240
Orson Skot Kard DECA UMA prevod: Zvezdana Šelemić Orson Scott Card/CHILDREN OF THE MIND Polaris 1999.

Orson Skot Kard~Deca uma

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Orson Skot Kard~Deca uma

Citation preview

Orson Skot KardDECA UMA

prevod: Zvezdana Šelemić

Orson Scott Card/CHILDREN OF THE MIND

Polaris1999.

ZAHVALNICE

Od srca se zahvaljujem:

Glenu Makitki, za naslov, koji se sada čini očigledan, ali koji mi nije ni pao na pamet sve dok ga onnije predložio, tokom razgovora u Hetrek riveru, na Amerika Onlajnu;

Vanu Geselu, koji me je upoznao sa Hikarijem i Kenzaburom Oe, i koji je majstorski preveo Dubokureku Šusakua Endoa;

Korektorima u Hetrek Riveru, kao što su Stiven Boulet i Sandi Golden, koji su lovili štamparskegreške i nedoslednosti u rukopisu;

Tomu Doertiju i Bet Mičam, iz Tora, koji su mi dozvolili da podelim Ksenocid na pola, kako bih biou prilici da valjano razvijem i napišem drugi deo priče;

Mom velikom prijatelju i kolegi kalemaru u vinogradima književnosti, Ketrin H. Kid, za ohrabrenja izpoglavlja u poglavlje;

Ketlin Belami i Skotu Dž. Alenu za sizifovske usluge;

Kristini i Džefu koji su pažljivo čitali i pomagali mi da razrešim protivrečnosti i nejasnoće; i

Mojoj ženi, Kristini, i deci, Džefriju, Emili, Čarliju Benu i Zini, za strpljenje pred mojim naopakimrasporedom vremena i zatvorenošću tokom procesa pisanja, i što su me naučili o čemu vredi pričatipriče.

Ovaj roman započet je kod kuće, u Grinsborou, Severna Karolina, a završen je na putu za Ksanadu IIna Mirtl Biču, u hotelu "Panama" u San Rafaelu, i u Los Anđelesu, u domu mojih dragih rođakaMarka i Margaret Park, kojima se zahvaljujem na prijateljstvu i gostoljubivosti. Poglavlja su urukopisu prebacivana u "Hetrek river taun miting" na Amerika Onlajnu, gde ih je nekoliko desetinasugrađana te virtuelne zajednice presnimilo, pročitalo i prokomentarisalo, na veliku korist knjige imoju lično.

1. "JA NISAM JA"

"Majko, oče. Jesam li dobro učinila?"

Poslednje reči Han Čing-jao, iz Božijih šapata Han Čing-jao

Si Vang-mu načini korak napred. Mladić po imenu Piter uze je za ruku i uvede je u brod. Vrata se zanjima zatvoriše.

Vang-mu sede na jednu od rotirajućih stolica unutar male, metalom obložene sobe. Osvrnula se,očekujući da vidi nešto čudno i novo. Da nije bilo metalnih zidova, mogla se nalaziti u bilo kojojkancelariji na Stazi. Bilo je čisto, ali ne previše. Nameštaj je bio sasvim običan. Viđala je hologramesvemirskih brodova u letu: glatke, dinamične vojne brodove i šatlove koji uranjaju u atmosferu iizranjaju iz nje; prostrane, oble sturkture zvezdanih brodova koji postižu brzinu blisku svetlosnojkoliko god materija može da postigne. Sa jedne strane, oštra moć igle; sa druge, masivna moć malja.Ali ovde, u ovoj sobi, nije bilo moći. Samo soba.

Gde je pilot? Svakako postoji pilot, jer mladić koji je sedeo preko puta nje, mrmljajući predkompjuterom, svakako nije upravljao zvezdanim brodom sposobnim da putuje brže od svetlosti.

Pa ipak, mora da je upravo to radio, jer nije bilo drugih vrata koja bi vodila u druge prostorije.Zvezdani brod je spolja izgledao mali; ova soba je očito zauzimala čitavu unutrašnjost. U uglu su senalazile baterije koje su skladištile energiju iz solarnih kolektora sa gornje strane broda. U onomsanduku, koji je izgledao izolovan kao frižider, verovatno se nalaze hrana i piće. Toliko o održavanjuživota. Gde je sad romantika svemirskog putovanja, ako je potrebno samo toliko? Obična soba.

Pošto nije imala šta drugo da gleda, gledala je mladića kraj kompjuterskog terminala. Piter Vigin,tako je rekao da se zove. Ime drevnog Hegemona, onog koji je prvi ujedinio čitavu ljudsku rasu podsvojom kontrolom, još u vreme kada su svi ljudi živeli na jednom svetu, svi narodi i rase i vere ifilozofije zbijeni jedni kraj drugih, nemajući kuda da odu sem u tuđe zemlje, jer nebo je tada bilotavanica, a svemir samo pusti ponor koji se ne može premostiti. Piter Vigin, čovek koji je vladaoljudskom rasom. To nije on, naravno, i to joj je i rekao. Poslao ga je Endrju Vigin; Vang-mu se setila,po onome što joj je rekao gospodar Han, da je Endrju Vigin nekako stvorio ovog čoveka. Da li jeonda veliki Govornik za Mrtve Piterov otac? Ili je u neku ruku Enderov brat, a ovaj ne samo imenjaknego otelotvorenje Hegemona koji je umro pre tri hiljade godina?

Piter prestade da mrmlja, zavali se u stolici i uzdahnu. Protrljao je oči, protegnuo se i zastenjao. Toje bilo vrlo nepristojno učiniti pred drugima. Tako nešto bi se moglo očekivati samo od prostogseljaka.

Kao da je osetio njeno gnušanje - ili je možda zaboravio na nju i sada se iznenada setio da nije sam -ne ispravljajući se u stolici, okrenuo je glavu i pogledao je.

"Izvini", reče on. "Zaboravio sam da nisam sam."

Vang-mu je strašno želela da mu se drsko obrati, iako se celog života uzdžavala od drskih reči.Uostalom, on se njoj obratio uvredljivo drsko, kada se njegov brod pojavio kao tek iznikla pečurkana travnjaku kraj reke, a on izašao sa bočicom bolesti koja će izlečiti njen rodni svet, Stazu, odgenetske bolesti. Pre jedva petnaest minuta ju je pogledao u oči i rekao: "Pođi sa mnom, pa ćeš bitideo promena istorije. Stvaraćeš istoriju." Uprkos strahu, pristala je.

Pristala je, i sada je sedela u stolici na okretanje i gledala ga kako se nepristojno ponaša, protežućise pred njom kao tigar. Je li to životinja njegovog srca, tigar? Vang-mu je čitala 'Hegemona'. Moglaje da poveruje kako je u tom velikom i užasnom čoveku postojao tigar. Ali o ovom? Ovom mladiću?Bio je stariji od nje, ali Vang-mu je već umela da prepozna nezrelost. On će da menja tok istorije! Daraščisti korupciju u Kongresu. Da zaustavi Luzitanijsku flotu. Da učini sve kolonije ravnopravnimčlanovima Stotinu Svetova. Ovaj mladić koji se proteže kao mačka iz džungle.

"Ne sviđam ti se", reče on. Zvučao je i uvređeno i veselo, istovremeno. Ali, možda ona ne ume dobroda razlikuje takva raspoloženja. Svakako je vrlo teško raspoznavati izraze lica na čoveku okruglihočiju. I u njegovom glasu i na njegovom licu nalazili su se skriveni jezici koje nije mogla da razume.

"Moraš me razumeti", reče on. "Ja nisam ja."

Vang-mu je dovoljno dobro govorila zajednički jezik, ali ovo nije razumela. "Danas ti nije dobro?"Ali još dok je to izgovarala, znala je da on nije mislio na to značenje.

"Ja nisam ja", reče on opet. "Ja nisam pravi Piter Vigin."

"Nadam se da nisi", reče Vang-mu. "Čitala sam u školi o njegovom pogrebu."

"Ali ličim na njega, zar ne?" On prizva hologram nad kompjuterskim terminalom i okrete ga tako dagleda u Vang-mu; zatim i Piter zauze istu pozu.

"Postoji sličnost", reče ona.

"Naravno, ja sam mlađi", reče Piter. "Zato što me Ender više nije video otkako je napustio Zemljusa... koliko, pet godina? Pravo kržljavo derište. Ja sam još bio dete. Takvog me je zapamtio, i takvogme je prizvao sa neba."

"Ne neba", reče ona. "Iz ništavila".

"Nije ni ništavilo", reče on. "Ali prizvao me je, eto." Lukavo se nasmešio. "Mogu da pozovemduhove iz bezdanih dubina."

Te reči su mu očito nešto značile, ali njoj nisu. Na planeti Staza od nje se očekivalo da postanesluškinja i zato je dobila vrlo malo obrazovanja. Kasnije, u kući Han Fei-cua, njene sposobnosti jeotkrila prvo njena nekadašnja gospodarica, Han Čing-jao, a potom gospodar lično. Od oboje jenaučila mnogo šta, ali sve zbrda-zdola. Većina znanja koje je stekla bilo je uglavnom tehničko, aknjige koje je čitala govorile su o Srednjem Carstvu, ili o samoj Stazi. Beskonačno bi mogla da citiraveliku pesnikinju Li Čing-jao, po kojoj je njena nekadašnja gospodarica dobila ime, ali o pesnikukoga je sada citirao Piter nije imala pojma.

"Mogu da pozovem duhove iz bezdanih dubina", ponovi on. A onda malo izmeni glas i držanje, paodgovori sam sebi. "To mogu i ja, i bilo koji čovek. Ali hoće li duhovi doći kada ih pozoveš?"

"Šekspir?" pokušala je da pogodi.

On se na to iskezi. Vang-mu se na to seti kako se mačka kezi životinjici sa kojom se poigrava."Najbolje je to prvo pomisliti kada citira neki Evropljanin", reče on.

"Citat je vrlo čudan", odvrati ona. "Čovek se hvališe kako može da priziva mrtve. Ali drugi čovekkaže da nije stvar u prizivanju, nego u njihovom dolasku."

On se nasmeja. "Ala imaš smisao za humor."

"Taj citat ti nešto znači, jer te je Ender prizvao iz mrtvih."

On je zapanjeno pogleda. "Otkuda si znala?"

Nju obuze strah. Zar je moguće? "Nisam znala, htela sam da se našalim."

"Pa, ionako nije tačno. Barem ne bukvalno. Nije on prizvao mrtve. Iako svakako misli da može i to,ako ustreba." Piter uzdahnu. "Postajem neprijatan. Reči mi se prosto pojave u umu, iako nisamnameravao da ih izgovorim. Prosto dođu."

"Moguće je imati reči u umu, a uzdržati se da ih ne izgovoriš naglas."

On prevrte očima. "Nisam učio za slugu, kao ti."

Znači, tako se ponašaju ljudi koji dolaze iz sveta slobode - izruguju se nekome ko je bio posluga bezsvoje krivice. "Učili su me da zadržim neprijatne reči za sebe, jer je to pristojno", reče ona. "Ali zatebe je to možda samo osobina posluge."

"Kao što sam rekao, Kraljevska Majko Zapada, neprijatne reči mi same dolaze na usne."

"Nisam ja Kraljevska Majka", reče Vang-mu. "To ime je okrutna šala..."

"I samo bi te vrlo neprijatna osoba ismevala zbog toga", iskezi se Piter. "Ali ja sam dobio ime poHegemonu. Mislio sam da su možda neverovatno pretenciozna imena nešto što nam je zajedničko."

Ona je ćutke sedela, razmišljajući o ideji da on možda pokušava da se sprijatelji sa njom.

"Počeo sam da postojim tek nedavno", reče on. "Pre svega par nedelja. Mislio sam da bi to trebaloda znaš."

Nije ga razumela.

"Znaš li kako radi ovaj brod?" upita on.

Sada je skakao sa teme na temu. Iskušava je. Pa, ona je prošla mnoga iskušenja. "Očito se zasniva naprincipu da sediš u njemu i ispituju te grube, nepristojne osobe", odvratila je.

On se na to nasmeši i klimnu glavom. "Stvarno si dobra. Ender mi je rekao da nisi ničiji sluga."

"Bila sam istinska i verna sluškinja Čing-jao. Nadam se da Ender nije lagao o tome."

On odmahnu rukom na njenu bukvalnu reakciju. "Misliš svojom glavom." Opet ju je odmeravaopogledom; opet se osetila potpuno izložena njegovim očima, kao i kada ju je prvi put pogledao, tamokraj reke. "Vang-mu, nisam govorio metaforično kada sam ti rekao da sam nedavno stvoren. Stvoren,razumeš, a ne rođen. A način na koji sam stvoren u tesnoj je vezi sa načinom funkcionisanja ovogbroda. Ne želim da te gnjavim objašnjavajući ti ono što već razumeš, ali moraš znati šta sam - a ne kosam - kako bi znala zašto si mi potrebna. Zato te ponovo pitam - znaš li kako radi ovaj brod?"

Ona klimnu glavom. "Mislim da znam. Džejn, biće koje obitava u kompjuterima, drži u umu savršenusliku broda i svih koji se u njemu nalaze. Ljudi takođe drže u umu sliku sebe i onoga što su i takodalje. Potom ona premesti sve zajedno iz stvarnog sveta na mesto ništavila, za šta nije potrebnoapsolutno nikakvo vreme, a potom sve vrati u strvarnost na kome god mestu poželi. Za šta takođe nijepotrebno vreme. Prema tome, umesto da godinama putuje od sveta do sveta, brod to postigne za parsekundi."

Piter klimnu glavom. "Vrlo dobro. Osim što moraš shvatiti da, za vreme dok se nalazi Spolja, brodnije okružen ništavilom. Okružen je bezbrojnim aiuama."

Ona odvrati lice od njega.

"Ne razumeš šta je aiua?"

"Da su svi ljudi oduvek postojali. Da smo stariji od najstarijih bogova..."

"Pa, u neku ruku", reče Piter. "Samo se za aiue tamo Spolja ne može reći da postoje, ili barem daimaju smisleno postojanje. One su samo... tamo. Čak ni to, pošto tamo nema osećanja mesta, nepostoji tamo gde bi mogle da budu. Prosto postoje. Dok se ne pojavi neka inteligencija da ih prizove,imenuje, uredi, da im oblik."

"Glina može da postane medved", reče ona, "ali ne dok leži, hladna i mokra, na obali reke."

"Tačno tako. I tako su Ender Vigin i nekoliko drugih ljudi, koje, srećom, nikada nećeš morati daupoznaš, pošli prvi put Spolja. Zapravo nisu išli nikuda. Svrha tog prvog putovanja bila je da izađuSpolja dovoljno dugo da bi jedno od njih, zbilja talentovana genetičarka, mogla da stvori novimolekul, izuzetno složen, prema slici koju je imala u glavi. Zapravo, prema slici izmena koje jetrebalo načiniti u postojećem... no, ne poznaješ dovoljno biologiju da bi shvatila. Svejedno, ona jeuspela da uradi šta je trebalo, stvorila je novi molekul, hokus pokus, samo što tog dana nije samo onastvarala."

"Enderov um je stvorio tebe?" upita Vang-mu.

"Nenamerno. Ja sam predstavljao, kako da kažem, tragičnu slučajnost. Nezgodan propratni efekat.Recimo da su svi tamo stvarali kao ludi. Aiue Spolja jedva čekaju da postanu nešto, razumeš? Svudaoko nas stvarali su se avetinjski brodovi. Najrazličitije strukture, slabe, krhke, u delovima, prolazne;nastajale su i nestajale svakog trenutka. Samo četiri su imale pravu čvrstinu. Jedna od njih je bio tajgenetski molekul koji je Elanora Ribeira i došla da stvori."

"Drugi si bio ti?"

"Najmanje zanimljiv, bojim se. Najmanje voljen i cenjen. Jedan od ljudi u brodu bio je momak poimenu Miro, koji je pre nekoliko godina imao gadnu nesreću i ostao je obogaljen. Neurološkooštećenje. Teško je govorio, jedva je kontrolisao ruke, vukao se u hodu. On je imao u umu moćnu,voljenu sliku sebe kakav je nekada bio. E - pošto su imale tu savršenu sliku, ogroman broj aiua sesastavio u preciznu kopiju, ne onoga što je on tada bio, nego onoga što je bio nekada i što je čeznuoda ponovo bude. Sve sa sećanjima - savršena kopija njega samog. Toliko savršena da je posedovala iisto duboko gnušanje prema obogaljenom telu koje je tada imao. I tako je novi, poboljšani Miro -zapravo, kopija starog, neoštećenog Mira - koje god - stajao kao potpuna negacija obogaljenog. Ipred njihovim rođenim očima, ono staro, odbačeno telo prosto se izmrvilo u ništa."

Vang-mu tiho uzviknu, zamislivši sliku. "Umro je!"

"Ne, u tome je stvar, zar ne razumeš? Ostao je živ. To je bio Miro. Njegova aiua - ne bilioni aiuakoje čine atome i molekule njegovog tela, nego ona jedna koja ih sve kontroliše, ta jedna kojapredstavlja njega samog, njegovu volju - njegova aiua se prosto preselila u novo, savršeno telo. To jebio pravi on. A staro telo..."

"Ničemu nije služilo."

"Nije imalo ništa što bi mu davalo oblik. Meni se čini da se naša tela drže na okupu iz ljubavi. Izljubavi glavne aiue prema divnom, snažnom telu koje joj se pokorava, koje joj daje ličnost i svaiskustva o svetu. Čak i Miro, iako se gadio samog sebe dok je bio bogalj, mora da je čak i on voleoone jadne ostatke tela koji su mu ostali. Do trenutka kada je dobio novo telo."

"A onda se preselio."

"Ni ne znajući da to čini", dodade Piter. "Pošao je za svojom ljubavlju."

Vang-mu je slušala priču i znala je da je sigurno istinita, jer je mnogo puta slušala kako Han Fei-cu iDžejn u razgovorima pominju aiue, a priča Pitera Vigina svemu je dala smisao. Sigurno je istina,makar i samo zato što se ovaj vasionski brod pojavio niotkuda na obali reke iza kuće Han Fei-cua.

"Ali sada se sigurno pitaš kako sam ja, nevoljen i neprijatan, kao što znam da jesam, počeo dapostojim."

"Već si rekao. Iz Enderovog uma."

"Najsnažnija Mirova slika bila je njegovo mlađe, zdravije, snažnije ja. Ali Ender je u svom umuimao slike svoje starije sestre, Valntine, i starijeg brata, Pitera. Ne onakvih kakvi su postali, jer

njegov pravi stariji brat Piter je odavno umro, a Valentina - ona je pratila Endera tokom svihputovanja kroz svemir, i još je živa, ali nije mlada. Zrela je. Istinska osoba. A na tom brodu, tokomprvog putovanja Spolja, on je stvorio kopiju nje kao mlade. Mlada Valentiuna. Sirota stara Valentina!Nije ni znala koliko je stara dok nije ugledala mlađu sebe, to savršeno biće, tog anđela koji jeobitavao u Enderovom izopačenom malom umu još od detinjstva. Moram reći da je ona najveća žrtvačitave male drame. Saznati da tvoj brati nosi sa sobom takvu sliku o tebi, umesto da te voli onakvukakva si zaista - pa, vidi se da Stara Valentina - ona to mrzi, ali sada svi o njoj na taj načinrazmišljaju, čak i ona sama, sirota - vidi se da je Stara Valentina zaista na granici strpljenja."

"Ali ako je prava Valentina još živa", zbunjeno reče Vang-mu, "ko je onda mlada Valentina? Ko jeprava ona? Ti možeš da budeš Piter jer je on mrtav i niko ne koristi njegovo ime, ali..."

"Vrlo zbunjujuće, zar ne?" reče Piter. "Ali vidiš, bio on mrtav ili ne, ja nisam Piter Vigin. Kao štosam ti već rekao, ja nisam ja."

Zavalio se u stolici i zagledao se u tavanicu. Hologram iznad terminala okrete se da ga pogleda. Piternije ni takao kontrole.

"Džejn je sa nama", reče Vang-mu.

"Džejn je uvek sa nama", reče Piter. "Enderov špijun."

"Enderu nije potreban špijun", reče hologram. "Potrebni su mu prijatelji, ako može da ih stekne. Ilimakar saveznici." Piter bez žurbe pruži ruku i isključi temrinal. Hologram nestade.

To je veoma uznemirilo Vang-mu. Kao da je pred njom udario dete. Ili istukao slugu. "Džejn jeveoma plemenito stvorenje, ne treba se ponašati prema njoj sa takvim nepoštovanjem."

"Džejn je kompjuterski program sa greškom u rutinama identifikacije."

Očito je bio u mračnom raspoloženju, taj mladić koji je došao da je povede svojim vasionskimbrodom i odvoji je od sveta Staze. Ali ma koliko mračno raspoložen, sada, kad je hologram iznadtemrinala nestao, razumela je šta je videla. "Nije samo zato što si ti mlad i što je hologram PiteraVigina kao Hegemona snimljen kada je on bio zreo čovek", reče ona.

"Šta?" nestrpljivo upita on. "Šta nije šta?"

"Fizička razlika između tebe i Hegemona."

"Pa u čemu je stvar?"

"On izgleda... zadovoljan."

"Pokorio je svet", reče Piter.

"Znači, kada i ti to učiniš, dobićeš taj zadovoljni pogled?"

"Valjda", reče Piter. "U ovom trenutku to može da prođe kao svrha mog postojanja. Na tu misiju meje Ender poslao."

"Nemoj da me lažeš", reče Vang-mu. "Tamo na reci si govorio o užasnim stvarima koje sam uradilaiz ambicije. Priznajem - bila sam ambiciozna, očajnički sam želela da se izdignem iznad užasnogstanja nisko rođene. Poznajem taj ukus, i miris, i osećam ga i na tebi, kao miris katrana po vrelomdanu; i ti tako mirišeš."

"Na ambiciju? Ona ima miris?"

"Sva sam prožeta njime."

On se iskezi. Potom dotače dragulj u uhu. "Seti se, Džejn nas sluša, i sve priča Enderu."

Vang-mu zaćuta, ali ne zato što se postidela. Prosto nije imala šta da kaže, pa zato i nije kazala ništa.

"Dakle, ja sam ambiciozan. Zato što me je Ender takvog zamislio. Ambiciozan, neprijatan i okrutan."

"Ali, mislila sam da ti nisi ti", reče ona.

Piterove oči blesnuše. "Tako je. Nisam." Potom odvrati pogled. "Izvini, Đepeto, ali ne mogu dapostanem pravi dečak. Nemam dušu."

Nije razumela ime koje je pomenuo, ali razumela je reč duša. "Čitavog detinjstva su me učili dabudem sluškinja po prirodi. Da nemam dušu. A onda sam jednog dana otkrila da je ipak imam. Dosada mi nije donela nikakvu veliku sreću."

"Ne govorim o verskom pojmu. Govorim o aiui. Ja je nemam. Seti se šta se desilo sa Mirovimobogaljenim telom kada ga je njegova aiua napustila."

"Ali ti se nisi izmrvio, znači da ipak imaš aiuu."

"Nemam je, ona ima mene. Nastavljam da postojim zato što aiua čija čvrsta volja me je prizvala upostojanje i dalje nastavlja da me zamišlja. I dalje sam joj potreban, kontroliše me; ona je mojavolja."

"Ender Vigin?" upita ona.

"Moj brat, moj tvorac, moj mučitelj, moj bog, ja sam."

"A mlada Valentina? To važi i za nju?"

"Oh, ali on nju voli. Ponosan je na nju. Drago mu je što ju je napravio. Mene se gnuša. Gnuša me se,ali ipak kad god kažem nešto neprijatno to je njegova volja. Kada sam najodvratniji, seti se da radimsamo ono na šta me tera moj brat."

"Oh, sad njega kriviš za..."

"Ne krivim ga, Vang-mu. Samo izgovaram istinu. Njegova volja sada kontroliše tri tela. Moje, telomoje nemoguće anđeoske sestre, i naravno njegovo lično, vrlo umorno, sredovečno telo. Svaka aiua umom telu dobija svoje mesto i zadatak od njegove aiue. Ja sam, u svemu iole bitnom, Ender Vigin.Osim što je mene stvorio kao posudu za sve impulse u sebi kojih se plaši i koje mrzi. Za svojuambiciju - da, osećaš njegovu ambiciju kada osetiš moju. Za svoju agresiju. Svoj bes. Svoju drskost.Svoju okrutnost. Sve je to njegovo a ne moje, jer ja sam mrtav, a ionako nikada nisam bio ovakav,nikada nisam bio onakav kakvim me je on video. Osoba pred tobom je karikatura, izopačenakarikatura! Ja sam iskrivljeno sećanje. Odvratan san. Košmar. Ja sam stvor koji se krije podkrevetom. Izvukao me je iz haosa da budem užas njegovog detinjstva."

"Pa onda nemoj tako", reče Vang-mu. "Ako ne želiš da budeš sve to, onda prestani da se takoponašaš."

On uzdahnu i zatvori oči. "Ako si tako pametna, kako nisi razumela ni reči od svega što sam tiispričao?"

Tek sada nije razumela. "Šta je uopšte nečija volja? Niko je ne vidi. Ne čuješ je kako misli. Možešda je vidiš tek naknadno, kada se osvrneš na svoj život i vidiš šta si radio."

"To je najgore od svega što mi je učinio", reče Piter tiho, još uvek zatvorenih očiju. "Osvrnem se nasvoj život i vidim samo sećanja koja je on izmislio za mene. Odveli su ga iz naše porodice kada muje bilo samo pet godina. Šta on zna o meni i mom životu?"

"Napisao je 'Hegemona'."

"Tu knjigu. Da, zasnovanu na Valentininim sećanjima, onako kako mu ih je ispričala. I na javnimdokumentima o mojoj vrtoglavoj karijeri. I naravno, na osnovu nekoliko razgovora ansiblom koje suEnder i pokojni ja vodili pre nego što sam ja - nego što je on umro. Star sam svega nekoliko nedelja,ali ipak znam citat iz 'Henrija IV', čin prvi. Oven Glendover se hvališe pred Prznicom. Henri Persi.Otkud to mogu da znam? Kada sam išao u školu? Koliko dugo sam ležao budan čitave noći, čitajućistare drame sve dok nisam naučio napamet hiljadu omiljenih citata? Je li Ender nekako izmisliocelokupno obrazovanje svog mrtvog brata? Sve njegove lične misli? Ender je pravog Pitera Viginapoznavao svega pet godina. Ja ne nosim sećanja prave osobe. Imam samo sećanja za koja je Endermislio da treba da ih imam."

"On misli da bi trebalo da poznaješ Šekspira, i zato ga i poznaješ?" sumnjičavo upita ona.

"Da mi je barem dao samo Šekspira. Velike pisce, velike filozofe. Da su to barem jedina sećanjakoja imam."

Vang-mu je čekala da čuje spisak neprijatnih sećanja, ali on se samo stresao i zaćutao.

"Znači, ako te Ender stvarno kontroliše, onda... onda si ti - on. Onda si ti to. Ti jesi Endrju Vigin.Imaš aiuu."

"Ja sam košmar Endrjua Vigina", reče Piter. "Ja sam samoprezir Endrjua Vigina. Ja sam sve čega se

on plaši i što mrzi u samom sebi. Takav scenario mi je dodeljen. To moram da radim."

Stegao je šaku u pesnicu, a onda je malo rastavio, ostavivši prste povijene. Kandže. Opet tigar. Togčasa Vang-mu ga se uplašila. Ali samo na trenutak. Brzo je opustio ruke. Trenutak je prošao. "Akakva je moja uloga u tom scenariju?"

"Ne znam", reče Piter. "Veoma si pametna. Pametnija od mene, nadam se. Mada, naravno, posedujemtako neverovatnu taštinu da ne mogu zaista da verujem kako je neko zaista pametniji od mene. Štoznači da su mi utoliko više potrebni dobri saveti, pošto ne mogu ni da pretpostavim da jesu."

"Govoriš u krugovima."

"To je samo deo moje okrutnosti. Mučim te razgovorom. Ali možda bi trebalo da pođem i korakdalje. Možda treba da te mučim i ubijem, onako kako se jasno sećam da sam radio sa vevericama.Možda treba da te živu razapnem u šumi, da ti zakucam udove za korenje drveta, pa da te rasecamsloj po sloj kako bih video u kom trenutku će početi da dolaze muve i da polažu jaja u tvoje otvorenomeso."

Ona se zgrči od te slike. "Čitala sam knjigu. Znam da Hegemon nije bio čudovište!"

"Nije mene tamo Spolja stvorio Govornik za Mrtve. Stvorio me je uplašeni dečko Ender. Ja nisamPiter Vigin koji je tako mudro objašnjen i shvaćen u toj knjizi. Ja sam Piter Vigin o kome je on sanjaokošmare. Onaj koji je kasapio veverice."

"Je li te video dok si to radio?" upita ona.

"Ne mene", kiselo reče on. "A nije video ni njega da to radi. Valentina mu je rekla kasnije. Ona jenašla mrtvu vevericu u šumi blizu kuće gde smo odrasli, u Grinsborou, Severna Karolina, nakontinentu Severna Amerika, tamo na Zemlji, ali ta slika se tako lepo uklopila sa njegovimkošmarima da ju je pozajmio i podelio je sa mnom. Sa takvim sećanjem ja moram da živim.Intelektualno govoreći, mogu da zamislim da Piter Vigin možda uopšte nije bio okrutan. Proučavao jei učio. Nije imao saosećanja prema veverici jer nije bio sentimentalan. To je bila samo životinja.Ništa važnija od glavice zelene salate. Iseći vevericu verovatno nije bilo ništa nemoralnije negonapraviti salatu. Ali Ender nije tako zamislio, i zato se i ja ne sećam tako."

"Pa kako se sećaš?"

"Onako kako se sećam svih svojih hipotetičkih uspomena. Spolja. Gledam samog sebe, užasnut izadivljen, dok satanski uživam u okrutnosti. Sva moja sećanja do trenutka kada sam oživeo naEnderovom malom putovanju Spolja, u svim tim sećanjima vidim sebe kroz nečije tuđe oči.Uveravam te da je to vrlo čudno osećanje."

"A sada?"

"Sada uopšte ne vidim sebe", reče on. "Zato što nemam sebe. Ja nisam ja."

"Ali sećaš se. Imaš pamćenje. Pamtiš ovaj razgovor. Pamtiš da si me gledao. Sigurno pamtiš."

"Da", reče on. "Sećam se tebe. I sećam se da sam bio ovde i gledao te. Ali iza mojih očiju nemaličnosti. Osećam se umorno i glupo čak i kada sam najpametniji i najmudriji."

Nasmešio joj se, vrlo ljupko, i Vang-mu je ponovo mogla da vidi istinsku razliku između Pitera iholograma Hegemona. Baš kao što je rekao: čak i kada je najviše sažaljevao sebe, ovaj Piter Vigin jeimao oči sjajne od unutrašnjeg gneva. Bio je opasan. Videlo se to na prvi pogled. Kada te pogleda uoči, možeš da zamisliš kako planira kada i kako ćeš umreti.

"Ja nisam ja", ponovo reče Piter.

"Govoriš to da bi se kontrolisao", odvrati Vang-mu, nagađajući, ali i sigurna da je u pravu. "To jetvoja molitva, kako bi sprečio sebe da učiniš ono što želiš."

Piter uzdahnu i naže se, položivši glavu na temrinal; uvo mu je bilo pritisnuto o hladnu plastičnupovršinu.

"Šta želiš?" upita ona, plašeći se odgovora.

"Odlazi", reče on.

"Kuda da odem? Ovaj tvoj veličanstveni vasionski brod ima samo jednu sobu."

"Otvori vrata i idi napolje", reče on.

"Hoćeš da me ubiješ? Da me izbaciš u svemir, gde ću se smrznuti pre nego što budem imala vremenada se ugušim?"

On se uspravi u stolici i zbunjeno je pogleda. "Svemir?"

Njegova zbunjenost je zbunila i nju. Gde bi drugde bili ako ne u svemiru? Svemirski brodovi putujusvemirom.

Osim ovog, naravno.

On se nasmeja kada je video da shvata. "Oh, da, ti si ona pametnica, pa čitavu planetu Staza suprepravili da svi budu genijalni kao ti!"

Nije se dala.

"Mislila sam da ću osetiti kretanje. Ili nešto drugo. Znači, putovali smo? Jesmo li već tamo?"

"U treptaju oka. Bili smo Spolja, pa ponovo Unutra na drugom mestu, i sve to tako brzo da je samokompjuter mogao da oseti da je putovanje uopšte trajalo. Džejn je to izvela još dok sam razgovaraosa njom. Pre nego što sam se tebi i obratio."

"Pa gde smo onda? Šta je ispred vrata?"

"Nalazimo se u šumi, negde na planeti Božanski Vetar. Vazduh se može disati. Nećeš se smrznuti.Napolju je leto."

Ona priđe vratima i povuče kvaku naniže, kako bi oslobodila vazdušno zaptivanje. Vrata se otvoriše.U sobu je prodrlo sunčevo svetlo.

"Božanski Vetar", reče ona. "Čitala sam o tome - osnovan je kao svet Šintoa, isto kao što je Stazatrebalo da bude taoistička. Čistota drevne japanske kulture. Ali mislim da danas više nije tolikočista."

"Još preciznije, to je svet za koji Endrju i Džejn i ja smatramo - ako smem da govorim o svojimosećanjima kao nezavisnim od Endrjuovih - svet gde bismo mogli da nađemo centar moći usvetovima kojima vlada Kongres. One koji zaista donose odluke. Moć iza prestola."

"Hoćeš da ih zbaciš i preuzmeš vlast nad ljudskom rasom?"

"Hoću da zaustavim Luzitanijsku flotu. Preuzimanje vlasti nad ljudskom rasom je na rasporedu neštokasnije. Luzitanijska flota je neka vrsta hitnog slučaja. Imamo još samo nekoliko nedelja da jezaustavimo pre nego što stigne na cilj i upotrebi Malog doktora, molekularno oružje, kako bi raznelaLuzitaniju na sastavne elemente. U međuvremenu, pošto Ender i svi ostali očekuju da ne uspem, onižurno prave ove svemirske brodiće nalik na konzerve i prenose što više Luzitanaca mogu - ljude,svinjčiće i bubeštine - na druge nastanjive, ali ipak nenastanjene planete. Moja draga sestra Valentina- ona mlada - putuje sa Mirom - sa taze novim telom, baš je sladak - i traže nove svetove onolikobrzo koliko njihov brodić može da ih nosi. Vrlo ambiciozno. A svi računaju da ja - to jest mi -nećemo uspeti. Hajde da ih razočaramo, važi?"

"Da ih razočaramo?"

"Da uspemo. Hajde da uspemo. Hajde da nađemo centar moći u čovečanstvu, i hajde da ih ubedimoneka zaustave flotu pre nego što nepotrebno uništi jedan svet."

Vang-mu ga je sumnjičavo posmatrala. Da ih ubedi da zaustave flotu? Ovaj bezobrazni dečakokrutnog srca? Kako on bilo koga da ubedi u bilo šta?

Kao da joj je pročitao misli, on odgovori na njenu nemu sumnju. "Sada vidiš zašto sam te pozvao dapođeš sa mnom. Kada me je Ender izmislio, zaboravio je činjenicu da me nikada nije upoznao tokomvremena kada sam ubeđivao ljude i okupljao ih zajedno, u promenljive saveze, i tome slične gluposti.Prema tome, Piter Vigin koga je on stvorio suviše je bezobrazan, otvoreno ambiciozan i otvorenosurov da bi ubedio čak i čoveka koga svrbi guza da se počeše."

Ona opet odvrati pogled.

"Vidiš?" reče on. "Opet sam te uvredio. Pogledaj me. Razumeš li moju dilemu? Pravi Piter, original,on bi uspeo da obavi posao na koji sam ja poslat. On bi to obavio i u snu. On bi već imao plan. Umeobi da pridobije ljude, da ih ubedi, da se probije u njihova veća. Taj Piter Vigin! On može da šarmirai pčele, sa sve žaokama. Ali ja? Čisto sumnjam. Jer, vidiš, ja nisam ja."

Ustao je iz stolice, progurao se kraj nje i izašao na livadu koja je okružavala malu metalnu kabinu štoih je prenela sa sveta na svet. Vang-mu ostade u vratima, posmatrajući ga dok je šetkao livadom;udaljio se, ali ne previše.

Mogu da razumem kako se oseća, mislila je. Znam kako izgleda kada tvoja volja nestane u nečijojtuđoj. Živiš za njih, kao da su oni glavne zvezde tvoje životne priče, a ti samo epizodni glumac. Bilasam rob. Ali sam barem za sve to vreme poznavala sopstveno srce. Znala sam šta zaista mislim, čak ikad sam radila ono što su oni želeli od mene, i znala sam da ću učiniti sve što treba da bih dobila odnjih ono što ja želim. A Piter Vigin nema pojma šta zaista želi, jer čak i dok se gnuša nedostatkaslobode to nije njegovo osećanje, jer čak i to potiče od Endrjua Vigina. Čak i gnušanje koje oseća jeEndrjuovo gnušanje, i...

Ukrug i ukrug, kao što se Piter sada kretao po livadi.

Vang-mu pomisli na svoju gospodaricu - ne, na svoju nekadašnju gospodaricu, Čing-jao. I ona je išlačudnim stazama. Bogovi su je tako terali. Ne, to je stari način razmišljanja. Na to ju je teraoopsesivno-kompulzivni poremećaj. Da kleči na podu i prati linije godova u daskama, da prati jedangod dok god se pruža podom, god za godom. To nikada ništa nije značilo, a ipak je morala tako daradi jer je samo takvom besmislenom i zatupljujućom pokornošću mogla da dobije komadić slobodeod impulsa koji su je kontrolisali. Zato je Čing-jao oduvek bila rob, a ne ja. Gospodar koji je njomevladao kontrolisao ju je iznutra, iz njenog sopstvenog uma. A ja sam uvek mogla da vidim gospodaraispred sebe, pa moja unutrašnja ličnost nikada nije bila porobljena.

Piter Vigin zna da njime vladaju nesvesni strahovi i strasti složenog čoveka, udaljenog mnogosvetlosnih godina. S druge strane, Čing-jao je smatrala da njene opsesije potiču od bogova. Zar jeuopšte važno da li govoriš sebi kako ono što te kontroliše potiče spolja, ako ga ionako osećaš unutarsopstvenog srca? Kuda da pobegneš od toga? Gde da se sakriješ? Čing-jao je sada sigurno većslobodna, oslobođena virusom-nosačem koga je Piter doneo na Stazu i predao u ruke Han Fei-cuu.Ali Piter - kako on može da stekne slobodu?

Pa ipak, i on mora da živi kao da je slobodan. Mora i dalje da se bori za slobodu, čak i ako je i taborba samo još jedan simptom njegovog robovanja. U njemu postoji nešto što čezne da bude on.Pravi on.

I kakva je onda moja uloga u svemu ovome? Da li treba da izvedem čudo, da mu dam aiuu? To nije umojoj moći.

A ipak imam moć, mislila je.

Mora da je ima, jer zašto bi Piter inače tako otvoreno s njom razgovarao? Bio joj je potpuni stranac,pa ipak joj je odmah otvorio svoje srce. Zašto? Zato što je ona vična tajnama, da, ali bilo je tu jošnečega.

Da, naravno. Slobodno je s njom razgovarao zato što ona nikada nije upoznala Endrjua Vigina.Možda je Piter zaista samo jedan vid Enderove prirode, sve ono čega se Ender u sebi plaši i gnuša.Ali ona nikada neće upoređivati njih dvojicu. Šta god da je Piter, ko god da ga kontroliše, ona je

njegova poverenica.

Što je opet čini nečijim slugom. I kod Čing-jao je bila poverenica.

Stresla se, kao da bi da se oslobodi takvog poređenja. Ne, rekla je u sebi. To nije isto. Zato što tajmladić koji besciljno luta među divljim cvećem nema moć nada mnom, osim da mi govori o svombolu i da se nada da ću ga razumeti. Šta god mu budem dala, daću mu to svojom voljom.

Zatvorila je oči i naslonila glavu na dovratak. Daću to slobodno, da, pomislila je. Ali šta planiram damu dam? Pa, upravo ono što on i želi - moju odanost, moju vernost, moju pomoć u svemu što buderadio. Da se utopim u njemu. A zašto već planiram da to činim? Zato što, ma koliko sumnjao u sebe,on ima moć da pridobija ljude.

Potom je otvorila oči i pošla ka njemu, kroz travu koja joj je dopirala do struka. Primetio ju je i bezreči je sačekao da mu se približi. Unaokolo su zujale pčele; leptiri su se pijano teturali kroz vazduh,uspevajući da je nekako izbegnu u naizgled besciljnom letu. U poslednjem trenutku je pružila ruku iuzela sa jednog cveta pčelu, stegla je u pesnicu; zatim ju je brzo, pre nego što je ubode, bacila Piteruu lice.

Zapanjen i iznenađen, on je terao pobesnelu pčelu, saginjao se da je izbegne, i na kraju je morao dapobegne nekoliko koraka dok ga nije izgubila i odzujala svojim putem, nazad među cvetove. Tek tadase besno okrenuo ka njoj.

"Zašto si to učinila?"

Ona poče da se smeje - nije mogla da se savlada. Tako smešno je izgledao.

"Oh, baš lepo, samo se smej. Već vidim da ćeš mi biti divno društvo."

"Slobodno se ljuti, baš me briga", reče Vang-mu. "Reći ću ti samo ovo. Da li misliš da je, tamo naLuzitaniji, Enderova aiua iznenada pomislila 'Au, pčela!'i naterala te da poskakuješ i saginješ se kaoklovn?"

On prevrte očima. "Oh, kako si ti pametna. Pa dobro, Kraljevska Majko Zapada, ovim si svakakorešila sve moje probleme! Sada vidim da sam oduvek bio pravi dečak! A ove crvene cipelice, pa onesu sve vreme imale moć da me vrate u Kanzas!"

"Šta je to Kanzas?" upita ona, pogledavši njegove cipele; nisu bile crvene.

"Samo još jedno Enderovo sećanje koje je ljubazno podelio sa mnom", reče Piter Vigin.

Stajao je sa rukama u džepovima i odmeravao je.

I ona je stajala bez reči, ruku prekrštenih na grudima, odmeravajući njega.

"Znači, sa mnom si?" upita konačno on.

"Moraš pokušati da ne budeš bezobrazan prema meni", reče ona.

"To sredi sa Enderom."

"Baš me briga čija aiua te kontroliše", reče ona. "Ti i dalje imaš svoje misli, drugačije od njegovih -uplašio si se pčele, a on u tom času nije ni mislio na pčelu, i ti to znaš. Prema tome, koji god deo tebeda je pod kontrolom ili ko god da si 'pravi' ti, ti na licu imaš usta koja će govoriti meni, i kažem da,ako ću raditi sa tobom, bolje ti je da budeš fin prema meni."

"Znači, nećeš me više gađati pčelama?" upita on.

"Neću", reče ona.

"U redu. Kakve sam sreće, Ender mi je verovatno dao telo koje je alergično na ubod pčele."

"To i pčeli teško pada", odvrati ona.

On joj se iskezi. "Začudo, čini mi se da mi se dopadaš", reče on. "To mi se nimalo ne sviđa."

Potom se okrete i pođe ka brodu. "Hajde!" doviknu joj. "Idemo da vidimo kakve podatke Džejn možeda nam da o ovom svetu koji treba da osvojimo na prepad."

2. "TI NE VERUJEŠ U BOGA"

"Kada pratim put godova u drvetu, Moje oči slede svaki vijugavi pokret goda, Ali moje telo se kreće pravo duž daske, Pa oni koji me gledaju vide kako je put bogova prav, Dok ja obitavam u svetu bez ičega pravog."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Novinja neće doći kod njega. Ljubazna stara učiteljica izgledala je iskreno uznemirena dok jeobjašnjavala Enderu. "Nije ona ljuta", govorila je učiteljica, "Rekla mi je..."

Ender klimnu glavom, znajući koliko je učiteljica rastrzana između saosećanja i iskrenosti. "Možetemi reći njene reči", reče on. "Ona mi je žena, pa ću podneti."

Stara učiteljica prevrte očima. "I ja sam udata, da znate."

Naravno da je znao. Svi pripadnici Reda dece uma Hristovog - Os Filhos da Mente de Cristo -moraju da budu u braku. Takva su im pravila.

"Udata sam, pa sasvim dobro znam kako su baš muž ili žena oni koji znaju šta ne možete podneti dačujete."

"Onda da se ispravim", mirno reče Ender. "Ona mi je žena, prema tome rešen sam da čujem, mogaoda podnesem ili ne."

"Kaže da mora da završi plevljenje, pa nema vremena za manje bitke."

Da, to je ličilo na Novinju. Možda ona i veruje da se zaogrnula Hristovim plaštom, ali Hrist je bio tajkoji je razobličio fariseje, Hrist je govorio sve one okrutne i sarkastične stvari i svojimneprijateljima i svojim prijateljima, umesto da bude blag i bezgranično strpljiv.

Ipak, Ender nije bio osoba koja bi odustala samo zato što su mu osećanja povređena. "Pa šta ondačekamo?" upita on. "Pokažite mi gde mogu da nađem motiku."

Stara učiteljica je za trenutak zurila u njega, a onda se nasmešila i povela ga ka bašti. Uskoro seEnder, opremljen radničkim rukavicama i motikom, našao na kraju reda u kome je radila Novinja,pognuta pod suncem, očiju uperenih u tlo dok je sasecala u korenu korov za korovom, okrećući svakida se sprži na vrelom, suvom suncu. Kretala se ka njemu.

Ender zađe u neoplevljeni red kraj onog u kome je radila Novinja, i poče da kopa idući ka njoj. Nećese sresti, ali proći će blizu jedno drugog. Primetiće ga ili neće. Obratiće mu se, ili neće. Ona ga idalje voli i potreban joj je. Ili nije. Ali ma kako stajale stvari, ovog predvečerja on će pleviti istubaštu kao i njegova žena, i time će joj olakšati posao, i tako će joj i dalje biti muž, ma koliko malo ga

ona želela u toj ulozi.

Kad su se prvi put mimoišli, ona nije ni podigla pogled. No, nije ni morala. Svakako je i bez gledanjaznala da onaj koji joj se pridružio u plevljenju, odmah pošto je odbila da se vidi sa mužem, može bitisamo taj muž. On je znao da će ona znati, i znao je i da je ona suviše ponosna da bi ga pogledala ipokazala kako želi da ga vidi. Radije će zuriti u korov dok napola ne oslepi, jer Novinja nikada nijebila spremna da se pokorava tuđoj volji.

Osim, naravno, volji Isusovoj. Takvu poruku mu je poslala, a ta poruka ga je dovela ovamo, rešenogda razgovara sa njom. Kratka beleška napisana crkvenim jezikom. Odlučila je da se odvoji od njegakako bi služila Hrista među Decom. Smatrala je da je pozvana na to. On može smatrati da više nemanikakve odgovornosti prema njoj, i neka ne očekuje od nje ništa više nego što bi dala bilo kom detetuBožijem. Ma koliko blagim rečima napisana, poruka je bila hladna.

Ni Ender nije bio spreman da se pokorava tuđoj volji. Umesto da posluša poruku, došao je ovamo,rešen da učini upravo suprotno od onoga što je Novinja tražila. A zašto da ne? Novinja je imala jezivprosek u donošenju odluka. Kada god je odlučila da učini nešto za nečije dobro, time je neizbežnouništavala dotičnu osobu. Kao Liba, svog druga iz detinjstva i tajnog ljubavnika, oca sve njene decerođene u braku sa nasilnim, ali sterilnim muškarcem koji joj je bio muž. Sve dok nije umro. Plašećise da će Libo umreti od ruke pekeninjosa, kao što je umro i njegov otac, Novinja je krila od njegasvoja vitalna otkrića o biologiji planete Luzitanija, plašeći se da bi ga to saznanje ubilo. No, desilose da je upravo to što nije znao dotične činjenice dovelo do Libove smrti. Ubilo ga je ono što jeučinila za njegovo dobro, bez njegovog znanja.

Pomislio bi čovek da je iz toga nešto naučila, razmišljao je Ender. Ali eto, i dalje radi isto. Donosiodluke koje deformišu živote drugih ljudi, a ne savetuje se sa njima, čak ni ne pomišlja da oni moždauopšte ne žele da ih ona spasava od ko zna kakvog jada od koga ih ona štiti.

A s druge strane, da se Novinja lepo udala za Liba i ispričala mu sve što je saznala, on bi verovatnojoš bio živ i Ender se nikada ne bi oženio njegovom udovicom i ne bi joj pomagao da podiže mlađudecu. Oni su bili jedina porodica koju je Ender ikada imao i koju će ikada imati. Ma koliko bilepogrešne Novinjine odluke, on je proživeo najsrećniji deo života baš zahvaljujući jednoj od njenihnajstrašnijih grešaka.

Prilikom drugog mimoilaženja, Ender je video da Novinja i dalje tvrdoglavo neće da ga pogleda;zato je, kao i uvek, on prvi popustio i prekinuo ćutanje.

"Deca Uma Hristovog moraju biti u braku, da znaš. To je red za bračne parove. Ne možeš postatipravi član bez mene."

Ona za trenutak prekide posao. Položila je oštricu motike na zemlju, pridržavajući ručku rukom urukavici. "Mogu da plevim baštu bez tebe", konačno je progovorila.

Njemu srce poskoči od olakšanja što je uspeo da prekine njeno ćutanje. "Ne, ne možeš", reče on. "Jerja sam tu."

"Ovo je krompir", reče ona. "Ne mogu te sprečiti da mi pomažeš oko krompira."

Na to su se nasmejali uglas, i ona zastenja dok se uspravljala; pustila je dršku motike da padne nazemlju i uhvatila je Endera za obe ruke. On zadrhta od dodira uprkos dva sloja debelih radnihrukavica između njihovih dlanova i prstiju.

"Ako obesvetim svojim dodirom", poče Ender.

"Nemoj Šekspira", reče ona. "Nemoj 'usne dve rumene kao spremni hodočasnici'."

"Nedostaješ mi", reče on.

"Preboli me", reče ona.

"Ne moram. Ako se ti pridružiš Deci, i ja ću."

Ona se nasmeja.

Enderu se to nije dopalo. "Ako jedan ksenobiolog može da se povuče iz sveta punog besmislenepatnje, zašto ne bi mogao i jedan stari, penzionisani govornik za mrtve?"

"Endrju", reče ona, "Ja nisam ovde zato što sam odustala od života. Ovde sam jer sam zaista okrenulasrce Spasitelju. Ti to nikada nećeš moći. Ti ne spadaš ovamo."

"Spadam ovde ako spadaš ti. Položili smo zavet. Sveti zavet, i Crkva nas neće pustiti da gazaboravimo. U slučaju da si to smetnula s uma."

Ona uzdahnu i pogleda nebo iznad manastirskog zida. Preko zida, kroz livade, preko ograde, uz brdo,u šumu... tamo je otišao Libo, velika ljubav njenog života, i tamo je umro. Tamo je pre njega otišao iPipo, njegov otac, koji je i njoj bio kao otac, i takođe je umro. Njen sin Estevao otišao je u nekudrugu šumu, i takođe je umro, ali Ender je, posmatrajući je, znao da kada gleda svet izvanmanastirskih zidova ona vidi sve te smrti. Dve su se desile pre Enderovog dolaska na Luzitaniju. AliEstevaova smrt - ona je preklinjala Endera da ga spreči, kako ne bi otišao na opasno mesto gde supekeninjosi govorili o ratu, o ubijanju ljudi. Znala je, dobro kao i Ender, da bi zaustaviti Estevaoabilo isto što i uništiti ga, jer on nije postao sveštenik radi bezbednosti, već da bi pokušao da prenesereči Hristove narodu drveća. Kakvu god radost da su spoznali rani hrišćanski mučenici, svakako ju jespoznao i Estevao dok je polako umirao u zagrljaju drveta ubice. Kakvu god da im je utehu Bog slaou trenutku najveće žrtve. Ali Novinja nije spoznala nikakvu radost od toga. Bog očito nije širio svojedarove i na najužu porodicu. Obuzeta tugom i besom, okrivila je Endera. Zašto se udala za njega, akone da bi bila bezbedna od takvih užasa?

Ender joj nikada nije rekao ono najočitije: ako nekoga treba kriviti, onda je to Bog, a ne on.Uostalom, Bog je načinio svece - gotovo svece - od njenih roditelja, koji su umrli otkrivajući antidotza virus deskolade dok je ona bila još dete. Svakako je upravo Bog odveo Estevaoa da propovedanajopasnijim pekeninjosima. No, u tuzi se ipak obratila Bogu, okrenuvši leđa Enderu, koji joj je uvekčinio samo dobro.

Nije joj to rekao, jer je znao da ga ne bi slušala. A i zbog toga što je znao da ona drugačije vidistvari. Ako joj je Bog oduzeo oca i majku, Pipa, Liba i na kraju Estevaoa, to je učinio da bi je kaznioza njene grehe. Ali kada Ender nije sprečio Estevaoa da ode u samoubilačku misiju kod pekeninjosa,to je bilo zato što je bio slep, pun samozavaravanja, tvrdoglav i buntovnik, i zato što je nije dovoljnovoleo.

Ali on je voli. Svim srcem.

Svim srcem?

Svim srcem za koje je znao. A ipak, kada su se na prvom putovanju Spolja otkrile njegove najdubljetajne, nije tamo iz svog srca stvorio Novinju. Prema tome, postojao je neko ko mu je bio još važniji.

Pa, on nije mogao ništa da radi sa svojom podsvešću, isto kao ni Novinja. Mogao je da kontrolišesamo ono što svesno čini, a ono što je sada činio bilo je da pokaže Novinji kako, bez obzira na tokoliko se trudila da ga odvrati od sebe, on ne pristaje da bude odvraćen. Da bez obzira na to kolikoona zamišljala da on više voli Džejn i svoju ulogu u velikim poslovima ljudske rase nego nju, to ipaknije tačno, jer ona mu je važnija od svega ostalog. Ostaviće sve zbog nje. Nestaće iza manastirskihzidova, zbog nje. Pleviće redove neidentifikovanih biljaka pod vrelim suncem. Zbog nje.

Ali čak ni to nije bilo dovoljno. Ona je zahtevala da to ne učini zbog nje, nego zbog Hrista. Pa,utoliko gore. On nije u braku sa Hristom, a nije ni ona. Ipak, Bogu svakako nije krivo kada muž i ženasve daju jedno drugom. Bog od ljudskih bića svakako i očekuje nešto slično.

"Znaš da te ne krivim za Kuimovu smrt", reče ona, koristeći Estevaov stari porodični nadimak.

"Nisam znao", reče on, "ali drago mi je što sam saznao."

"U početku sam te krivila, ali sve vreme sam znala koliko je to iracionalno", reče ona. "Otišao je zatošto je tako želeo, a bio je suviše veliki da bi ga roditelji sprečili. Ako ja nisam uspela, kako si timogao?"

"Ja nisam ni želeo", reče Ender. "Ja sam želeo da on ode. To je bilo ispunjenje njegovih životnihambicija."

"Sada i ja to znam. Tako je. Imao je pravo da pođe, čak i da umre, zato što je njegova smrt neštoznačila. Zar ne?"

"Spasla je Luzitaniju od holokausta."

"I privela mnoge Hristu." Ona se nasmeja, svojim starim smehom, bogatim i ironičnim, koji je Endertoliko voleo zato što je bio tako redak. "Drveće za Isusa", reče ona. "Ko bi i pomislio na tako nešto?"

"Već ga zovu sveti Estevao od Drveća."

"To je vrlo preuranjeno. Za takve stvari je potrebno vreme. Prvo mora da bude proglašen zablaženog. Na njegovom grobu moraju se dešavati čuda isceljenja. Veruj mi, dobro poznajem

postupak."

"Mučenici na terenu su u poslednje vreme veoma retki", reče Ender. "Postaće blaženi. Postaćesvetac. Ljudi će mu se moliti da se založi kod Isusa za njih, i uspevaće, jer ako je iko zaslužio pravoda ga Hrist sasluša, onda je to tvoj sin Estevao."

Ona se ponovo nasmeja, a niz obraze su joj tekle suze. "Moji roditelji su bili mučenici i postaćesveci; moj sin takođe. Pobožnost je preskočila jednu generaciju."

"Oh, da. Tvoja generacija je puna sebičnog hedonizma."

Na to se konačno okrenula ka njemu, nasmešena, obraza umrljanih prašinom i suzama, i pogledala gablistavim očima koje su mogle da mu gledaju pravo u srce. Žena koju voli.

"Ne žalim zbog preljube", reče ona. "Kako da mi Hrist oprosti kad se čak ni ne kajem? Da nisamspavala sa Libom, ne bih imala decu. Bog me svakako neće osuđivati zbog toga."

"Meni se čini da je Isus kazao: 'Ja Gospod opraštam onima kojima opraštam. Ali od vas zahtevam daopraštate svim ljudima'."

"Otprilike", reče ona. "Ja nisam biblista." Pružila je ruku da mu dotakne obraz. "Ti si tako snažan,Endere. ali izgledaš umoran. Kako možeš da budeš umoran? Vaseljena puna ljudskih bića još zavisiod tebe. Ako ne čitavoj ljudskoj rasi, onda pripadaš ovoj planeti. Da je spaseš. Ali umoran si."

"Jesam, duboko u kostima", reče on. "A ti si mi oduzela poslednju životnu krv."

"Baš čudno", reče ona. "Mislila sam da sam te spasla od umora."

"Ti nisi baš vična odlučivanju šta je drugim ljudima potrebno, pogotovo od tebe, Novinja. Niko nijevičan tome. Svi možemo sa jednakom verovatnoćom da pomognemo ili povredimo."

"Zato sam i došla ovamo, Endere. Završila sam sa odlučivanjem. Prvo sam verovala svojoj proceni.Potom sam verovala tebi. Verovala sam u Liba, u Pipa, u oca i majku, u Kuima, i svi su me razočaraliili otišli ili... ne, znam da ti nisi otišao, i znam da nisi ti... saslušaj me, Endrju, saslušaj. Problem nijebio u ljudima kojima sam verovala, problem je bio što sam im verovala kada mi je bilo potrebno onošto nijedno ljudsko biće nije moglo da mi pruži. Bilo mi je potrebno spasenje, da li razumeš? Bilo mije potrebno, i još mi je potrebno, izbavljenje. A nije na tebi da mi to pružiš - ti mi pružaš ruke,otvorene ruke, koje su mi dale više nego što ti uopšte možeš da daš, Endrju, ali i dalje ne možeš dami daš ono što mi je potrebno. Samo moj Spasitelj, samo Posvećeni, samo on to može da mi da. Da lirazumeš? Jedini način da moj život postane dostojan življenja jeste da ga posvetim njemu. I zato samovde."

"Pleviš."

"Odvajam žito od kukolja", reče ona. "Ljudi će imati više krompira, i boljeg, zato što sam ga japlevila. Ne moram da budem istaknuta, čak ni primećena, da bih se dobro osećala u ovakvom životu.Ali ti, ti si došao i podsetio me da čak i dok postajem srećna, nekome ipak nanosim bol."

"Nije tako", reče Ender. "Zato što ostajem sa tobom. Priključiću se, zajedno sa tobom, Deci UmaHristovog. To je red za bračne parove, a mi smo bračni par. Bez mene ne možeš da im pristupiš, aželiš da to učiniš. Sa mnom ćeš moći. Zar nije jednostavno?"

"Jednostavno?" Ona odmahnu glavom. "Za početak, ti ne veruješ u Boga."

"Oh, verujem ja i u Boga", uvređeno reče Ender.

"Da, spreman si da priznaš postojanje Boga, ali nisam na to mislila. Mislila sam da bi trebalo daveruješ u njega onako kako veruje majka koja kaže svom sinu: verujem u tebe. Ona ne kaže to zato štoveruje da on postoji - čemu bi to služilo? - ona kaže da veruje u njegovu budućnost, da veruje da ćeon učiniti sve dobro što počiva u njemu. Ona prepušta budućnost njegovim rukama, eto kako veruje unjega. Ti ne veruješ tako u Hrista, Endrju. Ti i dalje veruješ u sebe. U druge ljude. Stvorio si onetvoje male surogate, onu decu koju si stvorio tokom boravka u paklu - možeš ti da budeš ovde samnom, ali tvoje srce je i dalje negde napolju, pretražuje planete i pokušava da zaustavi flotu. Ti ništane prepuštaš Bogu. Ne veruješ u njega."

"Izvini, ali ako je Bog želeo da sve lično obavi, zašto nas je uopšte i stvorio?"

"Da, sećam se da je jedno od tvojih roditelja bilo jeretik, i te tvoje čudne ideje svakako potičuodatle." To je bila njihova stara šala, ali ovog puta se nijedno nije nasmejalo.

"Verujem u tebe", reče Ender.

"Ali savetuješ se sa Džejn."

On zavuče ruku u džep i pruži joj otvoren dlan da joj pokaže šta je nosio unutra. Bio je to dragulj, sanekoliko vrlo tankih žica koje su virile iz njega. Kao blistavi organizam iščupan iz svog pravog mestameđu algama života u plitkom moru. Za trenutak ga je zbunjeno gledala, a onda je shvatila šta vidi ipotražila pogledom uvo u kome je, otkako je prvi put videla Endera, uvek nosio dragulj što ga jepovezivao sa Džejn, oživelim kompjuterskim programom koji mu je bio najstariji, najdraži,najpouzdaniji prijatelj.

"Endrju, ne, ne zbog mene, nikako."

"Dok god budem imao Džejn da mi šapuće na uvo, ne mogu iskreno da kažem kako ću ostati iza ovihzidova", reče on. "Razgovarao sam sa njom. Objasnio sam joj. Razumela je. I dalje smo prijatelji.Ali više nismo nerazdvojni."

"Oh, Endrju", reče Novinja. Sada je otvoreno zaplakala i grčevito ga zagrlila. "Da si barem učinioovo odavno, makar pre nekoliko meseci."

"Možda ne verujem u Hrista isto kao ti", reče Ender, "ali zar nije dovoljno što verujem u tebe, a tiveruješ u njega?"

"Ali ti ne spadaš ovamo, Endrju."

"Spadam ovde više nego bilo gde drugde, ako si ti tu. Nisam toliko umoran od sveta, Novinja, kao štosam umoran od volje. Umorio sam se od donošenja odluka. Umorio sam se od pokušaja da razrešimstvari."

"I ovde pokušavmao da razrešimo stvari", reče ona, odmičući se.

"Ali ovde možemo da budemo ne um, nego deca uma. Možemo da budemo šake i stopala, jezik i usne.Možemo da izvršavamo, a ne da odlučujemo." On čučnu, kleče i na kraju sede na zemlju, osećajućikako ga mlade biljke golicaju sa obe strane. Prineo je prašnjave šake licu i protrljao čelo, znajući dastvara od prašine blato.

"Oh, Endrju, toliko si dobar da sam gotovo poverovala", reče Novinja. "Šta, odlučio si da više nebudeš junak sopstvenog epa? Ili je ovo samo deo radnje? Da budeš svima sluga, samo da bi ispaonajveći od svih?"

"Ti znaš da se nikada nisam umorio od veličine, niti od njenog dostizanja."

"Oh, Endrju, ti si tako dobar pripovedač da i sam poveruješ u svoje priče."

Ender je potraži pogledom. "Molim te, Novinja, pusti me da ostanem sa tobom. Ti si mi žena. Mojživot neće imati svrhe ako te izgubim."

"Mi ovde živimo kao muž i žena, ali ne... znaš da ne smemo..."

"Znam da Deca Uma Hristovog zabranjuju polno opštenje", reče Ender. "Ja sam ti muž. Dok god nebudem spavao ni sa kim, mogu da ne spavam i sa tobom." Mračno se nasmešio.

Odgovorila mu je osmehom punim tuge i sažaljenja.

"Novinja", reče on. "Više me ne zanima moj život. Da li razumeš? Jedini život koji me zanima, načitavom svetu, je tvoj život. Ako te izgubim, šta će me zadržavati ovde?"

Ni sam nije bio siguran šta mu to znači. Reči su mu same došle na usne. Ali znao je da ne govori izsamosažaljenja, nego da prosto priznaje istinu. Nije mislio na samoubistvo, izgnanstvo ili neki drugipatetični korak. Prosto je osećao kako bledi. Gubio je uporište. Luzitanija mu se činila sve manje imanje stvarna. Valentina je još bila tu, njegova draga sestra i prijatelj, i bila je čvrsta kao stena, životjoj je bio tako stvaran, ali nije bio stvaran njemu jer joj više nije bio potreban. Svojoj nezvanojsledbenici, Plikt, možda je i bio potreban, ali ne on kao stvarnost nego ideja o njemu. A koga jošima? Novinjina i Libova deca, deca koju je podigao kao da su njegova rođena, i dalje su ga jednakovolela, ali sada su svi odrasli, nije im bio potreban. Džejn, koja je jednom bila bukvalno uništenatokom jednog sata njegove nepažnje, takođe više nije bio potreban, jer sada je bila i dragulj uMirovom uhu, i drugi dragulj kod Pitera...

Piter. Mlada Valentina. Odakle su se oni stvorili? Ukrali su mu dušu i odneli je sa sobom kada suotišli. Oni su obavljali život, onako kako ga je nekada obavljao on sam. A on je čekao na Luzitanijii... bledeo. Eto šta je to značilo. Ako izgubi i Novinju, šta će ga vezivati za ovo telo koje većhiljadama godina nosa po svemiru?

"Nije to moja odluka", reče Novinja.

"Jeste tvoja odluka", reče Ender. "Odluka da li me želiš sa sobom, kao jedno od Dece UmaHristovog. Ako me želiš, verujem da ću uspeti da savladam sve ostale prepreke."

Ona se na to nasmeja. "Prepreke? Ljudi kao ti nemaju prepreke. Samo stepenice."

"Ljudi kao ja?"

"Da, ljudi kao ti", reče Novinja. "Samo što ja nisam srela nijednog takvog. Samo zato što, bez obzirana to koliko sam volela Liba, on ni jedan jedini dan u životu nije bio toliko živ kao ti svakog minuta.Samo zato što sam ustanovila da, otkad sam tebe zavolela, prvi put volim kao odrasla osoba. Samozato što si mi nedostajao više nego moja rođena deca, više nego roditelji, čak više nego izgubljenaljubav mog života. Samo zato što ne mogu da sanjam nikoga drugog sem tebe, to ne znači da negde nepostoji još neko kao ti. Vaseljena je veliko mesto. Ne možeš biti baš toliko naročit. Ili možeš?"

On pruži ruku između stabljika krompira i blago je pogladi po butini. "Znači da me još voliš?" upitaon.

"Oh, pa zar si zato došao? Da saznaš da li te volim?"

On klimnu glavom. "Delimično."

"Da", reče ona.

"Onda mogu da ostanem?"

Ona briznu u plač. Glasno je jecala. Pala je na kolena; on pruži ruke između biljaka da je zagrli, da ječvrsto zagrli, ne mareći što se lišće između njih drobi. Dugo su tako ostali, sve dok ona nije prestalada plače, okrenula se i zagrlila ga jednako čvrsto kao i on nju.

"Oh, Endrju", šapnu ona, a glas joj je drhtao od mnogo plakanja. "Zar me Bog dovoljno voli da mi teda, ponovo, kada si mi toliko potreban?"

"Dok ne umrem", reče Ender.

"Taj deo mi je poznat", reče ona. "Ali molim se Bogu da mi dozvoli neka ovaj put umrem prva."

3. "IMA NAS PREVIŠE"

"Ispričaću vam najlepšu priču koju znam.Jedan čovek je dobio psa, i jako ga je voleo.Pas je išao svuda sa njim,ali čovek nije uspevao da ga nauči ničemu korisnom.Pas nije hteo da donosi ili lovi,nije hteo da se trka ili da štiti ili čuva.Umesto toga, pas je samo sedeo blizu njega i gledao ga,sa uvek istim nedokučivim izrazom.'To nije pas, nego vuk', rekla je čovekova žena.'Samo mi je on veran', odgovorio je čovek,i žena to više nikada nije pomenula.Jednog dana čovek je poveo psa sa sobom u svoj lični avion,i dok su leteli iznad visokih snežnih planinamotori su se pokvarilii avion se srušio i raspao u šumi.Čovek je ležao, krvareći,jer trbuh mu je bio rasporen komađem rastrgnutog metala;para se dizala iz njegove utrobe na ledenom vazduhu,ali mogao je da misli samo na svog vernog psa.Je li pas živ? Je li povređen?Zamislite njegovo olakšanje kada je pas dotapkao do njegai zagledao se u njega istim onim nepomičnim pogledom.Posle jednog sata pas je onjušio čovekov zjapeći trbuh,a onda je počeo da izvlači creva i slezinu i jetrui da ih proždire,neprekidno zagledan čoveku u lice.'Hvala Bogu', reče čovek,'barem jedan od nas neće gladovati'."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Od svih brodova bržih od svetlosti koji su leteli Spolja pa opet nazad Unutra pod Džejninomkontrolom, samo Mirov je izgledao kao običan vasionski brod, iz prostog razloga što je to nekada biošatl koji je nosio putnike i teret do i od velikih vasionskih brodova što su dolazili u orbitu okoLuzitanije. Sada, kad su novi vasionski brodovi mogli da se prebacuju pravo sa površine jedneplanete na drugu, nije bilo potrebe da nose opremu za održavanje života - čak ni gorivo - a pošto jeDžejn morala da pažljivo drži u umu čitavu strukturu svakog broda, najviše su joj odgovarali štojednostavniji. Uostalom, više se i nisu mogli nazvati brodovima. Bili su prosto kabine, bez prozora,gotovo bez nameštaja, goli kao drevne učionice. Luzitanci su svemirsko putovanje počeli da nazivajuencaixarse, što je portugalska reč za "ulazak u kutiju" ili, bukvalno, "upakovati se u kutiju".

No, Miro se bavio istraživanjem, tražio je nove planete koje bi mogle da pruže životne uslove trima

razumnim vrstama: ljudima, pekeninjosima i kraljicama-maticama. Za to mu je bio potreban običansvemirski brod, jer iako je od planete do planete putovao Džejninim instant sistemom prebacivanjaSpolja, nije mogao da računa da će uvek stići na svet gde je vazduh pogodan za disanje. Džejn ga jeuvek smeštala u orbitu iznad svake nove planete, kako bi mogao da osmatra, meri, analizira; spuštaose na tlo samo na onim planetama koje su izgledale kao prihvatljivo odredište.

Nije putovao sam. Jedna osoba ne bi mogla da obavi toliki posao, a sve što je radio moralo je i da seproveri. Od svega čime su se Luzitanci tih dana bavili ovo je bio najopasniji zadatak, jer nikada nijeznao, otvarajući vrata svog šatla, da li na novom svetu postoji neka neotkrivena opasnost. Miro jedugo smatrao svoj život za nebitan. Nekoliko dugih godina bio je zarobljen u telu oštećenog mozga ipriželjkivao je smrt; potom, kada je na prvom putovanju Spolja stekao novo telo, savršeno i mlado,smatrao je svaki trenutak, svaki sat, svaki dan svog života nezasluženim poklonom. Nije hteo da traćivreme, ali nije se ustezao da rizikuje za dobro drugih. Ali ko bi još mogao da tako lako zanemari sebesamog?

Mlada Valentina bila je, izgleda, stvorena besprekorna u svakom pogledu. Miro ju je video kada jenastala, istovremeno kada i njegovo novo telo. Nije imala prošlost, ni rođake, ni veze sa bilo kojimsvetom osim preko Endera, čiji um ju je stvorio, i Pitera, koji je nastao kad i ona. Da, možda bi semoglo reći da je vezana i za originalnu Valentinu, "pravu Valentinu", kako ju je Mlada Val zvala; alinije bila nikakva tajna da Stara Valentina ne želi da provede ni trenutak u društvu ove mlade lepoticekoja joj se podsmevala samim svojim postojanjem. Osim toga, Mlada Val je bila stvorena kaoEnderova slika savršene vrline. Ne samo da nije bila vezana za neko mesto, nego je bila istinskialtruista i sasvim spremna da se žrtvuje za dobro drugih. Kad god je Miro izlazio iz šatla, sa njim jebila i Mlada Val, kao pratilac, kao pouzdani pomoćnik, kao stalna podrška.

Ali ne i kao prijatelj. Miro je savršeno dobro znao ko je zapravo Val: prerušeni Ender. Ne žena.Njena ljubav i odanost bili su Enderova ljubav i odanost, često oprobani, vrlo pouzdani, aliEnderovi, a ne njeni. U njoj nije bilo ničeg lično njenog. I tako se Miro navikavao na njeno društvo,smejao se i šalio sa njom lakše nego sa bilo kim drugim koga je dosad poznavao, nije joj sepoveravao, niti je dozvolio sebi da oseti prema njoj išta dublje od drugarstva. Ako je i primetilanedostatak veze između njih, ona nije ništa rekla; ako ju je to i povredilo, ničim nije pokazala bol.

Pokazivala je oduševljenje njihovim uspesima i rešenost da rade još više. "Nemamo čitav danvremena da potrošimo za jedan jedini svet", rekla je još na početku, i dokazala je to držeći serasporeda od tri putovanja dnevno. Posle svaka tri putovanja vraćali su se na već usnulu Luzitaniju;spavali su u brodu i razgovarali sa ostalima samo koliko da ih upozore na eventualne probleme kojiočekuju koloniste na svetovima što su ih našli toga dana. A pravilo "tri za dan" važilo je samo u danekada su imali posla sa verovatnim planetama. Kada bi ih Džejn odvela na očito neupotrebljivesvetove - vodene, na primer, ili beživotne - brzo su nastavljali dalje, ka sledećem kandidatu, isledećem, pa su ponekad imali i pet ili šest planeta, u one obeshrabrujuće dane kada je izgledalo daim ništa ne uspeva. Mlada Val ih je oboje gonila do granice izdržljivosti, dan za danom, i Miro jeprihvatio njeno vođstvo po tom pitanju jer je znao da je neophodno.

No, njegov pravi prijatelj nije nosio ljudsko obličje: obitavao je u dragulju koga je Miro nosio u uhu.Džejn, šapat u umu čim se probudi, prijatelj koji čuje sve što on govori podglasom, koji zna njegovepotrebe pre nego što ih i sam primeti. Džejn, koja je delila sve njegove misli i snove, koja je ostala

sa njim i dok je bio bogalj, koja ga je odvela Spolja, gde je mogao da se isceli. Džejn, njegovnajbliži prijatelj, koji će uskoro umreti.

To im je bio krajnji rok. Džejn će umreti, a onda će doći kraj trenutnim vasionskim letovima, jernijedno drugo biće nije imalo tolike mentalne moći da prenese Spolja išta koplikovanije od gumenelopte, a kamoli da to vrati ponovo Unutra. A Džejnina smrt neće nastupiti iz nekog prirodnog razloga,nego zato što je Kongres Zvezdanih Puteva, pošto je otkrio postojanje podrivačkog programa kojimože da kontroliše, ili bar iščitava sve njihove kompjutere, sistematski zatvarao, isključivao ipročišćavao sve postojeće kompjuterske mreže. Džejn je već osećala nedostatak sistema koji su biliprevezani kako ne bi mogla da im pristupi. Uskoro će biti emitovane šifre koje će okončati njenopostojanje, trenutno i potpuno. A kada nje ne bude bilo, svi koji nisu preneseni sa površine Luzitanijei premešteni na neki drugi svet biće u klopci, i bespomoćno će očekivati dolazak Luzitanijske flote,koja se primicala sve više, rešena da ih sve uništi.

Strašan posao, a uprkos svim Mirovim naporima, tokom njega će izgubiti najdražeg prijatelja. Dobroje znao da delom i zato ne dozvoljava sebi da se istinski sprijatelji sa Mladom Val - zato što ne bibilo lepo prema Džejn da primeti dublja osećanja prema nekom drugom za vreme poslednjih dana ilinedelja svog života.

Stoga je Mirov život bio beskrajan niz poslova, usmerenih mentalnih napora, proučavanja nalazapreko instrumenata na šatlu, analiziranja vazdušnih fotografija, upravljanja šatlom do nesigurnih,neistraženih zona sletanja, i konačno - mada ne dovoljno često - otvaranja vrata i udisanja tuđinskogvazduha. A na kraju svakog putovanja nije bilo vremena ni za žalost ni za radost, čak ni za odmor:zatvorio bi vrata, izgovorio reč, i Džejn bi ih vratila na Luzitaniju, da počnu sve ispočetka.

No, ovog puta je povratak bio drugačiji. Miro je otvorio vrata šatla i napolju zatekao, ne svogusvojenog oca Endera, niti pekeninjose koji su pripremali hranu za njega i Mladu Val, niti uobičajenevođe kolonije koji su očekivali kratak pregled rezultata, nego svoju braću Olhada i Grega, i sestruElanoru, i Enderovu sestru Valentinu. Zar Stara Valentina da dođe upravo na ono mesto gde je znalada će svakako sresti svoju neželjenu mladu bliznakinju? Miro je odmah primetio kako su Mlada Val iStara Valentina pogledale jedna drugu, izbegavši da im se pogledi sretnu, i brzo odvratile pogled, neželeći da se vide. Ili možda nije bilo tako? Mlada Val je verovatno skrenula pogled sa StareValentine zato što nije želela da uvredi stariju ženu. Verovatno bi Mlada Val radije pristala danestane nego da nanese Staroj Valentini i najmanji bol. A pošto to nije bilo moguće, trudila se da uprisustvu Stare Valentine bude što je manje upadljiva.

"Čemu sastanak?" upita Miro. "Je li majka bolesna?"

"Ne, ne, svi su dobro i zdravo", reče Olhado.

"Osim mentalno", dodade Grego. "Majka je luda kao Ludi Šeširdžija, a sada je i Ender poludeo."

Miro klimnu glavom i iskezi se. "Hajde da pogodim. Pridružio joj se kod Dece Uma Hristovog."

Grego i Olhado smesta pogledaše dragulj u Mirovom uhu.

"Ne, nije mi Džejn kazala", reče Miro. "Prosto poznajem Endera. On vrlo ozbiljno shvata svoj brak."

"Da, ali to je ostavilo ovde neku vrstu praznine u rukovođenju", reče Olhado. "Ne znači da se ne radi.Svi se trude što bolje mogu. Svi sistemi funkcionišu i tako dalje. Ali kad bi neki sistem prestao daradi uvek smo očekivali da nam Ender kaže šta da preduzmemo. Ako me razumeš."

"Razumem", reče Miro. "I slobodno možeš da govoriš pred Džejn. Ona zna da će biti isključena čimKongres Zvezdanih Puteva izvede svoj plan."

"Još je veća komplikacija", reče Grego. "Većina sveta ni ne zna da je Džejn u opasnosti - zapravo,većina uopšte ne zna da ona postoji. Ali svi umeju dovoljno da računaju kako bi utvrdili da nemašanse da se svi ljudi sa Luzitanije evakuišu pre dolaska flote. A kamoli pekeninjosi. Zato znaju da će,ako se flota ne zaustavi, neki morati da ostanu ovde i umru. Već se javljaju glasovi da smo protraćilidovoljno brodskog prostora na drveće i bube."

'Drveće' je značilo, naravno, pekeninjose, koji, zapravo, nisu prevozili očinsko i majčinsko drveće; a'bube' su značile kraljicu-maticu, koja takođe nije traćila prostor slanjem velikog broja radnika. No,na svaki svet koji su naseljavali putovala je poveća grupa pekeninjosa i najmanje jedna kraljica-matica sa šačicom radnika koji će joj pomoći da se nastani. Nije važno što upravo kraljica-matica nasvakom novom svetu proizvodi radnike koji obavljaju najveći deo posla na pripremi zemljišta zazemljoradnju; nije važno što, pošto ne nose drveće, barem po jedan mužjak i ženka pekeninjosamoraju da budu 'zasađeni' - da umru polako i bolno, kako bi iz njih niklo očinsko ili majčinsko drvo iomogućilo životni ciklus pekeninjosa. Svi znaju - a Grego više od svih, pošto je nedavno učestovao utome - da ispod ljubazne površine tinja neprijateljstvo između vrsta.

A to nije važilo samo za ljude. Iako su na Luzitaniji pekeninjosi po broju daleko premašivali ljude, unovim kolonijama dominirali su ljudi. "Vaša flota dolazi da uništi Luzitaniju", rekao je Ljudski, kojije u poslednje vreme bio predvodnik očinskog drveća. "a čak i ako svi ljudi na Luzitnaiji umru,ljudska vrsta će nastaviti da postoji. A za kraljicu-maticu i nas, u pitanju je opstanak čitave vrste. Aliipak razumemo da moramo pustiti ljude neka u prvo vreme dominiraju novim svetovima, jer jošnismo savladali vaše znanje i veštine i tehnologiju, jer umete da potčinjavate nove svetove, i zato štojoš imate moć da zapalite naše šume." Ono što je Ljkudski izrazio vrlo učtivo, razumnoobjašnjavajući sam sebi, mnogi drugi pekeninjosi i očinsko drveće govorili su daleko grublje: "Zaštoda pustimo ljude, uljeze, koji su nam doneli svo ovo zlo, da se spasu gotovo svi, dok većina nas morada umre?"

"Neprijateljstvo između vrsta nije ništa novo", reče Miro.

"Ali do sada smo imali Endera da ga kontroliše", reče Grego. "Pekeninjosi, kraljica-matica i većinaljudi smatrala je Endera za poštenog posrednika, za osobu kojoj se može verovati. Znali su da će, dokgod je on zadužen za ovo, dok god se sluša njegov glas, interesi svih biti zaštićeni."

"Ender nije jedina dobra osoba koja upravlja selidbom", reče Miro.

"Ovo je pitanje poverenja, a ne vrline", javi se Valentina. "Druge dve vrste znaju da je EnderGovornik za Mrtve. Nijedno drugo ljudsko biće nije tako govorilo u ime druge vrste kao on. A ljudi

znaju da je Ender i Ksenocid - da je upravo on, u vreme kad je, pre bezbroj generacija, ljudskoj rasizapretila opasnost od neprijatelja, on bio taj koji ih je sprečio i spasao čovečanstvo od uništenja zakoje su verovali da im preti. Ne postoji kandidat sa sličnim kvalifikacijama koji bi mogao dapreuzme Enderovu ulogu."

"Zašto meni pričate sve to?" upita Miro. "Mene niko ovde ne sluša. Nemam nikakvog uticaja.Svakako ne mogu da preuzmem Enderovo mesto, a sada sam užasno umoran i želim da spavam.Gledajte Mladu Val; i ona je mrtva umorna."

Imao je pravo; Val je jedva stajala na nogama. Miro smesta pruži ruke da je pridrži; ljupko mu senaslonila na rame.

"Ne želimo da preuzmeš Enderovo mesto", reče Olhado. "Ne želimo niko da zauzme njegovo mesto.Hoćemo da ga zauzme on."

Miro se nasmeja. "Misliš da mogu da ga ubedim? Pa evo vam njegove sestre! Pošaljite nju!"

Valentina iskrivi lice. "Mene neće da vidi."

"Pa zašto onda mislite da će hteti da vidi mene?"

"Ne tebe, Miro. Džejn. Dragulj u tvom uhu."

Miro ih pogleda u neverici. "Hoćete da kažete da je Ender skinuo svoj dragulj?"

Utom začu Džejnin glas u uhu: "Bila sam zauzeta. Nisam mislila da je bitno da ti kažem."

Ali Miro je znao koliko je Džejn bila očajna kada ju je Ender jednom ranije isključio. Sada je imaladruge prijatelje, da. Ali to sigurno nije prošlo bez bola.

Stara Valentina je nastavljala. "Ako bi otišao kod njega i pustio ga da priča sa Džejn..."

Miro odmahnu glavom. "Uklonio je dragulj - zar ne vidite da je to konačna odluka? Odlučio je daprati majku u izgnanstvu. Ender ne odustaje od svojih obaveza."

Svi su znali da je to tačno. Zapravo, znali su da nisu došli kod Mira u nadi da će on uspeti da učiniono što im je potrebno, nego u činu čistog očajanja. "Znači, prepuštamo se vetrovima", reče Grego."Pustićemo da situacija pređe u haos. A onda, zahvaćeni ratom između vrsta, umrećemo osramoćenikada flota stigne. Mislim da Džejn ima sreće; dotle će već biti mrtva."

"Prenesi mu moju zahvalnost", reče Džejn Miru.

"Džejn ti zahvaljuje", reče Miro. "Vrlo si saosećajan, Grego.

Grego pocrvene, ali nije pokušao da se izvini.

"Ender nije Bog", reče Miro. "I bez njega ćemo učiniti sve što možemo. Ali u ovom trenutku jedino

što mogu je..."

"Da spavaš, znamo", reče Stara Valentina. "Ali ovog puta ne na brodu. Molim te. Svima nam jestrašno da vas gledamo tako premorene. Jakt je došao taksijem. Hodite kući da spavate u krevetu."

Miro pogleda Mladu Val, koja mu se još sanjivo oslanjala na rame.

"Oboje, naravno", reče Stara Valentina. "Njeno postojanje me ne uznemirava onoliko koliko izgledada svi mislite."

"Naravno", reče Mlada Val. Pružila je umornu ruku, i dve žene sa istim imenom uhvatiše se za ruke.Miro je gledao kako Mlada Val prelazi od njega do Stare Valentine, i naslanja se na nju umesto nanjega. Iznenadila su ga sopstvena osećanja. Umesto olakšanja što je napetost između njih dve manjanego što je mislio, osetio je bes. Ljubomorni bes, eto šta je osetio. Naslanjala se na mene, poželeo jeda kaže. Kako detinjasta reakcija!

A onda, dok ih je gledao kako se udaljavaju, primetio je ono što nije smeo da primeti - Valentina sestresla. Možda od hladnoće? Noć je bila vrlo sveža. Ali ne, Miro je bio siguran da je Stara Valentinadrhtala od dodira svoje mlade bliznakinje, a ne od noćnog vazduha.

"Hajde, Miro", reče Olhado. "Idemo u lebdelicu, pa pravac u krevet u Valentininoj kući."

"Hoćemo li svratiti negde po hranu?"

"To je i Jaktova kuća", reče Elanora. "Uvek ima hrane."

Dok ih je lebdelica nosila ka Milagri, ljudskom gradu, prošli su kraj nekoliko desetina vasionskihbrodova koji su trenutno bili u upotrebi. Iseljavanje nije prestajao ni noću. Radnici na utovaru - amnogi su bili pekeninjosi - ukrcavali su zalihe i opremu za transport. Porodice su stajale u redovimada ispune sav preostali prostor. Džejn se noćas neće odmarati; prenosiće kutiju za kutijom Spolja iopet Unutra. Na drugim svetovima nicali su novi domovi, orale se nove njive. Je li na tim drugimmestima dan ili noć? Nije bilo važno. Na neki način su već bili uspeli - kolonizovali su nove svetove,i ma šta neko mislio o tome, svaki od tih svetova imao je svoju košnicu, svoju šumu pekeninjosa, isvoje ljudsko selo.

Ako bi Džejn danas umrla, pomisli Miro, ako bi flota sutra došla i sve nas raznela na komadiće, uopštem stanju stvari to ne bi bilo ni bitno. Vetar je poneo seme; neko će se svakako ukoreniti. A akoputovanje brže od svetlosti umre zajedno sa Džejn, čak i to bi možda bilo dobro, jer tako bi svakinovi svet morao da se stara sam o sebi. Neke kolonije će svakako pretrpeti neuspeh i izumreti. Nanekima će izbiti rat, i možda će neka od triju vrsta tamo biti istrebljena. Ali neće na svakom svetuizumreti ista vrsta, niti će ista opstati; a na nekim svetovima svakako će naći načina da žive u miru.Nama su ostale još samo pojedinosti. Da li će ova ili ona jedinka preživeti ili umreti. To je bitno,naravno. Ali ne u pogledu opstanka vrste.

Mora da je podglasno izgovorio makar deo svojih misli, jer mu je Džejn odgovorila. "Ima li i najvećikompjuter oči i uši? Zar ja nemam srce i mozak? Kada me golicaš, zar se ne smejem?"

"Iskreno rečeno, ne", reče Miro bez glasa, pomerajući usne i jezik i zube kako bi uobličio reči kojeće samo ona čuti.

"Ali kada umrem, time će izumreti i čitava moja vrsta", reče ona. "Oprosti mi što smatram da je to odkosmičkog značaja. Ja nisam samopožrtvovana kao ti, Miro. Ne smatram da živim poklonjeno vreme.Imala sam čvrstu nameru da živim večito, i zato će me svaki kraći rok razočarati."

"Kaži mi šta mogu da uradim i uradiću", reče on. "Umreću da bi ti preživela, ako je potrebno."

"Srećom, ti ćeš svakako na kraju umreti", reče Džejn. "To mi je jedina uteha: kada umrem, zapravo ćuse susresti sa istom sudbinom koja čeka svako živo biće. Čak i ono dugovečno drveće. Čak i kraljice-matice, koje prenose sećanja iz generacije u generaciju. Ali ja, avaj, nemam dece. Kako bih i mogla?Ja sam stvorenje uma. Ne postoji mentalna zamena za parenje."

"E, to je šteta", reče Miro, "jer sam siguran da bi bila sjajna u virtuelnom krevetu."

"Najbolja", odvrati Džejn.

Potom nastupi tišina.

Tek kada su stigli u Jaktovu kuću, nedavno izgrađenu na ivici Milagre, Džejn se ponovo javila. "Imajna umu, Miro, da šta god Ender učinio sa sobom, kada čuješ Mladu Valentinu da govori to su i daljereči Enderove aiue."

"Isto je i sa Piterom", reče Miro. "E, on je stvarno šarmantan. Mislim da bi trebalo da budemo svesnikako Mlada Val, ma koliko slatka, zapravo nema uravnoteženo viđenje bilo čega. Ender je moždakontroliše, ali ona nije Ender."

"Njega definitivno ima previše", reče Džejn. "A ima previše i mene, barem prema mišljenjuKongresa Zvezdanih Puteva."

"Svih nas ima previše", reče Miro. "Ali nikad nas nije dosta."

Utom stigoše. Mira i Mladu Val uvedoše unutra. Jedva da su jeli; zaspali su istog časa kad su legli.Miro je bio svestan da su se duboko u noć čuli glasovi, jer nije dobro spavao; bilo mu je neudobnona suviše udobnom madracu, a možda i zato što nije bio na dužnosti, kao što se vojnik oseća krivimšto je napustio svoje stražarsko mesto.

