OBITELJSKI ODGOJ I SOCIJALIZACIJA

ANA KIŠUREK

DINO DUŠANIĆ

1

SADRŽAJ:1. UVOD 2

2. NASTANAK OBITELJI 2

3. VRSTE OBITELJI 2

3.1. BRAK 3

4. OBITELJSKI ODGOJ 3

4.1. ODGOJNA FUNKCIJA OBITELJI 4

4.2. SVRHA, ZADACI I SADRŽAJ OBITELJSKOG ODGOJA 6

4.3. RODITELJI KAO ODGAJATELJI 7

4.4. PEDAGOŠKA KULTURA RODITELJA 9

4.5. OBITELJSKA PEDAGOGIJA 12

5. SOCIJALIZACIJA 12

6. ZAKLJUČAK 14

LITERATURA 15

2

1. UVOD

Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. Obitelj mogu sačinjavati i članovi koji nisu nužno u krvnom srodstvu, primjerice prilikom usvajanja djece.

Mi ćemo vam objasniti koja je uloga obitelji u odgoju djece, te ćemo vam reći nešto o cilju, zadaćama i elementima/sadržajima obiteljskog odgoja.

Socijalizacija se u najširem smislu definira kao proces tijekom kojeg ljudi stječu stavove i vrijednosti određene kulture te uče ponašanja koja se smatraju prikladnima za pojedince, članove određenog društva. Središnji zadatak socijaliziranja svake nove generacije jest prenošenje sustava zajedničkih vrijednosti.

2. NASTANAK OBITELJI

Uwe Wesel (Mit o matrijarhatu) pojavu obitelji kakvu je mi poznajemo stavlja u vrijeme lovačkih društava, gdje su ljudi živjeli u hordama (redovito ih je manje od 50).

Prvi se oblici «obiteljskog» života nalaze još u vremenu starijeg kamenog doba (prije pedeset i pet stotina tisuća godina).U to vrijeme postojala je samo jedna jedina podjela rada, a to je ona (prirodna) između spolova (uvijek muškarci odlaze u lov, dok žene skupljaju biljnu hranu, brinu se o djeci i pripremi hrane).

Žene su morale više vremena posvećivati djeci, bile su isključene iz lova koji iziskuje pokretljivost, neometanu malom djecom ili trudnoćom;

Kao posljedica takve podjele rada nastala je obitelj kao najmanja jedinica podjele rada sa zajedničkom raspodjelom i zajedničkom potrošnjom proizvoda.

Prvobitna zajednica, prva društveno ekonomska formacija, osnovana na zajedničkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Proizvodne snage bile su na veoma niskom stepenu razvoja. Oruđe je bilo primitivno, pa se čovjek kao pojedinac izdvojen iz zajednice nije mogao održati na životu. Zbog zajedničkog rada, i sredstva za proizvodnju bila su zajednička.

Različiti podaci koji dolaze iz etnografije, povijesti, društvene statistike, utvrdili su da je obitelj ustanova, a ne biološka činjenica utemeljena na prirodnom odnosu srođivanja.

3. VRSTE OBITELJI

1.) Prvi oblik obitelji je nuklearna obitelj koju čine roditelji i djeca.Podoblici su biološka obitelj- bračna ili izvanbračna zajednica žene i muškarca s biološkim potomstvom, socijalna obitelj- radi se o zajednicama odraslih bez djece, nepotpuna obitelj- zajednica jednog roditelja i djeteta, adoptivna obitelj- posvojitelj s posvojenim djetetom i

3

obitelj nastala uz medicinsku pomoć- bračna ili izvanbračna zajednica s djecom koja biološki ne potječu od osoba koji su njihovi roditelji u socijalnom smislu.

2.) Drugi oblik je reorganizirana obitelj. Podoblici te obitelji su uzastopna obitelj - kada nakon prethodnog braka bivši supružici zasnivaju novi brak te na taj način mijenjaju strukturu obitelji, te primjeri obitelji zajedničkog življenja tzv. komune i zajednice osoba istog spola- kada su u zajednici osobe istog spola, bilo da posvajaju dijete ili ne.

3.) I treći oblik je proširena obitelj. Podoblici su trogeneracijska- takvu obitelj čine roditelji, djeca, bake i djedovi, srodnička- uz roditelje i djecu, tu su i pripadnici iste generacije ujaci, stričevi... i poligamna porodica- jedan od supružnika ima više supružnika.

U suvremenim društvima nalazimo sve češće netipične nuklearne obitelji što se očituje u visokom postotku razvoda brakova, izvanbračnih zajednica, migracijama, stilu života, i slično. Suvremenost sve jače kida odlike tradicionalne obitelji.

Osim tih tipičnih tipova obitelji postoje još neke zajednice koje su česte u današnje vrijeme: kohabitacija- zajednica dvoje ljudi koji nisu u braku, grupni brakovi, samačka kućanstva.

3.1. BRAK

Govoreći o obitelji nužno se nadovezujemo na pojam brak. Temeljna pretpostavka za nastanak jedne obitelji jest brak između dviju osoba. Tradicionalno se radilo o braku između osoba različita spola, no suvremeni oblici brakova, bračnih i izvanbračnih veza dokidaju takvo mišljenje.

Primjerice, u Brazilu je tako 2006. dopušteno homoseksualnom paru usvajanje djeteta, na temelju čega traže pravni status obitelji.

Najčešće se brak definira kao zajednica muškarca i žene u cilju stvaranja obitelji. Brak je stožer obitelji, stoga - kakvi su nam brakovi takve će biti i obitelji. Brak je danas institucija od koje se mnogo očekuje, a u koju se vrlo malo ulaže.

