PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Urednički odbor:

RAFO BOGIŠIC, PERO BUDAK llVAN DONCEVlčJ. IVO FRANGEŠ

MARIN FRANIČEVIĆ, JOZA HORVAT

JURE KAŠTELAN.! GUSTAV KRKLEČI

MARIJAN MAIKOVIĆ, VLATKO PAVLETIĆ JjAKšA RAVLld AUGUSTIN STIPČEVIć

iKRSTO SPOLJARl. DRAGUTIN TADIJANOVIĆ ŠIME VUČETIĆ

Urednik:

RAFO BOGIŠIC

ZAGREB 1983.

J U R E K A Š T E L A N

Parobrod je upravo pristizao i, da je mogao, jahač bi vidio kako na palubi djevojka naslo­njena na ogradu začuđenim očima gleda u vi­soke litice i u tajni duboki kanjon zelene doli­ne koja se samo načas ukazala. Planine silne i visoke. Kao da ovdje prestaje misao, a počinje prolom.

Čudo svetoga Arnira

jesnik, teoretičar književnosti, pisac koji se stal­no okušavao u više načina književnog oblikova­nja, Jure Kaštelan* jedan je od nekolicine hrvat­skih književnika koji su postali paradigmatičnima za suvremenu epohu. S jedne strane pjesnik koji je na osebujan način preobrazio zatečeni književni

standard, s druge pozoran analitik književnog fenomena; s jedne strane komentator aktualnih književnih, uopće umjet­ničkih pojava, s druge sveučilišni profesor i akademik; s jedne strane egzistencijom dirnuti intelektualni putnik po besputnim pustarama ovoga dramatičnog svijeta, s druge esencijalno usmjereni mislilac njegovih ontoloških i povije­snih pretpostavki; s jedne strane entuzijast preobrazbenih

* Jure Kaštelan rođen je 18. prosinca 1919. u Zakučcu kraj Omiša, na rijeci Cetini. Klasičnu gimnaziju je pohađao u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta. Godine 1940. zaplijenjena mu je i uni­štena prva zbirka pjesama Crveni konj, a 1942. odlazi u parti­zane. Poslije rata nastavlja prekinuti studij te obavlja niz uredničkih i književnih dužnosti. Doktorirao je 1955. tezom o lirici A. G. Matoša. Od 1949. radi isprva kao asistent, zatim kao docent pa profesor Filozofskog fakulteta. Nekoliko je godina proveo kao lektor hrvatskog jezika na Sorboni. U Odsjeku za jugoslavistiku dugi je niz godina bio šef Katedre za teoriju knji­ževnosti. Umirovljen 1980. Redovni je član Jugoslavenske aka­demije znanosti i umjetnosti.

7

mogućnosti materinskoga jezika, s druge učenjak filologije; s jedne strane intuitivni izražavatelj zbiljskih uvjeta opstan­ka, s druge racionalni njihov spoznavatelj; s jedne strane oniričar dubine prostora i davnine vremena, s druge razum­ski vođen sistematičar njihovih perspektiva; ukratko, poeta doctus, učeni pjesnik, sažimatelj dislociranih značenja i mo­tritelj njihovih historijski zatečenih odnosa.

Jure Kaštelan već je prvom zbirkom pjesama, Crveni konj (1940), ostvario većinu poetičkih osobina vlastite lirike, pa se ona tijekom daljnja četiri desetljeća gotovo bez du­bljih promjena pokazuje samosvojnim prilogom oblikova­nju kasnijega hrvatskog pjesničkog standarda, uostalom da­našnjeg. Što se dakle izraza tiče, vlastita stila. Kaštelanove su pjesme već na startu »izradile« niz vlastitih postupaka, zadobivši time neporecivu unutrašnju koherenciju. Naprotiv, što se tiče sadržaja, te su se pjesme oblikovale u tijesnu dodiru s promjenama u zbilji, zadržavajući neka od osnov­nih tematskih čvorišta ali ih podvrgavajući adekvatnim pre­obrazbama relacije subjekt-objekt; podvrgavajući ih uosta­lom permanentno promjenljivom osobnom zrenju.

Kako je za fizionomiju svakog pjesništva presudno je­zično oblikovanje, i to kojih mu drago sadržaja, a tek po­tom i uzajamna razlika tih sadržaja — ustanovljiva uosta­lom tek naknadnom kritičkom provjerom i povijesnim (zbilj­skim) značenjem — Kaštelana s pravom možemo držati pje­snikom proizvodnje iznenadnih, naglih, novih, dakle meta- foričkih preinaka osnovnih leksičkih značenja, dapače u kon­tekstima za koje baš i nije sigurno da su »poznati«; ona se čitatelju objavljuju neočekivano, u rijetkim trenucima uvi­da, kao značenja »zatamnjena«. I tu se zbiva događaj supro­tan očitovanju značenja u normiranom ophodnom jeziku. Pri tom se ona kadšto oslanjaju o davne, predajom posve­ćene simbole, poznate vremenski i prostorno udaljenim dru­štvenim zajednicama, rijetkim vještacima, ili tek samom pjesniku.

Ako je danas, poslije tolikih pustolovina moderne liri­ke, i u našem pjesništvu obilnu metaforičku proizvodnju moguće smatrati klasičnom, to se nipošto ne bi moglo reći za godine u kojima se Kaštelanova lirika pojavila prvi put, dakle neposredno pred drugi svjetski rat. U to je naime doba — doba »sintetičnog realizma« — književnost bila podvrg­

8

nuta realističkim zahtjevima na društvenu zbilju, pa je tzv. društvena uloga uvelike određivala i liriku, namećući joj unutrašnje planove koji su bili protiv njezine biti: da bude nov samogovor u tišini. Pred cjelinom takvih neadekvatnih zadaća pjesnici su se utjecali simbolističkom poosobljavanju odnosno subjektivnom govoru srca, djetinjstva i sela. Kašte­lan je, za sretnu razliku, pošao međutim drugim putem.

Stavivši na kraj Crvenog konja zapis Autokritika, koji glasi »Morao bih govoriti o sebi«, Kaštelan tim očito auto- ironičnim stavkom uvodi distancu pjesničkog jastva prema opjevanom svijetu. »Svijet« tu nije samo pomodno snivani prostor zavičaja što ga u nježnoj sanjariji metonimički za­mjenjuju slike jablana, rijeke, planine — u referenciji pre­poznatljiva obilježja kopnene Dalmacije — nego je, daleko više, prostor moderna grada što ga oslikovljuje pločnik, kor­zo, bolesnik s očito komplementarnim somnambulnim stanji­ma govornikovim. Lirika grada, rekli bismo; grada u ko­jemu je pjesnik, poput Baudelaireova flaneura, izgubio sve- tokrug, romantičnu auru, zalog svoga davnog božanskog en­tuzijazma. Utonulo je romantično sunce ekspresionističke ekstaze i intimnog, rilkeovskog prebiranja po naborima du­še. Svekoliko je okružje već gusto premazano crnilom svoga vremena, uostalom sveprevladnom slutnjom rata na pragu. Nadrealno, snovito podrijetlo stihova poteklih iz ogađenog (ne više ojađenog!) srca usuglašuje se u ranoga Kaštelana s realno očitanim slikovljem nad kojim se nadvija ružan dim predstojeće povijesne kataklizme. Nadrealizam se Kaštelanov dakle — za razliku od »klasičnog« oniričkog i automatizira- nog nadrealizma — temelji na razmjerno preciznom regi­striranju realnog svijeta, koji je, međutim, već pobrkanih odnosa, dospio u svoje jasno prepoznatljivo zbiljsko stanje: u šeikspirsko »out of its gnarls«. Murtićeva suprematistič- ka oprema i ekspresivni likovni prilozi pomagali su očitova­nju »stvarnosne« protege lirike, ali i apstraktiziranu raspo­redu stihova.

Naravnom je posljedicom zbiljske izglobljenosti bilo to da je pjesnički slog u Crvenom konju uvelike izgubio izvanj­sku čvrstoću i finu unutrašnju fleksibilnost podvrgnutu ob­liku, ta ljepotna dostignuća secesijske i međuratne hrvatske lirike. Ni izvagani akcenatsko-silabički slog ni naivni govorni ritam ruralnog podrijetla nisu mogli izdržati nabujalu grče-

9

vitost i nervozu vremena: prvi se dinamizirao nizom hrapa­vih ritmičkih neravnina, opirući se kadšto o semantički uda­ljene srokove, nerijetko i »neprave«, drugi se raspao u nagloj provali afektivnosti svih vrsta. Zajedno s usporednim zbiva­njima na mikrostrukturnoj razini — bujanjem odvažne i apstraktne metaforike — Kaštelanov se stih, podsjećajući izdaleka i na iskustva ruskih avangardista — oblikovao kao slobodno glasanje divlje mašte. Kao takav on se poslužio mnogim tipovima organizacije, od vezana govora do čiste (nadrealističke) proze. Pojedine su pjesme nadalje organi­zirane u cikluse uzajamno inkongruentnih struktura. Ta in­terferencija različitih tipova govora Kaštelanovo je najveće predratno postignuće, i samo je ratna lirika svojom obnov­ljenom težnjom folklorizaciji i nužno »usmjerenoj« seman- tizaciji, usporila uspon tog postignuća na razinu novoobilje- žene književne činjenice.

Što je naime u Crvenom konju bilo zlom slutnjom, u zbirci Pijetao na krovu (1950) postalo je evociranim isku­stvom. Ciklusi Krvavija, Lanci na rukama, Tifusari, Bezimeni i Pjesme o mojoj zemlji, pored ostalih, jasno svjedoče o pje­sničkom sjećanju na dane narodnooslobodilačke borbe, u kojoj je pjesnik vidio u zbilji niz preuzetih pa naknadno opisanih slika i situacija. Vraćajući se donekle tradicional­nijim tipovima organizacije lirskog teksta, projašnjujući sintaksu Crvenog konja, koji se djelomice također zatekao u novoj zbirci, Kaštelan je s jedne strane stišao nabujalost pjesnički revolucionarnih predratnih postignuća, ali je to jače aktualizirao niz prepoznatljivih tragičnih sadržaja. Prem­da međutim u izravnu odnosu prema proživljenoj zbilji, sadržajni kompleks rata nipošto ne igra ulogu reportažnog preslikavanja: Kaštelan je pjesnik odviše obuzet neizreci­vim, tragično nespoznatljivim. Dapače, ratno slikovlje Ka­štelanovo posjeduje stanovitu kozmičku a katastrofičnu di­menziju, značenjsku strukturu gotovo mitsku, te rat postaje općim, heraklitovskim načelom ustroja svijeta. Ali za ra­zliku od tog čitljivog filozofskog temelja, koji je vječan, u Kaštelana se sluti mjesto dovršenja povijesti: apokalipsa postojećeg. I nju pjesnik pokazuje kao paradigmatičnu vi­ziju: konj se iz planine vraća bez konjika, a planina je ta nemila sila protivna čovjeku, istodobno i njegov dovršeni smisao. Slično je i s trima ostalim sadržajnim kompleksima:

10

ljubav, sloboda, smrt. Posvuda njihova anabaza u opće i mitsko. Ta znatna razlika prema ostaloj hrvatskoj lirici ono­ga razdoblja, pa i prema nadolazećima oko »Krugova«, stvo­rila je od Kaštelana pjesnika univerzalnih značenja, pjesnika uostalom koji je, među prvima u poslijeratnom pjesničkom rascvatu stilova novoga smjera, počeo izražavati apstraktnu arabesku ontoloških pitanja. Baš kao i svojom prvom osobi­nom, osobinom dinamizatora jezičnog sloga, i ovom je Ka­štelan postao pretečom kasnijih zbivanja u našem pjesni­štvu. Pjevanje o ratu naime u ovoga pjesnika jest pjevanje0 bitnoj ugroženosti čovjekova opstanka u zatečenu raspo­redu svijeta, kojoj na kraju stoji sloboda: iskupljenje u spo­znaji o neminovnosti i tragičnosti ljudskih stvari. Pjevanje o ljubavi, s druge strane, jest pjevanje o ontološkom teme­lju koji u sebe »uvlači« svaku ontičku posebnost, dosuđujući joj time i najvišu sudbinu: smrt bića u otvorenosti raskri- vena bitka.

Među mnogim pjesmama i poemama iz Pijetla na krovu osobit je glas stekla šestostavačna poema Tifusari, jedna od najpopularnijih naših poema uopće. Napisani »po drugi put« potkraj rata — jer se prva verzija bila izgubila u ratnom vihoru — Tifusari su jamačno najbolji primjer mnogoobli- čja Kaštelanovih pjesničkih realizacija. Na razini sadržaja poema sadrži prepoznatljivu zbiljsku zgodu. Njezinu je fa­bulu, organiziran poredak, moguće izložiti kao koracanje čovjeka bolesna nasmrt, u rasutoj koloni sebi sličnih, bliž­njih; euforični predsmrtni govor jednog tifusara kao tema1 realizacija. Iz njegova monologa — koji izražava subjek­tivnog pa imanentnog pripovjedača — izrasta gradba koz- mološki viđenoga pakla opstanka, ali i tragičnom egzisten­cijom iskušan rast pojma slobode, koji je fizička smrt i duhovni život istodobno. Provodni motiv naznačuje se od­mah u početku:

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.Smrt su stope moje.

Stopa je metonimija hoda prema smrti. Vezana je s njome u jasnom sinegdohičnom, prostornom i ciljnom odnosu: Svaka ide svome grobu.

U šest pjevanja poeme šest je različito organiziranih vrsti iskaza. Diferenciraju ih uzajamno dijametralno opreč­

11

ni ritmovi te polja slikovnosti koja indiciraju uzajamno oprečne sadržaje na relaciji: štura i neminovna smrt — bu­jan i sluđen život. Glede ritmova, razvidna je sljedeća si­tuacija: 1. dio, prirodni govor s brojnim metonimičkim pre­skocima, a taj se horizontalno zapisani govor kadšto po »pisanoj« vertikali raspada na osnovne značenjske jedinice, pojedinačne riječi; 2. dio donosi nagli prijelaz na akcenat- sko-silabički stih (jedanaesterac) u dva djelomice rimovana četvorostiha, pri čemu upada u oči da stihovi i nisu doslje­dno izosilabični (dva su od njih dvanaesterci); 3. dio amalga­mira pučki stih, kaštelanovsku bajalicu, s prirodnim ritmom hrvatske sintakse u normalnom poretku riječi, zajedno s istrišcima riječi koje — napokon — naznačuju i epsku si­tuaciju: Idem nijem u koloni; 4. dio: govor tradiirane inti- mističke lirike s dva umetnuta stiha iz usmene narodne književnosti, deseteračke fakture; govor je također ritmički pokidan; 5. dio izrečen je oslobođenim ritmom akcentira­nih stihova organiziranih u trostihe, prepun metaforičkih preskoka koji se od nekontrolirane metaforizacije »spašava­ju« ponavljanjima, epenaleptičkim rečeničnim nizovima; uvodi se i dijaloški prisutan sugovornik, njemu se prenosi budućnosna poruka; i 6. dio, u kojemu se ponovno javlja akcenatsko-silabički stih (jedanaesterac) s nešto nediscipli­ne. Baš kao i u drugim dvjema velikim poemama iz NOB, tj. u Jami Ivana Gorana Kovačića i Očima Vladimira Popo- vića, izbor takva stiha komplementaran je s vizijom zbilj­skog ratnog pakla, koja se »stapa« s vizijom danteovskom; jedanaesterac na zaključnom mjestu Tifusara gradbeno je načelo Pakla, pa se tu zapravo stapa stvarnosna protega pjesme s predajom književnosti.

Zadovoljimo se kratkom konstatacijom, očitom konze- kvencijom izloženog plana, da je posrijedi poliritmična poe­ma, bogata trima tipovima stihova što se podvrgavaju tri­ma tipovima versifikacije: silabičkoj, akcenatsko-silabičkoj, akcenatskoj odn. slobodnoj; ova posljednja oslobađa u Ka­štelana riječi za samostalno pulsiranje, dakako i za samo­stalno funkcioniranje značenja pojedinih leksema.

A glede slikovnosti poema je uvelike građena prema nadrealističkoj poetici slike, kakva se očituje u Kaštelano- vim predratnim stihovima. Na temelju svega iznesenoga do­lazimo do nekih logičnih posljedica ovako čitljivih činjenica:

12

Kaštelan je iznutra raspršio konzistentnu viziju. On iz­mjenjuje tipove organiziranih stihova jer izmjenjuje sliko­vitost triju područja: aktualna zbilja (snijeg, stope, ognjica, koračanje), prošlosna, arhetipizirana zbilja (slike djetinjstva, pučki iskazi o krajoliku, govor bajalica, izvor kao početak, uvir kao svršetak); i zbilja samo pomišljiva, zbilja buduć- nosna, svijetla i proljetna vizija dana »raširenih krila«; zbi­lja koju oslikava arkadijski pojmljen krajolik.

Premda se sva tri područja slikovnosti ne smjenjuju točnim redoslijedom, točnim gradbenim proračunom — kao što se, za razliku, točnim gradbenim proračunom odvijaju faze goranovskog »Izlaska« u Jami — premda se dakle me- taforizacija odvija na neočekivanim mjestima tek rudimen­tarno naznačenog globalnog epskog rasporeda — a taj se epski raspored odvija rastom svijesti o bliskoj smrti — premda je svemu tomu dakle tako, moguće je zapaziti pre- težitost metonimizacije smrti u prvim dijelovima poeme i pretežitost metonimizacije posmrtne tj. slobodne arkadije u zaključnim dijelovima. Moguće je pratiti interferentne li­kove, koji se zapravo nižu prateći pojmovnu shemu: Dok je još života i aktualne a uzaludne i nezbiljske nade u te­škoga bolesnika, neminovna je i beznadna smrt već tu, pred očima, a na kraju, kad smrt već doista jest tu, javlja se obrat: tek se sada ozbiljuje nada; zbiljska? Ona je metafi- zicirana, budućnosna, i ne pripada sadašnjemu. Sloboda je to koja se rađa za druge, iz vlastite smrti, kako se to eks- plicite izriče npr. porukom: Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav.

Sredinom pedesetih godina Kaštelanova je lirika, no­šena lirskim zamahom slobodne mašte a ostvarena inter­ferencijom nekolikih stilova, dosegla svoju zrelost, onu sret­nu izvaganost svojih strukturnih odrednica. Rezultati su vid­ljivi u dvije nove zbirke: Biti ili ne (1955) i Malo kamena i puno snova (1957). I sami naslovi upućuju na pjesnički pro­fil: spajaju se metafizika, stvarnost i san.

Napustivši posvema tradiciju stiha i oblika — koja se tu i tamo još nazirala u prethodnom razdoblju — Kaštelan reducira svoj iskaz na prirodni govor nošen vlastitim rit­mom, prepun eksplozija mašte. Taj se govor organizira pre­ma trenutoj važnosti pojedinih mjesta jačeg semantičkognaboja. Od »izvanjskih« konstrukcijskih načela valja upo­

13

zoriti na ne jednoliku strofnu razdiobu, na čest sintaktički paralelizam, na anaforičko nizanje početnih dijelova iskaza te na horizontalno, najčešće trokratno ponavljanje pojedi­nih riječi; tekovine uostalom nadrealizma, gdje se slobo­dno i nekontrolirano pisanje tu i tamo oslanja o »tvarnu dimenziju« jezika — mahom na početnim mjestima teksta — čime se postiže i privid kakve stalne opsesije svijesti, »fiksne ideje« u fluidnoj mentalnoj dinamici.

Nekoliko je u Kaštelana denotativnih područja koja se slažu u freske većeg opsega: područje davnih predaja i pučkih vjerovanja, područje aktualnih povijesnih zbivanja, područje sredozemnog krajolika, područje metafizičkih i mitskih predodžaba, područje stalnih kozmičkih figura. Li­rika je to u kojoj je razvidna težnja: opjevati svekoliku predmetnost i duševni život ozaren snom. Sve može biti pje­sma — tako je glasila jedna od vodećih teorijskih premisa lirike u tom razdoblju.

Još nije međutim zaboravljena atmosfera ratnih zbi­vanja. Ali se ta zbivanja iz magme uspomena pomaljaju u novoj vizuri: vrijeme je »hladnoga rata«, iznevjerenih ljud­skih nada, a atomska je era već stala rađati svoje pustošne i žalosne posljedice. Jedan od rijetkih suvremenih pjesni­ka traumatiziranih svojim sivim vremenom a na strani do­bra koje se rađa samo u svjetlosti nestanka — zašto se to kritika ustručava zapaziti? — Kaštelan se kao zalogu smi­sla u općem neredu obraća pjesničkom sjećanju. Uspome­na je jača od zbilje, u nju se sve ima vratiti:

Ne mogu ostaviti sebe zlim očima vremena i zluradim prostorima bez uspomena.

P u s t i p r o s t o r iAli kako svijet uspomena jamačno nije svijet vlastita

(ispisana) pjesništva, kojemu je predočena zbilja negativna paradigma — valja se prisjetiti Crvenog konja\ — Kaštelan se kao dosad obraća »najprirodnijim« pjesničkim simboli­ma, romantizirajući donekle mogućnost ljudskog egzodusa: zavičaj (kamen, more, planina), beskrajna priroda (cvijet, ptice, sunce, zvijezde); stari zapisi, san, umjetnost.

14

Tako se Kaštelanovo pjesništvo zateklo pred starom di­lemom: opjevati svijet kao zanosnu simfoniju (usp. whitma- novsku poemu Salut et fraternite), ili se na »livadi izgu­bljenih ovaca« valja trajno pitati o smislu njegova iščašena lika, s logičnim »ne« kao egzistencijalnom odlukom. U tom je smislu Otvorena pjesma (1976), reminiscencija na kragu- jevačku tragediju iz 1941, ponovno a mučno prikazivanje jasne slike svijeta, upravo njegovog doba, vremenitog ob­zorja svega neljudskog. Pred tom slikom uzbudljiva zbirka Divlje oko (1978), dosad zadnje Kaštelanovo zaokruženo dje­lo, donosi niz novih pjesničkih zamisli.

Naslovni simbol divlje oko posjeduje svoj genitivni zna- čenjski izvor, svoje pripadalište: svjetlost, i u njemu se raz- jašnjuje prividna njegova začudnost. Čitava se sintagma u poetskom diskurzu sučeljuje s prostorom napuštena svijeta, upravo sa suprotnim načelom, »tamom«: s tamnom slikom:

Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još me gleda divlje oko svjetlosti.Bljesak munje.

D i v l j e o k oTa središnja opozicija, svjetlo-tama — ne bez dublje

veze s manihejskim (bogumilskim!) kompleksom, što ga u modernome hrvatskom pjesništvu sve više uočavamo kao sadržajnu konstantu (Ujević, Šimić, Krleža, I. G. Kovačić, Ivanišević, Dragojević i dr.) — raspoređuje se u Kaštelana protusredišnjim smjerom članova na niz metonimički pri­druženih slika, dakako i njihovih realnih pojava. Uzajamna logička veza npr. vida, plavetnila, neba, krilata sunca i pje­vača, odnosno, s druge strane, npr. utvare, maske, uha, unu­trašnjeg crnila i mraka, more, smrti (sve odreda motivi ra­zasuti pa sadržajno sučeljeni diljem zbirke) uspostavlja se mogućom hijerarhijom opjevanih realiteta, s jedne strane od ljepotne prirode kao osnovice do svjetlosnih pojava, s dru­ge od pomutnje u biću kao osnovice do kozmičke tame.

Za razliku međutim od ranijih Kaštelanovih zbirki, u kojima se niz nesročnih pa disparatnih sadržaja znao naći na okupu u istom kontekstu, pa su se ti sadržaji i u gradbi zbirke, u njezinoj kompoziciji, znali metaforički »sudarati« bez vidljivih prijelaza (nedostajao im je neophodan krite­rij sličnosti u denotatima), u Divljem oku dosljedno je kom-

15

pozicijski provedena razdioba jednog i drugog pola slikov- nosti. Naime, od šest ciklusa zbirke, 1, 3. i 5. pripadaju, re­cimo tako, polu »svjetlosti«; 2, 4. i 6. naprotiv polu »tame«. Zajedno s uvodnim zazivom »Muzama«, vilama Planinki- njama, čitava je zbirka zapravo u znaku broja 7. Ta davna simbolika brojeva, skrivena pa ipak nazočna, upućuje na intuitivni pjesnički promišljaj; raspored međutim pojedinih ciklusa u smislu spomenutog grupiranja očito je racionalni promišljaj, gdje se nepar i par isključuju koliko svojim mjestima u globalnom nacrtu zamišljene Knjige, same poe­zije, toliko i svojim različitim supstancijama.

U ciklusima Svjetiljka od zemlje, Krilati pjevač i Od vida i nevida kraljuje mitska i mitološka transcendencija: Tra­gični čin, uvijek pisan životom, veli se stihom koji kao da tumači antičku tragediju, iskupljuje se u svjetlosti: Sve što nestaje postaje svjetlost. A lik velikog tragičara, peri- frastički imenovanog pjesnika — Eshila, koji je dizao riječi veličajne kao kule — preobrazuje se u krilata pjevača. Ikar ili Faeton? U petom se pak ciklusu mitska upućenost, svje­tlosno obasjanje, materijalizira u zavičajnom jeziku: u izre- kama, bajalicama, zaklinjanju, brzalici, u jezičnom tkanju uostalom imaginarnih pastoralnih likova. Svijet koji tragič­no započinje, sretno završava u mitu; u transcendenciji je­zikom, uostalom. Odatle radost kao afektivno stanje lirskog jastva. To je prvi smjer kaštelanovske divlje mašte.

U ciklusima Rasprodaja, Oluja dolazi s neba a pred njom uš i utvare, Divlje oko, kraljuje naprotiv egzistenci­jalna i svjetovna propalost. Sve nezbiljsko, poput lutaka i nametnika, živi po svojoj mehanici, po stvarnosti svoje tva­ri: maska, skalp, mlin za riječi, punjena ptica, kljasti estet, utvara, uš. I sve je to »na rasprodaju« svojih umjetnih od­nosno protusvjetlosnih svojstava; prvenstveno pak na ra­sprodaji svoga zbiljskog smisla. A taj je smisao u vreme- nitosti bića, u spoznaji svoje tragičnosti. Kaštelanovi rea­liteti, hoće se reći, ne dopiru do obzorja svoje upitnosti iz aspekta izvorne svjetlosti. Biće koje prebiva za svoje »ov­dje« i »sada« ne može transcendirati vlastitu tamu. Živi u vječnom mraku u sebi i oko sebe. Kao afektivno stanje lir­skog jastva tu se jasno očituje gađenje. Drugi je to smjer kaštelanovske divlje mašte.

16

Sučeljuje se dakle mitsko, apovijesno načelo svijeta kao bit jezika — sve predočeno i oznakovljeno svjetlošću — i egzistencijalna, povijesna pojavnost kao bit čovjeka — sve predočeno i oznakovljeno tamom.

Kaštelanove su se pjesme malo mijenjale. Njihovi izra­žajni i sadržajni pomaci klonili su se snažnijih aktualnih (zašto ne reći i: pomodnih?) preoblika, u smislu posluha prema vodećim kritičkim i društvenim geslima, kako su se ona smjenjivala, često bez prijelaznih stupnjeva i ozbiljnih opravdanja, tijekom gotovo pol stoljeća. Oprezno se Ka­štelan, korak po korak, primicao svom cilju: izvaganosti mikrostrukturne dinamike i makrostrukturne stalnosti. Oda­tle u njegovoj poeziji neobično živo metaforiziranje, alego- riziranje, aludiranje, citiranje čitavih tekstova, pa eufonij- sko materijaliziranje i modeliranje pjesničkih poruka, ali i promišljena gradba čitavih pjesama iz aspekta »divljeg oka« stvaraoca, promišljena meštra, znalca tehnike. Odatle uosta­lom tek blaga promjenljivost tipova pjesničkog diskurza, protejsko kazivanje drugačijih stvari, ali sličnim glasom. Uvijek na bijegu od automatizacije u vladajućim funkcio­nalnim stilovima. Kaštelanova se poezija znala oprezno po­služiti novootkrivenom poetskom novinom, da bi se u času njezine hipertrofije uzmogla vratiti svom poznatom liku.

Bude li se jednom pisala sustavna povijest moderne hr­vatske lirike (poslije ekspresionizma, intimizma i ruralizma), čini se da će se iz dijakronijskog aspekta morati ustvrditi prvenstveno dvije stvari: da je Kaštelanova poezija ostva­rila svekoliki repertoar poetskih postupaka imanentnih su­vremenome našem jeziku, te da ta poezija, nastala na po­četku razdoblja i trajući svježa do dana današnjega, pred­stavlja jedan od misaonih i estetičkih vrhunaca. Poezija je to klasično moderna.

aštelan je 1961. objavio zbirku neobičnih priča pod na­slovom Čudo i smrt; neobičnih zato, jer nijednu od

njih, četrnaest na broju, nije moguće svesti na neki od mor­fološki ozakonjenih oblika. Nimalo priče u smislu »obrade« ili »prikaza« kakva događaja, još manje zahtjevne novele, dapače ni — suprotno očekivanju — pjesme u prozi, Ka­štelanove su prozne tvorevine jednostavno zapisi čudnih fa­bula, koje valja opisivati više negativnim negoli pozitivnim

2 Jure Kaštelan

poetičkim kategorijama, kako je to glede moderne lirike činio Hugo Friedrich. Tako valja reći da se u njima vrije­me i prostor naznačuju tek u trenutku aktualizacije kakve parcijalne zgode, nikako kao jezični i stvarni kontekst koji bi osmišljavao i logički organizirao ispričanu fabulu. Likovi su, nadalje, samo nejasni tipovi: učiteljica, putnik, starac, stanari, dječak itd. Radnje u smislu oponašanja zbiljskog tijeka zbivanja također nema, odnosno njezini pokretači i njezin cilj nisu jasni. Podvrgnuti su tek naknadno pomi- šljivu stavu »izvan« priče, kao kakvoj implicitnoj »pouci«. Čitav dakle sadržajni kompleks proznoga djela otpada, od­nosno moguće ga je svesti na najšire pojmljeno gradivo, na niz nepovezanih podataka iz poznate zbilje. Iznimku čine stanoviti sadržaji poznati iz folklora.

Ali se to jače ističu izrazni strukturni elementi: fabula, govor, pripovjedač. Govoreći iz aspekta sveznajućeg pripo­vjedača — kojemu je poznat npr. istodobni tijek svijesti Jeruzolima na zavoju rijeke i učiteljice na brodu što se s morske strane primiče ušću i prolazi mimo njega — Ka­štelan slijedi izvorni je oblike pripovijedanja. Fabula se pak odvija kao nizanje trenutno zatečenih i nepovezanih dije­lova zbivanja, kao u snu, te ih organizira bez pravih unu­trašnjih veza; ili se one ne nadaju otprve. Govor se pak Kaštelanovih priča ostvaruje u nizu tipova, od pisma, re­portaže, citata, do unutrašnjeg monologa i očitih stihova, koji bi, svi odreda, mogli stajati u bilo kojem od njegovih pjesmo tvora.

Očito su u tim prozama na djelu postupci oneobičava- nja običnoga, pa ih je moguće nazvati i antiprozama. Od­nosno, one stoje negdje na pola puta između pjesama i pomišljivih strukturiranih priča. »Lirska« je to proza (u tradiciji Baudelairea i F. Mažuranića, obogaćenoj iskustvi­ma Kafke i modernih Francuza, npr. Michauxa), a u svojim se parcijalnim značenjima rasprskava prema poznatim na­činima Kaštelanove poezije.

Koliko se god priče iz zbirke Čudo i smrt referencijom izdaleka odnosile na aktualnu zbilju, ili, točnije: baš zato jer se izdaleka odnose na aktualnu zbilju, one se temelje na mitskoj svijesti. Odnosno, eksplicitno: elementi mita — urok, prokletstvo, čarolija, čudo, kob — iz pradavnih i pra­povijesnih vremena vladaju svime postojećim. Na jednom

18

se te istom prostoru odvija jedna te ista sudba svijeta, idogađaj se, kao u tragediji, zbiva po usudu što ga dosu­đuje tamna sila kojoj nije moguće izbjeći. Baš kao grčka moira, u Kaštelanovim pričama rasporedom ljudskih poslo­va pa njihova svenuća kraljuje davni a presudni događaj: smrt sv. Arnira, pad u močvarno tlo, ubojstvo kralja, uza­ludna gradnja itd. Ta dubina stoljeća, taj prolom u nepo­znato iz horizontalne panorame svijeta — kako se to sažeto izriče i mottom uz naš naslov — mjesto je gdje prestaje misao. Uostalom — u skladu sa sveukupnim Kaštelanovim pjesništvom — u priči Putnici izričito se veli: U predjelima gdje prestaje misao naziru se poljane svjetlosti. Prolom u sintagmatskom poretku, u rečenici, put je prema paradigma- tici, prema širini semantičkog polja! Prolom na putu obu- hvatna duha.

Bit će to uostalom i smjer mišljenja koje samo sebe, jer je racionalno, neprestance razara a za volju poetskog zrenja npr. u dramskom tekstu Prazor (1976). Ali pravu (anti)dramsku fakturu donosi još prvi Kaštelanov antiko- mad Pijesak i pjena (1958). U njemu su dva slučajna na­mjernika, Arlekin i Djevojka — dvoje nesučeljenih antago­nista (!) u suvremenu ateljeu i zatvoru — podvrgnuti smi­slu što ga izriče demijurg, Lutka. I to jednostavnim lijepim stihovima:

Dvoje ljudi sami u noćipod svjetlošću koju ne videOna — u cvijetu suncokreta, leptira i svjetlosti.On — u korijenju, u ledu kristala i tmine.

Ali lutka oživljuje u noć, i samo u noć: blijesak njezina zrenja u antagonistički ustroj ljudi traje koliko noć. Ona oblikuje smisao. Nestankom noći gubi se i smisao suče- ljenja; odnosno, sve oblikovano rasipa se u pijesak, u pje­nu, u prvotne elemente naplavljene vremenom.

Za Kaštelanovu proznu i dramsku proizvodnju vrijedi opći stav, po kojemu se »svjetlost istine« objavljuje samo iz posvemašnje tame. Baš kao što se u pjesmama površan raspored svijeta zatamnjuje i gubi u sjeni kakve silne i tamne planine. Planina je simbol nepoznatog i nespoznat­ljivog, ali uvijek trajnog načela svijeta. Ona je najprirod­nija, istodobno i najodvažnija Kaštelanova metafora.

19

Rastresita podloga Kaštelanove izvorne tvorbe — koja u svom najdubljem sloju sadrži svjetonazornu (mitsku)

koncepciju čovjeka, svijeta i vremena — morala je zbog svo­ga izrazito složenog problemskog ustrojstva posjedovati vla­stitu autorefleksiju. I u tom smislu Kaštelan je preteča ka­snijoj koncepciji književnog stvaralaštva u nas: poezija i po­etika nerazlučive su, jedna ima objašnjavati drugu. Kako je riječ o pjesniku koji se nije isticao iznošenjem osobnosti ni dnevničkim zapisima koji bi tu osobnost imali oslikavati u realnom procesu, a sve radi tobožnje izvanknjiževne »pot­pore« literaturi, on se latio teorijskog utemeljenja svoje poezije posredstvom analize drugih i drugačijih tipova pi­sanja. I, ne manje važno, latio se zadaće da sudjeluje u oblikovanju naše književne znanosti, bez obzira na vlastiti pjesnički udio. Bilo je to pedesetih godina, kada se u nas uostalom i stala razvijati utemeljena teorija književnosti.

Kaštelan je napisao dvije velike poetičke studije (o An­tunu Gustavu Matošu i Antunu Branku Šimiću), niz ovećih eseja, te mnoštvo članaka, zapisa, recenzija, kraćih predgo­vora i si., pri čemu ne treba zaboraviti na njegove poprat­ne tekstove uz izložbe i kazališne predstave. Djelatni knji­ževni radnik, uredio je i redigirao niz izdanja hrvatskih pje­snika: I. G. Kovačića, Kranjčevića, Matoša, Ujevića i dr. Po­sebno je značajno njegovo izdanje prve poslijeratne Ujevi- ćeve zbirke Rukovet (1950), kojim je najveći hrvatski pje­snik našega stoljeća »po drugi put« stupio u javnost. Taj je izbor, za ono doba velik pothvat, bio temeljem svakom daljnjem radu na Ujeviću. Uopće se kao književnik i profe­sor Kaštelan trsi oko dostojanstva hrvatske književnosti, hoteći za nju u svojim teorijskim i kritičkim interpretaci­jama izboriti mjesto otvorena komentara zbiljskom življe­nju u ovim prostorima.

Otvoreni komentar, to u Kaštelanovu sustavu znači: vi­djeti i protumačiti književne činjenice kao rječit izraz su­sreta književnosti i života. Niti je naime književnost esteti- zirana apstrakcija niti življenje gruba materijalna praksa,nego se oboje isprepleće u jedinstvenom stvaralačkom aktu, činu pisanja kojemu je život poticaj a izraz svrha. Pjesnički obitavati na zemlji, kao da iz daljine odjekuje Holderlinova formulacija.

20

Tankoćutno osjetljiv za intuiciju kao neposredan čin zrenja — s vlastitim djelom kao paradigmom i zalogom — a disciplinirano mudar za racionalnu spoznaju kao moguć­nost odabiranja kuta gledanja na stvari života i umjetno­sti, Kaštelan u esejima pokazuje upravo ta dva načina spo­znavanja, pri čemu se, gotovo prema bergsonovskom planu, ispod površine aktualiziranih struktura podvrgnutih oznan- stvenjenom uvidu uvijek krije mnoštvo potencijalnih struk­tura što ih proizvodi slobodna intuicija. Površina i dubina. Tako je i s njegovim vlastitim rečenicama.

Za poetičko obzorje opusima što ih esejistički komen­tira, Kaštelan ne uzima koji od razrađenih pa klasiciziranih smjerova istraživanja u književnom znanstvu (npr. esteti- zam, pozitivizam, formalizam, povijest duha, fenomenologi­ja, strukturalizam). On se obraća izgrađenim simbolima koji mogu služiti kao arhetipovi, pa je jamačno, jedini u nas, najbliži s jedne strane psihoanalizi Jungova i Adlerova tipa, s druge pak arhetipskoj kritici Northropa Fryea. Pored ne­kih simbola iz vlastita opusa (zidanje građa, davnina priro­de kao antiteza opstanku, povijesni urok, konjic bez konji- ka, kamen, planina), temeljni su simboli gavran i konj — koji tvore i naslov jednog od Kaštelanovih najlucidnijih ese­ja — zatim cvijet, čudo jorme, vječno obnavljanje, prsten, vidoviti aed, deseterac kao simbol boli puka — ne kaže li se još u prvoj pjesnikovoj zbirci: Slavensku bol ću reći de­setercima? — i niz drugih.

I ti davni simboli, upravo arhetipovi pojedinačnoga i zajedničkog opstanka i pjeva o njemu, poetička su mreža kroz koju se motri na opuse I. G. Kovačića, Tadijanovića, Mažuranića, Cesarića, dapače Murtića, Glihe i drugih. Sva­kako atipično za našu drugačije usmjerenu esejistiku, kri­tiku i znanost, Kaštelan ide osamljenom stazom, koja ga »s druge strane«, onkraj intendiranog metajezika, privodi autorefleksiji nad vlastitim pjesničkim djelom.

Naprotiv, njegove studije Lirika A. G. Matosa (1957) i Približavanje, prolegomena za liriku A. B. Simića (1970) sa­drže pored naznačene arhetipske vizure još i precizan opis strukture, pri čemu se »struktura« poima kao realizacija standardiziranih poetičkih svojstava matičnog jezika, upra­vo svojstava koja su zajednička svim potencijalnim opusi­ma toga jezika. Ono pak što je posebno očitava se bilo iz

21

povijesti tj. razvojne perspektive opusa (Matoševo parna- sovstvo, simbolizam, pa neoromantizam) bilo iz analize je­dinstvenih realizacija što se sadržajem oslanjaju na splet filozofskih, književnih i životnih vrijednosti te predstavlja­ju njihovo stvaralačko susretište (Šimićevo »čuđenje i preo- braženje«, njegov »povratak«).

Jure Kaštelan svojim pjesništvom i svojim diskurziv­nim tekstovima predstavlja obnovljenu varijantu književni­ka koji pjevanje i mišljenje ne drži odvojenim već dapače mnogostruko prepletenim duhovnim djelatnostima. Obuzet duhom, takav poeta doctus u tamnim slovima na bijelim stranicama ostavlja tragova koji vode pragu jasne svjetlo­sti, bunaru dublje mudrosti.

Ta je varijanta pisca u razdoblju između 1914. i 1948. primjetno odsustvovala iz hrvatske književnosti — s je­dnom iznimkom: Krleža. Prije tog razdoblja predstavljali su je među inima A. Veber Tkalčević, F. Marković, Đ. Arnold, A. Tresić Pavičić, A. G. Matoš. Nakon tog razdoblja, u našoj suvremenosti, Kaštelan je jedan od preteča u plejadi onih koji su značajnu spoznaju: Pjevati i misliti o pjevanju znači ispitivati temelje — uzeli za polazište i cilj. I time se našem pjesništvu, kulturi uopće, otkrio širok horizont. Ono se uz- diglo na razinu s koje je moguće govoriti o svijetu ne zapa­dajući u apstraktnu općenitost, i o opstanku ne zapadajući u površno prebiranje po hrpi razrožnih činjenica.

ANTE STAMAĆ

BIBLIOGRAFIJA

IZDANJA DJELA JURE KAŠTELANA

Crveni konj, pjesme. Grafika Edo Murtić. Zadružna štampa. Zagreb, 1940.

Pijetao na krovu, pjesme. Mala biblioteka. Zora. Zagreb, 1950. Biti ili ne, pjesme. Mladost. Zagreb, 1955.Malo kamena i puno snova, pjesme. Mala biblioteka poezije, 33.

Lykos. Zagreb, 1957.Lirika A. G. Matoša, studija, doktorska disertacija. JAZU (po­

sebni otisak iz: Rad JAZU 310). Zagreb, 1957.Pijesak i pjena, igra i dijalog s nepoznatim, drama. Izd. Zagre­

bačko dramsko kazalište. Zagreb, 1958.Čudo i smrt, proza. Naprijed. Zagreb, 1961.Skoplje u tvojim očima, stihovi. Grafika Edo Murtić. Naprijed.

Zagreb, 1964.Izbor pesama. Srpska književna zadruga, kolo LVII, knjiga 386.

Beograd, 1964.Zvjezdana noć, izbor pjesama. Uredio i predgovorom popratio

Nikola Milićević. školska knjiga. Zagreb, 1966.Poemes. Traductions par Janine Matillon. Le pont. Zagreb, 1969. Približavanje, prolegomena za liriku Antuna Branka Šimića. Ra­

zlog. Zagreb, 1970.Prazor, drama. Forum, br. 7—8. Zagreb, 1972.Otvorena pjesma, poema. Kragujevac, 1976.Izabrane pjesme, s predgovorom Marije Herman-Sekulić. Rad.

Beograd, 1976.Divlje oko, pjesme. Biblioteka ITD. Znanje. Zagreb, 1978.Rbine sna tlapi jave, bibliofilsko izdanje, dvanaest pjesama uz

grafike Frane Para. Zagreb, 1979.Crveni konj & Pijetao na krovu, ponovljeno izdanje prvih dviju

Kaštelanovih zbirki. Biblioteka Zora. Grafički zavod Hrvat­ske. Zagreb, 1980.

San u kamenu i druga viđenja, izbor pjesama. Izabrao Šime Vu- četić. Biblioteka Zlatno slovo. Mladost. Zagreb, 1981.

Pjesme o mojoj zemlji. Predgovor Kasim Prohić. Glas. Banja Luka, 1981.

23

Pjesme. Priredio i predgovor napisao Nedjeljko Mihanović. Ve- selin Masleša. Sarajevo, 1982.

Poemes. Adaptation par More. Alyn. Posebno izdanje časopisa Le pont. Zagreb, 1976.

Gure dhe endrva. Rilindija. Prishtine, 1977.Pjesničkom rukom pisano. Milić Rakić. Valjevo, 1983.

VAŽNIJA LITERATURA 0 DJELU JURE KAŠTELANA

Miroslav Mađer: Jure Kaštelan, Biti ili ne. Novine mladih. Za­greb, 13. VIII. 1955.

Josip Pupačić: Biti ili ne. Narodni list. Zagreb, 14. VIII. 1955.Antun Šoljan: Pogled na poeziju Jure Kaštelana. Krugovi, br. 8.

Zagreb, 1955.Marijan Jurković: Kaštelan. Savremenik, br. 12. Beograd, 1955.Milivoj Slaviček: Velika poezija. Narodni list. Zagreb, 26. XI.

1956.Stavko Leovac: Jure Kaštelan, Malo kamena i puno snova. Iz­

raz, br. 7—8. Sarajevo, 1958.Nada Iveljić: Riječ za lijepo i riječ za dobro. Krugovi, br. 9.

Zagreb, 1958.Darko Suvin: Pijesak pod Marsom i pjena prije Afrodite. Re­

publika, br. 4—5. Zagreb, 1959.Josip Pupačić: »Neka sve bude jednostavno kao more i kao

ljubav«. Literatura, br. 12—13. Zagreb, 1959.Miroslav Vaupotić: Jure Kaštelan — lirik ljubavi i slobode.

15 dana, br. 5. Zagreb, 1961.Giacomo Scotti: More u poeziji Jure Kaštelana. Pomorstvo, br.

4—5. Rijeka, 1963.Branimir Donat: Jedna Kaštelanova pjesma. Razlog, br. 2. Za­

greb, 1964.Velibor Gligorić: Strujanje lirike. NIN. Beograd, 21. III. 1965.Draško Ređep: Jure Kaštelan. Letopis Matice srpske. Novi Sad,

1965.Ivo Smoljan: Pjesnik mladosti i bune (u knjizi: Pjesnik i pje­

sma). Zora. Zagreb, 1965.Nikola Milićević: Poezija Jure Kaštelana (predgovor knjizi Zvje­

zdana noć). Školska knjiga. Zagreb, 1966.Vjeran Zuppa: Problem vremena u novijoj hrvatskoj poeziji (u

knjizi: Isprika za pjesmu). Razlog. Zagreb, 1966.Zdenka Gudelj-Velaga: Lirika Jure Kaštelana. Riječka revija,

br. 8—9. Rijeka, 1966.Tode Čolak: Jure Kaštelan (u knjizi: Portreti iz novije hrvatske

književnosti). Sloboda. Beograd, 1967.Predrag Palavestra: Pesničko iskustvo Jure Kaštelana. Savreme­

nik, br. 8—9. Beograd, 1968.Bozo Milačić: Kao izvori svome moru (u knjizi: Riječ i svje­

tlost). JAZU. Zagreb, 1969.

24

Mate šimunđić: Prema cjelovitom pristupu. Dubrovnik, br. 3. Dubrovnik, 1971.

Nedjeljko Damjanić: Pjesnik o pjesniku i pjesmi. 15 dana, br. 1. Zagreb, 1971.

Dalibor Cvitan: Jure Kaštelan (u knjizi: Ironični Narcis). Matica hrvatska. Zagreb, 1971.

Branimir Donat: Izvan tradicionalnih oblika priče (Jure Kašte­lan: Čudo i smrt). (U knjizi: Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli.) Marko Marulić. Split, 1971.

Zvonimir Mrkonjić: Suvremeno hrvatsko pjesništvo, I. Razdioba. Biblioteka Kolo. Nakladni zavod Matice Hrvatske. Zagreb, 1971.

Nikola Milićević: Poslijeratna hrvatska poezija (1945—1965).Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 2. Zagreb, 1974.

Ante Stamać: Lirika Jure Kaštelana. Zbornik Zagrebačke slavi­stičke škole, 3. Zagreb, 1975. — U knjizi: Slikovno i poj­movno pjesništvo. Liber. Zagreb, 1977.

Cvjetko Milanja: Pokušaj lingvističko-»onomatopeične« analize. Dometi, br. 8. Rijeka, 1975.

Ljubomir Cvijetić: Ka jezgru lirike (u knjizi: Portreti knjiga). Veselin Masleša. Sarajevo, 1975.

Marija Herman-Sekulić: Trajne ljubavi Kaštelanove poezije (u knjizi: Jure Kaštelan, Izabrane pjesme). Rad. Beograd, 1976.

Branko Vuletić: Tifusari Jure Kaštelana (u knjizi: Fonetika knji­ževnosti). Liber. Zagreb, 1976.

Zvonko Kovač-, Pjesma suprotiva. Oko. Zagreb, 23. IX. 1976. željko Ivanković: Evokacija daljine. Književna riječ. Beograd,

1978.Ljiljana Šop: Svetiljka krilatog pevača. Književne novine. Beo­

grad, 10. II. 1979.Sanja čerlek: Kaštelanova poezija. Republika, br. 3. Zagreb,

1979.Radoslav Ljubibratić: Lingvostilistička interpretacija Kaštelano­

ve poeme Tifusari. Suvremena metodika, br. 4. Zagreb, 1979. Juraj Marek: Tifusari Jure Kaštelana. Suvremena metodika, br.

4. Zagreb, 1979.Ranko Risojević: Sa čarobnom Kaštelanovom frulom. Oko, br.

189. Zagreb, 14. VI. 1979.Radoslav Dabo: Četiri hrvatska pjesnika. Izraz, br. 9. Sarajevo,

1979.Cvjetko Milanja: O Kaštelanovu pjesništvu. Republika, br. 10.

Zagreb, 1979.Petar Selem: Režijsko čitanje Kaštelanova Prazora. Forum, br.

10—11. Zagreb, 1979.Žarko Aćimović: Odjek ratne kataklizme. Letopis Matice srpske,

br. 11. Novi Sad, 1979.Šime Vučetić: »Oj Mosore, Mosore, skoro ćemo na more«. Oko,

br. 203. Zagreb, 27. XII. 1979.Ivan Bošković: Marginalije uz čitanje Kaštelanove zbirke »Cr­

veni konj«. Vidik, br. 15. Split, 1979.

25

Dragan Kalajdžić: Na samom rubu, intervju (u knjizi: Razgo­vori o nama). Kršćanska sadašnjost. Zagreb, 1980.

Kasim Prohić'. Kaštelanova pjesnička svjetiljka. Odjek, br. 18. Sarajevo 1980. — Predgovor knjizi: Pjesme o mojoj zemlji. Glas. Banja Luka, 1981.

Josip Pavičić: Kaštelanove zore. Vjesnik. Zagreb, 2. prosinca 1980. Nikola Milićević: Poezija Jure Kaštelana (u knjizi: Riječ u vre­

menu). Mladost. Zagreb, 1981.Neda Miranda Blaiević: Jure Kaštelan, Crveni Konj & Pijetao

na krovu. Republika, br. 4. Zagreb, 1981.Zdravko Krstanović: Otvoreno slovo. Mogućnosti, br. 8—9—10.

Split, 1981.Milivoje Marković: Tvrđava od snova (Jure Kaštelan). (U knjizi:

Iskušenja poezije.) Narodna knjiga. Beograd, 1981.Hanifa Kapidžić-Osmanagić: Još me gleda divlje oko svjetlosti

(u knjizi: Suočenja, II). Svjetlost. Sarajevo, 1981.Ante Stamać: Književni portret Jure Kaštelana. Revija, br. 5.

Osijek, 1982.Nedjeljko Mihanović: Poezija Jure Kaštelana (predgovor knjizi

Pjesme). Sarajevo, 1982.Milorad Nikčević: Viđenje ustanka i revolucije u Kaštelanovoj

poemi Tifusari. Gesta, br. 12-13-14. Varaždin, 1982/83.

A. S.

P J E S M E

C R V E N I K O N J(1940)

OSKVRNJENO ZAČEĆE

Nije trebalo pameti da svane i da se smrkne. Kad se po­puši cigareta, psuje se, nabije se kačket, odbaci se

čik — i odbaci se čik.Noći svijetla sa djetinjim rukama, kako sam malo čo­

vjek. Sramotna noći, evo me za sablazan i skandale. Pro­gutaj me.

Pojava s lulom u podrumu tetura, propinje se na prste, diže se na stol da vidi kroz prozor, maše rukama kao da raz­govara ili daje signale.

— Zaboravio sam lozinku. Neće se ušljive lude nakre- sati i . . . kvrc iza rešetaka. Kad si se rodio? Ime oca? Otisni čitav prst, majčina ti, sad lijevi, sad idi, dok ne odmagliš podzemnim rovom ili kroza zid i opet — iznova.

Osjeća čovjek kako stežu lanci i vjetar raznosi krovove i kako je plamen podliznuo bure eksploziva.

Kunem se: više neću plakati. Ništa se ne može zbiti od doručka do doručka. Sav se život sveo na udešavanje kra­vate.

Dovraga i Evropa. Neka plane. Neka te narikače presta­nu kukati. Kakva kultura? Praznina, a ne kultura: kamenje, knjige, historija. Divna historija, bogami. Meni je odavna svejedno ma šta se desilo: ja sam načistu. Pa dobro je: neka ne bude rat. Neka ne bude. Ostat ćemo u toplim pa­mučnim kutijama s liftom i centralnim loženjem. Elise Bock čuva nas. Century fox movietone prikazuje vam najnovije događaje u slici i priči. Nećemo umirati kad nas čeka toli­ko ljubavnih avantura, toliko sretnih obrata. Život je radost. Sreći malo treba. Evropa je za mir, gospodo moja. Atentati su izmišljotina, huškačka laž. Mi smo u procvatu, rad se

29

povećava, strojevi pjevaju. Čuvaju nas avioni i podmorske mine. Naša je budućnost. Još onda, sjećate li se, bilo je osamdeset većih i sto manjih lađa. Ne treba se bojati, po­šteni građani. Mi smo neutralni, mi smo za mir. Čitava je Evropa za mir. Večeras putujem Simplon-orient-expressom, za vas, bez vas, da stvorimo pakt i da zaključimo, stavimo ruku na prsa, da nitko od nas nije za gnjusno i živinsko prolijevanje krvi. Spavajte, sretni građani, a ja bih vas mo­gao ponuditi jamaica cigaretama. Spavajte bez straha, nad vama bdije vaš dobri anđeo.

Nad prozor su se podrumski nadvile sjene sa širokim obodima šešira. Povratili su se ti bradati tipovi, šatrovci, banditi, ti isposnici što vijećaju oko stola u kojem je zabo­den nož.

-— Zakolji ga. Ko će doznati? Taj majmun i ne zaslu­žuje nego da mu se izguli zubalo i unovči.

Prenoćio sam u mrtvačnici među prerezanim grkljani­ma, među otrovanim, nagrizenim, proparanim leševima, me­đu pođbuhlim ženskim trbusima iz kojih vire smrskani dje­čji moždani. Kako bi bilo da te upropaštene kreature počnu hrkati, da se počnu tužiti na probadanje u stomaku zbog zle probave, da stanu proklinjati, krstiti se, šetati po gradu, u kazalištima, u frakovima, da stisnu šaku —- mi smo došli. Probudila me u zoru džepna budilica nekog mrtvaca kojega su zaboravili svući. Mehanizam je i dalje trajao u svome tiktakanju. Mehanizam je nadživio.

Obrisi u podrumu postajali su sve jasniji. Mogle su se izbrojiti ruke kako vise, kako se oduljuju, kako se klate bespomoćno. Mogle su se te ruke složiti, dobaciti pometa­čima da istrunu, lubanje bi i dalje spavale otkopčane od tijela. Suvišne su te ruke što su klonule. Ruke u spavanju.

— Što radiš ti svake noći. Deset za redom nisi spavao. Gasiš svijeću i pališ je i opet je pališ. Svlačiš se pred zrca­lom. Koliko imena izgovoriš najedanput, čudnih, zvučnih, milozvučnih kao na sprovodu ili na umjetničkim seansama gdje cicije i cjepidlake gule kožu za zrnce uklete pameti. Ti si sav od tih imena, od tih laži. Ništa drugo i ne znaš ne­go se pretvarati i prepisivati iz tuđih knjiga. Htio bih te vidjeti obješena, sljeparu. Reci jednu zdravu riječ koju dru­gi nijesu rekli, jednu, samo jednu. Napiši rečenicu u kojoj

30

ne spominješ deset tuđih, u kojoj ne lažeš, u kojoj nisi glav­no lice. Van Gogh i ja, svi ostali i ja, napredak i ja. Ja sam to čitao, ja sam to precrtao, taj je Rimbaud čudo od djete­ta, govorit ću lično, ja lično s tim glupanom.

Izgubio sam tlo pod nogama. Nije to utvara, sebe sam samoga ščepao za grlo, prignječio sam svoje dane i noći, svoje zore i svoje smislove što kljuju i kukljaju, što me sile da živim, da volim ovaj kruh svagdanji.

Bio sam seljačko dijete u prnjama, u predvečerjima, u zadnjoj školskoj klupi i nigda se nisam usudio podići oči, nigda nisam poželio bolju od svoje sirote majke. Volim vas, moje krave i moje kiše, što ste me ispirale, što ste me mla­tile. O priprosta sliko oljuštena iz svih složenih stvarnosti. Koliko novih radosti vri. Sama sam sreća, sama pusta sreća, čuješ li kako trči, kako se kotrlja. Slušaj. Slušaj. To ti ja govorim juče i sutra u svim prostorima. Govorim ti ruka­ma i očima. O č i . . . o č i . . . za sva viđena neba, za mora i obale, za zemlju da je obuhvatim, da je iscijedim, da je zavrtim u svim smjerovima.

— Uhodo! Neranjiv sam. Nećeš me prevariti. Zašao sam u sve tajne smicalice.

— Ha, ha ... Završavaš novelu. Pazi da budeš vješt: to će se dopasti. Motiv o svlačenju razgradi. Sve se je ispuhalo, sve, dragi moj. Ohladio se đavolji lonac. Nema čorbe u ku­pusu. Ha, ha, ha ...

Soba se pretvarala kao Sezame, otvori se. Povjeravala je crne urote.

Zatvorio sam se pred smaknućem i više ne očekujem ni­šta. Darivao bih kad bih imao, rasipao bih se punim pregr­štima. Bio sam previše škrt u ljubavi i u boli. Bio sam pre­malo životinja, jer su me krstili, jer su me učili da budem zahvalan, da sjedam posljednji kako bih bio prvi. Bio sam premalo poganin, premalo opak da me izbace iz raja, da se skitarim, da me nadmu vjetrovi, da sunem ko jedra. Pre­malo svijetao da budem noć.

Ispaštat ću sve mudrosti među cijevima i kotlovima alkemije, ostat ću na skelama pod krovom zvjezdarnice, makar zaboravio govor ljudski, makar se otrovao zagu­šljivim plinovima iluzije u neočekivanim eksplozijama.

Uperio sam periskop u daljinu koju su odasvud zračili nevidljivi reflektori. Nazrio sam mladost od koje se raspr­

31

sne, od koje se počinje bivati. Našao sam se u otkrivenom prostoru dimenzija gdje prestaju zakoni danas — jesmo — sutra — nismo, gdje je puls srca ura budilica u džepu mrtvaca. Isječen sa svih strana osima naklona i priklona, proboden simetrijama i simetralama odlijetao je od mene dio po dio mene — tijela u ritmičku rotaciju. Sav sam se zapalio od brzine. Zasjao sam u spektrovima, briznuo sam kao tane, kao mlaz svježe vode.

Ritmovi pojmova. Obline prostora. Pjesme Sutra. Rodit će se oskvrnjena, oplođena Žena Rodilja, iz naših leševa, iz naših nevjera. Koliko gladnih, koliko majki prosjaka, koliko djece bez majke, koliko djece da se vesele, da se rode. Da sutra procvatemo. Da sutra radimo.

U sobi je opet nastao mir iza oluje... čini mi se da se neko digao i otišao. Prostor je pun tek izgovorenih riječi, još me zapljuskuju kretnje, privlače me nečije misli i po­gledi. Mora da je tu bio neko i žao mi je što ga nema. Vje­ruj mi, žao mi je. On dolazi noću kad je napit. Ne, ne! Nije to bio Petar. Mnogo ih je bilo. Sjedalice razbacane. Više ih je nego obično. Ko je donio sjedalice? Tu se pilo. Eto, vidiš: jedna, dvije ... osam čaša. Ko bi to mogao ...

— Ko bi to mogao biti? Diletant, treba mu lica. Piše, razmješta stolice i pije iz devet čaša. Spasite tog talenta, dajte mu mogućnosti da stvara i klanjajte mu se. Počeo je s hašišem — kolosalno — neshvaćen. Zar ne vidite nje­govu genijalnost. Njegovu teatralnost, kuliso, lažna kuliso. Najobičnija frazo.

I opet sam držao glavu nad stolom. Jedna mi se noga ispružila, bojao sam se da je pomaknem: rasula bi se ko igračka. Preda mnom, naravno, rukopisi: O originalnosti.

— Od originalnosti pate svi netalenti, to su potvrdile i učenije glave i najučenije. Vjerujte vi meni originalnost su izmislili. Kakova vražja originalnost?

— Slažem se, gospodine, gospodine profesore. Neću pi­sati o originalnosti, neću pisati ni o čem. Vidite, tako me je progonio motiv: Proljetne laste. Vidite, proljeće je moj ele-menat. I ja sam napisao, vidite, deset pjesama na isti mo­tiv. Pronaći svoj izraz, gospodine profesore, zaustaviti se, vidite, u svom elementu. Jest, jest, gospodine profesore, jedna lasta ne čini proljeća.

32

Neću se maknuti da svanuća. Kako se osjećaš prozra­čan kad na rastvorenim prozorima dočekuješ zoru, kad pu­stiš krakove kao polip i piješ mlazove svitanja iz zemlje, iz mora, iz prstiju. Nećeš nikada umrijeti dok ima kamenja, dok ima prostora iznad i ispod južnog i sjevernog pola, u svim ćeš klimama naći zaklon za oči i daljinu za lutanje. Dok bude valova bit će i tebe. Dok bude mora, gajeta i ribara prat će te slana so, zapljuskivat će te vjetrovi, zibat će te oblaci, na škunerama, na trabakulima, kroz lajanje pušaka, kroz vulkanske poplave, kroz ritam strojeva i voj­ničkih koraka. Rađat ćeš se u svim brodolomima, u buna­ma srpova i kosa. Za san pjesnika, za radost svjetionika, za dan dobrih ljudi što ne prevrću očima pred svetim te­letom.

Na prozoru si strašilo i grizeš se kao škorpion. Sakrivaš se, bježiš, glavinjaš pred pojavom što je za tobom, što se utopila u mrak i ispruženom te rukom guši, vuče te za noge, utaplja te, približila ti je sljepoočici metal smrti i sad će te svega sapeti krakovima, uštrcat će ti otrov, nećeš izjegu- ljiti, klonut ćeš, razasut ćeš se.

— Dobrojutro.— Dobro jutro. Živjeli. Zdravi bili. Dobrojutro.— Uranili vi? Jeste li kako spavali?— Da, da. Spavao sam, spavao sam, kažem vam da sam

spavao. A i šta bih radio nego spavao? Kažem vam: spavao sam.

Raspuknuo sam se ko sluzavi mjehur.Gavrani ... gra ... crni ... gra ... gra... crni gavrani.

3 Jure Kaštelan 33

DINAMIT

Kad svanesan

kad zora snese danpod krilom šume, sredinom ceste kasat ću i ja

mobiliziran.

Na glavi šljem.Ja ne koljem.Kume, nad poljem crklo je nebo.Sve k vragu ode k vragu, brate, i bogu. Hrvatsku bunu: crveni san okovati ne mogu.

Zeleno stado, zelena smrt o zelenilo moje, sve što je mlado i raspjevano sve je i moje i tvoje

da se danuje, da zore rude da diple gajde, gusle gude da smrt da ljubav pomahnita

pod ovom trulomkuglomgorieksplozijadinamita.

34

CRVENI KONJ

Sto me veže za ovu riječ, uz ovo tamno šaputanje? Još je jedna radost između mene i stvarnosti: polja, zelena

polja što se rastvaraju u prostor, u prste, u smijeh. Ne vi­dim očima ni rukama, a pod tvojim kosama su vode zauzla- ne. Razgranao sam se, izduljio u noći, u dane radi strmih ulica od kamena, od vlage, od zločina, radi večeri i zora, radi crvene sobe sa šarenim mačkama i jabukama. Nijedna me smrt nije otela. Nijedna ura nije bila moja, ni noge, ni čekanje. Ni noći. Pusto moja, da je zagrizem, da je iscije­dim: da me upije. Ruke sam darivao oblacima, glavu jabla­nima. A moru goru, zoru i svaku drugu tugu na prozoru. Šuma pred olujom doletjela je nad krovove. Ulica do neba, bez bridova, ulica potoka i riječi u kojima se ukotvila plan­dovanja i magija svetih zločina. Klizim ravnicom i guram planinu, kuću, vodu, kao radost, kao igračku. Daljina izme­đu mene i ruke označena je prazninom. Samo da nigda više ne padaju kiše.

Nosim šešir i kao svi psovači volim sebe. Čitaonice, poe­ziju, čekaonice, verande i svijetle operacione sale. Zaglibio sam u pakao, u smijeh nepoznatiji od djetinjstva. Ludo, mrcino, žica se bije u lukama; makni se do trista đavola. Izvalio bih se na ovoj ravnici, u dubini, u ponoru. Pejzaži me kolju krošnjama, dave me, lome me noževima, krovo­vima, mašu mi maramama i desetercima. Zatrpan sam, ra­strgan, izlomljen. Od malog do srednjeg prsta sedam je mrtvih rečenica. A sve sam to ja. Od sna do jave isti.

— U 3 te čekam.— Mene?— Da. Pred Bibliotekom.

35

— U 3?— Sutra u 3. Do viđenja. Zapamti: u 3!— Uvijek me progone skandalima. Našli su mi ime ure­

zano. Pa šta za to? Zapisano crvenom olovkom na zidovima zahoda. Premlatit će te, groze se da si... Moje ime? Trista mu bogova, ostavi me.

— Sutra pred Bibliotekom! Nisi čitao, šta se čudiš? To su moji stihovi, moji vlastiti stihovi štampani. Moji stihovi?! Ti si budala! Idiot umišljeni, najobičniji blesan, podmuklica. Ti klown! Klanjam se, gospodine kolega, bogodani, nado­budni i ne ljuti se što tvoje genijalne trice neće nikud iz ladice.

A još je čitava jedna noć do sutra, crna noć od straha, od praznine nad kojom vise nečije bijele ruke. Ko će unijeti sadržaj u ovu slučajnost kad se u mojem trajanju nije ništa zbilo po određenoj logici. Stvari su me zaokupile iznenada i zatrpale me mnoštvom još složenijih mogućnosti. Survao sam se u provaliju, a trešnje zru i ure bubre, izdubljuju se u oštre bridove, bodu me u mislima, režu u kostima, u oči­ma. Još je čitava jedna noć do smrti i usne od plača, od suza, od dobrih svinutih želja.

Pregaženi čovjek misli o konju pijanom na livadi u letu, u skoku, u prostoru.

36

Mjesečev se kotač zakotrljao.Djeco plamenih očiju,

sutra će se crvenjeti zastave nebanadlukom.

Ej ti, što spavaš, svijet se strmoglavio. Drug nam se udavio, pijanico, skitnico, druže, svrzimantijo,

mjesec se je tio tio niz ulicu zavrtio

pretekao sam riječi: sebe sam u snu snio nakresana ulicoooo mjesec se je zavrtio.

37

U sobi među lešinama padaju kiše.Mrtvačnica proljeća, živih samoubica.

Ni kučka ni vučica nego čovjek od žene Od bijelih prstiju ko let golubica

Samoća, staklena samoća. Ubica djetinjstvo.Ne znam prosloviti, ne vidim, sav sam sluh Za koralj na žala, za glad i vješala Za kruh smijeha za san, za dan i zoru

Za zoru mliječnu, za crvenu zoru moje Hrvatske Cvatem u plamenu u voću rumenu u romonu U svakoj smrti, u svakoj ljubavi gorim i oživim. Neka me puškama, zamkama, neka me izrešetaju

Da zagrizem u zrelu bunu, u ovu gorku selendru Da se usnama da se rukama sljubim i raskrilim Da se iscijedim u grozdovima u vatri pogleda Što gradove pale i grade palate

Očima dana, rukama zora, u plamenim noćima U smrti i dolini ni slijep ni gluh za sreću Od bola do jadrana samo je smijeh Samo pregršt radosti raspupana grana rascvjetana.

38

Više nisam sam. Mnogo je ruku, mnogo crnih prozora do zore. Nisam ni čovjek nego ljubav nego život za smrt

i bajonetu. Od djetinjstva do ludila san, a sad sam dan i zora. žuto, žuto ljeto u seksu. Nismo pili vina nego golicavi parfem obline od dna do vrha dojke, do male tamne jago­dice što se uvija pod prstima, pod usnama, pod mlazovima očiju. Da sam te ranio, da se nisam ubio, bila bi krvava. I nisi nego trava. Ti luda životinjo od radosti i bune.

Jedan lirski pjesnik u pogonu Jesen konjskih kopita.

Atavizam predvečerja: ruke su se povile. Ruke su se u poplavi oslobodile.

Pogasite svjetla. Tuga je.Ulica je duga. Sjene. Strah me je.

Fukaro, kolji. Lud sam. Zašto da živim?

Riječi me bole mrtve ko suton u vrbiku.Sviće. Krmeljivi skote, nazirem ti sliku.Kolji me, gade, paraj. Zora će te oprati.

39

ad obješenim urama tvoje lice, tvoje noge na prozoruTijelo gole vjerenice zri u zoru

Tijela plešu mnogo tijela svijaju se Tijela tijela ja bih nožem rezo dojke Ja bih nožem po tvom dlanu, po tvom dlanu Što me gladi, po tom ludom djevojaštvu.

Jesu li ti usne od sna i od snijegaDa si tako žena, da si sva od mlijeka

Od smijeha, od sreće do dna ispijena Da si tica straha, da si golubica

Livada si neka plačuPeru li te vlage i vode te mlateNeka ljubav vrate, ljubav neka vrate.

Nebu do zore prozore otvori Nemaš više krova u bari močvari Ni u Mirabeli, u noći Trogira Samo oči ceste i krila leptira.

40

Čuvajte ruke za neslućene uvale, za tišine Za draganje djece, za rasipanje kiša.

Ljubite svoje samoće što se klate raspuštene Potocima i konjskim grivama.

Jer su ruke željne i one darivaju Bijela tepanja u osamljenim sobama.Ruke su naša krila i na njima snivaju Zanjihana dozivanja.

Trgovci bjelokosti i bisernih riba,Kome ću pokazati ova pozlaćen ja.

Ove mirise usijane i kamena zdanja Jer me čekaju brodice i moreplovci Za zapljuskivan ja nova, za vedra razdavanja.

41

PREDOSJEĆAJ JESENI NA VELEGRADSKOM PLOČNIKU

Drugovima Živki i psu

Moja stara majko, majko moja stara, smrt me grize ovu jesen:

a u selu mome psi bijesno zaviju.Psi moji podvinutih repova, ja sam pjesnik

i zavijem bolno sablasno,a kad mi dojadi mokrit ću bez sramana najsvetijem mjestudignuvši nogu u čast prolaznika.

Moja majko stara, smrt me podgrizava a u mome selu jablani se njišu, jablani se njišu, jablani se njišu, a u mome selu jesen boje šara: ti ne znaš za slavu što srca izgara, znaš samo za jesen i za crnu tugu za jesen, za jesen, sumornu i dugu.

42

BOLESNIK U POSLIJEPODNE

Danas su prozirne i blijede moje ruke.

Zašto ih netko ne obraduje?

Nebo je upljuvak što nas truje, u nama je dosada i smrt.

U kostima se miču stare slike i kišnu crne krošnje u djetinjstvu gledane

u namaplačuuspomene.

