1. UVOD:

U svakodnevnom životu susrećemo se s troškovima i oni utječu na naš život. U poduzetništvu troškovi utječu na život tvrtke. Da bi tvrtka opstala, poduzetnik treba poznavati osnove teorije troškova i kako troškovi utječu na poslovanje. Smatram da bi svatko trebao biti upoznat s tom temom jer su troškovi sastavni dio života, a za poduzetnika to je obvezno gradivo koje treba savladati prije nego pokrene vlastiti biznis. Troškovi izravno utječu na dobit, a niti jedan poduzetnik ne ulazi u biznis bez cilja da što više zaradi.

Teorija troškova poduzetniku omogućuje upoznati prirodu troškova, njihovo nastajanje, obilježja i ponašanje u radnom procesu, kako bi mogao poslovno odlučivati i politiku troškova usklađivati s politikom prihoda radi osiguranja zadovoljavajućeg poslovanja i ostvarivanja što veće dobiti. Učinkovitost poduzetnika bit će veća što je s manje troškova ostvario veći profit.

U ovom radu ću opisati neke od osnovnih vrsta troškova i njihove podjele te posebnu vrstu troškova, a to je oportunitetni trošak. Također, ponudit ću načine za smanjivanje troškove te automatski ostvarivanje veće dobiti i o tumačenju kritičnih točaka u poslovanju tvrtke.

Ovu temu sam izabrala za maturalnu radnju iz razloga što su mi troškovi najzanimljivije područje ekonomije, a koristit će mi u samostalnom životu u koji većina maturanata (pa tako i ja) sada krećemo.

1

2. TROŠKOVI I NJIHOV UTJECAJ NA POSLOVANJE

Za svakog poduzetnika je posebno važno prikupljati razne informacije vezane uz njegovo poslovanje, prerađivati ih na određeni način i proučavati, tj. analizirati ih. Svaka njegova poslovna odluka mora biti što bliža sigurnoom očekivanom ishodu jer se jedino na taj način uklanja neizvjesnost poslovnih prilika. Praćenjem troškova i predviđanjem njihovih vrijednosti u budućnosti može se usmjeravati svaka poslovna aktivnost. Poznavanje osnova teorije troškova mu u tome može uvelike pomoći. Teorija troškova je onaj dio mikroekonomske teorije koji proučava nastanak, obilježja i ponašanje troškova u poslovnim procesima. Troškove se definira kao utrošak različitih dobara potrebnih za nastanak nekog proizvoda ili usluge koje će se realizirati prodajom na tržištu. Troškovi su vrijednosno izraženi utrošci činitelja procesa stvaranja (proizvodnje) učinaka, koji su nastali ili su uvjetovani poslovnom aktivnošću poduzetnika. Poznavanje teorije omogućuje poduzetniku upoznati prirodu troškova, njihovo nastajanje, obilježja i ponašanje u radnom procesu i politiku troškova uskladiti s politikom prihoda radi osiguranja zadovoljavajućeg poslovanja i ostvarivanja što veće dobiti. Zato se troškovi nikad ne promatraju odvojeno od ostalih kategorija važnih za poslovanje, kao što su na primjer: prihodi, cijene, obujam proizvodnje, obujema prodaje i slično.

Evidencija i nadzor nad troškovima, koju obavlja knjigovodstvo, ima tri glavne zadaće:

- utvrditi razliku između troškova i prihoda, tj. gubitak ili dobit u poslovanju- izmjeriti učinkovitost poduzeća u odnosu na ostale konkurente (troškovna efikasnost)- osigurati informacijsku podlogu za odlučivanje (menadžersko računovodstvo)

2

Budući da je primjena troškova u raščlambama koje prethode poslovnom odlučivanju vrlo raznolika, u teoriji su definirane brojne vrste troškova. Njihova primjena u raščlambi omogućuje detaljniji nadzor, preciznije planiranje i točnije mjerenje odstupanja.

2. 1. POJAM I VRSTE TROŠKOVA

Troškovi su definirani poslovni rashodi, tj. onaj dio utroška materijalnih dobara, vremena i novca koji se može ukalkulirati u cijenu nastalog učinka (proizvoda ili usluge). Zato se troškove još naziva i ukalkulirani poslovni rashodi. Za potpunije razumijevanje pojma troškova nužno ih je pojmovno razlikovati od pojma utroška, rashoda i izdataka.

Utrošak je uobičajen izraz koji pokazuje koliko je utrošeno pojedinih činitelja u procesu stvaranja učinaka (primjerice, količina utrošenih sirovina i materijala, sati rada i sl.).

Rashodi su troškovi sadržani u prodanim učincima (primjer: nabavna vrijednost prodane trgovačke robe ili troškovi proizvodnje prodanih proizvoda i usluga). Kada rashod nastaje kao uvjet ili posljedica obavljanja radnog procesa, tada je identičan pojmu troša, pa su takvi rashodi zapravo troškovi poslovanja. Međutim, pojam rashoda širi je od pojma troška, i on obuhvaća svako trošenje novčanih i materijalnih vrijednosti koje su vezane z aobavljanje gospodarskih djelatnosti, ali mogu nastati i mimo njih, poput izdataka vezanih za financiranje i izdataka koji nisu uvjetovani ostvarivanjem poslovnog učinka.

