perspektive - inicijativa

perspektiveZAGREBAČKAINICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

ISSN 1848-140X, lipanj 2013., godina 3, broj 2

Od šume ne vide drveće

Kontinent s najbržim rastom

MOŽE LI HRVATSKA POSTATI ODLIKAŠ

Porezne oaze na udaru

Rađa li se nova Zapadna unija

Turizam u borbi protiv siromaštva

Naš sugovornik dr. Ðuro Njavro nudi program koji bi nas doveo među respektabilne zemlje

NORDIJSKI MODEL ZA BUDUĆNOST

Kreditne agencije - ocjenjivači ili ucjenjivači

Skandinavci nude recept za efikasniju državu

Sadržaj

Pismo glavnog urednika ................................................................................................... 3

U FOKUSU

Nepristrani ocjenjivači ili ucjenjivači ................................................................................ 5Skandinavci nude recept za efikasniju državu ............................................................... 18Afrika – kontinent s najbržim rastom ............................................................................. 24Turizam u borbi protiv siromaštva .............................................................................. 29

TRENDOVI

Svi putevi za poslom vode u Njemačku ........................................................................... 37Certifikacija povod za nove nesporazume ................................................................. 40Dalekoistočna dalekovidnost njemačkog diva .......................................................... 42Tajna visokih zarada ........................................................................................................ 44Bezvrijedan, a preskup novčić ...................................................................................... 46

REFLEKTOR

Porezne oaze na udaru ................................................................................................... 49Kad birokrati od šume ne vide drveće ....................................................................... 53Neka tržište određuje energetske izvore .................................................................... 58

perspektiveNOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

lipanj 2013. godina 3, broj 2

ZAGREBAČKAINICIJATIVA

2 perspektive

INTERVJU

Đuro Njavro: Može li Hrvatska postati odlikaš .......................................................61

DOSSIER

Rađa li se nova Zapadna unija?! ................................................................................... 75

TRIBINA

Prednje i zadnje dvorište ................................................................................................ 87

SIGNALI

Kina: trgovinski uspon do vrha ................................................................................... 95Kina kuje potrošnju ......................................................................................................... 96Draži im papir od metala ............................................................................................... 97Kako doskočiti kofeinu? ................................................................................................. 98Vino za pomoć sirotinji ............................................................................................... 100

NOVE KNJIGE

Kako spriječiti ekonomske krize ................................................................................ 101Bankarsko novo ruho ................................................................................................... 103Testovi osobnosti pod upitnikom .............................................................................. 107Zašto (ne) kao samac? ................................................................................................... 109

INDIKATORI ................................................................................................................ 111

3broj 2 :: lipanj 2013.

Pismo glavnog urednika

Svega nas tri tjedna dijeli od ulaska u veliku europsku porodicu. Hoće li to biti „Dan D“ za hrvatsko gospodarstvo? Kad to zapitkujemo mislimo na krupne promjene koje članstvo u EU nosi sa sobom: na našu osposobljenost za sistemske promjene zbog toga članstva – neminovne na razini države, ali i na razini gospodarstva. Kod države se susrećemo s povećanim stupnjem otvorenosti, problemima zajedničkog Proračuna, ukidanjem međusobnih carina, otvaranjem tržišta rada, povećanom mobilnošću. Mijenjaju se makroekonomski uvjeti, pa i u strategijama razvoja. Kod privrednih subjekata te se promjene odražavaju na učincima ekonomije obujma, promjenama u okruženju, dodatnim informacijama i zaoštrenoj poslovnoj konkurentnosti. S obzirom na dugoročne pripreme vjerojatno će izostati EU-šok. Ostaje ipak gorak okus da se u tim pripremama nije vodilo dovoljno računa o dugoročnim posljedicama ulaska u EU, naročito na području vanjske trgovine. Možda smo te rizike i svjesno zanemarili, što se našim susjedima Slovencima obilo o glavu.Povući ću paralelu koja dosta rječito govori o tome što nas čeka. Hrvatska već četvrtu godinu za redom nije prošla u fi nalni dio Eurosonga. Ispala je u eliminacijama i ove godine. Sve te četiri godine pokušavali smo mijenjati stil pjesme, izvođače, tražili prilagodbu. Nismo uspjeli! Ove smo godine čak išli svjesno na traženje svoje niše nudeći Europi naš izvorni proizvod, klapsko pjevanje. Pokazalo se da sjeverni dio Europe, koji nas je ocjenjivao, nema puno smisla za takav iskorak. (Usput rečeno, nisu prošli ni predstavnici Slovenije, Srbije, Crne Gore i Makedonije čime nam je razvijeni Sjever pokazao naše mjesto u budućoj Zajednici).

Pismo glavnog urednika

4 perspektive

Što nam to govori? Bit će zaista teško izboriti svoje političko, društveno i ekonomsko mjesto pod suncem. Istina, otvara nam se tržište od 500 milijuna ljudi, otvaraju se novi kanali razmjene robe, usluga, kapitala i ljudi. No, ništa ne dolazi samo po sebi. Za svaki pomak valja se žestoko boriti, a to se može postići samo širim sagledavanjem i prilagođavanjem domaće privrede, javnog sektora, javne uprave i pravosuđa. Ulaskom u EU samo se proširuje i produbljuje velika domaća zadaća!Hoćemo li iz svega toga izvući pouke, naučiti konačno lekciju? I. što nam vrijede sva stečena iskustva zemalja koje su prošle trnoviti put ulaska u EU ako iz toga nismo spremni prihvatiti činjenice? A one su surove. Ulazimo u EU u uvjetima kad se ova Zajednica bori za vlastiti opstanak, kad je u ozbiljnoj stagnaciji proizvodnje i potrošnje te izrazitoj financijskoj krizi. Tržište EU je zasićeno robama, pa je pitanje gdje su naše realne mogućnosti proširenoga plasmana. Podjela unutar EU na razvijeni Sjever i manjkavi, ekonomski inferioran Jug poziciju nam sigurno neće olakšati.U ovom broju „Perspektiva“ pokušavamo stoga ukazati na neke pravce budućih aktivnosti koje bi mogle popraviti našu sadašnju nepovoljnu poziciju. Tu je, prije svega, pokušaj da se istakne kako bi Hrvatska mogla postati 'odlikaš' u tom društvu. Donosimo i prikaz skandinavskog modela kao modela budućnosti iz kojega bismo mogli mnogo toga naučiti. Upozoravamo na Afriku, najbrže rastući kontinent. Dajemo prikaz kako se osvajaju nova tržišta, ukazujemo na novu ulogu Hrvatske na jugoistoku Europe. Trendovima i signalima pokušavamo skrenuti pozornost na neke male, ali važne stvari gdje vidimo i povećane šanse za domaću privredu.


KREDITNE AGENCIJE

Nepristrani ocjenjivači ili ucjenjivači

Nakon stotinjak godina kreditne agencije postale su moćnije od najvećih država, ali im je vjerodostojnost dovedena u pitanje. Prvi put u povijesti SAD je izgubio vrhunski AAA rejting, a jedna država tužila kreditnu agenciju. Ocjene treba prihvaćati s rezervom, a reforme provoditi bez vanjskih pritisaka.

mr. Darko Horvatin

U rujnu prošle godine, Fitch, (najmanja od presvetog trojstva globalnih kreditnih agencija) pomalo iznenađujuće ostavila je Hrvatskoj krediti rejting BBB-. Čak s pozitivnim izgledima za poboljšanje. Ocjena je temeljena na odlučnosti hrvatske vlade da odlučnije krene u reforme i pokrene neophodne investicije. Kako se pokazalo da od toga neće biti ništa, agencija je koncem studenog 2012. godine, revidirala svoju prognozu iz stabilne u negativnu, uz preporuku da nam treba uvjerljiv plan za fiskalnu konsolidaciju, koji iz poteza vlade nije vidljiv. Dvije vodeće agencije čitavo su vrijeme šutjele su strani, ali ne zadugo. Koncem prošle godine, Standard & Poor's, vodeća svjetska

U fokusu

U fokusu

6 perspektive

kreditna agencija, srušila je dugoročni kreditni rejting Hrvatske iz kategorije BBB- u BB+, što se smatra „ junk“ (smeće) rejtingom. Premda je trend kretanja makroekonomskih pokazatelja upućivao da bi se to moglo dogoditi, ocjena je ipak primljena sa svojevrsnim iznenađenjem. Glavni argument za takvu ocjenu izostanak je strukturnih reformi, za koje su verbalno svi, međutim kada se dođe do provedbe, svi uključeni (sindikati, političari, razne udruge) naglo se ohlade od njih. Javni sektor živi u svom svijetu, i ne dopušta drastičnije rezove, a politika uvijek balansira između željenog i mogućeg, (pre)često vodeći računa samo o rezultatu narednih izbora, a ne o dugoročnom interesu zemlje koju vode. Početkom veljače, Moody's, druga najvažnija svjetska kreditna agencija, samo je potvrdila ocjenu S&P-a, poslavši poruku investitorima da pripaze s posuđivanjem novca Hrvatskoj, jer to predstavlja znatan rizik. Kratko rečeno i oni su nas gurnuli u „smeće“, ponajprije zbog izostanka ekonomskog rasta, kao i nestvaranje pretpostavki (izostanak investicija) za njegov rast u bližoj budućnosti.

Niži rejting – niža kamataČemu uopće služe ocjene kreditnih agencija? One šalju poruku svjetskim ulagačima o rizičnosti plasiranja novčanih sredstava u vrijednosne papire (obveznice) dotične države. Generalno, svako pogoršanje ocjene boniteta države odražava se na cijenu kapitala koji postaje skuplji. I obratno, svako poboljšanje ocjene znači jeftiniji kapital. Kažemo generalno, jer ima i iznimaka. Na tržištu je ipak najvažniji zakon ponude i potražnje. Tako se u ožujku Republika Hrvatska zadužila na američkom tržištu prodajom 1,5 milijardi dolara desetogodišnjih obveznica, po kamatnoj stopi od 5,6 posto. Prethodni plasman USD obveznica početkom 2011 godine napravljen je uz gotovo jedan posto višu kamatu. I ništa tome ne bi bilo čudno, da u to vrijeme rejting Hrvatske nije bio bolji nego danas! O čemu se radi?

Kretanje prihoda i dobiti vodećih kreditnih agencija (u mil. USD)

2008 2009 2010

Prihodi Dobit Prihodi Dobit Prihodi Dobit

S&P 1.583 749 1.537 712 1.695 762

Moody’s 1.268 601 1.278 557 1.466 649

Fitch 450 178 486 159 nedostupno nedostupno

Izvor: European Commission, 2011.



Američki FED pretvorio se doslovce u tiskaru novca. Politikom jeftinog novca nastoji pokrenuti američku privredu. Tržište je jednostavno preplavljeno „zelembaćima“ koje treba negdje uložiti. Stoga su mnoge zemlje odlučile iskoristiti povoljnu situaciju na američkom tržištu te se relativno povoljno uspjele zadužiti. I Slovenija je zadnji dan travnja zakoračila na američko tržište s namjerom izdavanja desetogodišnjih obveznica, koje je tržište bilo spremno kupiti uz kamatni prinos od 6,125 posto. No, izdanje je odgođeno zbog toga što je istovremeno zbog problema u bankarskom sektoru Moody's Sloveniju gurnuo u društvo Hrvatske dodijelivši joj rejting „smeće“. Moody's je napravio presedan, objavivši ocjenu nižu čak za dva investicijska stupnja (sa Baa2 na Ba1) uslijed postupka upisivanja slovenskih obveznica (dva sata prije zatvaranja knjiga upisa). Agencija procjenjuje da će troškovi sanacije bankovnog sektora iznositi između osam i deset posto BDP-a, odnosno od tri do četiri milijarde eura.

Primjer zadnjeg plasmana hrvatskih obveznica pokazuje da ocjene kreditnih agencija ne predstavljaju sveto pismo i trebalo bi ih uzimati s rezervom. Nisu one uvijek u pravu. Štoviše, često donose pogrešne ocjene koje u konačnici skupo koštaju sve aktere na tržištu, a mogle bi doći glave i samim agencijama. Problem je što su globalni ulagači dijelom postali lijeni i ne žele sami procjenjivati bonitet svojih vjerovnika, već se povode za javno dostupnim ocjenama rejting agencija, kao ključnim elementom za donošenje investicijskih odluka. Naravno, velik dio investitora jednostavno nema ni kapaciteta ni znanja za procjenu rizičnosti ulaganja, no u tom slučaju trebali bi malo više povesti računa o investicijskim kategorijama te ulagati većinom u one čiji rizik ipak više razumiju od pukog slova A ili B koji im serviraju agencije. U konačnici, ceh plaćaju samo oni, ali ne i onaj koji je ocjenu donio. Agencije već stotinjak godina gotovo predstavljaju „svete krave“ globalnog financijskog sustava. Ipak, i tu se naziru promjene.

REJTING

Republika Hrvatska

Agencija

Dugoročno zaduživanje

Strana valuta Domaća valuta

Ocjena Trend Ocjena Trend

Fitch Ratings BBB− Negativan BBB Negativan

Moody’s Ba1 Stabilan Ba1 Stabilan

Standard & Poor’s BB+ Stabilan BB+ Stabilan

U fokusu

8 perspektive

Početkom veljače dogodio se neviđeni presedan. Jedna država podigla je tužbu protiv jedne kreditne agencije. I to ne bilo koja država već SAD, a tuženik je ni manje ni više nego najveća svjetska kreditna agencija Standard & Poor's. Osnova za tužbu temelji se na mogućim nezakonitostima prilikom određivanja rejtinga drugorazrednih hipotekarnih obveznica koje se gurnule svijet u globalnu financijsku krizu 2007. godine, čije se posljedice i danas osjećaju. Zbog, blago rečeno, šlampavosti i olakog davanja najviših ocjena sumnjivim drugorazrednim hipotekarnim vrijednosnim papirima, agencija bi mogla platiti globu od basnoslovnih pet milijardi dolara. Puno, čak i za tako moćnu financijsku organizaciju. Zlobnici bi rekli da posljedice subprime krize nisu glavni razlog za tužbu, već da je to potez Standard & Poor's-a koji je dobrano prodrmao američku ekonomiju. Prva je to agencija koja se usudila dirnuti u američki mit – vrhunski AAA rejting. Naime, početkom kolovoza

REJTING / AGENCIJA S&P Moody’s Fitch

Investicijski rejting

Najviša kreditna kvaliteta AAA Aaa AAA

Visoka kreditna kvalitetaAA+AAAA-

Aa1Aa2Aa3

AA+AAAA-

Snažna sposobnost plaćanjaA+AA-

A1A2A3

A+AA-

Adekvatna sposobnost plaćanjaNajniži rejting u investicijskom razredu

BBB+BBBBBB-

Baa1Baa2Baa3

BBB+BBBBBB-

Špekulativan rejting

Špekulativan kreditni rizik zbog negativnih makroekonomskih promjena

BB+BBBB-

Ba1Ba2Ba3

BB+BBBB-

Visok špekulativan rizik, nepogodno za investiranje

B+BB-

B1B2B3

B+BB-

Vrlo visok rizikCCC+CCCCCC-

Caa1Caa2Caa3

CCC+CCCCCC-

Nenaplativo, najniža kategorijaCD

CaC

CD

Oznake i pojašnjenja dugoročnog kreditnog rejtinga vodećih kreditnih agencija



prošle godine ta je agencija spustila američki rejting sa AAA na AA+. Prvi je to put u povijesti da SAD nema najviši mogući rejting. U svakom slučaju bit će zanimljivo pratiti sudsku borbu titana, osim ako se suprotstavljene strane ne nagode i izbjegnu mrcvarenje na sudu, što bi svakako odgovaralo Standard & Poor's-u kako ne bi na vidjelo izišlo njihovo „prljavo rublje“.

Lakše investiranjeKreditne agencije su kompanije koje dodjeljuju kreditni rejting izdavateljima određenih vrsta dužničkih obveza kao i samim dužničkim instrumentima. U pojedinim slučajevima rejting dobiva i sam serviser duga. Izdavatelji vrijednosnih papira najčešće su kompanije, države, pokrajine, neprofitne organizacije ili nacionalne vlade koje izdaju dužničke papire (npr. obveznice) kojima se trguje na sekundarnom tržištu. Kreditni rejting za izdavatelja uzima u obzir njegovu kreditnu sposobnost, odnosno mogućnost za otplatu kredita i direktno utječe na kamatnu stopu izdanog vrijednosnog papira.

Nedodirljivost ocjene kreditnih agencija došla je u pitanje nakon izbijanje financijske krize u razdoblju od 2007. do 2009. Prije desetak godina američka Komisija za vrijednosnice (SEC) uputila je Kongresu detaljan plan pokretanje istrage poslovanja kreditnih agencija zbog kršenja propisa tržišnog natjecanja kao i sukoba interesa. Nakon drastičnog snižavanja rejtinga većine zemalja Europske unije, uslijed europske dužničke krize, iz Europe su krenule oštre kritike na račun kreditnih agencija. Rejting koriste ulagači, izdavatelji, investicijske banke, brokeri-dealeri i vlade. Za ulagače, rejting agencije povećavaju raspon investicijskih mogućnosti i prikazuju lako primjenjivu mjeru relativnog kreditnog rizika, čime se generalno povećava efikasnost tržišta, te snižavaju troškovi vjerovnika i dužnika. To pridonosi rastu ponude rizičnog kapitala spremnog za ulaganje što direktno utječe na gospodarski rast. Također, tako se otvara tržište kapitala i za kategorije dužnika koji bi mu inače teško mogli pristupiti (male države, bolnice, start-up kompanije).Izdavatelji se oslanjaju na kreditni rejting kao na neovisnu potvrdu vlastite kreditne sposobnosti koja određuje vrijednost papira koji izdaju.

Svako značajnije izdanje obveznica mora imati ocjenu boniteta od barem jedne od vodećih kreditnih agencija kako bi bilo uspješno. Bez kreditne ocjene, izdanje bi moglo propasti zbog slabog odaziva investitora ili zbog preniske ponuđene cijene (odnosno previsoke kamate uz koju su ulagači spremni posuditi novac). Regulatori se također oslanjaju na ocjenu kreditnih agencija. Tako prema Baselu II, bankovni regulatori dozvoljavaju bankama upotrebu kreditnog rejtinga od određenih agencija (uglavnom Standard & Poor's, Moody's i Fitch) za izračun potrebnih kapitalnih rezervi (adekvatnost kapitala).

U fokusu

10 perspektive

Iza toga se krije ideja da banke i druge financijske institucije ne moraju održavati istu razinu kapitala za slučaj naglog povlačenja depozita ako su investirale u visoko likvidne i vrlo „sigurne“ vrijednosnice (poput američkih ili njemačkih državnih obveznica). Regulatori kreditni rejting koriste i u druge svrhe. Tako se pojedinim izdavateljima obveznica omogućuje korištenje skraćenog prospekta za izdavanje vrijednosnih papira ako se radi o renomiranom izdavatelju čiji je kreditni rejting veći od određene razine. Uvidjevši važnost kreditnih agencija u formiranju kapitala, pojedine vlade pokušavale su utemeljiti lokalne agencije s raznovrsnim regulatornim olakšicama i potporama. To bi, međutim, moglo biti kontraproduktivno, utoliko što bi otupilo tržišni mehanizam u kojem se agencije natječu, poticanjem takvih neiskusnih agencija na uštrb onih koje djeluju već gotovo jedno stoljeće.

Ocjena nije garancijaKreditne agencije imaju svoju ulogu i u strukturiranim financijskim transakcijama. Za razliku od tipičnog zajma ili izdanja obveznica gdje zajmoprimac nudi plaćanje određene naknade na pozajmljeni novac, strukturirana financijska transakcija može se promatrati kao serija kredita s različitim karakteristikama ili kao više malih kredita sličnog tipa upakiranih u tranše. Rejting često određuje kamatnu stopu ili cijenu pridruženu određenoj

tranši, temeljenu na kvaliteti kredita ili druge imovne koja se u njoj nalazi. Kompanije uključene u takve transakcije često se konzultiraju s agencijama kako bi im pomogle strukturirati pojedinu tranšu tako da ona dobije željeni kreditni rejting. Primjerice, kompanija želi posuditi veću količinu novčanih sredstava izdavanjem vrijednosnih papira. Međutim, iznos je prevelik da bi se plasirao kao pojedinačno izdanje jer bi ulagači zahtijevali previsok prinos. Umjesto toga, kompanija odluči izdati tri odvojene obveznice

s tri različita kreditna rejtinga – A (umjereni rizik), BBB (srednji rizik) i BB (špekulativni rizik). Pri tome je jasno da će za obveznice s rejtingom A platiti nižu kamatu nego na onu s BB rejtingom, međutim ukupna kamata koju će kompanija platiti bit će niža nego da se zadužila kroz samo jedno izdanje. Za pomoć u strukturiranju tranši kompanija će se obratiti kreditnoj agenciji koja će joj sugerirati kojom vrstom imovine osigurati svaku tranšu kako bi joj bila dodijeljena ciljana ocjena nakon izdanja.

Nakon izbijanja financijske krize, rejting agencije podvrgnute su kritikama posebice zbog velikih gubitaka ostvarenih na dužničke papira s kolateralom

Nakon izbijanja financijske krize, rejting agencije podvrgnute su

kritikama



(CDO), što je ustvari obveznica čija je otplata osigurana hipotekom, a često i otplatom auto-kredita, kreditnim karticama itd. Unatoč tome što im je nerijetko bio dodijeljen vrhunski AAA rejting. Obrana agencija svela se na konstataciju da je njihova ocjena rezultat analize u točno određenom trenutku, da nikad nisu jamčili određeni rejting pojedinoj tranši, te da svaka promjena faktora rizika utječe na ocjenu boniteta i rezultira promjenom prvotno dodijeljenog rejtinga. Pojedine agencije ne rangiraju obveznice u čijem su strukturiranju sudjelovale. Kao što i same agencije navode, njihova ocjena izražava mišljenje, a ne garanciju vjerovnicima da neće biti problema s naplatom duga. Smatra se da AAA rejting predstavlja svojevrsnu garanciju niske volatilnosti (raspon promjene cijene) i visoke likvidnosti (mogućnosti kupoprodaje) vrijednosnog papira. No, kod strukturiranih obveznica mnogo je faktora u igri i samo mala promjena percepcije tržišnog rizika može uzrokovati nagle oscilacije cijena takvih papira bez obzira na njihov „papirnati“ rejting. S time bi se morali pozabaviti i regulatori jer raširena primjena ocjene boniteta u bankama prvenstveno se temelji na pretpostavci da visok rejting označava nisku volatilnost i visoku likvidnost.

Sve brojnije kritikeKreditne agencije sve se više kritiziraju iz sljedećih razloga:

• Presporo snižavaju rejting kompanija. Primjerice, Enron je još četiri dana nakon stečaja imao investicijski rejting, unatoč činjenici da su rejting agencije već mjesecima bile upoznate s problemima kompanije. Moody's je povlaštenim dionicama kompanije Freddie Mac držao najviši rejting sve dok Warren Buffett nije na TV mreži govorio o toj kompaniji, da bi naredni dan srezao ocjenu tek jednu stepenicu iznad „smeća“ (junk ocjena). Pojedine studije su dokazale kako su spreadovi (raspon između kupovne i prodajne cijene) korporativnih obveznica počeli rasti s padom kvalitete kredita, ali prije nego što je rejting snižen, implicirajući pritom da tržište predvodi snižavanje boniteta, dovodeći tako u pitanje informacijsku vrijednost kreditnog rejtinga. Umjesto da se oslanjaju na ocjene kreditnih agencija, regulatori bi trebali bankama i drugim financijskim institucijama nametnuti primjenu razlike u prinosu između dvije obveznice (credit spread) pri izračunu rizika u svojim portfeljima.

• Vodeće agencije često su u prebliskim odnosima s menadžmentom kompanija, čime se otvara mogućnost za pretjeran utjecaj na krajnju ocjenu, koja često ne odražava realno stanje kompanije. Učestalo se sastaju s vodećim ljudima tvrtki savjetujući ih što poduzeti u svrhu

U fokusu

12 perspektive

očuvanja rejtinga. Kako kompanije plaćaju agencijama za dodjelu rejtinga, to također otvara prostor za nagađanja o sukobu interesa dovodeći u pitanje finalnu ocjenu agencija.

• Agencije se optužuju za taktiku ucjene pri akviziciji novih klijenata, odnosno tjeranje kompanija da zatraže njihovu ocjenu. Tako je Moody's samoinicijativno započeo objavljivati rejting Hannover Re, uputivši dopis kompaniji da „se vesele trenutku kada će Hannover Re biti spreman platiti za ocjenu“. Hannover Re je odbio platiti, na što je agencija nastavila objavljivati ocjenu, ali ju je snizila, unatoč uspješnom poslovanju. Kako su Nijemci i dalje odbijali platiti, 2004. godine Moody's im je skresao rejting na „smeće“. Unatoč tome što su im druge agencije dale puno bolju ocjenu, dioničari su pretrpjeli šok jer je tržišna vrijednost kompanije pala za 175 milijuna dolara.

• Snižavanje kreditnog rejtinga ne znači samo da će porasti cijena zaduživanja, nego može imati šire negativne efekte. Tako u mnogim ugovorima o kreditu stoji da kompanija mora odmah pristupiti otplati duga ako joj rejting padne ispod određene granice. To može dovesti do tzv. „spirale smrti“ ako pad rejtinga aktivira takve klauzule o automatskom dospijeću kredita, tj. rezultirati bankrotom kompanije, kao što se dogodilo u slučaju Enrona. Od tada se od kompanija izlistanih na burzi traži da objave postojanje takvih klauzula u ugovorima, dok kreditne agencije nastoje ograničiti daljnju primjenu sličnih klauzula.

• Agencije se optužuje za oligopol jer su barijere za ulazak novih igrača na tržište visoke, a i sam biznis je temeljen na reputaciji (financijska industrija ne drži do ocjena manjih agencija). Od većih agencija jedino je Moody's neovisan i javno objavljuje financijska izvješća isključivo iz primarne djelatnosti – ocjene boniteta, dok drugi objavljuju konsolidirana izvješća.

• Agencije su najviše griješile u procjeni rejtinga strukturiranih proizvoda dodjelom AAA rejtinga, da bi ubrzo izgubili najviši rejting, a nerijetko završili i u klasičnom bankrotu, što je u probleme dovelo mnoge banke (AIG) s velikim portfeljem takvih papira i nedovoljnom kapitalnom rezervom. Ulagači se zbog raznih razloga (nedostatak kvalificiranog osoblja i troškova) oslanjaju isključivo na procjene kreditnih agencija, umjesto da pokušaju sami detektirati rizike koji se kriju u takvim vrijednosnim papirima. William Gross, osnivač investicijske kompanije Pimco, pozvao je ulagače na ignoriranje procjena kreditnih agencija, opisujući ih pritom kao idiote s matematičkim alatima, ali bez ideje kako ih upotrijebiti.



• Mnogi strukturirani proizvodi za čiji su rejting agencije bile odgovorne sastojali su se od BBB kredita niže kvalitete, ali kad su uključeni u CDO, pripisan im je vrhunski AAA rejting. Isplate po takvim proizvodima često su rađene u tranšama, gdje je prvoj tranši dodijeljen najviši rejting i isplaćena je prvim novčanim tijekom od BBB rangiranih kredita, dok su se gubici slijevali u niže rangirane tranše. Kreditne agencije pomagale su izdavateljima strukturirati takve papire u svrhu dobivanja AAA rejtinga. Naknada za takav rejting kretala od petsto tisuća do milijun dolara.

• Smatra se da su agencije prilikom dodjele rejtinga državama u sukobu interesa jer imaju politički interes da ne budu prekritične prema zemljama na čijem području djeluju i čije ih institucije nadziru

CDS bolje mjerilo rizikaTri najveće svjetske kreditne agencije su Standard & Poor's, Moody's Investor Service i Fitch Ratings. Prve dvije kontroliraju po 40 posto tržišta, dok Fitch drži oko 14 posto tržišta i najčešće se koristi kao alternativa jednoj od vodećih agencija. Zanimljivo je spomenuti da su zapravo regulatori tržišta, poput američkog SEC-a, utjecali na stvaranje oligopola jer su tržišne sudionike zapravo prisilili da koriste (gotovo isključivo) usluge tih agencija. Čak i Basel II upućuje banke na primjenu ocjene tih agencija prilikom obračuna adekvatnosti kapitala. Zbog toga jača inicijativa da regulatori umjesto ocjena kreditnih agencija kao mjerilo uzimaju kupoprodajnu cijenu rizika nekog izdavatelja za određenu premiju, odnosno Credit Default Swap. To je ustvari cijena osiguranja kredita. Ako dužnik ne vrati kredit, vjerovnik se naplaćuje od onoga tko mu je prodao takvo osiguranje. U pravilo CDS tržište brže reagira na promjene boniteta izdavatelja nego kreditne agencije. Tako je često tijekom europske dužničke krize cijena rizika (CDS) pojedinih zemalja naglo porasla, a rejting im tek naknadno smanjen. Većina kreditnih agencija drži se jednog od ova dva poslovna modela. U početku sve su se agencije oslanjale na pretplatnički poslovni model u kojem se rejting ne distribuira besplatno, već ga primaju samo pretplatnici na njihove publikacije. Tako je najveći dio prihoda ostvarivan od pretplate. Danas se većina manjih agencija oslanja na taj model poslovanja, te se smatra da je tako manja mogućnost izbijanja sukoba interesa. Veće agencije, uključivši

Ako dužnik ne vrati kredit, vjerovnik se naplaćuje od onoga tko mu je prodao takvo osiguranje

U fokusu

14 perspektive

i „veliku trojku“, oslanja se međutim na poslovni model u kojem izdavatelj plaća za dobivanje rejtinga i koji se onda javno objavljuje. Kritičari ovog modela smatraju da tu ima puno prostora za sukob interesa. Zagovaratelji takvog načina poslovanja ukazuju na problem pretplatničkog odnosa jer većina ulagača nije zainteresirana za neke obveznice, koje u tom slučaju ostaju bez rejtinga, a također ukazuju na moguć sukob interesa ako jedan pretplatnik predstavlja veći izvor prihoda agencije, koja se u tom slučaju osjeća „obveznom „ objaviti rejtinge koji podržavaju njegovu ulagačku politiku.

StogodišnjaciThe Fitch Publishing Company osnovana je ravno pred stotinu godina. Osnovao ju je John Knowles Fitch, 33-trogodišnji poduzetnik koji je upravo preuzeo očevu tiskarsku tvrtku. Imao je jedinstven cilj za svoju kompaniju – objavljivanje financijskih statističkih podataka obveznica i dionica. Jedanaest godina kasnije proširio je posao kreiranjem sustava za rangiranje dužničkih obveza prema mogućnostima izdavatelja da ih otplati. Postavio je standarde u industriji kada je 1924. godine predstavio AAA do D rejting sustav, koji su naknadno preuzele druge kreditne agencije. Unatoč tome, Fitch je danas najmanja agencija među vodećom trojkom. Koncem 1990-ih spojio se s IBCA London, podružnicom francuske kompanije Fimalac.

Henry Varnum Poor objavio je „History of Railroads and Canals in the United States“ daleke 1860. godine kao prethodnicu analize vrijednosnih papira koja se u narednom stoljeću razvila do neslućenih razmjera. Njegova kompanija za objavljivanje financijske statistike zvala se H.V. and H.W.Poor Company.