Odletio sam iz tijela na krilima goluba.

U naslonjačusjedilešina.

Mrtvaci s nama govore po naborima zida.

Prozori su putovi u nebo.

Prozori su tajne u nama.

43

Konji snatre prostore i lepršanje griva.Sviro bih u gajde. Točite vina. Trešnje zru.

Što htjedoh reći? Radosti. Radosti.Da ti privinem posljednji put mirisno tijelo. Da te poljubim.

Zbogom, planino, slobodo, vodo.Ne plači više za travom zelenom.

Kraju moj, krave po podvornicama mašu repom.Tužne oči.

44

GITARA

1

Zum buli boli daj daj daj zum buli boli hej haj

Mjesečina. Vino. Trzaj ženskog mesa. Otrcani san u slici i priči.Bekrijaj, viči, smiji se, nariči

pod cvjetnom granom opet sam

zazvoni nek zuji prohodi zjene staklene

— te oči tvoje zelene

— Bio si čovjek, a sada — pij.— Brine se car i bog.— Prebaci šal.— Sine.— Zar poznaš mangupa tog

2

Ja ne znam gdje lutam i što hoću noću. Sljepoću. Samoću. U smrt doskoro ću.

Propadam kroz prostor, raskriljen, a gdje sam?Zaklinjem i volim. I nisam i jesam.

45

Sin sam Ciganina: u očima magle, a ruke se sviju na dnima u moru danima i travi nudio sam zloću od otrova zmije pobjegoh u goru.

Tamburu tamburam od zvijezde do srca u kolima guram i sunce i zoru hranio sam prosom ptice na oboru od zvijezde do srca tamburu tamburam

za snijeg njenih zubi za osmijeh u oku gdje su u svitanje bijela stada pasla za tu životinju djevojku plavojku kosa mi se mrsila i rasla

za nju, za jabuku, osjeko bih ruku išaranu školjku i rodu u letu ne poznajem smjera i ne tražim luku jer se ona smijala na svijetu.

3

Volio sam je zvjerski u noći po danu

u hodu i grijehu u smijehu u sanu

Volio sam je ludo, volio sam je tužnote male oči i ustaod sreće satkanate kose: proljeće južno,prste ko bolest, u njedrimadva goluba zaplakana

preminuo sam za san, za bajku i majku i nisam zvao, nisam dozivao crvenu kravu, šarca konja vranca krao sam, klao, da bih njoj sve dao

46

da bih joj dao što imam i nemam od želje do oka i po dalmacije za malu jagodu za nju životinju isjeca me radost i do dna ispije

4

da bude za ljude skotne slobode

što žele i žude do kruha i vode

radosti i smijeha i noći i dana grijeha rascvjetana djece i cigana

hoću li moći svu sreću dovući, sunce u kaputu prokrasti kroz mitnice leći na drumu reći zbogom umu do oblaka novih mi smo skitnice.

5

Ako li noć, ako li dan, ako me mrtva nose ako sa lica odleti tica do prve rose

evo ti prste izliječi me od jesenja od tumaranja do krčme crvene od umaranja

u ulici sedmoj prije zore o prozore kiše biju, kiše liju, ljute kiše moje drage, moje male, tuđe oči ko će doći, ko će moći da vas njiše

da ti dadem, nemam više pređi rijeku listopad je: list opada sada, sada spusti ruku da izblijedim

da ne svanemprije zore.

47

SANJARIJA

Slavensku bol ću reći desetercima.

Planino moja, izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam šestopera. Sokola mi u gori ubiše.Lelek, lelek, planino kamena.

48

Zeleno mlijeko u vimenima oblakaod lijeve dojke do jeseni koliko volim

koliko njedara, koliko plamenih stada i svirala i zove i doziva i od plača zaceni

Zeleno crno zeleno žuto crveno sneno ozelenjeno i pomilujem bedra i usne i od sna usne i u svakom oku golubove pronosim

da me mrtva ne raznesu konji pijani

ne letite s lica tiče ostanite dok me ove ljute vode isperu

Zeleno maše repom, zeleno ždrijebe neba rže, brže zri, jesen ide, mačko šarena, ide jesen snena ojesenjena. Zelena siso, otelilo se nebo. Nadoji me mlijekom i

zrelom travom

da zaigram da se ojutrim u zore da sasnem, da se u vime zarinem ozelenjen od zelenila, od zrenja iz vimena zelena

da me minu ove teške ulice od kamena da mi neko skine glavu s ramena.

4 Jure Kaštelan 49

SAMOZADOVOLJENJE

Za zoru, za bremenitu kravu što me oblizuje slinom ispio bih toplo drhtanje i mlijeko iznad krova

Ko pozna 100 nevidljivih žena i svilenih čarapa u perionici u tvornici porculana i staklenih zrikavaca

Strah me hvata rukom i zabija klinčiće u hrptenjaču od 12 do zore

po tvome pokojnom tijelu caruju oči djeteta crveni automobili osakaćena torza

a sutra će poplava i plameno podne progutati 7 bikova s korza.

50

R O D Aili

djetinjstvo jave

PEJZA2 U SOBI

Svoje sam nebo sakrio u sebi.Svoju sam radost stisnuo u šaci.

U sobirastučempresi.Mačka na žutom izvoru pije mjesečinu

da dođe gladan, go, da dođe makar ko da voli da psuje da bekrija da se opije da se osneni san kroz prste kroz noć pod krilom ptice da od riječi da od malih i velikih slova potamni lice da porumeni

da dođe kroz prozor kroz krov da nijem da gluh i da mu rečem: druže, zatvori oči i slikaj.

On bi iz džepa izvadio sunceumotano u zamazani rubaci mahao bi kistom opijen.

51

DJETINJSTVO

TJ ez riječi D u strahu sa suzom u oku mrtva tugo, modra rijeko, mala seko, ja te tražim. Konji kišnu kiša kiši po livadi zelenoj mojoj seki malenoj zlatnoj seki sa očima crnim sa rukama bijelim sa cvijetom u kosi i sa žutom svijećom.

Seka spava svijeća gori kiša kiši oca nema.Zašto majka nije danas vesela ko i juče kad se seka smijala?Zašto mene ne gleda?Mnogo cvijeća oko kreveta. Mnogo crnih žena dolazi.Mnogo sjena u zrcalu prolazi.Zvona zvone.Seka spava kiša plače.Ja sam sam.

52

MALI BRAT SANJA U BOLESNIČKOM KREVETU

POSLIJE OPERACIJE

Zašto ne pokušaju da razumiju pjev ptica?P a b l o P i c a s s o

Snovi su stvarnost bez dimenzija.

Žena lebdi u vazduhu i krade svjetlost, nokti su joj oličeni bojama.Bog priča dobroj djeci.

Bog ima sijedu bradu,Bog ima zlatne zube.

Krava se zaplela repom o zvijezde koprca se i muče: daviš se od smijeha

— Majko, padam, krava trči majko, majko, pruži ruku.

Novopečeni kruh miriše velik, rasječen.

53

U DJETINJSTVU SMO GLEDALI ANĐELE I TEPALI IM SLIKOVE PRIJATELJSTVA

Jedna dina dića daća cimerne bimerne bonće daće

cimerne bimerne buf.

Anđele dobri, ti se smiješ milokada ti u snu pomilujem krilo.

Noć je vani. Nani, nani, mali bata.Trube li tvoje trube trata-rata.

Tvoj tata ima dva sata: ta-ta t-ta tik-ta ta-ta.

Anđele dragi, ja sam dobar: volim našega konja pa te molim da mi narastu krila.

U sobi ima sunca kad kiša ne pada.Žuta je livada. Ne hodajmo uz rijeku voda bi nas uhvatila.

54

JABLANI

Prema osnovnoškolskoj zadaći

Umorne selu ima puno jablana.Oni rastu uz potoke i uz rijeke,

u vodi se previju ko jegulje.

Moje je selo lijepo, jer ima jablana. Jablani su visoki do neba.Mene majka zove, mene majka voli: jablane, evo ti vode, jablane moj.

Najviše jablana ima u mome selu u njima se tiče gnijezde u njima se zapliću oblaci i zvijezde kroz njih jezde.

55

PLESAČICA ZABORAVLJA MJESEČINU

-J-i jelo ima zanos molitve i smrti ^ bijelo tijelo u pregibu se vrti

preljev na dlanu odsjaj muzike na zanjihanu granu u nove vidike

prolivene riječi boje zvukovi tajna zanosa sveti lukovi

crveno srce božji hramovi ognjevi plamovi bježe hamovi

zu bu te-pa-la la ma-la la-la ma-la i-ma-la lep-ti-ra.

56

Kiše kišnu. Jedan čovjek nosi ruke, žute lopte, kišobrane.Samo krave putem idu. Samo konji boga mole. Kiše

kiše da odole, da zavole. Nisu kiše na prozoru, glave vaše odsječene da potonu. Bježe vode.

Tri hajduka jedna gora

Ivane sine, oči ti ne cvale, ruke negledale

zaplovi pa plovi mačku na koljenu pušku o ramenu

sve su kiše popadale sve su koke proplakale dane su nam usnivale snom i zorom rublje prale.

Malo mlijeka mljekovita. Ime ti se spominjalo, grdna rano. Od bjeline bijeloga. Od svježine rumenoga.

57

PREDVEČERJE U TRAVNJU 1939.

Zelenim rupcem mašem novoj noći: nemoj doći, dobra noći, nemoj doći

krvavom rukom svijetloj sreći tepam: od svojih milih nikoga ne poznam

samo se ljubav budi veća kad naših riječi gasne svijeća.

Žuti travanj konja jaše.Noć je. Lebdim. Ja sam dijete.Konja jaše. Sablju paše.

U malo srce tane leti.Sabljom maše. Konja jaše.

Oskaru Daviču Petru Kružiću

58

A U T O K R I T I K A

Morao bih govoriti o sebi

t M -

P I J E T A O N A K R O V U(1950; izbor)

KAO DA NALIČE NA TVOJU KOSU

Kao da naliče na tvoju kosu dani u zatiljku kameni,

na muklu ranu neznanu užasi plameni,

na mladost što rže, na zore što se svlače ko djevojke u šinjele, u teške kacige smrti, u bezimene brojke

kao da dani, te ogrlice gvozdene groze, niz vilice, niz izrezano lice kopitom se groze.

61

CVJETOVI SNA

Ko pohodi u snu sinju sirotinju da im obrazi od sreće

- gore?Ko je vidio zore kad kroz noć govore novim obalama kamo lađe plove?

Zaviju se kraste, šepavi rahitisi, otisnu se pa se puste po toj čudnoj Tisi.

U snu kuju sne o svima,komad kruha pšeničnoga,lađe bijele sa jedrimada zagnjure proljećima,pa da prsnu lude noći od tog smijeha,da se užgu vodopadi, da se kamen u kruh stvori,da pojure propeleri krilom vjetrabez granica,

i da zore snom zaliju,da umijukrvlju,sačmomzadimljena,iskrivljena divlja lica.

62

JUČER SAM BIO PTICA

Jučer sam bio ptica, i nebo za ruže,u propanj, u puna jedra, snio sam u zelju,

bio sam u piću, propio sam magle, niz Kornate vučem tešku noć lupešku

i sve radi žene samo jutro za te sami pečalbari, ljuta sirotinja i nad Svetim Vidom i nad Svantevidom a naša je ljubav kod Gospe Stomorice do bijele crkvice pod kamenim zidom

o bijedo, ti si zemlja, ti si krv i dijete u utrobi, svlačim te svake noći, perem mlijekom i vodama, ti si buna i pijučeš ko šareno pile, majka si, ljubav si, ti golotinja.

63

LJUBAVNA

Vidio sam je golu i zavolio jeočima i rukom i tugom u dlanu,

zmiju sam zmijio, kosom sam kosio, vodu sam nosio dok sam obosio.

Zavolio sam ruke, zavolio sam ženu, noćnu ulicu i jednog kopca i jednog popca, jednog jogunicu, zelenu livadu, kobilu mladu, moju golubicu zabolio sam krvlju, zagolio sam zoru, pticu pjevicu.

64

ŠTO SI LEGLA

Sto si legla na bijelu uzglavnicu na tu našu podvornicu, zeleniću.

Što se kiše uskišiše niz Poljica, niz to tvoje bijelo lice, golubice, od vlage ti prsti trunu od vode, od vodenice niz Poljica, niz Poljica niz ravnice, niz ravnice.

5 Jure Kaštelan 65

DOĐE TAKO ČOVJEKU

Dođe tako čovjeku da pljune, dođe da prokune: majku mu milu što me ukoti skota.

Tetura ta gadura cura pijandura, a što sam kad nisam od sna i života.

I milo mi mladosti vele da se smije, vele da mladuje, kažu da luduje na konjima, na poljima u zore uranke niz sanke, niz proplanke, niz crne pijanke.

Mrače vukodlače, tama je od krvi bune vrište, desna kuća, voda pada daj da se rodim, daj da zagrizem grkljan i uže vodopada.

66

U MRAK

U mrak, u noćod krvi, od mesa

za carsku krunu trunu na drumu mrtva tjelesa

vojnik đak redov u babinu blatu ranjen šepesa niz krajinu niz vode ode gvozdena tica u nebesa

67

PROLJEĆE

se oglasilo u obliku lastavice, u skladu podmeta i priroka. U oblini svijesti. Mobilizirano, nagnjilo kao dječji leš, kao prazna klepetava rečenica. Briznulo je, oplodilo se u svim osjetilima, kao poplava, kao vukodlačina dlakava iz mraka,

iz dna ponoći, sakato, ratno, k r v o - p r o l j e ć e

Došlo je proljeće u naše selo na 21. marča.Nema više zime. Priroda se budi.

Mi školska djeca igramo se, smijemo se, kitimo se cvijećem na livadi.

Proljeće je došlo na grani, na zelenoj zmiji, umiveno, boso, kao bijelo janje.Učitelj gleda tiču. Svi smo otrčali kroz šumu niz oranje.

Lovimo leptire. Preskačemo potok.Najljepše je ovo doba rumeno.U jesen žuti voće. U jesen kiše kiše.Sada je cvijeće. Soči proljeće.

68

KRVAVIJA

Kad se smrači krenut ćemo niz rukave,

niz krvave.— Gdje mi selo?— Crno, crno, osiono.Moj vojniče, pani stani, od zemlje si, od čađi si, dimom lice izmoreno.— Koga čekaš onkraj vode, pokraj torbe izvezene.Korak u mrak.Zjapeceste.Zloslutnice ptice vape.

*

Ulice u poplavi. Crni dvoredi.Djeca. Vuci laju. Moždani na ruci.

Drvoredi lete. Juriš. Kolji. Tuci.

*

Izvuci mi sina, u utrobi vrišti.Nema drugog neba.

U noći nemoći

69

nema dna ni dana. Vatra. Pokolj. Zemlja. Rana. Rana. Rana.

*

U noći zazveče noži.Zazvone

crna zvona.Niz vratove vise konopi tmine.

U noći kolju djecu,vješajunevinekad srećako lastau očimasine.

Kuju kovači.Psuju mantijaši.Redovi smrti kroče.Drveni zlatni svetackrvimesoloče.

*

Ne kolji, ne sažgi ovu noć, još, majko, sestro,

još vas vidim, još jedan san, djetinji dan, dok od užasa obnevidim.

70

SVIJETLIŠ U TMINI

Svijetliš u tmini, sanuješ pod štitom sva od straha, sva od dobrote.

U gori rasteš, bubriš u zori, oplođuješ se kroz živote.

Neranjiva si, sva si od sna, sva si od krvi, sva od mesa, raskrili se, natkrili, krili nad lešinare, nad nebesa.

71

STO DA SE ZALI

Sto da se žali kad se popalitamnica dana, kasarna osvajača?

Oko za oko. Smrt za smrt.Buna je jača od oštrice mača.

Zagrabi krvlju toplom, ukopčaj plamena kola u očaj bijede, u plač, u ridanje, kroz palež, kroz dim, u sačmi užasa život talasa u novo zidanje.

Za ocvala lica, za ruke bez granica, za najvedriji, najdivniji san, gorit će pokolj, prsnut će pijana bačva, krilata sloboda raskrilit će Balkan.

72

LANCI NA RUKAMA

Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?

Kuda iz ove žice, kako iz ovog zida, iz ove tamnice bez oka i bez vida?

*

Dođe mi u san sva nasmijana — izvori bistri mjesto lica,

a ruke — gledaj, negledana — mjesto slobode steže žica.

Dođe mi u san, ja snova nemam, umjesto oka dva crna mraka.Mogu li mirno tebe da predam neugledanu prije smaka?

*

I svuda kuda dani četiri gola zida

i svuda kuda noći četiri gola zida i noći i dani četiri gola zida.

*

Dođe mi u san — blijesak sunca — mokra od mora, bijela od žala.

73

a ruke — rastvoreno jedro iznad nemirna, nemirna vala.

Pa mi vjetrovi opet nose pod krilom kitu ružmarina i ronioci zlatokose školjke, ključeve snova i dubina.

Djeco, pjevači sviju zora, gle, vilen-konjic na bridu jave.Što treba više, golišani, od zemlje i neba iznad glave?

*

Vojske, vojske!Vojske, vojske

preko neba, preko zemlje, preko rijeka, preko brda.— Bježi, brate! — Kuda?Kuda?

Oganj, oganj!Mrak i oganj — plamsa voda.

Kolje bog i kolje đavo.— Kuda, kamo, jadna glavo?Krst i nož u istoj ruci.Kolji, tuci. Kolji, tuci!— Kolju vuci.Kuda? Kamo? Spasa nije iz krvave Krvavije.

*

Našto kletve i jadikovke — od riječi neće sunce sjati.

Našto molitve, čemu psovke?Što je pod nožem — sve će klati.

74

*

Nanese rijeka, izbaci noć na obalu, na ruke dana

jedinu ljubav, nju koju volim, punu uboda, punu rana.

Na obrazima gledam požar, na mrtvoj usni selo svoje, a nasred čela, gdje je kuršum, sve žive i mrtve drugove moje.

Dok imam ruke, zar mogu dati da živu braću u oganj vode? što može, što može na put stati čovjeku žednu slobode?

*

Evo jutra. Je li to posljednje? Evo smijeha.Je li to zadnji, taj smijeh danas i ovdje pod nebom?

Kasna je noć, a tek počima. Kako da joj sagledam kraja, kuda da krenem u ovo gluvo doba bez pijetlova, bez zrenika? Kojim vodama, kojim vjetrovima, kako da saperem ove

biljege krvave?Kako da nađem slobodno more i riječi oproštajne?Za mnom lelek okova, teških užeta, mlinskog kamenja, izlomljenih taljiga, čergi i seoba.

Za mnom poplave i krčevine, bolesti, nevolje i brodolomii jedan davni predak, otvrdnuo u žuljima,nepismen i neuk seljak u mraku viče: osveta, osveta!Iz zemlje viče, iz mora, iz kamena — nevin i na pravdi boga na kolac nabijen.Za mnom sva prošlost stenje: osveta!

I danas kad gledam u mrak kroz rešetke i oštrice bajoneta,kad posljednji put, možda, pružam ruke svjetlostileden i sapet u svim pravcima vjetrova —još ne sagledanu, u svim smjerovima,

od zemlje do neba, mjesto pjesama, mjesto mladosti —pišem

jedinu riječ — mjesto života, mjesto budućih zora, snivanu, još nesagledanu, pišem jedinu riječ: sloboda.

75

TIFUSARI

1

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti. Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.Smrt su stope moje.

Svakaidesvomegrobu.

Svaka ide svome grobu

ko izvorisvomemoru.

Svaka ide svome grobu.

2

Hoće li ikad ovom stazom proći nebo široko, oko puno sreće?

Da li će briznuti frule i izvori i cvrkutati jutra u proljeće?

Hoće li stope ostati na zemlji i prkositi krvlju utisnute

76

ili će snjegovi u mrkloj tišinizamesti riječi, tragove i pute?

3

Vijavica. Vjetar vije.Čovjeka ni vuka nije.

— Ognja, ognja — kosti vrište.— Zvijezde, zvijezde — oko ište.

2vale mračne večerat će moje prste i moždane_____

Vijavica. Vjetar vije.Čovjeka ni vuka nije.— Ljudi mili, braćo, ljudi... U tišini gluvi korak izmoreni.Slušam riječi u ognjici.

— Druže ...— Druže ...Rukom hvatam ladnu ruku.

Idem nijem u koloni.

4

Ne zbori noć.Tišina bez utvara.

Nijemo bez glasa

77

u menimrtvac progovara.

O j Cetino moje selo ravno kud si ravno kad si vodoplavno

Ne zbori noć.To majka ruke nad mojim snom nad svojim sinom savijai njena crna crna kosa ko sanna mojem čelu klija.

Ne zbori noć.Za gorom smrtnoževe kuje i jama-mješina nozdrve nadima: požare i vješala bljuje.

Oj Cetino moje selo ravno...

Ne zbori noć.Bez jutra i bez krila još zadnju riječ i zadnji pozdrav smrt mi je ostavila.

78

5

Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu, otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste

sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda, sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda. Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama, ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama, hoćeš li umirući živu ljubav dati što prkosi smrti i čelik prelama?

Hoćeš li umirući živu ljubav dati što u svakom srcu iznova se rađa, hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?

Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav, prenesi od groba do srca, prenesi kroz tminu pjesmu što ne gine: sloboda, sloboda.

6

Ognjica raste. Rukom ruku hvatam, Uz čelo druga moje čelo gori.

U požaru ludom kad se pamet mrači osvetom još jačom ljubav progovori.

Kolona ide. U groznici rastu goleme šume suncem rascvjetane.U mraku čujem žive razgovore, očima živih gledam nove dane.

Gledam jezera prozirna i mirna, vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom

79

i nove riječi nikad nečuvene, ljude u kraju znanom i dalekom.

Rođena zemljo, nisam te dočekao, nego u gunju, ušljiv, sav od rana, nemoćan, zguren, jedva korak vučem — i zato si jače u me urezana.

Od čela do čela samo vatra gori.Glad i oganj žedne usne pruža za kapljom vode. Tmina oči steže, i što smo bliže zori noć postaje duža.

Korak po korak. Smrt u jarak baci čovjeka i konja. Za me nema zore, ali i u smrti mi smo partizani i naši mrtvi još se jače bore.

80

PIJETAO NA KROVU

I opet travanj, zelen travnjak, kad višnje procvjetaju.

Evo me, evo, sviralo svijetla, evo me, sunce, u zavičaju.

— Kako si, druže? — miluje me vjetar, zove i kosu mrsi.A za tu vjernost ja nemam riječi — samo me prolaze srsi.

Jablani, jablani, visoki jablani u istom redu na podvornici.Kladim se — kad tako vijećate živo — i vi ste danas odbornici.

A vrba, stidljiva djevojka moja, čuva li vjerne riječi za me?Hoću li vidjet svoje ime urezano u njeno rame?

*

Sve što kažem. Sve pjesme što ih pjevam, što snivam, što gledam i sve što dišem

to nisam ja, kad okom punim mraka svijetlu zoru udišem.

To nisam ja, taj pogled ko olovo, posljednja noć što nikad ne zalazi,

6 Jure Kaštelan 81

mrzla i nijema koju su u tvoj san nožem zarežali.

Sve pjesme što ih pjevam, sve riječi što ih kažem, sve kuda hodam, sve što me u korijenju steže, to nisam ja, jer neka daleka mrtva jeka za obale me davne veže.

A samo ljubav ona može darovati mi tajne ključe za plovidbe, za ljude nove.I pjesmom pijetla, blijeskom mora, svjetlom jutra, snom i javom u zavičaj me srce zove.

*

Istim, uvijek istim putem dohodili su s poslova, uvijek istim putem.

I slušao sam zveket, slušao sam zveket lanaca, danju i noću zveket lanaca.

Uvijek istim putem kroz kadulju, brnistru i vrijesak nosili su na groblje jednog po jednog, kroz kadulju, brnistru i vrijesak.

I slušao sam naricaljke i molitve za pokojnike da se pod zemljom smire, slušao sam tužbalice i naricaljke.

A kad su se rađali i glasili su se plačem, jer se grešnik s pjesmom ne rađa, s pjesmom se grešan čovjek još nije rodio.

I na sajmovima, u pazarne dane, na proštenjima i rakijom i ljutom psovkom čistili su se od grijeha, na praznike kad diple vrište.

Ej, čuo sam, slušao sam prosjake i bosjake i ljudesvakojake,

vidio sam mlince i vodopade i stada bijela i more, vidio sam široko more i koralje.

82

*

Oči su mi danas ko stotine vrela,a glas zvonak vjetar sa proplanka.

Još da su mi ruke krila iznad sela da letim i letim, letim bez prestanka.

BEZIMENI

Ako se vratizadihan konj

iz gorenapoji ga, mila, i uzde okiti za novog konjanika.

Ako ti suze pomute vidi rane potamnelicene traži, majko, groba moga.. Slobodna zemlja živi je lik živoga sina tvoga.

84

SAN U KAMENU

Samo sunce, sunce, sunce i galebovi svrate u letu

u tvoj sanna kamenoj kosi Mosora.

O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,dahi disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše pjevaju ti uspavanku bure i kiše.

Samo sunce, sunce, sunce i galebovi svrate u letu u tvoj sanna kamenoj kosi Mosora.

85

JEZERO NA ZELENGORI

Na Zelengori ima jezero, kažu, očima smo ga vidjeli.

Gdje su glasovi znani i neznani?Kuda su, kako su nestali...

Na Zelengori ima jezero, putevi mu bjelinom zavijani.

86

PJESMA SUTRAŠNJEMU

Samo tebi, nerođeni, ove riječi. Samo tebi.Ova zastava između dva boja krvava.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni, upravljam ruke što ih zora već obasjava.

Pristižem strujama bistrim i brzicama rijeka. Snovima, gledaj, sloboda kormilari.O nebo, sunce u korijenju trava, mene već čeka široki put i oblaci čergari.

Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu, taj san koji postaje java.Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni, upravljam ruke što ih zora već obasjava.

87

SUSRETI

Mrtvi žive u nama. Rastu. Rastu.Mladi i raspjevani moji drugovi.

Mrtvi žive u nama.

I često u barakama, na radilištu, u zori i usred danadolaze jedan po jedan. Prolaze.

I bez pozdrava, bez stiska, utonuli u život, idemo jedni uz druge.Mrtvi i živi. Jedni uz druge.

*

Lovro, Lovro ... Ko na nasipu zove?Zarjatko, zoro rumena. Ko pjeva? Ko govori?

— Lovro, druže mladosti moje. Slobodno, bez žandara, sve klikće i raste, sve živi i voli.

Ti koji znaš muk mraka, metak i grob bezimeni, zidove tamnica, kundak, okove i bunu, gledaj kako se voli slobodno, bez granica, gledaj tu mladost, svoj san nepokoreni.

Gledaj Dalmaciju, ognjenu zjenicu, ti koji znaš sve njene rane.

88

Druže moj, reci i meni kako se pjesmom te oči brane.

*

Sve što dišem, što gledam, svuda vas vidim, mladići, moje krilate zore.

Znam što volite i kad odlaze lađei kad golubovinoćusletenad potkrovlje.

Znam vaš san, sastanke ilegalne, ljubav što u jedno srce ne može da stane. Pamtim vaš pogled, radosno do viđenja kad metak u sne, to proljeće, grane.

Ivice, pjesmo u tmini Jasenovca, rastvori dlanove da vjetar ponese te ptice raskriljene.Gledaj, iznad Bosne travnjaci zaplovili...Dođi. Proljeće je. Proljeće je, mili.

Snivaš li još na rubu Zelengore zasut mećavama u noćnom proboju?Pogledaj, Branko, knjigu rastvorenu okom u oko čitaj ljubav svoju.

Ne vreba više noć zasjeda na Mosoru u zoru ranu.Ljubo, mladosti raskliktana, previt će život tvoju ranu.

O moji mili po srcu, po knjizi, po istoj suzišto je tajno pala,znam mračnu noć, oštricu nožakoja vas je klala.

89

Znam zoru, košulju krvavu,posljednju pjesmu koju ste pjevali.

Znam suzu majke i pogled i pogled kad ste umirali.

Znam Dalmaciju i bijedu i kolibe i šapat u mraku i val proboja.Znam čelik, tu mladost, ta krila izrasla pod srcem Skoja.

*

PJEVAM

1

Srcem na srce,plamen u plamenu,

u požaru kamen može da izgori, a kad slušam srcem srce zemlje ove, znam kako zbori i kad ne govori.

Sokole pjesmo, vidiš li daleko?Kad iskra plane, vatra se razgara, borba junake snaga snagu stvara i život gradi sve što smrt razara.

Kad suza brižneimam što da plačem,sve što je plačem pod mačem prestalo.

Jedina majko, mrače, sudnji smače, u mojoj zori dvostruk oganj gori.

Prvi je oganj ugalj palikućakad moji mrtvi osvetom govore, a drugi oganj: gnjevan plamen zorešto me očima živih obasjava.

91

A kad zapjevam složit ću u slova,i suze zemlje bit će pjesme moje, svrstat ću ljubav u bunu stihova kad se u pjesmi sve ljubavi spoje.

2

Srce, stoj — u stroj!

Nad rakom kolijevkom ne plači.Na poljani ovoj brisanoj i goloj čvrsti su samo najjači.

Reci sve: zemlju i sebe i kopita konjska na mrazu.Reci što šutiš, pjevaj kad slutiš vatru na obrazu.

Kad čovjek voli i mrak i zora pjevai onaj što plače i onaj pod mačem u pjesmu se slijeva.

Rastvori srce o tebi i o sebi zemlja će da propjeva.

3

Sve što sam nosila, snila, pod srcem bezoblično, mokro, tepavo dijete, kvočku i žute piliće,

sve sam izgubila, a snagom posvete mrtvaci u meni, u majci, oživit će.

92

Javora dijete gledam, Javora mališana. Javora živa ne dam, sočnu u rađanju zoru, ako sam smrt rodila u jutru djeteta bila sam mila majka pod nožem ne umoru.

Ja žive jasle nosim, vrtove i igračke, praznike, pjesme i slike oitanaka. Ljubljavlju jedinca postala sam majka sviju dječaka i snaga junaka.

4

Kada pod plugom sočno zamiriše rahla pod ralom ledina zasijana

orač u brazdi jesnim kruhom diše, jedrinom zrna zemlja uzorana.

Trudna je zemlja ko majka životima. Pod krilom ljubavi novu ljubav nosi. Nova se pjesma sa novim ljudima rađa ko bura na sjenokoši.

93

BARIKADA

Nad Kranjčevićevim stihovima 1948.

Mrtav je bog.Na nebu i na zemlji

tko sada vlada?Svrgnut je žandar i car i pop.Komunapjevasa barikada.

Socijalizam — i san i java — koliko krvi i znoja.O to se prvi put, prvi put smijedomovina moja.

Još grčim jezik kojim sloboda zbori,još boli leš i požar u oku gori, a gledam i znam: skoro će posljednja puška da zaori.

94

I pjesma će, san ćezemljomda vladakada do jednaposljednjapuškaplane sa barikada

PJESME 0 MOJOJ ZEMLJI

1

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.

Koliko rijeka i slapova. Dođi, prijatelju.Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji.

Podijelit ćemo hljeb i radost i tugu ako si tužan.Mi znamo kako rana peče i kako boli nož.Ima i jablanova do neba i sunca za sve slikare i kupače i bistrih voda brzica. Vidjet ćeš sam.

Vidjet ćeš zemlju svu na dlanu. Takvu kakova jest.I zgarišta gdje su bila. Sve ćemo ti reći.Tamo kod novogradnje: još juče vješala gdje smo sa Titom ustali prkoseći.

Znaš gdje je Balkan, Jugoslavija — na Balkanu.Zemlja socijalizma. Možeš i vodom i zrakom. Dođi i vidi. Istina je naša krvlju zapisana.Gledaj i mjeri kuda ti se svidi.

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. U njoj smo, daleki druže, i za te umirali.Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu.U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.

96

2

Devet zora niz devet tvojih voda, niz vode plove same krvarine.

Koliko robija, skela i vozara u mrkom mraku crne carevine.

Devet zora niz devet tvojih gora, ognjem ti gore sela i gradovi, glava na koplju, trupovi na kocu, a iznad trupla polumjesec plovi.

Devet po devet koliko je noža, koliko gladi, koliko harača.O koliko si puta, zemljo, pogledala smrti u lice licem ispod mača.

Devet po devet koliko rijeka krvi, sve sami lelek, jauk i vješala.Od tuge je i zora na urankunad tvojom rakom mrakom pomrčala.

Devet zora niz devet tvojih voda, niz devet gora i devet planina, a deseta je radost raskriljena, kao proljeće, moja domovina.

3

Lijepa si, zemljo moja, i skladna ko vodarica s krčagom na glavi.

Bijela stada i lađe na pučini i zuj pčelinjaka i ulje maslinika.Volim tvjje svijetle pjesme i tužne u kojima me majka zibala,svjetlost tvoju — ovo proljeće što je moralo doći, proljeće tvoje i naše u žitnom njihanju njiva.Lijepa si, zemljo moja, kao sloboda, kao očitvojih junaka što i preko smrti gledaju.

7 Jure Kaštelan 97

Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama.I kad ih vjetar češlja — oni pjevaju,i u grlu tvojih rijeka — oni pjevaju,i u pjesmi tvojoj — oni pjevaju,i u prkosu tvome —oni prkose,i u životu tvome —oni žive,i u istini tvojoj — oni su istina!Volim te, jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu čovjeku dala.Otvorila si škole i parkove s plavim i modrim cvijećem i odmarališta. I međaše rušiš i ružu zalijevaš na prozorima iz kojih je zjapila bijeda.I kad se dime dimnjaci tvojih tvornica — brane tvoju istinu.I kad rudari u utrobu zemlje silaze — brane tvoju istinu.I kad strojevi štampaju »Manifest« i »Oktobarsku« — brane tvoju istinu I kad te gledam buduću — ja pjevam tvoju istinu.Pjevam tebe, ali još više snagu koja te rodila.

4

Bila si u okovima —tko ti je lance skinuo?

U mraku —tko te je na put izveo?Tko ti je vratio vid i osmijeh neuništivi?

Bila si na vješalima — tko je uz tebe stao?

Vjeran u smrti i u gladi, vjeran u jami i pred zidom.

98

vjeran na riječi i na djelu, vjeran na nišanu, vjeran u životu!

Krilatoj —tko ti je snagu dao?

Pobjedom — tko te obasjao?

Tko ti je ime na sve vi jeke i za sve narode osvjetlao?

5

Rasti sretna pod suncem, rasti u jaslama dječjim.

Rasti i cvjetaj, zemljo radnih ljudi.I neka mirnad tvojim poljima vlada, mir tvojim lađama na pučini i tvom danu što se vedar budi.Rasti sretna da svi narodi vide sa strana svih sa juga i sjevera kako se rađa i kako se voli, kako se brani zemlja proletera.

I neka mirnad tvojim ljudima vlada, mir tvome rudaru i tvome rataru, mir graditelju i tvome čuvaru, mir tvojoj sreći u vodi i u zraku, u pjesmi strojeva i u sjaju žita.Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode pod rukom Partije i pod srcem Tita.

1948.

99

BAŠ-ĆELIK

Padao mrak. I svjetionik stao da namigiva.

Bila je noć. I mjesec. I zvonik. I ti uz mene — živa.

I snivali smo krilat let i ala i divova.Dozivali smo sunačan svijet od sreće i od snova.

Padao mrak. Baš-Čelik i dane i noći uze.Padao mrak. I mjesto zvijezda zablistale su — suze.

100

VOLIO BIH DA ME VOLIŠ

Volio bih da me volišda budem cvijet u tvojoj kosi.

Ako si noć, ja ću bit zora i blijesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš i da svi dani budu pjesma.Ako si izvor i ja ću biti u živoj stijeni bistra česma.

101

IMA LI ZEMLJE

Ima li zemlje ljepše od sna garavih dječaka?

Ima li put preko svih voda, iznad oblaka?

Ima li pjesme, ima li sna što se u ognjici ne rodi?Ima li zemlje, u kojoj čovjek ne sanja o slobodi?

102

ČAROBNA FRULA

Javi se u meni riječ i brižne kao vođa živa.

O uzak mi je ovaj svijet za oganj što ga čelo skriva.

Ne znam mu izvor. Neznan zvuk zvjezdano u meni zvoni.0 uzak li je neba luk za krilo što ga nemir goni.

103

KONJANIK

Jezdi, moj konju. Čuješ li trubu? Jezdi,

konjicu moj.

— Ej konjaniče, moj konjaniče, dug li je put? Gdje li jezvijezda tvoja?

Čuješ li njisku. I bubanj. I topot.I zveket oštrica.Čuješ li, konjicu moj?

— Gdje li je zora i koplje sunčano. I zdenac studen vode, konjaniče moj?

Jezdi, moj konju. Čuješ li trubu? Jezdi,

konjicu moj.

B I T I I L I N E(1955; izbor)

TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.Nevidljivi bedemi sazidani od rana.

Uspavankom odolijevam najezdama.Preobražen u oklopu sna.Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene brodice od trske i tamarisa.Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse

strelice,uljem mažu bedra i mišice i propinju se na zlim konjima od kositra i vatre.Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica brani prilaze.

A u svitanje nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce.Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.Tvrđava koja se ne predaje.Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula.Ne predaju se munje u brzom letu.Ne predaju se živi sa draguljima očiju.Utvrde se predaju, ali ne ove od sna.Same se daju i same otimaju.Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.

105

SALUT ET FRATERNITE

Veliki svijete u ovom času. Ni noć nije niti se obrisi zorenaziru.

U ovom času sna, kad se ne plače za mrtvima, kad živihnema,

kad je sve silna rijeka jedna koja ograda nema, granicanema.

Veliki svijete, ja te pjevam.Ne tvoju bol, ne tvoja zgarišta, ni izvore tvoje presahle i

zblanjena krda.Nestvarnost tvoju, nepostojanje, san tvoj pjevam kao

planinska burašto prelazi more i kontinente, potapa brodove, ruši krovove i bridi i ciliče i reže i miluje i bruji u orguljama svijeta, zagrljena u žitima, vedra u vedrinama, ona, koja očima daje

oštar vid i prozračan,ona koja nije i jest kao i ti.

Ne skupljam tvoju krv i tvoje suze i tvoje mrtve po bojnimpoljima razasute.

Jahač ognjeni zna samo kraj ili pad.Jata krilaša, jedrilje ovo, zvjezdanu svilu, putanje sunčane i putove uz stara primorska groblja sve ostavljam.Sve guta brzina, stropoštava, brizga, vrišti, umnožava se i ni u jednom izvoru neću se nazreti.Neviđene ljepote gledam nevine kad vas ostavljam.Tiša od ulišta, od debla drva, dublja od spavanja, o bistra vodo, studenče studeni. Svjetlosna dugo sna. Pozdrav.

106

Potkrovlja, ulice, tamnice, klanci, gdje se bikovi sukobljuju,gdje vlada

zakon mora, gdje drvosječe i mrki vuci oštrice bruse. Pozdrav vama, kojih suze i kojih rane nemaju usporedbe,

vamakoji se ne date pokopati, koji brojite otkucavan je

noćnih ura,vama prezreni, gladni, vama, majko, iz čijih sisa krv i

otrov izvire.Svima vama.Pozdrav.

Pozdrav i bratstvo. Vama, koje ne spominje nitko, a znavas i mrav

i svaki oštrac kamen i svako srce svih kontinenata, što se stegnuto, stegnuto, stegnuto, rasprsne.

Svjetlosti, što se nigda ne gasiš, svjetlosti krvi, zemaljskosvjetlo vida, svjetla sunčana.

Nema kule, iz koje zidova po jedna majka ne hrani čedo. Veliki svijete u ovom času. Nisi onaj, koji bi bio, a nisi,

koji jesi, jer si u sukobu.Velik kao tvoje počelo. Vječna ljubav. Vječna ljubav.

Vječna ljubav.Veliki svijete u ovom času.Pozdrav i bratstvo

Pozdrav i bratstvo.Krošnjo raskriljena, ognjena krvi, procvjetalo krilato sunce.U ovom času nisu riječi. Savjest je ispitana.Molitva budućnosti to je onima, koji dolaze, koji stižu, koji prestižu, svi kao jedan, kao more jedno oslobođeno, pomamno u krošnjama čempresa i maslina, u crvenilu krovova, u cijuku djece, u vijoru zastava.Čujte molitvu, kad vas ostavljam zauvijek.Ja te ostavljam,majko svih leševa, roditeljko na topragu. Ja te ostavljam, vatro mojih ognjišta, i tebe, lastavice, poludjelu od proljeća, i vas, koji ćete doći na kamen, sestre moje,u kaduljui smrću,

107

u slanu sol sažgane ove zemlje,krotki kao rujan, kao čiste jematve, berbe, svetkovine i bistre uvale sa dnom bijeloga smijeha.Čujte molitvu oproštaja.Ja vas ostavljam, sestre moje,radi kruha, kojeg smo gladni, radi rada, jer smo orni, radi

slobodekoju sanjamo, kojoj tepamo, koju šutimo na mukama,koju šutimoi kojoj pjevamogromoglasnoprkosno.Ja vas ostavljam, posestrime, uz kolijevku praznu.I ja uzimam,kad je to jedini put, kad drugog puta nema, zakon pravde i borbe,mladost svijeta, mladost rođenja, mladost mladosti,

koja znasamo život, samo život, samo život.O vidarice smrti, o blaga pratilice, kad nisi nasilnica, kad

nisi nemila.Ja uzimam u svoje ruke teški zakon čovjeka koji na mukama pjeva.

Salut et fraternite svima vama, koji ste pali. Pozdrav ibratstvo živima.

Za mnom svi, jer nas čekaju prazna mjesta onih, kojih nema, koji su bili, koji nas zovu i onih, koji čekaju svoj red.Mi smo noći i zore. Rodnice i grobnice. U bojni red stupajmo, u ljuti bojni red.S nama sve suze, rane, sav očaj, bijeda,sva poniženja, stradanja,sva krvdraga,milakrvbraće.

108

U bojni red. U bojni red. U ljuti bojni red.S nama sve radosti ljudske, s nama i ti, ružo zalijevana na prozoru, i ti, grano koja pupaš u proljeća, s nama, srećo kućnih pragova i rastanaka, s nama, pjesmo zavičajna.Pozdrav i bratstvo šume rođene, pozdrav rijeke naše i mora

zvjezdanai stranputice i bezdanke jame.Pozdrav vama u tamnicama, vama na vješalima, pred zidom smrti.

Pozdrav tebi, koja govoriš svim govorima, koja vladaškontinentima,

tebi, koja živiš u krvi ljudi,tebi razumna, neuništiva, silo revolucije.Ovo je čas rastanka, čas oproštaja, čas navještaja.Ja pjevam navještenje svoje zemlje svim ljudima.

Salut et fraternite vama, koji dolazite u pjesmi i tišini, oslobođeni majdani ljudstva, nesputane sile čovjeka. Mi

u pragovima putanja,mi u temeljima vaših zdanja ne jaučemo, ne kunemo, ne

zavidimo.Imajte milosti za nas, koji smo isplovili u mora nevjerna, koji smo probijali pustare i sijali svoja tjelesa nepreglednim poljanama.

Imajte milosti za nas vi budući nepoznati stanovnici ovihvisina, dubina i nizina,

za nas koji smo digli mač slobode čovjeka, slobodna čovjeka.

Blagosloveni vi, koji ćete biti, svi vi pjesnici budući, sviza knjigama,

za strojevima, vi, koji otkrivate svemir i tajnenepristupačne.

Salut et fraternite.Majke svoje djece, kćeri i kičmeni sinovi, ljudi,imajte milosti za nas, za naše zaklane riječi, za naše

prekinute sne.

109

za nas utopljenike, za nas davljene, vješane, za nasbuntovnike.

Pozdrav svijetu. Drugarski pozdrav šalju oni koji gledaju smrti u lice, oni koji kidaju okove.O vi slobodni, o vi budući, imajte milosti za nas,

jer naše kosti neće mirovati dok pravda ne ovlada, dok

širom svih meridijana.Ako opet zaplaču vaša djeca, to je naš lelek.Pozdrav i bratstvo vašem danu i kruhu na stolovima. Pozdrav i bratstvo iz ove munjevne noći i neka sunce dopre do svakog srca.Pozdrav i bratstvo radnim ljudima, radnicima, i ljubavnicima, koji zagrljeni nose čiste krošnje u oku. Pozdrav tebi, budna ljudska savjesti, koja bdiš i tebi smiona misli što lebdiš iznad zvijezda.Pozdrav i bratstvo.

ljubav ne zavlada

KONJIC BEZ KONJIKA

1

Lako je moru biti more. I nebu blistati. I livadi cvasti.Ti si nošen morem nosio more ljubavi

Ni jedan jablan tako visok, tako ponosan, čitak.Ti si nošen morem nosio more ljubavi

Ni kamen tako krilat ni litica tako stamena.Ti si nošen morem nosio more ljubavi

Maslina u čempres, čempres u grč, loza u jauk uvire.Ti si nošen morem nosio more ljubavi

Pokrov mrtvački dan je tvoje smrti. Sunce narikača.Ti si nošen morem nosio more ljubavi

Štakori i crvi neće te gristi. Tvoje čelo uznosito. Likplemeniti.

Ti si nošen morem nosio more ljubavi Jer si rođen da umreš, jer si mrtav da živiš u srcu i u

pjesmi.Ti si nošen morem nosio more ljubavi

Jer ti si nošen morem nosio more ljubavi.

2

Srebro zvjezdano tvoja je misaoa srce bezbroj sunčanih mačeva na nakovnju.

Gdje je?Slušaj zoru da ti povjeri tišinom.

111

Kamo je nestao?Pitaj stenografiju lastavica zvučnu i vidljivu.

Gdje je?Ruže čuvaju tajnu u staklu svojih mirisa.

Kamo je nestao?Suncokreti prate vedru prolaznost stopa.

Gdje je? Gdje je?Bura oštrih drača u sljepoočicama.

Kamo je nestao?

Srebro zvjezdano tvoja je misao a srce bezbroj sunčanih mačeva na nakovnju.

3

ujem korake. Kas konja. Zveket kopita. Prikaze straha krešte krilima

Miris u sapima. Grive između sunaca.Miševi se proždiru u tamnini

Čujem glas. Ponornice u jednom slapu šiknule.Prikaze straha krešte krilima

Svijetle vatre kao sni nesnivani a budni.Miševi se proždiru u tamnini

Čujem šapat. Čovjeka čujem. Njegovu bol.

4

Iščupajte mi srce.Usko mu je u grudima.

Iskopajte mi oči.Neka putuju ljudima.

Neka viču u krvavu korotu On je živ On živi

112

Neka tamnicama i ulicama šapnuOn je živNeka brodarima i kamenim selima kažu

On je živNeka hitrim konjima i brzim pticama jave

On je živNeka suncem zablista i zvijezdama zasja

On je živNeka znaju djeca i trave i vuci u planini

On je živGrobarima onima koji iz lubanje piju neka govore

On je živ On živi

5

On je živ.A ona koja ga rodila pita

Zašto si nas ostavio?Zašto si nas ostavio,

vladaru svoje mladosti? Zašto si nas ostavio,

cvijete u mirisu?Zašto si nas ostavio?

A ona koja ga rodila zna On je živa rana na srcu.

6

Prevladao si smrtsa svojih pet čula čovjeka

Gledajte kako je jači od sebe onaj koji ni mrava nije zgazio

Nadvisio si smrtti koji smrti gledaš u lice

Oči mi iskopajteSrce iščupajte

g Jure Kaštelan 113

7

Nema nadgrobne ploče ovaj mrak.Nema rešetaka ova tamnica.

Tvoja sjena ne savija se na obali

Drvo pokazuje svoj goli crtež.Grane svoje prste bez plodova.

Ona koja grli sve živo primila te u krilo

Jarboli u luci igraju skriveni nemir.Jutarnja zvijezda oblači crninu neba.

Usta su ti puna zemlje a uho plača

Krvi nestala u tmini.Ugašeni ognju u planini.

8

Bol je zgrčila tvoje lice Ali tvoje lice nije tvoje

Prevladao si smrt sa svojih pet čula čovjeka

Ljubav je izbrisala ime tvoje Ali tvoje ime nije ime tvoje

Prevladao si smrt sa svojih pet čula čovjeka

Smrt je zaboravila tvoje tijelo Ali tvoje tijelo nije tvoje

114

Prevladao si smrtsa svojih pet čula čovjeka

Ti si ukočen Nepomičan

A zašto srce laže On je živ

Krilo je tvoje palo I ni jedno krilo više nije tvoje

Prevaljeni jarbol na kamenu

A zašto srce laže On je živ

9

Kako je hladna tvoja ljubavnica tvoja draga gluva pustinja jauka tupa zjenica noći

Vjerna tvoja kob bez srca i bez krvi Kako je hladna tvoja ljubavnica tvoja draga između dvije obale svjetlosti Vjerna tvoja kob bez srca i bez krvi

10

Ostao je vjetar koji se o tvoje grudi razbijao.Kamen je ostao i gušterica na sunce izlazi.

Stišano more ostavilo je igračke svojih nemira: kosti mrtvih riba i jedan cvijet.Godina prebire dane kao djevojka nakite.

Pod pokrovom snijega, pod zelenilom trava tvoje unakaženo lice, tvoje rastvorene oči.Tebe nema.

Sunčana ružo u rukama.

115

11

On je živ On živi

On je sunce koje svima sja

On je živ

On je život koji se uvijek rađa

On živi

On je ljubav u srcu čovjeka

On je živ On živi

12

Gorak je okus smrti tupa oštrica.

Njen je miris bezbojan u ogledalu jezera Koga žali konj u planini

konjic bez konjika

Leden je dodir smrti, bezglasan.Kiša svojim bičem svjetlost ubija Koga žali konj u planini

konjic bez konjika

Mrak u mraku. Noć i ptica.Kamen mrk i mrtav čovjek.Koga žali konj u planini

konjic bez konjika

116

Koga žali?Koga čeka?Koga doziva?Konj u planini

konjic bez konjika

K nama kročizvonkimkasomkonj u planini

konjic bez konjika

USPOMENI IVANA GORANA KOVAČIĆA

Tražim tvoj grob u svojoj krviO crni podli nožu između zemlje i sna, oštrico u korijenu

disanja i riječiSmrti u mrkoj planini Prolivena krvi pjesnika U mrkoj planini

Pijetlovi svako jutro pozdravljaju tvoju vječnost usunčevoj zraci

Bikovi riču nad mrtvim anđelima plača I konji tvoga nemira kruže u krugu očaja

na kobnome guvnu kokarde i mrtvačke kosti

Nije Vrbnica grobnica Vječna je ponornica tvoje krvi

Rođen u prvi dan proljećaostao si lastavica vjerna plavetnilumjesečina te zanijela i osvojili oblacio veliko začuđeno dijete među ribama i vodamameđu zvijezdama među spiljama i travamameđu potocima stablima mostovima mlinovimai goramameđu vukovima vukovima vukovima među vučjacima koji razdiru

O dječače sa očima leptira i kosom zlatna žitakad bih mogao da te stvorim ili oživim

118

u tvome Lukovdolukad bih mogao ovog jutra zemlju bih nazvao tvojim imenom i tvoje oči pretvorio bih u sunce i u plavetnilo

Ali ti znaš oporost riječi tvrđe od oštrice nemira i bol koja se umnožava u milijun tvojih srdaca ti znaš kruto gledati, čovječe, koji si sebe razdao ljudimai razdijelio u geometriju svoga gnjeva i svojih stihova

Ti znaš govor stvari, govor govora, govor ničesa i grč samoće na grobnim raskršćima samoću nezavršena djela samoću urlika negdje u krvisamoću plača

Oživi, Ivane Gorane, sakriven u granju kao šum vodopada Dođi u treperenju listas golubicom na dlanovima, sa cvijetom u očima i ognjem

u mislima

O mladiću sa muškom snagom mlinova kopača i drvosječamladiću zagledan u nebeski akvarijNeka teče vrijemeNeka teče vrijemeNeka teče vrijeme

Dođi svima koje si volio i koji te ne poznavajući vole dođi sa svitom svojih nestvarnih postojanja sa sedam svojih zvonara sa svojim mrakom i usnulom Ofelijom na valovima

Pjesniče u redovima bune u virovima beznađa na kopnima nadena drugim prisutnim obalama nenaseljenih oblika

119

Nema mora bez potonulih brodova Nema visine koja se može dlanom dohvatiti Nema obale bez ranjena kamenja i ledenih zjenica vjetra

Hvala ti za bolesnu osjetljivost tvojih stihova što serasplinjuju

kao nebeske ovčice

Ivane Gorane, prisutan tijelom i dušom Ivane Gorane, nad leševima koji plove Ivane Gorane, nad jamom Ivane Gorane, nad grobom u mrkoj planini

Pjevaču prerezana glasa Cvijete koji se uselio u svijet suvišnih i ostavljenih stvari kao pjesma

Ivane Gorane rano —ko narod silna, ko sunce visoka.

120

JADIKOVKA KAMENA

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.U zakone vječnosti moje djevičanstvo.

Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.Vladari zemlje, mir i san mi dajte.Neka vojske vaše ne zvone kopitima.Neka suze ne teku.Izvadite me iz pločnika i ulica, iz pragova tamnica i

katedrala.Neka me munje i bure biju. I zvijezde da me krune.

I ti, ruko koja dižeš dlijeto, ne daj mi život čovjeka.Ne daj mi srce i razum i oči koje gledaju.U mramorna mora, u sne i magle vratite me.Vladari zemlje, mir i san mi dajte.

I ti, ruko koja dižeš dlijeto, ne budi me.Ne daj mi oči koje gledaju zločin.

121

PUSTI PROSTORI

Izgubljen u zakučastim klancima ne znam je li svršeno vrijeme ubojica.

— Je li svršeno vrijeme ubojica?Moj glas odjekujeodjekujenestajeu pustim prostorima.

Bacam po jednu ruku, po jednu nogu, oko.Sav ću u oganj.Ne mogu ostatiNe mogu ostaviti nesahranjena sebe Ne mogu ostaviti sebe zlim očima vremena i zluradim prostorima bez uspomena.

Pitam svoj glas a on odjekuje odjekuje odjekujepodivljaovučjičovječjiodjekuje odjekuje odjekujerasteodjekuje.

M A L O K A M E N A I P U N O S N O V A(1957; izbor)

NAJEZDA SLIKA

Ako zatvorim oči — vidim smrt.

Ako rastvorim oči — život me gleda.

Ja ću rastvarati i zatvarati kao dan i noć kao noć i dan, svoje oči.

123

KRV I BURA

Razrezao sam žile na oštrom staklu sna.U mojoj krvi zrcale se nebesa.

Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu i gavrani su siti mesa.

Ogledala strave ukažite sliku bez uža oko vrata.Krv, krv, krv moja vrišti u ovoj zemlji Hrvata.

Otvorio sam žile i svojih riječi krvavo sjemenje.Zviždi, šiba, udara bura.Ječi kamenje.

124

USPAVANKA

Malo kamena i puno snova.Bez kruha možda, bez slobode nikada.

Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa, sablju gusara, hajdučiju i šiju koju zasjeda ne svija.Ove noge zelenim sagom sna.Ove ruke nevične za tjelesna milovanja.Piratski greben iz zvjezdana dna pozna prkosna zapljuskivanja.Zaplovi među ribe, među koralje, perajo mojih tmina.Neka nas struje i zvučne strelice nose u svjetlosne česme dubina.Neka poplave vode iz svih izvora, iz svih vrutaka i vrela. Neka provale, neka šiknu i neka prskaju.Jednakosti plavetnila. Zipko ovih njihanja.Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega, isto talasanje kolijevke i snivanja.Koliko sunaca i sva su unutarnja.I svako sunce sliku srca ima.U mrtvom moru sve je mrtvo. I sve je prozirna tišina.A san je sidro koje vežeuz zemlju kamena i miris ružmarina.

125

USPAVANKA VREMENA

Ne zaboravida pod zvijezdama ništa ne umire.

Ti koji ubijaš,mrtvac je jači za svoju smrt.

Ti koji voliš,znaš mirisne lastavice i cvrkutave ruže.

Ne zaboravida pod zvijezdama samo jedanput živiš.

Znaš mirisne lastavice i cvrkutave ruže, ti koji voliš.

Ne zaboravida pod zvijezdama samo jedanput umireš.

Mrtvac je jači za svoju smrt, ti koji ubijaš.

Ne zaboravida pod zvijezdama ništa ne umire.

126

VRAŽDA

Oblik je sklada moj je sklad urlik

moje jedinstvo je urlik svijet mojih čula urliče svjetlo koje gledam urliče slovo koje pišem urliče vrijeme koje živim urliče rastegnut na kotačima ratova urličem urličem urličem jer i planina urliče u prazno nebo.

127

NEVIDLJIVO

Ja nisam plakao suze same su se plakale

Ja nisam rekao riječi same su se rekle Ja nisam snivao san sam se snivaoJa sam se grijao suncem i kišom umivao

128

ODSELJENA DUŠA

Kad dođe na tvoj prozor iznemogla. Ne diši. Kad dođe. Iz kojeg sna?

To je čas kad moja duša u sjene i natopnice vode seli

ili luta ostavljenim stazama ili je rak na pijesku ili smokva u cvatu ili tko zna koji grozd.

O ne diši kad dođe. Miruj. To se moja duša seli ili se vraća pa se odmara. Odseljena.

9 Jure Kaštelan 129

STO CU JA I MOJA GITARA

Tu sam što sam. Imam dragu. Najdražu od sviju že Sunce grla njena grli me i obasjava.

I gitaru jednu imam, staru kao more.Ako umre draga, što ću ja i moja gitara, stara kao more?

Bit ću mornar. Straćara mi uz rub groblja gdje prolaze lađe. Ne dolazi k meni draga.Samo mrtvi. Koji galeb. I oblaci.Ako umre draga, što ću ja i moja gitara, stara kao more?

Pjevam sam, a čuje li me moja dragaili spava osvojena mjesečinom i zvijezdamakao žalo njena smijeha, kao biser njena sna?Ako umre draga, što ću ja i moja gitara, stara kao more?

130

MRTVAC U KUCI

Mrtvi ne dolaze iz groblja. Oni su u kućama.U ogledalima. Ogledaju se u vodi. Nijemi.

Čitaju, listaju, nose naša odijela. Nevidljivi uvijek. Nesiti. Uvijek trudni. Nesani. Uvijek slijepi. Prašnjavi. Zalutali. Šuštali. Na prolazu uvijek. Plačni. Nečujni. Kradu naš kruh.Svlače nas. Uhode. I šute, šute, šute pritajeni. Izvan nas. Nikad u nama.Posvudašnji. Neživi —oni žive. Mi živi na prolazu smo.U gostima smrti.

131

O ZVIJEZDAMA, POTOCIMA I CVJETOVIMA

S'w- to bliže tutnje topovi sve više volim zvijezde i molim ih: o zvijezde, potoci i cvjetovi,

sačuvajte čovjeku vašu ljepotu.I neka znada sam vas volio i ja.Recite sreću koju nisam imao: da vas vječno gledam.O zvijezde, potoci i cvjetovi, ja odlazim, a vi ostajte trajna tajna moje boli i moje ljubavi.

132

NEVIDLJIV CVIJET

Ima cvjetova na nedostupu.U visinama. Pod morem. Kome cvjetaju?

Ima cvjetova. Svjetlosti ima. Ima zvukova izvan sna i disanja.

Ljepoto sama za sebe,jesam li i ja tajna tvoja. Kome govorim?

Ima jedan cvijet. A moje oči neće ga vidjeti. Jedan cvijet.

133

KRIJESNICA

Slovo sna koje se svijetli i samo sebe obasjava

i ugasi se u zvijezdama u zlatnom suncu i u smrtii sja za sebe svojim sjajem i rasprsne se obasjanjem u sjajnosti i svome mraku u svjetlosnu sunčanu raku.

134

SAMOĆE

Jedna rumena kresta na svim vjetrovima Jedna ruka na odru umorna mora

Jedna zipka od sunca do mjeseca Jedan bijeli zid povjerenja i ljubavi

135

ZVJEZDANA NOĆ

Ove noći čovjek ubija čovjeka. Veliki nož hoda. Ove noći čovjek otkriva svoj smisao oružjem. Ove noći krv viče

na ulicama. Ove noći sveci ubijaju svece, radnici radnike, voj­nici vojnike, zločinci zločince, pravednici pravednike, vjer­nici vjernike.

Svatko ima svoj san i svoje razloge.I svoju djecu. I svoju krv. I svoje majke. I svoju

plaću. I svoje agresije. I svoj si vis pacem. I svoje sisteme. I svoje civilizacije. I historije. I tamnice. I pravdu.

Ove noći bit će ubijen čovjek koji ne ubija.Gore na Dunavu

gdje sam čekao zoru jedne noći na mostovima i tamo jednoga dana na Nilu

gdje se javljao mjesec u pratnji zemljanih bubnjeva tmine i očaja

krv je umrlaugledavši svjetlost zvijezda.

Oči okrenute nebesima. Zjenice bez sjaja koji dolazi u njih, bez svjetla koje iz njih svijetli. Prozori u koje ne ulijeću ptice, tmina iz koje ne izlijeću slijepi miševi. Mrak paučine, groba i gnjilih voda.Dvije velike lađe na pučini, jedna svjetlosti i jedna crna.Dvije mrlje zemlje i neba.Noć u kojoj jecaji postaju zvijezde.

136

Ove noći čovjek koji ne ubija — bit će ubijen.A tko je taj čovjek?Taj kamen bez zavičaja. Ta misao bez srca. To srce bez ljubavi. Ta ljubav bez nade. To beznađe bez krila. Taj oblak bez neba.

Tko je taj?Tko je on?

Ta riba koja ne proždire. To more koje ne luduje. Vjetar koji ne raznosi. Mrtvac koji ne umire. Riječ koja se ne čuje. Izvor bez uvira.

Ove noći ubijen je čovjek koji ne ubija.

Svjetlost između dva mraka. Mrak između ... dvije svjetlosti.San životinja i bilja.

A na drugoj obali, na plavojdrugoj obali, jedna mala, jedna sasvim malaleptirića zaljubljena u zvijezdu.

Mrtvaci tamo traže svoju kožu i ime zaboravljeno na zemlji.Jedan prorok zalutao na Mliječnom Putu ne može, ne može, ne može naći put.

Ah, kako je to jednostavno dolje na zemlji.

Moj bože, što možeš kad ne možeš naći put na Mliječnom Putu Što se može kad nema kože a izvan kože nema druge kože iz koje se može naći put na Mliječnom Putu

Ah, kako je dolje jednostavno Ako se rode svi koji se moraju roditi i umru svi koji moraju umrijeti

odjednomI pobijede pravi, jer pravi pobjeđuju

Odjednombit će dobro imati kožu.

137

Čovjek ne može iz svoje kože.Što može čovjek izvan kože?Biti kip? Koza? Bunar? Golub? Slika? Riba?Zvuk? Šuma?Što li?Ah bože, što se može kad se ne može izvan kože biti.

Gdje je osovina ovom vremenu koje se još uvijek mjeri satovima, ovim sobama koje se zaključavaju, ovim prostorima omeđenim bodljikama i oružjem?

Jedan san neka postane ruža iznad Dunava neka postane mujezin na minaretima crnih voda neka postane kamena lađa koja prenosi u vječnost od svega po dvoje.Samo ne tamni krug koji sakriva nebo Samo ne smrt.

Tko može živjeti uz toliko mrtvih? Tko može disati? Gledati? Koga voljeti? Ako ne može čovjek, mogu zvijezde. Ako ne može smrt, može život.

Život i velike zvijezde posvuda.

0 ne izlazi plavi mjesecedok se more ne umiri

Ne izlazijer je nevjesta usnula

pod grozdovima zvijezda

Ostani iza tamne planinejer će krvavi svatovi poklati pijetlove1 uzjahati crnu noć preplašenih srna i ptica.

138

LIVADA IZGUBLJENIH OVACA

Stigao sam do ove vode nešto pokisao od kiša koje supadale

i prisjeo na kamen kao da je za to ubran i klesan nisam skidao kabanicu nisam izuvao obuću nisam bio umoran a ni vičan ovom kraju slatko sam popio muzlicu mlijeka i počeo razmišljati: Livada je velika ima paše

i pustio sam svoje ovčice da se napoje i omrknu uz rijeku

Htio sam napisati pisma ali kako reći sve što sam vidio.Više volim

da mi sjećanja vrate tugu

Uvijek kad dolazi noć uhvati me silna želja da plačem ilipjevam

uvijek kad dolazi noć htio bih upaliti svijeću za svoje mrtvei žive

koji su jednako daleko

ali se na nebu stanu užigati zvijezde

Bio sam odjednom umoran. Skrhan od umora. Blago samusnuo

Čujem u snu Sanjam u snu Vidim u snu

Ne mogu reći što sam vidio jer čoban zna šutjeti

139

Moje su ovce uz rijeku mirne i nepomične među njima je jelen (ili je negda bio jelen taj kamen vitorogi što se u vodi ogleda)A što da govorim ja — Slaven kao i svi moji — navikao na pustu planinu

Pokrio sam se kabanicom da me ne ubije slanaa ovce neka mirujunema ih što poplašiti neće se izgubiti.

27. XII. 1956.

JE*, '

O T V O R E N A P J E S M A(1976)

1.

0 treperava svjetlosti riječi, mala svjetiljko koja od krvi goriš, oko tvoga plamena

kruže leptiriće noćne, još svjetlucaju vilinske skaske kao spokojne zvijezde nad provalijom vremena.

Život je zaborav. Smrt je buđenje. Uvijek je kraj i uvijek, početak. Otkuda? Tko?Kamo?

Živim. I ti živiš. Ista je noć nad nama. Isti vjetar povija grane.Isto nas sunce grije. I mrak pokriva.

A iz tišine raste drvo, iz tamne dubine zemlje, u vijorne virove svemira.

O tajna kružnice vječnih rađanja, granato drvo svjetlosti. Jabuku koju sam htio dohvatiti ošinula je munja. Grom je udario. Sve je ugljen. Sve je ugarak. Pepeo. Vjetar i ništa.

2.

O treperava svjetlosti riječi, oko tvogaplamena vrtlože se sjene potonulih svjetova.

Ništa je uvijek nešto ... lađa sna______ pećina —krikovi ... livade, zblanjeni konji, stada iplamen, ljudi u ognju, mrak, jauk, urlik, jecaj,

141

nož i nož i nož i jama, metak, metak, rana i smrt i rana i noć bez dana i dan bez noći i glad i glad i pad i kostur, ponori, sutjeske, tjentišta, klanci, snijeg i kamen, drača, kamen, drača, drača,

žica i bodež i dim i dim i hrpa na hrpu i hrpa na hrpu i broj na broj i broj i broj i broj i bezbroj i straže i straže

i metak, rafali, metak, metak, stroj, bez srca, bez misli, stroj, stroj, bez mašte, bez lica, bez oka, čelik, čelik, čelik, bez snova, metak

— Ne!— Neću gledati smrt.— Ne!— Sine.— Majko.— Ne! neću gledati smrt.— Sine, oko moje.— Sinovi, moji grozdovi.

i oganj i plamen i ptice i krave i djeca i trava i ljudi i zemlja i zemlja i zemlja i zemlja

i čovjek i čovjek i čovjek i čovjek i drug i brati nebo i šuma i more i svjetlost i krila

3.

Omala svjetiljko koja od krvi goriš, na tvome plamenu pišem ove riječi. Ovaj urlik pećine,

ovo more vremena bez obala.Ovaj jecaj koji odzvanja u tišini.

142

4.

Ograde, našao sam tvoje lice u pepelu svoje ljubavi, tvoje ime

u imenu kruha i vodeSa vrha Mosora i Biokova snovidio

sam Srbiju na istoku i crveni barjak svitanja

Vidio sam bljesak.

I mrak u puklo podne.

Vidio sam zaklano sunce na nebu.

Raspršeno jato golubinje.

Nenastanjena tišina smrti. Drhtaj u granama. Romon kiše u travi.

0 nevino vrelo života. Sveta krvi čovjeka.Vječna.

5.

Kažem Kragujevac a vidimGuernicu, Dachau, Mauthausen, Oradour...

Kažem Jasenovac, Buchemvald, Osviencin, a vidim Kragujevac.

O srce šumadije, odjekuješ u srcu čovjeka. Zvono slobode u grudima svijeta.

6.

Evo ih.Dolaze odiskona a nikad tako savršeni okrutni

promišljeni izvježbani poredani sivi bezoka remek-djela

143

psi u njima razvezani razdiru jagnjeće runo i vitlaju golubinje perje reže sikću iz mrkle budućnosti

Evo ih dolazezmajevi hidre škorpije androfazi demoni nakaze lovci na lubanje pauci dušegupke mastodonti izabrani jedini neuništivi nosorozi gutači snova kad ožedne voda se u krv pretvara

Stižuiz providnosti Mein Kampfa iz alkemije lomača i noževa iz preciznih formula čelika iz magije smrti i »novoga reda« iz odluke u izvršenje

samo bljesak metala i bodeži u vrši bezizlaza

Tu susijači užasa promišljeno sjeme mržnje reptili strojevi bez sjećanja strojevi bez istine strojevi strave sluge marisavi automati genocidi kataklizme budućnosti

7.

Kad pravedan na pravdi dana gine na svojoj zemlji

na plemenitoj

Oči njegove zvijezde postaju, a riječi zemlja skriva pa ih otkriva u tajnim obnovama u svojim objavama u berbama u žetvama u pjesmama

O livado zvjezdana

negažena

144

nekošena

Šumarice od same svjetlosti!

0 gnijezdo pjesama od jauka savijeno.

8.

Tu jejedini rušilac pod suncem: rat. Sve što je

razoreno sve što je nestalo on je uništio.

Tu jenad razvalinama pamćenja: rat. Sve što je Hirošima sve što je ugljen on je sažgao.

Tu jebez prošlosti bez budućnosti sveprisutni: rat. Neće biti neba neće biti zemlje neće biti čovjeka neće biti vremena on je pomor svake svjetlosti

On, sa zastavom u ruci. On, iznad svega.

9.

A vaša zastava:oblaci i plavetnilo ...

Nejaki čistači obuće, anđeli uvučenih krila

Zar nikome ruka nije zadrhtala kad je u vaše tjeme gađala?

Kome je smetala lekcija estetike koju ste predavali na pločniku s onu stranu Platona i Hegela?

Anđeli čiste ljepote, nagrađeni metkom,i metkom milosrđa.

10 Jure Kaštelan 145

Vidim vas kako još i sada na nebesimačistite prašnu obuću sunca i sunčevića.

10.

Ne Neću gledati onaj danono zgorenje svijeta onu hekatombu

ono kruženje gavrana iznad grana

Kako si mogao svanuti da nikada ne zađeš?Dane, još uvijek danas.

Sedam tisuća mučenika pogubljeno u jednom času O runo svjetlosti krvlju zaliveno Sedam tisuća ljudskih bića a svaki je od njih Krist koji jeprestao biti Bog da bude čovjek na zemlji

Sanjaj Don Kihote____

Vidimtri stotine đaka kako čista čela dolaze na ispit života na ispit ljubavi pred lice vječnosti

Pucaj! Zbratimljeni smo! Slobodni!

Kad će se u miru zagrliti krilate oči života kao vi što ste u smrti zagrljeni?

11.

A još dan prijena školskim klupama

146

otkrivali ste tajnovita suglasja, prepoznavanja zemlje i neba

Svemu svijetu jedan tanjur dosta.— Sunce!

Dugo polje nemjereno, po njem ovce nebrojene: među njima ovan vitorog.

— Nebo, zvijezde i mjesec. Ako nisu, kaži sam.

Ja sam crna i crvena, svakome sam mužu žena.

— To je zemlja.

Posijah sjeme bez rala a požnjeh bez srpa.