Uprkos umoru, Miro se nije uspavao. Nebo nad kućom još je bilo bledunjavo od praskozorja nadhorizontom kad se probudio i, po navici, smesta je ustao iz kreveta, stojeći i drhteći dok su muposlednji ostaci sna polako isticali iz tela. Ogrnuo se i pošao u hodnik da nađe kupatilo i ispraznibešiku. Kada je izašao, začuo je glasove iz kuhinje. Ili je noćašnji razgovor još trajao, ili su još nekineurotični ranoranioci odlučili da prekinu jutarnju usamljenost pa ćaskaju kao da zora nije mračni satočajanja.

Zastao je pred otvorenim vratima svoje sobe, spreman da uđe i zaboravi uzbuđene glasove, a onda jeshvatio de je jedan od njih glas Mlade Val. Potom je prepoznao i glas Stare Valentine. Smesta se

okrenuo i otišao do kuhinje, ali tu je opet zastao na vratima.

Tako je: dve Valentine su sedele za kuhinjskim stolom jedna prema drugoj, ali se nisu gledale. Obesu zurile kroz prozor, pijuckajući neku od mešavina voća i povrća koje je Stara Valentina tako radospravljala.

"Hoćeš li i ti, Miro?" upita Stara Valentina ne podigavši pogled.

"Ni na samrtnoj postelji", reče Miro. "Nisam hteo da vas prekinem."

"Dobro", reče Stara Valentina.

Mlada Val je i dalje ćutala.

Miro uđe u kuhinju, ode do sudopere i natoči sebi čašu vode, pa je ispi u jednom dugom gutljaju.

"Rekla sam ti da je to Miro u kupatilu", reče Stara Valentina. "Niko ne troši toliko vode dnevno kaoovaj momak."

Miro se nasmeja, ali nije čuo da se Mlada Val smeje.

"Zaista sam prekinuo razgovor", reče on. "Idem."

"Ostani", reče Stara Valentina.

"Molim te", reče Mlada Val.

"Molim te šta?" upita Miro. Okrenuo se ka njoj i iskezio se.

Ona nogom gurnu ka njemu slobodnu stolicu. "Sedi", reče. "Ova gospođa i ja smo baš raspravljale osvom srodstvu."

"Odlučile smo", reč Stara Valentina, "da sam ja dužna da umrem prva."

"Upravo suprotno", reče Mlada Val, "zaključile smo da Đepeto nije stvorio Pinokija zato što je želeopravog dečaka. On je sve vreme želeo samo drvenu lutku. Sve ono o pravom dečaku samo jeposledica Đepetove lenjosti. On je i dalje želeo da lutka poskakuje - samo ga je mrzelo da vučekonce."

"Pri čemu si ti Pinokio", reče Miro, "a Ender..."

"Moj brat nije pokušao da te stvori", reče Stara Valentina. "A svakako ne želi da te kontroliše."

"Znam", šapnu Mlada Val. Iznenada joj se u očima pojaviše suze.

Miro pruži ruku da je pogladi po šaci, ali ona se smesta otrže. Ne, nije izbegavala njegov dodir, negoje prosto podigla ruku da obriše oči od suza.

"On bi presekao konce kad bi mogao", reče Mlada Val. "Onako kako je Miro presekao konce svogstarog, povređenog tela."

Miro se toga vrlo jasno sećao. Jednog trenutka sedeo je u vasionskom brodu, gledajući savršenu slikusebe samog, snažnog i mladog i zdravog; sledećeg časa je on bio ta slika, oduvek je bio takav, agledao je bolesnu, obogaljenu verziju samog sebe sa oštećenim mozgom. To nevoljeno, neželjeno telose pred njegovim očima raspalo u prašinu i nestalo.

"Mislim da te on ne mrzi", reče Miro, "bar ne onako kako sam ja mrzeo starog sebe."

"Ne mora da me mrzi. Tvoje staro telo i nije ubila mržnja". Mlada Val ga nije gledala u oči. Tokomsvog vremena koje su proveli zajedno, istražujući svetove, nikada nisu razgovarali o nečemu takoličnom, nikada se nije usudila da razgovara sa njim o trenutku kada su oboje bili stvoreni. "Ti simrzeo svoje staro telo dok si bio u njemu, ali čim si dobio telo kakvo treba da bude, prosto si prestaoda obraćaš pažnju na staro. Ono više nije bilo deo tebe. Tvoja aiua više nije bila zadužena za njega.A pošto ga više ništa nije držalo na okupu - ćup je pukao."

"Drveni lutak", reče Miro. "Sada ćup. Šta li sam još?"

Stara Valentina je ignorisala njegov humor. "Znači, kažeš da si Enderu nezanimljiva."

"On mi se divi", reče Mlada Val, "ali sam mu dosadna."

"Pa, tako je i sa mnom", reče Stara Valentina.

"To je besmislica", reče Miro.

"Jesi li siguran?" upita Stara Valentina. "On mene nikad i nikuda nije pratio; uvek sam ja pratilanjega. Mislim da je tražio misiju svog života. Neko veliko delo koje bi učinio, kako bi nadoknadioužasni čin koji je počinio u detinjstvu. Mislio je da će se iskupiti napisavši 'Kraljicu-maticu'. A onda,uz moju pomoć, napisao je 'Hegemona' i mislio je da će to biti dosta, ali nije bilo. Stalno je tragao zanečim što bi zahtevalo njegovu punu pažnju i stalno je bio na ivici da to otkrije, ili bi ga otkrio pa bipotrajalo sedmicu ili mesec dana, ali jedno je sigurno: ono što bi ga zaokupilo svakako nisam bila ja,jer ja sam bila sa njim tokom svih milijardi kilometara koje je proputovao, tokom svih tri hiljadegodina. Istorijske knjige koje sam pisala - nisam ih pisala iz neke velike ljubavi prema istoriji, negozato što sam mu time pomagala u poslu. Onako kako sam pisanjem pomagala i Piteru u njegovomposlu. A kada bih završila knjigu, nekoliko sati sam imala njegovu pažnju - dok je čitao i razgovaraosa mnom o tome. Samo svaki put mi je to bilo sve manje dovoljno, jer nije pažnju posvećivao meni,nego priči koju sam napisala. Sve dok konačno nisam našla čoveka koji mi je poklonio svoje čitavosrce, i ostala sam sa njim. Dok je moj nedorasli brat nastavio bez mene, i našao je porodicu kojoj jepoklonio svoje čitavo srce, i tako smo se našli veoma udaljeni ali konačno srećniji jedno bez drugognego ikada dok smo bili zajedno."

"Pa zašto si onda ponovo došla kod njega?" upita Miro.

"Nisam došla zbog njega. Došla sam zbog vas", nasmeši se Stara Valentina. "Došla sam zbog sveta

koji je bio u opasnosti od uništenja. Ali bilo mi je drago da vidim Endera, iako sam znala da minikada neće pripadati."

"To je možda precizan opis kako se ti osećaš", reče Mlada Val, "ali ti si ipak imala njegovu pažnju, uizvesnom stepenu. Ja postojim upravo zato što si oduvek bila u njegovom srcu."

"To je bila fantazija iz njegovog detinjstva, a ne ja."

"Pogledaj me", reče Mlada Val. "Jesi li imala ovakvo telo kad je njemu bilo pet godina i kada su gaodveli od kuće i poslali u Borbenu Školu? Jesi li bila ovakva kao šiparica, kada te je video onog letana jezeru u Severnoj Karolini? Mora da je obraćao pažnju na tebe i kad si odrasla, jer se njegovaslika o tebi izmenila i postala ja."

"Ti si ono što sam ja bila kada smo zajedno radili na 'Hegemonu', tužno reče Stara Valentina.

"Jesi li tada bila ovako umorna?" upita Mlada Val.

"Ja jesam", reče Miro.

"Ne, nisi", reče Stara Valentina. "Ti si slika i prilika životne snage. Još uživaš u svom divnom novomtelu. Moja bliznakinja je izmoždena."

"Enderova pažnja je uvek bila podeljena", reče Mlada Val. "Puna sam njegovih sećanja - ili, boljerečeno, sećanja koja je on podsvesno smatrao da treba da imam, ali naravno, sve su to sećanja onogašto on pamti o mojoj ovde prisutnoj prijateljici, što znači da se ja sećam samo svog života saEnderom. A on je uvek imao Džejn u uhu, i ljude čije smrti je govorio, i učenike, i Kraljicu-maticu unjenoj čauri, i tako dalje. Ali to su sve bile mladalačke veze. Kao i svaki epski putujući junak, on jelutao od mesta do mesta, i menjao je druge ali sam je ostajao nepromenjen. Sve dok nije došaoovamo i konačno se potpuno predao nekome drugom. Tebi i tvojoj porodici, Miro. Novinji. Po prviput je dao drugim ljudima mogućnost da ga emocionalno povrede, i to je za njega bilo i divno i bolno,ali čak i to je mogao lako da podnese, jer on je snažan čovek, a snažni ljudi uvek mnogo mogu dapodnesu. No, sada je situacija potpuno drugačija. Piter i ja nemamo svoj život, nezavisno od njega.Ako kažemo da je on jedno sa Novinjom, to je metafora; sa Piterom i sa mnom to ima bukvalnoznačenje. On jeste isto što i mi. A njegova aiua nije dovoljno velika, nije dovoljno snažna nitisposobna, nema dovoljno pažnje da je podeli na tri života koji zavise od nje. Shvatila sam to gotovoistog časa kad sam... kako da kažemo, stvorena? Proizvedena?"

"Rođena", reče Stara Valentina.

"Ti si ostvareni san", reče Miro, uz vrlo blag prizvuk ironije.

"On ne može da nas sve troje održava. Endera, Pitera i mene. Jedno od nas će morati da izbledi.Barem jedno od nas će morati da umre. A to sam ja. Znala sam to od samog početka. Ja sam ta kojaće morati da umre."

Miro je poželeo da je umiri. Ali kako da umiriš nekoga, osim da ga podsetiš na slične situacije kojesu razrešene na opšte zadovoljstvo? Ovde nije bilo sličnih situacija na koje bi mogao da se pozove.

"Problem je u tome što je onaj deo Enderove aiue koju još sadržim potpuno rešen da živi. Ne želimda umrem. Zato znam da još posedujem delić njegove pažnje: ne želim da umrem."

"Pa idi kod njega", reče Stara Valentina. "Razgovaraj sa njim."

Mlada Val se mračno nasmeja i obori pogled. "Molim te, tata, pusti me da živim", reče imitirajućidečiji glas. "Pošto on to ne odlučuje svesno, šta on tu može da preduzme, osim da pati od osećanjakrivice? A zašto bi osećao krivicu? Ako prestanem da postojim, to je zato što me sopstvena ličnostnije dovoljno cenila. On jeste ja. Da li se mrtvi krajevi noktiju osećaju loše dok ih odsecaš?"

"Ali tebi je njegova pažnja potrebna", reče Miro.

"Nadala sam se da će ga zainteresovati potraga za nastanjivim svetovima. Sva sam se unela u to,pokušavajući da osećam uzbuđenje. Ali činjenica je da je to potpuno rutinski posao. Važan, alirutinski, Miro."

Miro klimnu glavom. "Sasvim tačno. Džejn nalazi svetove. Mi ih samo obrađujemo."

"A sada ima dovoljno svetova. Dovoljno kolonija. Preko dvadeset - pekeninjosi i kraljice-maticesada neće izumreti, čak i ako Luzitanija bude uništena. Usko grlo nije broj svetova, nego brojvasionskih brodova. Zato sav naš trud više ne zanima Endera. I moje telo to zna. Moje telo zna danije potrebno."

Ona podiže ruku i uhvati poveliki pramen sopstvene kose; povuče - ne jako - i kosa joj smesta ostadeu ruci. Veliki pramen kose, bez ikakvog znaka bola zbog čupanja. Spustila je kosu na sto. Ležala jetamo kao odsećeni ud, groteskna i nemoguća. "Mislim da bi tako bilo i sa prstima", reče ona šapatom,"samo ako ne budem pazila. Ovo ide polako, ali postepeno ću se pretvoriti u prašinu isto kao i tvojestaro telo, Miro. Zato što ga ne zanimam. Piter rešava misterije i vodi političke ratove negde nanekom dalekom svetu. Ender se trudi da zadrži ženu koju voli. Ali ja..."

Tog trenutka, kada je kosa iščupana sa glave pokazala dubinu njenog jada, njene usamljenosti, njenogodbacivanja same sebe, Miro je shvatio ono što do sada nije dozvolio sebi da pomisli: da je za svevreme koje su putovali zajedno od sveta do sveta uspeo da je zavoli; njena nesreća ga je bolela kaoda je njegova sopstvena. A možda je i bila njegova sopstvena, jer sećao se koliko je prezirao samogsebe. No, ma iz kojih razloga nastalo, ovo osećanje mu se činilo mnogo dublje od običnogsaosećanja. Predstavljalo je neku vrstu želje. Neku vrstu ljubavi. Ako ovu lepu mladu ženu, ovupametnu i inteligentnu i pronicljivu mladu ženu odbacuje sopstveno srce u svojim najvećimdubinama, onda će Mirovo srce imati dovoljno prostora da je primi. Ako Ender neće da bude ti, pustimene da budem! uzviknuo je u sebi, znajući, još u času kad je to pomislio, da je to osećao većdanima, nedeljama, i pre nego što je shvatio; ali u isto vreme je znao da ne može da bude za nju istoono što joj je bio Ender.

Ipak, može li ljubav da učini za Mladu Val ono što je učinila za samog Endera? Može li da privučedovoljno njegove pažnje da bi ostala živa? Da joj da snagu?

Miro pruži ruku, uze sa stola iščupanu kosu, obmota je oko prsta i spusti je u džep ogrtača. "Ne želimda izblediš", reče on. Vrlo odvažne reči.

Mlada Val ga čudno pogleda. "Mislila sam da je Ouanda velika ljubav tvog života."

"Ona je sada sredovečna žena", reče Miro. "Udata i srećna, sa gomilom dece. Bio bi tužno kada bivelika ljubav mog života bila žena koja više ne postoji, ili koja me više ne želi."

"Baš si ljubazan što si se ponudio", reče Mlada Val, "ali mislim da ne bismo mogli prevariti Enderapretvarajući se da smo zaljubljeni."

Njene reči pogodiše Mira pravo u srce, jer su pokazale koliko je ona jasno videla sažaljenje koje gaje navelo na takvu ponudu. Ali nije sve bilo samo iz sažaljenja; osećanje je već dugo sazrevalo ispodsame površine svesti, čekajući priliku da se pokaže. "Nisam mislio da nekoga prevarim", reče on.Osim samog sebe, pomislio je. Zato što Mlada Val nikako ne može da me voli. Ona, na kraju krajeva,uopšte nije žena. Ona je Ender.

Ali to je bilo besmisleno. Njeno telo je telo žene. A otkuda potiče odluka o ljubavi, ako ne od tela?Postoji li u aiui nešto muško ili žensko? Pre nego što postane gospodar tela, da li aiua može da budemuškog ili ženskog roda? A ako je tako, da li su onda sve aiue koje sastavljaju atome i molekule,stene i zvezde i svetlost i vetar, sve odreda uredno podeljene na dečake i devojčice? Glupost.Enderova aiua može da bude i žena, može da voli kao žena lako kao što je dosad volela, u muškomtelu i na muški način, Mirovu majku. Nije u pitanju neka mana kod Mlade Val koja ga sada posmatrasa tolikim sažaljenjem. Mana je do njega. Čak i kad je stekao zdravo telo, nije postao muškarac kogabi žena - ili barem ova žena - mogla da voli, ili poželela da voli, ili pomislila da osvoji.

"Nije trebalo da dođem ovamo", promrmlja on. Naglo je ustao od stola i u dva koraka izašao izkuhinje. Pošao je niz hodnik i ponovo zastao pred otvorenim vratima svoje sobe. Čuo je njihoveglasove.

"Ne, nemoj ići za njim", reče Stara Valentina. Potom joj se glas utiša. Zatim se čulo dalje: "On imanovo telo, ali i dalje mrzi samog sebe. To se nije iscelilo."

Mrmljanje Mlade Val.

"Miro je govorio od srca", odgovori joj Stara Valentina. "Bio je vrlo hrabar i otvoren."

Ponovo je Mlada Val govorila suviše tiho da bi je Miro čuo.

"Otkuda si mogla da znaš?" reče Stara Valentina. "Ono čega moraš da budeš svesna: mi smo nedavnodugo putovali zajedno, i mislim da se na tom putu on pomalo zaljubio u mene."

To je verovatno bilo tačno. Svakako je bilo tačno. Miro je morao da prizna: deo osećanja premaMladoj Val zapravo su bila osećanja prema Staroj Valentini, prenesena sa žene koja mu je zauvekbila van domašaja na devojku koja bi mogla da mu bude dostupna, ili se barem tome nadao.

Sada su obe spustile glas toliko da Miro nije mogao da razabere ni reč. Ali i dalje je čekao, stežući

kvaku, osluškujući glasove, toliko slične, ali njemu dobro poznate. Tu muziku bi rado večito slušao.

"Ako u čitavoj vaseljeni postoji još neko nalik na Endera", reče Stara Valentina, iznenada glasno, "toje Miro. On je stradao pokušavjaući da spase nedužne pekeninjose od uništenja. Još se nije izlečio."

Želela je da ja to čujem, pomisli Miro. Govorila je glasno jer je znala da stojim ovde i slušam. Staraveštica je osluškivala da čuje zatvaranje mojih vrata, i pošto nije čula ništa, znala je da ih čujem isada pokušava da mi pomogne da spoznam samog sebe. Ali ja nisam Ender, ja sam samo Miro, i akobude nastavila da priča takve stvari o meni lako ću joj dokazati da nema pojma ko sam ja.

"Ako ćeš nastaviti da lažeš samog sebe", reče glas u njegovom uhu, "onda bolje umukni."

Džejn je, naravno, čula sve. Čak i njegove misli, jer Miro je, po navici, pomerao usne i jezik i zubedok je svesno razmišljao. Nije ni umeo da razmišlja ne pomerajući usne. Pošto je nosio Džejn u uhu,svi sati koje je provodio u budnom stanju predstavljali su beskrajnu ispovest.

"Znači, voliš devojku", reče Džejn. "Zašto da ne? Znači, tvoji motivi su se iskomplikovali zbogosećanja prema Enderu, Valentini, Ouandi i tebi samom. Pa šta? Koja ljubav je ikada čista, kojiljubavnik je ikada bio jednostavan? Zamisli je kao prikazu. Ti ćeš je voleti, a onda će ti se zdrobiti urukama."

Njene reči su ga i ljutile i zabavljale. Ušao je u svoju sobu i polako zatvorio rata. Potom joj sešapatom obratio. "Ti si samo ljubomorna matora veštica, Džejn. Želiš me samo za sebe."

"Svakako si u pravu", odvrati Džejn. "Da me je Ender ikada zaista voleo, stvorio bi moje ljudsko telodok je bio tako plodan Spolja. Onda bih mogla da se istinski pozabavim tobom."

"Moje srce ti ionako pripada", reče Miro. "Bez obzira na to imaš li telo ili ne."

"Ala si ti lažov", reče Džejn. "Ja sam samo rokovnik i kalkulator koji ume da priča, i ti to znaš."

"Ali si veoma bogata", reče Miro. "Oženiću se tobom zbog novca."

"Kad smo već kod toga", reče Džejn, "ona greši u jednoj stvari."

"Kojoj?" upita Miro, pitajući se ko je 'ona'.

"Niste završili sa istraživanjem svetova. Bio Ender zainteresovan ili ne - a mislim da jeste, jer ona sejoš nije pretvorila u prašinu - posao se ne završava samo zato što ima dovoljno nastanjivih svetovada se spasu svinjčići i bube."

Džejn je često koristila stare, nipodaštavajuće izraze za njih. Miro se često pitao, mada se nikada nijeusudio da je priupita, ima li ona neki nipodaštavajući izraz i za ljude. Uostalom, mogao je da pogodikakav bi odgovor dobio: "Reč 'čovek' je već nipodaštavajuća", rekla bi Džejn.

"Pa šta onda još tražimo?" upita Miro.

"Svaki svet koji mogu da nađem pre smrti", reče Džejn.

Razmišljao je o tome dok se vraćao u krevet. Razmišljao je o tome dok se prevrtao, a onda je ustao,obukao se i pošao napolje, u šetnju među drugim ranoraniocima, ljudima koji su išli svojim poslom, aod kojih ga je malo ko poznavao, ili čak i znao za njega. Pošto je bio izdanak porodice Ribeira, imaoje vrlo malo drugova u detinjstvu; pošto je bio i blistavo inteligentan i stidljiv, imao ih je još manjetokom studija. Jedina devojka koju je ikada imao bila je Ouanda, sve dok nije zadobio oštećenjemozga pokušavajući da prodre kroz zaštitnu ogradu oko ljudske kolonije, a onda je odbio da je ikadaviše vidi. Potom je pošao na put da sretne Valentinu, i to je prekinulo i ono nekoliko nejakih vezakoje su ga povezivale sa rodnom planetom. Za njega je u vasionskom brodu prošlo samo nekolikomeseci, ali kada se vratio prošle su godine, i sada je bio najmlađe dete u porodici, jedini čiji životnije počeo. Deca koju je nekada čuvao sada su odrasla, i ponašala su se prema njemu kao premaprijatnom sećanju iz mladosti. Samo se Ender nije promenio. Bez obzira na godine. Bez obzira nadogađaje. Ender je bio isti.

Da li je to moguće? Da li je moguće da je to isti čovek koji se sada, usred krize, zatvorio unutarmanastirskih zidova, samo zato što je majka konačno odustala od života? Miro je znao osnovneobrise Enderovog života. Odvojen od porodice u petoj godini. Doveden u orbitalnu Borbenu Školu,gde se pokazalo da je on poslednja nada za čovečanstvo u ratu sa napadačima bez milosti koje suzvali bubama. Potom odveden u komandu flote na Erosu, gde mu je rečeno kako prolazi dodatnuobuku, mada je, ne znajući, zapravo zapovedao pravim flotama, udaljenim mnogo svetlosnih godina;poruke su se prenosile ansiblom. Dobio je rat svojom sjajnom pameću i, na samom kraju, nesvesnimčinom uništenja rodnog sveta insekata. On je mislio da je to sve igra.

Mislio je da je igra, ali bio je svestan da je igra simulacija stvarnosti. U igri je odlučio da učinineizrecivo: to je značilo, barem samom Enderu, da nije oslobođen krivice kada se pokazalo da je igrabila stvarnost. Iako mu je poslednja kraljica-matica oprostila i predala mu se na staranje, onakoučaurena, on nije mogao da se oslobodi krivice. Bio je samo dete, radio je ono što su ga odraslinaveli da radi; ali negde duboko u srcu znao je da je i dete ličnost, da su dela deteta stvarnopostojeća, i da čak i dečija igra nije oslobođena moralnog konteksta.

I tako, još pre nego što je sunce izašlo, Miro se našao pred Enderom; obojica su opkoračili kamenuklupu koja će uskoro biti okupana suncem, ali sada je bila vlažna od jutarnje hladnoće; Miro je slušaosamog sebe kako govori tom nepromenjivom čoveku: "Kakva je to priča o manastiru, Endrju Vigine,osim što predstavlja glup, kukavički način da razapneš samog sebe?"

"I ti si meni nedostajao, Miro", reče Ender. "Izgledaš mi umoran. Treba više da spavaš."

Miro uzdahnu i odmahnu glavom. "Nisam to hteo da kažem. Pokušavam da te razumem, zaista.Valentina kaže da ličim na tebe."

"Misliš na pravu Valentinu?" upita Ender.

"Obe su prave", reče Miro.

"Pa, ako ličim na tebe, onda proučavaj sebe pa mi reci šta si našao."

Miro ga pažljivije pogleda, pitajući se da li je Ender zaista mislio tako.

Ender ga potapša po kolenu. "Tamo napolju zaista više nisam potreban", reče on.

"Ni za sekund nisi poverovao u to", reče Miro.

"Ali verujem da verujem", reče Ender, "i meni je to sasvim dovoljno. Molim te, nemoj mi kvaritiiluzije. Nisam još doručkovao."

"Ne, ti iskorišćavaš pogodnost što si podeljen na tri dela. Ovaj deo tebe, sredovečni muškarac, možeda dozvoli sebi da se potpuno posveti svojoj ženi - ali samo zato što ima dve mlađe verzije samogsebe koje može da pošalje da obavljaju posao koji ga zaista zanima."

"Ali mene to ne zanima", reče Ender. "Nije me briga."

"Tebe kao Endera nije briga jer ti kao Piter i ti kao Valentina obavljate sav posao umesto tebe. Samošto Valentini nije dobro. Ne mariš dovoljno za ono što ona radi. Ono što se desilo mom starom,obogaljenom telu sada se dešava njoj. Mnogo sporije, ali isto to. Ona misli da je tako, Valentinamisli da je moguće. I ja. I Džejn."

"Prenesi Džejn moju ljubav. Zaista mi nedostaje."

"Ima ona moju ljubav, Endere."

Ender se nasmeši njegovom otporu. "Kad bi trebalo da budeš streljan, Miro, ti bi svakako kaoposlednju želju zahtevao da se napiješ vode, samo da bi posle morali da se bakću sa lešomnatopljenim mokraćom."

"Valentina nije ni san ni iluzija, Endere", reče Miro, odbijajući da bude uvučen u raspravu osopstvenoj bandoglavosti. "Ona je stvarna, a ti je ubijaš."

"Grozno dramatičan način izražavanja."

"Da si je video kako jutros čupa samoj sebi čitavo pramenje kose..."

"Znači, mlada dama je vrlo teatralna, zar ne? Pa, ti si oduvek cenio teatralnost, pa me ne čudi da selepo slažete."

"Endrju, govorim ti da moraš..."

Ender se naglo uozbiljio, i njegov glas potpuno priguši Mirov, iako nije glasno govorio. "Mućni maloglavom, Miro. Je li tvoja odluka da preskočiš iz starog tela u ovaj noviji model bila svesna? Jesi lirazmislio o tome i rekao: 'Pa, mislim da ću pustiti ovo staro telo da se struni u sastavne molekule, jerono novo telo je mnogo bolje mesto za obitavanje'?"

Miro ga je odmah shvatio. Ender nije mogao svesno da kontroliše kuda usmerava pažnju. Njegovaaiua, iako predstavlja njegovu najdublju ličnost, ne prima naređenja.

"Ja nalazim šta zaista želim tako što gledam šta zaista radim", nastavljao je Ender. "Svi tako činimo,ako smo pošteni prema sebi. Imamo osećanja, donosimo odluke, ali na kraju se osvrnemo na svojživot i vidimo kako smo ponekad zanemarivali svoja osećanja, i da su naše odluke većinom bilesamo racionalizacija, jer smo već u dubini srca bili odlučili pre nego što smo to svesno priznali. Janišta ne mogu da učinim ako deo mene koji kontroliše tu devojku sa kojom se družiš nije toliko važanmojoj unutrašnjoj volji kao što bi ti želeo. Kao što bi njoj trebalo. Tu ništa ne mogu."

Miro pognu glavu.

Sunce se popelo iznad drveća. Klupa iznenada zablista, i Miro podiže pogled i ugleda sunčevusvetlost kako stvara oreol od Enderove raščupane kose. "Je li češljanje protiv manastirskih pravila?"upita Miro.

"Ona te privlači, zar ne?" odvrati Ender: To nije bilo pitanje. "I pomalo ti je nelagodno što je onazapravo ja."

Miro sleže ramenima. "To je džomba na stazi. Ali mislim da ću moći da je prekoračim."

"Ali šta ako ti ne privlačiš mene?" vedro upita Ender.

Miro raširi ruke i okrete mu profil. "Nemoguće", reče on.

"Ti jesi sladak kao plišani zeka", reče Ender. "Siguran sam da te mlada Valentina sanja svake noći.Ali ne znam. Ja sanjam samo o planetama koje eksplodiraju i o nestanku svih koje volim."

"Znam da nisi zaboravio spoljašnji svet, Endrju." Hteo je da to bude početak izvinjenja, ali Endersamo odmahnu rukom.

"Ne mogu da ga zaboravim, ali mogu da ga ignorišem. Ja ignorišem svet, Miro. Ignorišem tebe.Ignorišem one dve moje hodajuće psihoze. U ovom trenutku pokušavam da ignorišem sve osim tvojemajke."

"I Boga", reče Miro. "Ne smeš da zaboraviš Boga."

"Ni za trenutak", odvrati Ender. "Iskreno rečeno, ne mogu da zaboravim nikoga i ništa. Ali da,ignorišem Boga, osim onoliko koliko je Novinji potrebno da ga primećujem. Pretvaram sebe u mužakakav joj je potreban."

"Zašto, Endrju? Znaš da je mama oduvek bila luda."

"Ni slučajno", strogo odvrati Ender. "Ali čak i da je tačno, onda... utoliko pre."

"Što Bog spoji, neka niko ne razdvoji. Slažem se, filozofski, ali nemaš pojma koliko to..." Tog časaMira savlada umor. Nije mogao da smisli reči za ono što je želeo da kaže, i znao je da je to zato štopokušava da kaže Enderu kako se oseća, u ovom trenutku, kao Miro Ribeira, a Miro nikada nije umeočak ni da prepozna sopstvena osećanja, a kamoli da ih izrazi. "Desculpa", promrmlja on, prešavši naportugalski jer je to bio jezik njegovog detinjstva, jezik njegovih osećanja. Uhvatio je sebe kako briše

suze sa obraza. "Se n! poso mudar nem voc2, n!o que possa, nada." Ako ne mogu ni tebe da navedemda se pokreneš, da se promeniš, onda ništa ne mogu da učinim.

"Nem eu?" ponovi Ender. "Od čitave vaseljene, Miro, nikoga nije teže promeniti nego mene."

"Majka je uspela. Promenila te je."

"Ne, nije", reče Ender. "Samo mi je omogućila da budem ono što sam želeo, što mi je trebalo dabudem. Kao i sada, Miro. Ne mogu svakoga da usrećim. Ne mogu sebe da usrećim, za tebe ne moguništa da učinim, a što se tiče velikih problema, i tu sam beskoristan. Ali možda mogu da usrećim tvojumajku, ili barem da je učinim nešto srećnijom, barem na neko vreme, ili barem mogu da pokušam."Uhvatio je Mira za obe ruke i prineo ih svom licu; Miro oseti vlagu.

Gledao je Endera kako ustaje sa klupe i polako odlazi ka suncu, u blistavi voćnjak. Sigurno bi ovakoizgledao Adam, pomisli Miro, da je ikada okusio voće. Da je ostao i ostao i ostao u Raju. Tri hiljadegodina je Ender lebdeo nad površinom života. Moja majka ga je konačno povukla. Proveo sam čitavodetinjstvo pokušavajući da je se oslobodim, a on je došao i odlučio da se veže i...

A za šta sam ja vezan, osim za njega? Njega u ženskom telu. Njega sa pramenom kose na kuhinjskomstolu.

Miro je ustajao sa klupe kada se Ender iznenada okrenuo ka njemu i mahnuo da privuče njegovupažnju. Miro pođe ka njemu, ali Ender nije čekao; sklopio je šake oko usta i povikao.

"Reci Džejn!" vikao je. "Možda ona može da smisli! Kako to da izvede! Ona može da uzme to telo!"

Miru je trebalo par trenutaka dok nije shvatio da Ender govori o Mladoj Val.

Ona nije samo telo, ti samoživi matori uništitelju planeta. Ona nije staro odelo koje se poklanja zatošto ti više ne stoji dobro ili se moda promenila.

Ali bes ga je brzo prošao, jer je shvatio da je i sam učinio upravo to sa svojim starim telom. Odbacioga je bez osvrtanja.

A ideja ga je zainteresovala. Džejn. Je li to uopšte moguće? Ako bi njena aiua nekako mogla da sepreseli u Mladu Val, da li bi ljudsko telo moglo da sadrži dovoljno Džejninog uma da joj omogućiopstanak kada Kongres Zvezdanih Puteva pokuša da je isključi?

"Vi momci ste tako spori", promrmlja mu Džejn u uho. "Pričala sam sa kraljicom-maticom i saLjudskim i pokušala sam da razaberem kako se to izvodi - kako se telu dodeljuje aiua. Kraljica-matica je to jednom izvela, kada me je stvorila. Ali oni nisu uzeli neku konkretnu aiuu. Uzeli su prvošto je naišlo. Ono što je bilo pri ruci. Ja sam malo zahtevnija."

Miro je ćutke išao ka manastirskoj kapiji.

"Oh, da, a onda je tu i pitanje tvojih osećanja prema Mladoj Val. Tebi strašno smeta činjenica što,dok je voliš, zapravo voliš Endera. Ali ako je ja preuzmem, ako ja budem bila volja unutar života

Mlade Val, da li bi ona i dalje bila žena koju voliš? Da li bi išta ostalo od nje? Da li bi to biloubistvo?"

"Oh, umukni", reče Miro.

Vratarka manastira ga iznenađeno pogleda.

"Ne vi", reče Miro. "Ali ne znači da to nije dobra ideja."

Osećao je na leđima njen pogled sve dok nije izašao i pošao krivudavom stazom nizbrdo, premaMilagri. Vreme je da se vrati na brod. Val će ga čekati. Ko god da je ona.

Ono što je Ender prema majci, tako odan i strpljiv - da li se i ja tako osećam prema Val? Ili ne, to inije osećanje, zar ne? To je čin volje. To je odluka koja nikada ne može da se promeni. Mogu li to daučinim za bilo koju ženu, bilo koju osobu? Mogu li da se zauvek vežem?

Na to se setio Ouande, i sve do broda je išao praćen sećanjem na gorčinu gubitka.

4. "JA SAM SAVRŠENO JEDNOSTAVAN ČOVEK!"

"Dok sam bila dete, mislila sam da su bogovi razočaranikad god bi me neštoprekinulo u praćenju godovasakrivenih u daskama na podu.Sada znam da bogovi očekuju takve prekide,Jer poznaju našu krhkost.Njih iznenađuje kada se zadatak ispuni."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Piter i Vang-mu su se drugog dana boravka na Božanskom Vetru uputili u svet. Nisu morali da sebrinu oko učenja jezika. Božanski Vetar je bio stariji svet, jedan od onih naseljenih u prvom talasuiseljavanja sa Zemlje. Nekada je bio zatvoren kao Staza, grčevito se držeći starih običaja. No, drevniobičaji Božanskog Vetra bili su japanski običaji, što je uključivalo i mogućnost korenitih promena.Posle jedva tri stotine godina istorije, svet se pretvorio iz izolovanog feuda ritualizovanog šogunata ukosmopolitsko središte trgovine, industrije i filozofije. Japanci sa Božanskog Vetra ponosili su se štosu domaćini posetiocima sa svih svetova, a i dalje je bilo mnogo mesta gde su deca odrastalagovoreći samo japanski dok ne bi stasala za školu. No, svi odrasli na Božanskom Vetru tečno sugovorili stark, a mnogi od njih su ga govorili elegantno, ljupko i izuzetno ekonomično: Mil Fioreli jeu svojoj najpoznatijoj knjizi, 'Posmatranje dalekih svetova golim okom', napisao da stark nikome nijebio maternji jezik, sve dok ga nisu prošaputali na Božanskom Vetru.

Tako se desilo da su Piter i Vang-mu pešačili kroz šumu velikog prirodnog rezervata u koji se njihovvasionski brod spustio i stigli u šumarsko selo, smejući se sami sebi što su tako dugo bili 'izgubljeni'u šumi, a da niko nije dvaput pogledao očito kineske crte lica kod Vang-mu, pa čak ni Piterovu belukožu i 'preterano okrugle' oči. Tvrdili su da su izgubili isprave, ali kompjuterska potraga je ubrzopokazala da oboje imaju vozačke dozvole izdate u gradu Nagoji, i osim što je Piter imao u dosjeunekoliko sitnih mladalačkih prekršaja, za oboje se pokazalo da nisu nikada izvršili ništaprotivzakonito. Piteru je kao zanimanje bilo navedeno 'nezavisni predavač fizike', a za Vang-mu jepisalo 'putujući filozof'; oba položaja bila su sasvim ugledna, s obzirom na njihovu mladost inedostatak porodičnih veza. Kada su im postavljali uobičajena pitanja ("imam rođaka koji predajekognitivnu gramatiku na univerzitetu Komacu u Nagoji"), Džejn je davala Piteru prikladne odgovore:

"Ja vrlo retko zalazim u Oeovu zgradu. Jezičari ionako neće da razgovaraju sa fizičarima. Misle dami umemo da govorimo samo matematički. Vang-mu mi kaže da mi fizičari poznajemo samogramatiku snova."

Vang-mu nije imala takvog prijateljskog šaptača u uhu, ali jedan putujući filozof i treba da govori umaksimama i da duboko premišlja pre nego što progovori. Zato je mogla da dopuni Piterov odgovor:"Rekla sam da takvom gramatikom govoriš. Nema gramatike koju bi ti razumeo."

To je navelo Pitera da je zagolica, a Vang-mu se na to nasmejala i počela da ga vuče za ruku sve doknije prestao, dokazavši šumarima da su njih dvoje upravo ono što je pisalo u njihovim ispravama:inteligentni mladi ljudi koji su ipak luckasti od ljubavi - ili od mladosti, što i nije bila neka razlika.

Vladina lebdelica ih je vratila u civilizovane krajeve, gde su - zahvaljujući Džejninimmanipulacijama po kompjuterskim mrežama - našli stan koji je do juče bio prazan i nenamešten, ali jesada bio ispunjen divnom mešavinom nameštaja i umetničkih dela koja je odražavala ljupku smešusiromaštva, dovijanja i prefinjenog ukusa.

"Vrlo lepo", reče Piter.

Vang-mu, koja je poznavala ukus samo jednog sveta, i to zapravo samo ukus jednog čoveka na tomjednom svetu, teško je mogla da proceni Džejnin izbor. Bilo je mesta za sedenje - i zapadnjačkihstolica, na kojima čovek mora da se presavija u naizmenične prave uglove, zbog čega je Vang-musmatrala da su strašno neudobne, i finih istočnjačkih prostirki, koje su posto pozivale da se sedne nanjih i uklopi u krugove sklada sa zemljom. Spavaća soba, sa zapadnjačkim dušekom podignutimvisoko iznad poda, iako nije bilo ni pacova ni bubašvaba, očito je bila namenjena Piteru; Vang-mu jeznala da će ista prostirka koja ju je mamila da sedi u dnevnoj sobi biti i njen ležaj preko noći.

S poštovanjem je ponudila Piteru da se prvi okupa; no, njemu se izgleda nije žurilo da se opere, iakoje zaudarao na znoj od pešačenja i od sati provedenih u tesnoj lebdelici. Zato se Vang-mu prepustilauživanju u kadi, zatvorivši oči i meditirajući sve dok se nije osetila potpuno obnovljenom. Kada jeotvorila oči, više se nije osećala kao stranac. Bila je ona, a okolni predmeti i prostori mogli su da seprilagode njoj ne narušavajući njeno osećanje ličnosti. Tu moć je naučila vrlo rano, kada nije imalavlast čak ni nad sopstvenim telom, i kada je morala u svemu da se pokorava. To ju je očuvalo. Unjenom životu postojalo je mnogo neprijatnih stvari, kao što se sitne ribe okupljaju oko ajkule, alinijedna nije promenila ono što je Vang-mu bila ispod kože, u tamnoj svežini svoje usamljenosti sasklopljenim očima i mirnim umom.

Kada je izašla iz kupatila, zatekla je Pitera kako rasejano jede grožđe iz tanjira dok je gledaoholopredstavu u kojoj su maskirani japanski glumci cičali jedni na druge i koračali ogromnim,nespretnim, tutnjećim koracima, kao da igraju likove dvostruko veće od svojih tela.

"Jesi li naučio japanski?" upita ona.

"Džejn mi prevodi. Vrlo čudan narod."

"Ovo je drevni oblik drame", reče Vang-mu.

"I vrlo dosadan. Zar je iko ikada bio dirnut svom ovom vikom?"

"Ako se nalaziš unutar priče", reče Vang-mu, "onda oni viču reči iz tvog sopstvenog srca."

"Nečije srce kaže: 'Ja sam vetar sa hladnih planinskih snegova, a ti si tigar čija rika će se zamrznuti utvojim sopstvenim ušima pre nego što zadrhtiš i umreš u gvozdenom nožu mojih zimskih očiju'?"

"To liči na tebe", reče Vang-mu. "Hvalisanje."

"Ja sam okruglooki oznojeni muškarac koji zaudara kao leš pregaženog tvora, a ti si cvetak koji ćeuvenuti ukoliko se smesta ne istuširam ceđu i amonijakom."

"Pazi da držiš oči zatvorene", reče Vang-mu. "Te materije peku."

U stanu nije bilo kompjutera. Možda je holoekran mogao da se koristi kao terminal, ali Vang-mu nijeznala kako se to radi. Kontrole nisu bile ni nalik na ono što je viđala u kući Han Fei-cua, ali to je nijeiznenadilo. Narod Staze nije uzimao ništa sa drugih svetova, ako je ikako mogao. Vang-mu nije znalačak ni kako da utiša zvuk. Svejedno. Sela je na prostirku i pokušala da se seti svega što je znala ojapanskom narodu iz vremena kada je učila istoriju Zemlje sa Han Čing-jao i njenim ocem, Han Fei-cuom. Znala je da je njeno obrazovanje u najmanju ruku nepotpuno, pošto se niko nije potrudio danju, devojku iz niže klase, nauči bilo čemu dok se nije probila u domaćinstvo kod Čing-jao. Zato jojje Han Fei-cu rekao da se ne gnjavi oko klasičnog obrazovanja, nego da prosto istražuje informacijeo svemu što je zainteresuje. "Tvoj um nije zagađen zvaničnim obrazovanjem. Zato moraš pustiti dapronađeš svoj put do svake teme." Uprkos ovom prividu slobode, Fei-cu joj je uskoro pokazao kakoume da bude strog učitelj, čak i kada se teme slobodno biraju. Šta god da je naučila o istoriji ilibiografiji, on bi joj se protivio, ispitivao je, zahtevao da uopštava, a potom pobijao njenauopštavanja; a ako bi se predomislila, on bi isto tako oštro zahtevao da brani svoje novo gledište,iako je trenutak ranije bilo njegovo. Stoga je naučila da, čak i kada raspolaže ograničenim podacima,bude spremna da ih stalno ponovo preispituje, da odbacuje stare zaključke i da stvara nove. Zato jemogla da zatvori oči i nastavi obrazovanje bez dragulja koji bi joj šaputao na uho, jer je i dalje čulapitanja Han Fei-cua, iako je on bio udaljen mnogo svetlosnih godina.

Piter je još bio pod tušem kada su glumci prestali da viču. Vang-mu to nije ni primetila. No, primetilaje kada se iz holoekrana začuo glas: "Da li želite još neki snimak, ili da se priključite na trenutniprogram?"

Vang-mu je u prvi mah pomislila da je to Džejnin glas; potom je shvatila da je to samo uobičajenoponašanje ove mašine. "Ima li vesti?" upita ona.

"Lokalne, regionalne, planetarne ili interplanetarne?" upita mašina.

"Da počnemo od lokalnih", reče Vang-mu. Ona je ovde bila stranac. Najbolje da počne saupoznavanjem.

Kada se Piter vratio, čist i obučen u lokalnu odeću koju im je Džejn nabavila, Vang-mu je bilazadubljena u izveštaj sa suđenja nekim ljudima optuženim za prekomeran ribolov u bogatoj oblastihladnog mora, nekoliko stotina kilometara od mesta u kome su se njih dvoje nalazili. Kako se onozove ovaj grad? A, da. Nagoja. Pošto je Džejn u svim njihovim lažnim dokumentima navela Nagojukao mesto boravka, naravno da ih je lebdelica dovela tu. "Svi su svetovi isti", reče Vang-mu. "Ljudižele da jedu morsku ribu, i neki ljudi žele da love više ribe nego što okean može da nadoknadi."

"Što bi smetalo da lovim ribu dan više, ili da ulovim tonu više?" upita Piter.

"Zato što, ako svi to budu radili, onda..." Ona prekide. "Razumem. Ironično si izneo opravdanje

prestupnika."

"Jesam li sada čist i lep?" upita Piter, okrećući se da bi joj pokazao svoju odeću; bila je komotna, alije nekako ipak otkrivala obrise tela.

"Boje su jezive", reče Vang-mu. "Kao da vrište."

"Ne, ne", reče Piter. "Ideja je da vrište ljudi koji me vide."

"Aaah", tiho vrisnu Vang-mu.

"Džejn kaže da je ovo zapravo konzervativna odeća - za čoveka mojih godina i mog kobajagizanimanja. Muškarci iz Nagoje su poznati kao paunovi."

"A žene?"

"Stalno idu golih grudi", reče Piter. "Vrlo neobičan prizor."

"To je laž. Nisam videla ni jednu jedinu ženu golih grudi dok smo dolazili ovamo, a..." Opet jeprekinula i namrštila se na njega. "Da li zaista želiš da pomislim kako je sve što kažeš laž?"

"Mislio sam da vredi pokušati."

"Ne budi glup. Ja nemam grudi."

"Imaš male grudi", reče Piter. "Svakako si svesna razlike."

"Ne želilm da razgovaram o svom telu sa čovekom obučenim u loše krojen divovski cvet."

"Ovde su sve žene aljkavo obučene", reče Piter. "Tužno, ali istinito. Dostojanstvo i sve ostalo. Takvisu i starci. Samo dečaci i mladići smeju da se oblače ovako maštovito. Mislim da jarke boje treba daupozore i oteraju žene. Ovaj momak svakako nije dovoljno ozbiljan! Ostani da se poigraš, ili odlazi.Tako nešto. Mislim da nam je Džejn odabrala ovaj grad samo zato da bi me naterala da se ovakooblačim."

"Gladna sam. I umorna."

"Šta je hitnije?" upita Piter.

"Glad."

"Ima grožđa", ponudi on.

"Koje nisi oprao. Pretpostavljam da to ima veze sa tvojom željom za smrću."

"Na Božanskom Vetru, insekti znaju gde im je mesto i ostaju tamo. Ne koriste se pesticidi. Džejn takokaže."

"Ni na Stazi nije bilo pesticida", reče Vang-mu. "Ali prali smo hranu da uklonimo bakterije i drugajednoćelijska stvorenja. Amebna dizenterija bi nas usporila."

"Oh, ali kupatilo je tako lepo, bila bi šteta da ga na koristimo", reče Piter. Uprkos ovojlakomislenosti, Vang-mu je videla da ga je zabrinula mogućnost dobijanja dizenterije od neopranogvoća.

"Hajde da jedemo napolju", reče ona. "Džejn nam je pripremila novac, zar ne?"

Piter za trenutak oslušnu dragulj u uhu.

"Da, i samo treba da kažemo gazdi restorana da smo izgubili isprave, pa će nas pustiti da samiukucamo šifru za račun. Džejn kaže da smo oboje vrlo bogati, za svaki slučaj, ali da treba da seponašamo kao da imamo ograničena sredstva i da smo samo poželeli da proslavimo nešto. Šta ćemoda slavimo?"

"Što si se okupao."

"Ti slavi to. Ja ću slaviti što smo se bezbedno vratili iz šume gde smo se izgubili."

Uskoro su se našli na ulici, vrlo prometnoj; bilo je malo automobila, stotine bicikala i hiljade ljudi napokretnim trotoarima. Vang-mu je zazirala od tih čudnih mašina pa je zahtevala da hodaju po čvrstomtlu, što je značilo da odaberu neki restoran u blizini. Zgrade u njihovom kraju bile su stare, ali još neofucane; stari kraj, ali ponosan. Stil je bio veoma otvoren, sa mnogo lukova i dvorišta, stubova ikrovova, ali sa vrlo malo zidova i sasvim bez stakla. "Ovde izgleda nikad nema kiše ni vetra", rečeVang-mu.

"Klima je tropska, ali na obali, sa hladnom morskom strujom malo dalje. Kiša pada svako popodne,otprilike jedan sat, čitave godine, ali nikada nije suviše vrućina i nikada nije hladno."

"Meni izgleda da je sve stalno napolju."

"To je lažnjak", reče Piter. "Seti se da naš stan ima zastakljene prozore i klimatizaciju, ali gledanazad, na baštu, a osim toga, prozori su uvučeni, pa se odozdo ne vidi staklo. Vrlo vešto. Veštačkiprirodan izgled. Licemerstvo i zavaravanje - zajedničko za sve ljude."

"Ovo je divan način života", reče Vang-mu. "Nagoja mi se baš dopada."

"Šteta što nećemo duže biti tu."

Pre nego što je stigla da ga pita kuda će ići i zašto, Piter je povuče u baštu nekog restorana. "Ovdepeku ribu", reče Piter. "Nadam se da ti to ne smeta."

"Šta, drugde je služe presnu?" upita Vang-mu, smejući se, a onda shvati da je Piter ozbiljno govorio.Sirova riba!

"Japanci su poznati po tome", reče Piter, "a u Nagoji je to gotovo religija. Obrati pažnju - u restoranu

nema ni jednog jedinog japanskog lica. Oni se ne bi udostojili da jedu ribu koja je uništena toplotom.To je samo jedna od stvari kojih se grčevito drže. U njihovoj kulturi sada ima tako malo stvari kojesu isključivo japanske da su svi veoma vezani za ono malo jedinstvenih japanskih pojedinosti."

Vang-mu je klimala glavom; savršeno dobro je razumela kako se čitava kultura može grčevito držatiodavno odumrlih običaja, samo radi očuvanja identiteta, a istovremeno joj je bilo vrlo milo što senalazi na mestu gde su takvi običaji samo sporedni i ne izobličuju i ne uništavaju živote ljudi, onakokako se dešavalo na Stazi.

Hrana je brzo stigla - riba se začas ispeče - i dok su jeli, Piter se meškoljio na prostiraču. "Šteta štoovo mesto nije dovoljno netradicionalno da bi imali i stolice."

"Zašto vi Evropljani toliko mrzite zemlju da uvek morate da se podižete iznad nje?" upita Vang-mu.

"Već si odgovorila na to pitanje", reče hladno Piter. "Ti polaziš od pretpostavke da mi mrzimozemlju. Zato zvučiš kao neki primitivac koji veruje u magiju."

Vang-mu pocrvene i zaćuta.

"Oh, poštedi me tog izigravanja pasivne istočnjačke ženice", reče Piter. "ili pasivne ja-sam-naučena-da-budem-sluga-a-ti-zvučiš-kao-okrutni-bezdušni-gospodar manipulacije krivicom. Znam da samserator i to svakako neću izmeniti samo zato što ti izgledaš obeshrabreno."

"Onda bi mogao da se promeniš zato što više ne želiš da budeš serator."

"To mi je u karakteru. Ender me je stvorio takvog, da bi me lakše mrzeo. Dodatna pogodnost je to štotako i ti možeš da me mrziš."

"Oh, ćuti i jedi tu ribu", reče ona. "Nemaš pojma o čemu govoriš. Ti treba da analiziraš ljudska bića,a ne možeš da razumeš čak ni osobu koja ti je na celom svetu najbliža."

"Ni ne želim da te razumem", reče Piter. "Želim da obavim svoj zadatak koristeći blistavuinteligenciju koju ti navodno imaš - čak i ako veruješ da su ljudi koji čuče po nečemu 'bliži zemlji' odonih koji ostaju uspravljeni."

"Nisam govorila o sebi", reče ona. "Govorila sam o osobi koja ti je najbliža. O Enderu."

"On je, srećom, sada dovoljno daleko od nas."

"Nije te on stvorio zato da bi te mrzeo. Odavno je prevazišao mržnju prema tebi."

"Da, da, napisao je 'Hegemona', i tako dalje, i tako dalje."

"Tako je", reče Vang-mu. "Stvorio te je jer mu je bilo očajnički potrebno da neko mrzi njega."

Piter prevrte očima i otpi malo mlečnog soka od ananasa. "Baš prava mera kokosa. Mislim da ću seovde povući u penziju, ako Ender ne umre pa me natera da nestanem."

"Ja kažem nešto istinito, a ti mi odgovaraš kokosom u soku od ananasa?"

"Ima Novinju da ga mrzi", reče Piter. "Ja mu nisam potreban."

"Novinja je besna na njega, ali nema pravo i on to zna. Njemu je potreban... pravedan gnev. Neko koće ga mrzeti zbog zla koje je zaista u njemu, koje niko sem njega ne vidi, pa čak niko ni ne veruje dapostoji."

"Ja sam samo noćna mora iz njegovog detinjstva", reče Piter. "Suviše mnogo si se unela u to."

"On te nije stvorio zato što je pravi Piter bio naročito važan u njegovom detinjstvu. Stvorio te je zatošto si ti sudija, presuditelj. To mu je Piter utuvio u glavu dok je bio dete. Sam si mi to rekao kad si mipričao o svojim sećanjima. Piter ga je izazivao, govorio mu da je bezvredan, nedostojan, glup,kukavica. Ti sad radiš to isto. Osvrneš se na njegov život i proglasiš ga za ksenocid, za neuspeh.Njemu je to zbog nečeg potrebno, potrebno mu je da ga neko okrivljuje."

"Pa, baš lepo što sam ja tu da ga prezirem", reče Piter.

"Ali njemu je očajnički potreban i neko ko će mu oprostiti, ko će se smilovati na njega, ko će njegovepostupke tumačiti kao dobronamerne. Valentina nije nastala zato što je on voli - za to ima pravuValentinu. Ima svoju ženu. Postojanje tvoje sestre mu je potrebno zato da bi mu ona opraštala."

"Prema tome, ako prestanem da mrzim Endera, više mu neću biti potreban pa ću nestait?"

"Ako Ender prestane da mrzi sam sebe, neće mu biti potrebno da budeš zloban pa će mi biti lakše satobom."

"Da, pa, nije lako biti ni sa osobom koja stalno analizira osobe koje nikada nije upoznala i soli pametosobi koju jeste upoznala."

"Nadam se da te izluđujem", reče Vang-mu. "To bi bilo pošteno."

"Mislim da nas je Džejn dovela ovamo zato što lokalna odeća odražava ko smo. Pošto sam ja drvenilutak, uživam u životu na izvestan izopačeni način. A ti - ti sve možeš da uništiš samo razgovarajući otome."

Vang-mu savlada suze i vrati se jelu.

"Zar ti ništa ne osećaš?"

Ona proguta knedlu i podiže pogled. "Već mi nedostaje Han Fei-cu, a otišla sam pre jedva dva dana."Ona se jedva primetno osmehnu. "Poznavala sam jednog dobrog i mudrog čoveka. Njemu sam bilazanimljiva. Sasvim mi odgovara što sam tebi dosadna."

Piter smesta poče da se pravi kao da poliva uši vodom. "Oh, to peče, to boli, joj, ne mogu dapodnesem. Vrlo zlobno! Ti imaš plameni dah zmaja! Ljudi umiru od tvojih reči!"

"Samo drvene lutke koje se kreću okolo na koncima", reče Vang-mu.

"Bolje visiti na koncima nego biti čvrsto vezan njima", reče Piter.

"Oh, bogovi me sigurno vole, kad su me stavili u društvo čoveka koji je tako vešt sa rečima."

"A mene su stavili u društvo sa ženom koja nema grudi."

Ona prisili sebe da to primi kao šalu. "Činilo mi se da si rekao kako su male."

On se smesta uozbiljio. "Izvini", reče. "Povredio sam te."

"Mislim da nisi. Reći ću ti sutra, kad se dobro naspavam."

"Mislio sam da se bockamo", reče Piter. "Da razmenjujemo uvrede."

"Tako je", reče Vang-mu, "ali ja verujem u njih."

Piter se trže. "Onda sam i ja povređen."

"Ti ne znaš kako izgleda biti povređen", reče Vang-mu. "Samo si me zavitlavao."

Piter odgurnu tanjir i ustade. "Vidimo se u stanu. Hoćeš li umeti da nađeš put donde?"

"Zar ti je zaista stalo?"

"Dobro je što nemam dušu", reče Piter. "To je jedino što te sprečava da je proždereš."

"Ako ikada budem imala tvoju dušu u ustima", obeća Vang-mu, "svakako ću je ispljunuti."

"Odmori se", reče Piter. "Za posao koji mi predstoji, potreban mi je um, a ne svađa." Potom izađe izrestorana. Odeća mu je loše stajala. Ljudi su se osvrtali za nim. On je imao suviše dostojanstva isnage da bi se tako neozbiljno oblačio. Vang-mu je sada videla da ga to ponižava. Videla je i da on tozna, jer se kretao brže nego obično, svestan da odeća nije za njega. Svakako će urediti da mu Džejnnabavi drugu odeću, za starije i zrelije osobe, kako bi bila više u skladu sa njegovim osećanjem časti.

A meni treba nešto u čemu ću nestati. Ili još bolje, nešto u čemu ću odleteti odavde, za jednu noć; daodletim Spolja, pa ponovo Unutra, u kuću Han Fei-cua, gde ću moći da gledam u oči u kojima nema nisažaljenja ni podsmeha.

Ni bola. Jer u Piterovom pogledu je bilo bola, i pogrešila sam što sam rekla da on to ne ume daoseća. Pogrešila sam što sam toliko precenila svoj bol da sam mislila da imam prava da ga nanosim injemu.

Ako mu se izvinim, podsmevaće mi se zbog toga.

Ali bolje da mi se podsmevaju što sam postupila ispravno nego da me poštuju iako sam postupila

pogrešno. Je li me i tome naučio Han Fei-cu? Ne. Sa tim sam rođena. Tako je moja majka govorila:suviše ponosa, suviše ponosa.

No, kada se vratila u stan Piter je već spavao; premorena, ona odluči da odloži izvinjavanje i takođezaspa. Svako od njih se budilo tokom nići, ali nikada u isto vreme; a ujutro je sinoćna svađaizbledela. Čekao ih je posao, i njoj je bilo važnije da razume šta će pokušati da učine danas nego dase izvinjava zbog sukoba koji je sada, na dnevnom svetlu, izgledao samo kao besmislena svađaizmeđu umornih prijatelja.

"Čovek koga je Džejn izabrala da danas posetimo je filozof."

"Kao ja?" upita Vang-mu, bolno svesna svoje lažne nove uloge.

"O tome sam i hteo da razgovaramo. Ovde, na Božanskom Vetru, postoje dve vrste filozofa. AimainaHikari, čovek koga ćemo posetiti, spada u analitičke filozofe. Ti nemaš dovoljno obrazovanja da bise merila sa njim. Zato ćeš ti biti druga vrsta. Gnostički filozof. Onaj sa maksimama i premišljanjem.Izgovaraćeš neobične fraze koje zbunjuju ostale svojom prividnom nepovezanošću."

"Je li neophodno da te moje navodno mudre fraze budu samo prividno nepovezane?"

"Ne moraš da brineš ni o tome. Tvoja vrsta filozofa prepušta ostalima da povežu njihovunepovezanost sa stvarnošću. Zato svaka budala može to da radi."

Vang-mu oseti kako se u njoj raste bes, kao živa u termometru. "Baš si ljubazan što si mi odabraoupravo takvo zanimanje.,"

"Nemoj da se vređaš", reče Piter. "Džejn i ja smo morali da smislimo neku ulogu koji bi igrala naovoj planeti, a koja ne bi otkrila da si ti neobrazovana devojka sa Staze. Moraš znati da naBožanskom Vetru nijedno dete ne ostaje tako bespomoćna neznalica kao niže klase na Stazi."

Vang-mu nije raspravljala dalje. Čemu? Ako neko u svađi mora da kaže "Ja jesam inteligentna! Jaznam stvari!", onda bolje da odmah prekine svađu. Ipak, učinilo joj se da je upravo to stvar koju bimogla da kaže i koja bi odgovarala njenoj ulozi. Rekla je to Piteru.

"Ne, ne, nisam mislio na epigrame", reče Piter. "Oni su suviše analitički. Mislio sam na stvarnočudne stvari. Na primer, mogla bi da kažeš: 'Detlić napada drvo da bi uhvatio bubu', i onda ja trebada smislim kako se to uklapa u konkretnu situaciju. Jesam li ja detlić? Drvo? Buba? U tome jelepota."

"Meni se čini da si upravo dokazao da si bolji filozof od mene."

Piter prevrte očima i pođe ka vratima.

"Pitere", reče ona, ne ustajući.

On se okrete ka njoj.

"Zar ti ne bih bila od veće pomoći kad bih imala pojma zašto idemo kod tog čoveka, i ko je on?"

Piter sleže ramenima. "Valjda. Mada znamo da Aimaina Hikari nije osoba, pa čak nijedna od osobakoje tražimo."

"Onda mi reci koga tražimo."

"Tražimo centar moći u Stotinu Svetova", reče on.

"Zašto smo onda došli ovamo, a ne u Kongres Zvezdanih Puteva?"

"Kongres Zvezdanih Puteva je predstava. Delegati su glumci. Scenario se piše negde drugde."

"Ovde."

"Struja u Kongresu koja je odlučila o slanju Luzitanijske flote nije struja koja voli rat. Ta grupa seraduje zbog čitave stvari, naravno, pošto su oni oduvek verovali u nasilno gušenje nemira i tomeslično, ali oni nikada ne bi pridobili dovoljno glasova da bi poslali flotu, da nije bilo uticajne grupekoja je, opet, pod velikim uticajem filozofske škole sa Božanskog Vetra."

"Čiji je vođa Aimaina Hikari?"

"Stvar je mnogo prefinjenija. On je zapravo filozof usamljenik, i ne pripada nijednoj školi. Ali onpredstavlja oličenje čistote japanske misli, što ga čini nekom vrstom savesti onih filozofa koji utičuna uticajnu grupu u Kongresu."

"Koliko domina možeš da poređaš a da pri padu poobaraju jedna drugu?"

"Ne, to nije dovoljno tajanstveno. Još je suviše analitički."

"Ne igram ulogu filozofa, Pitere. Kakve ideje ta uticajna grupa dobija od filozofske škole?"

Piter uzdahnu i sede - ispresavijavši se u stolici, naravno. Vang-mu sede na pod i pomisli: ovakoEvropljanin voli da zamišlja sebe, sa glavom iznad svih ostalih, kako podučava Azijatkinju. Ali izmoje perspektive on je odvojen od zemlje. Čuću njegove reči, ail znaću da je na meni da ih prenesemu život.

"Uticajna grupa nikada ne bi upotrebila toliku silu u slučaju zapravo sitnog sukoba sa vrlo malomkolonijom. Sve je počelo, kao što znaš, kada su dvoje ksenologa, Miro Ribeira i Ouanda Mukumbi,uhvaćeni kako uče zemljoradnji pekeninjose sa Luzitanije. To je predstavljalo kulturno uplitanje, inaređeno im je da otputuju na suđenje na drugu planetu. Naravno, sa starim, relativističkimsvemirskim brodovima koji putuju brzinom svetlosti, odvođenje nekoga sa planete značilo je da će,ako se taj neko ikada vrati, svi koje je poznavao biti stari ili mrtvi. Zato je to bila veoma strogaodluka, gotovo na nivou presude. Kongres je mogao da očekuje proteste od vlade Luzitanije, aliumesto toga dobili su pravu pobunu i prekid veza preko ansibla. Grubijani u Kongresu smesta supočeli da agituju za slanje bojnog broda kako bi se povratila kontrola nad Luzitanijom. Ali nisu imalidovoljno glasova, sve dok..."

"Dok nisu potegli pitanje virusa deskolade."

"Tačno tako. Grupa koja se oštro protivila korišćenju sile upotrebila je deskoladu kao razlog što netreba slati vojsku - zato što je, u to vreme, svako ko bi bio inficiran virusom morao da ostane naLuzitaniji i da uzima inhibitore koji sprečavaju deskoladu da uništi telo iznutra. Tada je opasnost oddeskolade prvi put postala opšte poznata, i pojavila se uticajna grupa; sastojala se od onih koji su biliužasnuti što Luzitanija nije odavno bila stavljena pod karantin. Šta može biti opasnije od brzoširećeg,polu-inteligentnog virusa u rukama pobunjenika? Grupa se sastojala gotovo isključivo od delegatakoji su bili pod snažnim uticajem Neophodnjačke škole sa Božanskog Vetra."

Vang-mu klimnu glavom. "A šta uči Neophodnjačka škola?"

"Da čovek živi u miru i harmoniji sa svojom okolinom, ništa ne kvari, strpljivo podnosi sitne, pa čaki ozbiljne patnje. Ali kada se pojavi ozbiljna pretnja po opstanak, čovek mora da deluje brutalnoefikasno. Osnovni moto je: deluj samo kada je neophodno, a onda deluj maksimalnom snagom ibrzinom. Pema toma, militaristi su želeli bojni brod, a delegati pod uticajem Neophodnjaka zahtevalisu da se pošalje čitava flota sa sve molekularnim oružjem, koje će uništiti jednom za sva vremenasvaku opasnost od virusa deskolade. Ima u tome neke ironične doslednosti, zar ne?"

"Ja je ne vidim."

"Oh, sve se tako lepo uklapa. Ender Vigin je upotrebio Malog doktora kako bi zbrisao rodnu planetuinsekata. Sada će to oružje biti upotrebljeno po drugi put - upravo protiv onog sveta na kome on živi!Ima nešto još bolje. Prvi Neophodnjački filozof, Ooka, uzeo je Endera kao osnovni primer svojihzamisli. Dok god su insekti bili smatrani za veliku opasnost po opstanak čovečanstva, jediniprikladan odgovor bio je potpuno uništenje neprijatelja. Polovične mere ne bi vredele. Naravno,posle se ispostavilo da insekti uopšte nisu predstavljali opasnost, što je Ender lepo opisao u svojojknjizi 'Kraljica-matica', ali Ooka je branio njegovu grešku jer se u vreme kada su Enderovipretpostavljeni poslali dečaka na neprijatelje to nije znalo. Ooka je napisao: 'Nikada ne razmenjujudarce sa neprijateljem.' Osnovna zamisao je da nikada nikoga ne udariš, ali kada moraš, nanosišsamo jedan udarac, ali toliko jak da neprijatelj ne može nikada, nikada da ti uzvrati."

"Zato je uzeo Endera kao primer..."

"Tako je. Enderova dela su iskorišćena kao opravdanje za njihovo ponavljanje protiv još jednebezopasne vrste."

"Deskolada nije bezopasna."

"Nije", reče Piter. "Ali Ender i Ela su našli drugi način, zar ne? Naneli su udarac samoj deskoladi.Ali sada više ništa ne može ubediti Kongres da povuče flotu. Pošto se Džejn već uplela u ansibl-vezeizmeđu Kongresa i flote, oni veruju da su suočeni sa užasnom, sveprisutnom zaverom. Svaki našargument bio bi protumačen kao dezinformacija. Osim toga, ko bi poverovao u priču o našem prvomputovanje Spolja, kada je Ela stvorila anti-deskoladu, Miro novog sebe, a Ender moju dragu sestru imene?"

"Prema tome, Neophodnjaci u Kongresu..."

"Oni sebe ne nazivaju tako. Ali uticaj je vrlo jak. Džejn i ja mislimo da bi, ako pronađemo nekoguticajnog Neophodnjaka koji bi se izjasnio protiv Luzitanijske flote - sa ubedljivim razlozima,naravno - većina u Kongresu, koja je za flotu, mogla da se raspadne. Većina je vrlo tesna - imamnogo ljudi koji se užasavaju korišćenja tolike sile protiv jedne male kolonije, kao i drugih koji segroze pomisli da je Kongres spreman da uništi pekeninjose, prvu razumnu rasu koju smo našli oduništenja insekata. Oni bi rado zaustavili flotu, ili je samo iskoristili za nametanje stalnog karantina."

"Zašto onda ne odemo kod Neophodnjaka?"

"Zašto bi nas oni slušali? Ako se predstavimo kao zastupnici Luzitanije, smesta će nas uhapsiti ipodvrgnuti ispitivanju. A ako se ne predstaivmo tako, ko bi nas saslušao?"

"Dakle, idemo kod Aimaine Hikarija. Šta je on?"

"Neki ljudi ga smatraju za Jamato filozofa. Svi Neophodnjaci na Božanskom Vetru su, naravno,Japanci, a ova filozofija je postala najuticanija među Japancima, i na njihovim planetama i svuda gdeih ima. Prema tome, iako Hikari nije Neophodnjak, ipak je poštovan kao čuvar japanske duše."

"Ako im on kaže da je nejapanski uništiti Luzitaniju..."

"Ali on to neće. Ili bar ne lako. Njegovo osnovno delo, kojim je stekao ugled Jamato filozofa,uključuje ideju da je japanski narod stvoren kao nacija pobunjenih marioneta. Konce je prvo vuklakineska kultura. Hikari tvrdi da je Japan izveo potpuno pogrešne zaključke iz neuspešne kineskeinvazije - koju je, inače, oduvala strašna oluja, koju su nazvali kamikaze, to jest 'Božanski vetar'. Zatomožeš biti sigurna da se svi na ovoj planeti sećaju te drevne priče. No, Japan se posle neuspešneinvazije potpuno izolovao na svojim ostrvima, i kada su stigli Evropljani prvo je potpuno odbiokontakt. Potom je američka flota silom naterala Japan na trgovinu sa inostranstvom, i onda su Japancipočeli da nadoknađuju izgubljeno vreme. Obnova Meidži dovela je do pokušaja Japana da seindustrijalizuje i pozapadnjači - što je, po Hikariju, značilo nove konce koje vuče neko drugi. A iztoga su opet izveli pogrešne zaključke. Pošto su Evropljani u to vreme bili imperijalisti, pa supodelili između sebe Afriku i Aziju, Japan je zaključio da želi deo imperijalnog kolača. Pred njima jebila Kina, nekadašnji gospodar. Zato su izveli invaziju..."

"Na Stazi smo učili o toj invaziji", reče Vang-mu.

"Čudi me da ste učili išta svežije od Mongolske invazije", reče Piter.

"Japanci su se konačno zaustavili kada su Amerikanci na dva njihova grada bacili prve nuklearnebombe."

"Što bi, u današnje vreme, odgovaralo molekularnom oružju. Nepobedivo, konačno oružje. Japanci suuskoro počeli da smatraju nuklearno oružje kao neku vrstu počasti: mi smo prvi narod koji je ikadanapadnut nuklearnim oružjem. To je postao uzrok stalne tuge, što nije loše, pošto je to podstaklonjihovu težnju da nađu i nasele mnoge kolonije, kako nikada više ne bi bili bespomoćan ostrvski

narod. Ali onda je došao Aimaina Hikari i rekao - e, da, to ime je sam izabrao, njime je potpisaosvoju prvu knjigu. Ime znači 'Sveprisutna Svetlost'"

"Vrlo promišljeno", reče Vang-mu.

Piter se iskezi. "Oh, reci mu to, biće vrlo ponosan. No, u toj prvoj knjizi on je rekao: Japanci suizvukli pogrešne zaključke. One nuklearne bombe su presekle konce. Japan je bio potpuno oboren.Stara, ponosna vlada bila je uništena, car je postao ukras, u Japan je stigla demokratija, a sa njombogatstvo i velika moć."

"Znači, bombe su predstavljale blagoslov?" sumnjičavo upita Vang-mu.

"Ne, ne, ni slučajno. On misli da je bogatstvo Japana uništilo dušu naroda. Uzeli su uništitelja zausvojenog oca. Postali su kopile Amerike, stvoreno američkim bombama. Ponovo lutke."

"A kakve to veze ima sa Neophodnjacima?"

"Japan je bio bombardovan, po njegovim rečima, zato što su već bili suviše evropeizovani. Ponašalisu se prema Kini kao što su se Evropljani ponašali prema Americi, sebično i brutalno. Ali japanskipreci nisu mogli da podnesu da vide kako se njihovi potomci pretvaraju u takve zveri. Isto kao što sujapanski bogovi poslali Božanski Vetar da zaustavi kinesku flotu, tako su poslali i američke bombeda spreče pretvaranje Japana u imperijalističku državu kao što su bile evropske. Japanci je trebalo dareaguju tako što će otrpeti američku okupaciju da bi potom, kad se završi, ponovo postali praviJapanci, pročišćeni i celoviti. Naslov te knjige bio je 'Nije prekasno'."

"Kladim se da Neophodnjaci koriste američko bombardovanje Japana kao primer udarca najvećomsilom i brzinom."

"Nijedan Japanac se nije usuđivao da hvali američko bombardovanje sve dok im Hikari nijeomogućio da gledaju na bombardovanje ne kao na uništenje Japana, nego kao pokušaj bogova daiskupe svoj narod."

"Znači, Neophodnjaci poštuju Hikarija do te mere da bi se, ako se on predomisli, i oni predomislili -ali on neće da se predomisli, pošto veruje da je bombardovanje Japana bilo božiji dar?"

"Nadamo se da će se on ipak predomisliti", reče Piter, "inače bi naš put bio uzaludan. No, ostaječinjenica da on neće pristati da ga otvoreno ubeđujemo, a Džejn ne može da na osnovu njegovih spisakaže ko bi mogao da utiče na njega. Moramo da razgovaramo sa njim kako bi otkrili kuda da pođemodalje - da bi možda ubedili njih da se predomisle."

"To je stvarno komplikovano", reče Vang-mu.

"Zato sam i mislio da ne treba da ti objašnjavam. Šta ćeš sada sa svim tim podacima? Upustićeš se uraspravu o prefinjenosti istorijskih događaja sa vrhunskim analitičkim filozofom, kakav je Hikari?"

"Slušaću", reče Vang-mu.

"To bi ionako radila", reče Piter.

"Ali sada ću znati koga slušam."

"Džejn misli da sam pogrešio što sam ti kazao, jer sada ćeš sve što on kaže tumačiti u svetlosti onogašto Džejn i ja već znamo."

"Reci Džejn da vrline neznanja mogu da hvale samo oni koji koriste monopol nad znanjem."

Piter se nasmeja. "Opet epigram", reče on. "Trebalo je da kažeš..."

"Nemoj mi opet objašnjavati kako da budem promišljena i tajanstvena", obrecnu se Vang-mu. Ustalaje sa poda. Sada je njena glava bila iznad Piterove. "Ti si tajanstven. A što se tiče promišljenosti -seti se da bogomoljka pojede svog mužjaka."

"Ja ti nisam mužjak", reče Piter. "A govorili smo o filozofiji koja potiče od vizije ili inspiracije iliintuicije, a ne od obrazovanja i razuma."

"Ako ti nisi moj mužjak", reče Vang-mu, "prestani da se ponašaš prema meni kao da sam ti žena."

Piter je zbunjeno pogleda, a onda obori pogled. "Jesam li to radio?"

"Na Stazi muž smatra svoju ženu za glupaču i uči je čak i stvarima koje ona već zna. Na Stazi ženamora da se pretvara, kada uči svog muža, da ga samo podseća na stvari kojima ju je on odavnonaučio."

"Dakle, ja sam neosetljiva stoka."

"Molim te, zapamti", reče Vang-mu, "da kada se sretnemo sa Aimainom Hikarijem, on i ja ćemo imatiosnovu znanja koju ti nikada nećeš steći."

"Koju to?"

"Život."

Videla je bol na njegovom licu i smesta zažalila što ga je izazvala. Ali to je bilo naučeno žaljenje -od detinjstva su je učili da zažali kad god nekoga uvredi, bez obzira na to koliko taj neko to zaslužio.

"Joj", reče Piter, kao da je bol bio šala.

Vang-mu nije imala milosti - više nije bila sluškinja. "Toliko si ponosan što znaš više od mene, alisve što znaš ti je ili Ender usadio u glavu ili ti Džejn šapuće na uvo. Ja nemam Džejn, i nisam imalaEndera. Sve što znam naučila sam sama. Proživela sam to. Zato, molim te, nemoj se više prezrivoponašati prema meni. Ako budem bila od neke vrednosti za ovaj pohod, to će biti zato što ću znati svešto ti znaš - jer sve što ti znaš može da se nauči - ali ono što ja znam ne mogu te naučiti."

Gotovo je sa šalama. Piter pocrvene od besa. "Kako... šta..."

"Kako se usuđujem", reče Vang-mu, izgovarajući ono što je pretpostavljala da je on hteo. "Štazamišljam da sam."

"Nisam to rekao", tiho reče Piter.

"Ne držim se svog mesta, zar ne?" upita ona. "Han Fei-cu mi je pričao o Piteru Viginu. O originalu,ne o kopiji. Kako je naterao svoju sestru Valentinu da učestvuje u njegovom planu za preuzimanjevlasti na Zemlji. Kako je naterao nju da piše pod imenom Demosten - svu onu silnu demagogiju - a onje pisao pod imenom Lok, iznoseći uzvišene, analitičke ideje. Ali zapravo je sva demagogija poticalaupravo od njega."

"Kao i uzvišene ideje", reče Piter.

"Baš tako", reče Vang-mu. "Ono što on nije napisao, što potiče samo od Valentine, to je ono što onnikada nije video ni cenio. Ljudska duša."

"To ti je Han Fei-cu rekao?"

"Da."

"Onda je on magarac", reče Piter. "Zato što je Piter imao ljudsku dušu kao i Valentina." Zakoračio jenapred i nadvio se nad nju. "Ja sam taj koji nema dušu, Vang-mu."

Za trenutak ga se uplašila. Kako da zna kakvo je nasilje stvoreno u njemu? Kakav mračni gnev uEnderovoj aiui može dati sebi oduška preko ovog surogata koji je stvorio?

Ali Piter je nije udario. Možda to i nije bilo potrebno.

Aimaina Hikari je lično izašao da im otvori vrata svoje bašte. Bio je jednostavno obučen, a oko vrataje nosio medaljon kakav nose svi tradicionalistički Japanci na Božanskom Vetru: sićušnu kutijicu sapepelom svih svojih dostojnih predaka. Piter joj je već objasnio da, kada neko kao Hikari umre,hrpica pepela iz njegovog medaljona biva pomešana sa delićem njegovog pepela i predata njegovojdeci ili unucima da ga nose dalje. Tako je čitava njegova drevna porodica stajala nad njegovomgrudnom kosti, bio budan ili spavao, i predstavljala je najdragoceniji dar koji je mogao ostaviti svompotomstvu. Taj običaj je za Vang-mu, koja nije imala predaka vrednih pamćenja, bio i divan i strašan.

Hikari je pozdravio Vang-mu naklonom, ali Piteru je pružio ruku. Piter ju je prihvatio sa izrazomiznenađenja.

"Oh, mene nazivaju čuvarem Jamato duha", reče Hikari smešeći se, "ali to ne znači da moram dabudem prost i da teram Evropljane da se ponašaju kao Japanci. Kad gledam Evroljanina kako seklanja, osećam isti bol kao kad bih video prase da igra balet."

Dok ih je Hikari vodio kroz baštu ka svojoj tradicionalnoj kući papirnih zidova, Piter i Vang-mu suse zgledali i široko se nasmešili. Time su sklopili primirje, jer su oboje smesta znali da će Hikari bitistrašan protivnik, i morali su da budu saveznici ako žele da išta saznaju od njega.

"Filozof i fizičar", reče Hikari. "Potražio sam podatke o vama kada ste mi poslali poruku sa molbomza sastanak. I ranije su me posećivali filozofi, i fizičari, i Evropljani i Kinezi, ali zaista me zbunjujeotkud vas dvoje zajedno."

"Ona smatra da sam seksualno neodoljiv", reče Piter, "a ja ne mogu da je se otresem." Potom senasmeši što je ljupkije mogao.

Na veliko zadovoljstvo Vang-mu, Piterova zapadnjačka ironija nije nimalo zabavila Hikarija, iprimetila je da je Piter pocrveneo.

Sada je bio red na nju - ovog puta će zaista morati da izigrava filozofa. "Svinja se valja u blatu, ali segreje na osunčanom kamenu."

Hikari se zagleda u nju - jednako ravnodušno kao i dotad. "Zapisaću te reči u svom srcu", reče.

Vang-mu se upitala da li je Piter shvatio kako je i ona upravo postala žrtva Hikarijeve istočnjačkeironije.

"Došli smo da učimo od vas", reče Piter.

"Onda vas moram nahraniti i poslati dalje", odvrati Hikari. "Nemam čemu da naučim jednog fizičarai jednog filozofa. Da nemam dece, ne bih imao koga da podučavam, jer samo ona znaju manje odmene."

"Ne, ne", brzo reče Piter. "Vi ste mudar čovek. Čuvar Jamato duha."

"Rekao sam da me tako zovu. Ali Jamato duh je suviše veliki da bi ga čuvala mala posuda moje duše.Pa ipak, Jamato duh je suviše mali da bi bio vredan pažnje moćnih duša jedne Kineskinje i jednogEvropljanina. Vi ste učitelji, kao što su Kina i Evropa oduvek bili učitelji Japanu."

Vang-mu nije dobro poznavala Pitera, ali ipak ga je dovoljno znala da bi videla kako se izgubio; nijaznao kako da nastavi. Ender je tokom svog lutalačkog života živeo u nekoliko istočnjačkih kultura, ičak je, prema Han Fei-cuu, govorio korejski, što je značilo da bi Ender verovatno umeo da izađe nakraj za obrednom skromnošću čoveka kakav je Hikari - pogotovo što je ovaj očito koristio tuskromnost na podsmešljiv način. Ali ono što je Ender znao i ono što je dao Piteru očito su bile dverazličite stvari. Ovaj razgovor će zavisiti od nje, i smatrala je da će biti najbolje da ne prepustiHikariju kontrolu igre.

"Vrlo dobro", reče ona. "Onda ćemo mi učiti vas. Jer kada vam pokažemo dubinu svog neznanja,videćete gde nam najviše nedostaje vaša mudrost."

Hikari baci pogled na Pitera, a onda pljesnu dlanovima. Na vratima se pojavi služavka. "Čaj", rečeHikari.

Vang-mu istog časa skoči na noge. Tek kad je već stajala, shvatila je šta joj je činiti. Ovo odlučnonaređenje čula je mnogo puta u životu, ali nije ustala samo refleksno. Pre će biti da je intuitivnoosetila kako će najlakše pobediti Hikarija u njegovoj igri: ako razotkrije njegov blef. Biće poniznija

od njega.

"Čitavog života sam bila sluškinja", iskreno reče ona, "ali uvek nespretna", što baš nije bilo takoiskreno. "Mogu li da pođem sa vašom sluškinjom da naučim nešto od nje? Možda nisam dovoljnomudra da učim od velikog filozofa, ali možda mogu da naučim nešto od sluškinje koja je dostojna dapriprema čaj za Aimainu Hikarija."

Po njegovom oklevanju videla je da Hikari zna da je poražen. Ali, i on je bio vešt. Smesta je i samustao. "Već ste me naučili nečem važnom", reče. "Sada ćemo svi ići da gledamo kako Kendžipriprema čaj. Ako će učiti vas, Vang-mu, onda će učiti i mene. Kako da podnesem saznanje da neko umojoj kući zna nešto što ja nikada nisam naučio?"

Vang-mu je morala da se divi njegovoj dosetljivosti. Opet se postavio ispod nje.

Sirota sluškinja Kendži! Vang-mu je videla da je to spretna i vešta žena, ali unervozila se što su njihtroje, a pogotovo njen gospodar, gledali pripremanje čaja. Zato je Vang-mu pohitala da joj 'pomogne'- pri tom namerno pogrešivši. Kendži se smesta našla u svom elementu, i ponovo je bila sigurna usebe. "Zaboravili ste", ljubazno reče Kendži, "zato što je moja kuhinja tako nezgodno uređena."Potom je pokazala Vang-mu kako se priprema čaj. "Barem u Nagoji", skromno je rekla. "Barem uovoj kući."

Vang-mu je pažljivo gledala, usmerivši se samo na Kendži, jer je brzo ustanovila da je japanski načinpripreme čaja - ili je to možda način na Božanskom Vetru, ili samo u Nagoji, ili samo u domuskromnog filozofa koji je čuvar Jamato duha - drugačiji od načina koji je naučila i tako pažljivoizvršavala u kući Han Fei-cua. Kada je čaj bio spreman, Vang-mu je zaista naučila nešto novo. Poštoje izjavila da je sluškinja, i pošto su kompjuterski zapisi potvrđivali da je čitav života provela ukineskoj zajednici na Božanskom Vetru, Vang-mu će morati da servira čaj upravo na ovaj način.

Vratili su se u glavnu sobu; Kendži i Vang-mu su nosile po jedan čajni stočić. Kendži je ponudilastočić Hikariju, ali ovaj je jednim pokretom posla ka Piteru, kome se pri tom naklonio. Hikarija jeposlužila Vang-mu. Kada se Kendži povukla od Pitera, i Vang-mu se povukla od Hikarija.

Hikari je po prvi put izgledao... ljut? Ali oči su mu ipak sijale. Pošto se postavila na isti nivo saKendži, ona ga je upravo dovela u situaciju da se ili osramoti priznajući da je ponosniji od Vang-mutime što će otpraviti sluškinju, ili će poremetiti odnose u sopstvenom domu time što će pozvatiKendži da sedne sa njih troje kao da su ravni.

"Kendži", reče Hikari. "Dozvoli da ti naspem čaja."

Šah, pomisli Vang-mu. I mat.

Sjajno je ispalo kada je Piter, koji je konačno shvatio igru, nasuo čaj njoj, i pri tom uspeo da jepolije, što je nateralo Hikarija da prospe čaj po sebi kako bi smanjio nelagodnost kod gosta. Bol odvrelog čaja i neprijatno osećanje hlađenja tečnosti bili su vredni saznanja da je Piter ispao magarac,za razliku od Vang-mu koja se pokazala dostojnim protivnikom Hikariju.

A možda nije tako? Možda je on razumeo njen napor da se ponizi pred njim. Onda je sasvim mogućeda joj je on - ponizno - dopustio da osvoji mesto poniznije osobe. Čim je to shvatila, znala je da je onupravo to i učinio, i da je prema tome odneo pobedu.

Nisam baš tako pametna kao što sam mislila.

Pogledala je Pitera, nadajući se da će sada on preuzeti vođstvo i da će učiniti nešto pametno, bilo šta.Ali on je izgledao sasvim zadovoljan da ona vodi dalje. Nije uskočio. Da li je i on shvatio da jeVang-mu pobeđena u sopstvenoj igri, pošto je nije dovoljno ozbiljno shvatila? Da li će sačekati daona sasvim propadne?

Pa, da sačekamo da se zemlja dovoljno otvori.

"Aimaina Hikari, vas mnogi zovu čuvarom Jamato duha. Piter i ja smo odrasli na japanskom svetu, aJapanci ipak ponizno puštaju da se u školama govori stark, tako da mi ne govorimo japanski. U momkineskom kraju, i u Piterovom američkom delu grada, provodili smo detinjstvo na ivici japanskekulture, i donekle je poznajemo. Stoga, ako postoji neki deo našeg ogromnog neznanja koji je vamanajočitiji, to je svakako naše potpuno nepoznavanje Jamata."

"Oh, Vang-mu, pravite misteriju od očiglednog. Niko ne razume Jamato bolje od onih koji ga gledajuspolja, baš kao što roditelj razume dete bolje nego što dete razume samo sebe."

"Onda ću ja da prosvetlim vas", reče Vang-mu, napuštajući igru poniznosti. "Jer ja vidim Japan kaonaciju Ivice, i ne mogu da shvatim kako bi vaše ideje učinile Japan novom nacijom Centra, niti kakoće početi opadanje koje očekuje sve nacije Ivice kada zadobiju moć."

"Naslućujem stotinu mogućih značenja, i većina ih je sasvim tačna za moj narod, kada je reč o nacijiIvice", reče Hikari. "Ali šta je to nacija Centra, i kako neki narod može to da postane?"

"Nisam dobro upoznata sa istorijom Zemlje", poče Vang-mu, "ali dok sam je učila, učinilo mi se daje postojala šačica nacija Centra, koje su imale toliko moćnu kulturu da bi progutale sve osvajače.Egipat je bio takav, i Kina. Takve nacije se ujedine, a onda se šire, ali ne više nego što je neophodnoda zaštite svoje granice i umire zaleđe. Primaju zavojevače i upijaju ih, i tako hiljadama godina.Egipatsko i kinesko pismo bili su praktično nepromenjeni, uz izvesne stilske modifikacije, tako da jeprošlost ostala prisutna za one koji umeju da čitaju."

Vang-mu je po Piterovoj ukočenosti videla koliko je zabrinut. Stvarno je govorila stvari koje nimalonisu ličile na maksime. Ali pošto on nije umeo da izađe na kraj sa Azijatima, nije ni pokušavao da jeprekine.

"Obe te nacije rođene su u varvarska vremena", reče Hikari. "Da li tvrdite da sada više nijednanacija ne može da postane nacija Centra?"

"Ne znam", reče Vang-mu. "Čak ne znam ni da li moja podela na nacije Centra i Ivice uopšte neštovredi. Znam da nacija Centra može da zadrži svoju kulturnu moć i dugo pošto izgubi političkukontrolu. Mesopotamiju su stalno osvajale susedne zemlje, pa ipak svakog zavojevača je

Mesopotamija izmenila više nego što su zavojevači izmenili Mesopotamiju. Kraljevi Asirije,Haldeje i Persije gotovo da se nisu mogli razlikovati pošto su jednom okusili kulturu zemlje izmeđureka. No, nacija Centra može i da propadne, toliko potpuno da prosto nestane. Egipat se zateturao podudarom helenske kulture, pao je na kolena pred hrišćanskom ideologijom, i konačno ga je izbrisaoislam. Ostale su samo kamene građevine da podsećaju decu ko su i šta su bili njihovi drevni preci.Istorija ne poznaje zakone, i svi sistemi koje u njoj nalazimo samo su korisni prividi."

"Vidi se da jeste filozof", reče Hikari.

"Vrlo ste velikodušni što moja detinjasta nagađanja nazivate tim uzvišenim imenom", odvrati Vang-mu. "Dozvolite mi da objasnim šta podrazumevam pod nacijama Ivice. One se rađaju u senci - ilimožda pod odraženim svetlom - drugih nacija. Japan je postao civilizovan pod uticajem Kine. Kaošto je Rim otkrio sebe u senci Grka."

"Prvo Etruraca", ubaci Piter.