Još jedan financijski analitičar, Luther Lee Blake želio se okušati u tom području, te je 1906. godine (godinu dana poslije smrti H.V. Poora), osnovao Standard Statistic. Te dvije kompanije spojile su se 1941. godine u Standard & Poor's Corporation, te danas predstavljaju najveću svjetsku kreditnu agenciju. Kompaniju je 1996. preuzela kompanija The McGraw-Hill. Standard & Poor's postao je najpoznatiji po dioničkim indeksima, poput S&P 500, koji je danas vodeći indikator za odluke o investicijskom ulaganju kao i važan pokazatelj stanja američkog gospodarstva. Moody's Corporation osnovao je John Moody 1909. godine kao holding kompaniju u kojoj je najznačajniji Moody's Investor Services. Kreditni rejting objavljuju od 1914. godine, s time da u se do 1970. godine bavili isključivo rejtingom državnih obveznica, dok danas pokrivaju i korporativne papre i bankovne depozite.



Kako dobiti rejtingDužnici žele imati ideju koliko je „siguran“ njihov vrijednosni papir, dok ulagači traže nepristranu ocjenu vjerojatnosti kompanije da isplati dug. Stoga kompanije često unajmljuju kreditne agencije da ocijene njihov dug. Nakon što kompanija zatraži ocjenu, agencije je analiziraju što je pažljivije moguće. Ipak, ne postoji čaroban formula za određivanje kreditnog rejtinga pojedine institucije. Umjesto toga agencija donosi subjektivnu procjenu mogućnost kompanije da isplati dug. Kod procjene, agencije gledaju brojne faktore, od visine duga, karaktera, izražene volje i financijske stabilnosti da se dug isplati. Premda se većina tih podataka može pronaći u financijskim izvješćima, drugi (poput stava prema otplati duga) moraju biti vrlo pomno procijenjeni. Primjerice, nedavno snižavanja kreditnog rejtinga dotad neupitnog SAD-a, koje je napravio Standard & Poor's, napravljeno je temeljem ocjene političkog balansiranja federalne vlade , kakvo nije u skladu s ponašanjem vrhunski rangirane AAA institucije. Kod procjene kreditnog rejtinga agencije dug klasificiraju u jednu od ovih kategorija

1. Vrhunski rejting2. Gornji umjereni rejting3. Donji umjereni rejting4. Neinvesticijski (špekulativni) rejting5. Visoko špekulativan rejting6. Vrlo visok rizik – blizu stečaja7. Stečaj

Vrhunski rejting označava sigurnu investiciju, dok su one pri kraju ljestvice najrizičnije jer su već pokazale nemogućnost podmirenja obveza. Svako spuštanje na toj ljestvici označava rizičniju investiciju, što podrazumijeva da ulagači traže i veći povrat na takvo ulaganje. Institucije s višim kreditnim rejtingom mogu povoljnije posuđivati novac na tržištu kapitala. Tako su nagrađeni dužnici koji odgovorno upravljaju svojim sredstvima i pravovremeno podmiruju obveze. Ulagači žele biti upoznati s razinom rizika kompanije kojoj pozajmljuju novac. Tu im pomažu kreditne agencije koje ih pravovremeno upozoravaju na svaku promjenu u bonitetu vjerovnika.

Ne izbjegavaju svi ulagači rizične investicije, no pri tome žele veću kompenzaciju za ulaganje. Kod donošenja investicijske odluke, uglavnom se oslanjaju na ocjene kreditnih agencija. Lošija ocjena može predstavljati

Vrhunski rejting označava sigurnu investiciju

U fokusu

16 perspektive

poziv na uzbunu, što znači ili previše duga ili izražena nemogućnost njegove otplate. Naravno, problematični dužnici uvijek opovrgavaju probleme, stoga je dobro da ih kreditni analitičar upozori na potencijalne probleme, kako bi se provele potrebne promjene u načinu poslovanja koje bi rezultirale zadržavanjem kreditne ocjene.

Slovenija je dugo bila zvijezda nove Europe, ali je zvijezda naglo potamnjela, a rejting (za sada samo prema Moody'su) završio u smeću. Odgađanje reformi i privatizacije, rezultiralo je kolapsom slovenske privrede. Sprega politike i tajkuna dovela je domaće, pretežito državne banke na rub propasti. Možemo tek zamisliti kako bi to kod nas izgledalo da banke nisu privatizirane i da politika još uvijek ima utjecaj u njima. Sjetimo se samo što se prije par godina događalo u relativno maloj Hrvatskoj poštanskoj banci. Ne želimo uopće zamišljati razmjere malverzacija i pogodovanja u slučaju Zagrebačke ili Privredne banke da su one kojim slučajem još uvijek privatne. Sve promašaje, lopovluke i malverzacije u konačnici plaća vlasnik banke ubrizgavanjem svježeg kapitala. Država ga nema. Ni slovenska ni hrvatska. Zato HPB ide u privatizaciju jer mu treba svježi kapital za nesmetano poslovanje. Vidjet ćemo kojim će se sredstvima dokapitalizirati slovenske banke, kojim trebaju

milijarde eura svježeg novca. Sve je izglednije da će naši susjedi zatrebati međunarodnu pomoć, ma koliko se tome opirali. U protivnom, ne treba sumnjati da će i druge dvije agencije kreditni rejting Slovenije gurnuti u smeće. Ono što svakako iznenađuje je vrijeme objave ocjene. U pravilu se zemlja kojoj se mijenja bonitet obavještava nekoliko sati prije javne objave, a nikada se nije dogodilo da se ocjena objavi uslijed postupka prodaje obveznica. Naravno,izdanje je zaustavljeno i postupak će se ponoviti kroz nekoliko dana kada se smire duhovi. Naime, Slovenija hitno treba barem tri milijarde eura. S lošijom kreditnom

ocjenom, to će ih skupo stajati. U protivnom, morat će zatražiti vanjsku pomoć. Zbog vremena kada je ocjena objavljena Slovenija je pretrpjela znatnu financijsku štetu (skuplje zaduživanje). Tu se otvara prostor za podizanje tužbe protiv Moody'sa za naknadu štete. Hoće li i druga svjetska kreditna agencija završiti na sudu? Svakako ne vjerujemo da bi se bila koja agencija usudila što je napravljeno“deželi“, učiniti nekoj od većih i utjecajnijih zemalja (poput Njemačke ili Francuske). Za testiranje strogoće izabrali su malenu Sloveniju.

Nakon ovakvog pregleda rada, prednosti i mana kreditnih agencija, jasno je da su one „conditio sine qua non“ globalnog financijskog sustava. Dopušteno im je da izrastu u globalnog diva koji je u mogućnosti ucjenjivati ne samo

"Conditio sine qua non"

globalnog financijskog

sustava



kompanije, već i vlade. Jednim potezom pera odlučuju o sudbini milijardi ljudi. Bez posljedica. Barem do sada. Podnose račune samo svojim dioničarima, a njih u konačnici jedino zanima profit. Jasno je da se tu otvara prostor za razne manipulacije. Stoga, njihove ocjene ne treba uzimati zdravo za gotovo jer vidimo da i one griješe (slučajno ili namjerno), na svakako njihove procjene i preporuke treba shvatiti ozbiljno. Tako i hrvatska vlada ne treba paničariti zbog lošije ocjene, ali treba osluhnuti što o nama drugi misle i pokušati pokrenuti promjene i reforme, a ne tek onda kada smo stjerani u kut. Kad-tad nećemo više imati manevarskog prostora i morat ćemo rezove provoditi preko noći i pod svaku cijenu. Prisjetimo se koliko se dugo priča o restrukturiranju domaćih brodogradilišta, a provodi se tek sada kada nam je to uvjet za ulazak u Europsku uniju i sve mora biti gotovo u nekoliko mjeseci. Jasno da se u tako kratkom roku ne mogu iznaći najbolja rješenja. Međutim, politici više odgovara takav scenarij u kojem se kaže „tako Bruxelles traži“. Tko god da traži, cijenu plaćamo svi, stoga stisnimo zube i sami pokrenimo, kontrolirajmo i okončajmo reforme. Ne radi MMF-a, kreditnih agencija ili EU-a, već radi nas samih.

Sve materijale objavljene u ovoj ediciji možete čitati u online verziji:

www.inicijativa.com.hr

18 perspektive

NORDIJSKI MODEL ZA BUDUĆNOST


Vikinzi su izbjegli privrednu sklerozu južne Europe i nejednakost Amerike. Svijetu nude recept kako reformirati javni sektor i učiniti državu efikasnijom i odgovornijom, a njihove glavne pouke nisu političke nego praktične. Nordijske se zemlje ponose poštenjem i transparentnošću svojih vlada koje su predmet rigoroznog nadzora. Porezi su im previsoki, povlastice prevelike. Ali te zemlje neprestano provode strukturne reforme i ne žrtvuju ono što model čini tako vrijednim: sposobnost investiranja u ljudski kapital i zaštitu od lomova koji su dio kapitalističkih sustava.

dr. Uroš Dujšin

Male zemlje često prednjače kada su u pitanju reforme. U 1980-ima to je bila Britanija zahvaljujući tačerizmu i privatizaciji. Mali Singapur bio je dugo uzorom mnogim reformatorima. Četiri najvažnije nordijske zemlje – Švedska, Danska, Norveška i Finska – stoje sasvim dobro. Ako biste se željeli ponovno roditi bilo gdje u svijetu kao osoba prosječnog talenta i dohotka, trebali biste postati Vikingom. Nordijske zemlje su na vrhu ljestvica, od konkurentnosti do socijale i zadovoljstva. Izbjegle su ekonomsku sklerozu južne Evrope kao i nejednakost u Americi. Teoretičari razvoja počeli su nazivati uspjeh reformi „odlaskom u Dansku“. U međuvremenu je regija koja je nekada bila sinonimom za namještaj uradi sam i kvartet Abba postala i kulturnim uzorom.

Kao što objašnjava nedavno objavljena analiza The Economista, nešto od toga treba zahvaliti i sretnim okolnostima. Nordijske su zemlje mudro



upravljale svojom dužničkom krizom u 1990-ima; no zanimljivo je zašto je nordijski model u modi. Političarima širom svijeta – naročito na prezaduženom Zapadu – one nude recept kako reformirati javni sektor i učiniti državu efikasnijom i odgovornijom. Ideja o smanjenom udjelu države je šok, kako za francuske ljevičare koji sanjaju o socijalističkoj Skandinaviji, tako i za američke konzervativce koji se boje da se Obama sprema na skandinavizaciju Amerike. Krivo! U 1970-ima i 1980-ima nordijske su zemlje doista bile države s visokim porezima. Neki su bili prisiljeni platiti čak 100% poreza na dohodak (!). No to nije išlo: Švedska je od četvrte najbogatije zemlje u 1970. pala na četrnaesto mjesto u 1993.

Javni izdaci još uvijek prekomjerniOd tada su Šveđani promijenili smjer – uglavnom udesno. Udio države u švedskom BDP-u smanjen je za oko 18%, što je manje no u Francuskoj, a uskoro bi mogao biti i manji nego u Britaniji. Smanjili su poreze: porez na dohodak poduzeća iznosi 22%, manje no u Njen je proračunski deficit 0,3% BDP-a – dok američki iznosi 7 posto .No taj model nije savršen. Udio javnih izdataka još je teško prihvatljiv i održiv. Otuda i opasnost od emigracije poduzetnika.

Skandinavci pokazuju da i zemlje EU mogu biti uspješne. A kako Azijci uvode države blagostanja, i oni će se ugledati na sjevernjake. Kineze naročito zanima Norveška.

Dalekosežne reforme usprkos sindikatima i lobijimaGlavne pouke koju nude Skandinavci nisu ideološke nego praktične. Država nije popularna zato što je moćna nego zato što funkcionira. Šveđani plaćaju poreze radije nego Ameri, jer zato dobivaju dobre škole i besplatnu zdravstvenu skrb. Oni su pokrenuli dalekosežne reforme usprkos sindikatima i lobijima. Dokazi su tu. Tržišne mehanizme možemo ubaciti u državu blagostanja kako bi se poboljšala njena efikasnost. Možete stvoriti programe povlastica na zdravim temeljima kako ne biste osiromašili buduće generacije. No zato treba iskorijeniti korupciju i skrivene interese i biti spremni napustiti zamorne ortodoksije ljevice i desnice te tražiti dobre ideje posvuda. Zbog svega toga će slijedećih godina svijet istraživati nordijski model.

Država nije popularna zato što je moćna nego zato što funkcionira

U fokusu

20 perspektive

Zašto je ovo udaljeno, rijetko naseljeno područje sa svojim polarnim zimama i ogromnim prostranstvima divljine postalo tako uspješno? Bilo je vremena kada je najveći dio stanovništva bez oklijevanja hvalio svoju vladu, što je tokom najvećeg dijela dvadesetog stoljeća značilo socijaldemokraciju u jednoj od različitih lokalnih varijanti. Vlada je pružala svojim građanima doživotnu socijalu, spasavajući ih od nedaća života njihovih predaka iz devetnaestog stoljeća, i krenula spašavati kapitalističke privrede od njihovih povremenih kriza.

No pobornici slobode tržišta osporili su vladine modele i ponudili snažnu alternativu. U razdoblju od 1870. do 1970. Nordijske su zemlje spadale među one s najbržim privrednim rastom, zahvaljujući seriji liberalnih reformi kao što je osnivanje banaka i privatizacija šuma. No u 1970-im i 1980-im je prekomjerni rast udjela države doveo do nasukavanja ovih reformi. Pobornici slobode tržišta pripisuju nedavno postignute impresivne razvojne rezultate upravo svojoj odlučnosti da smanje državnu potrošnju i liberaliziraju privredno poslovanje.

Previše troše na socijaluLiberali osporavaju i tezu o ulozi države u povećavanju jednakosti dohodaka. Andreas Bergh iz Švedskog istraživačkog instituta ekonomije industrije tvrdi da je sažimanje raspona švedskih dohodaka počelo i prije dolaska države blagostanja. Dio tih argumenata je opravdan. Nordijske su zemlje počele trošiti na socijalu više no što su si to mogle dozvoliti i oslanjale su se više no što je pametno na nekoliko velikih tvrtki. Bile su

u pravu kada su skresale državnu potrošnju i privrednicima olakšale život. No bilo bi pogrešno u potpunosti odbacivati ulogu države.

Nordijske se zemlje ponose poštenjem i transparentnošću svojih vlada. One su predmet rigoroznog nadzora, pa tako u Švedskoj svatko uma pristupa svim službenim dokumentima. A političarima bi se zamjerilo ako bi sišli sa svojih bicikala i ušli u službene limuzine. Nordijske su zemlje transparentnosti dodale dvije važne

osobine: pragmatizam i odlučnost. Otkrivši da stari socijaldemokratski konsenzus više ne drži vodu oni su ga napustili s vrlo malo otpora u čitavom političkom spektru. Također su se pokazali izuzetno odlučnima u provođenju reformi. Bila bi velika greška nordijsku ljubaznost tumačiti kao neodlučnost.

Nordijske se zemlje ponose

poštenjem i transparentnošću

svojih vlada



Djelotvorni pragmatizamPragmatizam objašnjava i zašto je novi konsenzus tako brzo zamijenio stari. Tako je npr. malo švedskih političara socijaldemokratske orijentacije koji žele ukinuti nedavno uvedene konzervativne reforme. To objašnjava i zašto nordijske zemlje izgledaju kao amalgami ljevičarske i desničarske politike. Pragmatizam objašnjava i zašto nordijske zemlje stalno poboljšavaju svoj model vladavine. One, naime, još uvijek imaju mnogo problema. Njihove su vlade i dalje prevelike, a privatni sektor im je premalen. Njihovi su porezi i dalje previsoki, a povlastice prevelike. U Danskoj sistem fleksibilne sigurnosti prenaglašava sigurnost na štetu fleksibilnosti. Norveški naftni bum prijeti uništenjem radne etike. Loš je znak da je više od 6% radne snage na bolovanju u bilo koje vrijeme i da oko 9% stanovnika živi od invalidnine. No nordijske zemlje neprestano provode strukturne reforme, možda ponešto presporo, ali ipak solidno i stalno. K tome sve to rade bez žrtvovanja onoga što nordijski model čini vrijednim: sposobnosti investiranja u ljudski kapital i zaštite ljudi od lomova koji su dio kapitalističkog sistema.Većina bogatih zemalja suočena je s istim problemima koje je kapitalistički svijet imao početkom 1990-ih – s nekontroliranom javnom potrošnjom i predimenzioniranim socijalnim programima. Južnoj Evropi treba doza nordijske odlučnosti ako želi staviti svoje financije pod kontrolu. I Amerika treba dozu nordijskog pragmatizma ako želi uspjeti u ograničavanju povlastica i reformi javnog sektora.

Teško shvatljiv model – izvrsno funkcioniraStručnjaci iz nordijskih zemalja nipošto nisu stidljivi kada je u pitanju reklamiranje prednosti njihovog modela vladavine. Nordijski instituti izdaju detaljne studije na engleskom o tome kako su reformirali svoje države. Nordijski političari bore se za svoje stavove na međunarodnim skupovima, a njihovi konzultanti prodaju svoja iskustva širom svijeta. U restrukturiranju švedskog komercijalnog portfelja u 1990-ima glavnu je ulogu igrao Dan Detter, koji predstavlja više od četvrtine poslovnog sektora. Od tada savjetuje vlade u Aziji i širom Evrope.Ipak, teško je shvatiti da se nordijski model vladavine brzo širi, uglavnom stoga što je nordijski talent sui generis. Nordijski model vladavine iznikao

Nordijske zemlje neprestano provode strukturne reforme - usporeno, ali stalno

U fokusu

22 perspektive

je iz kombinacije okrutne geografije i benigne povijesti. Sve nordijske zemlje imaju malobrojno stanovništvo, što znači da članovi vladajućih elita moraju međusobno surađivati. Njihovi monarsi su živjeli u relativno skromnim mjestima, a njihovi su se plemići morali pogađati s nezavisnim seljacima i pomorcima. Rano su prihvatili liberalizam. Švedska je jamčila slobodu tiska već 1766, a od 1840-ih napustila je povlašćivanje plemića u dodjeljivanju najviših državnih dužnosti i stvorila meritokratsku i poštenu javnu upravu. Prihvatili su i protestantizam – vjeru koja reducira crkvu na pomoćnika i ističe neposrednost odnosa između pojedinca i njegovog Boga. Jedan od prioriteta luteranske crkve bilo je opismenjavaje seljaka.

Povjerenje u strance i vjera u prava pojedincaKombinacija geografije i povijesti pružila je nordijski zemljama dvije važne osobine: povjerenje u strance i vjeru u prava pojedinca. Jedna Eurobarometrova analiza povjerenja u širu društvenu zajednicu (za razliku od povjerenja u užu obitelj) pokazuje da su tu nordijske zemlje u vodećoj poziciji. Ekonomisti smatraju da visoki stupanj povjerenja u snižavanje transakcijskih troškova – tu nije potrebno pribjegavanje parnicama američkog stila niti talijanski quid-pro-quo aranžmani da bi se obavio neki posao. Povjerenje znači da se visokokvalitetni ljudi zapošljavaju u javnim službama. Građani plaćaju poreze i igraju prema pravilima. Vladine odluke prihvaća velika većina građana.

World Values Survey, publikacija koja od 1981. analizira društvene vrijednosti u više od sto zemalja, ističe da građani nordijskih zemalja

najviše vjeruju u samostalnost pojedinca. Nordijska kombinacija velike vlade i individualizma mogla bi izgledati neobičnom, no prema Larsu Tragardthu sa stockholmskog Ersta Skondal University Collegea nordijski građani nemaju problema u pomirenju tih dviju osobina: oni smatraju da je glavna zadaća države da promovira autonomiju pojedinca i socijalnu mobilnost. Svi socijalni

zakoni nordijskih zemalja – a naročito oni porodični iz posljednjih godina – mogu se opravdati kao nosioci individualne autonomije. Opće i besplatno školovanje dozvoljava učenicima da steknu sve kvalifikacije koje razvijaju njihov potencijal. Odvojeno oporezivanje bračnih drugova stavlja muža i ženu u ravnopravan položaj. Opća i cjelodnevna skrb za djecu omogućava obim partnerima zaposlenje s punim radnim vremenom. To oni nazivaju „etatističkim individualizmom“.

Odvojeno oporezivanje

bračnih drugova



Bumbarov letGrađani nordijskih zemalja zadržavaju te stavove i kad odlaze u inozemstvo. Početkom devetnaestog i dvadesetog stoljeća oko 1,3 milijuna ljudi – otprilike četvrtina švedskog stanovništva toga doba – emigriralo je, najviše u Sjedinjene Države. Otada su Amerikanci i počeli pričati šale o „glupim Šveđanima“ zbog njihove navike da poštuju zakon. No ti su glupi Šveđani stvorili najbolje upravljane enklave u Americi, npr. u. Minnesoti. Čak i danas je za Amerikance nordijskih korijena 10% veća vjerojatnost u odnosu na prosječne Amerikance da vjeruju kako „većini ljudi treba vjerovati“.

Ekonomisti su često zbunjeni zbog ekonomske uspješnosti nordijskih zemalja, s obzirom na to da je njihova država tako velika. Prema empirijskom pravilu jedan postotak povećanja udjela poreznih prihoda u BDP-u dovodi do pada godišnje stope rasta za pola do jedan posto. No te brojke treba korigirati za prednosti poštenja i efikasnosti. Tako, primjera radi, talijanska vlada nameće težak teret društvu, jer političari koji je vode uglavnom brinu o čuvanju svojih renti umjesto da pružaju javne usluge. Bivši švedski predsjednik vlade Goran Persson jednom je usporedio švedsku vladu s bumbarom – „sa svojim teškim tijelom i malim krilima on ne bi trebao moći letjeti – ali ipak leti“. Danas Švedska stoji bolje i leti brže no što je to činila desetljećima.

24 perspektive

AFRIKA – KONTINENT S NAJBRŽIM RASTOM

Za puni potencijal – veće ambicije

Ponos afričkih dostignuća trebalo bi dopuniti odlučnošću da se ostvari još brži napredak. Nužan je novi pokret za oslobođenje – ne od kolonijalnih gospodara, već od državnih birokrata

Dunja Vražić Stejskal

Slavlje je posve primjereno na najsiromašnijem kontinentu. U pol stoljeća otkako se oslobodila kolonijalnih sila, Afrika nikad nije bila u tako dobrom stanju. Njezina ekonomija cvjeta. U većini zemalja vlada mir. Sve manji broj djece nosi oružje, a rekordan ih broj pohađa školu. Mobilni su telefoni tamo jednako sveprisutni kao u Indiji, a u zemljama najteže pogođenima HIV-om zaraza je smanjena za tri četvrtine. Očekivani životni vijek povećan je za jednu desetinu u proteklih deset godina, a izravna strana ulaganja su utrostručena. Široka potrošnja gotovo će se udvostručiti u sljedećih deset godina; broj zemalja s prosječnim prihodom po stanovniku od 1.000 dolara povećat će se s manje od polovice 55 afričkih država na tri četvrtine.

Afrika zaslužuje priznanje. Zapadne dobrotvorne organizacije, kineske rudarske tvrtke i mirovne snage UN-a čine dosta, ali najvažniji spasitelji toga kontinenta su njegovi ljudi. Oni prihvaćaju nove tehnologije, glasaju na sve više izbora i zahtijevaju od svojih vođa da rade bolje. Posvuda se osjeća nada. Afrikanci se s pravom ponose sastancima prepunima zapadnih bankara koji žele ulagati u njihova tržišta kapitala. U idućim će mjesecima MasterCard izdati u Južnoj Africi 10 milijuna debitnih kartica. Čak su i političari toga kontinenta nešto bolji, naročito u upravljanju ekonomijom i postizanju mirovnih sporazuma. Prosječni rast BDP-a iznosi oko 6 posto.

Tu preobrazbu treba pozdraviti, ali ona još nije dovršena upozorava The Economist. Opasnost je u tome da bi se Afrika mogla zadovoljiti sadašnjom



brzinom promjena. Afrikanci će ostvariti svoj puni potencijal samo ako povećaju ambicije. Trebaju se prihvatiti teškog posla izgradnje infrastrukture, iskorjenjivanja korupcije i raščišćavanja zbrke državnih propisa koji ih i dalje sputavaju. I trebali bi požuriti.

Bez ljenčarenjaJedan je razlog u tome što još toliko toga treba napraviti. Siromaštvo je možda manje vidljivo u glavnim afričkim gradovima, ali još je sveprisutno. Borba protiv gladi još nije dobivena. Raspodjela bogatstva je neujednačena i pobjednici u sadašnjem procvatu prečesto žure učvrstiti svoje pozlaćene položaje unutar nadziranih naselja. Financijaši koji govore da bi Afrika uskoro mogla nadmašiti Aziju previše su pustili mašti na volju. Dok je Azija svjetski proizvodni pogon, Afrika gotovo isključivo izvozi ono što se uzgaja na poljima ili iskopa ispod njih.

Otprilike jedna trećina afričkog rasta BDP-a potječe od sirovina, ali to neće potrajati. Današnje su se cijene približile rekordnim visinama, a osim toga, na tim tržištima lako dolazi do sloma. K tome, rast cijena poljoprivrednih sirovina u posljednje vrijeme mogle bi potkopati klimatske promjene. Već sad se savane suše, gornje granice sloja podzemnih voda postupno se spuštaju, a kiše ili potpuno izostaju, ili padaju neredovito. Jedan od pet Afrikanaca time će biti izravno pogođen do 2020. Godine. Iako njihov kontinent napreduje, mnogi će i dalje ovisiti o poljoprivredi, a gotovo ništa ne mogu učiniti da otklone opasnosti po svjetski okoliš.

Afrika mora nastaviti snažno naprijed iz još jednog razloga; njezini mukotrpno postignuti uspjesi lako bi mogli biti kratkog daha. Kenija je model za druge zemlje u istočnoj Africi, ali kampanja za izbore 4. ožujka bila je narušena nasiljem. Nove pošasti – poput islamističkih ekstremista u Sahari – mogle bi posijati nestabilnost.

Afrika mora iskoristiti najbolje što umije dvije tranzicije kroz koje sada prolazi. Selidba iz ruralnih područja u gradove pruža jedinstvenu mogućnost za povećanje produktivnosti i na poljoprivrednim posjedima i u sirotinjskim gradskim četvrtima. Ako afričke države to loše odrade, stvorit će opasnu nezaposlenu urbanu klasu ljudi. Istodobno, iako afričko stanovništvo i dalje raste brzo – do 2050. godine će se udvostručiti, na 2 milijarde – tamošnje obitelji postaju sve manje. To najavljuje „demografsku dividendu“, kako se povećava broj radnika u odnosu na broj djece i starijih osoba. Kontinent taj

Otprilike jedna trećina afričkog rasta BDP-a potječe od sirovina

U fokusu

26 perspektive

porast radne snage, kao i uštede koje donosi, mora iskoristiti za razvoj. Ako to potrate, Afrikanci će ostarjeti prije nego što se obogate.

Rušenje granicaAfrikanci već sami žele postati produktivniji. Poljoprivrednici upotrebljavaju pametne telefone i tablete kako bi se informirali o vremenskoj prognozi. I sirotinjska naselja puna su tehnologije. Internet mijenja način poslovanja na kontinentu. U Keniji jedna trećina BDP-a teče kroz mobilne novčane transfere koje omogućuje jedna privatna telekomunikacijska tvrtka.

Ali, afričke poduzetnike često koči država. Trećina zemalja na dnu ljestvice Svjetske banke, koja ocjenjuje lakoću poslovanja, gotovo su sve iz Afrike. Ljudi bi bez sumnje mogli bolje živjeti; obilje kapitala i tehnologije pruža velike mogućnosti. Infrastruktura se poboljšava – od 15.800 milja, koliko su

proputovali Economistovi novinari za specijalan izvještaj tog časopisa, samo je 5 posto neasfaltiranih cesta – ali energetska mreža je katastrofalna. Sve u svemu, državni službenici trebali bi se manje baviti izgradnjom, a više pripaziti da ne smetaju. Beskorisni propisi stvaraju uska grla. Istočnoafrička glavna luka u Mombasi jedva funkcionira, a na kopnenim granicama kamioni čekaju danima. Ograničenja u zapošljavanju migranata i vlasništvu nad zemljištem sprečavaju širenje poslovanja. Birokrati i carinici napuhavaju troškove svega što se radi. Dopremanje automobila iz Kine u Tanzaniju stoji 4.000 dolara, ali njegov prijevoz do obližnje Ugande stoji još 5.000 dolara.

Ako ambiciozna Afrika želi jedan novi san, trebala bi stvoriti zajedničko tržište od Mediterana do Capea. To bi bilo blagodat za trgovinu, poduzetništvo i proizvodnju; također bi uvelike dokinulo korupciju na nižim razinama i sačuvalo mnoge živote. Nedavni izvještaj Svjetske banke naglašava da bi Afrika mogla proizvoditi dovoljno hrane za sebe; nažalost, premalo primitivnih zemljoradničkih posjeda ima šansu prodavati svoje proizvode (i obično dobivaju manje od 20 posto tržišne cijene). Zašto ne potaknuti panafrikanstvo otvaranjem granica, koje su nekad zacrtane u Parizu i Londonu? Africi treba novoprobuđeni pokret za oslobođenje – osim što je ovaj put cilj osloboditi je od državnih službenika, a ne od kolonijalnih gospodara.

Izvještaj Svjetske banke naglašava da

bi Afrika mogla proizvoditi

dovoljno hrane za sebe



KATOLICI NA CRNOM KONTINENTU

Utjecaj Vatikana sve je snažniji, unatoč žestokoj konkurenciji. Ipak, ne manjka proturječja i prepreka pa Crkva mora odlučnije i smišljenije reagirati na brojne izazove

Četvrte nedjelje korizme, crkvene pjesme šire se mirnim ulicama duž obale Gane. Peteročlani glazbeni sastav pozdravlja svećenika koji nosi tamjan do oltara u skromnoj katoličkoj crkvi na brežuljku iznad Atlantika. Izuzme li se sastav, misa je tradicionalna. Pjesme se izmjenjuju s čitanjem iz evanđelja. Župljani pozorno promatraju, ustajući povremeno kako bi nakratko zapjevali i zapljeskali.

Tu u Cape Coastu, Peter Turkson prije dva je desetljeća stjecao iskustvo kao crkveni vođa. Taj danas 64-godišnji kardinal spominjao se čak kao mogući novi papa, zahvaljujući naglom usponu katoličke crkve u Africi. Prema podacima Vatikana, Afrika ima 186 milijuna katolika, 16 posto ukupnog broja u svijetu, što je šest puta više nego prije pol stoljeća.

Vitalnost afričke Crkve ne pokazuje samo njezina veličina, već i gorljivost njezinih vjernika. „Afrikanci su neizrecivo religiozni,“ objašnjava Charles Palmer-Buckle, nadbiskup Accre.

Prema anketi Pew Research Centrea u Washingtonu, provedenoj 2010. godine, podsaharska Afrika je najreligiozniji dio svijeta. Iako kršćanstvo potiskuje tradicionalne afričke religije, fanatizam nekadašnjih animalističkih rituala prenosi se dalje.

Manje su poznati duboki korijeni katolicizma na tom kontinentu. Sjeverna Afrika dala je najmanje tri pape u davnim vremenima. Portugalski doseljenici na područje današnje Gane uveli su tu vjeru u zapadnu Afriku prije više od 500 godina. Crkva već odavna sponzorira mrežu škola i bolnica.

U fokusu

28 perspektive

Uspon katolicizma u Africi ubrzava se posljednjih desetljeća. Do bujanja je došlo poslije Drugog vatikanskog koncila 1962-65. godine, kojim je dopuštena upotreba domorodačkih govora na misama i prepuštena veća moć lokalnim svećenicima. Potom je nastavljen prodor domorodačkih elemenata u Crkvu. U crkvene obrede uvedeni su afričke plesovi i pjesme. Kormilo su preuzeli mladi afrički svećenici, umjesto misionara.