4. OBITELJSKI ODGOJ

Obitelj najsnažnije oblikuje osobnost i karakter, a najjače djeluje u predškolsko i mlađe školsko doba. Ona djeluje vrlo snažno na dječje emocije, na razvijanje toplih ljudskih osjećaja i sposobnosti, na oplemenjivanje srca. Kasnije se tom djelovanju pridružuju i drugi utjecaji, naročito utjecaj škole, ali djelovanje obitelji ne prestaje. Možemo reći da obitelj utječe na razvitak čovjeka tijekom čitavog njegovog života. Ona je prirodna sredina u kojoj čovjek živi i za koju je vezan od rođenja do smrti. Te veze mogu biti jače ili slabije, ali kod većine ljudi one postoje trajno.

Prirodna je i društvena funkcija roditelja da djeci prenesu najbolje od svoga tjelesnog, intelektualnog i moralnog života. Već je F. Fröbel govorio da malo dijete na sve stvari gleda kroz obiteljsku prizmu i da mu je obitelj ogledalo života.

4

U obitelji se djetetu razvijaju socijalni stavovi, formiraju navike za rad, red i društveno ponašanje, što nijedna druga odgojna ustanova ne može realizirati na isti način. Zbog toga je obiteljski odgoj najvažniji.

4. 1. ODGOJNA FUNKCIJA OBITELJI

Odgoj počinje u obitelji. U njoj se rađa novi čovjek i u njoj započinje proces njegova ljudskog razvitka i oblikovanja. U toj prvoj intimnoj obiteljsko sredini pojavljuju se prva osjetna opažanja, nastaju prva poimanja i predodžbe o svijetu i životu, formiraju se pojmovi, izgrađuju stavovi, uspostavljaju odnosi, prihvaćaju vrijednosni kriteriji o svemu što je istinito, moralno, dobro, lijepo. humano, pošteno, čovječno.

U prirodnim uvjetima života u obiteljskom domu započinje proces socijalizacije. Tu dijete upoznaje druge ljude, uspostavlja prve kontakte, prihvaća načine i razvija navike kulturnog ponašanja.

Mladom ljudskom biću potrebna je podrška i pomoć u razvitku. Taj razvitak je dugotrajan i suptilan. Samo roditelji i intimni obiteljski odnosi mogu imati toliko razumijevanja i strpljenja, upornosti i suosjećanja, odricanja i nesebične pomoći mladima u procesu njihova razvitka. Zato odgojna funkcija obitelji spada među njezine najstarije i najvažnije funkcije. Zbog raznovrsnosti životnih situacija, mogućnosti za pedagoško djelovanje obitelji su raznovrsne. Te mogućnosti uvećava i proširuje činjenica da su djeca najviše vezana uz obitelj u najranije doba kada su najosjetljivija za odgojne utjecaje, kada se postavljaju temelji buduće osobnosti. Ne treba zanemariti ni roditeljski osjećaj odgovornosti za odgoj djece, koji ih motivira na pojačanu pedagošku angažiranost. Potrebni su određeni uvjeti kako bi obitelj bila pravi odgojni činitelj djeteta.

Prvi takav uvjet su skladni obiteljski odnosi. Oni osiguravaju stabilnost obitelji, ugodnu i privlačnu atmosferu za sve članove. Smiren, skladan, uravnotežen, harmoničan obiteljski život, međusobna ljubav i povjerenje, pravilna raspodjela dužnosti i obveza, dosljednost u njihovu ostvarivanju- izvanredno pozitivno djeluju na oblikovanje osobnosti mladog čovjeka. Posebno treba naglasiti ulogu emocionalnih veza i odnosa.

Iz perspektive skladnih obiteljskih odnosa golemu prednost ima potpuna obitelj pred nepotpunom i zapuštenom obitelji. Potpunu obitelj čine oba roditelja i djeca, a mogući su i drugi članovi. U takvim obiteljima moguća je veća stabilnost, potpuniji kontakt, manje je potencijalnih problema. Djeca imaju priliku kontaktirati s oba roditelja, promatrati njihove međusobne odnose, uživljavati se u ulogu žene (majke) i muškarca (oca), oponašati ih i identificirati se s njima, a to je prijeko potrebno za pravilan psihički, intelektualni i moralni razvitak djeteta.

Nepotpuna obitelj je ona u kojoj nedostaje jedan od roditelja. To znači da nedostaje jedan od odgajatelja sa svojim specifičnim mogućnostima odgojnog djelovanja. S odgojnog stajališta treba razlikovati objektivne i subjektivne razloge koji su uvjetovali pojavu nepotpune obitelji. Objektivni, kao štoje smrt jednog od roditelja, čine manje odgojnih teškoća.

5

Djeca ne mogu okrivljavati roditelje za nastalu situaciju, pa se, vrlo često, još više vežu uz postojećeg roditelja i zajedno nastoje riješiti nastale probleme. Subjektivni razlozi (kao što je rastava braka) izazivaju mnogo više odgojnih problema.Djeca najčešće ne prihvaćaju razloge za rastavu braka i razdvojen život roditelja, okrivljuju jednog, drugo ili oba roditelja i jako su nezadovoljni. Takvo staje uzrokuje prekide emocionalnih odnosa s jednim ili oba roditelja, stvara konflikte i odgojne teškoće.

S pedagoškog stajališta nepotpuna je ili deficijentna svaka obitelj u kojoj nedostaje briga za djecu i ne vlada normalna i zdrava obiteljska atmosfera. Takve nepoželjne posljedice mogu nastati zbog bračnih sukoba, pomanjkanja smisla za obiteljski život, odlaska na rad u inozemstvo, neodgovornosti roditelja, alkoholizma, prostitucije, narkomanije, amoralnog života, rastave braka, življenja sa drugim partnerom koji ne uspijeva uspostaviti normalne kontakte s djetetom i sl. Takve obitelji često postaju zapuštene obitelji.

