se da predloženi propisi ne bi znatno smanjili probleme s krhotinama koje se ne mogu otkriti rendgenskim zrakama, kao ni probleme s plastikom ili drugim materijalima koji se upotrebljavaju u tehnički usavršenim čeličnim fragmentacijskim bombama, osim kada bi se brisao izraz primarni, ali to je u svakom slučaju manji problem od problema s čeličnim krhotinama i kuglicama.

Protokol kojim se zabranjuju fragmenti koje je nemoguće otkriti ipak ima, iz dtugih razloga, određeno značenje - afirmira načelo da postoje određene kategorije oružja za koje čak i vodeće vojne sile smatraju da bi moglo uzrokovati nepotrebne patnje. To je važno zato što su te sile, recimo u vezi s napalmom, tvrdile da ne mogu prihvatiti nikakva ograničenja upotrebe oružja protiv vojnika, a u slučaju legen­darnih plastičnih kuglica ipak prihvaćaju načelo pravnih ograničenja. Prema tome, sad je potrebno da te iste sile prihvate zabranu i u slučaju stvarnog, a ne samo izmišljenoga protupješadijskog oružja.

61

T

DEVETO POGLAVLJE

Opasna ostavština — mine i sredstva za uništavanje s naknadnim djelovanjem

Karakteristika sredstava za uništavanje s naknadnim djelo­vanjem jest da smrtonosno djelovanje oružja prenose u četvrtu dimen­ziju - vrijeme. Bombe s naknadnim djelovanjem moraju se bacati na vojne ciljeve da bi ih »neutralizirale« na dulje vrijeme. Obične mine ili mine iznenađenja mogu se postaviti kao prepreke jedinicama u napre­dovanju ili da bi spriječile isplovljavanje iz luke, ili jednostavno radi uznemiravanja okupatorske vojske.

Uz sredstva koja se namjerno postavljaju kao zasjeda neopreznima, ili tako da eksplodiraju nakon nekog vremena, postoji mnoštvo neeks­plodiranih sredstava za uništavanje koja nisu eksplodirala po planu pa su stalna opasnost na terenu. S plimama i osekama ratovanja, takvo smrtonosno nasljeđe prečesto ostaje budućim generacijama da se s njim nose kako najbolje znaju.

Pregled nedavno pripremljen u okviru Programa Ujedinjenih na­roda za zaštitu okoliša pokazao je da su u toku drugoga svjetskog rata tisuće ljudi, uglavnom djece, poginule od zakopanih ubojitih sredstava koja su ostala iza zaraćenih strana. Smrt kosi neoprezne od Japana i jugoistočne Azije do sjeverne Afrike, centralne Evrope i arktičke Fin­ske. Više od stotinu egipatskih vojnih osoba poginulo je u toku jedne godine pokušavajući raščistiti mine u pustinji oko Sueskog kanala nakon rata iz 1 9 7 3 . godine. U Indokini, stotine ljudi poginulo je nakon završetka rata 1 9 7 5 . godine.

Ako se želi smanjiti kratkoročno i dugoročno nediskriminativno djelovanje sredstava s naknadnim aktiviranjem trebalo bi znatno po­boljšati međunarodno pravo.

M I N E

U nekim ratovima bila je praksa da se kopaju tuneli ili podzemni rovovi ispod neprijateljskih položaja da bi se digli u zrak. U bici kod Petersburga u Pensilvaniji, za vrijeme američkoga građanskog rata, kod

62

Messine u toku prvoga svjetskog rata, potrošene su u te svrhe ogromne količine eksploziva. Iako su eksplozije raznijele neprijateljske položaje, neki od tih napada bili su neuspješni jer su jedinice napadača bile izmasakrirane pri pokušaju prelaska preko ogromnih kratera nastalih nakon eksplozije, odnosno podzemnih rovova, laguma, koje su Englezi zvali mine, »mines«.

U prvom svjetskom ratu pojava tenkova potiče razvoj protuoružja koje je dobilo engleski naziv »mine«; bile su to male količine eksplo­ziva u čeličnim posudama koje su ukopavane na put kojim su trebali proći tenkovi, a eksplodirale bi pri njihovu prolasku. Budući da je za detonaciju mine bio potreban veliki pritisak, vojnici su ih mogli ukloniti. Da bi se to spriječilo, izmišljene su protupješadijske mine koje su postavljane zajedno s protutenkovskim minama. Često su i same protutenkovske mine bile opremljene eksplozivnim minama iznenađe­nja.

Donedavno su mine postavljane ručno lopatom ili pomoću pluga. To znači da su mogle biti postavljene samo na kontroliranom teritoriju, pa su u biti bile defenzivno sredstvo.

U novije vrijeme mine je moguće polagati iz aviona, helikoptera, ili čak pomoću artiljerijske municije ili rakete. T a k o se sada mine mogu polagati i iza neprijateljskih linija. Time se utire put ofenzivnoj upo­trebi mine, 1 što je primamljivo s vojnog stajališta, ali predstavlja novu opasnost za civile, jer se veliki broj mina može rasuti na velike površine s namjerom »odsijecanja prostora koji drži neprijatelj«. U vrijeme vijetnamskog rata Amerikanci su potrošili 114 milijuna novih rasijava-jućih mina, kao što su Gravel i Dragontootb.2 U Afganistanu su iz helikoptera rasturane velike količine malih plastičnih protupješadijskih mina.

Obične mine i mine iznenađenja popularne su i među gerilcima ili snagama koje ostaju na okupiranom teritoriju. U nekim razdobljima vijetnamskog rata, obične mine i mine iznenađenja prouzrokovale su najviše američkih žrtava. Te mine igraju važnu ulogu u planiranju obrane u manjim nesvrstanim zemljama, kao što su Švedska i Jugosla­vija, jer pravilnom upotrebom mogu usporiti napredovanje invazionih snaga.

B O M B E S U S P O R E N I M D J E L O V A N J E M

Postoji mnoštvo različitih razloga zašto se, uz bombe opremljene trenutnim upaljačima, upotrebljavaju i bombe s usporenim djelova-

' A. N u n e s - V a i s : A new dimension in mine vvarfare, (US) Artny Research and Development News Magazine, s rpnja-kolovoza 1 9 7 4 , str. 2 2 - 2 3 .

2 Anti-personnel Weapons, op. cit.

63

njem. Jednu vrstu takvih bombi, s nadimkom »Leptir«, bacale su njemačke zrakoplovne snage u toku drugoga svjetskog rata na Engle­sku (Amerikanci su napravili kopiju koja je kasnije upotrijebljena u Vijetnamu). Britanci su očigledno od Nijemaca naučili kako se primje­njuju bombe s usporenim djelovanjem, pa su uzvratili na isti način.

Mnoga od sredstava za uništavanje upotrijebljenih u Vijetnamu bila su opremljena tempirnim upaljačima s neodređenim vremenom usporenja. Neke bombe malog kalibra morale su se okrenuti određeni broj puta prije no što bi se upaljač armirao, i ako bi pale na zemlju prije no što su se okrenule dovoljan broj puta, ne bi eksplodirale, ali bi eksplodirale kasnije, kada ih netko podigne ili plugom naleti na njih. Druge mine imale su upaljače koji su se aktivirali nakon određenog broja sati, obično kad bi se dao znak za prestanak uzbune i kad bi ljudi izišli iz zaklona.

N E E K S P L O D I R A N A U B O J I T A S R E D S T V A

Neeksplodirana ubojita sredstva predstavljaju jednu od osnovnih opasnosti, kojoj nije posvećeno dovoljno pažnje. Po procjenama, nor­malno je da jedan do dva posto svih sredstava za uništavanje ne eksplodira. Međutim, analiziranje vijetnamskog rata pokazalo je da stvarni postoci mogu bitno varirati. Informacije koje je Pentagon dostavio komitetu američkog Senata govore da je od nekih artiljerijskih upaljača bilo između pet i pedeset posto neaktiviranih.

U jednoj studiji pripremljenoj za američke pomorskodesantne jedi­nice iznosi se podatak da mnogi tipovi američkih sredstava za uništava­nje nisu bili vodootporni, pa nisu mogli izdržati vlažnu klimu u Južnom Vijetnamu, posebno u doba monsuna. Korodiranje upaljača ponekad je primijećeno prije ispaljivanje sredstva, pa su odbacivani; kod nekih tipova pješadijskih raketa događalo se da ih je svakog mjeseca više uništavano nego upotrebljavano u borbi ! Nije djelovalo ni oko deset posto artiljerijskih granata, ni znatan dio bombi. Velik broj malokali­barskih protupješadijskih bombi nije nakon udara eksplodirao, slu­čajno ili zbog konstrukcione greške, pa ostavši tako na terenu predstav­ljaju stalnu opasnost.

Čak i minimalan broj od jedan posto znači da najmanje 150 milijuna kilograma municije leži razbacano po Indokini, većinom na poljima i u šumama Južnog Vijetnama. Međutim, ako od navedenih postotaka prihvatimo one više, iznos je mnogo veći, i to je dugotrajna opasnost katastrofalnih razmjera za zemlju koja je pretežno poljopri­vredna.

64

N E E K S P L O Z I V N A S R E D S T V A

Tradicionalne plemenske zajednice kojima nisu dostupna suvre­mena sredstva za uništavanje ponekad se služe primitivnim sredstvima izrađenim od bambusa, li jana, kamenja, pa klopkama, pčelinjacima i sličnim sredstvima, što se ponekad pokazivalo efikasnim u borbi protiv bolje naoružanih snaga. Američke snage su se u Indokini susrele s mnoštvom takvih sredstava. Najčešće su upotrebljavani takozvani »punji« štapovi, koji su izrađivani od vatrom otvrdnutih, zaoštrenih štapova bambusa i koji su mogli probiti đon čizme i stopalo. Tvrdi se da su ponekad bili zagađeni izmetinama. U američkim vojnim medicin­skim časopisima pojavilo se nekoliko izvještaja o ranama od »punji« štapova. Iako su takve rane činile dva posto od svih američkih gubi­taka, nema evidencije o smrtnim slučajevima, ali su žrtve bile oko tri tjedna onesposobljene za borbu.

Čini se da je to jedino postojeće oružje koje je Pentagon bio voljan zabraniti zbog izazivanja nepotrebnih patnj i ! 3

O T K R I V A N J E I U N I Š T A V A N J E E K S P L O Z I V N O G M A T E R I J A L A

Tehnika otkrivanja i uklanjanja mina mnogo je slabije razvijena od tehnike njihova konstruiranja i upotrebe. Magnetski detektori mina efikasno otkrivaju samo metalne mine, a beskorisni su u područjima s visokom koncentracijom fragmenata artiljerijske municije. Ima i dru­gih savršenijih sredstava, ali se ona pokazuju najkorisnijima pri traga­nju za pojedinačnim minama ili skrivenim eksplozivima.

Najpraktičniji način proboja kroz minsko polje je da se na putu kojim treba proći detoniraju sve mine. To se može izvesti pomoću valjaka pričvršćenih na tenk, izbacivanjem zmijolikog eksplozivnog punjenja ispred tenka, polaganjem eksplozivnog punjenja pomoću rakete ili kako se to radi u novije vrijeme, pomoću aerosolnih eksplo­ziva. Sve te metode su nespretne, skupe, i nisu baš podobne ni za borbenu primjenu, a kamoli za dugoročan zadatak sistematskog ukla­njanja mina.

3 Izvornu verziju p r o t o k o l a o m i n a m a i m i n a m a iznenađenja koja je k a o nacr t izrađena na Konferenciji Ujedinjenih n a r o d a , predložile su Britanija i N i z o z e m s k a , uz očiglednu podršku Sjedinjenih D r ž a v a , a sadržavala je i zabranu bilo koje mine iznenađenja ili slične naprave koja »je predviđena da ubija ili ozlijedi neeksplozivnim sredstvima koja bodu, probijaju, d r o b e , guše, inficiraju ili truju žrtvu« ( M e đ u n a r o d n i komitet C r v e n o g križa, Report of the Conference of Government Experts on the Use of Certain Conventional Weapons, drugo zasjedanje, L u g a n o , 2 8 . 1—26. 2 . 1 9 7 6 , Z e n e v a , 1 9 7 6 ) . Ta z a b r a n a je nestala u kasnijim n a c r t i m a — vrlo je teško ustanoviti zašto je p r o b a d a n j e b a m b u s o m nehumanije od raznošenja noge eksplozivnim sred­s tvom. K a o i u slučaju plastičnih f r a g m e n a t a , prijedlog je ipak interesantan po t o m e što su zapadne sile prvi put bile spremne dati primjere nepotrebnih patnji koj ima su borci izloženi.

5 Od dum-dum metka do napalma 65

Čini se da za sada pri lociranju mina najviše uspjeha imaju psi, posebno dresirani da nanjuše eksploziv. Ako to ne uspije, ostaje još samo sistematsko pretraživanje, tako da se teren podijeli na male kvadrate i pažljivo sondira štapovima s metalnim šiljkom na vrhu. Kad se na takav način mina locira, treba je ili aktivirati na licu mjesta ili je pažljivo odnijeti na mjesto gdje se može aktivirati, što je vrlo spor i opasan postupak.

Neeksplodirane bombe i granate predstavljaju posebno ozbiljan problem, budući da se mogu nalaziti pet do sedam metara ispod površine tla.

P O T R E B A Z A N O V I M P R O P I S I M A

Postojeće stanje u međunarodnom pravu nije doraslo zadatku smanjivanja broja civilnih žrtava izazvanih postojanjem svih ovih raznih kategorija sredstava za uništavanje. Postavlja se nekoliko jasnih zahtjeva. Neki, ali ne svi, priznati su u prijedlozima koji se trenutno usvajaju na konferenciji Ujedinjenih naroda.

Prije svega, za uklanjanje mina, neeksplodiranih sredstava za uni­štavanje i drugih zaostataka iz rata odgovorni su oni koji su upotrijebili ta oružja. Neprihvatljivo je da stanovništvo neke zemlje desetljećima stradava zato što su neke druge zemlje vodile rat na njihovu teritoriju ili preko njega. Takva situacija potvrđena je i u rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u kojoj se od Programa Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša traži da ispita razmjere tog problema. Odgo­vori koje je Program dobio na zatražene informacije bili su u najmanju ruku šturi, a još šokantnija bila su neka gledišta iznesena na raspravi o izvještaju Programa. Na primjer, nekoliko zemalja koje su bile glavni sudionici drugog svjetskog rata tvrdilo je da ne mogu prihvatiti odgo­vornost za mine koje su postavile u sjevernoafričkoj pustinji. Ta pitanja potrebno je očigledno jasnije pravno formulirati.

Iz gore navedenog izlazi da bi trebalo zabraniti mine (ili slična sredstva) za koje ne postoji poznati i primjenjiv način otkrivanja i uklanjanja. To znači da se razvoj minske tehnike mora ograničiti dok je potrebna tehnika otkrivanja i otklanjanja ne dostigne.

Naravno, mjesta na kojima se nalaze mine trebalo bi evidentirati, a minska polja označiti gdje je to moguće (što ne mora uvijek biti na uštrb vojnih ciljeva).

Treba, međutim, imati na umu da su prijedlozi izneseni u novije vrijeme najblaže rečeno nedovoljno restriktivni kada je riječ o novim daljinski postavljenim minama. Bilo je, u stvari, pokušaja da se među­narodna zajednica nagovori na legaliziranje upotrebe novih mina što bi, da je uspjelo, imalo ozbiljne posljedice po sigurnosti civilnog

6 6

stanovništva. Tvrdilo se da je cilj novih mina koje se bacaju iz aviona da zaustave brzu invaziju mehaniziranih jedinica (ili da ih bar zadrže dok se ne pripremi protunapad). Ako se minska polja postave izvan grada, treba očekivati da će ih jedinice koje napreduju zaobići prolazeći kroz grad. Zato , tvrdi se, i po gradovima treba posijati velike količine protutenkovskih i protupješadijskih mina.

Jasno je da se pod takvim uvjetima stanovništvo neće previše zaštititi time što će se na kartama označiti minirana područja, pa čak ni ako se postave znakovi koji pokazuju da je grad miniran. Neće pomoći ni samouništavajući uređaji pomoću kojih mine eksplodiraju automat­ski nakon određenog vremena, jer bi to u gradu nanijelo velike štete.

Teško je shvatiti, s pravnog a ne s vojnog stajališta, zašto bi nove mine koje se siju iz zraka podlijegale manjim ograničenjima od konven­cionalnih mina koje se postavljaju ručno ili mehanički. Naprotiv, njihovu upotrebu bi trebalo još strože ograničiti, na primjer samo na situacije u kojima su u izravnom dodiru samo protivničke strane, a civilno stanovništvo je evakuirano.

Predlagano je, isto tako, da se zabrane neke vrste mina iznenađenja, dječje igračke i slični predmeti u koje se stavlja eksplozivno punjenje. Naravno, na zabranu takvih oružja ne može biti prigovora, ali nema dokaza da ona uopće posto je . 4 Zna se da su igračke bacane u kampa­njama psihološkog ratovanja, a kada bi se proširila glasina da su igračke u stvari mine iznenađenja, imale bi potpuno suprotno djelova­nje; psihološko »oružje« okrenulo bi se protiv onoga tko se njime koristi . 5 Ipak, međunarodna zabrana takvih mina iznenađenja najsi­gurniji je pristup, bez obzira na to da li su takva sredstva korištena u prošlosti. (Osim toga, njome se jača aspekt psiholoških protumjera.)

Problem sredstava za uništavanje s naknadnim djelovanjem i neeks­plodiranih zaostataka rata trenutno je jedno od najvažnijih pitanja, i jedno na kojem je moguć određeni pomak u razvoju međunarodnog prava. Posebno treba obratiti pažnju na ozbiljne implikacije koje za civilno stanovništvo imaju nove iz zraka sijane mine, koje bi trebalo podvrći najstrožoj kontroli.

Iako novi propisi zahtijevaju evidentiranje minskih polja, oni nisu adekvatni kada je riječ o uklanjanju neaktiviranih mina i drugih sredstava za uništavanje. Jedno je na karti napisati »minsko pol je«, a potpuno drugo pronaći i sigurno otkloniti tisuće ili čak milijune mina i drugih neeksplodiranih sredstava rasturenih ili zakopanih na velikim površinama šuma, polja, pustinja i voda.

4 Iako su na m e đ u n a r o d n i m konferenci jama prikazane velike količine znanstvenog materi jala o nekim drugim v r s t a m a oružja , rec imo o zrnima velike brzine, nikada nije pružen d o k a z za postojanje dječjih igračaka s m i n a m a iznenađenja.