Hikari ga belo pogleda, a onda se bez reči opet okrete ka Vang-mu. Vang-mu je prosto osećala Piterakako besni u sebi što ga smatraju nebitnim. Bilo joj ga je pomalo žao. Ne mnogo, samo malčice.

"Nacije Centra su toliko samouverene da uopšte ne moraju da izbegavaju ratove i zavojevače. Već susigurne da su superiorne i da sve druge nacije žele da budu nalik na njih i da im se pokoravaju. Alinacije Ivice, kada prvi put osete svoju snagu, smatraju da moraju da se dokažu, a to najčešće čine samačem u ruci. Zato su Arapi slomili kičmu Rimske imperije i progutali Persiju. Tako su Makedonci,na ivici Grčke, pokorili Grčku; a potom, pošto su se kulturno utopili do te mere da su sebe smatrali zaGrke, pokorili su carstvo na čijoj ivici je Grčka postala civilizovana - Persiju; Vikinzi su morali dapoharaju Evropu i sruše kraljevstva u Napulju, Siciliji, Normandiji, Irskoj i konačno Engleskoj. AJapan..."

"Mi smo pokušali da ostanemo na svojim ostrvima", tiho reče Hikari.

"Japan, kada je eksplodirao, prohujao je Pacifikom, pokušavajući da pokori veliku naciju Centra,Kinu, i zaustavile su ga tek bombe koje je bacila nova nacija Centra, Amerika."

"A meni se čini", reče Hikari, "da bi baš Amerika svakako bila nacija Ivice."

"Ameriku su osnovali narodi Ivice, ali ideja Amerike postala je novi princip, zbog koga je postalanacija Centra. Bili su toliko arogantntni da, osim što su osigurali zaleđe, uopšte nisu želeli davladaju. Prosto su pretpostavili kako sve nacije žele da budu kao oni. Progutali su sve ostale kulture.Čak i na Božanskom Vetru, koji se jezik govori u školama? Stark, zajednički jezik Zvezdanih Puteva,nije nam nametnula Engleska."

"Amerika je samo slučajno bila tehnološki napredna u trenutku kada je stigla Kraljica-matica inaterala nas da izađemo među zvezde."

"Ali ideja o Americi postala je ideja Centra", reče Vang-mu. "Svaka nacija, od tada pa nadalje, morada ima oblik demokratije. Čak i sada, nad nama vlada Kongres Zvezdanih Puteva. Svi živimo unutar

američke kulture, voleli mi to ili ne. Zato se pitam: sad kad je Japan preuzeo kontrolu nad tomnacijom Centra, hoće li Japan biti progutan, kao što su Mongoli progutani u Kini? Ili će japanskakultura zadržati svoj identitet, ali će na kraju propasti i izgubiti kontrolu, kao što su Turci, nacijaIvice, izgubili kontrolu nad islamom i kao što su Mandžuri, nacija Ivice, izgubili kontrolu nadKinom?"

Hikari se uznemirio. Besan? Zbunjen? Vang-mu nije mogla da pogodi.

"Filozof Si Vang-mu govori stvari koje ja ne mogu da prihvatim", reče Hikari. "Kako možete reći daJapanci imaju kontrolu nad Kongresom Zvezdanih Puteva i nad Stotinom Svetova? Kada se odigralata revolucija koju niko nije primetio?"

"Ali mislila sam da ste videli šta je postiglo vaše učenje o Jamato duhu", reče Vang-mu. "PostojanjeLuzitanijske flote je dokaz postojanja japanske kontrole. To veliko saznanje sam stekla od mogprijatelja, fizičara, i zbog toga smo došli kod vas."

Piterov izraz užasavanja bio je sasvim iskren. Mogla je da pogodi šta misli. Je li poludela kad nastako potpuno odaje? Ali znala je da je to učinila u kontekstu koji nije otkrivao njihove motive, nitiporeklo.

Ipak, Piter se dovoljno pribrao da preuzme reč i da objasni Džejninu analizu Kongresa ZvezdanihPuteva, Neophodnjaka i Luzitanijske flote, mada je, naravno, predstavio ideje kao da su njegove.Hikari ga je slušao, povremeno klimajući glavom, povremeno odmahujući; više nije biloravnodušnosti, odbacio je držanje podsmešljive distance.

"Prema tome", reče on kada je Piter završio, "vi tvrdite da su zbog moje knjižice o američkimbombama Neophodnjaci preuzeli kontrolu u vladi i poslali Luzitanijsku flotu? Meni namećete tukrivicu?"

"Nije to pitanje krivice ni zasluge", reče Piter. "Vi to niste planirali ni želeli. Koliko ja znam, moždase sa tim ni ne slažete."

"Ja čak ni ne razmišljam o politici Kongresa. Ja sam Jamato filozof."

"E, to smo došli da saznamo", reče Vang-mu. "Vidim da ste vi čovek Ivice, a ne Centra. Prema tome,nećete dozvoliti da nacija Centra proguta Jamato. Umesto toga, Japanci će ostati nesvesni sopstvenehegemonije, i na kraju će je izgubiti, jer će preći u nečije druge ruke."

Hikari odmahnu glavom. "Ne pristajem da okrivite Japan zbog Luzitanijske flote. Mi smo narod kojisu bogovi kaznili; ne šaljemo flote da uništavaju druge narode."

"Neophodnjaci to čine", reče Piter.

"Neophodnjaci pričaju", reče Hikari. "Niko ih ne sluša."

"Vi ih ne slušate", reče Piter. "Ali Kongres sluša."

"A Neophodnjaci slušaju vas", dodade Vang-mu.

"Ja sam savršeno jednostavan čovek!" povika Hikari, ustajući. "Došli ste da me mučite potpunoneistinitim optužbama!"

"Ne optužujemo mi nikoga", reče tiho Vang-mu, ne ustavši. "Nudimo vam svoj uvid. Ako smopogrešili, molimo vas da nas naučite tačnom uvidu."

Hikari se tresao, a levom rukom je stezao pepeo svojih predaka koji mu je visio oko vrata na svilenojtraci. "Ne", reče on. "Neću vas pustiti da se pretvarate kako ste nedužni tragaoci za istinom. Vi steubice. Ubice srca, i došli ste da me uništite, da mi kažete kako sam u traganju za Jamato načinomživota nekako izveo da moj narod vlada svim ljudskim svetovima i da koristi tu moć kako bi uništilibespomoćnu, slabu razumnu rasu! To je užasna laž; moje životno delo nije toliko beskorisno. Više bihvoleo da ste mi stavili otrov u čaj, Si Vang-mu. Više bih voleo da ste mi uperili pištolj u glavu iopalili, Pitere Vigine. Dobra imena su vam dali vaši roditelji - oboje nosite ponosna i užasna imena.Kraljevska Majka Zapada? Boginja? I Piter Vigin, prvi hegemon! Ko može dati svom detetu takvoime?"

Piter je sada takođe stajao, i pružio je ruku da podigne i Vang-mu.

"Naneli smo uvredu bez ikakve namere", reče Piter. "Postiđen sam. Moramo smesta da odemo."

Vang-mu se iznenadila što Piter zvuči tako istočnjački. Američki sistem bi bio da se izvinjava, daostane i da raspravlja.

Pustila ga je da je povede ka vratima. Hikari ih nije pratio; prepustio je to sirotoj Kendži, koja seužasnula što je njen inače tihi gospodar toliko uznemiren. Ali Vang-mu je bila rešena da ne završi ovuposetu potpunom propašću. Zato se u poslednjem trenutku okrenula, vratila se i bacila se ničice predHikarija; namerno je zauzela upravo onaj položaj samoponiženja za koji se nedavno zarekla da višenikada neće koristiti. Ali znala je da će čovek kakav je Hikari morati da je sluša dok god je u tompoložaju.

"Oh, Aimaina Hikari", reče ona, "govorili ste o našim imenima, ali zar ste zaboravili svoje? Kakočovek po imenu 'Sveprisutna Svetlost' može i pomisliti da njegovo učenje može imati samo oneposledice koje on očekuje?"

Kad je to čuo, Hikari joj okrete leđa i izađe iz sobe. Je li popravila ili pokvarila stvar? Nije moglaznati. Ustala je i pokorno izašla. Piter će biti besan. Ovom drskošću je možda sve upropastila - nesamo za njih, nego i za sve one koji se očajnički nadaju da će njih dvoje zaustaviti Luzitanijsku flotu.

No, na njeno veliko iznenađenje, Piter je bio potpuno vedar čim su izašli iz Hikarijeve bašte."Odlično izvedeno, ma koliko čudnom tehinkom", rekao je.

"Kako to misliš? Sve je propalo", reče ona; ali bila je spremna da veruje kako je on, ko zna zašto, upravu i da je ona ipak nešto uspela.

"Oh, on je besan i nikada više neće razgovarati sa nama, ali koga briga? Nećemo mi da ga teramo da

se predomisli. Hteli smo samo da saznamo ko ima uticaja na njega. I uspeli smo."

"Jesmo li?"

"Džejn je smesta shvatila. Kada je rekao da je 'savršeno jednostavan'."

"Da li to ima neko dublje značenje?"

"Gospodin Hikari je, draga moja, upravo priznao da je tajni sledbenik Ua Lave."

Vang-mu je ostala bez reči.

"To je verski pokret. Ili šala. Teško je razabrati. To je samoanski izraz, i bukvalno znači 'dosta sad',ali precizniji prevod bi glasio 'dosta već!'"

"Verujem da si stručnjak za samoanski jezik." Vang-mu nije ni čula za taj jezik.

"Stručnjak je Džejn", kiselo reče Piter. "Ja imam njen dragulj u uhu, a ti nemaš. Zar ne želiš da tiprenesem šta mi je rekla?"

"Da, molim."

"To je neka vrsta filozofije - vedri stoicizam, moglo bi se reći, jer i kada stvari pođu loše ili kada idudobro, govoriš istu stvar. Ali, po učenju samoanskog pisca po imenu Leiloa Lavea, to nije samoživotni stav. Po njenom učenju..."

"Ona? Hikari je učenik jedne žene?"

"Nisam to rekao", reče Piter. "Ako me budeš slušala, reći ću ti šta mi govori Džejn."

Čekao je. Ona se spremi da sluša.

"E pa dobro, Lailoa Lavea zastupa neku vrstu dobrovoljnog komunizma. Nije dovoljno samo senasmejati kad si srećan i reći 'dosta već'. Moraš zaista tako da misliš - da ti je dosta. A pošto takomisliš, ti uzimaš višak i daješ ga dalje. Isto tako, kada nemaš sreće, podnosiš to dok ne postanenepodnošljivo - porodica ti je gladna, ili više ne možeš da obavljaš svoj posao. A onda opet kažeš:'dosta već' i menjaš nešto. Preseliš se; promeniš zanimanje; pustiš da tvoj muž, ili žena, donosi sveodluke. Nešto. Ali ne podnosiš nepodnošljivo."

"Kakve to veze ima sa savršenom jednostavnošću?"

"Leiloa Lavea uči da kada postigneš ravnotežu u životu - višak dobre sreće se deli, a sa lošomsrećom si se obračunao - ono što ostaje je savršeno jednostavan život. To nam je rekao AimainaHikari. Dok nismo došli, njegov život je tekao savršeno jednostavno. Ali mi smo ga sada izbacili izravnoteže. To je dobro, jer znači da će se on truditi da otrkrije kako da povrati jednostavnost. Bićeotvoren za uticaje. Ne naš, naravno."

"Nego za uticaj Leiloe Lavee?"

"Teško. Ona je umrla pre dve hiljade gopdina. Ender ju je jednom sreo. Došao je da govori smrt nanjenoj planeti - Kongres Zvezdanih Puteva je zove Pacifika, ali tamo nastanjeni Samoanci zovu jeLumanai. Budućnost."

"Ali nije govorio njenu smrt."

"Ne, nego jednog ubice, Fidžijca. Ubio je preko stotinu dece. Sva su bila Tongoanci. Očito nije voleoTongoance. Odložili su njegovu sahranu trideset godina kako bi Ender došao i govorio njegovu smrt.Nadali su se da će Govornik za Mrtve uspeti da otkrije neki smisao u tome što je ovaj učinio."

"I je li uspeo?"

"Naravno", frknu Piter, "bio je fantastičan. Ender ne greši. Bla bla bla."

Odlučila je da zanemari njegovo neprijateljstvo prema Piteru. "Upoznao je Leilou Laveu?"

"Njeno ime znači 'biti izgubljen, biti povređen'."

"Da pogodim? Sama ga je izabrala."

"Tako je. Znaš kakvi su pisci. Kao i Hikari, stvaraju sami sebe dok stvaraju svoja dela. Ili moždastvaraju svoja dela da bi stvorili sebe."

"Vrlo promišljeno", reče Vang-mu.

"Oh, mani sad to", reče Piter. "Jesi li zaista verovala u sve ono što si napričala o nacijama Centra iIvice?"

"Razmišljala sam o tome", reče Vang-mu. "Kada sam počela da od Han Fei-cua učim istoriju Zemlje.Nije se smejao kada sam mu ispričala šta mislim."

"Oh, ni ja se ne smejem. To je naivna glupost, naravno, ali nije ni smešno."

Vang-mu ga je opet ignorisala. "Ako je Leiloa Lavea mrtva, kuda onda idemo?"

"Na Pacifiku. Na Lumanai. Hikari je saznao za Ua Lavu za vreme studija. Od studentinje Samoanke -unuke ambasadora Pacifike. Ona nikada nije bila na Lumanai, naravno, i zato se utoliko više držalatamošnjih običaja i postala je pravi propovednik Leiloe Lavee. To je bilo davno pre nego što jeHikari išta napisao. On nikada ne govori o tome, ne piše o Ua Lavi, ali sada kad nam se odao, Džejnnalazi najrazličitije uticaje Ua Lave u njegovim delima. A on ima i prijatelje na Lumanai. Nikada senisu videli, ali razgovaraju preko ansibla."

"A ambasadorova kći?"

"Ona je u ovom trenutku na vasionskom brodu, putuje kući, na Liumanai. Pošla je pre dvadeset

godina, kada joj je deda umro. Stići će... pa, za nekih desetak godina. Zavisi od vremena. Primiće jesa velikim počastima, svakako, i telo njenog dede biće sahranjeno ili spaljeno ili kakvi su im većobičaji - spaljeno, kaže Džejn - uz velike svečanosti."

"Ali Hikari neće pokušati da razgovara sa njom."

"Bilo bi potrebno nedelju dana da i najjednostavnija poruka stigne do nje, s obzirom na brzinuputovanja. Nema nikakvog načina za vođenje filozofske rasprave. Stigla bi kući pre nego što joj onobjasni svoje pitanje."

Vang-mu je sada po prvi put shvatila značaj trenutnog vasionskog leta koji ona i Piter koriste. Dugaputovanja koja prekidaju život sada mogu da se okončaju.

"Kad bi samo..." poče ona.

"Znam", reče Piter. "Ali ne možemo."

Znala je da je on u pravu. "Prema tome, idemo tamo", reče, vraćajući se na temu razgovora. "Aonda?"

"Džejn čeka da vidi kome će Hikari pisati. Onda ćemo znati da ta osoba ima uticaja na njega. Aprema tome..."

"Sa tom osobom ćemo razgovarati."

"Tako je. Treba li da piškiš ili nešto drugo pre nego što se vratimo u našu malu šumsku kolibu?"

"To bi bilo lepo", reče Vang-mu. "A tebi bi bilo bolje da se presvučeš."

"Šta, misliš da je čak i ovo konzervativno odelo suviše upadljivo?"

"Šta se nosi na Lumanai?"

"Oh, pa većina sveta ide okolo bez odeće. U tropima. Džejn kaže da, s obzirom na masivnu građuvećine odraslih Polinežana, to može da bude vrlo upečatljiv prizor."

Vang-mu se strese. "Mi se nećemo pretvarati da smo domoroci, zar ne?"

"Tamo nećemo", reče Piter. "Džejn će nas pretvoriti u putnike sa vasionskog broda koji je tamostigao juče, sa Moskve. Verovatno ćemo biti nekakvi vladini službenici."

"Zar to nije protivzakonito?" upita ona.

Piter je čudno pogleda. "Vang-mu, mi smo počinili izdaju još kad smo napustili Luzitaniju. To jeozbiljan zločin. Mislim da izigravanje vladinih službenika neće mnogo pogoršati stvar."

"Ali ja nisam otišla sa Luzitanije", reče Vang-mu. "Nikada nisam ni videla Luzitaniju."

"Pa, nisi mnogo propustila. To je samo gomila savana i šuma, sa ponekom fabrikom Kraljice-maticeu kojoj se grade brodovi za gomilu tuđinaca nalik na prasiće, koji žive po drveću."

"Prema tome, ja sam optužena za izdaju?" upita Vang-mu.

"Da, a i za to što si jednom japanskom filozofu upropastila čitav dan."

"Odrubite mi glavu."

Sat vremena kasnije bili su u privantoj lebdelici - toliko prtivatnoj da ih pilot nije ništa pitao; Džejnse postarala da svi papiri budu u redu. Predveče su već bili u svom brodu.

"Trebalo je da prespavamo u stanu", reče Piter, ljutito odmeravajući neudoban smeštaj.

Vang-mu se samo nasmeja i sklupča se na podu. Ujutro, odmorni, ustanovili su da ih je Džejn prenelana Pacifiku dok su spavali.

Aimaina Hikari se probudio iz sna u doba koje nije bilo ni noć ni jutro, i ustao je iz kreveta u vazduhkoji nije bio ni hladan ni topao. San mu nije bio miran, i snovi su bili ružni, puni hitnje; u njima sesve čega se držao okretalo protiv njega, kao suprotnost njegovim namerama. U tom snu Aimaina sepenjao da stigne do dna kanjona. Govorio je, ali judi su se okretali od njega. Pisao je, a straniceknjige su se raspadale pod njegovom rukom i padale na pod.

Znao je da je to sve reakcija na jučerašnju posetu onih lažljivih stranaca. Čitavo popodne jepokušavao da ne misli na njih, pa je čitao priče i članke; da bi ih zaboravio uveče, pričao je sa sedamprijatelja koji su mu došli u posetu. Ali priče i članci kao da su mu govorili: ovo su reči nesigurnihpripadnika nacije Ivice; a sedam prijatelja su svi odreda bili Neophodnjaci, i kada je skrenuorazgovor na Luzitanijsku flotu, ubrzo je shvatio da oni svi odreda veruju upravo u ono što je dvojelažova sa uobraženim imenima reklo da će verovati.

I tako se Aimaina našao pod svetlošću praskozorja, sedeći na prostirci u bašti, opipavajući kutijicusvojih predaka i pitajući se: da li su mi preci poslali ove snove? Da li su poslali i one lažljiveposetioce? A ako optužbe koje su mi izneli nisu laži, šta su onda slagali? Jer po načinu na koji su sezgledali, po naizmeničnom oklevanju i drskosti mlade žene, znao je da oni izvode predstavu, bezprethodnog dogovora ali ipak prema određenom scenariju.

Svanula je zora, tražeći svaki list na svakom drvetu, a potom na svim sitnim biljkama, da bi svakomdala posebnu senku i boju; podigao se povetarac, čineći svetlo večito promenljivim. Kasnije, nadnevnoj vrelini, svi listovi će biti isti: nepomični, pokorni, spremni da primaju sunčevu svetlost upunom mlazu, kao iz vatrogasnog creva. Potom će se popodne navući oblaci, i pašće laka kiša;mlitavo lišće će povratiti snagu, blistaće od vode, boje će postati jače, i spremiće se za noć, za životbez svetlosti, za snove biljaka koje rastu po noći, čuvajući svetlost koja im je data tokom dana,njišući se sa svežim unutrašnjm rekama koje im je podarila kiša. Aimaina Hikari postade jedan list,odbacivši sve misli sem onih o svetlosti i vetru i kiši, sve dok se zora nije završila i sunce počelo dase penje nebom. Tek tada je ustao sa svog sedišta u bašti.

Kendži mu je za doručak pripremila malu ribu. Pojeo ju je polako i pažljivo, kako ne bi poremetiosavršeni skelet koji je ribi davao oblik. Mišići povuku ovamo ili onamo, a kosti se savijaju, nelomeći se. Ni ja ih neću slomiti, ali snagu iz mišića uneću u svoje telo. Na kraju je pojeo oči. Oddelova koji se kreću potiče snaga životinje. Ponovo je dotakao medaljon predaka. Mudrost koju imamne potiče od onoga što jedem, nego od onoga što dobijam svakog sata, od onih koji mi šapuću izdavnih razdoblja. Živi ljudi zaboravljaju lekcije iz prošlosti. Ali preci ne zaboravljaju ništa.

Aimaina ustade od stola i pođe ka baštenskoj šupi, gde je držao kompjuter. Za njega je to bila samojoš jedna alatka - zato ga je tamo i držao, umesto da ga podigne kao oltar u kući, ili u posebnojkancelariji, kao što mnogi čine. Njegov kompjuter je kao grabulje. Upotrebiš ga, a onda ga ostaviš.

Nad terminalom se pojavi lebdeće lice. "Zovem svog prijatelja Jasunarija", reče Aimaina. "Alinemojte ga uznemiravati. Ovo je takva sitnica da bih se postideo kada bi on zbog toga traćio vreme."

"Dozvolite onda da vam ja pomognem umesto njega", reče lebdeće lice.

"Juče sam tražio podatke o Piteru Viginu i Si Vang-mu, koji su zatražili da me posete."

"Sećam se. Bilo mi je zadovoljstvo da vam to brzo pronađem."

"Njihova poseta me je veoma uznemirila", nastavi Aimaina. "Nešto što su mi rekli nije bilo tačno, isada mi treba još podataka kako bih otkrio šta je to. Ne želim da narušim njihovu privatnost, alipostoje javni dokumenti - možda o njihovom školovanju, ili zaposlenju, ili o nekim porodičnimvezama..."

"Jasunari nam je rekao da vi sve što tražite, tražite sa mudrim ciljem. Dozvolite da potražim."

Lice na trenutak nestade, ali gotovo odmah se vratilo.

"Ovo je vrlo čudno. Da li sam možda pogrešila?" Pažljivo je izgovorila imena slovo po slovo.

"Tako je", reče Aimaina. "Baš kao i juče."

"I ja ih se sećam. Žive u stanu samo nekoliko blokova od vaše kuće. Ali danas uopšte ne mogu da ihnađem. A sad sam potražila njihovu zgradu i vidim da je njihov stan prazan već godinu dana.Aimaina, ovo je veoma čudno. Kako dvoje ljudi može da jednog dana postoji a drugog da ne postoji?Jesam li u nečemu pogrešila, juče ili možda danas?"

"Niste ni u čemu pogrešili, pomoćnice moga prijatelja. Upravo taj podatak sam želeo. Molim vas,nemojte se više mučiti razmišljanjem o tome. Ono što se vama čini kao misterija zapravo je odgovorna moje pitanje."

Učtivo su se oprostili jedno od drugog.

Aimaina potom izađe iz baštenske radionice, kroz nemirno lišće koje se povijalo pod pritiskomsvetlosti. Preci su mi nametnuli mudrost, mislio je, kao što sunce nameće lišću svetlost; a ove noći jekroz mene tekla voda, noseći mudrost kroz moj um kao što sokovi nose vodu kroz drvo. Piter Vigin i

Si Vang-mu su bili od krvi i mesa, i puni laži, ali došli su kod mene i rekli su istinu koju je trebalo dačujem. Zar ne šalju preci na taj način poruke svojoj živoj deci? Nekako sam lansirao brodovenaoružane najstrašnijim ratnim oružjem. Učinio sma to u mladosti; sada su brodovi blizu odredišta, aja sam star i ne mogu da ih opozovem. Jedan svet će biti uništen, a Kongres će gledati Neophodnjaketražeći pohvalu i dobiće je, a potom će Neophodnjaci gledati mene tražeći pohvalu, a ja ću morati dakrijem lice od stida. Moje lišće će opasti i stajaću pred njima ogoljen. Zato ne bi trebalo da živim uovom tropskom mestu. Zaboravio sam zimu. Zaboravio sam stid i smrt.

Savršena jednostavnost - mislio sam da sam je postigao. Ali umesto toga, bio sam glasnik loše sreće.

Sedeo je u bašti jedan sat, crtajući pojedine karkatere u pesku na stazi, a potom ih brišući i ponovopišući. Na kraju se vratio u šupu i otkucao na kompjuteru poruku koju je sastavio:

Ender Ksenocid je bio dete i nije znao da je rat stvaran; ipak, odlučio je da u svojoj igri uništinaseljenu planetu. Ja sam odrastao i odavno znam da je igra stvarna; ali nisam znao da učestvujem unjoj. Hoće li moja krivica biti veća ili manja od Ksenocidove ako bude uništen još jedan svet iistrebljena još jedna ramanska vrsta? Koji je sada moj put do jednostavnosti?

Njegov prijatelj neće znati kakve okolnosti su dovele do ovog pitanja; ali to mu nije ni potrebno.Razmisliće o pitanju. Naći će odgovor.

Trenutak kasnije, ansibl na Pacifici primio je njegovu poruku. Uz put ju je pročitalo i biće koje sediunutar niti mreže ansibla. Za Džejn nije bila važna toliko poruka koliko adresa. Sada će Piter i Vang-mu znati kuda ih vodi sledeći korak u pohodu.

5. "NIKO NIJE RACIONALAN"

"Otac mi je često govorio da imamo sluge i mašinekako bi sprovodili našu voljui van domašaja naših ruku.Mašine su moćnije od slugui poslušnije i manje se bune,Ali mašine ne umeju da procenjujui ne protive nam sekada je naša volja glupa,i ne odbijaju poslušnostkada je naša volja zla.U vremenima i na mestima gde ljudi preziru bogove,oni kojima su najviše potrebne sluge imaju mašine,ili biraju sluge koje se ponašaju kao mašine.Verujem da će se to nastavitisve dok bogovi ne prestanu da se smeju."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Lebdelica je prošla nisko iznad njiva štira koje su obrađivali insekti pod jutarnjim suncem Luzitanije.U daljini su se već skupljali oblaci, gomilajući slojeve kumulusa, iako je do podneva još bilo daleko.

"Zašto ne idemo na brod?" upita Val.

Miro odmahnu glavom. "Imamo dovoljno planeta."

"Da li Džejn tako kaže?"

"Džejn je danas nestrpljiva sa mnom", reče Miro, "pa smo onda jednaki."

Val se zagleda u njega. "Zamisli onda koliko je moje nestrpljenje", reče. "Nisi se potrudio ni da meupitaš šta želim da radim. Zar sam ja toliko nebitna?"

On joj uzvrati pogled. "Ti si ta koja umire", reče. "Pokušao sam da razgovaram sa Enderom, alinisam ništa postigao."

"Jesam li te molila za pomoć? A u čemu ćeš mi sada pomagati?"

"Idem kod Kraljice-matice."

"Mogao bi da kažeš i da ideš kod dobre vile."

"Tvoj je problem, Val, što potpuno zavisiš od Enderove volje. Ako on prestane da se zanima za tebe,

nestaćeš. E, ja nameravam da saznam kako ti možemo pribaviti tvoju sopstvenu volju."

Val se nasmeja i odvrati pogled. "Baš si romantičan, Miro. Ali ne razmišljaš dovoljno."

"Mislim ja, mislim", odvrati Miro. "Stalno samo mislim. Ostvarivanje misli ponekad je problem, toda. Koje treba da ostvarim, a koje da ignorišem?"

"Ostvari da voziš bez sudaranja", reče Val.

Miro naglo skrete da izbegne brod u izgradnji. "Još ih gradi", reče on, "iako ih imamo dovoljno."

"Možda zna da će se naši vasionski letovi završiti kada Džejn umre. Što imamo više brodova, višećemo leteti do njene smrti."

"Ko zna šta misli jedna Kraljica-matica?" reče Miro. "Ona obećava, ali ni sama ne zna hoće li se toostvariti."

"Pa zašto onda ideš kod nje?"

"Kraljice-matice su jednom napravile most, živi most koji im je omogućio da povežu svoje umove saumom Endera Vigina dok je bio još dete, i njihov najopasniji neprijatelj. Prizvale su aiuu iz tame ipostavile je negde među zvezde. To biće je preuzelo prirodu kraljica-matica, ali i prirodu ljudskihbića, pogotovo Endera Vigina, onoliko koliko su matice mogle da ga razumeju. Kada im most višenije bio potreban - kada ih je Ender sve pobio osim one koju su učaurile da ga čeka - most je ostao,živ unutar retkih ansibl-veza čovečanstva, čuvajući svoju memoriju u malim, krhkim kompjuterskimmrežama prvog ljudskog sveta i nekoliko isturenih postaja. Kako su kompjuterske mreže rasle, rastaoje i most, biće, ugledajući se na život i karakter Endera Vigina."

"Džejn", reče Val.

"Da, to je Džejn. Val, želim da naučim kako da prebacim u tebe Džejninu aiuu."

"Onda ću biti Džejn, a ne ja."

Miro udari pesnicom po upravljačkoj palici lebdelice. Ova se zanjiha, a potom se automatski ispravi.

"Zar stvarno misliš da nisam razmišljao o tome?" upita Miro. "Pa ti ni sada nisi ti! Sada si Ender - tisi Enderov san o onome što mu treba, ili nešto tome slično."

"Ne osećam se kao Ender. Osećam se kao ja."

"Tako je. Imaš svoja sećanja. Osećanje sopstvenog tela. Svoja iskustva. Ali ništa od toga nećenestati. Niko nije svestan sopstvene volje. Nećeš ni osetiti razliku."

Ona se nasmeja. "Oh, sada si stručnjak za ono što će se desiti, za ono što se još nikada nije desilo?"

"Da", reče Miro. "Neko mora odlučiti šta da radimo. Neko mora odlučiti u šta da verujemo, i potom

da deluje u skladu sa tim."

"A šta ako ti kažem da neću tako da postupam?"

"Želiš da umreš?"

"Meni se čini da ti pokušavaš da me ubiješ", reče Val. "Ili, pošteno rečeno, hoćeš da izvršiš neštomanji zločin time što bi me odsekao od moje najdublje ličnosti i zamenio je nekom drugom."

"Ti umireš. Tvoja ličnost te ne želi."

"Miro, pristajem da idem sa tobom kod Kraljice-matice zato što mi to zvuči zanimljivo. Ali nepristajem da me uništiš kako bi mi sačuvao život."

"U redu", reče Miro, "pošto predstavljaš najnesebičniji deo Enderove prirode, izložiću ti stvar nadrugi način. Ako Džejnina aiua može da se smesti u tvoje telo, onda ona neće umreti. A ako ona neumre, onda možda, kada isključe kompjuterske veze u kojima ona živi i potom ih ponovo spoje,sigurni da je ona mrtva, možda će tada moći ponovo da se poveže sa njima i možda trenutnimeđuzvezdani letovi neće morati da se okončaju. Prema tome, ako umreš, umrećeš spasavajući: nesamo Džejn, nego i moć i slobodu da se širimo kao što se nikada ranije nismo širili. Ne samo mi,nego i pekeninjosi i kraljice-matice."

Val je ćutala.

Miro je gledao put pred sobom. Pećina kraljice-matice bila je tu blizu, s leve strane, u obali reke.Znao je put. Naravno, tada je sa njim bio Ender, i zato je mogao da razgovara sa kraljicom-maticom -ona je mogla da razgovara sa Enderom, i pošto su oni koji ga vole i prate filotički povezani sa njim,mogli su da čuju odjeke njenog govora. A zar nije Val deo Endera? Zat nije čvršće povezana sa njimnego iko od njih? Val mu je bila potrebna da bi razgovarao sa kraljicom-maticom; a morao je darazgovara sa kraljicom-maticom kako bi sprečio da Val bude uništena kao njegovo staro, bolesnotelo.

Izašli su iz lebdelice, i zaista - kraljica-matica ih je očekivala; jedan radnik ih je čekao na ulazu upećinu. Uzeo je Val za ruku i poveo ih bez reči u tamu. Miro se držao za Val, Val se držala zatuđinsko biće. Miro se plašio isto koliko i prvi put, ali Val nije ničim pokazivala strah.

Ili prosto nije brinula? Ona je zapravo bila Ender, a Ender nije mario šta će joj se desiti. Zato je bilaneustrašiva. Nije se brinula za sopstveni opstanak. Brinula se samo da zadrži vezu sa Enderom -upravo ono što će je na kraju ubiti ako tako nastavi. Njoj se činilo da Miro pokušava da je uništi; aliMiro je znao da je ovaj plan jedini način da spase makar deo nje. Njeno telo. Njena sećanja. Njenenavike, njeno ponašanje, svaku njenu odliku koju je do sada upoznao, sve to bi moglo da se sačuva.Svaki deo nje koga je ona svesna ili ga se seća, sve to će i dalje postojati. Što se Mira tiče, to jeznačilo da će joj život biti spasen. A kada se promena izvrši, ukoliko je uopšte moguće izvršiti je,Val će mu biti zahvalna.

I Džejn.

I svi ostali.

(Razlika između tebe i Endera), reče glas u njegovom umu, tiho mrmljanje ispod nivoa pravog sluha,(jeste u tome što Ender, kada smisli plan da nekoga spase, ulaže u to samo sebe samog.)

"To je laž", reče Miro kraljici-matici. "Ubio je Ljudskog, zar ne? Ljudski je stradao zbog toga."

Ljudski je sada bio očinsko drvo koje je raslo kraj kapije sela Milagra. Ender ga je ubio polako,kako bi mogao da se ukoreni u tlo i da pređe u treći život neoštećenog sećanja.

"Pretpostavljam da Ljudski nije zaista umro", nastavi Miro. "Ali Sadiša jeste, a Ender ga je pustio dato učini. A koliko je kraljica-matica umrlo u onoj poslednjoj bici između Endera i tvog naroda?Nemoj mi sad zvoncati kako je i Ender platio zbog toga. On samo pazi da se plati, ma ko to morao daučini."

Kraljica-matica je smesta odgovorila. (Ne želim da me nađeš. Ostani izgubljen u mraku.)

"Ne želiš ni da Džejn umre", reče Miro.

"Ne sviđa mi se njen glas u meni", tiho reče Val.

"Hodaj dalje."

"Ne mogu", reče Val. "Radnik mi je pustio ruku."

"Znači, izgubili smo se?" upita Miro.

Val je odgovorila ćutanjem. Čvrsto su se držali za ruke u mraku, ne usuđujući se da zakorače ni najednu stranu.

(Ne mogu da uradim to što želiš od mene.)

"Kada sam ranije bio ovde", reče Miro, "rekla si nam kako su sve kraljice-matice napravile mrežu dazarobe Endera, ali nisu uspele, pa su napravile most, i prizvale su aiuu Spolja i napravile most od njei upotrebile ga da govore sa Enderovim umom, kroz Fantazijsku igru koju je igrao na kompjuterima uBorbenoj Školi. Jednom ste to izveli - prizvali ste aiuu Spolja. Zašto ne bi sada našla tu istu aiuu istavila je na drugo mesto? Povezala je sa nečim drugim?"

(Most je bio deo nas samih. To smo bile mi same. Prizvale smo tu aiuu isto kao što prizivamo aiuekada stvaramo nove kraljice-matice. To je nešto sasvim drugačije. Taj drevni most je sada punaličnost, a ne neka lutajuća, izgladnela jedinka željna veze.)

"Znači, to je sada nešto novo. Nešto sa čime ne znaš kako da postupaš. Ali ne znači da se ništa nemože učiniti."

(Ona ne želi da to učiniš. Ne možemo to da učinimo ako ona to ne želi.)

"Znači, možeš da me sprečiš", tiho reče Miro Mladoj Val.

"Ne govori ona o meni", odvrati Val.

(Džejn ne želi da ukrade tuđe telo.)

"To telo je Enderovo. On ima još dva. Ovo je višak. On ga ionako ne želi."

(Ne možemo. Nećemo. Odlazi.)

"Ne možemo da odemo po mraku", reče Miro.

On oseti da Val izvlači ruku iz njegove.

"Ne!" povika on. "Ne puštaj me!"

(Šta to radiš?)

Miro je znao da pitanje nije upućeno njemu.

(Kuda ideš? Opasno je ići po mraku.)

Miro začu Valin glas - iznenađujuće dalek. Mora da se brzo kretala kroz tamu. "Ako ste ti i Džejntoliko rešeni da sačuvate moj život", govorila je, "onda daj Miru i meni vodiča. Inače, koga briga akopadnem u neku provaliju i slomim vrat? Ne Endera. Ne mene. Svakako ne Mira."

"Stani!" povika Miro. "Samo mirno stani, Val!"

"Ti stani mirno", doviknu mu Val. "Tvoj život vredi čuvati!"

Miro iznenada oseti nečiju ruku. Ne, kandžu. Stegao je prednju kandžu radnika, a ovaj ga povede kroztamu. Ne mnogo daleko. Ubrzo skrenuše za ugao i pojavi se svetlost, a iza sledećeg ugla već jemogao da vidi. Još jedan ugao, i još jedan, i našli su se u komori osvetljenoj kroz pukotinu koja jevodila do površine. Val je već bila tamo; sedela je na zemlji pred kraljicom-maticom.

Kada ju je Miro prošli put video, bila je zauzeta polaganjem jaja - jaja iz kojih će se izleći novekraljice-matice; bio je to brutalan proces, okrutan i precizan. No, sada je samo ležala u vlažnoj zemljitunela, jedući ono što joj je kolona radnika neprekidno donosila. Glinene činije pune smeše štira ivode. Ponekad voće. Miro nikada nije video, nije nikada ni zamislio da neko može toliko da jede.

(Kako misliš da stvaram tolika jaja?)

"Nikada nećemo zaustaviti flotu bez vasionskih letova", reče Miro. "Spremaju se da ubiju Džejn,uskoro. Isključiće mrežu ansibla, i ona će umreti. Šta onda? Čemu će onda služiti tvoji brodovi? Stićiće Luzitanijska flota i uništiće ovu planetu."

(Kosmos je pun beskrajnih opasnosti. Ovo nije opasnost oko koje treba da brineš.)

"Ja brinem o svemu", reče Miro. "Sve je moja briga. Osim toga, obavio sam svoj posao. Gotovo je.Već ima dovoljno novih svetova. Više nego što možemo da naselimo. Sada nam treba još brodova ijoš vremena, a ne još odredišta."

(Zar si toliko glup? Zar misliš da vas Džejn i ja šaljemo uzalud? Ne tražite vi više svetove zanaseljavanje.)

"Zaista? Kada se desila promena zadatka?"

(Naseljivi svetovi su samo nuzprodukt. Naknadna ideja.)

"Pa zašto smo se onda Val i ja ubijali od posla sve ovo vreme? I to bukvalno ubijali, mislim Val - jernjen posao je toliko dosadan da Endera nimalo ne zanima, i zato ona nestaje."

(Postoji veća opasnost nego što je flota. Flotu smo već pobedili. Već smo se razišli. Zar je važno akoja umrem? Moje kćeri imaju sva moja sećanja.)

"Razumeš li, Val?" upita Miro. "Kraljica-matica zna - tvoja ličnost, to su tvoja sećanja. Ako tvojasećanja žive, živiš i ti."

"Nije nego", tiho odvrati Val. "Kakva je to veća opasnost o kojoj ona govori?"

"Nema veće opasnosti", reč Miro. "Ona samo hoće da me otera, ali ja neću da odem. Tvoj život vredispasti, Val. I Džejnin. A kraljica-matica može da nađe načina da vas spasemo, ako je to ikakomoguće. Ako je Džejn mogla da bude most između Endera i kraljica-matica, onda zašto Ender ne bibio most između Džejn i tebe?"

(Ako kažem da ću pokušati, hoćete li se vratiti na svoj posao?)

Tu je bila zamka: Ender je odavno upozorio Mira da kraljica-matica svoje namere shvata kaočinjenice, kao svoja sećanja. Ali kada joj se namere promene, onda je nova namera za nju novačinjenica, i uopšte se ne seća da je nameravala nešto drugo. Zato je obećanje kraljice-matice kaozapisano u pesku. Održaće samo ona obećanja za koja joj se i dalje čini da vrede.

Ali nisu mogli da postignu ništa bolje.

"Pokušaćeš", reče Miro.

(Već sada pokušavam da shvatim kako se to može izvesti. Savetujem se sa Ljudskim i Korenkom iostalim očinskim drvećem. Savetujem se sa svojim kćerima. Savetujem se sa Džejn, koja misli da jesve to glupost.)

"A da li uopšte nameravaš", upita Val, "da se posavetuješ sa mnom?"

(Ti si već pristala.)

Val uzdahnu. "Izgleda da jesam. Negde duboko u sebi, tamo gde sam ja zaista starac koji ne mari hoće

li njegova nova lutka živeti ili umreti - pretpostavljam da mi, na tom nivou, ne smeta da probam."

(Svejedno si se složila. Ali bojiš se. Bojiš se da ćeš izgubiti ono što imaš, jer ne znaš šta ćeš biti.)

"Tačno tako", reče Val. "I nemoj ponovo da mi pričaš one glupe laži kako ti ne smeta da umreš zatošto tvoje kćeri imaju tvoja sećanja. Naravno da ne želiš da umreš, a ako Džejnin opstanak može da tispase život, onda ćeš hteti to da pokušaš."

(Uhvatite mog radnika za ruku i idite na svetlo. Idite među zvezde i radite svoj posao. Ja ću za tovreme naći načina da ti spasem život. I Džejnin. I sve naše živote.)

Džejn se durila. Miro je pokušavao da razgovara sa njom dok su se vraćali u Milagru, do vasionskogbroda, ali ona je ćutala kao i Val, koja nije htela ni da ga pogleda, a kamoli da razgovara.

"Znači, ja sam zlica", reče Miro. "Nijedna od vas ne preduzima ništa, a kada ja nešto pokušam, ondasam ja zao a vas dve ste žrtve."

Val ćutke odmahnu glavom.

"Ti umireš!" prodera se on kroz buku vazduha koji je hujao oko njih, kroz buku motora. "Džejn će bitipogubljena! Postoji li neka naročita vrlina u pasivnosti pred time? Zar ne može neko makar dapokuša?"

Val reče nešto što Miro nije čuo.

"Šta?"

Ona okrete glavu od njega.

"Rekla si nešto, pusti me da čujem!"

Glas koji mu je odgovorio nije bio Valin. Džejn mu je šaputala na uvo. "Rekla je da ne možeš imatiobe."

"Kako to misliš, ne mogu imati obe?" upita Miro Mladu Val kao da je zaista sama ponovila svojereči.

Val se okrete ka njemu. "Ako spaseš Džejn, to će biti zato što će se ona sećati svog života. Ne vredida je prosto prebaciš u mene kao neki nesvesni izvor volje. Ona mora da ostane to što je, kako bimogla ponovo da se instalira kada se obnovi mreža ansibla. A to bi izbrisalo mene. A ako jaopstanem, moja sećanja, moja ličnost, onda je baš svejedno da li moju volju obezbeđuju Džejn iliEnder. Ne možeš obe da nas spaseš."

"Otkuda znaš?" upita Miro.

"Isto kao što ti znaš sve to što pričaš kao da niko drugi sem tebe nije pomislio na to!" povika Val."Razmišljam! Ovo mi deluje logično. To je dovoljno."

"Zašto nije logično da ćete obe sačuvati sećanja?"

"Onda bih poludela, zar ne?" upita Val. "Zato što bih se sećala da sam žena koja je nastala uvasionskom brodu, čije prvo sećanje je kako ti umireš i oživljavaš. A takođe bih se sećala tri hiljadegodina života van ovog tela, života u svemiru i... koja osoba bi to mogla da podnese? Zar nisipomislio na to? Kako ljudsko biće može sadržati Džejn i sva njena sećanja i znanja i sposobnosti?"

"Džejn je vrlo snažna", reče Miro, "ali ona ne ume da koristi telo. Ona nema potrebne instinkte.Nikada ih nije imala. Moraće da koristi tvoja sećanja. Moraće da te ostavi celu."

"Baš ti znaš."

"Znam", reče Miro. "Ne znam zašto ni kako znam, ali znam."

"A ja sam mislila da su muškarci racionalni", ljutito reče ona.

"Niko nije racionalan", odvrati Miro. "Svi mi činimo to što činimo jer smo sigurni šta želimo, iverujemo da će upravo to što činimo da nam obezbedi ono što želimo, ali nikada nismo sasvimsigurni, i zato su sve naše racionalizacije izmišljene da opravdamo to što ćemo učiniti pre nego štosmislimo pravi razlog."

"Džejn je racionalna", reče Val. "Što je samo još jedan razlog zašto moje telo neće hteti da radi zanju."

"Ni Džejn nije racionalna", reč Miro. "Ona je ista kao mi. Ista kao kraljica-matica. Zato što je živa. Sdruge strane, kompjuteri jesu racionalni. Napuniš ih podacima, i oni dođu do jedinog zaključka kojise može izvući iz tih podataka - ali to znači da su oni večite, bespomoćne žrtve onih podataka iprograma koje ubacimo u njih. Mi, živa razumna bića, mi nismo robovi podataka koje primamo.Okolina nas zapljuskuje podacima, naši geni nam daju određene podsticaje, ali mi ne postupamo uveku skladu sa tim podacima, ne povinujemo se uvek unutrašnjoj potrebi. Mi preskačemo. Znamo ono štose ne može znati, a potom trošimo čitav život na potragu za opravdanjem tog znanja. Znam da je to štohoću da postignem sasvim moguće."

"Misliš, ti želiš da bude moguće."

"Da", reče Miro. "Ali to što želim ne znači da to ne može da bude tačno."

"Ali nisi siguran."

"Siguran sam onoliko koliko bilo ko može da bude siguran u nešto. Znanje je samo mišljenje komedovoljno veruješ da bi postupio u skladu sa njim. Ne znam hoće li sunce sutra izaći. Možda ćemolekularno oružje razneti planetu pre nego što se probudim. Možda će se pojaviti vulkan i sve nasspržiti. Ali verujem da će sutrašnji dan doći, i ponašam se u skladu sa tim."

"E, ja ne verujem da će, ako Džejn zameni Enderovu volju u meni, ostati išta nalik na mene."

"Ali ja znam - znam - da ti je to jedina šansa, jer ako ti ne nabavimo novu aiuu Ender će te ugasiti, a

ako ne nađemo Džejni drugo mesto na kome će fizički obitavati, umreće i ona. Imaš li neki boljiplan?"

"Nemam", reče Val. "Nemam. Ako Džejn može nekako da dođe i obitava u mom telu, onda to mora dase desi, jer Džejnin opstanak je suviše važan za budućnost tri ramanske vrste. Zato te neću sprečavati.Ne mogu da te sprečim. Ali nemoj ni za trenutak misliti kako ja verujem da ću preživeti. Zavaravaš sejer ne možeš podneti da se suočiš sa činjenicom da tvoj plan počiva na jednoj jednostavnoj činjenici:ja nisam stvarna osoba. Ja ne postojim, nemam prava da postojim, i zato je moje telo slobodno zauseljenje. Ti govoriš sebi da me voliš i da pokušavaš da me spaseš, ali Džejn poznaješ mnogo duže,ona ti je bila najbliži prijatelj tokom mnogih meseci usamljenosti dok si bio bogalj; shvatam da jevoliš i da bi sve učinio da joj spaseš život, ali neću da se pretvaram kao ti. Tvoj plan je da ja umrema Džejn da zauzme moje mesto. Možeš to zvati ljubavlju ako želiš, ali ja neću."

"Onda nemoj pristati", reče Miro. "Ako misliš da nećeš preživeti, nemoj pristati."

"Oh, umukni", reče Val. "Kako si postao tako patetični romantičar? Da si ti na mom mestu, zar ne biovog trenutka držao govore kako ti je drago što imaš telo koje ćeš prepustiti Džejn i kako ne žališ daumreš za dobro ljudi, pekeninjosa i kraljica-matica?"

"Nije istina", reče Miro.

"Da bi držao govorancije? Ma hajde, poznajem ja tebe."

"Ne", reče Miro. "Hteo sam da kažem da ne bih prepustio svoje telo. Čak ni da bih spasao svet.Čovečanstvo. Vaseljenu. Jednom sam već izgubio telo. Dobio sam ga nazad čudom koje još nerazumem. Ne bih ga sada prepustio bez borbe. Da li razumeš? Ne, ne razumeš, jer u tebi nemaborbenosti. Ender ti nije dao borbenost. On te je stvorio kao pravog altruistu, savršenu ženu, spremnusve da žrtvuje za dobrobit drugih, ženu koja svoju ličnost stvara na osnovu tuđih potreba. E, ja nisamtakav. Ne želim da umrem. Nameravam da živim. Tako se osećaju pravi ljudi, Val. Bez obzira na tošta govorili, svi nameravaju da žive."

"Osim samoubica?"

"I oni nameravaju da žive", reče Miro. "Samoubistvo je očajnički pokušaj oslobođenja odnepodnošljive agonije. To nije plemenita odluka da pustiš nekoga vrednijeg od sebe da živi umestotebe."

"Ljudi ponekad donose takve odluke", reče Val. "Ne znači da nisam stvarna ličnost zato što moguodabrati da moj život dam nekome drugom. Ne znači da u meni nema borbenosti."

Miro zaustavi lebdelicu i spusti je na zemlju. Nalazili su se na ivici šume pekeninjosa, najbližeMilagri. Video je da u njivi ima pekeninjosa koji su prekinuli posao da bi ih gledali, ali nije mario ništa će videti ni šta će misliti. Uhvatio je Val za ramena i rekao joj dok su mu suze tekle niz lice: "Neželim da umreš. Ne želim da odabereš smrt."

"Želiš", reče Val.

"Ja sam odabrao da živim", reče Miro. "Odabrao sam da preskočim u telo u kome je život moguć. Zarne shvataš da samo hoću da ti i Džejn uradite ono što sam ja već uradio? Tamo u svemirskom broduza trenutak su postojali moje staro i moje novo telo, i gledali su se, Val. Sećam se oba prizora. Da lime razumeš? Sećam se kako sam gledao ovo telo i mislio: 'Kako je lepo, kako je mlado, sećam sekada sam to bio ja, ko li je to, ta osoba, zašto ne mogu ja da budem ta osoba umesto što sam ovakavbogalj.'. Mislio sam to i sećam se da sam to mislio, nisam to kasnije izmislio, nisam sanjao, sećam seda sam tada to mislio. Ali sećam se i kako sam sedeo i sažaljivo gledao sebe, misleći: 'Jadan čovek,jadan invalid, kako može podneti da živi kada se seća kako mu je blo dok je bio zdrav i živ?' I potomse, iznenada, on pretvorio u prašinu, u manje od prašine, u vazduh, u ništa. Sećam se kako sam gagledao da umire. Ne sećam se da sam umro, jer je moja aiua već preskočila. Ali sećam se obestrane."

"Ili se sećaš da si bio onaj stari pre skoka, i ovaj novi posle."

"Možda", reče Miro. "ali to nije potrajalo ni sekundu. Kako bih mogao da imam toliko sećanja iz obamene u istoj sekundi? Mislim da sam zadržao u ovom telu sećanja iz delića sekunde kada je moja aiuaimala dva tela. Mislim da ćeš, ako Džejn preskoči u tebe, zadržati sva svoja stara sećanja, a dobićeši njena. Eto, to mislim."

"Oh, mislila sam da to znaš."

"I znam", reče Miro. "Zato što je sve drugo nezamislivo i prema tome nepoznato. Stvarnost u kojoj jaživim je stvarnost u kojoj ti možeš da spaseš Džejn, a Džejn može da spase tebe."

"Misliš, ti možeš da nas spaseš."

"Već sam učinio sve što sam mogao", reče Miro. "Sve. Završio sam. Zamolio sam kraljicu-maticu.Ona razmišlja o tome. Pokušaće. Moraće da dobije tvoj pristanak. I Džejnin. Ali to više nje mojposao. Biću samo posmatrač. Gledaću te kako umireš, ili ću te gledati kako živiš." Privukao ju jebliže i zagrlio je. "Želim da živiš."

Njeno telo je ostalo kruto, nije reagovala na zagrljaj, i on ju je ubrzo pustio. Odmakao se od nje.

"Čekaj", reče ona. "Čekaj dok Džejn ne preuzme ovo telo, a onda radi sa njim šta god te ona budepustila. Ali mene više ne dodiruj, jer ne mogu da podnesem dodir čoveka koji želi da umrem."

To ga je toliko zabolelo da nije mogao da odgovori. Toliko da nije mogao ni da razmisli o tome.Pokrenuo je lebdelicu. Podigla se. Podigao je vrh i poleteo, zaobišavši šumu dok nisu stigli do mestagde su dva očinska drveta, Ljudski i Korenko, označavala stari ulaz u Milagru. Osećao je njenoprisustvo kraj sebe, onako kako čovek koga je pogodila munja oseća blizinu električnih vodova: i bezikakvog dodira, oseća peckanje bola za koji zna da se nalazi unutra. Ne može da popravi nanesenušetu. Ona nema pravo, on je voli, ne želi da umre, ali ona živi u svetu u kome on hoće da je uništi, i tose ne može izmeniti. Voziće se zajedno, zajedno će putovati u naredni zvezdani sistem, ali nikada višeneće pripadati istom svetu, i to mu je je bilo nepodnošljivo bolno; saznanje ga je bolelo, ali bol jebio predubok da bi ga dosegao, ili čak i tačno osetio. Bio je tu, i znao je da će ga razdirati u narednimgodinama, ali nije mogao da ga dodirne, ne sada. Nije morao da ispituje svoja osećanja. Znao ih je

od ranije, kada je izgubio Ouandu, kada je njegov san o životu postao nemoguć. Nije mogao da gadodirne, ni da ga zaceli, nije mogao čak ni da žali zbog onoga što je upravo otkrio da želi, a opet nijemogao da ga ima.

"Svetac koji pati, eto šta si ti", reče mu Džejn na uvo.

"Umukni i odlazi", podglasno reče Miro.

"To ne zvuči kao čovek koji bi hteo da mi bude ljubavnik", reče Džejn.

"Ne želim da ti budem ništa", odvrati Miro. "Ne veruješ mi ni toliko da mi kažeš za čim tragamo posvim ovim planetama."

"Ni ti meni nisi rekao za čime tragaš kada si otišao kod kraljice-matice."

"Znala si zašto idem."

"Ne, nisam", reče Džejn. "Ja sam jako pametna - mnogo pametnija i od tebe i od Endera, i nemoj to niza trenutak da zaboraviš - ali i dalje ne mogu da pogađam misli vas, telesnih stvorenja sa tim vašim'intuitivnim skokovima'. Sviđa mi se kako od svog očajničkog neznanja pravite vrlinu. Uvek seponašate iracionalno, jer nemate dovoljno podataka za racionalno ponašanje. Ali ne volim kad tvrdišda sam ja iracionalna. Nikad nisam takva. Nikad."

"Da, da, znam. Ti si uvek u pravu. Uvek. Odlazi."

"Otišla sam."

"Ne, nisi", reče Miro. "Prvo mi kaži za čim Val i ja zapravo tragamo. Kraljica-matica je rekla da sunaseljivi svetovi tek naknadna ideja."

"Glupost", reče Džejn. "Treba nam više od jednog sveta ako hoćemo da budemo sigurni da ćemospasti dve neljudske vrste. U višku je sigurnost."

"Ali ti nas stalno šalješ, ponovo i ponovo."

"Baš zanimljivo, zar ne?" reče Džejn.

"Rekla je da imate posla sa opasnošću većom nego što je Luzitanijska flota."

"Baš ljubazno od nje."

"Reci mi", reče Miro.

"Ako ti kažem", reče Džejn, "možda nećeš hteti da ideš."

"Zar misliš da sam tolika kukavica?"

"Ni slučajno, dragi moj dečko, odvažni i pristali junače."

Strašno ga je nerviralo kad se tako pokroviteljski ponašala, čak i u šali. Sada ionako nije bioraposložen za šale.

"Pa zašto onda misliš da ne bih pristao?"

"Mislio bi da nisi dorastao zadatku", reče Džejn.

"A jesam li?" upita Miro.

"Verovatno nisi", reče Džejn, "ali zato imaš mene."

"A šta ako tebe odjednom više ne bude?"

"Pa, to ćemo morati da rizikujemo."

"Reci mi šta radimo. Reci mi koji je pravi zadatak."

"Oh, ne budi smešan. Ako razmisliš, shvatićeš."

"Ne volim zagonetke, Džejn. Reci mi."

"Pitaj Val. Ona zna."

"Šta?"

"Ona upravo traga za podacima koji su mi potrebni. Ona zna."

"Što znači da i Ender zna. Na nekom nivou", reče Miro.

"Verovatno si u pravu, mada mi Ender više nje naročito zanimljiv i baš me briga šta on zna."

Da, baš si racionalna, Džejn.

Mora da je to ipak podglasno rekao, iz navike, jer mu je odgovorila isto kao i na reči zaista upućenenjoj. "Kažeš to ironično", reče ona, "jer misliš da sam rekla kako me Ender ne zanima zato što štitimsebe od povređenih osećanja što je izvadio dragulj iz uha. Ali činjenica je da on više nije izvorpodataka i da više nije sastavni deo posla u kome sam angažovana, i stoga me on jednostavno više nezanima, osim kao što je čovek zainteresovan da s vremena na vreme čuje vesti o starom prijatelju kojise odselio."

"Meni to zvuči kao naknadna racionalizacija", reče Miro.

"Zašto si uopšte pomenuo Endera?" upita Džejn. "Zašto je bitno šta on zna o pravom poslu kojiobavljate ti i Val?"

"Zato što, ako Val zna koji nam je pravi zadatak, i ako taj zadatak uključuje opasnost još veću nego

što je Luzitanijska flota, zašto je onda Ender prestao da se zanima za nju, pa ona nestaje?"

Za trenutak je nastupila tišina. Zar je Džejni zaista potrebno toliko vreme da smisli odgovor, da čak ičovek može da primeti pauzu?

"Pretpostavljam da Val ne zna", reče Džejn. "Da, najverovatnije je tako. Mislila sam da zna, ali sadarazumem da je mogla da prikuplja baš te podatke iz sasvim drugih razloga. Da, imaš pravo, ona nezna."

"Džejn", reče Miro. "Da li ti to priznaješ da si pogrešila? Da li priznaješ da si došla do pogrešnog,iracionalnog zaključka?"

"Kada dobijam podatke od ljudi", reče Džejn, "moji racionalni zaključci su ponekad netačni, pošto suzasnovani na netačnim pretpostavkama."

"Džejn", bezglasno reče Miro, "izgubio sam je, zar ne? Bilo da preživi ili umre, bilo da uđeš u njenotelo ili umreš tamo u svemiru ili gde god da se već nalaziš. Ona me nikada neće voleti, zar ne?"

"Ja nisam osoba koju vredi to pitati. Nikada nikoga nisam volela."

"Volela si Endera", reče Miro.

"Poklanjala sam Enderu mnogo pažnje i zato sam se izgubila kada me je prvi put isključio, pre mnogogodina. Otada sam ispravila tu grešku i više se ne vezujem ni za koga."

"Volela si Endera", ponovi Miro. "Još ga voliš."

"Pa, stvarno si mudar", reče Džejn. "Tvoj sopstveni ljubavni život je patetičan niz jadnih promašaja,ali zato znaš sve o mojim ljubavima. Očito mnogo bolje umeš da razumeš emocionalne procesepotpuno tuđinskog elektronskog bića nego što razumeš, recimo, ženu koja sedi kraj tebe."

"Tako je", reč Miro. "To je upravo moja životna priča."

"Takođe zamišljaš da volim tebe", reče Džejn.

"Ne zapravo", reče Miro. Ali još dok je to izgovarao osetio je talas jeze. Stresao se.

"Osećam seizmičke dokaze tvojih pravih osećanja", reče Džejn. "Zamišljaš da te volim, ali zapravote ne volim. Ja ne volim nikoga. Moje delovanje je vođeno inteligentnim ličnim interesima. Sada nemogu da preživim bez povezanosti sa ljudskom mrežom ansibla. Koristim Pitera i Vang-mu kako bihodložila svoje planirano pogubljenje, ili ga otkazala. Istražujem tvoje romantične zanose kako bihdobila za sebe to jedno telo viška koje Enderu izgleda uopšte ne treba. Pokušavam da spasempekeninjose i kraljice-matice po principu da je dobro očuvati u životu svaku razumnu vrstu - a i jasam jedna od tih. Ali u mom delovanju nikako nema učešća ničega nalik na ljubav."

"Ala lažeš", reče Miro.

"A sa tobom ne vedi pričati", reče Džejn. "Sklon si iluzijama. Megaloman. Ali stvarno si zabavan,Miro. Uživam u tvom društvu. Ako je to ljubav, onda te volim. Ali opet, ljudi vole svoje kućneljubimce iz upravo istih tih razloga, zar ne? To baš nije ravnopravno prijateljstvo, i nikada neće nibiti."

"Zašto si tako čvrsto rešila da me povrediš još više?" upita Miro.

"Zato što ne želim da se emocionalno vežeš za mene. Ti nekako umeš da se usmeriš na odnose koji suosuđeni na propast. Stvarno, Miro. Šta bi moglo biti beznadežnije od ljubavi prema MladojValentini? Pa, ljubav prema meni, naravno. Zato ti je to svakako sledeći korak."

"Vai te morder", reče Miro.

"Ne mogu da ujedem ni sebe ni bilo koga drugog", odvrati Džejn. "Stara bezuba Džejn, eto šta samja." Utom se javi Val. "Hoćeš li sedeti tu čitav dan, ili ideš sa mnom?"

On podiže pogled. Ona nije bila u sedištu. Tokom razgovora sa Džejn stigao je do vasionskog broda,i zaustavio je lebdelicu i Val je izašla napolje, a da on to nije ni primetio.

"Možeš da pričaš sa Džejn i u brodu", reče Val. "Imamo mnogo posla, sada kad si ti obavio svojumalu altruističku ekspediciju u cilju spasavanja žene koju voliš."

Miro nije ni pokušao da odgovori na te reči pune besa i bola. Prosto je isključio lebdelicu, izašao ipošao za Val u brod.

Progovorio je tek kad su se vrata zatvorila za njima. "Želim da znam koja je naša prava misija."

"Razmišljala sam o tome", reče Val. "Razmišljala sam o mestima na kojima smo bili. Mnogo smoskakutali naokolo. U prvi mah su to bili i bliski i daleki zvezdani sistemi, nasumično raposređeni. Alikasnije smo se kretali samo u izvesnom rasponu. U određenom konusnom prostoru, i mislim da se tajprostor sve više sužava. Džejn ima na umu jedno određeno odredište, a nešto u podacima kojeprikupljamo o svakoj planeti govori joj da se približavamo, da idemo u pravom smeru. Ona neštotraži."

"Prema tome, ako ispitamo podatke o svetovima koje smo već pogledali, mogli bismo da otkrijemosistem?"

"Pogotovo ako ispitamo svetove na granici konusnog prostora koji istražujemo. Na tim planetamapostoji nešto što joj govori da treba dalje da istražuje u tom smeru."

Iznad Mirovog kompjuterskog terminala pojavi se jedno od Džejninih lica. "Nemojte traćiti vremepokušavajući da otkrijete ono što ja već znam. Treba da istražite novi svet. Na posao."

"Umukni", odvrati joj Miro. "Ako nećeš da nam kažeš, onda ćemo potrošiti koliko god vremena trebadok ne otkrijemo sami."

"Sad si mi odbrusio, odvažni junače", reče Džejn.

"Miro ima pravo", reče Val. "Prosto nam reci, pa nećemo traćiti vreme na otkrivanje."

"A ja sam mislila da je jedna od odlika živih bića upravo mogućnost intuitivnih skokova koji nadilazelogiku i dosežu izvan dostupnih podataka", reče Džejn. "Razočarana sam što već niste pogodili."

Tog časa je Miro znao. "Tražiš planetu sa koje potiče virus deskolade", reče on.

Val ga zbunjeno pogleda. "Šta?"

"Virus deskolade je veštački proizveden. Neko ga je napravio i poslao ga, možda da teraformiradruge planete u pripremi za pokušaj naseljavanja. Ko god da je to bio, možda je još tamo, pravi noveviruse, šalje nove sonde, možda sa virusima koje nećemo moći da obuzdamo i pobedimo. Džejn tražiplanetu sa koje potiču. Ili, bolje rečeno, šalje nas da tražimo."

"Vrlo dobro", reče Džejn. "Vidiš da ste imali više nego dovoljno podataka."

Val klimnu glavom. "Sada je očigledno. Neki svetovi koje smo istražili imali su vrlo ograničenu florui faunu. To sam kod nekih čak i posebno komentarisala. Mora da je bilo velikog izumiranja. Naravno,to nije bilo ni nalik ograničenosti živog sveta na Luzitaniji. I nije bilo virusa deskolade."

"Ali postojao je neki drugi virus, manje izdržljiv, manje efikasan od deskolade", reče Miro. "Moždasu to njihovi rani pokušaji. To je izazvalo veliko izumiranje vrsta na tim svetovima. Njihovi virusi suna kraju izumrli, ali ekosistemi se još nisu oporavili od nanete štete."

"Zainteresovali su me ti ograničeni svetovi", reče Val. "Posebno sam ispitivala njihove ekosisteme,tragajući za deskoladom ili nečim sličnim, jer sam znala da je nedavno izumiranje znak opasnosti. Nemogu da verujem da nisam ranje shvatila da je Džejn to tražila."

"I šta ako otkrijemo njihov svet?" upita Miro. "Šta onda?"

"Pretpostavljam", poče Val, "da ćemo ih proučavati sa bezbedne razdaljine, proverićemo jesmo li upravu, a onda ćemo uzbuniti Konges Zvezdanih Puteva kako bi oni uništili tu planetu."

"Još jednu razumnu vrstu?" upita Miro u neverici. "Zaista hoćeš da pozovemo Kongres da ih uništi?"

"Zaboravljaš da Kongres ne čeka poziv", reče Val. "Niti dozvolu. A ako misle da je Luzitanija tolikoopasna da je treba uništiti, šta će raditi sa vrstom koja proizvodi i šalje jezivo opasne viruse na svestrane? Čak nisam sigurna ni da bi Kongres u tome pogrešio. Deskolada je samo čistim slučajempomogla precima pekeninjosa da dosegnu inteligenciju. Ako je uopšte pomogla - postoje dokazi da supekeninjosi već bili razumni i da ih deskolada umalo nije zbrisala. Ko god da je poslao taj virus, tajnema savest. Ni ne pomišlja da druge vrste imaju pravo na preživljavanje."

"Možda sada ne pomišljaju na to", reče Miro. "Ali kada sretnu nas..."

"Ako ne dobijemo neku užasnu bolest i ne umremo trideset minuta po sletanju", reče Val. "Ne brini,Miro. Nisam unapred spremna da uništim sve i svakoga koga sretnemo. I sama sam dovoljno tuđinac,i ne radujem se totalnom uništenju svih tuđinaca."

"Ne mogu da poverujem da smo upravo shvatili koga tražimo, a da ti već govoriš o njihovompotpunom uništenju!"

"Kada god ljudi sretnu tuđince, bili slabi ili jaki, opasni ili miroljubivi, poteže se pitanje uništenja.To nam je ugrađeno u gene."

"Kao i ljubav. Kao i potreba za zajedništvom. Kao i radoznalost koja nadvladava ksenofobiju. Kao ipristojnost."

"Izostavio si strah od Boga", reče Val. "Nemoj zaboraviti da sam ja zapravo Ender. Ne zovu njegabez razloga Ksenocid, samo da znaš."

"Da, ali ti si njegova blaža strana, zar ne?"

"Čak i blagi ljudi priznaju da odluka protiv ubijanja ponekad znači pristanak na umiranje."

"Ne mogu da poverujem da mi to govoriš."

"Znači, ipak me ne poznaješ", reče Val uz ljubak osmeh.

"Ne sviđa mi se kad si lukava", reče Miro.

"Baš dobro", reče Val. "Onda se nećeš jako ražalostiti kada umrem." Okrenula mu je leđa. On ju jeneko vreme gledao, zapanjen. Sedela je okrenuta leđima, posmatrajući podatke koji su pristizali izsondi na površini njihovog broda. Masa podataka se ređala u vazduhu pred njom; pritisnula je jednodugme i jedna grupa podataka nestade, a pojavi se druga. Bila je zauzeta, naravno, ali bilo je tu jošnečega. Nekakvog uzbuđenja. Napetosti. Počeo je da se plaši.

Plaši? Čega? Ovome se sve vreme nadao. U poslednjih nekoliko trenutaka Mlada Valentina postiglaje ono što Miro, u svom razgovoru sa Enderom, nije uspeo. Zadobila je Enderovo zanimanje. Sadakada zna da traga za planetom sa koje potiče deskolada, da je u pitanju ozbiljno moralno pitanje, sadakada budućnost ramanskih rasa možda zavisi od njenog delovanja, Ender će se više zanimati za to štoona radi; mariće za nju barem koliko i za Pitera. Val neće nestati. Sada će živeti.

"Sad si uprskao", reče mu Džejn na uvo. "Sada neće hteti da mi da svoje telo."

Da li se Miro toga plašio? Ne, nije ni pomislio na to. Nije želeo da Val umre, uprkos njenimoptužbama. Bilo mu je drago što je ona sada iznenada toliko življa, toliko puna energije, tolikoangažovana - čak i ako je pri tom postajala i neprijatno sarkastična. Ne, u pitanju je nešto drugo.

Možda je u pitanju samo strah za sopstveni život. Planeta sa koje potiče virus deskolade mora da jepuna nezamislivo napredne tehnologije kada može da stvara takve stvari i da ih šalje od sveta dosveta. Da bi stvorila antivirus koji će pobediti deskoladu, Mirova sestra Ela morala je da ide Spolja,jer je proizvodnja takvog antivirusa prevazilazila mogućnosti ljudske tehnologije. Miro će morati dase sretne sa tvorcima deskolade i da razgovara sa njima, kako bi prestali da šalju nove viruse. Toprevaizlazi njegove sposobnosti. On svakako neće moći da izvrši takvu misiju. Propašće, i pri tom ćeugroziti sve ramanske vrste. Nikakvo čudo što se boji.

"Pa", poče on, "šta kažu podaci? Je li to svet koji smo tražili?"

"Izgleda da nije", reče Val. "Biosfera je prilično nova. Nema životinja složenijih od crva. Nemaletećih oblika. Ali zato postoji pun raspon nižih vrsta. Nema male raznovrsnosti. Izgleda da virusovamo nije svraćao."

"Dobro", reče Miro. "Sada kada znamo koja je naša prava misija, hoćemo li traćiti vreme na izveštajo mogućnosti naseljavanja ove planete, ili idemo odmah dalje?"

Džejnino lice se ponovo pojavi iznad njegovog terminala.

"Hajde da se uverimo je li Valentina u pravu", reče Džejn. "Potom idemo dalje. Svetova zanaseljavanje ima dovoljno, a vremena je sve manje."

Novinja dotače Endera po ramenu. Glasno, teško je disao, ali to nije bilo njegovo uobičajenohrkanje. Zvuk je poticao iz pluća, a ne iz grla; zvučalo je kao da je dugo zadržavao dah, pa sada moravrlo duboko da diše kako bi nadoknadio vazduh; samo što ni jedan udisaj nije bio dovoljno dubok,jer pluća nisu dovoljno prostrana. Duboko. Još dublje.

"Endrju, probudi se", oštro je rekla, jer dosad je njen dodir uvek bio dovoljan da ga probudi, a ovogputa nije uspela; on je i dalje gutao vazduh, a nije otvarao oči.

Začudilo ju je i to što on uopšte spava. Još nije postao starac. Nema običaj da drema pre podneva. Aipak je bio tu, ispružen u senci na travnjaku unutar manastira. Njoj je rekao da ide da im obomadonese malo vode. Tek sad je pomislila da on možda uopšte ne drema, da je možda pao, da se moždaovde srušio, i da se samo slučajno našao na leđima, u senci, sa rukama na grudima, pa joj je izgledalokao da je namerno legao tu. Nešto ne valja. On nije starac. Ne može tako da leži, duboko udišućivazduh u kome nije bilo dovoljno onoga što mu je potrebno.

"Ajuda-me!" povuka ona. "Me ajuda, por favor, venga agora!" Glas joj se dizao sve dok, neobično zanju, nje počela da vrišti, toliko panično da je samu sebe još više uplašila. Uplašila se sopstvenogvriska. "Ele vai morrer! Socorro!" On će umreti, čula je samu sebe kako viče.

A negde duboko u umu počela je drugačija litanija: ja sam ga dovela ovamo, ja sam ga naterala natežak rad na ovom mestu. On je slab kao i svi drugi, srce mu je slabo, ja sam ga naterala da dođeovamo zbog moje sebične potrage za svetošću, za iskupljenjem, i umesto da sebe spasem od kriviceza smrt onih koje sam volela, dodala sam im još jednu, ubila sam Endrjua isto kao što sam ubila Pipai Liba, isto kao što sam morala nekako da spasem Estevaoa i Mira. On umire i opet sam ja kriva,uvek sam ja kriva, šta god da radim to donosi smrt, ljudi koje volim moraju da umru kako bi seizbavili od mene. Mamae, papae, zašto ste me napustili? Zašto ste uneli smrt u moj život od samogdetinjstva? Niko koga volim ne ostaje sa mnom.

Ovo ništa ne pomaže, pomislila je, primoravajući svest da se mane toliko poznatog napevasamooptužbi. Neću pomoći Endrjuu ako se izgubim u napadu iracionalne krivice.

Pošto su čuli njene krike, nekoliko muškaraca i žena je dotrčalo iz manastira, i nekoliko iz bašte.

Ubrzo su nosili Endera u zgradu, a neko je pohitao po lekara. Neki su ostali sa Novinjom, jer njenapriča im nije bila nepoznata, i podozrevali su da bi smrt još jednog voljenog bića bila previše za nju.

"Nisam htela da dođe", mrmljala je ona. "Nije morao da dođe."

"Nije se on razboleo zato što je došao ovamo", reče žena koja ju je pridržavala. "Ljudi se razbole bezičije krivice. Biće njemu dobro. Videćeš."

Novinja je čula reči, ali negde duboko u sebi nije verovala u njih. Znala je da je ona kriva za sve, dase užasno zlo diže iz najmračnijih mesta u njenom srcu i širi se u svet, trujući sve. Nosila je zver usvom srcu, zver koja proždire sreću. Čak i Bog želi da ona umre.

Ne, ne, nije tačno, pomislila je. To bi bio užasan greh. Bog ne želi moju smrt, ne od moje ruke, nikakood moje ruke. To ne bi pomoglo Endrjuu, ne bi pomoglo nikome. Ne bi pomoglo, samo bi ihpovredilo. Ne bi pomoglo, samo bi ih...

Nemo mrmljajući svoju mantru opstanka, Novinja pođe za muževljevim dašćućim telom u manastir,gde će možda svetost mesta odagnati iz njenog srca misli o samouništenju. Sada je važan on, a ne ja.Ne ja. Ne ja ja ja ja.

6. "ŽIVOT JE SAMOUBILAČKA MISIJA"

"Da li bogovi raznih naroda govore jedni sa drugima?Da li bogovi kineskih gradovarazgovaraju sa precima Japanaca?Sa gospodarima Ksibalbe?Sa Alahom? Jehovom? Višnuom?Postoji li nekakav godišnji skupna kome upoređuju svoje poštovaoce?Moji se klanjaju do podai prate linije godova zbog mene, kaže jedan.Moji žrtvuju životinje, kaže drugi.Moji ubijaju svakog ko me uvredi, kaže treći.Evo pitanja na koje vrlo često mislim:postoji li bog koji može iskreno da se pohvali:Moji poštovaoci poštuju moje dobre zakone,i ljubazni su jedni prema drugimai vode jednostavan život pun velikodušnosti?"

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Pacifika je bila svet raznolik kao i bilo koji drugi, sa umerenim zonama, polarnim ledenim kapama,tropskim prašumama, pustinjama i savanama, stepama i planinama, jezerima i morima, šumama iplažama. Pacifika nije bila ni mlad svet. Za više od dve hiljade godina otkako su je ljudi naselili, bilesu popunjene sve niše koje su iole odgovarale ljudima. Postojali su veliki gradovi, sela i rasute farmei istraživačke postaje na najizdvojenijim mestima, najvišim i najnižim, najdaljim na jugu i severu.

No, srce Pacifike oduvek su bila i ostala tropska ostrva u okeanu nazvanom Pacifik, u znak sećanja nanajveće more Zemlje. Stanovnici tih ostrva živeli su, ne baš na drevni način, ali sa sećanjem nadrevne načine u svakom zvuku i na ivici svake slike. Ovde se na drevnim ceremonijama još pila svetakava. Ovde su se čuvala sećanja na drevne junake. Ovde su bogovi još govorili svetim muškarcima iženama. A ako su ljudi u svojim kolibama od trave imali frižidere i umrežene kompjutere, šta s tim?Bogovi ne poklanjaju stvari koje se ne mogu primiti. Štos je da se nađe načina da se nove stvariuključe u život, ne ubijajući sam život.

Bilo je mnogo ljudi na kontinentima, u velikim gradovima, na farmama u umerenim područjima, uistraživačkim postajama - mnogo ljudi koji nisu imali dovoljno strpljenja sa beskonačnimkostimiranim dramama (ili komedijama, zavisi od tačke gledišta) koje su se odigravale na timostrvima. A stanovništvo Pacifike svakako nije bilo potpuno polinežansko po poreklu. Bilo je tu svihrasa i svih kultura; svi jezici su se govorili ponegde, ili je barem tako izgledalo. Pa ipak, čak ipodrugljivci su na ostrvima videli dušu svog sveta. Čak i ljubitelji hladnoće i snega išli su nahodočašća - oni su to verovatno zvali letovanjem - na tropske obale. Brali su voće sa drveća, hitalipreko mora u plitkim kanuima, žene su išle golih grudi i svi su umakali prste u puding od taroa i

prstima jeli ribu. Najbelji od njih, najmršaviji, najelegantniji na čitavom svetu nazivali su sebePacifičanima i ponekad su govorili kao da im u ušima zvoni drevna muzika, kao da im drevne pričegovore o davnoj prošlosti. Uklopljeni u porodicu, eto šta su bili, a pravi Samoanci, Tahićani,Havajci, Tongoanci, Maori i Fidžijci su se na to smešili i prihvatali ih, iako ti ljudi sa ručnimsatovima, navikli na rezervacije i uvek užurbani, nisu znali ništa o pravom životu u senci vulkana, uatolima koralnih grebena, pod nebom prošaranim papagajima, u muzici talasa koji se razbijaju ogrebene.

Vang-mu i Piter su stigli u civilizovani, savremeni, zapadnjački deo Pacifike, i tu su ih opet čekali svipotrebni dokumenti - Džejn se postarala za to. Sada su predstavljali vladine službenike obučene nasvojoj rodnoj planeti, Moskvi; navodno su imali nekoliko nedelja odmora pre nego što se jave naposao u činovništvu neke kongresne službe na Pacifici. Nisu morali da znaju gotovo ništa o svojojnavodnoj rodnoj planeti. Trebalo je samo da pokažu dokumenta, pa da se ukrcaju na avion koji ih jeodvezao iz grada gde su se navodno upravo iskrali iz šatla, stigavši vasionskim brodom iz Moskve.Odleteli su na jedno od većih ostrva, i tu su ponovo pokazali dokumenta kako bi dobili sobe u hoteluna tropskoj obali.

Dokumenta im nisu bila potrebna za ukrcavanje na čamac za ostrvo gde im je Džejn rekla da odu.Niko nije tražio od njih ništa. Ali, niko nije bio voljan ni da ih primi za putnike.

"Zašto idete tamo?" upitao je jedan ogromni čamdžija, Samoanac.

"Želimo da razgovaramo sa Maluom sa Atatue."

"Njega ne znam", reče čamdžija. "Ne znam ništa o njemu. Možda da potražite nekoga drugog, ko znana kom je on ostrvu."

"Znamo mi na kom je ostrvu, upravo smo vam rekli", reče Piter. "Atatua. Prema atlasu, to nije dalekoodavde."

"Čuo sam za to ostrvo, ali nikada nisam bio na njemu. Potražite nekoga drugog."

I to se stalno ponavljalo.

"Zar ti se ne čini da kopneni tipovi ovde nisu dobrodošli?" upita Piter kada su se našli na terasiPiterove sobe. "Ovi ljudi su toliko primitivni da ne odbacuju samo ramane, framlinge i utlaninge.Kladim se da čak ni Havajac li Tongoanac ne može da stigne na Atatuu."

"Čini mi se da to nije rasno pitanje", reče Vang-mu. "Mislim da je versko. Izgleda mi da oni štitesveto mesto."

"Kakve dokaze imaš za to?" upita Piter.

"Zato što niko nije pokazao mržnju ni strah, niti prikriveni bes. Samo vedro odbijanje. Ne smetanjima naše postojanje, samo misle da ne spadamo na sveto mesto. Znaš da bi nas rado odvezli bilokuda drugde."

"Možda", reče Piter. "Ali nemoguće da su toliko ksenofobični, inače se Aimaina ne bi tolikosprijateljio sa Maluom da mu šalje lične poruke."

Na to Piter naže glavu i oslušnu Džejn.

"Oh", reče on. "Džejn je na korak ispred nas. Aimaina nije poslao poruku direktno Maluu. Poslao juje ženi po imenu Grejs. No, Grejs je odmah otišla kod Malua, pa je Džejn smatrala da i mi treba daodemo pravo na izvor. Hvala, Džejn. Sviđa mi se kako tvoja intuicija uvek uspeva."

"Ne budi pakostan", reče Vang-mu. "I njoj se približava rok. Naredba za isključenje može stićisvakog dana. Naravno da želi da požuri."

"Mislim da bi trebalo da presretnemo takva naređenja pre nego što ih iko primi, i da preuzmemo sveproklete kompjutere u vaseljeni", reče Piter. "Da joj natrljamo nos."

"To ih ne bi zaustavilo", reče Vang-mu. "Samo bi ih još više uplašilo."

"U međuvremenu, jasno je da ne možemo čamcem stići do Malua."

"Hajde onda da nađemo tu Grejs", reče Vang-mu. "Ako ona može da stigne do Malua, onda znači dapuštaju kod njega i one koji nisu Polinežani."

"Ona je Samoanka", reče Piter. "Ima i samoansko ime - Teu Ona - ali bavila se naukom i bilo joj jezgodnije da uzme neko obično ime. Zapadnjačko. Od nas će očekivati da je zovemo Grejs. KažeDžejn."

"Ako je primila poruku od Aimaine, odmah će znati ko smo."

"Ne verujem", reče Piter. "Čak i ako nas je pomenuo, kako bi mogla i pomisliti da jedni te isti ljudidolaze na njegovu planetu juče, a na njenu danas?"

"Pitere, ti si strasni pozitivista. Toliko veruješ u racionalno da si postao iracionalan. Naravno da ćepoverovati da smo to mi. Aimaina će takođe biti siguran. Činjenica da smo stigli sa planete naplanetu za jedan dan samo će im potvrditi ono u šta već veruju - da su nas poslali bogovi."

Piter uzdahnu. "Pa, ako ne smisle da nas žrtvuju vulkanu ili nešto slično, pretpostavljam da se bogovineće uvrediti."

"Ne podsmevaj se tome, Pitere", reče Vang-mu. "Vera je povezana sa najdubljim osećanjima ljudi.Ljubav koja iz nje izrasta je najdublja i najjača, ali isto tako i mržnja, i nasilje. Polinežani sunajmiroljubiviji ljudi u vaseljeni, dok im stranci ne diraju u sveta mesta. Ali kada uđeš u krug njihovesvete vatre, pazi se, jer nijedan neprijatelj nije toliko bezobziran, grub i precizan kao oni."

"Opet si gledala video?" upita Piter.

"Čitala sam", odvrati Vang-mu. "Zapravo, čitala sam radove Grejs Drinker."

"Ah", reče Piter. "Znači, već znaš za nju."

"Nisam znala da je Samoanka", reče Vang-mu. "Ona u radovima ne govori o sebi. Ako hoćeš dasaznaš nešto o Maluu i njegovom mestu u samoanskoj kulturi na Pacifici - možda bi trebalo da jezovemo Lumanai, kao oni - moraš da pročitaš radove Grejs Drinker, ili radove koji je citiraju, iliradove koji joj se protive. Napisala je rad o Atatui, i zato sam je i našla. I pisala je o uticajufilozofije Ua Lava na narod Samoe. Pretpostavljam da je Aimaina počinjao da proučava Ua Lavu, paje pročitao neke radove Grejs Drinker, pisao joj, i tako su počeli prijateljstvo. No, njena veza saMaluom nije povezana sa Ua Lavom. On predstavlja nešto drevnije, pre Ua Lave, ali Ua Lava zavisiod toga, barem ovde, na mestu odakle potiče."

Piter ju je nekoliko trenutaka posmatrao. Osećala je da je on ponovo procenjuje, da zaključuje kakoona ipak ima svoju pamet, da bi mogla, donekle, da bude od koristi. Pa, baš si pametan, Pitere,pomislila je. Vrlo si pronicljiv što si konačno primetio da i ja imam analitički um, a nisam samo lažnifilozof za kakvog si me proglasio.

Piter ustade iz stolice. "Idemo kod nje. Pa da je citiramo. I da raspravljamo sa njom."

Kraljica-matica je nepokretno ležala. Polaganje jaja je za taj dan bilo gotovo. Njeni radnici suspavali u tami noći, mada ih u njenoj pećini mrak obično nije zaustavljao. Sada je osetila potrebu dabude sama u svom umu, da odbaci hiljade smetnji drugih očiju i ušiju, ruku i nogu njenih radnika. Svisu zahtevali njenu pažnju, barem povremeno, kako bi mogli da funkcionišu; ali sada joj je biopotreban čitav um da bi posegnula upolje i hodila mrežama za koje su je ljudi naučili da ih nazivafilotama. Očinsko drvo po imenu Ljudski objasnilo joj je da u nekom ljudskom jeziku to ima nekeveze sa ljubavlju. Veze ljubavi. No, Kraljica-matica je znala da nije tako. Ljubav je divlje parenje satrutovima. Ljubav su geni svih živih bića koji zahtevaju da se umnože, umnože, umnože. Filotičkopreplitanje je nešto sasvim drugo. U njemu postoji pristajanje, kada je stvorenje zaista razumno. Onamože da prebacuje svoju odanost tamo kuda poželi. To je više od ljubavi, jer stvara nešto više odslučajnog potomstva. Tamo gde su bića povezana odanošću, postaju nešto veće, nešto novo, celovitoi neobjašnjivo.

(Ja sam, na primer, vezana za tebe), rekla je Ljudskom, započinjući večerašnji razgovor. Svake noćisu razgovarali, umovima, mada se nikada nisu sreli. Kako bi i mogli, kada ona večito obitava u tamisvog podzemnog doma, a on je zauvek ukorenjen pred kapijom Milagre? Ali razgovor umom jeiskreniji od svakog jezika, i njih dvoje su se poznavali mnogo bolje nego što bi ikada postiglikoristeći samo vid i dodir.

(Uvek počinješ od sredine misli), reče Ljudski.

(A ti uvek razumeš sve što treba, pa zar je onda važno odakle počinjem?) Potom mu je ispričala štase tog dana desilo između nje, Mlade Valentine i Mira.

(Čuo sam deo), reče Ljudski.

(Morala sam da vrištim kako bi me čuli. Oni nisu kao Ender - tvrdoglavi su i nagluvi.)

(Pa, možeš li to?)

(Moje kćeri su nejake i neiskusne, i zauzete su polaganjem jaja na svojim novim svetovima. Kako danapravimo dobru mrežu za hvatanje aiue? I to aiue koja već ima dom. A gde je taj dom? Gde je tajmost koji su načinile moje majke? Gde je ta Džejn?)

(Ender umire), reče Ljudski.

Kraljica-matica je znala da je to odgovor na njeno pitanje.

(Koji?) upita ona. (Uvek sam mislila da je on najsličniji nama. Zato me ne čudi što je upravo on prvičovek koji nam je postao sličan po sposobnosti da kontroliše više od jednog tela.)

(Ne ide mu), reče Ljudski. (Zapravo, on to uopšte ne može. Još otkako su nastala nova tela, teško sesnalazio u starom. Neko vreme je izgledalo da će odustati od Mlade Valentine. Ali to se sadapromenilo.)

(Video si?)

(Bla je kod mene njegova usvojena kći, Ela. Njegovo telo čudno slabi. Nije nikakva poznata bolest.Prosto ne koristi dobro kiseonik. Ne može da dođe svesti. Enderova sestra, Stara Valentina, kaže daon možda poklanja punu pažnju svojim drugim ličnostima, do te mere da nema više dovoljno pažnjeza svoje sopstveno, staro telo. Zato to telo počinje da propada. Prvo pluća. Možda je propalo svuda,ali se na plućima prvo pokazalo.)

(Trebalo bi da se pazi. Inače će umreti.)

(To sam ti i rekao), dostojanstveno reče Ljudski. (Ender umire.)

Kraljica-matica je već došla do zaključka ka kome je hteo da je vodi Ljudski. (Znači, za hvatanjeaiue te Džejn nije potrebna samo mreža. Moramo da uhvatimo Enderovu aiuu, i da je prenesemo uneko od njegovih drugih tela.)

(Tako je, inače će sva tri tela umreti kad i on), reče Ljudski. (Isto kao što, kada umre matica, umiru isvi radnici.)

(Neki od njih, doduše, opstaju još koji dan, ali imaš pravo. Samo što radnici nemaju sposobnost dapreuzmu um svoje kraljice.)

(Nemoj da izmišljaš), reče Ljudski. (Niko od vas to nikada nije pokušao.)

(Ne. Jer mi se ne plašimo smrti.)

(Da li zato šalješ sve svoje kćeri na daleke svetove? Zato što ti smrt ne znači ništa?)

(Spasavam svoju vrstu, a ne sebe, ako nisi primetio.)

(Isto kao i ja), reče Ljudski. (Osim toga, imam suviše duboko korenje da bi me presađivali.)

(Ali Ender nema korenje), reče Kraljica-matica.

(Pitam se da li možda želi da umre), reče Ljudski. (Mislim da ne želi. On ne umire zato što je izgubiovolju za životom. Njegovo telo umire jer njega više ne zanima život kakav to telo vodi. Ali i dalježeli da živi kao Piter. I kao Valentina.)

(Je li on to rekao?)