U njima su djeca zanemarena, prepuštena sama sebi, ulici, asocijalnim grupama. Posljedice su neuspjeh u školi, arogantno i nekulturno ponašanje, negativan odnos prema radu, obvezama i dužnostima, maloljetničko prestupništvo.

Drugi uvjet je adekvatan položaj djeteta u obitelji. U svom obiteljskom domu dijete se mora osjećati sigurno, zadovoljno. Samo se u privlačnoj obiteljskoj atmosferi može postići psihička uravnoteženost, potpuni psihički i socijalni razvitak. Obiteljska ljubav osnova je za pojavu drugih socijalnih emocija: ljubaznosti, suosjećanja, toleriranja, uvažavanja, poštovanja. Postoji uska povezanost između obiteljskog i šireg društvenog života. Ako dijete u obitelji upozna i prihvati odnose razumijevanja, uvažavanja i međusobnog poštovanja, zadržat će ih i kasnije u širim međuljudskim odnosima..

Slijedeći uvjet uspješnog obiteljskog odgoja je psihička, socijalna i moralna zrelost roditelja, pedagoški osjećaj i određena razina pedagoške kulture. Obitelj će biti vrlo djelotvoran odgojni faktor ako se članovi obitelji, a prije svega majka i otac, međusobno poštuju i vole, ako pokazuju jedno prema drugom određenu pozornost i razumijevanje, ako poznaju smisao odgoja i zajednički teže njegovu ostvarivanju, ako u obitelji postoji radna atmosfera i osjećaj odgovornosti za odgoj djece. Prirodno je da roditelji vole svoju djecu i brinu se o njima, zato se u obitelji odgojni utjecaji prihvaćaju prirodnije. To, međutim, obvezuje roditelje da pravilno odgajaju svoju djecu. Golemo je značenje roditeljske ljubavi, ali uz napomenu da ona treba biti razborita. Razborita ljubav ne znači emocionalnu hladnoću i otuđenost. Potrebno je ne reagirati prema djeci isključivo emotivno, impulsivno jer takvi postupci, poznati pod imenom „majmunska ljubav“, mogu samo štetno djelovati u odgoju.

Postoji još jedan preduvjet uspješnog odgajanja u obitelji, a to su njene sređene ekonomske prilike, koje omogućuju djeci osiguranje prijeko potrebnih uvjeta za život i optimalan razvitak tjelesnih, intelektualnih, moralnih, estetskih i radnih sposobnosti. Djeci je potrebna hrana, obuća, odjeća, higijenski životni uvjeti, prostor za boravak, igru, spavanje, učenje i druge aktivnosti, briga, njega, pedagoški nadzor, pomoć, školski pribor, zadovoljenje bioloških, socijalnih, kulturnih i drugih potreba. Suvremene životne okolnosti ne idu u prilog tome. Ekonomska kriza to otežava, pa čak i onemogućuje. Zaposlenost oba roditelja ostavlja djecu veći dio dana izvan roditeljskog utjecaja.

6

Moralna kriza smanjuje odgovornost roditelja za odgoj svoje djece. Ona su prepuštena odgojnim institucijama- jaslicama, vrtićima, školama, domovima. Odgovornost se prebacuje na druge.

Društvena zjednica treba rješavanjem problema stambenih pitanja, dugotrajnim i poticajnim porođajnim dopustima, dječjim dodacima, osnivanjem različitih institucija i servisa za pomoć obitelji, osnivanjem dječjih vrtića, školskih kuhinja i produženog boravka učenika u školi, pripremanjem mladih za obiteljski život, organiziranjem raznovrsnih aktivnosti u slobodnom vremenu, razrješavanjem ekonomske, društvene i moralne krize- stimulirati rađanje i biološku reprodukciju pučanstva.

4.2. SVRHA, ZADACI I SADRŽAJ OBITELJSKOG ODGOJA

Temeljna svrha obiteljskog odgoja je razvitak i izgrađivanje sposobnog, čestitog, marljivog i uljuđenog čovjeka da se njime mogu ponositi roditelji i rođaci, prijatelji i sredina iz koje je ponikao. U skladu s općim odgojnim ciljem, obitelj postavlja osnove tjelesnoga, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja, pa se i njeni zadaci očituju u ostvarivanju obrazovnih dobara i odgojnih vrijednosti na tim temeljnim odgojnim područjima.

U području tjelesnog odgoja obitelj osigurava potrebne uvjete za život i razvitak djeteta. Osiguranjem zdrave prehrane, raznovrsnih aktivnosti, odmora, sna, higijenskih životnih uvjeta, čistoće, korištenja sunca, zraka i vode kao prijeko potrebnih prirodnih faktora razvitka, formiranjem higijenskih navika, upućivanjem i navikavanjem na tjelesno vježbanje, na umjereno bavljenje športom ona stvara povoljne uvjete za normalan tjelesni rast i razvitak organizma, njegovo jačanje čeličenje, razvitak tjelesnih sposobnosti.

Intelektualni zadatak se očituje u razvijanju raznovrsnih interesa, intelektualne radoznalosti; u poticanju razvitka osjetila, sposobnosti zamjećivanja, predočavanja, memoriranja, shvaćanja, rasuđivanja, kritičkog i stvaralačkog mišljenja, stvaralačke mašte; u stvaranju prikladnih uvjeta i pomoći pri učenju, usvajanju znanja, formiranju prikladnih umijeća i navika, pronalaženju i korištenju različitih izvora novih spoznaja, nastajanju novih pojmova, njegovanju ljubavi prema istini; u težnjama za novim znanjima, za širenjem spoznajnog horizonta, izgrađivanjem kulture intelektualnoga rada.