— Pišem i čitam.

Crna gora, zvona zvone, zlatne ptice u grad lete.

— To pčele u ulišta dolaze.

Majka kamena, sinci gvozdeni; sinci govore, majka ne more.

— Zvonik i zvona.

Ja sam sanjao da me Mjesec umiva a Sunce utire.

— Kuću sebi u snu graditi znači smrt.

— Orati u snu znači smrt.

— Platno bijeliti znači naglu smrt.A sanjati krilata konja, život znači.

147

12.

Sanjati? Mrak je posvuda. Topot čizama.Gusjenice čelika. Obješeni leševi na stablima.

Na trgu. Kakvo cvjetanje smrti.Od pakla paklenskije. Sve živo iskorijeniti.

Obred se vrši. Uništenje!

»Vrhovna komanda vojske uputit će na srpsku teritoriju osim daljnjih po- sadnih trupa (isto tako i u Hrvatskoj) najprije jednu pješadijsku diviziju ...«

A. HITLER s. r.

Izvršenje!

»Način izvršenja smrtne kazne mora još pojačati zastrašujući efekat.«

KEITHEL s. r.»Za cijelu Srbiju mora se stvoriti zastrašujući primjer, koji mora najteže pogoditi cjelokupno stanovništvo.«

BOHME s. r.

Iskorijeniti!

»Stavljanje krstova na grobove, ukra­šavanje itd. treba spriječiti.Prilikom zakopavanja strijeljanih tre­ba paziti da se tamo ne stvaraju srp­ska svetišta (hodočašća). Komuni­ste ... na licu mjesta objesiti ili stri­jeljati.«

BOHME s. r.

Duh je neranjiv. Narod je neuništiv. Sebe ubijaš, krvniče. Jezik »pjesnika i mislilaca« sad je isceren u kriptografe

148

oružja i automata. Nema pitanja. Nema milosti. Nema savjesti.

Ti si, poručnice Walter, pitao:»One se (duševne smetnje) pojavljuju onda kad se poslije nekoliko dana uveče i u miru razmišlja«.

WALTER s. r.

Bio si savjest, ako si srcem mislio.I tebi hvala, bezimeni vojnice, koji si odbacio pušku i svrstao se u red osuđenih zidara budućnosti.

Sanjati? Sanjati! Pod vješalima. Mrtav a još živ. Na neranjivoj strani smrti. Biti u nebiđu. S onu stranu kule od lubanja. Grudima. Djecom. Majkom. Nebom. Zemljom. Biljem. Šumom. Vodom. Sanjati bez sna.Pred puškom. Nad rakom. Nad grobom. Sanjati. Mirom. Slobodom.

13.

A još noć prijedigli ste se od stola i ne znajući da je to posljednja večera, posljednje prelamanje kruha, ako ga je bilo

A još noć prijeodlazili ste na počinak svako sa svojim brigama, svojim nadama, svojim snovima. Treba živjeti, kuću prehraniti, treba izdržati, iznova valjati kamen na brijeg ...

dugove platiti ... Siročiće podići ... sinove ženiti... kćerku udati...

149

Plivaj, plivče, moj zeleni venče, i doplivaj do Đurđeve majke ...

Zaspao sione noći s knjigom u ruci i majka je tiho ušla, poljubila te u čelo i ugasila svijeću

a ti si u snu ulazio u Odisejevu lađu i plovio u zemlju kimersku, u mrtvačko carstvo sjena i čuo jauki krilate riječi:

U mrak, sine moj, i u tamu kako si došo živ budući? ta živim strahota je gledati ovo ...

Odiseja, XI, 155—6

a ti si u snu na svojoj violini izvodio zvukove od kojih je nebo postajalo sve plavetni je

A još noć prijeu snu ste umirali od straha pred pitanjima svojih profesora kojima su lica poprimala zastrašujući i smiješni izgled lutkarske igre ...

Ni u snuniste mogli pomisliti da ćete zagrljeni, vi i oni, istoga dana stajati ponosni pred smrću, veliki pred životom. Prometeji.

Birajućiizmeđu ponuđenog života i smrti vaš nastavnik izabrao je gordu kob slobode: »Moje je mesto u stroju i hoću do kraja da delim sudbinu mojih đaka«. Rekao je prirodno i mirno kao da kazuje tragični Eshilov stih.

150

Pali ste zagrljeni. S vama je sva mladost svijeta. 0 lastavice svjetlosti.

14.

Svršeno je. Smrt je nijema. Samo oni koji su umirali nju znaju. Drvo se zeleni, jer je zeleno.

I ptice pjevaju, jer ptice uvijek pjevaju. Uzvodno do vrela, a u vrelo samo nitko se ne može uvreliti. Nevidljivi su čuvari. Neiskazivi.

Tko može izreći vašu crnu i nijemu patnju, majke, i žene, i kćeri, koje ste u krvi tražile obraze svojih milih, koje ste po homicidnoj stravi prebirale utrgnute drage ruke?

Mistična Stabat mater... Jacoponea da Todi samo je praslika majke čovjeka. Vi ste: sve majke, i svaka majka. Stabant matres...

O Šumarice, od bola zanijemjela.

15.

Svršeno je. Ostali su prazni domovi iprazni postavljeni stolovi. Prazne školske

klupe. Prazne radionice. Prazan trg.Nedovršene riječi. Umukla zvona. Crnina.

Ostale su poruke živima, poruke budućnosti, pisane na kakvom komadiću papira, na knjižici radničkoj, na đačkoj, ostale su na putu smrti, u grmlju, u džepovima odijela, na kiši, na vjetru, na mjesečini, neizgovorene, nenapisane, sanjane, iskidane rafalima... Slovo ljubavi koja se obnavlja u rađanjima... o ljubavi, koja upravljaš svime što živi.

151

Smrt je nijema. Bez suza. Visoki čempres milosti. Smrt je dio života na zvjezdanoj stazi sna i razuma. Veliko bratimstvo svemira.Zjenica mira.

16.

— Obuci me, majko, svuu bjelinu.

— Kamo ideš sva bijela, kćeri?— Idem u crnu noć.

— Tko te u crnoj noći čekada ideš u crnu noć?

— Sunce tražim u crnoj noći, majko,da ne zaluta u crnoj noći, da ne izgubi put.

— Tko me u crnoj noći zove? Kćeri,tko mi dolazi?

— Otvorilo se svijetlo nebou crnoj noći, majko. Pogledaj.

— 0 sine ... sunce ... radosti.

17.

Kad nestaje sunce opet se budiš na kraju i na početku. U svjetlosti koja otima tiha jezerca

tmine sričem elegiju o ružama pod kojima su mrtve ruže. Nesmrtna neka Euridika dolijeće osvojena glasom slavuja ...

Vatro svijeta ... 0 vasiono nebo.

Ove noći kad budem sam među sjenama tišine, zatvorit ću oči i dozivati pjesmu koju šumi vjetar na moru.Zatvorit ću oči i na tvojim grudima snivati svjetlosne bajke ... o roditeljko ... zemljo.

D I V L J E O K O(1978; izbor)

ZAZIV

Svjetlosne kćeri zraka o Planinkinje vi ste zadojile mene i snom i zemljom i vatrom

kad još nisam bio iskra na iskrištu neba kad još nisam pio na izvoru ponornice (prije krika prije riječi prije tijela)

o Slobodarke o Mironosne Evo prolazi između noževa stado bez pojilišta ... Samo bljeskaju oštrice. Gdje ste?

153

KAKO SE TO DOGODILO

Tebi koji si piri u Heladi dizao riječi veličajne kao kule

^Jitko nije vidio ni orla ni gavrana, nikakvu pticu.

Nitko živ u blizini nije ništa vidio osim maglice u visini i zuja pčela u masliniku.

Ni onaj pastiršto leđimice povazdan svira u frulu i netremice u nebo zuri

ništa nije vidio.

Čuo je mukao, tup udar. I ništa više.

Ja sam na obali, čekam, kako si rekao da dolaziš.

Konj tvoj, vezan za jarbol, u hipu je poletio preko mora preko Olimpa u sunceu divlju Skitiju.

Kako se to dogodilo tebi koji, pun Dioniza, vidiš sva predskazanja, početak i kraj i bogova i ljudi? Tebi eleuzijski Kentaure koji si devedeset puta sunce natkrilio?

Prsla je kornjača, prsio je tjeme.

Završen prizor. Modro nebo. I bezdan. Tišina.

Tragični čin, uvijek je pisan životom.

154

POSLIJE NESREĆE

Izgubio sam uspomene. Ostali su samo trzaji.Kad bi vjetar mogao da me pokupi, ali nitko ne može

pristupiti ovdje gdje sam. Pušem i letim i ni jedno ni drugo. Ništa od svega. Ništa. Ništa. Nema me, a ovo što jest moglo je biti i bilo što drugo što se pokupi lopatom. Nitko ne može pristupiti ovdje gdje sam. Ni zmije. Nitko. Imam potrebu da plačem ali ne mogu. Ništa ne mogu. Nikada nisam znao da posjedujem čulo pada. Sve je palo, zauvijek upropašteno,

oduvijek.Kroza me prolijeću muhe i pijavice prašine. Samo me ovo čulo ne ostavlja. Svega se oslobađam, a ništa ne ostaje meni. Nitko ne može pristupiti ovdje gdje sam. Samo ovo čulo nepristupačno na kojem se zakopitila uš. Jedna po jedna uš. Ne znam nigdje doći.Ništa se više ne može dogoditi.

155

MASKA

Nije na prodaju ova maska. Ne prodaje se.Ova se maska ne prodaje. Nipošto.

Ni za glavu ni za što.Ona je za reklamu.Izvorna je.Jednoga dana skupo će biti prodana.Nečemu služila je: — Čemu?Prava maska.

156

RASPRODAJA

Sve ove drage stvari sve mile uspomene ovaj rezbareni sat koji veze vrijeme

ovu drvenu kulu sa bedemima i tornjem busolu u kutiji od slonove kosti mapu morskih struja i zvjezdanih putanja herbarij ljubavni listar i sanovnik bogatu zbirku rukopisa crteža proglasa neostvarenih izuma i bezbroj koječega

daje se u bescjenje

jer je vlasnik uzeo štake i nestao jer je otputovao na neko brdo sigurno je otputovao jer je uzeo štake

157

KORIJEN

T^it ću što sam bio kad nisam bitisao.

Ne žive samo ruke, živi i bilje. U mome snu davno sažgani korijen procvjetava.I tamo u zaboravu, u bistrom dnu, moj odraz još se ocrtava.

Pod svodom glave sva su sazviježđa skrita: kružnice bez središta: središta bez kraja. Vatra sam koja seli u noć bez zvijezda, u sunce bez sjaja.

Ni veći ni manji od travke ja sam samo drugi i svaki čovjek, a opet samo jedan. Zemlja sam i kao zemlja ja sam neutaživo žedan.

Ja sam ovo tijelo ili: nisam.

158

NEBO BEZ NEBA

Vidjelo nevida, mrak prije večeri, u nekojpećini, u klancu nepristupnu, u snu, u bljesku prije

svitanja.

Sjeno tamne svjetlosti, provalijo na putu.

Ako tražiš, okreni se suncu, ako ne tražiš, okrenuta si ognju.

Tko ga ugleda, sažgan je. Tko je rođen, vidi ga u prividu.

Još sam smrtan jer se i zemlji i nebu radujem kao dijete grudima matere. U riječi živim. Kako je istrgnuti od patnje, odstvariti od stvari?Nije ona zreo plod, ona je korijen.

Lažne sam oči naslijedio i sva me ticala varaju, izgubljeno i dolazeće nije jedno i nije sve. Ja sam samo dio, jedan sam, maslina što u jauku odolijeva buri ne znajući tko je izgriza, tko je krši, razumna sjekira, gladna zvijer, vrijeme, grom ili sama sebe?

Tko će odbiti mahniti vjetar što se strmoglavo vrtloži kroz crne rupe neba?

Šum mračnih voda plamti u mome zaboravu, a u nevidu:otvoreno plavetnilo.

159

UTVARA

S'w’” to stojiš ... Trupino ... Rokćeš, ričeš, laješ, ceriš se, režiš, siktiš, gmižeš. Zašto? Gdje si?

Što šutiš? Urlici, zavijaj, sumlato, grdobo, buljino, krastačo, sovuljago, zviždi, vrišti, mlataraj, razaraj, udaraj.Gdje si? Zašto me ne pogledaš, sveoko biće koje si prijetvorno lebdjelo nad ponorom?Preskočio sam. Provukao se. Što zna munjadišem li ili sam mrtav? Za kog visim o grani,sebi ili bezdanu? Jarče, slijepi mišu, metlo,crna ptico, skonjobarko, spiljo, otrovna travo, gubo,prikazo s mojim licem. Kosmat sam, nokat,zaudaram, trulim, cijedim se, otičem, nakazan, ružan.Navali kamen. Još jedan. Prevarena si.Glođi bijelu kost dok je mjeseca. Loči spirine.Gavrani te već kljucaju po tjemenu a krila im postaju teška od žitke pakline po kojoj skaču na svojim štakama. Neće odletjeti. Prevarena si, požudo, crvino, gmazino, kozorepo. Ni kosti. Ništa.Heu Vei veteres! Avaj... Pijetao već sanja svitanje. Kopito zvoni u planini. Pastir već uzima frulu što mu je svu noć na prsima, puna rosnoga pjeva.

160

KRAJ BESKRAJA

Budi mirna, čudna ptico, potonula je obala tvojih krila. Gdje je radost bila, pustinja je

mraka. Divna svjetlosti, više se ne odbijaš, ne treperiš, ne svijetliš.

Ne letiš više. Igre su završene, a jedna se nastavlja počinjući na stubama bez oslonca, bez počela, bez potpornja, bez konca.

Budi mirna, čudna ptico, isplovila je lađa tamnih sjena prema nepresušnim izvorima.

Nitko više neće doći. Umir snježne tišine. Vijorina. Bjelina.

11 Jure Kaštelan 161

UŠ

Planina mi majka a nebo zvjezdano otac moj Kako sam rođen takav sam ostavljen: gol.

Prnje sam razdao utvarama što su po svu noć jecale.

Dođem, cere se.Odem, one dozivaju.Uprtim ih na leđa, dave me.Padam, puste me.

Nazvirim se a onenestanu. Ni lista masline ni struka čemerike.

Uš me spopala.Koljegrizeispija.Napala me ospa šuga svrab.Razdražila se uzbunila se namečila se udarilapa po nogama pa po rukama pa po krastama pa pod čelo pa u oči

162

uvrće zavrće vrti li vrti bjesni li bjesni gnjidetina.Ušposljednjabezokabezumnagluhanijemapratilica.Ne pušta me. Uš me spopala. Hropac.Zaduha.

163

POČETAK

Kraj je uvijek početak. Samo je korak do vrata koja vode na put.

Kroz vrata izlaziš a put je otvoren bezizlazan svemir.

Ovaj potop postat će plodna velika rijeka, prozirno modro ogledalo sunca.

Oluja dolazi s neba a pred njom uš i utvare.Samo je korak do vrata koja vode na put.

164

LAKO TI JE, TEŠKO TI JE

Lako ti je suncu suncovati Lako ti je nebu nebovati

Teško ti je gladnu gladovati Teško ti je žednu žednovati Lako ti je ludu mudrovati Teško ti je mudru ludovati.

165

KAD SE VENE A JOŠ JESEN NIJE

Uzme se trava iva, vari se, kroz čistu krpu cijedi se pa se pije. Na četiri kraja svijeta pogledaš pa kažeš:

»Trava iva od mrtva pravi živa«.Pokloni se suncu izlazećem, okreni se suncu zaodećem. Po­moglo je meni i tebi će. Mrak će proći, bijela zora doći na poprište, svoje ishodište, kao čelo na svoje počelo.U planini vila kazivala kad mi je rane izviđala. Kako sada, tako i zavazda.

166

ERZALICA

Zora zre more mre umireOd gore do gore voda vre izvire

Uvire Umire More mre Voda vre

Loza pupa koza čupa kad propupa Unu nu eno nu Za vodom za gorom Zavoroni zagoroni ĐunđeroniPo Mosoru po Kosom Po Bilaji po Svilaji Zelenbući đelenbući U Slatine pod orije Biokovo zlatni dvori

Spasi kraljice Pasi kravicePa okrpi kotle pa kotlokrpoveNi o drvo ni o kamenNiti ispod PodpoletnicePonaiznadPonaispodPa na brodPa na konjaPa na orla

167

Pa poemi pa dočmi Od dočetka od početka Netremice brzimice Od sunca do sunca Od mene do tebe Pa na brod

V.

SEBEVIDO I SNOVIDO

Bijela kapa na goru, a čobani k moru, niz goru, pred zoru, kako pošli, kako prošli, kako

k moru došli, uz goru, niz goru, pred zoru Stap nose a ne prose, tri rogača, dva kolača, ovčice su u toru, jaganjčići na broju, prvo janje pobjeglo i treće je pobjeglo i deveto pobjeglo, poskakuje po kamenu, po ljuti, po vrljači, po drači, sve se bijeli, sve treperi, nisu janjci pobjegli, orao će klikovati, vuk će gladan jaukati, zavijati, ovčice su u staji, jaganjčići u slami, kozlići su uz jasle, gunjac, biljac, sukanac, jedno malo janješce, šilježe, privilo se na srce, s vrata sašlo na ruke, pod kukuljicu, uz ognjenicu, pod kabanicu, sve se bijeli, sve treperi pa svjetluca niz goru, uz goru, po planini, u visini, u zoru Sad pastiri po sol idu na more, mornarima solarima, sir za sol, vino na stol, vuna, maslo, stupa, sukno i kožica, kostrijet, uže i rebarce i nožica, suza ulja, zrno žita, suva smokva, neslano za slano, tko gleda ne dogleda, sve se bijeli, sve treperi pa svjetluca od sjajnosti, niz goru, uz goru, tračak sunca na moru, u zoru, sve se bijeli, sve treperi, sebevido i snovido, niz goru, uz goru, na moru, u zoru

169

ZEMLJOVANJE

Prepoznajem te u slamčici lakoj koju vir motai proguta i samo pokatkad, bez reda, ptica je neka

u letu otme i sijevne uvis, u modrinu.Kao jeka potonula zvona nad planinskim vodama, kao titraj prepukle strune, bezvremen, tvoj goli stas, zablista u noći punoj straha, u mraku iz kojeg izlijeću slapovi svijetlećih krijesnica, a za njima noć puna noći, pustoš, zrnce neke svjetlosti koja drhti u noći zebnje, u noći punoj noći.O hrid me razbija crnina zaborava dok nepomičantrčim u ludu snu prema nekom brijegu ako ga ima,ako ne tone Val me smrskana otimaNestvarna ruka sastavlja krhotine moje lubanje,mojih dlanova, mojih koljenaTko te čeka, više ne čeka. Noć te ne otkriva,zora ne objavljujeGdje je bila rijeka, nema više rijeke, prazno golo korito, nestalo je zelenilo, zelenpolje, zelenvoda, žuto u žuto odletjelo, žuto ljeto, žuta jesen, potonuo crven kamen, jabuka sunca nebeskog.Tone, lebdi. Iz mrtva debla, sasušena,listić prolistava ili se, u ljuski bjeline, sjećanjeobnavlja kroz rbine (sna).

170

VRELO I PROŠLO VRIJEME

Kao more što se, razljeveno po žednu pijesku, šumeći povlači prema titravu prividu svjetlosti, tako,

u mračnom sebenevidu, zrem oči začuđene, u zaboravu izgubljene ili se tek priviđaju, dolaznice, nikad još viđene

Kako vrelo vodom riječ se ispunja izvršenjem smrtiživota

Kako bi, ranjenim slovom, iskazati sveprisutnu svjetlost

A slijepa ruka,gluha, hvata sad grivu ili je to paučina, bezdani vjetar, ili nasrće zvijer iz nekog drugog mraka.

171

SKAČEM U PLAMEN ILI OTAJSTVO VATRE

Skačem u plamen da tebe (plamen) u mrak iznesem, uvodu.

da te uznesem na liticu gdje bi tebe (plamen) bogovi prenijeli u tamna skrivališta.

Obnevidio vatrom i nijem i zaglušen, zaslijepljen, predajem te, premještam, ili te gubim ili

te sakrivam ili si (plamen) u plamenu i dim {zlato) i vjetar.

172

P J E S M E(1982; izbor)

ZAPIS O ISTRI

5pavam a srce moje bdi kao žakan u Roču gradu u tminu noći glagoljući:

Vstani i pripravi se prijateljnice moja Krasnaja moja i pridi prijateljnice moja po okancu ot kamene meju gramaču i javi m'nje lice tvoje

Lebdi srce moje nad vodama, nad gradinama, nad padinamaModro je more i nebo zvjezdanomodro je, a ralo koje volovi rogati vuku, parabrazdu iz koje se rasipa koralj i zlato.

En to Ionio kolpo, u Jonskom zaljevu, prema Hekateju.

173

KONJ* U KAMEN UREZAN

Zadrhtao sam dodirnuvši ovu stijenu od straha da se ne slegne da ne odleti

Ima privida što netragom planu pred ljudskim okom Od radosti sam uzdrhtao kao da me obuzeo trzaj one iste ruke koja urezuje sveti znak konja u kamen

ruke koja još podrhtava

* Konj urezan u stijenu, nalazište Badanj kod Stoca, pripada mediteranskoj umjetnosti paleolitskog čovjeka. To je do da­nas najstariji otkriveni trag i fragment umjetnosti na našem tlu.

174

ZVIJER / SLOBODA

Samo u snu opaja me tvoj zaglušni krik, rodiljosvake stvari, majko sebetvomih vrela, ognja, prašine

zemlje, zračnih oluja, bijesnih valova, nebaPomamni tvoj zov samo u snu rastvara prostore,

premješta zvjezdane krošnje. U snu bljesak tvojih zjenica ozari mračnu pećinu u kojoj čekam da me proždere jednooki žderač, da me pijavica morska proguta.

O moja ljubavi.Ne zvonite zaglušna zvona, bezumni uragani, svjetlosni

znaci, još neviđena bića, ne treperite zaumne svirale svemira

Zvijeri neukroćena na tvojim krilatim sapima gledam u mrak prasvijeta, u pratvar, u grotlo neimenih, nadumnih sila, u svome rađanju, u svome razaranju nevinih kao san u snu

Ja sam krilat.

Vide me tvoje zjenice Zvijeri! Slobodo!Vidim tvoje zjenice. Još sanjam!

175

BDIJENJE

U mraku bdim da iznenadim da ugledam

biće od vjetra iz travne bajke o rijeci modroj od iskona do utoka sunca

Bdim i vidim kako lebde moje oči u tminama kao zvijezde u mračnim u crnim maglama

Zašto riče more iznenada i vatrom vitla bezglava neman iz pakla pobjegla

Što ste vidjele oči zaprepaštene

D R A M A

P I J E S A K I P J E N A

(1958)

OSOBE:

DjevojkaArlekinLutka

Hrapavi glas »Mjeseca« Gost

Čuvar Čuvarica

GlasZatvorenici

Svjetlo i sjena Zvukovi

PRVI DIO

Završila se zabava u jednom slikarskom atelieru u našem gradu, u potkrovlju pod krupnim zvijez­dama. Gosti odlaze. Nestaju koraci niz stepenice. Kotrljanje. Glasovi.

ZVUČNA ZAVJESA — Noć k noć kunoć la ćon zan an zika fizi izif sizif a da ne bar dan mondrijam ža šić iha ica tić aso pika sat koji tvoji naši vaši Svijet je krug pada brže tiho upe bježi iza u kavezu nisam jesam izba pitam alfa beta gama delta afrika i omega školjka dosta svega abeceda trokut kubus perspektiva pariz viza ticijan mojmužmoja- žena mojaženamojmuž belumbelum deusmeus nukleus zvi­jezdo plov oj kićicoj brže brže tiše tiše poezija lirika nju- jork london moskoviti učo ačo ičo ečo očo ec elj nek noć još nije je sviće nek toga tvoga krokodila kroko koko rokokoko brzo brže tiho tiše eši iše še š eš ššš

Igra svjetla i tame. Neprestano lagano talasanje od svijetloga u tminu i od tmine u svijetlo. Ostala je tišina, polumrak, prazni okviri, obješena LUTKA na štafelaju s razapetim platnom i dvoje ljudi, koji ne znaju jedno za drugo.

Plavičasti polumrak. Muzika puti i očaja. Nepre­stana igra zvukova i svjetla. Gola stilizirana Lutka nosi stidljivi natpis Amour. Netko pijan opružio sepod štafelajem — ARLEKIN.

Iz kupaonice dolazi: — DJEVOJKA. Gola.DJEVOJKA — Nikoga nema. Igra s lutkom. Samo ti i ja.

Izigrava. Mala moja, mala moja ... ljubavi moja ... Ti i ja ...

180

— O vidi, vidi — Skida natpis i opet ga vraća. Tako ... Ko­nopac oko vrata... Tako. — I snivaj. Gadljivo. — Ti snivaj, a ja ću ... snivaj... snivaj ... Razumno. Odvratno. Oni ima­ju pravo. Imaju tlo pod nogama. Znaju što hoće. Svi oni... On... pa da i on. A zašto ne — I ja imam... i ja znam ... Opravdava se. Ostani malo sama. Samo trenutak. Oprat ću ruke i doći čista. Kao dijete. Kao ti, moja Lutko. Pričat ćemo. A ako te moja priča rastuži, obrisat ću ti suze. Nitko neće znati da si plakala. Počekaj me. Odmah ću doći. Izlazi.

LUTKA — Dvoje ljudi sami u noći pod svjetlošću koju ne vide Ona — u svijetu suncokreta, leptira i svjetlosti.On — u korijenju, u ledu kristala i tmineIsti mjesec pozvao je na put lađu, vuka i jagnjeAnđeo s mačem progoni anđela vatrekoji se skrio u utrobu ribePijetao zobi je zvijezde i zaboravlja zoruDvoje ljudi sami u noći

StankaLUTKA — Velika noći čuda, noći utrobe,

noći koja rastvaraš školjke Ne ostavljaj planini Ne ostavljaj nemani ne ostavljaj vodi, vjetru i mraku Ne ostavljaj samu svoju djecu jer je kamenje o koje udaraš oštro jer su igračke koje ostavljaš skrhane Sakrij svoje oštrice ostavi im pijesak i pjenu Uvedi ih u san krvi i disanja

Stanka

DJEVOJKA, iz vana — Lutko, lutkice, dolazim. Još malo. Moram biti čista. Stanka. Tražim za tebe haljinu. Divnu, novu. Vidjet ćeš. Čekaj malo.

ARLEKIN, rasanjen — Ipak nisam sam. Tko je to? Igra počinje. Skriva se.

DJEVOJKA, vraća se i igra s Lutkom — Evo je. Krasna.Izvest ću te na ples. Idemo u Veliki Grad ovo ljeto. — Ne­ćeš? — Dobro. Idemo u jedno malo mjesto na obali. Vidjela

181

sam ga: — Strma litica. Zvonik. Krovovi od kamena. Mali puteljak. Natovarene mazge. Miris koromača. Gledat ćemo brodove u sumrak i u svitanje. — I more. I mreže. Gledat ćemo rakove na pijesku. A noću šum valova i čempresa. I veliko sunce u danu. I više ti nikada nitko neće staviti konopac o vrat. Ja ću ga skinuti. Odlazi sasvim naprijed, a Lutka se polako povlači u jedan kut. Arlekin nečujno do­lazi Djevojci iza leda. — A kad budeš slobodna, obećaj mi da ćeš me voljeti. Ja nisam kriva. Ti si sve vidjela. Ja nisam to. Nećeš me zaboraviti. Ti si pametna. Bit ćeš učiteljica. Ili liječnik. Njegovat ćeš stare umorne ribare. Ne, ti si lijepa, bit ćeš filmska zvijezda. Nećeš ti to. Udat ćeš se za jednog mornara. Imat ćeš svoju kuću i djecu. Doći ću ti u pohode. Donijet ću ti bijelu golubicu. Hoćeš li mi doći u susret? Hoćeš li me ugostiti? Hoćeš li se radovati?

Stanka

ARLEKIN — Da!DJEVOJKA — Trenutak šutnje. Okreće se prema Lutki.

Ne vidi je. Izbezumljeno puze po podu, ugleda je i sva ne­staje u njoj. Glas joj se pretvorio u urlik. — Tko je?

ARLEKIN, tiho — Ja sam. Ne boj se. Ja sam svu veće ovdje. Ne boj se. Evo odlazim. Opet. Ustani. Ne boj se. Upalit ću svjetlo.

DJEVOJKA — Ne. Hoću da znam tko si ti?ARLEKIN — Ja! Ja sam.DJEVOJKA — Ja ne znam tko si ti.ARLEKIN — Ja. Pogledaj me. Ja sam.DJEVOJKA — Ja te ne znam. Govori.ARLEKIN — Evo govorim. Citira sebe pijana. — »Pleu-

rant, je voyais de l’or et ne pus boire.« — Rimbaud, Une saison en Enfer.

DJEVOJKA — Ha, haaa ...ARLEKIN — He, heee ...DJEVOJKA — Hohohuuu ...ARLEKIN — Hihi... hi.DJEVOJKA — Znam tko ste. — Pijanac.ARLEKIN, grubo — Da, pijanac.DJEVOJKA — Ja se vas ne bojim.ARLEKIN — Znam da se vi ne bojite.DJEVOJKA — Što vi to govorite?

182

ARLEKIN, mirno — Kakav? Pijanac. To me zabavlja. DJEVOJKA — Je li to zabavno biti pijan?ARLEKIN — Dobro vi to znate.DJEVOJKA — Zašto ste takvi? Ne budite svinja. ARLEKIN — I pijanac i svinja kad spavaju zlo ne misle. DJEVOJKA — Jeste li vi spavali noćas?ARLEKIN — Da.DJEVOJKA — I ništa niste čuli?ARLEKIN — Ne.DJEVOJKA — Bile su divne zvijezde.ARLEKIN — Vidjeli ste ih?DJEVOJKA — Da.ARLEKIN — Tamo u...DJEVOJKA — Prestanite molim vas.ARLEKIN — Ili zvijezde ili kiša. Uvijek nešto mora biti.

A jesu li baš bile tako divne?DJEVOJKA — Upalite svjetlo.ARLEKIN — Pa vi se ne bojite mraka.DJEVOJKA — Da, ne bojim se, ali upalite svjetlo. ARLEKIN — Ako mi obećate da se nećete sasvim pre­

stati bojati.DJEVOJKA — Zašto?ARLEKIN — Zašto?DJEVOJKA — Dobro. Neću se sasvim prestati bojati.

Igra svijetlih tonova

ARLEKIN — Evo to sam ja. Što kažete?DJEVOJKA — Da, to ste vi. Kao da vas prvi put vidim.

Znate, ja vas zapravo prije nisam ni vidjela. Imali ste nešto ukočeno. Nešto odbijajuće, strano. Časti mi, nikad vas prije nisam vidjela. Nešto ...

ARLEKIN — Tako.DJEVOJKA — Jest. To je zaista smiješno.ARLEKIN — A sad me vidite?DJEVOJKA — Da. Gledam vas.ARLEKIN — A zašto ste vi ovdje? Kako to da ste sami? DJEVOJKA — A vi?ARLEKIN — Ja? — ja sam ostao ovdje da budem sam,

sam samcat.

ARLEKIN — Ništa ja ne govorim.DJEVOJKA — Zašto ste takvi?

183

DJEVOJKA — A zašto ste onda došli ovamo?ARLEKIN — Kažem, da budem sam. Da budem sam

među ljudima.DJEVOJKA — A što će vam ljudi, kad želite biti sami?ARLEKIN — Trebaju mi da budem sam. — A kako je

vama ime, djevojko?DJEVOJKA — Meni je najdraže kad mi kažete: — Dje­

vojka. Htjela sam večeras biti samo djevojka. Ime mi je... Ne, zovite me: Djevojka. — Vi ste? Ne govorite, ne govorite, znam, čula sam ... Da, to je lijepo, ali ja vas neću zvati...

ARLEKIN — Dobro. Nemojte me zvati...DJEVOJKA — Vi se ljutite. Ja sam dosadna.ARLEKIN — Ne ljutim se. Zašto?DJEVOJKA — I svejedno vam je zašto sam ovdje?ARLEKIN, šuti.DJEVOJKA — Nimalo, nimalo, nimalo niste radoznali?

StankaDJEVOJKA — Nećete mi odgovoriti?ARLEKIN — Zašto ste ovdje? Zato, jer ste ovdje. Zašto?

Valjda, jer volite Umjetnost. Znam. Opija vas miris boja i terpentina. Svejedno. Ovdje ste. Nešto ste htjeli vi ili netko drugi ili konačno netko treći. Netko je to htio, jer vas si­gurno anđeli nisu donijeli. A tko je to htio? — Sudbina.

DJEVOJKA — Sudbina. Divno. Sudbina je i vas ovamo dovela. Sudbina je htjela da budemo zajedno.

ARLEKIN — Tko da bude zajedno?DJEVOJKA — Tko? Vi i ja. Nikoga više ovdje nema.ARLEKIN — A oni koji su bili?DJEVOJKA — Zašto lažete da ste spavali?ARLEKIN — Ne lažem. Spavao sam. A zašto vas toliko

uznemirava jesam li ili nisam spavao? Stvari jesu kakve jesu. Bio budan i pričinjao se da spavaš ili spavao i priči­njao se budan — to je sasvim svejedno. A pogotovo za vas. Zaspao sam kad ste imali vašu »solo« točku. Plesali ste, pjevali, što li? Bilo je nečeg tužnog i jadnog i djetinjeg i iskrenog i zlog i sitnog i ubogog i smiješnog u toj vašoj igri. I besmislenog. A to je bilo divno. Pijan i usnuo čovjek ponekad izvrsno vidi. Dosta je toga gledanja. Ne želim ništa vidjeti. Nisam ni vidio ni želio vidjeti ništa.

DJEVOJKA — A vi ste ipak sve vidjeli.

184

DJEVOJKA — Meni?ARLEKIN — Vama? Sigurno ništa tragično. Živi ste. Što

vam se dogodilo? Kažite što je? što ste toliko uznemireni? Netko je mrtav, uhapšen, zapalio katedralu, nestao preko granice, pripadao ilegalnoj grupi, trgovao zlatom, ubio lju­bavnicu, izdao domovinu, objesio se, prešao u inostranu službu, digao vlak u zrak? Što je? Da nije izbio rat? Vidi đavola. Kažite što se to dogodilo?

DJEVOJKA — Nitko nije mrtav. Mir je na svijetu. Nema rata. Noćas su svi sretni. Svi koji su bili ovdje. Noćas su svi ljudi sretni. Svima se dogodilo sve što su mogli željeti. Ovo je noć čuda.

ARLEKIN — Ništa ne vidim.DJEVOJKA — Samo se nama nije ništa dogodilo.ARLEKIN — Kome?DJEVOJKA — Vama i meni. Ostali smo ovdje. Možda

mi nismo ništa ni htjeli.ARLEKIN — Može nam se dogoditi.DJEVOJKA — Što?ARLEKIN — Sve što hoćemo.DJEVOJKA — A ako opet bude rata? Što ćete vi?ARLEKIN — Igrat ću se rata.DJEVOJKA — Kako? Igrati?ARLEKIN — Imam iskustva. Postao sam neranjiv. Znam

kao i djeca, da puške zapravo ne ubijaju. U svakoj igri ima mrtvih i živih, pobijeđenih i pobjednika. Samo treba imati igračke i znati igrati i igrati iznova. Umiru oni, koji ne znaju pravila. Ja sam neranjiv. Ako poginem ostat ću neranjiv. Moje uvjerenje, moja ideja čine me živim. Ostat ću opružen na zemlji. Ruke će mi biti ukočene. I doći će lješinari i kljuvat će me uvjereni da sam mrtav. Oni imaju samo instinkt. Oni ne znaju pravila ljudske igre. Oni ne znaju da je rođen ili da se roditi mora jedan pjesnik, koji će me oživjeti sugestijom svog ritma, riječi i slika. Ja ću postati njegovo životno, pjesničko, neobjašnjivo jezgro. Ili jedan glumac. Ili kipar. Ili jednostavno: jedan čovjek — doći će jedan običan vojnik koji će produžiti moj put. I on će biti neranjiv. Treba imati igračke, poznavati pra­vila igre i igrati iznova. Prije sam znao da mogu poginuti i bilo me je strah. Treba imati iskustva.

ARLEKIN — Dobro. Što se dogodilo?

185

DJEVOJKA — Strašno. Vi ste bili u ratu?ARLEKIN — To je bila Revolucija.DJEVOJKA — Jeste li ubijali?ARLEKIN — Nisam. Vršio sam drugi posao. DJEVOJKA — Koliko ste godina imali?ARLEKIN — Na kraju rata dvadeset.DJEVOJKA — Zašto vi niste general?ARLEKIN — Ne znam. A zašto vi niste časna sestra? DJEVOJKA — Ja ništa ne razumijem. Ništa, ništa, ništa

ne razumijem. Znam da treba živjeti, raditi i umrijeti. To je prirodno. To je lijepo, sve drugo ne shvaćam. Vi razu­mijete?

ARLEKIN — Pođite na politički kurs.DJEVOJKA — Vi mene mrzite.ARLEKIN — Jest. Bez razloga, sudbinski vas mrzim. DJEVOJKA — Ja sam glupa.ARLEKIN — Ja sam glup.DJEVOJKA — Ja sam glupa.ARLEKIN — Ja sam glup.DJEVOJKA — Nemojte se rugati. Ja, ja sam glupa. ARLEKIN — Ja sam konj.DJEVOJKA — Ja sam cipela.ARLEKIN — Ja sam stol.DJEVOJKA — Ja sam pepeljara.ARLEKIN — Lonac.DJEVOJKA — Stolica. Pepeljara. Sjedalica. Prozor. Vje­

šalica. Zvonce.ARLEKIN — Stop!DJEVOJKA — 0 ne. Ne. Kako je divno...ARLEKIN — Što je divno?DJEVOJKA — Ja sam zaista glupa.ARLEKIN — Da?DJEVOJKA — Da. Ja sam ...ARLEKIN — Nisi.DJEVOJKA — Da, da, ja sam ...ARLEKIN — Jest, ti si: — Djevojka. Samo Djevojka. I

ništa više.DJEVOJKA — Istina. Ja volim priče. Mnogo priča. ARLEKIN, daje znak rukom. — Mala stanka. Počinje

pantomima.

186

DJEVOJKA — Sto je to?ARLEKIN — Priča. Pogodi.DJEVOJKA — Za mene?ARLEKIN — Da. — Pogađaj.ARLEKIN, Lutki — Svijet je velik. Srce je maleno.

To isto govori Djevojci pantomimom.DJEVOJKA — Kišobran?ARLEKIN, Djevojci — Ne.ARLEKIN, Lutki — Srce luta velikim svijetom. Prelazi

planine, prelazi mora i umorno usne na nekoj obali. To isto govori Djevojci pantomimom.

DJEVOJKA — Zvijezda?More?Lađa?

ARLEKIN. Djevojci — Ne.ARLEKIN, Lutki —- Došla je velika ptica, uzela ga pod

krilo i odletjela u nebo. To isto govori Djevojci pantomimom. DJEVOJKA — Ruža?ARLEKIN, Djevojci — Ne.ARLEKIN, Lutki — Zli lovac ubija pticu. Srce padajući

govori: — Divan let. Kako je čudesan svijet. To isto govori Djevojci pantomimom.

DJEVOJKA — Vojnik?ARLEKIN, prekida pantomimu i glasno — Ne! DJEVOJKA — Riba?ARLEKIN — Ne valja.DJEVOJKA — Pogodit ću. Igraj dalje.

Stanka

ARLEKIN — Ti si glupa.DJEVOJKA — Ti si glup.ARLEKIN — Ti si glupa.DJEVOJKA — Ti si glup.ARLEKIN — Ti si cipela.DJEVOJKA — Ti si konj.ARLEKIN — Ti si pepeljara.DJEVOJKA — Ti si lonac.ARLEKIN — Ti si stolica, žirafa, kišobran, vojnik, gav­

ran, padobran.DJEVOJKA — Stop. Stoj. Ne valja.

187

ARLEKIN — Ti si mala, mala, moja mala lutka.DJEVOJKA — Divno. A gdje je Lutka?ARLEKIN — Ti si Lutka.DJEVOJKA — A što si ti?ARLEKIN — Ne znam.DJEVOJKA — Ti budi sunce. Ne, budi... Zvonce na

vratima — Ja znam jednu igru ... Zvonce.ARLEKIN — Tko je sad?DJEVOJKA — Ništa. Nitko. — Evo: — Ovo je jedan

otok. Tu je šuma, a more je dolje duboko... Zvonce počinje uporno zvoniti.

DJEVOJKA — Tko je sad? Zvonce ne prestaje. Igra je prekinuta. Djevojka odlazi otvoriti.

ARLEKIN — To je Mjesec. Otvorite brzo. Pravi Mjesec.DJEVOJKA — Uđi, Mjeseče.ARLEKIN — Uđi, plavi ljubavniče.DJEVOJKA — Prođi preko jezera.ARLEKIN — Lađo sna, ptico umornih krila.DJEVOJKA, smije se — Uđi...

StankaHRAPAVI GLAS »MJESECA« — Zapamtit ćete vi tko

sam ja. Vlazi nekoliko koraka. Na zidu njegova sjena. Ima vremena. Srest ćemo se. Odlazi. Zapamtit ćete tko sam ja. Sjena se opet javi na zidu i nestane.

StankaARLEKIN — Treba bježati!DJEVOJKA — Ja se ne bojim.ARLEKIN — Ne bojim se ni ja, ali treba bježati. DJEVOJKA — Zašto?ARLEKIN — Jer treba.DJEVOJKA — Ali zašto treba?ARLEKIN — Mjesec je okrutan.DJEVOJKA — Koji mjesec?ARLEKIN — Mjesec iznad mosta, ćelav, sa cvijećem i

svijećom.DJEVOJKA — Sad je iznad zvonika. Okrutan je. Bje­

žimo.ARLEKIN — Ja ostajem u zasjedi. Ti bježi. DJEVOJKA — Strah me je.

188

ARLEKIN — Ne boj se. Bit ću kod stare masline.DJEVOJKA — Strah me je.ARLEKIN — Bježi u mlin. Naći ć.eš kruha i suhih smo­

kava.DJEVOJKA — Strah me je.ARLEKIN — Skoro će prvi pijetli. Oni naviještaju

svjetlo. Čuješ li kako prolaze stada? Još tinjaju pastirske vatre u daljini.

DJEVOJKA — Bojim se.ARLEKIN — Zadnji je čas. Treba bježati.DJEVOJKA — Volim te. Volim te.ARLEKIN — Do mora je daleko, čuješ li pjesmu u

planini? Evo dolazi konj, prazan, dobro ga stegni za grivu i leti. Odmah! U svanuće ugledat ćeš svjetlo. To je stari lađar. On će te prebaciti na otok. Bježi, bježi. Odmah. Ni­kome ne kazuj kuda ideš.

DJEVOJKA, šuti i plače.ARLEKIN — Što plačeš, Djevojko?DJEVOJKA, šuti i plače.ARLEKIN — Konj je sve bliže.DJEVOJKA, šuti i plače.ARLEKIN — Evo stiže. Blizu je. Preda nj ću.DJEVOJKA, hvata ga. — Ne mogu. Ne mogu. Ne mogu

otići. Tamo je mrak. Crno. Očaj. Ja te volim. Volim te. Tebe volim. Ne mogu. Ne ostavljaj me. Ovdje je svjetlo. Čuješ li velike orgulje svemira?

ARLEKIN — To tvoja krv šumi. Obriši suze. Ustani, Djevojko. Stanka. — Konj! — Skači!! — Stanka. — Jao!!!

Nestaje kas konja Vjetar

DJEVOJKA, podiže se — Griva od oblaka. Kopita od vatre. Prelazi preko rijeke. Bijeli konj noći.

ARLEKIN — Svršeno je.DJEVOJKA — Ljubav je došla.ARLEKIN — Ostalo je blato. Tmina. Pauci.DJEVOJKA — Sunce! Ti si sunce.ARLEKIN — Ostali su kosturi.DJEVOJKA — Ljubav je došla.ARLEKIN — Ostala je splav prepuštena strujama, mu­

njama i vjetru.

189

DJEVOJKA — Čuješ li ptice?ARLEKIN — Gavrani.DJEVOJKA — Ne. Ptice ljubavi. Čuješ li kako šume

krila?

StankaARLEKIN — Idemo.DJEVOJKA — Kamo?ARLEKIN — Bilo kuda. Viči. Neizdrživo je! DJEVOJKA — Čuješ li kako kuca moje srce?

Stavi ruku na moje čelo.Dođi, ljubavi.

ARLEKIN — Kako je bio vitak. Kao duga na suncu. San koji je nestao.

DJEVOJKA — Ti ne čuješ ptice.ARLEKIN, grubo —Prestani!DJEVOJKA — Jao,

noći koja sakrivaš nož.Noći,moja ranjena ljubavi.

ARLEKIN, šuti.DJEVOJKA — Prazna crkvo jecaja.

Dijete izgubljeno u pijesku.ARLEKIN, šuti.DJEVOJKA — Izmlati me svojim granama.

Razbij me valovima o oštre hridine. Stegni me svojim žilama i korijenjem. Ne ostavljaj me gluhoj noći.

Duga stanka

ARLEKIN — Sami smo.DJEVOJKA — Dvoje smo. Nismo sami.ARLEKIN — Možda nas je i više.DJEVOJKA — Dvoje smo. I nikad nitko nije bio. Ni

ove noći.ARLEKIN — Što je to »ova« noć?DJEVOJKA — Zrcalo u kojem sam se ogledala.

Daleko jezero koje sam ugledala.Ponor iz kojeg sam pobjegla.

ARLEKIN — Zrcalo, jezero, ponor? — Nešto mnogo običnije od ogledala, jezera i ponora. To je — to.

190

ARLEKIN — To da je čovjek uvijek na nekom jadnom groblju. Dvije, tri suze i novi mrtvac. I novi, i novi, i još jedan novi. I poslije svih mrtvaca, kako opet gledati sunce? Kako ubrati cvijet? Poslije jedne istine, druga, treća, peta i uvijek jedna nova istina, još jedna i još jedna. I poslije svih odricanja još jedno i uvijek još jedno. To je mudrost djece. Ja znam svoju ulogu, ali je ne želim igrati. Zabo­ravio sam pravila.

DJEVOJKA — I to je sve? To je sve što kažeš jednom srcu koje kuca i koje živi?

ARLEKIN — Kuca i živi.DJEVOJKA — Kuca i živi od ove noći za tebe.ARLEKIN — Ne razumijem se u srca koja kucaju i

žive »ove« noći.DJEVOJKA — I sve noći i sve dane.ARLEKIN — Ne znam te horizontalne mudrosti. Ne

shvaćam. Neki kvar u mehanizmu. Ne ide. Pokvarilo se. Iskopčalo se. Reci jasno: što hoćeš?

DJEVOJKA — Život.ARLEKIN — Koji?DJEVOJKA — Djetinjstvo.ARLEKIN — Ostavimo djetinjstva. Ne razumijem se

u to.DJEVOJKA — Postanimo jedno.ARLEKIN — A onda prestaje igra.DJEVOJKA — Neka prestane.ARLEKIN — Bit će strašno dosadno.DJEVOJKA — Ovako je očajno.ARLEKIN — Zašto »očajno«? — Treba imati ulogu i

poznavati igru. Ako je uloga »očajno« — neka bude do kra­ja. I onda »očajno« nije očajno. Shvaćaš?

DJEVOJKA — Pristajem ako smijem malo mijenjati, malo sići sa ceste i odmarati se. Recimo, dođem na vrh bri- jeha i gledam.

ARLEKIN — Što?DJEVOJKA — Nebo. Izgubljeno nebo.ARLEKIN — Dobro, — zemlju, oblake, sve, — kamenje,

ptice, sve što želiš.DJEVOJKA — A ako sretnem neku životinju?ARLEKIN — Koju?

DJEVOJKA — A što je to — to?

191

DJEVOJKA — Nepoznatu. Smijem li zastati i malo snjom razgovarati?

ARLEKIN — Naravno. Svakako.DJEVOJKA — A ako nas opkole? Ako mene zarobe?ARLEKIN — Tko?DJEVOJKA — Netko na putu.ARLEKIN — Borit ću se. Pobunit ću sav kraj. Oslobodit

ćemo te.DJEVOJKA — A ako zaboravimo put?ARLEKIN — Tražit ćemo ga. Probijat ćemo se. Jest

ćemo korijenje, lišće, prijesno meso i crve.DJEVOJKA — A ako nas spopanu uši i bolesti?ARLEKIN — Izdržat ćemo. Čekat ćemo sunce. Za uši

je lako. Ubijat ćemo ih odmarajući se. Svaki put kad sta­nemo. Bolest ne dolazi u naporu. Naviknut ćemo se.

DJEVOJKA — A ako zaboravimo i put i sunce i zemlju i vatru i vodu? Ako zaboravimo govoriti?

ARLEKIN — Naučit ćemo opet. To je lako.DJEVOJKA — A ako ti pogineš?ARLEKIN — Onda prestaje naša igra.DJEVOJKA — I što će se dogoditi?ARLEKIN — Ti ćeš ostati uza me. Doći će ledeno doba.

Strašne vijavice. Prekrit će nas. Naši će kosturi ostati dobro konzervirani. I jednom, jednom, jednom će nas neki budući naučni laboratorij sasvim rekonstruirati, a možda i oživjeti.

DJEVOJKA — A ako ne bude ljudi?ARLEKIN — Ne boj se. Onda će opet ribe početi go­

voriti.DJEVOJKA — To ne volim.ARLEKIN — Što?DJEVOJKA — To, da će nas netko oživjeti.ARLEKIN — To se ne može »voljeti«. Živiš. To je sve.

A kasnije voliš, mrziš i sve ostalo.DJEVOJKA — Kao snimljeni glas? Kao slika u pokretu?ARLEKIN — Ne znam. Kažem »možda«.DJEVOJKA — Ja se bojim.ARLEKIN — Čega?DJEVOJKA — Bojim se da nas netko može oživjeti bez

očiju ili bez glasa ili bez hodanja. Kao strojeve, u svoju svrhu.

192

ARLEKIN — I ti postaneš stroj za mjerenje tuđe lju­bavi. I počneš pisati ljubavnu liriku.

DJEVOJKA — Ne bismo mogli htjeti i ne htjeti. ARLEKIN — Svaki stroj može htjeti i ne htjeti. DJEVOJKA — I misliti?ARLEKIN — Oni najsavršeniji i misle.DJEVOJKA — I voljeti?ARLEKIN — Da, i mrziti i uništavati.DJEVOJKA — A zašto strojevi uništavaju kad čovjek

ne želi?ARLEKIN — Jer imaju svoju narav. Nisu savršeni. DJEVOJKA — A kad budu savršeni?ARLEKIN — Postat će domaće životinje.DJEVOJKA — Divno.ARLEKIN — Sto je divno?DJEVOJKA — To.ARLEKIN — Što to?DJEVOJKA — Da se opet igramo. Pristajem.ARLEKIN — Što?DJEVOJKA — Pristajem da se igramo. Dajte mi ulogu.

Tko sam ja?ARLEKIN — Lutka.DJEVOJKA — Kako lutka?ARLEKIN — Lutka — kao ona tamo.DJEVOJKA — Neću: — lutka, pepeljara, sjedalica, pro­

zor, vješalica, zvonce. Hoću biti živo biće: — gazela, srna, ptica ili barem riba ili — pismo.

ARLEKIN — Riba? Bit će ti hladno u vodi.DJEVOJKA — Ne baš prava riba. Recimo: riba koja

govori kao u narodnoj priči.ARLEKIN — A ipak je bolje da ostanemo: ti i ja. Budimo

to što jesmo. Noć prolazi. Skoro će zora. Počet će se vraćati. Počet će čišćenje, spremanje. .

DJEVOJKA — Neće nitko doći. Znaš da on jutros putuje.

ARLEKIN — Da.Stanka

DJEVOJKA — Ali ti nećeš da budeš ono što jesi. ARLEKIN — Kako?DJEVOJKA — Nećeš da budeš stvarni čovjek.

13 Jure Kaštelan 193

ARLEKIN — Dobro. Pit ćemo. Poći ćemo u krevet. Ujutro se dobro oprati. Prihvatiti se svog posla. I nastaviti živjeti kao stvarni ljudi.

DJEVOJKA — Ali to nije »stvarni« čovjek.ARLEKIN — Zašto sad nije?DJEVOJKA — Zato, jer te volim.ARLEKIN — Mehanizam je isti. Pravila su ista. Obred

je isti. I rezultat je isti. Misa u crnini i misa u sjaju uvijek je samo misa.

DJEVOJKA — Pristajem na sve.ARLEKIN — što vam se opet dešava?DJEVOJKA — Vi sve znate. To nisam bila ja. Ja pripa­

dam samo vama. Samo tebi.ARLEKIN — A što to pripada meni?DJEVOJKA — Moja ljubav i moje tijelo. I moja djeca

ako se rode. I moja želja za njima ako ih ne bude. I moja strast ako je probudiš. I moja strast ako ostane zapretana. I moj očaj ako ga ne rastjeraš. I moja radost ako je stvoriš. I moje rođenje i moja smrt. I sve moje stvarnosti u snu i svi moji sni u stvarnosti. I ova stvarna stvarnost.

ARLEKIN — Bogat miraz.

StankaDJEVOJKA — Ti si...ARLEKIN — Ti si...

StatikaDJEVOJKA — Oboje smo ljudi.ARLEKIN — Stvarni ljudi?DJEVOJKA — Sami u noći.ARLEKIN — Dvoje smo. Nismo sami.

Stanka

DJEVOJKA, odlazi Lutki. Skriva se i plače.ARLEKIN — Draga! Zvonce na vratima. Draga! Zvonce

na vratima.ARLEKIN, otvara vrata i vraća se. Počinje neobična

igra svjetlosti. Osjeća se potres.DJEVOJKA, prestrašena — Što se dogodilo? Tko je zvo­

nio?ARLEKIN, tiho — Gost. Skida obuću. Ostani mirna.

194

ARLEKIN — Dosad je uvijek bio miran.DJEVOJKA — Jednom sam ga vidjela kako se igra sa

psima. Svu je djecu oduševio.ARLEKIN — Šuti. Ostani mirna kad dođe.DJEVOJKA — On leti.ARLEKIN — I roni.DJEVOJKA — On svira gitaru. On svijetli. On treperi.ARLEKIN — On sve može. Šuti i budi mirna.DJEVOJKA — A ako me opeče?ARLEKIN — Ostani mirna. Ne diraj ga.DJEVOJKA — A ako me počne doticati?ARLEKIN — Ne opiri se. Ulazi u okvir. Ostani mirna...

Evo ga... Dolazi. Svjetlo se smiruje.GOST, koji može doći u svako doba pozvan i nepozvan,

vidljiv i nevidljiv. On je sveden na kuglu (glava), kocku (trup), valjak (ruke), kubus (noge). Ima čula: vid (iskre mu oči), sluh (svijetle mu uši, jedno crveno, drugo zeleno), okus (kukuriče kao pijetao i lupka se po trbuhu), njuh (laje kao pas), opip (zvoni — ali svoja čula može manifestirati i na druge načine). Ostala, čovjeku nepoznata čula skriva. Ima sve dinamične i raznosmjerne sposobnosti, horizontale i vertikale: hoda, leti, roni, ima neograničenu brzinu i slično. Za svaku od tih sposobnosti može laganim postupkom izmi­jeniti oblik.

Neke druge sposobnosti i slabosti: može se rastaviti na sastavne faktore. Odšarafi glavu — ostaje šiljak sa kotačem koji se vrti. Pokazuje lubanju — u njoj blistaju crvene i modre zvjezdice. Odšarafi ruku, — ostaje projektil. Izvadi grudni koš — ostaju kazaljke i kristalni paralelopiped srca. Hoda (škripi), misli (ulijeva tekućinu u glavu, ali ako je neoprezan i zaboravi zašarafiti spolovilo — tekućina curi. U tom slučaju mora otvoriti vratašca na donjem dijelu trupa, mora izvaditi spolovilo, mora ga zašarafiti, mora ga vratiti na staro mjesto i mora zatvoriti vratašca. Tada tekućina mišljenja ne protiče i postaje aktivna). Može izne­naditi neočekivanim. Govori — svjetlosnim znakovima ili ritmičkim otkucavanjem.

On je došao u kratak posjet. Sve zna i sve može. Netreba mu ničija pomoć. Publici pokazuje navedene ili nekedruge ili samo neke od svojih mogućnosti. Ili nijednu.

DJEVOJKA — On je opasan.

195

Njegove su osnovne kretnje polagane, ali ponekad mogu biti i vrlo, neobično, vrlo neobično brze. Njegova prisutnost ne mora biti vidljiva, ali mora biti čujna, može ostati samo zvuk ili ritam.

Gost ide polako i odmjereno. Dolazi Djevojci i pruža joj ruku. Djevojka je zbunjena. Arlekin joj daje znak da odšarafi ruku. Ona je odšarafi. Dolazi Arlekinu. Pruža mu ruku. On je odšarafi. Gost je stao. Djevojka i Arlekin gle­daju u iščekivanju.

ARLEKIN, tiho — Govori.DJEVOJKA ARLEKIN - DJEVOJKA ARLEKIN - DJEVOJKA ARLEKIN - DJEVOJKA ARLEKIN - DJEVOJKA ARLEKIN -

— Što je ovo? Drhtim.- To je — A.— Bijelo. Snježne pahuljice.- To je — E.— Crveno polje makova.- To je — I.— Zeleno. Zeleno. Zeleno.- U.— Kocka vedrine. Plavetnilo.- O.

Boje i metalno kucanje postaju sve bržiARLEKIN — To su konsonanti. Neka poruka: — O-A-Z-

-I-S M-E-G-A-L-E T-A-K T-I-K T-A-K. Ne razumijem.

Stanka

GOST, prilazi Djevojci. Ona mu prišarafi ruku. Odlazi Arlekinu. On mu prišarafi ruku. Gost je nestao.

DJEVOJKA — Kako je to magično, zvučno, slikovito, ne­poznato. Vraća se na svoj okvir.

Stanka. TišinaARLEKIN - DJEVOJKA ARLEKIN - DJEVOJKA ARLEKIN -DJEVOJKA ARLEKIN - DJEVOJKA

- Ne ostavljaj me.— Ja više ne mogu. Igra je svršena.- Ne znamo tko je pred vratima ...— Naša igra.- Mi nismo »igrali« ove noći.— Jesmo — krive uloge.- Nijedna uloga nije kriva.— Za dobra glumca.

196

ARLEKIN — Mi smo ljudi. Svaka je gluma istina, a svaka istina gluma.

DJEVOJKA — Zavisi pred kime.ARLEKIN — Pred životom.DJEVOJKA — Život je strah ... očaj.ARLEKIN — Život je samo život i samo jedan. DJEVOJKA — Ja ne želim živjeti.ARLEKIN — To je život.DJEVOJKA — Što?ARLEKIN — Živjeti i ne željeti živjeti, moći i ne moći. DJEVOJKA — A što je istinito?ARLEKIN — Treba igrati do kraja.DJEVOJKA — Zašto »igrati«?ARLEKIN — Svejedno — živjeti.DJEVOJKA — A ako postane besmisleno?ARLEKIN — Već će se netko pobrinuti da nađe misao. DJEVOJKA — Tko?ARLEKIN — Netko. Onaj pred vratima.

StankaDJEVOJKA — Dobro. Pristajem na sve.ARLEKIN — Bez uslova?DJEVOJKA — Kao i ti.ARLEKIN — Ugasimo svjetlo.DJEVOJKA — Imam ti nešto reći.

Zamračenje. Arlekin i Djevojka nestaju u pozadini. Njihove nemirne razigrane sjene smiruju se u veli­kom okviru. Muzika kao na početku.

LUTKA — Dvoje ljudi sami u noći pod svjetlošću koju ne vide Ona — u svijetu suncokreta, leptira i svjetlosti On — u korijenju, u ledu kristala i tmine Isti mjesec pozvao je na put lađu, vuka i jagnje Anđeo s mačem progoni anđela vatre koji se skrio u utrobu ribe Pijetao zoblje zvijezde i zaboravlja zoru Dvoje ljudi sami u noći.

Tišina. Svitanje. Djevojka vezuje maramu oko gla­ve. Pružili su ruku jedno drugome. Gledaju se. Lju­be se.

197

LUTKA — Velika noći čuda, noći utrobe noći koja rastvaraš školjke Ne ostavljaj planini ne ostavljaj nemani ne ostavljaj vodi, vjetru i mraku Ne ostavljaj samu svoju djecu jer je kamenje o koje udaraš oštro jer su igračke koje ostavljaš skrhane Sakrij svoje oštrice ostavi im pijesak i pjenu Uvedi ih u san krvi i disanja

Tišina. Sjena nestaje s ruba okvira. Arlekin podižeruku na pozdrav.

ARLEKIN — Ostavi mi sjenu.

Sjena Djevojke treperi u okviruDJEVOJKA, odlazi.ARLEKIN, odlazi za njom.

StankaDJEVOJKA i ARLEKIN, naišli su na leš Nepoznate.DJEVOJKA, strašan urlik.

ZASTOR

DRUGI DIO

Prostor ateliera razdijeljen je u četiri dijela. Prizemlje: hodnik na lijevoj strani, na desnoj strani ćelija, na zemlji slamnjača, okance na vratima, vi­soko na desnom zidu rešetkasti prozorčić. Prvi kat: hodnik na desnoj strani, na lijevoj ćelija, na zemlji slamnjača, okance na vratima, visoko na lijevom zidu rešetkasti prozorčić. To je zatvor.

U prizemnoj ćeliji: — ARLEKIN. U hodniku: — ČUVAR. U ćeliji na katu: — DJEVOJKA. U hodni­ku: — ČUVARICA.

LUTKA je ostala na stepeništu koje spaja ho­dnik. Njeno prisustvo čini prostor irealnim. Osvjet­ljenje je prigušeno. HODNICI odjekuju.

LUTKA — Čudno je biti s ljudima. A bez njih — pusto.HODNICI, odjekuju — pusto ... pusto ... pusto ...LUTKA — Kad ih nitko ne ubija, sami se ubijaju.HODNICI — ubijaju... ubijaju ... ubijaju...ARLEKIN — Otrovala se pred tuđim vratima. Uboga

djevojka. Tko je ona? Tko je ona? Zašto? Zašto?DJEVOJKA — Bila je ukočena. Strašno. Mrtva. Ledeni

pogled. Ukočena. Mrtva. Ledena. Ukočena.HODNICI — mrtva... ledena... ukočena...ARLEKIN — Ja sam zaista nevin. I konačno, miran. Ja

sam nevin. Nevin sam. Ne znam. Ja ništa ne znam. Miran sam. Miran. Ubojice.

HODNICI — ubojice ...DJEVOJKA — On je nevin. Mi ništa ne znamo. Mi smo

pravedni. Pravedni.

199

HODNICI — Pravedni . .. pravedni . . .ČUVAR, dolazi — Tko je za sranje? — Nitko — Spava­

nje. Tišina.ČUVARICA, dolazi — Spavanje. Tišina.HODNICI — Tišina ... tišina ...

Zveckaju ključevi i koraci čuvara nestaju. Stanka.

ARLEKIN — Veliki mjesec. Svjetlost nadolazi sa žala nekog mora i vode sa pučine kupaju me. Savija se svod ove noći. Tko to luta svemirom i zove?

DJEVOJKA — Gdje si, dragi moj?ARLEKIN — Zauvijek je ostala sa mnom, njen glas i

njena sjena.DJEVOJKA — Veliki mjesec.ARLEKIN — Svjetlosti rođena ni iz čega. Cvijete koji

se rastvaraš.DJEVOJKA — O moja raskriljena ljubavi.GLAS — Dakle, vi tvrdite da je niste poznavali.ARLEKIN — Nisam je poznavao, ali njeno lice, njen

izraz.GLAS — Od nekuda vam je poznat?ARLEKIN — Da.GLAS — Sjetite se i odgovorite jasno: jeste li je pozna­

vali ili je niste poznavali?ARLEKIN — Ne, nisam je poznavao.GLAS — I vi tvrdite da je niste poznavali?DJEVOJKA — Žao mi je što je nisam poznavala.GLAS — Jeste li je ili je niste poznavali?DJEVOJKA — Nisam je poznavala niti me na ikog po­

znatog podsjeća.GLAS — I tvrdite da ste je našli mrtvu pred vratima.ARLEKIN — Da.DJEVOJKA — Da, pred vratima.GLAS — Koliko je bilo sati?ARLEKIN — Ne znam točno.DJEVOJKA — Počinjalo je svitati.GLAS — I nitko nije zvonio na vratima, nitko nije ku­

cao, lupao, zvao?ARLEKIN — Nitko.DJEVOJKA — Bila je tišina.

200

GLAS — A zašto ste otvarali? Zašto ste izlazili pred vrata?

ARLEKIN — Zašto? Bez razloga.DJEVOJKA — Igrali smo se.GLAS — »Igrala« su se djeca tate i mame. Dobro, neka

bude. Zašto nište vikali? Zašto niste zvali susjede? Zašto niste odmah telefonirali?

ARLEKIN — Ne znam. Bio sam iznenađen. Radio sam po instinktu.

DJEVOJKA — To je bilo užasno. Kriknula sam.GLAS — Iznenađeni. Užasno. Tako. A da vam nije po­

kvarila vašu noćnu igru? — Vidjet ćemo. Sve su pretpo­stavke moguće. Treba utvrditi činjenice. — Vi ste ostali sami te noći?

ARLEKIN — Da.DJEVOJKA — I Lutka.GLAS — Simbol vašeg postojanja.DJEVOJKA — Njeno je srce drveno.GLAS — I nitko nije dolazio?ARLEKIN — Dolazili su.GLAS — No, konačno. Tko je dolazio?ARLEKIN — Ne znam. Valjda znanci, gosti kao i mi.DJEVOJKA — Bio je Mjesec i bio je ... Gost.GLAS — Odgovorite — tko je dolazio?ARLEKIN — Ne znam.GLAS — Vi ste otvarali vrata?ARLEKIN — Da.DJEVOJKA — Netko je zvonio i ja sam otvorila.GLAS — Otvarali ste vrata, primali ste goste i ne znate

tko je bio?ARLEKIN — Da. Ne znam.DJEVOJKA — To je činjenica.GLAS — Niječete da ste poznavali one, koje ste primali?ARLEKAN — Da, niječem i tvrdim da ne znam ni tko

su ni odakle su.DJEVOJKA — Zaista ih ne poznajem.GLAS — Hvala. Za sada je dosta.

Stanka

201

DJEVOJKA — Noći bijelih krila, daj mu blagi san na svom jezeru,rasprostri mu poljane zaborava.

ARLEKIN, nijemo prati satove koji udaraju tri puta na jednom, na drugom, na trećem tornju, i pretvaraju se na kraju u tri zvjezdana akorda. Tišina.

DJEVOJKA — Noći pupoljaka, noći sokova i dubokihzjenica.

Noći bijelih krila, daj mu blagi san i podoji ga mlijekom svoje tišine.Noći bijelih krila daj mu blagi sanna svom jezeru,rasprostri poljane zaborava.

ARLEKIN — Da su velike rešetke prozora, bilo bi živo. Putovale bi sjene na zidu kao lađe, kao valovi i oblaci. Da su velike rešetke prozora čuo bih njen glas i pjesmu dje­vojaka koje se penju na brdo. Vidio bih njenu sjenu kako se primiče obali rijeke. Čuo bih šuštanje lišća i znao bih koji je vjetar. Da su velike rešetke, o da su velike rešetke pro­zora, mjesec bi je izveo na krovove i vidio bih njene velike rastvorene oči.

DJEVOJKA — Goli zidovi jecaja.Četiri gola zida.Gdje si, dragi moj?

Na zidu kucanje iz susjedne ćelije. Na svim zido­vima kucanje kao kratki ubodi iglom.

Hodnici počinju odjekivati. Jače, sve jače.ARLEKIN, naslanja uho na zid, ništa ne razumije —

Što je to? Kuca i dalje osluškuje. — Ne razumijem.DJEVOJKA — To je on. Eno. Bubanj. Četiri stražara.

Paradni koraci. Gole bajonete. Smrt. Vode ga u smrt. On je uspravan. Miran. Blijed. Urlik. Ne!!!

ARLEKIN — To je ona. Hoće li izdržati?Koraci dolaze iz daljine. Kucanje na zidovima pot­puno se stišava. Mir. Koraci.

ČUVARICA, lupa u svaka vrata redom — Spavanje. Ti­šina. Naslanja se na zid, sjeda i hrče.

ČUVAR, zvoni ključevima — Mir. Spavanje. Tišina. Za sebe — Nemaju što raditi. Boje se. Dosta je i meni toga.

202

Sit sam svega. Ovdje više nema mjesta. Ima kuća u gradu. Neka ih isele. Ovako se ne može. Kriči bez razloga — Spa­vanje ... Tišina...! Opet za sebe — Dosta mi je. Seta ho­dnikom.

ARLEKIN, zove čuvara kad čuje korake u blizini — Halo, halo, hej stari.

ČUVAR, čuo je, otvara poklopac na vratima. — Odbij. Spavaj. Nastavlja šetati, nekoliko puta zaustavlja se pred ćelijom, konačno otvara poklopac i tiho pita. — Što hoćete? Nema razgovora! Što hoćete?

ARLEKIN — Koliko je sati?ČUVAR — Ne smijem vam reći.ARLEKIN — Koliko je sati?ČUVAR — Razumijem, ali vam ne smijem reći. Kad bi

svi znali koliko je sati, ovo ne bi bio zatvor. Po čemu bismo se razlikovali vi od mene i ja od vas? Ja znam koliko je sati i ne smijem vam reći. To je zatvor. To je isto kao kad bi me pitali — Govori u zatvorena vrata, Arlekin ga ne sluša — dajte mi vaše ključeve da pobjegnem. Ja to mogu jer imam ključeve, ali ne smijem. Mogu vam ih dati, istina, ali smje­sta moram prijaviti starješini da sam vam dao ključeve. To je još gore. Lakše će vas uhvatiti. Pitat će vas: Tko vam je dao ključeve? — Vi ćete s pravom reći: Čuvar. I netko će stradati, vi ili ja. A ako ne kažete tko vam je dao — zlo i meni i vama. U zatvoru ne treba ništa znati. Ali ako vi po­tajno, da nitko ne zna, sretno pobjegnete — onda nismo od­govorni ni ja ni vi. Samo treba imati sreće. Sad vidite, ne smijem vam reći koliko je sati. Morate sretno pogoditi sami. Kako? — Sjetite se jednoga dana u životu i sjetite se, koliko je u tom i tom trenutku bilo sati i od tog sata do ovog tre­nutka brojite sve satove i sve trenutke. Pogodit ćete. Poč­nite, lakše će vam prolaziti vrijeme. I na kraju još ćete mi reći: Hvala. Opet otvara poklopac. Žao mi je. Ja vam ne smijem reći. U četrdeset godina svoje službe nikome nisam rekao. Opet šeta hodnikom.

Na tornju u daljini kuca: — jedan, dva, tri sata u noći.

ČUVAR, kuca na vrata ćelije — Jeste li čuli?ARLEKIN — Što?ČUVAR, otvara poklopac — Tri sata.

203

ARLEKIN — Hvala.ČUVAR, opet govori u zatvorena vrata — Tako je to.