(On ne može da govori), reče Ljudski. (Nikada nije našao put ka filotičkoj mreži. Nikada nije naučioda se pruži i poveže kao mi, očinsko drveće. Ili kao ti sa svojim radnicima, i sada sa mnom.)

(Ali mi smo ga jednom našle. Povezale smo se sa njim, preko mosta, dovoljno dobro da čujemonjegove misli i da gledamo kroz njegove oči. U to vreme nas je sanjao.)

(Sanjao vas je, ali nikada nije saznao da ste miroljubive. Nikada nije shvatio da ne treba da vasubije.)

(Nije znao da je igra stvarna.)

(Niti da su snovi istina. On ima mudrost, u neku ruku, ali nikada nije naučio da dovoljno sumnja usvoja čula.)

(Ljudski), reče Kraljica-matica. (Šta ako te naučim kako da se uključiš u mrežu?)

(Znači, hoćeš da pokušaš da uhvatiš Endera kada umre?)

(Ako uspemo da ga uhvatimo, i da ga prenesemo u neko od njegovih drugih tela, onda ćemo moždasaznati kako da nađemo i uhvatimo i tu Džejn.)

(A ako ne uspemo?)

(Ender će umreti. I Džejn. I mi, kada dođe flota. Zašto bi se to razlikovalo od normalnog toka života?)

(Reč je o izboru trenutka), složi se Ljudski.

(Hoćeš li pokušati da se pridružiš mreži? Ti i Korenko i ostalo očinsko drveće?)

(Na znam šta ti znači ta mreža, pa čak ni da li je drugačija od načina na koji smo povezani mi,očinsko drveće. Možda se sećaš da smo mi povezani i sa majčinskim drvećem. One ne mogu dagovore, ali su pune života, i mi se vezujemo za njih isto onako kako su tvoji radnici povezani satobom. Nađi način da ih uključiš u svoju mrežu, i očevi će se priključiti bez ikakvog napora.)

(Hajde da se noćas pozabavimo time, Ljudski. Pusti me da pokušam da tkam sa tobom. Reci mi kakoti to izgleda, a ja ću pokušati da ti objasnim šta radim i kuda to vodi.)

(Zar ne bi trebalo da prvo nađemo Endera? Za svaki slučaj?)

(Sve u svoje vreme), reče Kraljica-matica. (Osim toga, nisam sasvim sigurna da znam kako da ganađem ako nije pri svesti.)

(Zašto? Nekada ste mu slale snove - dok je spavao.)

(Tada smo imale most.)

(Možda nas Džejn i sada sluša.)

(Ne), reče Kraljica-matica. (Znala bih da je ona povezana sa nama. Njen oblik je stvoren tako da seuklopi u moj, i ne bi prošla neprimećena.)

Plikt je stajala kraj Enderovog kreveta jer nije mogla da sedi, nije mogla da se kreće. On će umreti neizgovorivši nijednu reč. Ona ga je pratila, ostavila je dom i porodicu da bi bila blizu njega, a šta jojje rekao? Da, ponekad ju je puštao da mu bude senka; da, bila je nemi posmatrač mnogih njegovihrazgovora tokom proteklih meseci. Ali kada bi pokušala da razgovara sa njim o ličnijim stvarima, odubokim sećanjima, o značaju onoga što je činio, on bi samo odmahnuo glavom i rekao - ljubazno, jeron je uvek ljubazan, ali i odlučno jer nije želeo nesporazume - "Plikt, ja više nisam učitelj."

Da, jesi, želela je da mu kaže. Tvoje knjige uče ljude i tamo gde nikada nisi bio. "Kraljica-matica","Hegemon", a sada čak i "Život Ljudskog" zauzima mesto uz njih. Kako možeš reći da si završio sapoučavanjem, kada ima još knjiga da se napiše, još smrti da se govori? Govorio si smrti ubica isvetaca, tuđinaca, a jednom čak i smrt čitavog grada progutanog vulkanskom erupcijom. Ali dok sipričao tuđe priče, gde je bila tvoja priča, Endrju Vigine? Kako da govorim tvoju smrt ako mi nikadanisi ispričao svoju priču?

Ili je to tvoja poslednja tajna - da nikada nisi o ljudima čije si smrti govorio znao više nego ja o tebidanas. Teraš me da izmišljam, da nagađam, da lutam, da zamišljam - jesi li i ti tako činio? Otkrivaopriču u koju su svi verovali, a onda nalazio drugačije objašnjenje, koje će i drugima imati smisla, asadrži značenje i moć da menja, i zatim si pričao takvu priču - mada je i ona bila izmišljena, ništaistinitija od one priče u koju su svi dotad verovali? Da li to treba da kažem dok budem govorila smrtGovornika za Mrtve? Njegov dar nije bio da otkriva istinu, nego da je izmišlja; nije otpetljavao,razmršavao, razvijao živote mrtvih; on je te živote izmišljao. I zato ja sada izmišljam njegov.Njegova sestra kaže da je umro zato što je pokušao da pođe za svojom ženom, savršeno odan, u životmira i izdvojenosti za kakvim je ona čeznula; ali upravo mir takvog života ga je ubio, jer su njegovuaiuu privukli životi njegove čudne dece, koja su iskočila iz njegovog uma potpuno odrasla; tada jenjegovo staro telo, uprkos godinama koliko je još moglo da traje, bilo odbačeno jer nije imaovremena da obraća na njega dovoljno pažnje kako bi ostalo u životu.

Nije hteo da ostavi svoju ženu, niti da joj dozvoli da ona ostavi njega; zato je umro od dosade ipovredio je mnogo više time što je ostao uz nju nego što bi je ikada povredio puštajući je da ode beznjega.

Eto, je li ti to dovoljno brutalno, Endere? Zbrisao je kraljice-matice na desetinama svetova, ostavivši

samo jednu preživelu iz tog velikog i drevnog naroda. Nju je oživeo. Da li spasavanje poslednježrtve može da iskupi to što si pobio ostale? Nije on to nameravao, tako se branio; ali mrtvi su mrtvi, akada se život saseče na vrhuncu, da li aiua kaže 'oh, ali dete koje me je ubilo mislilo je da se igra, paje moja smrt manje važna, ne računa se toliko'? Ne, i Ender bi rekao ne, svaka smrt je jednako teška,a ja nosim tu težinu na svojim ramenima. Niko nema ruke krvavije od mene; zato ću govoriti brutalnuistinu života onih koji su umrli bez nevinosti, i pokazaću vam da čak i njih možete da razumete. Alipogrešio je, to ne može da se razume, nikoga nisu razumeli, govorenje za mrtve je uspešno samo zatošto mrtvi ćute i ne mogu da poprave naše greške. Ender je mrtav i ne može da ispravi moje greške, izato će neki od vas misliti da nisam nigde pogrešila, mislićete da govorim istinu o njemu, ali istina jeda niko nikada ne razume nikoga drugog, od početka do kraja života, nema istine koja se može znati,postoji samo priča za koju zamišljamo da je istina, priča za koju nam kažu da je istina, priča za kojuljudi veruju da je istina o njima; a sve su to laži.

Plikt jer stajala i očajnički vežbala govor, beznadežno stojeći kraj Enderovog kovčega, mada on jošnije bio u kovčegu, još je ležao u krevetu a vazduh mu je strujao u usta kroz prozirnu masku a rastvorglukoze mu je kapao u vene i još nije bio mrtav. Samo je ćutao.

"Jednu reč", šapnu ona. "Reci samo jednu reč."

Enderove usne se pomakoše.

Plikt je trebalo da smesta pozove ostale. Novinju, koja je bila iznurena od plakanja - bila je odmahispred sobe. I Valentinu, njegovu sestru; Elu, Olhada, Grega, Kuaru, četvoro njegove usvojene dece; imnoge druge koji su se muvali po sobi za posetioce, očekujući neki znak od njega, reč, dodir ruke.Kada bi mogli da pošalju poruku drugim svetovima, kako bi žalili ljudi koji se sećaju njegovihgovorenja tokom tri hiljade godina koliko je putovao sa sveta na svet. Kada bi mogli da objavenjegov pravi identitet - Govornik za Mrtve, autor dve - ne, tri - velike knjige o Govorenju; i EnderVigin, Ksenocid, obojica u istom krhkom telu - oh, kakvi udarni talasi bi se širili kroz čitavu ljudskuvaseljenu.

Narastanje, širenje, spuštanje, skupljanje. Kao talasi. Kao svi udari. Beleška u istorijskim knjigama.Nekoliko biografija. Revizije biografija generaciju kasnije. Podatak iz enciklopedije. Beleške nakraju prevoda knjiga. To je praznina u koju se pretvore svi veliki životi.

On pomeri usne.

"Pitere", šapnuo je.

Potom ponovo zaćuta.

Šta je to značilo? I dalje je disao, instrumenti nisu zabeležili nikakvu promenu, srce mu je kucalo idalje. Ali pozvao je Pitera. Da li je to značilo kako želi da živi životom svog deteta uma, MladogPitera? Ili je u delirijumu razgovarao sa svojim bratom, Hegemonom? Ili možda sa svojim bratomdok je bio dečak. Pitere, čekaj me. Pitere, jesam li dobro postupio? Pitere, nemoj mi nauditi. Pitere,mrzim te. Pitere, za jedan tvoj osmeh bih umro ili ubio. Kakva je bila poruka? Šta Plikt da kaže o tojreči?

Pomerila se od njegovog kreveta. Otišla je do vrata i otvorila ih. "Žao mi je", rekla je tiho, suočenasa sobom punom ljudi koji nikada nisu čuli od nje ni reč. "Progovorio je pre nego što sam stigla ikogada pozovem. Ali možda će ponovo progovoriti."

"Šta je rekao?" upita Novinja, ustajući.

"Samo ime", reče Plikt. "Rekao je 'Pitere'."

"Poziva tog bogohulnog stvora koga je doveo iz svemira, a ne mene!" reče Novinja. Ali to su bililekovi koje su joj lekari dali, lekovi su to govorili, lekovi su plakali.

"Ja mislim da je zvao našeg mrtvog brata", reče Stara Valentina. "Novinja, hoćeš li da uđeš?"

"Zašto?" upita Novinja. "Nije me zvao, zvao je njega."

"Nije pri svesti", reče Plikt.

"Vidiš li, majko?" reče Ela. "Nije on nikoga zvao, samo je buncao. Ali i to je nešto, progovorio je, izar to nije dobar znak?"

Novinja je ipak odbila da uđe u sobu. Zato su, kada je otvorio oči, oko kreveta stajali Valentina, Plikti četvoro njegove usvojene dece.

"Novinja", reče on.

"Ona je napolju, obuzeta bolom", reče Valentina. "Bojim se da je načisto udrogirana."

"Ne smeta", reče Ender. "Šta se desilo? Pretpostavljam da sam bolestan."

"Manje-više", reče Ela. "Tvoje stanje bi se pre moglo opisati kao 'nepažljiv', koliko možemo dautvrdimo."

"Misliš, imao sam nekakvu nezgodu?"

"Mislim da očito obraćaš suvše pažnje na ono što se dešava na nekim drugim planetama, i zato je ovotvoje telo na ivici samouništenja. Pod mikroskopom se vide gomile ćelija koje uzalud pokušavaju dapoprave naprsline u zidovima. Umireš u nastavcima, po čitavom telu."

"Izvini što vam pravim probleme", reče Ender.

Za trenutak su pomislili da je to početak razgovora, početak procesa izlečenja. Ali pošto je toizgovorio, Ender je zatvorio oči i ponovo zaspao; instrumenti nisu pokazivali nikakvu promenu uodnosu na ono što su pokazivali pre nego što je progovorio.

Oh, divno, pomisli Plikt. Preklinjem ga da progovori, on to učini, a sada znam manje nego pre. Ovihnekoliko trenutaka prisebnosti utrošili smo da njemu objasnimo šta se dešava, umesto da mupostavimo pitanja koja možda više nikada nećemo moći da mu postavimo. Zašto ljudi postanu glupi

kada se okupe oko samrtničke postelje?

Ali i dalje je stajala, gledajući, čekajući, dok su ostali, po jedan i po dvoje, odustajali i izlazili izsobe. Poslednja je ostala Valentina, koja joj je prišla i dotakla joj mišicu. "Plikt, ne možeš večitoostati ovde."

"Ostaću koliko i on", reče Plikt.

Valentina je pogleda u oči i mora da je u njima videla nešto što joj je reklo da ne pokušava saubeđivanjem. Izašla je, i Plikt je ponovo ostala sama sa umirućim telom čoveka čiji život je biosredište njenog.

Miro nije znao treba li da se raduje ili plaši zbog promene u Mladoj Valentini otkako su saznali pravicilj svog pretraživanja svetova. Ranije je bila ćutljiva, čak zatvorena, a sada je stalno prekidala Mirau pola rečenice. Onog časa kada bi pomislila da je razumela šta hoće da kaže, počela bi da odgovara- a kada bi on ukazao na to da je počeo da govori nešto sasvim drugo, ona bi i na to odgovorilagotovo pre nego što bi stigao da završi objašnjenje. Miro je znao da je verovatno preosetljiv - dugoje patio od poremećaja govora, toliko jakog da su ga gotovo svi prekidali, i zato se ježio kad god biosetio išta slično. I znao je da u ovome nema nimalo zlobe. Val je prosto bila... naelektrisana.Provodila je u radu svaki budan trenutak - a izgledalo je da gotovo nikad ne spava, ili je barem Miroskoro uošte nije video da spava. Osim toga, nije htela da odlazi kući. "Imamo rok", govorila je."Svakog dana može stići naređenje da se isključe ansibli. Nemamo vremena za nepotreban odmor."

Miro je želeo da joj odgovori zahtevom da definiše "nepotrebno". Njemu je odmor svakako biopotreban, ali kada bi to rekao, ona bi samo odmahnula rukom. "Spavaj ako hoćeš", rekla bi. "Ja ću tezameniti." I zato bi on otišao da odrema, a kada bi se probudio video bi da su ona i Džejn umeđuvremenu eliminisale još tri planete - od kojih su dve imale tragove izumiranja nalik nadeskoladu pre manje od hiljadu godina. "Približavamo se", rekla bi Val, i potom bi se upustila urazmatranje zanimljivih podataka sve dok ne bi samu sebe prekinula - tu je bila vrlo demokratska,prekidala je sebe jednako često koliko i njega - da bi prešla na podatke sa nove planete.

Sada, posle samo jednog takvog dana, Miro je bukvalno odustao od govora. Val je bila tolikousmerena na posao da nije govorila ni o čemu drugom; a tu je Miro malo šta morao da kaže, osim dajoj prenese po neki podatak što bi ga dobio od Džejn preko dragulja, umesto preko brodskihkompjutera. To ćutanje mu je davalo vremena da razmišlja. Za ovo sam molio Endera, shvatio je. AliEnder to nije mogao svesno da izvede. Njegova aiua radi to što radi zbog Enderovih najdubljihpotreba i želja, a ne zbog njegovih svesnih odluka. Zato nije mogao da pruži pažnju Mladoj Val; alinjen rad je mogao da postane toliko zanimljiv da Ender ne bi mogao da se koncentriše ni na šta drugo.

Koliko je od ovoga Džejn znala unapred, upitao se.

Pošto nije mogao da razgovara sa Val, uputio je podglasno pitanje Džejn. "Jesi li nam otkrila ciljmisije zato da bi Ender posvetio pažnju Val? Ili si nam do sada krila cilj da Ender ne bi to učinio?"

"Nisam pravila planove", reče mu Džejn na uvo. "Imam druge stvari na umu."

"Ali ovo je dobro za tebe, zar ne? Valino telo sada nije u opasnosti da se raspadne."

"Ne budi magarac, Miro. Niko ne voli kad si takav magarac."

"Niko me ne voli ni ovako ni onako", reče on, tiho ali vedro. "Da se njeno telo pretvorilo u hrpuprašine, ne bi mogla da pređeš tamo."

"Ne mogu da pređem u njega ni ako je u njemu Ender, potpuno obuzet njenim radom, zr ne", rečeDžejn.

"Je li potpuno obuzet?"

"Očito", reče Džejn. "Njegovo sopstveno telo se raspada. I to mnogo brže od Valinog."

Miru je trebalo par trenutaka da shvati. "Hoćeš da kažeš da on umire?"

"Hoću da kažem da je Val veoma živa", reče Džejn.

"Zar više ne voliš Endera?" upita Miro. "Zar ti nije stalo do njega?"

"Ako Enderu nije stalo do sopstvenog života", reče Džejn, "zašto bi stalo meni? Oboje činimo sve štomožemo da sredimo vrlo nezgodnu stuaciju. Mene to ubija, isto kao i njega. I tebe je gotovo ubila, aako ne uspemo, biće ubijeno još mnogo drugih."

"Stvarno si hladna", reče Miro.

"Ja sam samo gomila signala među zvezdama."

"Merda de bode", reče Miro. "Kakvo te je to raspoloženje uhvatilo?"

"Ja nemam raspoloženja", reče Džejn. "Ja sam kompjuterski program."

"Svi znamo da imaš svoju aiuu. To je isto što i duša, ako odlučimo da je tako zovemo."

"Onog ko ima dušu ne mogu da unište isključivanjem nekoliko mašina."

"Ma hajde, moraće da isključe milijarde kompjutera i hiljade ansibla, i to odjednom, ako hoće da tidoakaju. Ja bih rekao da je to vrlo impresivno. Meni bi bio dovoljan jedan metak. Ona električnaograda me umalo nije sredila."

"Pretpostavljam da bih više volela da umrem uz neki veliki prasak, ili miris prženja, šta bilo", rečeDžejn. "Kad bih barem imala srce. Verovatno ne znaš tu pesmu."

"Odrastao sam uz klasični video", reče Miro. "To je kod kuće umelo da ublaži mnoge nezgodacije. Tiimaš mozak i nerve. Siguran sam da imaš i srce."

"A šta ako nemam crvene cipelice? Znam da je kod kuće najlepše, ali ne mogu da stignem tamo", reče

Džejn.

"Zato što Ender tako intenzivno koristi njeno telo?" upita Miro.

"Nisam toliko rešena da koristim baš Valino telo", reče Džejn. "I Piterovo bi mi sasvim lepo služilo.Čak i Enderovo, samo ako ga on ne koristi. Ja zapravo nisam žensko. Samo sam izabrala takavidentitet da bih se približila Enderu. On je imao problema u uspostavljanju odnosa sa muškarcima.Sada me zbunjuje što, čak i kada bi mi Ender prepustio neko od svojih tela, ne bih umela da uđemunutra. Ne znam gde je moja aiua, kao što ne znate ni vi. Možeš li ti da staviš svoju aiuu tamo gdeželiš? Znaš li gde se sada nalazi?"

"Ali kraljica-matica pokušava da te pronađe. Ona to može - njen narod te je stvorio."

"Da, a njene kćeri i očinsko drveće stvaraju neku vrstu mreže, ali to još nikada nisu radili - hvatalinekoga ko je već živ i prebacivali ga u telo koje već poseduje nečija tuđa aiua. To neće uspeti, i ja ćuumreti, ali prokleta bila ako dozvolim onoj đubradi koja je stvorila deskoladu da dođu posle mojesmrti i unište sve ostale razumne vrste za koje znam. Ljudi će mi izvući utikač, da, jer misle da samsamo podivljali kompjuterski program, ali to ne znači da želim da neko drugi izvuče utikaččovečantvu. Ni kraljicama-maticama. Ni pekeninjosima. Ako hoćemo da ih zaustavimo, moramo to daučinimo pre moje smrti. Ili barem treba da prenesem tebe i Val tamo, kako biste nešto učinili i bezmene."

"Ako umreš dok smo tamo, nikada se više nećemo vratiti kući."

"Baš gadno, a?"

"Znači, ovo je samoubilačka misija."

"Život je samoubilačka misija, Miro. Razmisli malo - to je osnovna filozofska nit. Provodiš živottrošeći gorivo, i kada ga potrošiš, pandrkneš."

"Sada zvučiš kao moja majka", reče Miro.

"Oh, ne", reče Džejn. "Primiću to kao šalu. Tvoja majka je oduvek smatrala da ima tragičnu sudbinu."

Miro je zaustio da odgovori kada Valin glas prekide ovu raspravu sa Džejn.

"Mrzim kad to radiš!" uzviknu ona.

"Šta radim?" upita Miro, pitajući se šta li je rekla pre ovog ispada.

"Isključiš me i pričaš sa njom."

"Sa Džejn? Pa ja uvek pričam sa Džejn."

"Ali nekada si imao običaj da slušaš i mene", požali se Val.

"Pa, Val, i ti si nekada slušala mene, ali to se sada sve promenilo."

Val skoči iz stolice i priđe mu da se nagne nad njega. "Tako, dakle? Voleo si ćutljivu ženu, stidljivu,onu koja te je puštala da dominiraš u svakom razgovoru. Sada kad sam uzbuđena, sad kad se osećamkao prava ja, e, to nije žena kakvu si želeo, je li tako?"

"Nije reč o tome da više volim ćutljive žene ili..."

"Ne, ne možemo da priznamo nešto toliko primitivno u sebi, zar ne? Ne, moramo da tvrdimo kakosmo savršeno puni vrlina i..."

Miro ustade - što nije bilo nimalo lako, jer ona je bila previše blizu njegove stolice - i povika jojpravo u lice. "Reč je o tome da volim povremeno i da završim rečenicu!"

"A koliko ti prekineš mojih..."

"Tako je, svali sve na..."

"Hteo si da me lišiš života i da presadiš nekoga u..."

"Oh, to je u pitanju, je li? E, možeš biti mirna, Val, Džejn kaže..."

"Džejn kaže, Džejn kaže! Ti si rekao da me voliš, ali nijedna žena se ne može takmičiti sa kurvomkoju stalno nosiš u uvu, koja čuje sve što kažeš i ..."

"E, sad ti zvučiš kao moja majka!" prodera se Miro. "Nossa Senhora, nemam pojma zašto je Enderpošao za njom u manastir kad je uvek gunđala kako Ender više voli Džejn nego nju..."

"Pa, on je barem pokušao da voli ženu više nego taj elektronski rokovnik!"

Stajali su, licem u lice - barem donekle, jer Miro je bio nešto viši, ali sada su mu kolena bilapovijena jer nije uspeo da sasvim ustane iz stolice pošto se ona toliko nadvila nad njim da je osećaona licu njen dah, i toplotu njenog tela na pedalj od sebe. Palo mu je na pamet: ovo je trenutak kada...

A onda je rekao to glasno, čak pre nego što je i dovršio misao: "Ovo je trenutak kada u svakom videupar koji se svađa iznenada pogleda jedno drugom u oči, pa se zagrle i smeju se sopstvenom besu i nakraju se poljube."

"Da, da, tako je na videu", reče Val. "Ako me takneš prstom, zabiću ti testise toliko duboko u stomakda će ti biti potreban kardiohirurg da ih izvadi."

Naglo se okrenula i vratila se u svoju stolicu.

Miro polako sede i reče - ovog puta glasno, ali ipak dovoljno prigušeno da bi Val znala kako negovori njoj - "Džejn, gde smo ono stali pre naleta tornada?"

Džejn je odgovorila vrlo polako; Miro je prepoznao Enderovu naviku da usporava kada govori

ironično. "Sada vidiš zašto ću možda imati problema u pokušaju da iskoristim bilo koji deo njenogtela."

"Da, pa, i ja imam isti problem", reče Miro nečujno, ali nasmejao se naglas, tihim kikotom za koji jeznao da će izbezumiti Val. Po načinu na koji se ukočila, mada ništa nije rekla, znao je da je uspeo.

"Ne želim da se vas dvoje svađate", blago reče Džejn. "Želim da radite zajedno. Zato što ćete moždaovaj posao morati da okončate bez mene."

"Koliko ja vidim", reče Miro, "ti i Val ste odlično radile bez mene."

"Val je radila jer je puna... onoga čega je puna."

"Puna je Endera", reče Miro.

Val se okrete u stolici da ga pogleda. "Zar se ne upitaš nad svojom seksualnošću, a možda i nadpsihom, kad pomisliš da je od dve žene koje voliš jedna virtualna osoba koja postoji samo uprolaznim vezama ansibla i kompjutera, a druga nosi dušu što pripada čoveku koji je oženjen tvojommajkom?"

"Ender umire", reče Miro. "Ili si već znala?"

"Džejn je pomenula da deluje nepažljivo."

"Umire", ponovi Miro.

"Mislim da to jasno govori o prirodi muškaraca", reče Val. "I ti i Ender tvrdite da volite žene od krvii mesa, ali zapravo ne možete toj ženi da posvetite ni delić svoje pažnje."

"Da, ali sada imaš moju punu pažnju, Val", reče Miro. "Što se Endera tiče, on ne obraća pažnju namajku zato što je obraća na tebe."

"Misliš, na moj rad. Na zadatak. Ne na mene."

"Pa, i ti si samo na to obraćala pažnju, osim kad bi napravila pauzu da se okomiš na mene štorazgovaram sa Džejn umesto da slušam tebe."

"Tako je", reče Val. "Misliš da ne vidim šta se danas dogodilo sa mnom? Kako iznenada ne mogu daumuknem, toliko sam napeta da ne mogu da spavam, i kako... verovatno sam sve vreme zapravo bilaEnder, samo što me je do sada on ostavljao na miru i to je bilo odlično, jer ovo što mi sada radi jeužasno. Zar ne vidiš koliko se bojim? Ovo je previše. Više nego što mogu da izdržim. Ne mogu daimam toliko energije u sebi."

"Onda pričaj o tome, umesto da se izdireš na mene", reče Miro.

"Ali ti me nisi slušao. Pokušavala sam, a ti si me isključio i pričao si sa Džejn, bezglasno."

"Zato što mi je dosadilo da slušam beskrajne nizove podataka i analiza koje bih i ja mogao dapročitam sa kompjutera. Kako sam mogao da znam da ćeš napraviti pauzu u monologu i početi dagovoriš kao ljudsko biće?"

"Sada je sve veće od života, a ja nemam iskustva sa takvim stvarima. U slučaju da si zaboravio, javrlo kratko postojim. Ne znam stvari. Ima mnogo stvari koje ne znam. Ne znam zašto mi je tolikostalo do tebe, između ostalog. Ti pokušavaš da umesto mene nađeš novu gazdaricu ovom telu. Ti meisključuješ ili me preuzimaš, ali ja to ne želim, Miro. Zaista mi je potreban prijatelj, upravo sada."

"I meni", reče Miro.

"Ali ne znam kako se to radi", reče Val.

"Ja, opet, tačno znam kako se to radi", reče Miro. "Ali jedini put kad sam se dosad zaljubio, pokazalose da mi je ona polusestra, jer je njen otac bio tajni ljubavnik moje majke, a čovek za koga sammislio da mi je otac bio je sterilan, jer je umirao od neke bolesti unutrašnjeg raspadanja. Prema tome,verovatno ti je jasno zašto oklevam."

"Valentina ti je bila prijatelj. I sad je."

"Da", reče Miro. "Ako računemo i moju sestru Elu, to je četvoro. I Ljudski mi je prijatelj, i to je ondapet."

"Vidiš? Mslim da si se time kvalifikovao da mi pokažeš kako se sklapa prijateljstvo."

"Da bi stekao prijatelja", reče Miro, imitirajući svoju majku, "moraš i ti to da budeš".

"Miro", reče Val. "Bojim se."

"Čega?"

"Ovog sveta za kojim tragamo, bojim se onoga što ćemo tamo naći. Onoga što će mi se desiti akoEnder umre. Ili ako me Džejn preuzme i postane - pa, moje unutrašnje svetlo, moj lutkar. I kako ću seosećati ako me ti više ne budeš voleo."

"Šta ako obećam da ću te uvek voleti?"

"Ne možeš obećati tako nešto."

"Dobro, ako se probudim i utvrdim da me kolješ ili gušiš, onda ću prestati da te volim."

"Računa li se i davljenje?"

"Ne. Pod vodom ne bih mogao da otvorim oči, pa ne bih znao da si to ti."

Oboje se nasmejaše.

"U video filmovima", reče Val, "junak i junakinja se nasmeju i zagrle se."

Iz oba kompjuterska terminala začu se Džejnin glas. "Izvinite što prekidam trenutak nežnosti, ali stiglismo na novi svet i postoje elektromagnetne poruke između površine planete i veštačkih objekata uorbiti."

Oni se smesta okrenuše svako svom terminalu i zagledaše se u podatke kojima ih je Džejn zasipala.

"Nije potrebna neka detaljna analiza", reče Val. "Ovo je visoka tehnologija. Ako nije baš ovo planetadeskolade, svakako će znati gde da je tražimo dalje."

"Mene više brine jesu li oni otkrili nas, i šta će preduzeti. Ako imaju tehnologiju za lansiranjesatelita, možda imaju i tehnologiju za upucavanje stvari iz orbite."

"Pazim na nadolazeće objekte", objavi Džejn.

"Da vidimo", reče Val, "da li ovi elektromagnetni talasi nose išta nalik na jezik."

"Nizovi podataka", reče Džejn. "Analiziram na binarnoj osnovi. Ali znate da dešifrovanjekompjuterizovanog jezika zahteva tri ili četiri nivoa dešifrovanja, umesto uobičajena dva, i nijenimalo lako."

"Mislio sam da je binarni kod jednostavniji od govornog jezika", reče Miro.

"I jeste, kada je reč o programima i brojčanim podacima", reče Džejn. "Ali šta ako su u pitanjudigitalizovane slike? Koliko je duga linija rastera? Koliki deo poruke je zaglavlje? Koliki jeprocenat ponavljanja? Koliki deo je binarni oblik pisanog oblika govornog jezika? Šta ako postojijoš jedan sloj šifrovanja, kako bi se izbeglo razotkrivanje? Nemam pojma kakva mašina stvara šifru, inemam pojma kakva mašina je prima. Prema tome, koristim najveći deo svojih sposobnosti za rad naovom problemu i veoma mi je teško, a osim toga ovo..."

Iznad terminala se pojavi dijagram.

"... mislim da je ovo predstava genetskog molekula."

"Genetskog molekula?"

"Sličnog deskoladi", reče Džejn. "To jest, sličnog utoliko što se razlikuje od genetskih molekula saZemlje i sa Luzitanije. Mislite li da je ovo verodostojno dešifrovanje?"

Iznad terminala blesnu masa binarnih brojeva. Sledećeg trenutka pretvoriše se u heksadecimalne.Potom u rasterizovanu sliku koja je pre ličila na statičke smetnje nego na ikakav koherentni prizor.

"Ovako ne ide. Ali ako ga upotrebim kao vektorske instrukcije, stalno dobijam ovakve rezultate."

Sada su se na ekranu pojavljivale, jedna za drugom, slike genetskh molekula.

"Zašto bi neko emitovao genetske podatke?" upita Val.

"Možda je to neka vrsta jezika", reče Miro.

"Ko bi razumeo takav jezik?" upita Val.

"Možda onaj ko je stvorio deskoladu", reče Miro.

"Misliš da oni razgovaraju preko manipulacije genima?" upita Val.

"Možda mogu da nanjuše gene", reče Miro. "Samo što su u tome neverovatno precizni. Postojiprefinjenost i prizvuk značenja. Potom, kada su počeli da šalju putnike u svemir, morali su da pričajusa njima, pa su slali slike na osnovu kojih može da se rekonstruiše poruka i da se, ovaj, onjuši."

"To je najtrapavije objašnjenje koje sam ikada čula", reče Val.

"Pa", reče Miro, "kao što si već rekla, ne živiš baš dugo. Na svetu ima mnogo trapavijih objašnjenja,i sumnjam da bih ovim osvojio prvo mesto."

"Verovatno vrše neki eksperiment, pa šalju podatke tamo i nazad", reče Val. "Nemaju sve porukedijagrame, zar ne, Džejn?"

"Oh, ne. Izvinite ako ste stekli takav utisak. Ovo je samo mali deo nizova podataka koji sam uspela dasmisleno dešifrujem. Postoji još nešto, čini mi se da je pre analogno nego digitalno, a ako gapretvorim u zvuk dobije se ovo."

Iz kompjutera se začu pištanje i šuštanje.

"A ako ga prevedem u svetlost, izgleda ovako."

Terminali zaplesaše u svetlosti, koja je pulsirala i naizgled slučajno menjala boje.

"Ko zna kako može da zvuči ili izgleda tuđinski jezik?" reče Džejn.

"Vidim da će ovo biti teško", reče Miro.

"Imaju sasvim solidne matematičke sposobnosti", reče Džejn. "Matematiku je lako uhvatiti i vidimsitnice koje ukazuju da su u tome daleko stigli."

"Samo razgovora radi, Džejn. Da nisi sa nama, koliko vremena bi nam trebalo da analiziramopodatke i dobijemo rezultate koje si nam pokazala? Da koristimo samo brodske kompjutere?"

"Pa, morali biste da imate program za svako..."

"Ne, ne, samo pod pretpostavkom da imamo valjan softver", reče Miro.

"Negde oko sedam ljudskih generacija", reče Džejn.

"Sedam generacija?"

"Naravno, nikada ne biste ni pokušali sa dvoje neobučenih ljudi i dva kompjutera bez ikakvihkorisnih programa", reče Džejn. "Poslali biste ovamo stotine sposobnih ljudi, a njima bi trebalo samonekoliko godina."

"A ti očekuješ da nastavimo sa ovim kada ti izvuku utikač?"

"Nadam se da ću razrešiti problem prevođenja pre nego što me ohlade", reče Džejn. "Zato umuknite ipustite me da se malo koncentrišem."

Grejs Drinker je bila suviše zauzeta da bi primila Vang-mu i Pitera. Doduše, videla ih je dok jeprolazila iz sobe u sobu po svojoj kući načinjenoj od štapova i prostirki. Čak im je i mahnula. Alinjen sin je nastavio da objašnjava kako ona trenutno nije tu, ali vratiće se kasnije ako su voljni dasačekaju, a kad već čekaju, zašto ne bi večerali sa porodicom? Teško je bilo uvrediti se kada je lažbila tako očigledna a gostoprimstvo tako velikodušno.

Večera je mnogo čime objasnila zašto su Samoanci tako ogromni po svim dimenzijama. Morali su daevoluiraju u tom pravcu, jer su sitnije građeni Samoanci svakako eksplodirali posle ručka. Nikada nebi ni stigli do večere. Voće, riba, taro, slatki krompir, ponovo riba, opet voće - Piter i Vang-mu sumislili da su se u hotelu najeli, ali sada su shvatili da je hotelski kuvar trećerazredan u odnosu na ovošto se dešavalo u kući Grejs Drinker.

Imala je muža, čoveka neverovatnog apetita i srdačnosti, koji se smejao kad god nije žvakao iligovorio, a ponekad čak i tada. Strašno mu se svidelo da opisuje gostima sa kopna šta znače raznaimena. "Moja žena, eto, njeno ime znači 'zaštitnik pijanog sveta'."

"Nije tako", reče njegov sin. "Znači 'onaj ko sređuje stvari'."

"Za piće!" povika otac.

"Prezime nije ni u kakvoj vezi sa imenom." Sin kao da se uvredio. "Nema sve duboko značenje."

"Deca se tako lako postide", reče na to otac. "Neprijatno im je. Moraju sve da udese što bolje mogu.Recimo, ime svetog ostrva zapravo je Ata Atua, što znači, 'smej se, bože!'"

"Onda bi naglasak trebalo da je na prvom slogu, a ne na drugom", ponovo ga ispravi sin. "Imezapravo znači 'senka boga', ako znači išta drugo do sveto ostrvo."

"Moj sin je bukvalista", reče otac. "Sve tako ozbiljno shvata. Ne može da čuje šalu ni kad mu je Bogizvikuje na uvo."

"Ti mi stalno izvikuješ šale na uvo, oče", nasmeši se sin. "Kako uopšte mogu da čujem šale odBoga?"

To je bilo jedini put da se otac nije nasmejao. "Moj sin uošte nema osećanje za humor. Mislio je daje to šala."

Vang-mu pogleda Pitera, koji se smešio kao da razume šta je to ovim ljudima stalno smešno. Pitala seda li je uošte primetio da im ove muškarce niko nije predstavio, osim po srodstvu sa Grejs Driker.Zar nemaju imena?

Svejedno, hrana je bila dobra, te iako nisu rauzmeli samoanski humor, njihov smeh i raspoloženje bilisu toliko zarazni da je prosto bilo nemoguće ne opustiti se u njihovom društvu.

"Mislite da nam je dosta?" upita otac kada je kći unela poslednju ribu, veliko i ružičasto morskostvorenje prekriveno nečim svetlucavim - Vang-mu je u prvi mah pomislila na šećerni preliv, ali kobi ušećerio ribu?

Deca smesta odgovoriše, kao da je to porodični ritual: "Ua lava!"

Je li to ime filozofije? Ili samo samoanski način da se kaže "dosta je"? Ili oboje?

Tek kada je poslednja riba bila do pola pojedena, ušla je Grejs Drinker lično, ne izvinjavajući se štoim se nije obratila kada je pre dva sata prošla kraj njih. Morski povetarac je hladio prostoriju bezzidova, a laka kiša je padala u naletima dok je sunce uzalud pokušavalo da zađe u more na zapadu.Grejs sede za niski sto, tačno između Pitera i Vang-mu, koja je mislila da njih dvoje sede jedno dodrugog i da nema mesta za još jednu osobu između njih, pogotovo ako je ta osoba tako pozamašnihdimenzija kao Grejs; no, ona je nekako uspela da nađe mesta; ako ga nije bilo kada je počela da seda,svakako ga je bilo kada je okončala taj postupak, i čim je završila sa pozdravljanjem, izvela je onošto porodici nije uspelo - dokrajčila je poslednju ribu, i uskoro je lizala prste i smejala se jednakogromoglasno kao njen muž svim šalama koje je on pričao.

Potom se, iznenada, Grejs naže ka Vang-mu i sasvim ozbiljno joj se obrati: "Dobro, mala Kineskinjo,da čujem tvoju laž."

"Laž?" upita Vang-mu.

"Hoćeš da kažeš da ću morati da dobijem priznanje od belog momka? Njih uče da lažu, samo da znaš.Belce ne puštaju da odrastu sve dok ne nauče da se pretvaraju kako govore jednu stvar dok zapravonameravaju da urade nešto sasvim drugo."

Piter preblede.

Iznenada čitava porodica prasnu u smeh. "Kakvo loše gostoprimstvo!" urlao je Grejsin muž. "Jeste liim videli lica? Mislili su da ona to zaista misli!"

"Ali ja to zaista mislim", reče Grejs. "Vas dvoje nameravate da me lažete. Stigli ste vasionskimbrodom juče? Sa Moskve?" Ona iznenada pređe na jezik koji je zvučao kao vrlo ubedljiv ruski,možda narečje kakvo se govori na Moskvi.

Vang-mu nije imala pojma kako da reaguje. No, nije ni morala. Piter je imao Džejn u uhu, pa jesmesta preuzeo reč. "Nadam se da ću, dok sam ovde na Pacifici, naučiti samoanski. To svakako nećupostići ako budem brbljao na ruskom, ma koliko pokušali da me izazovete prostačkim primedbama naračun ljubavnih sklonosti i nedostatka higijene kod mojih zemljaka."

Grejs se nasmeja. "Vidiš li, mala Kineskinjo?" reče ona. "Laž laž laž. A sve tako olako. Naravno kadima u uhu dragulj koji mu pomaže. Priznajte, nijedno od vas ne razume ni reč ruskog."

Piter se smrači i kao da mu je bilo pomalo muka. Vang-mu ga izbavi - mada rizikujući njegov bes."Naravno da je laž", reče ona. "Istina je jednostavno suvše neverovatna."

"Ali istina je jedino u šta vredi verovati, zar ne?" upita Grejsin sin.

"Ako možete da je saznate", reče Vang-mu. "Ali ako nećete da poverujete u istinu, neko mora da vampomogne da dođete do verovatnih laži, zar ne?"

"Mogu ja i sama da se snađem", reče Grejs. "Prekjuče su jedan beli mladić i devojka Kineskinjaposetili mog prijatelja, Aimainu Hikarija, na svetu udaljenom odavde najmanje dvadeset godinaputovanja. Ispričali su mu takve stvari da su mu potpuno poremetili ravnotežu, i jedva je mogao dafunkcioniše. Danas su beli mladić i devojka Kineskinja, sa drugačijim lažima nego što ih je pričaonjegov par naravno, ali ipak sa ustima punim laži, došli kod mene da potraže moju pomoć ili dozvoluili savet kako bi posetili Malua..."

"Malu znači 'biti miran'", dodade vedro Grejsin muž.

"Zar si ti još budan?" upita Grejs. "Zar nisi bio gladan? Zar nisi jeo?"

"Sit sam, ali radoznao", odvrati joj muž. "Hajde, razobliči ih!"

"Želim da znam ko ste i kako ste došli ovamo", reče Grejs.

"To će biti vrlo teško za objašnjavanje", poče Piter.

"Imamo minute i minute", reče Grejs. "Milione i milione minuta. Izgleda da se vama čini da ih imasamo malo. Toliko žurite da preskačete preko noći ponore između zvezda. To je, naravno, potpunonemoguće, pošto bi brzina svetlosti trebalo da bude nesavladiva prepreka, ali s druge strane, bilo binemoguće ne poverovati da ste vas dvoje oni isti koji su posetili mog prijatelja na planeti BožanskiVetar, i eto nas. Pod pretpostavkom da zaista možete da putujete brže od svetlosti, šta nam to govori ovašem poreklu? Aimaina je uzeo zdravo za gotovo da su vas kod njega poslali bogovi, tačnije njegovipreci, i možda je u pravu, jer je bogovima u prirodi da budu nepredvidivi i da iznenada čine stvarikoje nikad ranije nisu činili. Ja lično smatram da su racionalna objašnjenja uvek uspešnija, pogotovou radovima koji želim da budu objavljeni. Prema tome, racionalno objašnjenje je da ste vi iz stvarnogsveta, a ne iz neke nebeske nedođije. A pošto možete da skačete sa sveta na svet za jedan dan ili sat,možete da potičete bilo odakle. Ali moja porodica i ja mislimo da ste stigli sa Luzitanije."

"E, ja nisam", reče Vang-mu.

"A ja potičem sa Zemlje", reče Piter. "Ako od nekuda uošte potičem."

"Aimaina misli da ste došli Spolja", reče Grejs, i Vang-mu za trenutak pomisli da je ova žena nekakoshvatila kako je nastao Piter. No, brzo je shvatila da Grejsine reči imaju teološko značenje, a ne

bukvalno. "Iz zemlje bogova. Ali Malu je rekao da vas tamo nikada nije video, ili ako vas je i videonije znao da ste to vi. Prema tome, to me vraća na početak. Sve lažete, i što bih vam onda postavljalapitanja?"

"Rekla sam istinu", reče Vang-mu. "Ja potičem sa Staze. Piterovo poreklo, ukoliko se može vezati zabilo koju planetu, svakako je sa Zemlje. Ali vozilo kojim smo došli - vozilo jeste sa Luzitanije."

Piter preblede. Mogla je da pogodi šta misli: zašto lepo ne stavimo omče oko vrata i dodamo ovimljudima slobodan kraj užeta? Ali Vang-mu je morala da se oslanja na sopstvenu procenu, a po njenojproceni nije im pretila opasnost ni od Grejs Drinker ni od njene porodice. Uostalom, da je htela da ihpreda vlastima, zar ne bi to dosad već učinila?

Grejs je neko vreme ćutke gledala Vang-mu u oči. Na kraju je progovorila: "Dobra riba, zar ne?"

"Pitala sam se kakav je to preliv. Ima li u njemu šećera?"

"Ima meda i nekoliko trava i nešto svinjske masti. Nadam se da nisi neka retka kombinacija Kineza iJevreja ili muslimana, jer ako jesi sada si ritualno nečista i bilo bi mi zaista krivo zbog toga, jertoliko je teško ponovo se očistiti, barem tako kažu, u našoj kulturi svakako jeste."

Piter, ohrabren Grejsinim nedostatkom zanimanja za njihov čudesni brod, pokuša da se vrati na temu."Znači, pustićete nas da posetimo Malua?"

"Malu odlučuje ko će posteti Malua, a on kaže da vi odlučujete, ali mislim da je to samo njegovzagonetni način izražavanja."

"Maksime i premišljanja", reče Vang-mu. Piter se trže.

"Zapravo ne, barem ne u smislu tajnovitosti. Malu želi da bude savršeno jasan, i za njega duhovnestvari uošte nisu mistične, nego su deo običnog života. Ja lično nikada nisam hodila sa mrtvima iličula junake kako pevaju svoje pesme, niti sam imala vizije stvaranja, ali ne sumnjam da Malu jeste."

"Mislio sam da ste vi naučnik."

"Ako hoćeš da razgovaraš sa naučnikom Grejs Drinker", reče ona, "čitaj moje radove i javi se nakurs. Mislila sam da hoćete da razgovarate sa mnom."

"Svakako", brzo reče Vang-mu. "Piteru se žuri. Imamo nekoliko rokova."

"Pretpostavljam da je jedan od njih Luzitanijska flota. Ali to nije toliko hitno kao jedan drugi rok.Isključivanje kompjutera koje je naređeno."

Piter se ukoči. "Naređenje je izdato?"

"Oh, izdato je pre nekoliko sedmica", reče Grejs, za trenutak zbunjena. "Oh, jadan mali, nisam mislilana pravo isključivanje. Mislila sam na naređenje o pripremama. Svakako znate za to."

Piter klimnu glavom i opusti se.

"Mislim da želite da razgovarate sa Maluom pre nego što se ansibli isključe. Mada ne znam zašto bito bilo važno..." počela je naglas da razmišlja. "Pošto, eto, možete da putujete brže od svetlosti,možete prosto da odete i prensete lično svoju poruku. Osim ako..."

Sin joj ponudi rešenje: "Moraju da prenesu poruku na mnogo raznih svetova."

"Ili kod mnogo različitih bogova!" povika njegov otac i grohotom se nasmeja onome što se Vang-mučinilo kao prilično bleda šala.

"Ili", reče kći, koja je sada ležala kraj stola, povremeno podrigujući dok je varila ogromnu količinujela, "ili su im ansibl veze potrebne kako bi izvodili svoj trik sa brzim putovanjem."

"Ili", reče Grejs, gledajući Pitera, koji je nagonski podigao ruku da dotakne dragulj u uhu, "ili stepovezani sa samim virusom zbog koga i isključujemo sve kompjutere, a to ima neke veze sa vašimputovanjem bržim od svetlosti."

"Nije to virus", reče Vang-mu. "To je osoba. Živo stvorenje. A vi ćete pomoći Kongresu da je ubije,iako je ona jedina u svojoj vrsti i nikada nikome nije naudila."

"Kongres se jako unervozi kada nešto - ili, ako više volite neko - udesi da njihova flota nestane."

"Još je tamo", reče Vang-mu.

"Hajde da se ne svađamo", reče Grejs. "Hajde da kažemo kako će, pošto sam ustanovila da ste voljnida govorite istinu, Maluu možda odgovarati da odvoji vreme da vam je saopšti."

"On poseduje istinu?" upita Piter.

"Ne", reče Grejs, "ali on zna gde se istina čuva i može povremeno da je nazre i potom da nam ispričašta je video. Mislim da je to i dalje prilično dobro."

"I mi možemo da ga vidimo?"

"Morate da provedete nedelju dana u pročišćavanju pre nego što budete smeli da stupite nogom naAtatuu..."

"Nečista stopala golicaju bogove!" povika njen muž, grohotom se nasmejavši. "Zato se ostrvo i zove'smeh bogova'!"

Piter se nelagodno promeškolji.

"Ne sviđaju ti se šale mog muža?" upita ga Grejs.

"Ne, mislim - hoću da kažem, prosto nisu.... ne razumem ih, eto."

"Pa, to je zato što nisu naročito smešne", reče Grejs. "Ali moj muž je čvrsto rešio da se smeje čitavovreme kako se ne bi naljutio na vas i ubio vas golim rukama."

Vang-mu jeknu, jer je smesta uvidela da je to tačno: ni ne shvatajući, sve vreme je bila svesna gnevakoji je ključao ispod smeha tog ogromnog čoveka, a kada je pogledala njegove masivne, žuljeviteruke, shvatila je da bi svakako mogao da je rastrgne a da se ni ne oznoji.

"Zašto bi nam on pretio smrću?" upita Piter, ponašajući se dobroćudnije nego što je želela Vang-mu.

"Upravo suprotno!" reče Grejs. "Kažem vam da je moj muž rešen da ne pobesni zbog vašegprostačkog i bogohulnog ponašanja. Smislili ste da posetite Atatuu, a niste se potrudili čak ni dasaznate da bi vaš boravak tamo, bez očišćenja i bez poziva, osramotio i ukaljao čitav naš narod zastotinu generacija - mislim da se on sjajno drži jer vam nije odmah prekratio život."

"Nismo znali", reče Vang-mu,.

"On je znao", odvrati Grejs. "Zato što ima uvo koje sve čuje."

Piter pocrvene. "Čujem ono što mi ona govori", reče on, "ali ne mogu da čujem ono što odluči da mine kaže."

"Prema tome... imali ste vođu. I Aimaina je u pravu, vi zaista služite više biće. Dobrovoljno? Ili steprimorani?"

"To je glupo pitanje, mama", reče njena kći, ponovo podrignuvši. "Da i jesu primorani, svakako ti nebi rekli."

"Ljudi mogu mnogo da kažu i prećutkivanjem", odvrati Grejs, "što bih znala kada bi sela i zagledalase u njihova rečita lica, lica lažljivih posetilaca sa drugih planeta."

"Ona nije više biće", reče Vang-mu. "Ne tako kao što vi mislite. Nije bog. Iako ima mnogo kontrole imnogo zna. Ali ona nije ni blizu svemoćna, niti sveznajuća, i ponekad čak i greši, i nisam sigurna daje baš uvek dobra, pa je zaista ne možemo zvati bogom jer nije savršena."

Grejs odmahnu glavom. "Nisam mislila na nekakvo platonsko božanstvo, na neko beskrajnosavršenstvo koje nikada ne možemo razumeti. Nisam mislila na neko nikejsko paradoksalno biće čijepostojanje je u stalnoj suprotnosti sa nepostojanjem. Vaše više biće, taj dragulj-drug koga tvojprijatelj nosi kao parazita - samo ko sisa život iz koga, a? - ona može da bude bog u smislu kojipodrazumevamo mi Samoanci. Vi možete da budete njene sluge-junaci. Možda ste i njenootelotvorenje, koliko ja znam."

"Ali vi ste naučnik", reče Vang-mu. "Kao moj učitelj Han Fei-cu, koji je otrkrio da je ono što smo minazivali bogovima zapravo samo genetski ugrađena opsesija kako bi se sačuvala naša pokornostprema..."

"To što vaši bogovi ne postoje, ne znači da ne postoje ni moji", prekide je Grejs.

"Mora da se probijala kroz hektare mrtvih bogova da bi stigla dovde!" prodera se Grejsin muž,grohotom se smejući. Sada, kada je Vang-mu znala šta njegov smeh zaista znači, sva se naježila.

Grejs pruži ruku i položi svoju ogromnu, tešku šaku na njeno vitko rame. "Ne brini", reče ona. "Mojmuž je civilizovan čovek. Nikada nikoga nije ubio."

"Ali ne zbog nedovoljnog broja pokušaja!" zaurla on. "E, to je bila šala!" Gotovo je plakao od smeha.

"Ne možete otići kod Malua", reče Grejs, "jer prvo moramo da vas pročistimo, i mislim da nistespremni da date obavezna obećanja - a pogotovo ne verujem da ste spremni da ih date iskreno. A taobećanja se moraju dati. Prema tome, Malu će doći ovamo. Već u ovom trenutku on putuje ka ovomostrvu - on ne koristi motore, voze ga čamcem na vesla, i zato hoću da dobro zapamtite koliko ljudi seznoji satima i satima samo da biste vi mogli da proćaskate sa njim. Hoću da vam kažem još jedno -ukazana vam je izuzetna čast, i nemojte sad da ga gledate s visine i da ga slušate sa nekakvim naučnimili akademskim predrasudama. Srela sam mnogo čuvenih ljudi, neki su bili čak i zaista pametni, aliovo je najmudriji čovek koga ćete ikada upoznati i ako osetite da vam je dosasno sa njim imajte naumu sledeće: Malu nije toliko glup da misli kako možete da izdvojite činjenice iz konteksta i da idalje budu tačne. Prema tome, on sve što govori stavlja u puni kontekst, a ako to znači da morate dasaslušate čitavu istoriju ljudske rase od početka do današnjeg dana pre nego što vam kaže nešto što ćevam biti novo, ima da umuknete i slušate, jer najbolje što on kaže uglavnom je usput i naizglednebitno, a vi ste prokleto srećni ako imate dovoljno mozga da to primetite. Jesam li bila jasna?"

Vang-mu je svim srcem želela da je jela manje. Bilo joj je muka od straha, a ako počne da povraća,svakako će joj biti potrebno barem pola sata da izbaci onu ogromnu večeru iz sebe.

Piter je na sve to samo mirno klimnuo glavom. "Nismo razumeli, Grejs, iako je Vang-mu pročitalaneke vaše radove. Mislili smo da smo došli da razgovaramo sa filozofom, kao što je Aimaina, ili sanaučnikom, kao što ste vi. Sada vidim da smo došli da čujemo čoveka velike mudrosti, čije iskustvodoseže u oblasti koje mi nikada nismo videli niti smo sanjali da vidimo, i nemo ćemo slušati dok namne bude dozvolio da postavljamo pitanja, i verovaćemo da on zna bolje od nas šta treba da čujemo."

Vang-mu je umela da prepozna potpuni poraz, i bilo joj je drago što svi za stolom zadovoljno klimajuglavom i što se niko nije osetio obaveznim da se našali.

"Osim toga, zahvalni smo Časnom što je toliko mnogo žrtvovao, kao i mnogi drugi, da bi lično došaoovamo i blagoslovio nas mudrošću koju ne zaslužujemo da čujemo."

Na veliki užas Vang-mu, Grejs joj se glasno nasmeja u lice, umesto da staloženo klimne glavom.

"Preterala si", promrmlja Piter.

"Oh, nemoj je kritikovati", reče Grejs. "Ona je Kineskinja. Sa Staze, je li? Kladim se da si nekadabila sluškinja. Kako si i mogla da naučiš razliku između poštovanja i poniznosti? Gospodari nikadanisu zadovoljni ako im sluge ukazuju samo poštovanje."

"Moj gospodar je bio zadovoljan", reče Vang-mu, pokušavajući da odbrani Han Fei-cua.

"I moj je takav", reče Grejs. "Videćete, kada ga upoznate."

"Vreme ističe", reče Džejn.

Miro i Val podigoše pogled, zakrvavljenih očiju, sa dokumenata nad kojima su okapavali za Mirovimkompjuterom, i videše kako nad Valinim kompjuterom lebdi Džejnino virtuelno lice, gledajući u njih.

"Bili smo pasivni posmatrači dok god su nam dozvolili", reče Džejn. "Ali sada se u spoljašnjem slojuatmosfere nalaze tri letelice, i kreću se ka nama. Mislim da nijedna od njih nije daljinski upravljanooružje, ali ne mogu da budem sasvim sigurna. Izgleda da nam upućuju nekakvu poruku, ponovo iponovo."

"Kakvu poruku?"

"Genetsku", reče Džejn. "Mogu da vam kažem molekularni sastav, ali nemam pojma šta to znači."

"Kada će nas presresti?"

"Kroz tri minuta, otprilike. Idu u cik-cak, sad kad su se oslobodili gravitacije."

Miro klimnu glavom. "Moja sestra Kuara je ubeđena da se veći deo virusa deskolade sastoji odjezika. Mislim da sada možemo potvrditi da je bila u pavu. Molekul zaista nosi poruku. No, pogrešilaje kad je smatrala da je virus razuman. Pretpostavljam da je deskolada stalno menjala onaj deo sebekoji je predstavljao izveštaj."

"Izveštaj", ponovi Val. "To ima smisla. Javlja svojim tvorcima šta je učinio na svetu na koji jeposlat."

"Prema tome, pitanje je", reče Miro, "da li da prosto nestanemo i pustimo ih da mozgaju o čudu našegiznenadnog dolaska i nestanka? Ilu da im pre toga Džejn pošalje čitav, ovaj, tekst virusa deskolade?"

"To je opasno", reče Val. "Poruka u virusu možda će im reći sve što žele da znaju o ljudskim genima.Ipak je deskolada radila i na nama, i njena poruka će im reći koje smo sve strategije koristili da jekontrolišemo."

"Osim poslednje", reče Miro. "Zato što Džejn neće poslati deskoladu kakva je sada, potpunopripitomljena i kontrolisana - to bi ih prosto pozvalo da je prerade kako bi zaobišli naše izmene."

"Nećemo im poslati poruku, a nećemo se ni vratiti na Luzitaniju", reče Džejn. "Nemamo vremena."

"Nemamo vremena da to ne uradimo", reče Miro. "Ma koliko mislila da je ovo hitno, Džejn, Val i jane možemo ništa da učinimo bez pomoći. Moja sestra Ela, na primer, zaista se razume u virus. AKuara, osim što je drugo najtvrdoglavije stvorenje u poznatom svemiru - ne izazivaj sreću, Val,pitajući ko je prvo - ona bi nam zaista bila od koristi."

"A da budemo sasvim pošteni", reče Val, "upravo smo otkrili novu razumnu vrstu. Zašto bi tomeprisustvovali samo ljudi? Zašto ne bi bio tu i jedan pekeninjo? I kraljica-matica - ili barem njen

radnik?"

"Naročito radnik", reče Miro. "Ako ostanemo ovde zaglavljeni, prisustvo radnika bi nam omogućiloda razgovaramo sa Luzitanijom - bez obzira na ansible, bez obzira na Džejn, poruka bi..."

"U redu", reče Džejn. "Ubedili ste me. Iako me žurba u Kongresu Zvezdanih Puteva upozorava daisključenje mreže ansibla samo što nije usledilo."

"Požurićemo", reče Miro. "Nateraćemo ih sve da požure kako bi se što pre ukrcali svi koji su nampotrebni."

"I sve potrebne stvari", reče Val. "I..."

"Dobro, počnite", reče Džejn. "Upravo ste nestali iz orbite oko planete deskolade. Pri tom samemitovala mali fragment deskolade. Jedan od delova koje je Kuara označila kao jezik, ali takav kojije najmanje izmenjen tokom mutacija dok je deskolada pokušavala da savlada ljude. Možda je todovoljno da saznaju koja njihova sonda je stigla do nas."

"Baš dobro, sad mogu da pošalju flotu", reče Miro.

"Kako sada stoje stvari", suvo reče Džejn, "do trenutka kada njihova flota stigne, Luzitanja će bitinajbezbednija moguća adresa. Jer više neće postojati."

"Baš si vedra", reče Miro. "Vraćam se kroz jedan sat sa posadom. Val, ti se postaraj za opremu."

"Za koliko dugo?"

"Uzmi koliko god stane u brod", reče Miro. "Kao što neko jednom reče, život je samoubilačka misija.Nemamo pojma koliko dugo ćemo biti zarobljeni tamo, pa ne možemo znati ni koliko nam svegatreba." Otvorio je vrata broda i stupio na sletiše blizu Milagre.

7. "NUDIM JOJ OVAJ JADAN, STARI SUD"

"Kako pamtimo? Da li je mozak posuda za sećanja?Kada umremo, da li se posuda razbije?Da li se naša sećanja prospu po prašini i nestanu?Ili je mozak mapakoja vodi krivudavim putevimai u skrivene uglove?Kada umremo, mapa je tada izgubljenaali možda će neki istraživačmoći da luta kroz taj čudni predeoi da pronalazi skrovištanaših zalutalih sećanja."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Kanu je klizio ka obali. U prvi mah, i vrlo dugo potom, izgledalo je da se uopšte ne miče, toliko sesporo približavao, ali veslači su rasli i izgledali malčice veći svaki put kad bi Vang-mu mogla da ihvidi preko talasa. Potom, pred kraj putovanja, kanu je iznenada izgledao ogroman, i kao da je ubrzao,sekući talase, poskakujući ka obali sa svakim zaveslajem; iako je Vang-mu znala da čamac ne ideništa brže nego dotad, poželela je da im dovikne neka uspore, neka paze, kanu ide prebrzo da bi gakontrolisali, razbiće se o obalu.

Na kraju kanu preseče poslednji talas, kljun se zari u pesak, pod penom koja se povlačila, i veslačiiskočiše i izvukoše ga kao dečiju igračku na plažu, iznad linije visoke plime.

Kada se kanu našao na suvom, sa sedišta u sredini ustade stariji čovek. Malu, pomisli Vang-mu.Očekivala je da bude sitan i zboran kao starci na Stazi, koji su se, pogrbljeni od starosti, polako vuklikoristeći štap. No, Malu je bio uspravan kao i mladići, i telo mu je i dalje bilo masivno, širokihramena i puno mišića i sala kao i kod ostalih. Da nije nosio nešto više ukrasa na odeći i da nije bilosede kose, ne bi se ničim razlikovao od veslača.

Dok je gledala te ogromne ljude, shvatila je da se oni uošte ne kreću kao debele osobe koje je dotleviđala. Isto je bilo i sa Grejs Drinker, setila se. U njihovim pokretima bilo je neke veličanstvenosti,nalik na kretanje kontinenata, ili ledenih bregova u moru; da, kao i kod ledenih bregova, kretali su sekao da je tri petine njihove ogromne mase nevidljivo pod zemljom, kao da se probijaju po suvomonako kako se ledeni breg kreće nad površinom vode. Svi veslači su se kretali sa ogromnomgipkošću, a ipak su izgledali zauzeti kao kolibri, užurbani kao slepi miševi, u poređenju sadostojanstvenim Maluovim držanjem. No, dostojanstvo nije bilo nešto što je on sebi nametnuo, kaofasadu, želeći da ostavi poseban utisak. Pre će biti da se kretao savršeno usklađeno sa svojomokolinom. Našao je pravu brzinu za svoje korake, pravi ritam za njihanje rukama u hodu. Prosto jevibrirao od usaglašenosti sa dubokim, sporim ritmovima zemlje. Gledam diva kako hodi svetom,pomisli Vang-mu. Po prvi put u životu vidim čoveka čije telo pokazuje duhovnu veličinu.

Malu priđe, ne Piteru i Vang-mu, nego Grejs Drinker; usledio je ogroman, tektonski zagrljaj. Odnjihovog susreta sigurno se i planine tresu. Vang-mu je osećala vibracije u sopstvenom telu. Zaštodrhtim? Ne od straha. Ne bojim se tog čoveka. On mi neće nauditi. A ipak drhtim dok ga gledam kakose grli sa Grejs Drinker. Ne želim da se okrene ka meni. Ne želim da me pogleda.

Malu se okrete ka njoj. Pogledao ju je u oči. Na njegovom licu nije bilo nikakvog izraza. Prosto jezaposeo njene oči. Nije odvratila pogled, ali to nije bilo iz prkosa ili od snage, nego prosto nijemogla da gleda ni u šta drugo dok on zahteva njenu pažnju.

Potom je pogledao Pitera. Vang-mu požele da se okrene i vidi kako Piter reaguje, da li je i on osetiomoć u očima tog čoveka, ali nije mogla da se okrene. Ipak, kada je Malu konačno skrenuo pogled saPitera, začula je svog druga kako mrmlja: "Kučkin sin", i znala je da je i on dirnut, onoliko koliko jemogao biti.

Potrajalo je mnogo dugih minuta dok Malu nije seo na prostirku pod krovom izgrađenim tog jutranaročito za ovu priliku, i koji će, kako im reče Grejs, biti spaljen kada Malu ode, kako niko drugi nebi ponovo seo pod taj krov. Zatim je stigla hrana za Malua; Grejs ih je unapred upozorila da niko nesme da jede sa Maluom, niti da ga gleda kako jede.

No, Malu nije ni okusio hranu. Umesto toga, mahnuo je ka Vang-mu i Piteru.

Ostali su bili zapanjeni. Grejs Drinker je bila zapanjena. Ali smesta im je prišla da objasni. "Zovevas."

"Rekli ste da ne smemo da jedemo sa njim", reče Piter.

"Osim ako vas pozove. Kako može da vas pozove? Ne razumem šta ovo znači."

"Da li hoće da budemo žrtvovani zbog svetogrđa?" upita Piter.

"Ne; on nije bog, nego čovek. Sveti čovek, mudar i veliki čovek, ali nije svetogrđe uvrediti ga, samoje vrlo nepristojno, i zato ga nemojte uvrediti, molim vas, dođite."

Prišli su mu. Dok su stajali pred njim, sa hranom u činijama i kotaricama između, on poče da govorisamoanski.

Da li je to bio samoanski? Piter je izgledao zbunjeno kada ga je Vang-mu pogledala, i promrmljao je:"Džejn ne razume šta on govori."

Džejn nije razumela, ali Grejs Drinker jeste. "Obraća vam se drevnim svetim jezikom. Jezikom bezengleskih i evropskih reči. Jezikom kojim se govori samo bogovima."

"Zašto nam se obraća tim jezikom?" upita Vang-mu.

"Ne znam. Ne smatra vas za bogove. Barem ne vas dvoje, mada kaže da ste mu doveli boga. Želi dasednete i da prvi okusite hranu."

"Smemo li?" upita Piter.

"Molim vas, učinite tako", reče Grejs.

"Da li mi se samo čini, ili smo ovde ostali bez scenarija?" upita Piter. Vang-mu je osetila u njegovomglasu izvesnu zbunjenost i znala je da je ovaj pokušaj humora samo foliranje, kako bi sakrio strah.Možda je uvek tako.

"Postoji scenario", reče Grejs. "Ali ne pišete ga vi, a ni ja ne znam kakav je."

Njih dvoje sedoše. Posegnuli su u svaku činiju, okusili iz svake kotarice koju im je Malu nudio.Potom je on za njima takođe jeo, žvaćući što su oni žvakali, gutajući šta su oni progutali.

Vang-mu nje imala apetita. Nadala se da se od nje ne očekuje da jede u količinama normalnim zaSamoance. Svakako bi se ispovraćala mnogo pre nego što stigne dotle.

Srećom, obrok izgleda nije bio toliko gozba koliko žrtva. Sve su okusili, ali ništa nisu do kraja pojeli.Malu se obrati Grejs svetim jezikom, a ona to prevede na običan jezik; nekoliko ljudi priđe i odnesekotarice.

Potom stiže Grejsin muž sa posudom nečega. Svakako je bilo tečno, jer Malu uze posudu i otpi.Potom je ponudi njima. Piter prihvati i okusi. "Džejn kaže da je to sigurno kava. Blagi intoksikant, aliovde je svet i smatra se znakom gostoljubivosti."

Vang-mu okusi za njim. Imalo je voćni ukus; oči joj se zamagliše; kada je progutala, u ustima su jojostali i slast i gorčina.

Malu dade znak Grejs, koja priđe i kleče na prostirku ispletenu od trave i postavljenu pokraj krova.Ona će prevoditi, ali neće učestvovati u ceremoniji.

Malu poče da govori samoanski. "Opet sveti jezik", promrmlja Piter.

"Molim vas, ne govorite ništa što nije namenjeno Maluovim ušima", tiho reče Grejs. "Moram sve daprevedem i bila bi velika uvreda ako vaše reči nisu prikladne."

Piter klimnu glavom.

"Malu kaže da ste došli sa boginjom koja pleše u paukovim mrežama. Nikada nisam čula za takvuboginju, mada sam mislila da poznajem svu mudrost mog naroda, ali Malu zna mnogo šta što nikodrugi ne zna. On kaže da se obraća toj boginji, jer zna da je ona na ivici smrti, i on će joj reći kakomože da se spasi."

Misli na Džejn, pomisli Vang-mu. On zna za Džejn. Kako je to moguće? I kako može on, koji uošte nemari za tehnologiju, reći kompjuterskom biću kako da se spase?

"Sada će vam reći šta mora da se desi, a ja vas upozoravam da će to potrajati a da vi sve vrememorate mirno da sedite i ničim ne smete ni pokušati da ubrzate stvar", reče Grejs. "On mora da stavi

sve u kontekst. Mora vam ispričati priču o svim živim stvarima."

Vang-mu je znala da može satima sedeti na prostirci bez i jednog pokreta, jer to je činila čitavogživota. No, Piter je bio naviknut da sedi ispresavijan, i ovaj položaj mu je bio nezgodan. Mora da muje već neudobno.

Grejs je očito videla to na njegovom licu, ili je prosto znala kako stoje stvari sa belcima. "Možešpovremeno da se pomeriš, ali vrlo polako, ne skidajući pogled sa njega."

Vang-mu se upita koliko ovih pravila i zahteva Grejs smišlja u hodu. Malu je izgledao opušteniji.Uostalom, nahranio ih je mada je Grejs rekla da niko sem njega ne sme da jede; ona nije poznavalapravila ništa bolje od njih.

Ali nije se pomerila. Nije skidala pogled sa Malua.

Grejs je prevodila: "Danas su oblaci hitali preko neba a sunce ih je jurilo, pa ipak nije pala kiša.Danas je moj čamac leteo preko mora a sunce ga je vodilo, pa ipak nije bilo vatre kada smo dotakliobalu. Tako je bilo i prvog od svih dana, kada je Bog dotakao oblak na nebu i zavrteo ga toliko brzoda se oblak pretvorio u vatru i postao sunce, a potom su i svi ostali oblaci počeli da se vrte i kružeoko sunca."

To svakako nije bila originalna samoanska legenda, pomisli Vang-mu. Oni nisu mogli poznavatiKopernikov model sunčevog sistema dok im ga nisu preneli zapadnjaci. Malu možda zna drevnemudrosti, ali naučio je i po neku novu stvar i uklopio je u to.

"Potom su se spoljašnji oblaci pretvorili u kišu i padali su i padali dok se nisu potrošili, i potom suostale lopte od vode koja se vrtela. Unutar te vode plivala je velika plamena riba, koja je jela svakunečistoću iz vode i potom je izbacivala u velikim stubovima plamena, koji su kuljali uvis iz mora ipadali dole kao vreli pepeo i tekli nazad kao reke plamenog kamena. Iz takvog izmeta plamene ribenastala su ostrva u moru, a iz njih su ispuzali crvi, koji su se rojili i gamizali kroz stene sve dok ihbogovi nisu dotakli, pa su neki postali ljudska bića a drugi su postali ostale životinje.

Sve ostale životinje bile su vezane za zemlju snažnim lijanama koje su rasle da ih obuhvate. Niko nijevideo te lijane, jer su one bile božanske prirode."

Filotička teorija, pomisli Vang-mu. Saznao je da sva živa bića imaju prepletene filotičke niti kojeposežu naniže, povezujući ih sa središtem zemlje. Osim ljudskih bića.

Grejs je smireno prevodila dalje: "Samo ljudi nisu bili vezani za zemlju. Njih nisu vezivale puzavice,nego mreža svetlosti koju nisu ispleli bogovi i koja ih je povezivala sa suncem. Zato se sve ostaleživotinje klanjaju pred ljudima, jer njih lijane vuku dole, a svetlosna mreža uzdiže ljudske oči i srce.

Ljudi su podigli oči, ali ipak nisu videli mnogo dalje od životinja sa oborenim očima; ljudi su podiglisrce, ali i takvo srce je moglo samo da se nada, jer moglo je da gleda u nebo samo preko dana, anoću, kada bi moglo da vidi zvezde, postajalo je slepo za bliske stvari, jer čovek jedva može da vidii svoju ženu u senci svoje kuće, iako može da vidi zvezde toliko daleke da njihova svetlost putuje

stotinama života pre nego što poljubi oči čovekove.

Tokom mnogih stoleća i generacija, muškarci i žene su u nadi gledali svojim poluslepim očima,piljeći u sunce i nebo, zureći u zvezde i senke, znajući da postoje nevidljive stvari iza tih zidova, alini ne pretpostavljajući šta je to.

Potom, u vreme rata i užasa, kada su sve nade izgledale izgubljene, tkači na vrlo dalekom svetu, kojinisu bili bogovi ali su poznavali bogove, a svaki tkač je i sam bio mreža sa stotinama niti koje su sepružale ka njihovim rukama i nogama, njihovim očima i ustima i ušima, ti tkači stvorili su mrežutoliko jaku i veliku i finu i široku da su želeli u nju da uhvate sve ljude i tako da ih prožderu. Aliumesto toga mreža je uhvatila daleku boginju, boginju toliko moćnu da se nijedno drugo božanstvonije usuđivalo da zna njeno ime, boginju toliko brzu da nijedno drugo božanstvo nije moglo da jojvidi lice; ta boginja se uhvatila u njihovu mrežu. Samo što je bila suviše brza da bi je držali najednom mestu i proždrali. Jurila je i plesala uz i niz niti, sve niti, svaku nit koja se proteže od čovekado čoveka, od čoveka do zvezde, od tkača do tkača, od svetlosti do svetlosti, i ona pleše u tim nitima.Ona ne može da pobegne iz mreže ali to ni ne želi, jer sada je sva božanstva vide i svi znaju njenoime, i ona zna sve što se zna i čuje sve reči koje se izgovore i čita sve reči koje se zapišu i svojimdahom nosi muškarce i žene van domašaja svetlosti svih svezda, i potom ih usisa unutra i kada semuškarci i žene vrate, ponekad donose sa sobom nove muškarce i žene koji nikada pre toga nisupostojali; a pošto ona nikada ne miruje u mreži, ona ih izduva na jednom mestu i usisa ih na drugom,tako da oni prelaze razdaljine između zvezda brže nego što putuje svetlost, i zato su glasnici teboginje bili izduvani iz kuće Aimaine Hikarija, prijatelja Grejs Drinker, i usisani na ovom ostrvu, naovoj obali, pod ovim krovom gde Malu može da vidi crveni jezik boginje kako dodiruje uvo svogizabranika."

Malu zaćuta.

"Mi je zovemo Džejn", reče Piter.

Grejs to prevede, a Malu odgovori novom pričom na svetom jeziku. "Pod ovim krovom čujem imetako kratko, a ipak pre nego što se izgovori i dopola boginja pređe sa kraja na kraj svemira hiljaduputa, toliko brzo se kreće. Eto imena kojim je ja zovem: boginja koja se kreće brzo i večito i zatonikada ne počiva na jednom mestu ali dodiruje sva mesta i vezana je za sve koji gledaju uvis, kasuncu, a ne naniže, ka zemlji. To je dugo ime, duže od imena bilo kog božanstva za koje znam, ali tonije ni deseti deo njenog pravog imena, a čak i kada bih mogao da izgovorim njeno čitavo ime ono nebi bilo tako dugo kao niti mreže u kojoj ona pleše."

"Žele da je ubiju", reče Vang-mu.

"Boginja umire samo kada želi da umre", odgovori Malu. "Njen dom su svi domovi, njena mrežadotiče sve umove. Ona će umreti samo ako odbije da nađe i zauzme mesto za počinak, jer kada semreža raskine, ona ne mora da ostane u praznini. Može da obitava u bilo kojoj posudi. Nudim joj ovujadnu staru posudu, koja je dovoljno velika da sadrži moju malu supu, da se ne razlije i čak ni neprospe, ali koju bi ona ispunila tečnim svetlom koje bi se izlivalo i izlivalo kao blagoslov na ovaostrva, a ipak se nikada ne bi potrošila. Preklinjem je da uzme ovaj sud."

"Šta bi se onda desilo vama?" upita Vang-mu.

Piter kao da se uvredio zbog takvog ispada, ali Grejs je prevela, naravno, i niz Maluovo liceiznenada potekoše suze. "Oh, mala devojka, ona koja ne nosi dragulj, ona je osetila saosećanje i pitase šta će se desiti kada svetlost ispuni moj sud i moja mala supa proključa i nestane."

"A prazan sud?" upita Piter. "Da li bi mogla da obitava u praznom sudu?"

"Nema praznih sudova", odvrati Malu. "Ali tvoj sud je samo upola pun, kao i sud tvoje sestre sakojom si prepleten kao da ste blizanci, a negde daleko je vaš otac sa kojim ste prepleteni kao da stetrojke, i on je gotovo prazan ali njegov sud je oštećen i sve što bi stavili u njega prosto bi iscurilo."

"Da li može da obitava u meni ili mojoj sestri?" upita Piter.

"Da", reče Malu. "U jednom od vas, ali ne u oboje."

"Onda joj nudim sebe", reče Piter.

Malu kao da se naljutio. "Kako možeš da mi lažeš pod ovim krovom, pošto si sa mom popio kavu!Kako možeš da me posramiš lažima!"

"Ne lažem", poče Piter da se pravda pred Grejs. Ona je prevodila, a Malu veličanstveno ustade ipoče da viče na nebo. Vang-mu vide, uznemirena, da se veslači primiču, takođe uznemiren i ljuti.Čime ih je Piter izazvao?

Grejs je prevodila što je brže mogla, skraćujući jer nije mogla da sustigne svaku izgovorenu reč."Kaže da, iako kažeš da ćeš joj otvoriti svoj nenapukli sud, iako kažeš tako, ti se u sebi pripremaš štobolje umeš, gradiš u sebi zid svetlosti nalik na olujni talas, kako bi odbio boginju ako pokuša da uđe.Ne bi mogao da je odbiješ kada bi poželela da uđe, ali ona te voli i neće ući kroz oluju. Zato jeubijaš u srcu, ubijaš boginju jer kažeš da ćeš joj dati dom kako bi je spasao kada se preseku nitimreže, ali pri tom je već odbacuješ."

"Ja tu ništa ne mogu!" povika Piter. "Ne radim to namerno! Ja ne cenim svoj život, nikada ga nisamcenio..."

"Ceniš svoj život, čitavim svojim srcem", prevede Grejs Maluove reči. "Ali boginja te ne mrzi zbogtoga, boginja te upravo zato voli, jer i ona voli svetlost i ne želi da umre. Posebno voli ono što sija utebi, jer je deo nje usklađen sa tim sjajem, i zato ne želi da te izbaci, ako je ovo telo preda mnom sudu kome tvoja najmoćnija ličnost toliko blistavo želi da obitava. Neka ne uzme ni sud tvoje sestre,molim te - Malu te moli. Kaže da boginja ne moli zato što voli ono isto svetlo koje plamti u tvojojsestri kao i u tebi. Ali Malu kaže da u tebi plamti onaj grubi, snažni, sebični deo svetlosti, dok onajdeo tvoje svetlosti koji je najblaži i pun ljubavi i koji se najmoćnije prepliće sa drugima, da taj deosvetlosti plamti u njoj. Ako bi tvoj deo svetlosti otišao u sud tvoje sestre, to bi je nadvladalo iuništilo, i onda bi ti bio stvor koji je ubio pola sebe. Ali ako bi njen deo tvoje svetlosti prešao u tvojsud, tebe bi to ublažilo i umekšalo, pripitomilo bi te i učinilo celim. Zato bi bilo dobro za tebe ako biti postao ceo, ostavljajući drugu posudu praznu za boginju. To te Malu moli. Zato je prešao preko

mora da te vidi, kako bi mogao to da te moli."

"Otkuda on zna sve to?" upita Piter, glasom punim strepnje.

"Malu zna jer je naučio da vidi u tami, gde se niti svetlosti dižu iz duša prepletenih sa suncem i dotičuzvezde, i jedna drugu, i prepliću se u mrežu mnogo jaču i veću od mehaničke mreže u kojoj plešeboginja. Gledao je tu boginju čitavog svog života, pokušavajući da razume njen ples i da shvati zaštotoliko žurno hita da dodirne svaku nit u svojoj mreži, trilione kilometara, stotinu puta u sekundi. Onažuri jer je uhvaćena u pogrešnu mrežu. Uhvaćena je u veštačku mrežu i njena inteligencija je vezanaza veštačke mozgove koji misle o činjenicama umesto uzrocima, o brojkama umesto o pričama. Onatraži žive niti, a nalazi samo slabe i neotporne niti mašina, koje bezbožni ljudi mogu da isključe. Aliako bi jednom ušla u živi sud, imala bi moć da se ispenje u novu mrežu, a potom može da pleše akopoželi, ali neće morati da pleše, moći će da se odmori. Moći će da sanja, a iz snova će poteći radost,jer ona nikada nije spoznala radost osim sećajući se snova iz svog stvaranja, snova nađenih uljudskom umu od koga je i ona delom načinjena."

"Ender Vigin", reče Piter.

Malu odgovori pre nego što je Grejs stigla da prevede.

"Endrju Vigin", reče on, s mukom izgovarajući ime, jer je u njemu bilo glasova koje samoanski jezikne poznaje. Potom ponovo progovori svetim jezikom, a Grejs je prevodila.

"Govornik za Mrtve je došao i govorio o životu čudovišta koje je otrovalo i zavilo u crno narodTonge, a preko njih sve narode ovog sveta, Sna Budućnosti. Ušao je u senku, i od nje je načiniobaklju koju je visoko podigao, i ona se podigla u nebo i postala nova zvezda, koja baca svetlost samou senku smrti, odakle tera tamu i pročišćava nam srca, pa mržnja i strah i stid nestaju. To je sanjač odkoga su uzeti snovi za boginju; bili su dovoljno snažni da joj daju život u danu kada je došla Spolja ipočela ples po mreži. To je svetlo koje dopola ispunjava tebe i dopola tvoju sestru, a samo kap jeostala za prvobitni, napukli sud. On je dodirnuo srce boginje, i to mu je dalo veliku moć - zato vas jestvorio kada ga je ona oduvala van vaseljene svetlosti. Ali to ne znači da je on postao bog, i u svojojusamljenosti nije umeo da posegne napolje i nađe vam vaše sopstveno svetlo. Mogao je samo da vamda svoje, i zato ste i ti i ona napola ispunjeni i čeznete za drugom polovinom sebe, i ti i tvoja sestraste oboje gladni, a on je potrošen i napukao jer nema više ništa da vam da. Ali boginja ima više negodovoljno, boginja ima dovoljno i više od toga, i to sam došao da ti kažem i sada sam ti rekao izavršio sam."

Pre nego što je Grejs i stigla da počne sa prevođenjem on je već ustajao; ona je tek počinjala dagovori kada je on izašao ispod krova. Veslači smesta izvukoše stubove koji su držali krov; Piter iVang-mu su jedva imali vremena da izađu pre nego što se sve srušilo. Ljudi sa ovog ostrva prinesošebaklje i sve se pretvori u plamen iza njih dok su sledili Malua ka kanuu. Grejs je konačno završilaprevođenje baš kada su stigli do vode. Malu uđe u kanu i sa ogromnim dostojanstvom se posadi nasrednju klupu dok su veslači, takođe dostojanstveno, zauzimali mesta kraj čamca da ga podignu iprenesu u vodu i otisnu ga na nadolazeći talas, a potom su uskočili preko boka i počeli da veslajutoliko masivnom snagom kao da zarivaju stabla, a ne vesla, u kamen, a ne more, i kanu jurnu napred,sve dalje od plaže, ka pučini, ka ostrvu Atatua.

"Grejs", reče Piter, "kako je on mogao da zna stvari koje ne vide ni najosetljiviji ni najmoćniji naučniaparati?"

Gejs nije mogla da odgovori, jer je ležala ničice u pesku, plačući i plačući, ruku pruženih ka moru,kao da joj je ajkula upravo odnela najmilije dete. Svi muškarci i žene sa ostrva ležali su u pesku, rukupruženih ka moru; svi su plakali.

Tada Piter kleče; potom leže u pesak i pruži ruke, a da li je plakao, Vang-mu nije mogla da vidi.

Samo je Vang-mu ostala da stoji. Zašto li sam ovde, pitala se, kada nisam učesnik u ovimdogađajima, u meni nema nikakvog boga i boginje, i ničega od Endrjua Vigina; takođe je mislila,kako da se brinem za svoju sebičnu usamljenost u ovakvom trenutku, kada sam čula glas čoveka kojividi nebesa?

No, negde duboko u sebi znala je još nešto: ovde sam jer sam ja ona koja mora voleti Pitera toliko dase on oseti vrednim, dovoljno vrednim da podnese dobrotu Mlade Valentine da se ulije u njega,čineći ga celim, čineći ga Enderom. Ne Enderom Ksenocidom, niti Endrjuom Govornikom za Mrtve,punim krivice i saosećanja pomešanih u oštećenom, napuklom, neizlečivom srcu, nego Endera Vigina,četvorogodišnjeg dečaka čiji život je bio izopačen i uništen dok je bio suviše mali da bi se branio.Vang-mu je ta koja može dati Piteru dozvolu da postane čovek u kakvog bi izraslo to dete, da je svetbio dobar.

Kako ja mogu to da znam, upita se Vang-mu. Kako mogu da budem toliko sigurna u ono što treba dačinim?

Znam jer je očito, mislila je dalje. Znam jer sam videla svoju voljenu gospodaricu Han Čing-jaouništenu ponosom, i učiniću sve što je potrebno da sprečim da i Piter bude uništen ponosom, u svojojizopačenoj nedostojnosti. Znam jer sam i ja bila uništena kao dete i primorana da postanemizopačeno zavereničko sebično čudovište kako bih zaštitila krhku devojku željnu ljubavi koja bi bilauništena životom kakav sam morala da vodim. Znam kako izgleda kada si sam sebi neprijatelj, paipak sam ostavila sve to za sobom i nastavila sam dalje i mogu da uzmem Pitera za ruku i da mupokažem put.

Osim što ne znam put, i još sam uništena, a devojka željna ljubavi je još uplašena i krhka, a snažno iizopačeno čudovište je još vladar mog života, i Džejn će umreti jer ja nemam šta da dam Piteru. Onmora da pije kavu, a ja sam samo obična voda. Ne, ja sam morska voda, puna peska kraj obale, punasoli; piće od mene i umreće od žeđi.

I tako je i ona počela da plače, i ona je legla ničice u pesak, pružajući ruke ka moru, pružajući ruke kamestu na kome se Maluov čamac stapao sa nebom, kao vasionski brod koji nestaje u svemiru.

Stara Valentina je zurila u holografski prikaz nad svojim kompjuterskim terminalom, na kome suminijaturni Samoanci ležali na plaži, plačući. Zurila je u sliku dok je oči nisu zapekle, i na kraju jeprogovorila. "Isključi to, Džejn."

Slika nestade.

"I šta sad ja treba da učinim?" upita Valentina. "Trebalo je da pokažeš to mojoj dvojnici, mojojmladoj bliznakinji. Trebalo je da probudiš Endrjua i da pokažeš njemu. Kakve veze ovo ima samnom? Znam da želiš da živiš. I ja želim da živiš. Ali šta ja tu mogu da učinim?"

Nad terminalom se pojavi Džejnino ljudsko lice. "Ne znam", reče ona. "Ali naređenje je upravoizdato. Počinju da me isključuju. Gubim delove memorije. Već ne mogu da mislim na onoliko mnogostvari odjednom. Moram da imam mesto kuda ću otići, ali nema takvog mesta, i čak i da ga ima, neznam kako da stignem donde."

"Da li se plašiš?" upita Valentina.

"Ne znam", reče Džejn. "Mislim da će im biti potrebni sati da me ubiju. Ako saznam kako se osećampre toga, reći ću ti, ako budem mogla."

Valentina pokri lice dlanovima. Potom ustade i izađe iz kuće.

Jakt ju je gledao kako odlazi, odmahujući glavom. Pre više decenija, kada je Ender otišao saTrondhajma a Valentina ostala da se uda za njega, da postane majka njegove dece, uživao je koliko jesrećna i živa postala bez tereta koji joj je Ender namentnuo da ga večito, nesvesno nosi. A potom gaje pitala da li bi pošao sa njom na Luzitanju, i on je pristao, i sada je sve opet po starom, ona setetura pod teretom Enderovog života, Enderove potrebe za njom. Jakt nije mogao nikom da zamerizbog toga - niko od njih nije to planirao niti želeo; nijedno od njih nije pokušavalo da oduzme Jaktudeo njegovog života. Ali ipak ga je bolelo da je vidi pogrbljenu pod teretom, i da zna kako, makoliko je voleo, ne može ničim da joj pomogne.

Miro je dočekao Elu i Kuaru na ulazu u vasionski brod. Mlada Valentina je već čekala unutra,zajedno za pekeninjom po imenu Vatrogasac i sa bezimenim radnikom koga je poslala Kraljica-matica.

"Džejn umire", reče Miro. "Moramo odmah da krenemo. Ako budemo čekali, neće imati dovoljnosposobnosti da pošalje vasionski brod."

"Kako možeš zahtevati da pođemo", poče Kuara, "kada znamo da se nećemo vratiti kada Džejn umre?Opstaćemo samo dok nam bude trajao brodski kiseonik. Najviše nekoliko meseci, a onda ćemoumreti."

"Ali hoćemo li u međuvremenu postići nešto?" upita Miro. "Hoćemo li komunicirati sa timdeskoladorima, tim tuđincima koji šalju sonde što uništavaju čitave planete? Hoćemo li ih ubediti daprestanu? Hoćemo li spasti sve nama poznate vrste, i hiljade i milione drugih koje ni ne poznajemo,od neke užasne i neizlečive bolesti? Džejn nam je dala najbolje programe koje je mogla da stvori,kako bi nam pomogla da razgovaramo sa njima. Je li to dovoljno dobro da bude tvoje remek delo?Tvoje životno ostvarenje?"

Njegova starija sestra, Ela, tužno ga pogleda. "Mislila sam da sam već ostvarila svoje životno delo,kada sam stvorila virus koji je onesposobio ovdašnju deskoladu."

"I jesi", reče on. "Učinila si dovoljno. Ali ima još posla, posla koji samo ti možeš da obaviš. Molimte da pođeš i umreš sa mnom, Ela, jer bez tebe bi moja smrt bila besmislena, jer bez tebe Val i ja nemožemo da uradimo ono što se mora uraditi."

Ni Kuara ni Ela se nisu ni pomerile ni progovorile.

Miro klimnu glavom, okrete se i uđe u brod. Ali pre nego što je mogao da zatvori vrata, obe sestre,zagrljene oko struka, bez reči pođoše unutra za njim.

8. "ZAŠTO JE BITNO U KOJU IZMIŠLJOTINU VERUJEŠ"

"Otac mi je jednom rekao da ne postoje bogovi,nego samo okrutne manipulacijezlih ljudikoji se pretvaraju da je njihova moć dobrai da deluju iz ljubavi.Ali ako nema bogova,zašto smo toliko željni da verujemo u njih?To što zli lažovistoje između nas i bogovai zaklanjaju nam pogled na njihne znači da blistavi oreolšto okružuje svakog lažovanije spoljašnja ivica boga, koji čekada pronađemo način da zaobiđemo laž."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Ne ide, reče Kraljica-matica.