Moralni zadatak sadrži dobre savjete i primjere istinski ljudskih odnosa u obitelji: primjere razumijevanja, pažnje, uvažavanja, nesebičnosti, pomaganja, ljubavi, suradnje; primjere rada, reda, čuvanja materijalnih dobara, njegovanja iskrenosti, istine, poštenja, pravednosti; primjere prirodnog, ljubaznog i kulturnog ophođenja, prihvaćanja dužnosti i izvršavanja obveza. Moralni zadatak nalaže da se i djeca stave u priliku da aktivno-moralno djeluju u igri, u obavljanju određenih radnih zadataka, u kontaktima s drugim članovima obitelji, drugom djecom, starijima, nemoćnima i drugim osobama u različitim životnim situacijama.

Estetski zadatak pretpostavlja sposobnosti uočavanja, doživljavanja, stvaranja i vrednovanja lijepog. Da bi se one razvile dijete treba biti okruženo lijepim i upućivano na ljepotu u prirodi, neposrednom okolišu, okruženo pristupačnim umjetničkim ostvarenjima.

7

Već malo dijete pokazuje zanimanje za žive boje, lijepe predmete, ugodne melodije. Nešto kasnije želi crtati, pjevati, modelirati, graditi, privlače ga prirodne ljepote, slike, sve što je skladno, simetrično. To zanimanje treba iskoristiti i usmjeriti tako da se razvija dječji ukus, smisao za lijepo i želja za ostvarivanjem lijepog.

Radni zadatak traži uključivanje djece u obiteljske poslove. Treba im davati manje zadatke u suglasju s njihovim snagama i mogućnostima. Tako se ona od samog početka navikavaju da se sama brinu o svojim igračkama i drugim stvarima, da sama sebe ureduju, da samostalno obavljaju svoje dužnosti i podmiruju neke potrebe; navikavaju se na radinost, točnost, odgovornost. Time razvijaju radne navike, pozitivan odnos prema radu, izgrađuju osjećaj dužnosti i odgovornosti, njeguju dobar odnos prema rezultatima rada, odnosno prema materijalnim dobrima i kulturnim vrijednostima.

Kod sadržaja obiteljskog odgoja ne radi se samo o o razgovorima i usmenom komuniciranju. U obitelji se koriste i drugi izvori znanja: knjige, ilustracije, filmovi, sadržaji i programi kulturnih institucija.

Bitno je da odgojna nastojanja i utjecaji budu harmonično usklađeni i da streme jedinstvenom odgojnom nastojanju. Razumije se, takav obiteljski odgoj ne može biti slučajan. On mora biti vrlo osmišljen, dobro postavljen i organiziran, sustavno i dosljedno provođen. Osim toga, veliku pomoć obitelji bi trebali pretstavljati škola i druge odgojne institucije, što u današnje vrijeme i nije baš tako.

Obitelj bi kod djece trebala razviti smisao za ljubav, međusobno komuniciranje i humanizaciju odnosa, vladanje sobom i odgovorno ponašanje, trebala bi pripremiti dijete za brak i obiteljski život, trebala bi razviti želju za potomstvom i odgovorno roditeljstvo. Pravilan odgoj djece podrazumijeva da se izbjegnu neželjene pojave kao što su: neadekvatno i neodgovorno ponašanje, sukobi, psihičke teškoće i oboljenja, smanjena radna sposobnost, prerano stupanje u spolne odnose, neželjene trudnoće maloljetnica, razočaranja u ljubavi, neželjena začeća, prekidi trudnoće, prerani brakovi, sukobi u braku i u obitelji, rastave brakova, neodgovorno roditeljstvo, napuštanje djece, nepravilni odgoj, odgojna zapuštenost, oštećenja u psihičkom razvitku, homoseksualnost, prostitucija, alkoholizam, narkomanija, venerične bolesti, labilnost osobnosti i druge.

4.3. RODITELJI KAO ODGAJATELJI

Roditelji su po svojoj prirodnoj i društvenoj funkciji odgojitelji. U tome su roditelji najčešće nesebični; ulažu vrlo mnogo napora da bi njihova djeca postigla željene rezultate i da bi se pravilno, ljudski razvijala.

U ranom djetinstvu majka je najvažniji odgojitelj. O njezinoj ulozi, brizi, njezi i ljubavi od najranije dobi djetetova života ovisit će formiranje buduće osobnosti, tjelesno i duševno zdravlje djeteta. Ako majka ne obavlja dobro i odgovorno svoju funkciju pojavit će se negativne posljedice u obliku psihičkih poremećaja. Istraživanja su pokazala da hospitalizirana djeca, kojoj je u ranom djetinjstvu uskraćena majčina nježnost, ljubav i briga,

8

pokazuju osjetljivo zaostajanje prema djeci koja su živjela u normalnim obiteljskim prilikama. Brinući se o djetetu majka uspostavlja s njim prvi emocionalni kontakt. Nakon treće godine dijete se osamostaljuje, a majka mu u tome pomaže, bodri ga i podržava. Emocionalni kontakt se pri tome ne prekida, ali se sve više pojavljuju novi kontakti i novi odgojitelji.

Krajem ranog djetinjstva, kada se dijete počinje osamostaljivati, sve važniju ulogu dobiva otac kao odgojitelj. Njegova različitost od majke počinje zanimati dijete. Emocionalna povezanost s ocem sve više jača, a djetetu su potrebna oba osjećajna kontakta - i s ocem i s majkom. Oni se međusobno dopunjuju i dijete se osjeća sigurno, radosno i sretno, a to je bitna pretpostavka uspješnog odgoja. J.J. Rousseau je govorio da odgojitelj prije nego počne odgajati čovjeka sam mora biti potpuni čovjek. Pravilnim odgojem stječe se autoritet što je nezaobilazna komponenta dobrog odgajatelja.