5 O v o je opisao američki k o m a n d a n t za Pacifik, u Report on the War in Vietnam (US Government Printing Office, W a s h i n g t o n D C , 1 9 6 8 ) .

6 7

DESETO POGLAVLJE

Davljenje u vlastitoj krvi: aerosolni eksplozivi

Prvo pitanje koje je uopće bilo postavljeno američkom predsje­dniku Čarteru na prvoj predsjedničkoj konferenciji za novinare odnosilo se na dozvolu izvoza »kontuzionih bombi« u Izrael. Nakon nekoliko tjedana objavljeno je da takvog izvoza neće biti, a da su raniji izvještaji u tisku bili »neautorizirani«.

Kontuzione bombe o kojima je riječ bolje su poznate kao aerosolne bombe koje djeluju aktiviranjem plinskog oblaka, za razliku od klasič­nih bombi koje sadrže kruti eksploziv. Došle su na glas u završnim fazama vijetnamskog rata, kada su izvještaji govorili o stotinama poginulih kod kojih je uzrok smrti očigledno bilo gušenje.

Aerosolni eksplozivi korišteni do danas mogli bi biti prethodnica novog oružja iz vrlo opasne kategorije, pa je stoga posebno važno da međunarodna zajednica i javnost budu svjesni djelovanja i posljedica primjene takvog oružja.

E K S P L O Z I V N I OBLACI

Opasnosti koje nosi oblak plina ili finih čestica dobro su poznate iz industrijskih nesreća. Bilo je pokušaja u toku drugoga svjetskog rata da se proizvede bomba koja bi djelovala na tom principu, ali oni nisu bili jako uspješni. Problem nije u samom principu, već u praksi - u tehničkom problemu disperzije plinskog oblaka i njegove detonacije u trenutku kada postigne točnu koncentraciju u zraku. Čini se da su Amerikanci, nakon dugogodišnjih pokusa, uspjeli riješiti te osnovne probleme.

Aerosolni eksplozivi imaju višestruke prednosti. Za razliku od konvencionalnih eksploziva oni koriste kisik iz zraka i nije im potreban prateći agens za oksidaciju, pa za jednaku težinu eksplozivne materije uzrokuju jaču eksploziju.

Eksplozivni oblaci plina mogu biti vrlo razorni i iz drugog razloga. Konvencionalni kruti eksploziv eksplodira u određenoj »točki«, a

6 8

udarni valovi brzo se rasipaju u svim pravcima. Valovi se mogu lako skrenuti; recimo streljački zaklon, gomila zemlje ili niz stabala udalje­nih samo desetak metara od mjesta eksplozije bombe od 2 5 0 kilo­grama, predstavljaju dobru zaštitu od udarnog vala. U stvari, većina povreda konvencionalnim bombama i granatama dolazi od čeličnih krhotina, kamenja i sličnih materijala odbačenih eksplozijom, jer im je ubojiti domet mnogo veći od dometa samog vala. Međutim, eksplo­zivni oblak širi se cijelim područjem između drveća, iznad zaklona ili čak ulazi u njih, dok ne eksplodira uz snažan, ujednačen i relativno dugi val koji je smrtonosan.

O Z L J E D E O D U D A R N O G VALA

Udarni val djeluje tako da razara pluća, usne bubnjiće, pa i druge unutarnje organe, a pod djelovanjem tlaka može se čak dogoditi da mjehurići zraka uđu u krvotok i zaustave se u srcu ili mozgu dovodeći do brze smrti od takozvane »zračne emboli je«. Kada pluća prsnu, krv iz malih krvnih sudova ispunjava zračne kesice pa se čovjek u stvari davi u vlastitoj krvi, iskašljavajući krvavu pjenu dok pokušava doći do zraka. Ako je ozljeda teška, nema mnogo nade u spas, iako se kod lakših ozljeda čovjeku može pomoći stavljanjem u zračnu tlačnu ko­moru. Međutim, malo je vjerojatno da će na bojištu biti mnogo takvih komora.

O R U Ž J E S K O J I M SE IDE NA SVE ILI NIŠTA?

Raspravlja se o problemu da li su oružja koja djeluju udarnim valom, kao što su aerosolni eksplozivi, oružja s koj ima se ide na »sve ili ništa«. Stečena iskustva ukazuju na vrlo usko područje od praktično stopostotne smrtnosti do vrlo niske smrtnosti. Njemački eksperimenti s udarnim valom iz drugoga svjetskog rata pokazali su stopostotnu smrtnost unutar radijusa od pet metara pri detonaciji 50 kilograma eksploziva, odnosno unutar radijusa od dvadeset metara kod vala koji nastaje detonacijom 1 0 0 0 kilograma eksploziva. Dalje, u pojasu od 50 do 75 metara, neovisno o snazi eksplozije, smrtnost nakon 30 do 60 minuta opada na 50 posto. Ozljede koje nisu trenutno fatalne javljaju se u sljedećem pojasu širine tri do četiri metra . 1 Efekti su očigledno drugačiji nego kod fragmentacijskog oružja.

1 H. D e s a g a : Blast Injuries, u German Aviation Medicine in World War II, knjiga 2, poglavlje 1 4 - D (Načelnik sanitetske službe, A m e r i č k o ra tno zrakoplovstvo , W a s h i n g t o n D C , 1 9 5 0 ) .

6 9

Kada je to pitanje pokrenuto na konferenciji Crvenog križa, ame­rička delegacija tvrdila je da nema razlike u distribuciji žrtava oružja koje djeluje udarnim valom u odnosu na druga oružja. Međutim, podaci Pentagona prikazani na dijagramu podijeljenom zapadnim saveznicima (ali ne i ostalim sudionicima konferencije) pokazuju jasnu razliku. Za razliku od ostalih sredstava za uništavanje, aerosolni eksplozivi bilježe vrlo visoku smrtnost do određene udaljenosti, nakon čega smrtnost naglo pada na nulu. Američki diplomati nastojali su negirati takve tvrdnje, ali morat će nastupiti s argumentima, ako žele da im se vjeruje.

ZAGUŠLJIVI ILI O T R O V N I PLIN?

Budući da su oružja koja djeluju isključivo udarnim valom oružja kojima se ide na »sve ili ništa«, ona su suprotna duhu Sankt Peters-burga. Međutim, aerosolni eksplozivi potiču još jedno osjetljivo pravno pitanje. U Haškoj deklaraciji iz 1 8 9 9 . godine sve strane su se složile da će »izbjegavati upotrebu projektila čiji je isključivi cilj širenje zagušlji­vih ili otrovnih plinova«; i ta je zabrana ponovljena i na Haškoj konferenciji 1 9 0 7 . godine i u Ženevskom protokolu 1 9 2 5 . iako druk­čije formulirana.

Kada su aerosolni eksplozivi bacani na jedinice u Vijetnamu, većina izvještaja govorila je da su se ljudi očito gušili zato što je kisik iz njihove okolice potrošen. Takvo objašnjenje je pogrešno. Žrtve su zagušene ne zbog nedostatka kisika, već zato što su im se pluća raspala. Zagušeni su fizičkim, a ne kemijskim sredstvima.

Kao što će pokazati sljedeći opisi, takve suptilne razlike nisu uopće bitne za žrtvu. Prvi prikaz govori o žrtvama napada bojnim otrovima u prvom svjetskom ratu, a uzeli smo ga iz časopisa The Times:

. . . Trebalo bi civiliziranom svijetu živopisno i detaljno prikazati cijelu istinu, umjesto dosadašnjeg uvijanja u celofan.

. . . Bio je to zastrašujući prizor, sva ona jadna crna lica koja se bore za život, ječeći i glasno hvatajući z rak . . . Za njih se praktično ništa ne može učiniti, osim dati im soli i vode da se izazove povraćanje.

. . . Plin djeluje tako da ispuni pluća vodenastom pjenom, koja se postepeno širi dok ne ispuni cijela pluća i počne izlaziti na usta; tada umiru; to je polagano davljenje, gušenje koje ponekad traje jedan ili dva dana. 2

Drugi tekst citiramo iz studija drugoga svjetskog rata o ozljedama nanesenim udarnim valom:

2 The Times, 7. svibnja, 1 9 1 5 .

7 0

.. .Nakon eksplozije većina ranjenih neprekidno ječi i vrišti, žale se na strašne bolove u grudima pri disanju, ponekad i na bolove u cijelom trupu i udovima.

U pravilu odmah se očituje otežano disanje i iskašljavanje pjene pomiješane s krvlju, čak i kod lakših ozljeda . . . Teški ranjenici s mukom dišu, imaju otežanu respiraciju (što se posebno očituje pri izdisanju) koja može biti vrlo spora, slično kao pri otrovanju... Bolesnici izbacuju nejednake količine krvave pjene iz usta i nosa u toku prvih pet do šest sati. To je tipičan simptom ozljede od udarnog va la . . . Teškim ranjenicima ili ljudima na samrti obično iz usta i nosa izlazi krvava pjena u obliku gljive.3

Ovi opisi jasno pokazuju da je gušenje jednako, bez obzira na to da li će membranu na plućima uništiti otrovna kemijska sredstva ili pritisak udarnog vala. Budući da je tako kako jest, trebalo bi zagova­rati da se upotreba oružja koja djeluju udarnim valom u protupješadij-ske svrhe podvrgne istim zakonskim ograničenjima kojima podliježu i kemijska sredstva.

Očito je da autori Haške deklaracije nisu imali na umu aerosolne eksplozive, a sporno je da li je sam plin zagušljiv ili otrovan, ali učinak gušenja sigurno je sličan bez obzira je li uzrokovano kemijskim ili fizičkim sredstvima.

OSTALA O R U Ž J A K O J A D J E L U J U U D A R N I M V A L O M

Oružja koja djeluju udarnim valom ne donose ništa novo. Među­tim, kao što je rečeno, njegovo djelovanje obično prikrivaju vanjske ozljede nanesene letećim fragmentima oružja ili sekundarnim projekti­lima. Rušeće mine ili ručne bombe često eksplodiraju tako blizu žrtve da joj otkidaju udove ili zadaju druge teške vanjske ozljede. Stoga, iako su evidentirane ozljede uzrokovane isključivo udarnim valom, one su vrlo rijetko rezultat primjene konvencionalnog oružja s eksplozivnim djelovanjem.

Moguć je jedan izuzetak od takvog uopćavanja, a to je upotreba vrlo velikih rušećih bombi, kao što je američka bomba tipa B L U - 8 2 , upotrijebljena u Vijetnamu. Teška je oko sedam tona, sadrži poseban eksploziv za stvaranje jakog udarnog vala i ima ubojiti radijus od oko 70 metara. Iako je očigledno bila predviđena prvenstveno za brzo raščišćavanje.šuma, da bi se omogućilo spuštanje helikoptera, prednost joj je bila što je istovremeno uklanjala i sve neprijateljske vojnike koji su se našli u blizini. U izvještajima ima nagovještaja da je korištena i protiv koncentriranih jedinica.

Desaga, op. cit. str. 1 2 8 5 — 8 6 , kurziv d o d a n .

71

Z A B R A N A O R U Ž J A K O J A D J E L U J U U D A R N I M V A L O M N A V E L I K I M P O V R Š I N A M A

Upotreba aerosolnih eksploziva s gorivom smjesom i rušećih bombi protiv pješadijskih jedinica potiče ozbiljna pravna pitanja. Nekoliko zemalja pokrenulo je pitanje zabrane aerosolnih eksploziva. Neke su zahtijevale potpunu zabranu, dok su druge predlagale da se zabrani samo protupješadijska upotreba, jer se pokazalo da ti eksplozivi mogu biti korisni na nekim posebnim zadacima, kao što je detoniranje minskih polja ili dizanje tunela u zrak (upumpavanjem acetilena).

Posebno treba voditi računa o mogućoj evoluciji i širenju upotrebe tih eksploziva. Može doći do znatnog porasta i njihove mase i njihove razornosti: zapravo, izračunato je da bi eksplozija broda koji nosi tekući prirodni plin imala razorno djelovanje poput atomske bombe. Nesreća s cisternom u Španjolskoj, u kojoj je poginulo nekih 2 0 0 ljudi, ilustrira mogućnosti aerosolnih oružja. Osim toga, kao što ćemo kasnije vidjeti, kombinaci jama raznih materija može se dobiti i oružje koje stvara »plameni udarni val«.

Stoga ima dovoljno opravdanja da se na aerosolne eksplozive skrene pažnja i da se za njihovu upotrebu pripreme što stroža pravila. Nova konvencija u tom pogledu predstavlja veliko razočaranje; o oružju koje djeluje udarnim valom u njoj nema ni riječi.

Što se tiče konvencionalnih sredstava koja djeluju udarnim valom, kao što su ručne bombe i mine, teško je odrediti granice koje bi bile prihvatljive za vojsku. Švedska je jednom prilikom predložila ograniče­nje na 30 grama brizantnog eksploziva za protupješadijske mine tvr­deći* da je to dovoljno za izbacivanje čovjeka iz stroja ranjavajući ga u noge, a uglavnom bi se izbjegle ozljede trbušnog predjela uobičajene od mina koje sadrže veće količine eksploziva.

72

JEDANAESTO POGLAVLJE

Zapaljiva sredstva: prvo oružje za masovno uništavanje

Vatra ima jednu osobinu koju imaju samo još biološka sredstva — sposobnost širenja i rasprostiranja. Ova osobina iskorišta­vana je u prošlosti za napade zapaljivim sredstvima na površinske ciljeve kao što su gradovi, te na polja i šume.

U prvom, a u znatnoj mjeri i u drugomu svjetskom ratu, u bombe i granate stavljane su zapaljive metalne materije. U vijetnamskom ratu Sjedinjene Američke Države potrošile su stare zalihe i 1 9 6 9 . godine proizvele nove termitske zapaljive bombe prema projektu iz drugoga svjetskog rata, a upotrebljavale su ih u nove svrhe, protiv konvoja kamiona.

Termit se godinama upotrebljavao na poslovima kao što je zavari­vanje željezničkih tračnica. Gori plamenom visoke temperature (iznad 2 0 0 0 ° C ) , topeći čelik, pa je tako vrlo efikasan protiv materijalnih ciljeva jer pali zapaljive materije, topi metale ili mijenja njihove karak­teristike. Magnezij također lako gori, iako se obično koristi zajedno s termitom.

U zapaljivim bombama upotrebljavani su i razni spojevi na bazi nafte, a napalm je izvorno izmišljen u te svrhe. Nijemci su u drugomu svjetskom ratu proizvodili razne velike naftne zapaljive bombe, dok su zapadni saveznici proizveli oko trideset milijuna zapaljivih bombi tipa M - 6 9 s napalmom i sličnim sastojcima.

Mnoge zapaljive bombe iz drugoga svjetskog rata konstruirane su tako da mogu probiti nekoliko katova tipičnih evropskih teških kame­nih zgrada i zapaliti ih. Po svojoj izvedbi naftne bombe bile su manje pogodne za takve zadatke, pa su više korištene protiv relativno slabijih zgrada, kakve su u Japanu. Nekim zapaljivim bombama dodano je eksplozivno punjenje da bi nanosile još veće štete i da bi imale veći učinak uništavajući prozore i vrata, komadajući namještaj itd. Iako je bilo slučajeva ozljeda od gorućih čestica termita ili magnezija, za ljude su najopasniji bili požari koji su bili rezultat djelovanja ovog oružja.

Vjeruje se da je pri masovnim napadima na gradove zapaljivim bombama glavni uzrok smrti bilo trovanje ugljičnim monoksidom,

73

iako je mnogo ljudi umiralo od toplinskog udara bez opekotina, jer su temperature u gradskim blokovima dostizale 800° C. Prema izvještaju Američke kontrole strateškog bombardiranja:

Vidjeli smo doslovno stotine ljudi koji su izlazili iz zaklona kada je toplina postajala prevelika. Trčali su preko ulice i padali vrlo polagano, kao da su potpuno iscrpljeni. Nisu mogli ustati . . . Kada su pronađeni, većina tih ljudi nije bila pretvorena u pepeo, nego sasušena i skupljena poput mumija.1

Proučavanja su pokazala da životinje ugibaju kada su nekoliko minuta izložene temperaturi od 60 do 100° C u prostori jama. Ljudi, zbog svoje sposobnosti znojenja, mogu preživjeti oko pola sata pri temperaturi nešto višoj od 100° C, što ljubitelji saune dobro znaju. Međutim, kada temperatura prijeđe 120° C, tijelo prima više topline nego što je gubi znojenjem, pa temperatura tijela raste. Kada se temperatura tijela popne na više od 41° C, čovjek umire. Tkiva u tijelu uništavaju se uslijed koagulacije proteina (ono što se događa kada kuhamo jaje) na temperaturi od 50 do 60° C. Na temperaturi od oko 2 2 5 ° C toplina zračenja može zapaliti odjeću i kosu.

Prema tome, pri temperaturi koja se postiže zapaljivim sredstvima, toplinski udari i opekotine javljaju se vrlo brzo, a može doći do udisanja vrućeg zraka i čestica dima, čime se opasno oštećuju dišni putovi i pluća.

B O M B A R D I R A N J E VELIKIH P O V R Š I N A

Potkraj drugoga svjetskog rata na gradove su bačene ogromne količine zapaljivih bombi. Američka avijacija bacila je ukupno 6 5 6 . 0 0 0 tona bombi u području Tihog oceana, uključujući 1 6 0 . 8 0 0 tona, uglavnom zapaljivih bombi M - 6 9 , bačenih na japanske otoke. Zapadni saveznici bacili su 1 , 1 3 6 . 0 0 0 tona bombi na ciljeve u Njemačkoj , od čega je 1 9 0 . 3 3 5 tona zapaljivih bombi bacilo na njemačke gradove britansko Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Sovjetsko zrakoplovstvo bacilo je male količine zapaljivih bombi na finske gradove, a Nijemci su ih bacali na britanske i nizozemske gradove.

U Japanu je uništeno više od četrdeset posto stambenih zgrada u nekih šezdeset i pet gradova, a poginulo je pet do šest stotina tisuća civila. Komandant X X I američke bombarderske zračne flote na Paci-

1 (Kapetan) F .K. Bauer , izvještaj o prirodi žr tava z račnog napada , izvorno objavljen u Medical Branch of the M o r a l e Division, US Strategic B o m b i n g Survev, The Effect ofBombing on Health and Medical Care in Germany, prosinca 1 9 4 5 ; pret iskano u knjizi H. B o n d a ( izdavač) : Fire and the Air War (National Fire Protect ion Associat ion, Bos ton , Massachussets , 1 9 4 6 ) .