Izdatak je svako izdavanje materijala, proizvoda ili robe iz skladišta, kao i smanjenje novca u blagajni ili na računu u banci. Izdaci mogu biti ekonomski povezani uz troškove ali i ne moraju. Kada su izdaci i troškovi međusobno povezani, vremenski se mogu, ali ne moraju preklapati. Izdatak može nastati prije troška (primjer: izdatak novca za nabavu sirovina prethodi trošku sirovina), može nastati istodobno s troškom (primjer: plaćanje neke usluge), ali i nakon troška (primjer: plaćanje računa za prethodno potrošenu električnu energiju). Kada izdaci i troškovi nisu ekonomski međusobno povezani, izdatak može nastati a da troška uopće nema (primjer: posudba sirovine koja će biti vraćena ili kupnja vrijednosnih papira za novac) ili pak da postoji trošak a da nema izdatka (primjer: trošenje poklonjene opreme).

S obzirom na brojne kriterije kojima se troškovi mjere i proučavaju, postoje različite vrste troškova. (vidi tablicu)

Kriterij za podjelu Vrste troškova

Vrijeme nastanka planski (budući, očekivani) stvarni (povijesni)

Mjesto nastanka pogon (proizvodnja) administracija (uprava i prodaja)

Prirodne vrste (podrijetlo)

sirovina i materijala usluga rezerviranja za troškove i rizike amortizacije vrijednosnog usklađivanja osoblja financiranja

Poslovne funkcije

nabave proizvodnje prodaje financiranja uprave (menadžmenta)

Način uračunavanja u cijenu gotovihproizvoda

izravni (direktni) opći (indirektni, neizravni, režijski)

Stupanj zaposlenosti (iskorištenja)Kapaciteta

fiksni (stalni) varijabilni (promjenjivi)

3

Broj proizvoda po jedinici (prosječni) u masi

MRS 2 proizvoda obračunskog razdoblja

Iz tablice je vidljivo da se troškove može promatrati na različite načine, ovisno o potrebama raščlambe u kojoj se te troškove promatra. Za pdouzetnika je najvažnije da njegovo knjigovodstvno evidentira sve stvarno nastale troškove u jednom obračunskom razdoblju i sačuva podatke o tomu, a on će sam prosuditi kako će donositi poslovne odluke temeljem dostupnih podataka. Zato je nužno da poduzetnik dobro razumije barem najvažnije dijelove teorije troškova u njihovoj osvisnosti o prihodima i poslovnom rezultatu.

Postoji također još jedna vrsta troškova, a to je oportunitetni trošak. Oportunitetni trošak je vrijednost dobara i usluga koje nismo koristili, a mogli smo. Primjer: Hoćemo li ići u kino ili pročitati knjigu? Hoćemo li nakon završetka srednje škole odmah početi raditi ili studirati? U svakom od ovih slučajeva, donošenje odluke, za jednu alternativu(mogućnost), ima za posljedicu žrtvovanje druge mogučnosti. S ograničenim resursima, odluku da imamo više jedne stvari, automatsko znači imati manje druge stvari. Dobra je definicija da je to "trošak propuštene šanse", dakle, gubitak zarade od neke aktivnosti, jer smo odabrali drugu.

2. 1. 1. Troškovi prema vremenu nastanka

Podjela troškova po vremenu njihova nastanka ima važnost za poduzetnika u vođenju poslovne politike zato što omogućuje razlikovanje već nastlih troškova od onih koji će se tek dogoditi. To je nužno zato što se planiranje budućih troškova mora temeljiti na analizi već ostvarenih troškova. Prema tom kriteriju razlikujemo stvarne (povijesne) i planske (buduće) troškove.

Stvarni troškovi, nastali u prošlom obračunskom razdoblju, pokrit će se prihodima iz tog razdoblja ili prihodima u sljedećim razdobljima. U stvarne troškove ubrajamo sve one to ih je knjigovodstvena služba evidentirala u minulom obračunskom razdoblju, a nastaju kao posljedica trošenja materijalnih vrijednosti i drugih sastavnica radnog procesa radi postizanja korisnih učinaka. Na njih se više ne može utjecati, ali njihovo poznavanje može utjecati na poslovne odluke u sadašnjosti i u budućnosti. Treba nastojati sa što manje troškova ostvariti što bolji rezultat poslovanja, odnosno što veću dobit. Dobit se može povećati smanjivanjem troškova ili pak povećanjem prihoda uz zadržavanje troškova na istoj razini. Zato je važnost stvarnih troškova velika, kako za evidencju tako i za analizu, temeljem koje će se donositi nove poslovne odluke.

Planski troškovi nisu još nastali, poduzetnik ih tek predviđa temeljem raščlambe podataka iz prošlosti i temeljem očekivanja poslovnih događaja u budućnosti. Troškovi koje poduzetnik očekuje u budućnosti važni su za njegovo planiranje jer predviđanje visine troškova, zajedno s predviđanjem visine prihoda, omogućuje poduzetniku sastavljanje planskog računa dobiti i gubitka. Ako planske veličine pokazuju da nema dobiti za poduzetnika to znači da mora preispitati svoju poslovnu politiku i odluku o započinjanju procesa u novom obračunskom razdoblju.

2. 1. 2. Troškovi prema mjestu nastanka

4

Poznavanje mjesta nastanka pojedinog troška za poduzetnika je vrlo važno jer tada može lakše štedjeti i nadzirati troškove, a osim toga i lakše izvršiti usporedbe s konkurencijom.