A. S. Makarenko je upozorio da se neki roditelji, kojima nedostaje pravi autoritet, služe lažnima. Među lažne je svrstao "autoritete" sile, odstojanja, nadutosti, pedanterije, mudrovanja, lažne ljubavi, dobrote, prijateljstva, podmićivanja. Svi su oni negacija istinskog autoriteta. Pravom autoritetu nisu potrebni lažni autoriteti. On se ne zasniva ni na slijepoj ljubavi koja sve dopušta, niti na pretjeranoj strogosti koja sve uskraćuje, zabranjuje i zahtijeva apsolutnu podređenost. Istinski autoritet se postiže primjernim djelovanjem u obiteljskom životu i izvan obiteljskog kruga, požrtvovnim radom, znanjem i marljivošću, uzornim moralnim postupcima, poštenjem, iskrenošću, pravednošću, društvenom angažiranošću, prihvaćanjem obveza i ljudskih dužnosti, njihovim savjesnim obavljanjem, ljubavlju i brigom za dijete, poštovanjem njegove osobnosti, pomoću koja mu se pruža i odgovornošću za njegov odgoj, brigom za svoju obitelj, pozitivnim odnosom prema njoj i svim njenim članovima, ugledom koji uživa u obitelji i u širem društvenom životu. Dijete to vidi, osjeća i duboko doživljava. Zato takvog roditelja prihvaća kao čovjeka kome se može vjerovati i povjeriti, u koga se može pouzdati, na koga se može osloniti i ugledati i koga treba slijediti.

Roditelji obavljaju svoju odgojiteljsku funkciju, ali im često nedostaju potrebna znanja i umijeće odgajanja. Društvo im povjerava odgojne zadatke, ali se nedovoljno brine o njihovoj pedagoškoj izobrazbi i kulturi. Budući da velikom broju roditelja nedostaju potrebno pedagoško znanje, kultura i sposobnosti, pojavljuju se i brojne pogreške.

Roditelji sasvim prirodno žele da njihovoj djeci bude dobro. U toj roditeljskoj nesebičnosti čine pogrešku. Nastojeći da djeci bude bolje nego njima, da se ne muče kao što su se oni mučili, oslobađaju ih teškoća, preuzimaju na sebe dužnosti i obveze koje bi trebala obavljati njihova djeca. Ta pretjerana i neracionalna briga za djecu, čuvanje od svega, uklanjanje svih teškoća, oslobađanje od obveza, ima vrlo loše pedagoške posljedice: sebičnost, neotpornost, nepripremljenost za život, nedostatak odgovornosti, nastojanje da se živi na tuđi račun, sklonost lagodnom životu.

Sasvim suprotna pogreška je pretjerana strogost, preveliki zahtjevi, grubost u ophođenju, često kažnjavanje, izrazito autoritaran stav i orijentacija na negativno. Djetetu treba vrlo mnogo radosti, veselja, vedrine, srdačnosti, roditeljske ljubavi, prijateljstva, uvažavanja, poštovanja, a gornji postupci čine djetinjstvo teškim i tmurnim, što vrlo negativno utječe na oblikovanje osobnosti i karaktera.

9

U novije vrijeme dijete postaje centar obitelji. Njemu se svi podređuju, udovoljava se svim njegovim željama, hirovima, svim "mušicama", i ono uzima kormilo u ruke - zahtijeva, naređuje, upravlja. To je anarhistički obiteljski odgoj, povampireni pedocentrizam koji je izgubio osjećaj za ljudske kriterije, za pedagoške stavove i intencionalna društvena nastojanja. Takva atmosfera podržava dječju sebičnost, bezobzirnost, umišljenost, dominaciju, parazitizam, tiraniju i u velikoj mjeri onemogućuje normalan razvitak ljudskih svojstava u djeteta.

Novije vrijeme donosi i tzv. životni materijalizam. Materijalne vrijednosti potiskuju više etičke, estetske, kulturne, pedagoške. Širi se utilitarističko i hedonističko shvaćanje života. Slabi odgovornost za odgoj djece u obitelji. Tako neki roditelji novcem i materijalnim dobrima žele nadoknaditi nedostatak ljubavi. Sve veći porast delinkventnog ponašanja djece i mladih ljudi iz situiranih obitelji, očigledno to povrđuje.

Postoji još jedna karakteristična pogreška. Zbog nedostatka pedagoškog obrazovanja i kulture neki roditelji odgajaju svoju djecu onako kako su njih odgajali njihovi roditelji, bez bilo kakve kritičke provjere i uvažavanja pedagoških zahtjeva. Možda postupci njihovih roditelja i nisu bili loši, možda su za svoje vrijeme bili sasvim adekvatni, ali je to ipak orijentacija na prošlost, bez uvažavanja postignuća pedagogijske znanosti.

Da bi se izbjegle spomenute i druge greške u obiteljskom odgoju, treba širiti i unapređivati pedagošku kulturu roditelja kao odgojitelja.

4.4. PEDAGOŠKA KULTURA RODITELJA

Pod pedagoškom kulturom misli se na stanoviti fond znanja i sposobnosti kojima se osigurava svrsishodno, dobro organizirano i dosljedno ostvarivano odgojno djelovanje. To konkretno znači da roditelji moraju dobro poznavati svako svoje dijete, njegove tjelesne i psihičke razvojne mogućnosti; karakteristična obilježja pojedinih razvojnih faza - ranog djetinjstva i prvog doba otpora, mlađeg školskog doba, pretpuberteta i drugog doba otpora, puberteta i adolescencije; specifičnosti dječjeg shvaćanja, spoznavanja, predočavanja, mišljenja, osjećanja i djelovanja; osnove dječje i razvojne psihologije.