Ne smijem. Ja imam dijete. Vi se smijete. A ja vam kažem da je to moje dijete. Kako? Jest, u redu. Imate pravo. Ona je imala odnos s robijašem. Obukla ga kurva u žensko i držala ga u ženskom odjeljenju čitavu noć. Ja sam to slutio i otkrio. Dobro, mogao sam je ubiti. Mislim, star sam za to — neću. Mogao sam je prijaviti. Mislim, k vragu i prijava, ona ništa neće promijeniti. Što bi se desilo? Ona bi opet bila u zatvoru. Mjesto čuvarica bila bi zatvorenica. Digao ja viku, a ona plače: — »Ti si kriv. Ja nisam nikad htjela biti čuvarica u zatvoru«. — Mislim ja, mislim, ima pravo, kažem. Došlo dijete, ona kaže: — »Poljubi ga, tvoje je«. — Pa jest, mislim ja, moje je, a čije je. Kuca na vrata i smije se. Je li tako, mladiću. Tako je, tako je, drugačije biti ne može. Raz­mišljao sam ja dosta u životu. Evo: Vlast i Zatvor — to je isto. Vlast je sloboda, a zatvor je pokoravanje, ali to je isto. U svakom slučaju moraš se pokoravati ili slobodi ili zatvoru. Trećega nema. E, pa kad je tako, ja bih sve one na vlasti polako stavljao u zatvor, a zatvorenike na vlast. I tako re­dom i neprestano. To bi bio raj na zemlji. Svatko bi nare­đivao i svatko bi se pokoravao naredbama. Smije se i kuca na vrata. — Je li tako, mladiću? Smije se i kad ne čuje odgovor, otvara poklopac. Jesi čuo što govorim?

ARLEKIN — Što?ČUVAR — Ma ne boj se. I ja sam čovjek. Čuo si?ARLEKIN — Da.ČUVAR, smije se — Tako je. Drugačije ne može biti.ARLEKIN — Vi sigurno znate gdje je ona?ČUVAR — Gore je.ARLEKIN — Živa?ČUVAR — Ni đavo joj. Jača je od mene.ARLEKIN — Vi ste je vidjeli svojim očima?ČUVAR — Pa, bogati, žena mi je.ARLEKIN, odlazi od vrata.ČUVAR, misli — što sam budala. Kuca na vrata. Arlekin

se približava. Što sam budala. Ja mislim, vi pitate za moju. Okreće se i šapće. Gore je. Gore.

ARLEKIN — Hvala.ČUVAR — Ništa hvala. Znam ja što smijem reći. Ostavi

ti, mladiću, žensko. Jedna je mrtva. To je dosta. Svaki čo­

204

vjek ubije u životu jednu ženu, samo što svaka ne umre. Nije to ništa strašno. Desi se.

ARLEKIN — Ja nisam ubio.ČUVAR — Nije to moj posao. Meni je sve pravo. ARLEKIN — Ali ja nisam ubio.ČUVAR — Bolje je, onda je ona gore.ARLEKIN — Nije ni ona.ČUVAR — Nisi ti, nije ona, onda je netko treći. Čovjek

se sam ne ubija. Dokazat će se. Nije to moj posao. Ja nisam sudac. Zatvara poklopac. Spavaj, mladiću. To ti je bolje. Opet seta i odjednom bez razloga viče. Spavanje!

ČUVARICA, hrče i nadima se.DJEVOJKA, kroz sve to vrijeme živi u bunilu, što se vidi

po njenim pokretima.Stanka

Vika duboko u hodnicima. Čuvar odlazi. Čuvarica se budi, proteže se, odlazi i ona. Vika ne prestaje. Raste. Vani na dvorištu strka. Kucanje zatvorenika po zidovima. Metak: — jedan, dva, tri. GLAS na dvo­rištu naređuje: »Dosta. Svršeno je«. Još jedan me­tak.

Stanka

ARLEKIN — Netko je mrtav.DJEVOJKA — Ubili su ga na bijegu. On je bježao. ARLEKIN — Mrtav je zauvijek.DJEVOJKA, udara šakama o vrata. Počinju udarati i

ostali zatvorenici kao da bubnjaju bubnjevi urođenika pred bitku.

ARLEKIN — U njegovim je očima mrak.Na rukama san.Igra je svršena i igračke su skrhane.

Bubnjevi udaraca po vratima

ARLEKIN — Ostalo je nemirno more i obala.Zora će roditi Afroditu, okupati je u slanoj vodi, očešljati je češljevima sunca i ostaviti pijesku i pjeni.

205

U dnu obaju hodnika čuju se koraci, škljocanje oru­žja i zveket lanaca. — Stanka. — Dolaze Čuvar i Čuvarica. Sve je mirno.

ČUVAR, za sebe — životinje bez pameti. Čuje se kako otvara vrata ćelija, koje se ne vide i stavlja lance na ruke zatvorenika. To isto čini i čuvarica. Došli su do posljednje ćelije.

ČUVAR — Ovako je sigurnije.ARLEKIN, pušta se mirno okovati i polako sjeda na

slamnjaču.ČUVAR, zatvara vrata i šeta hodnikom.ČUVARICA, otvara vrata ćelije — Dolazi!DJEVOJKA — Što se dogodilo? Recite mi.ČUVARICA, grubo je poteže — Šuti i dolazi.DJEVOJKA — Je li ubijen?ČUVARICA — Pokoravaj se. Veže je. Tako. Tko bježi

taj je izvan zakona. Sudi mu metak.DJEVOJKA, vezana — Je li mrtav?ČUVARICA, zaključava vrata i šeta hodnikom.

Još ponegdje u ćelijama zveckaju lanci, ali se sve polako smiruje u grobnu tišinu.

DJEVOJKA, klone na pod ćelije.ČUVARICA — Je li mrtav? Je li mrtav? Što će ti mrtvac?

Živ čovjek kuću gradi. Ostavi mrtve. Treba živjeti pa makar u mišjoj rupi. Ako nećeš ti, živjet će netko drugi. Mrtvih se treba koji put sjetiti, a sa živima treba živjeti. Zamišljeno. Je li mrtav? — E to je bilo muško, majko rođena. Takav se ne koti svaki dan. Snažniji od bivola. Da me je ubio blago- sivljala bih ga. Luda mislila sam: — zauzdat će me kao be­deviju. A on samo pije zemlju očima. — Nećeš? — zovem ja. On ni mukajet. — U mojim si rukama — velju. — On šuti. — Vapijem ja. — On samo reži. — Neka te đavo nosi,— kažem u sebi. Ko s vragom tikve sadi o glavu mu se raz­biju. Neka te ubiju — rekoh.

Kad u to čujem korake. Dolazi ono moje njuškalo. Ja otvaram vrata, a on: — Kurvo, ti si ga sakrila. — E, da sam ga sakrila ne bi ga svi bogovi našli. Čuvaj sam svoje ovce. Ne spavaj na straži. A moje ti njuškalo poludilo. Oprosti— kaže — ja sam kriv. — I od tada, dušo moja, stenje na meni po svu noć. Poludio. Pomladio se. Ni đavo ne može

206

koliko on. Eto ti muško. Raj nije gore. Raj je na zemlji. Što će ti mrtvac? Živi kuću diže.

Je li mrtav? — A za koga ti pitaš?DJEVOJKA — Za koga?ČUVARICA — Za onog što je pobjegao?DJEVOJKA — Da. Je li živ?ČUVARICA — Ako je pobjegao, živ je.DJEVOJKA, radosno — Živ.ČUVARICA — On je živ, ali je ubijen drugi koji nije ni

za što kriv. Neki beskućnik. Ne boj se, uhvatit će i njega, neće dugo bježati. — Zašto pitaš? Zar ga poznaješ?

DJEVOJKA — Da.ČUVARICA — Ptičice moja »nevina«. Samo nemoj su­

tra na ispitivanju poricati da ga poznaš. Lijepa urotnička banda.

DJEVOJKA — On je pobjegao. On je živ. Nitko ga ne­će ubiti. Ja sam kriva za sve. Svi zakoni, sva mučenja i sva vješala ne mogu me zastrašiti. Ja sam zločinka. On je nevin. Ne progonite ga. Mene ubijte.

ČUVARICA, zatvara odškrinuta vrata, i za sebe — Jadna luda glavo. Šeta. A što će ti vješala i mučenja kad i bez njih sve priznaješ. Nadiže suknju, spušta čarapu, traži i ubija buhe. Počele su čim je malo toplije. Koliko se ove gamadi nakotilo. Buhe. A zašto je njih bog stvorio? Da sišu krv. E nećeš više. Dosta ti je bilo.

Daleko komešanje. Koraci i lupanje vrata. GLAS u donjem hodniku: »Čuvar, sve zaključati i na lije­vo dvorište«. Isti GLAS u gornjem hodniku: »čuva­rica, sve zaključati i na desno dvorište«. Čuvari od­laze. U daljini vrije.

Stanka

U ćelijama tiho mumljanje koje raste u skupni ritmički vapaj i polako prelazi u šapat i tišinu.

DJEVOJKA — On je na slobodi: On zna sve putove mraka.

ARLEKIN — Možda je to bio Requiem tebi, tvojoj mla­dosti, tvojim čistim rukama i tvojim snima... Je li svršeno?

DJEVOJKA — Ne osvroi se, dragi moj.ARLEKIN — Duga noć.

207

DJEVOJKA — Čekat ću te kod starog mlina.AELEKIN — Treba izdržati do kraja.DJEVOJKA — Čekat ću te do smrti.ARLEKIN — Sam.DJEVOJKA — Ti kucaš pod mojim srcem. Ti se budiš

u mojoj utrobi.ARLEKIN — Do kraja izdržati.DJEVOJKA — Živjet ćemo. Mi smo neranjivi. Naše su

igračke nevidljive.U daljini vojničke trube. Nemir.

LUTKA, osvijetljena — O noći velikih zvijezda,dane, koji se skrivaš u tmini

DJEVOJKA, kao jeka — O noći velikih zvijezda.LUTKA — Podigni svoja snažna jedra

za svježi vjetar praskozorja Prebaci svoje mostove preko bezdanih ponora

ARLEKIN, kao jeka — Podigni svoja snažna jedraLUTKA — Upali vatre na oštrim grebenima

jer su lađe trošne i ranjene od mračne plovidbe Otkrij svijetli svod svojim gostima i zelene pašnjake za iznemogla stada seoba, sjenovite krošnje pticama i zdenac bistre vode putnicima

DJEVOJKA — Podigni svoja snažna jedra.ARLEKIN — O noći velikih zvijezda.LUTKA — Dane, koji se skrivaš u tmini.

U daljini nemir raste. Gong.GLAS, Arlekinu — Ustanite na noge. Djevojci — Usta­

nite i vi.DJEVOJKA — Recite mi je li zaista pobjegao?GLAS — Nitko više ne može pobjeći. Mi smo opkoljeni.DJEVOJKA — Mi smo opkoljeni, ali on je pobjegao

davno.ARLEKIN — To je njen glas. Ona je živa.DJEVOJKA, za sebe — Više ga nikad neću vidjeti. Viče

— Ja sam krivac. Mene ubijte. Prestanite ga progoniti.

208

ARLEKIN — Ja sam uza te. I ja sam opkoljen. Zajedno smo opkoljeni. Ti nisi krivac. Ti moraš živjeti. Sluša odgovor i bespomoćno — Ona me ne čuje.

DJEVOJKA — To je njegov glas. Ja čujem njegov glas. On je uza me.

ARLEKIN — Ja sam.DJEVOJKA — Ti si sjena.ARLEKIN — Živ sam. Uz tebe sam.DJEVOJKA — Ti si se vratio?ARLEKIN — Ne.DJEVOJKA — Ali ja čujem tvoj glas.ARLEKIN — Da. Ja sam uza te.DJEVOJKA — Kažeš da se nisi vratio?ARLEKIN — Ne. Neprestano sam ovdje. U ćeliji. DJEVOJKA — Nisi uspio pobjeći?ARLEKIN — Nisam bježao. Zar si ti pokušavala? DJEVOJKA — Ne.ARLEKIN — Znao sam da si živa.DJEVOJKA — Mrtva sam.ARLEKIN — Kako mrtva?DJEVOJKA — Priznala sam.ARLEKIN — Što?DJEVOJKA — Sve sam priznala.ARLEKIN — Što sve?DJEVOJKA — Krivicu.ARLEKIN — Koju krivicu? Ti nisi ništa kriva. DJEVOJKA — Da, ali sam priznala. Nisam htjela živjeti

bez tebe.ARLEKIN — Ja sam živ. Uz tebe sam.DJEVOJKA — Kasno je.ARLEKIN — Što je kasno?DJEVOJKA — Kasno je živjeti.ARLEKIN — Zašto?DJEVOJKA — Osudit će me.ARLEKIN — Ne mogu te osuditi kad si pravedna. DJEVOJKA — Ne može Pravda, ali Zakon može. Pri­

znala sam.ARLEKIN — Mi smo izvan zakona.DJEVOJKA — Ja sam u okovima.

14 Jure Kaštelan 209

ARLEKIN — Bježat ćemo.DJEVOJKA — Ja imam vezane ruke i lance na nogama. ARLEKIN — Bježat ćemo. Ja ću prvi.DJEVOJKA — Ubit će te.ARLEKIN — Mi smo neranjivi.DJEVOJKA — Ali ja imam okove.ARLEKIN — Skinut ćeš ih.DJEVOJKA — Kako?ARLEKIN — Ja ću bježati. A ti iz svog pokrivača suči

nit po nit i napravi dugi konopac. Svake noći u tri sata spu­sti ga kroz prozorčić i čekaj znak pet minuta. Poslat ću ti sve potrebno za bijeg.

DJEVOJKA — Tko će poslati?ARLEKIN — Ja.DJEVOJKA — Ali ja te ne vidim.ARLEKIN — čuješ moj glas.DJEVOJKA — Možda to nisi ti.ARLEKIN — Zašto?DJEVOJKA — Možda si ipak pobjegao. Čula sam pu­

canje.ARLEKIN — Čekao sam te.DJEVOJKA — Čuješ li me?ARLEKIN — Da.DJEVOJKA — Vidiš li me?ARLEKIN — Da.DJEVOJKA — Ti me zaista vidiš?ARLEKIN — Da. Dolaziš Lutki. Nosiš joj veliku haljinu.

Ja se skrivam. Ti me ne vidiš.DJEVOJKA — Dragi.ARLEKIN — Ne oklijevaj. Svake noći u tri sata. DJEVOJKA — A ako ne dođeš?ARLEKIN — Ja ću doći. Ja moram doći.

GongGLAS — Ostanite na nogama.

Ostanite budni.Zveket lanaca u svim ćelijama

GLAS — Optužbe koje su protiv vas podignute — odbačene su.Osude koje su izrečene —

210

više nisu važeće.Vi ste slobodni.

DJEVOJKA — I ja sam slobodna?I on je slobodan?

GLAS — Da, i vi ste slobodni i on je slobodan.Svi smo slobodni.Svi smo jednaki.

čuvari skidaju lance

GLAS — Ostanite na nogama.Ostanite uspravni.Mi smo svi opkoljeni.

Vojničke trube u daljini

ARLEKIN — Ja nisam opkoljen. Ja sam oslobođen.GLAS — Svi smo mi slobodni i svi smo opkoljeni.

Neprijatelj je brojan.ARLEKIN — Tko je neprijatelj?GLAS — Brojan je i moćan. To je sve. Izvidnice se ne

vraćaju. Pouzdani izvještaji ne postoje.DJEVOJKA — S koje strane dolaze?GLAS — Dolaze sa svih strana u krugu koji se steže.

Izgled nepoznat. Naoružanje nepoznato.ARLEKIN — A namjere neprijatelja?GLAS — Sav horizont je crn. Kao da dolaze ogromna

jata skakavaca i mrava. Zemlja tutnji. Seizmografi bilježe potrese, eksplozije i erupcije vulkana. To ne govori o dobrim namjerama.

DJEVOJKA — I više nitko nije odgovoran za smrt Ne­poznate?

GLAS — Ostanite mirni.Čekajte naređenja.

Ulaze Čuvar i Čuvarica. Skidaju okove. Odlaze.Vrata ostaju otvorena. — Stanka.

ARLEKIN — Veliki mjesec. Proljeće je. Rastvaraju se pupoljci.

DJEVOJKA, suce niti pokrivača — Ja ću čekati. Svake noći u tri sata. On će doći. On je neranjiv, i besmrtan.

ARLEKIN — Doći će opet noć naše igre i naše ljubavi. Mi smo neranjivi i besmrtni.

211

DJEVOJKA — Veliki mjesec. Sad je iznad zvonika kate­drale ...

Urlik sirene. Oganj eksplozije. Mrak.

ZASTOR

DIJALOG S NEPOZNATIM

Na pozornici je samo LUTKA. Scena je prazna.

LUTKA — Ostala sam sama. Po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Oni se ziblju na vjetru i proviruju kroz moje oči.

Što se dogodilo?Ja nisam čovjek. Ja sam njegova zaboravljena igračka.Strah me je.

Polagani daleki ritam stroja prati dijalog i postaje sve čujniji i bliži.

Netko dolazi.Umoran. Iz daleka. To je DJEVOJKA.

DJEVOJKA, njen glas — Ja sam ostala u svojoj ćeliji. Sučem niti pokrivača, pravim veliki konopac i čekam. Čekam svake noći. Ne boj se, to je možda mjesečina.

LUTKA — Mjesečina je nečujna. Ja čujem korake. Po­micanje grana. To je on. Izgladnio. Luta. Možda je sišao s uma?

ARLEKIN, njegov glas — Ja sam dobro skriven. Probit ću se i doći. Ona me čeka. To je netko drugi. Neki čovjek, neprijatelj, neko zvjezdano biće, tko li.

LUTKA — Neprijatelj se šulja i dolazi neopaženo. Ja vidim u daljini sjene. To je neki čovjek. Noćobdija. Neki očajnik. Možda je zločinac. Neka udovica. Neka mudra ili luda djevica ili dijete koje je noć zanijela. Jadno ljudsko stvorenje, koje je izgubilo put.

GLAS — Čovjek nije jadan. Čovjek zna svoj put.

213

LUTKA, za sebe — Poznam taj glas. To je onaj koji osuđuje nevine i oprašta zločincima.

GLAS — U borbi nema nevinih i nema zločinaca. Po­stoje samo dva neprijatelja.

LUTKA, glasno — Znam, tko si.GLAS — I samo jedan pobjednik.LUTKA — Gdje je pobjednik? Nema pobjednika. Nitko

nije pobjednik. — Oprostite, prevarila sam se. Ja ne znam misliti. Za sebe — Strah me je. Osluškuje. To je neka zvijer. 0 ne. To je vjetrokaz na krovu. Sluša. Ne. To je gitara osta­vljena na vjetru pa joj žice same zvone. Osluškuje. 0 ne. Strah me je. Glasno — Tko si? Tko ide?

Koraci se zaustavljaju. Počinje igra svjetlosti i boja.Lutka je obasjana.

LUTKA — Ja ne vidim. Tko si ti, svjetlosti? Gdje ti je izvor? Ti pečeš kao oganj. Dođi. Ne bojim se. Mene ne boli. Ja nisam čovjek. Ja sam samo njegova zaboravljena igračka. Dođi tko bio. Ukaži se. Budi moj gost. Ne boj se. To su gra­ne pred tobom. To su sjene. Već sviće. Dođi. Poći ćemo na obalu. To je potok. Preskoči. Ne boj se. Moramo stići prije zore. Vidjet ćeš. To je samo pijesak i pjena.

KRAJ

P R I P O V I J E S T I

Č U D O I S M R T

(1961; izbor)

ČUDO SVETOGA ARNIRA

oć .. Koliko tajne ... Noć u kamenju, u ovoj dolini bezsna. Nevjerna noć, sva draga noć. I, dok ova slova

zapisujem, muklo kao i onda javlja se zvon anđeoski Sve­toga Arnira i mrtvački zvon sedam puta žalosne i prežalosne Majke. Pas sa upaljenom voštanicom u žvalama leti i zavija po raskršćima. Noć puna krugova svijetlih i tamnih. Noć mrtvaca koji se vraćaju iz grobova pustim podvornicama i oborima.

Sve je u ovom kamenju tajna, i ljudi i kuće i životinje. I u letu lastavice ima uroka i u svodu zvjezdanom, ali još više u stvarima sitnim i ovozemaljskim, u mravima i ovca­ma, u potocima koji blistaju na mjesečini i u metli na ta­vanu i u praznim loncima i u paučini i u zujanju muha. Uroka ima u očima i u rukama i u križanju puteva i u kre­tanju oblaka.

Ta noć se neće više nikada vratiti. Prošla je kao i sve što prolazi. Ni ljudi više nema. Većine njih. Ostao je crni urok te noći samo u ovom sjećanju. I još kao živa sila traje u zvonjavi zvona, u grmljavini, u ponekom pustom ognjištu, u sjeni jedne majke i jednog dugačkog isposnika u sveće­ničkoj reverendi, koji mrmlja svoje molitve da se iskorijeni zlo na ovoj zemlji. Avaj, nema nikoga... i neka ovo sjeća­nje ne pomuti njihov mir pod zemljom koju su obilno na­tapali krvlju, a ona im uzvraćala glađu i nerodicom. Neka nikakva sličnost ne pomuti njihov mir, jer se oni više ni­čega ne sjećaju. A što se dogodilo? To oni ne znaju. Mrtvi su svi.

217

DNEVNIK UČITELJICE, rujan 1933.

Učiteljica sam. Devetnaest mi je godina. To nije zanimljivo ni značajno. Čini mi se da sam stara, strašno stara. O čemu da pišem? O sebi? O ljudima? O stvarima? Dodira ni s kim nemam, ni s kućom (sretna sam što sam pobjegla!), ni s kolegama, ni s prijateljicama, ni sa sobom sa­mom. Prvih deset dana samo sam plakala. Ali ne proklinjem ni sebe, ni sudbinu, ni udes. Što će biti sa mnom? Ništa. Ostajem na ovom ka­menju. Evo, zvoni školsko zvono. Moram preki­nuti. Djeca trče preko dvorišta. O, jadna djeco, što vas ja mogu naučiti?

Vijest da dolazi učiteljica bila je uznemirila selo. Čemu škola kad imamo crkvu? Ni nju ne možemo, boženo-

slobodi, uzdržavati, a sad ... škola ... Grobište treba popra­viti ... mrtve kosti psi raznose ...

Kad je ta vijest postala činjenica, selo se pomirilo kao i sa svime što mora biti. — Neka dolazi. I bure dolaze i prolaze i mravi... kad mora, neka bude.

Prema gradu zaputio se zvonar Jeruzolim. Dugačke no­ge klatile su se i potcrtavale ritam koraka nekakve ogromne mazge koja je ostala u selu još od prvog svjetskog rata, tko bi znao kako.

Ova ogromna mršava kljusina nevjerojatno tužna, izgu­bljena pogleda, u stvari nikome nije pripadala niti se itko o nju otimao. Nije bila ni crkvena, ni seoska kao što ničije nisu ni one kuće na čijim ognjištima vatra više ne gori, izumrle kuće u kojima nečastivi kuva i prede svoju đavol­sku mrežu. Jedini je zvonar Jeruzolim od vremena do vre­mena timario ovu samotnu životinju. Rijetko je to bilo, ali dešavalo se. I ova je čudna kljusina izlazila pred poglavice nebeske i zemaljske i prenosila preko ovog kamenja bisku­pe i župnike, ispovjednike i propovjednike, suce i geometre, svete časne sestre, lacmane i žandare i sve neki takav svijet koji je bogzna gdje odlazio i zaustavljao se jedino kod žup­nika, a ponekad ni to. Dolazilo je stranaca i bez mazge, ali to su bili sigurno antikrsti, ili hajduci ili žudije ili sam đavo koji je uzeo ljudsku spodobu. Nitko nije ovdje imao što

218

da radi osim cigana i prosjaka. Cigani su krpali lonce, oštrili noževe, palili vatre koje su zaudarale po prženim kostima i kostrijeti, a prosjaci su pronosili vijesti, molili molitve, prosili ulja i smokava i šipaka za lijek, liječili lju­de i ostajali od mrtvaca do mrtvaca ili od svetkovine do svetkovine. Ni u njihov svijet nije ulazila mazga, čak je nitko nikada nije pokušavao ukrasti.

Plovi Jeruzolim kroz kamenjar. Poneki čobanin i put­nik koji bi naišao, krstio se jer su i mazga i njen konjik bili označeni onim čudnim biljegom kojim su zapečaćeni svi predmeti i stvari u vezi s crkvom i svetištima, posvećeni pečatom tajne.

Plovi Jeruzolim i samo mu se glava klati gore-dolje, go- re-dolje, kao da ne pripada teškim ukočenim ramenima. Njegova pojava nije se u stvari ni likom ni kipom razli­kovala od ostalih sumještana. Ove glave, nešto pognuta leđa i pokreti u hodu i razgovoru, u molitvi i na jelu, u veselju i u kletvi kao da pripadaju nevinom i nepoznatom svijetu drvenih rezbari ja, grubih svetaca i šara u kamenu koje se još mogu naći u zabačenim crkvicama ili na nekoj nadgrob­noj ploči ili na pragu kakve kuće ili na zidovima koje ko- vačnice ili, konačno, na svim predmetima, oruđu i oružju koji služe ovom čovjeku.

Tamo na zavijutku mala je uzvisina. Dva čempresa vječ­no šumore. Pod njima izvire voda čudotvorna i sasvim obična. Čudotvorna na dan Svetoga Arnira, a obična kroz sve rabotne i nedjeljne dane u godini. Tu se zaustavljaju putnici koji odlaze u grad ili se vraćaju s mora. Ovdje na raskršću puteva mala je, kao što se vidi, crkvica Svetoga Arnira, međašni kamen sela Arnirova. Arnjinjani rijetko pre­laze ovaj međaš i kad netko odlazi u grad, kao danas Jeru­zolim, mora obaviti čitav niz poslova kao što je kupnja soli, šibica, sjemenja, koji bakalar i slično, jer u selu nema tr­govine.

Sjedi Jeruzolim sam u kopljastoj sjeni čempresa. Maz­ga se udaljila za strukom nekakve travčice. Kad je vidjela da travka nije probavljiva nasadila se mlohavo na svoje četiri noge kao na četiri štapa i zabuljila se u ravnicu. Tišina. Samo muhe zuje i živinče ponekad odmahne repom.Jeruzolim mumlja i prevrće među prstima piljke kao daniže brojanice. Vadi duvankesu i maramicu i sve nešto ve-

219

že, zauzlava, premješta, pa opet pregledava kao da ponov­no vrši već ranije izvršeni račun. Urezuje palcem u raboš crte i crtice. Masna drvena daščica puna je nekakvih za­reza, črknja i crtica. — Je, je ... mile moje ... soli... evo soli... evo još ... još ... i konca ... konca ... evo ...

— Valjen Isus ...— Vazda. Prevari me u računu. Papra hoće, a dinare

zaboravila dati keka kekava, a ne sestra popova... A jesi li ti što u svijetu naprosio? E, puna torba, neće zlo biti...

— Naprosio, naprosio, dušo kršćanska, postom i moli­tvom i riječi plemenitom. A koja tebe sreća tjera? Zaredali ljudi kao da ih pamravi, dušo kršćanska, gone. Izmiljeli antikristi iz svojih crnih rupetina.

Zapodjeo se razgovor između Jeruzolima i prosjaka kog su svi zvali Prosjak. To i nije bio prosjak nego neradnik i lijenčina. Ljudina zdrava i snažna, a presavijen kao da klup­ko zmija nosi u želucu pa mu je od njihovih ujeda i lice požutjelo, smežuralo se od lažna bola i nevidljivih muka. — Antikrsti .. . Antikristi, dušo kršćanska ... zaredali .. . dušo...

Pretvorijivac ovaj slovio je u selu kao vidovnjak koji zna sve zle primisli ljudske naravi i njegov je dolazak uvijek nagoviještao zlo, patnju i nevolju kao da je upravo on iza­slanik iskonske slike zla, patnje i nevolje. Ljudi su ga se više bojali nego mrzili, a morali bi ga mrziti jer su iz bo­jazni davali sve što je iskao, a nije tražio samo darove ovoga nego i onoga svijeta: kletve i preklinjanja, zakletve i pro­klinjanja, savjest i jadnu dušu ljudsku. Uvijek je dolazio s mrakom i jao onom tko mu se zamjeri. I psi su mu se s puta uklanjali. Jedino mu je Jeruzolim dolazio na kraj. Nije vjerovao u njegove padavice i proročanstva, jer je i sam bio upućen u crkvene i nadzemaljske tajne i sam je prisustvo­vao rođenjima i umiranjima, strastima i ispovijedanjima. Svojim zdravim rasuđivanjem vidio je niti života, ali ih nije mogao raskinuti jer je bio i sam neuk, bolestan, bezemljaš i crkveni sluga.

— Nemoj ti: dušo kršćanska, dušo kršćanska ... Odreni me se. Ja znam tvoju misao, a ti moju dušu nećeš kupiti. Što će kome moja duša?

— Boga ne zaboravi, bližnjega svoga ne ostavi, život postom i molitvom kazni. Udijeli, dušo kršćanska, putniku

220

na putu i ptici letećoj i zmiji gmazećoj. Ne diži k nebu grešne oči, dušo kršćanska, plači i suze prolijevaj, dušo...

— Ajde, Prosjače, odreni me se. Bogu božje a Caru cesarsko. Niti što imam, niti što znam. Pitaj ti druge. Ja se u seoske poslove ne pačam. Kad umreš brecat ću ti za dušu. Ajde, ajde ...

— Putnici božji — bojažljivim glasom javio se iza crkvice Ante Šepac tjerajući štapom u desnoj ruci pseto koje je radoznalo provirivalo, a lijevom se držao za usahlo i svinuto koljeno koje je u hodu neprestano podizao jer se drukčije nije mogao kretati. — Zmija mi je kozu u sisu, vražja sila, da je u nogu, ništa... vražja sila, ugrizla. Na- tekla, nadula se, narode. A zmija, vražja sila, nestala. Nije zmija nego đavlina, grdobina.

— Pokaj se, pokaj, dušo kršćanska, a i tvoj, dušo, rep ima kraj ... Kažeš: ne znaš. On sve zna. Višnji Sabaot. On sudi i kazni, a ne učiteljica... Jedan je, dušo kršćanska, učitelj, jedan učitelj ...

Stoji Ante šepac ne znajući što bi počeo, bespomoćan kao nad smrću djeteta. — Crknut će, narode, vražja sila... — Ali kako ni Jeruzolim ni Prosjak nisu na nj obraćali pažnju, ostade tako nepomičan. Mahao je mehanički šta­pom ne opažajući da pseto već skakuće oko mazge i nastoji je svojim zabadanjem probuditi iz razmišljanja. Tko zna koliko bi on tako stajao da se mazga nije usplahirila.

— Duh pakleni, pakleni, dušo kršćanska, a ne učitelji­ca. Meštrovica? Je li dušo... — sve življe je napadao Pro­sjak ne bi li iz Jeruzolima izvukao bilo koju određenu i pouzdanu riječ na kojoj bi sazidao i opravdao svoj novi pohod i boravak u selu kao mig Providnosti, ali je zvonar ostao općenit i neodređen kao u svim raspravama i zadje­vicama, izvan stvari.

— Ooo, živa bila... — poskočio je Jeruzolim, uhvatio usplahirenu mazgu za ular i povukao prema kamenu s ko­jeg se mogao lako odbaciti u samar.

— Odoh ja da se za dana vratim. A ti joj pusti krv — obratio se Jeruzolim kozopaši.

Pas je potrčao za mazgom, koja je poskočila i nestalasa svojim konjikom iza zavijutka odakle puca pogled premamoru i gradiću.

221

Parobrod je upravo pristizao i, da je mogao, jahač bi vidio kako na palubi djevojka naslonjena na ogradu začu­đenim očima gleda u visoke litice i u tajni duboki kanjon zelene doline koja se samo načas ukazala. Planine silne i visoke. Kao da ovdje prestaje misao a počinje prolom.

Jedno jedro zastalo je na ulazu u luku nepomično. Ti­šina bez daška života. Dva bijela galeba kruže i na pučini daleko izranjaju dupini.

Dok je Jeruzolim u brzom kasu odmicao, gore iza brda, kod crkvice Svetoga Arnira, dešavalo se malo čudo.

Kozar Ante Šepac počeo je jecati nad svojom kozom, nad osloncem i štapom svoje starosti. Njegova tužbalica ujela bi za srce svakoga bijedom i tragikom života.

— Nije zmija. Prokletstvo je, dušo kršćanska... — jav­ljao se Prosjak u ulozi čudotvorca. Zasukao je nogavice i na golim golcatim koljenima otpuzao do izvora čudotvorne vode, raširio ruke, stao ljubiti zemlju sve vičući neke nera­zumljive molitve kao da se rve s nevidljivom silom koja ga čas nadjača a čas on njome zagospodari.

Kozar je stajao začuđen i kao da pomaže Prosjaku u borbi s nevidljivom silom, počeo bi vapiti: Spasi, Spasite­lju ... Spasi, Spasitelju.

Taj bi prizor dugo potrajao da se iza okuke nije poja­vila skupina ljudi. Išli su mirnim, polaganim koracima, a među njima mlada žena u svijetlom rupcu, bosa, jer je cipele prebacila preko ramena da ih sačuva za drugu pri­liku. Te iste cipele nosila je ovako prebačene njena majka, obuvajući ih samo na vratima od grada. Žena je u naručju nosila dijete. Iz ravnodušnih primjedbi njenih suputnika moglo se razumjeti da je mrtvo i da mu »lika više nema«.

— Cvite materin, rosna kapljo — jecala je žena i opet nadizala platno kojim je pokrila malo ukočeno tijelo kao da će ugledati tračak života na djetinjem licu.

— Evo sise, diko materina, zorice rumena. Evo mlika materina, jadnoj meni. Nu pogledaj, moj anđele, majku svoju...

— Osvisti se, beno, vidiš da je mrtvo. Muve ga obilaze.— Ubijte me, otrujte me, neću živit. Izbodite oči moje

vidilice.— Ajde, jadna ne bila. Koga je plač dozvao u život?

Ajde kući spremi mužu večeru. Upali vatru da ne omrkne

222

pusto ognjište — javljao se poneki glas njenih pratilaca, miran i ravnodušan kao što je bezdušna bijeda i ovaj goli kamen.

Dvojica-trojica putnika uhvatili su ženu pod ruke, a mali leš uzeo je Mate, rođak Marije Knezove, ove jadne žene koja je jutros bila ponijela živo čedo da ga u gradu ozdravi, a natrag ga vraća mrtva.

— Vodite je. Što stojite? A dite ćemo odmah ostaviti u crkvi. Šta će mrtvo kući raditi. Ajde, ne kukaj! Blago njemu! Ono gleda lice Gospodinovo. Teško nama. Bolje da se ni­smo ni rodili. Vodite je. Ja ću pozvoniti.

— Nećeš ti zvoniti, Mate. Cista duša anđela slavi. Ovo je prst božji, dušo kršćanska — poletio je Prosjak konopcu i zastao, polako kleknuo na koljena, poljubio zemlju, a de­snom rukom povukao zvon. Cilik se rasuo po kamenju.

I dok je žena odmicala naričući za mrtvim djetetom, pred crkvicom Svetoga Arnira desilo se nimalo čudotvorno ozdravljenje.

Što se dogodilo?Koza, koja je nadvladala otrovni ujed zmije, poskočila

je na prvi cilik zvona. Ne bi to ni bilo tako značajno da nije odskakutala do Prosjaka, liznula ga po ruci i zameke- tala kao da kaže: Čudotvorac.

Kad se javilo večernje zvono župske crkve, mali anđe­oski zvon Svetoga Arnira prestao je jecati. Kozar je sa svo­jom kozom odšepesao u selo da razglasi neobičan događaj. Čudo je bilo očito i svaki upit u tom trenutku bio je su­višan.

Spuštao se mrak i Mate je naložio vatru jer je kanio ostati čitavu noć, a još više jer vatra prati smrt i pogrebe.

Uz oganj šuteći sjede Prosjak i Mate Knezov, koji ne­tremice bulji u žeravice. Razmišlja i on o ozdravljenju koze, ali ne nalazi riječi da se čudu načudi. Tišina prvog sumra­ka. Samo dašak vjetra donosi miris smilja i igra se pra- mičkom kose malog leša, koji ukočen i nepomičan s kame­nom pod glavom počiva na dasci što se tu pred crkvicom našla. I kad plamen ognja lizne preko njegova lica, čini se da se ovaj mrtvi anđeo sela Arnirova nasmiješio beskraj­nom zvjezdanom svodu.

223

Noć je već bila zavladala i javljao se šturak kad je iza zavijutka zazvonio zveket kopita. Ćulo se kako Jeruzolim kaže učiteljici, pokazujući na crkvicu:

— Ondje ćemo se odmoriti. Svi putnici koji prolaze, tu se zaustave i odahnu.

DNEVNIK UČITELJICE, studeni 1935.

Opet zapisujem svoju sudbinu. Što čovjek mole na ovoj zemlji? Samo se čuditi. Čudim se svemu. Svojim rukama koje su završile s pet ti­cala. O ruke moje, kako ste nemoćne. Čudo je sve što gledam, i cvijet i zvjezdano nebo. Svi smo mi rođeni za radost i sreću. A što je to između nas i naše sreće? Je li to razum? Bolest? Glad? Sudbina? Koliko bolnih pitanja. Koliko rana. Je­dino po ovoj boli znam da živim i grčevito se hvatam za svaki oblak, za sjenu svakog stabla.

Ne mogu pisati o sebi kad je život tako stra­šan. Hoće li ikada biti bolji? Sutra, možda, ali danas, za ove ljude, čini mi se da nema izlaza, jer ih je dotaklo krilo magije i usud udario svoj stra­šan pečat.

O zvono Svetoga Arnira, čemu ti zvoniš? Je li to u tvom glasu jauk bijede, cilik vjetra, lelek i zavijanje vuka? Govore li to mrtvi ili živi kunu svoju sudbinu? Je li to zaborav ili opraštanje ili opomena ili prst nevidljivog? Zvona, zvona. Govo­re li to kroz vas nebesa, ili ste jedini svijetao glas ovog krša? ,

Zvonite zvonkom zvonjavom. Zvonite, jer na­dolazi mrak gust i čađav i težak kao ploča nad­grobna. Zvonite da nestanu granice vremena i prostora. O zvonite ...

Glas o ozdravljenju koze brzo se proširio. Netko je vidio samog zloduha kako se skiće oko župske kuće i nad-

viruje se uz odrinu na prozor iza kojeg don Marko, kroz zlatne naočale, čita svoj večernji oficij.

224

Andrijana, sestra popova, naganja kokoš koja je htjela prenoćiti izvan kokošinjca, a kokoš, kao tjerana nekom taj­nom silom, samo mlati krilima i bježi pa joj sve perje ispada.

Don Marko je ljutito otvorio prozor i, prekrstivši se kao da tjera napast, zaželio da mu za večeru ubiju pulastre.

Škola je bila u bratimskoj kući. Nemirno svjetlo ulja­nice nemoćno je uzdisalo. Sjena mlade djevojke drhtala je na zidu dugo u noć. Sutra je prvi dan škole i prvi put licem gledat će ove ljude, koji su je primili šutnjom i okretanjem glave. Što će njima učiteljica? — Zaista, što će njima uči­teljica kad je i sunce nepoželjno u ovoj zabiti? Što je duže razmišljala, upadala je u sve crnje slutnje dok nije iscr­pljena klonula i zaridala.

U susjedstvu su se javljali treći pijetli. Svježi dah svi­tanja naviještao je novi dan.

Sumorno su prolazili mjeseci škrti događajima, škrti riječima, a godine nalik jedna drugoj kao opanak opanku.

Arnirovo se peklo na suncu. Na sagorjelu sprženu ze­mlju nadolazile su kiše u pljuskovima i zime sa zviždanjem i zavijanjem bure. Arninjani kopaju zemlju, čobane, promeću se kako tko zna i može.

Šestu godinu je »gospođica učiteljica« u Arnirovu. Don Marko je u mrtvačke knjige zapisao nova imena. Svakakvih se kožica nađe na pazaru. Smrt i kiša ne izostaju. Nikad ne znaš kad će. Umrlo ih je toliko. Djeca, starci, mladići u snazi. Smrt redom obređuje i cara i siromaha.

Ku-ku-ri-ku ku-ku-ri-kuSun-ce na zre-ni-k-u;

slovkalo je pedesetak dječjih grla pjesmicu.

Ku-ku-ri-ku ku-ku-ri-ku;

— Složno djeco —- ispravljala je učiteljica i počela dla­novima udarati ritam kojeg je prekinuo mrtvački zvon.

Bum-bom bum-bom.Zanijemjelo je dječje cvrkutanje. Presušio je izvor zvon­

ke radosti. Krilo crne sjene nadvilo se nad selom.Učiteljica je otvorila prozor i kao ubačeni kamen zazvo­

nio je glas s polja:

15 Jure Kaštelan 225

— Zaklao ga pa se sam objesio.— Mir, djeco — opominjala je učiteljica.— Je, je, objesio se. Brzo, narode.— Mir, djeco. Nastavit ćemo.— Zaklao ga pa se sam objesio.A zvono je zvonilo kao na uzbunu. Čas polagano a čas

podivljalo.— Nastavit ćemo, djeco.Ali nastavka nije bilo.Iznenađena i zbunjena događajem učiteljica je htjela

raspustiti djecu kućama i počela je, po svome običaju, pro­laziti dvoranom između klupa zaustavljajući se na tren kod koje čupave glavice. Djeca su mirovala.

Jedva vidljive niti zbivanja kroz šest godina njena bo­ravka u Arnirovu splele su se u nerazmrsiv čvor koji je počeo pucati. Događaji nisu značajni da bi se o njima go­vorilo. Značajno je stanje, atmosfera, klima. Njen boravak u ovom paklu danas je postao sasvim bezizlazan. Svi su putevi prekinuti. Sva vrata zatvorena. Sve su misli stiješ- njene. A nevidljive žilice kojima je primala životnu radost u ovoj zabiti kao da su se počele grčiti od nekog otrova koji je nagrizao i rastakao sve ljude.

— Mi smo prokleti. Prokleti. Bog šalje kaznu.— Daleko je bog od nas.— Kurva!— Šuti, jezičino pokvarena. Šuti, leglo zmijsko.— Kurva. Ona je svemu kriva. Ona, ona. I našeg misni-

ka je htjela ... Kurva.— Žandari.Što se to događa? Tko je zaklan? Zašto žandari idu s

golim bajunetama? Tko bi to znao? U Arnirovu nitko ništa ne zna osim možda sam sveti Arnir koji gore negdje visoko na nebesima stenje pod varićacima i kamenjem kojim su ga u davne davnine dotukli arninjanski pređi. Zna on i osve­ćuje se. Ali jao onome tko silom dolazi među ovaj svijet, pa bio i rođeni brat.

Evo, Jeruzolim je zaklao Prosjaka, pa se sam objesio. A žandari? što će oni? Što traže ovdje? Zvoni zvono ludi o podivljalo.

— Djeco, svojim kućama. Sutra je opet škola.

226

Rastvorila su se školska vrata, ali djeca nisu, kao obič­no, pojurila preko tratine nego su ostala skamenjena i ne­pomična zagledajući se i ne znajući bi li pozdravila vele­časnoga koji se našao s patrolom od tri žandara pred škol­skim vratima. Svjetlucale su gole bajunete u odsjevu sunca. Jedan od žandara, krupna ljudeskara utegnuta opasačem preko trbuha, raspršio je i rastjerao djecu reskim:

— Napolje!Dva žandara ostala su pred vratima braneći ulaz i na-

goneći djecu da brže odlaze, a onaj krupni ušao je s vele­časnim u školu i zalupio vratima.

— Vi ste Ivana Pravedan?— Da. Ja sam.— Vi ste učiteljica?— Da.— U Arnirovu?— Kao što vidite.— Molim lijepo, ne igrajte se zakonom. Zakon je, mo­

lim lijepo, zakon. Dakle: da ili ne?— Da, ja sam učiteljica u Arnirovu. Što hoćete od

mene?— Ime oca?— Ne znam. Ja nemam oca. Ja sam ...— Nemam oca? Učen čovjek, molim lijepo, pa... ne­

mam oca. Kako: nemam oca? Može li, bogamu, čovjek da se rodi bez oca? Odgovorite, molim lijepo.

Čovjek s oružjem počeo je »postupati«. Mučno je i teško stajati pred golom bajunetom, a još teže bilo što reći kad je svaka riječ uzaludna, kad je svaki razlog obezrazlo- žen nečim što je ledeno i smrtonosno.

— Što ste vi radili, molim lijepo, u ovom selu prošlih godina i ove godine, molim lijepo?

— Ja sam slušala cvrčke. Njihov pijani ilinštak. Njiho­vu predsmrtnu pjesmu na mjesečini kad su im krila prozir­na i drhtava. Kažu da oni prije smrti pjevaju na mjesečini. Ja sam gledala kiše i potoke kad nabujaju. Ja sam disala do­bru dušu ovih ljudi, koja je stegnuta oklopom bijede i nezna­nja pa se trza i krvari izvan stvari kao dva oka koja se ne mogu sagledati. Ja sam se radovala neopisivo i silno radošću

ove uboge djece, bistre i oštroumne, kojima život u ruke

227

nudi zločin. Ako sam jednome oči otvorila, vidjet će i sagle- dat će i svoju i tuđe sudbine.

— Odgovarajte, molim lijepo, razumno i ne pokušavajte dovoditi zakon u zabludu, što vi buncate? Što vi znate o životu, molim lijepo? Kome vi svjetlo palite noću? Je li kod vas svraćao ...? Uostalom meni i ne morate odgovarati. Odgovarat ćete drugima. Ja sam izvršni organ i dužnost mi je da propisno vršim naređenja. Je li tako, velečasni? Vi ste, gospođice, ovog časa uhapšeni i smatrajte se uhapšeni- kom. Ne pokušavajte bježati ili bilo što drugo, jer ću biti prisiljen da upotrijebim oružje. Ja vršim svoju dužnost i nemojte me ometati, molim lijepo. Sa mnom!

— Gospodine državni službeniče — javljao se velečasni — zašto tako naglo i nenadano?

— Ja vršim dužnost.— U selu ima i težih slučajeva. Krv je danas prolivena.

Treba naći krivca, iskorijeniti zlo. Nečastivi je zavladao lju­dima.

— Nemam naređenja, molim lijepo.— A gospođica učiteljica nije kriva. Njena je krivica

samo u tome što je ovdje.— Ja nisam podnosio prijave.— Istina, istina, ali ja je nisam nikada optužio. Ja sam

samo upozoravao.— Vi upozoravali a ja hapsim. Naređenje izvršenje.— Ja bdim -nad ovim dušama. Gospođica nije kriva.

Kriva je samo što je ovdje, u ovom paklu. Svi smo mi krivci.— Krivi nekrivi. Ja vršim dužnost.— Stvorit ćete uzbunu. Sotona je ušao u ljude.— Dosta molim. Meni se žuri. Sa mnom, gospođice.

Vama, velečasni, hvala na rakiji.— Ništa ne dirati, molim. Škola i sva vaša imovina do

daljnjega je blokirana.Istina, sotona je ušao u ljude. Onaj koji nigda ne miru­

je, onaj koji đavola pretvara u sveca a sveca u đavola. On je zavladao. Skutrio se u svakom srcu i vreba. Reži u krvi, peče u žilama, plamsa u mislima. Nepoznati, neopisivi, ne­vidljivi demon. Nije to đavo velečasnoga crn i rogat kojim zastrašuje grešne, bolesne i izgubljene duše. To je demon ovog kamenja, nevidljiv kao vjetar. Onaj bez kojega se ništa ne može. On je na rađanju i na smrti, u temeljima i na

228

učelku svake kuće. On, svijetao kao puklo podne i mračan kao crna misao. On je lastavica. On je rastvoren prozor, jedro oblaka, višnja u cvatu. A nadasve, on je krv u žila­ma, razoran kao rijeka kad iza svoga toka i korita izađe.

Svi to znaju i svi o tome šute. Ne spominju ga. On je zapodjeo zločin u selu Arnirovu.

— Čudo, ljudi. Kazna. Osvećuje se sveti Arnir.— A gdje će ih pokopati?— Jadni Jeruzolim. Jadni Prosjak.— Živjeli kako su znali, završili kako su znali. Svejedno

gdje kosti gnjiju.— Smrt nije ništa. Život je težak.Arnirovo gori u ognjici kao lonac na vatri. Još jedna

iskra i šiknut će vreli mlaz.Staklena tišina. Samo negdje tamo u susjedstvu majka

uzibljuje uspavankom svoje dijete.

Nana, nina. Misec sjaje.Neće tebe mati dati Ciganima.Nana, nina, nana, nina.Konja vode na pojilo, napojiti na potoku.Nini, nani, drago moje.Došlo nam je mlado momče.Što ćemo mu darovati?Darujmo mu konja vrana i na konju divojčicu.Nini, nani, drago moje.

Koraci kroz selo. Ona žandarska ljudeskara zajahala ogromnu mazgu, koju više ne vodi Jeruzolim nego jedan od dvojice žandara što su stražarili pred školom. Učiteljica ko­rača pognute glave. Ruke su joj vezane konopom i oružnik je vodi kao zlikovca.

— Naša ... naša ... mila dušo ...Ide šapat selom. Raste šapat kao krv, kao krik, dok

koraci oružnika zamiču i nestaju u nepoznato.— Vode je ... našu...— Nas vode!

229

A tamo na zavijutku gdje pogled puca na more, gdje dva čempresa vječno šumore kod čudotvorne vode pred ka­menom crkvicom, tamo gdje ovce planduju i putnici umorni sustaju, nebeski stanovnik i blaženik sveti Arnir učinio je čudo.

Planula je puška.I pravo je! — odjeknulo u Arnirovu.

DNEVNIK UČITELJICE, listopad 1939.

Evo me na slobodi. Bez namještenja. Kome da se okrenem? Ja slušam svoje srce, a ono mi govori: nisi ti izgubljena, nisi sama. O ludo srce! Ja slušam svoje srce, a ono zvoni kao zvona sela Arnir ova. Na uzbunu zvoni. Zvoni moje srce kao zvjezdana kola u dubinama neba. Vraćam se te­bi, Arnirovo. Vičem na raskršćima. Čudo! Jedna po jedna žuljevita ruka prilazi k meni pružena: učiteljice naša.

Što mi to govoriš, jadno srce?

MRTVI JABLAN

ije ni riječ ni slika. To je mrtvi jablan. Nije ni život.To je smrt. Jače od smrti. Ljubav je to. Moja. Mrtvi

Vidio sam ga prvi put u djetinjstvu.U ognjici.Modra rijeka, pokošena livada i put. Kako mi se dugim

pričinio put do sela, do naše kuće. Bojao sam se suncokreta. Malo ih je bilo, a strašio sam se njihovih očiju iz kojih su izlijetali leptiri. Jahao sam na golom konju i tjerao pred so­bom kravu i dvije ovce. Krava se zvala Milova, a ovce Vra- noka i Bilka. Milova je imala oči kao moja majka. Grijeh je to, ali ja sam znao kradomice pogledati te oči velike i tužne. Moja majka nema velike oči. Grijeh je to, ali ja sam volio ove tri životinje jer su nas hranile. Ne. Ja sam volio samo svoju majku i u svemu sam je gledao, a ona je gle­dala na mene iz svega.

Preplašeno jato divljih golubova prhnulo je s ledine. Le­dina je bila naša. Mi nismo hranili golubove. To je moja majka odletjela u njihanje jablanova. Ostavila me samoga.

Kada i kako su me donijeli kući nisam saznao nikada. Bio sam u nesvjestici. Buncao sam danju i noću. Svi su go­vorili: umire.

A ja sam gledao jablan, vitki jablan uz Cetinu.Ozdravio sam.Narastao sam.Mnogo se od tada grobova rastvorilo. I jedno proljeće,

umjesto cvijećem, procvjetalo leševima. Ali i danas kad se radujem, vitki jablan zašumi svojom zelenom krošnjom pod mojim čelom, u mojoj krvi.

jablan.

231

Mrtvi jablan.Teško je kazati njegovu smrt, jer je smrt nijema i nema

riječi. Smrt je šutnja.Sunce je blistalo onog dana. Užigalo se ljeto. Livade još

nisu bile pokošene.Kako je bilo toga dana ja zapravo i ne znam. Ničega se

ne sjećam. Stvarnost me rezala svojim oštrim bridovima. Stvarnost? Nije to bila stvarnost. San. Preobraženje.

Htio sam doći polako i nevidljivo. A svuda oko mene pogledi. Survala se pitanja kao planine.

— Jesi li ga vidio, sina moga?— A moga?— Jesi li vidio?Ništa nisam vidio.Vratio sam se poslije pet godina svojoj kući. Srećom

li je ostala čitava?Pet godina rata.Nisam mislio na taj povratak. Ako je negda i iskrsla u

mojim mislima slika kućnog praga, ja sam je brzo ostavio kao ptica koja odleti od disanja. Živio sam više u snu nego u stvarnosti. U divljim ružama kod nekog potoka. Više u budućnosti nego u današnjici, kao izvor u rijeci a rijeka u morima. U mene se nastanila tuđa smrt. Gavran tuđih vje­šala. Smrti se nisam bojao, ali me mučila slika onoga što će poslije doći: bol majke.

Vratio sam se. Život me opet pogledao svojom nevinom zjenicom. Svojom golotinjom, blagoslovom i prokletstvom.

Zagrlila me šuteći, šuteći. Moja mati.— Bolestan sam — rekao sam.I čuo sam korake kako oprezno prolaze. To je bio otac.

Polagane, teške korake. Sjeo je za stol i uzeo nož da odreže kruha. Samo kruha. I ostavio je nož na stolu. I nož je opet postao samo nož. I kuća samo kuća. I cvijet samo cvijet. I čovjek samo čovjek.

Razabirao sam još neke riječi drhtave od bojazni i od ljubavi. I mrak je pao.

Našao sam se u bistroj uvali. Zvala se Kolovrat... Pra- patnica... Svejedno. Tako se zvala. Tako se morala zvati.

I došla je k meni Smrt.Smrt: Ti si sam.Ja: Ja živim.

232

Smrt: Ti voliš?Ja: Ja živim.I iz jedne male školjke izmilio je račić: Ja sam život.Život: Ti si sam.Ja: Smrt je ovdje.Život: Ti voliš?Ja: Smrt je ovdje.I Smrt mi je rekla:Svi životi u mene se vraćaju. Svi tvoji izvori i vodo­

skoci. Vraćaju se svi dani. Sve. Gledaj: otvaraju se moji cvjetovi i u njima su tvoje tajne, sve što si volio i snio, sve što si htio. Ti ne možeš bez mene. Ja sam tvoja draga. Gle­daj svoje prijatelje, moje zaljubljenike. Poznaješ ih. Voliš ih. A ja volim tebe. Ti si dosljedan svome srcu. Ti se ne odri­češ svoje ljubavi. Ja sam tvoja draga.

I Život mi je rekao:Sanjao si sunce. Evo radosti. Sve tvoje suze, tvoje pat­

nje, tvoji koraci k meni su išli. Probijao si se do mene snom i razumom. Mnogih nema. Ostani bistra čela. Otkrij ljepotu onima koji je žele. Upali svjetla onima koji se nadaju. Oslo­bodi zarobljenu slobodu u sebi, u zemlji i nad zemljom. Otkrij nevinost mojih boja. Nisi sam. Živi i neka bude život. Poslušaj kako kuca moje srce. Prisloni svoj dlan i svoje obraze. Ja sam tvoja jedina ljubav.

I Smrt mi je rekla:Ja sam tvoja draga.I Život mi je rekao:Ja sam tvoja jedina ljubav.Čuo sam kako je škljocnula puška i glas je povikao:— Stoj!— Stojim.— Što radiš?Šutnja.— Ne možeš, druže, teren je miniran.Pogledao je moju ispravu i mirnim ljudskim glasom

opetovao: Žalim, druže. Teren je miniran. Jučer je troje djece stradalo. Strašno je ovdje bilo. Sve mina do mine.

Ujutro je došla majka.— Sinko moj.Raduj se, svi smo živi.I brat će doći ovih dana.

233

— Sine, krilo moje milo ...A ja sam govorio da je utješim. Da sebe ozdravim. Da

nadvladam muk. Govorio sam. I sve moje riječi učinile su mi se praznima pred njenim unutarnjim jecajima. Padali su kao bodeži u rane.

— Sve ja znam. Sve je to majka vidjela svojim srcem. Nitko ne zna srca majčina, sine moj.

Obrisala je krajem svoje crne marame oči, ali je crna tuga ostala na njenom licu. Njena bol i crna bol svih matera koje su majke ljudi.

— Neljudi, sine, nečovjek je vladao. Nema srca koje nisu obranili.

I naš se razgovor zatvorio u našu bol.Bili smo u paklu. U požaru. Izbavili smo se iz njega

svojom žrtvom, ali su i naša krila opržena.Nisu riječi nemoćne da izraze ljudski osjećaj, nego je

taj osjećaj ljudski nakazno izrastao, razbio granice srca i prelio se u nečuvene riječi i neviđene slike kojih u srcu čovjeka nije bilo. Da nađem jednostavnu i čistu sliku, da nađem riječ koja ne bi bila rana, upitao sam majku:

— Tko je posjekao naš jablan uz Cetinu?— Neka im bude blagoslovljeno. Nismo, sinko, ništa

drugo imali. Čovjek čovjeku pomaže.I mati je, pognuta u svoju crninu, kazivala potanko ka­

ko su četnici i Talijani na dan Svetoga Jerolima listopada 1942. zapalili selo Gata i poklali preko stotinu i pedeset pra­vednika, naše braće i naših sestara, naših rođaka i prija­telja.

— Otac ga je posjekao. Nismo ništa drugo imali.Neka pokriju krov nad glavom.Mrtvi jablan.— A što je jablan prema čovjeku?Mrtvi jablan.Teško je kazati njegovu smrt, jer je smrt nijema i nema

riječi. Smrt je šutnja.Ali i danas kad se radujem, vitki jablan zašumi svojom

zelenom krošnjom pod mojim čelom, u mojoj krvi.

MALO NADE

ko tarabe sakupljale su se po čitav dan grupice ljudi,a zaustavljali su se i noćni prolaznici, jer se u svjetlu

ulične lampe mogao pročitati raspored predstava u kaza­lištu, naslov novog filma, program muzičkih koncerata, sportskih utakmica, zabava i kojekakva iznenađenja.

»Kakva je to amerikanijada? — Kradljivci bicikla.«— »Pogledat ćemo. Ja volim dobre lagane filmove.«

»Ne, ne, to je neorealizam. Talijanski film.«»Kakav neorealizam — Otkuda Talijani znaju praviti

filmove? Cantare, mangiare, amare.«*Ali na trulom dijelu tarabe (na koji se zlurado pokazi­

valo rukom: — »Hidrocentrale — a u centru grada ovakva sramota!«) na tom rasklimanom dijelu, nalijepljeni, zabo­deni čiodama, čavlima i iglama visjeli su, kisnuli, žut jeli na suncu i lepršali na vjetru listići s prekriženim ili žigosanim markama, i oni bez maraka koje su milicioneri skidali, a sadržaj im je bio, većini, stambeno pitanje: tražim, molim, dogovaram se, mijenjam, plaćam, zamjenjujem — intelek­tualac, student, namještenik, laborant, primalja, mladi brač­ni par, radnik danju zaposlen, dobro odgojena djevojka, kinooperater, bivši dvorski nabavljač i tako dalje i sve tako. Na daskama djeca kredom šaraju svoje djetinjstvo, a paž­ljivi promatrač otkrio bi da se tu ugovaraju sastanci i upi­suju kojekakva obavještenja: »Kupio sam karte«, »čekam u 8«, ili »Danas je umrla« ili »Zašto varaš?« — »Magarac«— a zna biti ispisano i koješta što ništa ne znači niti koga zanima.

* Pjevati, jesti, ljubiti.

235

Svi su obećavali. Više nego sigurno. Sto posto. Dvjesta posto sigurnosti. I opet ■— ništa.

Ali što koristi izgubiti nadu?Sutradan je opet krenuo na »posao«. Nije mnogo oče­

kivao od tarabe, a bez nje — još manje. Brodolomac se hvata za slamku, a gdje li ne za takav drveni balvan. Zaista voda je do grla, treba plivati.

I on je zaplivao pravcem koji mu je pokazao naizgled vještiji, dovitljiviji i smioniji suplivač. Sreli su se to jutro.

»Tražiš sobu?«»Da.«»Možemo zajedno. Znam, ako upali. Ne govori nikome.«»Kako zajedno?«»Zajedno. Na tramvaj i ne pitaj.«On se probio prvi, a onaj vještiji, zakačen na vratima

zabrinuto je upozoravao: »Prijelazne uzmi. Dvije prijelazne«.Vožnja je bila kratka, ali njihovim željama duga i puna

bojazni. On je s neprikrivenom radošću gledao putnike koji izlaze (još jedan manje, još jedan manje), jer se bojao da oni svi idu istom cilju. Dovitljiviji instinktivno je gurao na­slon sjedala kao da pojačava brzinu.

Došli su izvan grada. Smioniji je pokazao rukom pra­vac kretanja. On je ostao nijem i začuđen: »Kako? To je nemoguće. Kriva informacija. Gore nema ničega«. Ali smio­niji je ponovno pouzdano i nedvosmisleno pokazao rukom pravac.

Krenuli su zajedno prema groblju.Počela je padati kišica. Sklonili su se pod trijem na

čijem modrom svodu zlatni anđeli nose u rukama poljsko cvijeće. Moglo bi se i tu stanovati da nije velika promaja. Ne smeta. Otvoreni lukovi mogu se prekriti zavjesama. Ne­moguće. Ovo je prolaz. Šteta. Mali zlatni anđeli nose u ru­kama poljsko cvijeće. More. Oni vide more jer su visoko. I ja vidim more.

I was a child and she was a childIn this king dom by the sea:But we loved with a love that was more then loveI and my ANNABEL LEE;

236

With a love that the vinged seraphs of heavenCoveted her and me.*

Šteta, ovo je groblje. Čovjek s lopatom prolazi, još je­dan i još dva, svi s lopatama.

»Ti počekaj ovdje«, reče smioniji i nestade za grobarima.Mali zlatni anđeli lete u modrom nebu s vijencima polj­

skog cvijeća.Dovitljiviji se vratio i pobjedonosno namigne: »Daj čo­

vjeku nešto. Ne ide to sasvim besplatno«.I zaista, iza ugla pojavio se čovjek s lopatom, pružio je

ruku, stavio nagradu u džep, promrmljao »Hvala« i ne osvr­ćući se nestajao među nadgrobnim pločama i spomenicima.

Zvono je navijestilo pokop. Dvoje-troje ljudi išlo je za lijesom prema periferijskim parcelama s drvenim križevima. Dijete, koje se načas zaustavilo iza grma, potrčalo je zakop­čavajući svoj kaputić i bespomoćno jecalo: »Mama, mami­ce moja«.

Smioniji je rekao: »Požurimo. Tri su adrese. Jedna će upaliti. Danas imamo sreću«.

Prva nije donijela sreću. Žena na drugom katu nakon devetodnevne agonije došla je svijesti i čitav dan, čim čuje korake po stubama, viče kroz zatvorena vrata: »Štakori. Ne otvaram. Ja imam pravo na sobu. Htjeli biste me živu u grob. Štakori«.

Lijepa kuća s liftom. Tiha i čista. Na žalost.Druga adresa nije mnogo obećavala. Jednosobni stan u

podrumu. Nagla smrt. Samoubojstvo. Što li? Treba vidjeti. Ali nije trebalo gledati. I bez samoubojice u stanu ih je ostalo četvero.

Treba hitro prema onoj trećoj kući. Nije centar, ali nije to ni daljina. Isplati se požuriti. Kućica s dvorištem. Mala bašča. što će kanalizacija u prirodi? Mogu se gojiti zečevi i golubovi. Uz romon kiše dobro se spava. Kiša pljušti po zelenilu, miriše, svježa je, govori i svira u svoje sitne svi­rale. Mala, zelena bašča. Vrt. Svjetlost. Sunce.

* Druga strofa pjesme Annabel Lee E. A. Poea: »Ja bijah dijete i ona bijaše dijete, u tom carstvu kraj mora: ali ljubljasmo se ljubavlju, što bijaše više no ljubav, ja i moja Annabel Lee, ljubavlju zbog koje krilati anđeli na nebesima zaviđahu njoj i meni«.

237

Ali kućice s dvorištem više nema. Jutros je porušena. Drobilica ju je samljela u bijelu sitnu prašinu. Kvarila je estetiku kvarta.

»Kamo sad?«»E, kamo. Prijatelju«, prozbori vještiji, dovitljiviji i smi-

oniji: »Plati barem dva deci! Nitko badava ne gubi dan«.Drobilica je gladno grizla kamen i malter. Teretnjak je

doveo radnike, a drugi se zaustavio s alatom i materijalom. Dva-tri čovjeka podižu veliki kvadratni natpis: »Gradilište. Promet obustavljen«. Drobilica i motor teretnjaka.

»Još ima nade.«»Malo«, reče onaj smioniji.

VATRE

To se sve dogodilo na čistini u boriku.Došavši zakoračio je do ruba šumice i nagnuo se pre­

ma ponoru. Dolje je bilo žalo.Što je vidio?Okrenuo se prema sjeveru. Napravio je još nekoliko

koraka prema istoku i isto toliko prema zapadu. Pogledao je u nebo. Vratio se na čistinu. Bacio je svežanj s ramena. I opružio se po zemlji.

Zašto je došao ovog predvečerja?Bezbroj mogućnosti. — Ne, nije sasvim tako. Ima ih

36, a još vjerojatnije pet stotina hiljada i više, ali ne bez­broj. — Činjenica je da je došao, da se opružio na zemlji. — Je li spavao? I, ako nije, što je mislio? Na kojem je je­ziku mislio? — To se nedvosmisleno zna. Pozdravio je neku staricu koja je, zatvorena u svoj besmisao, sjedila u hlado­vini onog zida uz put koji se vijugavo spušta prema moru. Što joj je kazao, ona se ne sjeća, ali zna da nije ništa rekao što bi je poremetilo.

Ona ima savršeno uho, iako je sve ostalo izgubila. Njen sluh prepozna po meketu svaku kozu, rev svakog magareta, a da se o kokošima i pijetlovima i ne govori. U zaglušnom cvrčanju crvčaka vjeruje da nepogrešivo zna koliko ih je — svakog po broju — na susjednoj maslini. Ona sva živi u zvuku. I sigurno je (kad ona kaže) da taj prolaznik nije bio stranac, jer ona po hodu prepoznaje svakog stranca: iz koje zemlje dolazi i kakva mu je duševnost; sve što je strano, ne samo čovjek, nego i pas i vjetar i dim, pa ako hoćeš i oblak, iako ga ne vidi. Izdale je oči, ali po škripanju kono- paca zna svaki jedrenjak u kanalu.

239

Eto, ona nedvosmisleno zna da onaj čovjek koji je pro­šao nije došao po zlu; da ne zna ko je on, ali zna da je pravi čovjek jer ju je oslovio kao pravi čovjek. — Prolazio je kroz naše mjesto da ga vidi. Od davnine je ono na glasu.

Tko je on i što je došao? — to se po svoj prilici nikada neće saznati. A nas to zaista ne zanima. Nismo službeni organi.

0 njemu više ništa ne treba znati. On je progonjen. Ako je nešto počinio, prestao je biti nosilac radnje. Ali mišljenje starice moglo bi biti sasvim opravdano. Došao je vidjeti naše mjesto. Jest, i zločinac može imati želju da nešto vidi. Nešto što je lijepo i na glasu. A kako ovo mje­sto ne bi bilo na glasu kad je sve napravljeno kako treba. Kuće su se izjednačile s kamenjem kao da ih nema. A ima ih koliko treba, ni jedna više ni jedna manje. Sve su okre­nute prema suncu. Sunce je ovdje graditelj života, sna, rada i počinka. Možda se i on želio uklopiti u putanju zvijezda, u nemirnu igru svjetla i valova. A možda je samo slučajni prolaznik s drugim mislima i snovima ili bez snova. Sve­jedno. Ovo mjesto je zaista jedinstveno i mnogi će se i ne htijući zaustavljati uz ogradu vinograda i u hladovini ma­slina.

Zaustavio se i on.Noć je dolazila sa svih strana, a pred njom koze, ma-

zge, ljudi i psi. Glasovi su se smiješali s piljcima i kamenjem koje se kotrlja pod koracima pa se čini da prolaze povorke nekakvih pradavnih hodočasnika. Još je poneko pjevao (ili naricao) u daljini. Jedan cvrčak ostajao je neumoran. Tišina. Hladan povjetarac. Miris morskih trava i smole. Talasanje. Noć.

On je naložio vatru.1 ostalo je mnoštvo žeravica koje su sjale kao zvijezde

u noći. Samo žeravice i zvijezde.Njega više nije bilo.— Ali tko je on?— Nestao je i to je sve.— Zašto ga progone?— A zašto je Kain ubio Abela?— Kojeg Abela?— Abela dobrog, onog ...— Da. A tko ga progoni?

240

— Netko. Ljudi. Što ja znam?— Zašto ga progone?— Jer je nestao.— A tko je on?— Ne zna se, zato ga i progone.— Što se to ne zna? Nitko ne zna tko su stotine kupača

po ovim uvalama, a ne progone ih.— Oni su tu, a on je nestao.On je nestao, a možda nije ni namjeravao ostati. Zau­

stavio se na trenutak. Koliko je ostao nije moguće reći, jer to nitko ne zna. Teško je sve znati.

Ali ovi ljudi koji se spuštaju niza stranu, oni žele znati, oni s pravom hoće znati.

Pravedni Abel mrtav je gore na puteljku. Jedno dijete ustrijeljeno je mecima. Zločinac je ostavio jasan znak. Oni ga znaju. Vidjeli su bezbroj njegovih tragova. I ja ga znam. Ne njega, nego zločin. Htio bih im pomoći i učiniti sve da se otkrije počinitelj, ali to nije u mojoj moći.

Oni s pravom ne vjeruju starici.Što su vidjeli ovi ljudi koji se spuštaju niza stranu? —

To nije tajna. Oni su vidjeli mrtvog dječaka u prašini na pu­teljku. Ubojica je u njegovoj ruci ostavio svoju poruku.

— Istina. Ali nas ne zanima zločinac, nego zločin. Ako uništimo sve zločince, jesmo li iskorijenili zločin.

— Zločin sam po sebi ne postoji ako se ne otjelotvori u zločincu.

— Da, ali zločinca nema. On se sakrio, pobjegao je, ne­stao. Mi ga ne možemo izmisliti. A ako ga izmislimo, što smo riješili? Nije na nama da detektivski pratimo njegov trag.

— Konačno: — Tko smo »mi«?— Recimo: — Ti i ja ili, ako baš hoćeš — »literatura«.— A zar »literatura« nije život?— Ne, to su dva života.A koliko malo, koliko još uvijek oskudno znamo o tome

što nazivamo — život.Ali vratimo se ovim ljudima koji se spuštaju niza stranu.Oni su vinogradari i ribari. Oni imaju jasan i nedvo­

smislen osjećaj pravog života, jer su u dodiru s njegovim neporemećenim zakonima.

16 Jure Kaštelan 241

Nesvjesni svog djela oni svakog časa na ovim sprženim padinama stvaraju mozaike kamenja i zelenila i izlažu ih ki­šama, pticama i nebesima. Oni su slikari i kad to nisu, pje­snici i graditelji. Bezimeni kao i njihova umjetnost.

Evo ih bliže.Njih su petorica. Dolje na obali polako se uspinje još

jedna grupica žena i nekoliko muškaraca. Dvoje djece pre­trčava od jedne k drugoj skupini. Čuju se glasovi dozivanja, koji prevedeni na govorni jezik znače: uzalud.

Gore u selu jedan ženski glas prigušeno u razmacima nariče. Slaba uljana svjetla potitravaju na otvorenim pro­zorima.