7 4

fiku, Curtis E. LeMay, opisivan je kao suvremeni Neron nakon napada zapaljivim bombama na Tokio u noći od 9. na 1 0 . ožujka 1 9 4 5 . godine, u kojem je poginulo gotovo 8 4 . 0 0 0 ljudi. Međutim, službeni historičari američkoga vojnog zrakoplovstva ističu da je u Toki ju fizičko uništavanje i umiranje bilo mnogo većeg opsega nego u Rimu za Nerona, a veće i od bilo kojeg velikog ratnog požara u zapadnom svijetu. Prvi broj poginulih od zapaljivih bombi u Toki ju viši je od broja poginulih prilikom nuklearnih napada na Hirošimu i Nagasaki.

Mnogi njemački gradovi bombardirani su na sličan način, iako je upotrebljavan veći postotak razornih bombi zbog veće izdržljivosti kamenih i betonskih zgrada. U četrdeset devet velikih njemačkih gradova uništeno je blizu četrdeset posto stambenih zgrada, a sedamde­set i pet do osamdeset posto štete nanijela je vatra. Razorne bombe dizale su u zrak vodovode i popločane ulice, izbacivale prozore, i na druge načine pridonosile djelovanju zapaljivih bombi dok su fragmen-tacijske bombe i bombe s naknadnim djelovanjem bacane da bi se vatrogasci i spasioci ometali u poslu.

U Hamburgu je u bombarderskim zračnim napadima 1 9 4 3 . godine ubijeno između šezdeset i sto tisuća ljudi. Dresden, koji je bio pun izbjeglica s istočne fronte, bombardiran je zapaljivim sredstvima u noći između 1 3 . i 14 . veljače 1 9 4 5 . godine. Budući da se nije znalo koliko je u gradu bilo pridošlica, broj mrtvih procjenjuje se u rasponu od sto do tri stotine tisuća ljudi.

Nemoguće je izračunati koliko ljudi u takvim napadima prosječno pogine. Potkraj rata se stopa smrtnosti djece u okupiranom Berlinu popela sa 3 5 9 , 4 na tisuću, u odnosu na šezdeset prije rata. Ta stopa smrtnosti gotovo je tri puta veća od današnje stope smrtnosti u nerazvijenim zemljama, a ukazuje na potpuni raspad sistema sanitarne i zdravstvene zaštite i opskrbe hranom.

Takvi napadi izvođeni su i u korejskom ratu u ime Ujedinjenih naroda. Stotine aviona koji su bacali zapaljive bombe upućeni su na gradove Sjeverne Koreje, kao što su Seišin, Rašin, Vonsan, Činnampo i Sinuiji. Glavni grad Pjongjang bombardiran je 3. i 5. siječnja 1 9 5 1 . godine, a uprkos snijegu koji je pokrivao grad izgorjelo je trideset i pet posto izgrađenih površina. U srpnju 1 9 5 2 . godine bačeno je na Pjong­jang 1 4 0 0 tona bombi i 2 3 . 0 0 0 galona napalma iz 1 2 5 4 aviona.

U Vijetnamu se nekoliko puta pokušavalo paliti šume zapaljivim sredstvima, ali zbog vlažnih tropskih uvjeta ti pokušaji nisu imali znatnijeg uspjeha osim u šumi U Min gdje se vatra nepoznatog porije­kla, potpomognuta masovnim zračnim napadima uz bacanje zapaljivih bombi, razbuktala u veliki požar . 2

Pogledajte M. L u m s d e n : lncendiary VPeapons, op. cit.

75

JESU L I N E D I S K R I M I N A T I V N I NAPADI » V O J N A N U Ž N O S T « ?

Nema sumnje da su efekti takvih napada nediskriminativni, ali mogu li se opravdavati »vojnom nužnošću«?

Prisjećanje na porijeklo strateškog razmišljanja na kojem se temelji strategija bombardiranja velikih prostora može nam pomoći da je razumijemo. Iako je na Haškim konferencijama 1 8 9 9 . i 1 9 0 7 . godine upotreba balona za bacanje ubojitih sredstava stavljena izvan zakona,

"u toku prvoga svjetskog rata za nediskriminativne napade na gradove upotrebljavali su se cepelini, a kasnije letjelice s krilima, Njemački

Jzflmbarderi su 1 9 1 7 . AOdinUjJbilLnekoliko stotina ljudi u Londonu i. drugim bfitanškTmgradovima; iako su ti napadi prema današnjim standardima Sili maTirTrazmjera, imali su dalekosežne političke efekte. Britanci su 1 9 1 8 . godine ustanovili ratno zrakoplovstvo kao poseban vid oružanih snaga pod sir Hughom (kasnije lordom) Trenchardom, čiji su principi zračnog ratovanja utrli put masovnim bombardiranjima velikih prostora u drugomu svjetskom ratu.

Nakon prvoga svjetskog rata, britanske i francuske kolonijalne armije natjecale su se nastojeći učvrstiti svoje pozicije u kontroli područja od Crvenog mora do Indije. Nakon pobune u Mesopotamij i (Irak) 1 9 2 1 . godine, koja je britansku vladu koštala trideset milijuna funti godišnje, Winston Churchill, ministar za kolonije, neposredno prije toga premješten na to mjesto iz Ministarstva zrakoplovstva, sazvao je sastanak oficira zračnih snaga i stručnjaka za zapadnu Aziju, da bi prikupio savjete za odgovarajuće protumjere. Rezultat tog sa­stanka bila je pobjeda zrakoplovnih snaga: dogovoreno je da se kopnene snage zamijene zračnim jurišnim snagama koje će primijeniti »zračnu metodu« i bombardiranjem prisiliti pobunjena plemena na pokornost .

^ Mladi oficiri koji su rukovodili bombarderskim misijama u zapa­dnoj Aziji u toku dvadesetih i tridesetih godina ovog stoljeća postali su Komandanti kraljevske vojne avijacije u toku drugoga svjetskog rata, potpuno jojfini, i d e j n i j . ) j i czavis^oj »zračnoj metodi« ? Prema toj doktrini, kopnene operacije protiv neprijateljskih vojnih snaga imale su drugorazredno značenje. Strateški bombarder morao je prelijetati linije fronte i prebacivati rat u srce naseljenih neprijateljskih centara, bez obzira da li se radilo o nepristupačnim planinama Sjeverozapadne granice (danas Pakistan) ili o njemačkim industrijskim centrima.

Britanski bombarderski napadi u drugomu svjetskom ratu nisu utjecali na njemačku ratnu proizvodnju onako kako se očekivalo, pa je 1 9 4 3 . godine u Casablanci održana konferencija čiji je rezultat bio

Pogledajte Slessor, op. cit.

7 6

anglo-američki sporazum o kombiniranoj bombarderskoj ofenzivi »radi uspješnijeg uništenja i poremećenja njemačkoga vojnog, indu­strijskog i ekonomskog sistema i potkopavanja morala njemačkog naroda, sve dok potpuno ne oslabi njegova sposobnost za oružani o t p o r « . 4

Čini se da su Amerikanci pokušali uvjeriti Britance da se više koncentriraju na uništavanje specifičnih vojno-industrijskih ciljeva, kao što su tvornice aviona, sintetske nafte i gume, ležajeva itd. Ame­rička osma zračna flota napadala je takve ciljeve po danu, a Britanci su nastavljali s noćnim napadima na površinske ciljeve, u prvom redu gradove.

Nakon rata, britanska komisija za praćenje bombardiranja zaklju­čuje da su

. . . napadi na velike prostore poduzeti protiv njemačkih gradova samo neznatno utjecali na pad njemačke proizvodnje do proljeća 1945. godine, a da su . . . sa stajališta bombarderskih aktivnosti bili vrlo skup način da se postigne ono što je postignuto.5

Iz retrospektive se ipak mora zaključiti da nema jasnih dokaza da bi bombardiranje civilnog stanovništva na nekom prostoru bilo »vojna nužnost«, čak ni u totalnom ratu između industrijskih društava. Prije bismo mogli reći da se objašnjenje za prihvaćanje takve strategije može naći u kombinaciji tehnoloških mogućnosti i određenog načina strate­gijskog razmišljanja.

Razvojem suvremenih sredstava za navigaciju i precizno vođenih sredstava za uništavanje, kao što su televizijski i laserski vođene bombe i rakete, znatno je porasla mogućnost pogađanja određenih vojnih ciljeva, čak i u naseljenim područjima. Time se može objasniti zašto se u novim protokolima uz Ženevsku konvenciju, zaključenim 1977 . godine koje još treba ratificirati, zabranjuje bombardiranje naseljenih područja.

Bez obzira na sva opravdanja iz prošlosti, nema vojnog opravdanja za takve napade u budućnosti.

4 The Combined Bomber Offensive from the United Kingdom (Poirtt-blank) as Approved by the Combined Chiefs of Staff, 14 May 1943. U C. W e b s t e r and N. Frankland, The Strategic Air Offensive against Germany, 1939-1945 ( H M S O , L o n d o n , 1 9 6 1 ) .

5 British Bombing Survev Unit, The Strategic Air War, str. 9 7 ; navedeno u W e b s t e r and Frankland, op. cit.

77

DVANAESTO POGLA VLJE

Plamen na bojištu: napalm i fosforne bombe

Dva svjedočanstva živopisno ilustriraju probleme koje iza­ziva napalm i druga bojna zapaljiva oružja. Prvo je svjedočanstvo ratnog dopisnika Netv York Timesa, koji je s tenkovskom kolonom sudjelovao u zauzimanju nekog korejskog sela u veljači 1 9 5 1 . godine:

Napalm je bačen na selo prije tri-četiri dana, kada su Kinezi zadržali naše napredovanje; mrtvi nisu sahranjeni jer nije ostao nitko tko bi to mogao učiniti. Ovaj dopisnik naišao je na jednu staricu koja je, činilo se, jedina preživjela, kako izbezumljeno vješa nekakvo rublje u čađavom dvorištu po kojem su ležala tijela četvoro članova njezine obitelji.

U selu i poljima stanovnici su u trenutku smrti ostali u položaju u kojem su bili kad je izvršen napad napalmom: neki čovjek se baš penjao na bicikl, pedesetak dječaka i djevojčica igralo se u sirotištu, naizgled neozlijeđena domaćica. . . U ovom seocetu mora biti oko dvije stotine mrtvih.1

Drugi izvještaj poslao je ratni dopisnik BBC-a iz Koreje:

Ispred nas je stajala čudna spodoba, malo zgurena, raskoračenih nogu, ruku raširenih sa strane. Nije imala očiju, a cijelo tijelo, koje se gotovo potpuno moglo vidjeti kroz ostatke izgorenih dronjaka, bilo je pokriveno debelom crnom korom umrljanom žutim gnojem . . . Morala je stajati, jer više nije bila pokrivena kožom, već korom koja je lako pucala . . . Razmišljao sam o stotinama sela pretvorenih u pepeo koja sam osobno vidio i shvatio sam kolika će biti lista žrtava duž korejske fronte. 2

Vojne argumente za upotrebu napalma i drugih zapaljivih oružja možemo ilustrirati citatima iz službene povijesti korejskog rata kako je iznosi Američko ratno zrakoplovstvo:

U prvim danima u Taegu Mustanzi (avioni). . . uspješno su upotreblja­vali termit i napalm, i protiv tenkova i protiv vojnika. Ruski tenkovi imali

1 G. Barret , New York Times, 9, veljače 1 9 5 1 . godine. 2 R. Cutfor th , Manchester Guardian, 1. ožujka, 1 9 5 2 .

78

su na gusjenicama dovoljno gume da ih je mogao zapaliti i uništiti čak i gorući napalm koji bi promašio c i l j . . .

Konstrukcione karakteristike sovjetskih tenkova tipa T-34 učinile su da je zapaljiva mješavina napalma predstavljala najefikasnije sredstvo za uništavanje oklopnih jedinica Crvenih.3

T a k o je stvorena predodžba o napalmu kao o uništavaču tenkova, predodžba koja još uvijek postoji usprkos činjenici da se suvremeni tenkovi grade tako da mogu izdržati ne samo napalm već i kemijska i biološka bojna sredstva, pa čak i pružiti određenu zaštitu od nuklear­nog oružja.

Postavlja se pitanje, u dobu u kojem postoji obilje savršenog protutenkovskog oružja, kao što su precizno vođene rakete, da li marginalne vojne koristi koje se pripisuju zastarjelom oružju konstrui­ranom u drugomu svjetskom ratu treba da prevagnu nad humanom zabrinutosti zbog nehumanog djelovanja napalma i drugog zapaljivog nediskriminativnog oružja.

Iako se u međunarodnim pregovorima tvrdilo da je napalm potre­ban za borbu protiv tenkova, činjenica je da se taktičke zapaljive bombe i bacači plamena uglavnom upotrebljavaju protiv ljudstva. U toku drugoga svjetskog rata Amerikanci su bacili oko 1 4 . 0 0 0 tona taktičkih napalm bombi, u korejskom ratu bačeno je oko 3 2 . 0 0 0 tona (neke od tih akcija mogli bismo točnije nazvati strategijskim bombardi­ranjem gradova). U vijetnamskom ratu broj se prema procjenama penje na 4 0 0 . 0 0 0 tona, velik dio toga u početku rata, dakle mnogo prije no što je neprijatelj uopće imao tenkove. 4 Isti je slučaj i s francuskom upotrebom napalma u Indokini i Alžiru, izraelskom upotrebom protiv palestinskih gerilaca, te s rodezijskim korištenjem protiv gerilaca Pa­triotske fronte u Zimbabveu i okolnim zemljama. Takva je upotreba protiv loše naoružanih gerilskih pokreta najspornija i u središtu je međunarodne debate o nehumanom oružju. Činjenica je da je napalm najveći kandidat za zabranu. 5

S M R T U P L A M E N U

Uvijek se smatralo da je smrt u plamenu strašna i užasavajuća; nekada se smatrala odgovarajućom kaznom za čarobnjaštvo i herezu, ali se sigurno nikada nije razmatrala kao odabrani način umiranja.

3 R. F. Futrell , The United States Air Force in Korea, 1 9 5 0 - 1 9 5 3 (Dueli, Sloan and Pearce , N e w Y o r k , 1 9 6 1 ) .

4 lncendiarj Weapons, op. cit. 5 Pogledajte D o d a t a k II, rezolucije 2 9 1 8 , 2 9 3 2 , 3 0 7 6 , 3 2 5 5 B , 3 1 / 6 4 .

7 9

Danas je samospaljivanje najuznemiravajući oblik protesta, za većinu ljudi najteže shvatljiv od svih oblika protesta.

Kada je čovjek zahvaćen vatrenom kuglom napalma ili natopljen benzinom, očekuje ga brza smrt od hipertermije (toplinskog udara) a vjerojatno i od trovanja ugljičnim monoksidom, čime se mogu objasniti oni izvještaji koji govore o žrtvama zaustavljenim .u položaju u kom su zatečene. Umiranje ljudi zatečenih u gorućoj prostoriji, vozilu ili gradu može trajati dulje i imati složeniji tok jer žrtva može biti zagušena dimom ili izgubiti svijest zbog toplinskog udara, ili zbog pomanjkanja kisika, te zbog trovanja ugljičnim monoksidom.

Mnogi liječnici slažu se sa stajalištem da teške opekline spadaju među najgore ozljede kojima može biti izloženo ljudsko tijelo. Danas je moguće spasiti život pacijentu kojemu je, recimo, sedamdeset posto tijela u opeklinama, ali to izaziva velike medicinske troškove mjesecima i godinama, a potrebni specijalistički bolnički odjeli za opekline tako su skupi da ih u cijelom svijetu ima tek nekoliko.

Na takvim odjeljenjima pacijent je obično potpuno izoliran u sterilnoj komori, pod isključivom kontrolom hladnog oka televizijske kamere. Povremeni posjetioci odjeveni su od glave do pete u posebna odijela i maske, a u prostoriju moraju ući kroz komoru s ultravioletnim zračenjem. U nekim sistemima obrade rane se ne zavijaju zavojima već se suše toplim, pročišćenim zrakom uz kontroliranu vlažnost. Dok su se takve tehnike pokazale vrlo efikasnim s čisto medicinskog stajališta, pri njihovoj primjeni potrebno je da pacijent leži sam sa svojim golim tijelom bez kože i zadahom mesa koje trune, a čiji psihološki efekt može biti traumatičan, pojačan ako ničim drugim ono užasom koji se odražava na licima članova obitelji i posjetilaca.

U ratnim uvjetima bilo u zemljama u razvoju ili nakon nuklearnih napada i masovnih napada zapaljivim sredstvima na gradove, takve pogodnosti jednostavno ne postoje, pa u takvom slučaju većina ljudi s pedeset postotnim opeklinama umire, a i većina onih s dvadeset i pet do trideset posto opeklina.

Veća je vjerojatnost da će podleći vrlo mladi, stari i pothranjeni ljudi, iako ranjenik može živjeti danima ili čak tjednima, ovisno o tome koji će od mnogobrojnih uzroka smrti prvi djelovati.

To što imamo kožu za nas je tako normalna činjenica da jedva shvaćamo da je to jedan od najvažnijih tjelesnih organa, jer bismo se bez nje osušili poput oguljene voćke. Normalno funkcioniranje ostalih važnih organa — srca, pluća, bubrega, mozga itd. ovisi o stalnom protoku krvi i ostalih tjelesnih tekućina, a kada te tekućine kroz otvorenu opeklinu isparavaju, pada tlak krvi i otkazuju srce i bubrezi. Prema tome, prvi korak pri pružanju pomoći kod opeklina jest nado­knaditi tjelesnu tekućinu da bi se zaustavilo daljnje gubljenje. Među-

80

tim, jedno je zaustavljanje krvarenja iz klasične mehaničke povrede ili rane od projektila, a potpuno je druga stvar zaustavljanje hlapljenja s velikih površina na tijelu, a svaki takav neuspjeli pokušaj dovodi do smrti od dehidracije.

Druga funkcija kože jest da održava pravu temperaturu tijela. Kada tekućine isparavaju, one svojoj okolici oduzimaju toplinu. Ta j fenomen poznat je kao latentna toplina isparavanja. Da bi se spriječila ta pojava, pacijent s teškim opeklinama mora ne samo biti smješten u toploj sobi, nego dobivati hranom velike količine dodatnih kalorija. Ali, budući da se tijelo pacijenta već bori sa svim ostalim stresovima kojima je izloženo, teško je probavni sistem privoljeti na dodatni rad (u novije vrijeme dobivena je posebna zamjena za hranu koja se temelji na žumanjku i sojinom ulju, a daje se intravenozno).