Poštovanje osobnosti djeteta - prvo je i temeljno načelo obiteljske pedagogije i prvi zahtjev obiteljskog odgoja. Dijete je osobnost u razvitku. Sva nastojanja moraju biti usmjerena tome da se taj proces uspješno završi i da se izgradi potpuna osobnost. Roditelj mora znati zahtijevati od djeteta da se odgovorno odnosi prema svojim dužnostima, a istodobno mora znati poštovati i uvažavati njegovu osobnost.

Načelo potpune angažiranosti traži da se djeca kao jednakopravni članovi potpuno uključe u život i rad obitelji. . Razumije se da zadaci koje djeca obavljaju moraju biti u suglasju s dječjim mogućnostima. Bitno je da su angažirani kao punovrijedni članovi, da se privikavaju na obavljanje raznovrsnih djelatnosti i da im se tako intenzivno razvijaju sposobnosti.

10

Načelo pozitivne orijentacije zahtijeva da se roditelj u odgojnom radu oslanja na pozitivna svojstva pojedinog djeteta. Prije svega on mora poznavati djecu, uočiti njihove pozitivne osobine ili bar mogućnosti i na njima dalje graditi. Djetetu je potrebna podrška i roditelji su je dužni pružiti, bodriti ga i podržavati u dobrim djelima. U tome je smisao pozitivne orijentacije u obiteljskom odgoju.

Načelo međusobnog povjerenja nalaže da među članovima obitelji, a prvenstveno među roditeljima i djecom mora vladati puno povjerenje. Bez toga nije moguće uspješno odgojno djelovanje. Za normalan razvitak djeteta vrlo su važni skladni i emocionalno pozitivni odnosi među članovima obitelji.

Načelo jedinstvenosti podrazumijeva skladno odgojno djelovanje oba roditelja i svih članova obitelji. Ako ne postoji takav sklad, ako otac zahtijeva, a majka se ne slaže i proturječi mu ili obratno, ako ne postoji ili se ne poštuje kućni red, ako nema koordinacije u odgoju djeteta - razumije se da će i odgojni rezultati biti slabi, a vrlo često i izrazito negativni. Kada su stavovi nejedinstveni, proturječni, dijete dolazi u konfliktnu situaciju koju samo ne može razriješiti. Takve situacije nepovoljno utječu na živčani sustav i uzrokuju pojave neuroza.

Načelo dosljednosti traži od svakog roditelja i odgojitelja da ostane dosljedan samome sebi. Ako on mijenja stavove iz dana u dan, tada njegovi stavovi ništa ne znače. Dijete mora shvatiti i osjetiti da se prihvaćeni red, disciplina, pravila igre ili ponašanja moraju uvažavati. Postavljeni zahtjevi, preuzete obveze i ljudske dužnosti moraju se poštovati i ostvarivati. Odstupanja nisu poželjna. Dijete mora osjetiti da je stav roditelja prema tim pitanjima uvijek isti, da se ne mijenja i da će sutra ili prekosutra opet biti isti. Budući da zna da svojim obvezama ne može izbjeći, prihvaća ih i obavlja na vrijeme.

Načelo individualnog prilaženja kaže da je svako dijete posebno biće pa i sve odgojne mjere moraju biti u suglasju s tim posebnostima. Uspješan odgojni rad pretpostavlja da svaka odgojna mjera, svaki postupak ili zahtjev bude prilagođen djetetovim individualnim snagama i mogućnostima, njegovim shvaćanjem i stupnjem njegova razvitka.

U procesu odgojnog rada u obitelji roditeljima stoje na raspolaganju i brojna odgojna sredstva.

Pozitivan primjer roditelja u međusobnim odnosima, u odnosu na djecu i druge članove obitelji, u održavanju osobne higijene, u radu, društvenom angažiranju, kulturi ponašanja, u iskrenosti, poštenju, pravednosti i humanosti, u poštovanju ljudskog dostojanstva, u uvažavanju moralnih dužnosti i obveza itd. izvanredno je snažno i djelotvorno odgojno sredstvo jer djeca su odraz roditelja.

Važna odgojna mjera i sredstvo je navikavanje na istinu, red, kulturno ponašanje, rad, odgovornost. Djecu treba postupno navikavati da se brinu o sebi, svojim stvarima, školskom priboru, zadacima, da postanu samostalna, da pomažu u kući, i sve to što prije - to bolje.

Slično sredstvo je zapošljavanje i osamostaljivanje. Zapošljavanje se može postići igrom, radom, športom, čitanjem, tehničkim djelatnostima, različitim oblicima kulturne razonode i drugih društveno vrijednih aktivnosti.

11

Nesuglasice između roditelja i djece u pogledu njihovih dužnosti i obveza ponajčešće su posljedice neuvažavanja dnevnog reda kao odgojnog sredstva. Umjesto da zajednički porazgovore sa svojom djecom o dužnostima i obvezama svih članova obitelji i zajednički prihvate dnevni red u kome je točno određeno vrijeme za rad i odmor, učenje i razonodu, igru, zabavu i kućne poslove - roditelji to često zanemaruju, oslabadaju djecu dužnosti i obveza, rade umjesto njih, a kada im to postane teško, žale se da im djeca ne pomažu i da sav teret nose sami.

Pored aktivnog uključivanja u život s djecom treba razgovarati o različitim pitanjima, savjetovati ih, organizirati različite proslave, pomoći im u stvaranju ideala, razvijanju smisla za etičke i druge ljudske vrijednosti. Sve su to vrijedni postupci i valjana sredstva obiteljskog odgoja kojima mlade usmjeravamo prema onome što je vrijedno i ljudski prihvatljivo.