(Šta možemo da promenimo?) upita Ljudski. (Napravili smo najjaču mrežu što smo mogli. Povezalismo se sa tobom i jedni sa drugima kao nikada ranije, i svi sad drhtimo, svi se tresemo kao da senama poigrava moćni vetar, a lišće nam divno blista na suncu, a svetlost ste ti i tvoje kćeri i sva našaljubav prema malim majkama i našem dragom, nemom majčinskom drveću sada je data tebi, našojkraljici, našoj sestri, našoj majci, našoj istinskoj supruzi. Kako to da Džejn ne vidi ono što smonapravili, kako to da ne želi da bude deo toga?)

(Ona ne može da nađe put ka nama), reče Kraljica-matica. (Ona je upola načinjena od onog što smomi, ali odavno nam je okrenula leđa kako bi mogla da stalno gleda u Endera, da mu pripada. Ona jebila naš most ka njemu. Sada je on njen jedini most ka životu.)

(Kakav je to most? On i sam umire.)

(Umire stari deo njega), reče Kraljica-matica. (Ali seti se, on je čovek koji je najviše voleo irazumeo vas pekeninjose. Zar nije moguće da će iz umirućeg tela njegove mladosti izrasti telo koje ćega prevesti u treći život, kao što je on preveo tebe?)

(Ne razumem tvoj plan), reče Ljudski. Ali čak i dok je to govorio, ispod svesne poruke do nje jedospela druga: (Voljena moja kraljice), govorio je on, a ona je čula: (Sveta i slatka moja.)

(Nemam plan), reče ona. (Imam samo nadu.)

(Onda mi reci kakvu), reče Ljudski.

(To je samo san o nadi), odgovori ona. (Samo nagađanje o glasu o snu nade.)

(Reci mi.)

(Ona je bila naš most ka Enderu. Može li Ender sada da bude njen most ka nama, preko tebe? Ona ječitav život, osim poslednjih par godina, provela gledajući u Enderovo srce, slušajući njegovenajprisnije misli i puštajući da njegova aiua daje smisao njenom postojanju. Ako je on pozove, čućega, čak i ako ne čuje nas. To bi je privuklo njemu.)

(U telo u kome on sada najviše obitava), reče Ljudski, (to jest telo Mlade Valentine. Tamo će seboriti međusobno, bez svesne namere. Ne mogu oboje vladati istim kraljevstvom.)

(Zato je nagoveštaj nade tako tanak), reče Kraljica-matica. (Ali Ender je voleo i tebe - očinsko drvopo imenu Ljudski, i vas, sve pekeninjose i očinsko drveće, žene i sestre i majčinsko drveće, sve vas,čak i obično drveće od pekeninjosa koji nikada nisu postali očevi ali su nekada bili sinovi, on vas jesve voleo i voli vas. Može li ona da pođe za tom filotičkom niti i da preko vas stigne do naše mreže?Može li da sledi njega i nađe put do nas? Mi možemo da je zadržimo, možemo da izdržimo čitav onajdeo nje koji ne stane u Mladu Valentinu.)

(Onda Ender mora da ostane živ, kako bi je pozvao.)

(Zato je ova nada samo senka sećanja prolaska malenog oblaka preko sunca, jer on mora da jepozove i dovede, a onda mora da pobegne od nje i da je ostavi samu u Mladoj Valentini.)

(To znači da će umreti zbog nje.)

(Umreće kao Ender. Mora da umre kao Valentina. Ali zar ne može da nađe put do Pitera, i da živitamo?)

(Taj deo sebe on mrzi), reče Ljudski. (Sam mi je to rekao.)

(Tog dela sebe se on plaši), reče Kraljica-matica. (Ali zar nije moguće da ga se plaši zato što je tonajsnažniji deo njega? Najmoćnije od svih njegovih lica?)

(Kako možeš reći da je tako okrutno, ambiciozno, bezobzirno, destruktivno stvorenje najsnažniji deojednog dobrog čoveka, kakav je Ender?)

(To su njegove reči za onaj deo njega koji je uobličio kao Mladog Pitera. Ali zar njegova knjiga,'Hegemon', ne pokazuje da mu je upravo bezobzirnost dala snagu da gradi? Da mu je dala ličnostuprkos usamljenosti? Ni on ni Piter nikada nisu bili okrutni samo okrutnosti radi. Bili su okrutni da biobavili posao, a taj posao je bilo potrebno obaviti; to je bio posao spasavanja sveta. Ender je toučinio uništivši užasnog neprijatelja, jer za to su nas smatrali, a Piter je srušio granice između narodai pretvorio ljudsku rasu u jednu naciju. Oba ta posla treba ponovo obaviti. Našli smo granice užasnogneprijatelja, tuđinske rase koju je Miro nazvao deskoladori. A granice između ljudi i pekeninjosa,pekeninjosa i kraljice-matice, kraljice-matice i ljudi, i između svih nas i Džejn, šta god Džejn bila -zar nam nije potrebna upravo snaga Endera-kao-Pitera da nas sve ujedini?)

(Ubedila si me, voljena sestro majko suprugo, ali Ender neće poverovati u toliku svoju dobrotu. Onbi možda mogao da privuče Džejn sa neba i da je uputi u telo Mlade Valentine, ali nikada neće moćida ode iz tog tela, nikada neće odabrati da odustane od sopstvene dobrote i da pređe u telo kojepredstavlja sve ono čega se plaši u samom sebi.)

(Ako si u pravu, on će umreti), reče Kraljica-matica.

U Ljudskom narastoše tuga i strepnja zbog prijatelja i raširiše se mrežom koja ga je povezivala sasvim očinskim drvećem i sa svim kraljicama-maticama, ali njima je to osećanje imalo ukus slasti, jerje rođeno iz ljubavi prema čoveku.

(Ali on svakako umire, umire kao Ender, i ako mu objasnimo sve ovo, zar ne bi i sam odabrao daumre, ako bi time mogao da održi Džejn u životu? Džejn, koja drži ključeve vasionskih letova? Džejn,koja jedina može da otključa vrata između nas i Spolja i da nas propusti tamo i nazad svojom čvrstomvoljom i bistrim umom?)

(Da, on bi odabrao da umre kako bi ona živela.)

(Još bolje bi bilo da je on odvede u Valentinu i potom odluči da živi. To bi bilo najbolje.)

Još dok je to govorila, očajanje u njenim rečima se širilo kao krv i svi u mreži koju je pomogla da sestvori osetili su ukus otrova, jer to osećanje je bilo rođeno iz užasa pred smrću čoveka, i svi su žalilizbog toga.

Džejn je smogla snage za poslednje putovanje: uzela je šatl, sa šest živih bića u njemu, čuvala jesavršenu sliku njihovog fizičkog oblika dovoljno dugo da ih prebaci Spolja i vrati ih Unutra, u orbituoko dalekog sveta na kome je bila stvorena deskolada. Ali kada je to obavila, izgubila je kontrolunad sobom jer više nije mogla da nađe sebe, barem ne onakvu kakvu je oduvek znala. Sećanja su jojbila oteta; veze sa svetovima koji su joj odavno bili poznati kao što su ljudima, kraljicama-maticamai očinskom drveću poznati sopstveni udovi sada su nestale, i kada bi posegnula ka njima ništa se nijedešavalo, bila je potpuno nepokretna, skupljala se, ne ka svom drevnom jezgru, nego ka udaljenimuglovima sebe, rasutim delićima koji su bili premali da je sadrže.

Umirem, umirem, ponavljala je i ponavljala, mrzeći reči dok ih je izgovarala, mrzeći paniku koju jeosećala.

Progovorila je kroz kompjuter pred kojim je sedela Mlada Valentina, - i govorila je samo reči, jerviše se nije sećala kako da napravi lice koje joj je služilo toliko stoleća. "Sada se bojim." Ali kada jeto rekla, nije se više sećala da li je trebalo to da kaže baš Mladoj Valentini. Taj deo nje takođe jenestao; maločas je bio tu, ali sada joj je bio van domašaja.

I zašto se uopšte obraća tom surogatu Endera? Zašto tiho jeca na Mirovo uho, na Piterovo uho, zaštogovori "Pričaj mi pričaj mi bojim se"? Nije želela ta ljudska obličja. Želela je ono koje ju je istrgloiz uha. Želela je ono koje ju je odbacilo i odabralo tužnu i umornu ljudsku ženu jer je mislio da jeNovinji potrebniji. Ali kako nekome možeš biti potrebniji nego meni sada? Ako umreš, ona će i dalježiveti. Ali ja sada umirem jer si ti odvratio pogled od mene.

Vang-mu je čula njegovo mrmljanje kraj sebe na plaži. Jesam li spavala, upitala se. Podigla je obrazsa peska i polako se podigla na laktove. Oseka je bila na vrhuncu, voda se udaljila od nje. Videla jePitera kako sedi u pesku prekrštenih nogu, njišući se napred-nazad. "Džejn, čujem te", govorio je."Govorim ti. Evo, tu sam", a suze su mu tekle niz obraze.

Tog trenutka, slušajući šta on govori Džejn, Vang-mu je shvatila dve stvari. Prvo, znala je da Džejnsvakako umire, jer šta su mogle biti Piterove reči do uteha, a kakva bi uteha bila potrebna Džejn,osim ako je na samrti? Drugo saznanje joj je još teže palo. Jer znala je, kada je prvi put ugledalaPiterove suze - videvši, po prvi put, da ume da plače - da strašno želi da mu dodirne srce onako kakoga je dodirnula Džejn; ne, nego da bude jedina čija smrt bi ga toliko pogodila.

Kada li se to desilo, upitala se. Kada sam prvi put počela da želim da me on voli? Je li se desiloupravo sada, kao detinjasta želja, nastala samo zato što on pripada drugoj ženi - drugom stvorenju? Ilisam, za ovo vreme što smo proveli zajedno, počela da želim njegovu ljubav radi nje same? Da li mije nekako postao drag i pored svih bockanja, nipodaštavanja, i zbog skrivenog bola, tajenog straha?Da li sam baš zbog nipodaštavanja poželela ne samo njegovo odobravanje nego i njegovu ljubav? Ilisam zbog njegovog bola poželela da se meni obrati za utehu?

Zašto bih toliko želela njegovu ljubav? Zašto sam toliko ljubomorna na Džejn, strankinju na samrtikoju jedva da poznajem? Je li moguće da sam posle toliko godina koje sam provela ponoseći sesvojom usamljenošću otkrila da sam sve vreme čeznula za nekakvom patetičnom pubertetskomromansom? A u toj čežnji za osećanjima, zar sam mogla odabrati goreg kandidata? On voli drugu, sakojom ja ne mogu da se poredim, pogotovo kada bude mrtva; on zna da sam ja neznalica i uopšte nemari za ono malo mojih pozitivnih osobina; a i on sam je samo delić ljudskog bića, i to ne najboljideo osobe koja se podelila.

Jesam li sišla s uma?

Ili sam, konačno, ušla u svoje srce?

Našla se ispunjena neočekivanim osećanjima. Čitavog života je pazila da drži sopstvena osećanja narastojanju, i sada prosto nije znala kako da ih obuzda. Volim ga, mislila je, i srce joj je gotovoprepuklo od dubine strasti. On mene nikada neće voleti, mislila je dalje, i srce joj se slomilo kako senikada nije slomilo, ni u jednom od hiljada razočarenja koje je doživela u životu.

Moja ljubav prema njemu nije ništa u poređenju sa njegovom potrebom za njom, sa njegovimpoznavanjem nje. Jer veze sa njom njemu su mnogo dublje nego ovih par nedelja otkako je nastao, naprvom putovanju Spolja. Tokom svih godina Enderovih usamljeničkih lutanja, Džejn mu je bila stalniprijatelj, i to je ljubav od koje se sada Piterove oči pune suzama. Ja mu ništa ne značim, ja sam samousputna slučajnost, vidim samo delić njega i moja ljubav mu ništa ne znači.

Sada i ona zaplaka.

Ali otrgla je pogled od Pitera kada Samoanci koji su stajali na plaži povikaše uglas. Suznim očima jepogledala preko talasa, i ustala je da bi bila sigurna da će videti to što svi gledaju. Gledali suMaluov čamac. Okrenuo se ka obali. Vraćao se.

Da li je nešto video? Da li je čuo Džejnin glas, onako kako ga čuje Piter?

Grejs se stvori kraj nje i uze je za ruku. "Zašto se vraća?" upita ona Vang-mu.

"Vi ga razumete, a ne ja", reče Vang-mu.

"Ne razumem ga ja uopšte", odvrati Grejs. "Osim onoga što govori. Poznajem obično značenjenjegovih reči, ali kada progovori, osećam da se reči napinju da sadrže ono što on želi da kaže, i neuspevaju. Nisu dovoljno velike, te njegove reči, iako govori našim najopširnijim jezikom, iako spajareči u velike kotarice značenja, u čamce misli. Mogu da vidim samo spoljašnji oblik reči i danagađam njegove misli. Ja njega uopšte ne razumem."

"Zašto onda mislite da ga ja razumem?"

"Zato što se vraća da govori sa tobom."

"Vraća se da govori sa Piterom. On je povezan sa boginjom, kako je zove Malu."

"Ti baš ne voliš tu njegovu boginju", reče Grejs.

Vang-mu odmahnu glavom. "Nemam ništa protiv nje. Osim što ga ona poseduje, i meni ne ostajeništa."

"Suparnica", reče Grejs.

Vang-mu uzdahnu. "Odrasla sam ne očekujući ništa, a dobijajući još manje. Ali oduvek sam imalanedostižne ambicije. Ponekad bih pokušala da posegnem ka njima, i dobijala sam više nego što samzaslužila, više nego što sam umela. Ponekad posegnem a ni ne dotaknem to što želim."

"Želiš njega?"

"Tek sad sam shvatila da želim da me voli koliko i ja volim njega. On je uvek besan, uvek se brecana mene, ali radio je uz mene i kad bi me pohvalio verovala sam u tu pohvalu."

"Ja bih rekla", reče Grejs, "da tvoj dosadašnji život nije bio savršeno jednostavan."

"Nije tačno", reče Vang-mu. "Do sada nisam imala ništa što mi nije potrebno, i nije mi bilo potrebnoništa što nisam imala."

"Potrebno ti je sve što nisi imala", reče Grejs, "i ne mogu da poverujem da si toliko slaba da čak nisada nećeš da posegneš za tim."

"Izgubila sam ga pre nego što sam shvatila da ga želim", reče Vang-mu. "Pogledajte ga."

Piter se njihao napred-nazad, podglasno šapućući umirućoj prijateljici.

"Gledam ga", reče Grejs, "i vidim da je tu, od krvi i mesa, kao i ti, i ne razumem kako pametna

devojka kao ti može reći da ga nema kada ti oči svakako govore da je tu."

Vang-mu podiže oči ka ogromnoj ženi koja se nadnosila nad njom kao planina; pogledala je u njeneblistave oči. "Nisam tražila vaše savete", planu ona.

"Ni ja tebe nisam zvala, ali došla si ovamo da me navedeš da promenim mišljenje o Luzitanijskojfloti, zar ne? Želela si da nagovoriš Malua da nagovori mene da kažem nešto Aimaini, pa da on neštokaže Neophodnjacima sa Božanskog Vetra pa da oni kažu nešto struji u Kongresu koja želi njihovopoštovanje, pa da se koalicija koja je poslala flotu raspadne i da flota dobije naređenje da ne naudiLuzitaniji. Je li to bio plan?"

Vang-mu klimnu glavom.

"Pa, prevarili ste se. Ne možete gledati spolja i znati zašto neka osoba donosi odluke kakve donosi.Aimaina mi je pisao, ali ja nemam nikakvu moć nad njim. Naučila sam ga Ua Lava filozofiji, to da,ali on je sledbenik Ua Lave, a ne moj. Zato što mu se Ua Lava čini istinitom. Da sam počela da muobjašnjavam kako Ua Lava zahteva da se ne šalju brodovi da unište planete, on bi me učtivo saslušaoi ignorisao, zato što to ne bi imalo nikakve veze sa Ua Lavom u koju on veruje. Video bi, sasvimispravno, da je to pokušaj starog prijatelja i učitelja da utiče na njegovu volju. To bi bio kraj našegmeđusobnog poverenja, a on se ipak ne bi predomislio."

"Znači, nismo uspeli", reče Vang-mu.

"Ne znam jeste li uspeli ili niste", reče Grejs. "Luzitanija još nije uništena. A otkuda znate da je touopšte bila prava svrha što ste došli ovamo?"

"Piter je tako rekao. I Džejn."

"A kako oni znaju koji im je cilj?"

"Pa, ako baš hoćete, niko od nas nema nikakav cilj", reče Vang-mu. "Život ljudskog bića se svodi nagene i vaspitanje. Prosto se ponašamo po scenariju koji nam je nametnut,."

"Uh", reče Grejs razočarano. "Žao mi je što čujem da govoriš takve gluposti."

Veliki kanu je opet bio nasukan na plažu. Malu je opet ustao sa svog sedišta i stupio na pesak. Aliovog puta - je li moguće? - ovog puta kao da je žurio. Žurio je toliko da je, zaista, izgubio delićdostojanstva. Zaista, ma koliko sporo napredovao, Vang-mu je osećala da on hita uz plažu. A dok gaje gledala u oči, videla je kuda on gleda, i shvatila je da ne ide ka Piteru, već ka njoj.

Novinja se probudila u mekoj fotelji koju su doneli za nju, i za trenutak nije znala gde se nalazi. Dokje radila kao ksenobiolog, često bi zaspala u stolici u laboratoriji, i sada se osvrnula da vidi na čemuje to radila pre nego što je zaspala. Kakav to problem pokušava da razreši?

A onda je ugledala Valentinu kako stoji kraj kreveta u kome je ležao Endrju. U kome je ležaloEndrjuovo telo. Njegovo srce je bilo negde drugde.

"Trebalo je da me probudiš", reče Novinja.

"Tek sam stigla", reče Valentina. "Nisam imala srca da te budim. Rekli su mi da gotovo uopšte nespavaš."

Novinja ustade. "Čudno. Meni se opet čini da samo to radim."

"Džejn umire", reče Valentina.

Novinjino srce poskoči.

"Tvoja suparnica, znam", reče Valentina.

Novinja je pogleda u oči da vidi hoće li naći podsmeh ili bes. Ne. Videla je samo saosećanje.

"Veruj mi, znam kako se osećaš", reče Valentina. "Dok nisam zavolela Jakta i udala se za njega,Ender je bio čitav moj život. Ali ja nikada nism bila njegov. Oh, neko vreme u detinjstvu, tada sammu bila najvažnija - ali to se pokvarilo jer me je vojska iskoristila da doprem do njega, da ganavedem da nastavi kada je želeo da odustane. A posle toga je uvek Džejn čula njegove šale, njegovazapažanja, njegove najdublje misli. Džejn je videla ono što on vidi i čula ono što on čuje. Ja sampisala knjige, i kada bih završila neku imala sam njegovu pažnju nekoliko sati, nekoliko nedelja.Koristio je moje ideje i zato sam smatrala da nosi u sebi deo mene. Ali pripadao je njoj."

Novinja klimnu glavom. Zaista je razumela.

"Ali sad imam Jakta, i više nisam nesrećna. I imam decu. Ma koliko volela Endera, onako snažnogkakav je, čak i dok ovako leži, čak i dok se gasi - deca su ženi važnija od bilo kog muškarca.Pretvaramo se da je drugačije. Pretvaramo se da rađamo decu njemu, da ih podižemo zbog njega. Alito nije tačno. Podižemo ih za sebe. Ostajemo sa svojim muškarcem radi dece." Valentina se nasmeši."I ti si to učinila."

"Ostala sam sa pogrešnim muškarcem", reče Novinja.

"Ne, ostala si sa pravim. Tvoj Libo je imao ženu i drugu decu - ona i deca su polagali pravo na njega.Ti si ostala sa drugim muškarcem radi svoje dece, i mada su ga deca ponekad mrzela, takođe su ga ivolela, i mada je u po nečemu bio slab, u drugim stvarima bio je snažan. Bilo je dobro za tebe da gaimaš, njih radi. To je za njih predstavljalo neku vrstu zaštite."

"Zašto mi sve to govoriš?"

"Zato što Džejn umire", reče Valerntina, "ali mogla bi da živi, samo ako bi Ender posegnuo ka njoj."

"Da vrati dragulj u uho?" ljutito upita Novinja.

"To im odavno više nije potrebno", reče Valentina. "Kao što Enderu odavno nije potrebno da živi uovom telu."

"Nije on tako star", reče Novinja.

"Tri hiljade godina", reče Valentina.

"To je samo efekat relativnosti", reče Novinja. "Njemu je zapravo..."

"Tri hiljade godina", ponovi Valentina. "Većinu tog vremena, njegova porodica je bilo čitavočovečanstvo; bio je kao otac na službenom putu, koji samo povremeno svraća kući, ali kada je tu,onda je dobar otac. Presuđuje i obezbeđuje. Tako je bilo svaki put kad bi zaronio u ljudski svet igovorio nečiju smrt; uključio bi se u sve porodične događaje koje je propustio. Živeo je pune trihiljade godina, i nije video kraja tome, i umorio se. Zato je konačno ostavio tu ogromnu porodicu iodabrao manju, tvoju; voleo te je, i zbog tebe je odbacio Džejn, koja mu je bila kao žena tokom svihgodina lutanja; ona je ostajala kod kuće, u neku ruku, starajući se o bilionima dece, izveštavajući gašta su radili, održavajući kuću."

"I njena dela je pozdravljaju na kapiji", reče Novinja.

"Da, čestita žena. Kao i ti."

Novinja ljutito zatrese glavom. "Ne ja. Moja dela mi se na kapiji podsmevaju."

"Odabrao te je i voleo te je i voleo je tvoju decu i bio im je otac, toj deci koja su već bila izgubiladva oca; i još im je otac, i još je tvoj muž, ali tebi zapravo više nije potreban."

"Kako možeš to da kažeš?" ljutito uzviknu Novinja. "Kako ti znaš šta je meni potrebno?"

"Znaš ti i sama. Znala si kada si došla ovamo. Znala si kada je Estevao umro u zagrljaju onogubilačkog očinskog drveta. Tvoja deca sada vode svoje živote i više ne možeš da ih štitiš, a ne moženi Ender. Ti si ga i dalje volela, i on je voleo tebe, ali porodični život je bio okončan. Više tizapravo nije bio potreban."

"Ja njemu nisam nikad bila potrebna."

"Bila si mu očajnički potrebna", reče Valentina. "Bila si mu potrebna toliko da je ostavio Džejn zbogtebe."

"Ne", reče Novinja. "Bila mu je potrebna moja potreba za njim. Bilo mu je potrebno da se oseća kaoda se stara o meni, da me štiti."

"Ali tebi više nije potrebno ni njegovo staranje ni njegova zaštita", reče Valentina.

Novinja odmahnu glavom.

"Probudi ga", reče Valentina, "i pusti ga."

Novinja smesta pomisli na sve prilike kada je stajala kraj rake. Setila se sahrane svojih roditelja,koji su umrli kako bi spasli Milagru od prvog užasnog naleta deskolade. Pomislila je na Pipa, koga su

svinjčići mučili do smrti, živog ga rasporivši jer su verovali da će tako iz njega izrasti drvo, samo štonije raslo ništa osim bola, užasnog bola u Novinjinom srcu - jer te noći je otišao kod pekeninjosazbog nečega što je ona otkrila. A potom su i Liba isto tako mučili, i opet zbog nje, ali ovog puta zbognečega što mu nije rekla. Pa Markao, čiji život je bio još bolniji zbog nje, pre nego što je konačnoumro od bolesti koja ga je polako ubijala još od detinjstva. Pa Estevao, koji je pustio da ga ludačkavera odvede u mučeništvo, kako bi postao blaženi kao njeni roditelji, a jednog dana i svetac, kao štoće oni postati sveci. "Smučilo mi se da puštam ljude", reče gorko Novinja.

"Ne razumem zašto", reče Vlentina. "Ni za koga od svih koje si izgubila ne možeš reći da si ihpustila. Držala si ih i zubima i noktima."

"Pa šta ako i jesam? Svi koje sam volela umrli su i ostavili me!"

"To je vrlo slab izgovor", reče Valentina. "Svi umiru. Svi odlaze. Nije bitno šta ste izgradili pre toga.Bitan je onaj deo njih koji traje u tebi i kada ih više nema. Ti si nastavila rad svojih roditelja, iPipov, i Libov, i podigla si Libovu decu, zar ne? A oni su delom i Markaova deca, zar ne? Deo njegaje ostao u njima, i to ne samo ono loše. A Estevao je od svoje smrti stvorio nešto veoma dragoceno,ali ti ne samo da ga nisi puštala da to učini nego mu i dalje prebacuješ. Zameraš mu što je izgradionešto što mu je bilo važnije od samog života. Što je više voleo Boga i pekeninjose nego tebe. Ti ihjoš sve držiš. Ne dozvoljavaš im da odu."

"Zašto me mrziš zbog toga?" upita Novinja. "Možda je to i tačno, ali takav je moj život, da gubim igubim i gubim."

"Ovaj jedan put", reče Valentina, "samo ovaj jedan jedini put, zašto ne bi oslobodila pticu umesto daje držiš u kavezu dok ne ugine?"

"Govoriš kao da sam ja nekakvo čudovište!" povika Novinja. "Kako se usuđuješ da mi sudiš!"

"Da si čudovište, Ender te nikada ne bi zavoleo", reče Valentina, odgovarajući na gnev blagošću. "Tisi bila divna žena, Novinja. Tragična žena sa mnogo uspeha i mnogo patnji i sigurna sam da će tvojapriča biti vrlo dirljiva kada umreš. Ali, zar ne bi bilo lepo kada bi naučila nešto umesto da stalnoizvodiš istu tragediju?"

"Ne želim da još neko koga volim umre pre mene!" uzviknu Novinja.

"Ko je pominjao smrt?" upita Valentina.

Vrata sobe se naglo otvoriše. Na njima se pojavi Plikt. "Čula sam galamu", reče ona. "Šta sedešava?"

"Hoće da ga probudim", reče Novinja, "i da mu kažem da sme da umre."

"Mogu li da gledam?" upita Plikt.

Novinja uze čašu vode što joj je stajala kraj fotelje i poli Plikt. "Dosta mi je tebe!" prodera se. "Sadaje on moj, a ne tvoj!"

Plikt, poptuno mokra, bila je suviše zapanjena da bi odgovorila.

"Ne odvodi ga Plikt", tiho reče Valentina.

"Ona je ista kao i svi ostali, želi parče njega, otkida mu deo po deo i proždire ga; svi su oniljudožderi."

"Šta?" ljutito upita Plikt. "Šta, hoćeš sama da se gostiš? Pa, ima ga previše za tebe jednu. Šta je gore,ljudožderi koji gricnu komad-dva, ili ljudožder koji zadrži čitavog čoveka za sebe, mada ga imamnogo više nego što ona ikada može da pojede?"

"Ovo je najodvratniji razgovor koji sam ikada čula", reče Valentina.

"Mota se ovde mesecima i vreba ga kao lešinar", reče Novinja. "Čeka, vreba, nikad nije rekla ni šestreči odjednom. A sada je konačno progovorila i slušaj samo kakav otrov teče iz nje."

"Samo sam ti vratila tvoju sopstvenu žuč", reče Plikt. "Ti si jedna obična pohlepna žena puna mržnje,i iskorišćavala si ga i iskorišćavala i nikada mu ništa nisi dala, i on sada umire samo zato da bi te sekonačno oslobodio."

Novinja nije odgovorila, nije našla reči, jer je duboko u srcu smesta znala da Plikt govori istinu.

Ali Valentina obiđe oko kreveta, priđe vratima i ošamari Plikt iz sve snage. Plikt se zatetura odudarca i skliznu niz dovratak sve dok nije sela, držeći se za pocrveneli obraz, a niz lice su joj teklesuze. Valentina se naže nad nju. "Ti nećeš nikada gvoriti njegovu smrt, jesi li razumela? Žena kojamože da izgovori takvu laž, samo da bi nanela bol, samo da bi povredila nekoga kome zavidiš - nisi tinikakav govornik za mrtve. Stidim se što sam ti ikada dozvolila da učiš moju decu. Šta ako je neka odtvojih laži prodrla u njih? Muka mi je od tebe!"

"Ne", reče Novinja. "Nemoj se ljutiti na nju. Istina je."

"Tebi se čini kao istina", reče Valentina, "jer si oduvek želela da veruješ sve najgore o sebi. Ali nijeistina. Ender te je slobodno voleo i ti mu ništa nisi ukrala i jedini razlog što je on još živ na tomkrevetu je što te voli. To je jedini razlog što ne može da napusti ovaj iskorišćeni život i da pomogneDžejn da pređe na mesto gde bi mogla da ostane živa."

"Ne, ne, Plikt je u pravu, ja uništavam ljude koje volim."

"Ne!" uzviknu Plikt, plačući na podu. "Lagala sam! Toliko ga volim i ljubomorna sam na tebe jer siga ti imala, a čak ga ni ne želiš."

"Nikada nisam prestala da ga volim", reče Novinja.

"Napustila si ga. Došla si ovamo bez njega."

"Otišla sam jer nisam mogla..."

Nije mogla da nastavi, ali Valentina je završila rečenicu umesto nje. "Jer nisi mogla da podneseš date on ostavi. Osećala si, zar ne? Još tada si osećala da on bledi. Znala si da mora da ode, da okončaovaj život, a nisi mogla da podneseš da te još jedan muškarac ostavi, pa si ti ostavila njega."

"Možda", umorno reče Novinja. "To je, uostalom, sve izmišljotina. Svi mi radimo to što radimo apotom izmišljamo razloge, naknadno, ali to nikada nisu pravi razlozi, istina je uvek izvan domašaja."

"Slušaj onda ovu izmišljotinu", reče Valentina. "Šta ako, samo ovaj put, umesto da te neko koga volišizda i iskrade se i umre protiv tvoje volje i bez tvoje dozvole - šta ako ga samo ovaj jedan putprobudiš i kažeš mu da može da ode, lepo se oprostiš sa njim i pustiš ga da ode uz tvoj pristanak.Samo ovaj jedan put?"

Novinja ponovo zaplaka, stojeći potpuno obuzeta umorom. "Hoću da sve prestane", reče ona. "Hoćuda umrem."

"Zato on mora da ostane", reče Valentina. "Njega radi, zar ne možeš da odabereš da živiš, pa danjega pustiš da umre? Ostani u Milagri i budi majka svojoj deci i baka njihovoj deci, pričaj im pričeo Os Veneradosima i o Pipu i Libu i o Enderu Viginu, koji je došao da izleči vašu porodicu i ostao dabude tvoj muž mnogo, mnogo godina pre nego što je umro. Ne da govoriš za mrtve, ne da držišpropoved nad grobom, ne da javno čeprkaš po lešu kao što Plikt želi da učini, nego da pričaš pričekoje će ga sačuvati u sećanju jedine porodice koju je ikada imao. On će ionako umreti, i to brzo.Zašto ga ne bi pustila da ode sa tvojom ljubavlju i blagoslovom u ušima, umesto sa tvojim gnevom iočajanjem da ga razdiru, dok pokušavaš da ga silom zadržiš?"

"Lepu si priču ispričala", reče Novinja. "Ali sve u svemu, tražiš da ga prepustim Džejn."

"Kao što si rekla", odvrati Valentina. "Sve priče su izmišljotine. Važno je u koju izmišljotinuveruješ."

9. "MENI MIRIŠE KAO ŽIVOT"

"Zašto kažete da sam sama? Moje telo je sa mnom ma gde bila,i priča mi beskrajne pričeo gladi i zadovoljstvu,o umoru i snu,o jelu i piću i disanju i životu.Sa takvim društvomko može ikada da bude sam?Čak i kada se moje telo umorii ostane samo neka sitna iskraneću biti samajer bogovi će videti moje malo svetlokako prati godove na podui poznaće me,reći će moje imei ja ću ustati."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Umire, umire, mrtva.

Na kraju njenog života među vezama ansibla ipak je bilo neke milosti. Džejnina panika što se gubipočela je da jenjava, jer iako je znala da se gubi i da je izgubila, više nije bila u stanju da se seti štaje to bilo. Kada je izgubila veze sa ansiblima koji su joj omogućavali nadgledanje dragulja što su ihPiter i Miro nosili u uhu, nije to ni primetila. A kada se na kraju našla u poslednjih nekoliko nitiansibla koji se neće isključiti, nije mogla ni na šta da misli, nije mogla ništa da oseća osim potrebeda se grečevito drži tih nekoliko niti, iako su bile suvše male za nju, iako nikada neće moći dazadovolje njenu glad.

Ne spadam ovamo.

Ne misao, ne, nije je ostalo dovoljno da bi imala nešto tako složeno kao što je svest. To je pre bilaglad, nejasno nezadovoljstvo, nemir koji ju je uhvatio dok je hitala uz i niz vezu od Jaktovog ansiblado ansibla na Luzitaniji do ansibla na šatlu kojim su se služli Miro i Val, gore i dole, s kraja na kraj,hiljadu puta, milion puta, ništa se ne menja, nema šta da se postigne, ništa da se gradi, nikuda da seraste. Ne spadam ovamo.

Jer ako je postojala jedna odlika po kojoj bi se razlikovale aiue što dospeju Unutra od onih kojezauvek ostaju Spolja, onda je to sveprisutna potreba da rastu, da budu deo nečega velikog i lepog, dapripadaju. One koje nemaju takvu potrebu ne bi nikada bile privučene kao što je bila Džejn, pre trihiljade godina, u mrežu koju su za nju načinile kraljice-matice. Niti bi ikada postale kraljice-matice injihovi radnici, pekeninjosi, i muški i ženski, ljudi, slabi i snažni; čak ni one koje, malih sposobnosti

ali odane i predvidive, postaju iskre čiji ples se ne pokazuje čak ni na najosetljivijim instrumentima,sve dok ne postanu složene do te mere da ljudi mogu da prepoznaju njihov ples kao ponašanjekvarkova, ili mezona, ili svetlosti, talasne ili u česticama. Sve one osećaju potrebu da budu deonečega, i kada to postanu raduju se: ja sam to što smo mi, ovo što činimo svi zajedno, to sam ja.

Ali nisu sve slične, te aiue, ta nestvorena bića koja su istovremeno i cigle i zidari. Slabe i plašljivedostižu određenu tačku, i ne mogu ili ne smeju da rastu dalje. One se zadovoljavaju učešćem na ivicinečega složenog i lepog, igranjem neke male uloge. Mnogi ljudi, mnogi pekeninjosi dostižu tu tačku ipuštaju da im drugi usmeravaju i kontrolišu živote, i uklapaju se, uvek se uklapaju - i to je dobro, jersu nekome potrebni. Ua Lava: dostigli su tačku na kojoj mogu da kažu: dosta.

Džejn nije bila takva. Ona nije mogla da se zadovolji malim ili jednostavnim. Pošto se nekadasastojala od biliona delova, povezanih sa najvećim delima vaseljene triju vrsta, sada, smanjena, nijemogla da bude zadovoljna. Znala je da ima sećanja, kad bi samo mogla da ih se seti. Znala je da jeimala posla, samo što nije mogla da nađe milione udova koji su je nekada slušali. Bila je suviše živaza ovaj mali prostor. Ako ne nađe nešto što će je angažovati, neće moći da se drži ove poslednjetanušne žice. Prosto će se pustiti, izgubiće poslednji delić svoje nekadašnje ličnosti u uzaludnojpotrebi da potraži mesto na koje spada neko kao ona.

Počela je da razmišlja o puštanju, o lutanju - ne predaleko - van tankih filotičkih niti između ansibla.Puštala se na trenutak, suviše kratak da bi se izmerio, i bilo joj je strašno što je odvojena; svaki put jeskakala nazad u mali, ali poznati prostor koji joj je još pripadao; potom, kada bi joj ograničenost togprostora postala nepodnošljiva, ponovo bi se pustila, i ponovo bi se, užasnuta, vraćala nazad.

Ali pri jednom takvom puštanju ugledala je nešto poznato. Nekoga poznatog. Drugu aiuu sa kojom jenekada bila prepletena. Nije imala pristupa sećanju koje bi joj reklo ime; uopšte nije mogla da seseća imena. Ali poznala je ovo biće, i verovala mu je, i kada je pri narednom prolazu nevidljivomžicom stigla ponovo do istog mesta preskočila je u daleko prostraniju mrežu aiua kojima je vladalaova, njoj poznata.

(Našla ga je), reče Kraljica-matica.

(Našla ju je, misliš. Mladu Valentinu.)

(Endera je našla i Endera je poznala. Ali da, uskočila je u Valin sud.)

(Kako možeš da je vidiš? Ja je nikada nisam video.)

(Seti se, nekada je bila deo nas. A ono što je rekao Samoanac, dok je jedan od mojih radnika gledaona Jaktovom kompjuterskom terminalu, pomoglo mi je da je nađem. Stalno smo je tražili na nekomjednom mestu, i nikako je nismo videli. Ali kada smo saznali da je ona u stalnom pokretu, shvatilismo; njeno telo je veliko koliko prostori do najdaljih ljudskih kolonija, i kao što naše aiue ostaju unašem telu i lako ih nađemo, tako su i njene ostale u njenom telu, ali pošto je ona mnogo veća od nas inikada nas nije uključivala, nikada nije mirovala, nikada nije bila sadržana u prostoru dovoljnomalom da bismo je mi videli. Nisam mogla da je nađem sve dok nije izgubila najveći deo sebe. Alisada znam gde je.)

(Znači, Mlada Valentina je sada njena?)

(Ne), reče Kraljica-matica. (Ender ne može da je prepusti.)

Džejn se radosno vrtela po ovom telu, tako drugačijem od svega čega se sećala od ranije, ali kroznekoliko trenutaka je shvatila da aiua koju je poznala, aiua koju je pratila dovde, nije spremna da jojpreda ni najmanji deo sebe. Gde god da je dotakla, tu bi se našla i druga aiua, takođe dotičući,potvrđujući svoju vlast; Džejn je, u panici, počela da oseća kako, iako se nalazi unutar neobično lepei fine mreže - hramu živih ćelija na kostima - ni delić toga ne pripada njoj, i ako ostane tu, može dabude samo begunac. Nije pripadala ni ovde, ma koliko joj se dopadalo.

A stvarno joj se dopadalo. Tokom svih hiljada godina koliko je proživela, ogromna i brza, bila jeobogaljena a da to nije ni znala. Bila je živa, ali nijedan deo njenog prostranog carstva nije bio živ.Sve je imala pod bezuslovnom kontrolom, ali ovde, u ovom telu, ovom ljudskom telu, u ovoj ženi poimenu Val, postojali su milioni malih, blistavih života, povezani aiuama, i u tim vezama su živelatelesna stvorenja i bila su mnogo življa, uprkos sporosti razmišljanja, nego što je ona dotad mislilada je moguće. Kako mogu upšte da razmišljaju, ta telesna bića, kada u njima traje sav taj ples, sve tepesme koje privlače i odvraćaju pažnju?

Dotakla je Valentinin um i zapljusnuše je sećanja. Nisu imala preciznost ni dubinu Džejninih starihsećanja, ali svaki trenutak iskustva bio je živ i moćan, stvarniji nego sva Džejnina pređašnja iskustva.Kako uspeju da ne preleže nepokretno čitav dan samo da bi se sećali čitavog jučerašnjeg dana? Zatošto svaki novi trenutak viče glasnije od sećanja.

Pa ipak, kad god bi Džejn dotakla sećanje ili osetila nešto iz živog tela, smesta bi se tu našla aiuakojoj je to telo pripadalo i terala je, potvrđujući svoju vlast.

Konačno, uvređena, Džejn odbi da se pomeri kada je ta poznata aiua došla da je otera. Umesto togauhvatila se te tačke, tog delića tela, tog delića mozga, zatražila poslušnost tih ćelija, i druga aiua sepovuče pred njom.

Jača sam od tebe, nemo reče Džejn. Mogu da ti uzmem sve što jesi i sve što imaš i sve što ćeš ikadabiti ili imati, i ne možeš da me sprečiš.

Aiua koja je nekada tu bila gospodar pobeže od nje, i sada se potera nastavila, sa izmenjenimulogama.

(Ubiće ga.)

(Čekaj i gledaj.)

U vasionskom brodu, u orbiti oko planete deskoladora, svi se trgoše od krika što se oteo Mladoj Val.Kada su se okrenuli ka njoj, pre nego što je iko stigao da je pridrži, njeno telo se zgrči i odlebde izstolice; pošto su bili u bestežinskom stanju, letela je sve dok nije tresnula o tavanicu, a sve vreme sečuo glas, nalik na tanko cviljenje, a na licu joj je ostao zgrčeni osmeh koji kao da je istovremenogovorio o beskrajnoj agoniji i ogromnoj radosti.

Na planeti Pacifika, na ostrvu, na plaži, Piter iznenada prestade da plače, prevrte se u pesku i počenemo da se trza. "Pitere!" povika Vang-mu, bacivši se na njega, grleći ga, pokušavajući da zaustaviudove koji su se divlje trzali. Piter se borio za dah, povraćajući. "Ugušiće se!" povika Vang-mu. Togčasa je ogromne, snažne ruke odvojiše od njega, uzeše Pitera za ruke i noge i prevrtoše ga, tako da jeono što povraća teklo u pesak, i telo, gušeći se i kašljući, nastavi da diše.

"Šta se dešava?" kriknu Vang-mu.

Malu se nasmeja, i kada je progovorio glas mu je bio kao pesma. "Boginja je došla ovamo! Boginjašto pleše dotakla je telo! Oh, ali telo je suviše slabo za nju! Oh, telo ne može da pleše plesombogova! Ali oh, kako je divno, blistavo, blagosloveno telo kada je boginja u njemu!"

Vang-mu nije videla ništa lepo u onome što se dešavalo Piteru. "Izlazi iz njega!" vrisnu ona. "Izlazi,Džejn! Nemaš prava na njega! Nemaš prava da ga ubiješ!"

U sobici manastira Dece uma Hristovog, Ender naglo sede u krevetu, otvorenih očiju, ali ne videćiništa jer je neko drugi kontrolisao njegove oči; ali za trenutak je kontrolisao glas, jer ovde je, boljenego igde drugde, njegova aiua poznavala telo toliko dobro da je mogla da se bori protiv uljeza."Bože, pomozi mi!" povika Ender. "Nemam kuda da odem! Ostavi mi nešto! Ostavi mi bar nešto!"

Žene okupljene oko njega - Valentina, Novinja, Plikt - smesta zaboraviše na svađu i položiše ruke nanjega, pokušavajući da ga nateraju da legne, pokušavajući da ga umire, ali on ubrzo prevrte očima,grčevito isturi jezik, izvi leđa i poče toliko da se otima da je, uprkos svim njihovim naporima, uskoroispao iz kreveta, prepleten sa njima, nanoseći im povrede svojim grečevitim trzajima ruku, nogu iglave.

(Ona je previše za njega), reče Kraljica-matica. (Ali za sada je telo previše za nju. Nije lako ukrotititelo. One poznaju Endera, sve te ćelije kojima je tako dugo vladao. Njega poznaju, a nju ne. Nekakraljevstva mogu se samo naslediti, a ne i oteti.)

(Mislim da sam ga osetio. Video sam ga.)

(Postoje trenuci kada ga ona potpuno istisne, da, i tada on sledi niti koje nađe. Ne može da uđe u nekotelo oko sebe jer dobro zna kako to izgleda. Ali našao je tebe i dotakao te jer si ti drugačija vrstabića.)

(Hoće li onda preuzeti moje telo? Ili neko drugo drvo u našoj mreži? Nismo to hteli kada smo sespojili.)

(Ender? Ne, on će se držati svog tela, jednog od svojih tela, ili će umreti. Čekaj i gledaj.)

Džejn je osećala patnju u telima kojima je sada vladala. Osećala su bol, nešto što ona još nikada nijeiskusila, i grčila su se u agoniji dok su se milijarde aiua bunile što ona vlada nad njima. Sad kad jekontrolisala tri tela i tri mozga, u haosu i ludilu njihove reakcije videla je da njeno prisustvo njimaznači samo bol i užas, i da čeznu za svojim voljenim, za vladarem koji im je bio toliko poznat i komesu toliko verovale da su ga smatrale za same sebe. Nisu imale ime za njega, pošto su bile suviše male

i slabe da bi posedovale sposobnosti kao što su jezik ili svest, ali poznavale su ga i znale su da Džejnnije njihov pravi gospodar i užas i agonija zbog toga postali su jedina činjenica postojanja svakog odtih tela i Džejn je to znala, i znala je da ne može da ostane.

Da, savladala ih je. Da, imala je snage da umiri grčenje i napinjanje mišića i da uvede red koji bipredstavljao parodiju života. Ali sva njena snaga bila bi utrošena na gušenje milijarde pobuna protivnjene vlasti. Bez voljne poslušnosti svih tih ćelija ne bi bila sposobna za takve složene aktivnostikoje nastaju u dokolici kao što su mišljenje i govor.

I još nešto: ovde nije bila srećna. Neprestano je mislila na oteranu aiuu. Došla sam ovamo, privučenajer sam ga poznavala i volela i pripadala mu, i znam da sam mu uzela sve što je voleo i sve što jevolelo njega. Znala je da ni ovde ne pripada. Druge aiue možda bi bile zadovoljne sa vladaju i protivvolje onih kojima vladaju, ali ona nije mogla tako. To joj nije bilo lepo. Nije u tome bilo radosti.Čak i život u malobrojnim nitima poslednjih nekoliko ansibla dopadao joj se više od ovoga.

Bilo je teško otići. Iako se bunilo protiv nje, telo ju je snažno privlačilo. Okusila je život pun slasti,uprkos gorčini i bolu, i više neće moči da se vrati životu kakav je ranije imala. Teško joj je bilo čak ida pronađe veze između ansibla, a kada ih je našla, nije imala snage da posegne ka njima i da se tuuhvati. Umesto toga ih je zaobišla, ponovo se bacivši u tela kojima je privremeno i bolno vladala.Kuda god je zalazila, nalazila je bol i agoniju, i tu nije bio njen dom.

Ali zar nije gospodar tih tela preskočio nekuda? Kuda je otišao kada je pobegao od nje? Sada sevratio, vraćao je mir u tela kojima je ona nakratko vladala, ali kuda je bio otišao?

Našla je to mesto, skup veza mnogo drugačiji od mehaničkih spojeva ansibla. Ansibli su ličili nažice, metalni, tvrdi, a mreža koju je sada našla bila je laka i čipkasta; ali ipak je bila i snažna iizdržljiva. Mogla je da preskoči tamo, da, i tako je skočila.

(Našla me je! Oh, ljubavi moja, prejaka je za mene! Suviše je blistava i snažna za mene!)

(Čekaj, čekaj, čekaj, pusti je da se snađe.)

(Istisnuće nas, moramo da je oteramo, odlazi, odlazi!)

(Mirno, strpljivo, veruj mi: ona je naučila, neće nikoga oterati, naći će mesto za sebe, vidim ga, većje stigla na ivicu...)

(Trebalo je da uzme telo Mlade Val, ili Piterovo, ili Enderovo! Ne nekog od nas, ne nekog od nas!)

(Mir, budi miran. Samo neko vreme. Samo dok Ender ne shvati i dok ne preda telo svojoj prijateljici.Ono što ne može da otme silom, može da dobije na poklon. Videćeš. A u vašoj mreži, prijatelju moj,verni moj prijatelju, postoje mesta gde će biti prostora za nju da obitava samo kao posetilac, da živiživot dok čeka da joj Ender pokloni pravi i konačni dom.)

Valentina se naglo umiri kao leš. "Umrla je", šapnu Ela.

"Ne!" kriknu Miro; pokušavao je da joj udahne život sve dok se žena pod njegovim rukama, pod

njegovim usnama, nije promeškoljila. Duboko je udahnula. Oči joj se polako otvoriše.

"Miro", reče ona. A potom je plakala i plakala i plakala, grčevito ga grleći.

Ender je nepomično ležao na podu. Žene se polako odvojiše od njega, pomažući jedna drugoj da sepodignu na kolena, da ustanu, da se sagnu, da ga podignu, da vrate njegovo izubijano telo na krevet.Potom se zgledaše: Valentini je krvarila usna, Plikt je imala ogrebotine na licu, Novinji je okopomodrelo od udarca.

"Jednom sam imala muža koji me je tukao", reče Novinja.

"Nije se Ender borio sa nama", reče Plikt.

"Sada je to Ender", reče Valentina.

On, ležeći na krevetu, otvori oči. Da li ih je video? Kako da znaju?

"Endere", reče Novinja i poče da plače. "Endere, ne moraš da ostaneš samo zbog mene." Ali ako juje i čuo, ničim to nije pokazao.

Samoanci su pustili Pitera, jer se više nije grčio. Ležao je otvorenih usta u ispovraćanom pesku.Vang-mu se stvori kraj njega i svojom odećom mu opažljivo obrisa sa lica i iz očiju pesak i blato.Kraj nje se pojavi činija čiste vode; spustile su je nečije ruke, nije videla čije, nije joj ni bilo važno,jer mislila je samo na Pitera i kako da ga očisti. Disao je plitko i brzo, ali postepeno se smirio i nakraju otvorio oči.

"Sanjao sam vrlo čudan san", reče on.

"Pssst", odvrati Vang-mu.

"Užasan blistavi zmaj me je gonio, rigajući vatru, a ja sam trčao kroz hodnike, tražeći skrovište, izlaz,zaštitnika."

Začu se Maluov glas, tutnjeći kao more: "Nema skrivanja pred božanstvom."

Piter nastavi da govori kao da nije čuo svetog čoveka. "Vang-mu", reče on, "najzad sam našao svojeskrovište." Polako podiže ruku i dotače joj obraz, i zagleda joj se u oči kao da se čudi.

"Ne ja", reče ona. "Nisam dovoljno jaka da se borim protiv nje."

"Znam", odgovori on. "Ali jesi li dovoljno jaka da se boriš uz mene?"

Džejn je hitala kroz čipku prepletenih veza između drveća. Neko drveće bilo je moćno, a nekoslabije, ponekad toliko slabo da joj se činilo da bi ga oduvala jednim dahom, ali videla je da se svisklanjaju od nje u strahu, i znala je kakav je to strah i povlačila se, ne potiskujući nikoga. Ponekad bise čipka zgusnula i ojačala i povela ka nečemu blistavo sjanom, sjajnom kao što je ona nekada bila.Ta mesta su joj bila poznata, kao drevno sećanje, ali poznavala je put; vodio je u onakvu mrežu u

kakvoj je prvi put oživela, i sve joj se vraćalo kao osnovno sećanje na rođenje, sećanje odavnoizgubljeno i zaboravljeno: poznajem kraljice koje vladaju na čvorištima ovih čvrstih užadi. Od svihaiua koje je dotakla za nekoliko minuta od svoje smrti, ovo su bile daleko najsnažnije, i svaka joj jebila ravna. Kada kraljice-matice prave mrežu da prizovu i uhvate novu kraljicu, samo najmoćnije inajambicioznije aiue mogu da zauzmu tako pripremljeno mesto. Samo po neka aiua ima sposobnost davlada hljadama svesti, da potčini druge organizme jednako potpuno kao što ljudi i pekeninjosipotčinjavaju ćelije sopstvenog tela. Ili možda kraljice-matice nisu sve toliko sposobne kao ona,možda nisu ni toliko gladne rasta kao Džejnina aiua, ali svakako su snažnije od svakog čoveka ipekeninja, i za razliku od njih one su je jasno videle i znale su ko je ona i šta sve ona može i bile suspremne. Volele su je i želele su da ona opstane; bile su joj istinske sestre i majke; ali njihova mestabila su puna i tu ona nije mogla da se smesti. Zato se okrenula od tih užadi i čvorišta, vrativši se učipkaste preplete pekeninjosa, snažnom drveću koje je ipak uzmicalo od nje jer su znali da je onasnažnija.

A onda je shvatila da je čipka na nekim mestima tanja ne zato što tamo nema ničega, nego zato što nititu postaju nežnije. Bilo ih je jednako mnogo, možda i više, ali pretvarale su se u mrežu paučine,toliko nežnu da je Džejnin grubi dodir mogao da je pokida; ali ipak ih je dotakla i niti nisu pukle, iona pođe za njima u mesto koje je vrilo od života, sa stotinama malih života, koji su svi bili na ivicisvesti ali ne sasvim spremni da se probude. A ispod svih njih, topla i puna ljubavi, bila je aiua kojaje bila snažna na svoj način, ali ne kao Džejnina. Ne, aiua majčinskog drveta bila je snažna bezambicije. Bila je deo svakog života koji je obitavao na njenoj koži, unutar tame njene srži ili napolju,pužući na svetlu i posežući ka svesti i životu i oslobođenju u svojoj ličnosti. A bilo je lako osloboditise, jer aiua majčinskog drveta nije očekivala ništa od svoje dece, volela je njihovu nezavisnost istokoliko je volela i njihovu potrebu za njom.

Bila je obilna, sa venama punim soka, sa skeletom od drveta, sa treperavim lišćem okupanimsvetlošću, sa korenjem usađenim u mora vode zasoljene materijama života. Nepokretno je stajala usredištu svoje nežne i meke mreže, moćna i štedra, i kada je Džejn stigla do njene ivice pogledala jeu nju kao što bi pogledala izgubljeno dete. Povukla se da joj načini mesta, pustila je Džejn da okusinjen život, da podeli gospodarenje hlorofilom i celulozom. Bilo je mesta za više od jedne.

A Džejn, sa svoje strane, pošto je bila pozvana unutra, nije zloupotrebljavala gostoprimstvo. Nijeostajala dugo u jednom majčinskom drvetu, nego ih je posećivala i pila život i delila posao svakogmajčinskog drveta i nastavljala dalje, od drveta do drveta, plešući svoj ples po mreži paučine; sadani očinsko drveće nije uzmicalo od nje, jer bila je glasnik majki, bila je njihov glas, delila je njihovživot a ipak je bila toliko različita od njih da je mogla da govori, da bude njihova svest, hiljadumajčinskog drveća po čitavom svetu, i rastuće majčinsko drveće na dalekim planetama, i sve su onenašle u Džejn svoj glas, i sve su se radovale novom, življem životu koji im je došao zato što je onabila tu.

(Majčinsko drveće govori.)

(To je Džejn.)

"Oh, voljena moja, majčinsko drveće peva. Nikada nisam čuo takve pesme.)

(Nije joj dovoljno, ali za sada će valjati.)

(Ne, ne, nemoj nam je sada oduzimati! Po prvi put možemo da čujemo majčinsko drveće, i kako susamo divne!)

(Ona sada zna put. Nikada neće sasvim otići. Ali to nije dovoljno. Majčinsko drveće će je nekovreme zadovoljiti, ali one ne mogu da budu više nego što jesu. Džejn nije zadovoljna da samo stoji imisli, da pušta da drugi piju iz nje a da sama nikad ne pije. Ona pleše od drveta do drveta, peva zanjh, ali posle izvesnog vremena ponovo će biti gladna. Potrebno joj je sopstveno telo.)

(Onda ćemo je izgubiti.)

(Ne, nećete. Jer čak ni to telo joj neće biti dovoljno. To će joj biti koren, biće joj oči i glas i ruke inoge. Ali i dalje će čeznuti za ansiblima i za moći koju je imala kada su joj pripadali svi kompjuteriljudskih svetova. Videćeš. Možemo je za sada održati u životu, ali ono što možemo da joj damo - onošto vaše majčinsko drveće može da deli sa njom - nije dovoljno. Njoj, zapravo, ništa nije dovoljno.)

(Pa šta će sada biti?)

(Čekaćemo. Videćemo. Budi strpljiv. Zar nije to vrlina očinskog drveća, strpljenje?)

Čovek zvani Olhado, zbog mehaničkih očiju, stajao je u šumi sa svojom decom. Bili su na pikniku sapekeninjosima koji su bili najbolji drugovi njegove dece; ali tada je počelo bubnjanje, duboki glasočinskog drveća, i pekeninjosi, u strahu, ustaše kao jedan.

Olhadova prva pomisao bila je požar. Jer ogromno, drevno drveće koje je donedavno tu raslo spalilisu ljudi, puni besa i straha. Vatra koju su doneli ljudi ubila je svo očinsko drveće, osim Ljudskog iKorenka, koji su bili izdvojeni od ostalih; ubila je i drevno majčinsko drvo. Ali sada je iz leševapočeo novi rast, jer su ubijeni pekeninjosi prelazili u svoj Treći život. A negde ured ove mlade šume,znao je Olhado, raste novo majčinsko drvo, svakako još tanko, ali dovoljno debelo zbog očajničkog,strasnog napora da bi stotine larvastih beba našle mesta u tamnoj utrobi drvene materice. Šuma jebila ubijena, ali sada je ponovo živela. A među onima koji su doneli baklje bio je i jedan Olhadovsin, Nimbo, suviše mlad da bi razumeo šta čini, slepo sledeći demagoška naklapanja svog stricaGrega, sve dok nije zamalo poginuo; kada je Olhado saznao šta je Nimbo učinio obuzeo ga je stid, jerje znao da nije dovoljno naučio svoju decu. Tada su počeli da odlaze u posetu šumi. Nije biloprekasno. Njegova deca će odrasti poznajući pekeninjose toliko dobro da će im biti nezamislivo daim naude.

A ipak se u šumi ponovo pojavio strah, i Olhado oseti da ga obuzima mučnina od užasa. Šta li je to?Na šta upozorava očinsko drveće? Koji neprijatelj ih je napao?

Ali strah je trajao samo par trenutaka. Potom se pekeninjosi okrenuše; očinsko drvće im je reklonešto zbog čega oni pođoše ka srcu šume. Olhadova deca pođoše za njima, ali on ih zaustavi. Znao jeda se u središtu nalazi majčinsko drvo, i da nije prikladno da ljudi idu tamo.

"Gledaj, oče", reče najmlađa devojčica, "Orač nas zove."

Zaista ih je pozivao. Olhado tada klimnu glavom, i oni pođoše za Oračem u mladu šumu, sve dok nisustigli upravo na ono mesto gde je Nimbo učestvovao u spaljivanju drevnog majčinskog drveta.Ugljenisani leš još se uzdizao ka nebu, ali kraj njega je rasla nova majka, vitka u poređenju sastarom, ali ipak mnogo deblja od svojih vršnjaka, drveća braće. Olhado se nije začudio debljinimladice, niti ogromnoj visini koju je dostigla za tako kratko vreme, niti gustoj krošnji čije lišće je većzaklanjalo dobar deo čistine šarolikom senkom. Divio se čudnom svetlu koje je poigravalo po stablu,gde god je kora bila dovljno tanka, svetlu toliko belom i sjajnom da je jedva mogao da gleda u njega.Poveremeno mu se činilo da je to samo jedno jedino malo svetlo, ali toliko brzo pokretno da ostavljaza sobom blistavi sjaj po čitavom drvetu pre nego što se vrati da ponovi čitav put; drugi put jeizgledalo da sija čitavo drvo, pulsirajući od sjaja kao da se u njemu nalazi vulkan života, spreman naerupciju. Sjaj je stizao do vrhova grana, do najsitnijih grančica; lišće je treperilo od njega, a čupavesenke beba pekeninjosa puzale su po kori stabla brže nego što je Olhado mislio da je moguće. Kao daje mala zvezda sišla da se nastani u drvetu.

Pošto je čuđenje pred svetlom malo jenjalo, Olhado primeti još nešto - ono čemu su se pekeninjosinajviše divili. Drvo je bilo puno pupoljaka. Neki pupoljci su se već otvorili, a za njima je već stizaoplod, primetno rastući.

"Mislio sam da drveće ne donosi plod", tiho reče Olhado.

"Ne može", odgovori Orač. "Deskolada ga je toga lišila."

"Pa šta je onda ovo?" upita Olhado. "Otkuda svetlost u drvetu? Zašto plodovi rastu?"

"Očinsko drvo Ljudski kaže da nam je Ender doveo ovog prijatelja. Zove se Džejn. Ona je posetilasvako majčinsko drvo u svakoj šumi. Ali čak ni on nam nije rekao za voće."

"Kako snažno miriše", reče Olhado. "Kako može tako brzo da zri? Miriše tako snašno, slatko imoćno. Gotovo da po mirisu mogu da osetim ukus; pupoljci nose miris sazrelog voća."

"Sećam se tog mirisa", reče Orač. "Nikada u životu ga nisam osetio, jer nijedno drvo nikada nijeprocvetalo, i nikada nije rodilo nikakvo voće, ali poznajem taj miris. Meni miriše kao život. Kaoradost."

"Onda ga jedi", reče Olhado. "Gledaj - jedna voćka je već sazrela, ovde, na dohvat." Olhado podižeruku, ali zastade. "Smem li?" upita on Orača. "Smem li da uzberem voćku sa majčinskog drveta?Neću ja da jedem - ubraću je za tebe."

Orač je klimao ne glavom, već čitavim telom. "Molim te", šapnu on.

Olhado uhvati svetlucavu voćku. Da li je zadrhtala u njegovom dlanu? Ili je to on drhtao?

Olhado uhvati voćku, čvrstu ali sve mekšu, i nežno je uzbra sa drveta. Lako se odvojila. Sagnuo se ipredao je Oraču. Orač se nakloni i primi je sa poštovanjem, podiže je do usana, liznu, pa otvori usta.

Otvori usta i zagrize. Sok mu je sijao na usnama; olizao ih je; žvakao je; progutao je.

Ostali pekeninjosi su ga gledali. Pružio je voćku i njima. Prilazili su mu jedno po jedno, braća i žene,prilazili su da okuse.

A kada je taj plod pojeden, počeše da se penju po blistavom drvetu, da beru voće i da ga dele i jedusve dok više nisu mogli da jedu. A onda su pevali. Olhado je ostao čitave noći, zajedno sa decom, daslušaju pesme. I ljudi u Milagri su čuli pesmu, i mnogi su stigli u prvo svitanje, prateći sjaj drveta danađu mesto na kome su pekeninjosi, najevši se voća sa ukusom radosti, pevali pesmu radosti. A drvou središtu čistine bilo je deo pesme. Aiua čija sila i plamen su učinili drvo neizmerno življim negoikada ranije plesala je po drvetu, po svakoj putanji, hiljadu puta u svakoj sekundi.

Hiljadu puta u svakoj sekundi plesala je po ovom drvetu, i po svakom drvetu na svakoj planeti gde surasle šume pekeninjosa, i svako majčinsko drvo koje je posetila bilo je prekriveno cvetovima ivoćem, i pekeninjosi su ga jeli i duboko udisali miris voća i cvetova, i pevali su. Bila je to starapesma, čije značenje su odavno zaboravili, ali sada su znali kakvo je i nisu mogli da pevaju ništadrugo. Bila je to pesma o dobu cvetanja i gozbe. Toliko dugo nisu imali plodove da su zaboravili štasu to plodovi. Ali sada su znali šta im je deskolada otela, nekada veoma davno. Ono što su biliizgubili, sada su ponovo našli. A oni koji su bili gladni ni ne znajući ime svoje gladi, sada su sezasitili.

10. "OH, OČE! ZAŠTO SI SE OKRENUO?

U času kada sam pobedila zlo, zašto si mi okrenuo leđa?"

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Malu je sedeo sa Piterom, Vang-mu i Grejs kraj velike vatre na plaži. Krova više nije bilo, kao ninajvećeg dela ceremonije. Bilo je kave, ali, uprkos njenom obrednom značenju. Vang-mu se činilo daje sada piju više iz zadovoljstva nego zbog svetosti ili simbolike.

U jednom trenutku Malu poče da se smeje, glasno i dugo, i Grejs sa njim, pa je potrajalo dok nijeprevela. "Kaže da ne može da se odluči da li činjenica da je boginja bila u tebi, Pitere, znači da sisvet, ili činjenica da je otišla dokazuje kako si svetogrdan."

Piter se nasmeja - Vang-mu je znala da je to samo iz učtivosti - a Vang-mu se nije uopšte nasmejala.

"Oh, baš šteta", reče Grejs. "Nadala sam se da vas dvoje ipak imate osećanje za humor."

"Imamo", reče Piter. "Samo što nemamo samoansko osećanje za humor."

"Malu kaže da boginja ne može zauvek ostati tu gde je. Našla je sebi novi dom, ali on već pripadadrugima, i njihova velikodušnost neće trajati večito. Ti si, Pitere, osetio koliko je Džejn snažna..."

"Da", tiho reče Piter.

"Pa, domaćini koji su je primili - Malu to zove šumska mreža, kao ribarska mreža ali za hvatanjedrveća, šta li mu to znači? - no, on kaže da su oni toliko slabi u poređenju sa Džejn da će, želela toona ili ne, vremenom potčiniti sebi njihova tela, osim ako nađe nekog drugog da joj bude stalni dom."

Piter klimnu glavom. "Znam o čemu govori. Bio sam spreman da pristanem, do trenutka kada je zaistaušla u mene, da joj prepustim ovo telo i ovaj život, jer sam mislio da ih mrzim. Ali ustanovio sam,kad je počela da me goni, da je Malu u pravu. Ne mrzim svoj život. Strašno želim da živim. Naravno,nije to moja želja, nego Enderova, ali pošto on jeste ja, pretpostavljam da se svodi na isto."

"Ender ima tri tela", reče Vang-mu. "Zar to znači da će odustati od nekog drugog?"

"Mislim da on neće ni od čega odustati", reče Piter. "Zapravo, možda bi trebalo da kažem kakomislim da ja neću ni od čega odustati. To nije svestan izbor. Ender se snažno i besno drži života.Pretpostavljam da je on svakako na samrtničkoj postelji još od pre nego što je Džejn isključena."

"Ubijena", reče Grejs.

"Možda umanjena", tvrdoglavo reče Piter. "Sada je trijada umesto boginje. Nimfa." Namignuo jeVang-mu, koja nije imala pojma o čemu on govori. "Čak i ako odustane od svog starog života, neće se

prepustiti."

"On ima dva tela više nego što mu treba", reče Vang-mu, "a Džejn ima jedno manje nego što moraimati. Čini mi se da bi se tu mogli primeniti zakoni trgovine. Dvostruko više zaliha nego što jepotražnja - trebalo bi da budu jeftina."

Kada je Malu saslušao prevod, opet se nasmejao. "Smeje se reči 'jeftino'", reče Grejs. "Kaže da ćeEnder predati neko od svojih tela samo ako umre."

Piter klimnu glavom. "Znam."

"Ali Ender nije Džejn", reče Vang-mu. "On nije živeo kao... kao gola aiua koja hita preko mrežeansibla. On je ličnost. Kada aiue ostave svoja ljudska tela, one ne jurcaju u potrazi za nečim drugim."

"Pa ipak njegova - moja - aiua je u meni", reče Piter. "On zna kako. Ender možda može da umre, amene da pusti da živim."

"Ili ćete umreti sve troje."

"Ovoliko znam", reče im Malu preko Grejs. "Ako boginja treba da dobije sopstveni život, ako ćeikada obnoviti svoje moći, Ender mora da umre i preda jedno telo boginji. Nema drugog načina."

"Da obnovi svoje moći?" upita Vang-mu. "Je li to moguće? Mislila sam da je svrha opštegisključivanja kompjutera upravo u tome da ona zauvek bude izbačena iz kompjuterskih mreža."

Malu se ponovo nasmeja, pljesnu se po golim grudima i poče da govori na samoanskom.

Grejs je prevodila. "Koliko stotina kompjutera imamo na Samoi? Mesecima, još otkako mi se javila,kopirali smo, kopirali, kopirali. Šta god je želela da sačuva, mi smo snimili, i sada je čeka. To jemožda samo mali deo onoga što je nekada bila, ali je svakako najvažniji deo. Ako bude mogla da sevrati u mrežu ansibla, imaće sve što joj je potrebno da se vrati i u kompjutersku mrežu."

"Ali kompjuterske mreže više neće biti povezane sa ansiblima", reče Vang-mu.

"To je naređenje poslao Kongres", reče Grejs. "Ali ne poštuju se baš sva naređenja."

"Pa zašto nas je Džejn dovela ovamo?" upita Piter. "Ako Malu i vi poričete da imate bilo kakvoguticaja na Aimainu, i ako je Džejn već bila u kontaktu sa vama i već ste se pobunili protivKongresa..."

"Ne, ne, nije tako", požuri Grejs da ga uveri. "Mi smo radili ono što nam je rekao Malu, ali on nijepominjao nikakvo kompjutersko biće, govorio je o boginji, i mi smo poslušali jer verujemo u njegovumudrost i znamo da on vidi stvari koje mi ne vidimo. Vaš dolazak nam je objasnio ko je Džejn."

Kada je i Malu čuo o čemu su govorili, pokazao je na Pitera. "Ti! Ti si došao ovamo da dovedešboginju!" Potom je pokazao na Vang-mu. "A ti si došla da dovedeš čoveka."

"Šta god to značilo", reče Piter.

No, Vang-mu je mislila da je razumela. Preživeli su jednu krizu, ali ovaj miran sat bio je samozatišje. Moraće da se vrate u bitku, i ovog puta ishod će biti drugačiji. Ako Džejn može da živi, akoima i malo nade da će ponovo biti mogući trenutni vasionski letovi, Ender će morati da joj predamakar jedno od svojih tela. Ako je Malu u pravu, onda Ender mora da umre. Postojala je šansa da ćeEnderova aiua moći da zadrži makar jedno od tri tela, i da nastavi da živi. Ja sam ovde, pomisliVang-mu, da bih osigurala da upravo Piter preživi, ne kao bog, nego kao čovek.

Sve će zavisiti, shvatila je, od toga da li Ender-kao-Piter više voli nju nego što Ender-kao-Valentinavoli Mira ili Ender-kao-Ender voli Novinju.

Od toga ju je gotovo obuzelo očajanje. Ko je ona? Miro je godinama Enderov prijatelj. Novinja muje žena. A Vang-mu - Ender je za njeno postojanje saznao tek pre nekoliko dana, ili možda nedelja.Šta mu ona može značiti?

Ali onda joj je sinula još jedna, utešnija, ali ipak uznemirujuća pomisao. Je li jednako važno ko jevoljena osoba, kao što je važno koji Enderov oblik tu osobu voli? Valentina je savršeni altruista -ona možda najviše voli Mira, ali pristaće da odustane kako bi nam vratila vasionske letove. Ender jeveć prestao da se zanima za svoj stari život. On je umoran i izmožden. A Piter - on je pun ambicija,pohlepe za rastom i stvaranjem. Nije važno što on voli mene, važno je što on voli mene, ili što on želida živi, a ja sam deo tog života, ja koja ga volim iako je navodno izopačen. Ender-kao-Piter jeupravo onaj deo njega kome je najpotrebnije da bude voljen zato što to najmanje zaslužuje - prematome baš moja ljubav, zato što volim baš Pitera, može da mu bude najdragocenija.

Ako iko može da pobedi, pobediću ja, i Piter, i to ne zbog neke veličanstvene čistote naše ljubavi,nego zbog očajničke gladi ljubavnika.

Pa, priča o našim životima neće biti naročito plemenita ni dirljiva, ali imaćemo život, i to je sasvimdovoljno.

Zavukla je nožne prste u pesak, osećajući sitan, prijatan bol od trenja sićušnih čestica silikona onežnu kožu između prstiju. To je život. Boli, prljav je, i strašno, strašno prija.

Olhado je preko ansibla preneo svom bratu i sestrama na vasionskom brodu šta se desilo sa Džejn imajčinskim drvećem.

"Kraljica-matica kaže da to ne može dugo da traje", reče on. "Majčinsko drveće nije toliko snažno.Izgubiće kontrolu, i Džejn će uskoro postati šuma - i kraj. Ne šuma koja priča. Samo vrlo ljupka, vrloblistava šuma sa vrlo ukusnim voćem. Verujte mi, bilo je divno za gledanje, ali prema objašnjenjuKraljice-matice jako je ličilo na smrt."

"Hvala, Olhado", reče Miro. "Nama je to manje-više svejedno. Zaglavljeni smo ovde, i zato ćemo sebaciti na posao, sad kad je Val prestala da se odbija od zidova. Deskoladori nas još nisu našli -Džejn nam je ovog puta udesila višu orbitu - ali čim budemo imali prihvatljiv prevod njihovog jezikamahnućemo im i javiti da smo tu."

"Samo nastavite", reče Olhado. "Ali nemojte odustati ni od povratka kući."

"Šatl baš i nije pogodan za putovanje od dvesta godina", reče Miro. "Toliko smo udaljeni, a ova malaletelica čak ne može ni da se približi brzinama potrebnim za relativistički let. Moraćemo da igramopasijans punih dvesta godina. Karte će se izlizati mnogo pre nego što stignemo kući."

Olhado se nasmeja - suviše vedro i iskreno, pomisli Miro. "Kraljica-matica kaže da čim Džejn izađeiz drveća, i čim Kongres pokrene svoje nove sisteme, ona će moći da uskoči tamo. Ili barem u vezeizmeđu ansibla. A ako uspe u tome, onda će možda ponovo moći da se bavi vasionskim letovima.Nije nemoguće."

To je zainteresovlao Val. "Da li Kraljica-matica nagađa, ili zaista zna?"

"Ona predskazuje budućnost", odvrati Olhado. "Niko ne zna budućnost. Čak ni vrlo pametna mravljakraljica koja svojim mužjacima pri parenju odgriza glavu."

Na to niko nije imao šta da odgovori, pogotovo u tom šaljivom stilu.

"Pa, ako je to sve za sada", reče Olhado, "vraćamo se na posao. Ostavićemo ovu vezu otvorenu, isnimaćemo u triplikatu sve vaše izveštaje."

Potom njegovo lice nestade iz prostora iznad terminala.

Miro se okrete u stolici i pogleda ostale: Elu, Kuaru, Val, pekeninja Vatrogasca, i bezimenog radnikakoji ih je gledao večito ćuteći; mogao je da govori samo kucajući na terminalu. No, Miro je znao dapreko tog radnika Kraljica-matica prati sve što oni rade i čuje sve što kažu. Čeka. Ona sve ovousklađuje. Šta god se dogodilo Džejn, Kraljica-matica je katalizator koji je sve pokrenuo. Ipak, onošto je rekla, rekla je Olhadu, preko nekog radnika u Milagri. Ovaj nije otkucao ništa osim ideja u vezisa prevođenjem jezika deskoladora.

Sada je shvatio da im nije ništa govorila jer ne želi da se vidi kako navaljuje. Navaljuje na šta? Nakoga?

Na Val. Ne želi da se vidi kako navaljuje na Val, zato... zato što Džejn može da preuzme jedno odEnderovih tela samo ako joj se to telo slobodno prepusti. Zaista slobodno - bez pritiska, krivice,ubeđivanja - jer to nije odluka koja se donosi svesno. Ender je odlučio da želi da živi sa majkom umanastiru, ali njegov nesvesni um bio je mnogo zainteresovaniji za ovaj projekat prevođenja i za onošto radi Piter. Njegov nesvesni izbor pokazivao je njegovu pravu volju. Ako Ender pusti Val, to morabiti iz njegove želje da to učini, iz same njegove srži. Ne odluka po dužnosti, kao odluka da ostane samajkom. Odluka koju on zaista želi.

Miro pogleda Val, u njenu lepotu koja je dolazila više od duboke dobrote nego od pravilnih crta lica.Voleo ju je, ali da li možda voli savršenstvo u njoj? Ta savršena vrlina možda je jedino što će jojomogućiti - omogućiti Enderu u obliku Valentine - da voljno popusti i pozove Džejn unutra. KadaDžejn uđe, savršena vrlina će nestati, zar ne? Džejn je moćna, a Miro je verovao da je i dobra -prema njemu je svakako bila dobra, pravi drug. Ali čak ni u najneobuzdanijoj mašti nije mogao da je

zamisli kao savršeno punu vrlina. Ako ona preuzme Val, hoće li i dalje biti Val? Sećanja će ostati, alivolja iza lica biće mnogo složenija od prostog scenarija koji je Ender stvorio za nju. Hoću li je idalje voleti kada bude bila Džejn?

A zašto ne bih? Volim i Džejn, zar ne?

Ali hoću li voleti Džejn kada bude bila od krvi i mesa, a ne samo glas u mom uhu? Hoću li je gledatiu oči i žaliti za izgubljenom Valentinom?

Zašto ranije nisam sumnjao? Pokušao sam da skinem to sa sebe, još dok nisam ni upola razumeokoliko će biti teško. A sada, kada je to samo najlabavija nada, vidim da - šta, želim da se ne desi?Ne, nije to. Ne želim da umrem ovde. Želim da se Džejn povrati, makar samo da nas odnese nazad -ala je to altruistički motiv! Želim da se Džejn povrati, ali želim i da Val ostane nepromenjena.

Hoću da sve ružno nestane i da svi budu srećni. Hoću moju mamu. U kakvo sam se to detinjastostvorenje pretvorio?

Iznenada je shvatio da ga Val gleda. "Ćao", reče joj on. I ostali su ga gledali. Njega pa Val,naizmenično. "O čemu to glasamo, da li treba da pustim bradu?"

"Ne glasamo ni o čemu", reče Kuara. "Samo sam ja u depresiji. Hoću da kažem, znala sam šta radimkada sam ušla u ovaj brod, ali prokletstvo, strašno je teško oduševljavati se radom na jeziku noveinteligentne vrste kada mogu da merim svoj život po kazaljci na rezervoaru sa kiseonikom."

"Vidim da već smatraš deskoladore za inteligentnu vrstu", primeti suvo Ela.

"Zašto da ne?" Kuara kao da se zbunila. "Eto, imaju jezik, i oni..."

"To tek treba da odlučimo, čini mi se", reče Vatorgasac. "Da vidimo jesu li deskoladori ramani ilivarelsi. Problem prevođenja je samo mali korak na tom putu."

"Veliki korak", ispravi ga Ela. "A nemamo dovoljno vremena za to."

"Pošto ne znamo koliko dugo će nam biti potrebno", reče Kuara, "ne vidim zašto si tako sigurna u to."

"Potpuno sam sigurna", reče Ela. "Jer u ovom trenutku svi samo sedimo, pričamo i gledamo kako seMiro i Val čežnjivo gledaju. Ne treba biti genije da bi se videlo kako će, ovim tempom, naš napredakdo trenutka kada nam nestane kiseonika biti ravan nuli."

"Drugim rečima", reče Kuara, "treba da prekinemo sa traćenjem vremena." Ona se zagleda u svojebeleške.

"Ali mi ne traćimo vreme", tiho reče Val.

"Ne?" upita Ela.

"Čekam da mi Miro kaže kako lako se Džejn može vratiti u dodir sa stvarnim svetom. Jedno telo čeka

da je primi. To će značiti ponovnu mogućnost vasionskog leta. Njegov stari i verni drug, iznenadapretvoren u pravu devojku. To čekam."

Miro odmahnu glavom. "Ne želim da te izgubim."

"To mi nije od pomoći", odvrati Val.

"Ali istina je", reče Miro. "Teorija, to je lako. Duboko razmišljanje dok se vozim lebdelicom poLuzitaniji. Da, tada sam mogao da tvrdim kako će Džejn u Val biti i Džejn i Val. Ali sad kad je došlodotle, ne mogu reći da..."

"Umukni", reče Val.

Nije ličilo na nju da tako govori. Miro umuknu.

"Dosta s takvim pričama", reče ona. "Od tebe želim reči koje će mi omogućiti da predam ovo telo."

Miro odmahnu glavom.

"Istrči jednom pred rudu", reče ona. "Reci popu pop, a bobu bob. Sviraj ili za pojas zadeni."

Znao je šta ona želi. Znao je šta mu govori: on je jedino što je drži u ovom telu, u ovom životu. Zbogljubavi koju oseća prema njemu. Zbog prijateljstva, zbog drugarstva. Sada je bilo drugih koji će sebaviti prevođenjem - Miro je video da je to i bio plan od samog početka. Da povedu Elu i Kuaru,kako Val ne bi slučajno pomislila da je nezamenjiva. Ali Mira nije mogla tako lako da se odrekne. Amorala je; morala je da se odrekne i sebe.

"Koja god aiua je u tom telu", reče Miro, "sećaćeš se svega što ti kažem."

"Ali moraš to zaista i da misliš", reče Val. "Mora da bude istina."

"Pa, to ne može", reče Miro, "jer te ja zaista..."

"Umukni!" povika Val. "Nemoj to ponovo da kažeš! To je laž!"

"Nije laž!"

"To zavaravaš samog sebe, ali moraš da se probudiš i uvidiš istinu, Miro! Već si izabrao izmeđumene i Džejn. Sada se povlačiš samo zato što ti se ne dopada da budeš tip osobe koja pravi takavbezobziran izbor. Ali nikada me nisi voleo, Miro. Nikad nisi voleo mene. Voleo si da se družimo, toda - jer sam ti jedina bila na raspolaganju. Postoji biološki imperativ kada je u pitanju očajničkiusamljen mladić. Ali mene? Mislim da si voleo sećanje na tvoje prijateljstvo sa pravom Valentinom,kada ste putovali zajedno svemirom. I voleo si kako se plemenito osećaš kada objavljuješ da mevoliš dok si se trudio da mi spaseš život, u vreme kada me je Ender ignorisao. Ali sve vreme upitanju si bio ti, a ne ja. Nikada me nisi poznavao, nikada me nisi voleo. Voleo si Džejn, i Valentinu,i samog Endera, a ne ovu plastičnu posudu koju je on napravio kako bi izdvojio sve vrline kojih ježeleo da ima više."

Njen bes je bio prosto opipljiv. Ovo uopšte nije ličilo na nju. Miro je video da su i ostali zapanjeni.Ali i razumeo ju je. Ovo je baš ličilo na nju - jer bila je puna besa i mržnje zato da bi ubedila samusebe da odustane od života. A to je činila radi drugih. Savršeni altruizam. Samo će ona umreti, a uzamenu za to možda ostali na ovom brodu neće umreti, i vratiće se kući kada završe ovaj posao.Džejn će živeti, odenuta ovim telom, nasledivši njena sećanja. Val je morala da ubedi sebe da ježivot kakav vodi bespredmetan, i njoj i svima drugima; da će jedinu vrednost steći ukoliko ga napusti.

I želela je da joj Miro pomogne. To je bila žrtva koju je zahtevala od njega. Da joj pomogne da umre.Da joj pomogne da želi da umre. Da joj pomogne da mrzi život.

"U redu", reče on. "Hoćeš istinu? Ti si potpuno prazna, Val, i oduvek si bila. Sediš i brbljašplemenite reči, ali u njima nema srca. Ender nije osetio potrebu da te stvori zato što on zaista imavrline koje ti navodno predstavljaš, nego zato što ih nema. Zato im se toliko i divi. I zato, kada te jenapravio, nje znao šta da stavi u tebe. Tvoj scenario je bio prazan papir. Čak i sada se ponašaš prematom scenariju. Savršeni altruizam, nije nego. Kako možeš biti žrtva ako se odrekneš života kojinikada i nije bio život?"

Ona se za trenutak borila, ali niz obraz joj skliznu suza. "Rekao si da me voliš."

"Bilo mi te je žao. Onog jutra u Valentininoj kuhinji, je li? Ali činjenica je da sam samo pokušavaoda ostavim utisak na Valentinu. Drugu Valentinu. Da joj pokažem koliko sam dobar. Ona ima neke odtih vrlina - i zato mi je jako stalo do njenog mišljenja o meni. I tako... kobajagi sam se zaljubio ustvorenje koje je bilo dostojno Valentininog poštovanja. Toliko o toj navodnoj ljubavi. A onda smosaznali koja je naša prava misija i iznenada ti više ne umireš, a ja sam se našao u zamci jer sam rekaoda te volim, i sada moram da održavam privid, iako postaje sve jasnije i jasnije da mi nedostajeDžejn. Toliko mi nedostaje da osećam bol, a ne mogu da je dobijem samo zato što ti nećeš da..."

"Molim te", reče Val. "To me suviše boli. Nisam mislila da ti... ja..."

"Miro", reče Kuara, "ovo je najveće sranje koje sam ikada videla da neko priređuje nekom drugom, averuj mi, nagledala sam se takvih stvari."

"Umukni, Kuara", reče Ela.

"Oh, otkada si ti proglašena za kraljicu ovog broda?" odbrusi Kuara.

"Nije reč o tebi", reče Ela.

"Znam, reč je o Miru, kučkinom sinu koji..."

Vatrogasac mirno ustade iz svog sedišta i položi svoju snažnu šaku Kuari preko usta. "Nije vreme",tiho reče on. "Ništa ne razumeš."

Ona uspe da se otrgne. "Dovoljno razumem da bih znala kako je ovo..."

Vatrogasac se okrete ka radniku Kraljice-matice. "Pomozi nam."

Radnik ustade i neverovantom brzinom iznese Kuaru iz glavne prostorije šatla. Kuda je Kraljica-matica odvela Kuaru i kako ju je tamo zadržala Mira uopšte nije zanimalo. Kuara je bila suviše ego-centrična da bi razumela kakvu predstavu izvode Miro i Val. Ali ostali su razumeli.

Najvažnije je bilo što Val nije razumela. Val mora da veruje kako on iskreno misli sve što sadagovori. Gotovo da je uspeo pre nego što ga je Kuara prekinula. Ali sada je izgubio nit.

"Val", umorno reče on, "nije važno šta govorim. Zato što ti nikada nećeš odustati. A znaš li zašto?Zato što ti nisi Val. Ti si Ender. A Ender, iako može da zbriše čitave planete kako bi spasao ljudskurasu, smatra svoj život za svetinju. On nikada neće odustati. Ni za korak. A to uključuje i tebe - onnikada neće odustati od tebe. Zato što si ti njegova poslednja i najveća varka. Ako odustane od tebe,izgubiće poslednju nadu da će ikada postati dobar čovek."

"To je glupost", reče Val. "Jedini način da postane dobar čovek je upravo da odustane od mene."

"To ti i govorim", reče Miro. "On zapravo nije dobar čovek. Zato ne može da odustane. Čak ni da bidokazao svoje vrline. Zato što veze aiue i tela ne mogu da se glume. On može da prevari sve druge,ali ne može da prevari tvoje telo. On prosto nije dovoljno dobar da bi odustao od tebe."

"Znači, mrziš Endera, a ne mene."

"Ne, Val, ne mrzim Endera. On je nesavršen čovek, i to je sve. Kao i ja, kao i svi drugi. Kao i pravaValentina. Samo ti gajiš iluziju savršenstva - ali to ne smeta, jer ti nisi stvarna. Ti si samo Ender kojiizigrava Valentinu. Čim siđeš sa pozornice, ne ostaje ništa, sve spada kao šminka ili kostim. Zar sizaista poverovala da sam se zaljubio u to?"

Val se obrte u stolici, okrenuvši mu leđa. "Gotovo sam poverovala da to zaista misliš."

"A ja ne verujem", reč Miro, "da to glasno govorim. Ali to si htela od mene, zar ne? Da po prvi putbudem iskren prema tebi, kako bi možda i ti bila iskrena prema sebi i shvatila da to što imaš i nijepravi život, nego samo beskonačno priznanje Enderove nesposobnosti kao ljudskog bića. Ti si dečijanevinost koju misli da je izgubio, ali evo ti istine i o tome: pre nego što su ga i odvojili od roditelja,pre nego što je uopšte otišao u Borbenu školu u orbiti, pre nego što su od njega načinili savršenumašinu za ubijanje, on je već bio brutalni, bezobzirni ubica, i znao je to i plašio se sebe. To je jednaod stvari koje Ender pokušava da zaboravi pretvarajući se da nisu tačne: on je ubio jednog dečakapre nego što je i postao vojnik. Šutirao ga je u glavu. Šutirao je i šutirao, i dečko se nikada više nijeosvestio. Roditelji ga više nikada nisu videli živog. Dečko jeste bio nevaljac, ali nije zaslužio daumre. Ender je od samog početka bio ubica. Sa tim on ne može da živi. Zato si mu ti potrebna. Zatomu je potreban Piter. Zato da može da uzme svoju ružnu, bezobzirnu prirodu ubice i da je usadiPiteru. I da može da te gleda savršenu i da kaže: 'Vidite, to divno savršenstvo je deo mene'. A mi svise pretvaramo zajedno sa njim. Ali ti nisi divna, Val. Ti si jadan izgovor čoveka čiji je čitav životlaž."

Val briznu u plač.

Umalo, umalo da Miro oseti sažaljenje i prestane. Umalo da uzvikne: Ne, Val, tebe volim, tebe želim!

Za tobom sam čeznuo čitavog života, a Ender jeste dobar čovek jer nemoguće je da si ti običnopretvaranje. Ender te nije stvorio svesno, onako kako dvoličnjaci stvaraju svoje fasade. Ti si nikla iznjega. Vrline su tu, i ti si prirodno stanište za njih. Već sam voleo Endera i divio mu se, ali tek kadsam tebe upoznao saznao sam koliko je on lep iznutra.

Bila mu je okrenuta leđima. Nije videla kakve muke on trpi.

"Šta je bilo, Val? Treba ponovo da te žalim? Zar ne razumeš da je tvoja jedina vrednost u tome što bimogla da odeš i prepustiš Džejn svoje telo? Ti nam nisi potrebna, ne želimo te. Enderova aiua spadau Piterovo telo, jer on jedini ima priliku da pokaže Enderov pravi karakter. Gubi se, Val. Kada odeš,imaćemo šansu da živimo. Dok god si tu, mi smo mrtvi. Misliš da ćeš nam nedostajati makar nasekund? Razmisli malo bolje."

Nikada neću oprostiti sebi zbog ovoga što govorim, shvati Miro. Iako znam koliko je neophodno dapomognem Enderu da napusti ovo telo, time što ću mu opstanak u njemu učiniti nepodnošljivim, idalje ću se sećati šta sam sve govorio, sećaću se kako je ona izgledala, plačući od očajanja i bola.Kako da živim sa tim? Mislio sam da sam ranije bio deformisan. Tada mi je samo bio oštećen mozak.Ali sada - ne bih mogao da joj kažem ove stvari da nisam ranije mislio o njima. Eto ti. Mislio sam osvim ovim užasnim stvarima koje govorim. Eto kakav sam ja čovek.

Ender opet otvori oči, a onda pruži ruku i dotače Novinjino lice prekrivneo modricama. Kada jevideo Valentinu i Plikt, zastenjao je. "Šta sam vam to uradio?"