Treća funkcija kože jest da štiti od štetnih bakterija. Kada nema takve zaštite, tijelo je izloženo opasnosti od napada bakterija, pa bolesnik može umrijeti od infekcije.

Ako pretpostavimo da pacijent preživi sve te opasnosti koje vrebaju na njegov život, i stanje mu se stabilizira, problem je naći kožu kojom bi se pokrilo njegovo tijelo. Iako koža spada među onih nekoliko tjelesnih organa koji se mogu regenerirati do određenog stupnja, ona se može obnoviti na površini od centimetar-dva, a za veće površine potrebno je presaditi kožu. Do sada nije bilo uspješnih pokušaja transplantacije kože drugog čovjeka koja bi trajala dulje od nekoliko tjedana. Iako privremeno presađivanje svinjske kože, s ciljem da se zaustavi isparavanje, može biti korisno, za dugoročnije rješenje po­trebno je presaditi pacijentu njegovu vlastitu kožu. Jasno je da je teže naći površine koje se mogu transplantirati i da je proces dugotrajniji što su veće površine pod opeklinama.

Nemoguće je izbjeći problem ožiljaka, posebno kada ranjenik živi u teškim uvjetima u kojima se oni pretvaraju u velike ružne ožiljke poznate kao keloidi. Mnogi koji su preživjeli eksploziju atomske bombe u Japanu zadobili su keloide, pa se ti hipertrofični ožiljci obično povezuju s nuklearnim oružjem, iako nastaju od opeklina a ne od radijacije, kako bi se moglo pomisliti. Keloidi su, na primjer, isto tako karakteristični za opekline od napalma bačenog u Vijetnamu ili Africi.

Osim toga, postoji i problem grčenja. Obično će opekline prvo zadobiti oni dijelovi tijela koji nisu pokriveni odjećom — ruke i lice, vjerojatno stopala i noge, posebno kod žena koje ne nose hlače. Budući da je koža tanka, a mišići i tetive pod njom složeni, to su obično dijelovi koji su najpodložniji deformirajućim grčenjima, koje mogu ispraviti samo najvještiji kirurzi. Osim toga, to su vitalno važni dijelovi tijela za normalan društveni i radni život.

6 Od dum-dum metka do napalma 81

B O L

Bol koju izazivaju opekline zaista je poglavlje za sebe. Većina ljudi zna kako boli kada se dotakne vruć predmet, i zna da takva bol može biti pravo mučenje. Interesantno je, međutim, da ljudi s teškim opekli­nama obično u početku ne osjećaju jaku bol, jer se može dogoditi da im budu spaljeni završeci živaca koji registriraju bol.

Problem je u tome da se s regeneracijom kože regeneriraju i osjetljivi završeci živaca, pa umjesto smanjenja boli ona postaje jača u tjednima ili mjesecima smrtne agonije. Pacijentima se stoga moraju davati velike doze sredstva za ublažavanje bolova na koje se oni naviknu, pa je prekidanje ovisnosti o lijekovima opet agonija za sebe.

P A T E N T I R A N A N A F T N A Ž E L A T I N A P R O F E S O R A FIESERA

Jednostavna zapaljiva oružja koja su se radila od nafte, katrana i drugih naftnih derivata koji izviru iz pijeska zapadne Azije stoljećima su upotrebljavana u ratovima; uvelike ih je potisnulo otkriće baruta u 14 . stoljeću, dok se nisu opet počela upotrebljavati kao bacači plamena i zapaljive bombe u prvom svjetskom ratu. Prve takve bombe punjene su zapaljivim metalima kao što su magnezij i termit, a Nijemci su takvo zapaljivo oružje upotrebljavali još u španjolskom građanskom ratu, Talijani u invaziji na Etiopiju 1 9 3 6 . godine, a sve zaraćene strane u prvim zračnim napadima u drugomu svjetskom ratu.

U toku drugoga svjetskog rata grupa istraživača s Harvardskog sveučilišta predvođena profesorom Louisom Fieserom, dala se na posao da izradi suvremeno zapaljivo sredstvo na bazi naf te , 6 jer je bilo jasno da metali u ratno doba imaju važniju primjenu.

Već se odavno znalo da je nafta previše isparljiva i gori prebrzo da bi bila dobro zapaljivo sredstvo i da je teško izbaciti je iz bacača plamena dalje od nekoliko metara. Kad bi se nafta mogla zgusnuti, recimo tako da se u njoj otopi guma ili perspeks, dobila bi se ljepljiva masa kao vrlo efikasno zapaljivo sredstvo. Iako su postojale mogućno­sti upotrebe gume u te svrhe, u to vrijeme Japanci su okupirali pacifička područja u kojima se proizvodila guma, čime su Sjedinjene Države bile odsječene od tih izvora, pa su druge primjene gume postale prioritetne.

Fieserova grupa je otkrila da je moguće otopiti u nafti sapune masnih kiselina, kao što su naftenske i palmitinske kiseline, čime se

6 L. F. Fieser: T h e Scientific Method: A Personal Account of Unusual Projects in War and Peace (Reinhold, Nevv Y o r k , 1 9 6 4 ) .

82

dobiva želatina koja je efikasan zapaljivi agens za bombe. Zahtjev za patentiranje podnesen je 1 9 4 3 . godine, a prvi put objavljen 1 9 5 2 . godine. 7

Istovremeno su Britanci usavršavali bacač plamena, pa je otkriveno da Fieserovo zapaljivo sredstvo, poznato kao napalm, znatno povećava domet bacača plamena: na oko 5 0 - 6 0 metara za prijenosne, a do 2 0 0 metara za mehaničke tipove postavljene na tenkovima.

Ukratko, napalm je jedna vrsta sapunskog praška koji se može otopiti u benzinu ili gorivu za mlažnjake, obično na licu mjesta neposredno prije upotrebe. S vremenom su izrađene mnogobrojne varijacije, a kod novih, uglavnom poznatih kao napalm B, često se kao sredstvo za zgušnjavanje koriste polimeri (kao što je polistiren). Na­palm B se uspješnije skladišti i transportira, bolje prianja, pokriva veće površine i gori toplijim plamenom.

U drugom svjetskom ratu velike količine napalma upotrebljavane su za punjenje malih zapaljivih bombi (M-69) pri strategijskim bom-barderskim napadima, ali i za bacače plamena koji su primjenjivani u kopnenim operaci jama, posebno u pacifičkom području. Kasnije je u toku rata napalm korišten za zgušnjavanje goriva u rezervnim spremni­cima aviona koji su bacani na neprijateljske snage i detonirani pomoću štapića T N T - a obloženog bijelim fosforom. Kada se danas govori o »napalm bombama« obično se misli na te spremnike za gorivo.

N A P A L M B O M B E

Napalm bomba pokriva eliptično područje dugo nekih 90 metara i široko tridesetak metara', gorućom ljepljivom masom napalma. Na­palm B može pokriti područje dugo 2 0 0 metara, a grudice napalma mogu dospjeti i na veću daljinu. Gori pet do deset minuta, a tempera­tura plamena je oko 8 0 0 °C, dok je temperatura ispod grudice napalma znatno niža - dovoljna da izazove opekline na koži, ali nedovoljna da uništi većinu materijala. Slično mnogim drugim vrstama municije, napalm je bio posebno djelotvoran kad se tek počeo primjenjivati, pa ljudi nisu bili obučeni ni opremljeni da se zaštite. Kada su Francuzi 1 9 5 0 . godine uveli napalm na vijetnamsko bojište, borci Vijetnama su u početku mislili da je ta »vatra što dolazi s neba« atomska bomba zbog vatrene kugle i gljivastog stupa dima.

U samoj vatrenoj kugli smrtnost je po svoj prilici dosta velika, ali osoba koja je u dodiru s malom količinom može se obraniti tako da

7 L. F. Fieser: lncendiary gels. Patent br. 2 6 0 6 1 0 7 , Američki patentni ured (podnesen zahtjev za patentiranje 1 . s tudenog 1 9 4 3 , objavljen 5 . k o l o v o z a 1 9 5 2 ) .

83

plamen ugasi, recimo, kaputom ili dekom, zemljom ili pijeskom. Na žalost, prirodna reakcija je, posebno kod neobučenih civila, da poku­šaju obrisati napalm rukama, čime samo dalje razmazuju goruću ljepljivu masu.

Vuneni vojni šinjeli pružaju prilično dobru zaštitu od napalma; pamuk, osim ako je prepariran tako da bude otporan na vatru, pruža vrlo lošu zaštitu. Nepokriveni dijelovi tijela vjerojatno će prvi zadobiti opekline. Stoga je napalm mnogo opasniji za lako odjevene i neobučene vojnike i civile u tropskim zemljama nego za obučene i dobro odjevene trupe u zemljama s hladnijom klimom.

U korejskom ratu pokusi su pokazali da je problem pogoditi tenk napalm bombom bačenom iz aviona, i da se protiv suvremenijih tenkova sa zatvorenim otvorima za ljude i uklonjenim vanjskim spre­mnicima postižu slabi rezultati. Na životinje u tenkovima s radio--komandom, korištenim u tim pokusima, nije djelovala ni toplina ni nedostatak kisika. Da bi imale efekta u borbi protiv tenkova, napalm bombe su upotrebljavane zajedno s fragmentacijskim bombama, mino­bacačkom i artiljerijskom vatrom i razornim bombama bacanim nakon napalma.

Danas se protiv tenkova češće i više upotrebljavaju protutenkovski topovi i vođene rakete ili protutenkovske kazetne bombe ili mine; pretjeruju oni koji tvrde da je napalm potreban kao protutenkovsko oružje.

Razgovori s ratnim zarobljenicima iz Koreje i Vijetnama pokazuju da je »psihološki« efekt napalma mnogo jači kod neiskusnih nego kod prekaljenih ili dobro obučenih jedinica. Moguće je da pilotovo viđenje trupa kako bježe od napada napalmom stvori malo pretjeran dojam; ne mogu se vidjeti ljudi kako na isti način bježe od razornih ili fragmenta-cijskih bombi jer je njihovo djelovanje trenutno, pa za to nemaju ni prilike.

Prema izjavama stručnjaka Pentagona na konferenciji Crvenog križa, u Vijetnamu su napalm bombe uglavnom upotrebljavane za »neposrednu avijacijsku podršku« snagama na zemlji koje su bile u dodiru s neprijateljem. Zbog jasno ograničenog područja djelovanja i male visine s koje se baca napalm, rečeno je da su jurišni avioni mogli operirati bliže vlastitim kopnenim snagama nego kad su korištene razorne i fragmentacijske bombe. Međutim, takve se tvrdnje ne podu­daraju s drugim dokazima s istog bojišta. Pregled podataka o stvarnim napadima napalmom pokazao je da je samo 2 5 , 8 posto napada izvr­šeno na »položaje jedinica«. Većina napada izvedena je na ciljeve koji su bili na određenoj udaljenosti od fronte, a nejasno su opisani kao »stambena, odnosno vojna područja« (54,5 posto) . Od 1163 napalm

84

bombi bačenih na određene ciljeve sedamnaest (1,5 posto) bačeno je na sela, šesnaest na industrijska područja i četiri na tvornice. 8

I ne samo to - autor službene studije o vijetnamskom ratu, priprem­ljene za američku vojsku, piše potpuno suprotno tvrdnjama američkih tehničkih stručnjaka na konferenciji Crvenog križa, da su komandanti na ratištu određene tipove bacača malokalibarskih bombi za neposre­dnu avijacijsku podršku najviše voljeli . 9 Međutim, u opisu tipičnog napada kazetne bombe bile su bačene zajedno s napalmom i klasičnim razornim b o m b a m a . 1 0

Sama ideja o primjeni neposredne avijacijske podrške pretpostavlja visok stupanj »zračne nadmoći«, što znači nepostojanje ozbiljne kon­kurencije u zraku. Prema tome, avioni za bacanje napalma uglavnom su korišteni u ratovima između armije bogate kapitalom s jedne strane i armije bogate ljudima s druge strane, što vrijedi i za mnoga druga oružja o kojima se govori u ovoj knjizi.

Već 9. siječnja 1 9 6 2 . godine New York Times izvještava o upotrebi napalma u Vijetnamu, a kada je Bertrand Russell protestirao zbog bacanja napalma na sela u pismu poslanom tim istim novinama, odgovoreno mu je neka se on samo drži f i lozofi je . 1 1 Međutim, već 1967 . godine stav javnosti bio je takav da su čitavi timovi liječnika isljednika poslani u Vijetnam da bi u bolnicama sajgonske vlade pregledali civilne žrtve napalma. Našli su ih vrlo malo. Da li to znači da su američke vojne snage bile u pravu kada su tvrdile da je civilnih žrtava malo? Možda. Ali, postoji nekoliko razloga za sumnju.

Prvo, do 1 9 6 7 . godine, nakon pet godina bombardiranja i sve žešćih kopnenih operacija, milijuni Vijetnamaca napustili su sela. Prema službenim brojkama, 1 9 6 5 . godine bilo je 7 7 2 . 0 0 0 izbjeglica, 1 9 6 6 . godine bilo ih je 9 0 6 . 0 0 0 , a samo 4 6 3 . 0 0 0 u 1 9 6 7 . godini i 4 9 4 . 0 0 0 u 1 9 6 8 . godini. Kada su 1 9 6 7 . godine stigli isljednici, civili su uglavnom bili napustili sela. Drugo, prilično male su bile šanse da čovjek strada samo od napalma i da preživi, pa da dospije u bolnicu. U napadu na jedno selo opisanom u Aviation Week and Space Techno-logy četiri aviona neprekidno su bacala napalm, bijeli fosfor, rasprska­vajući bombe i rušeće bombe; uz to svaki je avion pucao iz mitraljeza ili topova štiteći one koji su napadali bombama. Cilj je bio hrpica koliba od bambusa. Preživjeli ranjenici imali su minimalne šanse da pobjegnu i da putujući nekoliko dana dospiju do bolnice pod sajgon-

8 D. F. Kusterer : The application of air-delivered incendiary iveapons to limited tvar in Southeast Asia. N O T S Technical Publicarion 4 2 2 9 (US N a v a l O r d n a n c e Test Station, China Lake , California , 1 9 6 6 ) .

9 Rogers , op. cit. 1 0 Aviation Week and Space Technology, 2 1 . i 2 8 . veljače 1 9 6 6 . I I (Lord) B. Russell, War Crimes in Vietnam (Allen and Unvvin, L o n d o n , 1 9 6 7 ) .

85

skom upravom. Isljednici američkog Senata i drugi svjedoci izvještavali su o sličnim napadima u Laosu.

Prilike su bile drukčije u Sjevernom Vijetnamu. Jedan istočnonje­mački vojni kirurg tvrdi da je omjer žrtava koje se mogu pripisati napalmu porastao od dva posto 1 9 6 5 . godine na dvanaest posto 1 9 6 6 . godine, ali je u 1967 . godini pao na devet posto. Budući da je u 1 9 6 7 . godini bilo više napada nego u 1 9 6 6 . godini, ukupan broj žrtava napalma bio je veći. Broj ranjenika od zapaljivih sredstava među civilima raste od 0,3 posto u 1 9 6 5 . godini na trinaest posto u 1 9 6 7 . godini . 1 2 (Na jednom mjestu navodi se da su, pored bačenog napalma, američki brodovi gađali Sjeverni Vijetnam zapaljivim granatama s fosforom i magnezijem.)

Komisija američkog Senata izračunala je da je samo u Južnom Vijetnamu poginulo gotovo pola milijuna civila, a bilo je još na desetine tisuća mrtvih u Sjevernom Vijetnamu, Laosu i Kambodži. Ako je vjerovati američkim brojkama (tvrdi se da su brojke koje se odnose na neprijateljske gubitke ponekad pretjerane), onda je u ratu u Indokini poginulo više od milijun vojnika na obje strane, iako je nemoguće reći koliko je bilo žrtava napalma, fosfora i drugih zapaljivih sredstava, jer su ta oružja (oko pet do deset posto od ukupne količine) očigledno upotrebljavana zajedno sa rasprskavajućim i rušećim projektilima radi uzajamnog pojačanja djelovanja.

Napalm je upotrijebljen i u arapsko-izraelskim ratovima 1 9 5 6 , 1 9 6 7 . i 1 9 7 3 . godine, u ratu u Jemenu od 1 9 6 2 . do 1 9 6 9 . godine, u Iraku u sukobima između vladinih snaga i kurdskih autonomista, upotrebljavale su ga turske zrakoplovne snage na Cipru 1 9 6 4 . i 1 9 7 4 . godine; u Tajlandu 1 9 6 8 - 1 9 7 3 ; upotrebljavali su ga Portugalci u Angoli, Mozambiku i Gvineji Bisao; francuske trupe u Indokini, Alžiru i Čadu ( 1 9 7 0 ) . Izvještaji iz Latinske Amerike govore o upotrebi napalma u Peruu ( 1 9 6 5 ) , Boliviji ( 1 9 6 7 ) , Gvatemali (1967) i Venezueli ( 1 9 6 9 ) .

U najnovije vrijeme izvještaji govore o izraelskim isporukama napalma Etiopiji, za borbu protiv eritrejskih secesionista. Pariz je demantirao tvrdnje da su francuski Jaguari bacali napalm na borce Polisarija u Zapadnoj Sahari, a Rodezija je negirala da je koristila napalm u napadima na zimbabveanske nacionaliste u Zambij i . Takve tvrdnje i njihova pobijanja, bez obzira na to što je istina, govore da upotreba napalma nije još ni izdaleka riješeno političko pitanje.

BACAČI P L A M E N A

U prvim godinama dvadesetog stoljeća Japanci i Nijemci počeli su eksperimentirati s novim oružjem kod koga je mlaz zapaljenog benzina

u Gestewitz , op. cit.

86

izbacivan pomoću sabijenog zraka. Bacači plamena ušli su u široku upotrebu u prvomu svjetskom ratu kada su došli na loš glas koji imaju sve do danas. Iako su nepraktični za nošenje i imaju ograničen domet, zbog čega poslužitelji postaju dobra meta streljačkih oružja, vatreni mlaz može izgledati spektakularno, a rezultati zastrašujući.

Otkrićem napalma u drugomu svjetskom ratu znatno je povećan domet bacača plamena, iako je domet od 60 metara za prijenosnu napravu bio mnogo slabiji od dometa puške (500 do 1 0 0 0 metara, čak i više), a mnogo manji od udaljenosti na kojoj su ljudi stvarno ginuli na bojnom polju (oko 1 0 0 metara). Tenkovi bacači plamena imali su veći domet (oko 2 0 0 metara), ali je i on bio znatno manji od dometa topova na tenkovima koji ih prate.