Proizvodni (pogonski) troškovi nastaju u onim dijelovima poduzeća u kojima se odvija proizvodnja. Ovi troškovi obuhvaćaju sve troškove vezane uz materijal, proces proizvodnje, nadzor nad kvalitetom i montažu proizvoda (ako je predviđena tehnološkim procesom). Tu su osnovni i pomoćni materijal te drugi troškovi proizvodnje. U ovu skupinu idu svi troškovi koje nameće tehnologija, zatim održavanje strojeva i oprme, tu su plaće proizvodnim radnicima (nadglednicima) u pogonu, zatim troškovi energije, grijanja, čišćenja i održavanja; dakle sve ono bez čega ne bi mogao nastati gotov proizvod koji će tvrtka ponuditi tržištu.

Troškove koji obuhvaćaju opće troškove izrade i plaće izrade naziva se jednim imenom troškovima konverzije.

Troškovi administracije, uprave i prodaje nastaju kao opći ili režijski troškovi izvan proizvodnog pogona i obuhvaćaju troškove tzv. potpornih funkcija bez kojih se proizvod ne bi mogao oblikovati (u razvojnom odjelu), ni ponuditi kupcima (bez istraživanja tržišta, promocije i slično). Odvajanje ovih troškova ima smisla jer poduzetnik uvijek mora znati koliko mu pojedina faza poslovanja opterećuje jedinicu outputa, budući da se pokrivaju na teret obračunskog razdoblja.

Osim toga, postoje slučajevi kad neki poduzetnik preuzima samo proizvodnju i njezinu organizaciju, a naručitelj će mu osigurati dizajn proizvoda, dopremu materijala i distribuciju proizvoda na tržištu. Ove tzv. lohn poslove poistovjećuje se s prodajom isključivo proizvodnog rada i nisu ništa drugo nego najniži oblik sudjelovanja poduzetnika u tuđem poslovnom lancu. Takvi su poslovi tipični za nerazvijene države u kojima je niža cijena rada jedini čimbenik koji stimulira poduzetnike iz razvijenih država da prepuštaju jedan dio tehnološkog procesa drugima, a sve ostalo izravno nadziru. To su ujedno i vrlo plaćeni poslovi kod kojih se najčešće ugovara samo satnica za proizvodne radnike te minimalna naknata poduzetniku za organizaciju posla. Ipak, u Hrvatskoj su mnoge tvrtke nastale i preživjele zahvaljujući lohn poslovima. Ako poduzetnik stekne potrebno iskustvo na tim poslovima i osigura potreban kapital, moći će samostalno ponuditi tržištu svoj gotov proizvod i ostvariti veću zaradu.

2. 1. 3. Troškovi po načinu uračunavanja u cijenu proizvoda

Za poduzetnika je vrlo važno kako će nastale troškove uračunati u cijenu svojih proizvoda ili usluga. Za neke je troškove to vrlo lako učiniti, a kod drugih troškova postoje različite mogućnosti kojima se nastoji postići što bolje rješenje. Poduzetnik mora odlučiti koje mu je rješenje povoljnije i potom takav način uračunavanja mora dosljedno primjenjivati.

Izravni ili direktni troškovi jesu svi oni koje se može neposredno uračunati u novonastali proizvod. Ako se cipelu izrađuje od kože, a stolicu od drva, tada se troškove materijala izrade, u našem slučaju kože i drva, može neposredno ugraditi u cijenu proizvoda/proizvodnje putem normativa utroška. Slično se u pekarstvu može utvrditi koliki je trošak brašna u svakom komadu proizvedenog kruha. Jednako kao direktni materijal i direktni se rad uz primjenu normativa utroška može unijeti u cijenu proizvodnje gotovog proizvoda. Tako će biti vrlo jednostavno utvrditi koliko minuta rada jednog pekara ulazi u proizvodnju komada kruha ili koliko sati rada stolara treba za izradu stolice, odnosno koliko sati rada postolara ulazi u par proizvedenih cipela.

5

Opće troškove, neizravne ili režijske troškove se ne može izravno uključiti u cijenu proizvodnje/proizvoda. Takve se troškove evidentira po mjestima nastanka (proizvodnja, pogon, administracija, prodajna služba i uprava), a zatim se prenose na gotove proizvode posredno, pomoću različitih tipova kalkulacija. Svrha je kalkulacije da se sve troškove rasporedi po nositeljima (proizvodima ili uslugama) doljednom primjenom najpovoljnijih kriterija (na primjer: kao postotak po norma satima izravnih radnika ili po utrošku izravnog materijala).

2. 1. 4. Troškovi prema iskorištenju kapaciteta

Jedno od najvažnijih pitanja u organiziranju proizvodnje za poduzetnika je iskorištenje kapaciteta s kojima raspolaže. Jednom kupljena i instalirana oprema izaziva određene troškove, bez obzira na to jesu li strojevi uključeni ili stoje zbog kvara. Ako je za planiranu poslovnu djelatnost zaposleno desetak radnika, a onda je došlo do zastoja koji ne ovise o njihovoj volji, poduzetnik im mora isplatiti plaću i za one sate kad su oni prisilno bili bez posla, a uz to mora podmiriti svoje obveze prema državi. Dakle, troškovi nastaju prema dinamici – tijekom određenog vremenskog razdoblja pa se pojavljuju kao stalni i promjenjivi.

Fiksni troškovi su svi troškovi koji postoje, bez obzira na stupanj iskorištenja kapaciteta (koliko je učinaka ostvareno). Označavaju se sa FT. Troškovi opreme i zgrada, većina općih troškova poput najamnina, telefonske pretplate, registracije službenih vozila, zatim troškovi režijskog osoblja i financiranja postoje u poduzeću neovisno o tomu koliko je nastalo gotovih proizvoda ili koliko je usluga pruženo. Ove troškove poduzetnik mora naročito dobro poznavati jer ih mora podmiriti, bez obzira na sve ostale čimbenike u poslovanju. Veličina fisknih troškova najveći je teret za poduzetnika. Njegova politika prema toj vrsti troškova može biti usmjerena jedino na njihovo relativno smanjivanje. Fiskne se troškove može zorno prikazati na koordinatnom sustavu.