Miris pržene ribe.Zalutala koza mekeće negdje na pećini. Sutra će je čo­

bani dovabiti.Sve je bilo uzalud.Krug se suzio.Sastali su se ljudi s brda i oni koji su dolazili s mora.

Nisu mnogo govorili i razilazili su se polako prema selu i komšilucima.

Sve je jasno: — oni ništa ne mogu riješiti.Dvojica-trojica ostala su u boriku i uputila se prema

žeravicama koje su palucale u mraku.Prišli su i naložili vatru.Suha borovina počela je mirisati i plamen je šiknuo kao

vodoskok. Crn i opasan oblak javio se na nebu. Vatra se rasplamsala i splasnula. Jedan od ovih uz vatru bacio je kamen na žeravicu.

I polako su jedan za drugim krenuli uza stranu prema selu, šutke i pognute glave kao na sprovodu.

A zločin i zločinac?Oni hodaju zemljom odvojeni jedan od drugoga i teško

ih je suočiti. Oni se skrivaju u mraku.A onaj nepoznati koji je palio vatru?On je nestao.Uzeo je svoj ruksak na rame i tko zna gdje opet užiže

oganj u predvečerje.Je li on zločinac? — Tko to može reći? — ovdje je bio

samo prolaznik koji se na trenutak zaustavio.To se sve dogodilo na čistini u boriku. Tamo na glavici,

gdje se mnogi putnik zaustavi u rano svitanje i u sumrak.

MOCVARJE

ajprije su došli. Jedan od njih zaokružio je sav krajrukom i rekao: močvarje. Noge su upadale u treset i

nije se moglo dalje. Sjeli su na zemlju i dugo razgovarali. U sumrak su nestali, čulo se brzo pro tican je vode.

Došli su drugi. Zaboli su stup s natpisom: pristup za­branjen. Danju i noću radile su miješalice. Čulo se doviki- vanje i psovka. Nadošle su kiše. Jedan je tonući u glib vi­kao u pomoć. Izvukli su ga. Jednoga dana zavijala je sirena bolničkih kola. Nešto se dogodilo. Zimi su dobili bunde. Radilo se na smjene. Oni koji su se odmarali, ložili su vatru, pekli krumpir i grijali se. Ne vidim kraja ovome, rekao je jedan. Otišao je u baraku. Više se nije probudio. Radovi su se nastavili. Teren je bio uređen. Odlazeći jedan se okrenuo: močvarje.

Opet su došli drugi. Oni su podigli jednu kuću i na dru­goj strani jednu isto takvu kuću. Povukli su pravac. To je put. Podigli su još mnogo isto takvih kuća i isto takvih pu­tova. Na sredini su izgradili još jednu isto takvu kuću, mnogo višu. Pred njom je trg.

Došli su opet drugi. Namjestili su kade u kupaonicama i ostale potrebne stvari. Opet su došli drugi. Oni su proveli električne žice. Jedni su postavljali vrata, police, prozore, drugi su miješali boje i mahali velikim kistovima. Opet su jedni odlazili a drugi dolazili. Nitko ne može znati koliko tu ima posla. Oni su ga izvršili. Izvadili su stup s natpisom.

I otišli.

243

Tada su došli treći. Oni su donijeli tepihe. Izvjesili su po balkonima svoje krpe i probali je li ispravna voda i svjetlo. Jedni su došli s djecom a drugi bez djece. Dugo su unašali stvari i pazili da se ne razbije staklenina. Razmje­štali su zastore na prozorima i slike po zidovima. Donijeli su kaveze i mnoštvo različitih boca. Na bocama koje su ču­vale otrov, bila je etiketa s mrtvačkom glavom. Pojavilo se nekoliko klavira i svi su bili zavidni njihovim vlasnicima. Djevojke su se smijale a mladići se pravili važni i okrutni. Na vratima su bila izvješena imena stanara. Sve je bilo u redu.

Kasnije se pokazalo da ništa nije u redu. Bilo je gužve dok nisu uredili kino-dvoranu, benzinsku pumpu i dječje zabavište. Ubrzo su otvorene prodavaonice mješovite robe, kiosk za novine i trafika s državnom lutrijom. Izabrali su upravu naselja, upravu ulica i upravu kuća. Zasadili su sta­bla. Nabavili su televizore, hladnjake i usisače prašine, na zajam. Radio-aparate kupili su po sniženim cijenama. Svi rade svoj posao (posao je posao). Ako se što nepredviđeno desi, postoji telefon kod susjeda. Vatrogasna i milicijska sta­nica bdiju danju i noću. U bolnicama su dežurstva obavezna. Sve je u redu.

Nedjeljom poslije podne (ako i nije sunce) skupljaju se na trgu. »Ubili smo ih. Pokosili. Sasjekli. Samljeli. Puna mreža.« Pijani od pobjede odlaze svojim kućama, a netko zaluta i u tuđu. Oni poštuju svoje dužnosti. Pred spavanje iskopčaju radio i hrču.

Budna je samo voda u rijeci i upaljeni plin na štednjaku, koji su zaboravili ugasiti.

ŠTAKE

•\y

Sto misli u besanim noćima?Iz njegovih postupaka ne može se znati. Ni iz odgovora

koje daje. On živi.A što znači živjeti? što je život?čitaoče, ti to znaš bolje. Mjera koju držiš u rukama si­

gurno je pouzdana, ali dopusti da ti ne vjerujem.— Dakle, što je život?— Određeni niz godina koje su prošle, koje prolaze ili

koje će proći.— A ostalo?— Što ostalo?— Čovjek.— Koji čovjek? Ja i ti, ili, mi i vi? U našem jeziku

čovjek je samo u jednini._ ?I bolje da smo prekinuli taj razgovor, ne samo što bi

ga on mogao čuti, nego što ničemu ne vodi.Istina je da riječi ničemu ne vode ako ne prelaze u

djelo, u bilo koji oblik radnje. Riječi su laži iza kojih se skrivamo u mraku. Što je riječ pred ovim batovima koji dolaze?

Tap — tap — tap — tap — tap — tap.Polagano. Korak po korak.Što je život pred ovim polaganim ritmom štapova koji

se premještaju po pločniku polako polako polako

245

I što, ako bi on čuo? Zar on nije čuo sve što može čuti čovjek od krvi i mesa? One zvjezdane noći ostao je sam pod svodom. Njegov jauk izjednačio se s fijukom taneta i škripanjem jedne grane.

On je ostao zauvijek sam pod svodom. Sam kao lišaj.A ipak je dobro da smo prekinuli taj razgovor. Bolje

da ga ne čuje.Evo ga pred nama.Štaka

zaštakomŠtaka

zaštakomTako dolazi svakog dana. I stane. I nešto reče. Nešto

čemu se smijemo. Nešto kao: — Kiša će. Škripe mi noge. — I mi se pokušavamo smijati, a on pokušava živjeti. Sva­kog dana. I čini nam se da je tako najbolje, pobijediti i smrt i život.

čitaoče, znajući što je život, ti znaš još bolje što je smrt, ali dopusti da ti ne vjerujem. Ne želim da ti sam posumnjaš u svoju istinu. Tako je kako kažeš: — motor je jači od volujske zaprege, lakše je preletjeti Alpe nego ih prijeći golim tabanima i dvadeset i prvo stoljeće bolje je od dvadesetog i usisač je bolji od metle i projektili su bliže zvijezdama od poezije. Točno je. Ti pripadaš budućnosti, čitaoče.

A kome pripada ovo škripanje štaka? Životu ili smrti?On prolazi svakog dana uz nas, koji prekidamo razgovor

»da ne čuje«.I dobro je da ne čuje, jer što može »čuti« on koji je

davno preselio u jedan drugi svijet izvan našeg. U nedo­stupnost svoje osude i svoje samoće, na drugu obalu života.

Između nas je more.Jest, tako je prijatelju, ako tako misliš. Možda je on

zaista nesretnik i zavidnik i podlac. Jer tko može mrziti kao čovjek na štakama? Ali zar je svod tvojih misli zaista vječan?

Zar život i smrt nisu od iste građe?Ovaj čovjek bez nogu nedvosmisleno pripada svojim

štakama, bez njih je zarobljen.

246

Ali zar je sloboda samo to, samo noge, ruke, glava i trbuh?

Između nas je more.I nebo puno krupnih zvijezda.Dobro je što smo prekinuli razgovor, jer ga on zaista

ne mora čuti.On se naselio na onu obalu gdje se umire bez jauka, na

visinu s koje se skače u neizvjesno, u časak stvaranja.Evo ga, opet se vraća.— Jadan život.— Prestani, bolje da ne čuje.— Neka čuje. To su ideali. Ha, ha! Štake.— To on zna bolje od tebe.— Zato i govorim.Jest, čitaoče, štake su laž, istina laži, ako hoćeš, ali on

bez njih ne može.— Kako?Ti uvijek imaš pravo, čitaoče, i ne sumnjam u svemoć

tvojih strojeva i u prednosti tvoje civilizacije. Sretan ti put. Ti više nemaš iluzija. Tako i treba živjeti. Benzinske pum­pe su ispravne. Leti. Bit ćeš prvi na izvorima mjesečine. Donesi jednu litru i prodaj nam je za hektolitar. Treba nam.

Noć polako savija svoj krov i ubogi ljubavnici nalaze raskošnu samoću.

— Dođi bliže.— Ne sada. Netko dolazi.— Nikoga nema. Sami smo.— Netko dolazi... Slušaj ...TaptapTaptap— Nije to nitko. To je ...— Baš sam luda.Nitko ne dolazi. Ne boj se. To su samo štake. Nemirne

štake koje se vraćaju, bezopasne kao udari bata na starom zvoniku.

Noć je. Između nas je more.Što misli u besanim noćima, ne znam.On neizostavno stavlja štake uz svoj ležaj i čeka tre­

nutak sna. On čeka krila. Čeka nepostojeći trenutak sna,

247

koji nije manje stvaran od armirana betona ili mostova preko rijeke.

On čeka trenutak stvaranja.Samo jedan nepostojeći trenutak.Ostavio je štake uz ležaj i sada možda trči. Možda gleda

kako nadire voda na zidove brane. »Ako izdrži prvi udar, nema opasnosti.«

Sto misli u besanim noćima?Ali evo iznenada vjetar.I beskrajna snježna tišina.Ne boj se, čitaoče. Prisloni svoje štake uza zid.I čekaj.

Aavv-> V

OSEKA

Ovo je sve bilo more.

Ne tražim smisao te rečenice. Čujem zapljuskivan je i šum koji me odnosi. Ona može biti sastavljena od druge ma­terije, od kamenja, od rakova, od blata, od drva, od katra­na, od koralja, od trave koprive, od vjetra i od školjki, od svega što se dodiruje: od ovog šuma koji me odnosi.

Ne budi me iz sna.Odnelcuda izranja uvijek ista pojava: starac i dijete.

Idu prema obali. Kad ih počinjem zaboravljati, oni se opet jave u svom hodu. Njihova je pojava zemaljski stvarna bez ikakva prizvuka alegorije.

Oni ne razgovaraju.Nikada se nisam upitao tko su i koji je ovo kraj u ko­

jem se nalazim, domaći i prisan kao jutro umiveno mirisom murtelice.

Idu prema obali.Kad nestanu, njihovim tragom prolaze konj i pas. Pro­

lazak konja i psa izaziva jezu jer se sav kraj preobrazi i uznemiri.

Ovo je sve bilo more.

Odjednom se javljaju starac i dijete. Oni ne razgovaraju. Idu prema obali.

Čim sam ih zaboravio zahvatio me užasan talas. Suprot­stavljam se. Odbijam njegove najezde, ali ne znam gdje žive tolika priviđenja, toliki nepoznati svjetovi. Zar su oni u mo­joj glavi, u jezgri misli, u energiji života, u umiranju?

249

Vidim ih kako nestaju pod kamenjem neke ruševine i budim se.

Sve sam zaboravio osim starca i djeteta.Idu prema obali.U životu se uvijek tako desi: što sanjaš, obistini se na

svoj način.Sve bi se obistinilo kad bi znali čitati proročanstva sna.Dogodilo se da sam sreo starca i dijete kad sam naj­

manje o tome mislio. Kako se to zbilo, reći ću kasnije, a sad moram kazati nešto o starcu.

Nije lako napraviti portret, napisati nekoga, a nije ni teško. Zavisi o mjeri onoga koji piše i o vatri na kojoj je ispekao svoj zanat.

Vatra i mjera! Nespojivo.Pouzdanije o čovjeku govori otisak prsta nego svi opisi.

U sudskim spisima i u bolničkim knjigama ima više istine o životu nego u svim romanima zajedno. Znam, reći ćete, to nije umjetnička istina, kao što za umjetničku istinu kaže­te, to nije život.

Skratimo.Dobro, vi ne znate ni što je život ni što je umjetnost,

ali znate da ovo što pišem nije ni život ni umjetnost.Tako neka bude. Sad možemo iz početka.Starca sam gledao u snu. Ne pretjeravam kad kažem:

bezbroj puta. Nikada nisam s njime razgovarao, jer je uvi­jek šutio. Ni vas, nadam se, ni mene ne zanima njegova visina ni suvišni detalji vanjskog izgleda. Bio je starac u svemu. — U kojim društvenim uvjetima i u kojoj okolini živi? — To je primjedba koju uvijek nalazim opravdanom. Ali u uvjetima sna nepotrebno je govoriti o realnosti, jer se ona slobodno probija u riječi, u rečenice, u hod i u disa­nje. Stvarnost se izražava i zrači sama od sebe izvan gra­nica.

Oni su išli prema obali.

Starac i dijete.I svaki put kad bi se javili, nastajao bi mir.

Nad vodama sna kao cvijet rastvara se blaga svjetlost izgubljena sunca.

A dijete?

250

Ni o njemu ne mogu reći mnogo više. To je bio dječak u faunskoj dobi, kako se kaže.

Dionizije u svijetu igre, mali Pan s kozjim nogama.On se uvijek javljao sa starcem. Eros i Thanatos.Njihova pojava unosila je ravnotežu u divlje vrtloge

sna.I odjednompočeo sam ih sretati u stvarnosti. Na nekom šljunku bi­

jelom i ispranom kišama koje su prestale padati.

Ovo je sve bilo more.

Ovdje je bio moj kraj.

Ne znam što je rekao: kraj u kojem se živi ili kralj koji vlada ili kraj nečega što je bilo, što jest ili što će biti. Nisam se usudio pitati, jer je pazio da dječak ne čuje naš razgovor. Meni se ipak čini da je mislio na kralja.

On je ubio kralja — zaprepastio sam se od pomisli. Ni­sam ni pomislio da ovdje nikakav kralj nije ni dolazio ni živio.

A da je živio, što to (ubiti kralja) znači?

Nisam se želio zaplitati u njihove putove.

Što je čovjekov put? Vidio sam ga. Nema kraja. Smrt je imala okus proljeća, boju bademova cvijeta. Vid mojih očiju više ne treperi na bijeloj krošnji, uvlači se pod kori­jenje, u mrak krtica i mrava. I iznenada probuđen podiže se poput ranjena junaka.

Ovo je sve bilo more.

Strah me obuzeo radi onog djeteta. Zamišljao sam ne­koliko mogućnosti i svaka je mogla biti vjerojatna. Nisam ih želio sresti. Izbjegavao sam ih, a i bez toga se nisu pojav­ljivali kao da su nestali.

Više se nisu javljali ni u snu.

Samo konj i pas. I više ništa. A i oni rijetko. Prestalisu dolaziti kao mrtvi sat koji odbije iznenada nekolikoudara i opet umukne.

251

Pojava konja i psa više ne izaziva nemir jer se iz nji­hovih koža i kostiju iselili konj i pas, a ostala je samo na­vika. Oklop.

Ovo je sve bilo more.

Ljušture. Prazne školjke. Kućice. Spužarine. Olupine. Staklo. Staklo. Staklo. Sol je to. Sita. Travurina. Bode. Ne čeprkaj. Kosti sipe. Sol. Sol. Sol. Slano. Kora limuna. Smrad. Žica. Staklo. Staklo.

Što će tu dječak?

Ni konja ni psa više nema. Ni u snu.

Oseka.

Ne želim vidjeti. Ni pisma. Ništa. Nikoga. Ništa. Sve je suho. Mumija. Jedna. Dvije. Sedam. Bezbroj ih je. Jedan, dva, tri... Milijarda zrnaca pijeska. Milijarde milijardi. Bi- lijarde. Trilijarde. Ne. Ni pisma. Ničega. Staklo. Staklo. Sol. Sol je to. Slano.

Što će tu dječak?

On će ga ubiti. On je ubio kralja.Ne. Nije to bio kralj (kaže starac). Nije bio. Nije to

bio kralj. Ne. Ne. Krivo. Ne. Ni ubojstvo. Nikakvo ubojstvo. Laž. Laž je to. Laž. Nisam pucao. Odakle. Ne. Ne. Ne radi se o tome. Ona se sjeća. Ona je gledala. Kriknula je. Ona je to svakome kazivala. A sad je mrtva. Ovdje se sve zaborav­lja. Sve se zaboravlja. Sve. Kao da nikada nitko nije imao srca. Kao da nikada nitko nije patio. Kao da nikada nitko nije mislio. Kao da nikada nitko nije vidio početak i kraj priče. Kao da nikada nitko nije rekao istinu. Laž. Ovdje je sve laž. Sve je laž. Laž. Kao da nikada nitko nije znao što je sloboda. Kao da nikada nitko nije znao brojiti iznad deset. Sve se zaboravlja ovdje. Laž. Ovo je sve laž. Mene su na ognju pekli, a nisam govorio. I druge su pekli i nisu govo­rili. Ovo je sve laž. Ne. Skočio sam u more i plivao. Snažan val iščupao ga iz mojih šaka i lupio o hridinu. Ona to zna (majka). Ona je vidjela. Kriknula je. I više ga nismo našli. Nestao je u vrtlogu. Ona je mrtva.

252

Ovo je sve bilo more.

Nikoga nigdje. Ni u snu. Ni konja. Ni psa. Ni trnov vijenac na čelu ni štap u ruci. Pustoš.

Oseka.

Ovo je sve bilo more.

Starca nema. (I on je mrtav.) Dolazi dječak. Sam. Među kućicama uginulih puževa. Potpuno sam.

Ovo je sve bilo more.

OSUĐEN NA SMRT

Čovjek o kojem govorim osuđen je na smrt. Poslije izri­canja osude on je uspio pobjeći. Kako je uspio ne

znam, ali da je uspio sasvim je (do ovog časa) sigurno. Od tada na svakom mjestu i na svakom koraku on izigrava neumoljivu kaznu. Kakve sve varke i kakve ponore nosi u sebi, nemoguće je iskazati. Strast za životom u njemu je jača od kamena o koji se razbija more, otpornija od kri­stala, razornija od vatre. U knjigama ne nalazim muške riječi za njegovu životnu žeđ. Ocean nemira postaje mirno jezero uspoređen s nemirom koji u sebi nosi. Prašuma okrutnosti pretvara se u oazu pred okrutnošću kazne na koju je osuđen.

Koji je to čovjek? Poznam ga i znam svaki njegov ko­rak, a neću ga odati. Time sam sudionik. Ne bježim od od­govornosti. Svjesno i javno osuđujem na smrt sebe samoga. I da bih lakše snosio osudu, sve ovo govorim. Njegova žeđ postala je moja. Mi smo obojica osuđeni na smrt.

Moj je slučaj jasan. A njegov? Ne tražite previše. Ako kažem: ne znam zašto je osuđen, moglo bi se činiti da se opravdavam, a to ne želim. Ne pitajte zašto. (Njegov zločin nije politički!) Oni koji su ga osudili, znadu. Ako bih vam rekao njegovo ime, uvukao bih vas u igru koju ne želite. A ni ja ne želim. Dosta su dvojica.

On živi pod lažnim imenom. Da bi izbjegao svaku sum­nju, sam se nazvao Osuđenik. Vlastito lice uvijek je najbo­lja maska. Njegovo je ime: Osuđenik.

Sreli smo se u ulici Mouffetard pred malom ribarnicom punom školjki i morskih trava. U tom času kao da se javio svježi povjetarac i šum mora pobjegao iz labirinta naslaga­

254

nih školjki kao ptica iz krletke. Jedno dijete prolazilo je plačući. Faut pas pleurer, coco!

Faut pas pleurer... bio je to njegov glas. Pamtim ga iz djetinjstva. Nismo se mogli mimoići. Nisam znao da je osu­đen. On je odmah našao rješenje: rekao mi je istinu. Istina je najbolji čuvar tajne. Istina obavezuje.

Nismo se rastajali toga dana. Pravio sam se da uživam u prizorima koje nam nude ulice ove stare i radoznale če­tvrti. Premještali smo se iz kavane u kavanu i iz ulice u ulicu, dok nas predvečerje nije zateklo u parku Luxemburg. Opatice u crnini prolaze u dvoredima. Djeca se zabavljaju i njihov smijeh zvoni prekidan zviždaljkom prometnika i signalima automobila. Studenti odlaze sa smijehom i s ka­putima koje oblače u hodu. Ljubavnici zagrljeni i nepo­mični zure u vodu. Klupe su prazne. Vodoskok šumi. Jedan crveni balon lebdi i nestaje u zraku. Treba otići.

Nelagodnost koju sam u početku osjećao, više me nije smetala. Počeo sam se privikavati na svoju ulogu. On je svoju savladao do savršenstva. Ni po čemu se nije moglo naslutiti da je progonjen svojim udesom.

Rastali smo se kasno u ulici Saint-Julien-le-Pauvre. Ni­smo se ništa dogovorili. Znao sam da ću ga sresti. Seine je zibala sjenu Notre-Dame.

Nekoliko dana nakon našeg rastanka nisam mislio o njemu. Ali me odjednom uhvatio strah da mu se nešto de­silo. Nije to strah, nekakva slutnja, bojazan, sudioništvo. Zašto se ipak nisam dogovorio da se vidimo? Ostalo je ne­što nedovršeno. On me izbjegava. Postao sam mu opasniji od svih ljudi u ovom gradu, jer ga poznajem. Moram ga naći i osloboditi nepovjerenja. Uvjerit ću ga da se ne boji. Uvjerit ću ga zbog sebe samoga, jer ne mogu živjeti kao izdajica.

Sve ove dane nemirnih samoća pretvorio sam u traga­nje. Penjem se na vrhove s kojih se vidi grad. Kakva iluzija! Sacre-Coeur pruža panoramu mnoštva u kojem je pojedinac sasvim izgubljen. Moram sići s vrhova i tornjeva na male brežuljke života. U vijugave i slikovite ulice Montmartrea, u mučeništvo svetih luđaka. Ali nigdje ništa. Svuda praznina.

U tim traganjima grad se ogolio. Louvre i Sainte-Cha- pelle bili su pusti. Vosak. Musee Grevin. Samo groblja, gro­blja, groblja, sa svih strana groblja. Pere-Lachaise i groblje Mantmartre i Picpus i Montparnasse i Passy i Saint-Pierre

255

de Montmartre i Saint-Germain de Charonne i katakombe i metropolitain i grob Imperatora.

Grad okružen grobljima.Faut pas pleurer, coco!Moje lutanje završavalo se na obali Seine. Prestao sam

tragati kao dijete koje, tražeći nestalo sunce, nalazi šareno staklo. Svoju sam ulogu zaboravio i svoje sudioništvo; Što radim ovdje na Place des Vosges? Našao sam šareno staklo.

Došlo je prvo pismo. Počelo je stizati mnoštvo pisama. Odsvakuda. Na svakom je isti potpis: Osuđenik. Koliki na­por da se zametne trag! Uzalud! Ja znam njegove tragove i varke.

On plače u snu. Izdaje se. Čujem njegove jecaje u su­sjednoj sobi. Možda me vara moje šareno staklo.

Čuješ li ih ti?Njegova pisma ne prestaju stizati. Čini se da se uselio

u sve gradove svijeta, u sve naseobine, u mračne prostore rudnika, u tišinu morskih flora, u slijepu ulicu droga i prostitucije. On je opkoljen. Svoje poruke udara bubnjevi­ma. Svoje ime potpisuje krvlju. Odletio je gore iznad snje- gova, u svemirske prostore. Šalje svoje signale. On je straš­no sam. Zatvoren je u formulu. U epruvetu. On se sakriva. On živi pod lažnim imenom. Ako ga uhvate, smaknut će ga. Goni ga neutaživa žeđ života. On je osuđen na smrt. U nje­mu je beskraj.

On plače u snu. Izdaje se. Čujem njegove jecaje u su­sjednoj sobi. U tvojoj sobi.

Čuješ li ih ti?Čuješ li? U lijevoj krletki srca?Moram ga opisati, ne želim te varati, ali ne želim varati

ni sebe: što ću ga opisivati kad ga ti poznaješ bolje od mene? On je tebi kupovao cvijeće, a ne meni. On je tebi pisao stihove, a ne meni. Zar ti nije obećao vjenčanje kad diplomira? Ti to nisi tražila, a on je ipak obećao. Ljetne praznike proveli ste zajedno i čemu skrivati kad to svi zna­ju. Svi ljudi sve znaju. Znaju da ste plivali do otoka i da ste bacali kamenčiće u more. I to znaju, iako na otoku nije bilo nikoga osim borovine i cvrčaka. Tebe je odjednom uhvatio strah od povratka među ljude. On je bio mokar i drhtao je. Ti si plivala sa stisnutom lijevom šakom. Još i

256

danas čuvaš kamen u obliku ptice koji si našla na otoku. Suvišno je opisivanje. Ti ga bolje znaš.

On nije osuđen na smrt, kažeš.Možda krivo rasuđujem. Mene su zavele njegove varke

i pretvaranja. On ne živi pod pravim imenom i neprestano izmišlja svoje uloge.

Nije to on. On nije osuđen. Njegovo je ime samo nje­govo i nema drugog imena. Ožiljak na lijevom bedru raz­likuje ga od drugih.

Ali ja čujem njegove jecaje u noći. Moram ga naći i reći mu: Ne boj se, neću te izdati. Znam da tvoje ruke dršću kod dodira. Ti izgaraš i krupne kapljice znoja izbi­jaju ti na čelo. Tvoja kosa počinje ispadati, a korak ti je postao polagan i zamišljen. Više ne možeš pobjeći iz svoje maske. Zašto me varaš?

Svi su ga zaboravili.Više ga nitko ne prepoznaje.On se vratio kamenju, jer je kamen neuništiv. Neuni­

štivi su zemlja i more. On se vratio zemlji i moru. Sunce je neuništivo. On se vratio suncu. Vratio se travi, jer je trava neuništiva. Život je neuništiv. Ljubav je neuništiva. Neuni­štivo je svitanje.

On se vratio.Svi su ga zaboravili.On se više ne boji izvršenja kazne.On je samo žedan.Čovjek o kojem govirim osuđen je na smrt.

I Z Č A S O P I S A

(1976)

UZVISENJE ZMIJE

oda vodu, zemlja zemlju ujeda, a vatra sve obraća. Ovoje priča o jednoj tajni. A tajna, što je to? Svaki čovjek

ima svoj odgovor. A priroda? Kad je otkriješ, ona se sakrije. Ovo je priča o jednoj tajni.

Njega je put odveo u planinu.Ni na moru broda ni u gori konja. Vraćamo se: ti

moru, a ja planini. Vraćamo se pustoši, samoći.Nepokretna je.Imena joj ne spominji. Kad je ubiješ Bog se raduje,

prevarila ga. Kad joj krila narastu, odleti. Iz mrtvila je sunce budi. Ako je u kući, sreća je. Ako joj snagu uzmeš, moćan si, svet si, svevid, nesmrtan si. Nevid je ona. Da te poljubi ne bi više zviždala, ne bi plazila, poganica, djevojka bi postala. Sve živo umire, a ona se uvijek rađa, uvijek se iz zla u dobro presvlači. Čuvarica. Svuda je uvijek i uvijek na istom mjestu leži smotana, krugolika. Vidljiva je i ne­vidljiva. Ne gazi sveživu. Osuđen si ako se usudiš. Ne izusti joj imena.

— Nisam te ostavio. Zar ne vidiš da te gledam?Put kojim se uspinjem osvojio je drač, saplela kupina.

Da mi je kakav kosir ili štap, vrijedilo bi, lakše bi bilo. A može i ovako. Nije ovo tvoj put, niti moj. Put kojim se više ne prolazi, ničiji je. Ovo je zaborav. Mrtav zaborav, mrtav zaborav. Paučina.

— Kako si mogao ... Propadam u ponor... Okreni se ...Oko mene je gusti mrak. Noć i hladnoća. Gasi se čista

svjetlost prvog ognjišta. Tamni, uranja u prazninu sunčana jabuka, tone. Ledeno, ugašeno. More nešumno bježi u vrtlož­

258

nim pijavicama. Sve je izbrisano. Prazno. Nema me ni u ponoru.

— Oči nevid vide, a ono što je pred njima ne vide.Gledam prazninu, a sva je u mijenjanju, u postajanju,

sve nestaje. Ni mene nema; ovo se u promatranju uzdižem prema sebi, uvraćam se u sebe, u ponor nad kojim lebdim kao san oko usnule lubanje, nauznačke, jednak jatu ptica, izjednačen sa snom planine, s morem. Iz zemlje, iz mravi­njaka, naviru mravi, izviru. Penju se u nebo kao znakovi meni nepoznate abecede. Progledavam ih slijeva nadesno i zdesna nalijevo, uvijek su jedan pokraj drugoga, jedan do drugoga, jedan uz drugoga, jedan pored drugoga, s manjim i širim bjelinama među njima. Oni stvaraju prostor koji me štiti. Iz drugog mravinjaka naviru drugi mravi. Ovi hrle jedan iza drugoga, jedan poslije drugoga, prvi prije drugoga, jedan nakon drugoga. Neki su krilati. Idu u drugačijem re­du, odlaze kao uspomene, kao vrijeme. Oni su slika vreme­na: sjećanje. Pokušavam se prepoznati u tom sjećanju, naći sebe. A oni, iz oba mravinjaka, samo izviru, naviru, noseći i vrijeme i prostor, miješaju se, mijenjaju se, pletu se i protječu raznoseći zaboravljene uspomene na neke neviđene nebeske pašnjake, u daleke mravinjake u kojima će prezi­miti oskudicu.

— Nema me ... Ja sam samo koža ...

Moju ljubav odnijelo je more. Možda se još sjećaš ono­ga ljeta. Bio je rujan zrela grožđa i šipaka po gomilama. Mirisala je suha kadulja i sprženi koromač. Pčele su zujale. Sjeti se kako si obuzet tišinom govorio: zlatno ljeto. Kad ti je nestalo riječi, slušali smo cvrčka visoko na čempresu. Prstima si stvarao sjene po zidu naše samoće i ugljenom risao morske puževe i leptire po meni, po mome bedru, na dlanu, na čelu. Bilo je zlatno ljeto. Vidim te kako skačući mokar iz broda mašeš glavnjom u noći, one mračne noći iz koje više nisi mogao izaći. Ušao si i vjetar je zalupio vratima.

More je ludovalo.Naložio je vatru a ja gledam titraje iskrica u njegovim

zjenama i sad ih vidim iako je vatra davno ugašena, a nje­gove zjene pokrila tamna neprozirna magla.

259

Dolazili su ljudi. Dolazili su krišom i brzo nestajali.Sakrila sam se da me ne ugledaju i ne prepoznaju.Nitko nije vidio našu skrovitu ljubav.Ni danas je ne vidi.

Nitko nije znao da se grčim i savijam od bola dok su zvona odjekivala u crnome danu. Nitko nije čuo moje je­caje.

Ni ja sama.Opet su zvona muklo zvonila.Nose ga prema groblju. Ili vode vezana pred zid.Kriknula sam.Obukla sam u očaju svoju svečanu haljinu, okitila se

sitnim školjkama koje mi je darivao. Poletjela sam kao mu­nja i pripijena uz maslinu zurim u kamenu ploču. Ništa ne vidim, ništa ne čujem, samo strepim od užasa pred kamenim ništavilom. Sve sam led ledeni. Ništa od života ne dopire u moju svijest.

Ne znam što se događa.Stežem maslinovo deblo. Zaškripalo je.Netko je pogledao.Zamrla sam.Vidim blijesak.

Tri plamena mlaza u jela ga za srce, a jedan u čelo. — Zašto? Zašto? — htjela sam viknuti. — On je moja ljubav, moja obrana — ali riječi ne prelaze stegnuto grlo. Trzam se.

Pao je glavom prema zemlji, prema meni.Vidio me.Što stojim?Skočila sam na kamenu ploču.Bezumna i slijepa strmoglavila se u ponor, u mrak.Uspravila se.A tada su me štapovima otjerali, mene prokletnicu. Ga­

zili su me tabanima i psovkom.

Truplo su bacili u dubinu i navalili kamen.Nisam pobjegla. Ostala sam.Savila sam se uz maslinu, Pretučena i ponižena čekam

da svi odu, da nestanu.

260

Ti si ostao.

Pokupio si moje razasute školjke i vratio mi ih. Našao si sitni biser koji sam na čelu nosila i dao mi ga. Donio si mi zdjelicu mlijeka i vratio me u život. Odveo si me u pla­ninu svojoj kući i skrivao pod svojim krovom od pogleda ljudi. A kad je došlo vrijeme, opremio si me za put i ispra­tio sve do mojih dvora. Kad sam se osvrnula nije to bilo. Nestao si bez riječi.

Zašto si pobjegao?Kako sam te pustila?

Pala sam na prag svog postanka opijena dahom po­vratka. Strah me susreta. Koga ću prvoga vidjeti? Što će mi reći? Više me neće prepoznati? Dvor se otvorio. Tonem u sjene uspomena, u san mirisave bjeline.

Svanulo je jutro. Oprala sam se rosom što je padala s grana procvjetale trešnje. Bila je u cvatu naša gora, naše brdo stjenovito.

Sjela sam na kamen i sve sam kazala svojim roditelji­ma, ocu svome i majci. Tri bijela dana i tri noći iznosila sam potanko svaku sitnicu, sve sam rekla.

A kad je jutro svanulo pitali su me za tvoje ime. — Rekla sam. — Oni su uzeli darove i krenuli na neznan put da te traže i nađu i da te daruju.

— Moramo — rekli su.

Otac me pogledao odlazeći. — Ostani, budi čuvarica ovog dvora. — Majka je potvrdila. — Čekaj nas. — I tako su nestali.

Čekam i čekani, nikoga nema.

Ako su živi, oni traže da ti predaju darove. Ako su mrtvi, naći ćeš ti njih kad prođeš preko modre rijeke. Lako ćeš ih prepoznati po onom sitnom biseru, dala sam ga majci na rastanku da im sreću nosi. Ako si ti mrtav, ako si prije njih prešao rijeku, oni znadu tajni most povratka. Nazvat će te tvojim imenom. Živa će te natrag dovesti.

Čekam i čekam, nikoga nema.Ni tebe nema. Ni njih nema.Ako se oni do zore ne vrate, na put odlazim.

261

Skrivat ću se od sunca i od pogleda, plazit ću kroz trnje, kroz travu i kupinu, mrakom ću se ogrnuti, sve ću živo pre­vrnuti od kamena do kamena — da te nađem, na lađi ću zaploviti, u pticu se pretvoriti — da te nađem, planinu ću razoriti, dolinu ću upaliti — da te vidim.

Ako se oni do zore ne vrate, neka dvore vuci čuvaju.Zalutao sam.

Ni mrava ovdje nema. Što me vodilo pred ovaj spaljeni dom u pustoši? Pobjeglo je sve živo. Što još tražim? Ovdje nema tajne. Ničega ovdje nema. Nikakve ljubavi. Ni mrtvih nema. Ni uspomene. Ni paučine. Bilo i nestalo. Ni vjetra nema. Prazna praznina. Bez glasa. Bez odjeka.

Bez izlaza.

Zašto stojiš?Malo podigni stijenu.Ime kaži i pristupi.Ja te čekam oduvijek.Ako te progone, skloni se.

Čuvam sve što mi je ostalo, sve što imam. Nakit od sit­nih školjki i biser. Znaš ga. On donosi sreču. Uzmi ga. Vrati se na onu kamenu ploču blizu masline. Ona je tamo. Sama kao ranjena zvijer.

Termin, Zagreb 1976.

O G L E D I

GAVRAN I KONJ

Dva simbola, dvije metafore. Jedan je noć, nojca, zasjeda, crna, kobna ptica zlokobnica — smrt sama. Drugi je rado­

vanje, naranča sreće, prevladavanje smrti — život. Gavran i konj. »Crna zemlja i zelena trava.« U tom trajnom stvarnom i simboličnom sukobljavanju života i smrti rastvara se i zatvara, prestaje i traje, kreativno uvijek živo, drevno i uvijek izvorno bilo poezije i lirike, pa i ove lirike koja se nedavno pojavila sabrana u rukoveti Hrvatske narodne balade i romance.'

Kada je, iz kojih izvora, u kojim doticajima, klimama i dru­štvenim odnosima nastajala ova književnost koju nazivamo na­rodnom? To su pitanja na koja odgovara nauka, historija knji­ževnosti i komparativna tematologija. Teorija o poligenezi fol­klornih i drugih lutajućih motiva (Joseph Bedier) ne traga za zajedničkom kolijevkom nego pokazuje, da se pod sličnim kli­mama i društvenim sredinama mogu roditi slične i iste misli, isti mitosi i iste legende. Čovjek je svuda čovjek. Nije bez kori­sti vidjeti gdje se sve javlja i kako putuje jedan motiv, ali je puno vrednije pokazati kako je ostvaren i koje mu je crte ure­zala određena sredina.2

' Hrvatske narodne balade i romance, uredio i pogovor napisao Olinko Delorko. Mala biblioteka. Zora. Zagreb, 1951.

2 Ahasver, lutalica i prognanik, lice starozavjetne i kršćanske legende, simbol nesmirljiva čovječanstva (prvi put ga u Historia Maior opisuje Matheaus Parisiensis) bio je klica i začetak mno­gih značajnih djela u evropskim književnostima. Susrećemo ga istoga i uvijek drugoga u raznim sredinama: Shelley (Queen Mab), Schiller (Geisterseher), A. von Chamisso (Der neue Ahasverus), Edgar Quinet (Ahasverus), Robert Hamerling {Ahasver in Rom), Andre Van Hasselt (Quatre incarnations du Christ), Otto Schaching {Der ewige Jude), Nikolaj Lilijev {Ahasver), A. šenoa {Vječni Zid), V. Nazor {Ahasver) i drugi.

265

Smionom i ingenioznom raspravom (De l’influence en litte- rature) Andre Gide pokazuje da je doba najzrelijeg procvata književnosti istovremeno i doba najdubljih utjecaja. Stvaraoca on označava: Le genie, c’est le sentiment de la ressource (Let- tres a Angele). A Matoš bi rekao: »Čitajući Petofijeve rodoljubne zanose u nama se budi ljubav za vlastitu otadžbinu«. Stvarati nezavisno i samostalno znači biti rastvoren svim vjetrovima i čuti svim čulima.

Osnovno je stvaralačko čulo: osjetiti i čuti duh i dah sre­dine, sakrivenu dušu naroda, koja se preobražava i očituje dje­lima umjetnosti, u kamenu, u boji i u riječi, u originalnosti stila, uvijek različita i uvijek svoja pod nemirnim čekićem Jurja Dalmatinca i u jecaju majke Margarite.

Cvilu to mi cviljaše drobna ptica lastovica ona mala ptica;

ona cvilu cviljaše Zadru gradu na pridvratju, ona mala ptica.

Biše mi se cvileći drobna ptica zakasnila, ona mala ptica;

ter ju biše pustilo žarko sunce na zapadu, onu malu pticu;

a biše ju zaskočilo sjajni misec na istoku, onu malu pticu;

ali ono ne biše drobna ptica lastovica,neg mi ono biše stara majka Ivanova,

majka Margarita.Nije sve što narod stvara dobro i jednako vrijedno. Roman­

tičarski zanos za folklorom imao je uz stvaralačke težnje i svoje sasvim natražno, beskrvno i mrtvo naličje. Sve narodno blago treba sakupljati i sačuvati u zbornicima. Taj posao ni izdaleka još nije izvršen. Najbolje pjesme i kad su sakupljene, potonu u zbornicima u mnoštvu loših stihova. Čini mi se, da je ova knjižica Hrvatske narodne balade i romance3 jedna mala anto-

3 Ove bilješke nisu prikaz pjesničkih tekstova i pogovora u knji­zi, a još manje zahvat u kulturnu tradiciju. Namjera mi je, nisam ni prvi ni posljednji, da u sklopu pitanja suvremenoga književnog izraza istaknem narodnu bezimenu komponentu ne kao shemu ili odbačeni okvir, nego kao slobodan stvaralački akt. Stvarati u svome vremenu protiv njegova dekorativnog stila, iako ne znači biti civiliziran, znači osjećati i pretjecati svoje vrijeme, biti stvaralac, a to je uvijek negacija barbarstva. Bez te komponente nikad ne bi bilo ni Robinje Hanibala Lu­čića, ni Držića ni mnogočega što nazivamo kulturnim vrije­dnostima. Poslije Matoša i Krleže bilo bi nekulturno vraćati književni izraz na davno mrtve forme. Na guslama se ne može odsvirati simfonija ovog vremena. Ali to ne znači ni da su

266

logija. Iako naše balade i romance nisu izvršile na evropsku književnost utjecaj kao španjolski Romancero (najromantičnija španjolska knjiga pisana kastiljskim jezikom, bez koje se ne može govoriti o evropskoj romantici), one su našle i nalaze po­srednog i neposrednog odjeka u našoj književnosti, a po svome umjetničkom izrazu idu u red najviših i, u kreativnom procesu, najmodernijih dometa svog vremena.

Neposrednost inspiracije i čista jednostavnost izraza, skulp- turalno postavljena riječ u nemirnom ritmu uzbune, zvona i bubnjeva, čine romancu Rode moj suvremenom ne samo u svo­joj idejnoj osnovi, nego i u tehničkoj fakturi, u samom izrazu.

Rode moj, moj dobri rode.Sinoćka ti mene, rode, tunji junak obljubi, rode moj, moj dobri rode.

A jutroska ti me, rode, udovicom ostavi, rode moj, moj dobri rode.

Skupite se, rode, svikolici, oružajte se, rode moj, moj dobri rode.

Potjericu, rode, potjerajte,za junakom, rode, za tujinom, rode moj, moj dobri rode.

Konjica mu, rode, nastrijeljajte, a njega mi živa dovedite, rode moj, moj dobri rode.

Nigdje mi ga ne obranite,neka ga je meni, pedepsati, rode moj, moj dobri rode,

Zlo neka je njemu bez pristanka, zimnju nojcu bez pokojna sanka, ljetni danak bez pokojne sjence, rode moj, moj dobri rode!

U pojmovima nekih kritičara još traje nestvaralački, mrtav i reakcionaran odnos prema narodnoj umjetnosti i prema kul­turnom nasljeđu uopće. Bilo ih je i ima ih koji kulturnu ba­štinu, kao mrtvu preraslu shemu, suprotstavljaju svemu što je živo, što je moderno i suvremeno, svakoj klici koja razbija svoje okvire i ostavlja olupine, svemu što šiklja u sunce i u život, svemu što brizga i rastvara svoje cvjetove ne znajući hoće li ih nenadani i ledeni mrazovi sažgati kao lastavice ledene proljetne kiše i smrzavice.

gusle loše ni da je simfonija dobra. Tradicija nam pomaže da oštro gledamo. Bez nje smo bez tla pod nogama. A što se tiče njene kritičke ocjene, pitanje je nauke, ali još više nepo­srednog, individualnog dodira. Lirika se najbolje spoznaje lir­ski.

267

Prilaziti narodnoj pjesmi samo sa sociološkog, etičkog i deseteračkog — guslarskog aspekta znači, i pored blagorječivih divljenja, negirati je kao stvaralački akt, kao umjetnost.

Ive jaše kroz orašje.Ive li je, sunce li je?Konjik li je, vila li je?Uzda li je, zvijezda li je?Sedlo li je, srebro li je?

Zar se i ovi stihovi uz našu medievalnu fresku i kamen ne mogu suprotstaviti najmodernijim ostvarenjima u boji, u riječi i u zvuku?

Zaljubljenik ljepote, obretnik, nastavljač tradicija i tvorac našeg modernog književnog stila A. G. Matoš lucidno i borbeno obara mrtvu amoldovsku shemu »uzora naše narodne poezije«.

»Ima divljih nekulturnih plemena sa divnom narodnom po­ezijom i poznata je činjenica da dodirom sa kulturom iščezava narodna pjesma, jamačno iz prostog razloga, jer je plod primi- tivnosti, barbarstva, a ne kulture. Upućivati dakle modema kul­turna nastojanja na narodne umotvorine, znači upućivati kul- tumost na izraze nekulturnosti ili polukulture. Ma koliko se uzdizala vrijednost našeg narodnog pjevanja, ono je tek izraz primitivne, našoj sasvim oprečne, ako i bliske duše, a narodna pjesma nije ljepša od umjetne.«

(A. G. Matoš: Narodna kultura. Naši ljudi i krajevi. Djela, knj. IV. Binoza. Zagreb, 1937.)

Matošev stav opravdan je i razumljiv u suprotstavljanju mrtvoj arnoldovskoj shemi. On razbija kalup ustajalih shvaća­nja, ah samim time ne rješava otvoreno pitanje.

Narodni pjesnik, iako anoniman, uvijek je »bogoduhi« (Ma­toš) pojedinac, njegova je poezija (kad nije shema, kad nije prazna, svejedno kulturna ili polukulturna poetika) personalna, slobodna i kreativna. Ta anonimna, personalna poezija ne išče­zava u dodiru s kulturom, nego se upravo preobražava i razvija, kidajući svoj kalup, svoju shemu, a njena kreativna lirska osno­va jedanput oživljena, živi zauvijek. Upućivati suvremene te­žnje na tu živu lirsku podlogu znači osvježiti ih na bistrim vre­lima.

Matoš je kao tvorac svoje lirske škole i sam djelom poka­zao da kalup ostaje kalup, pa i u slučaju kad je sonet, i da poetika nije poezija ni u slučaju kad je sasvim pomodna.

Sonet kao romanska, po nastanku pučka narodna forma,nije odgovarao našem lirskom izrazu koji je, kad je uspio, mno­go bliži narodnoj nego tuđejezičnoj podlozi i poetici. Matoš je svojim najuspjelijim lirskim trzajima opovrgao svoja, matemat­

268

skom preciznošću određena, formalna mjerila. I ne samo Ma- toš.4

U razvijenijim evropskim književnostima nauka je postavi­la i riješila mnoge probleme lirskog izraza i stila. Teorija je ocrtala razvojni put književnosti i zabilježila rezultate pojedinih epoha, pravaca i pojedinih književnika. Pjesnik koji na roman­skim i nekim razvijenijim jezicima počinje pisati, ima sakuplje­ne sve ranije rezultate, može posegnuti za bogatim leksičkim blagom, za rimarijem i sličnim priručnicima. Kod nas su pita­nja književnog izraza otvorena. Problem ritma ili na primjer rime, od Utješenovića pa naovamo, nije teoretski obrađen i ne temelji su na zakonima našeg jezika. Broz-Ivekovićev rječnik pred izlogom moderne trgovine, u tvornici, u ambulanti, u elek­tričnoj centrali potpuno je nijem. To ne umanjuje njegovu vri­jednost i dragocjeno postojanje.

Nauka o književnosti kod nas ne samo da nije riješila pro bleme književnog izraza nego i kad ih je pokušala postaviti, posezala je redovito za nepravim uzorima i u velikom zakaš­njenju za naučnim rezultatima.5

4 U najizražajnijim sonetima Matoš je, osjećajući krvotok na­šeg jezika, napuštao svoje normativne principe o čistoći forme, ritma, rime. Slične reforme uradili su Mažuranić, Kranjčević, Vidrić iz potrebe da se potpunije i slobodnije očituju. Radi ilustracije citiram fragmente iz Matoševe More, koja je kraj­nje odstupanje od normativne poetike:

Sa mjeseca, ko s ukinute glave Zlikovca groznog, kap po kap,Na moje čelo kaplju blijede boli,U mozgu kuha Nijagare slap,A duša traži Boga da ga moli,Al nigdje nikog, dok vampir, Maglin sin,Mračni džin,Skače već na žrtvuKo šakal suh na karavanu mrtvu,I loče srž iz glave, srče krv,A ja, ko živa strvPod garavim grlom gavrana gladnog,Sjećam se onog trenutka jadnog,Kad bijah čovjek, pjevač ponosan!

Ili:Taj vampir, što me kvači, to je poreznik,Ta Mora, što me tlači, to je izdajnik.To golo more, more tuposti,To je Mrtvo more naše gluposti.

5 »August Šenoa nastupao je u književnoj i kazališnoj kritici kao protivnik njemačkog? duha. Svojom poetikom htio je dati

269

Neka pitanja koja nauka nije vidjela, naši pisci nesvjesno su osjetili i osvijetlili svojim djelima. Značajna je oznaka našeg lirskog stvaranja, da je u svojim najoriginalnijim uzletima naj­bliže narodnoj lirskoj podlozi. Vrlo bi zanimljivo i korisno bilo pratiti proces i razvitak književnog izraza u tom aspektu, ali dok to još nije učinjeno, nije bez koristi upozoriti na živu struju narodnog stvaralaštva, ne na jezične i gramatičke šablone, ne­go u prvom redu na nesputani stvaralački akt.

Naša epoha traži svoj književni izraz. Traži ga jalovim eks­perimentiranjem, virtuoznim skokovima, blještavilom i frazom najčešće, ali ima i takvih traženja i takvih napora i takvih uzle­ta, naoko nerazumljivih i suvišnih, koji daju i koji će dati svoje rezultate.

Jedno veliko ime u svjetskoj lirici, i za nas veliko, jest Federico Garcia Lorca, najšpanjolskiji Španjolac, a isto toliko moderan pjesnik.6 O njemu i o njegovu djelu imalo bi svrhe govoriti na osnovu onih podataka koje daje to djelo samo, na osnovi analize njegova stila. Čini mi se da se preko najznačaj­nije Lorkine pjesme, Tužaljka za Ignacijem Sanchez Mejiasom, može otkriti tajna njegove poezije i poetike. O tome ne sada. Najosjetljivija i najtrajnija komponenta u Lorkinu djelu je ona španjolska pučka, nemirna, demonijačka, strastvena, slobodna, bezumna i bezgranična. Sudbonosno i ludo zaljubljen u Špa­njolsku on je znao sve njene uzdahe i sve njene rane, njene oštre bodeže i njenu strast cigansku i andalušku, njen pjev i njen muk, svjetla njene kulture, mrak kamenih kula i njihanje kolijevki. On je nije spoznavao samo pjesničkom strašću za­ljubljenika, nego strastvenom ljubavlju svijesti probuđene i po­bunjene. Pjesnik i dramatičar, slikar i muzičar, pjevač i glu­

Hrvatima, naročito omladini, moderan priručnik. Ali pri tom nije posegnuo za francuskim autorima — nego za Nijemcem Rudolfom Gottschallom. U vrijeme kad su Bjelinski i Sainte- -Beuve već bili mrtvi, kad je Taine već bio izdao 2 knjige svojih eseja (1858. i 1965.) i svoju povijest engleske književnosti (1963), Šenoa je u predgovoru svojoj poetici govorio: 'Po Gottschallu radio sam zato, jer je njegovo djelo zbilja izvrsno, i osnovano na sveopćem pjesništvu’. Šenoina je poetika u stvari samo iz­vod iz Gottschallove poetike.«

(A. Barac: Hrvatska književna kritika. JAZU. Zagreb, 1938.)Sličnih ilustracija mogli bismo naći u tekstovima nekih

suvremenih kritičara koji, što je još žalosnije, u svojim po­gledima zaostaju za Šenoom, a da ne govorimo o A. G. Matošu i o svemu što se desilo poslije njega u našoj domaćoj knjizi.

6 Federico Garcia Lorca: Knjiga pjesama. Pjesme izabrao, pre­veo i pogovor napisao Drago Ivanišević. Mala biblioteka. Zora. Zagreb, 1950.

270

mac Federico Garcia Lorca ostavio je pisana svjedočanstva o svojim traženjima i o svojim spoznajama. Svoju pjesničku ra­dionicu, revolucionarnost svoje jednostavne i složene poezije, izvore svojih inspiracija, svoju specifično španjolsku tradiciju i svoj avangardistički osjećaj i težnju za modernim osvijetlio je sam pjesnik lucidnim konferencijama između kojih se izdvajaju: Pjesnička slika kod Don Luisa Gongore, Granada 1927, Teorija i igra »Demona«, Havana, 1930, Španjolske uspavanke. Havana 1930.7 8 Nema dragocjenijih rečenica od ovih koje nam je sam pjesnik ostavio. Govoriti o pogledima F. Garcia Lorke bez pri­mjene tih pogleda na njegovo djelo, ne bi imalo smisla, a ovim usputnim napomenama to nije svrha. Ono osnovno što živi u svakoj riječi pjesnika, ono što ubija i oživljuje, ono što se voli i zanosi, to je Španjolska, njena kultura, njena strast, i njen puk.® Iako pučka, narodna komponenta nije jedina u opusu Lorke, ona je najozbiljnija. I da nije najveći Španjolac, ne bi bio ono što jest — Federico Garcia Lorca.

Jasno su se izdvojila dva pitanja, uzor i pjesnik. Onaj koji se ugleda i ono u što se ugleda. Oba su složena i nerazdvojiva.

7 Trois conferences de F. G. Lorca. Trad. d’espagnol par .Tean Viet. Ed. P. Seghers. Pariš, 1950.

8 U svim zemljama smrt je svršetak. Kad ona dolazi, spuštaju zavjese. U Španjolskoj, ne. U Španjolskoj ih podižu. Mnoštvo ljudi živi među zidovima sve do dana svoje smrti, a ona ih izvodi na sunce. Mrtvac, u Španjolskoj, i kao mrtav živ je više nego igdje na svijetu: njegov profil reže kao rez britve. Rugalica nad smrću i šutljivo razmišljanje o njoj Španjolcu obična su stvar. Od Snaglava Smrti Oueveda do Raspadnutog biskupa Valdesa Leala; od Marbelle iz XVII. vijeka, koja je umrla usnuvši nasred puta i koja govori:

Krvlju iz moje utrobe konj je pokrit.Noge konja tvoga bacaju oganj od katrana...

do onog dječaka iz Salamanke, koga je ubio bik, i koji jauče:

Prijatelji moji, ja sam mrtav.Prijatelji, zlo me teško snašlo.Tri marame u mom tijelu I ova četvrta...

ima ograda od živog cvijeća i preko nje se sagiba narod koji je došao da vidi smrt; na onoj oporijoj strani, plač Jeremije, a na strani nježnosti i lirike, mirisav čempres; zemlja u kojoj

271

Teško je odrediti koje je važnije. Jedno je točno: kad pisac izgubi svoje osnovno čulo, kad prekine dodir s kulturnom po-* ^ dlogom svoje sredine i ne izrasta s njome u sukobu, on ugiba.

Bezimeni, ne zato manji, narodni pjesnik (i kad je njegov način izražavanja likvidiran modernijim književnim i kulturnim izrazom) može nam biti uzorom u slobodi inspiracije, u nespu­tanom preobražaju svojih osjećaja u slobodne slike koje stvara nevinim čulima. On je u neposrednom dodiru sa zvijezdama i njegov je let, kad je let, zaista slobodan, neograničen i zato snažan.

Oj djevojko, ča si tako lipa?Pari da te naranča rodila.Nije mene naranča rodila,Ner me majka va gori umila,Bura mi je zibatnica bila,Vali su me po moru vajali,A ribari va mrežu lovili!

Osjećaj je slobodan. Riječ ima unutarnje opravdanje. Slika je čista i doživljena. U tom magičnom jedinstvu osjećaja, riječi i slike, u tom jedinstvenom dodiru rastvorenih čula, kristalizi­rala se, po tome uzorna, lirika koju nazivamo narodnom, u ovom slučaju baladom i romancom.

je značajnije od svega do konca sačuvati metalnu vrijednost smrti.

(F. G. Lorca: Teorija i igra »Demona«)

Kao i Lorca, kod nas je, neovisno, jednostavnost svog antitradicionalnog izraza A. B. Šimić nalazio u čistoći pučke riječi.

Kada umrem Pokopajte me s mojom

gitarom

pod pijesak.

Kada umrem između naranača i metvice.

Kada umrem, pokopajte me, ako hoćete, na vjetrnici.

Kada umrem!

F. G. Lorca: Memento

čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!

Pustida cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim

pogledima rastajo od zvijezda!Na svom koncu mjesto u prah

prijeđi sam u zvijezde.

A. B. Šimić: Opomena

272

Narodni pjesnik nije uvijek personalan, nije inspiriran, i često forma i narativnost postanu jedina svrha. To je njena sla­bost, slabost svake simulacije. Ali taj pjesnik, kad inspirirano govori, nije sapet sponama i obzirima. Ponesen unutarnjom va­trom, svojim rastvorenim čulima, smislom i muzikom riječi, on preobražava stvarnost u vizionarsku sliku, sliku koja živi izvan realne stvarnosti, još stvarnija u svojoj tajni koju nazivamo umjetnost.

Jednom čudnom magijom, jednim zanosnim snom, pokrenut je u tim pjesmama svijet realnoga i fantastičnoga. Sunca hodaju zemljom, majka se preobražava u lastavicu, ne iz praznovjerice i neznanja nego iz duboke ljudske boli. Ta prisustva boli, lju­bavi, straha, rađanja, radosti, humora, zasjede, smrti, čine tu liriku snažnom, ljudskom, narodnom, a time i općeljudskom.’ Suvremenom.

Gavran vuka k sebi dozivao:»Odi k meni, goranine vuče, da idemo u no polje ravno, da idemo krvcu poznavati!Ako bude od mlada junaka, danut oče vinom i rakijom; brat ćemo je u zdjelice zlatne, pa je nosit liji na večeru.Ako bude od vrana konjica, danut oče ditelinom travom; pa ćemo je nas dva polizati.«

Gavran i konj. Na toj simboličnoj liniji između rađanja i smrti, na tom luku nategnutom težinom naših realnih, a naj­češće vučjih zbivanja, događala se naša lirika koja je narodna po svom lapidarnom izrazu. Dodir s njome i za naša subjek­tivna traženja uvijek je antejski. Dodir s vremenom i zemljom. Našim vremenom i našom zemljom.

Krugovi, 1952.

9 Ove bilješke nastale su kao rezultat mog čitanja spomenutih balada i romanca. O Federiku Garcia Lorki nešto dulje sam pisao, jer je on spomenut i u pogovoru zbirci. Mogao bih isto tako citirati još desetke lirskih imena i sličnih paralela, da spomenem samo Jesenjina ili Wolkera ili Tadijanoviđa, ali tonije bila namjera ovih usputnih redaka uz jednu knjigu na­rodne lirike.

18 Jure Kaštelan 273

BILJEŠKE 0 MAŽURANIĆU

U ZAVIČAJU PJESNIKA. Ima istina koje su postale svaki­dašnje. I ne znamo tko ih je prvi izrekao. Jedna je od tih

istina da pjesnika ne možemo u potpunosti upoznati ako nismo vidjeli kolijevku u kojoj je odrastao. Stara istina koja se potvr­đuje u svakom novom susretu. Uvijek iznova.

Novi Vinodolski nudi nam najviše neposrednih činjenica o misaonoj i jezičnoj strukturi Mažuranićeva djela, o karakter­noj konstituciji pjesnika. To je pokazao Antun Barac u kristal­noj monografiji o Ivanu Mažuraniću.

U mojoj svijesti Novi Vinodolski drugo je ime Ivana Ma- žuranića. A moglo bi se reći da je ime pjesnika pseudonim mjesta.,

Vinodolski dolce, da si zdravo,Novi grade, pozdravljam te lipo!

Otkada sam, da ti kažem pravo, pustit tebe, lipa moja diko,

ne uživam tužan nikad mira, jer ne vidim ja tvoje zidine...

Ti melankolični deseterci kao da su nikli sami od sebe iz ovog krša i vinorodnih dubrava. Prava poezija je anonimna.

U Novom je ostala živa legenda:»Novljani su jako ponosni na to, ča j’ pjesnik Čengić-age

Ivan Mažuranić rojen va Novom. Vano vrime kad j’ govorilo i pisalo da Ivan Mažuranić nij’ napisal Čengića, nego vladika Petar Petrović Njegoš, Novljani su želi na svoj način učešća u tim razgovorima.

Novljani nisu nijednog časa posumnjali na svog mješta­nina. Rekli su: da Ivan Mažuranić nij’ napisal Čengića, napisal bi ga neki drugi, ali i taj drugi mogal bi biti samo z Novoga« (Josip Sokolić-. Spomen knjiga Narodne čitaonice Novi Vino­dolski, 1958).

274

Pred devet godina (1955) našao sam se u Novom. Bila je svečanost postavljanja spomen-ploče u rodnoj kući i otkrivanje spomenika Ivana Mažuranića na morskoj obali, blizu negdašnjih zidina drevnog Lopara.

More je imalo svoju povrhvremensku ljepotu. Isto more s kojim je razgovarao šutljivi dječak. I ista je pjesma dopirala iz daljine. Isti umilni zvuk sopila. Davni zvuk.

Prvi put sam vidio kako je korijenje Mažuranićeva pjeva o Čengić-agi duboko u zemlji.

U Novom živi legenda, starovinska nošnja i kolo. Ne samo kao folklorni rekvizit već, još uvijek, kao sastavni dio života. Grad je ovog jutra radostan a ulice su razigrane. Na trgu se razvilo pravo novljansko kolo. Igrači pjevaju. Riječi Čengić-age prate ritmički koraci kola:

Podiže se četa malaMa Cetinju Gore Crne.Malena je, ali hrabra...

i pretvaraju se u zajednički bezimeni napjev kojemu je tvorac patnja i radost, sam život:

Oj maleno pomalenoI maleno zamaleno...

Ima trenutaka kad vrijeme postaje pjesma. I ostaje.Novi Vinodolski izmijenio je svoj izgled. U danima ljeta

nova magistrala postaje internacionalna pozornica nomada in­dustrijske civilizacije. Tražiti tematsku vezu između čadora Smail-age i ovog čadorja u šarenim kampovima bilo bi besmi­sleno. Ali u pjesmi tražiti smisao ovoj patnji koja nas raskida, nije besmisleno. Koncepcija svijeta je izmijenjena. Iznad No­voga, kao i iznad zemaljske kugle, kruže svemirski brodovi. Ali nije izmijenjena ljudska istina svijeta. Zvijezde na nebu i nji­hov odsjaj u zjenici mora ostao je isti. Isti kao u djetinjstvu Ivana Mažuranića.

VRIJEME ČOVJEKA, VRIJEME PJESME. Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića, izniman u njegovu djelu i izniman

u njegovu stoljeću, trenutak je stvaralačke spoznaje pjesnika i spoznaje vremena. Početak suvremenog književnog izražavanja.

Životan ne kao estetski kanon, već kao stvaralačka pjesni­čka vizija.

Govoreći o Kranjčeviću, Matoš je rekao da je hrvatska pje­sma najljepša kad govori, kad pjeva na mrtvačku kost. Ta me­tafora lucidna je spoznaja pjesme i književne riječi koja se rađala kroz stoljeća ne da bi bila lijepa, ne da bi bila klasična, nego da bi bila izraz čovjeka koji na galgama pjeva. Taj pjev

275

protiv ropstva, protiv smrti, protiv kobi, osnovna je vizija i svjetlost koju je naša književna, umjetnička, stvaralačka pro­šlost produžila do današnjice. Plač, jauk i pjev ne rađaju se kao posljedica književnih evropskih tokova, nego tokova života, u najdoslovnijem značenju krvavih.

Na mrtvačku kost pjeva i slijepi bezimeni narodni pjevač, i Marulić, i Lučić, i Držić, i Mažuranić, i Kranjčević, i Goran Kovačić, i svaka riječ koja nadživljava uske granice vremena i književnih generacija. Ne kažem time da ne postoji naša knji­ževna i estetska problematika, nego podvlačim da je ta životna historijska komponenta njena primarna oznaka. I u svijesti nas samih o sebi. I u svijesti drugih stranih književnosti o nama, kad se ta svijest javi.

I spjev o Smrti Smail-age Čengića javlja se iz istih izvora. Mažuranićev genije je zemlja, kraj iz kojeg je izrastao, bistra narodna riječ; njegov genije je vrijeme, buđenje oslobodilačke svijesti naših naroda. Mažuranić je iskri probuđene svijesti na­roda dao svijest pjesnika, univerzalnu viziju pravde i slobode. I upravo ta vizija uvjetovala je stil, jezik, strukturu i primarnu rezanu jednostavnost po kojoj je spjev Smail-age Čengića po­stao klasičan.

Koliko nesporazuma izaziva termin klasičan. Odrediti jedno djelo kao klasično redovito znači bacati ga u ledenu grobnicu književne historije.

Ali klasičan ima i drugo značenje. To je cjelovita sazrela vizija, estetski poredak, književni izraz koji nadživljava vrije­me u kojem nastaje. Trenutak izjednačenja zvjezdanog histo­rijskog vremena.

SMISAO PJESME. Pjesma ima više značenja i za pojedino vrijeme i za pojedinca. To potvrđuje i njen ljudski i nad-

vremenski smisao. Pjesničko djelo Ivana Mažuranića nije naše samo radi tematike i radi jezika, radi sinteze Dubrovnika, kla­sike i narodnog melosa, nego (uključujući i jezik i tematiku) radi univerzalne, ljudske, planetarne vizije pravde i slobode.

Mažuranić je na početku našega novog pjesničkog izraža­vanja, kao Prešeren i Njegoš. Sinteza prošlosti i korak u bu­dućnost.

Predgovor izdanju Smrt Smail-age Čengića Slovo Ijubve, Beograd 1979.

1964.

VIDOVITI AED

Hrvatski pjesnik i partizan Ivan Goran Kovačić svojim marti­rijem i pjesničkim djelom postao je legenda jugoslaven­

skih naroda, sinonim pobunjena i slobodna čovjeka. Kao i Fe- derico Garcia Lorca, on je simbol poezije koja se izjednačila sa sudbinom naroda. Njegova poema Jama, nastala u mračnim vre­menima fašističkih divljanja, kristalan je i čist pjesnički izraz oslobodilačke borbe naroda i pridružuje se najautentičnijim dje­lima svjetske poezije otpora, poezije slobode.

Riječi koje je pisao, potvrdio je životom.»Kao i njegovo poetsko delo, tako je i sama smrt Ivana

Gorana Kovačića sastavni deo života njegovog naroda i borbe za život i za bratsko jedinstvo svih naroda naše zemlje. I nje­govo delo i njegova smrt živo su oruđe slobode i bratstva na­roda. Šekspirski tragična, ta smrt ne može biti uzaludna«,

piše Marko Ristić početkom 1945. dok još traje rat. Drama i tragika Goranova života kao i pjesnička snaga djela, svaka po­jedinačno, ima samostalnu veličinu i samostalnu vrijednost.

Orfej koji se spustio do infernalnog dna ljudske patnje da iskupi dostojanstvo čovjeka, pao je usmrćen zločinačkom ru­kom. Grob mu je ostao nepoznat. On je postao zemlja, preo­brazio se u zeleno, šumorno stablo života. Njegov je san oslobo­đen »mon reve est đelivre«, kako slikovito kaže Paul Elaurd u pjesmi Tombeau de Goran Kovatchitch. Njegova je ljudska, pje­snička riječ, ko narod silna, ko sunce visoka, kako je sam rekao.

Svako umjetničko djelo čin je trenutka. Kao izraz povijesnog vremena, ono je njegov dokument. Picassova Guernica svjedo­čanstvo je o fašističkom razaranju, ali kao umjetničko djelo ono je samostalni živi organizam koji, kao oblik imaginacije, traje u preobraženom vremenu, u samostalnoj strukturi, u vremenu djela.

Pjesničko djelo živi u neponovljivosti i nepromjenljivosti vlastite kristalizacije. Potvrđuje se u sebi samome, u imanent-

277

nosti vlastite vizije. Kriterij i sistem estetskih vrijednosti trans­formiraju se i isključuju, ali pjesničko djelo, kao posebni si­stem verbalnih znakova, djeluje izvornom snagom vlastite me­tafore.

Život i književno djelo Ivana Gorana Kovačića sjedinjeni su u autentičnosti stvaralačkog čina.

*

Goranovo je književno djelo mnogostrano, različito i neuje­dnačeno, u tematici i u izražaj nosti. On je pjesnik, novelist,

romanopisac, kritičar, esejist i prevodilac engleske, francuske, ruske i slovenske poezije. Otvoren duh, radoznao, poznavalac nacionalne i svjetske književnosti, legendarno neumoran i upo­ran književni radnik. Za života je objavio samo knjigu Dani gnjeva, a njegova sabrana književna djela izdana su posthumno u sedam svezaka.

Ali jedno djelo, i po sjećanju suvremenika i po mišljenju kritike, uzdiže se i izdvaja svojom jedinstvenom snagom pje­sničkog izraza, to je poema Jama.

Poema Jama javlja se kao sinteza i potvrda životnog i stva­ralačkog pjesnikova puta, a istovremeno to je poema toliko sa­mostalna, toliko cjelovita, snažna u svom izrazu, da ona sama postaje djelo najšireg misaonog i umjetničkog dometa: glas čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva.

U svemu što je Goran Kovačić pisao, od prvih pjesničkih pokušaja do zrelih ostvarenja, javljaju se neke konstante izra­žene u antitezi i kontrastu, sukob svjetlosti i mraka, sudar do­bra i zla, oluja i tišina, blato i krilato plavetnilo, radost života i tragika smrti. Te dihotomije, dionizijska, nemirno romantič­na i apolonska, skladno klasična, očituju se i u karakteru pje­snika.

U sjećanju svojih sudrugova i prijatelja, on ima auru magije. On je zanosan i očajan, svijetao i mračan, djetinje radostan i ozbiljan, trenutnog oduševljenja i trajne dosljednosti.

Goran je dijete sela, dijete šumovitog Gorskog kotara i bi­stre rijeke Kupe. Njegove su opsesionantne slike, metafore pri­rode.

Siromaštvo i glad prate ga kroz život. U njegovoj desetoj godini umire mu otac. Sa svojom majkom teško se probija kroz život. Osnovnu i niže razrede srednje škole pohađa u rodnom Lukovdolu i Karlovcu, a višu gimnaziju i filozofski fakultet u Zagrebu, gdje živi od 1926. godine. U jednom zapisu kaže:

»I moji su seljaci, i moj otac je umro od tuberkuloze, i moja mati je sluškinja, i mi smo gladni. Pa da plačem? Nekad sam plakao! Danas se bunim«.

278

Uz slike prirode, javljaju se ljudi, gnjev i drama čovjeka. Život i književno djelo Goranovo može se, radi pregledno­

sti, podijeliti u tri kruga. Prvi čine rani radovi do objavljiva­nja knjige novela Dani gnjeva, 1936. Drugi krug traje od Dana gnjeva do odlaska u partizane s Vladimirom Nazorom. To je krug unutarnje drame i odluke. I treći krug: partizanski put, nastanak Jame i književni rad do pogibije 1943. godine.

Pjesnik Vladimir Nazor ovako slika Goranov portret:»Gotovo smo u svemu bili različiti i nejednaka udesa. U

nečemu smo pak bili jedno: u ljubavi, pače u zanosu prema poeziji. Koliko li smo večernjih, pa i kasnih noćnih sati spro- vodili skupa, čitajući ponajviše klasike, makar u prijevodima; Homera, Ovida, Dantea, Shakespearea i mnoge druge manje, najradije Ruse i Engleze, koje je on dobro znao i marljivo prevodio! Koliko smo se mučili da nam glasno čitanje bude točno iznošenje pjesnikovih osjećanja, da otkrijemo metričku i stilsku tajnu, kojom autor — svjesno pa i nesvjesno — dolazi do svojih uspjeha! Goran je imao za sve to veoma ljubavi i smisla, i na tom sam polju od njega mnogo očekivao. Malko nezgrapan i ne baš najfinijih crta lica, taj je mladi barbarin iz Lukovdola u hrvatskom Podgorju postajao otmjen i sav je, produhovljen, sjao kad bi — katkada u kasno veče — žurio se k meni da mi pročita kakav svoj prijevod Shelleyevih stihova!«

Takav Goran mogao je napisati klasično strogu i uzvišeno skladu Jamu, koja sjedinjuje ljudski i pjesnički čin. Poemu analognu Danteovu Infernu.