Bacači plamena su, prema tome, uvijek smatrani oružjem za po­sebne namjene, pa su u nekim od većih armija dodijeljeni kemijskoj službi. Obično se koriste u kombinaciji s drugim oružjem, u napadima na ljude u bunkerima ili pećinama. Bacači plamena su u drugomu svjetskom ratu više korišteni na tihooceanskom bojištu; nije jasno da li je to bilo uvjetovano kulturnim činiocima (Japanci su se teže povlačili s položaja nego Nijemci), ili drugim razlozima, možda manjom spre­mnošću da se drže zarobljenici.

Pored prijenosnih bacača plamena i njima opremljenih tenkova, na obrambene položaje ponekad su postavljani stacionarni bacači pla­mena. U toku drugoga svjetskog rata u Britaniji su postavljene velike takve naprave na potencijalne točke invazije, a stacionarni bacači plamena mnogo su korišteni oko gradova u Sovjetskom Savezu. U novije vrijeme, stacionarne naprave bile su postavljene u izraelskim utvrđenjima duž Sueskog kanala; egipatski diverzanti su ih izbacili iz stroja tako što su napunili mlaznice cementom u prvom napadu u ratu 1 9 7 3 . godine.

Posljednjih godina bilo je pokušaja da se riješi problem ograničenog dometa bacača plamena. U Sjedinjenim Američkim Državama uvedene su zapaljive rakete koje se ispaljuju iz lansirnih uređaja za pješadijske protutenkovske rakete, postižu domet od 4 0 0 do 7 0 0 metara, a sadrže trietilaluminij (vidi daljnji tekst). Konstruirane su i veće granate koje djeluju na istom principu a ispaljuju se iz tenkovskih topova, čime se svaki tenk može pretvoriti u mehanizirani bacač plamena.

Iako su se bacači plamena u prošlosti pokazali efikasnima za »likvidaciju« dobro zaštićenih ciljeva (spaljivanjem ili gušenjem ljudi u njima), primjena im je uvijek bila ograničena zbog malog dometa. Danas je vjerojatnije: a) da će pripremljeni položaji biti izgrađeni tako da se smanji mogućnost djelovanja bacača plamena, i b) da će protiv takvih položaja biti korištena druga oružja, kao što su kumulativne protutenkovske rakete.

8 7

BIJELI F O S F O R

Bijeli fosfor sam po sebi služi kao zapaljivo sredstvo, a prednost mu je što se spontano pali u zraku. To je čvrsta masa koja se raspada u kišu malih komada djelovanjem maloga eksplozivnog punjenja, stvarajući velike količine bijelog dima, zbog čega se upotrebljava i kao dimno sredstvo za maskiranje i označavanje ciljeva. Za paljenje ciljeva nije efikasan poput drugih zapaljivih sredstava, ali je za protupješadijsku primjenu karakteristično da se zapaljene čestice mogu uvući u kožu i gorjeti satima. Prilično teško se odstranjuju, jer obično ponovo planu čim se rana kirurški otvori da bi se čestica izvadila. Fosforne opekline obično su duboke, pa se teško liječe. Obično se stavljaju obloge od otopine bakarnog sulfata koji reagira s fosforom i zaustavlja gorenje. Međutim, takav postupak može uzrokovati otrovanje bakrom pa se danas ne preporučuje.

Fosfor je poznat i kao otrov kojim se obično truju štakori. Želeći ispitati može li se otrovni fosfor apsorbirati kroz opeklinu, SIPRI je angažirao jednog stručnjaka za medicinsku kemiju da kompjutorski istraži medicinsku literaturu. Pažljivom analizom literature dobiveno je dosta dokaza da opekline od fosfora stvaraju posebne probleme. I eksperimenti sa životinjama i klinički slučajevi pokazuju komplikacije zbog t rovanja . 1 3 U izvještaju specijalističkog odjela američke vojske za opekline, jednog od vodećih centara te vrste u svijetu, kaže se da je kod opeklina od fosfora potrebno provesti u bolnici četrdeset posto više vremena nego kod sličnih opeklina drugog por i j ek la . 1 4

Ovaj problem je tako osjetljiv da je američka delegacija na jednoj konferenciji Crvenog križa, nakon što je SIPRI iznio svoje zaključke, dostavila svojim saveznicama »povjerljive informacije«, pokušavajući pobiti vjerodostojnost SIPRI-jeve studije. Međutim, američka delega­cija nije iznijela taj problem javno, iako se u njoj nalazio i direktor američkoga vojnog odjela za opekline, autor gore spomenute studije. Američka delegacija se vjerojatno nadala da ni jedan od savezničkih delegata nije pročitao SIPRI-jevu studiju, pa da će im povjerovati na riječ da je to isključivo »propaganda« a ne temeljito istraživanje izvršeno na osnovi kompjutorski obrađene međunarodne baze biome­dicinskih podataka ( M E D L A R S ) . (Unijeli smo ovu anegdotu samo da bismo ilustrirali složenu međusobnu ovisnost znanosti i politike u diplomaciji koja se bavi nehumanim oružjem.)

13 Incendiarj VPeapons, op. cit. 1 4 P . W. Currer i , M. J . Ash and B A . P r u i t t : T h e treatmenr of chemical burns : Specialized

diagnostic , therapeutic , and prognost ic considerat ions , Journal of Trauma, knjiga 1 0 , br. 8, 1 9 7 0 , str. 6 3 4 - 6 4 2 .

88

Fosforne bombe upotrijebljene su u drugomu svjetskom ratu, dok je u vijetnamskom ratu često iz raketa vađen brizantni eksploziv a umjesto njega stavljan fosfor. Aviation Week objavio je 1 9 6 6 . godine kolor-fotografije snimljene za vrijeme napada na neko selo fosfornim i napalm bombama. Na slikama se dobro vidi da fosfor nije bačen samo radi stvaranja dimne zavjese, već i kao ofenzivno oružje.

K E M I J S K A V A T R E N A KUGLA I S R E D S T V A ZA U N I Š T A V A N J E P L A M E N I M M L A Z O M

U vijetnamskom ratu konvencionalni bacači plamena zamijenjeni su novim tipom zapaljivog oružja koje bi moglo biti glasnik novih putova vojne tehnologije. Konstruirano za upotrebu u pješadiji, novo oružje sastoji se od male rakete ispunjene organskim spojem metala koji se spontano pali, kao što je trietil aluminij (TEA), a gori izuzetno vrućim plamenom (oko 2 3 0 0 °C) zračeći tako jakom toplinom da se u nekoliko sekunda stvaraju opekline trećeg stupnja, čak i na određenoj udaljenosti od plamena. Uvođenje ovoga novog zapaljivog sredstva iznenadan je i zabrinjavajući napredak u plamenim oružjima jer je do tada atomska bomba bila jedino oružje koje kao glavno sredstvo ranjavanja iskorištava toplinsko zračenje.

Zgusnuti piroforni (samozapaljivi) agensi (TPA), kako se taj tip materija još naziva, mogu biti »skrojeni« tako da budu podobni za nekoliko svrha. Stavljanjem različitih količina sredstava za zgušnjava­nje ona gore sporije ili brže. Neka od njih gore tako brzo da gorenje prelazi u eksploziju. T a k o se postiže spektar koji ide od čisto plamenih oružja do čisto eksplozivnih oružja (aerosolni eksplozivi, pogledajte deseto poglavlje) s različitim međukategorijama. Tim sredstvima može se puniti niz tipova zrna, granata, raketa i bombi malog kalibra. Gore vrlo brzo, pa su stoga manje efikasna od zapaljivih sredstava koja gore sporije i upotrebljavaju se da bi se zapalio neki materijal, ali mogu biti moćno oružje protiv ljudstva, jer za aktiviranje nije potreban izravan pogodak. (Tvrdi se da i eksplozija u blizini može onesposobiti tenk.)

Svaka rasprava o zapaljivim oružjima mora obuhvatiti i ta nova sredstva zbog kojih bi napalm uskoro mogao izaći iz upotrebe.

Z A B R A N A ZAPALJIVIH S R E D S T A V A

Iako je vatra drevno oružje, tek ju je izrada napalma u drugom svjetskom ratu pretvorila u značajno protupješadijsko sredstvo, čija je primjena, čak i za vojne osobe, još sporna. U jednom vojnom časopisu

89

autor članka o prednostima vatre na kraju zahtijeva od svojih kolega da prevladaju gnušanje zbog »nesportskog« karaktera takvog oružja.

U pismu londonskom The Timesu jedan britanski major koji se borio u Koreji opisuje napalm kao »sredstvo koje izaziva mučninu i užas«. Zatim nastavlja:

Mislim da je to potpuno necivilizirana metoda ratovanja: jednako kao kad bismo svoje ratne zarobljenike svezali za stup, polili ih benzinom i potpalili. Napalm je jednako tako strašan. 1 5

Philip Noel-Baker, dobitnik Nobelove nagrade, tvrdi da su do drugoga svjetskog rata zapaljiva sredstva smatrana nelegalnim oruž­jem. Britanska delegacija je 1 9 3 3 . godine podnijela nacrt prijedloga o razoružanju kojim bi se zabranila zapaljiva oružja, uključujući »upo­trebu projektila posebno namijenjenih za izazivanje požara« i »upo­trebu naprava konstruiranih za napade vatrom na l jude«.

Napalm je, kako smo rekli, američki izum, i Sjedinjene Američke Države bile su i nadaleko najveći korisnik. Međutim, napalm su koristile i druge zemlje, istočne i zapadne, a i zemlje Trećeg svijeta.

Usprkos tomu, upotrebu napalma i drugih zapaljivih sredstava osudilo je gotovo stotinu zemalja u Ujedinjenim narodima, pa se čini da nema razloga dopustiti da oklijevanje Sjedinjenih Američkih Država i šačice drugih zemalja stane na put takvoj zabrani. Čak i kad te zemlje ne bi potpisale takvu zabranu (trebalo je proći pedeset godina da bi Sjedinjene Američke Države pristale potpisati Ženevski protokol iz 1 9 2 5 . godine o kemijskom i bakteriološkom oružju), postojanjem međunarodne zabrane postojale bi jače moralne prepreke njihovoj upotrebi. Pri pripremi takve zabrane važno je imati u vidu ne samo postojeća dobro poznata zapaljiva oružja, poput napalma i fosfora, već i spriječiti usvajanje novih opasnih agenasa samozapaljivog tipa (TPA) za vojne svrhe. Važno je, također, voditi računa o mogućem uvođenju laserskog oružja na bojno polje (pogledajte trinaesto poglavlje).

Novi protokol kojim se zabranjuje upotreba zapaljivih sredstava u naseljenim područjima, a dopušta se njihova primjena na bojnom polju, nije napredak u odnosu na postojeće međunarodno pravo kojim se već zabranjuju nediskriminativni napadi u naseljenim područjima. Ta zabrana je 1977 . pooštrena dodatnim protokolima Ženevskim konvencijama kojima se izričito zabranjuju masovni napadi na gradska i naseljena područja. Osim toga, njima se zabranjuju masovni napadi na seoska područja kojima bi se nanijele velike ekološke štete. Takvim zabranama očito se stavlja izvan zakona bacanje zapaljivih bombi na

1 5 (Major ) H. R. Holden, pismo The Timesu, 1 7 . lipnja 1 9 7 2 .

9 0

gradove, što se događalo u drugomu svjetskom ratu, ili na šume, kao u Vijetnamu, te bacanje napalma na sela. Trenutno se postavlja pitanje potpune zabrane, uključujući i upotrebu na ratištu, ne toliko zbog mogućeg nediskriminativnog djelovanja, koliko zbog podmukle naravi oružja i patnji i deformacija koje ono uzrokuje.

Iako je novi protokol daleko od potpune zabrane zapaljivih sred­stava, ili čak napalma, ipak predstavlja manju diplomatsku pobjedu nad većim silama. Na konferenciji Ujedinjenih naroda 1 9 7 9 . godine Sjedinjene Američke Države izjavile su da su spremne prihvatiti za­branu upotrebe »platnenog oružja koje se iz zraka baca na vojne ciljeve okružene civilnim stanovništvom«. Uz činjenicu da je to dovelo do nepotrebnog višednevnog natezanja u vezi s definicijom »plamenog oružja« (potkategorija zapaljivih sredstava), ovaj prijedlog istovre­meno stvara zabunu u vezi s dva principa međunarodnog prava: »nepotrebnih patnji« i »nediskriminativnog učinka«. Ako je namjera bila odstraniti »nediskriminativni učinak«, onda bi se zabrana trebala primjenjivati na sva zapaljiva sredstva koja se bacaju iz zraka (tj. uključujući, na primjer, termitne i magnezijske bombe, te napalm bombe). Ako je namjera bila smanjiti nepotrebne patnje, onda bi se ta zabrana trebala odnositi i na upotrebu takvog oružja protiv vojnih jedinica jednako kao i protiv civila. Ta je zbrka razjašnjena američkoj delegaciji, ali ona je imala fiksna ovlaštenja i nije mogla ništa učiniti.

Tek polovicom druge konferencije Ujedinjenih naroda 1 9 8 0 . go­dine iz Washingtona je stigao glas da bi Sjedinjene Američke Države mogle prihvatiti zabranu »zapaljivih sredstava koja se bacaju iz zraka na vojne ciljeve okružene civilnim stanovništvom«. To se smatralo značajnim probijanjem leda na konferenciji.

Nakon toga, predstavnik Sovjetskog Saveza je izjavio da ne može prihvatiti novi prijedlog i inzistirao je na ranijoj američkog furmulaciji! Sovjetski smisao za izbor pravog trenutka mogao bi poslužiti piscu scenarija jeftinog TV krimića. Ali u diplomatskom kontekstu, na vrhuncu višegodišnjih napora da se postigne čvrsta kontrola nad zapaljivim oružjem, prevršena je mjera i za prekaljene diplomate. Sovjetski Savez našao se potpuno izoliran, a na njihovu delegaciju izvršen je pritisak da zatraži nove upute iz Moskve.

I gle! Kao što su to ranije učinili Amerikanci, sad sovjetska delega­cija nastupa nekoliko dana prije završetka konferencije s novih pozi­cija: prihvaća regulativu o zapaljivom oružju koje se baca iz zraka.

T a k o su obje supersile morale popustiti pod pritiskom međunaro­dnog mišljenja. Ali, to je jedan od manje važnih ustupaka, jer usvojeno pravilo još dopušta protupješadijsku upotrebu napalma, a glavni cilj inicijatora iz Crvenog križa i konferencija Ujedinjenih naroda bio je njegova zabrana.

91

TRINAESTO POGLAVLJE

»Zrake smrti«: prijetnja tehnologije budućnosti

Bljeskajuće svjetlo, snažni visoki ili niski zvučni valovi koje ljudsko uho nije u stanju registrirati, mikrovalovi (kao kod suvremenih ekspresnih pećnica) i laseri neka su od novih sredstava što se ispituju u vojnim laboratorij ima, a koja su već bila primijenjena u nekim slučaje­vima. 1

Kakva je budućnost tih potencijalnih novih oružja? Kakav je njihov status u odnosu na međunarodno pravo? Hoće li uzrokovati nepo­trebne patnje ili nediskriminativni učinak?

Mogućnost nastajanja novih, još nepoznatih vrsta oružja pokreće važno pitanje principa, slično onome o kojem se raspravljalo davne 1 8 9 9 . godine u toku debate o dum-dum zrnu u Hagu. Pitanje glasi: treba li da međunarodna zajednica pokuša ograničiti širenje nehuma­nog oružja čak i prije no što se ono počne upotrebljavati? Ili treba čekati da vojne snage u svijetu usvoje nova oružja i pomoću njih nanesu ljudima neizmjerne patnje?

U vezi s dum-dum zrnima, 1 8 9 9 . godine je istaknuta potreba za nekakvom općenitijom zabranom, jer se isti učinci mogu postići dru­gim sredstvima; recimo konstruiranjem metaka koji se prevrću pri udaru, čemu je suprotstavljeno mišljenje da je moguće zabraniti samo sredstva koja su već poznata. Rezultate smo vidjeli - u roku od nekoliko godina dok je vrijedila ograničena zabrana iz 1 8 9 9 . godine sve velike sile usvojile su šiljata zrna koja se prevrću pri udaru, zbog kojih se mnogo puta tvrdilo da su u prvomu svjetskom ratu upotrijeb­ljeni dum-dum meci.

Danas smo u stanju prilično dobro procijeniti moguće medicinske efekte, recimo lasera, pa ne moramo čekati da vojska dobije u ruke oružje već gotovo za upotrebu. Ovoga puta međunarodna zajednica ne bi smjela dopustiti da je ušutkaju oni koji imaju potvrđene interese u tome da se konstruktorima i proizvođačima daju odriješene ruke. Nužna je međunarodna kontrola.

Anti-personrtel Weapons, op. cit., poglavlje 8.

92

U M J E T N I G R O M I M U N J A - S V J E T L O S N I I Z V U Č N I U R E Đ A J I

Među nova oružja koja će uskoro biti konstruirana spadaju i bljeskajući svjetlosni uređaji i odašiljači ultra i infra zvuka.

Bljeskajući svjetlosni uređaji dijele se na dvije vrste; jedna je slična »trepćućim svjetlima« (strobama) koja se upotrebljavaju u diskote­kama. Intenzivno svjetlo elektronski se pali i gasi oko sedam puta u sekundi, a pri takvoj frekvenciji može uzrokovati reakcije mozga koje dovode do epileptičnog napada kod približno četiri posto ljudi (zato je uprava grada Londona zabranila upotrebu trepćućeg svjetla određene frekvencije u diskotekama). Stroboskopski bljeskajući svjetlosni ure­đaji već su upotrebljavani protiv demonstranata da bi se stvorila panika i razbile gomile.

Drugi tip bljeskajućih svjetlosnih uređaja radi na sličnom principu kao bljeskalica za foto-aparate. Iznenadno vrlo jako svjetlo zbunjuje ljude i privremeno ih čini nesposobnima da se brane od djelovanja drugih oružja. Britanska ručna bomba s blještećim svjetlom, koja uz to pravi veliku buku, uspješno je korištena u akciji protiv otmičara aviona u Mogadišu, kada su zapadnonjemačke poluvojne jedinice iznenadile otmičare i poubijale ih. Svjetlosna sredstva upotrebljavana su i u noćnim borbama.