Ako oni posustaju, zastanu, roditelji će ih potaknuti da ustraju u dobrim nastojanjima i postupcima. Pri tome se mogu poslužiti priznanjem, pohvalom, nagradom, obećanjem pa i natjecanjem. To su tzv. sredstva poticanja. Prilikom njihove primjene treba paziti da se prečesto ne primjenjuju, jer u tom slučaju postaju sama sebi svrhom i gube značenje odgojnih sredstava u funkciji postizanja dobrih postupaka.

Ponekad, razumije se, moramo djecu odvratiti od loših postupaka i utjecaja. Tada se roditelji mogu poslužiti odgojnim sredstvima za sprečavanje takvih postupaka ili utjecaja. U tu skupinu ulaze nadzor, skretanje, upozorenje, zahtjev, zabrana, prijetnja i kazna. Prilikom njihove primjene potrebna je razboritost i oprez. Prečesta primjena nije dobra jer upozorava na tzv. negativnu odgojnu orijentaciju, a orijentacija treba biti pozitivna.

Posebno treba upozoriti na primjenu preventivnih sredstava: nadzora i skretanja. Njihovom primjenom se može unaprijed spriječiti pojava nepoželjnog postupka ili utjecaja. Smisao nadzora je u tome da roditelji znaju gdje se nalazi dijete, s kim se druži i što radi i kada oni nisu uz njega ili se ono nalazi izvan roditeljskog doma. Njihov nadzor i nad tim aktivnostima, njihova stalna briga za dijete može spriječiti mnoge nepoželjne pojave. Prateći sve djetetove aktivnosti roditelji lako uočavaju i ono što ne bi bilo dobro. U tom slučaju mogu mu ponuditi ili spontano organizirati neku drugu aktivnost, igru ili zanimanje, što je djetetu vrlo zanimljivo, ali ima sasvim drugo, pozitivno značenje. U tome je smisao skretanja kao odgojnog sredstva.

Da bi ukupan rezultat svih odgojnih nastojanja bio uspješan, obiteljski odgoj se treba povezati i uskladiti s odgojnim nastojanjima odgojnih ustanova. Suradnja s odgojnim institucijama najčešće se obavlja osobnim kontaktima učitelja, odgojitelja, socijalnih djelatnika, psihologa i pedagoga s roditeljima i preko organiziranih roditeljskih sastanaka. Dobrom koordinacijom i suradnjom obitelji i drugih odgojnih činitelja mogu se ukupna odgojna nastojanja učiniti efikasnijima i zato je takva suradnja prijeko potrebna.

Zadatak je društvene zajednice kao cjeline, a posebno pedagoških ustanova i ustanova socijalne skrbi, da potiču takvu suradnju, omogućuju, svestrano pomažu i ostvaruju.

12

4.5. OBITELJSKA PEDAGOGIJA

Obiteljska pedagogija je znanstvena disciplina koja proučava obiteljski odgoj. Predmet njenog istraživanja i unapređivanja je odgoj u obitelji od rođenja djeteta i tijekom cijelog razdoblja dok obitelj ima utjecaj na mladog čovjeka. Ona je grana pedagogijske znanosti koja pedagoški osmišljava i osvjetljava odgojni proces u specifičnim uvjetima obiteljskog života. Njena glavna svrha je izučavanje zakonitosti i unapređivanje obiteljskog odgoja.

Zato mora odrediti i interpretirati glavni cilj i konkretnije zadatke, sadržaje i načela, specifičnosti i raznovrsne utjecaje, organizacijske oblike i činitelje, metode, sredstva i postupke obiteljskog odgoja.

Konkretni zadaci obiteljske pedagogije su:

- da proučava obiteljski odgoj i njegove specifičnosti, uočava i formulira zakonitosti i tako -obogaćuje pedagogijske spoznaje na tom odgojnom području;

- da na temelju postignutih pedagogijskih spoznaja razrađuje teorijske osnove (smisao, svrhu, zadatke, načela, sadržaj, organizaciju, činitelje, metode, sredstva, postupke) za unapređivanje obiteljskog odgoja;

- da znanstveno-kritički vrednuje postignuća obiteljskog odgoja i obiteljske pedagogije

5. SOCIJALIZACIJA

Pojam socijalizacija uveo je francuski sociolog Emile Durkheim (1907), da bi označio događanje podruštvljenja čovjeka, tj. djelovanje društvenih uvjeta na oblikovanje ljudske osobnosti.

Međutim, dolazi do rasprava oko odnosa socijalizacija - personalizacija jer se strahovalo da će se odsad odgoj izjednačiti s podruštvljenjem. No rasprava je utihnula zahvaljujući općenito prihvaćenoj definiciji koju su Geulen i Hurrelmann dali u prvom izdanju Priručnika za istra-živanje socijalizacije (1980.): socijalizacija se može shvatiti »kao proces nastajanja i razvoja osobnosti u međusobnoj ovisnosti o društveno posredovanom socijalnom i materijalnom svijetu okoline. Pritom je osobito važno ... kako se čovjek izgrađuje u društvenog subjekta sposobna da djeluje.«

Socijalizacija se usmjerava:

-protiv jednostrano biologijskih shvaćanja, koja razvoj čovjeka svode na genetski unaprijed dane čimbenike

-protiv idealističke i individualističke pozicije, koja prihvaća unutrašnji proces sazrijevanja za razvoj osobnosti

-protiv pedagogijski reducirane perspektive, koja u središte pedagogije stavlja namjerni utjecaj odgajatelja na mladog čovjeka

13

2 zadatka socijalizacije:

1) omogućiti uključivanje svakog pojedinca u društvo,

2) omogućiti nužnu koherentnost stajališta i vrijednosti, integraciju društva, prijenos kulturnih obrazaca s generacije na generaciju.