Iako katolička crkva u Africi cvjeta, nije ostala pošteđena kotroverzija. Koliko daleko smiju ići lokalni crkveni vođe u priklanjanju lokalnim ukusima kad je riječ o bogoštovlju? Treba li Crkva u Africi težiti za još većom autonomijom od Rima kako bi provodila vlastiti društveni program? Suočena je s jakom konkurencijom evangelista, naročito među mladima. U Gani imaju dvostruko više pripadnika nego katolička crkva. Utjecaj nametljivih karizmatika nezaobilazan je na ulicama glavnoga grada Accre. Fotografije kicoških pastora, često nazivanih „prorocima“, nalaze se posvuda na velikim plakatima i u brošurama. Paternalistički nadbiskup Palmer-Buckle kaže da njegovi konkurenti otimaju katolike nudeći im „krunu bez križa“ – spasenje bez žrtve. Mnogi izričito obećavaju svjetovna bogatstva.

Crkva mora prevladati i druge zapreke. Kardinal Turkson nedavno je izazvao uznemirenost izjavivši da afrička Crkva ne zna za seksualno zlostavljanje u svojim redovima, zato što je homoseksualnost vrlo rijetka na tom kontinentu. Općenitije, kritičari osuđuju preslabu otvorenost crkvenog djelovanja. Korupcija je ozbiljan problem. Ipak, nadbiskup Palmer-Buckle je optimističan. Stariji župljani koji su napustili Crkvu – možda u potrazi za bogatstvom ili kakvim čudom – pomalo se vraćaju u njegove crkvene klupe.


Inicijativa UN-a i WTO-a


Siromaštvo je jedan od glavnih problema suvremenoga svijeta. Mnogo je definicija siromaštva, a Svjetska banka kaže da je krajnje siromaštvo kad čovjek živi s manje od jednog dolara na dan. Takvih je 2001. bilo 1,1 milijardu, da bi se ta brojka posljednjih godina nešto spustila. Dok je u 1990. godini 43 posto ukupnog stanovništva zemalja u razvoju živjelo s manje od 1,25 dolara na dan, do kraja 2010. taj je pokazatelj pao na 21 posto, a prvi milenijski cilj UN – prepoloviti krajnje siromaštvo – ostvaren pet godina prije zadanoga roka.

Ante Gavranović

Na nedavnom zasjedanju Svjetske banke i MMF-a istaknuto je kako se ekstremno siromaštvo može iskorijeniti do 2030. Jim Yong Kim, predsjednik grupacije Svjetske banke, poručuje: „Ovaj ostvariv, iako ambiciozan cilj trebao bi unijeti jedinstvo, hitnost i energičnost u zajedničke napore u borbi protiv siromaštva“.

Ujedinjeni narodi proglasili su još 1992. Svjetski dan borbe protiv siromaštva u želji jačanja svijesti da se siromaštvo mora iskorijeniti, a ponajviše u zemljama u razvoju. Graziano de Silva, čelnik međunarodne organizacije FAO, naglašava da i sada ta brojka iznosi nešto preko 800 milijuna. U izvješću UNCTAD-a za 2010.o 49 najmanje razvijenih zemalja svijeta ocijenjeno je da je „model razvoja tih zemalja propao te ga treba mijenjati“. Glavni tajnik UNCTAD-a Supachai Pantichpakdi istakao je kako se tokom posljednjih 40 godina broj siromašnih zemalja čak udvostručio. Po njemu, ukupno 53 posto stanovništva

U fokusu

30 perspektive

najsiromašnijih zemalja i dalje živi u krajnjem siromaštvu. Te su se zemlje relativno dobro oduprijele krizi, ali su i dalje vrlo osjetljive. Ovisnost o uvozu

u tim zemljama je razorna, pa je potrošnja za uvoz hrane u najsiromašnijim zemljama porasla s 9 milijardi dolara u 2002. na 23 milijarde u 2008. s tendencijom daljnjega rasta. Razlog tome UNCTAD pronalazi u činjenici da su ekstremne meteorološke pojave bile pet puta nepovoljnije u tim zemljama u razdoblju između 2000. i 2010. u odnosu na ranijih nekoliko decenija.

Iz ova dva podatka je vidljivo da su kriteriji siromaštva, napose u najmanje razvijenim zemljam, ipak dosta neujednačeni. Činjenica je, na primjer, da po kriterijima Europske komisije u Hrvatskoj trenutno ima 1,386.000 siromašnih ljudi. To je jedna trećina ukupnoga stanovništva.

Bilo bi zanmiljvo saznati koliko je stvarno siromašnih po tim kriterijima? Najnoviji podatak da je samo u Somaliji umrlo čak 265.000 ljudi od gladi u posljednjih pet godina svu tu međunarodnu statistiku dovodi ozbiljno u pitanje.

Nezamjenjiva uloga turizmaPrije nekoliko godina je Svjetska turistička organizacija postala specijalizirana agencija UN za turizam s jasnim zadaćama: dobiva središnju ulogu u poticanju i razvoju odgovornosti, održivosti i univerzalne prihvatljivosti turizma te doprinosu gospodarskom razvoju, međunarodnom razumijevanju, miru, napretku i općem uvažavanju, uključujući i ljudska prava tj. temeljnu slobodu. Budući da UNWTO u članstvu obuhvaća 155 zemalja, šest udruga, sedam teritorija i oko 400 pridruženih članova-predstavnika privatnog sektora, obrazovnih institucija, turističkih organizacija i lokalnih turističkih predstavnika, mogućnost utjecanja na turistička kretanja je vrlo realna.

Time je posebno naglašena ekonomska, ali i socijalna komponenta turizma, što je od odlučujuće važnosti u cijelom tom procesu.

The WTO Tourism Policy Forum (TPF) zamišljen je kao tijelo koje okuplja stručnjake s područja turizma i druge eksperte zajedno s predstavnicima ljudi koji u pojedinim vladama utječu na donošenje odluka te lidera poslovnoga svijeta. To je, jednom godišnje, prigoda da se kritički ocijene globalna turistička kretanja i daju konkretne preporuke za buduće djelovanje. Nositelj ideja i djelovanja Foruma je Savjet za obrazovanje Svjetske turističke organizacije, u suradnji s Poslovnim savjetom WTO i uz globalno pokroviteljstvo Sekretarijata Ujedinjenih naroda.

Kriteriji siromaštva u najmanje razvijenim

zemlja dosta neujednačeni



U čemu je značenje ovog specifičnog Foruma? Turizam, uza sve slabosti i teškoće s kojima se sučeljava, prerasta u izuzetno značajnu stratešku odrednicu u brojnim zemljama s bitnim utjecajem na smanjivanje siromaštva, gospodarski rast, diverzifikaciju okoliša i njegovo očuvanje odnosno devastaciju.

Politika temeljena na znanjuPrvi Tourism Policy Forum Svjetske turističke organizacije, održan 2004. u Washingtonu, ostat će zapamćen najmanje po dvije stvari.

• Prva je, svakako, donošenje tzv. Vašingtonske deklaracije u odnosu na turizam kao održive razvojne strategije.

• Druga je jasan i javan pokušaj da se pozovu donatori i zainteresirani gospodarski krugovi da, zajedno s vladama, privatnim sektorom, sveučilišnim krugovima i predstavnicima civilnog društva uspostave globalnu mrežu za podršku turističkim potencijalima u ostvarivanju milenijskih zadaća UN. U ovom trenutku to je naglašena borba protiv siromaštva.

Ovaj značajni Forum procijenio je, ne bez snažnih argumenata, kako turizam može (i mora) biti snažno oružje razvoja, osobito u najmanje razvijenim zemljama svijeta. Dodajmo tome i činjenicu da je WTO Tourism Policy Forum predstavljao prvu međunarodnu konferenciju na tako visokoj razini, sazvanu sa ciljem da se zajednički potraže putovi suradnje i modeli takve suradnje, zasnovani na politici zasnovanoj na znanju. To se, kako je pojašnjeno na prethodnoj konferenciji ministara turizma iz zemalja koje su okupljene u Svjetskoj turističkoj organizaciji, ponajviše odnosi na:

• konkretnu pomoć u upravljanju nacionalnim parkovima,

• pomoć u razvoju ruralnog turizma, • planiranje i izgradnju potrebne infrastrukture, i • osiguranje protiv političkih rizika.

„Turizam je snažna osnovica za uspostavljanje novih odnosa u razvoju siromašnih zemalja“ istaknuto je tom prigodom. Punu podršku takvim nastojanjima dao je i Francesco Frangialli, tadašnji glavni tajnik WTO, napominjući da je 900 milijuna dolazaka inozemnih turista (koliko ih je u

Turizam - osnovica za uspostavljanje novih odnosa u razvoju siromašnih zemalja

U fokusu

32 perspektive

međunarodnom turističkom prometu bilo 2010.) snažna pretpostavka takvih kretanja u najmanje razvijenim zemljama, koje bi mogle iskoristiti u većoj mjeri svoje potencijale upravo kroz razvoj turizma.

Najviše dobivaju - najrazvijenijiTurizam je, usprkos ozbiljnoj financijskoj i gospodarskoj krizi u godinama između 2009. i 2012. zadržao visoku stopu rasta. Prvi put je broj dolazaka stranih turista u 2012. premašio milijardu dolazaka (1.032 milijuna), a prihodi od turizma prešli su čak 1000 milijardi USD. Prema podacima UNWTO-a, turizam danas ostvaruje 5 posto svjetskog BDP-a, dok kod ukupnih usluga sudjeluje s 30 posto. Zapošljava širom svijeta 235 milijuna ljudi te ostvaruje zavidne devizne prihode.

Istina, najveći dio deviznoga kolača odnijele su najrazvijenije turističke zemlje (najviše otpada na zemlje Zapadne Europe i SAD), ali se bitno popravio i

položaj najmanje razvijenih zemalja, koje upravo u razvoju turizma traže svoje mjesta pod suncem. To se posebno odnosi na zemlje južne Azije i subsaharske Afrike. Vlade pojedinih zemalja, međunarodne udruge i agencije koje pružaju pomoć nerazvijenim zemljama – ovaj put podržane i od elite svjetskih sveučilišnih krugova – smatraju da je održivi razvoj turizma na top-listi prioriteta u strategijama koje idu za smanjenjem siromaštva u svijetu. U 49 najmanje razvijenih zemalja turizam je postao glavni izvor deviznih prihoda. No, usprkos tom pozitivnom pokazatelju, prihodi koje te zemlje

ostvaruju iz turizma još uvijek iznose jedva 2-3 posto svjetskih prihoda iz turizma. Upravo ta činjenica pokazuje koliki se razvojni potencijali kriju u tim zemljama.

Ključna je gospodarska filozofija svake od tih zemalja nastojanje da postiže pozitivnu ili barem uravnoteženu platnu bilancu. Kad je riječ o turizmu, onda se nastoji postići pozitivnu razliku između „nevidljivog“ uvoza i „nevidljivog“izvoza. Pozitivna razlika jača platnu bilancu zemlje i omogućava raspolaganje deviznim sredstvima za poboljšanje ukupne platne bilance zemlje te omogućava lakše intervencije na područjima gdje je uvoz robe ili usluga neminovan.

Prihodi najmanje razvijenih još uvijek iznose

jedva 2-3 posto svjetskih prihoda

iz turizma



(u milijunima turista)

1990. 2000. 2005. 2009. 2011.

Svijet 436,0 680,6 683,0 883,0 983,0 Europa 262,6 393,5 440,3 459,7 504,0Amerika 92,8 128,2 133,3 140,7 156,6Azija 55,8 110,1 153,6 181,2 217,0 Afrika 45,8 50,2Hrvatska 5,8 7,9 8,5 9,3 9,9

Izvor: UNWTO

Međunarodni turistički dolasci u svijet u pojedine regije te u Hrvatsku

Prosječna potrošnja turista po regijama (u USD)

2007. 2011.

SVIJET 890,0 1050,0Sjeverna Europa 1210,0 1190,0Zapadna Europa 960,0 1010,0Srednja i ist. Europa 510,0 540,0Juž. i mediter. Europa 940,0 970,0 Sjeverna Amerika 1310,0 1430,0Karibi 1160,0 1150,0Srednja Amerika 810,0 860,0Južna Amerika 860,0 890,0 Azija i Oceanija 1020,0 1330,0Afrika 648,8Subsaharska Afrika (nema potpunih podataka)Hrvatska 933,0 (procjena) 925,0

Izvor: UNWTO

U fokusu

34 perspektive

Važna komponenta rasta i razvojaUvijek iznova valja isticati razloge zbog kojih je razvoj turizma uopće, a posebno u najmanje ili slabo razvijenim zemljama, važna komponenta rasta i razvoja:

• stvaraju se brzo radna mjesta,• zemlje dolaze do 'tvrdih' deviza, • ubrzava se svijest o potrebi zaštite okoliša.

No, razvoj turizma u tim zemljama pruža i realne mogućnosti donatorima i zainteresiranim za ulaganje u turističku industriju. To se, prije svega, odnosi na osiguranje dobre suradnje i komunikacija između zainteresiranih krugova koji se brinu o zaštiti okoliša, kulturi, infrastrukturi i prometnim okolnostima. To, nadalje, pruža priliku stvaranja snažnog partnerstva u postavljanju novih turističkih projekata, zasnovanih na održivom razvoju. I, konačno, to daje međunarodnoj zajednici mogućnost uspostavljanja analitičkih mjera vrednovanja uspješnosti ili neuspješnosti pojedinih razvojnih projekata, što je također doprinos očuvanju prirode i resursa za razvoj turizma.

Projekt za eliminaciju siromaštvaSvjetska turistička organizacija, u skladu s takvim svojim opredjeljenjem, odlučila je utemeljiti novu ST-EP fundaciju (Sustainable Tourism – Eliminating Poverty). Postavljeni su i jasni zadaci:

• ST-EP će financirati nova istraživanja i nove razvojne projekte uključujući tako održivi turistički razvoj u milenijske razvojne ciljeve Ujedinjenih naroda, posebno kad je riječ o uklanjanju siromaštva.

• Računa se da bi do 2015. godine Fundacija mogla sponzorirati više od 5000 raznih projekata, što bi bila snažna podrška i poticaj daljnjem ukupnom razvoju zemalja koje su najviše pogođene siromaštvom.

• Potpisan je, konačno, i poseban sporazum o novom Internetskom projektu, nazvanom DANTEI, što bi trebalo pomoći u boljoj međusobnoj komunikaciji i razmjeni informacija o razvojnim projektima u području turizma.

Posebno je važna činjenica da se razvoj turizma kao održive razvojne strategije javlja kao realna mogućnost za najmanje razvijene zemlje svijeta.



Moguć brzi učinakThe World Tourism Forum je zaista usmjeren na istraživanje realnih mogućnosti djelovanja na području razvoja najmanje razvijenih zemalja svijeta uz pomoć donatora. Tako se vrlo pomno:

• Razmatraju primjeri bilateralnih i multilateralnih donacija i odnosa primatelja u realizaciji postavljenih ciljeva;

• raspravlja politika održivoga razvoja turizma u skladu sa smjernicama UN Millennium Develepoment Goals (MDGs);

• proučava program i odnosi održivoga razvoja u odnosu na WTO ST-EP projekt;

• razmatra mogućnosti boljeg korištenja s jedne strane resursa u nerazvijenim zemljama, a s druge strane učinkovitijeg raspolaganja sredstvima donacija, što postaje ozbiljan problem.

Svjetska turistička organizacija, u pokušaju da bude što bliža navedenim zadaćama, zalaže se za „liberalizaciju s ljudskim licem“, usmjeravajući svoje strateške pravce djelovanja na sajmove, održivi razvoj i eliminaciju siromaštva pod geslom: „Održivi turizam – Eliminacija siromaštva“ (ST-EP).

Top-10 zemalja po dolascima turista

(u milijunima )

2010. 2011.

1. Francuska 77,1 79,52. SAD 59,8 62,33. Kina 56,7 57,64. Španjolska 52,7 56,75. Italija 43,6 46,16. Turska 27,0 29,37. Velika Britanija 28,3 29,28. Njemačka 26,9 28,49. Malezija 24,6 24,710. Meksiko 23,3 23,4

Izvor: UNWTO

Top-10 zemalja po prihodima od turizma

(u milijardama USD)

2010. 2011.

1. SAD 103,5 116,32. Španjolska 52,5 59,93. Francuska 46,6 53,8 4. Kina 45,8 48,5 5. Italija 38,8 43,06. Njemačka 34,7 38,87. Velika Britanija 32,4 35,98. Australija 29,8 31,49. Makao (Kina) 27,8 -- 10. Hong Kong (Kina) 22,2 27,7

Izvor: UNWTO

U fokusu

36 perspektive

Može li se to postići? Prognoze UNWTO, koje su se dosad pokazale vrlo uvjerljivim, polaze od daljnjega rasta turizma, napose u zemljama u usponu i nedovoljno razvijenim zemljama. Prognoze rasta turizma do 2030. predviđaju porast broja dolazaka turista na 1,809 milijardi, s tim da se najbrži rast predviđa u zemljama Afrike, posebno istočne Afrike od 50,3 milijuna u 2010. na 134 milijuna u 2030.) i južne Azije.

Ovom prognozom predviđen je usporeni rast turizma u razvijenim zemljama, koje sada bilježe više od 65 posto svih dolazaka i isto toliki udio u ostvarenim deviznim prihodima. Prognoze su da će se ukupan broj dolazaka u razvijene zemlje do 2030. povećati na 772 milijuna, a da će broj dolazaka u preostale zemlje iznositi 1,037 milijardi dolazaka. To znači da će udio zemalja u usponu i razvoju, među kojima i najmanje razvijenih zemalja, porasti na 57 posto .

U tom smislu je turizam ozbiljna razvojna šansa i snažan adut u borbi protiv siromaštva. Napomena čelnika Svjetske banke da bi se upravo do 2030. godine moglo iskorijeniti ekstremno siromaštvo u tom svjetlu dobiva realnije obrise.

Turistička kretanja po destinacijama

Dolasci u 2010; u % Dolasci u 2030 (prognoza); u %

Izvor:


MIGRACIJE U EU-u

Svi putevi za poslom vode u Njemačku

Sve više naročito mladih ljudi s juga Europe odlazi u zemlju gdje ima slobodnih radnih mjesta ali jezik se javlja kao prilična prepreka

Dunja Vražić Stejskal

Daniel Gómez Garcia, 23-godišnjak, upravo je onakva vrsta osobe kakvu su europski vođe imali na umu kad su, barem na papiru, pretvorili Europsku uniju u jedinstveno tržište rada, poput američkoga. Gómez, iz Andaluzije u Španjolskoj, naučio je nešto njemačkog u školi i prihvatljiv engleski studirajući u Americi. Ali kad se vratio u Španjolsku, vidio je da gotovo nitko iz njegove školske generacije nema zaposlenje. „Nemam što raditi pa najbolje da odem u Njemačku i svladam jezik,“ prisjeća se svojih razmišljanja. U jesen 2012. započeo je četveromjesečno neplaćeno stažiranje u veleposlanstvu svoje zemlje u Berlinu. Novac za malen stan i život zarađivao je pomažući jednoj lokalnoj turističkoj agenciji svojim Excel proračunskim tablicama. Nedavno je dobio stalno radno mjesto računovođe uz skromnu plaću.

Tako bi jedinstveno tržište trebalo funkcionirati. Stopa nezaposlenosti mladih ljudi u Španjolskoj iznosi 56 posto, u Grčkoj 58 posto. Nasuprot tome,

Trendovi

Trendovi

38 perspektive

Njemačka ima zanemarivu stopu nezaposlenosti mladih (8 posto) i nestašicu kvalificiranih radnika. Teorijski, ljudi bi trebali biti voljni preseliti se iz „kriznih zemalja“ u prosperitetne gradove, kao što su putujući poljoprivredni radnici iz Oklahome u 1930-im godinama masovno odlazili u Kaliforniju.

Raste broj useljenikaDo takve migracije, zapravo, i dolazi u određenoj mjeri. Broj migranata u Njemačkoj povećan je 15 posto u prvoj polovici prošle godine u usporedbi s istim razdobljem 2011. i bilo ih je 35 posto više nego onih koji su napustili tu

zemlju. Broj migranata iz zemalja eurozone pogođenih krizom imao je najveći rast – Grka je, primjerice, došlo 78 posto više, a Španjolaca 53 posto. Međutim, apsolutne brojke (6.900 Grka i 3.900 Španjolaca) još su skromne. Neke stvari funkcioniraju kako su zamišljene, kao što je uklanjanje birokratskih zavrzlama pri seobama unutar EU-a. Pa ipak, čini se da Europska unija nikako ne može postati istinski integrirano tržište rada. Glavni

je uzrok tome jezik. Gómez smatra Nijemce poticajnima – „neprestano vas upozoravaju na recikliranje, buku, razna socijalna pitanja“ – ali jezik je „najteži dio“.

Zašto se sele

Nezaposlenost mladih% stanovništva u dobi 15-24 godine, 2012.

Grčka*

Španjolska

Portugal

Italija

Irska

0 10 20 30 40 50 60

Francuska

Njemačka

Izvor: OECD *ožujak 2012.

Broj migranata u Njemačkoj

povećan je 15 posto


Svi putevi za poslom vode u Njemačku

Jezik važan adutTako jezik zamjenjuje radne vize kao glavna zapreka mobilnosti. Kad je započela kriza eura, ogranci Goetheova instituta u južnoj Europi bili su zatrpani zahtjevima za otvaranjem tečajeva njemačkog jezika, kaže Heike Uhlig, direktorica tog instituta za jezične programe. Ta je potražnja bila drukčija nego prije: ljude nije zanimalo čitanje Goetheova „Fausta“ u originalu, željeli su samo pronaći posao. Institut je stoga promijenio programe, organizirajući tečajeve tehničkoga njemačkog kojim se služe inženjeri, medicinske sestre i liječnici.

Jezik, zajedno s geografskom blizinom, objašnjava velik dio današnjeg kretanja ljudi u Europskoj uniji. Najviše migranata u Njemačku i dalje dolazi iz Poljske, koja je siromašnija, iako nije zahvaćena krizom. Ali u poljskim se školama često uči njemački, uz engleski.

Britanija pak, zahvaljujući engleskom jeziku, ima prednost u nadmetanju za inozemne talente. Velike njemačke tvrtke pokušavaju umanjiti tu prednost prihvaćanjem engleskog kao jezika na poslu. No, mnoga slobodna radna mjesta u Njemačkoj nalaze se u srednjim i privatnim Mittelstand tvrtkama, često izvan velikih gradova, gdje se zahtijeva znanje njemačkog jezika. Zato Gómez savjetuje svojim prijateljima kod kuće u Španjolskoj da dobro nauče njemački i zatim „odu, izvuku se odatle.“

Britanija zahvaljujući engleskom jeziku, ima prednost u nadmetanju za inozemne talente

Koristite interaktivno

www.inicijativa.com.hr

40 perspektive

B i H

Certifikacija povod za nove nesporazumeKada se Hrvatska u srpnju pridruži Europskoj Uniji, Bosanci više neće moći izvoziti svoje meso, jaja i mliječne proizvode na tržište njihovog bogatijeg susjeda zato što se tamošnji političari ne mogu sporazumjeti tko treba potvrdi poštuju li proizvođači sanitarne i veterinarske propise EU. Dok se bosanski čelnici svađaju oko krupnih, zanemaruju osnovne stvari kao što je zdravstvo i obrazovanje.

Bosanski muslimani žele da to obavlja jedno centralno tijelo, dok je Srbima draža ideja o dvije agencije dvaju autonomnih dijelova B i H. Eurokratima je svejedno tko obavlja certifikaciju, iako bi voljeli da imaju jedno središnje tijelo s kojim bi mogli razgovarati. Posebni predstavnik EU-a Peter Sorensen tuži se „kako proizvođači misle da je to greška EU-a“. Kada je objasnio problem jednoj skupini farmera, oni su odgovorili da

se njihovi političari nikada neće dogovoriti, pa bi on umjesto toga mogao sam srediti stvar.

Svađa oko certifikacije poljoprivrednih proizvoda tipična je za bosanske probleme. Prema odredbama mirovnog ugovora kojim je 1995. završio rat u B i H mnoga su dužnosnička mjesta rezervirana za pripadnike određenog naroda. To je kao da imate zakon koji određuje da samo etnički Englezi, Škoti, Velšani i Irci mogu biti izabrani na više položaje u Britaniji.

Europski sud za ljudska prava odredio je 2009. da to treba promijeniti. Nakon četiri neuspješna pokušaja postizanja sporazuma među bosanskim etničkim grupama koji bi omogućio funkcioniranje države, u toku je nov pokušaj. Pretpostavlja se da ako bosanski čelnici ne postignu napredak u nekoliko mjeseci, mogu izgubiti dvije godine sve do izbora u 2014. Kad bi se Srbi i Bošnjaci još i mogli sporazumjeti oko reforme, bosanski Hrvati, najmalobrojnija od tri etničke grupe, strahuju da bi ih to još više marginaliziralo.

Srbima draža ideja o dvije

agencije dvaju autonomnih

dijelova B i H


Certifikacija povod za nove nesporazume

Kašnjenje u provedbi ECHR-ove odluke znači da je proces bosanskog pridruživanja Evropskoj Uniji također stao. Tek nakon što se zastoj prevlada, moći će se Bosna formalno prijaviti za pristupanje u članstvo EU-a. Zato treba brzo djelovati. Crna Gora je već u pregovorima o pristupanju, a u Srbiji se nadaju da bi mogli dobiti odobrenje za otvaranje pregovora u lipnju.

Kako pokazuju teškoće u slučaju poljoprivrednih proizvoda, neuspjeh ima i svoje posljedice. Alida Vračić iz Instituta Populari kaže da se boji odvesti svoju bebu u park jer je prljav i pun pasa lutalica. Dok se bosanski čelnici svađaju oko toga kako promijeniti ustav, zanemaruju osnovne stvari kao što su zdravstvo i obrazovanje, koji itekako utječe na to kako ljudi žive „To je promašena država“ tvrdi analitičar Z. Latal. „Sve veći broj naših institucija jednostavno ne funkcionira“.

Nezadovoljstvo raste širom regije, tvrdi šef balkanske organizacije za regionalnu suradnju Goran Svilanović. Bosanskim bi političarima trebalo postati jasno da „ove godine treba postići sporazum“. Ako do njega ne dođe, glasači će biti nesmiljeni. Kako ističe šef OECD-ove misije u Bosni, Fletcher Burton ako tu priliku propusti zemlja će još više zaostajati za svojim susjedima. (ud)

42 perspektive

AUTOMOBILI

Dalekoistočna dalekovidnost njemačkog diva

Volkswagen ponovo učvršćuje svoju marku u Kini, tj. na tržištu koje je počeo osvajati prije tri desetljeća otvarajući tvornice u suradnji s domaćim tvrtkama

Još početkom 1980-ih godina komešanja ekonomske reforme u Kini potaknula su Volkswagenove menadžere da tu zemlju označe kao buduće perspektivno tržište osobnih automobila. Odlučili su u Kini uspostaviti prodaju i proizvodnju čim to bude moguće, kako bi ubrali plodove prvog igrača na sceni.

Kineska vlada zahtijevala je da strane kompanije osnuju zajedničke pothvate s domaćim tvrtkama. Ali, većina kineskih proizvođača automobila bila je usredotočena na industrijska, a ne na osobna vozila. Također, dizajn i tehnologija bili su rudimentarni.

Što se potrošača tiče, samo vrlo malen dio stanovništva zarađivao je dovoljno za kupnju automobila. Održavanje vozila u pogonu također je bilo problem. Šangaj je, primjerice, imao 12 milijuna stanovnika 1985. godine, a samo 70 benzinskih crpki.

Zapadni proizvođači automobila mogli su očekivati rentabilno poslovanje tek nakon znatnog rasta tržišta.

Afirmacija zahvaljujući taksijimaVećina Volkswagenovih konkurenata bila je zadovoljna izvozom malih količina automobila u Kinu, čekajući da vide što će se dogoditi. Njemačka kompanija je, umjesto toga, odlučila pokrenuti tamo poslovanje, želeći polako stvarati svoju marku i uspostavljajući ključne odnose, uključujući one na različitim državnim razinama. Volkswagen se pomirio s činjenicom da će proći godine prije no što ostvari povrat ulaganja – ako se to uopće ikada dogodi.

Godine 1985. snovao je zajednički pothvat, Shanghai Volkswagen, sa Shanghai Automotive Industry Corporationom; i još jedan, s tvrtkom First Automotive Works


Dalekoistočna dalekovidnost njemačkog diva

u Changchunu, koji je započeo proizvodnju 1991. Kineske tvrtke i Volkswagen imali su jednake udjele u oba slučaja. Volkswagen je ustupio svoju tehnologiju i tvornice su sagrađene ili preuređene za proizvodnju Volkswagenovih modela.

Razvijani su dobri odnosi s vlastima, djelomice zbog razina državne kontrole nad poslovanjem, ali i stoga što su državna tijela bila važni potencijalni kupci. Ti su odnosi brzo donijeli rezultate, kad je Volkswagen dobio ugovor za isporuku taksija Šangaju, Pekingu i drugim gradovima. Crveni Volkswagenovi taksiji santana postali su uobičajena pojava na kineskim ulicama.

Volkswagenova je marka, zahvaljujući taksijima, postala poznata u javnosti. Kako je sve više ljudi kupovalo svoje prve automobile, Volkswageni proizvedeni u Kini bili su prirodno izbor za mnoge od njih.

Do 1995. godine Volkswagen je već držao najmanje 70 posto kineskog tržišta domaćih automobila. Ostvario je veliku prednost prvog igrača na sceni i nekoliko su godina drugi proizvođači, domaći i strani, bili u njegovoj sjeni.

Novi proboj na vrhPočetkom 2000-ih godina, međutim, ta se prednost počela smanjivati. Druge strane kompanije, poput General Motorsa, pokrenule su agresivne marketinške kampanje za svoje jeftinije modele, a kvaliteta nekih lokalnih proizvođača se popravljala, tako da je do 2004. godine Volkswagenov tržišni udio pao na 15 posto.

Kompanija je reagirala uvođenjem novih tehnologija u dva zajednička pothvata kako bi smanjila troškove proizvodnje i uvela je nove, jeftinije modele, iz linija Škode.

Kinezi su i dalje cijenili marku Volkswagen pa pa su joj se vratili čim se opet cjenovno mogla uspoređivati s rivalima – pri čemu je mnoge nadmašivala kvalitetom.

Već 2010. godine Volkswagen je ponovno postao vodeća automobilska kompanija u Kini, pri čemu su modeli Škode ostvarivali oko 20 posto prodaje.

Volkswagen je postao privlačan gotovo kao da je dio „nasljeđa“, a kompanija uživa ugled zbog svoje dugogodišnje predanosti Kini.

Prvo, veliku važnost imao je ugled marke. I, prvi ugovori koji su tu marku etablirali u predodžbama javnosti dobiveni su barem djelomično zahvaljujući dobrim odnosima s vlastima.

Drugo, potrebno je mnogo vremena da se ostvare prednosti prvog igrača na sceni, a vrlo ih je lako narušiti. Volkswagen možda nije djelovao dovoljno brzo da zaštiti te prednosti, ali su mu na kraju marka i dobri odnosi s potrošačima omogućili da ponovno osvoji svoj nekadašnji položaj.