Ultrazvuk je zvuk vrlo visoke frekvencije koja prelazi razinu iznad koje ga ljudsko uho više ne može registrirati; obratno, infrazvuk je zvuk frekvencije koja je ispod slušnog praga. Obje vrste zvuka upotri­jebljene su kod uređaja za »suzbijanje nereda« u svrhu izazivanja uznemirenosti i panike. Zvučni valovi velikog intenziteta mogu uzro­kovati mnoštvo različitih psiholoških poremećaja, a sumnja se da infrazvuk dovodi do smrti za koje inače nema drugog objašnjenja, na primjer, na brodovima. Moguće je da vrlo spori zvučni valovi, od jednog do šest hertza (ciklusa u sekundi) u organima u ljudskom tijelu, uključujući i srce, stvaraju rezonance zbog kojih dolazi do poremećaja, pa čak i prestanka normalnog radnog ritma srca i disanja. Mali ultrazvučni odašiljači za rastjerivanje štakora iz restorana itd. već se prodaju na tržištu, ali se smiju upotrebljavati tek izvan radnog vremena budući da štetno djeluju na ljude.

Neki izvještaji govore da britanske snage u Sjevernoj Irskoj koriste snažne američke odašiljače koji istovremeno proizvode infrazvuk i ultrazvuk. To se postiže odašiljanjem na dvije gotovo identične frek­vencije, recimo 1 6 . 0 0 0 Hz i 1 6 . 0 0 7 Hz čime se postiže da te dvije frekvencije zajedno proizvode rezonantne zvvične valove i na 7 hertza i na 3 2 . 0 0 7 hertza. U Sovjetskom Savezu vrše se pokusi s vrlo snažnim usmjerenim infrazvučnim uređajima za razbijanje leda. Ako se pokažu dobrima, mogli bi naći primjenu i na bojnom polju.

93

U R E Đ A J I Z A I Z A Z I V A N J E E L E K T R I Č N O G UDARA

U Kanadi je nedavno zabranjen mali pištolj koji na žrtvu ispaljuje žice kroz koje teče električna struja, zbog čega ona doživljava snažan udar. Taser, kako je nazvana ta sprava, izmišljen je u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je izazvao dosta rasprava, nakon čega je američka vlada tu napravu svrstala među vatreno oružje za koje je potrebna dozvola. Izrađena za samoobranu čuvara sigurnosti i gra­đana, upotrebljavala se često u pl jačkama. Električnu struju proizvodi Teslin svitak na baterijski pogon, a malo eksplozivno punjenje pokreće žice sa zašiljenim vrhovima koje se zabiju u tijelo, izazivajući šok dovoljan da čovjeka privremeno paralizira; dugotrajan šok može iza­zvati kolaps. Iako nije predviđeno da taser djeluje smrtonosno, može izazvati smrt ljudi sa slabim srcem.

Izrađene su i policijske palice koje mogu izazvati električni udar, a smatraju se manje opasnima od bajoneta ili pušaka koje se koriste za održavanje reda prilikom demonstracija. Javnost je dosta burno reagi­rala protiv takvih sredstava kada su bila primijenjena u Sjedinjenim Američkim Državama, uspoređujući ih s bičevima za tjeranje stoke. Zapadnonjemačka policija upotrijebila je oklopna vozila opremljena »ralicom« koja rastjeruje ljude električnim udarom.

Naprave koje rade na bazi električnog udara, kao što su terenski telefonski generatori, često se koriste za mučenje. Ubijanje električnom strujom korišteno je kao jedno od sredstava za egzekuciju, ali je u vojnom kontekstu do sada korišteno samo za pasivnu obranu, uglav­nom u obliku visokonaponskih električnih ograda oko vojnih instala­cija ili duž granica, kao što je bio slučaj u Alžiru u toku rata za nezavisnost.

M I K R O V A L O V I

Mikrovalne pećnice danas su u svakodnevnoj upotrebi za brzo zagrijavanje hrane. Nagoviješteno je da bi se mikrovalovi mogli kori­stiti kao oružje, jer se zna da, na primjer, mikrovalovi iz snažnih radara imaju biološko djelovanje. To djelovanje nije dovoljno proučeno, iako se u vojsci to polje i dalje istražuje.

LASERI

Najvjerojatniji novi tip oružja su »zrake smrti« iz znanstvene fantastike, u obliku lasera velike snage. Iako se laseri već uveliko

9 4

koriste na ratištima za izračunavanje daljine i za navođenje projektila, intenzivno se istražuje da se razviju i proizvedu laseri koji če biti dovoljno snažni da unište ci l j ; u stvari, več se događalo da laseri pogode projektile u zraku. Nema sumnje da su oni pobudili veliki interes u vojnim krugovima iako visoka cijena početnih radova ukazuje na to da bi se laseri mogli prvenstveno koristiti protiv vrlo vrijednih ciljeva, kao što su brodovi, i obratno, za obranu takvih ciljeva od projektila. Laseri bi mogli biti pogodni i kao protusatelitsko oružje u svemiru, gdje na njih ne djeluju filtrirajuće osobine atmosfere (što ograničava njihovu efikasnost na zemlji).

Međutim, laseri vjerojatno imaju niz prednosti kao protupješadij-sko oružje. Na primjer, oko , zbog svojih leća, vrlo je osjetljivo na laserske zrake, a isto vrijedi i za neke vrste optičke opreme; osim toga, staklo se topi mnogo lakše nego metal. Američki proračuni govore da je u toku vijetnamskog rata oko 75 posto srušenih američkih aviona pogođeno iz okom usmjeravanih oružja, jer, za razliku od radara oko nije podložno djelovanju elektronskih protumjera ili navođenih projek­tila. Laser prvi put nudi mogućnost zasljepljivanja posada protuavion­skih oružja i drugih neprijateljskih snaga time što pretražuje tlo i spaljuje oči svima koje zraka ulovi. Za te svrhe najefikasniji bi mogao biti infracrveni laser koji se ne može čak ni vidjeti golim okom, iako se oči mogu zaštititi posebnim filterskim naočalama.

Čini se da je osnovna tehnologija za laserska oružja već razrađena, a sada se prilagođavaju za borbenu upotrebu na oklopnim vozilima, avionima i brodovima.

Z A B R A N A N O V I H O R U Ž J A

Na konferencijama Crvenog križa vladini stručnjaci raspravljali su o gotovo svim navedenim napravama, ali nije iznesen ni jedan određeni prijedlog za zabranu.

Mnoge od tih naprava korištene su više u internim nego u međuna­rodnim operacijama. Zapažena je tendencija opremanja policije i do­maćih snaga sigurnosti suvremenijom opremom za održavanje reda i, bez obzira na humanost i političke implikacije takvog trenda, teško je predvidjeti da bi se mogao o tome postići međunarodni dogovor među vladama. Informirana javnost je vjerojatno jedini put za kontroliranje tehnologije socijalne kontrole.

Ručna bomba s bljeskom koja je upotrijebljena u mogadiškoj operaciji dobar je primjer »tehnološkog rješenja« koje je tog puta bilo planirano tako da se izbjegne nediskriminativno djelovanje i nepo­trebne žrtve. Otmičari su ubijeni, a putnicima u avionu nije se ništa

95

dogodilo, iako su kao i otmičari bili privremeno zaslijepljeni i zaglu-šeni.

Laseri će vjerojatno postati važno oružje na bojnom polju. Zna­čajno je da su britanski vojni stručnjaci predložili definiciju zapaljivih sredstava koja isključuje lasere, iako oni, naravno, djeluju tako da uzrokuju štetu stvarajući toplinu u tkivima ili u staklu i metalu. Najvažnije je osigurati da se laseri uključe u sve zabrane ili ograničenja upotrebe zapaljivog oružja ili da se usvoje posebna pravila. Javnost će vrlo teško prihvatiti mogućnost upotrebe oružja koje ljudima spaljuje oči. Iako će vojnici u razvijenim zemljama vjerojatno biti opremljeni zaštitnim naočalama, manje je vjerojatno da će civili i vojnici u zemljama u razvoju biti tako zaštićeni, pa je velika vjerojatnost da će avion opremljen laserom koji pretražuje neko područje na zemlji da bi onemogućio protuavionske jedinice uzrokovati i mnoge civilne žrtve.

Još nam ostaje da vidimo da li će se mikrovalni i zvučni odašiljači razviti kao oružja.

Trebalo bi zahtijevati da Centar Ujedinjenih naroda za razoružanje ili Međunarodna organizacija Crvenog križa pripremaju redovite izvje­štaje o razvoju oružja, a bar svake pete godine trebalo bi da se održavaju međunarodne konferencije na kojima bi se revidirala i razrađivala međunarodna pravna ograničenja.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Nuklearno, biološko i kemijsko oružje — oružje totalnog rata

Nuklearno oružje se iznenada pojavilo ponovo kao glavno protupješadijsko oružje. Zajedno s ogromnim zalihama kemijskog oružja, poput nervnih otrova (jedna kapljica takvog otrova je smrtono­sna), ono predstavlja najveću opasnost po ljudski život kojoj je tvorac sam čovjek, a ujedno i najveći izazov međunarodnom pravu.

Iznoseći svoje preliminarne prijedloge novih važnih protokola iz Ženevske konvencije, Međunarodni komitet Crvenog križa je izjavio kako ne treba smatrati da oni obuhvaćaju i upotrebu nuklearnog oružja! Ta rezerva izrečena je u nadi da će se izbjeći suprotstavljanje nuklearnih sila od samog početka. Iako su se one složile sa zabranom površinskog bombardiranja gradova, nekoliko nuklearnih sila tvrdilo je da se ta zabrana može odnositi samo na danas zastarjele napade konvencionalnim bombama, a da se ne može odnositi na mnogo efikasnija suvremena oružja! U međuvremenu, usprkos svim rječitim izjavama o ograničenju naoružanja, nuklearne sile nastavile su gomilati svoje zalihe oružja za masovno uništavanje, poboljšavati svoje zalihe smrtonosnog kemijskog oružja i razvijati nove tipove oružja s pojača­nom radioaktivnošću.

Upotreba kemijskog i biološkog oružja je ilegalna, a postoji i međunarodni ugovor kojim se zahtijeva od država da se liše zaliha bioloških sredstava; donošenje sličnog ugovora za kemijska sredstva je, međutim, zaustavljeno. S druge strane, pravnici još raspravljaju o zakonitosti upotrebe nuklearnog oružja, a činjenica da još nisu usta­novljeni jasni propisi ostavlja prazan prostor koji potkopava temelje međunarodnog humanitarnog prava.

A T O M S K O O R U Ž J E

Atomske i hidrogenske bombe najrazornija su oružja koja je čovjek stvorio. Današnje zalihe nuklearnog oružja mogle bi zbrisati civiliza­ciju, a to je očito neracionalan način da se postigne sigurnost i obrana.

7 Od dum-dum metka do napalma 9 7

Strategijski koncepti kao što je M A D * (što nije psihijatarska ocjena nego kratica za Mutual Assured Destruction — Sigurno međusobno uništenje) ostavljaju opći dojam da su nuklearna oružja uglavnom predviđena za napade na gradove. Budući da ima tek nekoliko stotina gradova s milijunom i više od milijuna stanovnika, čini se da je besmisleno čuvati zalihe desetaka tisuća nuklearnih oružja. Međutim, iza toga stoji poguban način razmišljanja.

Kako je ranije istaknuto, vojni planeri moraju razmisliti kako da probiju ili pomaknu naprijed linije fronte koje se ponekad protežu tisućama kilometara, a mogu biti duboke recimo i 100 km. Da bi se neprijateljski položaji na takvim ogromnim frontovima »neutralizirali« konvencionalnom artiljerijom i bombama bile bi potrebne ne samo ogromne količine municije nego i mnogo vremena - vremena u kojem bi neprijatelj mogao odgovoriti na isti način. N a p r i m j e r , može se rjroračunati da je za pokrivanje jednoga kvadratnog kilometra po-trebnoj j to topova koji ispaljuju 18.000 artiljerijskih granata u roku od, najmanje, trideset minuta. Pomnožite to s duljinom i dubinom linija fronte u centralnoj Evropi ili na sovjetsko-kineskoj granici, pa će vam postati jasno s kakvim se problemima planeri suočavaju.

Taktička nuklearna bomba efikasno uništava oko jedan kvadratni kilometar prostora u nekoliko sekunda. Kad bi se duž fronte ispalilo nekoliko tisuća taktičkih nuklearnih oružja bilo bi moguće neutralizi­rati cijelu liniju fronte prije no što bi neprijatelj imao vremena uzvratiti, a kako su suvremena oklopna vozila konstruirana da pružaju određenu zaštitu od zračenja, bilo bi moguće provesti ih preko cijelog bombardi­ranog područja nakon kratke stanke. Na taj način planeri bi se moglf nadati da će moći micati cijelu frontu naprijed, prelazeći 6 0 - 7 0 , pa čak i 100 kilometara na dan, 1 nakon čega bi se cijela operacija morala ponoviti.

Gledano u takvom svjetlu, zalihe od nekih 3 5 0 0 sovjetskih i više od 6 0 0 0 zapadnih taktičkih nuklearnih oružja pohranjenih u Evropi skro­mne su. Za vojnog planera postignuta razornost nije veća od one koja bi se postigla konvencionalnom artiljerijskom i zračnom snagom; s a m a , se postiže brže i efikasnije.

Međutim, u takvoj pogubnoj logici ima, naravno, grešaka. Ovako promatrano, nuklearna oružja ne samo da ne služe kao sredstva za odvraćanje nego, naprotiv, činjenica da nuklearno oružje pruža moguć­nost brzog probijanja linija fronte samo unosi još više nesigurnosti. Čak i kad ni jedna strana ne bi uistinu namjeravala poduzeti takav drastičan korak, jedna strana bi mogla zamisliti da postoji takva

* Engleski: luđak (nap. prev. ) . 1 Sidorenko, op. cit.

98

mogućnost, i to bi je navelo na »preventivni udar« da bi izbjegla eventualnu mogućnost napada druge strane.

Iako fizičke štete na zemlji nakon taktičkog nuklearnog napada ne moraju biti veće od šteta nakon masovnog konvencionalnog napada, djelovanje radioaktivnih padavina i zračenja koje uzrokuje nuklearno oružje ostaje nepredvidivo za sve uključene strane. Napadačka vojska koja prelazi preko zone na koju je izvršen nuklearni napad imala bi znatnih poteškoća da očuva svoje pozadinske veze za opskrbu, dok bi opseg i iznenadnost napada vjerojatno doveli do rasapa normalnih društvenih službi na okupiranom području, jer ne bi bilo vremena za organiziranje ratnih službi.

Kada je nuklearno oružje upotrijebljeno prvi put, tvrdilo se da je potrebno kako bi se spriječio konvencionalni rat. Sada se tvrdi da obostrano nuklearno zastrašivanje povećava vjerojatnost konvencio­nalnog rata i da je potrebno povećavati konvencionalne snage da bi bilo moguće boriti se i pobijediti u trećemu svjetskom ratu; važno je da su i N A T O i članice Varšavskog ugovora 1 9 7 7 . godine odlučile pove­ćati svoje vojne izdatke. Možda će se obistiniti kineska tvrdnja da se bliži rat između suprotnih blokova, ali je sasvim sigurno da još nije prekasno zaustaviti opasnost od izbijanja rata između Istoka i Zapada i između velikih sila u Aziji.

Djelovanje nuklearnog oružja nije isključivo stvar zaraćenih strana, budući da bi radioaktivne padavine štetno djelovale na stanovništvo širom svijeta. Sramota je za čovječanstvo da samo nekoliko država može prijetiti zdravlju i sigurnosti ljudskog roda, i međunarodno pravo to više ne bi smjelo tolerirati. Ispitivanje, proizvodnja, gomilanje i prijetnja upotrebom nuklearnog oružja kriminalna su djela protiv čovječanstva, po duhu, ako ne i po slovu zakona.

Zbog svog nehumanog i nediskriminativnog djelovanja nuklearna oružja u svakom slučaju dobivaju negativnu ocjenu. Njihovo djelova­nje na pojedince nije samo sveobuhvatno i žestoko, već može biti i dugotrajno ili se javljati naknadno. Svake godine u Hirošimi i Nagasa-kiju ljudi umiru od bolesti koje se smatraju posljedicama izloženosti napadima atomskim bombama 1 9 4 5 , a ružni keloidi (od opeklina, a ne od zračenja kako se ponekad misli) kojima su obilježeni i vjerojatna genetska oštećenja prisiljavaju neke od onih koji su preživjeli atomsku bombu na život izopćenika iz društva. 2

Nuklearno oružje svojim djelovanjem pokriva velike površine. Vatre izazvane toplinskim zračenjem šire se, uzrokujući velike požare i vatrene oluje; radioaktivne padavine rasprostiru se atmosferom, pa­daju na zemlju, zagađujući kišu i zalihe vode, prodiru u hranu kroz

1 R. J. L i f tom Death in Life: The Survivors of Hiroshima (Harmondsvvorth , Penguin, 1 9 7 1 ) .

99

koju se akumuliraju u ljudskom tijelu; zračenje je dugotrajno, pa na velikim područjima desetljećima nije moguće živjeti. Pojava raka i genetskih promjena kao posljedica primjer je naknadnog djelovanja. Možemo reći da ni jedna od tih posljedica nema nikakve veze sa zahtjevima za »vojne nužnosti«, poput trenutne potrebe da se zaustavi invazija i probiju linije fronte.

Iako nuklearna oružja mogu izazvati velika razaranja, u Hirošimi i Nagasakiju ona su prvenstveno upotrijebljena protiv ljudi. Zapadna vojna misao prvi put ih je prihvatila kao protutežu brojno nadmoćnim silama Istočnog bloka, prije svega u Aziji , 3 a zapravo se ozbiljno razmišljalo da se upotrijebe protiv kineskih snaga u Koreji.

Ti aspekti primjene protiv ljudstva, koji su uglavnom bili »zaborav­ljeni«, ponovo su u novije vrijeme izbili u prvi plan razvojem jačega radioaktivnog oružja, takozvane neutronske bombe koja jače zrači a ima slabije toplinsko djelovanje i razornu moć od »konvencionalnog« nuklearnog oružja. Zračenje neutronske bombe u stanju je prodrijeti u tenk i ubiti posadu. Međutim, zona trenutnog onesposobljavan ja ima promjer samo oko jedan kilometar, a budući da se jedna tenkovska divizija može razviti na području od, recimo, 50 X 1 0 0 km, bilo bi potrebno imati stotine neutronskih bombi da se zaustavi veći napad oklopnim snagama.