Slika 1. Fiksni troškovi u masi

Na slici se vidi da u prikazanom slučaju visina fiksnih troškova iznosi 350.000,00 kuna. Be z obzira na to hoće li tvrtka proizvoditi 1000 ili 5000 komada svog proizvoda, visina fisknih troškova u masi neće se promjeniti. Stalnost tih troškova na grafikonu je vidljiva po pravcu koji je paralelan s osi x (broj komada), a siječe os y u točki koja pokazuje vrijednost

6

od 350.000,00 kuna. Kad bi u zamišljenom poduzeću fiksni troškovi iznosili 200.000,00 kn, tada bi pravaca paralelan s osi x sjekao os y u točki koj pokazuje 200.000,00 kuna.

Dobar primjer fiksnih troškova može se naći kod automobila. Godišnji troškovi registracije i osiguranja vozila stalni su, bez obzira na to stoji li auto u garaži ili godišnje prijeđe 10 000 ili 50 000 kilometara.

Varijabilni troškovi su promjenjivi i ovise o broju proizvedenih komada nekog proizvoda. To znači da se pojavljuju s realizacijom učinaka. Zato su to troškova za nabavljeni materijal, potrošenu energiju pri stvaranju outputa, plaće zaposlenicima koji su sudjelovali u njihovu stvaranju (mogu se povećavati ako su plaćeni po ostvarenom učinku) i sl. Označava ih se sa VT.

Zamišljeni automobil potrošit će više godriva i ulja ako godišnje vozi veći broj kilometara. Ako stoji u garaži godinu dana, tada će potrošnja benzina i ulja iznositi 0 litara. Sve direktne, izravne troškove može se poistovjetiti s varijabilnim troškovima jer oni ovise o iskorištenju kapaciteta i povećavaju se usporedo s povećanjem broja proizvedenih proizvoda. Ako se na primjer po normativu utroška, za jedan par cipela potroši 0,30m2 onda će se za 10 000 pari cipela utrošiti 3 000 m2 kože, a to znači da će visina takvog troška rasit proporcionalno s porastom iskorištenja kapaciteta. Porast izravnih troškova, u odnosu na porast kapaciteta (stvaranje učinaka) može biti proporcionalan, degresivan ili progresivan što se može dobro promatrati kod prosječnog iznosa troškova po jedini proizvoda. (Proporcionalan je ako raste istim intenzitetom kao povećanje učinaka, degresivan je ako raste sporijim intenzitetom nego se stvaraju učinci, a progresivni porast troškova postoji ako je njihov rad brži od porasta broja učinaka.) Ako se općenito promatra kretanje varijabilnih troškova u masi u odnasu na povećanje učinaka, može se uočiti da je ono relativno konstantno; u početku njihova je promjena degresivna, a kasnije je progresivna. Kako će se ponašati, ovisi o tomu zašto su nastali.

Slika 2. Varijabilni troškovi u masi

Na slici se vidi kako varijabilni troškovi rastu zajedno s povećanjem iskorištenja kapaciteta. Iz krafikona se vrlo lako može utvrditi sljedeće:

o ako se uopće ne proizvodi, tada nema varijabilnih troškova i oni iznose 0 kunao ako se proizvede 1000 komada proizvoda, tada varijabilnih troškovi iznose 100.000,00

kuna

7

o ako se proizvede 2000 komada proizvoda, tada varijabilni troškovi iznose 200.000,00 kuna

o ako se proizvede 3000 komada proizvoda, tada varijabilni troškovi iznose 300.000,00 kuna itd.Poduzetnik prati kretanje varijabilnih troškova nastojeći ih zadržati u granicama

tehničko-tehnoloških normativa. Ako se ovi troškovi nesrazmjerno povećaju, odmah se mora utvrditi uzro. Slično kao kod automobila, ako je očekivana potrošnja 8 litara na 100 kilometara, tada je potrošnja od 10 litara normalna, uz oštriju vožnju, ali potrošnja od 12 litara na 100 kilometara bi natjerala svakog vlasnika da potraži pomoć u servisu za održavanje vozila.

Sve uloženo u nekom poduzetničkom pothvatu u ukupnom iznosu predstavlja troškove poslovanja. Prikazuje ih se kao zbroj fiksnih i varijabilnih troškova; tada ih se naziva ukupnim troškovima.

Slika 3. Ukupni troškovi

2. 1. 5. Troškovi po količini proizvedenih proizvoda

Podjela troškova po broju proizvedenih proizvoda izuzetno je važna za poduzetnika jer on nastoji postići što nižu cijenu u proizvodnji svojih proizvoda. Zato se i fiksne i varijabilne troškove može promatrati u masi (za zadanu količinu proizvoda pa se naziva ukupnim fiksnim ili ukupnim varijabilnim troškovima) ili pojedinačno, po jednom proizvedenom komadu (tada se nazivaju prosječnim fiksnim ili prosječnim varijabilnim troškovima).

Prosječni su oni troškovi koji otpadaju na pojedini proizvod. I fiksne i varijabilne troškove može se promatrati po jedinici proizvoda, bez obzira na to što su jedni povezani s povećanjem proizvodnje, a drugi nisu. Označava ih se s malim slovima: fiksni sa ft i varijabilnis sa vt.