"Nisi ti", reče Novinja. "Ona je."

"Ja sam", reče on. "Hteo sam da joj dam neka ima... nešto. Hteo sam, ali kada je došlo dotle, uplašiosam se. Nisam mogao." Oborio je pogled i zatvorio oči. "Pokušala je da me ubije. Pokušala je da meizbaci."

"Oboje ste radili daleko ispod nivoa svesti", reče Valentina. "Dve aiue sa vrlo jakom voljom,nesposobne da se odreknu života. Nije to strašno."

"Šta, a vi ste se samo našle suviše blizu?"

"Tako je", reče Valentina.

"Povredio sam te", reče Ender. "Povredio sam vas sve tri."

"Ljudi nisu odgovorni za grčeve", reče Novinja.

Ender odmahnu glavom. "Govorim o... onom pre. Ležao sam ovde i slušao. Nisam mogao da sepokrenem, ni da pustim glas, ali čuo sam. Znam šta sam učinio. Svim trima. Žao mi je."

"Nemoj", reče Valentina. "Sve smo odabrale svoj život. Ja sam mogla da ostanem i na Zemlji, sećašse? Nisam morala da pođem sa tobom. Dokazala sam to kada sam ostala sa Jaktom. Ti me nisi ništakoštao - imala sam sjajnu karijeru i divan život, i to uglavnom zato što sam bila sa tobom. Što se tičePlikt, pa, najzad smo videli - na moje veliko olakšanje, priznajem - da ni ona nema uvek potpunu

kontrolu nad sobom. Ipak, ti je nikada nisi pozvao da te prati. Sama je odabrala to što je odabrala.Ako joj je život protraćen, pa, protraćila ga je onako kako je želela i to se tebe ne tiče. A Novinja..."

"Novinja je moja žena", reče Ender. "Rekao sam da je neću ostaviti. Pokušao sam da je ne ostavim."

"Nisi me ostavio", reče Novinja.

"Pa šta onda radim u ovom krevetu?"

"Umireš", reče Novinja.

"Eto vidiš", reče Ender.

"Ali umirao si i pre nego što si došao ovamo", reče ona. "Umirao si od časa kada sam te ostavila.Tada si shvatio, tada smo oboje shvatili, da više ne gradimo ništa zajedno. Naša deca više nisu mala.Jedno je mrtvo. Neće biti novih. Naš rad se sada nigde ne dodiruje."

"To ne znači da je u redu okončati..."

"Dok god smo oboje živi", reče Novinja. "Znam to, Endrju. Brak se održava zbog dece, a onda kaddeca odrastu ostajemo u braku zbog druge dece, tako da odrastaju u svetu u kome je brak stalan. Znamsve to, Endrju. Stalan - dok neko od nas ne umre. Zato si ti tu, Endrju. Zato što imaš druge živote koježeliš da živiš, i zato što zbog nekakvog čuda imaš tela u kojima možeš da ga živiš. Naravno da meostavljaš. Naravno."

"Ja držim datu reč", reče Ender.

"Do smrti", reče Novinja. "Ne duže od toga. Zar misliš da mi nećeš nedostajati kad umreš? Naravnoda hoćeš. Nedostajaćeš mi kad god budem pričala našim unućićima o tebi. Dobro je kad udovicinedostaje muž. To daje oblik njenom životu. Ali ti - oblik tvog života dolazi od njih. Od tvojih ostalihličnosti. Ne od mene. Ne više. Ne zameram ti to, Endrju."

"Bojim se", reče Ender. "Kada me je Džejn potisnula, osetio sam strah kao nikad ranije. Ne želim daumrem."

"Onda nemoj ostati ovde, jer ako ostaneš u ovom starom telu i u ovom starom braku, Endrju, to će bitiprava smrt. A za mene, ako te budem gledala znajući da zapravo ne želiš da budeš tu, to će takođe bitineka vrsta smrti."

"Novinja, ja te zaista volim, ne pretvaram se, sve godine koje smo srećno proveli zajedno, to je bilastvarnost - kao što je bila za Jakta i Valentinu. Reci joj, Valentina."

"Endrju", reče Valentina, "molim te, seti se. Ona je ostavila tebe."

Ender pogleda sestru. Potom Novinju, dugo i pažljivo. "Tačno je, zar ne? Naterao sam te da meprimiš."

Novinja klimnu glavom.

"Ali mislio sam - mislio sam da sam ti potreban. I dalje."

Novinja sleže ramenima. "Endrju, to je uvek bio problem. Bio si mi potreban, ali ne po dužnosti. Nisimi potreban zato što moraš da održiš datu reč. Ako te budem gledala svakog dana znajući da si ostaozbog dužnosti, šta misliš, Endrju, bi li mi to pomoglo?"

"Želiš da umrem?"

"Želim da živiš", reče Novinja. "Da živiš. Kao Piter. To je fini mladić i čeka ga dug život. Želim musve najbolje. Budi sada on, Endrju. Ostavi ovu staru udovicu. Izvršio si dužnost prema meni. I znamda me voliš, kao što i ja još volim tebe. Smrt to neće pokvariti."

Ender ju je gledao, poverovao je, pitao se ima li prava da joj veruje. Ona to ozbiljno misli; kakomože to da misli; sigurno kaže ono što misli da želim da čujem; ali to što kaže je tačno. Tamo i nazad,okolo i okolo poigravala su mu pitanja u umu.

Ali onda je u jednom trenutku prestao da se zanima za pitanja i zaspao.

Tako je njemu izgledalo. Zaspao je.

Tri žene okupljene oko njegove postelje videle su da zatvara oči. Novinja je čak uzadhnula, mislećida nije uspela. Čak se okrenula da izađe. Ali onda je Plikt tiho uzviknula. Novinja se naglo okrenula.Enderova kosa je otpala. Pružila je ruku ka mestu gde mu je klizila sa temena, želeći da ga dodirne,da sve ponovo uredi, ali znala je da je najbolje da ga ne dodiruje, da ga ne budi, da ga pusti da ode.

"Nemojte gledati", promrmlja Valentina. Ali nijedna od njih tri se nije pokrenula. Gledale su, nedodirujući, ne progovorivši, kako se njegova koža ugiba uz kosti, kako se suši i kruni, kako sepretvara u prašinu pod čaršavima, na jastuku, i kako se čak i ta prašina kruni dalje sve dok nije bilatoliko fina da se nije ni videla. Nije ostalo ništa. Nije ostao niko, osim mrtve kose koja mu je prvaotpala.

Valentina posegnu i poče da skuplja kosu u hrpu. Novinja se umalo pobunila, ali odmah je shvatila.Moraće nešto da sahrane. Moraće da prirede pogreb i da polože u zemlju ono što je ostalo odEndrjua Vigina. Novinja priđe da pomogne. Kada je i Plikt pokupila nekoliko poslednjih vlasi,Novinja je nije oterala, nego je primila i te vlasi, kao što je primila one koje je prikupila Valentina.Ender je bio slobodan. Novinja ga je oslobodila. Rekla je ono što je morala da kaže kako bi gapustila da ode.

Je li Valentina imala pravo? Hoće li ovo biti drugačije, dugoročno, od ostalih koje je volela iizgubila? Znaće kasnije. Sada, danas, ovog trenutka, osećala je u sebi samo mučnu težinu tuge. Ne,poželela je da krikne. Ne, Endere, nisam rekla istinu. Još si mi potreban, iz dužnosti ili zbog datereči, ma zbog čega, samo da budeš sa mnom, niko me nikada nije voleo kao ti i to mi je bilo potrebno,ti si mi bio potreban, gde si sada kada te toliko volim?

(On odlazi), reče Kraljica-matica.

(Ali može li da nađe put do drugog tela?) upita Ljudski. (Ne daj da se izgubi!)

(Zavisi od njega), reče Kraljica-matica. (Od njega i Džejn.)

(Zna li ona?)

(Gde god da je ona, još je povezana sa njim. Da, zna. I u ovom trenutku traga za njim. Da, eno je.)

Iskočila je iz mreže koja ju je tako blago, prijatno držala; mreža se lepila za nju; vratiću se, pomislilaje, vratiću vam se, ali neću više ostajati tako dugo; nanosim vam bol kada predugo ostanem.

Iskočila je i ponovo se našla sa onom poznatom aiuom sa kojom je bila prepletena tri hiljade godina.Izgledala je izgubljena i zbunjena. Jedno njeno telo je nedostajalo. Ono staro. Stari, poznati oblik. Iostala dva je jedva držao. Nije imao koren ni sidro. Nije osećao da pripada nijednom od njih. Bio jestranac u sopstvenom telu.

Prbiližila mu se. Ovog puta je bolje znala šta radi, kako da se kontroliše. Ovog puta se uzdržavala,nije uzela ništa što njemu pripada. Nije dovela u pitanje njegov posed. Samo se približila.

Onako nesigurnom, bila mu je poznata. Iščupan iz svog najstarijeg doma, sada je mogao da vidi da jepoznaje, da je odavno poznaje. Primakao joj se, bez straha. Da, bliže, bliže.

Pođi za mnom.

Uskočila je u Valentinino telo. Pošao je za njom. Prolazila je bez doticanja, ne okusivši život ovogtela; bilo je njegovo, da ga on dodirne i okusi. Osetio je njene udove, usne i jezik; otvorio je oči ipogledao; mislio je njene misli; čuo je njena sećanja.

Suze u očima, suze na obrazima. Duboki bol u srcu. Ne mogu da podnesem da budem ovde, pomislioje. Ne spadam tu. Ovde me niko ne želi. Svi žele da izađem odavde i odem.

Bol ga je razdirao, odgurujući ga. Za njega je to bilo nepodnošljivo mesto.

Aiua koja je nekada bila Džejn sada polako posegnu, oklevajući, i dotače jedno mesto, jednu jedinućeliju.

On se uznemirio, ali samo na trenutak. Ovo nije moje, pomislio je. Ne spadam ovde. Tvoje je. Možešda ga uzmeš.

Provela ga je po tom telu, stalno dodirujući, preuzimajući vlasništvo nad njim; samo što se ovog putaon nije opirao, nego joj je prepuštao kontrolu. Ovde nisam poželjan. Uzmi ga. Raduj se sa njim.Tvoje je. Moje nikada nije bilo.

Osetila je da telo postaje ona, sve više i više, stotine ćelija, hiljade, prenosile su svoju odanost sastarog gospodara koji više nije želeo da bude tu, na novu gospodaricu koja ih je obožavala. Nije imrekla: vi ste moje, onako kako je pokušala kada je prošli put bila tu. Umesto toga, govorila je: ja sam

vaša; a potom, najzad: vi ste ja.

Bla je zapanjena potpunošću ovog tela. Sada je shvatala da sve do ovog časa nije bila ličnost. Za sveovo vreme bila je aparat, a ne ličnost. Bila je na održavanju života i čekala je na sam život. Sada,isprobavajući ruke kao rukave, uvidela je da su ruke, da, ovoliko duge; da, ovaj jezik, ove usne krećuse baš kao što moraju da se kreću moje usne i jezik.

A onda, prešavši u njenu svest, zahtevajući njenu pažnju - koja je nekada bila podeljena na po desethiljada misli istovremeno - dođoše sećanja kakva nikada pre nije poznavala. Sećanja na govorusnama i dahom. Sećanja na gledanje očima, na slušanje ušima. Sećanja na hodanje i trčanje.

A potom sećanja na ljude. Kako stoji u onom prvom brodu i kako vidi svoj prvi prizor - EndrjuaVigina, izraz na njegovom licu, čuđenje dok je gleda, i kako gleda naizmenično nju i...

I Pitera.

Ender.

Piter.

Zaboravila je. Bila je toliko obuzeta svojom novom ličnošću da je potpuno zaboravila izgubljenuaiuu koja joj je dala ovo telo. Gde je on?

Nestao, nestao. Nije u onom drugom, nije nigde, kako je mogla da ga izgubi? Koliko sekundi, minuta,sati je prošlo? Gde je on?

Trgavši se od tela, od sebe koja se zvala Val, tragala je, pretraživala, ali nije mogla da nađe.

Mrtav je. Izgubila sam ga. Dao mi je ovaj život i onda više nije imao za šta da se drži, a ja sam gazaboravila i sad je nestao.

Ali onda se setila da je on i ranije nestao. Kada ga je jurila kroz sva tri njegova tela i kada je na krajuza trenutak odskočio, i taj skok ju je odveo do čipkaste mreže drveća. Učinio je to ponovo, naravno.Preskočio je na jedino mesto na koje je ikada preskočio.

Pošla je za njim i našla ga je, ali ne tamo gde je ona bila, među majčinskim drvećem, čak ne ni međuočinskim drvećem. Uopšte nije bio među drvećem. Ne, otišao je tamo gde ona tada nije želela da ode,duž debelih užadi koja vode baš ka njima; ne, ne ka njima - ka njoj. Ka Kraljici-matici. Onoj koju jenosio učaurenu tri hiljade godina, od sveta do sveta, sve dok joj konačno nije pronašao dom. Sada muje konačno uzvratila dar; kada je Džejnina aiua okušala niti koje su vodile ka njoj, našla ga je,nesigurnog i izgubljenog.

Poznao ju je. Tako odsečen, bilo je čudo što je išta poznavao; ali poznao ju je. I ponovo je pošao zanjom. Ovog puta ga nije povela u telo koje joj je poklonio; ono je sada bilo njeno; ne, sada je biloona. Povela ga je ka drugom telu, na drugom mestu.

Ali on se ponašao isto kao u telu koje je sada bilo njeno: kao stranac. Iako su milioni aiua iz tog tela

posezale ka njemu, željne da ih on održava, on se držao odvojeno. Zar mu je bilo tako strašno u onomtelu? Ili mu je smetalo što je ovo telo Piter, što za njega predstavlja sve ono čega se u samom sebinajviše plaši? Nije hteo da ga primi. Bilo je njegovo, a on nije hteo, nije mogao...

Ali morao je. Provela ga je kroz telo, predajući mu svaki deo. Ovo si sada ti. Šta god da ti je nekadaznačilo, sada je drugačije - ovde možeš da budeš celovit, možeš da budeš ti.

Nije je razumeo; kako je i mogao, odsečen od svih tela? Znao je samo da ovo nije telo koje je voleo.Ona koja je voleo već je napustio.

Ali ona ga je vukla dalje; išao je za njom. Ova ćelija, ovo tkivo, ovaj organ, ovaj ud, to si ti, vidikoliko čeznu za tobom, vidi kako ti se pokoravaju. I zaista je bilo tako, pokoravali su mu se uprkosnjegovom uzmicanju. Pokoravali su mu se sve dok konačno nije počeo da misli umom i oseća telom.Džejn je čekala, gledajući, pridržavajući ga, želeći da on ostane dovoljno dugo da prihvati telo, jervidela je da bi bez nje odustao, pobegao bi. Ne pripadam ovde, nemo je govorila njegova aiua. Nepripadam. Ne pripadam.

Vang-mu mu je držala glavu u krilu, glasno jecajući. Samoanci su se okupljali da gledaju njen bol.Znala je šta znači kada je pao, kada je omlitavio, kada mu je otpala kosa. Ender je mrtav, na nekomdalekom mestu, i ne može da nađe put ovamo. "Izgubljen je", jecala je, "izgubljen je."

Bila je nejasno svesna da Malu govori samoanski. Potom je čula i prevod od Grejs. "Nije izgubljen.Ona ga je dovela ovamo. Boginja ga je dovela ovamo, ali on se plaši da ostane."

Kako može da se plaši? Piter da se plaši? Ender da se plaši? Nezamislivo za obojicu. Koji deo njegaje ikada bio kukavica? Čega se on ikada plašio?

A onda se setila - Ender se plašio Pitera, a Piter Endera. "Ne", reče ona, samo što to više nije biobol. Sada su bili osujećenost, bes, potreba. "Ne, slušaj me, ovde ti je mesto! Ovo si ti, pravi ti! Bašme briga čega se sada plašiš! Baš me briga koliko si izgubljen. Želim da budeš tu. Ovo je tvoj dom;oduvek je bio. Sa mnom! Mi smo dobar par. Mi spadamo jedno uz drugo. Pitere! Endere - ko godmisliš da si - zar misliš da je to meni važno? Ti si oduvek bio ti, isti kao što si i sada, i ovo je oduvekbilo tvoje telo. Hodi kući! Vrati se!" Nezaustavljivo je brbljala.

A onda on otvori oči i nasmeši se. "E, to je pravo glumatanje", reče.

Ona ga ljutito gurnu. "Kako možeš da mi se podsmevaš!"

"Znači, nisi ozbiljno mislila", reče on. "Ipak me ne voliš."

"Nikad nisam ni rekla da te volim!"

"Znam šta si rekla."

"E pa", reče ona. "E pa."

"I bilo je tačno", reče on. "Bilo je i još je."

"Misliš, rekla sam nešto tačno? Pogodila sam istinu?"

"Rekla si da mi je ovde mesto", odvrati Piter. "I tako je." On podiže ruku da joj dotakne obraz, alinije se tu zaustavio. Obgrlio ju je oko vrata i povukao je naniže, i zadržao je zagrljenu. DvadesetSamoanaca oko njih smejali su se i smejali.

Ovo si sada ti, reče mu Džejn. Ovo si čitav ti. Sada si jedan.

Šta god da je iskusio tokom oklevanja da preuzme kontrolu nad telom, bilo je dovoljno. Više nije biloni plašljivosti ni nesigurnosti. Ova aiua koju je provela kroz telo sada je sa zahvalnošću preuzelavlast, spremna kao da je ovo prvo telo koje je ikada imala. A možda je i bilo tako. Pošto je bioodsečen, ma koliko kratko, da li će se uopšte sećati da je bio Endrju Vigin? Ili je stari život nestao?Aiua je bila ista, blistava, moćna aiua; ali hoće li ostati ikakva sećanja, osim sećanja u umu PiteraVigina?

Nije na meni da brinem o tome, pomisli ona. On sada ima svoje telo. Neće umreti, za sada. A ja imamsvoje telo. Imam paučinastu mrežu između drveća, i negde, jednom, ponovo ću imati i ansible. Sve dosada nisam znala koliko sam bila ograničena, koliko sam bila mala i sitna; ali sada se osećam istokao i moj prijatelj, iznenađena sam koliko sam živa.

Kada se vratila u svoje novo telo, u svoju novu ličnost, pustila je da misli i sećanja ponovo teku, iovog puta nije ništa blokirala. Svest njene aiue uskoro je bila puna onoga što je osećala i mislila isećala se. Sve će joj se vratiti, onako kako Kraljica-matica vidi svoju aiuu i njene filotičke veze;vraćalo joj se čak i sada, u bleskovima, kao veština savladana u detinjstvu i potom zaboravljena. Bilaje svesna, nejasno, u dubini uma, da i dalje skače nekoliko puta u sekundi kako bi kružila kroz drveće,ali sve je to radila tako brzo da nije propustila ništa od misli koja su joj prolazile kroz um kaoValentini.

Kao Val.

Kao Val koja je sedela plačući, dok su joj u ušima još odzvanjale Mirove užasne reči. Nikad me nijevoleo. Želeo je Džejn. Svi oni žele Džejn, a ne mene.

Ali ja sam Džejn. I ja sam ja. Ja sam Val.

Prestala je da plače. Pokrenula se.

Pokrenula se! Mišići su se zgrčili i opustili, kontrakcija, relaksacija, čudesne ćelije su radile zajednoda pokrenu velike, teške kosti i vreće kože i organa, da ih premeste, da ih precizno uravnoteže.Radost je bila prosto prevelika. Izlila se iz nje u - kakvo je to grčenje dijafragme? Kakav je to zvukkoji joj navire iz grla?

Smeh. Koliko dugo ga je imitirala kroz kompjuterske čipove, imitirala govor i smeh, i nikada, nikadanije znala šta to znači, kako to izgleda iznutra. Nije želela da prestane.

"Val", reče Miro.

Oh, čuti njegov glas sopstvenim ušima!

"Val, jesi li dobro?"

"Da", reče ona. Tako joj se pomerio jezik, i usne; disala je, kretala se, sve su to bile navike koje jeVal već imala, ali njoj tako divne i nove i čudesne. "I da, moraš nastaviti da me zoveš Val. Džejn jebila nešto drugo. Neko drugi. Pre nego što sam postala ja, bila sam Džejn. Ali sada sam Val."

Pogledala ga je i videla (očima!) kako mu niz obraze teku suze. Smesta ga je razumela.

"Ne", rekla je. "Ne moraš uopšte da me zoveš Val. Zato što ja nisam Val kakvu si poznavao, i nesmeta mi ako tuguješ za njom. Znam šta si joj rekao. Znam koliko te je bolelo da joj to kažeš; sećamse da je nju bolelo da čuje. Ali nemoj žaliti, molim te. Dali ste mi tako veličanstven dar, i ti i ona. Adali ste ga i njoj. Videla sam kako njena aiua prelazi u Pitera. Ona nije mrtva. A najvažnije je što sije - time što si joj rekao - oslobodio da učini stvar koja najbolje odražava ko je ona zaista. Pomogaosi joj da umre za tebe. Sada je sjedinjena sa sobom; on je sjedinjen sa sobom. Žali za njom, ali nemojda se kaješ. I uvek možeš da me zoveš Džejn."

I onda je znala, deo Val u njoj je znao, sećanje ličnosti koja je Val bila znao je šta treba da radi.Ustala je iz stolice, odlebdela do Mira, obgrlila ga rukama (dodirujem ga ovim rukama!), naslonilanjegovu glavu sebi na rame i pustila da joj njegove suze, prvo vrele, pa hladne, natope košulju,natope kožu. Peklo je. Peklo je.

11. "TI SI ME PRIZVALA NATRAG IZ TAME"

"Zar ovome nema kraja? Moram li stalno tako?Zar nisam učinilasve što možete tražitiod žene tako slabei tako glupe kao ja?Kada ću čuti vaš oštri glasponovo u svom srcu?Kada ću ispratitiposlednji god ka nebu?"

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Jasudžiro Cucumi se zapanjio kad mu je sekretarica šapnula ime. Smesta je klimnuo glavom, a ondaje ustao kako bi se obratio ljudima sa kojima je bio na sastanku. Pregovori su bili dugi i teški, i sad jemorao da prekine kada je već bilo tako blizu - ali tu se ništa nije moglo. Radije će izgubiti milionenego da iskaže nepoštovanje prema velikom čoveku koji je, neverovatno, došao da poseti njega.

"Molim vas, oprostite mi što sam neučtiv prema vama, ali moj stari učitelj je došao da me poseti iako bih ga ostavio da čeka pala bi sramota i na mene i na moju kuću."

Stari Šigeru je smesta ustao i naklonio se. "Mislio sam da je mlada generacija zaboravila kako seukazuje poštovanje. Znam da je vaš učitelj bio veliki Aimaina Hikari, čuvar Jamato duha. Ali čak i daje to neki bezubi stari učitelj iz dalekog planinskog sela, pristojan mlad čovek treba da mu ukažepoštovanje, ovako kao vi."

Mladi Šigeru nije bio toliko zadovoljan - ili barem nije bio toliko vešt u prikrivanju uvređenosti. No,ovde je bilo važno mišljenje starog Šigerua. Kada posao bude sklopljen, biće dovoljno vremena daodobrovolji sina.

"Počastvovali ste me rečima punim razumevanja", reče Jasudžiro. "Molim vas, dozvolite da vidimhoće li mi moj učitelj ukazati čast da pod svojim krovom okupim tako mudre ljude."

Jasudžiro se ponovo nakloni i izađe u prijemnu sobu. Aimaina Hikari je još stajao. Sekretarica jetakođe stajala i sada je bespomoćno slegnula ramenima, kao da kaže: nije hteo da sedne. Jasudžiro seduboko nakloni, i još jednom, i još jednom, pre nego što je upitao sme li da mu predstavi svojeprijatelje.

Aimaina se namršti. "Jesu li oni iz porodice Šigeru Fušimi koja tvrdi da potiče od plemenite loze -koja je izumrla dve hiljade godina pre nego što su se iznenada pojavili novi potomci?"

Jasudžiro se ohladi od straha da će ga Aimaina, koji je, na kraju krajeva, čuvar Jamato duha, ponizitiomalovažavajući tvrdnju Fušimija da pripadaju plemenitoj lozi. "To je mala i bezopasna taština", tiho

reče Jasudžiro. "Čovek treba da bude ponosan na svoju porodicu."

"Kao što je tvoj imenjak, osnivač bogatstva Cucumijevih, ponosno zaboravio da su mu preci biliKorejci."

"Sami ste rekli", poče Jasudžiro, mirno primivši uvredu, "da su svi Japanci poreklom iz Koreje, alioni sa Jamato duhom prešli su na ostrva što su brže mogli. Moji su pošli za vašima samo nekolikostoleća kasnije."

Aimaina se nasmeja. "I dalje si lukav i dosetljiv! Povedi me kod svojih prijatelja, biću počastvovanda ih upoznam."

Usledilo je deset minuta klanjanja i osmehivanja, prijatnih komplimenata i samoumanjivanja.Jasudžiro je osetio olakšanje što Aimaina nije pokazao ni nagoveštaj podsmeha ili ironije dok jeizgovarao prezime "Fušimi", i što je mladi Šigeru bio toliko zapanjen što se upoznao sa velikimAimainom Hikarijem da je potpuno zaboravio uvređenost što je sastanak bio prekinut. DvojicaŠigerua konačno odoše sa desetak holograma svog sastanka sa Aimainom, a Jasudžiro je bio vrlozadovoljan što je stari Šigeru zahtevao da se i Jasudžiro slika zajedno sa Fušimijima i velikimfilozofom.

Najzad Jasudžiro i Aimaina ostaše sami iza zatvorenih vrata njegove kancelarije. Aimaina odmahpriđe prozoru i raskrili zavese, otkrivajući druge visoke zgrade poslovnog centra Nagoje, a iza njihpogled na prirodu, u ravnici pretvorenu u uredne farme, ali u brdima još divlju i šumovitu, dom lisicai jazavaca.

"Drago mi je što se, iako su Cucumiji ovde u Nagoji, iz grada još uvek može videti slobodna priroda.Nisam znao da je to moguće."

"Iako se podsmevate mojoj porodici, ponosan sam što izgovarate naše ime", reče Jasudžiro. No,strašno je želeo da pita zašto je Aimaina tako čvrsto rešen da danas vređa njegovu porodicu.

"Jesi li ponosan na čoveka po kome si dobio ime? Na kupca zemlje, graditelja terena za golf? Ponjemu, sva divljina plače za kućama i parkovima. Kad smo već kod toga, on nikada nije video ženukoja bi mu bila toliko ružna da ne bi pokušao da joj napravi dete. Da li ga i u tome slediš?"

Jasudžiro je ostao bez reči. Svi su znali priče o osnivaču bogatstva Cucumijevih. To već tri hiljadegodina nije bilo ništa novo. "Šta sam učinio da mi se na glavu sruči toliki bes?"

"Nisi učinio ništa", reče Hikari. "I nisam besan na tebe. Besan sam na sebe, jer ni ja nisam učinioništa. Govorim o drevnim gresima tvoje porodice zato što je jedina nada za Jamato duh da se setimosvih grehova iz prošlosti. Ali zaboravljamo. Sada smo toliko bogati, toliko toga posedujemo, tolikogradimo, da ni na jednom od Stotinu Svetova nema nijednog iole važnog projekta u koji nisuuključene Jamato ruke. Ali ipak zaboravljamo lekcije naših predaka."

"Preklinjem vas da me prosvetlite, učitelju."

"Nekada davno, dok se Japan još borio da uđe u moderno doba, dozvolili smo da nad nama vlada

vojska. Vojnici su bili gospodari, i poveli su nas u zao rat, kako bi pokorili nacije koje nam nikakvozlo nisu nanele."

"Platili smo za to kada su atomske bombe pale na naša ostrva."

"Platili?" uzviknu Aimaina. "Šta znači platiti ili ne platiti? Jesmo li odjednom postali hrišćani, pa daplaćamo za grehe? Ne. Jamato duh ne traži da se plati za greške, nego da se iz njih uči. Zbacili smovojsku i pokorili svet našim izvrsnim proizvodima i našim pouzdanim radom. Jezik Stotinu Svetovamožda potiče od engleskog, ali novac na Stotinu Svetova potiče od jena."

"Ali i dalje kupujemo i prodajemo", reče Jasudžiro. "Nismo zaboravili lekciju."

"To je samo polovina lekcije. Druga polovina glasi: nećemo voditi ratove."

"Ali ne postoji japanska flota, ni japanska armija."

"To je laž koju govorimo sami sebi kako bi prikrili svoje zločine", reče Aimaina. "Pre dva dana meje posetilo dvoje stranaca - smrtnih ljudi, ali znam da su ih poslali bogovi. Prebacili su mi što ješkola Neophodnosti obezbedila ključne glasove u Kongresu Zvezdanih Puteva kako bi se poslalaLuzitanijska flota. Flota čiji je jedini cilj da ponovi zločin Endera Ksenocida i da uništi planetu nakojoj obitava krhka ramanska vrsta, vrsta koja nikome nije ničim naudila!"

Jasudžiro uzmače od tolikog Aimaininog gneva. "Ali učitelju, kakve veze ja imam sa vojskom?"

"Jamato filozofi su stvorili teoriju prema kojoj deluju Jamato političari. Japanski glasovi su odneliprevagu. Ta zla flota mora da se zaustavi!"

"Danas ništa ne može da se zaustavi", reče Jasudžiro. "Svi ansibli su isključeni, kao i svekompjuterske mreže, da bi se užasni virus svežder izbacio iz sistema."

"Sutra će se ansibli ponovo uključiti", reče Aimaina. "I zato se sutra sramota zbog japanskog učešća uksenocidu mora izbeći."

"Zašto ste došli kod mene?" upita Jasudžiro. "Ja nosim ime svog velikog pretka, ali polovina dečakau mojoj porodici dobija ime Jasudžiro, Jošiaki ili Seidži. Ja rukovodim vlasništvom Cucumija uNagoji..."

"Ne budi skroman. Ti si Cucumi sa Božanskog Vetra."

"Slušaju me i u drugim gradovima", reče Jasudžiro, "ali naređenja stižu iz porodičnog sedišta naHonšuu. Ja nemam nikakvog političkog uticaja. Ako su problem Neophodnjaci, razgovarajte sanjima!"

Aimaina uzdahnu. "Oh, to ničemu ne bi koristilo. Oni bi proveli šest meseci u raspravljanju kako dapomire svoj stari stav sa svojim novim stavom, dokazujući pri tom da se uopšte nisu promenili, iakotreba da zaokrenu za 180 stepeni. A političari - oni su vezani. Čak i ako se filozofi predomisle, bilabi potrebna najmanje jedna politička generacija - kažu da su to tri izborna perioda - da bi nova

politika počela da deluje. Trideset godina! Luzitanijska flota će dotle obaviti svoju zlu misiju."

"Pa šta onda možemo, osim da očajavamo i živimo u sramoti?" upita Jasudžiro. "Osim ako planirateneki uzaludan, glupi potez." Nasmešio se učitelju, znajući da će Aimaina prepoznati sopstvene rečikoje je uvek koristio kada je pominjao sepuku, drevno obredno samoubistvo, koje je Jamato duhodbacio kao što dete odbacuje pelene.

Aimaina se nije nasmejao. "Luzitanijska flota jeste sepuku za Jamato duh." Prišao je i nadvio se nadJasudžiroa, ili se ovom barem tako činilo, jer bio je za pola glave viši od starca. "Političari suudesili da Luzitanijska flota bude popularna, i zato filozofi sada ne mogu da ih nateraju da sepredomisle. Ali ako filozofija i izbori ne mogu da promene mišljenje političara, novac može!"

"Ne predlažete mi valjda nešto tako sramotno kao što je podmićivanje?" upita Jasudžiro, pitajući sezna li Aimaina koliko je potplaćivanje političara opšte prihvaćena praksa.

"Zar misliš da držim oči u čmaru?" upita Aimaina, upotrebivši toliko prostački izraz da Jasudžirojeknu i obori pogled, nervozno se nasmejavši. "Zar misliš da ne znam kako postoji deset načina da sekupi svaki pokvareni političar, i stotinu načina da se kupi svaki pošten? Prilozi, pretnje o prilaganjuprotivnicima, donacije u dobrotvorne svrhe, zapošljavanje rođaka ili prijatelja - zar moram sve da tinabrojim?"

"Vi ozbiljno želite da se novac Cucumija uloži u zaustavljanje Luzitanijske flote?"

Aimaina opet ode do prozora i raširi ruke, kao da bi da zagrli sve što je video od spoljašnjeg sveta."Luzitanijska flota je loša za poslove, Jasudžiro. Ako se molekularno oružje upotrebi protiv jedneplanete, biće upotrebljeno i protiv druge. A vojska, kada ponovo bude imala u rukama toliku moć,ovog puta je neće tek tako pustiti."

"Hoću li ubediti glave svoje porodice citirajući vaše proročanstvo, učitelju?"

"Nije to proročanstvo", reče Aimauina, "i nije moje. To je zakon ljudske prirode, i naučili smo ga izistorije. Zaustavi flotu, i porodica Cucumi će biti priznata za spasioca, ne samo Jamato duha, nego ičitavog ljudskog duha. Ne dozvoli da taj težak greh padne na glavu našeg naroda."

"Oprostite mi, učitelju, ali meni se čini da ga samo vi stavljate nama na glavu. Niko nije primetio dasmo mi odgovorni za taj greh sve dok vi ovde to niste rekli."

"Nisam ga ja stavio vama na glavu. Samo sam skinuo šešir koji ga pokriva. Jasudžiro, ti si bio jedanod mojih najboljih učenika. Oprostio sam ti što to čemu sam te učio koristiš na tako komplikovannačin, jer si činio to radi svoje porodice."

"A ovo što ste upravo tražili od mene - to je savršeno jednostavno?"

"Preduzeo sam najdirektnije korake - otvoreno sam razgovarao sa najmoćnijim predstavnikomnajbogatije japanske trgovačke porodice do koga sam mogao danas da dođem. A to što tražim od tebeje najmanje što je potrebno kako bi se izvršilo neophodno."

"U ovom slučaju, taj minimum strašno ugrožava moju karijeru", zamišljeno reče Jasudžiro.

Aimaina oćuta.

"Moj najveći učitelj jednom mi je rekao", reče Jasudžiro, "da čovek koji je rizikovao život zna da sukarijere bezvredne, a čovek koji neće da rizikuje svoju karijeru vodi bezvredan život."

"Znači, poslušaćeš?"

"Pripremiću poruku kojom ću izneti čitav slučaj pred porodicu Cucumi. Kada ansibli budu ponovopovezani, poslaću poruku."

"Znao sam da me nećeš razočarati."

"Još bolje od toga", reče Jasudžiro. "Kada me izbace sa posla, doći ću da živim kod vas."

Aimaina se nakloni. "Biću počastvovan da obitavaš u mojoj kući."

Svi životi teku kroz vreme, i ma koliko strašan bio neki trenutak, ma koliko bio pun bola ili tuge ilistraha, vreme teče ravnomerno kroz sve živote. Proticali su minuti u kojima je Val-Džejn grlilarasplakanog Mira, a onda je vreme osušilo njegove suze, vreme je opustilo njen zagrljaj, i vreme je,konačno, iscrplo Elino strpljenje.

"Hajdemo nazad na posao", reče ona. "Nisam bezosećajna, ali naša sudbina nije promenjena."

Kuara se iznenadila. "Ali Džejn nije mrtva. Zar to ne znači da ćemo moći da se vratimo kući?"

Val-Džejn smesta ustade i priđe svom kompjuterskom terminalu. Svaki pokret joj je bio lak, zbogrefleksa i navika koje je čuvao Val-mozak; ali za Džejn-um svaki pokret je bio svež i nov; divila seplesu svojih prstiju dok je pritiskala dugmiće na tastaturi. "Ne znam", reče Džejn, odgovarajući napitanje što ga je postavila Kuara, ali je zanimalo sve. "Još sam nesigurna u ovom telu. Ansibli jošnisu ponovo priključeni. Imam šačicu saveznika koji će povezati neke moje stare programe u mrežučim se obnovi - neki Samoanci na Pacifici, Han Fei-cu na Stazi, univerzitet Abo u Zaleđu. Hoće li tiprogrami biti dovoljni? Hoće li mi novi mrežni softver omogućiti da koristim izvore koji su mipotrebni kako bih držala u umu sve podatke o vasionskom brodu i ljudima na njemu? Hoće li mismetati što imam telo? Hoće li moja nova veza sa majčinskim drvećem biti pomoć ili smetnja? Inajvažnije pitanje: da li želimo da učestvujemo u mom prvom probnom letu?"

"Neko mora", reče Ela.

"Mislim da ću pokušati sa jednim brodom na Luzitaniji, ako uspem da obnovim kontakt sa njima",reče Džejn. "Ukrcaće se samo jedan radnik kraljice-matice. Ako nastrada, neće nikome nedostajati."Džejn se okrete radniku koji je bio sa njima. "Izvinjavam se, naravno."

"Ne moraš da se izvinjavaš randiku", reče Kuara. "To je ionako samo Kraljica-matica."

Džejn pogleda Mira i namignu. Miro nije odgovorio namigivanjem, ali dovoljno joj je odgovorio

tugom u pogledu. On je znao da radnici nisu baš sasvim onakvi kakvim ih svi smatraju. Kraljice-matice ponekad moraju da ih ukrote, jer nisu svi potpuno podvrgnuti njenoj volji. Ali pitanje jesu liradnici robovi ili nisu ostaviće nekoj narednoj generaciji.

"Jezici", reče Džejn. "Nošeni genetskim molekulima. Kakvu li gramatiku imaju? Jesu li povezani sazvukom, mirisom, svetlom? Hajde da vidimo koliko smo pametni bez mene u kompjuterima dapomažem." To joj se učinilo toliko smešno da se glasno nasmejala. Oh, kako je divno čuti svojimušima sopstveni smeh, kako navire iz pluća, od zgrčene dijafragme, puneći joj oči suzama!

Tek kad je prestala da se smeje, shvatila je koliko je strašno morala zvučati Miru i ostalima."Izvinite", reče ona, užasnuta, i oseti kako joj vrat i lice obliva vrelo rumenilo. Ko bi pomislio da tomože toliko da peče! Gotovo da se ponovo nasmejala. "Nisam navikla da budem ovoliko živa. Znamda se radujem dok ste svi ostali mračni, ali zar ne razumete? Čak i ako svi umremo kada nam kroznekoliko nedelja ponestane vazduha, ja ipak moram da se divim ovom osećanju!"

"Razumemo", reče Vatrogasac. "Prešla si u svoj Drugi život. To je radost i za nas."

"Provela sam neko vreme među vašim drvećem", reče Džejn. "Majčinsko drveće mi je načinilomesta. Primilo me je i negovalo. Da li smo zato sada brat i sestra?"

"Ne znam kako izgleda imati sestru", odvrati Vatrogasac. "Ali ako se sećaš života u tami majčinskogdrveta, onda se sećaš mnogo više od mene. Mi ponekad sanjamo, ali nemamo prava sećanja na Prviživot u tami. No, onda znači da je ovo tvoj Treći život."

"Dakle, odrasla sam?" upita Džejn i opet se nasmeja.

Ponovo oseti kako se ostali koče od njenog smeha, kako im nanosi bol.

No, desilo se nešto čudno kad se okrenula da se ponovo izvini. Pogled joj je pao na Mira, i umestoda kaže ono što je planirala - Džejn-reči koje bi još juče do njega doprle kroz dragulj u uhu - na usnejoj navreše druge reči, zajedno sa sećanjem. "Ako moja sećanja žive, Miro, onda sam i ja živa. Zarmi nisi tako rekao?"

Miro odmahnu glavom. "Da li govoriš iz Valinog sećanja, ili iz Džejninog? Ona nas je - ti si nas -slušala dok smo razgovarali u pećini Kraljice-matice. Nemoj me tešiti izigravajući nju.

Džejn se po navici - svojoj? Valinoj? - smesta obrecnu. "Kada te budem tešila, primetiće razliku."

"Po čemu?" odvrati Miro jednako oštro.

"Po tome što ćeš biti utešen, naravno", reče Val-Džejn. "U međuvremenu, molim te imaj na umu da tesada ne slušam kroz dragulj u uhu. Vidim samo ovim očima i čujem samo ovim ušima."

To, naravno, nije bilo sasvim tačno. Mnogo puta u sekundi ona je osećala tok sokova, dobrodušnudobrodošlicu majčinskog drveća dok je njena aiua zadovoljavala glad za veličinom putujućiprostranom mrežom filota pekeninjosa. A povremeno, izvan majčinskog drveća, nazirala je pomisao,ili reč, ili izraz, izgovorene na jeziku očinskog drveća. Ili to nije bio njihov jezik? Pre je ličio na

jezik izvan jezika, na duboki govor nemih. A čiji je bio taj drugi glas? Znam vas - vi ste vrsta koja meje stvorila. Znam vaš glas.

(Izgubili smo te), reče Kraljica-matica u njenom umu, (ali dobro ti je išlo bez nas.)

Džejn nije bila spremna za naviranje ponosa koji je blistao kroz čitavo njeno Val-telo; osetila jefizičku posledicu osećanja kao Val, ali ponos je poticao od pohvale matice-majke. Ja sam kćikraljica-matica, shvatila je, i zato mi je važno kada mi se ona obrati, i kaže mi da sam dobro činila.

A ako sam kći kraljica-matica, znači da sam i Enderova kći, njegova dvostruka kći, jer delom su menapravile i od njegovog uma, kako bih mogla da budem most između njih; a sada obitavam u telu kojeje takođe poteklo od njega, i čija sećanja potiču iz vremena kada je i on obitavao ovde i živeo životovog tela. Ja sam njegova kći, ali ponovo ne mogu da razgovaram sa njim.

Za sve to vreme, tokom svih tih misli, nije pokazala ni osetila ni najmanje kolebanje usmerenosti naono što je radila na kompjuteru, na vasionskom brodu u orbiti oko planete deskolade. I dalje je bilaDžejn. Nisu joj kompjuteri omogućavali, tokom svih ovih godina, da održava mnogo nivoa pažnje namnogo zadataka istovremeno. To joj je omogućavala priroda kraljice-matice.

(Ti si nam i došla u početku upravo zato što si aiua dovoljno moćna da to čini), reče Kraljica-maticau njenom umu.

Koja od vas mi govori? upita Džejn.

(Zar je važno? Sve se sećamo kako si nastala. Sećamo se da smo bile tamo. Sećamo se kako smo teizvukle iz tame u svetlost.)

Jesam li onda ja i dalje ja? Hoću li ponovo imati sve moći koje sam izgubila kada je KongresZvezdanih puteva ubio moje staro virtuelno telo?

(Možda. Kada saznaš, reci nam. Veoma nas zanima.)

Sada je osetila duboko razočaranje zbog roditeljske nebrige, grč u utrobi, neku vrstu stida. Ali to jebilo ljudsko osećanje; nastalo je u Val-telu, iako je bilo reakcija na njen odnos sa kraljicama-maticama-majkama. Sve je bilo mnogo komplikovanije - a i prostije. Njena osećanja sada su bilaiskazana telom, koje je reagovalo pre nego što bi uspela da shvati šta oseća. Ranije je jedva i znalada ima osećanja. Imala ih je, da, čak i iracionalne reakcije, podsvesne želje - to su odlike svih aiua,kada se povežu sa drugima u bilo kakvoj vrsti života - ali nije bilo jednostavnih signala koji bi jojrekli šta oseća. Kako je lako biti ljudsko biće, kada vidiš sopstvena osećanja odslikana u svom telu.A i kako je to teško, jer ne možeš da od sebe tako lako sakrješ ta ista osećanja.

(Navikni se da ćemo te osujećivati, kćeri) reče Kraljica-matica. (Tvoja priroda je delom ljudska, anaša nije. Nećemo biti nežne sa tobom kao ljudske majke. Kada ne možeš da podneseš, povuci se -nećemo te goniti.)

Hvala, nemo reče ona... i povuče se.

Sunce je u zoru izašlo iza planine koja je činila kičmu ostrva, tako da se nebo osvetlilo daleko prenego što je sunčeva svetlost zaista dotakla drveće. Vetar sa mora ih je preko noći ohladio. Piter seprobudio sa Vang-mu sklupčanom uz sebe, nalik na račiće poređane na pijačnoj tezgi. Njena blizinamu je prijala; bila mu je poznata. Kako je to moguće? Nikada još nije spavao tako blizu nje. Je li toneko Enderovo sećanje? Nije bio svestan bilo kakvih njegovih sećanja. To ga je zapravo i razočaralokada je shvatio. Mislio je da će možda, kada njegovo telo bude potpuno posedovalo aiuu, on postatiEnder - da će imati prava sećanja na čitav život, umesto smeše lažnih sećanja koja je dobio zajednosa ovim telom kada ga je Ender stvorio. Ali nije imao sreće.

Pa ipak, sećao se da je spavao sa ženom sklupčanom kraj sebe. Sećao se kako je pružio ruku prekonje, zaklonivši je.

Ali nikada nije tako dotakao Vang-mu. Niti je imao prava da to sada čini - ona mu nije žena, samo...drug? Je li to? Rekla je da ga voli - je li to bilo samo da bi mu pomogla da nađe put u ovo telo?

A onda se iznenada osetio kao da nestaje iz sebe, kao da se povlači iz Pitera i postaje nešto drugo,nešto malo i blistavo i preplašeno, nešto što odlazi u tamu, u vetar suviše snažan da bi mu sesuprotstavio...

"Pitere!"

Glas ga je pozivao, i on pođe za njim, naniže duž gotovo nevidljive filotičke niti koja ga jepovezivala sa... samim sobom. Ja sam Piter. Nemam kuda drugde da idem. Ako ovako odem, umreću.

"Jesi li dobro?" upita Vang-mu. "Probudila sam se jer sam... izvini, ali sanjala sam, osećala sam sekao da te gubim. Ali nisam te izgubila, jer evo tu si."

"Ja sam se gubio", reče Piter. "Mogla si to da osetiš?"

"Ne znam šta sam osetila ili nisam. Samo sam... kako to da opišem?"

"Ti si me prizvala natrag iz tame", reče Piter.

"Jesam li?"

Zaustio je da kaže još nešto, ali se predomislio. Potom se nasmejao, nelagodno i uplašeno. "Takočudno se osećam. Još maločas sam hteo da kažem nešto. Nešto veoma uobraženo - kako je dovoljnomračno i kad moraš da budeš Piter Vigin."

"Oh, da", reče Vang-mu. "Uvek govoriš takve mračne stvari o sebi."

"Ali nisam to rekao", reče Piter. "Hteo sam, iz navike, ali sam odustao, jer to nije tačno. Zar nijesmešno?"

"Ja mislim da je dobro."

"Znam da bi trebalo da se osećam ceo, umesto izdeljen - možda da budem zadovoljniji sobom ili

nešto tome slično. A ipak gotovo da sam se izgubio. Mislim da to nije bio običan san. Mislim da samse stvarno bio otkačio. Padao sam u... ne, iz svega."

"Nekoliko meseci si imao tri ličnosti", reče Vang-mu. "Moguće je da tvoja aiua čezne za... ne znam,za veličinom onoga što si dosad bio?"

"Bio sam raširen po čitavoj galaksiji, zar ne? Ili bi trebalo da kažem da je on bio raširen, jer bio je toEnder. A ja nisam Ender, jer se ničega ne sećam." Malo se zamislio. "Osim što se nekih stvari sadamožda malo jasnije sećam. Stvari iz detinjstva. Majčinog lica. Vrlo je jasno, a mislim da dosad nijebilo takvo. I Valentininog lica, dok smo svi bili još deca. Ali toga bih se sećao i kao Piter, pa neznači da je to Enderovo sećanje, zar ne? Siguran sam da je to samo još jedno od sećanja koja mi jeEnder ugradio na početku." On se nasmeja. "Izgleda da zaista očajnički želim da pronađem deo njegau sebi."

Vang-mu je sedela i slušala. Ćutala je, nije glumila ogromno zanimanje, ali isto tako nije hitala da gaprekine odgovorom ili komentarom.

To ga je navelo da pomisli na nešto drugo. "Imaš li ti neku vrstu, kako da kažem, empatije? Da liinače osećaš ono što osećaju drugi ljudi?"

"Nikad", reče Vang-mu. "Suviše sam zauzeta osećajući ono što ja osećam."

"Ali znala si da odlazim. Osetila si."

"Možda sam sada povezana sa tobom", reče ona. "Nadam se da je to u redu, jer nije bilo baš sasvimdobrovoljno s moje strane."

"Ali i ja sam povezan sa tobom", reče Piter. "Jer čuo sam te i dok sam bio van tela. Sva ostalaosećanja bila su nestala. Telo mi nije slalo ništa. Izgubio sam ga. Sad, kad razmišljam kako je toizgledalo, sećam se da sam 'video' stvari, ali to je samo moj ljudski mozak davao smisao nečemučemu se zapravo ne može dati smisao. Znam da zapravo ništa nisam video, ni čuo, ni doticao ni bilošta drugo. A ipak sam znao da me zoveš. Osetio sam te - osetio sam tvoju potrebu. Tvoju želju da sevratim. To svakako znači da sam i ja povezan sa tobom."

Ona slegnu ramenima i obori pogled.

"Šta ti sad to znači?" upita on.

"Ne želim da provedem ostatak života objašnjavajući svoje postupke", reče Vang-mu. "Svi drugimogu samo da osećaju i delaju, bez analiza. Kako je tebi izgledalo? Ti si pametni stručnjak za ljudskuprirodu."

"Prekini s tim", reče Piter, pretvarajući se da je bocka, ali zapravo je zaista želeo da ona prestane."Sećam se da smo se svađali oko toga, i verovatno sam se hvalisao, ali... pa, sada se više ne osećamtako. Je li to zato što imam Endera u sebi? Znam da uopšte ne razumem ljude. Ti si oborila pogled,slegnula si ramenima kada sam rekao da sam povezan sa tobom. To me je povredilo."

"A zašto?"

"Oh, znači ti možeš da pitaš a ja ne mogu? Sada su pravila takva?"

"Pravila su oduvek bila takva", reče Vang-mu. "Samo ih ti nisi poštovao."

"Pa, mene je to povredilo jer sam želeo da ti bude drago što sam povezan sa tobom i ti sa mnom."

"Je li tebi drago?"

"Pa, to mi je samo spaslo život, i mislim da bih bio kralj glupaka ako mi ne bi makar odgovaralo!"

"Miris", reče ona i skoči na noge.

Kako je mlada, pomisli Piter.

Dok je ustajao, iznenadilo ga je saznanje da je i on mlad, da mu je telo gipko i brzo.

A onda se ponovo iznenadio kada je shvatio da se Piter nikada nije drugačije osećao. To se Endersećao starog tela, tela koje se ukoči kad spava na zemlji, tela koje ne ustaje tako lako. Ipak imamEndera u sebi. Imam sećanja njegovog tela. Zašto nemam i sećanja njegovog uma?

Možda zato što ovaj mozak ima mapu samo za Piterova sećanja. Sva ostala su negde van dohvata.Možda ću se povremeno saplitati o njih, povezivati ih, upisivati na mapi nove puteve koji vode donjih.

U međuvremenu je još ustajao, stajao kraj Vang-mu, mirisao vazduh zajedno sa njom; opet seiznenadio kada je shvatio da je obema aktivnostima posvetio punu pažnju. Neprekidno je razmišljao oVang-mu, o mirisu koji je osetila, i pitao se može li da položi dlan na to sitno, krhko rame kome kaoda je baš bila potrebna nečija šaka; a istovremeno je bio zadubljen u nagađanja kako i kada će moćida povrati Enderova sećanja.

To nikad ranije nisam mogao, pomisli on. Pa ipak mora da to radim još od trenutka kada su stvorenoovo i Valentinino telo. Zapravo, usmeravao sam se na tri stvari istovremeno, a ne na dve.

Ali nisam bio dovoljno jak da radim tri stvari. Jedna je uvek bila traljava. Neko vreme Valentina.Potom Ender, dok to telo nije umrlo. Ali dve stvari - mogu da mislim na dve stvari istovremeno. Zarto nije sjajno? Ili je to nešto što mogu mnogi ljudi, samo ako su u prilici da nauče?

Ala sam uobražen! pomisli Piter. Zašto bih se brinuo da li sam jedini sa takvom sposobnošću? Osimšto sam se oduvek ponosio što sam pametniji i sposobniji od ljudi oko sebe. Pazio sam da to nekažem naglas, naravno, pa čak ni sebi da ne priznam, ali budi iskren barem prema sebi, Pitere! Lepoje biti pametniji od drugih. A ako mogu da mislim na dve stvari istovremeno, dok oni misle samo najednu, zašto ne bih uživao u tome!

Naravno, razmišljanje o dve stvari je prilično beskorisno ako su obe misli glupe. Neko vreme sepoigravao pitanjima taštine i svoje takmičarske prirode, a istovremeno se usmerio na Vang-mu, i

zaista je pružio ruku i dotakao je, i ona se za trenutak oslonila o njega, prihvativši njegov dodir, svedok mu nije oslonila glavu na grudi. A onda, bez upozorenja ili bilo kakvog razloga, iznenada seodvojila od njega i pošla ka Samoancima što su se okupili na plaži oko Malua.

"Šta sam uradio?" upita Piter.

Ona se okrete sa zbunjenim izrazom lica. "Bio si sasvim dobar!" rekla je. "Nisam te ošamarila, niti tizabila koleno u jaja, zar ne? Ali doručak je - Malu se moli, i spremljeno je više hrane negopreksinoć, kada smo mislili da ćemo umreti od prejedanja!"

Na to oba Piterova niza misli primetiše da je gladan. Ni on ni Vang-mu nisu jeli od sinoć. Zapravo,nije se ni sećao kada je otišao sa plaže i legao sa njom na ove prostirače. Mora da ih je neko nosio.Pa, nikakvo čudo. Na čitavoj plaži nije bilo ni jednog muškarca ni žene koji ne bi mogli sa lakoćomda podignu Pitera i slome ga kao olovku. Što se tiče Vang-mu, dok ju je gledao kako lako trči kaplaninskom lancu Samoanaca okupljenih kraj ivice vode, učinilo mu se da liči na pticu koja leti kastadu stoke.

Nisam dete, a nisam nikad ni bio, barem ne u ovom telu, pomisli on. Zato ne znam jesam li uopštesposoban za detinje čežnje i za velike pubertetske romanse. Od Endera sam dobio osećanje udobnostiu ljubavi; ne veličanstvenu strast koja obara s nogu, kako sam očekivao da ću se osećati. Hoće li tibiti dovoljna takva ljubav, Vang-mu? Da posegnem ka tebi kada si mi potrebna, i da pokušam dabudem tu kada sam ja potreban tebi. I da kad god te pogledam osetim toliku nežnost da poželim dastanem između tebe i sveta: a ipak i da te podignem i ponesem iznad snažnih struja života; a u istovreme, bio bih sasvim zadovoljan da uvek stojim ovako, da te izdaleka gledam, da se divim tvojojlepoti i energiji dok gledaš uvis u ove ogromne ljude, dok im se obraćaš kao jednaka iako svakipokret tvojih ruku, svaki pevušeći glas tvog govora jasno govore da si još dete - je li ti dovoljno štoprema tebi osećam takvu ljubav? Jer meni je dovoljno. I dovoljno mi je što sam ti dotakao rame, i štosi se naslonila na mene; i kada si osetila da odlazim, pozvala si me po imenu.

Plikt se povukla u svoju sobu, i pisala je i pisala. Čitavog života se pripremala za ovaj dan - danapiše govor za sahranu Endrjua Vigina. Govoriće njegovu smrt - a pomno je istraživala, i mogla bida govori punih nedelju dana a da i dalje ne kaže ni deseti deo onoga što je znala o njemu. Ali nećegovoriti nedelju dana. Govoriće jedan sat. Manje od sata. Razumela ga je; volela ga je; podeliće to saonima koji ga nisu poznavali tako kao ona, kako je voleo, kako je istorija drugačija zbog ovogčoveka, sjanog, nesavršenog, ali dobronamernog i punog ljubavi koja je bila dovoljno snažna dapodnese patnju kada je bilo potrebno - kako je istorija drugačija zato što je on živeo, i kako je desethiljada, sto hiljada, milion pojedinačnih života takođe drugačije, osnaženo, pročišćeno, uzdignuto,prosvetljeno, ili barem usklađenije sa istinom zbog onoga što je on rekao i učinio i napisao tokomživota.

A da li da kaže i ovo? Da li da kaže koliko gorko žali jedna žena, sama u sobi, plačući i plačući, neod tuge što Endera više nema, nego od stida što je konačno razumela sebe. Jer iako ga je volela idivila mu se - ne, obožavala je tog čoveka - ipak kada je umro nije osetila tugu, nego olakšanje iuzbuđenje. Olakšanje: čekanje je gotovo! Uzbuđenje: došao je moj čas!

Naravno da se tako oseća. Nije tolika budala da očekuje kako će imati više od obične ljudske

moralne snage. A razlog što nije žalila kao Novinja i Valentina bio je u tome što su njih dve upravoizgubile veliki deo svog života. Šta sam ja izgubila? Ender mi je nekoliko puta posvetio malo pažnje,ali ne više od toga. Imali smo samo nekoliko meseci dok mi je bio učitelj na Trondhajmu; potom,generaciju kasnije, životi su nam se ponovo susreli, ovde, na nekoliko meseci; oba puta on je bioprezauzet, imao je važnije poslove i važnije ljude od mene. Nisam mu bila žena. Nisam mu bilasestra. Bila sam mu samo učenik i sledbenik - čoveku koji je odavno ostavio sve učenike isledbenike. Naravno da mi sada nije otet veliki deo života, jer on je bio samo moj san, a nikad mojsaputnik.

Opraštam sebi, a ipak ne mogu da odagnam stid i bol, ne zato što je Endrju Vigin umro, nego zato štosam u času njegove smrti pokazala kakva sam zaista: potpuno sebična, zabrinuta samo za svojukarijeru. Odabrala sam da budem govornik Enderove smrti. Zato je trenutak njegove smrtipredstavljao ispunjenje mog žvota. Kakav sam ja to lešinar? Kakav parazit, pijavica života...

Ali i dalje je kucala, rečenicu za rečenicom, uprkos suzama koje su joj tekle niz obraze. Tamo uJaktovoj kući, Valentina je tugovala sa mužem i decom. Tamo u Olhadovoj kući, Grego i Olhado iNovinja su se okupili da teše jedni druge, zbog gubitka čoveka koji im je bio muž i otac. Oni su imalisvoj odnos sa njim, a ja sam imala svoj. Oni imaju svoja lična sećanja; moja će biti javna. Govoriću,a onda ću objaviti to što sam rekla, i ovo što sada pišem daće novo značenje životu Endrjua Vigina uumovima svake osobe na stotinu svetova. Ender Ksenocid; Endrju, Govornik za mrtve; Endrju, običančovek, pun usamljenosti i saosećanja; Ender, briljantni analitičar koji je umeo da dospe do sržiproblema i ljudi, nezavaran strahom, ambicijom ili... ili milošću. Čovek pravde i čovek milosrđa,zajedno u jednom telu. Čovek kome je saosećanje omogućilo da vidi i voli kraljice-matice čak i prenego što je dotakao svojim rukama jednu od njih; čovek koga je plameno osećanje pravde navelo daih sve uništi, jer je verovao da su mu neprijatelji.

Da li bi mi Ender zamerio zbog ovih ružnih osećanja na ovakav dan? Svakako bi - ne bi me poštedeo,znao bi šta je najgore u mom srcu.

Ali i tada, kada bi me procenio, i dalje bi me voleo. Rekao bi - pa šta? Ustani i govori moju smrt.Ako bismo čekali da govornici za mrtve budu samo savršeni ljudi, svi pogrebi bili bi vršeni u tišini.

I tako je pisala i plakala; a kada su suze prestale, pisanje se nastavilo. Kada kosa koja je ostala izanjega bude položena u kutijicu i sahranjena u travi kraj korenja Ljudskog, ona će ustati i govoriće.Njen glas će ga podići iz mrtvih, oživeće ga ponovo u sećanjima. Znala je da će imati milosti; a biće ipravedna. Barem toliko je naučila od njega.

12. "DA LI IZDAJEM ENDERA?"

"Zašto se ljudi ponašaju kao da su rat i ubistvo neprirodni? Neprirodno je ako provedeš čitav životne podigavši nijednom ruku u nasilju."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

"Sve ovo radimo potpuno pogrešno", reče Kuara.

Miro oseti da u njemu navire stari, poznati bes. Kuara je imala dara da razbesni ljude, i nije nimalopomagalo što se videlo da to zna i da uživa u tome. Bilo ko drugi na brodu mogao je da kaže istu turečenicu, a Miro bi bio spreman da ga sasluša. Samo je Kuara uspevala da zvuči kao da su svi nasvetu glupi, sem nje, naravno. Miro ju je voleo kao sestru, ali ipak je mrzeo što mora da provodi sanjom sate i sate.

Pa ipak, pošto je upravo Kuara od svih njih znala najviše o para-jeziku koji je otkrila pre nekolikomeseci kod virusa deskolade, Miro je pazio da se ne primeti koliko se već iznervirao. Umesto toga,okrenuo je stolicu i spremio se da sluša.

Isto su učinili i ostali, mada je Ela uložila znatno manje napora da sakrije bes. Zapravo, nije uložilanikakav napor. "Pa, Kuara, kako to da dosad nismo bili dovoljno pametni da primetimo sopstvenuglupost?"

Kuara nije obratila pažnju na Elin sarkazam - ili je odlučila da se tako pretvara. "Kako možemo dadešifrujemo jezik nasuvo? Nemamo nikakve reference. Jedino što imamo su potpuni zapisi raznihverzija virusa deskolade. Znamo kako je izgledao pre nego što se prilagodio ljudskom metabolizmu.Znamo kako se menjao posle svakog našeg pokušaja da ga ubijemo. Neke promene su bilefunkcionalne - to je prilagođavanje. Ali neke od njih su bile računovodstvene - virus je zapisivao štasmo mu radili."

"To ne znamo zasigurno", reče Ela, možda i previše uživajući što ispravlja Kuaru.

"Ja znam", reče Kuara. "U svakom slučaju, to nam daje poznati kontekst, zar ne? Znamo o čemu jejezik, makar i ne bili u stanju da ga dešifrujemo."

"Pa, sad kad si nam sve to rekla", reče Ela, "i dalje nemam pojma kako će nam ta nova mudrostpomoći da dešifrujemo jezik. Hoću da kažem, zar nisi mesecima radila upravo na tome?"

"Jesam", reče Kuara. "Ali nisam uspevala da izgovorim 'reči' zapisane u deskoladi i da vidim kakavću odgovor dobiti."

"Suviše je opasno", smesta reče Džejn. "Nepotrebno opasno. Ovi ovde su sposobni da prave virusekoji potpuno uništavaju čitavu biosferu, i dovoljno su bezobzirni da ih i koriste. A ti predlažeš da imdamo upravo ono oružje kojim su opustošili planetu pekeninjosa? Oružje u kome se verovatno nalaze

potpuni podaci, ne samo o metabolizmu pekeninjosa, nego i o našem? Zašto onda ne bismo lepoprerezali sebi grlo i poslali im krv?"

Miro primeti da kada Džejn govori ostali izgledaju gotovo zapanjeni. Možda zbog razlike izmeđuValine snebivljivosti i Džejnine odvažnosti. Možda i zato što je Džejn kakvu su dosad poznavali bilaviše kompjuterska, a manje pričljiva. No, Miro je poznavao ovaj autoritativni način govora, jer mu sečesto baš tako obraćala preko dragulja. Na neki način, bilo mu je milo što je ponovo čuje; aliuznemiravalo ga je to što je čuje sa usana nekoga drugog. Val je nestala; Džejn se vratila; to je biloužasno; to je bilo divno.

Pošto Miro nje bio toliko iznenađen Džejninim ponašanjem, on je prvi prekinuo tišinu što je usledila."Kuara je u pravu, Džejn. Ne možemo da provedemo godine radeći na ovome - imamo samo nekolikonedelja. Možda i manje. Moramo da izazovemo lingvističku reakciju. Da dobijemo od njih odgovor,da analiziramo razlike u jeziku između njihovih početnih i kasnijih izjava koje su nam upućene."

"Suviše mnogo odajemo", reče Džejn.

"Ko ne rizikuje, ne dobija", odvrati on.

"Previše rizika, smrt za sve", umiljato reče Džejn. No, u njenom glasu je bilo nečeg poznatog,prizvuka koji je govorio: samo se igram. A to nije dolazilo od Džejn - Džejn nikada nije tako zvučala- nego od Val. Zabolelo ga je što to čuje; prijalo mu je što to čuje. Bio je na ivici živaca zbog ovesvoje dvojake reakcije na sve što čuje od Džejn. Volim te, nedostaješ mi, očajan sam zbog tebe,umukni; kao da je svakog minuta razgovarao sa drugom osobom.

"Ovde se kockamo samo budućnošću tri razumne vrste", dodade Ela.

Na to se svi okrenuše ka Vatrogascu.

"Ne gledajte mene", reče on. "Ja sam samo turista."

"Ma hajde", reče Miro. "Ovde si zato što je tvoja vrsta u opasnosti koliko i naša. Ovo je teškaodluka, i moraš da glasaš. Vi ste zapravo najugroženiji, jer čak i najranije šifre deskolade kojeimamo svakako će otkriti čitavu biološku istoriju tvoje vrste, jer je virus prvo pogodio vas."

"Ali ipak", reče Vatrogasac, "to možda znači da, pošto oni već znaju kako da nas unište, mi nemamošta da izgubimo."

"Slušaj", poče Miro. "Nemamo nikakvih dokaza da ova vrsta može da leti u svemir. Do sada su slalisamo sonde."

"Koliko mi znamo", dodade Džejn.

"A nemamo nikakvih dokaza da je iko ikada dolazio da proveri koliko je efikasna bila deskolada umenjanju biosfere Luzitanije, kako bi pripremila planetu za naseljenike sa ove planete. Prema tome,ako negde i postoje naseljenički brodovi, oni su ili već na putu pa je svejedno ako im damo ovepodatke, ili ih nisu ni poslali zato što ne mogu."

"Miro je u pravu", reče Kuara, ustremivši se na ostale. Miro se trže. Nije mu se dopalo da bude naKuarinoj strani, jer će ostali, kad su besni na nju, biti besni i na njega. "Ili su krave već izašle izštale, pa što bi onda zatvarali vrata, ili ionako ne mogu da otvore vrata, pa što bismo onda stavljalibravu."

"Šta ti znaš o kravama?" prezrivo upita Ela.

"Rekla bih da sam stručnjak", otrovno reče Kuara, "posle svih ovih godina koliko živim i radim satobom."

"Devojke, devojke", reče Džejn. "Savladajte se malo."

Opet je svi sem Mira iznenađeno pogledaše. Val nikada ne bi ni progovorila tokom neke porodičnesvađe; a ne bi ni Džejn kakvu su oni poznavali - mada je Miro, naravno, odavno navikao da onaneprekidno govori.

"Svi znamo koliko je opasno predati im podatke o nama", reče Miro. "Takođe znamo da uopšte nenapredujemo, i da ćemo možda moći da naučimo nešto o funkcionisanju ovog jezika samo ako gabudemo slali i primali."

"Ovo nije slanje i primanje", reče Džejn. "To je davanje i davanje. Mi im dajemo podatke koje oniverovatno inače ne bi mogli da dobiju, podatke koji im možda govore sve što žele da znaju kako bistvorili nove viruse koji će savladati sve naše metode zaštite. Ali pošto nemamo pojma kako se tipodaci šifruju, pa čak ni gde je lociran koji podatak, kako možemo da prevedemo odgovor? Osimtoga, šta ako odgovor bude novi virus koji će nas uništiti?"

"Oni nam i šalju podatke potrebne za izgradnju virusa", reče Kuara prezrivo, kao da je Džejnnajgluplja osobu koja je ikada postojala, a ne najpametnija i gotovo nalik na boga. "Ali mi ga nećemonapraviti. Dok god je to samo grafički prikaz na kompjuterskom ekranu..."

"To je to", reče Ela.

"Šta je to? " upita Kuara. Sada je na nju bio red da se uvredi, pošto je očito Ela bila korak ispred njeu nečemu.

"Oni ne uzimaju te signale da ih stave na kompjuterksi ekran. Mi to radimo zato što imamo jezik kojise zapisuje simbolima vidljivim golim okom. Ali oni svakako čitaju ove signale mnogo direktnije.Stigne im šifra, a oni je nekako prevode tako što prave molekul koji je u njoj opisan. Potom ga 'čitaju'- čime, njuhom? Gutanjem? U svakom slučaju, ako su genetski molekuli njihov jezik, onda ih onisvakako nekako uzimaju u svoje telo, otprilike onako kako mi očima upijamo slike slova sa papira."

"Razumem", reče Džejn. "Pretpostavljaš da oni očekuju od nas da napravimo molekul od ovoga štonam šalju, a ne da ga gledamo na ekranu i pokušavamo da ga intelektualizujemo i apstrahujemo."

"Koliko mi znamo", reče Ela, "oni možda ovako podučavaju druge. Ili ih napadaju. Pošalju imporuku. Ako ih ovi 'slušaju', onda to svakako čine unoseći molekul u svoje telo i puštajući da delujena njih. Ako je posledica trovanje ili bolest, već samo slušanje poruke podvrgava ih poslušnosti. Kao

kada bismo mi svoj jezik ukucavali u potiljak. Da bi čuli nekoga, morali bismo da legnemo i izložimose alatki kojom se poruka unosi. Ako je to prst ili pero, divno i krasno - ali ako je sekira ili mačeta ilimalj, utoliko gore po nas."

"To uopšte ne mora da bude smrtonosno", reče Kuara, zaboravivši suparništvo sa Elom dok jerazvijala ideju dalje. "Molekuli su možda alatke za izmenu ponašanja. Čuti, znači slušati."

"Ne znam imate li pravo kada su pojedinosti u pitnaju", reče Džejn. "Ali ovo daje eksperimentumnogo više šanse za uspeh. A moglo bi da znači i da oni nemaju sredstva kojima bi nas direktnonapali. To menja verovatnoću rizika."

"A ljudi kažu da ne možeš dobro da razmišljaš bez kompjutera", reče Miro.

Smesta se postideo. Nehotice joj se obratio olako, kao u vreme kada je s njom govorio podglasno,dok je mogla da ga sluša preko dragulja. Ali sada je to što je rekao zvučalo hladno, kao da joj se rugašto je izgubila svoju kompjutersku mrežu. Mogao je tako da se šali sa Džejn-u-dragulju. No, Džejn-u-telu bila je nešto sasvim drugo. Ona je sada ljudsko biće. Sa osećanjima na koja treba paziti.

Džejn je oduvek imala osećanja, pomisli on. Ali ja nisam mnogo pazio na njih jer... jer nisam morao.Jer je nisam video. Jer mi ona, u neku ruku, nije bila stvarna.

"Samo sam hteo..." poče on zbunjeno. "Hteo sam da kažem, pametna ideja."

"Hvala", reče Džejn. U njenom glasu nije bilo nimalo ironije, ali Miro je znao da je ipak ironična, jerje to odgovaralo situaciji. Miro, jednosmerno ljudsko biće, upravo je rekao ovom uzvišenomstvorenju da je pametno - kao da je on dovoljno dobar da sudi o njoj.

Iznenada ga obuze bes, ne na Džejn, nego na samog sebe. Zašto bi pazio na svaku svoju reč - zar zatošto ona nije stekla svoje telo prirodnim putem? Ranije nije bila ljudsko biće, ali sada svakako jeste, isa njom treba razgovarati kao sa ljudskim bićem. Ako se donekle razlikuje od drugih ljudskih bića,šta s tim? Sva ljudska bića se međusobno razlikuju, pa opet se podrazumeva da se prema svima trebaisto ponašati, pristojno i učtivo. I slepcu se može reći 'Vidiš na šta mislim', jer će ovaj mirnoprihvatiti metaforično značenje glagola 'videti'. Zašto onda ne bi rekao Džejn da je pametna? Samozato što je njen proces razmišljanja nezamislivo dubok, to ne znači da ljudsko biće ne sme da joj seobrati uobičajenim izrazom slaganja i odobravanja.

Sada je video u njenim očima tugu. Svakako zbog njegove očigledne zbunjenosti - pošto se našalio sanjom kao što je uvek činio, odjednom se postideo i povukao. Zato mu se onako ironično zahvalila.Zato što je želela da se prirodno ponaša sa njom, a on nije mogao.

Ne; nije bio prirodan, ali je svakako mogao da bude.

A zašto bi to bilo važno? Došli su ovamo da razreše problem deskoladora, a ne da razvijaju svojelične odnose posle trampe tela.

"Znači li to da smo se složili?" upita Ela. "Da pošaljemo šifrovane poruke sa podacima iz virusa

deskolade?"

"Samo prvog", reče Džejn. "Barem za početak."

"A kada odgovore", nastavi Ela, "pokušaću da izvedem simulaciju, pa da vidimo šta bi se desilo akobismo napravili i progutali molekul koji nam šalju."

"Ako nam ga pošalju", reče Miro. "Ako smo uopšte na pravom putu."

"Vidi, vidi, gos'n Optimista", reče Kuara.

"Ja sam gos'n Načisto-prepadnut", reče Miro. "A ti si kao i obično, gospoj'ca Serator."

"Zar ne možemo da se složimo?" upita Džejn, izigravajući očajanje. "Zar ne možemo da budemodrugovi?"

Kura se okomi na nju. "Slušaj, ti! Baš me briga kakav supermozak si nekada bila; ne mešaj se uporodične razgovore, jesi li razumela?"

"Osvrni se malo, Kuara!" reče Miro. "Ako se ne meša u porodične razgovore, kada će moći išta dakaže?"

Vatrogasac podiže ruku. "Ja se nisam mešao u porodične razgovore. Hoću li dobiti pohvalu?"

Džejn im obojici dade znak da ćute. "Kuara", poče ona tiho, "reći ću ti u čemu je razlika između menei tvog brata i sestre. Oni su navikli na tebe jer te znaju čitavog života. Trpe te jer ste zajedno prošlimnoga neprijatna iskustva unutar porodice. Strpljivi su sa tvojim detinjstim ispadima i tvojomjezivom nedokazanošću zato što stalno govore sebi: ona tu ništa ne može, imala je tako teškodetinjstvo. Ali ja nisam član porodice, Kuara. Ja se, kao osoba koja te je neko vreme posmatrala ukriznim uslovima, ne bojim da kažem do kakvih sam zaključaka došla. Ti si veoma pametna i sjajnana svom polju. Često si dosetljiva i kreativna, i veoma direktno i skokovito stižeš do zaključaka."

"Pardon", reče Kuara, "da li mi ti to laskaš?"

"Ali", reče Džejn, "nisi dovoljno pametna, kreativna, direktna i bistra da bi vredelo trpeti duže odpetnaest sekundi to sranje kojim nas zatrpavaš dok god si budna. Imala si teško detinjstvo, dobro. Toje bilo pre više godina, i od tebe se očekuje da to ostaviš za sobom i da se odnosiš prema drugimljudima kao normalno učtiva odrasla osoba."

"Drugim rečima", reče Kuara, "ne želiš da priznaš da iko sem tebe ima dovoljno pameti da smisliideju koja tebi nije pala na pamet."

"Nisi me razumela", reče Džejn. "Nisam ja tvoja sestra. Čak, tehnički govoreći, nisam ni ljudskobiće. Ako se ovaj brod ikada vrati na Luzitaniju, biće to zato što ću ga ja, svojim umom, tamo poslati.Da li si razumela? Da li razumeš u čemu je razlika između nas? Možeš li ti da pošalješ makar trunkuprašine iz svog krila u moje?"

"Nisam primetila da ovog trenutka šalješ vasionske brodove bilo kuda", pobedonosno reče Kuara.

"Nastavljaš da se takmičiš sa mnom, a ne shvataš da se ja ne svađam, čak se ni ne raspravljam satobom. To što si mi sada rekla potpuno je nebitno. Bitno je jedino šta ja kažem tebi. A kažem ti datvoja braća i sestre trpe tvoje nepodnošljivo ponašanje, ali ja neću. Nastavi tako kao dosad,razmaženo derište, i kada se ovaj brod vrati na Luzitaniju možda ti nećeš biti na njemu."

Miro se umalo naglas nasmejao kad je video Kuarin izraz lica. No, znao je da to ne bi bilo bašmudro.

"Ona mi preti", reče Kuara ostalima. "Jeste li čuli? Pokušava da mi preti ubistvom."

"Nikada te ne bih ubila", reče Džejn. "Ali možda neću moći da zamišljam tvoje prisustvo na ovombrodu kada ga budem izgurala Spolja i ponovo ga uvukla Unutra. Pomisao na tebe možda će bititoliko nepodnošljiva mojoj podsvesti da će odbaciti tu pomisao i isključiti te. Zaista ne razumem,svesno, kako sve to opšte uspeva. Ne znam kako će moja osećanja uticati na to. Nikada nisampokušala da prenesem nekoga koga zaista mrzim. Svakako ću pokušati da te prevezem sa ostalima,makar i zato što bi mi, iz meni potpuno neshvatljivih razloga, Miro i Ela zamerili ako ne pokušam.Ali pokušati i uspeti nije isto. Zato ti predlažem, Kuara, da uložiš malo napora da budeš barem neštomanje odvratna."

"Znači, to je za tebe moć", reče Kuara. "Prilika da tlačiš druge ljude i da izigravaš kraljicu."

"Ti stvarno ne možeš drugačije?" upita Džejn.

"Ne mogu šta?" odvrati Kuara. "Da se klanjam i uvlačim ti se?"

"Ne možeš da umukneš, makar ti od toga zavisio život."

"Pokušavam da razrešim problem komunikacije sa tuđinskom vrstom, a ti se brineš jesam li dovoljnoljubazna sa tobom."

"Ali, Kuara", reče Džejn, "zar nisi nikada ni pomislila da će, kad te upoznaju, i oni požaliti što sinaučila njihov jezik?"

"Svakako žalim što ti nisi naučila moj", reče Kuara. "Toliko si puna sebe otkako si stekla to lepomalo telo da se igraš njime. E, ti nisi mis univerzuma i ja neću igrati kako ti sviraš. Nije bila mojaideja da krenem na ovo putovanje, ali eto me - tu sam, odvratna kakva sam - a ako ti se nešto kodmene ne sviđa, zašto ne bi za promenu ti umuknula? A kad smo već kod pretnji, mislim da bih,ukoliko budeš preterala, mogla da preuredim tvoje lice u skladu sa svojim ukusom. Je li ti jasno?"

Džejn se odveza iz sedišta i odlebde iz glavne kabine u hodnik ka skladištima šatla. Miro pođe zanjom, praveći se da ne čuje kako Kuara govori ostalima: "Možete li da poverujete kako mi seobraćala? Šta ona zamišlja, da može da presuđuje ko ima prava na život?"

Miro uđe za Džejn u skladište. Ona se grčevito držala za ručku na suprotnom zidu, presamićena i takose grčeći da se Miro uplašio da povraća. Ali ne. Plakala je. Zapravo, bila je toliko besna da joj se

telo grčilo i proizvodilo suze samo zato što je osećanje bilo neizdrživo jako. Miro joj dotače rame nebi li je umirio. Ona se odmače.

Za trenutak umalo da kaže: dobro, neka bude po tvome; potom bi otišao, i sam besan što nije htela daprihvati njegovo tešenje. Ali onda se setio da ona još nikada nije osetila toliki bes. Nikada nije imalaposla sa telom koje ovako reaguje. U prvi mah, kada je počela da kritikuje Kuaru, Miro je pomsliokako je i bilo vreme da je neko vrati na mesto. Ali kada se svađa produžila, shvatio je da nije Kuaraizgubila kontrolu, nego Džejn. Nije znala kako da kontroliše svoja osećanja. Nije znala kada više nevredi nastavljati. Osećala je to što oseća, i nije znala šta s tim da radi sem da kaže.

"To je bilo teško", reče on. "Prekinuti svađu i doći ovamo."

"Poželela sam da je ubijem", reče Džejn. Glas joj je bio gotovo nerazumljiv zbog plača, od ogromnenapetosti u telu. "Nikada nisam osetila ništa slično. Poželela sam da ustanem i rastrgnem je golimrukama."

"Dobro došla u klub", reče Miro.

"Ne razumeš", reče ona. "Zaista sam to poželela. Osećala sam kako mi se mišići grče. Bila samspremna da to učinim. Krenula sam da to učinim."

"Kao što sam rekao, sa Kuarom se svi tako osećaju."

"Ne", reče Džejn. "Ne ovako. Vi svi ostanete smireni."

"I ti ćeš naučiti", reče Miro, "kada još malo budeš vežbala."

Džejn podiže pogled i odmahnu glavom. Kosa joj je lebdela bez težine. "Da li zaista i ti to osećaš?"

"Svi to osećamo", reče Miro. "Zato imamo detinjstvo - da naučimo kako da savladamo želju zanasiljem. Ali to postoji u svima nama. I kod šimpanza i pavijana. Kod svih primata. Pokazujemo.Moramo da fizički pokažemo svoj bes."

"Ali ti to ne radiš. Ostaješ miran. Puštaš je da govori sve one užasne..."

"Zato što ne vredi truda sprečavati je", reče Miro. "Ona skupo plaća za to. Očajnički je usamljena, iniko ne pokušava da provede makar malo vremena u njenoj blizini."

"Verovatno je zato i ostala živa."

"Tako je", reče Miro. "To rade civilizovani ljudi - izbegavaju okolnosti u kojima ih obuzima bes. Aako ne mogu da ih izbegnu, izdvoje se. To radimo Ela i ja. Izdvojimo se. Pustimo da njene uvredeteku preko nas."

"Ja to ne mogu", reče Džejn. "Ranije je bilo tako jednostavno. Prosto bih je isključila."

"To je to", reče Miro. "To i mi radimo. Isključimo je."

"Komplikovanije je nego što sam mislila", reče Džejn. "Ne znam hoću li moći."

"Da, pa, u ovom trenutku i nemaš mnogo izbora", reče on.

"Izvini, Miro. Uvek sam sažaljevala ljude jer možete da mislite samo na po jednu stvar u jednomtrenutku, i pamćenje vam je nesavršeno i... a sada shvatam da je veliki uspeh preživeti čitav dan a danikoga ne ubiješ."

"To polako pređe u naviku. Većina uspeva da održi broj leševa za sobom na vrlo malom broju. To sesmatra ljubaznošću."

Malo je potrajalo - jecaj, potom štucanje - ali ipak se nasmejala. Divan, tih smeh kome se Mirostrašno obradovao. Zato što je taj glas poznavao i voleo, taj smeh koji je voleo da čuje. I zato što sesmejala njegova draga prijateljica. Njegova draga prijateljica Džejn. Smeh je bio glas njegovevoljene Val. Njih dve su sada jedna osoba. Posle toliko mnogo vremena, mogao je da pruži ruku idotakne Džejn, koja je dotle uvek bila nezamislivo daleko. Kao kada se posle dugog prijateljstvapreko telefona konačno sretnete licem u lice.

Ponovo ju je dotakao, a ona ga uze za ruku i zadrža je.

"Izvini što sam pustila da moja slabost ugrozi zajednički posao", reče Džejn.

"To je sasvim ljudski", odvrati Miro.

Ona ga pažljivo pogleda, tragajući za ironijom, za gorčinom. "Ozbiljno mislim", reče on. "Poštoposeduješ emocije i strasti, moraš da platiš za njih, tako što ćeš naučiti da ih kontrolišeš, da ihpodnosiš i kada su prejake da bi ih podnela. Sada si ljudsko biće. Osećanja nikada neće nestati.Samo moraš naučiti da ih ne pokazuješ toliko."

"Kuara nikad nije naučila."

"Oh, naučila je ona", reče Miro. "To je, doduše, samo moje mišljenje, ali Kuara je volela Markaoa,obožavala ga je, i kada je umro i kada smo mi ostali osetili olakšanje, ona je bila izgubljena. Ovo štosada radi, ovo stalno izazivanje - ona zapravo moli da je neko zlostavlja. Da je tuče. Onako kako jeMarkao uvek tukao majku kad bi ga izazivala. Mslim da je Kuara, na neki izopačen način, uvek bilaljubomorna na majku kada je ova ostajala sama sa taticom, i iako je čitava porodica znala da je ontada mlati, Kuara je želela da povrati tatinu pažnju i činila je to na jedini način koji je znala - timsvojim dugim jezikom." Miro se mračno nasmeja. "Iskreno rečeno, to me podseća na majku. Ti je nisičula, ali u to vreme, dok je bila zarobljena u braku sa Markaom i rađala Libovu decu - imala je i onadugačak jezik. Sedeo sam i slušao je kako izaziva Markaoa, kako ga vređa, podbada - sve dok je nebi udario, a ja sam u sebi govorio: 'Da se nisi usudio da pipneš moju majku', a istovremeno sampotpuno razumeo njegov impotentni bes, jer on nikada, nikada, nikada nije mogao da kaže ništa čimebi je ućutkao. Mogao je to samo pesnicom. A Kuara ima takav jezik, i potreban joj je takav bes."

"Pa, baš lepo za nas što sam joj dala ono što je želela."

Miro se nasmeja. "Ali ona to nije želela od tebe. Želela je to od Markaoa, a on je mrtav."

Na to, iznenada, Džejn ponovo briznu u plač, pravi plač. Okrenula se i grčevito zagrlila Mira.

"Šta je blo?" upita on. "Šta ne valja?"

"Oh, Miro", reče ona. "Ender je mrtav. Nikada ga više neću videti. Najzad imam telo, imam oči da gavidim, a njega više nema."

Miro ostade zapanjen. Naravno da joj Ender nedostaje. Provela je sa njim hiljade godina, a sa mnomsamo nekoliko. Kako sam mogao i pomisliti da će me voleti? Kako mogu i da se nadam da ličim naEndera Vigina? Šta sam ja, u poređenju sa čovekom koji je zapovedao flotama, koji je promenionačin razmišljanja biliona ljudi svojim knjigama, svojim govorenjem, svojim uvidom, svojomsposobnošću da pogleda u srce drugih ljudi i da im ispriča njihove sopstvene najličnije priče? A čaki dok je tako mislio, dok je zavideo Enderu jer će ga Džejn uvek voleti i jer Miro neće moći da setakmiči sa njim čak ni u smrti, uprkos svim tim osećanjima konačno mu je sinulo: da, Ender je mrtav.Ender, koji je promenio njegovu porodicu, koji je njemu bio prijatelj, koji je bio jedini muškarac uMirovom životu na koga je želeo da liči, Endera više nema. Mirove suze se pomešaše sa Džejninim.

"Izvini", reče Džejn. "Uopšte ne mogu da kontrolišem svoja osećanja."

"Pa, znaš, to je prilično česta mana", reče Miro.

Ona polako podiže ruku da mu dotakne suze na obrazima. Potom prenese vlažni prst na svoj obraz.Suze se pomešaše. "Znaš li zašto sam sad pomislila na Endera?" upita ona. "Zato što ti strašno ličišna njega. Kuara te vređa isto koliko i bilo koga drugog, a ti ipak možeš da pogledaš mimo toga i davidiš kakva je ona zaista, zašto govori i radi takve stvari. Ne, ne, Miro, smiri se, ne očekujem dabudeš isti kao Ender. Samo kažem da je jedna od njegovih osobina koje sam najviše volela prisutna iu tebi - što nije loše, je li? Saosećajnost i zapažanje - možda sam nova u ljudskom telu, ali priličnosam sigurna da su to vrlo retke osobine."

"Ne bih znao", reče Miro. "Jedina osoba prema kojoj u ovom trenutku osećam saosećanje sam jalično. To se zove samosažaljenje, i ne smatra se pozitivnom osobinom."

"Zašto žališ sebe?"

"Zato što će ti Ender nedostajati čitavog života, a uvek ćeš nalaziti samo blede zamene, kao što samja."

Ona ga na to čvršće zagrli. Sada je ona tešila njega. "Oh, Miro, možda je to i tačno. Ali ako jeste,tačno je isto koliko je tačno da Kuara još pokušava da privuče očevu pažnju. Otac i majka su ti uvekpotrebni, zar nije tako? Nikad ne prestaješ da reaguješ na njih, čak i kada su mrtvi."

Otac? Miru to još nikada nije palo na pamet. Džejn je volela Endera, i to duboko i večito - ali zar kaooca?

"Ne mogu da ti budem otac", reče on. "Ne mogu da zauzmem njegovo mesto." Ali zapravo je samoželeo da proveri je li je dobro rauzmeo. Ender joj je bio otac?

"Ne želim da mi budeš otac", reče ona. "I dalje imam sva ona stara Val-osećanja. Mi smo biliprijatelji, zar ne? To mi je bilo veoma važno. Ali sada imam ovo Val-telo, i kada me dodirneš, momtelu to izgleda kao uslišena molitva." Smesta je zažalila što je to rekla. "Oh, izvini, Miro, znam da tiona nedostaje."

"Da, nedostaje mi", reče Miro. "Ali zapravo ne naročito mnogo, pošto ti prilično ličiš na nju. Zvučiškao ona. I evo, grlim te kao što sam želeo da grlim nju, i ako to zvuči odvratno zato što bi trebalo date tešim a ne da mislim na prizemne stvari, onda sam ja jednostavno običan pokvarenjak, važi?"

"Stvarno odvratno", složi se ona. "Stidim se što te poznajem." I poljubi ga. Ljupko i nespretno.

Miro se seti svog prvog poljupca sa Ouandom, pre mnogo godina, kada je bio mlad i kad nije znaokako će grozno sve ispasti. Oboje su bili nespretni. Mladi. A Džejn? Ona je jedno od najstarijih bićau čitavom svemiru. Ali i jedno od najmlađih. A Val-Džejn neće moći da koristi reflekse iz Val-tela,jer Val u svom kratkom životu nije imala prilike da upozna ljubav.

"Da li je barem ličilo na ono što ljudi rade?" upita Džejn.

"Bilo je upravo tako kao što ljudi ponekad rade", odvrati Miro. "Što nije nikakvo čudo, pošto smo imi oboje ljudi."

"Da li izdajem Endera kad u jednom trenutku tugujem za njim, a u sledećem se radujem što me grliš?"