Zračenje prouzrokovano neutronskom bombom ubija ne samo ljude, već i sve druge žive organizme, uključujući i bakterije u zemlji koje su bitne za njezinu produktivnost. Prema tome, upotreba neutron­skih bombi na većoj površini ostavila bi pustinju u kojoj bi zemljište bilo gotovo sterilno.

Izvan zone trenutnog onesposobljavanja postoji daljnja zona od oko dva kilometraiu kojoj bi prvobitno djelovanje zračenja na ljudstvo i civile bilo relativno malo, ali bi oni nakon nekoliko dana ili sati podlegli bolestima zračenja, iako bi do tog trenutka sačuvali sve svoje funkcije.

Zgražanje javnosti nad neutronskom bombom potpuno je oprav­dano. Sasvim je neodgovorno na ovom stupnju osjetljivih pregovora uvoditi nove vrste nuklearnog oružja. Ovime potpuno sigurno ne želimo reći da su »stara« nuklearna oružja humanija - sva nuklearna oružja potpuno su nehumana i djeluju nediskriminativno.

B I O L O Š K A I K E M I J S K A O R U Ž J A

Biološka i kemijska oružja zabranjena su Haškim konvencijama i Ženevskim protokolom iz 1 9 2 5 . godine. Kemijska sredstva korištena

3 U vezi s pitanjem »brojne n a d m o ć n o s t i « pogledajte bilješku 3, s e d m o poglavlje.

1 0 0

su u prvomu svjetskom ratu, ali ne i u drugomu svjetskom ratu, iako su Japanci očigledno eksperimentirali s biološkim sredstvima u Kini a Nijemci su razvili nervne plinove. Amerikanci su u vijetnamskom ratu koristili velike količine bojnog otrova CS za uznemiravanje i kemijskih herbicida. Postojali su planovi za ispitivanje a eventualno i za upotrebu bioloških i kemijskih bojnih agensa. 4 Sjedinjene Američke Države odbijale su ratifikaciju Ženevskog protokola do 1 9 7 5 . godine.

U Ženevi je 1 9 7 2 . godine potpisan sporazum o razoružanju koji se odnosio na biološka borbena sredstva. Potpisnice su se dogovorile da zabrane upotrebu bioloških agensa i da unište zalihe. Sovjetski Savez uvijek je negirao posjedovanje takvih zaliha, a Sjedinjene Američke Države podnijele su izvještaj o uništavanju svojih zaliha. Čini se da je nemogućnost kontrole bioloških sredstava ograničavala njihovu vojnu primjenu, što je olakšalo njihovo zabranjivanje.

Kemijska borbena sredstva, međutim, mnogo su privlačnija s voj­nog stajališta, pa nastojanja da se postigne sporazum o razoružanju za kemijske agense nisu do sada imala uspjeha. Velike zalihe postoje i dalje u Sjedinjenim Američkim Državama, Evropi i Sovjetskom Sa­vezu. 5

Iako Washington neprekidno izražava svoju »čvrstu odlučnost« za »postizanje djelotvornoga međunarodnog ograničenja za kemijska oružja«, Ministarstvo kopnene vojske objavilo je u rujnu 1 9 7 3 . godine planove za prvu fazu nove akcije kupovine kemijskog oružja. Trenutni cilj bila je nabavka artiljerijskih projektila za dvjesta milijuna dolara izrađenih prema novoj tehnici primjene standardnih nervnih plinova, takozvanoj »binarnoj« tehnici. Binarna ubojita sredstva razlikuju se od svojih prethodnika utoliko što u osnovnom projektu postoji ugrađen sigurnosni element: u sebi imaju odvojene kontejnere s kemikalijama

4 O v a k v u tvrdnju treba opravdat i . A m e r i č k a vlada je 1 9 6 1 . godine osnovala radnu grupu za Vijetnam. Pripremljen je » P r o g r a m akcije za sprečavanje komunist ičke dominaci je u J u ž n o m Vi je tnamu«, a predsjedniku Kennedvju prenio ga je brigadni general Edvvard G. Landsdale , kojeg su obično smatrali m o d e l o m » g r o z n o g A m e r i k a n c a « , klasičnog operat ivca C l A - e za borbu protiv part izana. (Landsdale je bio aktivan na Filipinima i u J u ž n o m Vijetnamu 1 9 5 0 - t i h godina . ) P r o g r a m (nešto cenzuriran) objavio je Komitet za vanjskopolit ičke o d n o s e a m e r i č k o g Senata (Vietnam Commitments 1961, 2 0 . ožujka 1 9 7 2 ) . M e đ u prijedlozima za konvencionalne , tajne i psihološke akcije nalazi se i prijedlog za osnivanje C e n t r a za razvoj i ispitivanje borbi u J u ž n o m Vijetnamu »da bi se, uz p o m o ć suvremene tehnologije , razvile nove tehnike koje bi se koristile protiv snaga V i e t k o n g a « . D o d a t a k II govori o »primjeni m e t o d a zaprečavanja velikih površina (npr. kemijskim oružjem, biološkim oružjem, laganim plastičnim m i n a m a koje se m o g u bacati iz zraka, fluorescentnim materi jal ima itd)«.^JJ|edno,.ie_,,arner Iič.k.a Vojska provela važan p r o g r a m p r o m a t r a n j a ptica i hvatanja kukaca na području T i h o g o c e a n a , na k o p n u i na b r o d o v i m a američke m o r n a r i c e . Kasnije je pos ta lo jasno da se ispitivalo bi li ptiće selice i kukci mogli

.prenositi biološka sredstva p r e k o T i h o g o c e a n a u J a p a n , čak i u Ameriku (zaključeno je da bi mogl i ! ) . Ratni priručnik A m e r i č k e k o p n e n e vojske FM 3 - 1 0 , Chemical and Biological Weaports Employment objavljen je također 1 9 6 2 . godine. M e đ u t i m , počevši od 1 9 7 1 . godine , Sjedinjene Američke Države uništile su zalihe ratnih bioloških sredstava.

5 A k o želite detaljno istražiti tehnička i pravna pitanja vezana za kemijska i biološka oružja pogledajte SIPRI, The Problem of Chemical and Biological VCarfare, knjige I - V I (Almqvist and Wiksell, S tockholm, 1 9 7 1 - 1 9 7 3 . godine) .

101

T

umjerene otrovnosti koje tek u reakciji, miješajući se, tvore nervni plin u posljednjoj fazi kretanja projektila prema cilju. Funkcionari ministar­stva obrane izjavili su da je krajnji cilj zamijeniti sve američke zalihe nervnih plinova binarnim sredstvima, i da bi se to postiglo troši se oko deset milijuna dolara godišnje. Danas postoji veoma širok asortiman kemijskih oružja. Obuhvaćaju suzavce, kao što je kloracetofenon (CS) koji se upotrebljava za suzbijanje nereda, otrove koji tjeraju na povra­ćanje kao što je adamsit, i plikavce, kao što je iperit koji stvara plikove i dovodi do upala dišnih putova. Među najsmrtonosnije plinove spadaju agensi kao što su cijanovodična kiselina i vodikov klorid koji ometaju funkcije krvi, a mogu i izazvati trovanje centralnoga živčanog sistema. Međutim, ne treba očekivati da će te vrste plinova koristiti tehnološki razvijene vojne sile koje raspolažu smrtonosnijim i efikasnijim kemij­skim oružjima.

1 i w Među najsmrtonosnije danas raspoložive plinove spadaju YT^^" Jjffr^-.SPinajp. Udahnuti ili apsorbirani kroz kožu oni napadaju živčani sistem i izazivaju smrt u roku od nekoliko minuta. Proces počinje slabljenjem vida, a ubrzo^dolazi do povraćanja, grčeva, nekontrolira­nog vršenja velike nužde i mokrenja, nakon čega počinje koma, zadnje grčenje i smrt.

U izvještaju iz 1 9 6 9 . godine o mogućoj primjeni kemijskih oružja Ujedinjeni narodi procjenjuju da bi u napadu nervnim plinom na suvremeni grad, sa stopom naseljenosti od 5 0 0 0 ljudi na kvadratni kilometar, pola stanovništva moglo postati žrtvom, sa smrtnošću od pedeset posto, kad bi se po kvadratnom kilometru bacilo oko tonu takvog agensa. Bez obzira na to kakve bi se mjere poduzele za zaštitu civilnog stanovništva, kaže se u izvještaju, »ništa se bitno ne bi moglo učiniti da se zaštite usjevi, stoka, stočna hrana i hrana za ljude od kemijskog i bakteriološkog napada. Kemijski agensi s trajnim djelova­njem opasni su posebno za stoku. Mogla bi se zagaditi voda u otvorenim rezervoar ima. . . tako da bi postali neupotrebl j ivi .« 6

U studiji Ujedinjenih naroda zaključuje se da sva oružja za ratova­nje uništavaju ljudske živote,

ali kemijska i bakteriološka oružja spadaju u posebnu klasu oružja koja djeluju isključivo na žive tvari. Osjećaju nesigurnosti i napetosti pridonosi i činjenica da neka kemijska i bakteriološka oružja imaju potencijalno neograničeno djelovanje, i vremenski i prostorno, i da bi zbog višestrukih mogućnosti primjene vjerojatno mogla imati poguban i nepopravljiv učinak na ravnotežu u prirodi.7

6 Ujedinjeni narodi , Chemical and Bacteriological (Biological) Weapons and Effects ofTheir Possible Use. Izvještaj Generalnog sekretara ( N e w Y o r k , 1 9 6 9 . godine) .

7 Ibid.

1 0 2

Z A B R A N A N U K L E A R N I H , B I O L O Š K I H I K E M I J S K I H O R U Ž J A

Upotreba biološkog i kemijskog oružja danas je ilegalna, ali bilo bi dobro razmisliti o implikacijama takvog stanja. Prvo, takva zabrana ne daje apsolutnu garanciju da se oružje neće koristiti - to je moguće postići tek kontroliranim potpunim uništavanjem tog oružja - ali bi se suzdržavanje od njihove upotrebe bez sumnje moglo znatno potaknuti snažnim i dobro informiranim javnim mišljenjem, koje bi, zajedno sa sankcijama međunarodnog prava, moglo povećati političku cijenu na neprihvatljivu razinu.

Drugo, nije potrebno imati potpise svih velikih sila da bi zabrana imala moralnu i pravnu moć ; trebalo je da prođe pedeset godina pa da Sjedinjene Američke Države potpišu Ženevski protokol, ali su to na koncu ipak učinile.

Konačno, da budemo realni moramo priznati da će vjerojatno proći dosta vremena od sporazuma o zabrani upotrebe do stvarnog razoru­žanja, ali baš zato što je do sada razoružanje napredovalo tako sporo, dobro je došla svaka mjera koja bi smanjila primjenu postojećih oružja.

Trebalo bi da konferencija o razoružanju u Ženevi što prije zabranu upotrebe kemijskog oružja pretvori u zabranu posjedovanja, a istovre­meno da učvrsti nesigurne temelje međunarodnoga humanitarnog prava nedvosmislenom zabranom upotrebe nuklearnog oružja zajedno sa sporazumom o njegovu uklanjanju.

103

PETNAESTO POGLAVLJE

Civilizacija ili novo barbarstvo?

Nakon konferencije o razoružanju iz 1 9 3 3 . godine, konfe­rencija Ujedinjenih naroda o nehumanom oružju prva je prilika za formalnu raspravu između vlada o zabranama specifičnih konvencio­nalnih oružja. Prošlo je više od pola stoljeća otkada je posljednji put zabranjena jedna specifična kategorija oružja. U međuvremenu, svijet se znatno promijenio. Kolonijalna carstva uglavnom su se raspala, pa iako mnogi problemi koji su za njima ostali nisu riješeni, svijet danas ulazi u novo doba nakon 5 0 0 godina kolonijalizma. Osnovani su Ujedinjeni narodi, pa i »mali narodi« danas imaju snažan glas bez obzira na to što velike sile nisu baš sretne zbog takve situacije. Povelja Ujedinjenih naroda zabranjuje primjenu sile osim u samoobrani, time jasno utvrđujući nove osnove za međunarodne odnose, čak i kad nije uvijek dosljedno primijenjena.

Ali, iako su pripremljeni temelji za novi politički i pravni poredak, još ostaje problem stvaranja novoga međunarodnog ekonomskog po­retka. Kolonijalna carstva nastala su preplitanjem vojnih, ekonomskih i ideoloških sredstava, i dok su tijela Ujedinjenih naroda istraživala moguće ekonomske i informativne barijere novom svjetskom poretku, malo pažnje je posvećeno preostalim vojnim barijerama - svjetskim vojnim sistemima pod kontrolom velikih sila i njihovih izdanaka u savezničkim, pa čak i u nesvrstanim zemljama.

Razvoj pravila ratovanja jedan je od nužnih koraka prema novomu svjetskom poretku, poretku koji se mora temeljiti na miru i pravdi. Svijet je možda prenapučen, ali ne treba tražiti rješenje u konstruiranju novih oružja za masovno ubijanje. Prošla su vremena kada su velike sile mogle tvrditi da su dum-dum meci »vojna potreba« za zaustavlja­nje »azijskih fanatika« i drugih ljudi iz »te klase«.

Mnogo se govori, pogotovu na Zapadu, o »ljudskim pravima« i potrebi čovječne pomoći žrtvama nekih današnjih oružanih sukoba. A najglasnije zemlje istovremeno su i najveći proizvođači oružja koje se upotrebljava u oružanim sukobima širom svijeta. Kada su u posljednjih deset godina Ujedinjeni narodi raspravljali o »pravima čovjeka u

104

oružanim sukobima«, najveće zemlje Zapada suprotstavljale su se bilo kakvom ograničavanju upotrebe nehumanih oružja koja su glavni uzrok zabrinutosti.

Sovjetski Savez je, sa svoje strane, iako daleko od usvajanja čisto humanog stajališta, bar neprekidno imao isti stav, a taj je da sva pitanja koja se odnose na posebna oružja treba razmotriti na Konferenciji o razoružanju. Na žalost, budući da ta konferencija ne napreduje, neu­tralne zemlje počinju sumnjati da Sovjeti jednostavno pokušavaju odgoditi rješavanje tih problema.

U stvari, Švedska i neke druge zemlje prve su potakle pitanje nekih vrsta oružja, kao što je napalm, u kontekstu međunarodnog humani­tarnog prava baš zbog neuspjeha međunarodnih pregovora o razoruža­nju i potrebe da se pokuša novi pristup smanjenju patnje koju donosi rat.

Osnovni princip Sanktpetersburške deklaracije da oružje treba da bude konstruirano isključivo radi onemogućavanja neprijateljskih voj­nih akcija, potpuno je u skladu s ograničenjima upotrebe sile navede­nim u Povelji Ujedinjenih naroda. »Reafirmacija i razvoj međunaro­dnog humanitarnog prava primjenjivog na oružane sukobe«, naziv koji je Međunarodni komitet Crvenog križa dao šestogodišnjim diplomat­skim nastojanjima da se osuvremene Ženevske konvencije, važna je komponenta u zadatku izgradnje novoga međunarodnog poretka koji bi nastao na ravnopravnim ekonomskim odnosima i ljudskim pravima. Kao odjek Haških konvencija, novi Ženevski protokoli zabranjuju, govoreći općenito, primjenu »oružja, projektila i metoda ratovanja koje bi po svojoj prirodi uzrokovale suvišne ozljede ili nepotrebne patnje«. Je li na temelju toga moguće propisati koja oružja uistinu treba zabraniti?

Naprijed je bilo riječi o tome da jest moguće razlikovati učinak raznih vrsta oružja. Na jednoj strani vage nalaze se nuklearna, kemij­ska i biološka oružja kao zasebna klasa. S druge strane, možemo razlikovati vrlo brza zrna koja se prevrću, deformiraju i eksplodiraju od onih koja ne djeluju na takav način. U sredini između prvih i drugih su oružja poput napalma i fosforne bombe, koja se izdvajaju ne samo po težini ozljeda koje nanose, već i po svojim dugotrajnim posljedi­cama kao što su keloidi i zgrčenost, i naknadnim posljedicama poput raka kože i prestanka funkcije bubrega.

Novi Ženevski protokoli također obavezuju zaraćene strane da izbjegavaju nediskriminativne napade na civile. Oružja su nediskrimi-nativna ili zato što pokrivaju veće prostore (poput kazetnih bombi i sijanih mina), ili zato što se njihovo djelovanje širi (kao u slučaju vatre, kemikalija, bakterijskih i virusnih bolesti ili radioaktivnih padavina), odnosno zato što traju u vremenu (poput neeksplodiranih sredstava za

105

uništavanje i mina, otrovnih kemikalija ili radioaktivnih tvari). Kada je riječ o nuklearnom, kemijskom i biološkom ratovanju, te ratovanju zapaljivim sredstvima, najbolji način za izbjegavanje nediskriminativ­nog djelovanja jest potpuna zabrana, dok se nediskriminativno djelo­vanje »konvencionalnog« oružja može smanjiti propisima koji će više ograničavati primjenu, uzimajući u obzir na kojim područjima se primjenjuju i odstupanje zbog rasturanja.

U sažetku, zadatke koji stoje pred međunarodnom zajednicom možemo formulirati ovako:

1. Reafirmacija i razrada principa iz Sankt Petersburga u svjetlu Povelje Ujedinjenih naroda, obraćajući pažnju na:

a) zaštitu civilnog stanovništva (nediskriminativna oružja za pokri­vanje velikih prostora i oružja čije djelovanje se širi ili i dalje traje) ;

b) zaštitu boraca (veličina i težina ozljeda, trajanje efekata i nakna­dno djelovanje);

c) zaštitu čovjekovog okoliša (veličina i težina djelovanja ili nakna­dno djelovanje na okolišu, uklanjanje ostataka rata) .

2. Zabrana ili ograničavanje upotrebe specifičnih oružja. Najvaž­nije je i najpreče:

a) zabraniti zapaljiva oružja, uključujući bijeli fosfor i nove zapa­ljive agense;

b) zabraniti metke sa zrnima koja se prevrću ili lome prije nego što u tkivu prijeđu put od 150 mm (što je duljina prosječne rane u ljudskom tijelu), kao i metke s više projektila;

c) zabraniti aerosolne eksplozive; d) ograničiti upotrebu fragmentacijskog oružja za pokrivanje veli­

kih prostora unutar propisanih zona u naseljenim područjima; e) zabraniti mine koje se ne mogu locirati i ukloniti poznatim

sredstvima; f) obavezati one koji upotrebljavaju borbena sredstva poput mina

da po okončanju neprijateljstava osiguraju njihovo uklanjanje; g) ograničiti sijanje mina, mina iznenađenja i drugih sredstava za

uništavanje s naknadnim djelovanjem, da bi se civilne žrtve svele na najmanju mjeru.