Pokušajmo zamisliti fiksne troškove sa slike 1 (fiksni troškovi, 1). Oni iznose 350.000,00 kuna godišnje i uopće se ne mijenjaju u odnosu na promjenu iskorištenja

8

kapaciteta. Ako poduzetnik uopće ne proizvodi, on mora podmiriti spomenute troškove, jednako kao i u slučaju da proizvodi određen broj komada.

Tablica 1: Raspored ukupnih fiksnih troškova po broju proizvedenih komada proizvodaGodišnji iznos fiksnih

troškova(u kunama bez lipa)

Broj proizvedenih komada proizvoda

Visina fiksnih troškova po jednom proizvodu

(u kunama)350.000 0 350.000,00*350.000 1000 350,00350.000 2000 175,00350.000 3000 116,67350.000 4000 87,50

*Matematički bi se dijeljenjem s nulom dobilo ∞ (neizmjerno), ali u ovom slučaju poduzetnik mora podmiriti iznos stvarno nastalih troškova.

Ove vrijednosti iz tablice 1 mogu se prikazati i grafički:

Slika 4. Fiksni troškovi po jedinici proizvedenih proizvoda

Na grafikonu se vidi kako visina fiksnih troškova po jedinici proizvoda opada s povećanjem iskorištenja kapaciteta (većom količinom proizvedenih-prodanih proizvoda ili usluga). Ta se spoznaja može iskoristiti pri politici snižavanja cijena određene proizvodnje jer će udio fiksnih troškova po jedinici proizvoda/usluga biti sve manji čim se povećava broj učinaka. To je logika koja je pokrenula industrijsku (masovnu) proizvodnju jer se velik iznos fiksnih troškova raspoređuje na veći broj komada proizvoda pa se onda može računati i na smanjivanje cijene tako proizvedenih proizvoda. U tako vođenoj proizvodnji počinje nakon određenog vremena i dodatnih ulaganja inputa djelovati zakon rastućih prinosa (GOSPODARSTVO) pa se često naziva ekonomija razmjera ili ekonomija opsega.

Ovu pojavu poduzetnik može iskoristiti za sniženje cijene proizvodnje svojih proizvoda, ako mu tržište može prihvatiti veću količinu ponuđenih proizvoda. Isto tako, samo smanjivanje fiksnih troškova još uvijek ne znači da će ostali troškovi ostati u zadanim okvirima.

9

Na primjeru automobila, fiksni će troškovi biti manji po prijeđenom kilometru ako se godišnje prijeđe po 50 000 kilometara, a ne 10 000 kilometara, ali će povećana kilometraža izazvati dodatne troškove servisa, a možda i veće kvarove na vozilu.

Jednako kao i fiksne troškove, poduzetnik mora promatrati i varijabilne troškove po jedinici proizvoda. Kao što je vidljivo na slici 2(varijabilni troškovi slika 2) varijabilni se troškovi povećavaju s iskorištenjem kapaciteta. Njihov raspored po broju proizvedenih komada prikazan je u tablici 2.

Tablica 2: Raspored ukupnih varijabilnih troškova po broju proizvedenih komad proizvodaGodišnji iznos varijabilnih

troškova(u kunama bez lipa)

Broj proizvedenih komada proizvoda

Visina varijabilnih troškova po jednom proizvodu

(u kunama)0 0 0

100.000 1000 100200.000 2000 100300.000 3000 100400.000 4000 100

Ove vrijednosti iz tablice 2 mogu se prikazati i grafički:

Slika 5. Varijabilni troškovi po jedinici proizvedenih proizvoda

Slika pokazuje da su varijabilni troškovi po jedinici proizvoda stalni, što je sasvim razumljivo, budući da su u prikazanom slučaju varijabilni troškovi u masi proporcionalni s povećanjem iskorištenja kapaciteta.

U primjeru automobila, njegova propisana potrošnja od 8 litara na 100 kilometara bit će uvijek 8 litara, uz nepromijenjeni režim vožnje. Ako se poveća udio gradske voženje ili se poveća prosječna brzina, tada će i potrošnja goriva progresivno rasit. Ako se pak u ukupnoj prijeđenoj kilometraži poveća broj kilometara na otvorenoj autocesti i ako vozač odluči primijeniti štedljivu varijantu vožnje, tada će prosječna potrošnja biti između 6 i 7 litara po prijeđenom kilometru, dakle bit će degresivna u odnosu na standardnu potrošnuju.

Poduzetnika zanima koliko će ga stajati stvaranje dodatne jedinice outputa. S obzirom da prosječni varijabilni troškovi pokazuju koliko je prosječno potrebno za proizvodnju jedinice outputa, to će saznati prikazom graničnih (marginalnih) troškova – gt. To su

10

prosječni varijabilni troškovi zadnjeg „sloja“, tj. zadnjeg uloga, perioda ulaganja da bismo dobili novu jedinicu outputa. Prema tomu poduzetnik također može procijeniti isplati li mu se dodatno ulagati ili ne.

Kao što se prikazuje prosječne fiksne i prosječne varijabilne troškove, tako se može prikazati i prosječene ukupne troškove, označene s ut (koliki su minimalni troškovi poslovanja po jedinici proizvedenog proizvoda).

3. ODNOS TROŠKOVA I UČINAKA

Poduzetnik očekuje da će kao rezultat poslovnog procesa, nakon nužnih troškova koje stalno nadzire, nastati i određeni učinci. Ti će se učinci pojaviti u obliku proizvoda ili usluga namijenjenih tržištu. Njihovom realizacijom ili prodajom poduzetnik ostvaruje prihode koji su dovoljno veliki da pokriju sve nastale troškove i još osiguraju neku dobit za poduzetnika. Cilj je minimizirati troškove, a maksimizirati učinke.