*

Goranovo književno djelo u cjelini temelji se na neposrednom doživljaju i percepciji realnosti, na osjećanju tragike živo­

ta i na vidovitoj imaginaciji koja se konkretizira u izvornom integritetu slike, u djelu. Riječ je okrenuta bistrim izvorima postojanja, »praizvoru pjesničkih slika«, vrutku bića; povratak čovjeku.

Možeš li zatvoriti oči, kada teče vrijeme kao krvava rijeka?

S a m o m e s e b i

Nadolazećem mraku, pomahnitalom bijesu zločina, pjesnik je suprotstavio najnemoćniju i najotporniju snagu: ljudsku riječ.

Gdje je mala sreća, blijesak stakla,Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;Gdje je kucaj zipke, što se makla,l na traku sunca zlatni kućni prah?

J a m a , X

279

I upravo te jednostavne slike, te male bespomoćne svjetlo­sti u tragičnoj noći čovjeka, te gole, u ljudsku istinu ukorijenje­ne riječi, postaju neuništiva obrana života i krilašca koja izvore života prenose u budućnost.

U Goranovoj tragičnoj viziji svijeta, u temeljima njegove lirike, tema groba javlja se kao dominantna mnogoznačna slika. Takva je pjesma Moj grob, objavljena (1937) šest godina prije pogibije, pa se često ističe kao epifanijski trenutak, kao vido­vita slutnja koja se potvrdila u životnoj kobi, kao kobno pro ročanstvo.

U planini mrkoj nek mi bude hum,Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,Ljeti, vječan vihor, zimi visok snijeg,Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, kao oblak i tron,Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,Da ne dopre do njeg pokajnički glas,Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm Besput da je do njeg, neprobojan, strm.Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,I kada se vrati, nek poravna trag.

Moj g r o b

Grob Goranov ostao je nepoznat. Stihovi su se proročanski i doslovno potvrdili životom. Ali pjesma Moj grob skriva slo­ženo unutarnje značenje koje se može alegorijski interpretirati u širem kontekstu vizije svijeta, iz blizine i prisutnosti tragike.

Pjesma Moj grob, kao imaginativni kreativni čin, izražava težnju za integritetom i za cjelinom bića, za slobodom. Svijet imaginacije je izvanpovijesni svijet, preobražen u stvari. Time je subjektivni integritet prenesen na sliku groba koji, kao sim­bol, ima značenje punine i integriteta života. To je prvi metafo- ričko-ontološki oblik pjesme.

Simbolika groba u planini, oživljena prirodnim silama viho­ra, snijega, oblaka, trave, tmja i bespuća, otvara dubinsku, te- matsko-psihoanalitičku težnju povratka miru, počinku, izvornom materinstvu, povratak planini. Drama u jednom biću prepoznaje se u drami prirode, i subjektivna katarza prelazi u makrokozam svemira, pa je slika groba u planini emotivno proširena meta­fora života.

Simbolizirati znači stvoriti novu idealnu bitnost. Simbol, kao prvotni logos, temelj je svakog pjesničkog iskaza, jer sluti i izražava najskrivenije modalitete bitka u biću.

280

Grob kao personalni mit, kao nesvjesna imaginativna te­žnja, postaje meta-personalna projekcija, urasta u mitsko ritu­alni simbol, u zajedništvo ljudi, u neprekinutu tradiciju.

Grob, kao simbol života istovremeno je vezan uz izvorno značenje žrtve kao posvećenja i produženja samog života. To sjedinjenje života i smrti, izražava se na poseban način u za­jedničkom balkanskom mitu gradnje.

Nijedna građevina (ni grad, ni crkva, ni most), ne može se podići ni izgraditi ako u njene temelje nije uzidan ljudski ži­vot, a to je, u mitskoj pjesmi, žena, djevojka ili nevjesta. Tema »uzidane nevjeste«, ponekad i »uzidanog djeteta«, izražena je u mnogo pjesama, s još više varijanata, kao što su balada o zi­danju mosta Arta u Grčkoj, rumunjska legenda Mesteruli Ma- nole, makedonska o mladom Manuli koji gradi most na Vardaru, albanska balada, Andrićeva Na Drini ćuprija, kao i jedinstvena pjesma o zidanju Skadra.

Život i smrt spojeni su u tragičnom činu žrtve, u zaje­dništvu ljudi, u otvorenosti života.

Viđena iz šireg konteksta životnih sadržaja, Goranova pje­sma Moj grob izražava izvornu težnju pjesnikove kreativne ima­ginacije, koja se u potpunosti očituje i potvrđuje u poemi Jama.

Tema pjesme uzeta je iz stvarnosti koja mračnom jezom okrutnog, fašističkog zločina, nadmašuje danteovsku i šekspi- rovsku fantaziju. Poema Jama nastala je kao osuda zločina.

Pjesnik se identificira sa oslijepljelom žrtvom, sa slijepcem koji je kao i ostale žrtve bačen u jamu, u zajedničku bezimenu grobnicu, iz koje se nadljudskom snagom izvlači i vođen in­stinktom sluša pjesmu partizana, pjesmu koja mu vraća »svjetlo oka«, koja mu daje unutarnju vidovitost. Ta tri čina tragedije raspodijeljena su u deset pjevanja poeme, koja se klasičnim skladom stihova i dubinom značenja uzdiže do himne čovječno­sti i slobode.

Pjesnik govori u prvom licu čudesnom snagom unutarnje vidovitosti.

Krv je moje svjetlo i moja tama.Blaženu noć su meni iskopali Sa sretnim vidom iz očinjih jama;Od kaplja dana bijesni oganj pali Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.Moje su oči zgasle na mome dlanu.

J a m a IIzjednačivši se sa slijepcem, sa žrtvom, vratio se izvornoj

vidovitosti slijepog aeda, Homera, slijepog vidovitog guslara, vratio se izvornoj istini čovjeka.

281

Goran je svojim pjesničkim djelom, a posebno svojom Ja­mom — tim ljudskim krilatim glasom koji se vinuo iz mrač­nog dna zločina — nesvjesni osjećaj tragike života preobrazio u svjesni, stvaralački, ljudski i umjetnički čin.

Mrak i svjetlost njegove riječi lebdi na svodu života, kao zjenica.

Predgovor višejezičnom izdanju Jame Globus, Zagreb 1982.

MAGIJA SLIKE

1

Poezija počinje ondje gdje prestaje eksplikacija. Ona otkriva sebe samu kao izraz stvaralačke snage čovjeka, kao objavu

biti ljudskog bića. Poezija je neobjašnjiva. Ali upravo po tome nju, poeziju, treba objašnjavati, da bi tajna njene biti i njena magija potvrdile auru svoje istine. Kad prestaju pojmovi, poči­nje svjetlucati vergilijevska »zlatna grana« ili kako Cesarić kaže: »svjetlost za daljine«. Obasjanje izgubljenoga sna: »Ja bdim u jednoj višoj javi«.

Pjesme dolaze iz neke druge strane uma. Gledaju nas iz budućnosti kao neka nesmrtna bića nas samih. Biti poietes, tvorac, onaj koji umije, biti umjetnik, znači nositi u sebi, imati moć imaginacije, tvornu moć koja nebitak preobražava u biće. A taj čin, koji nazivamo kreacija, ostaje neobjašnjiv i moguće ga je prepoznati samo u analogijama.

Kreativni čin i interpretacija prožimaju se u djelu, u pje­smi samoj. Ars poetica uvodi nas u ars poetae, u urođenu intui­ciju koja se, prema Aristotelu, ne može od drugoga naučiti. Pje­smi ne bi trebalo pristupiti iz pragmatičke poetike, jer se iz neposrednog doživljaja jasno prozire i otkriva složeni splet lje­pote, smisla i forme. Preko reinterpretacije vlastita doživljaja približavamo se konstantama forme i strukturi vizije, jedinstvu znaka, označenog i značenja.

Kad gledamo neki savršeni oblik, kristal, otoke u predve­čerje, cvijet, sliku, prizor svitanja, pjesmu, bilo koji oblik koji nas uzbuđuje savršenstvom — ne pitajući i ne istražujući zašto njegova postanka — uživamo u tom prizoru, u tom obliku, kao da se pred nama stvorio na dodir čarobnoga štapa. Vraćamo se u stanje izvornog, arhetipskog, mitskog začuđenja i kroz tajoblik, kroz taj prizor, kroz riječ i pjesmu, otkrivamo govor ismisao cjeline svijeta.

283

Književna znanost razglabajući tu iluziju, prenoseći mitski doživljaj u racionalnu svijest, osvjetljujući tajnu, gubi svoj pravi smisao ako se ne može potvrditi u totalitetu djela.

Pjesnički čin istovremeno je i čin spoznaje. Pjesnička istina vraća nas blizini vlastitog bitka, zajedništvu svemira. A to je »more života što vječito kipi, što vječito hlapi« kako unutarnjim okom vidi pjesnik Povratka. Slijedeći tim tragom, Cesarićevo pjesničko viđenje svijeta otkriva se kao magija slika u kretanju. To je neprolazna i uvijek prisutna magija riječi, zvuka i slike; jednostavne, prirodne, elementarne slike.

2

Prava je poezija kao element, jednostavna i neprotumačiva.Preobraziti je u racionalne pojmove uvijek je, jednim dije­

lom, uzaludan trud. Poezija ima vlastitu otpornost i pod nasla­gama naših shvaćanja (relativno krivih i relativno ispravnih) ona čuva svoj vlastiti sjaj i svoju unutarnju svjetlost. Lirika je u svojoj kristalizaciji najsrodnija rudama i oblicima koji se rađaju u dubinama zemlje i mora, na dnima nevidljivih ognjica, u dubinama ljudske tragedije.

Lirika Dobriše Cesarića ima složenu jednostavnost prirode. Ona je, u svome čistom pjevu, proljetni kos. I kiša, u Sumor­nim sazvučjima. Ona je svjetlo svitanja. Ona je suza u oku. Zanos i cvijet u cvatu. Ona je prazna i napuštena stanica i svijetao grad. Izazvana životom, ona je izazov životu. Pjesma nije slika o svijetu, nego vizija svijeta kao slike, svijet stvoren po mjeri čovjeka.

Cesarić je smionom originalnošću otvorio novu stranicu hrvatske lirike. Svježi izvor te poezije briznuo je i šiknuo na asfaltu gdje pile i kestenjari dočekuju zimu, a sladoledari žarki ilinštak. Grad je Cesarićeva lirska tema, ali ne grad sa svojom geometrijskom arhitekturom i tvorničkim dimnjacima, nego čovjek u gradu, čovjek koji postaje žrtva tehničke civilizacije i društvene nepravde. Načelo grčkog filozofa Protagore — »Čovjek je mjerilo svih stvari: onih koje postoje, da postoje, a onih koje ne postoje, da ne postoje« — nalazi suvremenu potvrdu u Cesa­rićevo j lirici koja »srcem osvjetljava svijet«.

Cesarić u svojoj poeziji nije pomodan, on je u tokovimaživota, stamen i vlastit. Ima pjesama u kojima je i sunce mrač­no, lažno. Cesarić je od onih pjesnika, koji i mrak pretvaraju u svjetlost svojih stihova. Njegova lirika nije samo jedan od vrhu­naca u hrvatskoj poeziji, već i trajno prisustvo životnog stva­ralaštva i mladosti.

284

Cesarić je pjesnik koji viziju svijeta konkretizira i tajnu stvari otkriva čulima. Njegovo su oko i uho otvoreni za svje­tlost i sjene, za talasanje i kruženje skrivenih ritmova. Ispod prividnosti običnih pojava on intuitivno otkriva dublji, simbo­lički smisao i suglasja života (Oblak, Voćka poslije kiše, Mrtva luka, Tiho, o tiho govori mi jesen). Misaono i tematski složena (Kad budem trava, Povratak, Srce, Mrtvačnica najbjednijih, Tru­bač sa Seine), ova lirika rađa se u patnji i bolu. U njoj govori glas čovjeka, izvoran i jednostavan, kao plač i radost.

Lirika Dobriše Cesarića skriva u sebi tajnu magije i čudo koje se ne da ponoviti: složenu jednostavnost i jedinstvenu vezanost sadržaja i forme. Njegov pjesnički svijet nije samo izraz, nego i doprinos stvaranju osjećajnosti suvremena čo­vjeka.

O lirici Dobriše Cesarića pisano je i piše se mnogo i izriču se različita gledanja. Iako vremenski kratka, ova lirika odoli­jeva događajima koji su po svom značenju epohe. U nemirima života ona se pokazala životnom, mladom i otpornom, jer je i sama nemir i otpor. O problemima koje je postavio Cesarićev stih, o njegovoj imanentnoj poetici i o kreativnom procesu treba i još će se govoriti, jer to traži sugestivna riječ te poezije.

Ali jedno je sasvim utvrđeno: da je Cesarić duboko impre­sivan pjesnik i da je njegova lirika snažan i vlastiti izraz lično­sti. Vrijednost takve lirike je trajna, i vrijeme i pojedinci u njoj otkrivaju različita svojstva. Pjesnik, iako jedan čovjek, nije nikada samo jedna patnja, samo jedna radost i samo jedan san, jer je on sinteza svoga vremena. On je ticalo u budućnost.

Susrećući se sa Cesarićevom lirikom od najranijih dana svo­je mladosti, uvijek sam, i iznova sam, bio osvojen jednostavnošću izraza. Tražeći paralele, uživljavajući se u druge suprotne pje­sničke ličnosti, uvijek sam i iznova sam, mogao prepoznati nje­gov izvoran lirski govor koji ima svoju uspravnost i svoj zvuk. Htijući se emotivno i racionalno odrediti pred tom lirikom, uvi­jek sam, i iznova sam, otkrivao njenu, u dobrom značenju, tvr­doglavost i humanu ustreptalost. Kao svaki istinski umjetnički izraz i Cesarićeva lirika sama kazuje više od onoga što je o njoj rečeno. Zatvorena u svojoj neponovljivoj strukturi produ­žuje se u nadvremensko i ljudsko postojanje (Pjesma mrtvog pjesnika).

Uvođenje u liriku Dobriše Cesarića ulazak je u složenu bit žive i suvremene ličnosti, u jedno tjeskobno vrijeme između dva rata, u ljudsku dramu koja nije samo jedna i usamljena, već drama vremena. I ta lirika sama ključ je ljubavi, koji otvara tajna vrata života.

285

Život i umjetnost isprepliću se i dodiruju kao rađanje i smrt. Veza umjetnosti i života prisna je i uzajamna. Lirika Cesarićeva neodoljiva je svojom konkretnošću, a to je čist i snažan doživljaj i osjećanje stvarnosti. Kad ne bi bilo te lirike, naši dani bili bi osiromašeni za jednu humanu riječ, za jedan prisan zvuk i za jedno obasjanje ljepote. I kad, u mijenama dana i noći, oblak zasja nad gradom zatvorenim u svoje brige, učini mi se da sam u gostima kod samog pjesnika. I kad ne bih poznavao noćnu tišinu ulice u kojoj stanuje, njegov govor i živ pokret — naš bi razgovor bio isto toliko srdačan. Razgovor s poezijom, sa istinom u ljudskom biću.

Pjesnicima ne treba pohvala, a još manje pjesniku Povratka, Mrtvačnice najbjednijih ili stvaraocu Spašenih svjetala. Pjesni­cima treba srca. Lirika Dobriše Cesarića živi, neponovljiva u svojoj strukturi, životna u svojoj izvorno ljudskoj istini. Ona je iz knjige prešla u govor naroda, u korijenje života.

3

Bol i svjetlost — dvije su riječi koje se u Cesarićevoj Urici javljaju kao nosioci značenja, kao poruka.

Bol je: dubina, a svjetlost: visina, preobrazba, otkriveni tre­nutak vječnosti. To su koordinate koje kritiziraju pjesničku viziju.

Slabašnu djecu radost rađa,I njezin porod brzo gine,A pjesme, rasplamsane bolom,Gore ko svjetla za daljine.

0 s a t i s u m n j e , s a t i b o l aU kontekstu Cesarićeve lirike imenica bol ima složenu skalu

značenja od fiziološke i psihološko-emotivne do misaono spo­znajne i stvaralačke boli (Spoznanje, Krik, Pogled, Sakriveni bol). Kao sinonimi bola javljaju se: grč, jad, patnja, čemer, krik, vri­sak, plač, žuč, a kao pridjevska određenja: mračan, gorak, du­bok. Svaki osjet na određenoj granici postaje bol.

Bol je psihološko-emotivno stanje, doživljaj svijeta, tempe­ratura u kojoj se oblikuje stih. Pjesnička misao nije u idejama nego u slikama. Pjesnik misli formom.

Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet Da uokolo traži jeku,Razdijelio sam svoje srce Med braću neznanu, daleku.

K r i k

286

Bol je izvorni stvaralački čin, misleća patnja, a ne primije­njena filozofija tragike ili Schopenhauerova pesimizma. Poezija se oduvijek hrani patnjom.

Bol u Cesariđevoj lirici ima moralnu i etičku vrijednost, a to je suosjećanje s ljudskom patnjom i emotivna katarza.

Bol je oznaka čovjeka, a ne univerzalni zakon. Bol nije svrha sebi samom, nije patnja radi patnje. Bol nas vraća auten­tičnim izvorima bića. Humanizam Cesarićeve lirike, humanizam je bola i suosjećanja s patnjom čovjeka.

Bol je stvaralačka iskra koja se prenosi od srca do srca, a svrha je: svjetlost. Bol je ishodište, a svrha je vizija ljepote, vizija totaliteta i vječnosti. Svjetlost je simbol ljudske težnje: neprolaznost u prolaznosti.

Sliku svijeta Cesarić otkriva osjetilima. Izvanosjetilni svijet ostaje nekomunikativan i neprevodiv znak. Pjesnički svijet je suglasan i značeći. Prostor i vrijeme postoje kao ljudsko vri­jeme i ljudski prostor, kao osjetilni svijet. Izvan osjetilnog svi­jeta je »tama beskrajne noći«, kao u pjesmi Mrtvac. Za Cesarića priroda i stvari govore. To je govor »znakova«. U pjesmi Sam sa vatrom, vatra »daje znak« kao da »hoće nešto reći«, ali govor znakova nije riječ, nije jezični govor. Izvanjezični znak postaje ljudski govor samo ako je komunikativan. I kao što sliku svijeta otkriva osjetilima i čini je ljudskom, pjesnik govor prirodnih znakova otkriva kroz smisao ljudske riječi, a bitno u riječi je komunikacija, ne samo mogućnost prenošenja smisla, nego i zračenje smisla koji je u riječi.

Čovjek ne govori samo riječima, govori mnogim znakovima. Za pjesnika je riječ jedini govor. Stav pjesnika prema svijetu potvrđuje se i počinje od stava prema riječi. Pjesnik koji preko individualnog bola otkriva i ljudskog svijeta, zajedničko podne­blje čovjeka, vraća riječi dostojanstvo smisla, jer se jedino pre­ko riječi produžuje u životu zajednice, naroda i pojedinca, u ljud­skosti svijeta.

4

Cesarićeva poezija okrenuta je čovjeku ne samo emotivnom težnjom nego jasnoćom riječi i zvučnom strukturom stiha,

komunikativnošću.Sve što je ljudsko, smrtno je. I tu se javlja dvojnost. Fun­

damentalna je ljudska težnja savladavanje smrti, otimanje pro­laznosti. Od te tragične svijesti, od spoznaje dvojnosti ljudskog bića, počinje stvaralački čin.

287

Poezija je savladavanje smrti. »Pred smrću ja se skrih (ko­liko mogoh) u stihove«, potvrđuje Cesarić u Pjesmi mrtvog pjesnika.

Više nego i u jednoj pjesmi Cesarić je u Pjesmi mrtvog pjesnika projicirao svoje pjesničko uvjerenje.

Klasična koncepcija pjesme pretpostavlja istovremenu pri­sutnost pjesme, pjesnika i čitaoca, kao neprekidni proces stva­ralačkog čina. Taj harmonični ekvilibrij Cesarićeva poezija po­tvrđuje.

Pjesnik — pjesma — čitalac, tvore jedinstvo, zatvoreni struj­ni krug. Pjesnik u pjesmu unosi sebe, dio sebe, onu energiju koja je oteta smrti. Ta je energija sabita u stihovima. Pjesnik je mrtav, nema ga, postao je zemlja, postao je trava, ali ne sav i ne samo zemlja i trava, jer dio njegova života traje u stiho­vima.

Moj prijatelju, mene više nema.Al nisam samo zemlja, samo trava.Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,Samo je dio mene koji spava.I ko je čita u život me budi.Probudi me, i bit ću tvoja java.

Pjesma, prema tome, nije samo jezična struktura, sistem znakova, nego živi organizam, dio pjesnikova bića. Ista životna energija prešla je u drugi oblik, u pjesmu. Pjesma je kao i pjesnik: smrtna i životna. Životna energija sadržana u pjesmi postaje aktivna ako prostruji u život, ako se »probudi«. Spoj pjesme i života čini čitalac. Čitalac nije samo posrednik, provo­dnik energije, nego dio životnog kruga pjesnik — pjesma. Čitalac je život u kojem je produžena energija pjesnik — pjesma. Krug pjesnik — pjesma — čitalac postao je zatvoren, jedinstven, a time otvoren životu. Uspostavljen je krug neprekidnih mijena, nerazorivi ciklus života.

Heraklitovski prsten vječnog povratka javlja se kao emo­tivna struja u mnogim Cesarićevim pjesmama, kao: Utjeha, Kad budem trava, Povratak, Srce, ali je najpotpunije izražen u Pjesmi mrtvog pjesnika.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)U stihove. U žaru sam ih kovo.Al zatvoriš li za njih svoje srce,Oni su samo sjen i mrtvo slovo.Otvori ga, i ja ću u te prijeći.Ko bujna rijeka u korito novo.

Vizija pjesme postala je vizija neprekidnog ritma svemira. Nestale su granice života i smrti.

288

U moru života što vječito kipi,Što vječito hlapi,Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi —

P o v r a t a kSlika vremena koje razara pojedinca nestaje pred vizijom

povratka i metamorfoza. Isti osjećaj obuzima pred Poussino- vom slikom Ples ljudskog života. Tu je vrijeme izvan subjekta, izvan pojedinačnog tijela, u metamorfozi neprekidne svjetlosti. Isto neprekidno kretanje otkrivamo i na Matisseovim Pticama i na Račićevoj Majci i djetetu i na Kraljevićevu Autoportretu s lulom i na bezimenoj Rudinskoj glavi, uzevši samo neke analo­gije iz »imaginarnog muzeja« stvaranja.

Misao u pjesmi Povratak kao i u Pjesmi mrtvog pjesnika ima analogiju u Empedoklovoj filozofiji:

»Nijedna od smrtnih stvari nema rađanja niti nekog svr­šetka u razornoj smrti, nego samo postoji miješanje i rastav- ljanje pomiješanog, riječ rađanje ljudi upotrebljavaju samo da bi to označili« (Diels: Die Fragmente der Vorsokratiker, Fr. 8).

Ista misao javlja se u drevnim mitovima, ali je njena prva analogija analogija u životu, u percepciji i doživljaju prirode, u radosti i bolu stvaranja (Jesenja pjesma, Oblak, Kasna jesen, Jesenje jutro, Početak proljeća, Proljetna kiša, Voćka poslije kiše, Breza na ulici, Popudbina, U suton, Večernja pjesma).

Misao u vječnom povratku izražena u Pjesmi mrtvog pje­snika potvrđuje osnovnu emotivnu struju Cesarićeve pjesničke vizije svijeta kao neprekidnog ritma života. Svemirski makro- kozmički ritam pjesnik otkriva u svakidašnjim jednostavnim prizorima prirode, mijenama dana i noći, u igri kiše i sunca, u slučajnim i sitnim stvarima jednako kao i u svakodnevnoj drami u ljudskom srcu. Ideja o vječnom povratku je struktu­ralna koncepcija Cesarićeve lirike. Ona se potvrđuje u strukturi pjesme.

Značenje pjesme neodvojivo je od strukture, od sistema u kojem se javlja. Cesarić je pjesnik zatvorenih formi, vezanog stiha i rime, a napisao je i manji broj pjesama u prozi. U veza­nom stihu nastavlja liniju Matoša i Viđrića, ali je stihu dao nove, izrazito svoje vrijednosti i učinio ga prirodnijim i giblji­vijim.

U Pjesmi mrtvog pjesnika metrički sistem i poruka u pu­nom su suglasju. Ritmičko opetovanje i raspored ili, kako sam kaže, »zagrljaj« rima, potvrđuju krug vječnog povratka. Struk­tura je postala značenje.

A to nije slučaj samo Pjesme mrtvog pjesnika nego ozna­ka Cesarićeve lirike u cjelini. On je i u malim lirskim formama

19 Jure Kaštelan 289

jednostavnim čistim riječima postigao prirodnost i kristalnu jasnoću lirskog izraza.

Pet stihova pjesme Tiho o tiho govori mi jesen pokazuje koliko bogatstvo izražajnosti i značenja otkriva riječ u svom prirodnom unutarnjem zvuku. Pjesma u kojoj nema ni jednog pridjeva i ni jedne metafore, kao cjelina, postaje metafora, po* livalentni savršeni oblik.

Struktura Cesarićeve lirike izrasla je iz pjesničke vizije svi­jeta, iz strukture svijesti.

Vizija svijeta kao totaliteta, kao jedinstvena makrokozma i mikrokozma, klasična je u misaonom konceptu, a roman­

tična u izvornoj emotivnoj struji. Oznake klasično i romantično ovdje ne određuje stil nego humanistički karakter Cesarićeve lirike.

Cesarićeva pjesnička misao okrenuta je sva čovjekovu biću, ljudskoj drami. Ako stvarati znači prenositi iskru života, pje­sma je »spaseno svjetlo«, trenutak vječnosti.

I riječi, kristalizirane u vatri stvaranja, u ognjici patnje, postale su svjetla za daljine.

Onome, koji prema daljinama ide.Poezija je uvijek rezultat talenta. Djelo nadahnutog genija.

A što je genij, osjećamo u dodiru s njegovim djelom. Genius (lat.) geneia (gr.) genesis (lat.), te nas riječi uvode u bitnu bli­zinu stvaranja kao rađanja, formiranja, uobličavanja, i proiz­vođenja, a to je sam umjetnički čin koji je i snaga prirode i moć pojedinca.

Cesarić od poznatih, običnih riječi i od prepoznatljivih ele­mentarnih slika, stvara pjesmu. Stvara Voćku poslije kiše koja prestaje biti slika voćke, a postaje metafora kreacije, intuitivna spoznaja. On gleda život i istovremeno je gledan od života. Od smrti otima drhtave trenutke rađanja. Vrijeme vidi kao trenu­tak i viđeni trenutak postaje viđenje pjesme.

U neprekidnom dijalogu s vremenom kao nadahnućem, u drami i tragici smrti i prelaženja, on vidi drhtaj svjetlosti koju neumitni Kronos ne može potamniti. U vremenu bez osjećaja totaliteta, među krhotinama mračnih ogledala, iznad ili usred racionalno moguće kataklizme i uništenja, Cesarićeva lirika otvara i čuva emotivno pouzdane prostore života. I upravo po toj oznaci, po toj ukorijenjenosti u izvore života, riječ Cesarićeve lirike pripada životu. Ako je život, a to on jest — neuništiv.

Pogovor izdanju Voćka poslije kiše Mladost, Zagreb 1978.

VIZIJA HARMONIJEO pjesničkom djelu Dragutina Tadijanovića

1

Pjesnik Dragutin Tadijanović, u autobiografskom zapisu Kako sam, (i kada), započeo pisati, vraća nas, žarom sjećanja, iz­

vornome zavičaju pjesme, vremenu djetinjstva, u bezdan neiska- zane slutnje. Aristotelovska čista bit, to ti en einai, otkriva se u stvarnom postojanju, u osjetilnom svijetu, jer za pjesnika b i t i znači: biti u vremenu, živjeti, osjećati, izažimati »u pjesme svoj život«.

»No, u kojim sam trenucima, u ono blaženo doba, bio doista pjesnik?

Od proljeća do jeseni, a naročito ljeti, nedjeljama popodne, čim bi se sunce stalo naginjati k zapadu, ja bih se neopazice penjao na ravni vrh brijega, kod ulaza u Rastušje, i tamo, nevidljiv bilo kome, među borikama, na travi, stajao ili hodao, ili ležao nauznak, pa satima razmišljao, sanjario, sve dok se ne bi pokazala zvijezda Večernjača.

Nikad me, kasnije, nisu prožimale beskrajne slutnje nečega neiskazanog, slične onima koje su mi tada srce ispunjale do dna. Vjerovah da sam pjesnik za kojega još nitko ne zna, ali će saznati kad žetva moja dozri.

Kao pčele oko košnice, u glavi su se vrzle misli, jedna za drugom, jedna ispred druge, dižući me od zemlje i noseći me u nepoznat kraj. A nisam ih još umio iskazati skladnim riječima.

Sve papire s mojim pjesmama iz toga doba, do moje pet­naeste, uništio sam. Davno.

I započeo iznova, od jeseni 1920.Odonda, kroz desetljeća, izažimam u pjesme svoj život, mlad

i sladak, zreo i trpak.«Prve pjesme Tadijanović je napisao u svojoj trinaestoj go­

dini. U štampi se javio 1922. u zagrebačkom srednjoškolskom li­stu Omladina, kao M a r g a n T a d e o n . Šest godina kasnije

291

(1928), u Begovićevu Književniku, objavljena mu je pjesma Go- lubinja krila, pod pseudonimom T a d e o n, a nakon dvije go­dine (1930) svojim pravim imenom potpisuje Pjesma mom srcu i Jednostavne pjesme o ljiljanima.

Od tada nastaje jedinstveno, neponovljivo, pjesničko djelo u hrvatskoj književnosti, koje je toliko samostalno i izvorno da ga prepoznajemo i bez potpisa. U svakom stihu koji je na­pisao prenosi se žar i pepeo istog plamena i ritam ruke koja upisuje ime: Dragutin Tadijanović — kao potvrdu vlastita život­nog iskustva.

Dugo su književni časopisi bili zatvoreni za Tadijanovićevu liriku. A kad se objelodanio u javnosti, njegove pjesme odmah su, izborom kritike, postale klasične, našle su neposredni odjek u osjećaju čitalaca i u kontekstu života.

Tadijanovićeva lirika djeluje svojom izvornom magijom, odo­lijeva razornom krilu vremena i, kroz više desetljeća, govori jednostavnom prirodnom snagom i sugestijom, zrela kao klas, zatvorena u unutarnjoj kristalizaciji. Pjesma je stvarno biće kao polje, kao sunce i kao stablo. Jezik nije sredstvo nego smi­sao tog bića.

Svijet u kojem živi, život pjesnika i pjesma samostalni su životi, različite kozmogonije. Zakoni koji njima upravljaju su­protni su. Pjesma se potvrđuje pjesmom, a rađa se iz života.

2

Ima pjesnika koji skrivaju putove svoga života. Tadijanović ih otkriva. Ima voda koje izviru iz kamena, iz zemlje i onih

koje prirodnim metamorfozama padaju iz oblaka kao tuča, kao grad. Tadijanovićeva je lirika izvorna i neposredna. U mnogim svojim proznim tekstovima i komentarima pjesnik nas upućuje na životnu osnovu i stvarnu potvrdu svojih pjesama, pojedinih stihova, slika i riječi. On ne izmišlja i gotovo sve o čemu govori zaista se dogodilo. Pjesma je izazov života. Pjesnički svijet, građa iz koje je on sazdan, nađena je i uzeta iz životnog iskustva. Ta činjenica, toliko očita i vidljiva, zavela je neke komentatore Ta- dijanovićeve poezije na razumijevanje mimesisa kao opisanog imitiranja površine viđenog svijeta ili na traženje poezije u bio­grafiji. Rodno selo Rastušje postalo im je sinonim Tadijanovi- ćeve lirike. I tu je granica.

Rastušje, malo slavonsko selo, krajolik je pjesnikova dje­tinjstva i mladosti. Samo po sebi ono nije ni pjesničko ni ne- pjesničko. To isto selo, kad je postalo riječ u pjesmi, stavljeno je u novu strukturu, u prostor pjesme, i njegovo značenje potvr­

292

đuje se u pjesmi, a ne u prirodnoj realnosti, u svojoj prvotnoj strukturi. Rastušje kao realni prostor, kao krajolik, izazvalo je prve slike i prve autentične doživljaje pjesnika.

Da bi nastala pjesma potreban je život, čovjek od krvi i me­sa i ruka koja piše. Bez pjesnika nema pjesme, kao što nema života bez roditelja. Pjesnik ne živi u beskraju nego u realnom, objektivno zadanom, zemaljskom prostoru i vremenu, u svome tijelu. I nije suvišno poznavati biografiju pisca jer je život iza­zov svake misli i čina ljudskog. Čovjek nije stvorio nijedan oblik u kojem ne bi bila sačuvana analogija prirode, prašak zbilje. Pjesma je dnevnik, ali ne dnevnik života nego stvaranja.

Ako biografiju, vrijeme života, možemo označiti horizontal­nom linijom, onda vrijeme pjesme možemo označiti samo: ver­tikalom. Linija biografije odvija se u objektivnom, mehanički izmjerljivom vremenu, a vertikala predstavlja trenutak stvara­nja, čisti čin, a to je mehanički neizmjerljivo vrijeme, subjek­tivno vrijeme, vrijeme imaginacije.

Ne čujem više riječi drage, znane.Bijah li doista JA taj dječakKoji je slušao njihov govor?

D a n a s t r i d e s e t p e t eDragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. kao naj­

stariji sin Mirka (1886—1932) i Mande rođ. Kegljen (1881—1963). Imao je brata Đuru (1912—1934) koji je umro od tuberkuloze u 22-oj godini u Zagrebu i dvije sestre, Franjku i Katu. One i danas žive u Rastušju. U krugu ovog djetinjstva, uz likove oca i majke, svijetle likovi bake Eve i djeda Nikole.

»Hoću da započnem ovu pripovijest s onim danima, kad mene još nije bilo na zemlji. U ono su vrijeme Tadijanovići bili velika zadruga. Glava kuće, moj pradjed, zvao se Antun, a njegova treća žena Klara. Prva žena Antina, mati mog djeda, umrla je mlada; druga, s kojom ne življaše ni godinu, utopila se u Glogovici, pod vrbama, u viru, kupajući se u žetvene dane. A Klarin glas odjekivaše po kući ovako: »Nije Klara trubeljika, već je Klara od čelika«. Kad bi družina bila okupljena okolo stola da jede, Klara bi stala donositi jelo, kako je išao red. Donijela bi najposlije, nedjeljom, kositreni tanjur na kojem se pušilo meso, dijeleći svakome koliko mu pripada. Dno tanjura bijaše išarano urezanim tragovima mnogih noževa. 0 tome bih tanjuru hotio da kažem dvije riječi. Davni tanjur. Tanjur ko- sitren. Pokojna ruka jednoga Tadijanovića urezala je u donji rub tanjura inicijale svoga imena, S T, i godinu 1763. U mome djetinjstvu davao sam s bakom iz toga tanjima mlijeko mač­kama da piju. Obično smo imali po tri mačke sa zelenim oči­ma. Ja sam, poslije, odrastao, a iz tanjura su zobali pilići ku­kuruzno brašno, žuto, namočeno vodom. Koji nije dobro vidio, iz

293

podaljega ne bi mogao da razazna koje su pilići, a koje brašno kukuruzno. Ali po žutome skakutanju zaključio bi: to pilići skakuću. Uz njih je naslonjeno žuto sunce...« (Riječi izgublje­nog sina, 1936.)

Prvi krug biografije pjesnika čine godine najranijeg djetinj­stva, do polaska u pučku školu. To su dani »lova na diigu«, bez­dani bunar u čijim nepoznatim, nepomućenim dnima klija riječ i začinje se pjesma. To je prvi izazov života, prvi sudari, sukobi i prve strave.

... Gle, Đura Perin Kako po kiši trči, uz brdo, k Svetome Vidu.

Znam ja već, šta će on. On će se uvući, polako,U toranj, gdje su golubiOd grmljavine preplašeni, u mraku šćućureni.Đura Perin se došulja i natrpa puna njedra Golubova. Možda čak deset.Onda ih nosi doma i kolje.

K i š a u p r e d v e č e r j eTo je rođenje straha, prvi osjećaj tragike, otuđenja i tje­

skobe. Svjetlost je u srcu, a prostor i vrijeme kao pozadina ovog djetinjstva postaje mrak, mračno doba, sve mračnije.

Meni bi žao bilo zaklati goluba,A osim toga, bilo bi me strah U toranj se penjati, med golube, u mrak.

K i š a u p r e d v e č e r j eDrugi životni krug sačinjavaju godine školovanja od 1912.

do ispita zrelosti u rujnu 1925. To je vrijeme koje u povijesnom značenju određuju prvi svjetski rat (1914—1918), oktobarska re­volucija (1917) i stvaranje kraljevske Jugoslavije.

Nižu pučku školu Tadijanović polazi u susjednom selu Pod- vinju, a višu pučku školu i realnu gimnaziju u Slavonskom Brodu.

»Rastušje, slavonsko selo s pedesetak kuća, udaljeno pre­ma sjeveru sedam kilometara od Broda, nema ni škole ni opći­ne, nego samo kapelu, usred sela, i crkvu svetog Vida, koja je sagrađena 1910. na brežuljku iznad sela,* gdje je već otprije bila stara crkva i seosko groblje. Kroza selo teče omanji potok, iz obližnjih šuma, iz Pribudovca, i uvire u poljima ispod sela u Glogovicu koja izvire u Dilj-gori, u selu Glogovici. Blizu tog sela, u crkvi sv. Stjepana, sagrađenoj u XV. stoljeću, sahranjen je dubovički župnik Vid Došen (oko 1720—1778), pisac Jeke pla­nine (1767) i Aždaje sedmoglave (1768). Došenov suvremenik, slavonski pisac Blaž Tadijanović rođen je (vjerojatno) 1728. u Rastušju. U Sedmogodišnjem ratu (1756—1763), kao vojni ka­

* U travnju 1969. crkva je prenijeta u selo i sagrađena na mje­stu srušene kapele.

294

pelan brodske graničarske pukovnije, koja je bila zarobljena, ostao je u zarobljeništvu, od kraja 1757. do svršetka rata, u Kiistrinu, u Pruskoj, gdje je kao 'franciskan taborski i sužanja cesarskih duhovni službenik’ napisao za svoje zarobljene zem­ljake knjigu Svašta po malo iliti Kratko sloienje imena i riči u ilirski i njemački jezik (Magdeburg, 1761; II. izd. Troppau 1766). U dobi od 69 godina, umro kao exprovincijal u Cerniku 23. IV. 1797« (Podaci za biografiju, 1956).

Blizu dva stoljeća poslije njih, jedan seoski dječak krenuo je mukotrpnim putem školovanja, svakodnevnog pješačenja prašnim, blatnjavim putem ili smrznutim stazama, po suncu, po kiši, po vjetru, po mrazu i snježnoj vijavici. To neprekidno kru­ženje od Podvinja, i kasnije od Broda, do Rastušja praćeno je nekom iskonskom tugom i osjećajem iskorjenjivanja, polaga­nog udaljavanja od rođene grude, slutnjom gubitka, propasti i smrti. Najviše se voli ono što se gubi. Između ljubavi i nestaja­nja, između života i smrti, između neprolaznosti prirode i pro­laznosti čovjeka, rađa se krug samoće, klija tragika unutarnjeg sukoba, dvostrukost bića. Ali upravo tragičan osjećaj života rađa pjesnika, kao što sudar kremena i kresiva izaziva iskru.

Tema otuđenja pojačava se biološkim promjenama i sazri­jevanjem emotivne i misaone slike svijeta. U dnu svih slika i metafora, u dubinama patnje, trepere dani djetinjstva, svjetlost izgubljena zavičaja.

Gdje su dani moga djetinstva Koji se više nikad neće vratiti?

G d j e s u m l a d i d a n iI da zavičaj, u kojem je totalitet bića, ne bi bio izgubljen

— rađa se pjesma, čin koji prolaznost stvari preobražava u neprolaznost stiha.

U tom vremenskom krugu nastaje prvo značajno i obimno poglavlje Tadijanovićeve lirike. Do svoje dvadesete godine na­pisao je, potpuno nepoznat i bezimen u javnosti, mnoštvo pje­sama koje su kasnije ušle u knjige i antologije. U Kronologiji autor navodi 95 naslova svojih pjesama koje su u tom vremenu napisane.

Danas nije moguće govoriti o Tadijanovićevoj lirici bez sti­hova: — Lutanje; Samoća; Pjesma o dunji i ptici; Noć bez ja­blana; Otvori mi vrata, Grlice; Visoka žuta žita; Hrastovo lišće šumori, šumori; Jesensko pismo; Šta govore usta Tina Deona ■— a to je samo nekoliko pjesama nastalih u danima rane mladosti, u vremenu kad nitko nije ni znao ni slutio da je već započeto i stvoreno novo poglavlje hrvatske lirike.

Tadijanovićeva rana lirika nosi temeljne oznake njegovapjesničkog djela: tematiku, ritam, jezik i metaforu.

295

Nije naodmet spomenuti da su putovi Tadijanovića vodili izvan užeg zavičaja. U petnaestoj godini prvi put je bio u Za­grebu na proputovanju u Maribor. Kao đak VII. razreda puto­vao je, u grupi đaka i nastavnika, iz Broda u Sarajevo, Dubrov­nik i Kotor. Iste godine boravi sa svojim ocem u Beču, a godinu kasnije, na maturalnom putovanju, posjećuje Bled, Plitvička je­zera, Šibenik, Split, Dubrovnik, Kotor, Sarajevo. More i drevni kameni Dubrovnik postaju novi lirski motivi i doživljaji. To su životne činjenice koje nam mogu pjesničku riječ učiniti bližom, ali pjesma počinje gdje činjenice prestaju.

Treći krug života počinje dolaskom u Zagreb na studije 1925, a završava se 1945. godinom.

Tadijanović upisuje Gospodarsko-šumarski fakultet koji na­pušta (1928) i upisuje se na Filozofski fakultet (Grupa za naro­dnu književnost). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Za­grebu izdana mu je u veljači 1937.

U tom razdoblju u njegovu životu zbivaju se događaji rele­vantni za poeziju. Kao član akademskoga pjevačkog zbora »Mla­dost« bio je (1928) na turneji po Njemačkoj (Dresden, Berlin, Leipzig, Diisseldorf, Miinchen). Tri godine kasnije (1931) sudje­luje na turneji (Srbija, Makedonija; Solun, Atena, Patras, Krf; Dubrovnik, Split) s akademskim pjevačkim zborom »Mladost- -Balkan«. Sljedeće godine (1932) boravi u Pragu kao stipendist i prevodi Vitezslava Nezvala, a godinu kasnije (1933) ponovno je na turneji s istim pjevačkim zborom po Sredozemnom moru (Ajaccio, Monte Carlo, Nizza, Toulon, Marseille, Barcelona, Tu­nis, Alžir, Malta). Sa studentima povijesti umjetnosti Zagrebač­kog Sveučilišta putuje (1936) sjevernom Italijom (Venezia, Ve- rona, Milano, Pavia, Genova, Piša, Siena, Firenze, Bologna, Pa­dova). Poslije završenih studija boravi neko vrijeme kao sti­pendist u Parizu (1937). Još dva putovanja (Rim, 1941; Sofija, Plovdiv, 1942) zatvaraju treći krug pjesnikove biografije.

Putovi i zemlje kojima je prošao daju unutarnju dimenziju njegovoj poeziji, distancu sagledavanja i mjeru.

Godine studija i školovanja, pratilo je siromaštvo, bijeda i patnja.

»S koliko li sam nestrpljivosti očekivao upravo tih ferija da se vratim kući, da se do sita najedem kruha, mlijeka, voća! (Je li potrebno spomenuti da sam se u mom dragom Zagrebu dosta nagladovao?) U Rastušju su živjeli moji: otac, mati, se­stre i brat, tuberkulozan...«,piše Tadijanović govoreći o nastanku svoje pjesme Dugo u noć, u zimsku bijelu noć. Težina života, društvena nepravda i okrutna bešćutnost asfaltne geometrije grada, tema su i sudbina

296

mnogih generacija naše inteligencije neposredno seljačkoga po­rijekla.

U Tadijanovićevoj lirici, u proznim zapisima, u autobiograf­skim podacima, zacrtan je i zauvijek sačuvan životopis pje­snika. Autobiografsku oznaku svoje poezije pjesnik ističe uno­šenjem neposrednih podataka u pjesme, kao slikar koji umjesto boje unosi stvarnu materiju u sliku: zemlju, kamen, pijesak ili travku. Tadijanoviceve pjesme ne nose samo godinu, nego i dan, a često i sat nastanka, pa su ti podaci postali sastavni dio poezije. Ali poezija nije samo biografija.

Ovaj treći krug života vrijeme je u kojem se pjesnik javlja svojim punim i pravim imenom. Od tada je životno i stvaralački neizbrisivo prisutan u književnosti. Potkraj 1930. javlja se U kolektivnoj zbirci Lirika šestorice. Sljedeće godine u vlastitoj nakladi objavljuje prvu samostalnu knjigu Lirika, a zatim Sunce nad oranicama (1933), Pepeo srca (1936), Dani djetinjstva (1937) i Tuga zemlje (1942).

Na početku trećega kruga (1928) ističu se dva životna po­datka: samoubojstvo prijatelja iz djetinjstva i odsluženje vojnog roka u Bileću, u Hercegovini.

»Nekoliko dana poslije događaja [smrt prijatelja] imao sam sa svojim ocem najteži razgovor: pokušao sam mu obja­sniti da od mene nikada neće biti šumar; dotle sam naime imao već pet semestara šumarstva (a upisan i šesti semestar!) i je­dan filozofije. Sporazumjevši se s ocem da od njega više neću primati nikakve pomoći za školovanje, zaključio sam: otići ću da odslužim vojni rok, a zatim ću završiti studij filozofije...

I tako sam se, iz Rastušja, početkom studenoga, s teretom na srcu, obreo u Hercegovini, u Bileću, u Školi za rezervne ofi­cire, kao redov-đak 13. čete. Bio sam, onako mlad, među naj­starijima, a ne znam da li je itko tada mogao biti od mene žalosniji« (Moji vojnički dani u Bileću, 1961).

A taj isti treći životni krug zatvara se mrakom rata, strada­njem milijuna, smrću prijatelja Ivana Gorana Kovačića. Pjesmu je zamijenila šutnja.

Četvrti otvoreni krug života počinje 1945, a predstavlja apo­gej njegova života i djela. Poslije godina šutnje opet je rođena pjesma.

Preteški tmasti oblaci puni kiša danima prekrivahu nebesa: i sunce zakri mrklina, i ničega ne bi do mračnosti; i ja tako bijah utonuo u pustu šutnju, u muk.

E l e g i j a o p j e s n i k u k o j i n i j e d u g o g o d i n a p j e v a o

U ovom razdoblju Tadijanović je nastavio svoj lirski opus

Objavljen u zbirkama Pjesme (1951), Intimna izložba crteža iz Raba (1955), Blagdan žetve (1956), Prsten (1963).

297

Uz poeziju Tadijanović djeluje na širem kulturnom području.Treba posebno istaknuti njegov redaktorski rad. Kao ure­

dnik u Nakladnom zavodu Hrvatske (kasnije »Zora«) uređuje Djela Ivana Gorana Kovačića i zasniva kolekciju Djela hrvatskih pisaca; u Matici hrvatskoj uređuje kolekciju Hrvatski pjesnici, urednik je Sabranih djela A. G. Matoša u izdanju JAZU. U nje­govoj redakciji izlaze Sabrana djela Janka Polica Kamova, Sa­brana djela Silvija Str. Kranjčevića, Sabrana djela Tina Ujevića i Sabrane pjesme Vladimira Vidrića, a istovremeno je član ure­dničkog odbora Pet stoljeća hrvatske književnosti. Kao direktor Instituta za književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti organizirao je sa svojim suradnicima više studioznih izložbi hrvatskih pisaca, prikupio je, spasio od propasti i učinio pristupačnim književnoj povijesti i kritici ostavštine mnogih na­ših književnika, napisao je stotine stranica komentara i bilježaka uz pojedina izdanja, a to je samo dio njegova rada.

Tadijanovićev tekstološko-kritički rad pokazuje nekoliko oso­bina samog pisca, a prije svega samozatajni napor i ljubav pre­ma tuđem književnom djelu, prema svakoj sitnici koja se od­nosi na određeni tekst ili na pisca.

Prirediti kritičko izdanje nije samo tehnički posao koji traži akribiju, nego je to istovremeno istraživački, znanstveni i stva­ralački rad. Mnogi stihovi naših pjesnika koji se navikom krivo prenose iz izdanja u izdanje, dobili su pravi pjesnički smisao kad je uklonjena iskrivljena, obesmislena riječ. U našoj književ­nosti nemarom i nebrigom uvriježile su se mnoge krive tvrdnje, pogrešni navodi i datumi. Ispraviti te naoko sitne netočnosti znači vratiti djelu autentičnu dimenziju. Krive činjenice rađaju pogrešnim zaključcima.

Uređujući djela hrvatskih književnika Tadijanović je u svo­jim komentarima, bilješkama i napomenama, postavio i razra­dio principe i metodologiju tekstološke kritike.

U Tadijanovićevu pjesničkom opusu značajno mjesto imaju i prijevodi evropskih pjesnika, kao: Goethea, Holderlina, Nova- lisa, Heinea, Nezvala i drugih.

U posljednjem, četvrtom krugu života nastaju stranice Ta- dijanovićevih proznih tekstova. Njegovu prozu možemo podijeliti u dvije grupe. U prvu idu eseji, članci, feljtoni, autobiografski osvrti i odgovori na pitanja novinara i književnih kritičara. A u drugu grupu ide književna umjetnička proza. Davno zasnova­ne i djelomično objavljene prozne cjeline obećavaju veće prozno djelo koje nastaje posljednjih godina.

Od priznanja izrečenih Tadijanoviću treba spomenuti tri književne nagrade koje su mu dodijeljene: Zmajeva nagrada, Nagrada grada Zagreba i Nagrada Vladimira Nazora za životno djelo.

298

Na prozoru dvorišne zgrade u Ilici 26 gori svjetlost do u ka­snu noć. I kad mislim na Tadijanovića vidim ga za radnim sto­lom u sobi zatrpanoj knjigama, u kojoj živi od 1936. ravno trideset i tri godine; čitav jedan život askeze i rada. Život? Pjesma je jedini i pravi, autentični život pjesnika.

3

Najsmioniji čin umjetnosti uvijek je: biti svoj, biti vlastit. A to nije pitanje racionalnog izbora nego zakon vatre u biću.

U vrijeme kad se javlja Tadijanoviceva lirika, mijenja se društvena i misaona slika svijeta. Dvadeseto stoljeće isplovilo je na pučinu. Umjetnost traži nove izražajne strukture. Iz labo­ratorija znanosti prelazi u poetiku i u poeziju riječ: eksperiment. Dezintegracija lirike, koja je počela Baudelaireom i Rimbaudom, nastavlja se u pjesničkim revolucijama simbolizma, futurizma, ekspresionizma, nadrealizma, tražeći grozničavo nove izvore i rude, prebacujući sidrišta u neistražene prostore duha i ma­terije.

U hrvatskoj lirici rastu svodovi djela Ujevića i Krleže, a svod poezije A. B. Šimića definitivan je i zatvoren smrću pje­snika. U isto vrijeme kad se Tadijanovićevo ime javilo u knji­ževnosti, Gustav Krklec i Dobriša Cesarić, pjesnici uz koje če­sto stavljaju Tadijanovića, imaju za sobom puno desetljeće jav­noga pjesničkog djelovanja.

Ima jedna unutarnja dosljednost, neprekinuta nit koja je oznaka sve Tadijanovićeve poezije od prvih do posljednjih sti­hova i proze koju piše, a redovito se imenuje kao: jednostavnost. Sva kritika to ističe i svi koji su pisali o njemu u tome se slažu. Ali to opće mjesto upravo je granica na kojoj se razilaze mi­šljenja.

Što je jednostavnost?Pojedini kritičari daju toj riječi različita značenja. Jednima

je ona sinonim prirodnosti a drugi jednostavnost izjednačuju s osjećajem koji suprotstavljaju mišljenju. Jedni traže jednostav­nost u tematici a drugi formi. Jednostavno je ono što nije slo­ženo, ono što je nedjeljivo, bez dijelova. U metafizičkim raz­matranjima jednostavnost se pripisuje ljudskoj duši kao besmrt­noj nasuprot tijelu koje je raspađljivo. Demokrit svojstvo je­dnostavnosti daje atomina, a Leibniz monadama. U životnom kon­tekstu jednostavno je ono što nije komplicirano, a jednostavan je čovjek onaj koji se ne povodi za modom i nije izvitoperen.U antitezi — klasika i romantika — jednostavnost je oznaka klasike jer odbacuje suvišno i teži jasnoći i mjeri.

299

Sve što je veliko, jednostavno je. Složenost nije u neredu nego u zreloj kristalizaciji oblika, u jednostavnosti. I ništa tako sugestivno ne djeluje kao riječ jednostavna i čista, nevina, prvi put viđena i rečena. I kad ponovno ističemo jednostavnost Tadi- janovićeve lirike, potvrđujemo njenu originalnost, zrelu puninu i sugestivnost. A njeni unutarnji prostori ostaju nedostupni. Zna­čenje ove ideje treba potvrditi u poeziji.

Kad se pojavila druga knjiga Tadijanovićeve lirike, Antun Barac izrekao je mišljenje koje je vrijeme potvrdilo i nadopu­nilo: »Neke su pjesme Tadijanovićeve klasične i pripadaju već sada među trajne tekovine moderne hrvatske lirike«. Tadijano­vićeve pjesme iz knjiga prešle su u antologije hrvatske, jugo­slavenske i svjetske poezije, prevode se na mnoge jezike. O toj lirici napisan je zamašan broj kritika, osvrta, članaka i eseja, od Josipa Bognera preko Vladimira Nazora, Ivana Gorana Ko- vačića do Slobodana Novaka, Nikole Milićevića, Pavletića, Ste- vana Raičkovića, Tomičića, Šoljana, Ivančana i Donata. Kritika koja nastaje za života pisca nikada ne može biti obuhvatna, jer govori o jednom dijelu pjesnikova opusa u nastajanju, o jednoj pjesmi, o jednom aspektu i horizontu koji se svakim novim stihom otvara. Prema vremenskoj periodizaciji o Tadijanoviću se govori kao o pjesniku između dva rata, ali velikim značajnim dijelom svoje lirike, koja još nastaje, taj je vremenski krug pro­širen. Ne samo brojem pjesama nego kvalitetom i novom di­menzijom, Tadijanović je pjesnik koji je izašao iz vremenskih okvira dvaju ratova. Značajni ciklusi Intimna izložba crteža iz Raba, Jedan čovjek u Parizu, Gost u Vučedolu i pjesme kao Go- ranov epitaf, školjka, Veličanstvo mora, Prsten, nastale su po­slije 1945. godine, a bez tih stihova danas nije moguće govoriti o njegovoj lirici.

Mišljenja koja je o Tadijanoviću izrekla kritika između dva rata govore samo o jednom dijelu njegove poezije. Većina kri­tičara govori o Tadijanoviću kao izvornom i značajnom pje­sniku, ali bilo je i onih (istina, mali broj) koji su negirali nje­govo pjesničko djelo; a zar ima značajnijeg pjesnika o kojem se mišljenja ne sukobljuju?

Između kritika o Tadijanoviću izdvojio bih prikaze Ive Ko- zarčanina i Ivana Gorana Kovačića. I Goran i Kozarčanin iznijeli su mišljenja koja kasnija kritika potvrđuje i razvija: o origi­nalnosti i novosti lirskog izraza, o organskoj cjelovitosti emo­cija i izraza, o jedinstvu zvuka i metafore. On je svojom pje­sničkom vizijom neposredno i snažno na njih djelovao. Tema zavičaja, tema djetinjstva i tragičan osjećaj prolaznosti života —

Oh, kakve li smo krhke igračke XJ krvničkima jakim rukama!

M j e s e č i n a

300

— našle su stvaralački odjek u djelu dvojice mladih književnika.Posljednjih godina kritika i literatura o Tadijanovićevoj poe­

ziji sve više raste i postavlja nova pitanja. Uz prigodne članke, razgovore i intervjue, javlja se sve veći broj eseja i napisa koji pjesnika i njegovo djelo interpretiraju iz novih kriterija, pa se uz prikaz poezije javlja i kritika kritike (Dubravko Ivančan: Uz »Blagdan žetve«, 1957; Branimir Donat: Vrijeme kao pjesni­kova imaginacija, 1961). Tadijanovićeva poezija uspostavila je razgovor generacija.

U poeziji nema velikih i manje velikih pjesnika, ima samo, da preuzmemo Croceovu misao, pjesnika i onih koji to ni­

su. Sve tipološke podjele čine mi se suvišnima. Tadijanović je pjesnik među pjesnicima i njegov je stih razgovijetan i svoj. On je baštinik jezika i hrvatske pjesničke tradicije.

Središna osnovina Tadijanovićeve vizije svijeta osjećaj je prolaznosti, tjeskoba smrti. Ona je trajno prisutna u njegovoj poeziji.

Smrt je naš dobri pastir. On ima palicu snažnu Te nas izjednačuje sa stokom koja se kolje.

P j e s m a m o m s r c uNa putu k sebi, u dubine vlastitog bića, pjesnik susreće smrt

kao otkriće sebe samoga. Prisutnost smrti, dodir smrti, rađa tragičan osjećaj života i vodi u otuđenje: u ponor ništavila ili u beskraj vječnosti. A to nisu prostori pjesnika. Između ništa­vila i vječnosti rađa se alter ego, pjesma, krik potpuna čovjeka.

Prije nego što uzmoraš ostaviti, srp kojim žanješ

trči na raskršća i krikni Neka te čuju žute šume

i teške crne oranice i lastavice i dimnjaci

i neka te čuju koji bez prestanka oštre noževe za klanje

Neka odjekuju doline Nek se zaljuljaju vrhovi

Trči na raskršća u zlatnosti sunca trči trči

krikni razlupaj

D a n a s t r i d e s e t p e t eSmrt je prisutna u Tadijanovićevoj poeziji kao neminovnost,

kao kozmički univerzalni zakon, kao povijesni, društveni zločin, kao »ubilački zveket« onih »koji bez prestanka oštre noževe za

301

klanje« i kao samoubilački čin. Smrt se javlja i kao preobra- ženi Eros koji teži totalitetu i savršenstvu.

Dvojnost, dvostrukost bića, psihološka je oznaka čovjeka na raskršću svjetova, na počecima civilizacije u nastajanju. Pot­muli topot društvenih sukoba, lomova i preobrazbi odjekuje i tutnji u Tadijanovićevim stihovima, a projicira se i kao svjesni, misaoni stav u dijelu njegove lirike s duboko ljudskom huma­nističkom socijalnom tematikom. Fizička patnja, glad i teško probijanje kroz nepravdu života, sudar sela i grada, otvorili su usamljenom mladiću put prema drugima, razumijevanje tuđe boli. Pjesnik, kad je najsubjektivniji, najbliži je zajedničkom ljudskom svijetu, jer govor u prvom licu nije samo govor pje­snika nego i čitaoca, govor čovjeka.

Poezija je, u jednom od svojih slojeva, biografija pjesnika, u njoj je zabilježeno doživljeno iskustvo. U širem značenju pje­sma je biografija čovjeka, biografija čitavih generacija, biogra­fija jezika i naroda u kojem niče. Vrijeme pjesme nije meha­ničko vrijeme, nego trenutak vječnosti, vrijeme stvaranja ili, kako se Tadijanović izrazio: vrijeme srca.

Nijedna tema sama po sebi nije pjesnička ako nije preo- bražena dubljom čežnjom, pjesničkom vizijom. Tema dobiva zna­čenje u pjesmi. Svoj doživljaj svijeta Tadijanović kristalizira u slikama prirode: zrela polja, sunce nad oranicama, šuma, hrast, jablan, kuća, potok, kiša, golubinja krila, dunja, ptica, sumrak, noć, svitanje, more, kamen, pločnik velegrada, ostaci drevnih civilizacija. U tim slikama izražava se duboka težnja za jedno­stavnošću, za skladom i harmonijom.

Danas vidjeh sijača Na oranici i čuh motike Zvek. Kao u mladosti mojoj.II kao u dobaPindara. U krajini nepoznatoj Spremaju bombe atomske. Život Jednostavan.

J e d n o s t a v a n ž i v o tKoncepcija vremena u ovoj kao i u većini Tadijanovićevih

pjesama harmonična je, prezent se potvrđuje u prošlom i bu­dućem vremenu. Vrijeme je: sadašnjost prošlosti, sadašnjost sa­dašnjosti, sadašnjost budućnosti.

»Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, ja znam; ali ako me pita i ja želim razjasniti, tada više ne znam« (Sv. Augu- stin: Ispovijesti, Knjiga XI, glava 14).

Vrijeme je pjesnička vizija harmonije.Ne bi ni slušali moj zbunjen odgovor Da nisam o tome mislio, i da ne znam

302

Hoće li on sa mnom leći U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati,Da se i meni činilo, kao i onimaPreda mnom, da se ruka moja neće nikadaRastati od prstena, od prstena od srebra,S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma O prstenu. 0 mojem ili tvojem prstenu?

P r s t e n

Priroda, slike rodne Slavonije, koje nosi na svim putovima života, u Firenci, u Parizu, u prostorima duha, nisu tema nego mjera stvari, projekcija bića u totalitet svemira, ukorijenjenost u nepomućene izvore života.

Nošen vizijom harmonije Tadijanović se vraća stvarima je­dnostavnim i svakodnevnim, djetinjstvu života i djetinjstvu pri­rode. Razdešenom, neskladnom vremenu pjesnik je suprotstavio jednostavnost riječi, jednostavnost koja spaja klasično »jedno i sve«, koja pokazuje da se svaka stvar ogleda, prepoznaje i sjedinjuje u drugoj stvari, da je stih proljetna oranica, da je zvjezdani svemir glazbalo, a bol čovjeka pjev ptice, da je ljubav smrt, i da isti zakon upravlja čovjekom, mravom i svemirom (Pjesma Božanstvu, Krik iz pustinje).

Pjesnik nosi mjeru u sebi, u doživljaju svijeta. Povratak izvorima života, povratak primitivnoj neposrednoj izvornoj struk­turi svijesti, povratak »u zaborav svijeta« — to je novost i mo- dernost Tadijanovićeve lirike, njen izazov i njena aura i ne- ponovljivost.

Filozofija pjesme nije u značenju ideja nego u jedinstvu izraza.

Tadijanović je pjesnik slobodnog stiha. Često ga uspoređuju sa stihom Antuna Branka Simića. Takve su usporedbe neo­

držive, jer su Šimić i Tadijanović dvije samostalne različite pjesničke individualnosti, a upravo je slobodni stih: ekspresija ličnosti.

Stih možemo proučavati kao objektivni sistem znakova, kao sredstvo ili kao strukturu vizije, kao značenje.

Značenje Tadijanovićeva stiha neodvojivo je od doživljaja i vizija svijeta. Osnovna težnja za jednostavnošću potvrdila se u stihu čiji se ritam temelji na disanju i prirodnosti kazivanja, na govornoj strukturi jezika. Dijakrona morfologija dovela bi nas do Sumera i do biblijskih paralelizama, do Homera i grčkelirike, do Franje Asiškoga, ali je jedino pouzdan put ostati nagovornom tlu, na stvarnoj podlozi slavonskog sela, na bogat­

303

stvu narodnoga jezičnog i muzičkog izraza. Punu potvrdu mo­žemo naći u ciklusu Dani djetinjstva.

Pjesnik u svoje stihove prenosi folklornu magijsku pjesmu, govorne izričaje, obredne formule, molitve, autentično pismo ocu na ratište, natpis s datumom (Moje igračke, Moja baka blago- silja žita, Dopisnica na ratište, Mladež domovini). Već je Nazor istakao da Tadijanovićeva versifikacija »odgovara sadržaju pje­sme i u skladu je s pjesničkim osjećajem«. Time je istaknuta originalnost i autentičnost pjesnika koji je u stihu postigao sklad ritma i smisla.

Petar Guberina u studiji Zvuk i pokret u jeziku prateći odnose govornog jezika i umjetničkog izraza o pjesmi Dopisnica na ratište kaže:

»Tadijanović u nekoliko svojih lirskih kreacija upotrebljava u isto vrijeme formu stiha i formu proze; da svojim različitim mislima-osjećajima dade različite forme ritma. Stih i proza na taj način postaju i formalno dijelovi iste više cjeline: ritma (misli —) izraza, u kojem stih i proza nastaju kao posljedica različitog ritmičkog okvira. Takva je, na primjer, Dopisnica na ratište«.

Pismo djeteta koje još ne zna pravopis, a piše ono što baka govori, teško je tretirati kao »prozu«. To je slika, otisak naivnog mentaliteta, stanje svijesti, psihološki podatak.

Guberina je u Tadijanovićevoj pjesmi istakao različite for­me ritma kao »dijelove iste više cjeline«. Ta se misao o organ­skoj harmoniji — coincidentia oppositorum — može potvrditi mnogim primjerima iz njegove lirike.

Prvi je formalno savršenstvo Tadijanovićeve poezije isticao Goran Kovačić i ustvrdio »da je njen autor naš najbolji pozna- vač arhitektonike pjesme«. Svoj zaključak Goran je potvrdio nizom citiranih stihova.

Kad bismo zvuk i ritmičku intonaciju izdvojili iz seman­tičke strukture, pokazao bi se instrument izraza, glazbalo slo­ženo u detaljima a jednostavno u cjelini. Mnogi Tadijanovićevi stihovi ostvareni su u čvrstoj silabičkoj strukturi. Deseterac je vrlo čest. On je dosljedno proveden kroz čitavu pjesmu, na primjer, u nerimovanom sonetu Snove sniju stari maslinici ili u kombinaciji sa osmercima Kad umrem ili u sazvučjima slike Dugo u noć, u zimsku bijelu noć.

Rima se dosta često javlja kao ritmički impuls, prirodna i slučajna, kao zvuk koji brižne iz dubine zaborava.

Dominantni su nosioci Tadijanovićeva stiha: akcenatsko into- nacijske cjeline, opetovani semantički paralelizmi, i tišina.

304

Tišina, stanka — koju pjesnik postiže intonacijom, grafič­kim rasporedom slike i značenja, ili iznenadnim pitanjem, obra­tom misli — stvara jedinstvenu auru suglasja. Govor tišine, bjelina među stihovima, sugerira prisutnost nečujnog i nevi­dljivog sklada.

Sedam dječaka, u košuljama zelenim,Prestaše da osluškuju šumorenje mora Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve0 moru; i kako se talasa, i kako se pjeni,A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim Na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,Premda su mi usta otvorena, kazatiNi riječi pred veličanstvom mora,Pred modrim šumorom vječnosti

V e l i č a n s t v o m o r aTadijanovićev slobodni stih nosi u žilama drevnu govornu

tradiciju pučkog izraza, mjeru koja izjednačuje sve živo i mrtvo u prstenu neprekidnih mijena (Moj manifest, Prsten).

Drevna struktura kolektivne svijesti i subjektivna individu­alna vizija, vizuelna struktura lirske pjesme, ne mogu se izje­dnačiti, ali se mogu kao srodni sistemi suočiti. Claude Levi- -Strauss u strukturalno antropološkoj raspravi La pensee sauva- ge (Divlja misao) uspostavlja kontinuitet između arhaične »pri­mitivne i civilizirane misli«.

To na pjesnički način, nošen emotivnom strujom, čini Tadi- janović u pjesmi Večer nad gradom.

Suprotstavljajući strukture dviju civilizacija: — renesansnu Firenzu i rustikalno Rastušje, ruke Michelangela koje su stvorile besmrtnu Zoru i ruke žetelaca na slavonskom žitnom polju, vječnom u prirodnom rađanju — izražava, u prolaznosti svega, u tišini sna, svoju osnovnu viziju jednostavnosti i harmonije.

Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.Vi možda već znate, da sam ja pjesnik iz Hrvatske Koji ne može da vjeruje, da su vaše ruke Mrtve. Mrtve ruke.Mislim na moje polje koje su neznane Ruke požnjele; spavaj, srce moje,1 ne slušaj muziku u gostionicama,I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom Sa svjetlima. Ruka će sigurno Ugasiti svjetiljke. Spavaj.Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti.I pepeo. Spavaj.

V e č e r n a d g r a d o mU ovim stihovima odjekuju Danteove tercine:

20 Jure Kaštelan 305

Qual e coltii che forse đi Croazia Viene a veder la Veronica nostra. . .

P a r a d i s o , XXX, 103—4Tadijanovića je lirika u tokovima mišljenja i osjećanja koje

nazivamo evropskim, a temelji se na Sokratu i Homeru. Ništa ne nastaje ni iz čega. Svijet koji je vidio i način na koji ga je uobličio u lirski izraz, samo je njegov i, u kontekstu hrvatske književnosti, nov i neponovljiv.

4

Ako poeziji vratimo izvorno etimološko značenje, onda je ona ljudski čin, stvaranje, a u svakom ljudskom radu sadržana

je svijest i smisao otvoren povijesti, prirodi i kulturi. Smisao pjesme u njoj je samoj: stvaralačka energija preobražena u ri­ječ, u nepromjenjivi red oblika. Svaka poezija istovremeno je: poetika. Ali i pjesnici sami izlažu diskurzivno svoju poetiku.

Tadijanović je u pisanim razgovorima i intervjuima iznio osnove svoje poetike. Vlatko Pavletić, u knjizi Kako su stvarali književnici, donio je razgovor s Tadijanovićem pod naslovom »Pjesme su fragmenti dnevnika ...«

U tom razgovoru pjesnik govori o svojoj poeziji. Navodim nekoliko fragmenata u kojima on sam daje uvid i neposrednu interpretaciju o nastanku, o kreativnom procesu, o kompoziciji i tehnici svojih pjesama.

»Od samoga početka«, kaže Tadijanović, »bilježio sam dan kad sam završio pojedinu pjesmu. Kasnije, kod objavljivanja, nisam htio samo tako oteti pjesme onim značajnim trenucima nego sam ih fiksirao datumom te još više istaknuo i inače lako uočljivu osobinu moje poezije koja je ujedno i moj dnevnik. Pjesme su fragmenti dnevnika, u kome je izražen moj život i iskustvo, ne samo slučajne impresije. S obzirom na to, kod mene ćete naći, uglavnom, tri vrste pjesama, ako se tako mo­gu izraziti. Neke su stvorene relativno brzo, i u njima je zau­stavljen i odražen jedan trenutak sa svime što mu pripada; druge sam, naprotiv, dugo nosio u sebi, ponekad i više godina, a što su gotovo u trenu napisane dokaz je samo da sam ih u sebi, neponovljivim nekim unutrašnjim procesom rada, uspio završiti prije no što sam ih napisao ...

... Takav je slučaj bio s _ Danima djetinjstva. Za treću je vrstu ilustrativan postanak Pjesama o ljiljanima; no taj nijekarakterističan za moj način stvaranja.