44 perspektive

INDUSTRIJA DIZALA

Tajna visokih zarada

Godišnji prihodi svjetske industrije liftova udvostručit će se u naredne tri godine – sa 45 na 90 milijardi dolara. Najveću dobit donosi održavanje 11 milijuna tih naprava

Dizala potvrđuju uzrečicu da se sve što se diže mora i spustiti. Međutim, profiti tvrtki koje ih izrađuju i instaliraju kao da se pridržavaju drukčijih pravila. Četiri tvrtke kontroliraju dvije trećine globalnog tržišta: Otis, dio američke kompanije United Technologies; Kone iz Finske; Thyssen-Krupp, poslovna jedinica tog njemačkog konglomerata; i Schindler sa sjedištem u švicarskom Ebikonu. Svi oni ostvaruju vrhunske zarade, iako im se prodaja tek polako povećava.

Ljudi žive okomitije nego ikada prije. Prema procjenama, 70 milijuna ljudi u svijetu – više od ukupnog stanovništva Britanije – preseli se u gradove svake godine. Mnogi žive u blokovima katnica, ili rade u uredima nebodera. Gotovo svi se povremeno služe pokretnim stubama (koje spomenuta četvorka također proizvodi). Vrlo ih se malo uspinje stubištem.

Direktor Schindlera Jürgen Tinggren govori o „drugom planetu“ novih potrošača koji otkrivaju ushit uzdizanja. Svjetska potražnja za novim dizalima povećana je s 300.000 prije deset godina na gotovo 700.000 ove godine. Većina tog rasta odnosi se na Kinu, gdje se instaliraju dvije trećine novih jedinica. Ukupni godišnji prihodi postojano se povećavaju: savjetodavna tvrtka Freedonia Group smatra da će se udvostručiti, na 90 milijardi dolara do 2015. godine.

Za servis lifta 5.000 dolara na godinuMeđutim, tajna visokih zarada te djelatnosti krije se u održavanju. Ljudi ne vole ostati zaglavljeni u dizalima pa zato plaćaju 2000 do 5000 dolara na godinu za održavanje pojedinog dizala u ispravnom stanju. Budući da je u pogonu već 11 milijuna dizala, od kojih je mnogima potreban samo ovlašan


Tajna visokih zarada

pregled i malo podmazivanja svakih nekoliko mjeseci, riječ je o doista dobrom poslu. Zarade su 25-35 posto, prema 10 posto kod nove opreme. Prihodi od održavanja mnogo su stabilniji uspoređeni s instaliranjem novih dizala, koje je pod utjecajem uspona i padova ekonomije.

Otis i ostali proizvođači ostvaruju više od polovice profita servisiranjem, obično tako što pri instaliranju sklapaju odmah ugovore o održavanju. To stvara velike zapreke ulasku na to tržište: pridošlice bi trebale gustu mrežu tehničara da pokrenu posao. Etablirane tvrtke ne upuštaju se u žestoku cjenovnu konkurenciju. Tijela za zaštitu tržišnog nadmetanja EU-a kaznila su ih u 2007. godini s 1,1 milijardom dolara zbog dogovaranja o cijenama na tržištima Njemačke i Beneluksa.

Većina djelatnosti održavanja usredotočena je na Europu, koja ima oko polovice svjetskih dizala (i još veći postotak starih, škriputavih, koja će trebati uskoro obnavljati – što je još jedna unosna niša). Tržište je krenulo prema istoku, ali to će potrajati neko vrijeme. „Servisna djelatnost uvelike zaostaje,“ kaže financijski direktor Konea, Henrik Ehrnrooth. Pretpostavlja se da Kinezi ili sami održavaju dizala, ili ih uopće ne održavaju.

Standardizacija na globalnoj raziniTinggren iz Schindlera smatra da je usredotočenje na popravljanje starih dizala umjesto na instaliranje novih kratkovidna politika. Ta djelatnost mora pronaći nove načine poticanja; do stanovite mjere to i čini. Dizala postaju standardiziranija na svjetskoj razini, što olakšava postizanje ekonomije razmjera. Proizvodnja te istraživanje i razvoj sve se više prebacuju u Aziju, čime se uvelike smanjuju troškovi. Naročito snažno raste prodaja skupljih verzija, kao što su kabine na dvije razine i tehnološki napredne upravljačke ploče koje poboljšavaju protok ljudi u velikim zgradama. Popratna ponuda, kao što su kartični ključevi i savjetodavne usluge, također donosi dobru zaradu. Tehnološke novine omogućuju da se rad dizala nadzire daljinski pa serviseri ne moraju tako često odlaziti na teren u kontrolu, čime se smanjuju troškovi. No, iz perspektive korisnika, dizala su se vrlo malo razvila otkako su se pojavila prije 150 godina. Uđete u njih. Pritisnete dugme. I nastojite ne razgovarati s ljudima koji stoje uz vas. Izađete. Dosad, niske stope zarade držale su konkurenciju podalje. Sada, međutim, kad je tržište dizala lukrativno, mogla bi se na njemu početi stvarati veća gužva.

Većina djelatnosti održavanja usredotočena je na Europu

46 perspektive

KOVANI SITNIŠ

Bezvrijedan, a preskup novčić

Iako je trošak izrade centa veći od nominalne vrijednosti, državna kovnica dolara još ga kuje, a ali traži se jaftiniji način izrade. Praktički je iščezao iz uporabe, uostalom kao i hrvatske kovanice od jedne ili dvije lipe

Mario Ribar

Hrvatska je poodavno ukinula novčanicu od pet kuna i sada koristimo samo kovanicu. Nitko, koliko je poznato, nije ukinuo kovanice od jedne i dvije lipe, ali ih nema u optjecaju, čak vam ni u Fini više ne zanovijetaju tim bezvrijednim komadićima metala.

Malo bi tko platio dva centa za nešto što vrijedi jedan cent, ali američka je vlada lani potrošila 116 milijuna dolara baš na takvu „trgovinu“. Kupovala je kovanice od jednoga centa (ili penija, kako se popularno naziva) jer je još od 2006. skuplja izrada od nominalne vrijednosti, zbog cijene cinka, glavnog sastojka.

Ali nije bolje ni s čelikom, kao što pokazuje kanadsko iskustvo. Tamošnja je vlada odustala od kovanice od jednoga centa izrađenoga iz toga metala. Čini se da u SAD-u mnogi više ne vjeruju u opravdanost opstanka penija, a to je nedavno izjavio i Barack Obama.

Nekoć hamburger – sada čipsPrije pola stoljeća za nekoliko penija (centa) mogli ste dobiti hamburger, danas to nije dovoljno ni za pokoji prženi krumpirić. Zaboravljen u vrčevima i zdjelicama, iza jastuka, novčić više ne ispunjava primarnu zadaću, tj. da olakša trgovinu. Više ga ne prihvaćaju prodajni automati, kao ni oni na parkiralištima. Protivnici kažu da rukovanje tim novčićima pri svakoj transakciji

Skuplja izrada od nominalne

vrijednosti


Bezvrijedan, a preskup novčić

troši dvije dodatne sekunde, što privredu košta milijune dolara svake godine.

Ljubitelji penija i lobisti industrije cinka tvrde pak da bi uklanjanje novčića povećalo troškove kupaca jer bi trgovci zaokružili cijene na najbližu jedinicu, tj. na nikl (pet centi). Neki ekonomisti ne slažu se s tim stajalištem, držeći da bi trgovci mogli ustvari zaokružiti cijenu na niže, kako bi izbjegli, primjerice, iznos od 9,99 dolara zaokružiti na 10 dolara (tako se uostalom ponašaju i hrvatski trgovci, s dvojbenim učinkom jer mi nismo Amerikanci i jedna lipa pa ni cent ne znače nam mnogo). Bili ljubitelji ili protivnici, čini se da su Amerikanci već prihvatili trošak uklanjanja penija, a zapravo su ih sami povukli iz uporabe i drže ih u kojekakvim škrablicama.

Doduše, Kongres još nije odobrio povlačenje novčića pa državna kovnica novca proučava načine jeftinije izrade penija. (mr)

Rukovanje novčićima privredu košta milijune dolara svake godine

Trendovi

48 perspektive

Dosad izašli brojevi časopisa Perspektive


OFFSHORE KOMPANIJE


Mnoštvo političara i poslovnjaka diljem svijeta upleteno je u pranje novca ili izbjegavanja poreza kroz otvaranje računa u poreznim oazama. Tradicionalna utočišta takvim prebjezima poput Švicarske ili Kajmanskih otoka dobrano su uzdrmana. Bankarska tajna polako nestaje.

Piše: mr. Darko Horvatin

Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara nedavno je došao u posjed vrućeg materijala koji trese onaj dio globalne financijske zajednice koja nastoji zamagliti trag novcu. Predan im je hard disk na kojem se nalazi dva i pol milijuna dokumenata iz kojih su vidljivi vlasnici mnogih offshore poduzeća. Tako su na vidjelo isplivala mnoga politička imena, poput francuskog predsjednika Hollanda, azerbejdžanskog Alijeva, mnogih ministara i javnih osoba. Igor Šuvalov, zamjenik ruskog premijera, detektiran je kao vlasnik poduzeća na Britanskim djevičanskim otocima. Isto kao i gruzijski premijer Ivanišvili. Jedan od uhvaćenih u „krivolovu“ je i počasni predsjednik nogometnog kluba Bayern Uli Hoeness koji je pod istragom njemačkog poreznog ureda zbog moguće utaje poreza. Priznao je da ima račun u švicarskoj banci. Ironično je da je gospodin Hoennes, ugledan član njemačke gospodarske i političke zajednice jedan od najbližih savjetnika kancelarke Angele Merkel za porezna pitanja! Na toj se listi nalazi i određeni

Reflektor

Reflektor

50 perspektive

broj državljana Hrvatske. Imena nisu objavljena, a nagađa se da je veći dio njih povezan s privatizacijom. Vidjet ćemo hoće li vlasti malo dublje zagrepsti po toj listi i pokušati utvrditi da li se kroz privatizaciju, ne samo kod nas, prao prljavi novac. Ili će ostati na onoj „tko je jamio, jamio je“.

Bolje ubojica nego zviždačNakon izbijanja globalne financijske krize 2007. godine, počeo se urušavati i sustav bankarske tajne. Zaposlenik banke u Lihtenštajnu, Heinrich Kieber, postao je zviždač koji je 2008. godine predao njemačkim vlastima listu klijenata banke u kojoj je radio. Zauzvrat je dobio pet milijuna eura ali i međunarodnu tjeralicu jer je prekršio zakone Lihtenštajna. Danas je u sustavu zaštićenih svjedoka na nepoznatoj lokaciji. Podržava ga SAD koji tu alpsku državicu smatra sudionikom u pranju novca, pa tako uključenog i u financiranje terorizma. Zviždači u Švicarskoj mogu očekivati težu sudbinu. Bivši direktor u banci Julius Bär, Rudolf Elmer, optužen je za otkrivanje bankarske tajne. Uhapšen je, šest mjeseci proveo je u samici. Kako optužbe nisu bile potvrđene, oslobođen je, ali se šikaniranje i pritisak nastavio. Prema njegovu iskustvu, zviždači u zemljama s jakom bankarskom tajnom tretiraju se gore nego ubojice. Deset godina nakon pritvaranja, istraga još uvijek nije okončana, a on se smatra velikim političkim problemom. Elmer tvrdi da nije prekršio švicarske zakone jer podaci koji su procurili potječu iz podružnice na Kajmanskim otocima, a ne iz Švicarske. (A mi smo mislili da su samo u Hrvatskoj zviždači žrtve vlastite savjesti.)

Povijest offshore financija protkana je mitovima i legendama. Pojam „porezna oaza“ pojavio se u upotrebi 1950-ih godina. No sam koncept poslovanja datira s kraja 19. stoljeća kada je američka država New Jersey pojednostavnila registraciju poduzeća i olabavila porezne propise u svrhu povećanja poreznih prihoda. Nekoliko godina poslije, država Deleware učinila je isto. Te su promjene inicirali odvjetnici s Wall Streeta. Prva faza naglog rasta dogodila se nakon prvog svjetskog rata kada je mnoštvo manjih država (predvođeno

Švicarskom) počelo nuditi porezne, bankovne i korporativne olakšice. Švicarska je 1934. dramatično postrožila zakon o bankovnoj tajni (ne zbog zaštite židovskih depozita, kako je rašireno vjerovanje, već zbog izloženosti poreznom skandalu u Francuskoj). Bank of England je 1957. godine iznjedrio ono što se razvilo u gigantski offshore biznis – „euromarket“ (dolarski depoziti izvan SAD-a, depoziti u funtama izvan Velike Britanije, itd.), čime su stvoreni uvjeti za globalno kolanje novca izvan domašaja lokalnih regulatora. U narednim desetljećima, banke

Povijest offshore financija

protkana je mitovima i

legendama

51


broj 2 :: lipanj 2013.

su proširile takav način poslovanja transformacijom zemalja poput Paname i Kajmanskih otoka u mjesta preko kojih su obavljale većinu svojih eurodolarskih transakcija. Do 1980-ih broj offshore centara narastao je na preko 50 zemalja, a transakcije su postajale sve složenije. U utrku su se agresivno uključili zemlje u Indijskom i Tihom oceanu, nadajući se tako dodatnim prihodima čime bi postali manje osjetljivi na prihode od turizma. Nakon 1990-ih trend se proširio na afričke i postsovjetske zemlje. Tako danas gotovo trećina međunarodnih kreditiranja i stranih ulaganja potječe iz tih offshore centara. Nerijetko se tako zamagljuje trag novca, odnosno vrši „pranje novca“. Stoga su zemlje OECD-a pozvale na uzbunu, prvenstveno zbog porezne evazije, te je velik broj poreznih oaza stavljen na crnu listu. Unatoč tomu, financijski tijekovi iz offshore centara ostali se manje-više stabilni.

Alpski bankari na koljenimaNa proslavi stogodišnjice švicarske bankovne udruge, koncem prošle godine, vladala je turobna atmosfera. Najveći svjetski upravljač imovinom našao se pod udarom SAD-a i Europske unije zbog asistiranja u poreznoj evaziji te pod pritiskom labavljenja bankarske tajne. UBS banka platila je SAD-u 780 milijuna dolara globe 2009. samo da okonča istragu zbog porezne utaje američkih građana. Najstarija švicarska banka Wegelin & Co. dovedena je na sud, proglašena krivom, platila odštetu i stavila ključ u bravu. Prilikom nagodbe s UBS-om, imena tisuća američkih klijenata proslijeđena su američkim poreznim vlastima. Nešto što je donedavno bilo nezamislivo i što je dobrano prodrmalo dotad nedodirljivu bankarsku tajnu, ugrozivši time čitav financijski sustav, na kojem u velikoj mjeri počiva švicarsko gospodarstvo. Njemačka je odbila švicarski prijedlog obeštećenja za izbjegavanje plaćanja poreza u zamjenu za očuvanje anonimnosti klijenata.

Prije su švicarske banke kroz offshore privatno bankarstvo ostvarivale ekstra prihode, no sada tomu polako dolazi kraj, što predstavlja najozbiljniji izazov alpskim bankarima, koji nisu navikli na (pogotovo takve) promjene. Vrlo je izgledno da slijedi široka konsolidacija bankarskog sektora. Manje banke teško će preživjeti bez stranog novca. Američki depoziti već su gotovo nestali, a trend će slijediti i štediše iz drugih zemalja. Kapital će se preseliti u neke druge porezne oaze koje se još nisu našle pod udarom SAD-a i EU-a. U narednom razdoblju pokazat će se jesu li švicarski bankari doista sposobniji od ostalih u upravljanju novcem i je li politička i ekonomska stabilnost dovoljna da spriječi daljnji bijeg

Danas trećina kreditiranja potječe iz offshore centara

Reflektor

52 perspektive

novca. U skrivanju podrijetla novca sve donedavno bili su vrhunski majstori, sada moraju na tržištu dokazati da su bolji od, primjerice, engleskih ili njemačkih bankara.

Novi centri offshore moćiZa razliku od Švicarske, susjedni Lihtenštajn, u kojem su stvorene mnoge od tajnih struktura koje su švicarske banke prodale, zaradio je pohvale zbog promptne reakcije na međunarodne pritiske. Samo mjesec dana nakon izbijanja krize zbog izbjegavanja poreza 2008. sklopljen je sporazum sa SAD-om i EU-om o razmjeni podataka. S Velikom Britanijom sklopljen je jedinstven sporazum o plaćanju 10% penala na depozite njihovih državljana, dok se ostatak novca smatra „čistim“. Tako su „oprali“ svoje ruke i stvorili pretpostavku za nove štediše. Više od tri tisuće Britanaca prebacilo je depozite u Lihtenštajn. No prava opasnost europskim poreznim oazama dolazi iz Azije. Procjenjuje se da će u narednih 15 godina Singapur i Hong Kong preuzeti palicu vodećeg svjetskog bankara. Naravno, i oni dolaze pod međunarodni pritisak i čak su napravili neke korake u razmjeni podataka s drugim zemljama. U svakom slučaju, Azijci „parkiraju“ novac u Singapuru zbog ekonomske i političke stabilnosti a ne zbog izbjegavanja poreza. Hong Kong, u kojem se godišnje registrira 150 tisuća novih kompanija, krenuo je u suprotnom pravcu, otežavši otkrivanje njihovih direktora.

Kajmanski otoci imaju mnogo briga. Imovina bankarskog sektora smanjila se za 20 posto od izbijanja krize, iznos strukturiranih financijskih proizvoda još i više. Broj transakcija smanjio se za 40 posto. Jedino u čemu su još uvijek lider su hedge fondovi. U prethodnim godinama javni sektor je nabujao, a sada se zbog pada poreznih prihoda nema čime financirati. U očaju počeli su nametati razna davanja poput poreza na strane radnike (koji čine 40 posto populacije). Tamošnji bankari očekuju da će cijena godišnje licence porasti za 50 posto u nastojanju lokalnih vlasti da popune budžetske rupe. Ne treba biti vidovit pa procijeniti što će se dogoditi s kajmanskim financijskim sektorom ukoliko se nastavi s takvom presijom.

Ubuduće će porezne oaze morati voditi više računa o stavu i zahtjevima razvijenih zemalja koje nastoje uloviti utajivače poreza. Istovremeno se pojavljuje Kina, gdje Hong Kong i Macao postaju manje neprijateljski prema offshore financiranju. Ne sumnjamo da će se i zemlje poput Indije i Brazila uključiti u igru. Harmonizacija zakonodavstva koje regulira offshore financijske tokove nije izvjesna. Barem ne u kraćem roku. Tamo gdje postoje razlike u poreznim stopama, regulatornim zahtjevima i povjerljivosti, bit će i prilika za međunarodne financijske centre da ponude arbitražu. Porezne oaze neće samo tako nestati s lica zemlje, ali će im poslovanje biti znatno teže nego ranije.


ENERGETSKA PERSPEKTIVA

Kad birokrati od šume ne vide drveće

Zamisao Europske unije da do 2020. poveća udio obnovljivih izvora energije čini se da će polučiti još jedan autogol, tj. potrošiti goleme količine novca za subvencije proizvođačima „biomase“ bez željenog učinka na smanjenje zagađenja planeta ugljičnim dioksidima

Drago Kojić

Ne tako davno, prije samo koje desetljeće, već u ljetnim mjesecima po Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima mogli ste vidjeti majstore s motornim pilama koji su nudili usluge pilenja ogrjevnoga drva. Danas je to prilična rijetkost, iako još nije isčezla praksa grijanja pa čak i kuhanja uz pomoć toga tradicionalnog energenta.

U nas se vode pravi verbalni ratovi pri izboru lokacija za nove elektrane, a još žešći o gorivu koje će ih pokretati, što usporava ionako malaksalu investicijsku aktivnost zemlje. Sjetimo se samo s koliko se žučljivosti pravi i lažni zaštitnici okoliša protive pogonu na ugljen nove elektrane u Plominu, iako investitori tvrde i podastiru dokaze da energent što ga kane uvoziti tek neznatno onečišćuje zrak.

Hrvatska je praktički već zakoračila na ulazna vrata EU-a, a tamo je uz brojne druge novotarije očekuje iznenađujuće egzotična energetska praksa. Naime Evropska je unija 2009. sebi postavila cilj da do 2020. 20% energetskih potreba podmiruje iz obnovljivih izvora, a rezultat je da solarne ploče ukrašavaju ne samo kućne krovove nego i mnoge druge prostore, a turbine vjetroelektrana zuje (ili huče, ovisno o osjetljivosti slušnih organa promatrača) po brojnim krajolicima. Potonja tehnologija krči put i u Hrvatskoj, ali kako smo se mogli uvjeriti, nerijetko izaziva otpor i gnjev „zelenih“, kojima jamačno

Reflektor

54 perspektive

ne bi odgovarao niti jedan energetski izvor, osim lojanice ili baklje. Međutim, glavnu stavku među onih 20% čini biomasa, a to će reći drvo, otpaci žitarica i druga vegetacija koja sagorijeva.

Planeri EU-a očekuju da će 2020. energija biomase davati 1.210 teravata sati energije, prema 494 TVH što će ih davati vjetar. Oko 80% energije od biomase koristit će se za zagrijavanje. Naime, peći na drva i parni kotlovi još uvijek su u znatnoj uporabi u mnogim evropskim zemljama.

Drvo ispred sunca i vjetraDakle, iako se na sve strane govori i piše o energiji sunca i vjetra, sa stajališta EU-a glavni obnovljivi energetski izvor jamačno je biomasa ili jednostavnije rečeno drvo, koje čini najvažniji energent u toj kategoriji. Dok u Evropi biomasa (drvo) čini 50% obnovljivih energetskih izvora, u nekim zemljama, primjerice Poljskoj i Finskoj, taj udio dostiže 80%, kako navodi The Economist. Čak i u Njemačkoj, koja je ubrizgala goleme količine novca u obilne subvencije solarnih i vjetrenih elektrana, 38% potrošnje nefosilnih goriva potječe iz biomase. Nakon dugoga niza godina otkad se evropske vlade hvale svojom visoko-tehnološkom energetskom revolucijom s malim udjelom ugljika, čini se da počasno mjesto dobiva gorivo iz predindustrijskog doba.

Zamisao da drvo ne sadrži mnogo ugljika čudna je, ali izvorni argument EU-a za njegovo uvrštenje na listu obnovljivih energenata bio je respektabilan. Ako drvo koje se koristi u elektranama potječe iz valjano održavanih šuma, tada se ugljik koji izlazi iz dimnjaka može poništiti ugljikom što ga se pohranjuje u novoposađeno drveće. Drvo bi, dakle, moglo biti neutralno što se tiče ugljika. Druga je priča je li zaista tako. Ali nakon što je odlučeno da se smatra obnovljivim, uporaba mu je osjetno porasla.

U sektoru električne energije, drvo ima različite prednosti. Postavljanje vjetro-turbina vrlo je skupo, dok se uz neznatno malo novih investicija postojeće elektrane mogu preinačiti na pogon s mješavinom goriva od 90% ugljena i 10% drveta. Za razliku od solarnih ili vjetro-farma, elektrane su već uključene u energetsku mrežu. Osim toga, energija što je daje drvo nije isprekidana (na mahove) kao ona što potječe od sunca ili vjetra pa nije potrebna dodatna podrška tijekom noći ili kada nema vjetra. Budući da se može koristiti u elektranama s pogonom na ugljen, koje bi inače mogle biti zatvorene prema novim evropskim i globalnim standardima zaštite okoliša, drvo je vrlo popularno među proizvođačima električne energije.

U sektoru električne

energije drvo ima različite

prednosti



S obzirom na takvo polazište ne treba se čuditi što je brzo stvoreno savezništvo za pribavljenje javnih subvencija za korištenje biomase. Zamisao je ujedinila zelene (koji su vjerovali da je drvo prema ugljiku neutralno) proizvođače i distributere struje (koji su uočili da je miješanje ugljena s drvom jeftin način za očuvanje njihovih elektrana) i vlade koje u drvu vide jedini način da ostvare svoje ciljeve o obnovljivoj energiji. Samo sa suncem i vjetrom to bi bila iluzija.

Tako je nastao novi oblik energetskog biznisa jer u prošlosti je drvo davalo neznatne količine električne struje, uglavnom recikliranjem otpadaka. Skandinavski proizvođači pulpe i papira imali su u blizini tvornica male elektrane s pogonom na piljevinu i granje. Slijedila je neznatna promjena s mješavinom ugljena i drva, a 2011. je RWE, veliki njemački distributer, svoju elektranu Tilbury u istočnoj Engleskoj, preinačio na isključivi pogon drvnim peletima (što je uobičajen obllik drva za industrijsko sagorijevanje).

Kako podsjeća The Economist, britanska elektrana Drax, jedna od najvećih u Evropi s pogonom na ugljen, najavila je da će preinačiti tri od svojih šest kotlova na pogon drvom. Kada se 2016. preinaka dovrši, proizvodit će 12,5 teravat sati struje na godinu. Ta će energija dobiti subvenciju u vrijednosti 45 funti (68 dolara) po megavat satu povrh tržišne cijene za svoju struju. Po sadašnjim cijenama, Drax bi mogla dobiti 550 milijuna funti subvencija na godinu za biomasu nakon 2016 – što je znatno više od lanjskog profita prije oporezivanja, koji je iznosio 190 milijuna funti.

Potražnja izazvala groznicu cijenaTreba li se onda čuditi što je nastala prava „drvna groznica“?! U Evropi je 2012. potrošeno 13 milijuna tona drvnih peleta, a ako se zadrži sadašnji trend potražnje 2020. bi količina mogla narasti na 25 do 30 milijuna tona.

Evropa ne proizvodi dovoljno drva da bi udovoljila takvoj eksploziji potražnje pa će se znatne količine uvoziti. Samo u 2010. uvoz peleta u EU udvostručen je, a globalna trgovina tim energentom (čemu uvelike pridonosi i porast potražnje u Kini) mogao bi se ušesterostručiti od sadašnjih 10 do 12 milijuna tona na 60 milijuna tona 2020, kako prognozira Evropsko vijeće za pelete (European Pellet Council). Znatan dio uvoza očekuje se iz Kanade i južnih država SAD-a.

Drvo nema jedinstvene cijene, ali su u strmom usponu, a tvrdo (bjelogorično) iz zapadne Kanade poskupljelo je 60% od kraja 2011. Dok jednima sviće, drugima se smrkava: takvo kretanje cijena izlaže velikim iskušenjima kompanije kojima je drvo preradbena sirovina. Dvadesetak velikih pilana koje proizvode građu za građevinsku industriju zatvoreno je u Evropi u proteklih

Reflektor

56 perspektive

pet godina. Skuplje drvo ugrožava proizvođače pulpe i papira, kojima i bez toga ne cvjetaju ruže. Proizvodnja papira i ljepenke u Evropi je danas oko 10% manja od rekordne 2007. Gotovo je suvišno napominjati da cijenovna „atletika“ uvelike pogađa proizvođače pokućstva, ali i izdavače novina, knjiga i časopisa.

Djelotvornost upitnaKada bi subvencioniranje energije iz biomase bilo djelotvoran način za suzbijanje emisija ugljika, kolateralna šteta možda bi se mogla otpisati kao nesretna posljedica politike koja je u cjelini korisna. Međutim, drži The Economist, nije bila djelotvorna.Naime, drvo proizvodi ugljik dvojako: jednom u elektrani, drugi put u opskrbnom lancu. Postupak proizvodnje peleta iz drva uključuje drobljenje, pretvaranje u tijesto i prešanje. To, kao i prijevoz, iziskuje energiju i stvara ugljik: 200kg ugljikovog dioksida (CO2) po količini drva potrebnog za proizvodnju jednog megavatsata struje. To smanjuje količinu ugljika ušteđenog prijelazom na drvo, povećavajući cijenu uštede. S obzirom na subvenciju od 45 funti po megavat satu, kako ukazuje Roland Vetter, glavni analitičar u CF Partners, najvećoj evropskoj tvrtci za trgovinu ugljikom, treba 225 funti da bi se uštedjela jedna tona CO2 prijelazom od plina na drvo. To pretpostavlja da je ostatak procesa (u elektrani) ugljično neutralan, iako vjerojatno nije.

U proteklih nekoliko godina znanstvenici upozoravaju da je izvorna zamisao – ugljik u valjano upravljanim šumama poništava ugljik u elektranama – bila suviše pojednostavljena. U stvarnosti, neutralnost ugljika ovisi o tipu korištenja šume, o brzini rasta drveća, o tome koriste li se drvni otpaci ili cijelo drvo itd. Evropska agencija za okoliš (European Enviroment Agency), koja je bila uključena u određivanje subvencija, izjavila je 2011. kako pretpostavka da je sagorijevanje biomase

ugljično neutralno nije ispravna jer zanemaruje činjenicu da korištenje zemljišta za uzgoj raslinja znači da se to zemljište ne koristi u druge svrhe.Tim Saerchinger na Sveučilištu Princeton upozorava da je potrebno čekati vrlo dugo, u nekim slučajevima i 100 godina, dok naraste zamjensko drveće da bi se moglo govoriti o smanjenju količine ugljika. Tom Brookes s Evropske klimatske fundacije (European Climate Foundation) ukazuje: „Mi pokušavamo smanjiti količinu ugljika sada, ne za 100 godina.“Ukratko, EU je uspostavila subvencije koje mnogo koštaju, vjerojatno ne smanjuju emisiju ugljičnog dioksida, ne potiču nove tehnologije.

Pokušavamo smanjiti količinu ugljika sada, ne za 100 godina



Hoće li Hrvatska nasjesti?Ako izgaranje drva nije neutralno sa stajališta količine ugljičnoga dioksida, ni čitava ova priča nije neutralna u odnosu na Hrvatsku, novu, 28 članicu Evropske unije, čiji se dužnosnici vole hvaliti kako je bogata šumom. Iako se o toj šumi ne brinemo ni blizu onoliko koliko zaslužuje. Skrb se uglavnom ograničava na jadikovke kako izvozimo neprerađeno drvo kao sirovinu, umjesto u obliku kvalitetnog i unosnog pokućstva i drugih proizvoda. Doduše, u posljednje vrijeme bilježimo nešto više uspjeha na tom planu.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će naši „zeleni“ reagirati na eventualne pokušaje da se „retro“ energetska tehnologija primijeni i u nas. Prilična je vjerojatnost da će oni biti odlučno protiv, ali ne zato što vjerojatno donosi više štete nego koristi, ili zato što se radi o povratku u prošlost, nego zato što povratak nije dovoljno dalek. Oni bi najradije u kameno doba. Ipak, bez obzira na motive, morat ćemo ih podržati jer zaista nam neće biti od koristi prihvaćati nemaštovite zamisli birokrata EU-a. Imamo dovoljno vlastitih u različitim područjima privrednoga i ukupnog života. Ne bi bilo mudro pokušati iskoristiti konjunkturu pa prodavati drvo kao sirovinu, makar i po višim cijenama, onima koji će ga koristiti kao biomasu, tj. obnovljivi izvor energije. Ništa bolje ne bi bilo ni da sami počnemo proizvoditi struju uz pomoć toga energenta. Mudrije će biti da iskoristimo preostali hidro-potencijal svojih rijeka te izgradimo novu elektranu u Plominu, bilo na plin ili ugljen, a da šume i drvo koristimo za proizvodnju namještaja. Tuđa iskustva omogućuju nam da, bez srljanja u neizvjesnost, u šumi – vidimo drveće.

58 perspektive

IZ DRUGOG KUTA

Neka tržište određuje energetske izvore

Profesorsko upozorenje: Robert McFarlane, bivši savjetnik nacionalne sigurnosti u SAD-u, i George Olah, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, ukazuju na štetnost dosadašnje globalne energetske politike – gdje OPEC vodi glavnu riječ. Predlažu drukčije ponašanje vlada i kompanija

Energetske deformacije i zastranjivanja nisu isključivi specijalitet Evropske unije. Robert McFarlane, bivši savjetnik nacionalne sigurnostiu SAD-u i George Olah, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1994, nedavno su u Financial Timesu objavili članak u kojemu preporučuju državama neka prepuste tržištu da odredi optimalne energetske izvore.