Jednostavnije rečeno: pri postavljanju pitanja u smislu teorije socijalizacije stoji postojanje članom u nekom društvu. To postajanje članom se u teoriji socijalizacije razmatra:

- S obzirom na subjekt: kako se socijalizacija ne bi shvatila krivo naglašuje se aktivna uloga odrastajućeg čovjeka u procesu razračunavanja s okolinom jer on samo tako postaje društvenim subjektom sposobnim za djelovanje.

- S obzirom na institucije: koju funkciju imaju društvene institucije, kako one rade, s kakvim učincima, kako posreduju vrijednosne stavove i kulturalne tehnike koje se procjenjuju potrebnima?

- S obzirom na kulture: što ljude nekog društva ili grupe povezuje jedne s drugima, što ih čini »sličnima«, što je njihova »kultura«? Kako se posreduje ta kultura kao sustav »značenja u kojima se sudjeluje«, kako mladi sudjeluje u tomu, spoznaju li oni to pripisivanje značenja i primjenjuju li ga kod tumačenja stvarnosti i sebe?

Dalje, razlikuju se faze procesa socijalizacije. U grubim crtama to su primarna socijalizacija (npr. obitelj), sekundarna (npr. škola) i tercijarna socijalizacija (npr. zanimanje).

Socijalizacija se dijeli u 3 faze (stupnja) koje se razlikuju po ciljevima i mehanizmima:

1) primarna socijalizacija: cilj je stjecanje osnovnih vještina, komunikacije i jezika, učenje društvenih uloga; mehanizam (institucija) je obitelj; skupljanje znanja i vještina s kojima počinjemo postajati članom određenog društva, kroz igru, imitaciju, promatranje, interakciju (roditelji); formiranje primarnog identiteta, u odnosu na spol, etnicitet, religiju; ti identiteti su temeljni i relativno stabilni

2) sekundarna socijalizacija: cilj je usvajanje normi koje određuju društvene i radne uloge (radne navike, odgovornost, socijalna kontrola); mehanizam – je škola i obrazovanje; iskustva i znanja kojima postajemo i bivamo članovi društva ili kulturne grupe, razumijevanje i osmišljavanje kulturnih normi

3) tercijarna socijalizacija: cilj je prilagođavanje novoj situaciji koje donosi zrela dob; mehanizam je svijet rada, obitelj; odrasli ulaze u uloge za koje ih primarna i sekundarna socijalizacija nije mogla potpuno pripremiti (zaposlenik, suprug ili supruga, roditelj)

Erik Erikson razlikuje stupnjeve (faze) socijalizacije prema razdoblju životu (životnoj dobi) u kojemu rješavamo probleme (suprotnosti) koji su joj svojstveni i stječemo trajne osobine ličnosti. U najranijoj dobi svladavamo probleme socijalizacije prema najbližim osobama i stječemo osobinu ličnosti koju Erikson naziva nada – povjerenje prema drugima. I tako dalje: u svakoj fazi rješavamo određene probleme i stječemo neke nepovratne osobine ličnosti, karakterna obilježja. Svaka životna dob donosi nove zadatke i probleme socijalizacije.

14

Nijedna faza ne može se zaobići ili preskočiti, osobine koje ne steknemo nećemo steći kasnije, a problemi koje ne riješimo ostavljaju trajne frustracije i nestabilnosti.

Erikson razlikuje 8 stupnjeva socijalizacije:

1) Vrlo rano djetinjstvo (do 1. god.) – problem (suprotnost): povjerenje/nepovjerenje (stjecanje povjerenja); osobina: nada

2) Rano djetinjstvo (1-3. god.) – problem: autonomija/sram (sumnja); osobina: volja, postignuće

3) Vrtička dob (3-6) – problem: inicijativa/osjećaj krivnje; osobina: predanost cilju (svrhovitost)

4) Školska rana dob (6-13) – problem: marljivost/inferiornost; osobina: sposobnost (kompetencija)

5) Adolescencija (13-21) – problem: identitet/konfuzija uloga; osobina: pouzdanost

6) Rana zrela dob (21-30) – problem: intimnost/izolacija; osobina: ljubav

7) Zrela dob (30-50) – problem: stvaralaštvo/stagnacija; osobina: briga

8) Starost (50-) – problem: integritet/očaj; osobina: mudrost

6. ZAKLJUČAK

Dakle, možemo zaključiti da je obitelj prva i temeljna odgojna institucija na čiji se rad nadovezuju ostale odgojne institucije. Obiteljski odgoj je kompliciran i ne može se previše precizno definirati i objasniti. U ovom radu smo istakli najvažnije ciljeve i sadržaje obiteljskog odgoja koji svakoj osobi mogu pomoći pri pravilnom odgoju. Također, vidjeli smo da socijalizacija počinje u obitelji. To je jedan cjeloživotni proces čiji je smisao izuzetno bitan za razvoj čovjeka kao društvenog bića.

15

LITERATURA:

1. Vukasović, A., (1998): Pedagogija, Hrvatski katolički zbor "Mi", Zagreb

2. Gudjons, H., (1994.): Pedagogija- temeljna znanja, Educa, Zagreb

3. Giesecke, H., (1993.): Uvod u pedagogiju, Educa, Zagreb

4. www.pravo.unizg.hr/_download/repository/13._Socijalizacija.ppt

5. http://www.skole.hr/roditelji/odgoj?news_id=3393

6. http://www.mojedijete.com/kako-pravilno-odgajati-dijete/

7. http://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_family

8. http://hr.wikipedia.org/wiki/Obitelj

9. hrcak.srce.hr/file/50168

10. http://www.plavi-telefon.hr/pdf/UvazavanjeRazlicitosti.pdf

11. http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva03_04/BlaguskiSanela

12. http://blog.vecernji.hr/zenska-soba/2010/11/29/predstavljeno-istrazivanje-zastita-prava-i-pruzanje-podrske-zrtvama-svjedocima-nasilja-u-obitelji/

16