Budući da se poslovanje odvija neprekinuto, obračunska razdoblja obuhvaćaju određene vremenske odsječke (godinu dana, polugodište, tromjesečje, mjesec, tjedan i sl.) moguće je da nastanak troškova, učinaka koji su proizvedeni zahvaljujući tim trokovima te naplata prihoda, ostvarenog prodajom učinaka, vremenski ne podudaraju. Poduzetnik mora voditi računa o toj vremenskoj neusklađenosti i nastojati da u svakom trenutku ima dovoljno kapitala na raspolaganju, za neprekinuto poslovanje.

Da bi se osiguralo ravnomjerno terećenje proizvodnih učinaka visokim troškovima ulaganja u dugotrajnu imovinu (zemljište, zgrade, strojevi, oprema, patenti, licencije i slično) koji nastaju u određenom trenutku, u računovodstvu se primjenjuje postupak razgraničenja tih troškova ulaganja. Razgraničenje omogućuje da se troškove dugotrajne imovine prenosi na nositelje, tj. učinke – proizvode i usluge, tijekom nekoliko godina, putem amortizacije.

Prvo usklađivanje troškova i učinaka te prihoda koje se očekuje, poduzetnik postiže izradom godišnjih planova i proračuna poslovanja. Nakon završenog obračunskog razdoblja, može se usporediti stvarne (povijesne) troškove s nastalim prihodima u istom razdoblju te izračunati razlika koja se pokazuje kao dobiti ili gubitak u poslovanju. Tako nastale rezultate u raščlambi se uspoređuje s proračunskim veličinama, a poduzetnik donosi ocjenu o visini odstupanja i priprema nove poslovne odluke kojima će usmjeravati poslovni proces u sljedećem planskom razdoblju.

11

4. TOČKA POKRIĆA

Poduzetnik koji brine o troškovima i prihodima iz redovitog poslovanja može iskoristiti različite metode njihova planiranja, evidentiranja, nadziranja, raščlanjivanja i ocjenjivanja. Za što veću poslovnu uspješnost bitno je poznavati i kritične točke u poslovanju, kao poseban dio teorije troškova. Jedna od vrlo praktičnih metoda sastoji se od grafičkog prikazivanja tih točaka.

Kritične točke su karakteristična sjecišta krivulja troškova, prihoda i financijskog rezultata. Ima ih sedam:

1. prag rentabilnosti (profitabilnosti)2. granica rentabilnosti3. poslovni minimum4. poslovni maksimum5. optimum troškova6. maksimum pozitivnog financijskog rezultat7. maksimum negativnog financijskog rezultata

Prag rentabilnosti (profitabilnosti) naziva se točkom pokrića. To je ono mjesto na grafikonu u kojem se sijeku pravci (ili krivulje) prihoda i troškova te je financijski rezultat jednak nuli.

Točka pokrića je prijelomna točka u poslovanju jer označava količinu proizvodnje kod koje poduzeće ostvarenim prihodima pokriva nastale ukupne troškove. Znači da se u poslovanju po prvi put ne ostvaruje gubitak, ali nema ni dobitka. Dakle, poznavanje te točke je neophodno za lakše utvrđivanje količine proizvodnje (iskorištenja kapaciteta) pri kojoj su svi troškovi pokriveni, što je posebno važno pri planiranju novog poduzetničkog pothvata. Za pretpostaviti je da će se u sljedećem poslovnom ciklusu (novom ulaganju) ostvarivati dobit, tj. pozitivan financijski rezultat. Ovu se točku često naziva donjom točkom pokrića ili pragom rentabilnosti (profitabilnosti).

U točki pokrića može se utvrditi i visina ukupnih troškova po jednom učinku/outputu, a to znači da se dolazi do cijene koja pokriva samo troškove, bez dobiti i bez plaćanja poreza. Na temelju poznavanja te cijene poduzetnik može formirati svoju veleprodajnu cijenu koja će njemu omogućiti ostvarivanje dobiti. Naravno, tako utvrđena cijena mora biti prihvaćena na tržištu. Ako je tržišna cijena niža od utvrđene, poduzetnik mora odustati od proizvodnje jer će imati gubitak ili mora sniziti neke troškove, a da ipak ne ugrozi kvalitetu proizvodnje i sigurnost poslovanja.

Ako se proizvodnja odvija uz uvjete koji su prikazani na prethodnim grafikonima i u prethodnim tablicama, onda će se za proizvodnju određene količine proizvoda pojaviti troškovi, kao što je to prikazano u sljedećoj tablici.

12

Tablica 3: Utvrđivanje ukupnih troškova potrebnih za proizvodnju određenih proizvoda

Godišnja svota fiksnih troškova (u kunama bez

lipa)

Godišnja svota varijabilnih troškova (u kunama bez

lipa)

Godišnja svota ukupnih

troškova (1+2) (u kunama bez

lipa)

Broj proizvedenih

komada proizvoda

Visina ukupnih troškova po

jednom proizvodu (3:4)

(u kunama)1 2 3 4 5

350.000 0 350.000 0 350.000,00350.000 100.000 450.000 1000 450,00350.000 200.000 550.000 2000 275,00350.000 300.000 650.000 3000 216,67350.000 400.000 750.000 4000 187,50

Ako poduzetnik planira proizvesti i prodati 4 000 komada proizvoda po cijeni od

220,00 kuna, tada se njegovi planirani prihodi ostvaruju, ovisno o broju prodanih proizvoda, na način koji je prikazan u sljedećoj tablici.