U protekla četiri desetljeća, od arapskoga naftnog embarga 1973, OPEC samovoljno određuje cijene nafte, a svijet mirno promatra zapanjujuće ograničavanje trgovine ne čineći ništa, upozorava spomenuti autorski dvojac.

Kada bi zapadne naftne kompanije pokušale činiti ono što čini OPEC, za nekoliko bi se sati našle pred krivičnim progonom. Međutim, proizvođački kartel može izbjeći tomu jer njegove članice posjeduju 78% svjetskih naftnih rezervi i nedostupne su zapadnim sudovima.

„Ovdje u SAD-u razveselili smo se otkriću novih naftnih rezervi unutar naših granica, ne razmišljajući da će i cijenu te nafte uvelike određivati OPEC,“ naglašavaju autori, dodajući kako je golem utjecaj svega toga na privredu i državnu sigurnost. „Svakoga dana SAD jednom rukom uzima oko milijardu dolara zajma od Kine, a drugom


Neka tržište određuje energetske izvore

kupuje inozemnu naftu. Trećina vojnog budžeta – oko 200 milijardi dolara financira inozemne operacije kako bi se osigurao trajan dotok nafte u globalnu privredu. Da se ne spominju troškovi okoliša i zdravstva koji su u izravnoj vezi s ovisnosti u nafti.“

Konkurencija transportnih gorivaAutori ukazuju na nužnost da bi trebalo godinama svakog mjeseca zapošljavati 250.000 osoba u SAD-u kako bi se omjer zaposlenih doveo na prihvatljivu razinu. Međutim, u siječnju je zaposleno 157.000 osoba, što ocjenjuju nedovoljnim. „Zamislite što bi se moglo učiniti za jačanje privrede, obrazovanja, infrastrukturu i obranu novcem koji se troši na osiguranje inozemne nafte.“

McFarlane i Olah kažu da je odavno poznato kako se ispetljati iz začaranoga kruga: uvođenjem konkurencije među transportna goriva. Zahvaljujući u znatnoj mjeri otkrićima golemih količina prethodno nedostupnih rezervi prirodnoga plina uporabom novih tehnika bušenja, na domaku ruke su nam goriva koja su alternativa ili zamjena benzinu.

U prošlosti, kada bismo krenuli u djelotvornu akciju, OPEC je spuštao cijenu i izgubili bismo interes za rješenja. Ali unatrag dvije godine dogodile su se tri stvari koje bi mogle donijeti drukčiji ishod.

Spasonosni plin iz škriljevcaMožda je najvažnije „arapsko proljeće“, pri čemu je jedan od najjačih efekata bilo utjerivanje straha u srca arapskih oligarha u Saudijskoj Arabiji i diljem Perzijskoga zaljeva. Kako bi se nosili s nemirima među vlastitim stanovništvom, dramatično su povećali socijalna davanja i morali dublje posegnuti u trezore što ih pune prihodi od prodaje nafte. Ukratko, članice OPEC-a sada imaju znatno uži manevarski prostor za upravljanje kartelom i snižavanje cijene nafte.

Drugi činitelj promjena pravila igre jest otkriće – u SAD-u i drugdje u svijetu – znatnih rezervi plina u škriljevcu. Odjednom je gorivo za pokretanje vozila postalo ne samo dostupno nego je čisto i gotovo neiscrpno. Razrađene su različite metode za uporabu prirodnoga

Reflektor

60 perspektive

plina, primjerice tlačenje ili pretvaranje u metanol – gorivo koje se već godinama troši u trkaćim automobilima.

Kako naglašava autorski duet, metanol ima mnogo privlačnih svojstava, a prema iscrpnom proučavanju Massachusesttskog tehnološkog instituta (MIT) to je najbolji način uporabe plina. Kao visoko-oktansko gorivo omogućuje proizvođačima ne samo da proizvode djelotvornije nego i laganije motore koji ispuštaju manje ugljičnog dioksida te se izbjegava uporaba kancerogenih aditiva koji se sada rabe u benzinu.

Metanol je i jeftiniji, a trenutačna mu je cijena na spot tržištu 1,2 dolara za galon (3,78 litara). Unatoč nižem energetskom sadržaju proizvođači su uvjereni da će moći isporučivati gorivo koje će biti jeftinije po kilometru vožnje od benzina.

Privlačnost fleksibilnog pogonaTreće, nakon globalne recesije – kojoj je djelomice kumovala i visoka cijena nafte – laboratoriji i automobilske tvornice od Tokija do Detroita intenzivno su usredotočeni na pogon vozila drugim gorivom osim benzina. Rezultat je prava industrijska revolucija koja upravo ulazi u snažnu fazu. Pobjednik je hibridno električno vozilo, a u Evropi su postignuti zapaženi rezultati u izradi čišćeg i djelotvornijeg dizel motora.

U Detroitu su sva tri velika proizvođača automobila u Kongresu objavila da namjeravaju u 50% proizvedenih automobila ugraditi fleksibilan pogon. To su vozila koja će kao gorivo trošiti benzin, metanol, etanol ili mješavinu tih goriva. Brazil već dulje od 30 godina kao alternativno gorivo rabi šećer-etanol, a ugradnja dodatnoga uređaja u tu svrhu ne košta više od 100 dolara.

Američka vlada u okviru nacionalne energetske politike trebala bi poticati primjenu svih navedenih pogonskih alternativa, drže McFarlane i Olah, dodajući kako nisu potrebne nikakve subvencije niti izbor pobjednika. „Sve što Washington treba učiniti jest da omogući pravodobno razmatranje i odobrenje ekoloških vlasti, a nakon toga neka se ukloni s puta.“

Nedvojbeno bi taj recept mogao biti koristan za znatno širu uporabu, ne samo u SAD-u. (dk)


Dr. Āuro Njavro:

Može li Hrvatska postati odlikaš?

Naš sugovornik pokušava programom pod nazivom „Izvrsnošću do blagostanja – tržišno-socijalni put“ postaviti realne okvire novog ustroja ukupne ekonomske politike koji počiva na izvrsnosti i učinkovitosti. On uočava glavne uzroke, unutarnje i vanjske (ne samo) ekonomske krize s kojom smo već dugo sučeljeni te ukazuje na moguće načine

Intervju

Intervju

62 perspektive

prevladavanja i stvaranja uvjeta za uspon koji bi nas doveo među respektabilne zemlje. Potencijala nam,materijalnog i kadrovskog, ne nedostaje, ali ih možemo svrsishodnije rasporediti i učiniti djelotvornije. Posebice valja ukloniti rasipnost i neracionalnost, a ulagati u ono što će stvarati novu vrijednost – od prometne i druge infrastrukture do najrafiniranije proizvodnje i usluga, boljeg korištenja prirodnih bogatstava itd. Kod proizvodnje bi fokus trebao biti na robi i uslugama koje se mogu prodati na međunarodnom tržištu i na povećanoj produktivnosti

Razgovarao Ante Gavranović

„Želimo li se izvući iz sadašnje krize te približiti ili dostići prosjek EU moramo pronaći način da što brže vratimo gospodarstvo na putanju rasta od najmanje 4 posto realno godišnje. Tako visoku stopu nije mogao postići dosadašnji model rasta/razvoja temeljen uglavnom na domaćem tržištu i vanjskom dugu. To se može postići samo promjenom paradigme rasta. Rast mora ići za poticanjem i nagrađivanjem izvrsnosti i efikasnosti.

Izvrsni i efikasni nisu samo oni koji ostvaruju viškove ili profite, već koji se potvrđuju u međunarodnoj konkurenciji izvozom i koji stvaraju inovacije i nove proizvode čime osiguravaju dugoročnu izvrsnost i efikasnost i, u konačnici, novo zapošljavanje. Poticanjem izvoznika i inovativnih poduzeća treba sustavno pomaknuti čitavu privatnu privredu u tom smjeru. Istodobno, efikasnost i izvrsnost treba sustavno uglaviti po svim dijelovima državne uprave te ih ispravljati kroz smanjeni proračun i restrukturiranje. Pri tome treba uzeti u obzir najakutnije probleme Hrvatske danas poput prevelike i neefikasne države; visoke nezaposlenosti; korupcije, netransparentnosti poslovanja i pravne nesigurnosti; i nedovoljno razvijenih tržišta.

Ključne poluge kojima se razrađuje ova strategija temeljena na novoj tržišno socijalnoj paradigmi te „pametnoj državi“ jesu: povećanje zaposlenosti, izvoza i razvoj poduzetništva. Upravo to je obilježavalo zemlje koje su dokumentirano ostvarile najdinamičniji i najžilaviji rast u povijesti“ – jasan je naš sugovornik.

63



„Hrvatska u zadnjih nekoliko godina, usprkos produljenoj krizi, ostvaruje 16.000 dolara po stanovniku što ju svrstava među najrazvijenije zemlje u regiji. Kako dostići parametre razvijenijih zemalja unutar EU?“

„Ulaskom u EU Hrvatska će biti četvrta zemlja po nerazvijenosti. Od nje će i dalje biti nerazvijenije Bugarska, Rumunjska i Latvija. Hrvatska je na razini 61% prosjeka zemalja EU. Veliki problem, sociološki gledano, leži u činjenici da hrvatski građani žive u stanju velike diskrepancije između očekivanja i stvarnih mogućnosti“.

„Kako onda uskladiti očekivanja i mogućnosti?“

Uz pretpostavku da će EU u prosjeku u slijedećem 7-godišnjem razdoblju rasti po stopi od 1 posto Hrvatska bi trebala minimalno rasti istom realnom stopom godišnje da ostane na sadašnjem europskom prosjeku. Ako se vrati na stope rasta 3-4 posto godišnje, što je imala prosječno u razdoblju prije krize, tada bi u slijedećem 7-godišnjem razdoblju mogla postići 70 posto prosjeka EU, odnosno dostići taj prosjek negdje oko godine 2030. Da bismo to ostvarili, trebalo bi planirati i osigurati izvedbu politike koja će se kontinuirano ostvarivati kroz više od jednog mandata – dakle uz nacionalni konsenzus“.

Neproduktivne investicije„Pogledamo li rast BDP-a do početka krize, dakle u razdoblju 2000. – 2008. te usporedimo Hrvatsku s drugim zemljama u srednjoj i jugoistočnoj Europi, vidimo da je hrvatsko gospodarstvo bilo jedna od najmanje uspješnih. Čemu pripisujete tu činjenicu?“

„Doprinos rastu u Hrvatskoj najviše je dolazio od kapitala, nešto od rada, dok je doprinos tehnološkog napretka bio među najnižim u regiji. Znatan udio državnih investicija te investicija javnih poduzeća usmjeravan je u zgrade i infrastrukturu, kao i „bum“ ulaganja u nekretnine, dok je udio investicija privatnog sektora u opremu bio nizak. Posebno je slaba povezanost investicija i porasta izvoza. Tu sliku dopunjavaju nepovoljna kretanja izvoza robe i usluga. Tu su rezultati Hrvatske uvjerljivo najslabiji. Hrvatski izvoz pritom nije pokazao tendenciju povećanja tehnološke složenosti, već upravo suprotno, njenog slabljenja. Sveukupno, hrvatski udio na stranim tržištima, naročito EU, je stagnirao, dok su ostale post-tranzicijske zemlje brzo povećavale svoje udjele“.

Intervju

64 perspektive

„Hrvatska sve ove godine nije uspijevala privući „greenfield“ ulaganja. S malim brojem izuzetaka nije uspjela privući ni velike svjetske kompanije, a i mali broj koji je došao (Siemens, Ericsson, investitori u Plivu) vrlo su oprezno povećavali lokalnu proizvodnju. Zašto?“

„Strani investitori u pravilu nisu u Hrvatskoj vidjeli zemlju u kojoj se isplati razvijati proizvodnju za izvoz. Hrvatska je javnost, s druge strane, imala pa i danas ima vrlo proširen negativan stav prema stranim ulaganjima i stranim investitorima, kao što sugeriraju istraživanja javnog mnijenja agencije Puls.

Rezultat takvih kretanja je, pored niskog rasta BDP-a, izrazito niska stopa zaposlenosti te veliki problem nezaposlenosti, koji se krajnje zaoštrio tijekom sadašnje krize. Sve to upućuje da je hrvatsko gospodarstvo u dubokoj krizi koja se može još više zaoštriti ako ne dođe do ozbiljnog zaokreta u ekonomskoj politici“.

Prevelika država, visoka javna potrošnja„Vaš prijedlog nove strategije vidi pet glavnih ekonomskih i razvojnih problema Hrvatske. To su: neefikasna i skupa država; visoka nezaposlenost; korupcija, netransparentnost poslovanja i pravna nesigurnost; nelikvidnost i nedovoljno razvijena tržišta. To je dijagnoza koju postavljaju svi analitičari. Kako otići korak dalje od dijagnoze, jer je to što većina stanovništva očekuje od ekonomske misli?“

„Prevelika država, visoka javna potrošnja, visok javni dug i loše upravljanje javnim i općim dobrima elementi su kojima se moramo ozbiljno pozabaviti, i to dugoročno. U Hrvatskoj je država, po mnogim mjerilima, previše prisutna u privredi – počevši od veličine proračuna, utjecaja preko brojnih fondova i agencija do prevelikog udjela javnih poduzeća i poduzeća koje država kontrolira u ukupnom gospodarstvu.

Velika potrošnja države i prevelika ukupna javna potrošnja popela s oko 80 milijardi kuna (2003./2004.) na 120 milijardi kuna zadnjih nekoliko godina. Istodobno, kapacitet prihoda države je zbog propadanja tvrtki, ukidanja radnih mjesta i povećanja broja nezaposlenih pao prema 100 milijardi kuna. Znači da je inherentni deficit između 15 i 20 milijardi kuna. Jesu li državne usluge porasle u kvaliteti za 50 posto kolika je razlika između potrošnje posljednjih godina i one iz 2003. godine? Ili, možete li nabrojiti neke briljantne nove programe koji su pridonijeli takvom povećanju?

65



Taj deficit i brzi rast ukupnog javnog duga doveo je, nažalost, do toga da su snažno porasle kamate, ne samo za državu nego i za hrvatska poduzeća i domaćinstva. Istovremeno rastuće porezno opterećenje smanjuje konkurentnost čime se povećava nezaposlenost“.

„U suradnji sa Svjetskom bankom, već su odavno zacrtani i programi restrukturiranja mirovinskog sustava, zdravstvenog sustava i sustava socijalne pomoći, ali osim mirovinske reforme nisu do kraja provedeni. Hrvatska, pritom, na sve javne programe izdvaja visoke iznose koji udjelom u BDP-u sliče onima koje izdvajaju dva ili tri puta bogatije skandinavske zemlje. To, međutim, nije moguće na nivou dohotka koji Hrvatska ostvaruje?“

„Kad bismo proveli sve potrebne reforme, mogli bismo smanjiti javnu potrošnju i omogućiti smanjivanje poreznih stopa i stopa doprinosa, čime bismo privatnom sektoru omogućili dodatni impuls za povećanje konkurentnosti, poslovanja i zapošljavanje. Dakle, da bismo obnovili gospodarski rast potrebno je malo smanjiti jedna te zamrznuti druga socijalna prava na neko vrijeme. Morali bismo napraviti konsenzus da razinu socijalnih prava svedemo na financijski održiv „realni okvir“ koji je potreban za povećano zapošljavanje i rast. Pri tome novi sustav socijalne skrbi mora prepoznati i osigurati transfere dohotka, zaštititi obitelji i pojedince koji su uistinu siromašni“.

Skupa administracija„Uvijek iznova, svaka vlada polazi od reforme javne uprave. Ni jednoj to dosad nije uspjelo. Ima li opće mogućnosti da se tu nešto stvarno učini?“

„Relativno skupa administracija, građani i poduzetnici nezadovoljni brzinom i kvalitetom njezinih usluga, njena brojnost uz istovremeni manjak kvalitetnih ljudi nužnih za prilagodbu EU standardima, svakako se mogu riješiti ukidanjem paralelizama između ministarstava i agencija, jasnom podjelom poslova, ukidanjem suvišnih agencija. Po potrebi može se smanjivati broja zaposlenih, uz istodobno upošljavanje djelatnika s potrebnim znanjima i vještinama, visokoobrazovanih, često i mladih ljudi. Potrebne su i promjene u sustavu nagrađivanja administracije kako bi ju motivirali na učinkovitost, pružanje bržih i kvalitetnijih usluga na zadovoljstvo građana i poduzetnika. Kvalitetu i efikasnost treba nagrađivati, a nerad onemogućiti. Administracija može i treba postati sudionik stvaranja vrijednosti boljim pružanjem usluga.

Intervju

66 perspektive

U organizaciji administracije potrebno je primijeniti temeljne principe organizacije i menadžmenta raširenih u gospodarstvu, a prilagođene javnom sektoru. Uz bolju organizaciju, podižući kvalitetu usluga, broj zaposlenih trebalo bi svesti na 250-300 tisuća, pri čemu bi se mijenjala kvalifikacijska struktura, kroz zapošljavanje novih, kvalificiranih djelatnika. Administracija traži dugoročan pristup razvoju i upravljanju ljudskim potencijalima. Viši menadžment administracije treba proći diplomske i specijalističke programe obrazovanja javne uprave na dobrim europskim i američkim školama. To je važan dio izgradnje konkurentnosti hrvatske države u europskom i globalnom natjecanju. Smanjenje broja zaposlenih, racionalizacija troškova i jedinstvena nabava mogli bi znatno smanjiti rashode administracije. Administracija i javne službe u tim okvirima umjesto „tereta“ postaju partneri u stvaranju vrijednosti društva“.

Moguće uštede 18-19 milijardi kuna„Gdje vidite realne mogućnosti brzih ušteda koje su nam potrebne da dovedemo u sklad prihode i potrošnju?“

„Racionalizacijom ustroja državne uprave te okrupnjavanjem i smanjivanjem broja jedinica lokalne uprave i samouprave (spajanjem, pripajanjem pa i ukidanjem ekonomski i fiskalno neodrživih jedinica) mogla bi se pomoć drugim razinama vlasti i osjetno smanjiti troškove u tu namjenu. Reformom sustava socijalne skrbi te socijalnih naknada, uz suradnju Svjetske banke, smanjile bi se te naknade prema nekim procjenama i za 5 milijardi kuna, od čega svakako 2 milijarde u prvoj godini. Pri tome bi skrbi potrebni dio stanovništva ostao zaštićen. Ako bi se kapitalni rashodi (izgradnja infrastrukturnih objekata) smanjili na 3 milijarde kuna, kao što je to bilo sve do 2008. godine, uštedjelo bi se još oko 5 milijardi. Računice pokazuju da bi se tim mjerama moglo na rashodnoj strani uštedjeti ukupno 18-19 milijardi kuna.

Dakle, tu bismo već bili u uravnoteženom proračunu, a moguće i suficitu. Tako bi se popravio rejting države, omogućilo bolje upravljanje javnim financijama i javnim dugom, a utjecalo bi se i na smanjivanje kamata u Hrvatskoj (jer bi se država maknula iz posuđivanja na domaćem tržištu), čime bi se ostavio veći prostor za druge, osobito izvoznike i mala i srednja poduzeća“.

„Sređivanje javnog sektora, prilagođavanjem i boljim upravljanjem, omogućilo bi manje opterećenje privatnog sektora gospodarstva čineći ga konkurentnijim u europskom i globalnom ekonomskom prostoru. To izravno znači bolju izvoznu konkurentnost hrvatskih tvrtki, ali također i veću privlačnost Hrvatske za nova ulaganja?“

67



„Reformom administracije i javnog sektora Hrvatska se bolje pozicionira u globalnom i europskom natjecanju za radna mjesta i investicije. Ono što u prvom koraku traži racionalizaciju, uštede pa i smanjenje zaposlenih u javnom sektoru, dovest će do konkurentnosti našeg gospodarskog prostora, do bržeg rasta postojećeg i nicanja novog privatnog poduzetništva uz zapošljavanje te brojnije i veće investicije u Hrvatsku“.

„U kojoj mjeri je porezna politika kočnica bržem gospodarskom razvoju?“

„Prihodi na razini središnje države najviši su bili 2008. godini (115 milijardi), i to od poreza 70 milijardi, od doprinosa 40 milijardi i od ostaloga (u što pripadaju i privatizacijski prihodi) 5 milijardi. Kapacitet prihoda pao je na 100-105 milijardi kuna. U posljednje vrijeme se, uvođenjem novih poreza i povećavanjem stopa postojećih, povećao prihod, što je, međutim, dodatno opteretilo privredu u jeku recesije. Porezni sustav je „nakošen“ prema velikom oporezivanju rada, što nas dodatno čini manje konkurentnima. Previsoki doprinosi za zdravstvo i mirovine teško opterećuju konkurentnost hrvatske privrede.

U osnovi, porezna reforma treba biti usmjerena na smanjenje poreza i doprinosa na plaće. Kada se zbroje svi porezi, uključujući i razne doprinose plaćene iz i na plaće, Hrvatska je u odnosu na druge post-tranzicijske zemlje zemlja s vrlo visokim poreznim stopama. Najuspješnije post-tranzicijske zemlje su provele porezne reforme koje su ih učinile konkurentnim, dok je Hrvatska u tome zaostala. Hrvatska stoga mora pojednostavniti porezni sustav, izbaciti poremećaje koji obeshrabruju investicije i zapošljavanje te koje olakšavaju plaćanje porezne obveze i smanjivanje tereta porezne uprave i njezine uloge u tumačenju poreznih zakona. Takav sustav ne samo da bi potaknuo ekonomski rast i zapošljavanje, već bi istodobno smanjio mogućnost prevare i korupcije“.

Premalo aktivno zaposlenih„Kroničan problem Hrvatske je nezaposlenost, osobito mladih. Niti u najbolje vrijeme broj zaposlenih nije premašio 2 milijuna, dok se broj nezaposlenih nikad nije smanjio ispod 200 tisuća. Može li se ta slika promijeniti?“

„Hrvatska u kontingentu radne snage između 20-65 godina ima 57 posto aktivno zaposlenih (od čega muški 63 posto, žene 50,9 posto), što je daleko ispod prosjeka EU27 (ukupno 68,6 posto, od čega muški 75 posto, a žene 62,3 posto) i bilježi najlošiji rezultat od zemalja EU (lošiji smo od

Intervju

68 perspektive

Grčke, Italije, Španjolske i Portugala). Da bi što više ljudi participiralo na tržištu rada, država se treba fokusirati na potporne institucije, osobito na pomoć ženama, koje prema EU prosjeku ispodprosječno sudjeluju na tržištu rada u Hrvatskoj. Najveći problem je svakako nezaposlenost mladih. Na žalost, ako se ne budu brzo stvarala nova radna mjesta, njihov će se problem riješiti odlaskom i zapošljavanjem u EU. Stanje na tržištu rada je obilježeno velikom ponudom rada i malom potražnjom za radom.

Ipak, u kontekstu ulaska u EU, nove uloge Hrvatske na jugoistoku Europe (koji će još niz godina biti izvan EU) i razvojnih potreba treba razmišljati i o sustavu prihvaćanja investitora-poduzetnika kao i obrazovane radne snage iz drugih zemalja (specijalni vizni režimi i poticaji za poslodavce i zajedničke obrazovno-znanstvene programe). Primjerena imigracijska politika treba podržati brži gospodarski razvoj i otvoriti mogućnost inovativnih razvojnih rješenja. To znači olakšati useljavanje visokoobrazovanih i poduzetnika/ulagača koji donose znanje, intelektualni i financijski kapital te poduzetničko iskustvo. Posebnu pažnju valja posvetiti reintegraciji hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u razvoj „stare domovine“.

„U Hrvatskoj imamo prisutnu preveliku reguliranost i upletanje države u mnoge segmente poslovanja. To dodatno poskupljuje ulazak u poduzetništvo i samo poslovanje. Također se nameću visoki troškovi praćenja i zadovoljavanja propisa. U kojoj mjeri su to realne zapreke razvoju poduzetništva?“

„S druge strane imamo nacionalne državne monopole s nejasnim planovima, lošim upravljanjem i slabom regulacijom. Imamo nacionalne privatne monopole sa slabom regulacijom. Imamo privatna poduzeća koja su dominantna u nekoliko područja, čime bitno ograničavaju tržišnu utakmicu. Imamo dominantna poduzeća na regionalnoj razini i lokalne komunalne kompanije koji diktiraju uvjete poslovanja bez alternative.

Ulazak u EU dodatno će olakšati i ujednačiti pravila igre te uvesti konkurenciju koja je uvijek dobra – svi monopolisti i velike dominantne kompanije u hrvatskim okvirima dobit će konkurenciju i postati u europskim okvirima ono što jesu – mala i srednja poduzeća“.

Znanje i informacije – temelj privrede„Vaš prijedlog nove strategije i nove paradigme ekonomske politike polazi od nekih konkretnih prijedloga koji bi mogli ubrzati oporavak i daljnji razvoj. Na čemu temeljite svoje pretpostavke i saznanja?“

69



„Najdinamičniji i najžilaviji rast dokumentirano su ostvarile zemlje koje su se vodile paradigmom „otvorenog rasta“ i pri tome jačale tržišta, izvoznu orijentaciju i jačale privatno poduzetništvo. Time su poboljšavale efikasnost, zaposlenost, inovativnost, razvoj SME, privlačile inozemne investicije te poboljšavale strukturu regionalnog razvoja. Kako bi se nosili s promjenama, kontrolirali ih i postali sposobni stalno se mijenjati moramo ulagati u obrazovanje i znanje – jedino privreda utemeljena na znanju može se pravovremeno mijenjati. Znanje i informacije postaju najvažniji u svijetu post-internetske revolucije. Kako bismo držali korak s tim trendovima, dodatno moramo informacijski povezati razjedinjene dijelove (kreirati hrvatsku inačicu information superhighwaya) i početi dijeliti znanje i informacije.

Ulazak u EU znači ostvarenje cilja priključivanja velikom tržištu i treba definirati nove fokuse ekonomskih odnosa s inozemstvom. S ekonomskog aspekta Hrvatska posjeduje nekoliko značajnih i nedovoljno valoriziranih gospodarskih potencijala, koji mogu potaknuti i usmjeriti RH bržem rastu:

– ljudski resursi, (koji se očituje u velikom broju nezaposlenih, velikom broju neaktivnih osoba i komparativno malom učešću žena),

– povoljan geografski položaj, (najbrži put koji veže središnju Europu s jugoistočnom Europom i Bliskim istokom, Rijeka – najbliža europska luka za Daleki istok),

– zemljište i očuvana prirodna bogatstva (niska gustoća naseljenosti i očuvane velike rezerve šumskog i vodnog bogatstva, plin i moguće zalihe ugljikovodika u srednjem i južnom Jadranu),

– relativno razvijena temeljna infrastruktura (cestovni promet, telefonija),

– drugi nedovoljno ili loše iskorišteni potencijali (poduzeća i druga imovina u državnom vlasništvu), čijim bi se kvalitetnim upravljanjem moglo osjetno poboljšati činjenično stanje.

Sektor usluga očekuje eksplozivni rast„Možete li pobliže označiti područja poslovne aktivnosti koja bi hrvatsko gospodarstvo mogla izvući iz sadašnje krize i usmjeriti prema dugoročnoj stabilnosti?“

„Proizvodnja je u nas nedovoljno efikasna ali uz restrukturiranje i preusmjeravanje u one djelatnosti gdje je visoka produktivnost rada i kapitala te preusmjeravanjem prema proizvodnji robe više dodane vrijednosti, osobito uslugama, može organski rasti i dvoznamenkastim

Intervju

70 perspektive

stopama. Izvoz može rasti fokusiranjem na djelatnosti gdje imamo komparativne prednosti, dinamične proizvode i proizvode s višom dodanom vrijednošću kao i usluge, investiranjem u diverzifikaciju proizvoda, međunarodni marketing, pakiranje i dizajn te boljom geografskom orijentacijom. Zdravstvene i obrazovne usluge imaju priliku izrasti u prepoznatljive dijelove gospodarske strukture.

Jasno, kod proizvodnje bi fokus trebao biti na proizvodnji robe i usluga koje se mogu prodati na svjetskom tržištu, povećanju produktivnosti i naglašavanju komparativnih prednosti. Nadalje, treba inzistirati na povećanju dodane vrijednosti i pomicanju prema proizvodnji koja je u višoj fazi obrade i tako polako mijenjati strukturu privrede prema onoj sličnoj urazvijenim zemljama (uglavnom izvozno orijentiranim investicijama).

Potrebno je također nastaviti s ulaganjima u razvoj infrastrukture za 21. stoljeće, što uključuje širokopojasni internet, morske, riječne luke i zračne luke, željeznice, opskrbu vodom te plovne putove i sustave navodnjavanja.

Sektor usluga čeka eksplozivan rast. Usluge su također predmet međunarodne razmjene te predstavljaju

djelatnosti s najvišom dodanom vrijednosti, a sada su podcijenjene u privrednoj aktivnosti Hrvatske, koja ima mogućnosti razvoja u zdravstvenim i obrazovnim uslugama, uključivo i sveučilišnom obrazovanju za europske i izvaneuropske studente“.

„Hrvatski realni sektor karakterizira stotinjak velikih poduzeća te slaba prisutnost novih privatnih malih i srednjih poduzeća. Može li se na takvoj strukturi postići zacrtane ciljeve?“

„Potrebno je restrukturirati velika poduzeća, uz istodobno poboljšanje uvjeta osnivanja i poslovanja za mala i srednja poduzeća te poticati njihovo međusobno povezivanje u klastere (prema uzoru na Njemačku i Italiju). Klastere treba formirati na čelu s finalnim proizvodom i to po dobrovoljnom principu i s nekoliko jakih igrača. Prema uspješnosti u proizvodnji i produktivnosti preporuča se formiranje većeg broja klastera.

Kod sektora gdje Hrvatska proizvodi finalni proizvod (poput drvnog gdje proizvodimo namještaj) treba predvidjeti uključivanje drugih zemalja u regiji u „up-stream-u“ ili sirovini (npr. BiH), dok se kod sektora gdje još ne proizvodimo svjetski konkurentan proizvod trebamo uključiti u europske i svjetske klastere“.

Usluge su predmet

međunarodne razmjene te

predstavljaju djelatnosti s najvišom dodanom vrijednosti

71



Krupni izazovi za izvoznike„Izvoz je ključan za gospodarski razvoj Hrvatske s obzirom na njeno malo unutarnje tržište. Ono što upada u oči kod geografske orijentacije hrvatske vanjske trgovine je činjenica da se najveći dio ostvaruje sa zemljama u okruženju. Zašto?“

„Hrvatski izvoznici ne trude se pretjerano prodrijeti na nova tržišta. Čak i unutar Europe postoje zemlje koje imaju različitije privrede i ukuse pa postoje velike, a neiskorištene mogućnosti trgovine na bazi komparativnih prednosti. Nadalje, postoje zemlje u Europi koje imaju sličnu strukturu privrede i slične ukuse kao Hrvatska, pa također postoje velike mogućnosti trgovine na bazi intra-industrijske trgovine, prije svega mediteranske zemlje. Naravno, najveće tržište na svijetu uz EU je tržište SAD-a, koje zajedno s Kanadom i Meksikom čine NAFTA-u, te Australija i Novi Zeland – gdje imamo potencijala trgovine i prema komparativnim prednostima i IIT. To su, po meni, primarna ciljna tržišta za Hrvatsku za koje treba poboljšati strategiju prodora, tržišni nastup, marketing i osigurati visoke standarde kvalitete.