Nova Konvencija i njezina tri protokola tek su početne akcije u tom pravcu.

Z A B R A N A N O V O G I B U D U Ć E G O R U Ž J A

Član 3 6 . novoga Ženevskog protokola, koji se odnosi na međuna­rodne sukobe obavezuje države da vode računa o međunarodnim propisima pri proučavanju, konstruiranju, nabavi i uvođenju novog

106

oružja i metoda ratovanja. Čini se da formulacija podrazumijeva da svaka država pojedinačno treba ispitati svoja nova oružja, što je postupak sumnjive djelotvornosti jer ne postoje jasni i međunarodno usvojeni kriteriji za određivanje koja su oružja nehumana. Več je nekoliko vlada poduzelo korake za utvrđivanje postupaka ispitivanja njihovog oružja sa stajališta humanosti, ali će sigurno biti potreban neki oblik međunarodnog praćenja i kontrole.

Mnoga nova sredstva ne upotrebljavaju se u međunarodnim suko­bima, već u samoj zemlji proizvodnje. Osjeća se tendencija da se policija i unutrašnje snage sigurnosti opreme suvremenijim sredstvima za suzbijanje nereda. Zanimljiva je anomalija međunarodnih propisa da su vlade znatno više ograničene u izboru oružja kada se bore protiv neprijatelja, nego kada rješavaju sukobe sa svojim stanovnicima ili između njih. Sa stajališta prava čovjeka, žalosno je da postoji međuna­rodna trgovina napravama za izazivanje elektrošoka, dum-dum me­cima i sličnim sredstvima za unutarnju represiju.

Ne smijemo zaboraviti da svaka nova tehnologija ne mora biti nehumanija od postojećih bojnih sredstava: važno je osigurati da nova sredstva budu u skladu s humanitarnim propisima i moralom, umjesto da, kao ranije, potkopavaju ono malo ograničenja prihvaćenih na međunarodnoj razini. Realnost i međunarodno pravo se ne isključuju. Imajući na umu da je međunarodno pravo vrlo ograničeno, »ljudi koji teže svijetu mira i reda gledaju na to pravo kao na indeks njihovog napredovan ja . . . Ne nudeći formulu po kojoj bi stavljanje riječi na papir moglo prisiliti države da slijede put pravde i prijateljstva, među­narodno pravo nudi gotovo jedino sredstvo kojim bi države mogle evidentirati i osigurati pobjede koje vode k boljemu međunarodnom poretku.« 1

Ako se za čovjeka kaže »s kim si - onakav si«, civilizacija se poznaje po oružju koje upotrebljava. Zabrana nekih od najokrutnijih i nediskriminativnih oružja opisanih u ovoj knjizi ne bi ugrozila sigur­nost ni jednog naroda, ponajmanje sigurnost velikih vojnih sila, ali bi značila mali korak naprijed prema civiliziranijoj svjetskoj zajednici.

1 N. D. P a l m e r and H. C. Perkins: InternationalRelations: The World Community in Transi-tion, d r u g o izdanje ( H o u g h t o n Mifflin, B o s t o n , 1 9 5 8 ) .

107

Proizvođači protupješadijskog oružja

Nijedna lista proizvođača oružja nikada ne može biti potpuna iz više razloga. Neka oružja proizvode se u tako velikim količinama da isto oružje proizvodi nekoliko poduzeća, posebno u ratno doba kada je potrošnja sredstava za uništavanje velika. Budući da oružje postaje sve složenije, proizvodnja komponenata kao što su čelične košuljice granata , upaljači, čelične kuglice za bombe i mine, čahure metaka, eksplozivi, baruti i tako dalje, može se podijeliti medu razne proizvođače. Tvornice mogu biti državne ili privatne, podružnice ili veći i poznatiji koncerni, ili proizvođači koji te komponente proizvode za glavnog proizvođača.

Popis koji slijedi sadržava većinu glavnih proizvođača vojnoga streljačkog oružja i sredstava za uništavanje, artiljerijske municije, avionske municije, mina i granata. Sredstva za uništavanje kao što su granate ili bombe često se proizvode u državnim tvornicama za proizvodnju vojne tehnike, dok se sredstva za lansiranje, posebno brodovi, avioni i oklopna vozila i pripadna elektronska oprema češće proizvode u privrednim poduzećima. Međutim, određeni broj privrednih organizacija koje proiz­vode oružje aktivan je na međunarodnom tržištu, ali se o opsegu trgovine »oružjem« objavljuje vrlo malo podataka, za razliku od podataka o »lansirnim pla t formama« . J a s n o je da vlade, kao i privatni proizvođači , aktivno potiču proizvodnju i trgovinu oružjem.

Argentina

Fabrica Militar de Armas Portatiles, R o-sario, Santa Fe

Pvrotechnical Material Militarv Factorv, Pilar, Buenos Aires

Rio Tercero Militarv Factory, C o r d o b a

Villa M a r i a Militarv Factorv , C o r d o b a

Australija

Royal Australian Small Arms Factorv , Lithgovv

Austrija

Steyr-Daimler-Puch, Steyr

Automatske puške, streljačko oružje

Upaljači, eksplozivi i municija

Topovi , municija

Barut, eksplozivi

Streljačko oružje, automatske puške

Automatske puške, jurišne puške AUG 5 , 5 6 m m , snajperske puške

Belgija

Fabrique Nationale d'Armes de Guerre, Herstal

M e c a r (Ste. Anonyme Belge de M e c a -nique et d 'Armement) , Bruxelles

PRB (Poudreries Reunies de Belgique), Bruxelles

Brazil

I M B E L

Ručne bombe, streljačko oružje

Ručne bombe, rakete, artiljerija

Ručne bombe, artiljerijska municija, mine

Državni konzorcij osam tvornica i kon­trola privatnih tvornica, proizvodi veliki asortiman oružja za domaće tržište i stra­na tržišta

Industrias Nacional de Armas , Sao Paulo Streljačko oružje, automatske puške

Čehoslovačka

Československa Zbrojovka (ČEŠKA) (Brno, Prag, Strakonice, Nolek, Kouckv)

Škoda, Plzen

Danska

Haerens Vabenarsenalet, pod kontrolom Ministarstva obrane, Kopenhagen

Dominikanska Republika

Armeria Fabrica de Armas , pod kontro­lom Ministarstva obrane, Santo Domingo

Egipat

Tvornica vojne tehnike, Kairo

Finska

Državne tvornice pod kontrolom Mini­starstva obrane, Helsinki

Tampella, Tampere

Valmet oy Tikkakosi, Jyvaskyla

Francuska

A L S E T E X (Societe Alsacienne d'Etudes et d'Exploitation), Pariz

Engins M a t r a , Veliz y Villacoublay

GIAT (Groupement Industriel des Arme-ments Terrestres) , St Cloud

Hotchkiss Brandt, Pariz

Pištolji, automatske puške, puške, muni­cija, mašinke, minobacači , ručne bombe, mine

Artiljerija

Automati , municija

Karabini

Puške, municija

Municija

Minobacači (60—120 m m ) , artiljerija

Jurišne puške

Municija, mine, minobacači

Avioni, rakete, kazetne bombe

Jurišne puške F A M A S 5 , 5 6 m m , teški mi­traljezi, rakete, artiljerija

Minobacači , rakete, kazetne bombe

Losfeld-Industrie, Charenton

Luchaise, Pariz

MAS (Manufacture d'Armes de Saint Etienne), StEtienne

S A M P (Societe des Ateliers Mecaniques) , Pont-sur-Sambre

SEP (Societe Europeene de Propulsion)

Societe d'Etudes de Realisations et d'Ap-plications Techniques, Pariz

Grčka

Greek Povvder and Cartridge C o . , Atena

Indija

Vladine tvornice vojne tehnike (Chanda, Ambajhari) Vladine tvornice streljačkog oružja (Cavvnpore, Ishapore, Hvderabad)

Indonezija

Iran

Tvornice vojne tehnike pod kontrolom Ministarstva obrane, Teheran

Italija

Breda Mecanica Bresciano, Brescia

Contraves Italiana, Rim

Misar , Brescia

O t o Melara , La Spezia

Pietro Beretta, Brescia

Simmel, Castelfranco Veneto

SNIA, Rim

Valsella, Brescia

Izrael

Explosives Industries, Tel Aviv

Ručne bombe

Ručne bombe, rakete, bombe, artiljerij­ska municija

Puške, mitraljezi

Bombe od 50 do 1 0 0 0 kg, fragmentacij-ske bombe od 1 2 5 kg

Rakete

Ručne bombe

Municija

Municija

Streljačko oružje

Streljačko oružje (proizvodi se nešto au­tomatskih pušaka Bereta 9 mm po licen­ciji), Puška Armalite 5 , 5 6 mm(?)

Streljačko oružje, municija

Streljačko oružje, municija, projektili, to­povi i raketni lansirni uređaji

Projektili (fragmentacijske bojne glave)

Ručne bombe, sijane mine

Topovi , projektili

Pištolji, puške, laki mitraljezi

Artiljerijska municija

Streljačko oružje i artiljerijska municija, rakete

Sijane mine i ručni bacači

Mine

Israel Militarv Industries, Tel Aviv

S O L T A M

Japan

H o w a Kogyo Kyokai, Tokasaki

Ishikavva Seisakusko, Ovvari-cho

Nissan M o t o r C o .

Nittoku Kogvo Kyokai, Tokio

Shin Chudkogyo, Tokio

Jugoslavija

Državne tvornice pod kontr61om Mini­starstva obrane, Beograd

Južnoafrička Republika

M a l o je raspoloživih informacija, ali se zna da Južna Afrika trenutno proizvodi gotovo sve svoje oružje kombinacijom vladinih i privatnih tvornica pod general­nom kontrolom A R M S C O R - a .

Kanada

Army Equipment Engineering Establishment, Ottavva

Canadian Arsenals, Ottavva

Kina

Državne tvornice pod kontrolom Mini­starstva obrane, Peking

Jurišne puške Galil, ručne bombe, mino­bacači , mine

Minobacači (Finnish Tampella) ; artilje­rija

Puške

Municija

Artiljerijske rakete

Mitraljezi

Automatske puške

Puške, karabini, laki mitraljezi, protupje-šadijske ručne bombe, laki minobacači , ručne bombe, mine, rakete, brizantni eks­ploziv, fragmentacijske i zapaljive bom­be, napalm bombe od 1 5 0 litara, kazetne bombe

Mašinke, municija, mine

Više od četiri stotine tvornica koje proiz­vode široki asortiman vojnih proizvoda: pištolje, automatske puške, puške, auto­mate , protupješadijske rakete, minobaca­če, ručne bombe, mine, artiljeriju itd.

Kongo

Manufacture d'Armes et de Cartouches Streljačko oružje, municija Congolaises, Pointe Noire

Narodno-detnokratska Republika Koreja

Državne tvornice Automatske puške

Republika Koreja

Kuba

Državne tvornice

Madžarska

Državne tvornice pod kontrolom Mini­starstva obrane, Budimpešta Meksiko

Fabrica de Armas Nacionales , Secretaria de la Defensa Nacional , Meksiko, DF

Productos Mendoza , Ciudad de M e x i c o

Nizozemska

Artillerie Inrichtingen, Z a a n d e m

N W M d e Kruithoorn, 's-Hertogenbosch

Norveška

Dyno Industrier, Oslo

Kongsberg Vapenfabrik, Kongsberg

Rauioss Ammunisjonsfabrikker, Raufass

Njemačka Demokratska Republika

Državne tvornice

Savezna Republika Njemačka

Buck Chemisch-Technische, Bad Rei-chenhall

Diehl-Wehrtechnik, Rothenbach

Dynamit-Nobel , H a m b u r g

Heckler und Koch, Obendorf-an-Neckar

Mauser , Obendorf-an-Neckar

M B B (Messerschmitt-B6lkow-Blohm)

Rheinmetall, Diisseldorf

Poljska

Državne tvornice

Portugal

Fabrica de Braco de Prata, Lisabon (dr­žavne)

Streljačko oružje i municija

Mine

Streljačko oružje, municija, ručne bombe, mine

Municija

Laki mitraljezi

Streljačko oružje, municija

Streljačko oružje, municija, ručne bombe

Eksplozivi

Projektili

Municija

Jurišne puške, laki mitraljezi, ručne bom­be, mine

Zapaljivo oružje

Ručne bombe, municija, rakete

Municija, rakete

Automatske puške, jurišne puške, laki mitraljezi

Snajperske puške, teški mitraljezi

Rakete, kazetne bombe, projektili

Puške, teški mitraljezi, artiljerija

Streljačko oružje, ručne bombe, mine

Automatske puške (proizvodnja po licen­ciji)

Rumunjska

Državne tvonice pod kontrolom Mini­starstva obrane, Bukurešt

Saudijska Arabija

El Kharj Arsenal, El Kharj

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika

Državne tvornice pod kontrolom Mini­starstva obrane, Moskva

Singapur

Chartered Industries Singapore (C1S)

Sjedinjene Američke Države

AAI Corp. , Baltimore, M d .

Aerojet Ordnance and Mfg, Downey, Ca-lif. (podružnica General Tire and Rubber Co. )

American Electric C o . (podružnica City Investing C o . ) , Los Angeles

Armalite Corp. , Costa Mesa , Cal .

Century Arms Inc., St Albans, Vermont

Colt Firearms, Hartford, Conn.

DuPont de Nemours , Explosives Dept., Wilmington, Delavvare

Explosives Corporation of America

Federal Cartridge C o r p . , Minneapolis, Minn.

General Electric C o . , Armament Systems Dept., Burlington, Vermont

General M o t o r s , Dayton, Ohio

Honeywell Inc., Minneapolis, Minn.

Hughes Corp . , Culver City, Cal .

Maremont , Saco, Maine

Military Armament C o . , Mariet ta , G a .

Noris Industries, Inc., Los Angeles, Cal.

Streljačko oružje

Streljačko oružje, municija, rakete

Pištolji, automatske puške, jurišne puške, mitraljezi, municija, minobacači , artilje­rijske rakete, mine, ručne bombe, brizant-ni eksploziv, zapaljiva oružja, fragmenta-cijske i kazetne bombe, kemijsko oružje, bacači plamena, napalm

Jurišne puške

Streljačko oružje, municija

Municija, kazetne bombe

Napalm bombe, bacači bombi malog ka­libra, raketne bojne glave

Steljačko oružje, municija

Municija

Puške, mitraljezi

Municija, sijane bombe

Astrolitna »tekuća mina« (prskana iz aviona, traje četiri dana)

Municija

Avionski topovi

Mitraljezi

Daleko najveći proizvođač kazetnih bom­bi i komponenata ; mine

Avionski topovi

Streljačko oružje

Automati Bombe, minobacačke mine, komponente za rakete

Northrop Corporat ion, Beverlv Hills, Ca-lifornia

Remington Arms C o . Bridgeport, Conn.

Smith and Wesson, Springfield, Mass .

Whirlpool Corporat ion, Benton H a r b o r , Michigan

Whittaker Corporat ion, Los Angeles, Ca-lifornia

Winchester-OHn, N e w Haven, Conn.

Španjolska

C E T M E (Centro de Estudios Tecnicos de Materiales Especiales), Ministerio del Ejercito, Madrid

Construcciones Aeronauticas , Madrid

Empresa Nacional Santa Barbara de In-dustrias Militares (Oviedo, Toledo, Sevil-la, La Coruna , Palencia, Granada)

Esperanza y Cia. , Marquina (Vizcaya)

E X P A L S A , Vitoria

Fabrica Nacional de Armas (Oviedo, La Coruna , Sevilla, Madrid , Palencia, Tole­do, Murcia , Valladolid, Trubia , Gra­nada)

Plasticos Oramil

Soc. Espanola de Armas y Municiones

Star, Bonifacio Echeverria, Guipuzcoa

Švedska

Bofors, Bofors

Forenade Fabriksverkan, Eskilstuna

Švicarska

Eidgenossische Waffenfabrik, Bern Oerli-kon-Buhrle, Oerlikon Hispano-Suiza, Geneve Tvornice vojne tehnike pod kontrolom Ministarstva obrane, Bern S A R M A C , Carouge-Geneve SIG (Schvveizerishe Industrie Gessel-schaft) , Neuhausen am Rheinfalls

Rakete i artiljerijske granate sa strelicama

Streljačko oružje i municija

Pištolji i municija

Projektili sa strelicama

Dijelovi za bombe i rakete

Streljačko oružje i municija

Razvoj oružja, npr. pušaka

Avionski raketni lansirni uređaji

Municija, mitraljezi, artiljerija

Minobacači

Mine

Streljačko oružje, municija, artiljerija itd.

Ručne bombe

Streljačko oružje

Automatske puške

Artiljerijske granate, projektili, mine

Streljačko oružje, mine, rakete (fragmen-tacijske bojne glave), ručne bombe, avionske bombe

Streljačko oružje, minobacači

Municija, topovi, upaljači, rakete

Minobacači , municija

Lake pješadijske rakete

Puške, mitraljezi

10 Od dum-dum metka do napalma

Tajland

Vladina Tvornica, Takhili

Turska

Mkek (državna industrija strojeva i ke­mijskih proizvoda)

Streljačko oružje, municija

Laka oprema, municija

Velika Britanija

British Manufacture and Research C o . , Grantham (Ogranak Oerlikon-Burhle, Švicarska)

Hunting Engineering, Ampthill

Imperial Metal Industries, Kvnoch

Nobel's Explosives C o . Ltd. (ICI) Steven-ston

Kraljevske tvornice vojne tehnike (En-field, Charlev, Nott ingham, Leeds) pod kontrolom Ministarstva obrane, London

Schermulv, Dorking

Sterling Armament C o . , London

Vickers, Ltd. , Sektor obrambenih siste­ma, Nevvcastle

Topovi 20 m m - 2 5 mm i municija

Kazetne bombe B L - 7 5 5

Municija

Baruti za municiju streljačkog oružja, ar­tiljerijsku municiju i rakete

Automatske puške, puške, mitraljezi, mu­nicija, mine, ručne bombe, minobacači , artiljerija

Gumeni meci, kloracetofenon, »policijske puške« itd.

Automatske puške

Artiljerija

Vijetnam

Državne tvornice pod kontrolom Mini- Automatske puške, uređaji za lansiranje starstva obrane, Hanoj

Zimbabve

raketa 1 4 0 m m

Privatne firme pod pokroviteljstvom Pištolji, automatske puške vlade