Tablica 4: Utvrđivanje planiranih prihoda uz prodaju određene količine proizvoda

Broj prodanih komada

proizvoda

Planirana cijena po jednom

proizvodu (u kunama bez

lipa)

Godišnji iznos ukupnih prihoda

(1x2) ( u kunama bez

lipa)

Godišnji iznos ukupnih

troškova (u kunama bez

lipa)

Financijski rezultat (3-4) (u kunama bez lipa

1 2 3 4 50 220 0 350.000 -350.000

1000 220 220.000 450.000 -230.0002000 220 440.000 550.000 -110.0003000 220 660.000 650.000 10.0004000 220 880.000 750.000 130.000

Planirana proizvodnja (ujedno i prodaja) od 4 000 komada proizvoda izaziva ukupne troškove od 750.000,00 kuna, a to znači da su prosječni troškovi po jedinici 187,50 kuna, što je vidljivo u tablicama 3 i 4. Na temelju tih podataka može se izračunati točka pokrića. Kao što je već utvrđeno, točka pokrića je ono mjesto na grafikonu ili ona količina proizvoda kad su ukupni prihodi, uz stalnu prodajnu cijenu, jednaki ukupnim troškovima, a financijski rezultat jednak nuli. Oznake:

- količina proizvoda q- fiksni troškovi (u masi) FT- varijabilni troškovi VT- ukupni troškovi (u masi) = FT+VT = vt x q UT- varijabilni (prosječni) troškovi po jedinici = VT/q vt- prodajna cijena proizvoda pc- ukupni prihod = q x pc UP- financijski rezultat = UP – UT FR

Financijski rezultat nastaje kao razlika ukupno ostvarenih prihoda i ukupnih troškova. U promatranom slučaju za bilo koju količinu proizvoda može se utvrditi financijski rezultat po formuli:

13

FR = q x pc – (FT + vt x q)

Za izračunavanje točke pokrića mora se utvrditi ona količina proizvoda u kojoj je financijski rezultat jednak nuli, a to će se prema gornjoj formuli izračunati kako slijedi:

FR = q x pc – (FT + vt x q); ako je FR = 0 q x pc – (FT + vt x q) = 0 (q x pc) – (q x vt) = FT

(q x 220) – (q x 100) = 350.000,00 220q – 100q = 350.000,00 120q = 350.000,00 q = 350.000,00 : 120 q = 2.916,67

Provjera ovog računa pokazuje sljedeće:

- količina proizvoda q 2.916,00- prodajna cijena proizvoda pc 220,00

- varijabilni (prosječni) troškovi po jedinici vt* 100,00- fiksni troškovi (u masi) FT 350.000,00- ukupni prihod = q x pc UP = q x pc 641.520,00

- varijabilni troškovi VT = q x vt 291.600,00- ukupni troškovi (u masi) = FT+VT = vt x q UT = FT + VT 641.600,00

*Izračun je napravljen u tablici 2.

Izračunane vrijednosti troškova i ukupnih prihoda približno su jednake (uz zanemarivo odstupanje zbog decimalnog broja), tako da njihovo oduzimanje daje vrijednost financijskog rezultata koji je jednak nuli.

Može se dakle utvrditi da uz sve zadane elemente poduzetnik mora prodati najmanje 2916 proizvoda da bi podmirio sve troškove i da pritom nema nikakvu dobit. Uz stalne varijabilne troškove po jedinici (prosječne) i sve ostale zadržane elemente u proračunu, svaki proizvod koji se proda u količini većoj od 2916 komada donosi dobit.

Budući da je poduzetniku podatak o točki pokrića vrlo važan, on ga može utvrditi i primjenom grafičkog postupka, koji će biti brži, približno jednako točan, a dat će zornu sliku kretanja ukupnih prihoda, ukupnih troškova i financijskog rezultata.

Na grafikonu se može jednostavno prikazati ukupne troškove (UT) zajedno s očekivanim ukupnim prihodima (UP). Na temelju takvog prikaza financijski rezultat se kao njihova međusobna razlika. Na grafikonu se lako uočavaju neka ključna mjesta, bez ikakvih proračuna:

o kad uopće nema proizvodnje ukupni su troškovi jednaki fisknim troškovima i iznose 350.000,00, a istodobno je financijski negativan za isti iznos

o u točki pokrića (TP, pragu profitabilnosti) ukupni su troškovi jednaki ukupnim prihodima (pravci se sijeku u točki koja je određena proizvodnjom nešto ispod 3000 komada (x) i prihodima/troškovima (y) oko 650.000,00 kuna), a financijski rezultat siječe os x, što znači da je jednak nuli.