Drugo ciljno tržište, osim zadržavanja i povećavanja udjela na tržištu Njemačke, Italije i Austrije, su zemlje nove Europe – baltičke zemlje, zatim Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i Slovenija. Treće ciljno tržište je jugoistočna Europa u kojoj želimo biti regionalni lider i na čijim tržištima moramo biti značajni igrači i formirati regionalne klastere s proizvođačima u tim zemljama koje će biti u upstreamu, odnosno gdje će hrvatski proizvođači biti na čelu klastera. Četvrto ciljano tržište su Rusija, Kina, Indija, jugoistočna Azija (Malezija, Indonezija), koja su vrlo velika, različita od hrvatske privrede (primjena komparativnih prednosti i IIT-a) s mnogo kulturnih specifičnosti. Preostaju tržišta Latinske Amerike i Afrike, pri čemu su posebno zanimljive mediteranske afričke zemlje.

Ako želimo postati uspješni na inozemnom tržištu i natjecanju moramo učiti od najboljih – na vlastitom iskustvu i nadmetanjem s najboljima. U globaliziranom svijetu više nema tržišta koja se mogu osvojiti i potom držati izvan domašaja konkurencije. Pri pokušajima povratka na neka strana tržišta otkrivamo da na tim tržištima postoji živa konkurencija iz razvijenih zemalja“.

„Prema analizama iz razdoblja prije krize imamo nekoliko grupa izvoznih roba i usluga: Odlikaši s potencijalom, Odlikaši koji se moraju trgnuti, Vrlo dobri s potencijalom i Vrlo dobri koji se moraju trgnuti. To su, na neki način, naše izvozne perjanice. Kako ih do kraja aktivirati na izvoznim poslovima?“

Intervju

72 perspektive

„Sigurno da to neće biti jednostavno. Uzmimo primjer Odlikaša s potencijalom. Njih treba pitati kako im se može pomoći da još više izvoze i stvaraju još više radnih mjesta. U tu kategoriju pripadaju i određene usluge. Odlikašima koji se moraju „trgnuti“ treba pomoći u restrukturiranju i „turn-aroundu“. Vrlo dobre s potencijalom – kao i odlikaše s potencijalom, trebalo bi pitati kako im se može pomoći da još više izvoze i stvaraju još više radnih mjesta i kako da postanu odlikaši. Dobri koji se moraju „trgnuti“ – njih bi, kao i odlikaše koji se moraju „trgnuti“ trebalo pomoći u restrukturiranju i turn-aroundu“.

„Transportne mogućnosti vezuju se uz izvanredan geostrateški položaj Hrvatske. Koristimo li ga u dovoljnoj mjeri?“

Transportne usluge ovise o stupnju izgrađenosti infrastrukture (prije svega autocesta i željeznica) i o oživljavanju prometnih tokova kroz Europu

(sjeverozapad-jugoistok te istok-Jadran). U tome puno potencijala ima u prolazu robe kroz Rijeku, na što se veže jačanje željezničkih veza po Vb, Vc i X paneuropskom koridoru. Željeznički prijevoz ima velik potencijal, osobito u kargo prijevozu. Slično vrijedi i za prijevoz unutarnjim vodama. Također, cjevovodni transport je podzastupljen i postoje mogućnosti uključivanja u paneuropske cjevovodne koridore kako za naftu tako i za plin i druge sirovine. Također, veći prihodi bi se mogli ugovoriti jačanjem i objedinjavanjem špediterskih usluga,

koje će u uvjetima liberalizacije željezničkog prometa posebno biti bitne za osiguranje dosadašnje razine i povećanja kargo prometa.

„Hrvatska ima potencijala za veće prihode od turizma. Potrošnja po gostu relativno je niska i odražava slabu izvanpansionsku ponudu?“

„Prosječna potrošnja turista u Hrvatskoj iznosi oko 50 dolara po turistu po danu, dok je u usporedivim konkurentskim destinacijama između 200 i 300 dolara. Potrebno je stoga potaknuti što brže donošenje master planova razvoja turizma po destinacijama u Hrvatskoj i podizanja kvalitete izvanpansionskih sadržaja. U turizmu treba poboljšati kvalitetu usluge prije svega poboljšanjem organizacije, privatiziranjem i strateškim povezivanjem sa svjetskim hotelijerskim lancima koji će, osim vještina upravljanja svjetskih standarda i tržišnih principa, donijeti i turiste, produžiti sezonu te podići kvalitetu usluge u turizmu prema većoj potrošnji po turistu kako bi se postigao veći prihod uz smanjene dolaske“.

Željeznički prijevoz ima

velik potencijal, osobito u kargo

prijevozu

73



Nužni su dinamičniji proizvodi „Kako podići razinu vanjskotrgovinske razmjene, posebno na strani izvoza?“

„Izvoz bi se mogao povećavati kada bi se hrvatski proizvođači preorijentirali na proizvodnju dinamičnijih proizvoda od onih koje sada proizvode. Pri tome treba tražiti one proizvode koji imaju većih tehnoloških zahtjeva jer takvi proizvodi imaju osiguran dugoročniji rast. Također treba napustiti proizvodnju i izvoz onih proizvoda koji nisu dinamični i čiji rast je ispod prosjeka ili negativan i preorijentirati se na slične proizvode koji su dinamičniji. To bi trebao omogućiti kapital u HBOR-u za investiranje u inovacije i tehnologiju.

Općenito bi se u izvozu puno moglo dobiti povećavanjem kapitala HBOR-a koji već ima programe za izvoz, selekcionirati uspješnije programe i posebno ih pojačati, omogućiti davanje dugoročnijih kredita izvoznicima, te uz suradnju izvoznika (npr. okupljenih oko HIZ-a) još više poboljšati sadašnje programe za izvoz i osmisliti nove. Poticanje svih izvoznika, osobito onih uspješnijih je vodoravno poticanje koje je dopušteno u EU, a s druge strane najviše umnožava oskudni kapital države i najefikasnije se koristi. Obrazovanje, a posebno visokoškolsko, treba uvažavati interese izvoznika obrazujući stručnjake koji mogu iznijeti izvoznu usmjerenost gospodarstva. Poticanje studijskih programa na engleskom jeziku, učenje drugih stranih jezika te međunarodna studentska razmjena i međunarodna praksa tijekom studija trebaju biti prihvaćena i raširena metoda“.

„Prema usporedbama produktivnosti po granama sa zemljama EU (osobito „novim“) i komparativnim prednostima, Hrvatska može planirati svoj rast na određenim industrijama. U Strategiji one su čak i taksativno navedene?“

„To je pokušaj da jasno naznačimo industrije na koje se treba potpuno usmjeriti, kao i na one tradicionalne koje treba restrukturirati i poboljšati, a za koje ima osnove planirati razvoj ljudskih resursa“.

Kako uravnotežiti regionalni razvoj?„U Hrvatskoj postoje velike razlike u regionalnom razvoju pri čemu su grad Zagreb i Istra najrazvijeniji, gotovo dvostruko od prosjeka. Ovakav odnos je dugoročno neodrživ. Što činiti da se stanje promijeni?“

„Zagreb nosi trećinu u ukupnom prosjeku razvijenosti Hrvatske i kako ima visoku razinu razvoja, vrlo će teško rasti po stopama od 5 posto i

Intervju

74 perspektive

više. Istarska, Primorsko-goranska i sjevernohrvatske županije nose drugu trećinu i one mogu rasti i po dvoznamenkastim stopama. Najveća je mogućnost rasta upravo u posljednjoj trećini koju predstavljaju Slavonija, Dalmacija i središnja Hrvatska, gdje je moguće (i zbog niske osnovice) udvostručavanje BDP-a per capita u kratkom razdoblju. Fokusiranje na proizvodnju, mala i srednja poduzeća, izvoz i privlačenje stranih direktnih investicija u ta područja može u slijedećih pet godina umnogostručiti BDP per capita u tim područjima i na taj način podići prosjek Hrvatske.Regionalnom razvoju bi pomoglo redefiniranje županija, gradova i općina u smislu njihovog smanjivanja i povećanja održivosti kako dodatne troškove ne bi prebacivale na lokalna gospodarstva. Isto vrijedi za lokalne pružatelje komunalnih i sličnih usluga, koji monopoliziraju privrede u regijama“.

„Obrazovanje ima vidno mjesto u novoj paradigmi ekonomske politike. Zagovornik ste ozbiljne reforme visokoškolskog sustava. Što bi trebalo mijenjati?“

„Rast potaknut inovacijama temeljna je značajka gospodarstava zemalja članica EU. Stopa povrata u odnosu na visoko obrazovanje je u porastu, dok razmjerna stopa povrata u odnosu na srednje obrazovanje slabi, a povrat u odnosu na osnovno ili nepotpuno srednje obrazovanje je u naglom padu. Zahtjevi u pogledu vještina na radnim mjestima na kojima radnici rade podložniji su promjenama, a radnici su skloniji mijenjanju radnih mjesta. Obje vrste promjena pred radnike stavljaju potrebu trajne prekvalifikacije i cijeloživotnog obrazovanja. Zato treba započeti reformu sustava visokog školstva i znanosti na temeljima povećane participacije i sudjelovanje u trošku studenata, uvođenjem studentskih vaučera te dugoročnih široko dostupnih studentskih kredita uz nisku kamatu (1 posto). Nužno je veće sudjelovanje privrede u oblikovanju programa i odlučivanju u znanstvenim i visokoškolskim ustanovama, kao i poticanju inovacija, patenata i cijeloživotnog obrazovanja. Programe obrazovanja na svim razinama valja usmjeriti prema izvrsnosti. Na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini treba ih uskladiti s nacionalnim ciljevima kao i ciljevima Europske unije koja je definirala pet 'novih osnovnih vještina' koje valja razvijati kod svake mlade osobe, kao i kod odraslih. To su: informacijske i komunikacijske tehnologije, tehnološka kultura, strani jezici, prirodoznanstvena pismenost, poduzetništvo i društvene vještine. Valja čim šire poticati hrvatske visokoškolske ustanove na postizanje međunarodnih standarda kvalitete, potvrđene kroz stjecanje potrebnih akreditacija. Na taj način, uz razvoj engleskih studijskih programa, otvaramo se studentima iz svijeta“.


SVJETSKA PRIVREDNA PREVIRANJA

Rađa li se nova Zapadna unija?!

U vrijeme kada brojni ekonomski sinoptičari proriču raspad Europske unije, kao odgovor na globalne strateške izazove, javlja se ideja o stvaranju Sjedinjenih država Zapada što bi je činili SAD i EU. Čini se da to nije samo zamagljena opcija, već naglašena potreba u borbi za opstanak i utjecaj spomenutih dviju regionalnih sila na ukupna svjetska kretanja, kao i reakcija na ekonomske poteze Kine, Indije, Brazila, Rusije i nekih afričkih zemalja

Ante Gavranović

Svijet se nalazi pred ozbiljnim i opasnim vakuumom podjele moći što bi moglo potrajati desetljećima. Razlog je u činjenici da se SAD i EU trenutno nalaze u fazi relativnog opadanja svoje dugotrajne moći, posebno u ekonomskoj sferi, a Kina, Indija i Brazil, pa i neki 'drugi igrači', nastoje ispuniti nastalu prazninu.

Raspad Sovjetskog Saveza trebao je označiti rađanje nove koncepcije međunarodne zajednice, koja će počivati na univerzalnom prihvaćanju zapadnih vrijednosti, svijeta u kojem će 'tržišna demokracija' biti određeni standard. Umjesto toga, Zapad je pretrpio seriju ozbiljnih razočaranja –

Dossier

Dossier

76 perspektive

od skupih ratova, preko snažne financijske i gospodarske krize do uspona sila koje imaju drukčiju filozofiju. Već površna analiza ukazuje na očigledne promjene na svjetskoj privrednoj pozornici. Kina, Indija i Brazil, naime, izrastaju sve više u globalne igrače i dobivaju na relativnoj ekonomskoj snazi i utjecaju. Zajedno s rastom ostalih regionalnih igrača poput Turske, Južnoafričke Republike i Indonezije sve više utječu na uređivanje globalne energetske, klimatske, sigurnosne i razvojne politike svijeta.

Nadmoć zapadnih zemalja ozbiljno uzdrmanaTo se jasno vidi u žestokim raspravama o financijskoj i gospodarskoj krizi na zasjedanjima Svjetske trgovinske organizacije ili G-20 i na drugim forumima, gdje spomenute zemlje imaju sve više utjecaja. Kako kaže bivši francusku ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine te „navještava kraj kontrole Zapada nad globalnim poslovima i kretanjima. Umjesto poretka koji počiva na suradnji i poštivanju pravila, suvremeni svijet je prostor sveopćeg nadmetanja – regionalnih polova, zemalja, vlada, biznisa, banaka, financijskih fondova, agencija za kreditni rejting, proizvođača, potrošača, pojedinaca, međunarodnih medija, kriminalnih organizacija, uključujući irazličite civilizacije“.

Zapravo, ne postoji ni jedan aspekt zapadne nadmoći koje zemlje u usponu nisu spremne dovesti u pitanje, sada ili u skoroj budućnosti. To se podjednako odnosi na pitanje preraspodjele moći u međunarodnim institucijama do određenih vrijednosti na kojima one počivaju. No, usprkos pojačanom samopouzdanju zemalja u usponu, pa i njihovoj agresivnosti na svjetskoj pozornici, teško je zaključiti da su, osim poraslih ambicija, zaista spremne zamijeniti odnosno istisnuti sa čelnih pozicija svoje takmace u SAD-u i EU-u.

Usprkos njihovoj sve većoj ekonomskoj moći i relativno visokim stopama rasta u tim se zemljama bore s vlastitim siromaštvom, ekstremnim razlikama u prihodima i imovini stanovništva. To stvara goleme socijalne probleme. Veliki razvojni i infrastrukturni problemi, tehnološko zaostajanje i nedovoljna izobrazba najvećeg dijela stanovništva određuju još uvijek privredni i socijalni položaj svih tih zemalja. One zasad ne mogu globalno usmjeravati pojedine tokove, jer imaju premalo globalnih i regionalnih javnih dobara koje mogu staviti na raspolaganje. Počesto nisu u vlastitim regijama prihvaćene kao vodeće zemlje, pa ne mogu u većoj mjeri pridonijeti općoj sigurnosti i monetarnoj stabilnosti. To se u punoj mjeri odnosi na razne grupacije poput IBSA (Indija, Brazil, Južnoafrička Republika), BRIC (Brazil, Rusija, Indija, Kina i uskoro Južnoafrička Republika) ili BRICSAM (BRIC + Meksiko) koje su

77



premalo institucionalizirane i prepoznate su po velikom raskoraku retorike i realiteta. Nove regionalne vodeće zemlje su, dodatno, nejedinstvene u mnogim ključnim pitanjima i zbog toga još ne predstavljaju 'suprotni tabor' prema SAD-u i EU-u, nesumnjivo najjačim ekonomskim silama suvremenoga svijeta. Postoji, istina, sklonost da se preuveličava jedinstvo i homogensot zemalja u usponu. One su ujedinjene samo u kritici Zapada, ali su istodobno često podijeljene zbog individualnih rivalstava. Spomenimo samo strateško nadmetanje između Kine i Indije, ekonomsko između Brazila i Argentine, netrpeljivost između Nigerije i Južnoafričke Republike oko vodstva u Africi.

Uzroci narušavanja dominacijeU povijesti čovječanstva usponi i padovi pojedinih nacija igrali su veliku ulogu. Ti procesi predstavljaju veliki izazov za cijeli svjetski politički i ekonomski poredak. U okolnostima ubrzanih globalističkih tendencija to nosi i posebne naznake. Konkretno, SAD je u posljednjem desetljeću ozbiljno narušila svoj status najvažnije sile svijeta. Istina, još je najveća ekonomska i vojna sila, ali se sučeljava sa sve brojnijim problemima da bi održala tu poziciju. To proizlazi iz niskih stopa rasta i dugog procesa deindustrijalizacije u prerađivačkoj industriji. Prije 40 godina njen udio u BDP-u iznosio je 25 posto, danas jedva 12 posto. SAD slabi i na području tehnologije, što se dovodi u vezu s manjkavim sustavom izobrazbe. Produktivnost industrije i rast totalnih faktora proizvodnosti kao izraz tehnološkog napretka presporo rastu da bi u međunarodnoj konkurenciji mogli zadržati vodeća mjesta. Ukratko, SAD već godinama očigledno gubi na dinamici, a time na imidžu 'svjetske lokomotive rasta', na atraktivnosti, pa time i na ukupnom povjerenju.

Leslie Gelb, donedavni predsjednik Savjeta za međunarodne odnose SAD, objasnio je tu novu poziciju zemlje na svjetskoj privrednoj i vojnoj pozornici. Gelb ističe kako je razvoj privrede danas važniji čimbenik od vojne snage, i kaže: „Tko ne raste privredno, postaje tehnološki oslabljen i zbog toga nije u stanju odgovoriti izazovima gospodarstva, izgubit će vodeću ulogu u ekonomici i na političkom području“.

Jasno, to je samo jedan od pogleda na suvremenu poziciju SAD-a. Američki politolozi Joseph Nye i Anne-M. Slaugther smatraju kako istinska snaga velesile ovisi o soft poweru, a ne samo o njenoj ekonomskoj i vojnoj snazi. To znači da bi, „uz ekonomske i vojne mreže, trebale iskazati više spretnosti u uspostavljanju i korištenju diplomatskih i znanstvenih vještina“.

S druge strane stoji Europska unija, najveći privredni prostor u svijetu s velikim udjelom u svjetskom BDP-u. Stvoreni dohodak po glavi stanovnika i

Dossier

78 perspektive

produktivnost izrazito su veći od istih vrijednosti u brzorastućim privredama – Kini, Indiji, Brazilu ili Rusiji. Međutim, stope rasta u EU su posljednjih godina osjetno smanjene, što ukazuje na pad dinamike rasta i upućuje na postupni gubitak dominantnog statusa ove jedinstvene zajednice. Današnje karakteristike EU, nasuprot Lisabonskoj strategiji iz 2000. godine, mogle bi se svesti pod pad proizvodnosti, spori ekonomski rast, strukturnu nezaposlenost, nedovoljnu fleksibilnost na tržištu rada, osjetan demografski pritisak i nejasnu useljeničku politiku. Ukupnoj dosta nepovoljnoj slici valja dodati visoku zaduženost pojedinih članica (Portugal, Grčka, Italija, Belgija, Španjolska) i snažnu krizu cijele eurozone koja očito nije dugoročno riješena.

Europski centralizam sve manje atraktivanEuropskoj uniji nedostaje i hard i soft power: u odnosu na SAD, EU slabašna je na vojnom, diplomatskom, vanjskopolitičkom, ali i na privredom umrežavanju. Očito je da EU nije uspjela uspostaviti jedinstvenu vanjskopolitičku aktivnost (Sredozemlje, Turska, migracijska politika). No, najvažniji argument odnosi se na činjenicu da je EU godinama pretežito zabavljena – sobom. Istina, europska integracija je model mira i stabilnosti, godinama je bila 'stroj ekonomskog rasta', a svakako predstavlja faktor demokracije i stabilnosti za zemlje koje joj se priključuju. No, snaga modela se teško prenosi izvan EU i sam model sve je manje atraktivan. Europski centralizam otežava joj da igra važniju globalnu ulogu. Dominantan pogled prema zajednici dovodi do gubitka privlačenja susjednih zemalja Sjeverne Afrike, koje ubrzano traže nove partnere. U udaljenijim područjima EU je gospodarski prisutna (posebno Njemačka kao investitor i izvoznik), ali bez jasnijeg političkog utjecaja i bez sposobnosti da odgovori na globalne izazove.

Analiza njemačkog Instituta Leibniz za globalne i regionalne studije pokazuje kako „Klub Zapada“ usprkos NATO-paktu, jake pozicije SAD i EU u međunarodnim organizacijama i visokom gospodarskom standardu gube svoju moć u globalnoj politici i usmjeravanju tokova u novom gospodarskom poretku. Pokazalo se da osnovni postulati – sloboda, jednakost i jačanje međunarodne suradnje koje su zapadne zemlje nametale kao svoju filozofiju- danas služe kao oružje i alati ostatku svijeta i zemljama koje preusmjeravaju dereguliranu globalnu ekonomiju u svoju korist. Svi važni svjetski tokovi - međunarodna trgovina, financije, migracijska kretanja, pa čak i kultura – djeluju gotovo potpuno nekontrolirano sa strane Zapada. Bivši francuski ministar vanjskih poslova tvrdi da „upotreba fraze kako u globalizaciji svi dobivaju (win-win globalization) danas čak predstavlja izvjesnu vrstu provokacije“.

79



Privredni prodor zemalja u usponu Centar za ekonomiju i poslovna istraživanja u Londonu objavio je tablicu svjetske ekonomske lige koja ukazuje na ozbiljne promjene i značajan pomak u privredi od Zapada prema Istoku. Financijska kriza uzdrmala je svjetsku geopolitičku ravnotežu. Bio je to stvarni početak stvaranja novog gospodarskog poretka. Na svjetsku pozornicu snažnije su iskoračile zemlje BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina), koje postupno preuzimaju na mnogim područjima vodeće pozicije. I dok ova grupacija zemalja niže uspjehe, za vrat im već pušu neke druge zemlje, željne gospodarske moći i većeg političkog utjecaja. Riječ je o zemljama koje prepoznajemo pod sinonimom TIMBI, a riječ je o Turskoj, Indiji, Meksiku, Brazilu i Indoneziji. Ovim zemljama valja dodati Južnoafričku uniju, Republiku Koreju i Hong Kong kao područja s izrazitim ekonomskim rastom.

Prema prognozama Centra za ekonomiju i poslovna istraživanja tri vodeće privredne sile svijeta – SAD, Kina i Japan – zadržat će svoja mjesta u svjetskoj gospodarskoj ligi i 2020. godine. Sve ostalo će se na tablici 10 najvećih svjetskih privrednih zemalja znatno promijeniti: četvrto mjesto će zauzimati

Globalni izgledi rasta BDP-a, 2013-2025 (siječanj 2013)

SAD

Europa*

Od čega EURO područje

Japan

Ostale razvijene zemlje**

Sve razvijene privrede

Kina

Indija

Druga razvijena područja Azije

Latinska Amerika

Srednji istok

Afrika

Rusija, CentralnaAzija i Jugoistočna Europa

Sve privrede u nastanku i razvoju

Svijet ukupno

* Europa obuhvaća svih 27 članica EU-a, kao i Island, Norvešku i Švicarsku** Ostale razvijene zemlje uključujući Kanadu, Izrael, Južnu Koreju, Australiju, Tajvan,

Hong Kong, Singapur i Novi Zeland

Dossier

80 perspektive

Rusija, peto Indija, šesto Brazil, sedmo Njemačka, a slijede Velika Britanija, Francuska i Italija. Ukratko, istraživanja CEBR-a pokazuju da je takav scenarij „izraz velikih ekonomskih promjena“, koje pokazuju da se gospodarski kotač okreće od Zapada sve naglašenije prema Istoku. Istodobno pokazuje snažan uspon azijskih zemalja (Kina, Indija,) i nazadovanje najvećih europskih zemalja. Zemlje BRIC-a zauzimat će tako već 2020. godine čak četiri mjesta među šest najvećih privreda svijeta.

Prognoze idu i dalje: do 2050. Po prognozama američkih istraživačkih instituta, najmoćnije ekonomije svijeta bit će tada Kina, SAD, Indija i Rusija. Udio ekonomija zemalja u usponu, koji sada iznosi oko 39 posto, porast će na 58 posto.

Gdje leže razlozi takvim kretanjima? Na Zapadu, uključujući i najveću svjetsku gospodarsku silu, SAD, zemlje se bore s ogromnim dugovanjima. Zemlje u usponu, naprotiv, pokazuju financijsku i gospodarsku stabilnost.

SDZ – globalna ekonomska super-silaSAD i EU traže povoljnije okvire svoje buduće uloge na svjetskoj privrednoj i političkoj pozornici. U ovogodišnjem govoru naciji, američki predsjednik Obama navijestio je, među ostalim, stvaranje slobodne trgovinske zone između SAD-a i Europske unije, projekt koji je u više navrata istican kao odgovor na naznačene promjene, ali nikada nije realiziran.

Stvaranje Sjedinjenih država Zapada (SDZ), nije više samo zamagljena opcija, već je naglašena potreba u borbi za opstanak i utjecaj dviju ekonomskih velesila na svjetska kretanja. Stručnjaci i političari sve češće ukazuju na sličnosti između SAD-a i zemalja EU, a posebno na potrebu zajedničke razvojne i privredne politike koja bi donijela brojne koristi i prednosti jednima i drugima. Uz predsjednika Obamu na istu temu govorila je na ovogodišnjem gospodarskom

Forumu u Davosu i njemačka kancelarka Angela Merkel. Okupivši dvadesetak šefova najvećih svjetskih koncerna, Merkel je rekla da „Europa i SAD konačno trebaju transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini“. Tu ideju njemačke „željezne lady“ podržavaju irski premijer Enda Kenny, britanski premijer David Cameron, nizozemski minister predsjednik Mark Rutte i donedavni premijer Italije Mario Monti. Najveći skeptik ideje o transatlantskoj slobodnoj trgovini je, očekivano, Francuska koja se boji ugroženosti za svoju agrarnu politiku.

Francuska se boji ugroženosti za svoju agrarnu

politiku

81



Visok stupanj integriranostiNi jedna privreda u svijetu nije tako integralno povezana kao što su EU i SAD, koje generiraju oko polovine ukupnog svjetskog BDP-a, a razmjena dobara i usluga čini više od trećine ukupne svjetske razmjene. Snažne transatlantske privredne veze odražavaju se i na području financijskih transakcija. Zemlje EU izvezle su u 2012. svojih proizvoda u vrijednosti od 291,7 milijardi eura u tzv. Novi svijet. Privreda SAD-a plasirala je u isto vrijeme na tržišta EU proizvoda u vrijednosti 205,8 milijardi eura. To čini 17 posto ukupnoga izvoza EU i 19 posto izvoza SAD-a. Slični su odnosi i u uvozu. U 2010. izvoz kapitala zemalja EU u SAD iznosio je 1194,9 milijardi eura, dok su SAD plasirale u zemlje EU 1201,4 milijardu eura. Statistika govori kako su vrijednosti usluga u izvozu EU prema SAD-u činile 127,1 milijardu eura, dok je uvoz ostvaren na razini od 130,5 milijardi.

Nadalje, prisutna je snažna povezanost korporacija: Siemens America zapošljava 56.000 radnika; podružnice General Electrica u zemljama EU zapošljavaju gotovo 90.000 ljudi. Svaka druga dionica njemačkog Dax-koncerna nalazi se u američkim rukama. Svaki drugi hladnjak i više od 500.000 automobila prodanih u SAD-u potječe iz Njemačke. Njemački Apple zove se Mercedes. Ford uspješno proizvodi u Koelnu, a Thyssen-Krupp u Chatanoogi ili Daimler u Tuscaloosi To su samo neki od primjera gotovo uzorne podjele rada između SAD-a i EU u Velikoj Britaniji, Italiji, Irskoj, Nizozemskoj – da ne nabrajamo sve zemlje, koja bi – u nešto drukčijoj sinergiji – mogla davati puno veće obostrane koristi.

EU/USA675 300 USA

423 300

Kina435 600

EU243 000

Izvor: EPO, Wipo

Prijava patenata Odnos patenata između SAD i EU

Usporedba Zajednice Zapada u odnosu na Kinu

Dossier

82 perspektive

Hillary Clinton, donedavna ministrica vanjskih poslovna SAD-a, isticala je da „dosadašnje ponašanje u uspostavljanju međusobnih trgovinskih odnosa samim prijelazom granica godišnje donosi američkom gospodarstvu gubitke koji se mjere desecima milijardi dolara. Pravi pristup ugovoru o slobodnoj trgovini i liberalizaciji tržišta mogao bi američku konkurentnost popraviti za naredno stoljeće, otvoriti nova radna mjesta i generirati stotine milijardi dolara za amertičku privredu“.

Sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU-a trebao bi otkloniti sve zapreke za protok ulaganja i stvoriti novi svjetrski ekonomski blok. SAD i 'stare' europske industrijske nacije (Njemačka i Velika Britanija prije svega) u narastanju ekonomske snage Kine, Indije, Brazila ili Rusije vide ozbiljnu dugoročnu prijetnju. Ovakav oblik udruživanja, smatraju vodeći političari i ekonomsiti tih zemalja. pripomogao bi da se umanji ili uspori pad utjecaja na svjetsku privredu.

Prostor dereguliranju i liberalizacijiSpomenimo neke od prednosti jasne transatlantske slobodne trgovinske zone: nestale bi tisuće nepotrebnih regulatornih odredbi iIi zapreka slobodnoj trgovini, posebno kad je riječ o zaštitinim carinama; intelektualno vlasništvo pronalazača i inovatora moglo bi se zajednički puno bolje štititi kad bi carinski službenici na vanjskim granicama ovog unutarnjeg zajedničkog tržišta koristili jedinstveni informacijski sustav; mnogo bi se moglo učiniti i na području porezne politike, kao i uspostavljanju i internacionalnom jačanju jedinstvenih standarda na tržištima rada i proizvoda.

„Posloprimci su za Zapad građani, a ne objekti izrabljivanja; djeca su djeca a ne prisilni robovi rada; prirodu i okoliš želi se očuvati; uloga žene se promiče, potiče se ravnopravnost, a suzbija njihovo ponižavanje. Blagostanje, naime, treba jasne vrijednosti – snažna je poruka koju na taj način Sjedinjenje države Zapada upućuju svijetu“ naglašava Gabor Steingart, izdavač utjecajnog Handelsblatta i veliki pobornik ideje o slobodnoj transatlantskoj trgovinskoj zoni. Pritom on ističe kako nema europskih vrijednosti; postoje samo zapadnjačke vrijednosti, što SAD i EU dodatno zbližavaju. „Istina, Amerikanci se mole Bogu, a Europljani vjeruju u socijalnu državu. No, usprkos tim razlikama, zajednički je temelj u demokratskom kapitalizmu nastalom nakon velike depresije u proteklom stoljeću. Od uvođenja američkog socijalnog zakonodavstva u 1935. i socijalno-tržišnog modela Ludwiga Erharda nakon drugog svjetskog rata nastaje i ostvaruje se na obim stranama Atlantika pojam 'države blagostanja'. Kao posebnu vrijednost treba održati i model socijalono-tržišnog gospodarstva“.

83



No, najvažniji argument stvaranja slobodne transatlantske zone nisu samo sličnosti i zajednička prošlost SAD-a i zemalja EU. Traže se rješenja za zajedničku budućnost. Postoji samo jedan pristup: ili će SAD i EU zajednički tražiti rješenja za nove izazove na područku klimatskih promjena, međunarodnog terorizma i obuzdavanje financijske industrije, ili će na tim pitanjima slomiti zube i smanjiti svoju, još uvijek nadmoćnu poziciju.