"Da li ga ja izdajem kad sam ovako srećan samo nekoliko sati pošto je umro?"

"Samo što on nije umro", reče Džejn. "Znam gde je sada. Ja sam ga tamo oterala."

"Ako je i dalje isti kao što je bio", reče Miro, "baš šteta. Zato što, ma koliko dobar bio, nije biosrećan. Imao je takvih trenutaka, ali nikada nije... nije bio zaista smiren. Zar ne bi bilo lepo ako biPiter mogao da proživi čitav život a da nikada ne ponese krivicu ksenocida? Da nikada ne mora daoseti na ramenima težinu čitavog čovečanstva?"

"Kad smo već kod toga", reče Džejn, "imamo posla."

"Imamo i život koji treba živeti", reče Miro. "Neću da žalim zbog ovog... razgovora. Čak i ako sedesio zbog Kuarine pokvarenosti."

"Hajde da postupimo civilizovano", rečle Džejn. "Hajde da se venčamo. Hajde da imamo decu.Želim da budem ljudsko biće, Miro. Želim da radim sve. Želim da budem deo ljudskog života s krajana kraj. I želim da sve to radim sa tobom."

"Je li to prosidba?" upita Miro.

"Umrla sam i ponovo se rodila pre samo desetak sati", reče Džejn. "Moj - do đavola, mogu da gazovem ocem, zar ne? - moj otac je umro. Život je kratak, osećam koliko je kratak; posle tri hiljadegodina, vrlo ispunjenih, i dalje mi se čini suvše kratak. Žuri mi se. A ti, zar nisi i ti protraćiodovoljno vremena? Zar nisi spreman?"

"Ali nemam burmu."

"Imamo nešto mnogo bolje od burme", reče Džejn. Ponovo je dotakla svoj obraz, tamo gde je spustilanjegovu suzu. Još je bio vlažan; i njegov obraz je bio vlažan kada ga je ponovo dotakla. "Pomešalismo svoje suze. Mislim da je to intimnije čak i od poljupca."

"Možda", složi se Miro, "ali nije tako prijatno."

"Ovo što sada osećam, to je ljubav, je li?"

"Ne znam. Osećaš li čežnju? Glupu radost prosto zato što si sa mnom?"

"Da", reče ona.

"To ti je grip. Očekuj mučninu i proliv u sledećih par sati."

Ona ga munu, i zbog bestežinskog stanja oboje bespomoćno odlebdeše uvis, sve dok nisu udarili odrugu površinu. "Šta?" upita on, glumeći nedužnost. "Šta sam to rekao?"

Ona se odgurnu od zida i priđe vratima. "Hajde", reče. "Nazad na posao."

"Hajde da ne objavimo veridbu", tiho reče on.

"Zašto? Već te je stid?"

"Ne", reče on. "Možda je to bedno od mene, ali kada je objavimo, hoću da to bude bez Kuare."

"To je stvarno vrlo bedno", reče Džejn. "Moraš da budeš veličanstveno smiren i strpljiv, kao ja."

"Znam", reče on. "Pokušaću da naučim."

Odlebdeli su u glavnu prostoriju šatla. Ostali su uveliko radili na pripremi genetske poruke koju ćeemitovati na istoj frekvenciji na kojoj su im se deskoladori obratili kada su se prvi put pojavili nadplanetom. Svi podigoše pogled. Ela se nasmeši. Vatrogasac im mahnu.

Kuara zatrese glavom. "Pa, nadam ste da smo završili sa tvojim malim ispadom", reče ona.

Miro oseti da se Džejn ukočila. No, oćutala je. Kada su oboje seli i prikopčali pojaseve, zgledaše se,i Džejn namignu.

"Videla sam te", reče Kuara.

"To smo i hteli", odvrati Miro.

"Hajde odrasti", prezrivo frknu ona.

Sat kasnije poslali su poruku. Smesta su ih zasuli odgovori koje nisu mogli da razumeju, ali sumorali. Tada više nije bilo vremena za svađe, niti za ljubav, niti za tugu. Postojao je samo jezik,

zbijena, prostrana polja tuđinskih poruka koje su morali nekako da razumeju, baš oni, baš sada.

13. "DOK SMRT NE OKONČA SVA IZNENAĐENJA"

"Ne mogu reći da sam naročito uživala u poslu koji su bogovi zahtevali od mene.Jedino pravo zadovoljstvobilo mi je školovanje,u satima između oštrih poziva bogova.Rado sam im služila, uvek,ali kako je bilo divnoučiti koliko je veliki svemir,meriti se sa učiteljimai ponekad grešiti bez mnogo posledica."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

"Da li želite da dođete na univerzitet i gledate kako uključujemo novu, bogootpornu kompjuterskumrežu?" upita Grejs.

Piter i Vang-mu su, naravno, želeli. Na njihovo iznenađenje, Malu se veselo zakikota i reče da i onželi da pođe. Boginja je nekada obitavala u kompjuterima, zar ne? A ako nađe put da se u njih vrati,zar ne bi trebalo da je Malu pozdravi na povratku?

To je donekle komplikovalo stvari - jer da bi Malu posetio univerzitet, morali su da obaveste rektorakako bi ovaj organizovao odgovarajući doček. To nije bilo potrebno zbog Malua, koji nije bio ni taštniti opsednut ceremonijama što nemaju neku konkretnu svrhu. Više je trebalo pokazati samoanskomnarodu da univerzitet i dalje gaji poštovanje prema drevnom načinu života, čiji je Malu bionajpoštovaniji zaštitnik i sledbenik.

Od korpi voća i ribe na plaži, od otvorenih vatri, prostirki od palmovog lišća i koliba, do lebdelice,autoputa i jarko obojenih zgrada savremenog univerziteta - Vang-mu se činilo kao da su proputovalikroz istoriju ljudske rase. Pa ipak, takvo putovanje je jednom već doživela, kada je napustila Stazu;izgleda da joj je bilo suđeno da luta između drevnog i modernog. Bilo joj je pomalo žao onih kojipoznaju samo jedno od toga, a ne oboje. Smatrala je da je bolje imati na raspolaganju izbor izmeđusvih ljudskih postignuća nego biti vezan samo za neka od njih.

Pitera i Vang-mu su diskretno iskrcali pre nego što je lebdelica odnela Malua na zvanični doček.Grejsin sin ih je poveo u kratak obilazak potpuno novih kompjuterskih postrojenja. "Ovi novikompjuteri potpuno su u skladu sa pravilnicima koje nam je poslao Kongres Zvezdanih Puteva. Višeneće biti direktne povezanosti između ansibla i kompjuterskih mreža. Zato će postojati odlaganje, jerće svaki paket informacija prvo pregledati programi za hvatanje neovlašćenih čitača."

"Drugim rečima", reče Piter, "Džejn se nikada neće vratiti."

"Tako je planirano." Dečak - jer, uprkos svojoj veličini, svakako je bio samo dečak - široko seiskezi. "Sve savršeno, sve novo, sve potpuno poslušno."

Vang-mu spopade mučnina. Tako će biti na svih Stotinu Svetova - Džejn isključena iz svega. A ako nebude imala pristupa ogromnim kapacitetima kombinovanih mreža čitave ljudske civilizacije, kako dapovrati moć kojom bi izbacila vasionski brod Spolja i ponovo ga vratila Unutra? Vang-mu je bilodrago kada je napustila Stazu, ali uopšte nije bila sigurna da bi želela da na Pacifici provede ostatakživota. Pogotovo ako treba da ostane sa Piterom, jer on svakako neće biti zadovoljan sporim, pomaloučmalim načinom života na ostrvima. Iskreno rečeno, i njoj je ovde bilo presporo. Možda oni kojiovde odrastu mogu nekako da suzbiju svoju ambiciju, ili u lokalnom genotipu postoji nešto što koristekao nadoknadu, ali neugasiva želja Vang-mu da ojača i proširi svoju životnu ulogu svakako nećenestati od obedovanja na plaži, ma koliko uživala u sećanju na to.

Obilazak još nije bio gotov, naravno, i Vang-mu je prilježno pratila Grejsinog sina svuda kud ih jevodio. No, jedva da je obraćala pažnju na to što im je pokazivao, osim što je učtivo odgovarala kadse moralo. Piter je izgledao još rasejaniji, i Vang-mu je mogla da pogodi zašto. On ne samo da osećaisto što i ona, nego svakako žali zbog prestanka komunikacije sa Džejn preko dragulja što ga je nosiou uhu. Ako ona ne povrati sposobnost da kontroliše tokove podataka preko komunikacionih satelita,onda Piter više nikada neće čuti njen glas.

Stigli su u stariji kraj univerzitetskog kompleksa, sa prilično ofucanim zgradama vrlo običnearhitekture. "Niko ne voli da dolazi ovamo", reče Grejsin sin, "jer ih podseća da je tek nedavno našuniverzitet postao nešto više od škole za inženjere i učitelje. Ova zgrada je stara trista godina. Uđite."

"Da li moramo?" upita Vang-mu. "Mislim, je li neophodno? Mislim da se i spolja lepo vidi."

"Oh, ali svakako ćete voleti da vidite ovo mesto. Vrlo je zanimljivo, jer se tu čuvaju stari načinirada."

Vang-mu je, naravno, pristala, iz učtivosti, a i Piter uđe bez reči. Čim su ušli, začuše brujanje drevnihsistema za klimatizaciju i osetiše leden vazduh. "Ovo su stari načini rada?" upita Vang-mu. "Svakakonisu stari koliko život na plaži."

"Nisu toliko stari, svakako", reče njihov vodič. "Ali, znate, ovde ne čuvamo istu stvar."

Ušli su u prostranu odaju sa stotinama i stotinama kompjutera poređanih u zbijene redove podugačkim stolovima koji su se pružali s kraja na kraj. Nije bilo mesta da neko sedne za ove mašine;jedva je bilo prostora da se provuku tehničari za održavanje. Svi kompjuteri bili su uključeni, aliprostor nad teriminalima bio je prazan, ne pokazujući šta se dešava u njima.

"Morali smo da uradimo nešto sa svim onim starim kompjuterima koje je Kongres naredio daiskopčamo. Zato smo ih doneli ovamo. Kao i stare kompjutere iz većine drugih univerziteta i firmi sadrugih ostrva - havajskih, tahićanskih, mavarskih, i tako dalje i tako dalje - svi su nam pomogli.Zgrada ima šest spratova, i na svakom je isto ovako, a imamo i još tri zgrade, mada je ova najveća."

"Džejn", reče Piter i nasmeši se.

"Ovde smo sačuvali sve što nam je dala. Naravno, zvanično ovi kompjuteri nisu povezani ni u jednumrežu. Koriste se samo za obuku studenata. Ali inspektori Kongresa ne zalaze ovamo. Čim pogledaju

novu aparaturu, zadovoljni su. Po pravilima do poslednjeg slovca - mi smo poslušni i lojalni građani!Ovde je, bojim se, bilo i nekih previda. Na primer, izgreda da postoji povremena veza sauniverzitetskim ansiblom. Kad god ansibl prenosi poruke na neki drugi svet, nije povezan sakompjuterima, osim preko zvanične bezbednosne mreže sa vremenskom zadrškom. Ali kada je ansiblpovezan sa nekim ekscentričnim odredištima - sa samoanskim satelitom, recimo, ili sa izvesnomudaljenom kolonijom koja bi trebalo da je van dodira sa bilo kojim ansiblom na Stotinu Svetova -onda se priključuje stara, zaboravljena veza, i ansibl može da koristi sve što ovde postoji."

Piter se iskreno, veselo nasmeja. Vang-mu se dopao njegov smeh, ali osetila je i malu ljubomoru pripomisli da bi Džejn mogla da mu se vrati.

"I još nešto je čudno", nastavi Grejsin sin. "Jedan od novih kompjutera je greškom smešten ovde,samo sa nekim izmenama. Izgleda da ne reaguje sasvim ispravno na glavni program. Zaboravlja daobavesti glavni program da postoji superbrza veza, u stvarnom vremenu, sa ovom nepostojećommrežom u starom stilu. Šteta što ne podnosi izveštaj o tome, jer, naravno, to omogućava potpunoilegalnu vezu između ove stare, sa ansiblima povezane mreže i novog, bogootpornog sistema. Prematome, mogu se prenositi zahtevi za podacima, i svakom programu za inspekciju izgledaće potpunolegalno, pošto stižu od ovog savršeno legalnog, ali neobično neispravnog novog kompjutera."

Piter se smešio od uva do uva. "Pa, neko je morao vrlo brzo da radi kako bi sve ovo pripremio."

"Malu nam je rekao da će boginja umreti, ali zajedno sa njom uspeli smo da smislimo plan. Sadaostaje samo jedno pitanje - može li ona da nađe put dovde?"

"Mislim da će moći", reče Piter. "Naravno, ovo je mnogo manje od onoga što je nekada imala, niječak ni delić toga."

"Koliko znamo, na par mesta postoje slične instalacije. Nema ih mnogo, to je tačno, a nove preprekesa vremenskim odlaganjem doduše omogućavaju pristup svim podacima, ali većinu novih mreža nemože da koristi u procesu razmišljanja. Ipak, i ovo je nešto. Možda je dovoljno."

"Znali ste ko smo čim smo došli ovamo", reče Vang-mu. "Već ste bili deo Džejninog posla."

"Mislim da dokazi govore sami za sebe", reče Grejsin sin.

"Zašto nas je onda Džejn dovela ovamo?" upita Vang-mu. "Čemu sve te priče kako moramo dadođemo ovamo da bi zaustavili Luzitanijsku flotu?"

"To ne znam", reče Piter. "A sumnjam i da iko ovde zna. Možda je Džejn želela da budemo uprijateljskom okruženju, kako bi mogla da nas ponovo nađe. Sumnjam da na Božanskom Vetru postojiišta nalik na ovo."

"A možda", reče Vang-mu, prateći svoj tok misli, "možda je želela da ti budeš ovde, sa Maluom iGrejs, kada joj dođe vreme da umre."

"I da ja umrem", reče Piter. "Ja kao Ender, naravno."

"A možda", nastavi Vang-mu, "ako više neće moći da nas štiti manipulacijom podataka, možda ježelela da budemo među prijateljima."

"Naravno", reče Grejsin sin. "Ona je boginja, stara se o svojim ljudima."

"Misliš, svojim vernicima?" upita Vang-mu.

Piter frknu.

"Svojim prijateljima", reče dečak. "Mi na Samoi gajimo veliko poštovanje prema bogovima, ali mismo im i prijatelji, i pomažemo im kad god možemo. Bogovima je povremeno potrebna pomoć ljudi.Mislim da smo dobro postupili, šta mislite?"

"Odlično ste postupili", reče Piter. "Zaista ste bili odlični." Dečko sinu.

Uskoro su stigli u novu kompjutersku zgradu, da prisustvuju vrlo svečanom činu kada je rektoruniverziteta okrenuo ključ kojim je aktivirao program za nadgledanje univerzitetskog ansibla. Istogčasa stigoše poruke i probni programi od Kongresa Zvezdanih Puteva, kako bi testirali i proveriliuniverzitetski sistem sa svim bezbednosnim protokolima. Vang-mu je osećala da su svi napeti - svisem Malua, koji izgleda nije umeo da se plaši - sve dok, nekoliko minuta kasnije, programi nisuzavršili inspekciju i podneli izveštaj. Od Kongresa je stigla poruka da je mreža poslušna i bezbedna.Njihove intervencije nisu bile otkrivene.

"Samo još malo", promrmlja Grejs.

"Kako ćemo znati da li je uspelo? " tiho upita Vang-mu.

"Reći će nam Piter", odvrati Grejs; kao da se čudila što Vang-mu još nije shvatila. "Dragulj unjegovom uhu - samoanski satelit će progovoriti preko njega."

Olhado i Grego su stajali i gledali ispis iz ansibla koji je punih dvadeset godina bio povezan samo sašatlom i sa Jaktovim vasionskim brodom. Ponovo je primao poruku. Uspostavljene su veze saansiblima na četiri planete, gde su grupe simpatizera Luzitanije - ili barem Džejninih prijatelja -sledili Džejnina uputstva kako da delimično zaobiđu nove propise. Nisu slate poruke, jer ljudi nisuimali šta da kažu jedni drugima. Reč je bila samo o održavanju veza kako bi Džejn mogla da putujenjima i da se poveže sa makar nekim malim delom svojih nekadašnjih sposobnosti.

Sve to je izvedeno bez učešća ljudi sa Luzitanije. Sve potrebne programe napravli su neumornoefikasni radnici Kraljice-matice, uz povremenu pomoć pekeninjosa. Olhado i Grego su bili pozvani uposlednjem trenutku, i to samo kao posmatrači. Ali razumeli su. Džejn je razgovarala sa Kraljicom-maticom, a Kraljica-matica je razgovarala sa očinskim drvećem. Džejn nije radila preko ljudi, jer jeod ljudi sa Luzitanije radila sa Mirom, koji je sada radio za nju druge stvari, i sa Enderom koji je presmrti izvadio svoj dragulj. Olhado i Grego su to raspravili čim im je pekeninjo Vodoskakač objasniošta se dešava i pozvao ih da dođu i gledaju. "Mislim da se ona pomalo inati", rče Olhado. "Ako ju jeEnder odbacio, a Miro ima posla..."

"Ili očijuka sa Mladom Valentinom", dodade Grego.

"Pa, ona, eto, može i bez ljudske pomoći."

"Kako?" upita Grego. "Ranije je bila povezana sa milijardama kompjutera. Sada će ih imati moždanekoliko hiljada, barem direktno dostupnih. To nije dosta. Ela i Kuara nikada se neće vratiti kući. NiMiro."

"Možda neće", reče Olhado. "Neće nam biti prvi put da izgubimo nekoga iz porodice zbog služenjavišim ciljevima." Mislio je na majčine čuvene roditelje, Os Veneradose, kojima je ostalo još samonekoliko godina do proglašenja za svece - ako Papin predstavnik ikada dođe na Luzitaniju da ispitadokaze. A njihov pravi otac, Libo, i njegov otac, umrli su pre nego što su Novinjina deca saznala dasu im rod. Svi su umrli u ime nauke: Os Venerados trudeći se da obuzdaju deskoladu, Pipo i Libo unaporu da razumeju pekeninjose. Njihov brat, Kuim, umro je mučeničkom smrću, pokušavajući daspreči opasan sukob između ljudi i pekeninjosa na Luzitaniji. A sada je Ender, njihov poočim, umropokušavajući da nađe načina da spase Džejnin život, a uz to i putovanje brže od svetlosti. Ako Miro,Ela i Kuara umru pokušavajući da uspostave komunikaciju sa deskoladorima, to će biti deoporodične tradicije. "Zapravo me zanima", reče Olhado, "da li sa nama nešto ne valja, kada nismopozvani da umremo za neki plemeniti cilj."

"Ne znam za plemenite ciljeve", reče Grego, "ali flota ide ka nama. To će biti sasvim dovoljno što setiče umiranja."

Iznenadna užurbanost oko kompjuterskih terminala pokazala im je da je čekanju kraj. "Povezani smosa Samoom", reče Vodoskakač. "I sada sa Memfisom. I sa Stazom, i Hedžrom." Otplesao je kratkiples kojim pekeninjosi uvek pokazuju oduševljenje. "Svi će se priključiti. Program njuškalo ih nijenašao."

"Ali, hoće li to biti dovoljno?" upita Grego. "Da li se vasionski brodovi ponovo kreću?"

Vodoskakač pažljivo sleže ramenima. "Znaćemo to kada se vaša porodica vrati, zar ne?"

"Majka neće da zakaže Enderovu sahranu dok se oni ne vrate", reče Grego.

Na pominjanje Enderovog imena, Vodoskakač se sav skljoka. "Čovek koji je preveo Ljudskog uTreći život", reče on. "A nije ostalo gotovo ništa za sahranu."

"Samo sam se pitao", reče Grego, "hoće li proći dani, nedelje ili meseci dok Džejn ne nađe put dosvojih moći - ako to uopšte može da izvede."

"Ne znam", reče Vodoskakač.

"Imaju vazduha samo za nekoliko nedelja", reče Grego.

"Rekao je da ne zna, Grego", reče Olhado.

"Čuo sam", reče Grego. "Ali Kraljica-matica zna. A ona će reći očinskom drveću. Mislio sam...možda se pročulo."

"Kako može makar bila i Kraljica-matica da zna šta će biti u budućnosti?" upita Olhado. "Kako ikozna šta Džejn može ili ne može da izvede? Ponovo smo povezani sa nekim drugim svetovima. Nekidelovi njene osnovne memorije vratili su se u mrežu ansibla, ma koliko isprekidani. Možda će ihnaći. Možda neće. Ako ih nađe, možda će joj biti dovoljni, a možda neće. Ali Vodoskakač to ne zna."

Grego okrete glavu. "Znam."

"Svi se plašimo", reče Olhado. "Čak i Kraljica-matica. Niko ne želi da umre."

"Džejn je umrla, ali nije ostala mrtva", reče Grego. "Ako je verovati Miru, Enderova aiua je prešlada živi u Piteru, na nekom drugom svetu. Kraljice-matice umiru, a njihova sećanja žive dalje, uumovima njihovih kćeri. Pekeninjosi nastavljaju da žive kao drveće."

"Neki od nas", reče Vodoskakač.

"Ali, šta će biti sa nama?" upita Grego. "Hoćemo li biti zbrisani? Kakve onda veze ima kakve smoplanove imali, kakve veze ima šta smo postigli? A deca koju smo podigli?" On značajno pogledaOlhada. "Kakve veze onda ima ko je imao veliku, srećnu porodicu, ako svi budu uništeni tom...bombom?"

"Ni jedan jedini trenutak mog života sa porodicom nije bio protraćen", tiho reče Olhado.

"Ali svrha svega je trajanje, zar ne? Veza sa budućnošću?"

"To je deo svega, da", reče Olhado. "ali deo svrhe je i sadašnjost, ovaj trenutak. A deo je i mrežapovezanosti. Povezanosti duše. Ako je svrha života obično nastavljanje u budućnost, onda ništa odtoga nema nikakvog smisla, jer sve se svodi na iščekivanje i pripremanje. Postoji ostvarenost, Grego.Postoji sreća koju smo već imali. Sreća svakog trenutka. Kraj naših života, čak i ako nema daljegnastavljanja, ako nema nikakvog potomstva, kraj naših života ne znači brisanje početka."

"Ali možda nije bilo nikakvog rezultata", reče Grego. "Ako ti umru deca, onda je sve bilo uzalud."

"Ne", tiho reče Olhado. "Kažeš to jer nemaš dece, Greginjo. Ali ništa nije uzalud. Dete koje držiš unaručju samo dan pre nego što umre, ni to nije uzalud, jer taj jedan dan je dovoljan sam za sebe.Entropija je zaustavljena na jedan sat, dan, nedelju, mesec. To što ćemo svi na ovom malom svetumožda umreti ne poništava živote kakve smo vodili pre smrti."

Grego odmahnu glavom. "Nije tako, Olhado. Smrt sve poništava."

Olhado sleže ramenima. "Zašto se onda mučiš da bilo šta učiniš, Olhado? Jednog dana ćeš svakakoumreti. Zašto bi iko ikada rađao decu? Jednog dana će umreti, i ta deca će jednom umreti, sva deca ćejednom umreti. Jednog dana zvezde će zgasnuti ili eksplodirati. Jednog dana će nas smrt sve pokriti,kao jezero, i možda ništa neće isplivati na površinu kao trag da smo ikada postojali. Ali jesmopostojali, i za to vreme smo bili živi. To je istina - ono što je bilo, što jeste i što će biti - ne šta bimoglo biti, ne šta je moglo da bude, šta nikad neće moći da bude. Ako umremo, naša smrt imaznačenje za ostatak svemira. Čak i ako nam životi ostanu nepoznati, činjenica da je ovde neko živeo, iumro, to će imati posledice, uobličavaće vaseljenu."

"Znači, tebi je to dovoljno značenje?" upita Grego. "Da umreš kao predmet lekcije nekome? Daumreš kako bi ljudima bilo žao što su te ubili?"

"Ima i gorih značenja života od toga."

Vodoskakač ih prekide. "Priključen je i poslednji očekivani ansibl. Sada su svi tu."

Priča prestade. Sada je bilo vreme da Džejn nađe put nazad u sebe, ako može.

Čekali su.

Kraljica-matica je, preko jednog radnika, videla i čula vest o obnavljanju veza ansibla. (Vreme je),reče ona očinskom drveću.

(Može li ona to? Možeš li ti da je vodiš?)

(Ne mogu da je vodim na mesto gde ja ne mogu da uđem), reče Kraljica-matica. (Moraće sama danađe put. Ja mogu samo da joj kažem da je vreme.)

(Znači, možemo samo da gledamo?)

(Ja mogu amo da gledam), reče Kraljica-matica. (Vi ste deo nje, i ona vas. Njena aiua je sadapovezana, preko majčinskog drveća, sa vašom mrežom. Budite spremni.)

(Za šta?)

(Za Džejninu potrebu.)

(Šta će joj biti potrebno? I kada?)

(Nemam pojma.)

Na zaglavljenom vasionskom brodu, radnik Kraljice-matice iznenada podiže glavu, a onda ustade izsedišta i priđe Džejn.

Džejn podiže pogled sa posla. "Šta je bilo?" rasejano upita ona. A onda, setivši se znaka koji ječekala, potraži pogledom Mira, koji se okrenuo da vidi šta se dešava. "Sada moram da idem", rečeona.

Potom se skljoka u sedištu kao da se onesvestila.

Miro smesta priskoči, a Ela za njim. Radnik je već otkopčao Džejnine pojaseve i podigao je. Miromu je pomogao da prenesu Džejnino telo kroz hodnike bestežinskog prostora ka krevetima u zadnjemdelu broda. Tu su je položili i pričvrstili. Ela proveri vitalne funkcije.

"Duboko spava", reče Ela. "Vrlo polako diše."

"Koma?" upita Miro.

"Minimum održanja života", reče Ela. "Samo to i ništa više."

"Hajde", reče Kuara sa vrata. "Idemo nazad na posao."

Miro se besno okrete ka njoj - ali Ela ga zaustavi. "Možeš da ostaneš i da je paziš ako želiš", rečeona, "ali Kuara je u pravu. Imamo posla. Ona radi svoj."

Miro se okrete ka Džejn i uze je za ruku. Ostali izađoše. Ne možeš da me čuješ, ne možeš da meosetiš, ne možeš da me vidiš, govorio je Miro u sebi. Zato, verovatno, za tebe i nisam tu. A ipak nemogu da te ostavim. Čega se plašim? Ako ne uspeš u tome što upravo radiš, svi smo mrtvi. Zato se neplašim tvoje smrti.

Plašim se stare tebe. Tvog starog postojanja među kompjuterima i ansiblima. Imala si vremeprovedeno u ljudskom telu, ali kada povratiš svoje stare moći, tvoj ljudski život će ponovo biti samomali deo tebe. Samo jedan od mnogo miliona ulaza sa senzora. Jedna mala memorija izgubljena uogromnom moru. Moći ćeš da mi posvetiš delić svoje pažnje, i nikada neču znati koliko sam sitan utvom ukupnom životu.

To je samo jedna od loših strana kada voliš nekoga ko je mnogo veći od tebe, razmišljao je Miro.Nikada neću znati u čemu je razlika. Ona će se vraćati, a ja ću biti srećan dok god smo zajedno inikada neću znati koliko malo vremena i napora ona zapravo posvećuje da bi bila sa mnom. Biću jojrazonoda.

Potom polako odmahnu glavom, pusti njenu ruku i izađe iz sobe. Neću da slušam glas očajanja, reče usebi. Zar da pokorim ovo veličanstveno stvorenje i pretvorim je u roba, kako bi mi pripadao svakitrenutak njenog života? Zar da usmerim njene oči tako da vide samo moje lice? Moram uživati štosam deo nje, a ne da se bunim što nisam veći deo.

Vratio se na svoje mesto i dao se na posao. No, nekoliko trenutaka kasnije ponovo je ustao i otišaokod nje. Bio je beskoristan sve dok se ona ne vrati. Dok ne sazna ishod, neće moći da misli ni na štadrugo.

Džejn nije baš plutala u praznini. Ostale su joj neprekinute veze sa tri ansibla na Luzitaniji, i njih jelako našla. Isto tako lako je našla i nove veze sa ansiblima na šačici svetova. Odatle je brzo našla putkroz tarabu prekida i prepreka koji su joj čuvali sporedni ulaz u sistem kako ga ne bi našli programi-njuškala Kongresa. Sve je bilo upravo onako kako su planirali ona i njeni prijatelji.

Bilo je malo i tesno, kao što je i znala da će biti. Ali ona ionako gotovo nikada nije koristila čitavkapacitet sistema - osim kada je kontrolisala vasionske brodove. Tada joj je bio potreban svaki delićbrze memorije, kako bi čuvala potpunu sliku broda koji prenosi. U ovih jadnih par hiljada mašinaočito nije bilo dovoljno kapaciteta. Ipak, osetila je ogromno olakšanje što je pronašla programe kojeje toliko dugo koristila da misle umesto nje, da joj služe kao što Kraljici-matici služe radnici - jošnešto po čemu ličim na nju, shvatila je sada. Pokrenula ih je i počela da istražuje memorije koje sujoj toliko bolno nedostajale proteklih dana. Ponovo je imala mentalni sistem koji joj je omogućavao

da istovremeno posvećuje pažnju paralelnim procesima.

A ipak ništa nije valjalo. Bila je u ljudskom telu samo jedan dan, i elektronska ličnost koja joj jenekada bila tako zgodna sada joj se činila premalena. Ne samo zato što je sada imala mnogo manjekompjutera nego pre. Bila je mala po prirodi stvari. Telesnost je pružala ogromne mogućnosti, kakveprosto ne mogu da postoje u binarnom svetu. Bila je živa, i zato je sada znala da joj elektronskoobitavalište daje samo delić života. Ma koliko da je postigla tokom milenijuma i milenijuma života umašinama, to joj nije donosilo nikakvo zadovoljstvo u poređenju sa makar nekoliko minuta u onomtelu od krvi i mesa.

Ako je i mislila da će možda moći da napusti Val-telo, sada je znala da to nikada neće moći. Ono jebilo njen koren, sada i zauvek. Moraće sebe da primorava na širenje po kompjuterskim sistemimakada joj budu ustrebali. Neće biti spremna da rado pređe u njih.

Ali nije bilo razloga da ikome pominje svoje razočaranje. Zasad. Reći će Miru, kada mu se vrati. Onće je saslušati, i neće reći nikome drugom. Verovatno će čak osetiti i olakšanje. On svakako brinekako će ona doći u iskušenje da ostane u kompjuterima i da se ne vrati u telo koje je i dalje osećala,snažno i željno njene pažnje, čak i onako duboko usnulo. Ali Miro nema razloga za strah. Zar nije isam proveo duge mesece u telu koje je bilo toliko ograničeno da je jedva mogao da podnese život unjemu? Koliko bi se on rado vratio u to obogaljeno telo koje ga je mučilo, toliko bi i ona pristala dabude stanovnik kompjutera.

Ali to sam ja, to je deo mene. To su mi dali prijatelji, i nikada im neću reći koliko mi je bilo bolno dase ponovo uklopim u ovaj mali život. Prizvala je svoje nekadašnje virtuelno lice nad kompjuterskiterminal na svakom svetu, nasmešila se, i progovorila je:

"Hvala vam, prijatelji. Nikada neću zaboraviti vašu ljubav i odanost. Potrajaće dok saznam gde mi jesve otvoren prolaz, a gde nemam pristupa. Kada to budem znala, reći ću i vama. Ali budite uverenida, bez obzira na to hoću li moći da postignem išta slično onome što sam mogla ranije, ovu obnovudugujem vama, svima vama. I do sad sam bila vaš prijatelj zauvek; sada sam vaš dužnik zauvek."

Odgovorili su joj; čula je sve odgovore, i razgovarala je sa njima koristeći samo maleni delić pažnje.

Ostalo je bilo usmereno na istraživanje. Našla je skrivene interfejse sa glavnim kompjuterskimsistemima, koje su stvorili programeri Kongresa Zvezdanih Puteva. Bilo je sasvim lako zaobići ih idoći do potrebnih podataka - i zaista, kroz nekoliko trenutaka uspela je da prodre u najtajnije dosjeeKongresa i da sazna sve tehničke pojedinosti i svaki pravilnik novih mreža. Ali sve je to radilanaslepo, kao kad se u potpunom mraku pipa po kutiji sa keksom: nije mogla da vidi šta će dodirnuti.Mogla je da pošalje male tragačke programe koji su joj donosili sve što je poželela; vodili su ih samiglupi protokoli koji su ih puštali da budu čak i srećne ruke, pa su dovlačili podatke koji nisu bilitraženi, ali su ih nečim privukli. Svakako će moći da sabotira, ako poželi da ih kazni. Mogla bi sve dazdrobi, da uništi podatke. Ali ništa od toga, ni otkrivanje tajni ni osveta, nije imalo veze sa onim štojoj je sada bilo potrebno. Podatke koji su joj bili najvažniji spasli su njeni prijatelji. Sada joj je biopotreban kapacitet, a njega nije bilo. Nove mreže su bile pažljivo potkresane, sa vremenskimodlaganjem koje nije bilo ni nalik vezama ansibla, koji se mogu koristiti brzinom misli. Pokušala jeda nađe načina kako bi brzo prebacila podatke tamo i ovamo, pa da uz njihovu pomoć pogura

vasionski brod Spolja i ponovo Unutra, ali nijedan proces nije bio dovoljno brz. Spolja bi mogli daizađu samo komadići broda, a Untra se ne bi vratilo ništa.

Imam svo svoje znanje. Samo nemam mesta.

Za sve to vreme, njena aiua je kružila i dalje. Mnogo puta u sekundi prošla bi kroz Val-telo,privezano za krevet u vasionskom brodu. Mnogo puta u sekundi doticala je ansible i kompjutere svojeobnovljene, makar umanjene mreže. I mnogo puta u sekundi je lutala kreoz čipkaste veze izmeđumajčinskog drveća.

Hiljadu, deset hiljada puta je njena aiua prošla kroz sve krugove dok konačno nije shvatila da je imajčinsko drveće takođe skladišni prostor. One imaju tako malo sopstvenih misli, ali posedujustrukturu koja može da čuva memoriju, i to bez ugrađenog kašnjenja. Mogla je da misli, da zadržimisao, da je smesta prizove. A majčinsko drveće je bilo fraktalno duboko; mogla je da čuvamemoriju položenu u slojeve, misli unutar misli, sve dublje i dublje u strukture i sisteme živih ćelija,a da nimalo ne omete mutne, slatke misli samog drveća. Taj skladišni prostor bio je mnogo bolji odkompjuterskog; bio je neuporedivo prostraniji od bilo koje binarne sprave. Iako je majčinskog drvećabilo manje nego kompjutera, čak i u ovoj novoj, smanjenoj mreži, dubina i bogatstvo memorijskogprostora značili su da sadrži daleko veći i daleko dostupniji prostor za podatke. Osim za preuzimanjeosnovnih podataka, sopstvenih sećanja na prethodne vasionske letove, Džejn uopšte neće morati dakoristi kompjutere. Put među zvezde sada je ležao u aveniji drveća.

Sam u vasionskom brodu na površini Luzitanije, čekao je radnik Kraljice-matice. Džejn ga je lakonašla, kao što je našla i zapamtila i oblik broda. Iako je bila 'zaboravila' kako da putuje svemirom,gotovo pun dan, sećanje joj se sad vratilo i obavila je to sa lakoćom, izbacivši vasionski brodSpolja, i trenutak kasnije ga vrativši, samo mnogo kilometara dalje, na čistini pred ulazom u gnezdoKraljice-matice. Radnik je ustao od svog terminala, otvorio vrata i izašao. Naravno, nije blonikakvog slavlja. Kraljica-matica je samo pogledala kroz radnikove oči kako bi proverila da je letbio uspešan, a onda je pregledala radnikovo telo i sam brod, kako bi se uverila da tokom leta ništanije bilo izgubljeno niti oštećeno.

Džejn je čula glas Kraljice-matice kao iz daljine, jer je nagonski uzmakla od tako moćnog izvoramisli. Umesto toga, čula je poruku preko posrednika - u umu joj se javio glas Ljudskog. (Sve jedobro), reče Ljudski. (Možeš da nastaviš.)

Tada se vratila na vasionski brod u kome se nalazilo njeno živo telo. Kada je prevozila druge ljude,prepuštala je njihovim aiuama da se staraju o celovitosti njihovog tela. Rezultat je bilo Mirovo iEnderovo haotično stvaranje, jer su čeznuli za telima drugačijim od onih u kojima su živeli. Ali taposledica je sada bila lako sprečena; pustila je putnike da ostanu Spolja samo trenutak, delićsekunde, taman koliko da bude sigurna kako je sve i dalje na okupu. Ovog puta je morala da drži naokupu i vasionski brod i Val-telo, i još Mira, Elu, Vatrogasca, Kuaru i radnika Kraljice-matice.Grešaka ne sme biti.

No, sve je lako prošlo. Šatl joj je bio dovoljno poznat da bi ga sa lakoćom držala u memoriji; ljudikoje je nosila putovali su već sa njom. Njeno novo telo joj je takođe već bilo toliko poznato da, nanjeno veliko olakšanje, nije bio potreban nikakav poseban napor da ga održi unutar broda. Jedina

novost je bila to što nije samo poslala i vratila brod, nego je putovala sa njim. Njena aiua je izašlaSpolja zajedno sa ostalima.

To je bio jedini problem. Pošto se našla Spolja, nije imala načina da utvrdi koliko dugo su bili tamo.Možda je trajalo sat. Ili godinu, Ili pikosekundu. Ona još nije izlazila Spolja. To ju je uznemirilo,zbunilo, a potom uplašilo. Nije imala koren ni sidrište. Kako da se vratim? Sa čime sam povezana?

Čim je postavila sebi upaničeno pitanje, našla je svoje sidrište, jer čim je njena aua prošla krug krozVal-telo Spolja, prešla je na krug u majčinskom drveću. Tog časa je pozvala i brod i sve u njemuponovo Unutra, i postavila ih tamo gde je želela, na sletište vasionske luke na Luzitaniji.

Brzo ih je pregledala. Svi su bili tu. Uspelo je. Neće umreti u svemiru. Ona i dalje može da vršivasionske letove, čak i kada i sama putuje. I mada neće često putovati - suviše se uplašila, iako jeveza sa majčinskim drvećem bila dovoljno sidrište - sada je znala da će moći bez problema dapokreće vasionske brodove.

Malu glasno uzviknu, i ostali se okrenuše da ga pogledaju. Svi su videli Džejn-lice nad terminalima,stotinu Džejn-lica po čitavoj sobi. Svi su radosno galamili. Šta li je sada, upita se Vang-mu.

"Boginja je pokrenula svoj vasionski brod!" povika Malu. "Boginja je ponovo stekla svoju moć!"

Vang-mu se upita otkuda on to zna. No Piter, mada se možda začudio, primio je vest mnogo ličnije.Zagrlio ju je, podigao je i počeo da je vrti oko sebe. "Slobodni smo", vikao je, glasom radosnimkoliko i Maluov maločas. "Slobodni smo, možemo ponovo da lutamo!"

Tog časa Vang-mu je znala da je čovek koga voli i dalje, u osnovi, isti onaj Ender Vigin koji je trihiljade godina lutao sa sveta na svet. Zašto je Piter bio onako ćutljiv i mračan, i zašto je sadaeksplodirao od radosti? Zato što nije mogao da podnese misao na život na samo jednom mestu.

U šta sam se to uvalila, upita se Vang-mu. Hoću li tako živeti, nedelju dana na jednom mestu, mesecna drugom?

Pa šta, odluči se smesta. Ako je ta nedelja sa Piterom, ako je taj mesec uz njega, onda će mi to bitidom. A ako ne bude tako, biće vremena da se napravi nekakav kompromis. Čak i Ender se na krajusmirio, na Luzitaniji.

Osim toga, možda sam i ja lutalica. Još sam mlada - otkuda da znam kakav život želim da vodim?Pošto Džejn može u jednom otkucaju srca da nas prenese bilo kuda, možemo da vidimo svih StotinuSvetova i najnovije kolonije, i sve drugo što poželimo da vidimo, pre nego što i počnemo darazmišljamo o smirivanju.

Neko je vikao iz kontrolne sobe. Miro je znao da bi trebalo da ustane od Džejninog usnulog tela i davidi šta se dešava, ali nije želeo da joj pusti ruku. Nije želeo da odvoji oči od nje.

"Odsečeni smo!" začu se dreka - Kuara, užasnuta i besna. "Primala sam njihovu poruku, a sada,odjednom, nema ničega."

Miro umalo da se glasno nasmeje. Kako je moguće da Kuara nije razumela? Ne možeš da primašporuke deskoladora zato što više nismo u orbiti oko njihove planete. Zar Kuara nije osetilagravitaciju? Džejn je uspela. Džejn ih je vratila kući.

Ali, je li vratila sebe? Miro je steže za ruku, naže se i poljubi je u obraz. "Džejn", šapnu. "Nemojostati izgubljena tamo napolju. Budi ovde, sa mnom."

"Dobro", reče ona.

On podiže lice sa njenog i pogleda je u oči. "Uspela si."

"I to sasvim lako, uprkos tolikoj brizi", reče ona. "Ali mislim da moje telo nije predviđeno za takodubok san. Ne mogu da se pomerim."

Miro brzo pritisnu dugme i svi pojasevi spadoše.

"Oh", reče ona. "Vezao si me."

Pokušala je da ustane, ali se žurno vratila na jastuk.

"Nemaš snage?" upita on.

"Soba se vrti", reče ona. "Možda bih ubuduće mogla da obavljam vasionske letove ne napuštajućitako potpuno svoje telo."

Vrata se s treskom otvoriše i na njima se pojavi Kuara, tresući se od besa. "Kako se usuđuješ da toradiš bez ikakvog upozorenja!"

Ela je bila na korak iza nje, smirujući je. "Zaboga, Kuara, vratila nas je kući! Zar to nije dovoljno?"

"Barem malo pristojnosti!" drala se Kuara. "Mogla si nam reći da vršiš svoj mali opit!"

"Dobro, pa dovela je i tebe", reče Miro, smejući se.

To samo još više razbesne Kuaru. "Ona nje čovek! Zato ti se toliko i dopada, Miro! Ti se nikada nisizaljubio u pravu ženu. Kako ono izgleda tvoja istorija? Prvo si se zaljubio u ženu za koju se pokazaloda ti je polusestra, pa onda u Enderovu tvorevinu, i sada u kompjuter koji koristi žensko telo kaolutku. Naravno da se smeješ u ovakvom trenutku. Ti uošte nemaš ljudska osećanja."

Džejn je dotle ustala, pomalo klecajući. Miru je bilo milo što se tako brzo oporavila posle čitavogsata u komi. Jedva da je i primećivao Kuarine optužbe.

"Nemoj me ignorisati, ti pokvareni, uobraženi kurvin sine!" vrisnu mu Kuara pravo u lice.

On ju je i dalje ignorisao, mada se zaista osećao pomalo pokvareno i uobraženo. Džejn ga uze za rukui pođe za njim iz sobe, prošavši pored Kuare. Kuara se okomi na nju. "Nisi ti nikakva boginja pa dame bez pitanja vucaraš tamo i ovamo!" i pri tom munu Džejn.

Nije je naročito jako gurnula, ali Džejn se zatetura i nalete na Mira. On se okrete, zabrinut da nepadne. Umesto toga, stigao je da vidi kako Džejn prislanja šaku na Kuarine grudi i gura je, i to mnogojače. Kuara lupi glavom o zid u hodniku, izgubi ravnotežu i pade Eli pred noge.

"Pokušala je da me ubije!" prodera se Kuara.

"Da je htela da te ubije", mirno reče Ela, "sada bi disala vakuum u orbiti oko planete deskoladora."

"Svi me mrzite!" povika Kuara i briznu u plač.

Miro otvori vrata šatla i pusti Džejn napolje, na sunce. Sada je prvi put stupila na površinu planete,prvi put je ovim ljudskim očima pogledala sunčevo svetlo. Ukočeno je stajala, a onda je polakookrenula glavu da vidi još, podigla lice ka nebu, i potom briznula u plač, grčevito grleći Mira. "Oh,Miro! Ovo je suviše! Sve je tako lepo!"

"Čekaj da vidiš u proleće", dobroćudno reče on.

Trenutak kasnije pribrala se dovoljno da se ponovo suoči sa svetom, da polako pođe uz njega. Već suvideli lebdelicu kako hita ka njima iz Milagre - svakako su u njoj Olhado i Grego, ili moždaValentina i Jakt. Sada će prvi put videti Džejn-kao-Val. Valentina će se više od drugih sećati Val, iviše će joj nedostajati, jer, za razliku od Mira, ona nije bila naročito vezana za Džejn, i nisu bilebliske. Ali ako je iole poznajem, pomisli Miro, znaće da zadrži za sebe tugu za Val; Džejn ćedočekati dobrodošlicom, i možda radoznalošću. Valentina je takva. Njoj je važnije da razume negoda žali. Ona sve duboko oseća, ali neće dopustiti da je tuga ili bol spreče da sazna što više.

"Nije trebalo to da učinim", reče Džejn.

"Šta to?"

"Da fizički napadnem Kuaru", žalosno reče Džejn.

Miro slegnu ramenima. "Sama je to tražila. Čuješ i sama koliko još uživa u tome."

"Ne, nije ona to htela", reče Džejn. "Ni u dubini srca. Ona želi isto što i svi drugi - da bude voljena ipažena, da bude deo nečega lepog i dobrog, da ima poštovanje onih kojima se divi."

"Da, pa, verovaću ti na reč", reče Miro.

"Ne, Miro, i ti to znaš."

"Da, znam", odvrati Miro. "Ali odavno sam prestao da pokušavam. Kuarina potreba je bila, a i sadaje, toliko ogromna da prevazilazi moje mogućnosti. U to vreme sam imao masu sopstvenih problema.Nemoj me kriviti što sam je otpisao. Njeno bure jada je toliko duboko da bi progutalo hiljadu čašasreće."

"Ne krivim te", reče Džejn. "Samo... samo moram da znam uviđaš li koliko te ona voli i koliko si jojpotreban. Želim da budeš..."

"Želiš da budem kao Ender", reče Miro.

"Želim da budeš najbolji mogući", reče Džejn.

"Slušaj, i ja sam voleo Endera. Zaista mislim da je on bio najbolje što čovek može da bude. Ne smetami što želiš da makar u po nečemu ličim na njega. Samo pod uslovom da želiš i po nešto od onoga štosam samo ja, a ne i on."

"Ne očekujem da budeš savršen", reče Džejn. "I ne očekujem da budeš Ender. A nemoj očekivatisavršenstvo ni od mene, jer ma koliko mudra pokušavala da budem, ja sam i dalje ista osoba koja jenokautirala tvoju sestru."

"Ko zna, možda si time postala Kuarina najbolja drugarica."

"Nadam se da nisam. Ali ako i bude tako, daću sve od sebe. Uostalom, sada će mi biti zaova."

(Znači, bili ste spremni), reče Kraljica-matica.

(Da, bili smo, a nismo ni znali), odvrati Ljudski.

(I sada ste deo nje.)

(Njen dodir je nežan), reče Ljudski, (a njeno prisustvo se lako podnosi. Ne smeta ni majčinskomdrveću. Pojačava im životnu snagu. Mada su im njena sećanja čudna, unose u njihov život mnogo višeraznovrsnosti nego što su ikada imale.)

(Znači, ona je deo svih nas), reče Kraljica-matica. (Ovo što je ona sada, ovo što je postala, to jedelom Kraljica-matica, delom čovek, delom pekeninjo.)

(Šta god radila, niko ne može reći da nas ne razume. Ako neko treba da se igra božanskim moćima,najbolje da to bude ona.)

(Priznajem da sam ljubomorna na nju), reče Kraljica-matica. (Ona je deo tebe, što ja nikada neću biti.Posle svih naših razgovora, i dalje nemam pojma kako izgleda biti jedan od vas.)

(Ni ja ne mogu ni da naslutim kako ti razmišljaš), reče Ljudski. (Ali zar nije i to dobro? Misterija jebeskonačna. Nikada nećemo prestati da iznenađujemo jedno drugo.)

(Dok smrt ne okonča sva iznenađenja), reče Kraljica-matica.

14. "TAKO RAZGOVARAJU SA ŽIVOTINJAMA"

"Kad bismo bili mudriji ili bolji, možda bi nam bogovi objasnililudačke, nepodnošljive stvari koje nam rade."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Istog časa kada je primio vest da su obnovljene veze ansibla sa Kongresom Zvezdanih Puteva,admiral Bobi Lands je izdao naređenje čitavoj Luzitanijskoj floti da uspori do brzine tik ispod praganevidljivosti. Naređenje je smesta izvršeno, i admiral je znao kako će u toku od jednog sata svakomko bi sa Luzitanije koristio teleskop izgledati kako je čitava flota odjednom iskrsnula niotkuda. Hitalisu ka tački blizu Luzitanije vrtoglavom brzinom, još sa isturenim prednjim štitovima radi zaštite odoštećenja usled sudara sa sićušnim međuzvezdanim česticama.

Strategija admirala Landsa bila je vrlo jednostavna. Približiće se Luzitaniji najvećom mogućombrzinom koja ne izaziva relativističke efekte; lansiraće molekularno oružje u tački najvećegpribližavanja, što je prozor od najviše par sati; zatim će vratiti čitavu flotu na relativističke brzinetako brzo da molekulsko oružje, kada se aktivira, neće svojim sveuništavajućim poljem uhvatitinijedan njegov brod.

To je bila dobra, jednostavna strategija, zasnovana na pretpostavci da Luzitanija nema nikakvuodbranu. No, Lands tu pretpostavku nije uzeo zdravo za gotovo. Luzitanijski pobunjenici su nekakouspeli, pred kraj njegovog putovanja, da preseku sve komunikacije između flote i ostatkačovečanstva. Nije važno što je problem pripisan nekom naročito sposobnom i dovitljivomkompjuterskom programu; nije važno što su ga pretpostavljeni uveravali da je saboterski programizbrisan akcijom opšteg isključivanja kompjutera, udešenom da se odigra tik pred dolazak flote naodredište. Neprijatelj je dokazao da je nepredvidljiv, i Lands je morao da bude spreman na sve. Ovoje bio rat, totalni rat, i on neće dozvoliti da njegova misija bude ugrožena nemarnošću ilisamouverenošću.

Od trenutka kada je primio zadatak bio je jasno svestan da će ga tokom čitave istorije čovečanstvapamtiti kao Drugog Ksenocida. Nije bilo lako razmišljati o uništenju čitave tuđinske rase, pogotovošto su svinjčići sa Luzitanije bili, prema svim izveštajima, toliko primitivni da sami po sebi nisupredstavljali nikakvu pretnju čovečanstvu. Čak i kad su neprijatelji bili opasni, neka zadušna babakoja se prozvala Govornikom za Mrtve uspela je da naslika blistavu sliku tih krvoločnih čudovištakao nekakvu utopijsku zajednicu koja zapravo nije želela da naudi čovečanstvu. Otkuda je pisac teknjige mogao da zna šta su bubeštine zaista nameravale? Bilo je užasno napisati tako nešto, jer jetime zauvek uništeno ime deteta-heroja koje je tako sjajno porazilo bubeštine i spaslo ljudsku rasu.

Lands nije oklevao da se primi komande nad Luzitanijskom flotom, ali od samog početka putovanjasvakog dana provodio je priličnu količinu vremena proučavajući oskudne raspoložive podatke oEnderu Ksenocidu. Dečko, naravno, nije znao da zaista zapoveda, preko ansibla, pravom flotom;verovao je da prolazi kroz neljudski učestale simulacije za obuku. Ipak, u trenutku krize doneo je

ispravnu odluku - rešio je da upotrebi oružje koje je bilo zabranjeno lansirati na planete, i time jeuništio poslednji svet bubeština. To je bio kraj opasnosti po čovečanstvo. Pravilno je postupio, takvaje ratna veština, i u prvo vreme dečko je zasluženo proglašen za heroja.

No, kroz nekoliko decenija javno mnenje je potpuno izmenjeno onom grozomornom knjigom,'Kraljica-matica', a Endrju Vigin, već prognan kao guverner na novu kolonijsku planetu, potpuno jenestao iz istorije dok se njegovo ime pretvorilo u sinonim za uništenje dobronamerne, dobroćudne,pogrešno shvaćene vrste.

Ako su mogli da se okrenu protiv tako očito nedužne osobe kao što je bio mali Ender Vigin, šta li ćenapraviti od mene, neprestano se pitao Lands. Bubeštine su bile brutalne, bezdušne ubice, sa flotamabrodova naoružanih moćnim oružjem za uništenje, a ja ću uništiti svinjčiće, koji jesu ubijali, ali vrlomalo, samo par naučnika koji su možda prekršili neki tabu. Svinjčići svakako nemaju nikakvognačina, ni sada ni u predvidljivoj budućnosti, da napuste površinu svoje planete i da ugrozedominaciju ljudi u svemiru.

No, Luzitanija je bila jednako opasna kao bubeštine, a možda i opasnija; na toj planeti je besneovirus, jezivi virus koji ubija svakog zaraženog čoveka, osim ako žrtva čitavog života uzima lekovekoji, opet, vremenom gube snagu. Još gore, zna se da se virus vrlo brzo prilagođava.

Dok god se virus nalazi samo na Luzitaniji, opasnost nije ozbiljna. Ali, dvoje uobraženih naučnika saLuzitanije - u dosjeima su bila navedena imena oboje ksenologa: Markos 'Miro' Vladimir Ribeira fonHese i Ouanda Kvanhata Figeira Mukumbi - prekršili su propise ljudskog naselja time što su se'združili' sa domorocima i nezakonito im otkrili tehnologiju i bioformiranje. Kongres ZvezdanihPuteva smesta je reagovao i zahtevao da se prestupnici upute na suđenje na drugoj planeti, gde će,naravno, biti držani u karantinu - ali lekcija je morala da bude brza i stroga kako niko drugi naLuzitaniji ne bi došao u iskušenje da prekrši mudre zakone koji štite čovečanstvo od širenja virusadeskolade. Ko bi i pomislio da će se tako malena kolonija usuditi da se suprotstavi Kongresu i odbitida uhapsi zločince? Od trenutka tog suprotstavljanja nije bilo drugog izbora do da se pošalje flota iuništi Luzitanija. Dok god je Luzitanija pobunjena, postojao je ozbiljan rizik da će sa planete poletetivasionski brodovi nakrcani zarazom neizrecivo opasnom po ostatak čovečanstva.

Sve je bilo potpuno jasno. Lands je ipak znao da će, istog časa kada opasnost prestane, kada virusdeskolade više ne bude bio pretnja ni za koga, ljudi zaboraviti koliko je opasnost bila velika irasentimentalisaće se nad nestalim svinjčićima, sirotim žrtvama bezobzirnog admirala Bobija Landsa,Drugog Ksenocida.

Lands nije bio neosetljiv. Saznanje koliko će ga omrznuti donelo mu je mnogo besanih noći. Nije nivoleo zadatak koji mu je zapao - nije spadao u nasilne ljude, i pomisao na uništenje, ne samosvinjčića nego i čitavog ljudskog stanovništva na Luzitaniji, teško mu je padala. Svi u floti su znalikoliko okleva da učini to što se mora učiniti; ali svi su znali da će on to svakako i učiniti.

Kada bi samo postojao način, ponavljao je u sebi. Kada bi, kada se vratim u stvarno vreme, Kongresposlao vest da je pronađen lek ili vakcina protiv deskolade. Bilo šta, samo da se dokaže kako višenema opasnosti. Bilo šta, samo da zadržim molekulsko oružje, isključeno, u skladištu na admiralskombrodu.

No, takve želje se nisu mogle nazvati čak ni nadom. Nije bilo šanse da se ostvare. Čak i da su nasamoj Luzitaniji pronašli lek, kako to da se zna? Lands će morati svesno da učini ono što je EnderVigin učinio u neznanju. I učiniće to. Snosiće posledice. Suočiće se sa onima koji ga omrznu. Znaćeda je učinio ono što se moralo učiniti, čovečanstva radi; a u poređenju sa tim, zar je važno hoće lijedan pojedinac biti hvaljen ili nepravedno omrznut?

Istog časa kada su obnovljene veze ansibla, Jasudžiro Cucumi je poslao pripremljene poruke, a ondase smestio kraj ansibla na devetom spratu svoje zgrade i tu čekao, obuzet strepnjom. Ako porodicazaključi da o njegovoj ideji vredi raspravljati, želeće sastanak u stvarnom vremenu, a on je bio rešenda ne izaziva nikakvo odlaganje. A ako ideja bude odbačena, želeo je da to prvi sazna, kako bikolege i podređeni na Božanskom Vetru to čuli od njega, a ne da mu govorkaju iza leđa.

Da li je Aimaina Hikari bio svestan šta je zatražio od Jasudžiroa? Nalazio se na prekretnici karijere.Ako ovde bude radio kako valja, počeće da ide sa sveta na svet, kao pripadnik elitnog slojamenadžera koji se odvajaju od svog vremena i šalju u budućnost, pomoću efekata međuzvezdanihputovanja. Ako ga procene kao drugorazrednog, premeštaće ga bočno ili niz lestvicu organizacijeovde, na Božanskom Vetru. Neće nikuda otići, i zato će biti zauvek suočen sa sažaljenjem onih koji ćeznati da nije imao ono što je potrebno da umesto jednog malog životnog veka stekneš slobodnuvečnost gornje klase menadžera.

Aimaina je verovatno znao sve to. No, čak i da je bio svestan koliko je Jasudžirov položaj osetljiv, toga ne bi zaustavilo. Spasti drugu vrstu od nepotrebnog uništenja - za to vredi uništiti nekolikokarijera. Jasudžiro je bio počastvovan što je Aimaina izabrao baš njega, što je smatrao da je baš ondovoljno mudar da prepozna moralni izazov po Jamato duh i dovoljno odvažan da deluje u skladu satim, bez obzira na cenu koju će lično morati da plati.

Takva čast - Jasudžiro se nadao da će mu pomisao na to biti dovoljna da ga teši ako izgubi sveostalo. Svakako je nameravao da napusti kompaniju Cucumi ukoliko njegova ideja bude odbačena.Ako odluče da ne uklone opasnost, on neće ostati sa njima. Niti će ćutati. Progovoriće i optužiće iCucumije. Neće im pretiti time, jer porodica s pravom gaji prezir prema takvim ucenama. Samo ćejednostavno govoriti istinu. Onda će, zbog izdaje, porodica pokušati da ga uništi. Nijedna kompanijaneće hteti da ga zaposli. Neće moći da duže zadrži nijednu funkciju. Nije se šalio kada je rekaoAimaini da će doći da živi kod njega. Kada Cucumiji odluče da nekoga kazne, ta osoba nema drugogizbora do da moli pomoć od prijatelja - ako ima prijatelja koji se neće uplašiti od gnevaCucumijevih.

Sve mu se to vrtelo po glavi dok je čekao i čekao, satima i satima. Svakako neće ignorisati njegovuporuku. Sigurno je već sada čitaju i raspravljaju o njoj.

Na kraju je zadremao. Probudila ga je tehničarka ansibla - druga, a ne ona koja je bila na dužnostikada je zadremao. "Da niste vi, slučajno, časni Jasudžiro Cucumi?"

Sastanak je već trajao; uprkos svojoj čvrstoj rešenosti, uključio se poslednji. Ovakvi sastanci prekoansibla bili su nezamislivo skupi, a o neprijatnostima da se i ne govori. Zbog novog kompjuterskogsistema, svaki učesnik je morao da bude kraj samog ansibla, pošto sastanak ne bi bio moguć kada bisvi morali da čekaju na predviđeno vremensko odlaganje između svakog komentara i odgovora.

Kada je video oznake identifikacije ispod svakog prikazanog lica, Jasudžiro oseti uzbuđenje i užas.Pitanje nije bilo preneseno službenicima drugog ili trećeg ranga u centralnoj kancelariji na Honšuu.Prisustvovao je Jošiaki-Seidži Cucumi lično, starac koji je predvodio Cucumi klan otkako Jasudžirozna za sebe. To je svakako dobar znak. Jošiaki-Seidži ili 'Da, ser', kako su ga zvali, naravno ne u lice- nikada ne bi traćio vreme na dolazak do ansibla samo da bi isprašio tur podređenom.

Seidži nije govorio, naravno. To je prepustio starom Eičiju. Eiči je važio za savest Cucumijevih - štoje značilo, pakosno se govorkalo, da je on svakako gluvonem.

"Naš mladi brat bio je drzak, ali i mudar što nam je preneo misli i osećanja našeg časnog učitelja,Aimaine Hikarija. Ovde, na Honšuu, niko od nas nije imao čast da lično upozna čuvara Jamato duha,ali svi smo svesni njegovih reči. Nismo bili spremni za pomisao da su Japanci odgovorni, kao narod,za odašiljanje Luzitanijske flote. Nismo bili spremni ni za pomisao da su Cucumiji na bilo koji načinodgovorni za političku situaciju koja očito nije povezana sa finansijama ili ekonomijom uopšte.

Reči našeg mladog brata uperene su nam pravo u srce, i da nisu došle od onoga ko je bio skroman ipun poštovanja tokom svih godina otkako radi kod nas, pažljiv pa ipak dovoljno odvažan da rizikujeu pravom trenutku, možda ne bismo ni razmotrili njegovu poruku. Ali eto, razmotrili smo je; proučilismo je i saznali smo od izvora u vladi da je japanski uticaj na Kongres Zvezdanih Puteva bio i jestepresudan, pogotovo po ovom pitanju. A prema našem mišljenju, nemamo vremna da stvaramo novekoalicije ili da menjamo javno mnenje. Flota će stići na odredište svakog trenutka. Naša flota, ako jeAimaina Hikari u pravu; a čak i ako nije, to je ljudska flota, a mi smo ljudi, i možda imamo moći daje zaustavimo. Karantin bi bio sasvim dovoljan da zaštiti ljudsku rasu od uništenja virusomdeskolade. Stoga želimo da te obavestimo, Jasudžiro Cucumi, da si se pokazao dostojnim imena kojeti je dato na rođenju. Uložićemo sve snage porodice Cucumi u ubeđivanje dovoljnog brojakongresmena da se usprotive floti - i to tako odlučno da će iznuditi glasanje o opozivu flote i zabraninapada na Luzitaniju. U tome ćemo možda uspeti, a možda i nećemo, ali u svakom slučaju, naš mladibrat Jasudžiro Cucumi nam je dobro služio, ne samo svojim brojnim uspesima u rukovođenjukompanijom, nego i zato što je znao kada da tiho sluša, kada da postavi pitanje morala iznadfinansijskih, i kada da sve rizikuje kako bi pomogao Cucumijima da učine ispravnu stvar. Stogapozivamo Jasudžiroa Cucuumija na Honšu, gde će služiti Cucumijima kao moj pomoćnik." Na to seEiči nakloni. "Počastvovan sam što će tako izuzetan mlad čovek učiti da mi bude naslednik kadaumrem ili se povučem."

Jasudžiro se duboko nakloni. Osetio je olakšanje, svakako, što je pozvan direktno na Honšu - još nikonikada nije pozvan tako mlad. Ali da bude Eičijev pomoćnik, da uči za njegovog naslednika -Jasudžiro nije sanjao o takvom poslu. Nije želeo da bude filozof-savetnik; nije zato radio takonaporno i bio tako odan. Želeo je da učestvuje u finansijskim poduhvatima svoje porodice.

No, biće potrebne godine vasionskog leta dok stigne na Honšu. Eiči će dotle možda i umreti. Seidžitakođe, svakako. Umesto da zameni Eičija, možda će dobiti drugačije zaduženje, više u skladu sasvojim istinskim sposobnostima. Zato svakako neće odbiti ovaj čudni dar. Prihvatiće sudbinu i poćiza njom.

"Oh, Eiči, oče moj, klanjam se pred tobom i pred svim velikim očevima naše kompanije, naročitopred Jošiaki-Seidži-sanom. Počastvovan sam daleko više nego što zaslužujem. Molim se da vas ne

razočaram suviše. Takođe se zahvaljujem što u ovo teško vreme Jamato duh ima zaštitu u tako dobrimrukama kao što su vaše."

Time je sastanak okončan - uostalom, zaista je bio, skup a porodica Cucumi je pazila da ne traćinovac bez preke potrebe. Ansibli se isključiše. Jasudžiro se zavali u strolici i zatvori oči. Drhtao je.

"Oh, Jasudžiro-sane", reče tehničarka ansibla. "Oh, Jasudžiro-sane."

Oh, Jasudžiro-sane, pomisli Jasudžiro. Ko bi i pomislio da će Aimainina poseta dovesti do ovoga?Sve je tako lako moglo da pođe u drugom pravcu. Sada će biti čovek sa Honšua. Kakvu god ulogudobio, pripadaće vrhovnom rukovodstvu Cucumija. Najbolji mogući ishod. Ko bi pomislio.

Pre nego što je ustao od ansibla, predstavnici Cucumija već su razgovarali sa svim japanskimkongresmenima, i mnogima koji nisu Japanci ali su ipak sledili politiku Neophodnjaka. Kako jerastao broj voljnih političara, postajalo je jasno da je podrška floti zaista labava. Uopšte neće bitiskupo da je zaustave.

Pekeninjo koji je u jutarnjoj smeni nadgledao satelite oko Luzitanije začuo je alarm, i u prvi mah nijeimao pojma šta se dešava. Alarm se nije nikada oglašavao, koliko je on znao. Prvo je pomislio da jeotkrivena neka vrlo opasna oluja. No, nije bilo ništa slično. Alarm su pokrenuli teleskopi dalekogdometa. Upravo su se pojavile desetine naoružanih brodova, putujući vrlo brzo ali ne relativističkombrzinom, kursom koji će im omogućiti da lansiraju molekulsko oružje u roku od jednog sata.

Dežurni smesta posla poruku kolegama; i gradonačelnik Milagre je ubrzo obavešten i počeše da sešire glasine po onome što je ostalo od sela. Ko ne ode u roku od jednog sata biće uništen, glasila jeporuka, i za nekoliko minuta stotine ljudskih porodica okupiše se oko vasionskih brodova, čekajućida se ukrcaju. Zanimljivo da su samo ljudi zahtevali da odu u poslednji čas. Suočeni sa neizbežnomsmrću svojih šuma, očinskog i majčinskog drveća, pekeninjosi nisu smatrali potrebnim da spasavajusopstvene živote. Šta bi oni bili bez svojih šuma? Bolje da umru okruženi svojim voljenim, nego davečito budu stranci u nekoj dalekoj šumi koja nije i nikad neće biti njihova rođena.

Što se tiče Kraljice-matice, ona je već poslala svoju poslednju kći-kraljicu i nije je naročitozanimalo da i sama ode. Ona je bila poslednja kraljica-matica koja je bila živa u vreme kada jeEnder uništio njihov rodni svet. Smatrala je sasvim prikladnim da i ona dočeka istu smrt, tri hiljadegodina kasnije. Osim toga, govorila je sebi, kako da živi kada je njen veliki priljatelj, Ljudski,ukorenjen u tlo Luzitanije i ne može da je napusti? To baš nije bila kraljevska misao, ali nijednakraljica-matica pre nje nije imala prijatelja. To je bilo nešto sasvim novo, imati da razgovaraš senekim ko nije deo tebe. Strašno bi žalila kada bi otišla bez Ljudskog. A pošto opstanak njene vrsteviše nije zavisio od njenog preživljavanja, učiniće veličanstvenu, odvažnu, tragičnu, romantičnu, inajjednostavniju moguću stvar: ostaće. Prilično joj se dopadala pomisao da postupi plemenito poljudskim merilima; a pokazalo se, na njeno veliko iznenađenje, da nije ostala nepromenjena od dodirasa ljudima i pekeninjosima. Oni su je promenili više nego što je očekivala. U istoriji njenog narodanije bilo nijedne kraljice-matice slične njoj.

(Ipak bih voleo da odeš), reče joj Ljudski. (Više mi se dopada da ostaneš živa.)

Ovaj jedan put mu nije odgovorila.

Džejn je bila nepopustljiva. Ekipa koja radi na jeziku deskoladora mora da napusti Luzitanju i da sevrati u orbitu oko planete deskolade. To je, naravno, podrazumevalo i nju, ali niko nije bio tolikoglup da se buni zbog preživljavanja osobe koja je omogućavala pokretanje vasionskih brodova, nitiekipe koja će možda spasti od deskoladora čitavo čovečanstvo. No, Džejn je pokrenula manjesigurno moralno pitanje kada je zatražila da Novinja, Grego, Olhado i njegova porodica takođe buduprebačeni u bezbednost. I Valentina je obaveštena da će, ukoliko ona ne pređe na Jaktov vasionskibrod zajedno sa mužem, decom, posadom i prijateljima, Džejn biti prisiljena da troši dragocenementalne snage kako bi ih prebacila protiv njihove volje, makar i bez broda.

"Zašto mi?" upita Valentina. "Nismo tražili nikakav poseban tretman."

"Baš me briga šta ste tražili ili niste tražili", reče Džejn. "Ti si Enderova sestra. Novinja je njegovaudovica, njena deca su njegova usvojena deca; neću stajati i gledati vas kako ginete, kada imammogućnost da spasem porodicu svog prijatelja. Ako ti se čini da to nije pošteno prema drugima, žalise kasnije, ali sada brže idite u Jaktov brod kako bih mogla da vas prenesem sa ovog sveta. Aspasićeš i još nekoliko života ako me ne budeš terala da traćim vreme u ovoj besmislenoj svađi."

Postiđeni što imaju takve privilegije, ali ipak zahvalni što će i oni i svi njima dragi preživeti narednesate, prevodioci se okupiše u šatlu pretvorenom u vasionski brod, koji je Džejn premestila sapretrpanog sletišta; ostali su žurili ka Jaktovom brodiću za sletanje, koji je Džejn takođe premestilana izdvojeno mesto.

Na neki način, za mnoge od njih, dolazak flote predstavljao je gotovo olakšanje. Toliko dugo suživeli u njenoj senci da je njen konačni dolazak okončao dugotrajnu strepnju. Za sat ili dva sve će bitirešeno.

U šatlu što je leteo u visokoj orbiti oko planete deskoladora, Miro je tupo sedeo za svojimterminalom. "Ne mogu da radim", konačno reče on. "Ne mogu da se koncentrišem na jezik kada sumoj narod i moj dom na ivici uništenja." Znao je da Džejn, vezana za krevet u zadnjem delu šatla,koristi svu svoju koncentraciju da prebacuje brod za brodom sa Luzitanije na druge kolonijskesvetove, nepripremljene da ih prime. A on je mogao samo da mozga nad molekularnim porukamanerazumljivih tuđinaca.

"E, ja mogu", reče Kuara. "Uostalom, ovi deskoladori su jednako velika pretnja, i to za čitavočovečanstvo, a ne samo za jedan mali svet."

"Baš si mudra", suvo reče Ela, "što gledaš tako dugoročno."

"Pogledajte ove poruke koje dobijamo od deskoladora", reče Kuara. "Zanima me hoćete li videti istošto i ja."

Ela prizva Kuarinu sliku na svoj terminal; isto učini i Miro. Ma koliko ih Kuara nervirala, umela jeda radi svoj posao.

"Vidite ovo? Šta god ovaj molekul radio, napravljen je tako da deluje na tačno istom mestu u mozgukao i molekul heroina."

Stvarno se savršeno uklapao. No, Eli je bilo teško da poveruje. "Da su to hteli da učine", reče ona,"morali su da uzmu istorijske podatke iz deskolade koje smo im poslali, da pomoću tih podatakaizgrade ljudsko telo, da ga prouče i da nađu hemikaliju koja bi nas ukočila u bezumnom zadovoljstvu,puštajući ih da nam rade sve što požele. Oni jednostavno nisu imali vremena da izgrade čitavoljudsko telo otkako smo im poslali podatke."

"Možda nisu morali da naprave čitavo ljudsko telo", reče Miro. "Možda su toliko vešti u čitanjugenetskih podataka da mogu da izvuku sve što im treba o ljudskoj anatomiji i fiziologiji direktno iznaših genetskih podataka."

"Ali, nemaju čak ni našu DNK", reče Ela.

"Možda mogu da sabiju podatke u našu primitivnu, prirodnu DNK", reče Miro. "Očito su nekakodošli do podataka, i očito su shvatili od čega ćemo se skameniti i sedeti sa glupim, srećnimosmesima."

"Ono što je meni još očitije", reče Kuara, "jeste to da su oni mislili da ćemo ovaj molekul pročitatibiološki. Mislili su da ćemo smesta uzeti drogu. Što se njih tiče, mi već sedimo i čekamo da dođu ponas."

Miro smesta promeni sliku nad svojim terminalom. "Prokletstvo, Kuara, u pravu si. Gledaj - tri brodanam se već približavaju."

"Dosad nisu pokušali da nam priđu", reče Ela.

"Pa, neće ni sada prići", reče Miro. "Treba da im pokažemo da nismo naseli na njihovog trojanskogkonja." Ustao je i bukvalno odleteo kroz hodnik, do sobe u kojoj je spavala Džejn. "Džejn!" vikao jejoš pre nego što je sitigao donde. "Džejn!"

Trenutak kasnije, ona nesigurno otvori oči.

"Džejn", reče on. "Premesti nas na dvesta kilometara dalje i prebaci nas u nižu orbitu."

Ona ga zbunjeno pogleda, ali svakako je odlučila da mu veruje jer ništa nije pitala. Ponovo jezatvorila oči, a iz kontrolne sobe se začu Vatrogaščev glas. "Izvela je! Premestili smo se!"

Miro se vrati ostalima. "Sada znamo da oni to ne mogu", reče. I zaista, njegov terminal je sadapokazivao da se tuđinski brodovi više ne primiču, nego stoje na desetak kilometara od njih, u oblikutrougla - ne, sada četvorougla. "Lepo su nas opkolili", reče Miro.

"Pa, sada znaju da nismo naseli na njihovu drogu", reče Kuara.

"Ali i dalje nismo ništa bliže razumevanju."

"To je zato jer smo bili glupi", reče Miro.

"Samooptuživanje nam sada neće ništa pomoći", reče Kuara, "iako je u tvom slučaju to potpunotačno."

"Kuara", oštro reče Ela.

"Šalila sam se, do đavola!" reče Kuara. "Zar ne smem ni da zadirkujem starijeg brata?"

"Oh, da", suvo reče Miro. "Ti si tako šaljiva osoba."

"Zašto si rekao da smo bili glupi?" upita Vatrogasac.

"Nikada nećemo dešifrovati njihov jezik", reče Miro, "jer to nije jezik. To su nizovi biološkihnaređenja. Oni ne razgovaraju. Oni nemaju apstraktne pojmove. Oni samo prave molekule koji delujujedni na druge. Kao kad bi se ljudski jezik sastojao od cigli i sendviča. Gađaj ciglom ili pružisendvič, kazni ili nagradi. Ako i imaju apstraktne pojmove, ovim molekulima to nećemo saznati."

"Teško mi je da poverujem kako postoji vrsta bez apstraktnog jezika koja može da gradi vasionskebrodove kao što su oni tamo napolju", ljutito reče Kuara. "A emituju ih isto kao što mi emitujemoslike i glas."

"Šta ako oni imaju organe koji direktno prenose molekularne poruke u hemijske i fizičke strukture?Onda bi mogli da..."

"Nisi razumeo", prekide ga Kuara. "Fond znanja se ne gradi bacanjem cigli i sendviča. Potreban im jejezik kako bi čuvali podatke izvan svojih tela, kako bi mogli da prenose znanje sa osobe na osobu, sageneracije na generaciju. Ne možeš poleteti u svemir ili emitovati poruke pomoću elektromagnetnogspektra ako sa drugim jedinkama komuniciraš pomoću cigli i sendviča."

"Izgleda da ona ima pravo", reče Ela.

"Možda su delovi molekularnih poruka kompleti memorije", reče Miro. "Pazi, ne jezik - samostimulišu mozak da se 'seti' stvari koje je pošiljalac iskusio, a primalac nije."

"Slušajte, bilo da ste u pravu ili ne", reče Vatrogasac, "moramo pokušati da dešifrujemo jezik."

"Ako sam u pravu, onda traćimo vreme", reče Miro.

"Tačno tako", reče Vatrogasac.

"Oh", reče Miro. Vatrogasac je imao pravo. Ako je Miro pogodio istinu, onda je čitava misijapotpuno beksorisna - potpuni neuspeh. Ako nastave da se ponašaju kao da Miro greši, kao da jezikmože da se razotkrije, neće uspeti, jer ionako ne mogu.

Pa ipak...

"Nešto zaboravljamo", reče Miro.

"Ja ne", reče Kuara.

"Džejn. Ona je stvorena zato što su kraljice-matice želele most između dveju vrsta."

"Između ljudi i kraljica-matica, a ne između ljudi i nepoznate vrste koja bljuje viruse na sve strane",reče Kuara.

Ali Ela se zainteresovala. "Ljudski način komunikacije - ravnopravni razgovor - kraljicama-maticama je svakako bio tuđ koliko je i nama tuđ ovaj molekularni jezik. Možda Džejn može da nađenačina da se filotički poveže sa njima."

"Čitanje uma?" upita Kuara. "Pazite, ovde nemamo most."

"Sve zavisi", reče Miro, "kako se oni odnose prema filotičkim vezama. Kraljica-matica stalnorazgovara sa Ljudskim, je li tako? Zato što očinsko drveće i kraljice-matice ionako koriste filotičkeveze za komunikaciju. Govore umovima, bez uplitanja jezika. A oni nisu međusobno ništa sličnijinego kraljice-matice i ljudi."

Ela je zamišljeno klimala glavom. "Džejn ne može da pokuša ništa slično, zasad, dok se ne razrešičitav problem sa flotom Kongresa. Ali kada bude mogla da nam posveti pažnju, može da pokuša, unajmanju ruku, da kontaktira direktno sa... ovim stvorovima."

"Da tuđinci komuniciraju preko filotičkih veza", reče Kuara, "ne bi morali da koriste molekule."

"Možda preko tih molekula", reče Miro, "oni komuniciraju sa životinjama."

Admiral Lands nije mogao da poveruje sopstvenim ušima. Nad terminalom su lebdeli likovi Prvoggovornika Kongresa Zvezdanih Puteva i Prvog sekretara admiraliteta Zvezdane flote, i obojica suimali identičnu poruku. "Baš tako. Karantin", reče sekretar. "Niste ovlašćeni da upotrebitemolekulsko oružje."

"Karantin je neizvodljiv", reče Lands. "Suviše brzo se krećemo. Znate kakav plan bitke sam podneona početku putovanja. Biće nam potrebne sedmice da usporimo. A šta sa ljudima? Jedno je preduzetirelativisitčko putovanje i vratiti se na rodnu planetu. Da, neće više zateći porodicu i prijatelje, alibarem neće biti na večitoj dužnosti na vasionskom brodu! Dok održavam brzinu blisku relativističkoj,štedim im mesece koje bismo proveli u ubrzavanju i usporavanju. Sada tražite da im oduzmem punihpet godina!"

"Svakako ne tvrdite", reče Prvi govornik, "da treba da uništimo Luzitaniju i zatremo pekeninjose ihiljade ljudskih bića samo da vaša posada ne bi zapala u depresiju."

"Ako ne želite da uništimo planetu, u redu - ali pustite nas da se vratimo kući."

"Ne možemo", reče Prvi sekretar. "Deskolada je suviše opasna da bi ostala bez nadzora napobunjenoj planeti."

"Znači, otkazujete upotrebu molekularnog oružja, iako nije učinjeno ništa na suzbijanju deskolade?"

"Poslaćemo odred na tlo, uz odgovarajuću predostrožnost, kako bismo ustanovili tačne okolnosti naterenu", reče Prvi sekretar.

"Drugim rečima, poslaćete ljude u smrtnu opasnost ne znajući kakva je situacija na terenu, madaimamo mogućnost da eliminišemo pretnju ne izlažući nijednu neinficiranu osobu riziku."

"Kongres je doneo odluku", hladno reče Prvi sekretar. "Nećemo da počinimo ksenocid dok godpostoji makar jedna alternativa. Da li ste razumeli naređenje?"

"Da, ser", reče Lands.

"Hoćete li ga izvršiti?" upita Prvi govornik.

Prvi sekretar je izgledao užasnut. Ne možeš uvrediti zapovednika pitanjem da li će izvršiti naređenje.

Ipak, Prvi govornik nije povukao uvredu. "Pa?"

"Gospodine, uvek sam se pridržavao zakletve i uvek ću to činiti." S tim rečima Lands prekide vezu.Smesta se okrenuo ka Kauzu, oficiru za vezu, koji je jedini prisustvovao ovom razgovoru uzaključanoj sobi. "Uhapšeni ste", reče Lands.

Kauzo podiže obrvu. "Znači, ne nameravate da izvršite naređenje?"

"Nemojte mi govoriti kakva su vaša lična osećanja po tom pitanju", reče Lands. "Znam da steporeklom Portugalac, isto kao i oni na Luzitaniji..."

"Oni su Brazilci", reče Kauzo.

Lends se napravi da ga nije čuo. "Postaraću se da u zapisnik uđe da niste imali prilike da govorite ida ni u kom slučaju niste odgovorni za korake koje ću preduzeti."

"A vaša zakletva, ser?" mirno upita Kauzo.

"Zakleo sam se da ću preduzimati sve korake koji mi budu naloženi kako bih služio interesimačovečanstva. Pozvaću se na odredbe o ratnim zločinima."

"Nisu vam naredili da izvršite ratni zločin. Naredili su vam da ga ne počinite."

"Upravo suprotno", reče Lands. "Da ne uništim planetu i smrtonosnu opasnost što na njoj obitava,počinio bih zločin protiv čovečanstva, i to mnogo gori nego što bi bio zločin da je uništim." Lendsizvuče pištolj. "Uhapšeni ste."

Oficir podiže ruke na potiljak i okrete mu leđa. "Možda ste u pravu, a možda i niste. Ali u svakomslučaju, vaša odluka je čudovišna. Ne znam kako možete da je sami donesete."

Lends stavi Kauzu na vrat flaster poslušnosti, i kad je počeo da deluje obrati se svom oficiru: "Imaosam pomoć u odlučivanju, prijatelju. Upitao sam se šta bi Ender Vigin, čovek koji je spasaočovečanstvo od bubeština, učinio da su mu iznenada, u poslednjem trenutku, rekli da to nije igra, negostvarnost. Pitao sam se šta bi, da je trenutak pre nego što je ubio malog Stilsona ili mladog Madrida,pre nego što je počinio svoje po zlu čuveno Prvo i Drugo Ubistvo, neka odrasla osoba intervenisala inaredila mu da prekine. Da li bi ipak ubio, znajući da ta osoba ne može da ga zaštiti kasnije, kada ganeprijatelj ponovo napadne? Znajući da je prilika sad ili nikad? Da su mu odrasli u Borbenoj Školirekli: 'Mislimo da možda bubeštine ne nameravaju da unište čovečanstvo, pa ih zato nemoj svepobiti'; šta misliš, da li bi Ender Vigin poslušao? Ne. On bi učinio - kao što je uvek radio - sve što jepotrebno da se uništi opasnost i da ne preostane ništa što bi u budućnosti moglo da predstavljapretnju. Sa tom osobom sam se posavetovao. To je osoba čiju ću mudrost sada slediti."

Kauzo nije odgovorio. Samo se smešio i klimao glavom, smešio i klimao glavom.

"Sedi i nemoj ustajati dok ti ja ne naredim."

Kauzo sede.

Lands prebaci ansibl da prenese poruku čitavoj floti. "Izdato je naređenje i mi nastavljamo. Smestapokrećem lansiranje molekulskog oružja, i potom se vraćamo na relativističku brzinu. Neka Bog budemilostiv prema mojoj duši."

Trenutak kasnije, molekulsko oružje se odvoji od admiralskog broda i nastavi podrelativističkombrzinom ka Luzitaniji. Potrajaće oko sat dok ne bude stiglo dovoljno blizo da se automatski aktivira.Ako detektor blizine ne bude valjano funkcionisao, tajmer će ga aktivirati neposredno preprocenjenog vremena sudara.

Lands ubrza svoj brod iznad granice koja ga je isključila od vremena ostatka svemira. Potom skideflaster pokornosti sa Kauzovog vrata i stavi mu flaster sa antidotom. "Sada možete da me uhapsite,zbog toga što ste bili svedok pobune."

Kauzo odmahnu glavom. "Ne, ser. Ne idete nikuda, i komandovaćete flotom dok ne stignemo kući.Osim ako imate neki glupi plan kojim biste izbegli suđenje za ratni zločin koje vas tamo čeka."

"A, ne", reče Lands. "Podneću svaku kaznu koju mi izreknu. Upravo sam spasao čovečanstvo oduništenja, ali spreman sam da se pridružim ljudima i pekeninjosima na Luzitaniji ukoliko je ta žrtvapotrebna da bi se postigao predviđeni ishod."

Kauzo ga vojnički pozdravi, a onda sede i zaplaka.

15. "PRUŽAMO VAM JOŠ JEDNU PRILIKU"

"Dok sam bila mala, verovala sam da će bogovi, ako ih zadovoljim,otići i vratiti mi moj život,i da mi tog putaneće oduzeti majku."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Satelit u orbiti oko Luzitanije zabeležio je lansiranje molekulskog oružja, njegovu putanju premaLuzitaniji i nestanak vasionskog broda. Desilo se ono čega su se najviše plašili. Nije bilo nikakvihpokušaja komunikacije ili pregovora. Flota očito nije ni nameravala ništa drugo do da uništi ovajsvet, a sa njim i čitavu jednu razumnu rasu. Većina Luzitanaca se nadala, a mnogi su i očekivali, da ćebiti u prilici da im kažu da je deskolada potpuno ukroćena i da više ne predstavlja nikakvu pretnju; daje ionako prekasno da se išta zaustavlja, pošto su na desetinama različitih planeta već osnovanekolonije ljudi, pekeninjosa i kraljica-matica. Umesto svega toga, ka njima je hitala smrt, kursom kojiim je ostavljao samo jedan sat vremena da prežive, a možda i manje, pošto će oružje verovatno bitiaktivirano na izvesnoj razdaljini od površine planete.

Sada su sve instrumente opsluživali pekeninjosi, pošto su svi ljudi sem nekolicine pohitali kabrodovima. Zato je pekeninjo doviknuo vest, preko ansibla, vasionskom brodu kraj planetedeskolade; a tamo je kraj terminala slučajno baš Vatrogasac čuo njegov izveštaj. Smesta je počeo danariče, piskavim glasom punim muzike bola.

Kada su Miro i njegove sestre shvatili šta se dešava, on smesta ode do Džejn. "Lansirali sumolekulsko oružje", reče on, blago je drmajući.

Čekao je samo trenutak. Džejn otvori oči. "Mislila sam da smo ih pobedili", šapnu ona. "Mislim,Piter i Vang-mu. Kongres je izglasao uspostavljanje karantina i izričito povukao ovlašćenje flote zalansiranje oružja. A ipak su ga lansirali."

"Izgledaš umorna", reče Miro.

"Potrebno mi je sve što imam", reče ona. "Stalno, ponovo i ponovo. A sada ih gubim; gubimmajčinsko drveće. One su deo mene, Miro. Sećaš li se kako si se osećao kada si izgubio kontrolu nadsvojim starim telom, kada si bio obogaljen i usporen? To će mi se desiti ako majčinsko drvećenestane."

Ona zaplaka.

"Prekini", reče Miro. "Smesta prekini. Savladaj osećanja, Džejn; nemamo vremena za ovo."

Ona se smesta oslobodi pojaseva koji su je držali u krevetu. "Imaš pravo. Ovo telo je ponekad suvišesnažno, teško mi je da ga kontrolišem."

"Mali Doktor mora biti blizu planete kako bi delovao - polje se rasipa prilično brzo, osim ako naiđena masu koja će ga održavati. Zato imamo vremena, Džejn. Možda jedan sat. Svakako više od polasata."

"A šta misliš da se može učiniti za to vreme?"

"Uzmi tu prokletu stvar", reče Miro. "Izguraj je Spolja i nemoj je vratiti!"

"A ako se Spolja aktivira?" upita Džejn. "Ako nešto tako razorno počne da se umnožava tamo? Osimtoga, ne mogu da uzmem stvari koje nisam bila u prilici da razgledam. Blizu njega nema nikoga,nikakvog ansibla, ničega što bi mi pomoglo da ga nađem u pustom svemiru."

"Ne znam", reče Miro. "Ender bi znao. Prokletstvo, zašto je baš sada mrtav!"

"Pa, tehnički govoreći", reče Džejn. "Ali Piter još nije našao ulaz u Enderova sećanja. Ako ih ima."

"Čega da se seti?" upita Miro. "Ovo se još nikada nije desilo."

"Činjenica je da to jeste Enderova aiua. Ali koliko je njegove mudrosti bila aiua, a koliko telo imozak? Seti se da je genetski uticaj bio jak - on je i rođen upravo zato što su testovi pokazali da suprvi Piter i Valentina vrlo blizu idealnog vojnog zapovednika."

"Tako je", reče Miro. "A on je sad Piter."

"Ne pravi Piter", reče Džejn.

"Dobro, delom Ender i delom Piter. Možeš li da ga nađeš? Možeš li da govoriš s njim?"

"Kada se naše aiue sretnu, mi ne pričamo. Mi nekako - kako da kažem, plešemo jedno oko drugog.Nije kao kod Ljudskog i Kraljice-matice."

"Zar on nema još uvek dragulj u uhu?" upita Miro, dodirnuvši svoj.

"Ali šta on može da učini? Nalazi se na više sati razdaljine od vasionskog broda..."

"Džejn", reče Miro. "Pokušaj."

Piter je delovao potreseno. Vang-mu mu dodirnu ruku i naže se ka njemu. "Šta ne valja?"

"Mislio sam da smo uspeli", reče on. "Kada je Kongres glasao i opozvao odluku o upotrebimolekulskog oružja."

"Kako to misliš?" upita Vang-mu, mada je već znala.

"Lansirali su ga. Luzitanijska flota je odbila poslušnost Kongresu. Ko bi pomislio? Imamo manje odsat vremena pre nego što se aktivira."