... Pjesme o ljiljanima napisane su 26. i 27. VIII. 1929, ali njihova povijest u izvjesnom smislu, počinje još 1924. Tada sam naime bio s ocem u Beču, odakle sam donio svezak djela Edgara Allana Poea, na njemačkom. Između ostaloga, pročitao sam i

306

Poeov esej Filozofija kompozicije, u kome on opsežno razlaže sve detalje o postanku svog slavnoga Gavrana. Njegova racio­nalna analiza imala ie tada. za mene barem, nešto neodoljivo. Godinama sam želio da i ja uradim slično, da i ja tako ma tematički precizno i strogo racionalno nađem i temu i izraz, pogodan da se postigne snažan pjesnički efekat. I tako sam već 1928. bio napisao, bolje reći započeo pisati pjesmu Ljiljani u polju, pjesmu o cvijeću i pejzažu, o mirisu i prirodi, ali je ni­sam dovršio. Prekinulo me u poslu neko sasvim osobno uzbu­đenje, i ja sam odložio već napisane stihove bez namjere da ih uskoro dopunim. Nikako da se javi potrebni »ljiljanski štimung« za pjesmu o ljiljanima. No, kad je u meni prevladala volja da napišem nešto isto tako racionalno kao i Poe, sjetio sam se onih ljiljana, ali se nisam vratio odloženoj pjesmi. Nisam je čak ni potražio među rukopisima, bilo mi je dovoljno da sam se mutno sjećao pojedinih stihova. Isto tako, duboko u meni, ali ne mut­no, tinjao je snažan doživljaj. Radilo se o ljiljanima porazmje- štenim oko odra mog prijatelja koji je, u listopadu 1928, od me­ne tražio da održim govor nad njegovim grobom, i iste se ve­čeri preda mnom ubio. Bio je to doživljaj koji se ne zaboravlja nikada. Učinilo mi se da su spomenuti elementi dovoljni kao građa, pa sam počeo razmišljati o temi. Kao i Poe, zaustavio sam se na mladoj ženi, Leliji. Što ima potresni je od smrti mlade voljene žene? Ja sam u to vrijeme volio jednu ženu, i ona nije možda nikada bila življa nego u to vrijeme, ali to nije bilo važno, jer sam čvrsto odlučio: ona mora umrijeti. Ona je već mrtva, zamislio sam, i zaista mi je bilo kao da je umrla. Osjećao sam taj strašni gubitak kao pravi. Osjećao sam i ljubav, neki nježni zanos za ljiljanima, a sjećao sam se također potresne scene u sobi mrtva prijatelja koji više i nije bio prijatelj nego ona — mrtva Lelija! U prvoj sam pjesmi evocirao susret s ljiljanima u polju. Iako to inače nije moj običaj, poslužio sam se personi­fikacijom; ona mi je u ovom slučaju bila potrebna da bih po­stigao što jači kontrast između života u prirodi i smrti u tuž­noj pustoj sobi, gdje je sve nepomično i mrtvo, prožeto mirisom ljiljanovim. Druga je pjesma ujedno vrhunac. U trećoj opet po­pušta napetost i bol se smiruje, nastupa olakšanje, kao što to već i biva kada navru suze. Zamislio sam to, i izveo, kao dra­mu, tri pjesme — tri čina! Grafički bih to prikazao linijom koja se uspinje, naglo presavija i pod istim se kutom spušta na dru­gu stranu...«

Navedeni fragmenti daju pouzdan ključ u dubinu Tadijano- vićeve poezije. I ovdje, jednostavno i prirodno kao u svemu što radi, gotovo impersonalno i objektivno, govori o dvije domi­nantne struje, dva fundamentalna osjećaja koji daju značenje njegovoj lirici: ljubav i smrt, biće i ništavilo.

Prateći racionalno proces nastajanja te pjesme Tadijanović kaže: »Nikako da se javi potrebni 'ljiljanski štimung’ za pjesmu o ljiljanima«.

307

U njemu tinja snažan doživljaj ljiljana oko odra prijatelja »koji je, u listopadu 1928, od mene tražio da održim govor nad njegovim grobom, i iste se večeri preda mnom ubio«. Ali ni taj »doživljaj koji se ne zaboravlja nikada« nije učinio da se javi »ljiljanski štimung«. Pjesma nastaje u onom trenutku kad je odlučio da žena koju voli mora umrijeti. Ljubav i smrt učinila je da se javi »ljiljanski štimung«.

Riječ štimung semantički je složena i neprevodiva. Ako ka­žemo: ugođaj, izgubljeno je značenje. U kontekstu Pjesama o ljiljanima »štimung« dobiva značenje suglasja između prirode ljubavi i smrti, a to je proporcija i harmonija koja je postig­nuta kontrastom i personifikacijom. Složeno značenje riječi »šti­mung« potvrđuje se u pjesničkoj viziji svijeta, u koncepciji har­monije.

Komentirajući Dane djetinjstva pjesnik govori o kreativnom procesu, o kristalizaciji pjesme:

»... Mislim da je karakteristično da ponekad u svom radu polazim od dominantne slike kao jezgre, kao središta kristaliza­cije. Ne izmišljam temu apstraktno; naprosto vidim, u duhu i u prirodi, konkretne slike i one međusobnim svojim odnosom tvore takozvani sadržaj, ili čak fabulu, čuvajući u sebi također imanentni dublji smisao. Neki pjesnici polazeći od toga 'du­bljeg smisla' dolaze do slika, a ja, obratno, polazim od slika i ne misleći na specijalni neki smisao. Smisao se javlja sam po sebi, jer organski proizlazi iz slike, iz niza slika...«

Slika je jezgro Tadijanoviceve poezije. Ne metafora, nego konkretna slika »u duhu i u prirodi«.

Slika je ili predodžba predmeta preko percepcije ili svijest o nekom predmetu koji je nestao ili ne postoji, a vidimo ga imaginacijom ili unutarnjim okom, okom duha.

U Tadijanovićevoj lirici gotovo nije moguće naći pjesmu u kojoj ne bi u središtu bila slika.

Balada o zaklanim ovcama zoran je primjer postupnog ni­zanja slika, kao da ih je montirao Eisenstein. To je knjiga sni­manja s potpuno definiranim kadrovima i planovima. Ali kad mislim na pjesmu, kad je u pamćenju slušam i gledam, slike nestaju, a izranja osjećaj tragike ne zaklanih ovaca nego čovjeka.

Slika nije svrha nego odnos, mjera svijeta. Smisao proizlazi iz slike, iz kretanja i odnosa među slikama.

Većina slika u Tadijanovićevoj lirici viđena je u prirodi, ali ih on ne kopira nego rekreira. »Les images sortent du propre fonds humain«, slike niču iz dubine ljudskog bića, kako se iz­razio Bachelard. Slika je dio čovjeka: n j e g o v a istina a ne n e k a istina.

Slika je trenutak vječnosti: vertikalno vrijeme.

308

Između svih slika u Tadijanovićevoj lirici u mome sjećanju lebdi: slika majke.| Dugo u noć, u zimsku gluhu noć

Moja mati bijelo platno tka.Njen pognuti lik i prosjede njene kose Odavna je već zališe suzama.Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem Po snijegu što vani pada U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:Anđeli s neba, nježnim rukama,Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju Pazeć da ne bi zlato moje probudili.Dugo u noć, u zimsku pustu noć Moja mati bijelo platno tka.O, majko žalosna! kali, šta to sja U tvojim očimaDugo u noć, u zimsku bijelu noć?

D u g o u n o ć , u z i m s k u b i j e l u n o ć Ova slika ne treba komentara.Dva kontrasta: noć i svjetlost. Svjetlost oka i svjetlost lam­

pe. Tišina i bjelina, snijega i platna. Tišina bez kraja. I nijemi razgovor majke i sina, od postanka.

Umjetnost govori sama.Oblik je proporcija vječnosti, najviši čovjekov čin i mjera.

A naš razgovor samo je uspostavljanje odnosa. I kad bi sve pret­postavke bile krive, pjesma bi i dalje ostala nepromjenjiva u svojoj unutarnjoj mjeri. Njena riječ govorila bi i dalje, jer riječ, prije svega, kazuje. Kao bitno ljudska, riječ izražava smisao čovjekove samoće. Riječ je svjetlost koja se uvijek iznova užiže. Da bi se, mala i treperava, održala na vjetru moramo je zašti­titi svojim dlanom i svojim grudima, radi nas samih.

Komentatori Tadijanovićeve lirike dotiču problem odnosa: poezija i proza. A to će se pitanje sve više postavljati, jer

djelo obavezuje. Mlade godine Lema Kamena već traže odgovor. Granične oznake poezije i proze nisu nepovredive i njihovo je podneblje zajedničko. Danas već Einsteinovu teoriju relativiteta nazivaju »pjesmom dvadesetog stoljeća«, a Paul Valery davno je u Descartesovoj Raspravi o metodi vidio »moderni roman«. I neka problem ostane otvoren. Odgovor je u djelu.

Poezija Dragutina Tadijanovića nosi u sebi ispovjedni karak­ter. Riječ se ne odriče smisla. Sam se nazvao »pjesnikom

srca«. Ali on nije sentimentalan, jer je ironija, a to znači: —

309

razum, misao, osjećaj mjere — budna i prisutna dimenzija vi­zije svijeta. Ona vodi u dubinu. Tadijanović je pjesnik nepo­sredan i potpun. Njegove riječi izlaze iz korijena bića, slobodne, jednostavne i prirodne, kao ptice na nebu.

Svakog dana sunce zapada. Doći će Dan od kojeg će se znati: mene Više nema.Neće se ništa desiti što nije bilo Za moga vijeka: mornari će Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.Voljet će se mladići i djevojke Kao što se prije njih Nikada nije volio nitko.

Kad m e n e v i š e n e b u d e

. Što više reći?Pjesma je oblik vatre koja se prenosi od iskona do kraja

svijeta. A vatra je život. Ona tminu pretvara u ljudsko podne­blje. I grije dlanove zemlje da se ne smrznu. Pjesma je potvrda života.

Kolo, 1969.

P R I B L I Ž A V A N J EPROLEGOMENA ZA LIRIKU ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA

PRED ŽIVOTOM I DJELOM

1

Javio se i nestao kao meteor. Ostala je svjetlost.Antun Branko Šimić, rođen je u osvit novoga stoljeća

(Drinovci u Hercegovini, 18. XI. 1898), a njegov kratak životni put završio se u bolnici za tuberkulozne na zagrebačkom Zele­nom brijegu (2. V. 1925).

Životni put A. B. Šimića ide od Drinovaca preko Širokog Brijega, Mostara i Vinkovaca do Zagreba u kojemu, uz kraća izbivanja, živi od 1915. do smrti. To su ujedno mjesta njegova osnovnog i srednjoškolskog školovanja. Gimnaziju prekida u osmom razredu i u jeku rata pokreće književni časopis Vijavica, 1917. Prvu pjesmu objavio je 1913. Bio je kratko vrijeme u Beo­gradu i u Dubrovniku. I to je sve. Jedan od mnogih životnih putova seljačkih mladića koji iz sela, kroz bijedu, putuju u rani grob.

Biografija svedena na činjenice i datume ne samo da malo pomaže razumijevanju njegove poezije, nego upravo njenu po­javu čini još apsurdnijom.

Nije teško pratiti i shvatiti ovaj životni put, ali je nemoguće biografijom objasniti misaonu i umjetničku zrelost i sugestivnost njegove rečenice, njegovu pjesničku viziju svijeta.

Uz život i pisanu biografiju postoji složena duhovna biogra­fija pjesnika, a jedan je njen dio: samo djelo.

Šimić je počeo pisati vrlo rano, još u osnovnoj školi, a prve stihove objavljuje u svojoj petnaestoj godini (1913). Iste godine izlaze Apollinaireovi Alcools. Njegovi najraniji pjesnički pokušaji nisu sačuvani, i teško je reći koliko svjesna intencija ili »nagon za igrom« (Huizinga) u njima postiže kreativnu formu. Književnik Stanislav Šimić, mlađi brat pjesnikov, u Pogovoruo djelu A. B. Šimića (Sabrana djela; knjiga I; str. 291—292), opi­suje Antuna Branka među vršnjacima za vrijeme školskog odmo­

313

ra pred osnovnom školom u Drinovcima. Školska djeca skaču, viču i opijaju se igrom. Evo tog prizora.

»Među tim nestašnicima skakutaše i jedan cmomanjast ma­lišan iz trećega razreda i najdraže mu bilo sjesti u skupinu dje­čačića što, neobzirce na dječurliju koja se oko njih komešaše, uvijek nešto među sobom pričaju. Pričahu zapravo kakvu priču koju je nekom od njih kazivao djed, drugoga njome zabavljao otac, treći i četvrti i peti, i još koji, mnogo ih čuo od kakve bake na sijelu u komšiluku, koja zna stotine takvih priča, dugih svu bogovetnu zimsku večer i kratkih kao san. Pričao bi svaki svoju priču sad ovaj pričalac, sad onaj, a zatim ispričao neku dječarac što bi k njima pridošao, i svaki bi, što se tu zatekao, nakličao koju, dok bi se svi izredali. Poneki ne bi dospio da ispriča svoju. Jer bi zazvonilo pa bi morali u školu. Ali uvijek se hitro dogovorili da će je on pričati kad opet bude odmor. Svaki dan školske godine, za odmora pričanje i ponavljanje već ponekoliko puta ispričanih priča. Razvezavahu se tako priče, jezovite i žalobne, u kojima se crni pomrčina, ili kako se pro- puntalo polje pa se stvorilo jezero; priče, pučke priče, jezo­vite i žalobolne, u kojima se crni pomrčina, ili se bjelasa mjese­čina, i raspričavahu se pričanja o turskome zemanu, o pokoj­nom zlotvornom begu, i o dobrotvornom bogu.

Spomenuti mališan ne samo da prisluškivaše te priče, kao i ostali mu drugovi, pohlepni da ih čuju, nego ih i črčkaše u svoju školsku bilježnicu. Budući da ne mogaše zapisati svu priču dok bi bila pričana, molio bi pričaoca da je opet ispriča, i to pola­gano njemu samomu, kako bi je zabilježio. Ili bi zapisivao samo ono što mu je od pričanja ostalo u glavi.«

»Crnjomanjasti dječak«, to je Antun Branko Šimić.Našli smo se u dvostrukom svijetu; u mitu priče i u mitu

djetinjstva. Jedno dijete, budući pjesnik, istovremeno pripada mitu i od njeg se izdvaja, bilježi ga, zapisuje, a time ga otima za sebe i gospodari njime. Taj nas podatak uvodi u složenu prirodu mališana koji živi u carstvu priče, njen je rob, a isto­vremeno je i čuvar toga carstva. On je svjestan sebe sama, zreo. Zanimljivo je da bilježi priču koju čuje, projicira svoj mit u postojeću priču, u postojeću formu. Sebe mjeri mjerom koja je izvan njega. On se osamostaljuje ne izdvajanjem, nego ura- stanjem u zajednicu priče, u postojeće koordinate, u predaju.

Raste u mitskoj i jezičkoj tradiciji priče koja je kolektivna, a ne samo njegova, i iz tih zajedničkih izvora klija duhovno rasadište slika (taineovski »polypier d’images«), stvaralački duh.

Djetinjstvo je zajedničko carstvo sve djece na svijetu, jer je: san. Zašto jedno dijete postaje umjetnik, a drugo ne postaje, biografskom građom nije moguće osvijetliti. Biografija i djelo nisu kauzalno uslovljeni.

314

U »velikom djetinjstvu«, kako neki psiholozi nazivaju raz­doblje od šeste do četrnaeste godine, stvara se nova mentalna struktura: pojam vremena, prostora, uzroka i posljedice. Nema poznatih činjenica ili dokumenata koji bi posebno zacrtali sa­zrijevanje A. B. Šimića u tom razdoblju. Autobiografski zapisi ili pjesnički pokušaji iz tih dana ne postoje.

U ogledalima njegove kasnije lirike djetinjstvo i zavičaj jav­ljaju se kao potonuli svijet, kao izgubljeni raj, kao nestali mit.

Poslije osnovne škole u Drinovcima A. B. Šimić tri nižarazreda gimnazije — I. (1910/1911), II. (1911/1912), III. (1912/1913)— svršava u franjevačkom zavodu u širokom Brijegu. U četvr­tom razredu iznenada napušta Široki Brijeg, kratko vrijeme na­stavlja gimnaziju u Mostaru, ali iste godine odlazi u Vinkovce te u vinkovačkoj gimnaziji polaže gradivo i završava četvrti raz­red (1913/1914). U Vinkovcima završava i peti razred (1914/1915).

Sljedeće školske godine za stalno seli u Zagreb i u donjo­gradskoj gimnaziji završava dva razreda (VI. — 1915/1916; VII.— 1916/1917). U osmom razredu napušta gimnaziju i ne htijući polagati ispit zrelosti, potpuno se predaje književnom radu. Iste godine (1917) pokreće, uređuje i izdaje vlastiti časopis Vijavica. Među svojim vršnjacima ističe se naobrazbom i zrelošću inte­lekta. Zanimljivo je da njegov vršnjak F. Garcia Lorca te iste godine tek objavljuje svoje prve članke.

Put iz Drinovca u Široki Brijeg bio je početak puta u život i književnost. Vremenski kratko, ali stvaralački iznenađujuće veliko putovanje.

Boravak u samostanskoj atmosferi neizostavno je ostavio trag na dječaka, a koliko je time bio prigušen ili podstaknut stvaralački nagon teško je nagađati, kao što je teško reći da li su te godine bile dani mučenja ili sazrijevanja i poniranja u sebe samog. O nižim razredima njegova školovanja nemamo pouzda­nih ni autobiografskih ni posrednih zapisa. Ne znamo u potpu­nosti što je u razdoblju od 1910. do 1914. godine pisao, a saču­vana su pisma koja je objavljivao u časopisima. Živio je u za­tvorenom krugu specifičnog odgoja, odvojen od svijeta, bez pra­vog dodira s književnim kretanjima kod nas i u svijetu, bez mogućnosti svestranijeg izbora knjiga i autora, jer je samostan­ska biblioteka bila ograničena i sređena prema kriteriju franje­vačkog odgoja.

Nije utvrđeno koju je literaturu čitao i što je djelovalo na stvaranje njegova duhovnog i intelektualnog profila. Ali je si­gurno da u tim danima klija jezgra kasnijih nemira i preobra- ženja. Već kao đak nižih razreda gimnazije on sebe vidi kao pisca i svjestan je svoga poziva, čini mi se da je to — ta svijest o sebi — bitna komponenta njegove ličnosti i duhovnog razvi­

315

tka. Iz jasnog osjećanja poziva raste i njegova asketska preda­nost radu i misaona žeđ. Sav je njegov život proces sazrijeva­nja pjesme koju u sebi nosi.

U poeziji koja je u tom razdoblju nastajala, ili mogla na­stati, vidljiva je već ranije izražena oznaka da Šimić svoj unu­tarnji svijet transponira u tradicionalne pjesničke forme i da se oslanja na tada jedino moguće domaće uzore, uklapa se u tuđi ritam. To je razdoblje prihvaćanja više ili manje gotovih shema, put do dna sebe, do samostalnog izraza.

Početnik ne imitira toliko s razloga što ne bi imao ništa svoga, koliko zbog nepovjerljivosti u ono što ima. On za svoje nema kriterija i radije se drži onoga što je priznato.

Oslobođenje od drugih ide zajedno s uvjerenjem u samoga sebe: ako ništa drugo, to uvjerenje u sebe pomaže vlastitom oslo-bođenju.

Treći krug njegova života zatvara vrijeme od napuštanja franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu (1913) do napuštanja donjogradske zagrebačke gimnazije (1917) ili od godine objav­ljivanja Zimske pjesme do pokretanja Vijavice. To je vrijeme naglog sazrijevanja, unutarnjih sukoba, demitiziranja mita tra­dicije. Svoja lirska sidrišta (Vidrić, Domjanić) prebacuje na Matoša i »gričane« i preko Matoša u vlastiti krvotok, u samostal­ni izvor. Preuzima stilske oznake Matoševe škole.

Od svih utjecaja koje prolazi Matošev je najdublji, jer je kreativan a ne imitativan. U članku Ekspresionizam i svečovje- ćanstvo kaže:

»Biti matoševac u ono vrijeme u literaturi značilo je upraviti pogled u Evropu ne osvrćući se mnogo na takozvanu domaću literaturu«. A u eseju Matoš, preobražava se njegov utjecaj u vla­stitu svijest: »I ja sam mu posebno zahvalan što me je već u ranoj dobi u kojoj sam ga čitao, naučio da je literatura umjet­nost u riječi«.

Matoš kao slobodan stvaralački duh, bio je poticaj za sa­mostalnu kreativnost i individualnu viziju svijetu. I u jednom širem značenju upravo oni pisci koji su se udaljili od Matoša, prenose kreativne impulse njegova djela: Tin Ujević, A. B. Ši­mić, Krleža.

' Napisima i lirikom u Vijavici A. B. Šimić progovara snažno kao izvor koji je, probijajući se kroz naslage zemlje, briznuo bistrim mlazom. U svojoj devetnaestoj godini (kao i devetnaesto­godišnji Rimbaud u Une saison en Enfer, 1873) A. B. Šimić po­staje pjesnik ne samo težnjom, nego i djelom i spoznajom o svom djelu.

U tom krugu značajna je godina 1914. — početak prvoga svjetskoga rata.

316

Ratna strava, destrukcija i poživinčenje prodiru i u sam »život života«. Pjesnička vizija A. B. Šimića rođena je na rat­nim vulkanima besmisla, ne kao bijeg od čovjeka nego kao poniranje u smisao ljudske egzistencije, kao potvrda i vraćanje moralnog i intelektualnog dostojanstva obeščašćenom indivi­duumu.

Razvojni put Šimićeva izvora nije samo proširenje kružnica nego pomicanje središta kruga i poniranje u dubinu. To se može pokazati strukturom pjesme, pjesmom samom, uvjer­ljivije nego biografskim činjenicama.

Biografija pjesnika, kao objektivna činjenica, nije ni vred­nija ni zanimljivija od biografije bilo kojeg čovjeka. Suprotno, biografije nepoznatih ljudi objektivno mogu biti zanimljivije, što je potvrdila sama književnost (roman, kronika, novela, dra­ma, film). Pjesma nije u biografiji. Lirika kao najdirektniji izraz pjesničke vizije nije autobiografija, jer »ja« koji piše nije »ja« koji je napisan. Biografsko vrijeme nije vrijeme pjesme.

»Kad se selo transformira u grad ili kad dijete postaje čo­vjek, selo i dijete potpuno su apsorbirani, do nestanka, u gradu i u čovjeku. Samo naporom memorije možemo ponovno naći neg­dašnje oznake u novom postojanju. U stvarnosti, staro gradivo i stare forme nestali su i napravili mjesto novoj građi i novim formama. U psihičkoj evoluciji to se dešava drukčije« (Freud, Essais đe psychanalise. La guerre et ses deceptions).

Ranija psihička faza ne nestaje u novoj nego traje s njome zajedno, pa prema tome svijet djetinjstva i rani djetinji do­življaji ostaju neuništivi i mogu se izraziti u svakoj kasnijoj dobi života. Isto tako na pojedinca ne djeluje samo historijski trenutak u kojem on živi nego i ona historija koju su živjeli njegovi pređi. Tradicija se ne može odbaciti negiranjem, nego stvaranjem novih vrijednosti. U svakoj novoj vrijednosti saču­vana je izvorna »primitivna« podloga i na društvenom kolektiv­nom planu (svijest naroda) i u individualnom razvoju (svijest djetinjstva, misaone i emotivne krize mladosti).

Novo umjetničko djelo (ili umjetnički pravac) određuje se istovremeno i prema prošlosti i prema budućnosti, jer tradiciji pridaje novu vrijednost, a u budućnost prenosi klicu novih mo­gućnosti. Svi umjetnički pokreti traže svoju mjeru i potvrdu u budućnosti, ispred sebe, ali istovremeno otkrivaju svoje preteče u prošlosti, iza sebe.

U sudaru s tradicijom A. B. Šimić otkriva sebe, vlastito unutarnje trajanje, svoj »elan vital« (Bergson). Ali sebe nije mjerio samo u dimenziji nacionalne književne tradicije, nego i u univerzalnoj viziji čovjeka, u perspektivi ljudske sudbine, u budućnosti slobode. Suočivši se s ništavilom osjećaj slobode

317

emotivno je produžio u osjećanju apsolutnog reda koji je prije čovjeka, u običnosti, u osmišljenju ništavila.

Osamostaljenje ili postajanje pjesnika A. B. Šimića praće­no je snažnom krizom koja ga je potresla duhovno i biološki. Fragmenti njegova dnevnika i zapisi koji su nastali 1920—1924, govore o krizi koju je prolazio između šesnaeste i dvadesete go­dine, a to su upravo godine njegova dolaska u Zagreb.

»Onda sam imao 18 godina. Još se nije bila svršila ona velika promjena u meni koja se počela sigurno mnogo prije i bila osobito ubrzana poslije moga dolaska u Zagreb. To je, vidim danas, bila prava bolest, bolest dječakova mozga koja je, dakako, slabija ili jača, morala me snaći i bez koje bih ja bio danas sasvim neki drugi. Iza toga mijenjanja, mijenjanja mojeg moz­ga, ja sam bio toliko nemiran i uzvijeren da se danas čudim kako sam se usudio dolaziti među ljude i kako se ljudi nisu videći me naročito začuđavali, okupili se oko mene i gledali me šta da učine od mene. Moguće je taj moj nemir, koji se očitovao na mom licu, u pogledu, u hodu, u svakom pokretu tkogod i zapazio, ali mislio da mu je najpametnije poći dalje kud je pošao. Ja se sjećam samo toga da sam onom malom broju ljudi s kojima bih se gdjegod sretao, ponajviše u kavani, bio neugo­dan i mrzak zbog svoga vladanja prema njima, zbog riječi koje bih im razdražen izgovorio, podsmijeha, navala, i ravnodušnosti, ćutanja, naglog oproštaja. A moguće da toga neobičnog nemira i uzvijerenosti nitko nije ni zapažao, — što mi vidimo od onoga što se oko nas događa?

Saznaj ući malo pomalo da sam se prevario, zapravo da sam bio prevaren u svemu onome što su me učili do moje petnaeste i htjeli me varati i dalje — da nije bilo moga otpora — ja sam mladićski mrzio jednom riječi sve starije ljude, a vrsnicima koji su se još dali varati, opsjenjivati, podsmijevao se, rugao se ko­liko bih god mogao, gotovo do tučnjave« (Sabrana djela; III. Intima).

Susret sa Zagrebom sigurno je pojačao i ubrzao duhovni preobražaj pjesnika. Taj susret nije samo sukob s gradom u vanjskom prividu, razočarenje romantika u ledenoj geometriji ulica, nego sukob sa smislom, bitnim sadržajem jedne nove civilizacije koja se nazire, a to je civilizacija stroja, rata, de­strukcije, otuđenja duha. Pojava Vijavice očitovala je samo­stalni kritički i stvaralački stav pjesnika. Dodir s njemačkim ekspresionizmom bio je poticaj u njegovim nemirima i traže­njima.

A tu prestaje biografija i počinje pjesničko djelo.

318

2

Drinovci u Hercegovini i Zagreb dva su mjesta koja su svo­jim postojanjem djelovala na pjesnika šimića. Prvo ga je

rodilo, a drugo ga je definiralo. To su činjenice, ali ne i obja­šnjenja. Nema umjetničke kreativne originalnosti koja je izvan­

vremenska, jer jezik u kojem se pjesnik izražava sjedinjuje misao i ideje jedne epohe. Doživljaji djetinjstva, prvotne osje- tilne slike stvarnosti, biološki sustav, klica bolesti, glad, ognjica, patnja i siromaštvo, ratovi i revolucije sigurno su jaki (i pre­sudni) stvaralački poticaj. Ali umjetničko djelo nije samo pro­jekcija subjektivne ili objektivne stvarnosti nego i jedna novo­stvorena stvarnost. Psihologija i psihoanaliza više objašnjavaju kreativni proces, a ne djelo samo.

Marksistička estetika u kojoj je dominantna sociološka me­toda, izučava historijsku ulogu, klasne, moralne i etičke oznake književnosti, a ne njeno samostalno jezgro. Time se ne želi osporiti ili umanjiti sociološku metodu, nego jasnije odrediti predmet i krug istraživanja, a to je samo djelo, njegova struk­turalna jezgra: pjesnička vizija svijeta.

Svijest pjesnika, njegove filozofske i političke ideje ne mo­raju se podudarati s njegovim osjećanjem svijeta. To potvrđuje i pjesničko djelo A. B. Šimića. On nije imao sustavnu filozofsku spoznaju svijeta a ni ideološko-političku usmjerenost, ali se nje­govo djelo javlja kao cjeloviti i autentični izraz pjesničkog osje­ćanja stvarnosti i svijeta.

O A. B. šimiću napisan je, za naše prilike, priličan broj eseja, članaka i napisa, od Dobriše Cesarića preko Gorana Ko- vačića do danas. Cesarić je dao neponovljiv portret pjesnika naglasivši zajedničke oznake i sklad njegove ličnosti i djela.

»Šimić je volio jednostavnost. To se vidi u njegovom stilu, ali to se očitovaše i u sobi u kojoj je stanovao.«

Iznad »formalne, tehničke novosti, Šimićeve poezije«, Cesa­rić ističe njenu životnu snagu, »nova osjećanja i teme« kojima je obogatio našu liriku.

Šimićevo djelo ostaje, sve donedavno, izvan dosega čitaoca, nesakupljeno i neobjavljeno. Ili objavljeno djelomično, pa je i njegovo djelovanje djelomično.

Trideset i pet godina poslije smrti objavljeno je to djelo u cjelini (1960) i prvi put su otvorene stranice pjesnikova dnev­nika, ranije nepubliciranih zapisa, intimnih bilježaka i ulomaka izvanredne proze. Ali to još uvijek nije temeljito kritičko iz­danje.

Fred sabranim djelom A. B. Šimića obuzima nas dojam prerane smrti. Osjećamo iznimnu stvaralačku snagu i nove di-

319

menzije njegova izraza koje su ostale prekinute. Što je još sve mogao stvoriti? Ali i u svojoj tragičnoj neminovnosti ovo djelo nije veliko po tome što je moglo biti nego po tome što jest. To djelo, makar prekinuto, nije torzo nego zaokružena vizija i izraz, djelo iznimno, jedinstveno u vremenu kad se javlja, po­tvrda i pobjeda duha u godinama prvog svjetskog rata i poraća.

Ima pjesnika koji se uvijek iznova rađaju, jedan od njih je A. B. Šimić. Njegovo mjesto nije u historiji književnosti nego u životu.

Jedno neposredno sjećanje govori o smrti pjesnika.»Otišli smo dva sata poslije njegove smrti nas trojica, da

ga vidimo posljednji put, u bolnici na Zelenom brijegu, odakle se vidi groblje i kamo bolesnici ulaze s teškim predosjećajem.

Kad sam ugledao s vrata bjelinu kreveta, učinilo mi se, kao da i nema ništa pod plahtom, a ipak je tu ležalo od bolesti strašno utanjeno tijelo pjesnikovo, maleno, toliko izmučeno tije­lo jednog jakog duha. Pogledao sam uzbuđen, kao ne vjerujući, da nikad više neće progovoriti, to žuto, izobličeno lice, s trago­vima očajne borbe, a odmah zatim opazio sam strelovito jednu knjigu na stoliću do uzglavlja: Le poete assassine od Apollinai- rea« (Frano Alfirević: Antun Branko Šimić).

Umro je godinu dana poslije smrti Lenjina, godinu poslije pojave prvog Manifesta nadrealizma i godinu prije Rilkeove smrti kao i ruski pjesnik Sergej Jesenjin. Pripada generaciji Krleže, Pasternaka, Majakovskog, Bretona, Eluarda, Aragona, Lorke, Maxa Ernsta, Georga Grosza, Miroa, Tzare, Eisensteina i Henryja Moorea.

Živio je u vrijeme nijemog filma, agonije Austro-Ugarske Monarhije, balkanskih ratova, prvog svjetskog rata, oktobarske revolucije i početka kraljevsko-vidovdanske Jugoslavije. Ostao je čudesno dijete poezije.

Ja sam krik u noći crn i nepoznatNosio je prokletstvo tijela i siromaštva i jedno više pro­

kletstvo od kojeg je bio osuđen i na koje se svjesno razapeo: prokletstvo stvaranja. Njegov je život neprekidno sagorjevanje. Neobjašnjivi plamen titrao je u njegovoj krvi. Kao u moru utonulo sunce, živio je u pjesmi.

Ja pjevami pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde.

Kad bismo na osnovi pjesama A. B. Šimića pokušali izgra­diti koordinate prostora i vremena, geografiju tla iz kojeg su nikle, došli bismo do posebne geometrije oblika, zvukova i boja, do treperavih magnetskih polja i somnambulnih jezera, do kozmogonije zvijezda, ptica, bilja i atomskih kruženja, do

320

jedne preobražene ali u svojim zakonima čvrste i postojeće geo­grafske poezije. Zemlju na kojoj je živio, pjesnik je stvarao sam.

Ja penjem se i penjem uza strme stazeI kad se popnem, stojimu prostoru nijemom i bez ljudiJa, tamni pjevač na visiniJa, usamljeno stablo navrh brdašto svoj mukli besprekidni šumoru duboku crnu vječnost ruši.

P j e s m a p j e s n i k aZemlju svojih pjesama nije stvorio odjednom. Gradio ju

je od riječi i od blata, od sna i razuma, evolutivno, kao što se razvija svaki život. Ali ova evolucija, kreativni proces A. B. Šimića, bila je pokrenuta, ubrzana, skraćena, ličnom stvara­lačkom energijom. Njegov nemoćni fizički organizam bio je savršeni stvaralački laboratorij. Formula ove alkemije nije po­znata, ali su ostali spojevi pjesama. U njima je sabijena neis­crpna energija koja potresa ako joj se približimo: izloženi smo njenim radijacijama, zračenju pjesme.

Tajna koju nazivamo pjesma jednaka je tajni koju nazivamo Život. Pjesme su, u doslovnom značenju, samostalni živi orga­nizmi. Kad ne bi imale životnu jezgru, ne bi u nama mogle pokrenuti i stvarati samostalne svjetove. Samostalnost pjesme vidljivo se izražava u individualnoj neponovljivosti i nepromjen- ljivosti forme: ritam, jezična struktura, količina zvučne mate­rije i kompozicija. Forma nam u ovom slučaju pokazuje ko­munikativnu dimenziju nepromjenljivih znakova i sadržajnih si­gnala, a njihova su značenja promjenljiva, do njih se probijamo vlastitim mogućnostima doživljavanja, rezoniranja i rekreiranja.

Život pjesme uzročno je ovisan o prijemnim mogućnostima čitaoca, kao emitirana slika o televizoru. Neimanje televizora ne isključuje postojanje slike. Potreban je negda dugi vijek da pjesma nađe životni odjek. Pjesma je, u odnosu na čitaoca i vrijeme, polivalentna, jer se različito reproducira i djeluje u drugim vremenima, sredinama i pojedincima. Jedanput stvore­no, kristalizirano, pjesničko djelo nosi u sebi svoj samostalni životni zakon i onda kad je odvojeno od pisca i od čitaoca. Ži­votna jezgra pjesme ne može se racionalno osvijetliti ili pre­vesti u jezik pojmova, ali to ne isključuje, već upravo potvr­đuje, njeno postojanje i njenu samostalnu prirodu. Pjesma je potvrda neodoljivog prirodnog nagona, koji nazivamo čovjekova stvaralačka svijest, pjesma je nedvosmisleno: prvo živo biće vraćeno ili bačeno u beskonačnost svemira.

21 Jure Kaštelan 321

Na obale je došao stanovnik s neke nove zvijezde i šumi svojom divljom radošću

po vodi i zeleniluP o v r a t a k

Predrelativistička fizika nije poznavala zakon jednakosti mase i energije koji pokazuje da svaki gram materije sadrži silnu količinu energije. Energija (E) koja pripada masi (m) jednaka je toj masi pomnoženoj s brzinom (c — brzina svje­tlosti od 300.000 km na sekundu) na kvadrat (Einstein: Con- ceptions scientifiques, morales et sociales. Str. 44—48. Flamma- rion. Pariš, 1952).

E = mc!

Naučna spoznaja izražena u gornjoj formuli egzaktna je bez obzira na naše razumijevanje, a u zakonima prirode bila je živa prije nego je teorijski otkrivena i eksperimentalno potvrđena, kao snaga atomske energije.

Slične analogije ima i pjesma.Pjesma (svaka različito) u svojoj biti nosi jedan prirodni

zakon koji osjećamo, ali ga ne uspijevamo (zar je to potrebno i zašto?) prevesti u racionalno logičke pojmove ili u naučne formule. Književnim metodama istraživanja ostajemo na pla­nu subjektivnoga pa se i estetika, kad nam nešto može saopćiti, javlja kao individualna (lirska) estetika, kao umjetnost osjeća­nja i zaključivanja. Nije potrebno znati što je umjetnost da bi­smo je osjetili.

Egzaktne nauke koje dodiruju tajnu života sigurno će (u jednoj budućnosti) osvijetliti i tajne regione umjetničkog djela. Ali poezija nije samo predmet izučavanja nego prije svega neophodni preduvjet našeg života kao voda, zrak, zemlja i vatra.

»Mi ne znamo šta je umjetnost: to ne zna, uostalom, niko do sada. Velika stvar je, uistinu. Od Platona i Plotina pa do Kanta i današnjih estetika napisana je o umjetnosti silna go­mila knjiga; ali je, uistinu, o umjetnosti napisano, rečeno vrlo malo; čudno malo; tek nekoliko istina. I mada se zna o umjet­nosti tih nekoliko istina, ona se ne zna; umjetnost. Niko još nije pogledao do nadno toga bezdana koji se zove umjetnost; da li se to uopće može kad je bezdan? I da li to uopće treba?« (Sabrana djela; II. Namjesto svih programa).

Kao što poezijom ne možemo objasniti realno geografsko tlo iz kojeg je nastala, još manje možemo tlom objasniti poezi­ju. Realno tlo i pjesničko tlo dvije su različite stvarnosti i samo kao različite mogu se međusobno suglašavati i sagledati. Na­slikana ptica nije ptica nego: slika. Tu je spoznaju jasno nosio A. B. Šimić i iz nje je izrasla njegova kritička misao.

322

Misao A. B. Šimića, njegova (književna, likovna, umjetnič­ka) poetika izvire iz pjesničke vizije svijeta i nije s njome u sukobu. On je totalni pjesnik. Isti oganj razgorijeva se u nje­govim krikovima, riječima i rečenicama. Vječno treptanje.

3Pjesnici su čuđenje u svijetu

San ovaj okrutan je, leden kao beskrajnost, skamenjen. Rezak kao krik. Oštar kao brid. Nemilosrdan kao kružnica. Odre­

đen kao kocka. Nepomičan. Jasan. Iz nedostupnih prostora ma­šte oteo je staklenu prozirnost riječi. Sa nedostižnih putanja razuma donio je vedrace svjetlosti. San je preobrazio u posto­janje, a postojanje u san. On nije gledao svijet, vidio ga je. On nije tražio uzroke i posljedice, nalazio je rješenja.

Kao što stablo, cvijet i plod žive u zrnu, i zrela poezija A. B. Šimića živjela je u njegovim zelenim klijanjima. Da bi zašumo- rile grane, zrno mora nestati, smrću oživjeti, preobraziti se. I poezija A. B Šimića imala je svoje preobrazbe.

Preobraženja — jedina je knjiga pjesma koju je za života (1920) objelodanio. Nemiri i rascvjetavanja, mijene i umiranja, sukobi i slutnje, sjedinjeni su u suglasjima, u kristalizaciji. Pro­lazno i neprolazno, postojeće i nepostojeće, svemirsko i zemalj­sko, materija i duh, preobraćeni u jednom trenutku, postaju objava: skamenjena ptica u letu, putnik između nepoznanice rađanja i smrti, pjesma »svijetla, nepromjenljiva i vječna zvi­jezda«.

Ali ne samo spomenuta knjiga (bez koje ne bi bilo pjesnika Šimića), nego i sva njegova (ranija i kasnija) poezija proces je preobraženja pjesnika i pjesme u vremenu.

Bio je dijete svoga vremena, ali ne njegov rob. Nosio je okove, ali se s njima nije mirio. Prošao je težak životni put, a nije klonuo. Padao je, i dizao se. Bio je ponosan i uspravan, do kraja. Rastrgan, znao je ostati cjelovit. Sentimentalno osjetljiv, a klasično miran i strog u izrazu. Iscrpljen, a neumoran u radu. Postigao je, bez nasljedstva i pomoći, zavidnu kulturu. Strože je sudio sebi nego drugima. Imao je uzore u književnosti, ali je iznad svega posjedovao samostalnost duha. Ličnost u život­nom i književnom izrazu. Asketa koji je sav život stavio na kocku. Poražen, a pobjednik. Imao je pjesničku imaginaciju, misaonu preciznost koja ga je uzdigla na visoravni gdje se spa­jaju ograničeno i beskonačno, gdje se susreću oceani duha.

323

Njegov portret izvanredno plastično zacrtao je Dobriša Ce- sarić u citiranom zapisu o mrtvom pjesniku. I jedan drugi pjesnik. Čisti svijetli lik A. B. Šimića zrcali se u nadahnutim rečenicama Sonate u sivom Marka Ristića, svjedoka i suvreme­nika njegovih (i naših) nemira:

»Gledam u tu nedavnu i već tako daleku prošlost, u toj prošlosti je i njegov lik, taj kratak susret s njim. Prolaznost sama. Gledam u prošlost, melanholično, ali i da bih, i kroz nju shvatio budućnost, moć budućnosti. Jer i u toj prošlosti, u tom vidu prošlosti koji predstavlja uspomenu na Antuna Branka Šimića, vidim opet da je život jači od smrti. Vidim da pesnici ne ostavljaju za sobom samo trag svoje prolaznosti, u jednom trenutku izrazom zaustavljene, trag onoga što su bili i što su izrazili, nego i trag onoga što su mogli biti, da su kao pesnici dalje živeli. I ne samo trag onoga što su oni sami mogli da budu, nego i onoga što čovek uopšte može da bude, neprolazan u svojoj prolaznosti«.

0 sebi samom A. B. Šimić ostavio je svjedočanstva, otiske svoga duha, i dao je viši smisao dijalektici razvoja svoje lično­sti. U nastajanju svakog organizma javlja se kulminacioni tre­nutak kad se potpuno definira: izdvaja se iz života jer je jedinka i uklapa se u život jer je njegova potvrda. Za pjesnika to je trenutak kad vizija svijeta postaje potpuna. Otkriti tu visora­van, makar, i hipotetično, preduslov je razgovora s umjetnošću, jer s nje, sa te visoravni, sagledavamo pojedinosti u cjelini dje­la, a etape kao jedino mogući put razvoja.

Pisac ima više mogućnosti izbora svojih putova, a ni jedan ne mora biti pravi, ali pjesnik, istinski stvaralac, tih mogućnosti nema, jer on ide samo onim putem kojim, po neobjašnjenoj dijalektici stvaranja, mora ići, za koji je izabran.

A. B. Šimić je pobunjenik, jer je pjesnik. Društvena pobu­na, njegovo hoću u Vijavici i Jurišu, bila bi besmislena kad ne bi imala viši, duhovni, pjesnički smisao. Znao je:

»Zadaća, kako će se iskorijeniti glupost, prividne veličine, u jednom dijelu vremena i u jednoj zemlji, može da bude zadaća jednog jakog pokreta, ne jednoga pojedinca«.

I on, bojovnik pojedinac, dao je, u čistom trenutku spo­znaje, potpuniji smisao svojim jurišima.

»To sve, što sam napisao protiv gotovo svih starih i mladih književnika, novinara, slikara, ima se shvatiti kao nezadovolj­stvo jedne mladosti onim što je oko nje. To ima samo vrije­dnost mojega ličnoga razvitka. Sam sam uvijek to smatrao spo­rednim, nevažnim, i što se mene tiče danas možete sav taj naštampani papir potpaliti žigicom. Ne možda jer ja danas imam drugo mišljenje o tim ljudima, nego što su svi oni utonuli za

324

mene u pozadinu, što ja više nemam vremena da uopće mislim0 njima« (S. D.; III. 0 sebi).

Negativan kritički stav A. B. Šimić izrazio je prema poeziji Vidrića i Nazora, prema ranoj prozi Ive Andrića (Ex Ponto) i ranoj poeziji Miroslava Krleže (Pari). Ti su članci izvanredno svjedočanstvo »nezadovoljstva jedne mladosti s onim što je oko nje« i imaju vrijednost »ličnoga razvitka«, sugestivnost stila i beskompromisnost traženja, a ne cjelovitost kritičkog sistema1 snagu argumenata.

Osjećaj nedostatka vremena, slutnja prestanka, rasplamsa­vala je njegove energije, usmjerila ih. Bio je mislilac. Tražio je vlastite koordinate i misaoni sustav za plovidbu u Nepoznato.

Njegova misaonost nije izvor nego potvrda literarne ge­neracije koja se rodila (otprilike) zajedno s novim stoljećem, pokazuje se i u našim kritikama, u našim teorijama. Hoću reći: i u tom što zapravo nemamo kritike, nemamo teorija. Njegova misaonost nije izvor nego potvrda stvaranja. »Svemir pjesniku može biti tema, ali ne problem koji mu treba riješiti. Ja pje­vam o smrti, ali ne rješavam problem smrti«, rekao je u svo­jim intimnim Zapisima. Njegova je misao sugestivna, jer je provjerena neposrednim čulnim dodirom i doživljajem svijeta. Nije stvarao teorije nego pjesme. Tražio je viši i dublji smi­sao života, a ne izmirenje. Nije tražio boga, nego smisao po­stojanja. Nije rješevao ustrojstvo svemira nego tehniku pje­sme. Nosio je u sebi sukobe, probleme i apsurd suvremenog čovjeka: tjeskobu bitka i otuđenost u svijetu mehanike. Svi­jet je ogolio od kosti, do »ćutanja«. Pitanja koja je postavio istovremeno su odgovori. Njegova šutnja je glasna. Nije razu­mijevao društvene pokretačke snage vremena, ali je, kao ma­gnetska igla bio osjetljiv za patnju i socijalnu nepravdu. Bio je samo pjesnik, ako je to malo. Nije bježao u bjelokosnu kulu neživotnih teorija. Ostao je panično gol i sam pred praznim nebesima. Vjernik bez vjere, na koncu svog puta, ostao je s jedinom spoznajom o neuništivosti materije. Njegova vizija svi­jeta u osnovi je tragična. Prihvaćanje tragike nije izmirenje nego njeno savladavanje dubljim smislom i radošću stvaranja, životnom istinom pjesme.

Evo me svega svlada težinaKo potege s nategom, jedva pomakne udeEvo me svega svlada vrućinaOhladit bi me mogla samo hladna zemljaI glas mi usahnu u grlu suhomNikad ga više neću čuti svojim uhomZanavijek pustih težini trup i trudne mi ude Usijanim tijelom grijem oko sebe uzduh žestinom jula

325

Bez glasa govorim, u tjeskobi vraćam suncu sve što od njega dobih.

V r a đ a n j e s u n c uOd najranijih pjesničkih očitovanja javljaju se dvije osnov­

ne teme, dva sadržajna pokretača Šimićeve lirike: Eros i Tha- natos, smisao i besmisao, život i ništavilo, svjetlo i mrak.

Tema ljubavi prolazi složena preobraženja od slutnje do strasti. U početku je bestjelesna da bi kasnije postala krik i očaj krvi, mahnitanje tijela, nestajanje: voda, zemlja, miris, mrak, boja, mjesečina, oluja i strujanje svemira. Šutnja.

Zgasnuli smo žutu lampu Plavi plašt je pao oko tvoga tijela

Vani šume oblaci i stabla Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu Moje ruke svijaju se žude mole Draga, neka tvoje teške kose

kroz noć zavijore, zavijore Kroz noć

kose moje drage duboko šumore kao more

L j u b a v

Smrt i ljubav sjedinjuju se kao talasanje, kao plima i oseka istog mora. Kao dvije ponornice teku nevidljivo ispod vidljivih oblika riječi, na trenutak izbiju na svjetlost da bi se opet vratile u prostore svojih nevidljivih kruženja. Tema smrti, kao i ljubavi, ima svoje mijene i smisaone oblike. Smrt je samo oblik života. Krug među krugovima. Činjenica. Ljudska. Pri­rodna. Jednostavna kao svaka tajna.

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času

Jednog danaja zastanem

a ona raste daljeu meni dok me cijelog ne preraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen pravi je početak:

kad kraljuje dalje sama S m r t i j a

I smrt i ljubav javljaju se u svojoj egzistencijalnoj samoći, Bez mita. Bez romantike. Goli oblici postojanja. Šutnja u se za­tvorena.

Pjesnički svijet A. B Šimića sazdan je na različitim koordi­natama i razinama koje se ne dodiruju. Ova poezija je čuđenje

326

i, istovremeno, čudo. Otkrivanje nečujne i nevidljive, a uvijek prisutne dimenzije stvarnosti. Svijet je sagledan iz dvije per­spektive; zemaljske, euklidovske (Pjesma jednom brijegu), i zvjezdane, relativističke (Moja preobraženja).

Čuđenje je iznenadno otkriće, doživljaj, iznenađenje od za­prepaštenja i odbijanja do udivljenja, neposredna, neočekivana spoznaja, stanje duha, kao što je i čudo: ostvarenje nemogućeg. Čuđenje i čudo moraju ostati neobjašnjivi. Racionalno upo- trebljeni postaju komična igra, vještina, trik i prevara. Istinski umjetnik ne izražava se da bi nas začudio svojim djelom. On stvara oblike po zakonu svog doživljaja i vlastite vizije svijeta i samo u granicama te vizije može biti svjestan tehnike, vještine ili zanata.

Imaginacija pjesnika A. B. Šimića čulna je; doživljajna, i postaje iracionalna upravo kad je svedena, transponirana na logičku jednostavnost stiha. Ta poezija izaziva čudo najjedno­stavnijim sredstvima. U tome je njena novost, smisao njenih upitnika i uskličnika, oznaka njene prividne bešćutne, hladne, geometrijski precizne forme.

Novost je poezije A. B. Šimića u novosti doživljaja svijeta. On nije prvenstveno tražio novu tehniku ili artizam forme nego je iz snažnog doživljaja stvarao nove sadržajne odnose među riječima i među logičkim cjelinama. Grafički raspored stihova u Preobraženjima ima sadržajno ritmičku uslovljenost, naglaša­va novu mjeru tokova, simultanizam zvuka i smisla. U pažljivi­jem slušanju ritma Šimićeve poezije nije teško otkriti ton pu­čke naricaljke, plač prosjačke pjesme i melodiju izrazitog dese­terca. Deseterački stih javlja se neprimjetno i prirodno u mno­gim njegovim pjesmama. Gnomska kratkoća, asonance i alite- racije, imaju osnovu u prapodlozi narodnoga govora i izraža­vanja.

U ranim pjesmama povodi se za ritmom i slikama svojih uzora (Vidrić, Matoš, Wiesner) da bi ubrzo, i prividno iznena­dno, progovorio ritmom svojih prvotnih i neposrednih utisaka, ritmom svoga bića, drhtajem koji je nosio u krvi, u unutarnjem uhu potonulih djetinjih svjetova i slika.

»Pjesnici su čuđenje u svijetu« — izrazito deseterački stih (kao i mnogi stihovi Šimićevi) nije odvojen od pjevne prapo- dloge gusala. Od gange. I upravo ta slutnja pjevajuće riječi daje uvjerljivost i neponovljivost organskog talasanja ritmičke linije.

Prateći kronološki genezu i morfologiju Šimićeve lirike, upadno se ističe promjena koja nastaje u njegovu susretu, sra­zu, sukobu, sa Zagrebom, sa gradom. Slika svijeta preokrenutaje odjednom. Suočene su dvije stvarnosti; svijet prirode i svijetstroja. Slika prirode potonula je u svijetu nove realnosti. Mato-

327

ševsko-gričansko-nacionalna romantika iščezava. Jedan mladić, tjeskobno sam, kriči na mračnom ratištu, da bi podigao dosto­janstvo duha i ljudskog razuma. Tragično sam.

Zemlja biva pustanekoliko samo bića debljajući stenje.Nevidljivim valom buja poiivotinjenje cijelom zemljom i k nebu se penje

K o n a cNa taj preobražaj mogla je djelovati časovito i književnost,

njemački ekspresionizam, opća struja novoga duha u umjetno­sti. To su površinska djelovanja. Sadržajnu promjenu vrši do- življajni i misaoni dodir i sukob sa stvarnošću. Sudar je korje­nit i snažan, jer je iznenadan i nepripremljen. Precizni svijet mašine nije ostavio mjesta idili i mistici. Na golom asfaltu gra­da produbljuje se tema otuđenja, usamljenosti, okrutnosti, oča­ja tijela i siromaštva.

Vječno neki Grad kroz moj život vječno tramvaj koji pjeva mjesto ševavječno šumor jednog kamenoga tijela

On je za mnom sa mnom vječnol u moje misli pada crn i velik kao Smrt

G r a dPjesnik A. B. Šimić nije tražio rješenja na društvenom hi­

storijskom planu i njegov unutrašnji sluh ostao je gluh za po­krete masa i revolucionarno nastupanje proletarijata.

Ali u dubini njegovih stihova javlja se lice stvarnosti. Rbine, sivac, kamen, hercegovačka brda i doline i, kasnije, geometrija gradskih ulica i strojeva, crna zemlja i zvjezdano nebo, kre­tanje sunčeve svjetlosti, podloga su Šimićeve poezije i formanti pjesničke slike. Sve njegove metafore nastaju na osjetilnom, tjelesnom dodiru sa životom. On stvarni i nadstvarni svijet gleda i mjeri uhom i okom. I po tome je izrazito zemaljski pjesnik. To potvrđuju i, panteistički koncipirane, pjesme o Bogu. Misao je materijalizirana u zemaljske slike, konkretizirana, demitolo- gizirana, opredmećena.

Kao što se mijenja ritam njegove pezije, tako se mijenja, evoluira, i slika vizuelnog svijeta, krajolik. Ako usporedimo, radi ilustracije, pjesme: Put u dolinu, Hercegovina (Ja koračam livadama plav od sutona) i Hercegovina (Pod zvijezdama su

328

legla brda), te promjene postaju očite. Razvoj gledanja i pro­mjena slike ima analogiju u modernom slikarstvu od impre- sionizma do apstraktne konkretizacije, od deskripcije (Put u dolinu) do ekspresije (Hercegovina). Te iste promjene paralelno se javljaju u upotrebi boja (sivo, bijelo, plavo, crveno, žuto, cr­no) i u kompoziciji pjesme. Dok su ranije pjesme građene na jednoj poanti, u kasnijima se javlja nekoliko samostalnih, kon- trastnih žarišta koja se spajaju u zajednički akord.

Evolucija Šimićeve lirike izraz je evolucije njegove ličnosti. Njemački ekspresionizam manje je značajan. Snažniji poticaj pjesnik je dobio iz francuske književnosti: Baudelaire, Proust, Gide i posebno Apollinaire, koji se legendarno vezao i uz nje­govu smrt.

Ali očitovanje novog duha nije A. B. Šimić vidio samo u književnosti nego još snažnije u slikarstvu. Evropsko slikar­stvo poslije impresionizma krenulo je smionije od ostalih um­jetnosti u stvaralačko istraživanje našega stoljeća. Pjesnik Ši­mić i emotivno i misaono ulazi u svijet i problematiku slikar­stva i likovnih umjetnosti. Piše nekoliko lucidnih teorijskih i kritičkih osvrta o slikarstvu i o novim tendencijama u umjet­nosti (Slikarstvo u nas, Meštrovićevo kiparstvo, Izložba Vilka Gecana, Likovne umjetnosti, Slikarstvo i geometrija, O slikar­stvu). Te rasprave predstavljaju najbolje stranice njegove kri­tičke proze i naše likovne kritike. Otkrivao je zajedničke toko­ve slikarstva i poezije. Lirika A. B. Šimića ima više paralela i analogija u evropskom i jugoslavenskom slikarstvu nego u knji­ževnosti.

On kao književni i likovni kritičar ostaje dosljedan sebi pjesniku. Kritička proza je pratnja i ilustracija njegova pje­sničkog razvoja, komentar stvaranja pjesme (Tehnika pjesme, Vidrićevi stihovi, Matoš, Umjetnik i filolog, Zurnalizam). Ali ti komentari i kritike imaju objektivnu teorijsku i misaonu vri­jednost, jer snagom živog i budnog intelekta otkrivaju, predvi­đaju i osvjetljuju bitna pitanja književnosti i umjetničke krea­cije. Kao u poeziji, i u kritici A. B. Šimić znači čitav jedan pokret, usamljen i pojedinačan, ali ne manje značajan. Pišući0 drugima stvarao je vlastitu poetiku.

Nije prihvatio ni jedan filozofski sistem. Vizija svijeta je ciklička, zatvorena i tragična: »budući već su bili«; iz toga kru­ga nema izlaza ni izbavljenja. Pouzdana je samo osjetilna stvar­nost. Na osnovi njegovih tekstova teško je zaključiti da bi po­znavao dijalektički materijalizam, ali ti isti tekstovi, i pjesnički1 kritički, dokumenti su dijalektičke, intuitivne i uvjerljive stva­ralačke misli. Osjećao je bitna pitanja čovjekove egzistencije i nije tražio filozofski odgovor nego pjesnički izraz. Ostao je sam

329

s uhom prislonjenim na šutnju vječnosti. Nije pripadao nika­kvom političkom pokretu, ali njegovo pjesničko djelo, koje samo po sebi predstavlja čitav jedan moderni pokret, ostaje svjedo­čanstvo individualne moralne pobune i duhovne stvaralačke ne­izvjesnosti.

Smrt koju je nosio u sebi ubrzala je stvaralački proces i u isti mah suzila i zatvorila njegov pjesnički svijet. Ali usprkos kozmičkoj hermetičnosti, u njegovu poeziju probija ljudski ne­mir, trzaj i grč izmučena i osuđena tijela. Sačuvana je u tim stihovima slika ratom i društvenom nepravdom dehumaniziranog vremena (Veliki ubijač, Krvolok, Konac kraljeva), slika tragike, patnje i nepravde (Siromasi, žene pred uredima, Umorstvo dje­teta, Materinstvo, Raspeće).

Nema verbalne pobune u tim stihovima. Pjesnik je čisto i osjetljivo ogledalo u kojem se prelama mračno lice stvarnosti. On ne protestira, on suosjeća, izjednačuje se, preuzima sudio­ništvo u očajanju, u krugovima koji se zatvaraju.

I upravo po tim moralnim oznakama A. B. Šimić nije pje­snik bijega nego prihvaćanja života, pjesnik zemaljski, i u svo­jim tragično ljudskim uzbuđenjima i u njihovoj pjesničkoj transpoziciji.

Siromaštvo i bijedu pjesnik ne gleda samo kao društvenu, klasnu nepravdu, kao odnos i situaciju koja se može prevladati, nego kao mehanizam bezizlazne tragike, kao ontološki pad i poniženje čovjeka, oslobođenje ne može biti samo društveno nego i duhovno, a to je humanizam slobode.

Snaga i sugestivnost pjesničke riječi nije u tome što nosi podlogu vremena, stvarnosti i doživljaja nego što nepomirlji­vosti i suprotnosti vremena, stvarnosti i doživljaja preobražava u oblik, u pjesničko vrijeme.

Historijsko, misaono i emotivno vrijeme javljaju se u dis- akordu, u neskladu i u neovisnim strujanjima, u paralelizmima, koje moderna poezija izražava u simultanosti zvuka i slike. Njihovo je jedinstvo, njihov je zajednički svod: — pjesma, živi i neponovljivi organizam. Vječno treptanje u svijetu.

čovječe pazi. da ne ideš malen

ispod zvijezda!O p o m e n a

To je glas i poruka pjesme. I njen smisao. I za nas danas i za uvijek novo sutra koje bez nas nastavlja i naš život.

Evropska lirika s Baudelaireom, Rimbaudom i Mallarmeom otvorila je novo razdoblje koje se uvjetno naziva modernim. Modema lirika označava prevrat u negativnom i pozitivnom mišljenju, u osjećanju i u jezičnoj strukturi izraza, složen i

330

kontradiktoran, stilski i nejedinstven, proces transformacije u društvu, u znanosti i u umjetnosti, evoluciju koja nije završena.

Moderno poglavlje hrvatske lirike započinje A. G. Matoš na idejama simbolizma. Ali i Matoševa i lirika njegova kruga, osta­je impresionistička.

Novi korjeniti prevrat u hrvatskoj književnosti učinio je A. B. Simić svojim, rano prekinutim, djelom. Ostavši usamljen i pojedinac, nije stvorio književni pokret, ali njegovo izvorno pje­sničko djelo ostaje kao autentični kreativni čin i putokaz na raskršću.

Po pustim sobama i nepoznati jedan drugom mladića nekoliko živi rasuto širom svijeta i muče se bez prekida i svako veče očajavajui svakoga se jutra s novom nadom prenu Nema više pomirenja sa svime čim su jednom raskinuti V sobama sirotinjskim i pustimbudućnost svijetu stvara nekoliko neznanih mladića

O tko bi m o g a o i s p j e v a t i

Raskinuvši sa površinom, pjesnik je svoj pogled okrenuo bitnom mišljenju, bezdanu, jer se budućnost svijeta potvrđuje u njegovim izvorima. Autentično pjesničko djelo, ne kao program nego kao stvaralački čin, uvijek nosi u sebi zamisao budućno­sti, koja je, kao otvorenost stvaranja, istinski čovjekov zavičaj.

PRIBLIŽAVANJE

Riječ pjesnika otvara se beskonačnim prostorima i bezđanim izvorima ljudskog bića. Ona ne daje odgovor, ne utažuje

žeđ, ne ublažuje bol. Ta riječ je izraz i potvrda čovjeka, njegove žeđi i boli, trag prolaženja, smisao njegova postojanja i opstan­ka, spašena prolaznost, živa vatra u mraku nepoznatoga, nepa­tvoren i pouzdan znak života. Zatvorena u oblik vlastitog po­stojanja, pjesnička riječ živi, umire i rađa se iznova u ljudskom vremenu, u uzajamnosti pjesme i čitaoca. Vrijeme pjesme znak je sigurnosti svijeta i onda kad pokazuje nemogućnost moguć­nosti življenja.

Gdje je pjesma? Slika je pouzdano u crtežu i u boji. A pje­sma? Njena su postojanja različita. Ne možemo je svesti na pisani znak, na grafizam. Zar je pjesma samo štampano slovo? Primamo je vidom, sluhom, dodirom. Početni pjev nije pisan nego govoren, pamćen, predavan. Naziv pjesma i poezija upu­ćuje nas na različita kreativna i morfološka shvaćanja. Naše vrijeme nepredvidivih tehničkih mogućnosti (gramofonska plo­ča, projekcija, televizija, misaoni stroj) vraća se poeziji prije postojanja knjige, traži novi sinkretizam.

Prisutnost pjesme, u bilo kojem obliku očitovanja, govori o postojanosti čovjeka. Bit i priroda pjesme samo je jedna. U povijesnom razvoju, prema različitim jezicima i sredinama, mi­jenjaju se mogućnosti izražavanja.

Svaki napor rasuđivanja ili vrednovanja dovodi nas uvijek iznova na polazni trenutak, na osnovnu činjenicu da pjesničko djelo u sebi nosi spoznaju o sebi samom i da nam se u nepo­srednom dodiru i razgovoru otkriva tajna umjetničke riječi. Pjesma je živi organizam. U određenoj blizini ima djelovanje magnetizma. I kad ne znamo što je pjesma, mi osjećamo da znamo po dubini patnje i energiji smisla kojim zrači.

Magnetizam umjetničkog, pjesničkog djela, ima nadvremen- sku snagu. Svejedno u kojem je vremenu i stoljeću rođena, pje­

332

snička riječ, svojim djelovanjem, postaje naš suvremenik. Umjet­nost uvijek pripada budućnosti, jer je izvor jedno buduće more koje se sa izvora ne može sagledati, ali je u njemu prisutno. Prošlost je samo dio budućega, čovjek je u svakom trenutku postojanja, na izvoru budućnosti.

Pjesma djeluje nekom svojom, posebnom, individualnom snagom. Svako ljudsko djelo ima oznake i svojstva po kojima se spaja i po kojima se razlikuje od ostalih djela. Oba su u djelu samom. Govoriti o onom što je zajedničko ili što je razli­čito u pjesničkim djelima, pitanje je samo načina sagledavanja. Individualnost pjesničkog izraza nije ni u srodnosti ni u razli­kama nego u nabijenosti energije. Tu individualnu snagu izraza (energiju, koja nije predmet kao jedan kameni most), određu­jemo relativno najpouzdanijom mjerom doživljaja, titrajima vla­stitog elektromagnetizma, eidetičkom intuicijom (grč. eiđos — oblik, bit). U pjesmi otkrivamo organiziranu formu svemoguć- nosti ljudskog postojanja i kroz višestruko osvjetljenje pjesme spoznajemo i sebe samog.

Prvi neposredni susret s pjesmom ostaje presudan. To je trenutak zračenja, nagovještaj otkrića. U svim kasnijim spo­znajama traje titraj prvotnih neposrednih asocijacija, slika i analogija, uzbuđeno stanje svijesti.

S lirikom A. B. Šimića sreo sam se u gimnazijskim nemi­rima. To su bih brojevi Vijavice i Juriša i zbirka Preobraženja. Svod, osnovni zvuk u kojima sam se našao, bio je: tjeskoba.

Stanje na rubu bezdana, očaj u tijelu, u krvi, vapaj za izgu­bljenim, strah pred nepoznatim, prestanak postojanja, kao da se sastavila voda nad srušenim svijetom, potonuli pjev, ugasla svjetlost, davne molitve, izbrisani krajolici, šum oluje, bljeskovi svjetlosti, tmina. Smrt.

Moju smrt će gradom noćna pseta lajati.Ništa nije moje Ja sam igra svoga Boga.Stojim sam na rubu noći i svih doživljaja Za mnom leži crna prošlost sahranjena Ja sam sada tamna granica.

20 g o d i n aSan je nestao, raspršen. Namjesto djetinje neposredne

nevine radosti neznanja, javlja se tjeskoba spoznaje, duh otvo­ren beskraju, ništavilu. Tjeskoba, izgubljeni raj, strah pred ne­poznatim, osjećaj osuđenosti i otuđenosti, povratak poslije smrti, postaje prvotni, fundamentalni nosilac lirike A. B. Šimića.

333

Nebo je već dugo prazninat>ez Boga i serafina,beskrajna pustinja sivakroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.Ne lete više gore duše kao laste.Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.K Bogu izgubismo pute.Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.

Tragika, tjeskoba i smrt u samoj su osnovi življenja, a kao pjesnička svijest očituju se u trenutku potpune vizije, u apo­geju stvaranja. Tjeskoba, kao sadržajno-tematski i emotivno- -misaoni univerzum, kristalizira se u ovoj lirici u žarištima su­koba, na ponorima bezdna bitka, u sudaru tokova svijesti i nesvjesnih struja tijela. Ponirući u sebe pjesnik se sukobljuje sa više svojih suprotnih lica, roneći prema nedosežnom dnu sebe, približava se zajedničkom korijenu prirode čovjeka. Svaki pjesnik je iznimka jer je neponovljiv spoj istog duha i istog tijela, u svakom čelu posebno se prelama svjetlost svemira, ali što je lična patnja dublja, iznimnija, ona je bliža zajedničkoj ljudskoj patnji. Ovdje ne mislim na herostrate, prazne maske i mrtve ljušture u kojima stvaralački zametak ne klija.

U jednom od svojih posthumno obavljenih zapisa, u Dnev­niku mozga, A. B. Šimić pruža autobiografski ključ u tamni proces rađanja tragike.

... Kad bih mogao opisati očaje od svoje 17. do 20, 21. go­dine, to bi bio jedan rijetki prikaz, vrlo karakterističan ne sa­mo za mene, nego uopće za jednog mladića koji misli, koji ostavlja stara vjerovanja a novih još nije primio. O, ona pra­znina, kaos, besmislica svega! To bi bilo možda vrlo karakteri­stično za cijelo naše doba.

Našli smo se u »praznini«, između svijeta koji umire i svijeta koji se rađa, u nepostojećem svijetu. Među ruševinama i mrtvacima prvog svjetskog rata. U svijetu poremećenih vri­jednosti. U vremenu društvenih i naučnih revolucija. Pred no­vom koncepcijom prostora i vremena. U predahu između dva rata. U otuđenju čovjeka. U traženju novog govora u svim umjet­nostima. Pred kolijevkom energija koje danas ugrožavaju i sam opstanak čovjeka. U nestajanju mita.

Čudo ostaje. Ako nas ostavi mitos, religija (sadržajna), ostaje svijet, to će reći ostaje čudo, doživljaj...

Jedno izgubismo, ali drugo dobijemo. Otkrivamo jedan novisvijet, novi mitos nastaje — ako hoćete.

Osim spoznaje vremena kao tjeskobe, A. B. Šimića razapi- njala je sudbinska tragika zavičaja i osuda vlastitog tijela.

334

Kamen na kojem je rođen nosi iskonsku tragiku života, sud­binsku. Kao pod svodom Eshilove ananke, čovjek na tom golom tlu nema drugog izbora osim prihvaćanja dosuđene postojbine i borbe za biološko održavanje. Taj osjećaj prokletstva javlja se u narodu gdje je umjetničko izražavanje isprekidano i sko- kovito, gdje živjeti znači: umirati, a stvarati: — razarati.

Samo onaj tko se našao u tim kamenim morima i čuo de­seteračko zavijanje i jauk nevidljiva pjevača, dodirnuo je, opi­pao, osjetio vlastitim prstima život u vječnosti tragike. Slične vrtoglavice (pretpostavljam) prolazi osuđenik na smrt kad svijet postaje: pad i bezdan.

Prebroditi, savladati, nadvisiti taj ponor, moguće je: samo­uništenjem, koje je iluzoran bijeg, negacija života i potvrda pa­da, ili — sukobom, produženjem volje života, ukorijenjenošću bića u fizičku i historijsku sredinu. Stvaralački, vizionarski čin, nošen je nesvjesnim impulsima, i vraća povjerenje u primarne sile života, u život sam.

Tjeskobnu spoznaju otuđenja nosio je u tijelu. Bolest je češće posljedica nego uzrok stvaranja, ali je proces fizičkog nestajanja pomogao potpunosti vizije i sagledavanju jezgre po­stojanja.

Bolest čini da čovjek otkrije u sebi nekog drugog, različi­tog od onog »zdravoga« čovjeka. Mnoge osobine neslućene i skrivene iziđu na vidjelo, uopće sav duševni život se pojača. Čovjek vidi sebe u odnosima (na primjer prema svojoj sudbini, prema smrti i životu, i prema svojim bližnjima) u kojima se inače nije imao prilike vidjeti. I sama bolest nekoga od naših bližnjih djeluje na nas u tom smislu. I nereligiozan čovjek po­staje »pobožniji« osjeća mistiku života mnogo dublje.

Lirika A. B. Šimića otvorena je univerzalnim vrijednostima čovječanstva, svjetlosti svemira i čovjeku u svom historijskom trenutku, u hodu pod zvijezdama. Svijet je vidio ogoljen i de- mitologiziran. U samim počecima civilizacije stroja časovito je ponesen prvim zaletima tehnike:

Brzina jače opija od vina. Najdivljija, najdivnija zvjerka je mašina.

Tražeći bit sukobio se s ništavilom, ali ništavilo nije smisao njegova stvaranja, jer je pjesma otimanje ništavilu, izlazak iz tjeskobe smrti, čin slobode. Pjesnička vizija dosegla je apogej, trenutak kristalizacije.