Čak i zajednički SD Zapada ne bi mogle dominirati u novim svjetskim ekonomskim okvirima. One bi zajedno imale 12 posto svjetskog stanovništva, ostvaruju oko 45 posto svjetskog BDP-a i daju oko 43 posto svih prijavljenih patenata. SD Zapada raspolagale bi s više od 60 posto svih svjetskih softver programa. Kapaciteti SAD-a i EU-a za inovacije i kreativnost i dalje su, objektivno, bez premca. Znanstvenici iz SAD-a dobili su 39 posto svih Nobelovih nagrada na području tehničkih i prirodnih znanosti. U SDZ-u proizvodilo bi se 90 posto svjetske avionske industrije i nalazilo 70 posto svih poduzeća financijskog sektora. S druge strane, u tim se zemljama proizvodi samo 250 milijuna tona čelika, što je jedva šestina ukupne svjetske proizvodnje. Ali, ujedinjavanje najjače svjetske ekonomije i najjačeg ekonomkog bloka čija međusobna trgovinska razmjena dosiže oko 650 milijardi USD označilo bi stvaranje ekonomskog prostora s više od 800 milijuna stanovnika i otvorilo bi čak oko dva milijuna novih radnih mjesta

Kina Indija EU/SAD

1372 1463

1249

1486

821887

2012 2030 2012 2030 2012 2030

SAD316

EU513

SAD374

EU505

Stanovništvo u milijunima

Izvor: Oxford Economics

Dossier

84 perspektive

Utopija ili stvarnost? Kakve su realne šanse da do sporazuma o slobodnoj trgovini stvarno i dođe? Stručnjaci tvrde: nikada bolje! Već dulje od godinu dana priprema skupina visokokaratnih službenika EU-a i SAD-a platformu za takav sporazum. Predviđeno je snižavanje carina i ujedno otvaranje tržište usluga, pojednostavnjivanje procesa certificiranja i prilagođavanje regulatornih propisa interesima privrede. Finalni izvještaj iz ožujka 2013. pod nazivom „Reducing Transatlantic Barriers to Trade and Investment“ (pripremljen u Centre for Economic Policy Research u Londonu) zasniva se na proračunima i predviđanjima do 2027. i ukazuje na velike zajedničke mogućnosti i značajne makroeekonomske efekte. Razrađene su dvije varijante učinaka: manje i više ambiciozna, ovisno o stupnju liberalizacije. Tako je predviđeno da bi vrijednost BDP-a u EU-u porasla između 68 -119 milijardi eura (otprilike 0,5 posto rasta), a u SAD-u između 50-95 milijardi eura. „Sporazum o slobodnoj trgovini donio bi novi zamah privredi i tržištu rada. Blagostanje u SAD-u i EU-u bilo bi time snažno ojačano“ – tvrdi aktualni njemački minister gospodarstva i tehnologije Philipp Roesler.Bilo bi neozbiljno tvrditi da će do zajedničkog sporazuma doći jednostavno i brzo. „Sve dok se stvari odvijaju u sferi općeg, interesi su zajednički i izgledaju dosta jednostavno. No, kad se prijeđe na pojedinosti pregovori uključuju mnoge konkretne partikularne interese. Zbog toga je neophodna snažna politička volja kako bi do takvog sporazuma zaista i došlo“ – smatra Stefan Mair, iz Njemačkog saveznog udruženja za industriju. Dister Zetsche, CEO Daimlera, kaže: „Sporazum o slobodnoj trgovini politički bi priznao ono što je ekonomski ionako svakidašnjica. No, sporazum bi znatno olakšao tu svakidašnjicu i dao joj dodatna krila“.Da je tome tako upućuju velike razlike u pristupu recimo poljoprivrednim i ostalim prehrambenim proizvodima. Različiti su standardi i propisi o sigurnosti na radu, pravu na pristup raznim otvorenim natječajima. U SAD-u je još uvijek rašireno načelo „Buy American Politic“. Carine nisu prevelika prepreka, one iznose 2-3 posto, ali bi njihovo daljnje smanjenje ili potpuno uklanjanje sigurno povećalo margine učešća pojedinih europskih poduzeća na tržištu SAD-a, ali i obratno. Stručnjaci tvrde kako su različiti standardi i zakonodavna rješenja ipak najveće prepreke slobodnom protoku robe i usluga. To potvrđuju razlike na području IT industrije (zaštita podataka), kod kemijske industrije (neujednačenost standarda sigurnosti), u zračnom prometu (globalni biznis bez globalnih igrača), logistici (povećana sigurnosna kontrola umjesto slobodnog protoka), u području prehrambenih proizvoda (dugo čekanje na carini, potrebne uvozne dozvole, stalno obnavljanje uvoznih licenci), u pravnim standardima (pitanje sudske nadležnosti), DVD-kodeksu

85



(razlike u kodiranju), u autombilskoj industriji (SAD je jedina zemlja na svijetu koja količinu ugljičnog dioksida obračunava prema zapremnini automoblia, dok sve druge zemlje to čine na osnovi težine vozila), na tržištu električne struje (usklađivanje normi i cijene struje) i slobodnom prometu ljudi (pojačani sigurnosni razlozi i birokratske začkoljice).

No, usprkos svim tim i mnogobrojnim drugim preprekama, ideja o slobodnoj transatlantskoj zoni i trgovini ima mnogo uvjeta da postane stvarnost. Za takvo slobodno tržište između SAD-a i EU-a već postoji uzor: sama Europska unija, povijest jednog uspjeha koji je imao velik utjecaj na razvoj ne samo ekonomije već i ukupnih društvenih kretanja te razvoj građanske demokracije.

Odgovor na izazove budućnosti„Zajedničko tržište je naš najveći adut u krizi“ ističe Jose Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije i nudi to kao zalog budućim odnosima dviju ekonomskih velesila. EU se pritom zalaže za povećanu harmonizaciju koja bi donijela koristi svima, ali istodobno odbija prereguliranost kao opasnost za kretivnost.

Europa je posljednjih godina zabavljena sobom, obhrvana dosta velikom dozom pesimizma. Njoj je potrebno da koordinira politiku i razvojnu strategiju s SAD-om koji i dalje vjeruje u svoju ulogu, sposobnost obnove i, konačno, u sama sebe. Najvažnije je pritom podstaknuti gospodarski rast slijedeći nove kriterije i nove izazove. Zajednički, SAD i Europska unija imaju potrebne resurse i kapacitete, tehničke, tehnološke i ljudske da prevladaju svaku apatiju i krenu u novu eru. Sigurno je, kako kaže bivši francusku ministar Vedrine da „Zapad nikada neće vratiti jedinstvenu poziciju koju je imao od 16. Do 20. stoljeća niti će SAD zadržati neupitnu moć koju je imao 1945 ili status jedine velesile tijekom devedesetih godina. Više nikada neće biti jedina snaga koja oblikuje svijet“.

Činjenica je da će buduće preoblikovamnje svijeta ovisiti o sposobnosti da se osnaži legitimitet demokratskog sustava. Ako se želi zadržati pozicije Zapada, onda je važno osigurati rast koji počiva na tržišnoj ekonomiji, ali reguliranoj na razumnim pravilima i neophodnoj zaštiti realnog sektora ekonomije. U tim okvirima su nastojanja oko stvaranja i upostavljanja Sjedinjenih država Zapada izuzetno zanimljiv pokušaj. On označava i buduću ulogu Zapada u formiranju i odlučivanju oko globalne strukture svake vrste moći – političke, vojne, gospodarsko-financijske i tehnološke.

Zajedničko tržište je naš najveći adut u krizi

Dossier

86 perspektive

Unatoč svim svojim problemima, Europska unija je i dalje mjesto velikog bogatstva i snažnog gospodarstva. Privreda zemalja Europske unije generirala je, prema procjenama Svjetske banke, MMF-a i Eurostata u 2012. godini BDP u vrijednosti 16.584 milijardi USD. Prema tim podacima, kao cjelina, i dalje predstavlja najveće gospodarstvo svijeta. Bruto društveni proizvod svih zemalja svijeta iznosio je, prema procjenama MMF-a, 71.707 milijardi USD. U 2000. vrijednost svjetskog BDP-a iznosila je 41.016 milijardi USD. Europska unija čini 23,1 posto cijelog svjetskog gospodarstva i uvjerljivo je najjača ekonomska sila u globalnim razmjerima. Nakon EU, najjače gospodarstvo ima SAD s BDP-om od 15.684 milijardi eura, što je udio od 21,8 posto u globalnoj ekonomiji.Treća i četvrta gospodarska sila svijeta su Kina (8.227 milijardi USD) i Japan (5.963 milijardi USD), s udjelima od 11,5, odnosno 8,3 posto. Među prvih deset zemalja svijeta po ostvarenom BDP-u pojedinačno još ulaze Njemačka (3.401 milijarda), Francuska (2.608 milijardi), Velika Britanija (2.440 milijardi), Brazil (2.395 milijardi), Rusija (2.021 milijardi) i Italija (2.014 milijardi USD).Europska unija bila je uvjerljivo i najveći izvoznik, prema podacima za 2011. godinu. Iz EU-a je te godine izvezeno robe vrijedne 2131milijardi USD. Ipak, najveći pojedinačni svjetski izvoznik je Kina (1.904 milijarde USD), a slijede Njemačka (1.547 milijardi) i SAD (1.497 milijardi USD).Europska je unija s 1.465,8 milijardi USD bila i najveći svjetski izvoznik usluga, ispred SAD-a (1.019,7), Njemačke (539,7 milijardi USD), Kine (471 milijarde USD) i Velike Britanije (453,9 milijardi USD).

SVJETSKA TRGOVINA U 2050 g.GDP (2010USD trn)

Izvor: GS Global ECS Research

Velik

a Br

itani

ja

Kin

a

SAD

Indi

ja

Euro

pa

Braz

il

Rusi

ja

Japa

n

Mek

siko

Indo

nezi

ja

Fean

cusk

a

Nje

mač

ka

Nig

erija

Turs

ka

Egip

at

Kana

da

Italij

a

Paki

stan Iran

Filip

ini


HRVATSKA VANJSKA POLITIKA NAKON 1. SRPNJA

Prednje i zadnje dvorište

Svaka hrvatska politika dosad se jako trudila izbjegavati termin „Zapadni Balkan“ jer se htjelo pokazati kako Hrvatska ne pripada Balkanu. Od 1. srpnja taj termin, rezerviran za ostatak zemalja, više ne bi trebao smetati jer se više ne tiče Hrvatske. Ali u toj igri terminiima krije se ključna stvar. Geografija se ne može mijenjati, ali vlastito pozicioniranje unutar nje itekako. U vremenu koje nam predstoji javlja se sve više zahtjevnih zadaća. Prva je pobrinuti se o svom prednjem dvorištu. No to nisu susjedi na našem jugoistoku, već članice asocijacije u koju ulazimo. Unatoč sentimentima prema politici nesvrstavanja kod dijela političke ljevice, svrstali smo se uz zapadne demokracije i postali članicom najvažniijih i najsnažnijih saveza – Sjevernoatlantskog pakta (NATO) i Europske unije

Piše: Bruno Lopandić

Tribina

Tribina

88 perspektive

Posjet potpredsjednika vlade i ministra obrane Republike Srbije Aleksandra Vučića Zagrebu krajem travnja svratio je pozornost na aspekt vanjske politike o kojem se u posljednje vrijeme malo govorilo – odnosi s istočnim susjedima. Kakvu politiku prem jugoistočnom susjedstvu treba voditi Hrvatska nakon što postane punopravnom članicom Europske unije?

Ta tema već je puna dva desetljeća podložna različitim procjenama, strategijama i planovima a one su, najvećim dijelom, uvjetovane i različitim političkim percepcijama hrvatskih političkih elita od trenutka kada je Hrvatska postala samostalna država pa se kao takva trebala odrediti kakvu će politiku voditi prema susjedstvu. Uopćeno rečeno, može se ustvrditi kako su se na političkoj sceni „sukobljavala“ dva različita koncepta. Prvi je proizašao iz promišljanja hrvatske ljevice koja je držala odnose sa Srbijom iznimno važnim i inzistirala na njima čak i u vrijeme agresije na Hrvatsku, dok je desnica zazirala od obnavljanja tih odnosa strahujući kako će to dovesti do inicijativa za stvaranjem neke nove jugoslavenske tvorevine.

Tijekom rata u Hrvatskoj a i kasnije promišljanja o tome na koji način Hrvatska treba tretirati regiju mijenjala su se no i danas se temelje, nerijetko na dijametralno suprotnim stajalištima. U osnovi se svode na temeljnu dilemu: treba

li Hrvatska svoje susjedstvo tretirati kao prijateljsko, sebi ravnopravno, ili pak sada treba redefinirati pristup koji uzima u obzir neke nove činjenice, prije svega tu da Hrvatska od 1. srpnja postaje punopravna članica Europske unije. To je uz hrvatsko članstvo u NATO-u ključni razlog novog pristupa regiji, odnosno, ostatka onoga što se još uvijek u Europskoj komisiji naziva Zapadnim Balkanom. Taj novi pristup dakle polazi od sasvim promijenjenih odnosa u regiji bilo da je

riječ o političkom i ekonomskom aspektu, odnosa koji više nemaju veze s onima s početka hrvatskoga osamostaljenja. To našoj vanjskoj politici daje sasvim nove zadaće.

Naša službena politika može izabrati dva temeljna smjera. Prvi bi bio na tragu, ako uzmemo u obzir klasične teorije u vođenju vanjske politike, svojevrsne demokratske pozicije s elementima tzv. „NGO refleksa“. To bi u praksi značilo da manje više tretiramo zemlje na vlastitom jugoistoku kao ravnopravne, a pomaganje susjedima temeljilo bi se na dobroj volji ali i želji da im se pomogne klasičnim metodama nevladinih organizacija; kroz pomoć u realizaciji predpristupnih fondova, organiziranjem tečajeva, seminara i različitih edukacija. I naravno njihovo zagovaranje na sastancima u Bruxellesu. Aktualna vlast u Hrvatskoj je, sudeći po izjavama, sklonija

Naša službena politika može

izabrati dva temeljna smjera

89



ovakvom modelu, a na tom tragu je i tvrdnja objavljena u medijima kako će Hrvatska biti najbolji advokat / predstavnik Balkana u Bruxellesu. Hoće li to biti dovoljno za najvažnije ciljeve svake države – jačanje ugleda, političko utjecaja i ekonomske snage? Teško.

Drugi pristup mogao bi biti na tragu real politike. Temelji se na stajalištu da je netko u tim odnosima snažniji, u boljem političkom položaju u odnosu na ostale i kroz to realizira vlastite nacionalne ciljeve. Jer u provedbi vanjske politike samo se o tome i radi. Dakle, kojim putem Hrvatska vanjska politika treba ići? Sasvim je sigurno da treba uzeti u obzir dramatične promjene koje su se dogodile otkako smo započeli svoj integracijski put.

Izbor najmoćnijih saveznikaStanje u jugoistočnoj Europi, odnosno u ostatku zemalja bivše Jugoslavije, izuzetno je složeno, no više ne ne može promatrati kao jedna cjelina. Upravo su europski integracijski procesi u potpunosti demontirali regiju, pa se tako geopolitički može razmišljati vrlo jednostavno – o zemljama članicama EU-a i o onima koje to nisu. Zemlje bivše Jugoslavije više ni u kojem slučaju nisu cjelina. Jedno od najvećih postignuća hrvatske vanjske politike u nešto više od dva desetljeća samostalnosti je što se napokon svrstala. Izabrala je najmoćnije saveze svijeta (EU i NATO) a s SAD-om kontinuirano gradi strateške i prijateljske odnose. Te odnose treba jačati i ubuduće jer je sudjelovanje u takvom sigurnosno-političkom aranžmanu važan jamac ekonomskog napretka. Kako je to jednostavno, ali efektno kazao bivši glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer „nema napretka bez sigurnosti i nema sigurnosti bez napretka“. Hrvatska se također svrstala među one zemlje koje su odabrale tržišni model gospodarstva, a teška tranzicija na ekonomskom planu, praćena krizom ipak navještava da je na djelu posljednji izdisaj modela državno sponzoriranog kvazikapitalizma. U Sloveniji se slomio, a u Hrvatskoj je na izdisaju. Prava ekonomska tranzicija Hrvatske tek slijedi, a ona može biti uspješna jedino na temelju tržišno-socijalnog modela koji snažno promovira privatno poduzetnišvo, dramatično smanjuje ulogu države, ali itekako vodi računa o socijalnoj komponenti, što je napokon u najboljoj tradiciji Staroga kontinenta. Hrvatska se unatoč tim nedostacima i ekonomski usmjerila, brojke to pokazuju, prema svojim prirodnim partnerima u EU, a ulaskom u EU članstvo to će još više doći do izražaja. Dakle, već duže vrijeme ne može se govoriti o floskulama poput onih da najsnažnije moramo surađivati s balkanskim zemljama „jer su nam ekonomije kompatibilne“.

Ako smo regiju podijelili na zemlje EU-a ( Slovenija i Hrvatska ) i na one koje to nisu, potonje (Srbija, Crna Gora, BiH i Makedonija) su međusobno u

Tribina

90 perspektive

sasvim različitim pozicijama, kako formalno u odnosu na proces euroatlantskih integracija, tako i u neformalnom vanjskopolitičkom pozicioniranju. Hrvatska kao zemlja koja 1. srpnja ulazi u punopravno članstvo Europske unije i ima jedinstvenu prigodu ojačati svoj položaj prema zemljama u regiji i na taj se način i pozicionirati kao najsnažnija i najkvalitetnija poluga Unije za rješavanje problema na Balkanu. To se, napokon od nje očekuje u ključnim središtima moći, a ponajviše od strane naših ključnih prijatelja i partnera. Iz svega je vidljivo da Hrvatska mora voditi politiku prednjeg i zadnjeg dvorišta – potpuno nove strategije koja je suprotna aktualnom trendu ali i svim dosadašnjim refleksima. Takva politika lišena je ucjenjivanja susjeda s pozicija jačega u pregovorima, ali u isto vrijeme ne dozvoljava da se o nekim za Hrvatsku strateških interesa poput Pelješkog mosta I povezivanja države, dozvoli drugoj strani da postavlja uvjete i dijeli lekcije. Dokaz tome je i službena reakcija BiH nakon što je objavljeno da je EU sklona izgradnji Pelješkog mosta. „Budite sigurni da Hrvatska neće dobiti iz fondova EU sredstva za most dok se ne dogovori s BiH. Scenarij po kojem će Hrvatska donijeti odluku bez dogovora s nama nije moguć“, izjavio je u svibnju ministar prometa BiH Damir Hadžić.

Najbolja predstavnica EU-a prema jugoistokuDakle umjesto objavljene teze po kojoj će „Hrvatska biti najbolji zagovornik Balkana u Europi“ ona bi trebala glasiti da će „Hrvatska biti najbolja predstavnica Europske unije prema jugoistočnoj Europi“. Zanimljiva je i priča s terminina za regiju. Svaka hrvatska politika dosad jako se trudila izbjegavati termin „Zapadnoga Balkana“ jer se htjelo pokazati kako Hrvatska ne pripada Balkanu No, od 1. srpnja taj termin rezerviran za ostatak zemalja, više ne bi trebao smetati,jer se više ne tiče Hrvatske. No, upravo u toj se igri terminima krije ključna stvar. Geografija se ne može mijenjati, ali vlastito pozicioniranje unutar nje itekako.

Hrvatska u vremenu koje dolazi ima sve više zahjevnih zadaća. Prva je pobrinuti se o svojem prednjem dvorištu. No, to nisu susjedi na njenom jugoistoku već zemlje članice asocijacije u koju ulazi. Hrvatska se, unatoč sentimentima politike nesvrstavanja kod dijela političke ljevice, svrstala uz zapadne demokracije i postala članicom njezinih najvažnijih i najsnažnijih saveza – NATO-a i Europske unije. Unutar ta dva saveza ostvaruje sve svoje strateške, političke, sigurnosne i gospodarske ciljeve. Vrijednost demokracije u političkom funkcioniranju i obrana načela tržišne ekonomije vitalne su za razvoj države. Zbog toga jugoistok Europe ne može biti prednje dvorište, već zadnje. Hrvatska se mora snažno fokusirati na svoje prednje dvorište, a

91



to su zemlje susjedi Hrvatske na zapadu. Sklapanje strateških partnerstva s Italijom, Slovenijom, Austrijom, Mađarskom, Poljskom, Češkom, Slovačkom u političkom i ekonomskom smislu od ključne je važnosti za Hrvatsku, ali i za pozicioniranje Hrvatske prema ostatku jugoistočne Europe. Drugim riječima, kako bi ostvarila svoj cilj utjecaja na Balkanu, odnosno kako bi mogla najefikasnije pomoći integracijskom procesu nedovršenog dijela Europe, Hrvatska se za takav položaj mora izboriti u vlastitom novom klubu. Prioritet nam ja razvijanje i jačanje odnosa s partnerima unutar NATO-a EU-a. Odnosi sa zemljama u regiji ne mogu se razvijati na takav partnerski način, već na potpuno novim temeljima.

Upravo takvom vanjskom politikom i snažnim diplomatskim angažmanom među članicama i partnerima EU-a i NATO-a, dakle u svojem prednjem dvorištu, Hrvatska može osigurati poziciju politički utjecajnog, gospodarski snažnog, jedinog i glavnog eksperta koji će „demokratski zagrliti regiju“ i pobrinuti se za svoje stražnje dvorište. Tako se postižu dva cilja: doprinosi se stabilnosti regije, a Hrvatska se nameće kao ključni igrač bez kojeg se ne može riješiti niti jedan problem. Takav pristup nosi političku poziciju unutar EU-a i NATO-a, ali i u regiji što je važno politički i gospodarski. Takav pristup omogućava vanjskopolitičku prednost, ali i jačanje i širenje našeg gospodarstva u zemljama jugoistočne Europe. Napokon, ovakvim pristupom i ulogom najboljeg „zapadnog agenta“ za sređivanje stanja u regiji, zemljom koja potiče potrebne reforme u zemljama na europskom jugoistoku, Hrvatska će puno jednostavnije i efikasnije moći zaštititi nacionalne interese u rješavanju preostalih otvorenih pitanja u svojem „stražnjem dvorištu“. Takav pristup zahtijeva puno veći napor jer se proaktivna politika mora voditi u oba smjera: prema partnerima na Zapadu i prema zemljama jugoistočne Europe. Jedino tako moguće je postići strateške interese Hrvatske prema jugoistočnoj Europi. Oni su: novo pozicioniranje Hrvatske kao ključne zemlje Europske unije i NATO-a za sređivanje regije što znači odmak od Balkana, u isto vrijeme pomoć demokratizaciji zemalja u regiji kako bi postigli standarde koje je postigla Hrvatska. Svakoj pametnoj politici stalo je da joj susjedi budu stabilni i da demokratski i integracijski napreduju.

No, kakva je situacija kod hrvatskih susjeda ?

Svakoj pametnoj politici stalo je da joj susjedi budu stabilni i da demokratski i integracijski napreduju

Tribina

92 perspektive

Zabrinjavajuće stanje u BiHStanje u Bosni i Hercegovini smatra je, prema svim relevantnim izvorima, problematično, a stanje financija, unutarnji ustroj, politička nestabilnost daje za pravo procjeni da je potreban dodatni napor kako bi se spriječile negativne tendencije raslojavanja društva što bi moglo imati pogubne posljedice po državu. Nemogućnost postavljanja vlasti temeljem izbora, blokiralo je politički život. Stanje ekonomije je izrazito loše, nezaposlenost je dostigla 40 posto, raširena je korupcija na svim razinama, a u ekonomiji arbitrira politika. Ukidanjem CEFTA režima s Hrvatskom, BiH ekonomija će doživjeti dodatni udarac. Osim toga Bosna i Hercegovina ima neriješena granična pitanja sa Srbijom i Hrvatskom, a slaba ekonomska situacija i ovisnost o uvozu čini je slabom u političkim pregovorima.

Hrvatska izvozi u zemlje CEFTA-e proizvoda u vrijednosti 15,1 milijardu kuna, a uvozi u vrijednosti 7,44 milijarde. U ukupnom izvozu to čini 21 posto hrvatskog izvoza, pa prestankom važenja sporazuma HR - CEFTA sigurno nastupa određena praznina koju valja popuniti.

U listopadu prošle godine u BiH su održani posljednji lokalni izbori od potpisivanja daytonskog sporazuma, na izborima je glasalo nešto manje od tri milijuna birača. U izborima je sudjelovalo 190 stranaka što je svjetski rekord u strankama per capita – jedna stranka na 20 tisuća ljudi. Rezultat izbora je pokazao trend jačanja SDA kao stranke bošnjačke opcije, dok su ostale stranke neznatno oslabile svoje pozicije. Ipak HDZ BiH i SDS i dalje ostaju ključne snage u političkoj utakmici u BiH.

Kada se sve uzme u obzir, može se zaključiti da međunarodni predstavnici nemaju jasnu ideju kako BiH izvući iz institucionalne, ekonomske i posvemašnje

Izvoz HR - CEFTA Uvoz HR - CEFTA

Albanija 438.101 31.472

BiH 9,227.182 4,261.464

Crna Gora 1,094.531 340.597

Kosovo 513.168 16.517

Makedonija 729.384 651.841

Moldavija 9.593 25.186

Srbija 3,141.411 2,117.675

Ukupno 15,153.370 7,444.752

93



druge krize koja ozbiljno dovodi u pitanje opstanak države. Europska unija nije jasno artikulirala svoje stajalište. Europska se diplomacija nada da bi napredak europskoga puta sa Srbijom imao pozitivan učinak na BiH. EU je razočarana stanjem u BiH, pa se smatra kako je potrebna neka konkretnija akcija. No, niti jedna zemlja sada nije pokazala inicijativu. Pitanje BiH u Bruxellesu nije tema na kojoj bi itko mogao skupiti bilo kakvu prednost ili poene, pa se nitko ne želi u BiH posebice petljati. Ako nema nekog pomaka naprijed nitko ne želi riskirati i biti označen kao netko tko je napravio još jedan promašen korak. No, takvo razmišljanje jasno daje do znanja kako je riječ o nedostatku bilo kakve osmišljene strategije. Upravo u BiH Hrvatska može kroz jasan politički angažman a u suradnji s partnerima s obje strane Atlanitika, postići dva cilja: osigurati opstojnost Hrvata u BiH i ojačati politički i gospodarski utjecaj u BiH. Takav razvoj je od hrvatskog strateškog interesa. Hrvatska po američkim željama i naputcima treba imati, kada je riječ o regiji, ključnu ulogu. SAD računa na Hrvatsku kako bi pomogla sređivanju regije. Američka strana više nego bilo koji drugi međunarodni predstavnik naglašava ozbiljnost gospodarskog stanja u BiH koje bi moglo dovesti i do sigurnosnih komplikacija. Za američku stranu posebice je frustrirajuće stanje u Mostaru koje je opisano da je „kao u Belfastu“. Stoga će ključni izazovi na koje treba obratiti pozornost biti: odnosi Bošnjaka i Srba i ponašanje Hrvata, korupcija u politici i biznisu, uloga religije u društvu, administrativni i birokratski izazovi unutar entiteta i među njima, uloga međunarodnih institucija, odnosi sa susjednim zemljama, odnosi s Turskom i ostalim muslimanskim državama.

Novi zamah odnosa Zapada i BeogradaNema nikakve dvojbe da su dolaskom u Zagreb srbijanskog potpredsjednika Vučića odnosi Zagreba i Beograda dobili novi zamah. Na valu potpisanog sporazuma s Kosovom, Srbija je prvi put u Zagreb došla s realističnim porukama novog pragmatičnog pristupa. Takav pristup, a i sam sastanak u Zagrebu, pozdravila je snažno strana diplomacija.

Praktički do jučer stanje u Srbiji u političkom se smislu moglo okarakterizirati velikom nepoznanicom, jer je bilo teško procijeniti u kojem će smjeru zemlja krenuti. Jačanje nacionalizma dolaskom nove nomenklature na vlast otežavao je položaj same Srbije,no uspjeh kosovskih pregovora natjerao ju je na novi politički ritam. Postizanje sporazuma pod pritiskom EU-a natjerat će srbijansku vanjsku politiku da intenzivira svoje aktivnosti prema dvjema državama –Hrvatskoj i BiH. Na unutarnjem planu korupcija i oslanjanje na državnu ekonomiju polako kopni ali je i dalje jedna od ključnih prepreka razvoja.

Tribina

94 perspektive

Srbija treba pomoć i koju može dati samo Hrvatska što daje nadu da će naša zemlja moći brzo i efikasno riješiti svoja bilateralna otvorena pitanja. Na zagrebačkim razgovorima spomenulo se i pitanje povlačenja međusobnih tužbi

za genocid. O takvom se potezu može respravljati jedino kada Srbija riješi pitanje sudbine zatočenih i nestalih, procesuiranje optuženih i osumnjičenih za ratne zločine te pitanje povrata opljačkanih umjetnina. Ozbiljnost srbijanskog novog pragmatizma tek treba ozbiljnu provjeru. O osjetljivim temama u najboljoj volji razgovarali su hrvatski predsjednik Josipović i tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić. No, rezultata nije bilo untaoč obećanjima srbijanske strane. Hravtska je dobila popis pacijenata iz Vukovarske bolnice iz 1975.

Kada je pak riječ o EU integracijama uopće ne bi bilo loše kada bi upravo Hrvatska bila i službeno sponzor Srbijanskog ulaska u EU. Na taj način bi se Hrvatska najbolje potvrdila kao europski promotor proširenja na Balkanu.

Hrvatska dakle ulazi u izrazito izazovnu uzbudljivu fazu vlastite vanjske politike, u kojoj će morati dokazati kako je pouzdan partner unutar vlastite integracije,a onda i odigrati važnu ulogu u europeizaciji Balkana. U toj složenoj operaciji u prvom planu trebao bi biti ključni cilj, a to je realizacija najvažnijih nacionalnih

interesa. Ulaskom u EU Hrvatska napušta Balkan, napušta još jednom zemlje bivše Jugoslavije, to bivše zajedničko političko i ekonomsko područje koje su euroatlantske integracije tako uspješno demontirale. U isto vrijeme EU i SAD od Hrvatske očekuju da posao demontaže završi do kraja. I to zbog napretka i stabilnosti svih na nekoć zajedničkom prostoru.

Hrvatska ulazi u izrazito izazovnu

uzbudljivu fazu vlastite vanjske politike: mora

dokazati kako je pouzdan partner

unutar vlastite integracije,a

onda i odigrati važnu ulogu u

europeizaciji Balkana


Kina

Trgovinski uspon do vrhaKineska privreda nekoć je bila svijet za sebe. „Imamo iste stvari“, hvalio se car Kao Tsung pred britanskim posjetiteljima 1795. i „ne pridajemo važnost čudnim ili domišljatim predmetima.“

Tako je bilo u doba francuske revolucije, ali zanimljivo je, primjerice, da je Kina lani pretekla SAD kao najveći globalni trgovac. Podaci pokazuju da je američki uvoz i izvoz roba u 2012. dostigao vrijednost od 3,82 trilijuna dolara, a kineski 3,87 trilijuna dolara.

Ti podaci obuhvaćaju samo trgovinu robom, profinjenom ili prozaičnom. Dodaju li se usluge, Amerikanci su zasad u prednosti. Porezne doskočice vjerojatno

uvećavaju kineske pokazatelje, ali njihova se trgovinska mreža nezaustavljivo širi. Kako navodi Associated Press, čak 124 zemlje smatraju Kinu svojim vodećim trgovinskim partnerom. Spomenuti kineski car tvrdio je, donekle optimistički, da je „uzvišena krepost“ njegove dinastije (Ching) prodrla u svaku zemlju pod kapom nebeskom. Kineski izvoznici i uvoznici sada su ostvarili upravo to. Teško da će im stečene domete vidnije ugroziti sadašnje usporavanje ekonomskog rasta. (mr)

Signali

2000 02 04 06 08 10 12

Kina

Izvor: The Economist

SAD

4

3

2

1

0

Neobično i domišljatoUkupna trgovina robom, u trilijunima dolara

Signali

96 perspektive

Laki metali

Kina kuje potrošnju

Iako se u javnosti često spominje porast potrošnje sirove nafte, željezne rude, ugljena i bakra, proteklih godina uočljiva je sve veća potražnja lakih metala, naročito aluminija, ali i nikla, cinka i drugih lakih metala

Čak i pažljivi promatrači zbivanja na tržištu sirovinske robe rijetko skreću pogled izvan kruga što ga čine sirova nafta, željezna ruda, ugljen i bakar. Potražnja za „velikom četvorkom“ osjetno je porasla u proteklih desetak godina uz eksploataciju kineske industrijalizacije i urbanizacije. Pod tim utjecajem znatno je porasla potražnja još nekih metala.