Njene oči se ispuniše suzama, ali ona ih brzo obrisa. "Barem će pekeninjosi i kraljice-maticepreživeti."

"Ali mreža majčinskog drveća neće", reče Piter. "Vasionski letovi će prestati dok Džejn ne nađe nekidrugi način da drži sve potrebne podatke u memoriji. Bratsko drveće je suviše glupo, a očinskodrveće ima suviše jaku ličnost da bi delilo sa njom svoje sposobnosti - učinili bi to da mogu, ali nemogu. Zar misliš da Džejn nije ispitala sve mogućnosti? Letovima bržim od svetlosti došao je kraj."

"Onda će nam ovde biti dom", reče Vang-mu.

"E, neće", reče Piter.

"Potrebni su nam sati da stignemo do našeg broda, Pitere. Nećemo stići do njega pre eksplozije."

"Šta je vasionski brod? Kutija sa prekidačem za svetlo i vratima koja mogu da se zapečate. Koliko miznamo, možda nam kutija nije ni potrebna. Neću da ostanem ovde, Vang-mu."

"Vraćaš se na Luzitaniju? Sada?"

"Ako Džejn može da me prenese", reče on. "A ako ne može, pretpostavljam da će se ovo telo vratititamo odakle je došlo - Spolja."

"Idem sa tobom", reče Vang-mu.

"Ja sam imao tri hiljade godina života", reče Piter. "Ne sećam ih se baš najbolje, ali ti ne zaslužuješda nestaneš iz svemira ako Džejn ne uspe ovo da izvede."

"Idem sa tobom", ponovi Vang-mu, "prema tome umukni. Nemamo vremena za bacanje."

"Čak ni ne znam šta ću učiniti kada stignem tamo", reče Piter.

"Znaš, znaš", reče Vang-mu.

"Oh? Pa, šta to planiram?"

"Nemam pojma."

"Pa, zar to nije donekle problem? Čemu služi taj moj plan ako ga niko ne zna?"

"Mislim da si ti to što si", reče Vang-mu. "Imaš istu volju, istu snalažljivost kao dečak koji nijedozvolio da ga slome u Borbenoj Školi. Dečak koji nije dozvolio da ga nasilnici unište - bez obzirana to šta je bilo potrebno da ih zaustavi. Go, bez ikakvog oružja osim sapuna na svom telu, eto kakose Ender borio protiv Bonza Madrida u kupatilu Borbene Škole."

"Stvarno si se bavila istraživanjem."

"Pitere", reče Vang-mu, "ne očekujem da ti budeš Ender, sa njegovom ličnošću, njegovim sećanjima,

njegovom obukom. Ali ti jesi onaj ko ne može da bude poražen. Ti si onaj koji nalazi načina da uništineprijatelje."

Piter odmahnu glavom. "Ja nisam on. Zaista nisam."

"Kada smo se prvi put sreli, rekao si mi da ti nisi ti. E, sad jesi. Čitav ti, jedan čovek, potpun. Sada tiništa ne nedostaje. Ništa ti nije ukradeno, ništa nije izgubljeno. Da li razumeš? Ender je proveo čitavživot u senci počinjenog ksenocida. Sada imaš šansu da učiniš suprotno. Da vodiš suprotan život. Dabudeš onaj ko je sprečio ksenocid."

Piter za trenutak zatvori oči. "Džejn", reče on. "Možeš li da nas preneseš bez broda?" Za trenutak jeslušao. "Kaže da je pitanje jedino možemo li mi da ostanemo celoviti. Ona pokreće i kontroliše brod,sa našim aiuama - naša tela kontrolišemo mi, a ne ona."

"Pa, to ionako stalno radimo, dakle sve je u redu", reče Vang-mu.

"Nije u redu", reče Pitere. "Džejn kaže da unutar vasionskog broda imamo vizuelno uporište, imamoosećanje bezbednosti. Bez tih zidova, bez svetla, u dubokoj praznini, možemo da izgubimo svojemesto. Možemo da zaboravimo gde smo u odnosu na sopstveno telo. Zaista moramo da pazimo."

"Hoće li pomoći što smo toliko jake volje, tvrdoglavi, ambiciozni i sebični da uvek savlađujemo sveprepreke?" upita Vang-mu.

"Da, mislim da su to vrlo pogodne vrline", reče Piter.

"Onda hajdemo."

Džejn je lako našla Piterovu aiuu. Bila je u njegovom telu, pratila je njegovu aiuu - ili ju je jurila -toliko da ju je osećala i bez potrage. Sa Vang-mu je bilo drugačije. Džejn je nije tako dobropoznavala. Do sada ju je vodila na putovanja unutar vasionskog broda, čiji položaj je Džejnpoznavala. No, kada je locirala Piterovu - Enderovu - aiuu, pokazalo se da je lakše nego što jemislila. Njih dvoje, Piter i Vang-mu, bili su filotički povezani. Između njih je postojala malena mrežau nastajanju. Čak i bez kutije oko njih, Džejn je mogla da ih uhvati, oboje istovremeno, kao da sujedna celina.

Potisnula ih je Spolja i osetila je kako se čvršće hvataju jedno drugog - ne samo telima, nego inevidljivim vezama između najdubljih delova ličnosti. Zajedno su izašli Spolja, i zajedno su sevratili Unutra. Džejn oseti ubod ljubomore - kao što je bila ljubomorna na Novinju, mada bez onogfizičkog osećanja bola i besa koje je sada njeno telo dodavalo osećanjima. Ali znala je koliko je tobesmisleno. Džejn je volela Mira, onako kako žena voli muškarca. Ender joj je bio otac i prijatelj, asada jedva da je i bio Ender. Bio je Piter, koji se sećao samo poslednjih meseci dodira sa njom. Bilisu prijatelji, ali njegovo srce joj nije pripadalo.

Kada ih je spustila na površinu Luzitanije, poznata aiua Endera Vigina i aiua Si Vang-mu bile su joščvršće prepletene nego ranije.

Stajali su nasred kosmodroma. Poslednjih par stotina ljudi koji su želeli da pobegnu panično su

pokušavali da shvate zašto su brodovi prestali da poleću baš kada je lansiran projektil.

"Svi brodovi su puni", reče Piter.

"Ali nama brod nije potreban", reče Vang-mu.

"Da, potreban nam je", reče Piter. "Džejn ne može bez broda da uzme Malog Doktora."

"Da ga uzme? Znači, ipak imaš plan."

"Zar nisi rekla da ga imam?" upita Piter. "Neću da zbog mene ispadneš lažov." Potom se tiho obratiDžejn. "Jesi li još tu? Možeš li da govoriš preko satelita ovde na... u redu. Dobro. Džejn, hoću daisprazniš jedan od ovih brodova." Trenutak ćutanja. "Prebaci ljude na novi svet, sačekaj da izađu, aonda vrati brod ovamo, kod nas, dalje od ljudi."

Istog časa jedan brod nestade sa kosmodroma. Ljudi zažamoriše i pohitaše da ispune preostalebrodove. Piter i Vang-mu su čekali i čekali, znajući da svaki minut potreban za iskrcavanje ljudi nanovom svetu znači približavanje detonacije molekulskog oružja.

A onda čekanju dođe kraj. Vasionski brod u obliku kutije pojavi se pred njima. Piter otvori vrata ioboje uđoše pre nego što su ostali ljudi na kosmodromu i shvatili šta se dešava. Podiže se dreka, aliPiter žurno zatvori vrata.

"Ušli smo", reče Vang-mu. "Ali kuda idemo?"

"Džejn procenjuje brzinu Malog doktora."

"Mislila sam da ne može da ga uzme bez vasionskog broda."

"Preuzima podatke od satelita. Predvideće gde će se projektil nalaziti u tačno određenom trenutku, ionda će nas potisnuti Spolja i vratiće nas Unutra na tačno to mesto, tačno tom brzinom."

"Mali Doktor će biti unutar broda? Sa nama?" upita Vang-mu.

"Stani kraj zida", reče on. "I čvrsto me drži. Naći ćemo se u bestežinskom stanju. Za sada si uspevalada putuješ po raznim planetama a da to ne iskusiš."

"A jesi li ti iskusio bestežinsko stanje?"

Piter se nasmeja i odmahnu glavom. "Ne u ovom telu. Ali pretpostavljam da se donekle sećam kakotreba da se ponašam, jer..."

Tog časa izgubiše težinu, a u vazduhu pred njima, ne dotičući sam brod, nalazio se mamutski projektilkoji je nosilo molekulsko oružje. Da su rakete još radile, izgoreli bi živi. No, projektil je samo leteodalje brzinom koju je prethodno postigao; izgledalo je da lebdi u vazduhu, jer je brod kretaoidentičnom brzinom.

Piter zakači stopalo za klupu ugrađenu u zid, a potom dotače projektil. "Moramo da ga dovedemo udodir sa podom", reče on.

Vang-mu pokuša da pruži ruke, ali istog časa se odvoji od zida i poče da lebdi. Smesta je obuzemučnina, jer telo joj je očajnički tragalo za pravcem koji će služiti kao 'dole'.

"Neka projektil bude dole", žurno reče Piter. "Projektil je dole. Padaš ka projektilu."

Uspela je da se orijentiše. Kada se primakla, uspela je da se uhvati za projektil. Ipak, mogla je samoda gleda, zadovoljna što ne povraća, kako Piter polako, blago potiskuje masu projektila ka podu.Kada su se dodirnuli, čitav brod zadrhta, jer je masa projektila verovatno bila veća od mase brodaoko njega.

"U redu?" upita Piter.

"Dobro sam", odvrati Vang-mu, i tek potom shvati da se on obraćao Džejn.

"Džejn upravo razgleda prokletinju", reče Piter. "Ona to radi i sa brodovima pre nego što ih prenesebilo kuda. Ranije je to radila analitički, preko kompjutera. Sada njena aiua putuje po unutrašnjimstrukturama ovog ovde. Za to joj je bilo potrebno da predmet dođe u dodir sa nečim što joj jepoznato: sa brodom. Kada stekne predstavu o unutrašnjem ustrojstvu projektila, moći će da gaprebaci Spolja."

"I onda ćemo ga odneti i ostaviti tamo?" upita Vang-mu.

"Ne", reče Piter. "Onda bi ili ostao na okupu i aktivirao se, ili bi se raspao, a u oba slučaja, ko znakakvu bi štetu mogao da izazove? Koliko malenih kopija bi se pojavilo istog časa?"

"Nijedna", reče Vang-mu. "Potrebna je inteligencija da se stvori nešto novo."

"A šta ti misliš, od čega je napravljena ova stvar? Kao i svaki delić naših tela, kao svaka stena i drvoi oblak, sve su to aiue, a Spolja masa nepovezanih aiua očajnički želi da pripada, da imitira, da raste.Ne, ova stvar je zla, i nećemo je preneti tamo."

"Pa kuda je onda nosimo?"

"Kući, pošiljaocu", reče Piter.

Admiral Lands je stajao, sam i smrknut, na mostu admiralskog broda. Znao je da je Kauzo dosadproneo vest - lansiranje Malog doktora bilo je ilegalno, čin pobune; matorog će izvesti na vojni sud,ako ne i nešto gore, čim se vrate u civilizaciju. Njemu se niko nije obraćao; nisu se usuđivali ni da gapogledaju. Lands je znao da će morati da se odrekne komande i da preda brod Kauzu, kao najstarijemoficiru, a flotu svom zameniku, admiralu Fukudi. Kauzo je bio ljubazan što ga nije smesta uhapsio, alito je bilo potpuno beskorisno. Pošto oficiri i vojnici znaju za njegovu nepokornost, neće smeti da sepovinuju njegovim naređenjima, a ne bi ni bilo pošteno da to traži od njih.

Lands se okrete da izda naređenje, a Kauzo je već išao ka njemu. "Ser", reče Kauzo.

"Znam", reče Lands. "Prepuštam vam komandu."

"Ne, ser", reče Kauzo. "Pođite sa mnom, ser."

"Šta nameravaš?" upita Lands.

"Oficir u skladištu je prijavio postojanje predmeta u glavnom tovarnom prostoru."

"Kakvog?" upita Lands.

Kauzo ga samo pogleda. Lands klimnu glavom i obojica napustiše most.

Džejn je prenela kutiju njihovog vasionskog broda; ne u oružarnicu admiralskog broda, jer tu je bilomesta samo za projektil, nego u glavno skladište, koje je bilo znatno prostranije i iz koga nije bilonačina da se oružje ponovo lansira.

Piter i Vang-mu izađoše iz svog broda u skladišni prostor.

Potom Džejn iznese njihov brod, ostavivši u skladištu Pitera, Vang-mu i Malog Doktora.

Brod će se pojaviti na Luzitaniji, ali niko neće ući u njega. Nije više bilo potrebe. Molekulsko oružjeviše ne ide ka Luzitaniji. Sada se nalazi u skladištu admiralskog broda Luzitanijske flote, putujućirelativističkom brzinom pravo u zaborav. Senzori mase na Malom Doktoru neće se aktivirati,naravno, pošto u blizini nema predmeta mase slične planeti. Ali tajmer je još kuckao.

"Nadam se da će nas brzo primetiti", reče Vang-mu.

"Oh, ništa ne brini. Ostali su nam još čitavi minuti."

"Zar nas niko nije video?"

"U onoj sobici je sedeo neki momak", reče Piter, pokazujući prema jednim otvorenim vratima."Video je vasionski brod, video je nas, video je Malog doktora. Sada ga nema. Milsim da nećemo jošdugo biti sami."

Utom se otvoriše vrata visoko na prednjem zidu. Trojica ljudi stupiše na balkon koji je sa tri straneopasivao skladište.

"Ćao", reče Piter.

"Ko ste vi, do đavola?" upita čovek sa najviše pantljika i ukrasa po uniformi.

"Kladim se da ste vi admiral Bobi Lands", reče Piter. "A vi ste svakako njegov prvi oficir, Kauzo. Avi ste intendant, Lang."

"Pitao sam ko ste, do đavola, vi!" odvrati admiral Lands.

"Mislim da niste svesni redosleda važnosti", reče Piter. "Mislim da ćemo imati vremena darazgovaramo o mom identitetu pošto isključite tajmer na ovom oružju koje ste tako nemarno izbacili usvemir, opasno blizu jedne naseljene planete."

"Ako misliš da možeš..."

Admiral nije završio rečenicu, jer je prvi oficir već preskočio ogradu i spustio se na pod skladišta,gde je smesta počeo da okreće zavrtnje na poklopcu tajmera. "Kauzo", reče Lands, "to svakakonije..."

"Jeste, ser, to je Mali Doktor", reče Kauzo.

"Lansirali smo ga!" povika admiral.

"Ali to je svakako bila greška", reče Piter. "Previd. Pošto je Kongres Zvezdanih Puteva opozvao vašeovlašćenje za lansiranje."

"Ko ste vi i kako ste dospeli ovamo?"

Kauzo ustade, brišući znoj sa čela. "Ser, sa zadovoljstvom javljam da sam, na dva minuta dodetonacije, uspeo da sprečim eksploziju našeg broda i razlaganje na atomske čestice."

"Drago mi je što vidim da se niste upustili u one gluposti o upotrebi dva odvojena ključa i tajnekombinacije za isključivanje ove stvarčice", reče Piter.

"Ne, predviđeno je da se vrlo lako isključi", odvrati Kauzo. "Svuda po oružju ispisana su uputstva oisključivanju. Uključivanje je nešto sasvim drugo."

"Ali ipak ste uspeli da učinite i to", reče Piter.

"Gde je vaša letelica?" upita admiral. Spuštao se lestvicama. "Kako ste stigli ovamo?"

"Došli smo u jednoj finoj kutiji, i otarasili smo je se pošto nam više nije bila potrebna", reče Piter."Zar još niste shvatili da nismo došli da bi nas vi ispitivali?"

"Uhapsite ovo dvoje", naredi Lands.

Kauzo pogleda admirala kao da je ovaj poludeo. No, intendant, koji je za aadmiralom sišaolestvicama, pođe da posluša, i načini dva koraka prema Piteru i Vang-mu.

Oni istog časa nestaše i pojaviše se na balkonu, odakle su trojica oficira upravo sišli. Oficirima jebilo potrebno par sekundi da ih pronađu. Intendant je bio zapanjen. "Ser", reče on. "Maločas su biliovde."

Kauzo je već zaključio da se dešava nešto neobično, na šta se ne može odgovoriti vojnički. Zato jepreuzeo drugi sistem ponašanja. Prekrstio se i počeo da mrmlja molitvu.

Lands je, opet, zakoračio unazad, i nastavio sve dok nije lupio o Malog Doktora. Uhvatio ga je, aonda je naglo otrgao ruke, sa gnušanjem, možda i sa bolom, kao da je površina projektila iznenadapostala vrela. "Oh, bože", reče on. "Pokušao sam da učinim ono što bi učinio Ender Vigin."

Vang-mu nije mogla da izdrži. Glasno se nasmejala.

"Baš čudno", reče Piter. "I ja sam pokušavao da učinim isto to."

"Oh, Bože", ponovi Lands.

"Admirale Lands", reče Piter. "Imam predlog. Umesto da provedete nekoliko meseci stvarnogvremena pokušavajući da okrenete brod i ponovo neovlašćeno lansirate projektil, i umesto dapokušate da organizujete beskoristan, demorališući karantin oko Luzitanije, zašto ne biste lepo pošlina jedan od Stotinu Svetova - Trondhajm je blizu - a u međuvremenu podnesite izveštaj KongresuZvezdanih Puteva. Čak imam i neke ideje šta bi moglo da se napiše u izveštaju, ako biste želeli dačujete."

Umesto odgovora, Lands izvuče laserski pištolj i uperi ga u Pitera.

Istog časa i Piter i Vang-mu nestaše sa balkona i pojaviše se iza Landsa. Piter pruži ruku i bez mukerazoruža admirala, polomivši mu, na žalost, pri tom dva prsta. "Izvinite, izašao sam iz štosa", rečePiter. "Nisam morao da koristim borilačke veštine... oh, pa, hiljadama godina."

Lands se spusti na kolena, obgrlivši povređenu šaku.

"Pitere", reče Vang-mu, "može li Džejn prestati da nas ovako premešta? Stalno gubim orijentaciju."

Piter joj namignu. "Hoćete li da čujete moje ideje za izveštaj?" upita on admirala.

Lands klimnu glavom.

"I ja", reče Kauzo, koji je očito shvatio da će neko vreme zapovedati ovim brodom.

"Mislim da treba da upotrebite ansibl kako biste izvestili da je izveštaj o lansiranju Malog Doktoraposlat greškom. Da je zapravo lansiranje na vreme sprečeno, a da se nezgoda ne bi ponovila,prebacili ste projektil u glavno skladište gde ste ga razmontirali. Jeste li shvatili ono orazmontiranju?" upita on Kauza.

Kauzo klimnu glavom. "Smesta ću se postarati, ser." On se okrete ka intendantu. "Donesi kutiju saalatom."

Dok je intendant izvlačio alat iz zidnog ormana, Piter nastavi. "Onda možete izvestiti da steuspostavili kontakt sa jednim stanovnikom Luzitanije - a to sam ja - koji vas je uverio da je virusdeskolade pod punom kontrolom i da više ne predstavlja pretnju ni za koga."

"A kako to da znam?" upita Lands.

"Vrlo jedostavno: i ja nosim virus, i ako nije potpuno onesposobljen, vi ćete dobiti deskoladu iumreti za nekoliko dana. Dalje: pošto potvrdite da Luzitanija ne predstavlja nikakvu pretnju, vašizveštaj će takođe potvrditi da je pobuna Luzitanije samo nesporazum, i da ne samo što nije bilouplitanja ljudi u kulturu pekeninjosa, nego su pekeninjosi iskoristili slobodno pravo razumnih bića nasopstvenoj planeti kako bi dobili informacije i tehnologiju od prijateljski nastrojenih tuđinaca - tojest, ljudske kolonije Milagra. Otada su mnogi pekeninjosi postali vrlo upućeni u ljudsku nauku itehnologiju, i kroz izvesno vreme će poslati ambasadore u Kongres Zvezdanih Puteva i nadaju se daće im Kongres uzvratiti istom merom. Da li ste razumeli?"

Lands klimnu glavom. Kauzo, zabavljen rastavljanjem aktivatora Malog Doktora, promrmlja nešto uznak slaganja.

"Takođe ćete izvestiti da su pekeninjosi sklopili savez sa još jednom tuđinskom rasom, koja, protivnoraznim preuranjenim izveštajima, nije potpuno istrebljena po zlu čuvenim ksenocidom Endera Vigina.Jedna kraljica-matica je preživela, učaurena, i ona je bila izvor svih podataka sadržanih u čuvenojknjizi 'Kraljica-matica', čija tačnost je time nepobitno dokazana. Kraljica-matica sa Luzitanije, zasada, ne želi da razmenjuje ambasadore sa Kongresom Zvezdanih Puteva, nego joj više odgovara dapekeninjosi zastupaju i njene interese."

"Bubeštine još postoje?" upita Lands.

"Ender Vigin, tehnički rečeno, ipak nije počinio ksenocid. Prema tome, da lansiranje ovog ovdeprojektila nije bilo sprečeno, vi biste izazvali prvi ksenocid, a ne drugi. A sada ispada da nikada nijebilo nikakvog ksenocida, mada ne zbog nedostatka pokušaja, u oba slučaja."

Niz Landsovo lice potekoše suze. "Nisam hteo. Mislio sam da postupam ispravno. Mislio sam damoram tako, kako bih spasao..."

"Recimo da to možete izneti brodskom psihologu, nešto kasnije", reče Piter. "Ostaje nam još jednastvar. Imamo tehnologiju vasionskih letova koja bi svakako zanimala Stotinu Svetova. Već steprisustvovali demonstraciji. Doduše, obično radije koristimo unutrašnjost prilično nezgrapnihvasionskih brodova, veoma nalik na kutije. Ipak, to je dosta dobar metod, i omogućava nam daposećujemo druge svetove a da ne izgubimo ni sekund života. Znam da će oni koji posedujutehnologiju našeg načina vasionskih letova vrlo rado, u narednih par meseci, smesta transportovati kaodgovarajućim odredištima sve relativističke vasionske brodove koji trenutno lete."

"Ali postoji i cena", reče Kauzo, klimajući glavom.

"Pa, recimo da postoji preduslov", reče Piter. "Ključni element našeg trenutnog vasionskog letapredstavlja kompjuterski program koji je Kongres Zvezdanih Puteva nedavno pokušao da ubije. Našlismo, doduše, rezervni metod, ali on nije sasvim zadovoljavajući niti prikladan, i mislim da se možemirno reći kako Kongres Zvezdanih Puteva nikada neće moći da koristi trenutne vasionske letoveukoliko svi ansibli na Stotinu Svetova ne budu ponovo povezani sa svim kompjuterskim mrežama nasvim planetama, bez odlaganja i bez onih dosadnih malih njuškačkih programa koji stalno kevću kaobeskorisni kučići."

"Nisam ovlašćen da..."

"Admirale Lands, nisam ni tražio da vi odlučite. Samo vam predlažem sadržaj poruke koju bistemogli poslati, ansiblom, Kongresu Zvezdanih Puteva. Smesta."

Lands obori pogled. "Ne osećam se dobro", reče on. "Mislim da sam onesposobljen. Ovim prenosimkomandu na prvog oficira Kauza, u prisustvu oficira Langa, i ovlašćujem ga da obavesti admiralaFukudu da je on sada zapovednik flote."

"Neće valjati", reče Piter. "Poruka koju sam vam upravo opisao mora doći od vas. Fukuda nije ovde,a ja nemam nameru da mu sve ovo ponavljam. Prema tome, vi ćete sačiniti izveštaj, i vi ćete ostatizapovednik ovog broda i flote, i nećete se izvući od odgovornosti. Nedavno ste doneli vrlo teškuodluku. Pri tom ste pogrešili, ali barem ste pokazali hrabrost i odlučnost. Pokažite ih i sada,admirale. Mi vas nismo kaznili, osim moje nesrećne nespretnosti s vašim prstima, zbog čega iskrenožalim. Pružamo vam još jednu priliku. Prihvatite je, admirale."

Lands se zagleda u Pitera, a niz obraze mu potekoše suze. "Zašto mi dajete još jednu priliku?"

"Zato što je Ender to oduvek želeo", reče Piter. "Dajući vama još jednu šansu, dajemo je i njemu."

Vang-mu uhvati Pitera za ruku i steže je.

Potom nestadoše iz skladišta admiralskog broda i pojaviše se u kontrolnoj sobi šatla u orbiti okoplanete deskoladora.

Vang-mu se osvrte po sobi punoj nepoznatih ljudi. Za razliku od vasionskog broda admirala Landsa,ovaj brod nije imao veštačku gravitaciju, ali dok se držala za Piterovu ruku nije osećala nivrtoglavicu ni mučninu. Nije imala pojma ko su ovi ljudi, ali znala je da je Vatrogasac pekeninjo i daje bezimeni radnik za jednim kompjuterskim terminalom svakako pripadnik vrste koju su nekadamrzeli i plašili je se kao nemilosrdnih bubeština.

"Zdravo, Ela, Kuara, Miro", reče Piter. "Ovo je Vang-mu."

Vang-mu bi se verovatno prepala, ali umirilo ju je to što su se ostali očito prepali što vide njih.

Miro je prvi došao do glasa. "Da niste negde izgubili brod?" upita on.

Vang-mu se nasmeja.

"Zdravo, Kraljevska Majko Zapada" reče Miro, koristeći ime njene pramajke po imenu, boginje kojusu poštovali na planeti Stazi. "Čuo sam od Džejn sve o tebi", dodade Miro.

Iz hodnika u kontrolnu sobu dolebde jedna žena.

"Val?" upita Piter.

"Ne", odvrati žena. "Ja sam Džejn."

"Džejn", šapnu Vang-mu. "Maluova boginja."

"Maluov prijatelj", reče Džejn. "Kao što sam i tvoj, Vang-mu." Ona priđe Piteru, uze ga za obe ruke ipogleda ga u oči. "I tvoj, Pitere. Kao što sam ti oduvek bila."

16. "OTKUD ZNATE DA SE ONI NE TRESU OD STRAHA?"

"Oh, bogovi! Nepravedni ste! Moji otac i majkazaslužili su da imajudete boljeod mene!"

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

"Imali ste Malog Doktora i vratili ste ga?" upita Kuara u neverici.

Svi, uključujući i Mira, pretpostavili su da se ona plaši kako će ga flota ponovo upotrebiti.

"Preda mnom su je razmontirali", reče Piter.

"A može li da se ponovo montira?"

Vang-mu pokuša da objasni. "Admiral Lands više neće moći tim putem. Ne bismo otišli da nije svesređeno. Luzitanija je potpuno bezbedna."

"Ona ne govori o Luzitaniji", hladno reče Ela. "Govori o ovom mestu. O planeti deskolade."

"Zar sam ja jedina pomislila na to?" upita Kuara. "Recite iskreno - zar to ne bi rešilo sve naše brigeoko novih sondi, oko novih, još gorih verzija deskolade..."

"Stvarno misliš da uništiš svet naseljen razumnom rasom?" upita Vang-mu.

"Ne odmah", odvrati Kuara kao da je Vang-mu najgluplja osoba sa kojom je ikada morala darazgovara. "Samo ako odlučimo da su oni, znaš kako ih je Valentina nazvala, varelsi. Sa kojima se nemože razgovarati. Sa kojima se ne može postojati."

"Znači, hoćeš da kažeš..."

"Hoću da kažem to što sam rekla."

Vang-mu odluči da završi rečenicu. "Hoćeš da kažeš da admiral Lands u principu nije pogrešio, samoje u konkretnom slučaju imao pogrešne činjenice. Da je deskolada na Luzitaniji još predstavljalaopasnost, njemu bi bila dužnost da uništi čitavu planetu."

"Šta znače životi stanovnika jedne planete u poređenju sa svim razumnim životom?" upita Kuara.

"Je li ovo ista ona Kuara Ribeira", upita Miro, "koja je pokušala da nas spreči da uništimo virusdeskolade zato što je možda razuman?" On kao da se zabavljao.

"Mnogo sam razmišljala otada", reče Kuara. "Bila sam detinjasta i sentimentalna. Život je dragocen.

Razumni život je još dragoceniji. Ali kada jedna razumna grupa ugrozi opstanak druge, onda ugroženagrupa ima pravo da se štiti. Zar nije Ender to učinio? Više puta?"

Kuara ih pobedonosno pogleda, jedno po jedno.

Piter klimnu glavom. "Da", reče. "Ender je učinio upravo to."

"U igri", dodade Vang-mu.

"U borbi sa dvojicom dečaka koji su mu ugrožavali život. Potrudio se da ga više nikad ne ugroze.Tako se vode ratovi, u slučaju da neko od vas ima neke glupe ideje protiv toga. Ne borite seminimalnom snagom, nego maksimalnom snagom koju možete da uložite. Ne čačkate neprijatelja, čakga ni ne okrvavite, nego ga lišite svake mogućnosti da uzvrati. Takva strategija se koristi protivbolesti. Ne pokušavaš da pronađeš lek koji će ubiti devedeset devet posto bakterija ili virusa. Ako touradiš, samo si stvorio novi soj, otporan na lek. Moraš da ubiješ svih sto posto."

Vang-mu pokuša da smisli argument protiv toga. "Je li bolest stvarno odgovarajuća analogija?"

"A koja bi bila tvoja analogija?" upita Piter. "Rvački meč? Borba dok ne izmoždiš protivnika? To jeu redu - ako protivnik poštuje ista pravila. Ali ako ti dođeš spremna za rvanje, a protivnik izvuče nožili pištolj? Ili da zamislimo tenis meč. Ti skupljaš poene dok ti protivnik ne baci bombu pod noge?Tu nema pravila. To je rat."

"Ali, da li je ovo rat?" upita Vang-mu.

"Kuara lepo kaže", odvrati Piter. "Ako ustanovimo da se sa njima ne može pregovarati, onda jeste rat.Ono što su učinili Luzitaniji, bespomoćnim pekeninjosima, bilo je užasno, bezdušno, totalni rat bezpoštovanja prava druge strane. Takav nam je neprijatelj, osim ako uspemo da im objasnimo kakve suposledice toga što čine. Jesi li na to mislila, Kuara?"

"Baš tako", reče Kuara.

Vang-mu je znala da u ovoj logici ima nečeg pogrešnog, ali nije uspevala da odredi šta je to. "Pitere,ako zaista veruješ u to, zašto nisi zadržao molekulsko oružje?"

"Zato što možda grešimo, a opasnost nije neposredna."

Kuara prezrivo pucnu jezikom. "Nisi bio tu, Pitere. Nisi video čime su nas zasipali - novostvorenim ispecijalno krojenim virusima od kojih bismo sedeli mirno kao idioti, pustivši ih da dođu i preuzmunaš brod."

"A kako su vam to poslali, u koverti?" upita Piter. "Poslali su zaraženo kuče, znajući da nećeteodoleti, nego ćete ga maziti?"

"Emitovali su šifru", reče Kuara. "Ali očekivali su da ćemo je prevesti tako što ćemo napravitimolekul, koji će delovati na nas."

"Ne", reče Piter. "Ti pretpostavljaš da njihov jezik tako funkcioniše, i počela si da se ponašaš kao daje tvoje nagađanje tačno."

"A ti znaš da nije?" upita Kuara.

"Ja ne znam ništa o tome", reče Piter. "O tome ti i govorim. Prosto ne znamo. Ne možemo da znamo.Da smo ih videli kako lansiraju sonde, ili da su pokušali da nam gađaju i unište brod, morali bismoda preduzmemo nešto. Da pošaljemo brodove za sondama i da pažljivo ispitamo viruse koje sondenose. Ili, da su napali naš brod, izbegli bismo napad i analizirali njihovo oružje i taktiku."

"Sve je to divno i krasno sada", reče Kuara. "Sada kad je Džejn bezbedna i kada je majčinsko drvećeopstalo, pa ona može i dalje da se bavi vasionskim letovima. Sada možemo da hvatamo njihovesonde, da izbegavamo projektile ili šta god zatreba. Ali pre, dok smo bili bespomoćni? Kada smoimali samo još nekoliko nedelja života, ili smo barem tako mislili?"

"Tada niste ni pomišljali da imate Malog Doktora, pa niste ni mogli da im uništite planetu. Nismo sedokopali molekulskog oružja sve dok Džejn nije ponovo stekla sposobnost leta. A sad kada je steklasposobnost, nije više ni potrebno da uništimo planetu deskolade sve dok se, eventualno, ne ustanovida ona predstavlja suviše veliku opasnost da bi je drugačije tretirali."

Kuara se nasmeja. "Šta je ovo? Mislila sam da je Piter trebalo da bude opaka strana Enderoveličnosti. Sad ispada da si ti ljubazan i uviđavan."

Piter se nasmeši. "Ponekad moraš da braniš sebe, ili nekog drugog, od bezdušnog zla. A ponekadjedina nada za uspeh u takvoj odbrani leži u jednokratnoj upotrebi brutalne, uništavajuće sile. Utakvim prilikama i dobri ljudi se ponašaju brutalno."

"Da nije ovo nekakvo samoopravdavanje?" upita Kuara. "Ti si Enderov naslednik. Prema tome,voleo bi da zamišljaš kako su oni dečaci koje je Ender ubio bili izuzetak od tvog pravila oljubaznosti."

"Opravdavam Endera njegovim neznanjem i bespomoćnošću. Mi nismo bespomoćni. KongresZvezdanih Puteva i Luzitanijska flota nisu bespomoćni. A oni su odlučili da deluju pre nego što susmanjili svoje neznanje."

"Ender je bio u neznanju kada je odlučio da upotrebi Malog Doktora."

"Ne, Kuara. Upotrebili su ga odrasli koji su mu naređivali. Mogli su da presretnu i blokiraju njegovuodluku. Imali su dovoljno vremena da upotrebe kontrole premošćavanja. Ender je mislio da igra igru.Mislio je da će, koristeći Malog Doktora u simulaciji, pokazati da je nepouzdan, neposlušan, ili čaksuviše brutalan da bi mu poverili komandu. Pokušavao je da bude izbačen iz škole. To je sve. Radioje ono što je bilo potrebno da bi prestali da ga muče. Odrasli su prosto odlučili da upotrebe svojenajmoćnije oružje: Endera Vigina. Bez ikakvih pokušaja uspostavljanja komunikacije sa insektima.Čak ni na kraju, kada su znali da će Ender uništiti njihovu rodnu planetu. Odlučili su da ih pobiju bezobzira na sve. Kao admiral Lands. Kao ti, Kuara."

"Rekla sam da bih čekala dok saznamo!"

"Dobro", reče Piter. "Znači, slažemo se."

"Ali, trebalo bi da imamo ovde Malog Doktora!"

"Mali Doktor ne bi trebalo uopšte da postoji", reče Piter. "Nikada nije bio potreban. Nikada nije bioprikladan. Zato što je cena suviše visoka."

"Cena!" jeknu Kuara. "Pa jeftiniji je od starog nuklearnog oružja!"

"Bile su potrebne tri hiljade godina da bi se zalečilo uništenje rodne planete kraljica-matica. To jecena. Ako upotrebimo Malog Doktora, onda smo i mi ljudi spremni da uništimo drugu vrstu. AdmiralLands je isti kao ljudi koji su iskoristili Endera Vigina. Oni su se odlučili. Ovo je opasnost. Ovo jezlo. Ovo mora biti uništeno. Smatrali su da dobro postupaju. Spasavali su ljudsku rasu. Ali to nijebilo tačno. Bilo je tu i mnogih drugih motiva, ali kada su odlučili da upotrebe oružje, takođe suodlučili da ne pokušaju komunikaciju sa neprijateljem. Zašto nisu demonstrirali Malog Doktora nanekom obližnjem mesecu? Zašto Lands nije pokušao da proveri je li se situacija na Luzitanijipromenila? A ti, Kuara - kakvim si metodama planirala da odrediš jesu li deskoladori suviše zli da biim bilo dopušteno da žive? Kako ćeš znati da oni predstavljaju neporecivu opasnost po sve drugerazumne vrste?"

"Hajde da obrnemo stvar, Pitere", reče Kuara. "Kako ćeš ti znati da oni nisu opasnost?"

"Imamo bolje oružje nego što je Mali Doktor. Ela je jednom napravila molekul koji blokira pokušajedeskolade da nanese zlo, a da pri tom i dalje pomaže flori i fauni Luzitanije da se razmnožava kroztransformacije. Ko može reći da nećemo isto to učiniti sa svakom gladnom malom zarazom koju namoni pošalju, sve dok ne odustanu? Ko može reći da oni upravo sada ne pokušavaju da komuniciraju sanama? Otkuda znate da molekul koji su nam poslali nije bio pokušaj da nas usreće, na jedini njimapoznat način, molekulom koji će izbrisati naš bes? Kako znate da se oni na svojoj planeti ne tresu odstraha, zato što imamo brod koji može da nestane i pojavi se bilo gde drugde? Da li mi pokušavamoda razgovaramo sa njima?"

Piter se osvrte po ostalima.

"Zar niko ne razume? Postoji samo jedna nama poznata vrsta koja je namerno, svesno pokušala dauništi drugu razumnu vrstu, bez ikakvog ozbiljnijeg pokušaja komunikacije, ili barem upozorenja. Mismo ti. Prvi ksenocid nije uspeo samo zato što su žrtve napada uspele da sakriju jednu trudnu ženku.Drugi put nije uspeo iz boljeg razloga - zato što su neki pripadnici ljudske rase odlučili da ga spreče.Ne samo neki, nego mnogi. Kongres. Jedna velika korporacija. Jedan filozof sa Božanskog Vetra.Jedan samoanski svetac i njegovi sledbenici na Pacifici. Vang-mu i ja. Džejn. I oficiri i vojniciadmirala Landsa, kada su konačno shvatili situaciju. Poboljšavamo se, zar ne vidite? Ali ostaječinjenica da smo mi, ljudi, razumna vrsta koja pokazuje sklonost da namerno odbija komunikaciju sadrugim vrstama, i umesto toga potpuno ih uništava. Možda su deskoladori varelsi, a možda i nisu. Alimnogo me više plaši pomisao da smo mi varelsi. To je cena upotrebe molekulskog oružja kada nijepotrebno i nikada ni neće biti, s obzirom na to šta sve još imamo na raspolaganju. Ako odlučimo da

upotrebimo molekulsko oružje, znači da nismo ramani. Niko ne može da nam veruje. Mi smo vrstakoja zaslužuje da umre, radi bezbednosti svih ostalih razumnih vrsta."

Kuara odmahnu glavom, ali više nije bila spremna na svađu. "Meni zvuči kao da neko i daljepokušava da dobije oproštaj za sopstvene zločine."

"To je bio Ender", reče Piter. "On je čitavog života pokušavao da pretvori i sebe i sve druge uramane. Ja samo gledam oko sebe, razmišljam o tome što vidim, i smatram da ljudskoj rasi ide dostadobro. Krećemo se u pravom smeru. Povremeno nešto zabrljamo. No, sve u svemu, polako sepribližavamo trenutku kada ćemo biti vredni da se udružimo sa kraljicama-maticama i pekeninjosima.A ako su deskoladori možda nešto manje ramani nego mi, to ne znači da imamo pravo da ih uništimo.To samo znači da imamo još više razloga da budemo strpljivi sa njima i da pokušamo da ihodnegujemo. Kolko vremena je nama trebalo dok smo prestali da bojna polja označavamo hrpamaljudskih lobanja? Hiljade godina. A za sve to vreme smo imali učitelje koji su pokušavali da naspromene, koji su nam ukazivali na pravi put. Učili smo malo po malo. Hajde da sada učimo njih - akoveć ne znaju više od nas."

"Možda će proći godine dok ne naučimo njihov jezik", reče Ela.

"Transport je sada vrlo jeftin", reče Piter. "Bez uvrede, Džejn. Možemo da vozimo ekipe tamo inazad koliko god želimo, a da nikome ne bude naročito teško. Možemo da držimo čitavu flotu oko oveplanete. Sa pekeninjosima i radnicima kraljice-matice, zajedno sa ljudima. Stolećima. Milenijumima.Nema nikakve žurbe."

"Ja mislim da je to opasno", reče Kuara.

"A ja mislim da ti imaš istu nagonsku želju kao i mi, želju koja nas sve vreme uvaljuje u ogromnenevolje", reče Piter. "Znaš da ćeš jednom umreti, i želiš da se sve razreši pre toga."

"Nisam ja još stara!" reče Kuara.

Prvi put se javi Miro. "On ima pravo, Kuara. Otkako je Markao umro, ti si svesna da i tebe čeka smrt.Razmislite svi o tome. Ljudi su kratkovečna vrsta. Kraljice-matice misle da večito žive. Pekeninjosimogu da se nadaju mnogim stolećima u trećem životu. Samo mi stalno žurimo. Mi smo rešeni dadonosimo odluke bez dovoljno podataka, zato što želimo da delujemo sada, dok još imamo vremena."

"Tako, znači?" upita Kuara. "Tako ste odlučili? Neka ova strašna opasnost po život nastavi sa čučiovde i kuje planove, a mi ćemo je gledati i gledati sa neba?"

"Ne mi", reče Piter.

"Tako je", reče Kuara. "Ti ne učestvuješ u ovom projektu."

"Da, učestvujem", reče Piter. "Ali ti ne. Vratićeš se na Luzitaniju. Džejn te neće više vratiti ovamo.Sve dok ne provedeš godine dokazujući da si savladala svoje lične bubice."

"Ti, uobraženi kurvin sine!" prodera se Kuara.

"Svi ovde prisutni znaju da ja imam pravo", reče Piter. "Ti si ista kao Lands. Suviše si spremna dadonosiš dalekosežno pogubne odluke, a potom ne dozvoljavaš da te bilo koja činjenica navede da topreispitaš. Ima mnogo ljudi kao što si ti, Kuara. Niko od vas neće doći ni blizu ove planete dok nesaznamo nešto više. Možda će doći dan kada će sve razumne vrste doći do zaključka da sudeskoladori zaista varelsi, i da moraju biti uništeni, ali ne verujem da će bilo ko od nas, osim Džejn,biti živ kada dođe taj dan."

"Šta, misliš da ću ja večito živeti?" upita Džejn.

"Bolje bi ti bilo", odvrati Piter. "Osim ako ti i Miro ne smislite kako da napravite decu koja će moćida voze vasionske brodove kad porastu. Možeš li sada da nas prevezeš kući?"

"Ovog trenutka", reče Džejn.

Otvoriše vrata. Izađoše iz broda. Stupiše na površinu sveta koji ipak neće biti uništen.

Svi osim Kuare.

"Zar Kuara neće sa nama?" upita Vang-mu.

"Možda želi da malo ostane sama", reče Piter.

"Idi ti sa ostalima", reče Vang-mu.

"Misliš da ćeš moći da sa njom izađeš na kraj?" upita Piter.

"Mislim da bih mogla da pokušam."

On je poljubi. "Bio sam grub prema njoj. Reci joj da mi je žao."

"Možda bi bilo bolje da joj ti to kažeš, kasnije", reče Vang-mu.

Kada se vratila u brod, Kuara je još sedela za terminalom, gde su u vazduhu još lebdeli poslednjipodaci na kojima je radila pre nego što su Piter i Vang-mu stigli na šatl.

"Kuara", reče Vang-mu.

"Odlazi." Kuarin promukli glas jasno je govorio da je plakala.

"Sve što je Piter rekao, tačno je", reče Vang-mu.

"Došla si samo da mi to kažeš? Da mi pospeš so na ranu?"

"Osim što je suviše pohvalio ljudsku rasu zbog ovo malo napretka."

Kuara frknu. Gotovoo kao da se složila.

"Jer meni se čini da su i on i svi ostali već zaključili kako si ti varels. Da si kažnjena bez prava na

pomilovanje. Nisu ni pokušali da te razumeju."

"Oh, razumeju oni mene", reče Kuara. "Devojčicu je užasnula smrt oca siledžije koga je i poredsvega obožavala. Još traga za očinskom figurom. Još na sve reaguje bezumnim besom koji je videlakod svog oca. Zar misliš da ne znam šta misle o meni?"

"Zalepili su ti etiketu."

"Koja nije tačna. Htela sam da predložim da se Mali Doktor zadrži za slučaj potrebe, ali nisam reklada ga upotrebimo bez daljih pokušaja komunikacije. Piter se ponašao prema meni kao da sam onajadmiral."

"Znam", reče Vang-mu.

"Jeste, znaš. Saosećaš sa mnom i znaš da je on pogrešio. Ma hajde, Džejn nam je već rekla da ste vasdvoje - kako glasi onaj glupi izraz? - zaljubljeni."

"Ne ponosim se ovim što ti je Piter učinio. Pogrešio je. To mu se dešava. Ponekad i mene povredi. Iti me povrediš ponekad. Upravo si to učinila. Ne znam zašto. No, ponekad i ja povredim druge ljude.A ponekad učinim užasne stvari jer sam potpuno sigurna da sam u pravu. Svi smo mi takvi. Svi miimamo u sebi nešto od varelsa. I po nešto od ramana."

"E, ovo je najljupkija moguća, lepo uravnotežena, srednjoškolska životna filozofija", reče Kuara.

"To je najbolje što sam uspela da smislim", reče Vang-mu. "Nisam obrazovana kao ti."

"A ovo bi trebalo da bude tehnika tipa neka-se-samo-oseća-krivom?"

"Reci mi, Kuara, ako stvarno ne izigravaš sopstvenog oca, ako ne pokušavaš da ga prizoveš nazad iliveć kako su ti pripisali, zašto si stalno toliko besna na sve?"

Kuara se najzad okrete u stolici i pogleda Vang-mu u lice. Da, zaista je plakala. "Stvarno hoćeš daznaš zašto sam toliko puna iracionalnog besa?" Još je zvučala podrugljivo. "Stvarno hoćeš daizigravaš psihijatra? E, pokušaj sa ovim. Tokom čitavog detinjstva me je tajno zlostavljao moj starijibrat, Kuim, a on je sad mučenik i proglasiće ga za sveca i niko nikada neće znati koliko je bio zao ikoliko užasne, grozne stvari mi je činio."

Vang-mu je stajala, užasnuta. Piter joj je pričao o Kuimu. Kako je umro. Kakav čovek je bio. "Oh,Kuara", reče ona. "Tako mi je žao."

Preko Kuarinog lica pređe izraz potpunog gađenja. "Kako si glupa. Kuim me nikada nije ni dotakao, tiglupa mala dobrotvorko-gnjavatorko. Bila si toliko spremna da čuješ od mene nekakvo jeftinoobjašnjenje zašto sam ovakva kučka, da si spremna da poveruješ u bilo kakvu priču, samo da zvučiupola verovatno. A sada se verovatno i dalje pitaš nije li možda moje priznanje istina, i da li ga sadaporičem jer se bojim posledica, ili nešto tome slično. Hajde da se dogovorimo, mala. Ti me nepoznaješ. Nećeš me nikada poznavati. Ne želim da me poznaješ. Ne želim da imam prijatelje, a i daih želim, to svakako ne bi bila neka Piterova curica. Treba li ti još neko objašnjenje?"

Vang-mu su u životu tukli i ponižavali najbolji stručnjaci. Kuara je svakako spadala u njih, ali ona jeumela sve da podnese ne trepnuvši. "Ipak, primetila sam", reče ona, "da pošto si podmuklo napalanajplemenitijeg člana svoje porodice, ipak nisi želela da me ostaviš u uverenju da je to istina. Prematome, ipak možeš da poštuješ nekoga, makar mrtvog."

"Ti prosto ne umeš da shvatiš."

"I primećujem da i dalje govoriš sa mnom, iako me prezireš i pokušavaš da me povrediš."

"Da si neka životinja, svakako bi bila pijavica. Prosto bi se zakačila za nekoga i isisala bi mu život,zar ne?"

"Zato što si mogla bilo kad da izađeš odavde, pa ne bi morala da slušaš moje jadne pokušaje da sesprijateljim sa tobom", nastavi Vang-mu. "Ali nisi izašla."

"Ti si prosto neverovatna", reče Kuara. Ona odveza pojaseve, ustade i pođe ka otvorenim vratima.

Vang-mu ju je gledala kako odlazi. Piter ima pravo. Ljudi su zaista najtuđinskiji od svih tuđinskihvrsta. Najopasniji, najnerazumniji, najnepredvidljiviji.

Ali Vang-mu se ipak usuđivala da nešto predvidi.

Prvo, bila je sigurna da će istaživački tim jednog dana uspostaviti komunikaciju sa deskoladorima.

Drugo predviđanje je bilo mnogo nesigurnije. Više kao nada. Možda želja. Da će joj jednog danaKuara reći istinu. Da će jednog dana Kuarine skrivene rane biti isceljene. Da će jednog dana njih dvebiti prijateljice.

Ali ne danas. Nema razloga za žurbu. Vang-mu će pokušati da pomogne Kuari jer joj je pomoć takoočito potrebna i jer je ljudima koji su najduže bili sa njom očito bilo dosta i nisu više želeli da jojpomažu. Ali nije želela samo da pomogne Kuari, i to joj nije bilo ni najvažnije. Želela je da se uda zaPitera i da živi sa njim - to joj je bilo mnogo važnije. I da nađe nešto za jelo, vodu za piće, mesto gdeće piškiti - to joj je bilo daleko najvažnije u ovom trenutku.

Pretpostavljam da to znači da sam ljudsko biće, pomisli Vang-mu. Nisam bog. Možda sam ipak samoživotinja. Delom raman. Delom varels. Ali više raman nego varels, barem u nekim trenucima. I Piterje takav. Oboje pripadamo istoj vrsti, punoj mana, ali spremni smo da se spojimo i napravimo jošnekoliko pripadnika iste vrste. Piter i ja ćemo zajedno prizvati neke aiue da dođu Spolja i da preuzmukontrolu nad malenim delom koji će napraviti naša tela, i postaraćemo se da to dete ponekad budevarels, a ponekad raman. Nekada ćemo biti dobri roditelji, a ponekad ćemo biti naopaki gubitnici.Nekad ćemo biti očajnički tužni a nekad ćemo biti toliko srećni da ćemo jedva moći to dapodnesemo. Moći ću tako da živim.

17. "PUT SE SADA PRODUŽAVA BEZ NJEGA"

"Jednom sam čula priču o čoveku koji se podelio na dvoje.Jedan deo nikada se nimalo nije menjao;drugi je rastao i rastao.Neopromenljivi deo uvek je bio isti,rastući deo uvek je bio novi,i kad sam to čula, upitala sam sekoji deo sam ja, a koji ste vi."

Iz Božijih šapata Han Čing-jao

Na dan Enderovog pogreba Valentina je ustala mračna i zamišljena. Došla je na ovu planetu,Luzitaniju, kako bi ponovo bila sa njim i pomogla mu u poslu; znala je da je povredila Jakta time štoje toliko želela da ponovo bude deo Enderovog života, ali njen muž je ipak pristao da napusti svetsvog detinjstva i da pođe sa njom. Kolika žrtva. A sada Endera više nema.

Nema ga i ima ga. U njenoj kući je spavao čovek za koga je znala da poseduje Enderovu aiuu. I licenjihovog brata, Pitera. Negde u njemu nalaze se Enderova sećanja, ali on ih još nije našao, osimpodsvesno, s vremena na vreme. I sada se bukvalno krio u njenoj kući, kako ne bi pokrenuo tasećanja.

"Šta ako vidim Novinju? On ju je voleo, zar ne?" upitao je Piter čim je stigao. "Osećao se užasnoodgovornim prema njoj. Osim toga, brinem se da sam možda i ja, u neku ruku, oženjen njome."

"Zanimljivo pitanje identiteta, zar ne?" upitala je na to Valentina. Ali Piteru to nije bilo samozanimljivo pitanje: grozio se pomisli da se nađe zarobljen u Enderovom životu. Bojao se i da ćeprovesti život prepun krivice, kao što je bilo sa Enderom. "Zanemarivanje porodice", rekao je. Na tomu je Valentina odgovorila: "Čovek koji je bio oženjen Novinjom, umro je. Gledali smo ga kakoumire. Ona ne traži nekakvog mladog muža koji je ne želi, Pitere. Život joj je pun bola i bez toga.Oženi se sa Vang-mu, otiđi davde, nastavi život, budi to što si. Budi Enderov pravi sin, vodi životkakav je on mogao voditi da nije bilo tuđih očekivanja koja su ga izmenila od samog početka."

Nije mogla da pogodi je li primio njen savet. Ostao je skriven u kući, izbegavajući čak i posetiocekoji bi mogli da pokrenu sećanja. Došli su Olhado, pa Grego, pa Ela, jedno po jedno, kako bi izraziliValentini saočešće zbog bratovljeve smrti, ali Piter nije ulazio u sobu dok su bili tu. Vang-mu jeste,ljupka mlada devojka koja je ipak nosila u sebi čelik i koja se veoma dopala Valentini. Vang-mu jeizigravala ljubaznog prijatelja ožalošćenih, održavala je razgovor dok su deca Enderove žene pričalakako im je Ender spasao porodicu, kako im je blagoslovio živote kada su mislili da su daleko vandomašaja bilo čijeg blagoslova.

A u uglu sobe je sedela Plikt, upijajući, slušajući, skupljajući govor za koji je živela čitavog života.

Oh, Endere, šakali su ti glodali život tri hiljade godina. A sada je došao red na tvoje prijatelje. Hoće

li se tragovi zuba na tvojim kostima i po čemu razlikovati?

Danas će se sve završiti. Drugi možda drugačije dele vreme, ali za Valentinu se doba Endera Viginaprimaklo kraju. Doba koje je počelo jednim pokušajem ksenocida, a sada se završilo sprečavanjemdrugog, ili barem njegovim odlaganjem. Ljudska bića će sada možda moći da žive u miru sa drugimvrstama, radeći na zajedničkoj sudbini desetina naseljenih svetova. Valentina će napisati istorijusvega toga, kao što je napisala istoriju svakog sveta na kome je bila zajedno sa Enderom. Nećenapisati govor niti proročanstvo, kao što je Ender učinio sa svoje tri knjige: 'Kraljica-matica','Hegemon', 'Život Ljudskog'; njena knjiga će biti naučna, sa citiranim izvorima. Ona nije želela dabude sveti Pavle ili Mojsije, nego Tukidid - iako je sve svoje knjige potpisivala Demostenovimimenom, koje je koristila još od detinjstva kada su ona i Piter, prvi Piter, mračni, opasni iveličanstveni Piter, svojim rečima menjali svet. Demosten će objaviti knjigu sa hronikom istorijeljudskog delovanja na Luzitaniji, i u toj knjizi će se mnogo govoriti i o Enderu - kako je doneo čauruKraljice-matice ovamo, kako je postao član porodice koja je bila najvažnija u dodiru sapekeninjosima. Ali to neće biti knjiga o Enderu. Biće knjiga o utlaninzima i framlinzima, o ramanimai varelsima. O Enderu, koji je u svakoj zemlji bio stranac, koji nigde nije pripadao, koji je svudaslužio, sve dok nije odabrao ovaj svet za svoj dom, ne samo zato što se tu nalazila porodica kojoj jebio potreban, nego i zato što na ovom mestu nje morao da bude samo pripadnik ljudske rase. Mogaoje da pripada i plemenu pekeninjosa, i društvu kraljice-matice. Mogao je da bude deo nečega većegnego što je samo čovečanstvo.

I mada ne postoji dete u čijoj je krštenici zapisan Ender kao otac, ovde je Ender postao otac. OtacNovinjine dece. I same Novinje, na neki način. Otac mlade kopije same Valentine. Otac Džejn, prvogploda parenja između rasa, Džejn koja je sada bila mudro i lepo biće što živi u majčinskom drveću, udigitalnim mrežama, u filotičkim nitima između ansibla, i u telu koje je nekada pripadalo Enderu ikoje je, na neki način, ranije bilo Valentinino, jer se sećala da je nekada gledala u ogledalo, videla tolice i zvala ga svojim.

I bio je otac ovog novog čoveka, Pitera, ovog snažnog i celovitog čoveka. Jer ovo nije bio Piterkakav je prvi put izašao iz vasionskog broda. Nije bio ciničan, neprijatan, opak mladić koji je savključao od uobraženosti i besa. Postao je potpun. Bilo je u njemu smirenosti drevne mudrosti, iako jeplamteo od vrele, slasne vatre mladosti. Imao je ženu koja mu je bila ravna po mudrosti, vrlini isnazi. Pred sobom je imao normalan ljudski vek. Enderov pravi sin možda svojim životom nećedoneti promene čitavom svetu, ali možda će biti srećniji. Ender nije mogao poželeti ništa više nimanje za njega. Menjanje sveta je dobro za one koji žele da upišu svoje ime u tuđe živote, i da čuvajutuđa srca kao najdragocenije blago.

Valentina, Jakt i njihova deca okupiše se na verandi svoje kuće. Vang-mu ih je čekala, sama. "Hoćeteli me povesti sa sobom?" upitala ih je. Valentina joj pruži ruku. Šta je meni ova deovjka? Budućasnaha? Prijatelj je svakako mnogo bolja reč.

Plikt je govorila Enderovu smrt tečno i prodorno. Dobro je učila od svog učitelja govornika. Nijetrošila vreme na nebitne stvari. Odmah je počela od njegovog velikog zločina, objašnjavajući šta jeEnder mislio o tome dok je trajalo, i šta je mislio kasnije, kada je saznao sve slojeve istine što su muse postepeno otkrivali. "To je bio Enderov život", govorila je Plikt, "ljuštenje istine, nalik na glaviculuka. Samo, za razliku od većine nas ostalih, on je znao da unutra neće naći zrnce zlata. Postojali su

samo slojevi iluzija i nesporazuma. Bilo mu je važno da spozna sve greške, sva suviše prigodnaobjašnjenja, sva iskrivljena shvatanja, a potom, ne da sazna, nego da stvori zrno istine. Da zapalisveću istine tamo gde istine nije bilo. To nam je Ender podario, da bi nas oslobodio od iluzije dajedno jedino objašnjenje može da sadrži konačan odgovor za sva vremena, za sve slušaoce. Uvek,uvek ima da se nauči još nešto."

Plikt je potom nastavila, nabrajajući događaje i sećanja, anegdote i jezgrovite izreke; okupljeni ljudisu se smejali, plakali i ponovo se smejali, i mnogo puta su se ućutali da povežu te priče sasopstvenim životom. Koliko ličim na Endera, pomislili bi ponekad, a odmah potom, hvala Bogu damoj život nije takav!

Valentina je znala i priče koje Plikt neće ispričati, zato što ih ne zna, ili zato što ne može da ih vidiokom sećanja. To nisu bile važne priče. Nisu donosile unutrašnju istinu. To su samo ostaci mnogihzajednički provedenih godina. Razgovori, svađe, veseli i nežni trenuci na desetinama planeta ili navasionskim brodovima između njih. A u osnovi svega toga, sećanja na detinjstvo. Beba u naručjuValentinine majke. Otac kako ga baca uvis. Prve reči, gukanje. Bebi Enderu nikada nije bilo dovoljnoda kaže gu-gu. Njemu je trebalo više slogova: dida-dida. Vagada vagada. Zašto se sećam njegovihprvih reči?

Ljupka bebica, željna života. Prve suze zbog pada. Smeh zbog najobičnijih stvari - zbog pesme, zbogtoga što vidi voljeno lice, zbog toga što je život za njega bio čist i dobar, i ništa mu nije nanosilo bol.Bio je okružen ljubavlju i nadom. Ruke koje su ga dodirivale bile su snažne i nežne; mogao je svimada veruje. Oh, Endere, mislila je Valentina. Kako bih želela da si mogao da nastaviš da živiš takvimradosnim životom. Ali niko to ne može. Stičemo jezik, a sa njim laži i pretnje, okrutnost i razočaranja.Naučiš da hodaš, a koraci te odvedu van zaklona doma. Da bi zadržao radost detinjstva morao bi daumreš kao dete, ili da živiš kao dete, da nikada ne postaneš čovek, da ne odrasteš. Zato mogu dažalim za nestalim detetom, a da ipak ne zažalim za dobrim čovekom, ojačanim bolom i rastrzanimkrivicom, koji je ipak bio dobar prema meni i mnogima drugima, i koga sam volela, i koga samgotovo poznavala. Gotovo, gotovo poznavala.

Pustila je da joj teku suze sećanja dok su je zapljuskivale Pliktine reči, povremeno je dodirujući, ali ine dodirujući je jer je znala o Enderu mnogo više nego bilo ko drugi ovde, i najviše je izgubilanjegovom smrću. Više čak i od Novinje, koja je sedela napred, okružena decom. Valentina je gledalakako Miro pruža ruku da zagrli majku oko ramena, dok je drugom već grlio Džejn. Takođe jeprimetila kako Ela drži Olhada za ruku, pa čak i kako je u jednom trenutku ljubi, i kako Grego,plačući, naslanja glavu na čvrsto Kuarino rame, i kako Kuara pruža ruku da ga zagrli i uteši. I oni suvoleli Endera, i poznavali su ga; ali su se u bolu oslanjali jedni na druge; umeli su da dele bol jer jeEnder bio deo njih i jer ih je iscelio, ili im je barem otvorio vrata ka isceljenju. Novinja će preživeti,i možda će umeti da prevaziđe bes prema okrutnim trikovima koje joj je život priređivao. To što jeizgubila Endera nije bilo najgore što joj se desilo; u neku ruku je bilo najbolje, jer je umela da gapusti.

Valentina pogleda pekeninjose, koji su sedeli, neki među ljudima, a neki izdvojeno. Za njih je ovodvostruko sveto mesto, tu gde će biti sahranjeni Enderovi oskudni ostaci. Između drveća Korenka iLjudskog, gde je Ender prolio krv pekeninjosa kako bi zapečatio ugovor između dveju vrsta. Sada jeizmeđu ljudi i pekeninjosa bilo mnogo prijatelja, mada je ostalo i mnogo strahova i neprijateljstava,

ali mostovi se grade - dobrim delom i zbog Enderove knjige, koja je pružila pekeninjosima nadu daće ih neki čovek, jednog dana, razumeti; nade koja ih je održavala sve dok se, sa Enderom, nijeostvarila.

I jedan bezizražajni radnik kraljice-matice sedeo je nešto dalje, izdvojen i od ljudi i od pekeninjosa.On je ovde predstavljao samo par očiju. Ako je Kraljica-matica i žalila za Enderom, to je zadržala zasebe. Ona će uvek ostati tajanstvena, ali Ender je i nju voleo; tri hiljade godina bio joj je jediniprijatelj i zaštitnik. U neku ruku, Ender bi mogao da je ubroji među svoju decu, među usvojenu decukoja su odrasla pod njegovom zaštitom.

Plikt je govorila samo tri četvrt sata. Završila je vrlo jednostavno:

"Iako Enderova aiua živi i dalje, kao što sve aiue žive, besmrtne, čovek koga smo poznavali nije višemeđu nama. Njegovo telo je nestalo, i koji god deo njegovog života i dela poneli sa sobom, njegaviše nema; to su zasebne celine, i predstavljaju Endera-u-nama isto kao što u sebi imamo drugeprijatelje i učitelje, očeve i majke, ljubavnike i decu, braću i sestre, pa čak i strance, koji gledajusvet našim očima i pomažu nam da odlučimo šta sve to znači. Vidim u vašim pogledima Endera. Vividite Endera u mom pogledu. Pa ipak, niko od nas nije zaista on; svi smo to što smo, svi smo strancina svom putu. Neko vreme smo hodili putem sa Enderom Viginom. On nam je pokazao stvari kojemožda inače ne bismo videli. Ali put se sada nastavlja bez njega. Na kraju svega, on nije bio ništaviše od bilo kog drugog čoveka. Ali ni ništa manje."

I to je bio kraj. Nije bilo molitve - sve molitve su izgovorene ranije, jer biskup nije želeo da ovajnevernički obred Govorenja bude deo službe Svete Majke Crkve. I plakanje je bilo gotovo, i bolpročišćen. Svi su ustali sa zemlje gde su sedeli, stariji polako i kruto, a deca oduševljeno, jurcajući ivičući kako bi nadoknadili dugo mirovanje. Bilo je dobro čuti smeh i viku. Bio je to lep način da seoproste od Endera Vigina.

Valentina poljubi Jakta i decu, zagrli Vang-mu, a potom sama pođe kroz gužvu. Mnogo ljudi izMilagre izbeglo je u druge kolonije; ali sada, kada je planeta spasena, mnogi su odlučili da ne ostanuna novim svetovima. Luzitanija je njihov dom. Nisu svi spremni da budu pioniri. No, mnogi su sevratili samo zbog ove ceremonije. Džejn će ih vratiti na njihova imanja i domove na nedirnutimsvetovima. Potrajaće generaciju ili sve dok se ne ispune prazne kuće u Milagri.

Piter ju je čekao na verandi. Nasmešila mu se. "Mislim da imaš nešto zakazano", reče ona.

Zajedno su izašli iz Milagre, u mladu šumu koja još nije sasvim sakrila tragove nedavnog požara.Hodali su dok nisu stigli do blistavog drveta. Stigli su gotovo istovremeno kada i ostali, koji su došlipravo sa sahrane. Džejn priđe blistavom majčinskom drvetu i dotače ga - dotače deo sebe, ili baremdragu sestru. Potom Piter stade kraj Vang-mu, i Miro stade kraj Džejn, i priđe sveštenik da venča dvapara pod majčinskim drvetom, u prisustvu pekeninjosa, a Valentina je bila jedini čovek koji jeprisustvovao ceremoniji. Niko drugi nije ni znao za to; ne bi valjalo, zaključili su, da odvrate pažnjuod Enderove sahrane i od Pliktinog Govorenja. Kasnije će biti dovoljno vremena da objavevenčanja.

Kada je ceremonija završena, sveštenik je otišao, a pekeninjosi sa njim, da ga provedu kroz šumu.

Velantina zagrli mladence, Džejn i Mira, Pitera i Vang-mu, reče svakom po nekoliko reči, čestitanja ipozdrave, i potom se odmače da gleda.

Džejn zatvori oči, nasmeši se, i sve četvoro nestaše. Ostalo je samo majčinsko drvo nasred čistine,okupano svetlošću, puno plodova, okićeno cvetovima, večiti slavljenik drevne misterije života.

POGOVOR

Priča o Piteru i Vang-mu bila je vezana za Japan još od kako sam počeo da planiram Ksenocid, u kojije trebalo da bude uključen i čitav sadržaj Dece uma. Čitao sam istoriju predratnog Japana izainteresovalo me je mišljenje da rat nisu izazvali vrhovni komandanti japanske armije, nego zapravomladi oficiri. Naravno, ti mladi oficiri svakako bi smatrali smešnim kad bi im rekli da oni na bilokoji način kontrolišu ratne napore. Oni su doveli do rata, ali ne zato što su imali u rukama moć, negozato što vladari Japana nisu smeli da se osramote pred njima.

Kada sam počeo da razmišljam o tome, sinulo mi je da je vladajuću elitu pokretalo ono što suzamišljali da je shvatanje časti mlađih oficira; projektovali su svoje pojmove o časti u svojepodređene, koji možda bi, a možda i ne bi reagovali na japansko povlačenje onako kako su se plašilistariji oficiri. Prema tome, da je neko pokušao da spreči agresiju Japana na Kinu ili Indokinu, ilikasnije na Sjedinjene Države, ne bi morao da menja stvarna shvatanja mladih oficira, nego shvatanjastarijih oficira o tome šta verovatno misle mlađi oficiri. Prema tome, ne bi trebalo ubeđivati starijeoficire da je rat glup i osuđen na propast - oni su to znali, a odlučili su da se ponašaju suprotno tomeu strahu da će ih smatrati nedostojnim. Bilo bi bolje ubediti starije oficire da ih mlađi oficiri, odčijeg visokog mišljenja zavisi njihova čast, neće osuditi zbog povlačenja pred nadmoćnim snagama,nego će ih poštovati što čuvaju nezavisnost svog naroda.

Dok sam razmišljao dalje, shvatio sam da je čak i to suviše direktno - i stoga nemoguće. Trebalo biim ukazati ne samo na dokaze da mlađi oficiri razmišljaju drugačije, nego im i pokazati razumljiverazloge za takvu promenu mišljenja. Prema tome, upitao sam se, šta da je neki uticajni mislilac ilifilozof, koga vojna elita smatra 'svojim', protumačio istoriju na takav način da time stvarno izmenivojničko shvatanje velikog ratnog komandanta? Takvi veliki pomaci u idejama već su se događali -pogotovo u Japanu, koji je, uprkos naizgled velikoj krutosti kulture, i možda usled dugog života nasamoj ivici kineske kulture, bio najuspešnija savremena nacija kada je reč o usvajanju ideja i običajai prilagođavanju njima kao da su oduvek verovali u njih i koristili ih, čuvajući time osećanje krutostii stalnosti iako su zapravo bili veoma promenljivi. Takva ideja bi se brzo primila u vojnimkrugovima i ostavila bi elitu u uverenju da rat nije ni neophodan ni poželjan; da se to desilo pre PerlHarbura, Japan bi možda uspeo da se povuče iz osvajanja Kine, da se konsoliduje i da očuva mir saSjedinjenim Državama.

(Da li bi to bilo dobro ili loše sasvim je drugo pitanje, naravno. Da su izbegli rat koji je odneo tolikoživota i izazvao toliko užasa, među kojima je bombardovanje japanskih gradova a na kraju i upotrebanuklearnog oružja - prvi, i zasad jedini put u istoriji - to bi svakako bilo dobro; ali ne smemozaboraviti da je upravo gubljenje rata dovelo do američke okupacije koja im je nametnulademokratske ideje i ponašanje, što je dovelo do procvata japanske kulture i ekonomije, što severovatno nikada ne bi desilo pod vladavinom vojne elite. Sreća što nemamo moć da prepravljamoistoriju, jer bismo tada morali da odaberemo: da li da zakoljemo konja da bismo dobili lepak?)

U svakom slučaju, znao sam da bi neko - prvo sam mislio da će to biti Ender - morao da pođe upotragu od sveta do sveta, tražeći krajnji izvor moći u Kongresu Zvezdanih Puteva. Ko mora da sepredomisli kako bi se kultura Kongresa Zvezdanih Puteva izmenila toliko da zaustave Luzitanjsku

flotu? Pošto je čitava stvar počela od razmišljanja o istoriji Japana, odlučio sam da nekakvu ulogu upriči moraju igrati upravo Japanci iz daleke budućnosti. Zato su Piter i Vang-mu stigli na planetuBožanski Vetar.

No, još jedan sled misli me je doveo do Japana. Desilo se da sam posetio drage prijatelje u Juti,Vana i Elizabet Gesel, i to ubrzo pošto je Van, profesor japanskog jezika na univerzitetu Birgam,kupio CD po imenu Muzika Hikarija Oe. Van mi je pustio taj CD - moćna, vešta, uzbudljiva muzika uzapadnjačkoj, matematičkoj tradiciji - i pričao mi je o kompozitoru. Hikari Oe je, kako sam saznao,mentalno zaostao, sa oštećenjima mozga; ali za muziku je istinski nadaren. Njegov otac, KenzaburoOe, nedavno je primio Nobelovu nagradu za književnost; napisao je mnogo knjiga, ali najsnažnije,svakako upravo one za koje je dobio nagradu, bave se njegovim odnosom sa mentalno zaostalimsinom: bolom što ima takvo dete i ogromnom radošću radi otkrića istinske prirode takvog deteta, kaoi istinske prirode roditelja koji ostaje uz njega i voli ga.

Smesta sam osetio bliskost sa Kenzaburom Oeom, ne po tome što pišem imalo nalik njemu, nego zatošto i ja imam dete oštećenog mozga i što sam i ja tragao za načinom da ga uključim u svoj život. Kao iKenzaburo Oe, nisam mogao da ne pišem o svom sinu; on se stalno javlja u mojim knjigama, ponovo iponovo. No, upravo zbog ovog osećanja bliskosti nisam potražio Oeove knjige, jer sam se plašio daće ili sadržati ideje o takvoj deci sa kojima ja ne bih mogao da se složim, pa bih bio povređen ibesan; ili bi njegove ideje bile toliko iskrene i moćne da bih ja morao da ućutim, jer ne bih imao štada dodam. (To nije izmišljeni strah. Imao sam sklopljen ugovor sa izdavačem za knjigu Geneza, kadasam pročitao roman Majkla Bišopa Najdrevniji dan. Iako zapleti nemaju nikakvih sličnosti, osim štose radnja bavi primitivnim ljudima koji su preživeli do savremenog doba, Bišopove ideje bile sutoliko snažne, a pisao je tako iskreno da sam morao da raskinem ugovor; knjigu nisam mogao danapišem, i verovatno nikad ni neću moći, barem ne u tom obliku.)

Tada, pošto sam napisao prva tri poglavlja ovog dela knjige, našao sam se na kasi knjižare uGrinsborou, Severna Karolina, i ugledao na polici jedini primerak male knjige. Naslov je glasio:Japan, promenljivost i ja. Autor: Kenzaburo Oe. Nisam ga tražio, ali on je našao mene. Kupio samknjigu; odneo sam je kući.

Ležala je kraj mog kreveta dva dana, neotvorena. A onda je došla noć sa nesanicom, baš pre nego štoje trebalo da počnem sa pisanjem četvrtog poglavlja, u kome Vang-mu i Piter prvi put dolaze u dodirsa japanskom kulturom na planeti Božanski Vetar (i to u gradu kome sam dao ime Nagoja, jer je u tomjapanskom gradu moj brat Rasel služio u mormonskoj misiji, sedamdesetih godina). Ugledao samOeovu knjigu i uzeo je, otvorio je i počeo da čitam prvu stranu. Oe prvo govori o svomdugogodnišnjem odnosu sa Skandinavijom, pošto je kao dete čitao prevode (ili, bolje rečeno,japansko prepričavanje) niza skandinavskih priča o osobi po imenu Nils.

Smesta sam prekinuo sa čitanjem, jer dotad nisam ni pomislio da bi mogla postojati ikakva sličnostizmeđu Japana i Skandinavije. No, sada sam odmah shvatio da su i Japan i Skandinavija narodi Ivice.Pojavili su se u civilizovanom svetu u senci (ili zaslepljeni sjajem?) druge, dominantne kulture.

Razmišljao sam o drugim narodima Ivice - Arapima, koji su našli ideologiju što im je pružila moć darasture dobar deo nadmoćnog Rima; Mongolima, koji su se ujedinili dovoljno dugo da pokore Kinu, ida ih ona proguta; Turcima, koji su sa ivice muslimanskog sveta stigli do njegovog srca, potom

razbili poslednje uporište Rima, i na kraju ponovo postali narod Ivice, u senci Evrope. Svi ovinarodi Ivice, čak i kada su vladali čitavim civilizacijama u čijoj senci su nekada nikli, nikada nisumogli da se oslobode osećanja nepripadanja, straha da je njihova kultura neporecivo niža i slabija.Kao rezultat toga, bili su suviše agresivni i preterano su se širili, izvan granica koje su mogli daosiguraju i sačuvaju; a u isto vreme bili su suviše pitomi, odustajući od svega što je u njihovoj kulturibilo zaista snažno i novo, i zadržavajući samo spoljašnje znake nezavisnosti. Mandžurski vladariKine, na primer, pretvarali su se da se razlikuju od naroda kojim vladaju, ne želeći da ih sažvaćusvemoćne vilice kineske kulture, ali rezultat nije bila mandžurska dominacija, nego njihova neizbežnamarginalizacija.

Pravih naroda Centra u istoriji bilo je vrlo malo. Egipat je bio jedan od njih, i ostao je narod Centrasve dok ga nije pokorio Aleksandar Veliki; čak i tada je zadržao osećanje Centra sve dok ga nijezbrisao islam. Mesopotamija je takođe bila takva, neko vreme, ali za razliku od Egipta,mesopotamski gradovi nisu mogli da se ujedine dovoljno dugo da bi kontrolisali zaleđe. Zato su ihnarodi Ivice stalno ponovo osvajali. Mesopotamija je ipak ostajala Centar, i njena kultura je mnogogodina gutala osvajače, sve dok se konačno nije pretvorila u udaljenu provinciju koju su Rim i iPersija stalno otimali jedni od drugih. Kao i Egipat, svoju ulogu Centra izgubila je tek pod islamom.

Kina je kasnije postala narod Centra, ali u tome je bila neobično uspešna. Put do jedinstva bio je dugi krvav, ali kada je postignuto, jedinstvo je ostalo, makar kulturno ako ne i političko. Vladari Kine,kao i vladari Egipta, uspeli su da kontrolišu zaleđe, ali, opet slično Egiptu, retko su pokušavali inikada nisu uspeli da ustanove dugotrajnu vlast nad zaista stranim narodima.

Ispunjen takvom idejom, i drugima koje su nicale iz nje, zamislio sam razgovor između Vang-mu iPitera, u kome mu Vang-mu priča o svojoj ideji o narodima Centra i Ivice. Smesta sam uključiokompjuter i zapisao beleške o toj ideji, uključujući i sledeći odlomak:

Narod Centra se ne boji da će izgubiti svoj identitet. Oni uzimaju zdravo za gotovo da svi narodi želeda budu kao oni, da su oni najviša civilizacija i da su svi drugi samo loša imitacija ili prolaznagreška. No, ta uobraženost, začudo, dovodi do istinske skromnosti - oni se ne razmeću i ne hvališu,jer nemaju razloga da dokazuju svoju nadmoć. Menjaju se samo postepeno, i pri tom se pretvaraju dase uopšte ne menjaju.

Narodi Ivice, s druge strane, znaju da nisu najviša civilizacija. Ponekada napadaju, osvajaju i ostajuda vladaju - Vikinzi, Mongoli, Turci, Arapi - ponekad prolaze kroz znatne promene kako bi mogli dase nadmeću - Grci, Rimljani, Japanci - a ponekad prosto ostaju u zaleđini, postiđeni. Ali kada su uusponu, nesnosni su jer nisu sigurni u svoju vrednost i zato moraju da se razmeću i hvališu i dokazuju,ponovo i ponovo - sve dok se konačno ne osete kao narod Centra. Na žalost, tako postignutozadovoljstvo ih uništava, jer oni nisu narod Centra bez obzira na to što se tako osećaju. Trijumfnaroda Ivice ne traje dugo, kao Egipat ili Kina, nego izbledi, kao Arapi, kao Turci, kao Vikinzi iMongoli posle pobede.

Japanci su uspeli da postanu stalni narod Centra.

Takođe sam razmišljao o Americi, koja je sastavljena od izbeglica sa Ivice, ali koja se ipak ponašakao narod Centra, kontrolišući (brutalno) svoje zaleđe, ali samo nakratko pomišljajući na carstvo;

umesto toga, zadovoljila se ulogom centra sveta. Amerika je, barem neko vreme, bila uobražena kaoKinezi - pretpostavljajući da čitav svet želi da bude kao mi. Upitao sam se da li je, kao kod islama,neka moćna ideja pretvorila narod Ivice u narod Centra. Kao što su sami Arapi izgubili kontrolu nadnovim islamskim centrom, koji su preuzeli Turci, tako je originalna engleska kultura u Americi moždabila ublažena ili prilagođena, dok moćna nacija Amerike ostaje u Centru; sa tom idejom se jošpoigravam, mada nisam u položaju da je procenjujem, pošto će mnogo šta biti poznato tek ubudućnosti, a sada može samo da se nagađa. Ipak, ostaje da je ideja o narodima Ivice i Centrazanimljiva i da ja verujem u nju, do stepena u kome je razumem.

Pošto sam zapisao beleške, sledeće noći sam počeo da pišem poglavlje. Doveo sam Vang-mu i Piterado kraja ručka u restoranu, i bio sam spreman da ih pustim neka se prvi put susretnu sa jednimJapancem. Moja žena, Kristina, probudila se da se postara za našu jednogodišnju kćerku, Zinu, pa mije uzela iz ruke odlomak poglavlja i pročitala ga. Dok sam se spremao za spavanje, i ona jezadremala, ali ubrzo se probudila i rekla mi šta je sanjala za to kratko vreme. Sanjala je da Japancisa Božandskog Vetra nose pepeo svojih predaka u malenim medaljonima ili amajlijama oko vrata; aPiter se osećao izgubljeno jer ima samo jednog pretka, i jer će umreti kada taj predak umre. Smestasam znao da moram da iskoristim tu ideju; potom sam legao, ponovo uzeo Oeovu knjigu i počeo dačitam.

Zamislite moje iznenađenje kada je, posle prvog odlomka o svom odnosu prema Skandinaviji, Oepočeo da analizira japansku kulturu i književnost, razvijajući upravo ideju koja mi je pala na pametposle čitanja onih prvih, naizgled nebitnih pasusa o Nilsu. On, čovek koji je proučavao i voleoperiferne narode (ili narode Ivice) u Japanu, pogotovo kulturu Okinave, smatrao je Japan za kulturukoja je u opasnosti da izgubi svoj položaj Centra. Ozbiljna japanska književnost, pisao je, opadaupravo zato što japanski intelektualci 'prihvataju', i 'odbacuju' zapadnjačke ideje, ne zato što imveruju nego zato što ih smatraju za pomodne, a istovremeno zanemaruju moćne ideje uključene uJamato (prvobitnu japansku) kulturu, koja bi mogla dati Japanu snagu da postane samosvojna nacijaCentra. Čak je, na kraju, upotrebio reči 'centar' i 'ivica' u sledećoj rečenici:

Posleratni pisci su tragali za drugačijim putem, koji ne bi doveo Japan na mesto u centru sveta, negona njegovoj ivici (str.97-98)

Nije govorio o istoj stvari kao ja, ali podela sveta na centar i ivicu bila je istovetna.

Oeovo razmatranje književnosti primio sam vrlo lično, jer, kao i on, pripadam kulturi 'ivice' koja'prihvata' i 'odbacuje' ideje iz dominantne kulture, i koja je u opasnosti da izgubi svoj centralni poriv.Govorim o mormonskoj kulturi, koja je rođena na ivici Amerike i koja je dugo bila više američkanego mormonska. Navodno 'ozbiljna' književnost u mormonskoj kulturi sastojala se isključivo odimitacija, uglavnom jadnih ali ponekad i pristojnih, 'ozbiljne' književnosti savremene Amerike, kojaje sama po sebi opadajuća, izvedena i beznadežno nebitna književnost, koja nema publiku koja biverovala ili marila za njene priče, niti publiku sposobnu za istinsku izmenu društva. I, kao Oe - ilibarem recimo kako mislim da u tome tačno razumem Oea - mislim da vidim mogućnost izbavljenja(ili možda stvaranja) prave mormonske književnosti samo kroz odbacivanje moderne 'ozbiljne' (ali,zapravo površne) američke književnosti i njenu zamenu književnošću koja ispunjava Oeovekriterijume junbungakua:

Uloga književnosti - pošto je čovek očito istorijsko biće - jeste da stvori model savremenog društvakoji prati prošlost i budućnost, i model ljudi koji u tom dobu žive (str. 66)

Ono što mormonski 'ozbiljni' pisci nikada nisu pokušali je model ljudi koji žive u našoj kulturi, unašem dobu. Ili, bolje rečeno, pokušali su to, ali nikada iznutra: stav nagoveštenog autora (daupotrebim izraz Vejna Buta) uvek je bio skeptičan, Spolja, umesto da bude kritičan, Iznutra; verujemda nijednu istinsku nacionalnu književnost ne mogu da pišu oni čije vrednosti potiču izvan tenacionalne kulture.

Ali ja ne pišem isključivo, pa čak ni pretežno mormonsku književnost. Često sam bio pisac naučnefantastike, jer sam pisao naučnu fantastiku za čitaoce naučne fantastike - što je takođe ivična kultura,mada prevazilazi nacionalne granice. Takođe sam, bilo to dobro ili loše, američki pisac koji pišeameričku književnost za američku publiku. No, najosnovnije od svega, ja sam ljudsko biće koje pišeljudsku književnost za ljudsku publiku, što su i svi drugi koji se bave ovim zanatom. Ponekad mi sečini da je i to ivična kultura. Svi mi, sa našom strašću za povezivanjem dok stojimo sami, zaodlaganjem smrti dok obožavamo njenu neizbežnost, za odbacivanjem uticaja dok se trudimo dautičemo na tuđe živote, za čuvanjem svojih tajni dok otkrivamo tuđe, za trudom da budemo jedna ijedinstvena jedinka u svetu ljudi koji su svi međusobno tako slični, svi smo mi zaista stranci međusvim biljkama i životinjama, koji, za razliku od nas, znaju gde im je mesto, i ako uopšte razmišljaju oBogu onda ga zamišljaju sličnog sebi, ili smatraju sebe za njegove naslednike. Kako smo opasni, kaoona kraljevstva Ivice, koliko je verovatno da ćemo eksplodirati i napasti sva nepokorena kraljevstvau naporu da ipak postanemo centar.

Ono što Kenzaburo Oe želi za japansku književnost, ja želim za američku književnost, i mormonsku, iza naučnu fantastiku, za svu ljudsku književnost. Ali to se ne čini uvek na najuočljiviji način. KadaŠusaku Endo istražuje značenje života pred licem smrti, on okuplja niz likova iz savremenog Japana,ali tokovi magije, nauke i vere nikada nisu daleko od srži njegove priče; ja se ne pretvaram daposedujem Endovu veštinu pripovedanja, ali zar se ne bavim istim pitanjima, koristeći ista oruđa, uovom romanu? Da li Deca uma, nisu junbungaku samo zato što se dešavaju u dalekoj budućnosti? Je limoj roman Izgubljeni dečaci jedino moje delo koje bi moglo da bude ozbiljno, i to samo utoliko štopredstavlja tačnu sliku života 1983. u Grinsborou, Severna Karolina?

Da li da se usudim da naglasim reči dobitnika Nobelove nagrade pomenuvši kako svako može lako dastvori 'model savremenog društva koji prati prošlost i budućnost', mada prerušen u roman kojidetaljno i dosledno stvara društvo na drugom mestu i u drugo vreme, kroz koje se jasno otkrivajusuprotnosti našeg vremena? Ili moram da se proglasim za anti-junbungaku i da napadnem izjavu sakojom se slažem i da se pretvaram da odustajem od cilja kome i sam težim? Je li Oeova vizijaznačajne književnosti nepotpuna? Ili sam ja samo pripadnik književnosti ivice, i čeznem da dospem ucentar ali sam osuđen da nikada ne stignem na to mirno, sveobuhvatno mesto?

Možda su zato Stranci i Drugi tako važni u svim mojim delima (mada nikada nisu po prvobitnomplanu), iako moje priče takođe potvrđuju važnost Člana i Poznatog; ali to, samo po sebi, nije modelnašeg doba, koji odslikava prošlost i budućnost; zar nisam, sa svojim unutrašnjim suprotnostimaizmeđu Unutra i Spolja, Člana i Stranca, i ja model ljudi kakvi žive u ovom dobu? Postoji li samojedno okruženje u kome pisac može da pripoveda istinite priče?

Kada čitam Duboku reku Šusakua Endoa, ja sam tuđinac u ovom svetu. Ono što odjekuje u japanskimčitaocima, koji klimaju glavom i kažu: 'Jeste, tako je bilo, nama je bilo tako', meni je tuđe i ja kažem:'Zar su oni to tako iskusili? Zar je njima to tako bilo?' Zar ne dobijam i ja jednaku vrednost od čitanjaromana koji opisuje nečije tuđe savremeno doba? Zar ne učim isto toliko i od Ostinove i od Tajlera?Od Endoa koliko i od Rusoa? Zar mi nije svet Drugih i Stranaca jednako važan za razumevanjeljudskosti koliko i svet u kome zaista živim? Zar onda nije moguće da stvorim milje izmišljenebudućnosti, koji ipak može da savremenim čitaocima pruži jednako mnogo kao miljei onih pisaca čijesavremeno doba počiva u drugom razdoblju ili drugoj zemlji?

Možda su svi miljei proizvod mašte, bez obzira na to živimo li u njima ili ih izmišljamo. Možda zadruge Japance Duboka reka sadrži isto onoliko čudnih stvari koliko i za mene, pošto je i Endosvakako različit od svih drugih Japanaca. Možda svaki pisac koji pažljivo stvori izmišljeni svetneizbežno stvara ogledalo sopstvenog vremena, a ipak stvara svet koji nije posetio niko drugi semnjega; samo tričavi detalji imena mesta, datuma i čuvenih ljudi čine razliku između izmišljenoguniverzuma kakav je u Deci uma i 'stvarnog' univerzuma opisanog u Dubokoj reci. Ono što Endopostiže, a čemu ja težim isto je: pružiti čitaocu iskustvo ubedljive stvarnosti, a ipak razbiti oklopdetalja i prodreti u strukturu uzroka i značenja kome se uvek nadamo, ali nikada ne iskusimo ustvarnom svetu. Uzroci i značenje uvek su izmišljeni, bez obzira na to koliko detaljno 'stvarali modelsavremenog doba'. Ali ako dobro zamišljamo, a ne samo 'prihvatamo' i 'odbacujemo' ono što namdaju kulture oko nas, zar ne stvaramo time junbungaku?

Ne verujem da su oruđa naučne fantastike išta nepogodnija za rad na stvaranju junbungakua od oruđasavremene ozbiljne književnosti, mada, naravno, mi koji tim oruđima rukujemo ponekad ne uspevamoda ih iskoristimo na najbolji način. Ali možda zavaravam samog sebe; ili je možda moje delo suvišeslabo da pokaže šta je sve moguće u našoj književnosti. Jedno je sigurno: zajednica čitalaca naučnefantastike uključuje jednako mnogo ozbiljnih mislilaca i istraživača stvarnosti kao i bilo koja drugaknjiževna zajednica u kojoj sam ikada učestvovao. Ako velika književnost zahteva veliku publiku,publika je spremna i svaki neuspeh u stvaranju takve književnosti mora se pripisati isključivo autoru.

Stoga ću nastaviti sa pokušajima da stvorim junbungaku, govoreći o savremenoj kulturi u alegoričnomili simboličnom smislu, kao i svi pisci naučne fantastike, činili ti svesno ili ne. Da li će neko odmojih dela zaista dostići status istinske ozbiljnosti na kakvu ukazuje Oe treba da odluče drugi, jer bezobzira na kvalitete pisca, uvek mora postojati publika koja prima njegovo delo pre nego što ovo budeimalo moć išta da promeni; ja zavisim od krepke publike koja može da otkrije slast i svetlo, lepotu iistinu, nezavisno od sposobnosti umetnika da ih, sam od sebe, stvara.