14

Slika 6. Ukupni troškovi, ukupni prihodi, financijski rezultat i točka pokrića

Ovakvo prikazivanje troškova i prihoda omogućuje poduzetniku donošenje istih odluka kao i prije izvršeni proračuni. Ako se zbog nepreciznosti na crtežu neke vrijednosti samo približno zaokružuju, odstupanja nisu toliko bitna da bi donošenje odluke ugrozilo rezultate poslovanja. U sljedećoj tablici su prikazana ta odstupanja:

Tablica 5: Odstupanja pojedinih vrijednosti na grafikonu u odnosu na izračun

Količina proizvoda u točki pokrića

Ukupni prihod u točki pokrića (u

kunama)

Ukupni troškovi u točki pokrića (u

kunama)Približna vrijednost

na grafikonu 3 000 650.000,00 650.000,00

Izračunata vrijednost 2916 641.520.00 641.600,00Odstupanje u % 2,88 1,32 1,31

Ako se po drugi put sijeku krivulje troškova i prihoda, a financijski rezultat je jednak nuli, tu ćemo kritičnu točku nazvati granicom profitabilnosti (rentabilnosti) ili gornjom točkom pokrića. To je također prijelomni trenutak u poslovanju nakon čega bi poduzeće moglo zbog povećanih ulaganja (koje ima jer očekuje veću zaradu) ući u zonu gubitka. Nakon određenog stupnja iskorištenja kapaciteta (tj. odnosa ulaganja i učinaka) počinje djelovanje zakona opadajućih prinosa pa će učinci biti manji nego što se očekuje od dodatnih ulaganja.

15

Ako se promatraju ovi slučajevi na grafičkom prikazu, lako je zaključiti da se između praga i granice profitabilnosti ostvaruje pozitivan financijski rezultat, tj. poslovanje je uspješno.

Točka poslovnog minimuma pokazuje količinu outputa kada poduzeće ostvarenim prihodima pokriva ukupne varijabilne troškove koji su zbog te proizvodnje nastali. Kapacitet poslovanjaje s ekonomskog stajališta minimalana i ova kritična točka upozorava da je bolje smanjiti količinu outputa. Ako se po drugi puta izjednače vrijednosti ostvarenih prihoda i ukupnih varijabilnih troškova znači da je poduzeće na točki poslovnog maksimuma. Ona pokazuje da je s ekonomskog stajališta kapacitet poslovanja maksimalan pa je bolje smanjiti količinu outputa. Novo bi povećanje moglo povećati troškove poslovanja koje se neće moći pokriti pa će biti nužno snižavanje cijene proizvoda/usluge. U suprotnom, poduzeće će ući u zonu gubitka.

Optimum troškova pokazuje točku u kojoj poduzeće stvara količinu učinaka uz najniže prosječne ukupne troškove pri maksimalnoj unutarnjoj djelotvornosti poslovanja. Zato je moguće tržištu ponuditi outpute s višim cijenama. Ta je točka između praga i granice profitabilnosti i tada se postiže maksimalni financijski rezultat.

Maksimmum pozitivnog financijskog rezultata ili financijski optimum je također između praga i granice profitabilnosti, pokazuje najpovoljniji financijski rezultat pri određenoj količini učinaka. Nakon te kritične točke poduzeće će ostvarivati niži financijski rezultat (uz uvjet da ne mijenja uvjete poslovanja i količinu outputa kao do tada). Maksimum negativnog financijskog rezultata ili maksimum gubitka pokazuje da poduzeće uz određenu količinu outputa postiže najnepovoljniji (najlošiji) financijski rezultat jer su ukupni troškovi poslovanja maksimalni.

Uz poznavanje kritičnih točaka u poslovanju važno je znati da se plan poslovanja stvara za neko buduće razdoblje i nije moguća brza prilagodba tržišnim promjenama. Radi potrebe za maksimalno uspješnim poslovanjem poduzetnik mora odabrati najpovoljniju kombinaciju inputa da postigne najbolje moguće rezultate. Na njegove odluke u tom smislu utječe postojeća tehnologija koja donosi određena tehnička ograničenja. U kratkom roku je nemoguće mijenjati neke inpute koji opterećuju troškove (npr. oprema zgrade i sl.) već se može prilagoditi rad, materijal i drugo što određuje visinu varijabilnih troškova. U duljem roku (2 do 10 godina) je moguće promijeniti inpute ako se želi povećati količina učinaka te uvesti nove i djelotvornije metode poslovanja, izgraditi nove objekte, nabaviti dodatnu opremu, dodatno obrazovati zaposlenike i sl.

16

5. ZAKLJUČAK:

Sada znamo kako smanjiti troškove koje moramo imati te eliminirati troškove koji nam nisu potrebni. Neke od osnovnih podjela troškova su troškovi prema vremenu nastanka (stvarni i planski), prema mjestu nastanka (proizvodni troškovi, troškovi konverzije i troškovi administracije uprave i prodaje), prema načinu uračunavanja u cijenu (izravni ili direktni troškovi i opći troškovi, neizravni ili režijski troškovi) te prema iskorištenju kapaciteta (fiskni i varijabilni – dijelimo ih na troškove u masi i po jedinici proizvedenog proizvoda).

Možemo zaključiti da fiksne troškove po jedinici proizvedenih proizvoda smanjujemo proizvodnjom većeg broja proizvoda, da varijabilni troškovi rastu s povećanjem broja proizvoda, a to može biti progresivan, degresivan ili proporcionalan rast. Isto tako znamo da je donja točka pokrića kad je po prvi put u poslovanju financijski rezultat jednak nuli i da je gornja točka pokrića kad se po drugi put u poslovanju sijeku krivulje dobiti i gubitka. Uz ove osnove utjecaja troškova na poslovanje tvrtke, možemo pratiti u budućnosti poslovanje vlastite tvtke s razumijevanjem te donositi pozitivne poslovne odluke.

17

6. LITERATURA:

Marijan Cingula, Gordana Zoretić, Ondina Čizmek Vujnović / Poduzetništvo 4: udžbenik za 4. razrede enomskih srednjih škola – Varaždin: Vadea, 2006.

INTERNET:http://magister2.org/hr/sto-je-oportunitivni-trosak/

18