Bakar je najprivlačniji za mnoge analitičare jer njegova potrošnja izvrsno informira o stanju svjetske privrede. Međutim, u proteklom desetljeću od svih metala najbrže je rasla potražnja aluminija, pretekavši čak i čelik. Samo u 2012. proizvedeno je 46 milijuna tona, dvostruko više nego bakra.

Uporaba mu je vrlo široka, od ambalaže do automobila. Boksita posvud ima u izobilju, a najveći su troškovi energije. Ipak, očekuje se da će kapaciteti i dalje rasti sljedećih nekoliko godina u Kini, gdje država subvencionira cijene.

Tave i ekspresni lonciProdaja nikla i cinka temelji se na potražnji čelika. Nikal je vrlo otporan na toplinu i koroziju, a uglavnom se koristi za proizvodnju nehrđajućega čelika. Lani je globalna potražnja stagnirala, ali je u Kini porasla oko 10% jer se u zemlji sve više traže tave, ekspresni lonci i cjevovodi. Iako se očekuje da će se u Kini nastaviti bum potražnje nehrđajućega čelika, ne očekuje se veći porast cijena.

Tri četvrtine globalne proizvodnje cinka završava kao galvanizirani čelik, koji se uvelike troši u građevinarstvu, transportu i ostaloj infrastrukturi. Proizvodnja galvaniziranoga čelika lani je iznosila 140 milijuna tona, ali je i proizvodnja

97

Signali


rudnika cinka bila rekordna. Ni tu se ne očekuje osjetniji porast cijena, unatoč očekivanom porastu potrošnje.

Elektronika guta kositarPonuda kositra je zategnuta, ali se ne planiraju novi veliki rudnici. Više od polovice globalne proizvodnje kositra rabi se u lemljenju pa potražnja uvelike ovisi o elektroničkoj industriji. Za proizvođače kositra povoljna je okolnost da se jednaka količina toga metala troši u jeftinim kao i u skupim elektroničkim napravama.

Uz kositar povoljno tržište osmjehuje se i olovu. Oko 90% proizvodnje završi u baterijama, dvije trećine u automobilskim. Prodaja automobila dosegla je vrhunac u svijetu, ali u Kini će se prodaja i dalje ubrzavati.

DOLAR

Draži im papir od metala

Amerika je jedna od malobrojnih zemalja koje emitiraju novčanice male denominacije. Iako to izaziva znatne privredne troškove, a protive mu se i trgovci, naročito mali, „zelembać“ pokazuje otpornost, a Kongres zasad ne pokazuje namjeru da nepraktičnu novčanicu od jednog dolara zamijeni kovanicom

Početkom ove godine blogosfera je bila puna prijedloga da Amerika plati svoje dugove zaradom od kovanja kovanica od platine u vrijednosti od jedan trilijun dolara. Zamisao je zamrla jednako naglo kao što je i rođena, ali fiskalni pritisci koji su joj kumovali iznjedrili su novu inačicu, doduše manje šašavu: da se povuče novčanica od jednoga dolara u korist kovanice. SAD je jedna od malobrojnih velikih ekonomskih sila koje emitiraju novčanice

Signali

98 perspektive

male denominacije. Britanija je uvela kovanicu od jedne funte 1983, a Kanada je svoje novčanice od jednoga i dva dolara počela zamjenjivati kovanicama 1987. odnosno 1996. i SAD kuje kovanice od jednoga dolara, ali nije uspjela potrošače navesti da se odreknu papirnatih novčanica, koje su im više prirasle srcu. Oko 1,4 milijarde vrijednosti dolarskih kovanica leži u trezorima Federalne rezerve (Američke središnje banke) što je navelo ministarstvo financija da naredi prestanak kovanja 2011.

Tvrtke, od operatora prodajnih automata do javnih transportnih poduzeća, žale se na troškove brojenja i slaganja dolarskih novčanica i popravka aparata u koje se ubacuju lažne novčanice. Mnogi su već ugradili opremu za rukovanje kovanicama, ali nisu naišli na odziv kupaca.

Kako nisu uspjeli navesti Kongres da iz poslovnih razloga ukine novčanicu od (jednog) dolara pobornici sada promovirjau ideju kao bezbolan način da se smanji deficit. U 30 godina time bi se prema nekim računima uštedjelo 4,4, milijarde USD. Ali ne zbog nižih proizvodnih troškova (kovanice traju dulje nego novčanice, ali im je izrada skuplja). Ušteda dolazi od razlike između nominalne vrijednosti i troška izrade. Hoće li kovanice ipak dobiti bitku protiv novčanice manje će ovisiti o fiskalnim argumentima nego više o utjecaju država u Kongresu: Arizone, koja vadi bakar za izradu kovanica ili Massachusettsa, gdje je sjedište kompanije koja izrađuje novčanice.

ZBRINJAVANJE OTPADA

Kako doskočiti kofeinu?

Znanstvenici su u laboratoriju otkrili kako iz otpadaka kave otkloniti kofein i uporabiti korisne tvari, a sada je na tvorničarima da to, uz pomoć genetičkog inženjeringa bakterija, ostvare u industrijskim razmjerima

Jedna od posljedica sve krupnijega biznisa kave jest da se goleme količine otpadaka sa znatnim udjelom kofeina ne smiju lakomisleno odbacivati jer je

99

Signali


to polutant koji sprečava klijanje presadnica i rast izniklih biljaka. Stoga se takvi otpaci moraju odlagati na odobrenim odlagalištima.

To je dvojaka šteta. Prvo zato što poskupljuje šalicu kave, a zatim zbog toga što su otpaci puni hranjivih tvari. Kad bi se otpaci dekofeinirali, te bi se tvari mogle koristiti kao stočna hrana pa bi onda proizvođači kave povećavali dohodak, umjesto što ga smanjuju. Ali to bi iziskivalo jeftiniji postupak dekofeiniranja, a znanstvenik Jeffrey Barrick na Sveučilištu Texas u Austinu i njegovi kolege nadaju se da su ga otkrili. Njihovo istraživanje, objavljeno u časopisu Synthetic Biology, sugerira da je odgovor u genetički modificiranoj bakteriji.

Zamisao o dekofeiniranju otpadaka uz pomoć bakterija nije nova. Prethodna istraživanja pokazala su da bakterije Pseudomonas putida mogu „sažvakati“ molekulu. One to čine u malim količinama, a nitko dosad nije otkrio način kako ih „nagovoriti“ da budu djelotvornije. Dr. Barrick misli da bi najbolji način bio preuzeti mehanizam žvakanja kofeina i ugraditi ga u Escherichiju coli, vrstu kojom biolozi uspješno rukuju.

Ekipa dr. Barricka izlučila je skupinu gena bakterijskoga soja P. putida koji kodiraju enzime koji žvaču kofein i prenijela ih je u E. coli. Željeli su provjeriti je li transfer uspješan, ali nažalost, nije bio.

Naknadnim ispitivanjem pokazalo se da prenijeta nakupina gena nije imala ključni dio. Tako su u igru uveli i treću bakteriju, Janthinobacterium, a sljedeći je korak provjera hoće li ono što funkcionira u laboratorijskim uvjetima djelovati na industrijskoj razini.

Signali

100 perspektive

Neobična dražba

Vino za pomoć sirotinji

Burgundska prijestolnica Dijon pribjegla je jedinstvenom načinu pribavljanja novca za socijalnu potporu siromašnim građanima prodajom polovice zaliha vina iz podruma gradskih vlasti

Hrvatski vinari s golemim su uzbuđenjem i negodovanjem dočekali vijest da bi naš čuveni prošek – po stupanju naše zemlje u EU – mogao biti zabranjen zato što su Talijani zaštitili svoj prosecco. Birokrati smatraju (zbog sličnosti imena) da se radi o istom piću, što uopće nije točno, pa ima izgleda da naši proizvođači ne ostanu kratkih rukava.

Još je dramatičnije u javnosti odjeknula najava da bi naši Istrani mogli ostati bez svoga poznatoga terana jer su ga pod tim imenom zaštitili Slovenci.

Vino se u nesvakidašnjem kontekstu (dakle kad se ne uživa u njegovu ispijanju) pojavljuje posvuda gdje se uzgaja vinova loza. Tako je nedavno francuski grad Dijon, suočen s ispražnjenom gradskom blagajnom, pribjegao jedinstvenoj akciji „štednje“: odnosno podmirivanja izdataka za socijalne potrebe, tj. za potporu siromašnima. Na dražbi je prodao polovicu cijenjenih vina iz podruma gradske uprave. U „povijesnoj prodaji“ prodano je 3.500 boca, a utržak je iznosio 151,6 tisuća eura. Cinik bi mogao kazati da nije bog zna što, s obzirom na arhivsku vrijednost zaliha, naročito ako uzmemo u obzir da u nekim otmjenim svjetskim restoranima svjetski poslovni ljudi (naročito bankari) toliko novca plate za nekoliko boca čuvenoga vina prigodom večere za manje društvo.

Ipak, jedna je „starka“ na dražbi u prijestolnici Burgundije obranila čast kolekcije: bila je to boca Vosne-Romanée Cros Parantoux. Isklična cijena od 1.000 eura porasla je gotovo pet puta, na 4.800 eura, a kupac je bio „tajanstveni Kinez Wang Dongming“, koji je potegao čak iz Pariza da se domogne dragocjenoga plijena.


U knjizi „Tržište i moral“ Sylvia Nasar na originalan način otvara prostor za drukčije razumijevanje ekonom-ske povijesti i stavova poznatih misli-laca, među kojima su Marks, Engels, Schumpeter, Keynes, Samuelson i drugi. Tako, primjerice, priča kako se Karl Marks sve do smrti nećkao naučiti ispravno govoriti engleski, nije bio oduševljen razmjenom ideja s drugim misliocima odnosno kako je njegov mecena, Friedrich Engels, postupno gubio strpljenje s lijenim Marksom, koji zahvaljujući njego-voj obilatoj financijskoj podršci živi u obilju, kao bubreg u loju.

Nove knjigeKako spriječiti ekonomske krize?

Sylvia Nasar: „Tržište i moral – veliki ekonomisti i njihove ideje“(Markt und Moral: Die grossen Oekonomen und ihre Ideen, Bertelsmann, 2012)

Autorica bestselera „A beauti-ful mind“, biografije šizofrenog matematičara Johna Nasha, inače dugogodišnja urednica ekonom-ske rubrike u New York Timesu , danas profesorica novinarstva na Sveučilištu Columbia u New Yorku, na vrlo originalan način , popun-java 'praznine' između činjeničnih stavova mnogobrojnim anegdotama i dogodovštinama aktera tih priča. Nije tu riječ o priručniku za znan-stvenike, ali knjiga pruža uvid i objašnjava pozadinu određenih sta-vova i mišljenja, pa je ekonomska znanost protkana životnim pričama

Nove knjige

102 perspektive

onih koji su je stvarali, što cijeloj knjizi daje poseban šarm.

U knjizi , čiji je originalni naslov „Grand Pursuit“, a koju je prije nekoliko mjeseci izdao Bertelsmann, autorica oživljava imena velikih ekonomskih mislilaca, koje današnji studenti jedva prepoznaju po nekim teoremima ili formulama – počevši od Marksa, Engelsa, Schumpetera i Keynesa do Paula Samuelsona. Knjiga nije jednostavan zbir njihovih biografija nego (uspješan) pokušaj prikaza kako su se ukrštavale misli i ideje tih ljudi , često suprotstav-ljenih stavova, koji su tvorili i stvorili osnove suvremene ekonomske misli i ekonomske znanosti uopće.

Sylvia Nasar nam predočava, dosta bolno, ono što nedostaje današnjoj generaciji ekonomskih istraživača – posebno u Europi : intelektualna virtualnost. Protagonisti knjige prikazani su kao svestrani znanstvenici: obrazovani kao filozofi, skloni novinarstvu, dominirali su u političkim debatama svoga vremena i bili su među najvažnijim savjetnicima svojih vlada.

Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi nosi naslov „Nada“. U njemu autor-ica prikazuje kako su ekonomisti u 19. stoljeću pridonijeli uklanjanju nasljeđa 'tamnog srednjega vijeka“ s uskim moralom i vjerom u nad-naravno, božansko – rušeći gran-ice gospodarskih sloboda. Poka-zuje kako su praktično sve zapadne zemlje pronašle svoj put do sličnih modela socijalno-tržišnoga gosp-

odarstva, tražeći nekakav sred-nji put između socijalno nepri-jateljski raspoloženog kapitalizma i darvinističkog liberalizma.

Drugi dio knjige pod imenom „Strah“ govori o najplodnijem raz-doblju ekonomskog uspona za vri-jeme i poslije svjetske privredne krize ranih 30-ih godina 20. stoljeća. Tada su ekonomski mislioci mor-ali spoznati kako vlade zapadnih zemalja oporavljaju svoju bolesnu privredu pomoću povećanih poreza i kamata i tako dalje raspiruju deflac-iju i depresiju. Poneki od čuvenih ekonomista bili su svjesni da taj put nije ispravan, ali su se žestoko svađali oko alternativa. John May-nard Keynes – tvrdi autorica – raz-vio je svoju „Opću teoriju“ u kojoj je


Bankarsko novo ruho

preporučavao za takvo stanje stimu-lacije kako bi se povećala potrošnja. Financijski stručnjak Irving Fisher predlagao je, prije svega, snižavanje kamata i monetarne impulse kao lijek za prevladavanje ekonomskih teškoća.

Treći dio, nazvan „Povjerenje“, obilježen je mislima Friedricha Augusta von Hayeka, koji je upo-zoravao da umjetno stvorena potražnja u konačnici vodi inflaciji, pa je umjesto toga karte stavio na – utjecaj tržišta i njegovo samoreg-uliranje. Nastojanja da se poveća

broj inovacija i ostvari gospodarski napredak uspio je nadjačati težnje za vojnom (pre)moći i dominacijom.

Time je zatvoren krug konjunkturno-političkog spektra najpoznatijih ekonomskih teoretičara: o tome se vode žestoke polemike među ekon-omistima još i danas, nakon velike gospodarske i financijske krize. U tom smislu knjiga „Tržište i moral“ donosi zanimljiv pogled na ukupnu ekonomsku znanost i otvara prostor za drukčije iščitavanje misli, stavova i poruka najeminentnijih mislilaca prošlosti. (AG)

Udruga Franak optužuje poslovne banke koje su odobravale kredite po deviznoj klauzuli, što je na koncu ispalo vrlo nepovoljno za dužnike zbog neočekivano brzoga rasta vri-jednosti „švicarca“. Tuže i Hrvatsku

Bankarsko novo ruho

U knjizi Bankarsko novo ruho (izdavač Princeton, 19,95 funti, 29,95 dolara) dvojica sveučilišnih profesora, Anat Admati i Martin Hellwig, ukazuju na sistemske pogreške suvremenog bankarstva. Uzroci ekonomske krize nisu otklonjeni pa će se ponavljati podrhtavanje globalnih financijskih temelja sve dok se bude oklijevalo s temeljnim reformama

narodnu banku zato što nije pravo-dobno intervenirala i spriječila nep-ovoljan ishod. U Hrvatskoj su i inače banke nepopularne, ponajviše zato što su uložene ogromne količine novca poreznih obveznika u njihovu

Nove knjige

104 perspektive

sanaciju, a onda su za bagatelu pro-dane strancima. Pritom se gotovo nitko „ne sjeća“ da je naše ban-karstvo prije preuzimanja poslovalo katastrofalno neučinkovito, a inflacija divljala.

Nezadovoljstvo s bankama i banka-rima globalna je pojava, a u njima mnogi vrlo kvalificirani ekonomisti vide glavnoga krivca ne samo za financijsku, već sveopću globalnu krizu, kojoj se ne vidi kraja. U mnogim zemljama bankama se prigovara da se olako poigravaju novcem koji im je povjeren na upravljanje, a naročito im se zamjera što vodećim menadžerima šakom i kapom dijele bonuse i za poslovanje koje umjesto dobiti donosi gubitke.

U proteklih nekoliko godina napisane su cijele biblioteke na temu bankarstva, što nije slučajno jer je u pitanju djelatnost (zapravo industrija kako je odavno nazivaju) koja bi trebala predstavljati privredni krvotok. Da bi to uistinu bile, morat će pretrpjeti krupne reforme i vratiti se glavnoj ulozi posrednika između kreditora i dužnika, umjesto da dje-luju kao neodgovorni, nekontrolirani špekulant na tuđi račun, bez čvrstih pravila igre.

Malo i velikoPoslovni dnevnik Financial Times nedavno je dao prikaz nove knjige što su je objavili Anat Admati i Mar-tin Hellwig pod naslovom Bankar-

sko novo ruho i podnaslovom Što je pogrešno u bankarstvu i kako to popraviti (Tha Bankers‛ New Clothes: What‛s Wrong with Bank-ing and What to Do About It, izdavač Princeton, 19,95 funti, 29,95 USD).

Kako u prikazu napominje glavni ekonomski komentator Martin Wolf, Neovisno bankarsko povje-renstvo UK-a (Independent Com-mission on Banking) čiji je i on sam bio član, podastrlo je skroman pri-jedlog: u bankama što posluju s građanstvom omjer bilance koji se financira (dioničkim) kapitalom umjesto dugom (kreditima) trebao bi porasti na četiri posto. To bi bilo samo jedan postotni poen iznad onoga što sugerira Bazelski odbor za nadzor banaka (Basel Commitee


Bankarsko novo ruho

on Banking Supervision). Vlada je to odbila zbog lobiranja banaka.

Zašto bi čak i tako neznatno povećanje omjera bilance finan-ciranog kapitala bilo upitno, retorički pita Wolf. Odgovorje u tomu da je ono što je maleno za svakoga dru-gog, veliko za bankare. Za bankare je mali potez ICB-a značio veliko smanjenje budućeg prihoda, dakle i njihovih vlastitih zarada i nagrada.

Ako mislite da je vođenje banaka s tako malo kapitala koji će apsorbi-rati moguće gubitke ludost, u pravu ste. Ova knjiga pokazuje zašto ste u pravu.

Besmisleno je graditi, bilo mostove ili banke, koji će se srušiti pri prvoj jačoj oluji. Banke ćete učiniti jačima ako ih prisilite da se financiraju s više kapitala, a s manje duga. Preporučujući tu promjenu, autori knjige – Anat Admati sa Stanforda i Martin Hellwig s Instituta Max Planck – hrabri su. Oni traže omjer kapitala od 20 do 30 posto. To nije ludost. Takvo je stajalište ugrađeno u finan-cijsku teoriju koju bankari primjen-juju za sve i svakoga, osim za sebe, naglašava Wolf.

Pogreška u sustavu, a ne sitan kvarPažljivi čitatelji uočit će da je finan-cijska krhkost obilježje sustava, a ne sitan kvar. Bankarstvo je opas-nije nego što se oni usude pomisliti. Javnost je, htjela ne-htjela, postala

nositelj rizika, posljednje utočište. Zaštićeni tom velikodušnošću, bankari uvelike zarađuju kada su prilike povoljne, a teret prebacuju na druge kada kola krenu nizbrdo. U najgorem slučaju, oni mogu proždrijeti fiskalni kapacitet države.

Autori knjige postigli su tri stvari. Prvo, objašnjavaju temeljnu financi-jsku teoriju jednostavnim primjerima, što može shvatiti svaki pojedinac prosječno vičan računanju. Drugo, pokazuju da se osnovne ideje prim-jenjuju, uz neznatne razlike, i na bankarstvo. Treće, dokazuju da su, odupirući se tim idejama, bankari i njihovi pobornici, učinili svoju intele-ktualnu odjeću nevidljivom poput careva novog ruha.

Nevidljiva odjećaČitatelji će naučiti, primjerice, kako „poimanje da je potrebna dobit na kapital fiksna i neovisna o bankar-skoj mješavini financiranja jednako pogrešna kao što je i za nefinan-cijske korporacije“. Ako je kapital zaista skup, to je zato što ga je pre-malo ili zato što je poslovna bilanca previše riskantna. Kapital se može činiti skupim zbog „stršenja duga“ – u situacijama u kojima većina koristi od ekstra kapitala odlazi kreditorima zato što je početni kapital bio prem-len. Državna potpora kreditorima također može učiniti bankama skupo pribavljanje dodatnoga kapitala. Ali ovaj put samo zato što korist odlazi poreznim obveznicima. Opet, kapital

Nove knjige

106 perspektive

se može činiti skupim menadžerima, ali vjerojatno zato što manja zarada znači manju plaću. Ali nije u interesu šire javnosti dopuštati „stršenje duga“, subvencioniranje kreditora ili zadržavanje visokih plaća bankara. Što su veći troškovi neuspjeha, to veći mora biti kapital za apsorbi-ranje gubitaka.

Tvrdnja da banke moraju sman-jiti svoje bilance nalik je nevi-dljivoj odjeći. Ako je banka prof-itabilna, mora joj se reći da zadrži dobit dok se ne dostignu viši omjeri. Ako je neprofitabil-

na, mora pametno uzeti predah. Zagađivanje okoliša je regulirano, a trebalo bi regulirati i ekonomsko zagađivanje. Banke koje su finan-cijski krhke i neprofitabilne upravo su važni izvori takva ekonomskoga zagađivanja.

Izuzete od odgovornostiAutori knjige diskreditiraju još neke loše zamisli. Rašireno je pogrešno

mišljenje da banke „drže“ kapital. Ali kapital nije imovina poput rezervi, koji zamjenjuje posuđivanje. To je odgovornost poput duga, koji finan-cira posuđivanje.

Financiranje banaka kapitalom, koji lako apsorbira gubitke, mnogo je sigurnije nego dugom, koji to ne može. Profinjena je pogreška zamisao da se kapital može valjano „rizično uravnotežiti“. To se pokazalo fatalnom zabludom.

Dopuštanje tako važnim kompani-jama da posluju praktički bez zaštite kapitala potiče opasno ponašanje. Banke nisu posebne ni po čemu, osim po onome što im je dopušteno da čine bez odgovornosti.

Problem je veći od poimanja da su banke „prevelike“ ili „međusobno povezane“ da bi propale. Pravi je problem da su tako kompleksne i krajnje nedovoljno kapitalizirane a taj je model svojevrsni intelektualni stečaj. Razlog zašto se to šire ne uočava jest u tome što su bankari utjecajni, a ekonomska se znanost uvelike ne shvaća.

Pročitajte ovu knjigu, savjetuje Mar-tin Wolf, pa ćete shvatiti ekonomiku. Nakon što to učinite, shvatit ćete da nismo uklonili uzroke krize. Zato će se krize ponavljati. (dk)

Tvrdnja da banke moraju smanjiti svoje bilance nalik je nevidljivoj

odjeći


Testovi osobnosti pod upitnikom

Biznis otkrivanja potencijalno uspješnih menadžera postaje sve popularniji i unosniji (poglavito u Americi), ali neki kvalificirani promatrači sumnjaju u učinkovitost. Kupci i prodavači zasad se ne osvrću na kritike, a globalne dimenzije posla kreću se u procjenama između dvije i četiri milijarde dolara na godinu

Neki su pametnjakovići (gdje nego u Americi) shvatili da se dobro može zaraditi otkrivanjem poten-cijalno uspješnih menadžera, uz pomoć psihometrijskih testova. Nar-avno, razmahala se cijela industrija koja nudi takvu uslugu, dobro je naplaćujući. Nitko ne zna kolike su dimenzije toga biznisa, a Nik Kinley, koautor nove knjige pod naslovom Otkrivanje talenata (Talent Intelli-gence) navodi procjene prodavača testa između dvije i četiri milijarde USD na godinu.

Lovci na (poslovne) glave kao što su Heidrick&Struggles i Egon Zehnder pokušavaju ojačati na tom rela-tivno novom tržištu. Tvrtka Korn/Ferry platila je 80 milijuna dolara za PDI Ninth House, specijalizira-noga prodavača takvih usluga, a softverski divovi IBM i Oracle preu-zeli su tvrtke koje imaju podružnice za mjerenje talenta.

Privlačna jeftinoćaKompanije vole psihometrijske tes-tove jer su jeftini (samo 30 dolara po kandidatu) i omogućuju poslodavcu

Nove knjige

108 perspektive

da smanji mnoštvo prijava za radna mjesta uz minimalni napor. Drugo je pitanje koliko je mjerenje pouzdano. Mnogi bi htjeli mjeriti osjetljiva svo-jstva kao što su osobnost, liderski potencijal i emocionalnu inteligen-ciju. Testovi koji tobože sadrže takve kvalitete vjerojatno će zavarati koliko i informirati, kaže Kinley.

Kompanije koje pokušavaju mjer-iti osobnost ne slažu se s time, što ne iznenađuje. Korn/Ferry tvrdi da su njezini vodeći klijenti uvje-reni u djelotvornost testa. Procjen-juju se kandidati za četiri „liderska stila“: usredotočene na zadatke, društvene, intelektualne i participa-tivne. Zatim se uspoređuju rezultati prema najboljim talentima koji su već na radnim mjestima za koja se kandidiraju tražitelji posla.

Proturječna učinkovitostNakon proučavanja tisuća primjera, Korn/Ferry kažu da svi dobri lideri imaju jednu zajedničku crtu – sprem-nost da promijene svoje stajalište ako im se podastru uvjerljivi argu-menti.

Nisu malobrojni oni koji drže da su takvi testovi laka igra. John Rust, direktor Psihometrijskoga centra na Sveučilištu Cambridge, kaže da su očekivani odgovori najčešće očiti. Tvrtke na koncu odabiru one koji znaju prave odgovore. Po njego-vim riječima to bi bilo u redu za test računanja, ali ne za onoga od koga se očekuje da će mjeriti nečiju osob-nost. (mr)

Kontaktirajte nas na e-mail adrese:

[email protected]@inicijativa.com.hr


U bestseleru Sex i neudata dje-vojka (Sex and the Single Girl) iz 1962. Helen Gurley Brown (kas-nije izdavačica magazina Cosmo-politan, koji inačicu ima i u Hrvat-skoj) zagovarala je stan za samce, pa makar vrlo skroman. Tvrdila je da mlade žene najbolje godine trebaju proživjeti (i uživati) bez muža jer je to ne samo temelj za čvršće bra-kove nego je nudilo način života kojemu su mogle pribjeći u slučaju da ponovo postanu same.

U vrijeme objavljivanja knjiga je izazvala senzaciju, ali nikad nije bila aktualnija nego danas kada autoričin savjet zdušno prihvaćaju oba spola, stupajući u brak sve kasnije. U SAD-u više od polovice odrasloga pučanstva čine samice i samci, neudate i neoženjeni, a otpri-like svaka sedma osoba živi sama. Trend je uočljiv u globalnim razm-

Zašto (ne) kao samac?

U knjizi Solo put: Izniman porast i iznenađujuća privlačnost samačkog života (Going Solo: The Extraordinary Rise and Surprising Appeal of Living Alone, Penguin Press, 273 str, 27,99 USD, Gerald Duchworth&Co 16,99 funti sterlinga) autor Eric Klingberg propituje prednosti i nedostatke sve kasnijeg stupanja u brak i porasta broja samačkog stanovništva diljem svijeta

jerima, podosta i u Hrvatskoj, gdje je sve teže živjeti sam, bez pomoći roditelja (čak i kada „djeca“ dostignu

Nove knjige

110 perspektive

zrelu dob). Kako navodi analitička tvrtka Euromonitor International, u desetljeću od 1996. do 2006. broj samaca i samica porastao je od 153 na 202 milijuna ili 33%.

Razumno ili dekadentno?Malo se zna o širim društvenim posljedicama samačkoga života, a knjiga što ju je nedavno objavio Eric Klinenberg (Going Solo: The Extraordinary Rise and Surprising Appeal of Living Alone, Penguin Press) nudi širi uvid u privlačnosti i opasnosti takva izbora. Autor se ne slaže s onima koji u porastu samačkoga života vide još jedan znak propadanja građanskoga društva. On drži da je danas, kada brak više nije ulaznica za zrelo doba, želja za samačkim životom posve razumna. Odrasle mlade osobe vide u tome obred zrelosti (inicijaciju), razdoblje osobnoga odrastanja prije mogućeg osnivanja kućanstva i obitelji. Kulturno prihvaćanje takvog ponašanja pridonijelo je oslobađanju žene od loših brakova i prekomjerne obiteljske stege, dajući im prostor za povratak u građanski život. Kako starije osobe žive dulje no ikad, često bez partnera, mnoge se od njih nadaju da će biti neovisne što je dulje moguće.

Lako je dok si mlad (i imućan)Samački život ne znači usam-ljenost, a Klinenberg navodi primjere samaca koji često žive društveno aktivnije nego bračni parovi. Tomu je naravno pridonijela komunikaci-jska revolucija, omogućujući lju-dima da uživaju u zadovoljstvima društvenoga života u stanovima ali i u gradovima s brojnim barovima, kafićima i restoranima.

Živjeti kao samci prilično je lako mla-dim i imućnim osobama, znatno teže starijima, bolesnima i siromašnima. Autor je došao do te spoznaje kada je radio na knjizi o smrtonosnom toplotnom valu u Chicagu 1995, kada je umrlo na stotine ljudi, sami u stanovima i kućama, bez kontakta s prijateljima i susjedima. Trend samačkoga života može lako degen-erirati u društvenu izolaciju i usam-ljenost (naročito za muškarce koji teže od žena sklapaju poznanstva), a nije isključena ni diskriminacija.

Najlakše je biti samac u skandinavs-kim zemljama, koje znatnu pažnju pridaju ukupnom društvenom i osobnom blagostanju. Uz mrvicu cinizma moglo bi se dodati da je, barem s ekonomskog i socijalnog stajališta, pa i društvene pravičnosti i jednakosti, općenito najlakše živjeti u Skandinaviji, bio netko samac ili ne. (mr)


Indikatori

Realni BDP i potrošačke cijene u odabranim zemljama i regijama u razdoblju 2012. do 2014.

Bruto društveni proizvod Potrošačke cijene

2012 2013 2014 2012 2013 2014

Njemačka 0,7 0,6 1,5 2,2 2,0 2,6Prostor EU -0,6 -0,2 1,0 2,5 1,7 1,7SAD 2,2 1,8 2,5 2,1 1,8 2,8Svjetska privreda 3,1 3,4 3,9 4,6 4,1 4,3

Svjetski BDP

Svjetska trgovinaPrognoza

Izvor: MMF

Izvor. Centar za privredne prognoze, Kiel Institut. (Stanje: 14. ožujka 2013.)

Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA, Zagreb, Petrićeva 7

Zaklada Konrad Adenauer

Glavni urednik: Ante Gavranović

Urednik: Franjo Žilić

Izlazi kvartalno

e-mail: [email protected] [email protected]

Priprema: Seniko studio, Zagreb

Tisak: Tiskara Zelina, Zelina

Tiskano u 450 primjeraka

ISSN 1848-140X

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na www.inicijativa.com.hr

Ovaj primjerak je besplatan, zahvaljujući financijskoj podršci Zaklade Konrad Adenauer, Zagreb

Documents

perspektive - inicijativa