Na počecima stoljeća jedan mladić izgorio je u ognju vla­stitih nemira. Težinu svog duha stavio je na poremećene poluge svijeta u nastajanju. Razarajuća smrt nadjačala je njegovo tijelo i njegovu mladost. Od tada njegovo djelo živi samostalno. Pri­padalo je svome vremenu jer ga je izrazilo intenzitetom doživ­

335

ljaja. I upravo autentičnom snagom doživljaja prenio je svoje življeno vrijeme u našu suvremenost i u budućnost. Djelo A. B. Sirnica predstavlja napor lucidne, imaginativne svijesti da se oslobodi misaonih predrasuda, retoričkog patriotizma i nacio­nalne romantike, lažnog tradicionalizma, normativnosti estetike i idejnog doktrinstva.

Historijski smisao čovjeka vidio je u ostvarenju slobode. Budućnost slobode gledao je u duhovnoj slobodi, u slobodnom činu stvaranja, u sudbini kulture. Pokretač Vijavice i Juriša, časopisa kojima je htio izvršiti revoluciju u shvaćanju kulture, esejist, književni i likovni kritičar, A. B. Šimić uzeo je ulogu aktivnog, borbenog sudioništva u svom vremenu. On je u su­kobu, na izvidnici. Shvatio je da pojedinac ne može biti slobodno biće ako drugi nisu slobodni, i po tome je pobunjenik. Ali nije prihvatio, ili nije razumio, revolucionarna društvena kretanja koja stvaraju realnu đruštveno-ekonomsku podlogu i uvjete hi­storijskog ostvarivanja slobode. Ostao je usamljenik.

Ali njegovo usamljeništvo nije bijeg nego suočenje, suprot­stavljanje duhovnom, stvaralačkom mrtvilu. On se spoznavao kroz negaciju.

A. B. šimić živi vlastitu misao i njegova esejistika i kritika, pi-emda ima elemente teorije umjetničkog djela, ne predstav­lja čvrst misaoni sustav nego proces spoznavanja i stav, prije svega moralni stav.

Transcendentalni smisao našega života i života svega nepo­znat je nama, ljudima. Dogodio se svijet okruglih tjelesa u pro­storu, jedna kugla što se zove Zemlja kruži, i na Zemlji nešto dvolično: život nas i svih ostalih forma i smrt nas i svih osta­lih forma bez prekida, sve izvan naše volje.

Ali smisao jest. Makar onaj koji je besmisao...... Mi ljudi, hoćemo da imamo i jedan smisao posebno svoj,

ljudski, zemaljski. Smisao naš zemaljski je stvaranje kulture.Zašto je to što se zove kultura baš naš zemaljski smisao?Mi to opet ne znamo. Ali ko pita to, morao bi da upita i

ovo: zašto čovjek osjeća? I zašto čovjek misli?Čovjek osjeća jer je čovjek i čovjek misli jer je čovjek.Činjenica da je kultura opća težnja ljudskog duha od nje­

gova prvog početka do danas sili nas da mislimo da je ona baš smisao naš zemaljski.

Mi stvaramo kulturu, mi idemo prema svojem zemaljskom smislu.

Ideal je duhovno carstvo na zemlji.Ali, o kako smo još daleko od ideala! On je tako daleko

da ga oči preko svih daljina jedva mogu da ugledaju. On je tako daleko da se često čini kao da i ne postoji nigdje u cijelom vremenu.

I ako se zagledamo u život ljudi, vidjet ćemo da težnje toga života nisu težnje duhovne, štaviše one su protiv Duha.

336

Stvaralački Duh kulture je usamljen, izgubljen u vrtlogu Života materijalnih težnja.

On postoji u unutrašnjosti najrjeđih. U unutrašnjosti onih koji ga čuvaju, prenose iz jednog odsječka vremena u drugi od­sječak, i ne dopuštaju da umre pod udarcima materijalnog svijeta.

Oni idu kroz noć zemlje i nose visoke baklje koje osvjet­ljuju crne puteve kroz vrijeme (USAMLJENOST DUHA, S. D. II).

Pjesnička vizija rađa se, ostvaruje i traje u riječi. Riječ i vrijeme postaju jedno, neodvojivo jedinstvo.

Jezik je potencijalna pjesma kao što je kamen ili materija potencijalna skulptura. Poezija je oblik osjećanja i spoznavanja, oblik duha. Duh se ostvaruje u riječi. Samo ono što možemo imenovati, postoji. Izvan riječi ne postoji realnost pjesme.

Riječ za pjesnika nije samo sredstvo, brodica kojom dolazi na drugu obalu beskraja, ona je sam život, sam beskraj. Pjesnik iznova stvara postojeću riječ, dovodi je u nove odnose, u novu ljubav. Pjesma je jezik u jeziku, govor u govoru, riječ u riječi. Nema istinske pjesničke vizije, autentične pobune, koja ne bi bila vizija i pobuna u riječi. Nova slika svijeta stvara nove odnose među riječima.

Pjesnik A. B. Šimić osjećao je, otkrivao i spoznavao snagu, smisao, znakove i značenja riječi. Njegove rasprave Filozofija0 riječi, Tehnika pjesme, Umjetnik i filolog, Slikarstvo i geo­metrija, Perspektiva — predstavljaju misaonu spoznaju, vlasti­tu poetiku koja se zasniva na potvrđenoj konstanti da »svaka originalna vizija stvari ima svoj posebni izraz«.

Svijest pjesnika ne mora biti misao riječi. Riječ misli u zvuku i u boji, govori tišinom i svijetli gaseći se, u naslagama vremena, ona je vrijeme. Pjesnička svijest nije u pjesniku, nego u zvuku, u riječi, u djelu, u pjesmi.

Antun Branko Šimić mislio je o riječi i svoju misao znao je odrediti »more geometrico«, oštroumno i jasno.

Ali značajnije je, jedino je značajno, da je on mislio u riječi1 riječ je mislila njegovu misao. Vizija pjesnika postala je riječ, »skamenjena vječnost«, nepromjenjiv oblik. To je priroda stva­ranja.

Stvaranje je, kao i sam život, dokraja neobjašnjeno i neo­bjašnjivo, jer je nošeno nesvjesnim težnjama, izvorima nagona i sna. Cvijet koji raste ne misli o florikulturi. On se objašnjava rastenjem. I upravo kad je mislio da se najviše udaljio od tra­dicije otvorivši poglavlje »slobodnog stiha«, A. B. Šimić je stva­ralački najdublje uronio u izvornu tradiciju narodnog ritmičkog i pjevnog izraza.

22 Jure Kaštelan 337

Dvije riječi dobile su u lirici A. B. šimića posebno znače­nje, a to su: čuđenje i preobraženje. Dva oka njegove imagina­cije. Otkriti njihov smisao, znači približiti se jezgri lirike, sa- zvučjima u kojima traju.

Približiti se jezgri pjesme znači dodirnuti granicu gdje ne­staju pojmovi a počinje pjev. Istina koja nam danas otkriva sliku svijeta i svemira, nije sutrašnja istina. Istinit je jedino svijet i svemir. A pjesma je svemir u svijetu, u poretku riječi: trenutak beskraja.

Riječi približavanje, približiti se, nisu mišljenje u mehanič­kom značenju prostora i vremena. Prostor i vrijeme pjesme ne mogu se objektivno odrediti. To su imaginativne kategorije. Gra­nica imaginacije označena je strukturom metafore, arhitekturom pjesme.

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu da je već daleko vidimo ko zvijezdu?

Rušimo se vječnoNaš je put bez dna i padanje bez glasa.

R a s t a n a k s a s o b o mIz vremena: iz dubokoga tamnog božjeg krila

besprekidno u svjetlost površine stižu budući

B u d u ć iProstor i vrijeme pjesme, to su trenuci oslobođenja od real­

nog prostora i vremena, bljeskovi.Noć

bezdana i divlja još nevidljiva proguta u se sunce

S a m o ć a n a l i v a d i

Vrijeme pjesme je subjektivno: vrijeme ljubavi, vrijeme smrti, stanje radosti, stanje bola. Vrijeme je afektivni i intuitivni trenutak spoznaje.

Visoke pjane naše radosti: naša bijela jedra P j e s m a i z n a d z e m l j e

Kad prispijemo koncu duše će nam biti pune bola

kao zdenci vodeP u t

Približiti se vremenu pjesme znači uspostaviti komunikaciju i naći mjeru, odrediti se, doživljavati i rasuđivati. Približavanje

338

je: prilaženje, pristup, a u posebnom značenju: metoda, otvo­rena mogućnost interpretacije. Negda se približavamo udaljava­njem, povećavanjem ili umanjivanjem, a negda intuicijom, spo­znajom cjeline.

Približavanje je misaona i afektivna otvorenost prema pje­sničkom djelu, mogućnost i granica spoznaje.

IZVORNO ČUĐENJE I PREOBRAŽENJE

1

Suvremena misao i nauka o književnosti usredotočena je na jezik. Lingvistika je otkrila predmet, pripremila metode i

dala novi horizont književnom istraživanju, nizu teorijskih kon­cepcija i škola (Saussure, Ch. Bally). Od pojave ruske formalne metode, preko praške strukturalističke škole, stilističkih istra­živanja u evropskoj kritici, američkog new criticisma, danske glosematike i strukturalističke estetike — književnokritička i teorijska misao temelji se na jeziku.

Egzistencijalna filozofija, a posebno algoritmička logika, po­miče jezik u središte istraživanja.

»Čitav oblak filozofije sažet je u jednoj kapljici gramatike« (Wittgenstein: Philosophical Investigations, II).

Pojava kibernetike i primjena matematike u lingvistici i nauci o književnosti (USA, SSSR) — otvara poglavlje i pretpo­stavke jedne nove moguće e s t e t s k e s i n t e z e . Teorija infor­macije i semiotika daju početne rezultate u osvjetljavanju krea­tivnog procesa i umjetničkog, jezičnog izraza.

Sve to govori ne samo o kvantitativnim promjenama, o produbljenju dosadašnjih znanja, nego o fundamentalnoj meta­morfozi, o kvantitativno promijenjenoj koncepciji, slici i viziji svijeta i čovjeka u svom povijesnom očitovanju.

Einsteinova teorija relativiteta vremena i prostora izvršila je na nauku i filozofiju našeg doba snažan utjecaj. U šesnaestom stoljeću Kopernik je otkrio čovjeku da zemlja nije središte svi­jeta. Nauka dvadesetog stoljeća mijenja odnos čovjeka prema zavičajnom planetu i prema svemiru. Poluge starog svijeta sru­šene su, a novi svijet je u postajanju, u još ne-postojanju, u svijetu ne-svijetu.

S promjenama u načinu mišljenja vrše se revolucionarne društvene promjene. Geografska i društvena slika i struktura

340

svijeta u neprekidnom je previranju, u dinamici. Put u otvo­renu budućnost zadivljujuće ljudske sudbine istovremeno je i urlik samouništenja. Primijenjena nauka i razvoj tehnike plane­tarnu i kozmičku ljudsku svijest učinili su realnom, a u isto vrijeme čovjek se nalazi izgubljen pred vlastitim djelom, otuđen u svijetu tehničkog i društvenog stroja, u svijetu oružja i ratnih mašina.

Metamorfoza slike svijeta ne događa se samo u nauci nego i u umjetnosti, u svim umjetnostima. U književnosti proces de­zintegracije, destrukcije i metamorfoze počinje sa simbolizmom i traje neprekidno do danas. I dok se koncept vodećeg dijela suvremene kritike zasniva na konceptu jezika, poezija, jedan tok njenih pokušaja, teži nejezičnom izrazu: lettrizam, spatiali- zam, a djelomično poesia visiva i internacionalna struja istra­živača »novog govora« i sinteze umjetnosti. Nova umjetnost traži opravdanje i potvrdu u našem vremenu stroja i kozmičkih istra­živanja. Stvaralački postupak postao je laboratorijska hipoteza i kao krajnja konsekvenca umjetnosti i nauke javio se: misaoni stvaralački stroj. Poezija stroja i strojno prevođenje ide u do­menu nauke, a ne stvaralaštva. Nejezična i izvan-jezična poezija, ma koliko može biti, kao konkretna muzika, relevantna za este­tiku, ostaje izvan područja književnosti kao jezične komunika­cije, jer negira jezik kao poruku, pa time osuđuje i sebe samu kao stvaranje u riječi; kao književni izraz.

»Pjesma koja ne znači (»renvoi a«) nije više pjesma, jer nije više jezik« (Jean Cohen: Structure đu langage poetique. Str. 31. i dalje. Flammarion. Pariš, 1966).

Naše vrijeme postavlja iznova dvostruko pitanje: — Što je k n j i ž e v n o s t ? i š t o j e k n j i ž e v n a k r i t i k a i n j e n a f u n k c i j a ?

Nauka o književnosti, kroz stotinu godina od svog postanka, tražeći i ističući samostalnost, zavisna je od rezultata egzaktnih nauka i filozofije. U tome je upravo njena životnost, gipkost i otvorenost. Mnogoznačnost i slojevitost djela traži i mnogostru­kost pristupa. Previranja u kritici potvrda su univerzalnog pre­viranja suvremene misli.

Nekoliko, a u osnovi četiri glavne struje dominiraju suvre­menom kritikom: sociološko-marksistička (G. Lukacs), fenome- nološko-egzistencijalistička (Heidegger, Sartre), psihoanaliza (Freud, Bachelard) i strukturalizam (R. Jakobson, C. Levi- -Strauss). Ove četiri filozofije javljaju se istovremeno kao mo­gućnosti interpretacije književnog djela i kreativnog procesa.

U odnosu na složenost djela ne samo da je takva m n o g o ­s t r u k a interpretacija i s t o v r e m e n o m o g u ć a , nego se

341

javlja i kao n e o p h o d n a , jer odgovara i horizontu koji nam otvara nauka i horizontu književnog djela.

Kritika otkriva smisao, istinu ili poruku pjesničkog djela kao smisao, istinu ili poruku o d r e đ e n o g d j e l a , jednog određenog s i s t e m a i s t r u k t u r e z n a k o v a izvan kojeg ne postoji pjesnički smisao, značenje djela.

Pjesma je stvoreni, samostalni organizam. Analogiju između razvoja pjesničkog djela i organskog živog bića pravi Aristotel u svojoj Poetici (A III, IV). Određujući pjesmu kao samostalni organizam, kao živo biće, kao poseban oblik života, podrazu­mijevamo jezičnu strukturu, samostalan sistem znakova. Koje zajedničke elemente ima pjesničko djelo, anorganska i organska materija, i svemir, nije moguće potvrditi, ali opažanje i kompa­racija takvu analogiju ne mogu sasvim isključiti, nego je napro­tiv potvrđuju. Hermeneutički krug je otvoren. Misao pjesme, je­zgro, njena supstancija, ne postoji izvan jezika. Strukturalne konstante pjesme nije moguće, osim uslovno, isjeći iz cjeline, iz strukturalnog jedinstva. Ptica s odsječenim krilom nije ista ptica samo »bez krila«, nego druga ptica. Gubitak krila samo utječe na čitav organizam. Čovjek koji je izgubio oči nije čovjek »bez očiju«, nego drugi čovjek. Kao što se mijenja njegov način hoda, mijenja se i njegova misao i psiha.

Riječ postaje pjesnička riječ u totalitetu pjesme, u odnosu u koji je dovedena. Riječ je istovremeno i forma (kao znak, zvuk, glas) i sadržaj (kao misao, značenje, poruka). Ideja, ritam, jezik pjesme javljaju se istovremeno kao sadržaj-forma i kao forma- -sadržaj, a izvan organizma pjesme iščupani iz totaliteta, iz kon­teksta, oni postaju samo forma ili samo sadržaj. Prestaju živjeti.

Mozak je neodvojivi splet duha i nerava; povrijeđeni nerv istovremeno je i povrijeđeni duh. Dio se potvrđuje u totalitetu (u formi, u strukturi), a cjelina, u dijelu.

Dijalog s pjesmom nije konačan nego, u svojoj otvorenosti prema beskraju, privremen, relativan. To je razgovor između pjesme i čitaoca ili kritičara.

Da bi ta rasprava, razmišljanje, rasuđivanje, suprotstavlja­nje i zaključivanje (gr. dia-lego, dialogos, dialektike) bilo moguće osnovna je pretpostavka: pjesma — iskra koja se uzajamno prenosi, energija koja zrači, a to je u riječi otjelotvorena izvorna ljudska autentičnost.

Prihvativši Mallarmeovu misao da se »stihovi ne prave ide­jama nego riječima«, to jest da nije osnovno ono što pjesmakaže nego na koji način kaže, ne možemo zaključiti da je pje­sma samo način, samo kako, jer je oblik autentičan kao oblik mišljenja i osjećanja (Formes de l’art — formes de Vesprit. Numero special du Journal de Psychologie. PUF. Pariš, 1951).

342

Ako je pjesma valerijevski (Valery: Poesie et pensee abstra- ite) »stroj koji proizvodi osjećaje«, onda je i taj jezični stroj (machine verbale) proizveden osjećajima. Pjesma je prema to­me i posebno ustrojstvo, specifični zanat i tehnika (l’art poeti- que) i nepromjenljivi organizam koji ima oznake posebnog živo­ta (struktura) i vizija svijeta.

Nema estetske ili znanstvene mjere koja pouzdano može pokazati koja je i kad je pjesma a u t e n t i č n a kreacija.

Taj izbor prije svega vrši vrijeme. Ona djela koja su ostala životna kroz stoljeća i koja su izdržala različite kriterije, potvr­dila su svoju pjesničku autentičnost.

Drugi izbor vrši čitalac ili kritičar, a osnovna mjera je vla­stiti doživljaj cjeline djela. Osjećaj ljepote, simetrije i harmo­nije kao i osjećaj gramatike, čovjek nosi u sebi, u svojim osje­tilima. Po mogućnosti doživljavanja svaki je čovjek, u jednom vidu, pjesnik i rekreirajući pjesmu stvara i proširuje nove mo­gućnosti vlastitog doživljaja ljepote.

Kriterij rasuđivanja, eksplikacije i interpretacije pjesničkog djela, izraz je sazrijevanja ideja, znanja i intelektualnih strasti u određenom povijesnom trenutku. Kritika je jedan od mogućih jezika koji nam predlaže naše vrijeme (R. Barthes). Kritičar birajući, služeći se jezikom svog vremena, unosi i svoju vlastitu dubinu, svoja samostalna pitanja, svoje nemire i otpore. Kri­tičar objedinjuje nekoliko uloga koje među sobom mogu biti odvojene, a to su: estetski izbor, doživljaj, opažanje, deskripcija i zaključivanje. To pokazuje da je kritika djela istovremeno i kritika kritike.

Izraziti jednu novu spoznaju ili istinu nije moguće ako je prije nismo osjetili. Tko se u mračnoj noći okrenuo prema dale­kom svjetlucanju što se nazrijeva, nije siguran da se uputio prema pravom izvoru svjetlosti. Mrak je varljiv kao što je i sama svjetlost varljiva, ako nismo otkrili njen izvor, jer nas može zavesti odsjaj. A ipak nas slutnja i osjećaj, makar preko bespuća, zapreka i stradanja, ne samo vode nego daju pou­zdanje kretanja i sigurnost da ćemo se probiti do pravog izvora svjetlosti.

U ogledalima se čovjek ogleda, a spoznaje se u sebi samo­me, kao u dijelu povijesnog i kozmičkog postojanja i postajanja. Čovjek: val u valovima i igra u igri.

Kritika je dijalog dviju spoznaja, dviju historija: — djela i kritičara.

Pjesničko djelo nije samo predmet kritike nego, kao izvorna umjetnička spoznaja, i njena teorija. U neposrednosti doživljaja koji vrši izbor i u diskurzivnosti spoznaje, kritika potvrđuje pjesničko djelo — samim djelom.

343

Tu su i granice književne kritike i dodirno podučje s dru­gim naukama i filozofijom.

2

U lirici A. B. Šimića ima nekoliko pjesama koje, ostajući pje­sme, nose izrazito intencionalni smisao. Prva, uvodna pje­

sma u knjizi Preobraženja ima naslov Pjesnici. U njoj je izra­žena spoznaja o kreaciji, svojevrsna ars poetica.

Pjesnici su čuđenje u svijetuOni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvariNaslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Navedeni stihovi kao živi lirski organizam, neprevodivi su u cjelini. Prevodiva je samo poruka, semantika stiha, a nepre- vodiv ostaje zvuk i fonetska struktura.

Prvi stih Pjesnici su čuđenje u svijetu dodiruju fundamen­talni problem poezije, a to je: — što je pjesnik i — što je pje­sma? Gramatički je subjekt navedenog stiha: — pjesnici, a psi­hološki subjekt može biti i pjesnici i čuđenje. Čuđenje ili čuditi se, znači biti pjesnik.

A što je čuđenje?Ako svaki od ova dva dijela (pjesnik — čuđenje) može biti

psihološki subjekt, onda imaju isto izvorno značenje. Pjesnik je čuđenje, a čuđenje je pjesnik. Čuđenje je, prema tome, izvor poezije i stvaranja (gr. poieo, činiti, stvarati).

U svojoj raspravi Što je filozofija?, Martin Heidegger na postavljeno pitanje traži odgovor na grčkim izvorima, u samoj kolijevci filozofske misli i nalazi ga kod Platona i Aristotela. Na tekstovima dvojice filozofa pokazuje i potvrđuje da je filo­zofska misao motivirana fundamentalnom »dispozicijom«, a to je: čuđenje pred bitkom. Čuđenje je osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta.

Platon kaže (Teetet 155 d):mdla gar philosophu tuto tć pathos, td thaumazein u gar

alle arkhe philosophlas e aute.(Zaista je svojstven filozofu taj pathos, to jest čuđenje, jer

nije drugi početak filozofije nego upravo ovaj.)Čuđenje je kao pathos, arkhč filozofije. Grčku riječ arkhe

moramo shvatiti u cjelokupnosti njena smisla. Ona imenuje ono od čega neka stvar proizlazi. Ali »ono od čega« nije, kad je

344

počelo, ostavljeno iza počela. Riječ arkhe navodi više na ono što kaže glagol arkhein — na ono što ne prestaje dominirati. Taj pathos čuđenja ne ograničuje se sasvim jednostavno na po­četak filozofije, kao što, primjera radi, činjenica pranja ruku prethodi kirurškom zahvatu. Čuđenje nosi i vodi filozofiju od početka do kraja.

Aristotel kaže to isto (Metafizika A 2, 982 b 12 i dalje):dia gar td thaumđzein hoi dnthropoi kal nyn kal to proton

erksanto philosophein. (Ljudi, naime, započeše filozofirati i sada i u početku kroz čuđenje.)

Bilo bi vrlo površno smatrati da su se Platon i Aristotel ograničili na tvrdnju da je čuđenje uzrok filozofiranju, a to bi iznad svega značilo misliti na način koji je veoma tuđ grčkome. Kad bi njihovo mišljenje bilo takvo, trebalo bi tada reći: je­dnoga lijepog dana, ljudi su se začudili i to u vezi s bitkom, činjenicom da on jest i što on jest. Potaknuti tim čuđenjem oni su počeli filozofirati. Ali čim je filozofija nastala, čuđenje je kao pobuda postalo izlišno, ono je nestalo. Moglo je nestati, jer je bilo samo poticaj. Ali čuđenje je arkhe — ono od početka do kraja upravlja svakim korakom filozofije. Čuđenje je pathos. Mi redovito pathos prevodimo kao pasija, afektivna uzavrelost. Ali riječ pđthos srasla je s glagolom pashein, patiti, trpjeti, pod­nositi, izdržati, prepustiti se nečemu, pokoriti se nečemu. Smio­no je, kao uvijek u sličnim prilikama, prevoditi pathos dispozi­cijom, a time imamo u vidu suglasan saziv i odlučujući poziv. Ali se ipak moramo odvažiti za taj prijevod, jer nam jedino on omogućava da predstavimo pathos u smislu moderne psiholo­gije. Samo ako shvatimo pathos kao dispoziciju (Stimmung), možemo okarakterizirati na određeniji način thaumđzein, čuđe­nje. U čuđenju mi smo zaustavljeni (halten wir an uns). Kao da smo ustuknuli pred bitkom — pred činjenicom da on jest, da jest tako, i da nije drugačije. Ali čuđenje se ne iscrpljuje u tom uzmaku pred bićem bitka. Čuđenje, toliko koliko je takav uzmak i takav ustuk, istovremeno je istrgnuto prema i tako rekavši, okovano onim pred čime uzmiče. Tako je čuđenje dis-pozicija u kojoj i za koju se otvara biće bitka.

»Čuđenje je dispozicija u čijoj je nutrini, za grčke filozofe, usklađena unutarnja suglasna veza do bića bitka« (Martin Hei- degger: Qu’est-ce que la philosophie? Gallimard. Pariš, 1957).

Čuđenje je unutarnje suglasje bitka i bića, koje se prenosi i očituje u govoru, u jeziku. Čuditi se — početak je svakog stva­ranja, zajednički izvor mišljenja i pjevanja. Izvor koji se ne­prestano potvrđuje, U svakom trenutku toka. Čuditi se istovre­meno znači i misliti i osjećati.

345

Začuditi se pred svijetom i pred svemirom, u svijetu u ko­jem je ukorijenjeno ljudsko biće, u svijetu—čovjeku i u čovje­ku—svijetu, nije samo, kako pokazuje Heidegger, početak nego neprestano izvorno otkrivanje smisla i povjerenja života.

Čuđenje je ljudska osobina, atribut čovjeka, koji je poietes, tvorac i izumitelj. Svijet je prirode i stvari bez čuđenja, ne-ljud- ski, nijemi svijet.

Čuđenje »u svijetu«, može značiti čuđenje u svemu što po­stoji: u fizičkom univerzumu i u »egzistencijalnom« svijetu ljud­skih odnosa, u senzibilnom i inteligibilnom, nadosjetnom svijetu. U hrvatskom jeziku imenica »svijet« obuhvaća mnoge sadržaje i više značenje. Riječ »svijet« ima proširena značenja u nauci (Ne\vton, Einstein, Oparin, P. Morand) i filozofi (Heraklit, Pla­ton, Kant, Schopenhauer, Hegel, Mara). U Heideggerovu siste­mu »svijet« je dobio poseban smisao: svijet je »otvorenost« su­bjekta prema svjetlosti i fizičkoj i duhovnoj (Welt weltet), dok »zemlja« znači mračno skriveno ukorijenje bića u svoju fizičku i povijesnu sredinu (Heidegger: 0 biti umjetnosti. Mladost. Za­greb, 1959).

Značenje »svijeta« u Šimićevoj lirici živi i potvrđuje se u pjesničkoj viziji, u djelu.

Stih Pjesnici su čuđenje u svijetu, nije doveden u kontekst Platona, Aristotela i Heideggera da se potvrdi i istakne njegov »filozofski« smisao, nego da se njegova pjesnička istina približi izvoru koji je zajednički i filozofiji i poeziji.

Naveden stih Pjesnici su čuđenje u svijetu predstavlja svo­jevrsnu strofu, ritmičko-fonetsku i semantičku podudarnu cjeli­nu. Smisao stiha prenosi se, odjekuje i potvrđuje se u sljedećem dvostihu:

Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari.

Fonetska i semantička struktura ne podudaraju se kao u prvom stihu, jer dvostih predstavlja: jednu semantičku cjelinu, a na fonetskom nivou: dvije cjeline. Smisao pjesme ne postoji izvan forme pa je nemoguće izdvojiti smisao, a da ne razorimo strukturu.

Poruka prvog stiha prenesena je u sazvučje dvostiha: čuđe­nje je preneseno na oči, postalo je gledanje. Svijet je konkreti- ziran kao prostor, kao zemaljski svijet, kao »stvar«, koja je nesvjesna i pasivna. Oko, osjetilo vida, gledanje, raste »poredstvari« prema nevidljivom, vidom neosjetljivom svijetu.

Prva i druga strofa potvrđuju se u trećoj:Naslonivši uho,

na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu

346

čovjek i svijet prirode gledaju se nijemo, jedan drugom tuđi, smrtan čovjek i neprekidna priroda, »skamenjena vječnost« (Pjesma jednom brijegu). Čuđenje, koje je gledanje, prenosi se na uho, postaje: slušanje. Uho pokrenuto čuđenjem čuje šutnju, sluša nečujni, nemušti, nijemi govor, muziku stvari i svemira. Šutnja je bitak čovjeka i svijeta, svega što jest i po čemu jest ti to on (Aristotel: Metafizika, Z, 1028 b2). Čuđenje je pristup bitku, a to je: čuti nečujno. U duhovnom i osjetilnom suglasju s bitkom, čuđenje je »vječno treptanje u svijetu«, autentično iz­vorno uzbuđenje, doživljaj, neprestani nemir, treperenje zvuka i svjetlosti, a očituje se kao logos, kao pjesnička, misleća i pje­va juća, riječ.

Čuđenje kao osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta i osjetilni neposredni doživljaj, koji svijet stvari »odstvaruje«, transponira u strukturu pjesme — temeljne su misli poetike A. B. šimića.

Te ideje nisu ni nove ni sasvim originalne, ali im je pjesnik A. B. Simić dao vlastito značenje, posebno stvaralačko uteme­ljenje.

Forme stvari u prirodi su nijeme, bez zvuka, mrtve za veći dio ljudi. Da stvari prirode čine u nama one dušine pokrete koje su činile prije no što smo mi život za nas ubili praktičnom upotrebom ili spoljašnjim znanjem o njima, treba da ih oslobo­dimo te praktične upotrebe i toga znanja o njima. Da ih uči­nimo što više apstraktnima. Da ih odstvarimo.

Umjetnik odstvaruje stvari. Umjetnik oduzimlje ono što prije nije dopuštalo da čujemo njihov unutrašnji glas. Umjet­nik ih čini apstraktnima, diže ih u jedan viši svijet: vaskresenje stvari.

Vaskresenje stvari, odstvarivanje nije ono spoljašnje tako­zvano poljepšavanje stvari.

Stablo koje je umjetnik svojim sredstvima naslikao na plat­nu oslobođeno je, odstvareno je, nije više stvar koja ima jednu praktičnu nego jednu duhovnu svrhu. U pjesmi riječ voda ne sjeća više na vodu koja se pije ili koja okreće mlin. Stablo, vo­da... sada su forme čiji unutrašnji glas dolazi lako u našu dušu.

Umjetnik vraća djevičanstvo stvarima: Otvara vrata njihova unutrašnjeg života ljudima.

U umjetnosti je najintenzivniji doživljaj svijeta.Šimićevo gledanje izloženo u eseju O muzici forme blizu je

spirdualističkoj koncepciji umjetnosti koju u to vrijeme for­mulira V. Kandinsky.

»Umjetnikovo oko mora biti otvoreno prema vlastitom unu­tarnjem životu, a uho uvijek napeto prema glasu unutarnje Nužnosti.

347

Tada će se nekažnjivo moći služiti svim umjetničkim po­stupcima, pa i onima koji su zabranjeni.

To je jedini način da se uzmogne izraziti mistička nužnost koja je esencijalni dio djela« (Kandinsky: Ueber das Geistige in der Kunst. Miinchen, 1912. Francuski prijevod: Du Spirituel dans l'art. Pariš, 1950).

Pjesnik A. B. Šimić nije izgradio potpuno samostalnu kon­cepciju umjetnosti kao što ni u vlastitom sistemu mišljenja nije do kraja koherentan. On je u neprekidnom nastajanju, u mijeni, u »upoznavanju sebe samoga«, i njegova bitna doslje­dnost je: stvaranje.

Ograđuje se od škola, od književnih pravaca i manifesta, ali je otvoren za »novu umjetnost«, za traženje novog izraza, za novu viziju svijeta. Misaono se kreće u klimi umjetničkog revo­lucionarnog talasa koji je poslije impresionizma i simbolizma zahvatio evropsku književnost i umjetnost i dodiruje sve kon­tinente. Otvoren je za apollinaireovski »novi duh« i modema kretanja u njemačkoj i francuskoj književnosti i slikarstvu u vrijeme prvog svjetskog rata i poraća. Kretanje moderne umjet­nosti nema zajednički misaoni nazivnik, pa se teorije i manife­sti javljaju u misaonim kontradikcijama i raspadaju se na indi­vidualne poetike i sisteme kojima je zajednička samo težnja za novim.

Pogledi A. B. Šimića na umjetnost kao i njegovo pjesničko djelo mogu se komparativno istraživati u tokovima evropske i svjetske književnosti. Sam je upozorio na svoje uzore, na nje­mačke ekspresioniste i Karla Krausa, na tokove u francuskoj književnosti i slikarstvu, a posebno na Apollinairea. Te analogije su postojeće i moguće, ali nisu osnovne. Kao svaki stvaralac i A. B. Šimić je »dijete svoga stoljeća«, a tu prirodnu istinu nitko ne opovrgava. Bitno je da je on prolazio samostalnu katarzu i da je kao pjesnik ostavio autentičan znak svoje ličnosti.

A. B. Šimić je lirski pjesnik, a mislilac je samo koliko je pjesnik. On svijet ne objašnjava, on ga shvaća i otkriva u totali­tetu stvaralačke spoznaje i svejedno mu je da li je njegova mi­saona koncepcija svijeta naučna ili pseudonaučna, racionalna ili iracionalna. Nije se htio zatvarati u sisteme:

»Samo iz anarhije, koja je sva kretnja i koja je sva život, može da se rodi život«.

U jednom napisu (Sabrana djela; VII, str. 128) Tin Ujevićnazvao je A. B. Šimića »lirozof«. Kovanica je višesmislena i nedorečena, ali upućuje na pjesnika kao istraživača izvornog pje­va i kao stvaraoca, vidovitog pjesnika u rimbaudovskom zna­čenju, vječnog nosioca vatre.

348

Čuđenje pred bitkom, stvaranje kao izvorni doživljaj, to je poruka pjesme Pjesnici i sidrište lirske vizije A. B. Sirnica.

I po tome je on pjesnik čuđenja, koji mnogoznačni logos imaginacijom pretvara, preobražava u pjesničku riječ.

Kao pjesnik izvornog čuđenja A. B. šimić je i pjesnik preo­braženja. Jedina knjiga koju je za života objavio ima naslov Preobraženja, a on se opetuje i u nekoliko pojedinačnih pjesa­ma: Moja preobraženja, Molitva za preobraženje, Svirač ili Preo- braženje glasova. Već ta činjenica upućuje i obavezuje da sve- stranije istražimo motivaciju, značenje i simboliku preobraže­nja u kontekstu njegove lirike.

Preobraženje (gr. metamorfosis, lat. transformatio, transfi- guratio, transmutatio, transsubstantiatio, njem. Venvandlung, rus. prevrašćenie) mnogoznačna je, semantički slojevita riječ, a osnovni joj je smisao: mijenjanje, mijena, promjena oblika, pre­tvorba.

Ideja o preobraženjima veoma je stara i susrećemo je u praskozorju čovječanstva, u drevnim kozmologijama i mitologi­jama Sumeranije i Istoka, u velikim epovima, u mitološkim baj­kama i vjerovanjima: ljudska bića pretvaraju se u prirodne oblike, u životinje, jedna životinja pretvara se u drugu. Ta se koncepcija zadržala u našoj narodnoj predaji i u magijskim vje­rovanjima i činima.

Maska, obrazina (pre-obraziti) kao sredstvo preobraženja, metamorfoze, ima svoje daleko praporijeklo i rasprostranjenost, a vezana je uz mitsku kozmologiju i kult. U svijetu magije po­java maske ima smisao metamorfoze u odnosu prema vidljivom svijetu (ples, obred, ratničke maske, kazalište, Istoka i antičkog svijeta) i u dodiru s nevidljivim silama (maske smrti, maske vradžbina, tajni govor duhova, kult predaka). Afrika i Oceanija još čuvaju drevna značenja maske, a tragovi se očituju i u sla­venskoj mitologiji i folkloru.

Isti magijski izvor imaju totemi, šare na tijelu, tetoviranje, deformacija lubanje i druga ukrašavanja. Maska ljudsko biće preobražava na sliku magijskih sila kojima je okružen. Ona preobražava čovjeka pred drugima i pred njim samim za druge i za njega samoga, stavlja ga u dodir s nadljudskim, sakralizira ga. Preobraženje je vezano uz trans, uz stanje opijenosti, zanosa.

Metamorfoza kao nagon za preobraženjem javlja se i kod nekih životinja (mimikrija), a neki insekti mijenjaju u opasnosti izgled i poprimaju zastrašujući oblik. U prirodi se metamor­foza javlja u godišnjim ciklusima, u mijeni dana u noć, u evo­luciji gusjenice preko ličinke u leptira. Živi li još u leptiru sjećanje gusjenice? Tako se vlada i čovjek prenoseći osnovni nagon prirode.

349

Ideja preobraženja naglašena je u mimetičkoj igri, a punu potvrdu i smisao dobiva u glumi. Glumac »ulazi u drugu lič­nost«, uživljava se, oživljuje, kreira, daje joj svoj izmijenjeni izgled, glas i pokret, čini da nepostojeća ličnost tjelesno postoji, posuđuje sebe drugome, interpretira, identificira se s drugim, ostaje vlastit, svjestan sebe u igri u kojoj igra. Riječ je o su­vremenom glumcu i o specifičnoj metamorfozi, o gramatici predstavljanja u kojoj iznimka uvijek iznova postaje pravilo. Naprotiv, čovjek koji živi u svijetu magije ne stavlja masku da se identificira s drugim nego da p o s t a n e drugi, on postaje d r u g o biće kao u šizofrenim oniričkim i katatoničkim psihič­kim poremećajima (Jean-Louis Bedouin: Les Masques. PUF. Pariš, 1961). Ali i u prvom i u drugom slučaju izražena je mi­sao metamorfoze. A to je istovremeno stvaralački proces uživlja- vanja i saosjećanja, koji prolazi pjesnik, pisac i svaki umjetnik. Pjesničko »ja«, to je i d r u g i i m n o š t v o drugih (Car Je est un autre, Rimbaud). Suosjećati znači ili sebe identificirati s drugim ili drugoga sa samim sobom, mijenjati se ili mijenjati.

Pojava maske, kao esencijalnog sredstva metamorfoze, od­govara arhaičko-mitološkom stadiju mišljenja i s razvojem ljud­ske svijesti mijenjaju se morfologija, simbolička značenja, ma­gijski i religijski atributi maske i njena sakralna vrijednost.

Ideja preobraženja živi u religiozno-mističkom učenju o me- tempsihozi ili o seobi duša i reinkarnaciji u brahmanizmu i u hinduizmu, a u antičkoj grčkoj filozofiji kod orfičara i pitago- rejaca, a čini se da je kod nas temeljna misao patarenskog vjerovanja.

U kršćanskoj dogmatici preobraženje ima značenje objave: Kristova transfiguracija na gori Tabor.

»Poslije šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i brata mu Ivana i izvede ih nasamo, na goru visoku. Tada se preobrazi pred njima; njegovo lice zasja kao sunce, a haljine mu posta- doše bijele kao svjetlost« (Matej, XVII, 1—3).

U srednjem vijeku ideja o transmutaciji produžava se u hipotezama alkemičara o kamenu mudraca koji bi svaki metal pretvorio u zlato. U prirodnim naukama metamorfoza označava prijelaz iz jednog biološkog stadija ili vrste u viši stadij i sino­nim je nauke o evoluciji.

Misao o preobraženju, prenosi, u svom osnovnom značenju, pred-filozofsku i pred-naučnu emotivnu vitalnu struju u kojoj se izražava povjerenje u zemaljski svijet, u neuništivost života, a smisao čovjeka ukorjenjuje u kozmogoniju prirode, u univer­zalno.

Metamorfoza je psihološko stvaralački proces koji prolazi svaki umjetnik. Svako umjetničko djelo, svaka metafora, jedan

350

je vid metamorfoze. Ona je zajednička oznaka života i umjet­nosti, transpozicija života u umjetničko djelo. A kao posebna struktura, kao unutrašnje mišljenje pjesme, kao samostalni pjesnički sistem, može se potvrditi samo u individualnoj viziji i očitovanju pjesnika, u pjesmi.

Ideju preobraženja kao stvaralački sistem, iznio je Rimbaud u Voyelles, Alchimie du verbe, Lettre du voyant, a to su postali temeljni pjesnički tekstovi nove koncepcije lirike kao stvarala­čke metode spoznavanja.

»Izumio sam boju samoglasnika! — A crno, E bijelo, I crve­no, 0 plavo, U zeleno. Ja sam odredio oblik i kretanje svakoga samoglasnika i, s nagonskim ritmovima, polaskao sam sebi da sam pronašao pjesničku riječ koja će jednoga ili drugoga dana biti dostupna svim čulima. Prijevod sam za sebe sačuvao« (Rimbaud: Alkemija slova; Boravak u paklu).

Analogno alkemiji koja mijenja metale u zlato, a l k e m i j a s l o v a transformira smisao riječi i daje im novu, ranije neot­krivenu, vrijednost, djelovanje i izražajnu snagu.

Nastavljajući Baudelaireova suglasja, correspondances, ana­logije između materijalnog i duhovnog svijeta, i sinestezijske veze među različitim doživljajima, Rimbaud, alkemijom slova, metamorfozama zvuka i boje, nastoji prodrijeti i izraziti tajnu svemira. On zamišlja jedan univerzalni jezik:

»To će biti jezik kojim će govoriti duša za dušu, on će sadr­žavati sve, mirise, zvuke, boje, misao koja će prihvaćati misao i vući je. Pjesnik bi odredio količinu nepoznatog koje se u nje­govo vrijeme budi u univerzalnoj duši: on bi dao više od for­mula svoje misli, od tumačenja svoga puta u Napretku!« (Rim­baud: Lettre du Voyant).

Univerzalna je duša (l’dme universelle) snaga kojom su na­bijene najmanje čestice univerzuma, ona daje oblik bićima i pokreće sav život. Budizam je otkriva preko yoga i askeze. Ali bez obzira na moguće izvore, pojam univerzalne duše postao je svjesna i temeljna misao rimbaudovske pjesničke vizije: pje­snik kao jedinka samo je iskra univerzalne baklje, a to je pan- teističko jedinstvo, svemirsko pobratimstvo (Rolland de Rene- ville: Rimbaud le Voyant). Pjesnik postaje v i d o v i t : razara­njem čula, alkemijom slova, korjenitom promjenom sebe, stvara poeziju koja će p r o m i j e n i t i svijet. Pjesnik postaje pro- metejski kradljivac vatre.

Rimbaudova alkemija, preobraženje mišljenja i bića, temelj­na je misao njegova lirskog poduhvata, a istovremeno uteme­ljuje nove spoznajne horizonte, novu otvorenost lirskog izraža­vanja.

351

Simbolizam je krajem stoljeća otkrio Rimbauda i njegova je alkemija slova postala »kamen mudraca« lirike dvadesetog stoljeća (Hugo Friedrich: Struktura moderne lirike). Iz horizonta Rimbaudova djela njegova stvaralačka alkemija prešla je u ho­rizonte novih pjesničkih istraživanja i nije izgubila na sugestiv­nosti ne samo kao umjetnički jezički izraz nego ni kao vidoviti sistem imaginativne misli. Poslije Baudelairea i Rimbauda sva se poezija, posredno ili neposredno, temelji na njihovoj pje­sničkoj viziji. Oni su prvi moderni putnici i istraživači Nepo­znatog.

Poseban vid metamorfoze nalazimo u djelu Lautreamonta (1846—1870) i Kafke (1883—1924). Prvi je bio otkriće nadrealista, a drugi je izrazito suvremena tema dehumanizacije.

Gaston Bachelard — psihoanalitičar materije, istraživač poezije i tvorac jedne samostalne poetike, analizira odnose četi­riju osnovnih prirodnih elemenata: v a t r a , v o d a , z r a k , z e m l j a — s imaginacijom, nesvjesnim nagonom sna i stva­ranja. U studiji o Lautreamontu, pravi antitezu i analogiju iz­među dvojice pjesnika:

»Lautreamont i Kafka krajnji su polovi istog iskustva preo­brazbe«.

Imaginativna svijest uvijek prolazi putove preobraženja. U kontekstu Lautreamontovih Chants de Maldoror, metamorfoza je povratak prvotnom obliku (forme primitive) i blaženstvu sre­će (retentissement d’un bonheur parfait).

Maldoror, glavno lice Maldororovih pjevanja, prolazi sve pu­tove ljudske tragike, a Pjevanja su natopljena »beskrajnom pat­njom na svakoj stranici«. Maldoror se rve s Bogom u zvjerinjaku svijeta. Maldoror ima ljudski lik, ali u trenutku revolta protiv Stvoritelja, njegov ljudski izgled prestaje, postaje apokaliptička zvijer, infemalni simbol, Minotaurus koji je izgubio fizičke oz­nake čovjeka; on se preobražava u bestijarij strave, okrutnosti, zločina, mračnih vrtloga nagona i urođenog prokletstva, u utvaru koja prolazi praćena sijevanjem munja i mračnim vrtlozima, u kružnicu izjedan ja.

Pjevanja nosi nekoliko različitih struja: lirski mir i kovitlac nagona, himnodija oceana i urlik oluje. Kristalne vizije mora, svjetlosti i svemira, izmjenjuju se s orgijama strave, dahom zločina i raspadanja.

Svijet bilja u Pjevanjima kao da ne postoji, ali je životinjski svijet prenapučen. Bachelard je nabrojio blizu dvije stotina ži­votinja, simbola i projekcija psihičkog pakla i agresivnih na­gona.

Na osnovu tog b e s t i j a r i j a, Bachelard govori o d i n a- m o g e n i j u , o dinamičkoj strukturi psihe, kao osnovici lautrea-

352

montovskog preobražaja. »Metamorfoza kod Lautreamonta naj­češće je način da se odmah ostvari odvažan čin. Prema tome, metamorfoza je, nadasve, metatropija, osvajanje drugog kreta­nja, to znači, novog vremena. Budući da je željeni odvažni akt agresivan čin, vrijeme treba shvatiti kao zbir odlučnih trenu­taka, bez obzira na trajanje izvršenja.« Dok je Rimbaud otvoren i teži budućnosti, Lautreamont budućnost živi u samom činu pisanja, u negativnom podsvjesnom preobraženju svijeta.

Tumačenje simbola u Pjevanjima neiscrpna je tema, a po­lazišta i pretpostavke kritike različiti su i kontradiktorni (psi­hoanaliza, kabalistika, mistika, kompleksi djetinjstva, gimnazij­ske uspomene), jedno je sigurno, da je simbolika Pjevanja ra­cionalno neiscrpna, nemoguća. U tome se slažu svi značajniji poznavaoci Lautreamonta (Gide, Breton, Jaloux, Gracq, Blan- chot, Bachelard). A tu misao Soupault je jasno izrazio:

»Lautreamont nikada neće biti historijsko lice. On je izvan historije književnosti i izvan historije običaja« (Soupault: Lan- treamont. Seghers. Pariš, 1963).

Lautreamontova dinamična vizija, vrijeme kao životni elan, plastično se izražava u antitezi s Kafkinom metamorfozom, izra­ženom u noveli Preobražaj.

Riječ je o Gregoru, trgovačkom putniku, koji se jednog ju­tra budi preobražen u žohara, pred očima majke, sestre i oca. Njegova volja je uništena, mrtva. On nastavlja živjeti životom žohara, u ograničenom prostoru poda i zidova, u zaustavljenom vremenu, u vremenu bez budućnosti. Njegov oblik je osiroma­šen, a kretnje usporene.

Metamorfoza kod Lautreamonta znači sreću, ekspanziju ži­vota; kod Kafke: nesreću i umiranje. Lautreamontove slike su u pokretu, u kovitlacu — Kafkine usporene, statične, katato- nične. Volja za životom kod Lautreamonta je egzaltirana, a kod Kafke iscrpljena. Lautreamontovo vrijeme je nabijeno dinami­kom, Kafkino vrijeme umire. Kafka — kako se izrazio Bache­lard — pati od kompleksa Lautreamonta u negativnom smislu.

Djelo Rimbauda, Lautreamonta i Kafke, kao stvaralački čin, otima se sociološkoj eksplikaciji. Ali je povijesna činjenica da njihove vizije nastaju u sjeni razvijorenih stjegova, u tjeskobi smrti i leševa. Rimbaud je pobunjenik i komunard 1870—71, Lautreamont je rođen u Montevideu u vrijeme desetogodišnje opsade, a umire u Parizu prije pada Komune, u vrijeme opsade Pariza, a Kafka stvara u vrijeme prve katastrofe čovječanstva (1914), kojoj se ne vidi kraja. Kakva preobraženja stvarnosti!

Jedna obuhvatnija slika upućuje na to da se promjene ipreobraženja koja prolazi povijesni čovjek događaju ne samo na

23 Jure Kaštelan 353

planu društvene akcije i misli, na planu znanosti i teorije, nego, možda dublje i radikalnije, na planu sna, u dubini bitnih ne­svjesnih struja, u stvaralačkim snoviđenjima.

3

Preobraženja A. B. Šimića nošena su univerzalnom prirodnom strujom, izvornim doživljajem i mišljenjem. Riječ je prije

svega o preobrazbama vizije svijeta.»Mnogo toga teško postoji za duh, snažni duh, koji je voljan

da nosi, kojem pripada strahopoštovanje: njegova snaga zahtije­va ono što je teško i najteže« (Nietzsche: Tako je govorio Zara- tustra. O tri preobrazbe. Mladost. Zagreb, 1962).

Koliko je A. B. Šimić poznavao Rimbaudovo pjesničko djelo i da li je ono izvorno utjecalo na njegovu pjesničku viziju, te­ško je utvrditi. U nekoliko svojih napisa navodi ga uz Baude- lairea i Stefana Georgea. Lautreamonta i Kafku ne spominje ni u kritikama ni u zapisima. Ali bez bojazni možemo reći da je među njima stvaralačka osmoza, dodirno duhovno podneblje.

Tri Šimićeve pjesme nose u naslovu temu preobraženja.MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro

i pogledima plivam preko polja livada i voda Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem 0 bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati

u crne muke noćnih očajnikaU navedenim stihovima izražena je misao o nedjeljivosti ži­

vota i smrti, rađanja i umiranja, koja je temeljna ideja šimi- ćevske dijalektike preobraženja. Život je neprestana mijena.

»Stvarati — to je u najvišem i najponosnijem smislu mije­njati« (Proza; II, O sebi).

Pjesma je preobražena patnja.Slike su postignute kontrastima: crna, bezdana i mučna noć

i — kristalno jutro koje otvara vidik u polja, livade i vodu.Dva prirodna elementa; zemlja (bilje i trava) i voda, vraćaju

povjerenje života, daju lirski akcenat.Ali je imaginacija okrenuta fundamentalnom elementu: —

svjetlosti! Misao se ukorjenjuje u svjetlost, u nepromjenljivu i vječnu zvijezdu.

354

Vrijeme patnje objašnjeno je negacijom vremena, vječnošću. Ljudsko vrijeme samo je naličje vječnosti, ono je slika preo- braženja »vječnosti koja se ne preobražava«, pokretna slika ne­pokretne vječnosti. Duh je našao svoj totalitet: svijetlu, nepro­mjenljivu i vječnu zvijezdu.

Kult zvijezda vezan je uz astrologiju koja se rađa u Sumeru na samom početku civilizacije. Sunce i zvijezde božanstva su kod predkolumbijskih naroda, a posebno kod Azteka.

Vjerovanje u nebesku besmrtnost duše javlja se u Grčkoj u V. st. pr. n. e. na jonskim obalama. Pitagorejci vjeruju u bo­žanski karakter zvijezda i stvaraju svojevrsnu astralnu religiju. Zvijezde su inteligentna, razumna bića, jer kruže jednoliko u pravilnom ritmu, a to je zakon kozmičkog Razuma (gr. Nus), stvaraoca univerzalne harmonije.

0 tome govore mnogi neposredni izvori.Sokrat odgovara svojim optužiteljima da vjeruje u božanski

karakter zvijezda»Melet: Ja tvrdim to posljednje: ti uopće ne vjeruješ u

bogove.Sokrat: O čudnovati Melete! Zašto to kažeš? Zar ja ne vje­

rujem ni za Sunce ni za Mjesec da su bogovi, kao što vjeruju i ostali ljudi?« (Platon: Apologija Sokratova, gl. XIV).

Duša je, prema pitagorejcima, zvjezdanog porijekla i poslije smrti vraća se zavičajnom izvoru.

Natpisi iz I. st. pr. n. e. govore o preobrazbi u zvijezdu. Tako mladić, prema natpisu u Amorgosu, tješi svoju majku da ne plače zbog njegove prerane smrti:

»Ne plači. Zašto da to činiš? Pokloni mi se, jer sam sada božanska zvijezda koja se javlja na izmaku večeri«.

Književnost je sačuvala tragove tog učenja.Dijalog između seljaka Tigreja i njegova roba u Aristofa-

novu Miru (prikazanom 421. za vrijeme velikih Dionizija) potvr­đuje pitagorejsko vjerovanje. Dijalog se odvija u trenutku kad se Tigrej vraća s neba gdje je na gundevalju bio otišao da oslo­bodi Irenu, boginju mira, koju je Rat, Polemos, zatvorio u duboku pećinu.

ROB:Jesi li vidio ikoga drugog da se Seta u zraku, osim tebe?

TIGREJ:Ne, osim dvije ili tri duše pjesnika ditiramba.

Što su radile?ROB:

TIGREJ:Oblijetale su hvatajući preludije koji, znaš, leptirotrepere u zrač­nim strujama.

355

ROB:Dakle, istina je ono, što kažu, da postajemo zvijezde kad umremo?

Sasvim tako.TIGREJ:

ROB:A koja je ono zvijezda što upravo blista?

TIGREJ:Te je Ion iz Hiosa, koji je sastavio odu J u t a r n j o j z v i j e ­z d i . Čim je stigao, svi su ga zvali: Jutarnja zvijezda.

(Aristofan: Mir. Vidi — Rougier: La religion astrale des Pythagoriciens. PUF. 1959.)

Aristofanov dijalog potvrđuje učenje pitagorejaca da poslije smrti čovjek postaje zvijezda. Pjesnik Ion iz Hiosa, pitagorejac prijatelj Sofoklov, pojavljuje se u obliku zvijezde.

Pitagorejci uče da zvijezde pokreće razumna duša. Razum­na duša je besmrtna, ona je u neprestanom kretanju, jer je princip kretanja njena esencija. Veza je između razumne duše i zvijezda zajednička, što se zaključuje iz sličnosti njihova kru­žnog kretanja.

Drevno mediteransko vjerovanje prenijela je usmena pre­daja i pisana književnost. Veliki vizionari od Dantea do Ein- steinea napajaju se na izvorima te astralne misli.

Zvjezdane preobrazbe Šimićeve lirike potvrđuju njenu izvor­nost i individualni rast. Imenice sunce i zvijezda zrače slojevi­tim emotivnim, spoznajnim i stilsko izražajnim značenjima od prve objavljene Zimske pjesme, u kojoj »zvjezdice« trepere kao vilinski san nad ovom sublunarnom dolinom suza, do predsmrt- nih stihova Vraćanje suncu koji nose misao o životu kao pre- brazbi energije.

Naučno je ta misao neodrživa, jer je kretanje princip sve­mirskog poretka, zvijezde se rađaju i umiru, kreću se univerzal­nim ritmom, gore i izgaraju, ali ona ima pjesničku izvornu uvjer­ljivost.

U narodnom vjerovanju umrlo dijete postaje zvijezda i svi­jetli sa nebeskog svoda u mrak smrtnika. Istu misao Platon izlaže u svom kozmogonijskom spisu Timej. Svaki čovjek, kaže Timej, ima svoju zvijezdu. Kad umre pravednik, odlazi zauvijek na svoju zvijezdu.

Patnja je nemir, mijena, preobrazba, a vječnost je mir, nepokretna trajnost, kraj preobraženja, oslobođenje.

Psihoanaliza je potvrdila da slike ranog djetinjstva uprav­ljaju našim životom i da one izranjaju iz dubine očajanja. I težnja za preobraženjem u zvijezdu javlja se kao ukorijenje u nadvremensku sliku djetinjstva, u opet nađenu slobodu, povra­tak u izgubljeni raj.

356

Duboko ljudska oznaka, suosjećanje s tuđom patnjom, izra­žena je u pjesmi Moja preobraienja. Preobraženje nije bijeg nego povratak duboko ljudskim osjećajima: — zvijezda sjaje u crninu očaja. Suosjećanje je emotivna struja Šimićeve lirike (ciklus Siromasi, Žene pred uredima, Veliki ubijač). Preobra­ženje je stvaranje jednog novog poretka, poretka lirske kozmo- gonije jedinstva svijeta, vizije vremena kao neprekidnog ritma i heraklitovskog kruga vječnih povrataka. Ideja povratka i ne- raskidivog prstena izražena je intencionalno u nizu pjesama (Povratak, Budući, Nad trupom, Vraćanje suncu), a kreativno se očituje u strukturi njegove poezije, u koncentričnim slikama i žarištima.

MOLITVA ZA PREOBRAŽENJEDan još je samo nekoliko svjetla koja gasnu

na vrhovimaJa čekam noć: preobraženje stvari

Noćiz doline javi se i raste izmeđ blizih brda

k nebuProstor moga kraja pun je noći Rasvjetljuju se ispod neba brda

u ogromne i plave prozirne kristale Stabla

na vrsima, po polju, oko vode i kraj mene bespokretna i crna stanu

Ja slušam s ceste: dolje livadama bijeli mjesec Seta

i mislim:zašto noć što vraća stvarima

blago nepokretno lice njinih mladih dana u nama budi tamne gladne požude?

O noćibudi ladna ruka preko našeg vrućeg čela

utišaj krv i spusti blagi mir na čula Neka naša tijela mirna prozirna i plava usnu

snom nevinih i tihih biljaka na plaštevima koje mjesec prostire po travi

Mi slušat ćemo u snu kako mjesec tiho korača po vodi

U samom je naslovu riječ: — molitva. Ona ima obredno, sakralno, a i magijsko značenje. Molitva je jedan oblik egzalta­cije, zanosa, a isto tako: inspiracije, nadahnuća, usredotočenja, posebnog stanja svijesti. A to je: imaginacija, stvaralačka ener­gija.

Preobraženje je čin imaginacije.

357

Preobraženje, na kreativnom planu, objašnjava metaforu kao proces imaginacije: metafora je transponirana stvarnost.

Završne strofe u navedenoj pjesmi govore o preobrazbi u elemenat prirode. Biljka (»san nevinih i tihih biljaka«) je znak povjerenja u elemenat zemlje, u ravnotežu svemira.

Dan i noć — javljaju se kao dvije strane istog lica: dan je metafora noći, a noć je metafora dana. Dan je kretanje, a noć mirovanje: prozirni kristal.

Molitva za preobraženje upućena je noći, i pjesma u cjelini postaje metafora metafore, preobraženje u preobraženju.

Komunikacija čovjeka i noći uspostavljena je, jer je nađen zajednički jezik: — simbol.

Noć vraća stvarima nepomućenost djetinjstva, po ritmu ne­prekidnih mijena, po zakonitosti neprestanih rađanja. Noć daje stvarima ravnotežu svemira.

Čovjeka razdiru požuda, oganj, krv i čula. Slike koje rađa strast dinamične su i uznemirene. Poremećen je odnos između prirode, svemira i čovjeka.

Preobraženje je ponovno uspostavljenje izgubljene ravno­teže. Snom preobraženo tijelo živi prirodnim zakonom bilja.

Preobraženje, u kontekstu Šimićeve lirike, izražava osnovnu težnju čovjeka za potpunom identifikacijom u slobodi, a to je sloboda kreativnog čina.

SVIRAČili

PREOBRAŽENJE GLASOVA Tijelo mu bije rukama o klavirTo je akrobat što svom snagom kroti pred sobom zvjerku koja kriči i ciči i urliče i riče i srvana ječiNe, to sad nije zvjerka, to sad čovjek ječi i muca i bunca ostavši bez riječi pred nečim što ćuti

To sad ćuti ćutiI sad iz dubljina glasovi se dignu visoko. Molitva je Raspjevanih grla manastir cijeli ispred boga klečiI sada zvone zvona, (Moram sklopit oči)Pred zvonjavom se otvaraju širine ko ispred svjetla

U prostoru praznetornjevi dižu glase nedostižnom bogu

Navedena pjesma ne nalazi se u zbirci Preobraženja (1920), objavljena je tri godine kasnije (1923), ali tematski ide u isti krug.

358

Dok su Moja preobraienja i Molitva za preobraženje nepo­sredna, u prvom licu, u ovoj pjesmi uzeta je druga perspektiva, posebna točka gledanja. Tema je: preobraženje glasova i zvuko­va, transfiguracija sonornih uzbuđenja: — muzika.

Zvuk ne slika predmete, a prostor zvuka je: vrijeme. Zvuk je najdirektniji izraz, jezgra svake umjetnosti. Muzika daje »go­vor stvarima koje negda nisu imale jezika«, kako se izrazio Nietzsche.

»Jer muzika se, kako rekoh, u tome razlikuje od svih dru­gih umetnosti što nije slika pojave, ili, tačnije, adekvatne objek­tivnosti volje, nego neposredno slika volja same i stoga prema svemu fizičkom na svetu pretstavlja metafizičko, prema svakoj pojavi stvar po sebi« (Nietzsche: Rođenje tragedije. Kultura. Beograd, 1960).

»Golotinja svake stvari je zvuk«, kaže Šimić u eseju 0 mu­zici forma.

Muzika je izvan slike i izvan pojmova, ona je nejezična, izvan-jezična umjetnost, pa je jezikom nemoguće izraziti nje­nu bit.

Druga tema pjesme je: svirač i muzički instrumenat kao sredstva preobrazbe. Bez njih nema preobraženja zvuka i gla­sova od krika i urlika, ljudskog jecaja, buncanja i šutnje, do elevacije, preko molitve, pjeva, i zvonjave zvona koja otvara prostore, čini svijet otvorenim. Zvona »govore« misao, a taj je fenomen poezija davno otkrila.

Preobrazbu muzike prati i preobraženje slike i jezično-rit- mičke strukture.

Slika samostana (templum, kao prostorno određenje kozmo­sa) i tornjeva kao simbola vremena koje teži prema apsolutno­me (tempus, vremenski aspekt iskona) — ukorjenjuju izvornu težnju preobrazbe, imaginativne kreacije, u univerzalni poredak ili, riječima Nietzschea, ostvaruje »idealno tlo i svoju pjesničku slobodu«.

Ostvarena je analogija realnog i irealnog. Pjesma Svirač ili Preobraženje glasova, pokazuje da pjesnik apstraktne ideje kon- kretizira u stvarne slike. Slika nije ilustracija misli, nego izvor mišljenja, samostalna imaginativna realnost. A to nije osobina samo ove pjesme, nego oznaka šimićeve poezije u cjelini, poe­zije oka, — kao fizičkog organa percepcije, i kao duhovnog gle­danja i vidovitosti.

359

4

Značenje preobraženja u Šimićevoj lirici ne može se svesti sa­mo na tri navedene pjesme. One su potvrda i pred-filozofi-

ja preobraženja kao kreativnog, imaginativnog procesa njegova djela u cjelini. Pjesme o preobraženjima nose misaoni pred-tekst za moguću fundamentalnu poetiku u kojoj bi se preobrazba od­redila kao biće književnosti.

Širu potvrdu možemo tražiti u cjelini njegove lirike i u diskurzivnim tekstovima: u esejima, u zapisima i bilješkama, koje je pjesnik vodio u obliku kronološki ispekidanog dnevnika.

U kompleks metamorfoza prije svega ide: t i j e l o , pre­obrazbe tijela, promjene u tijelu, rast, sazrijevanje, požuda, bo­lest, raspadanje i nestajanje. Goran Kovačić nazvao ga je »pje­snikom tijela«. Pojam vlastitog tijela (fr. corps-propre, njem. eigener Leib) u Šimićevoj lirici ima više aspekata.

Prije svega tijelo je neodvojivi dio ljudske ličnosti, jedino ljudsko postojanje. Tijelo je izvor misli i spoznaje, u njemu je autentičnost doživljaja. Tijelo je svemir, oblik vječnosti: izvor ljepote. Poganska dionizijska radost tijela, ljepota u tijelu žene, tjelesni trenutak vječnosti briznuo je u pjesmama kao jedin­stvena l j u b a v (Zgasnuli smo žutu lampu...), Povratak (Ja sam natrag došao...) i u mladenačkim zanosima.

U svom konkretnom postojanju tijelo je: kuća duha.Ali ta kuća je trošna. Tijelo je materija koja trune, koža,

meso, bolest, bakterije. »Meso prska u neke atome.«

Vjerenice šta će Tebimeso koje sane,oči ko dva mrtva crna cvijeta,jedno dijete koje gori u propast?

B a k t e r i j eSpoznaja o istovremenom postojanju duha i tijela, sukob

duha i tijela, rađa tragičnu viziju svijeta; dvojnost, nemogućnost postojanja; schopenhauerovsku rezignaciju: ništavilo.

TIJELO I MIKroz moje žile teče otrov što ga popih u nasladama, u noćima pjanim.I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.I tijelo mi se gadi. Može li se kakoodijeliti od tijela, biti čist od tijela?Tijelo je teret, tuđin, trulost.Ja bih ga rado ostavio negdje i utekao od njeg, odletio zavijek u slobodu.

360

Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.0 ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?Tijelo: težina drži me za zemlju1 odvući će me u nju svega, bez ostatka.Uz krevet mi se mlada žena smije.Kako bih došo do nje s&m, bez tijela?Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim i hoću da poletim, da prhnem —I probudim se: ležim u svom lesu.

Tijelo je tuđin, stranac, trulost, leš. Misao na budućnost javlja se preko smrti, budućnost je smrt. Ja (moi, Ich), postaje svjesni subjekt i suprotstavlja se svemu što je ne-ja, kantovsko noumenalno ja: tijelo i duh. Eros i Thanatos, izvor iste tra- gike.

Pjesnički čin je savez duhovnog i tjelesnog, dionizijskog i apolonskog, čin savladavanja tragike.

»Samo ukoliko se genije u činu umetničkog stvaranja stapa sa onim praumetnikom sveta, on nešto zna o večnoj suštini umetnosti; jer u tom stanju je čudesno sličan jezivoj slici de- vojke iz bajke, koja ume da prevrne oči pa samu sebe da gleda; sad je on istovremeno subjekat i objekat, istovremeno pesnik, glumac i gledalac« (Nietzsche: Rođenje tragedije. Kultura. Beo­grad, 1960).

Pjesničko »ja« uvijek je neko drugi, pomnoženo je i preo- braženo u mnoštvu. Biti pjesnik znači vidjeti nevidljivo, biti okružen nestvarnim prisutnostima, nestati u drugome i ostati vlastit, umrijeti i živjeti istovremeno.

Prisutnost smrti u Simićevoj lirici, osjećaj smrti u tijelu, čulna fizička patnja potencira težnju za životom, za smirenjem, za vječnošću.

Šimićeva pjesnička vizija okrenuta je beskraju.Po toj oznaci neki kritičari o njemu su pisali kao o religio­

znom, kršćanskom pjesniku. U svojim mladim danima on to i jest, što se vidi u jednom dijelu njegove rane lirike.

NEMOĆ PJESNIKAPjesnici nekad nadahnuti vjerom pjevahu ljudima o onomu kraju u koji čovjek prijeđe kad ostavi tijeloDanas se svakom fantazija slomi na rubu ovog svijeta.

Dalje je ništavilopred kojim pjesnik stoji stoji nemoćan i nijem

361

On je n e k a d bio nadahnut vjerom, nedvojbeno: kršćan- sko-katoličkom, u kojoj je dobio prvi odgoj ali d a n a s (u auto­biografskom i historijskom značenju vremena) nije, ili točnije, nije u religioznom smislu vjerovanja.

»Ostaje umjetnost kao jedina religija. U svakom čovjeku postoji mogućnost da umjetnost doživljuje. U svakom čovjeku dakle postoji mogućnost najviše spoznaje« (O muzici forma).

Kriza mladosti, »velika promjena«, o kojoj pjesnik govori u svojim zapisima, nije samo biološka evolucija nego i duhovna, emotivna, misaona i spoznajna.

U Šimićevoj lirici Bog kao pojam, imenuje se u naslovima nekoliko pjesama: Bog i gradsko popodne, Bog i moje tijelo, Bog moga djetinjstva, Bog mučitelj, Nađeni Bog, a spominje se i u nekim pjesmama gdje u naslovu nije istaknut.

PRAZNO NEBONebo je već dugo praznina bez boga i serafina, beskrajna pustinja sivakroz koju kadšto aeroplan, grdna ptica, pliva,Ne lete više gore duše ko laste.Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.K bogu izgubismo pute.Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.

Bog u Šimićevoj lirici nije kršćansko-religiozni pojam. K Bogu izgubismo pute — samo je gola konstatacija, odjek Nie- tzschea: »Bog je mrtav u svijesti ljudi Evrope...« Čovjek je pu­šten, ostavljen vlastitoj tragici, svojoj povijesnoj društvenoj ne­pravdi i otuđenosti. Nepravda i društveno otuđenje čovjeka izra­ženo je u snažnoj, duboko humanoj poeziji protesta protiv ne­pravde, kao Žene pred uredima. Bog je u toj pjesmi simbol, me­tafizička utjeha, voltaireovski: Si Dieu n’existait pas, ii faudrait l’inventer.

Zar može bitida za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

Ž e n e p r e d u r e d i m aOdgovora nema izvan pitanja, odgovor je u samom pitanju.

Bog je personificirana težnja i ljudski ideal društvene pravde. »Nas niko nikad otkupio nije«, kaže Šimić u pjesmi Otkupljenje. Nema eshatološkog rješenja.

... Al vjere poumriješe sve jedna za drugom i saznadosmo: nema neba ni uzdignuća ni uzleta ni uskrsnuća i svaki uzlet opet svršava na zemlji

362

Na zemlji nam je ostati zauvijek Životinje i biljke naša su rodbina i kamen samo naš najdalji bratU smrti svi se izjednačujemo.

Z e m l j aPjesnik ne rješava problem postojanja i prirode Boga, ne

piše ontološko-metafizičku raspravu, nego pjesmu.Čovjek je tragično biće i tragičnost je njegova bit. »Razlika

između tragičnog i netragičnog shvaćanja čovjeka ne svodi se na odnos pesimizma i optimizma nego na pitanje da li je čo­vjek prirodno ili religiozno biće, tj. da li čovjek sebe shvaća kao prirodni dio ili kao božje stvorenje? Tragedija je granično stanje, do kojeg se mora doći. To je vrh do kojeg mora doći svatko, bez obzira da li se tu želi zadržati i ostati, ili će tražiti sebe s onu stranu toga. Dolaženje do vrha je obaveza bez koje nitko ne može biti. Religiozan čovjek mora znati što od prirode negira, da bi bio to što hoće da bude. Tragedija je granica čo- vjekovnih mogućih egzistencija« (B. Bošnjak: Filozofija i kršćan­stvo. Naprijed. Zagreb, 1966).

U kontekstu Šimićeve lirike pojam Boga javlja se u neko­liko značenja, a najčešće kao atribut totaliteta. Šimić nije teist u religioznom smislu, kao što nije ni dosljedni ateist; najbliži je deističkoj koncepciji, a lirski svoje gledanje izražava u dvije osjećajno-spoznajne ideje: panteistička (Otkupljenje, Nađeni Bog) i panmaterijalistička (Smrt, Vraćanje suncu).

I jedna i druga koncepcija nalazi potvrdu u njegovim sti­hovima.

Organska, kristalizaciona misao u pjesničkoj viziji A. B. šimića je misao o v j e č n o m p o v r a t k u , o univerzalnom determinizmu.

BUDUĆIBudući već su bili

i sve je bilo već u prvom času u beskrajnom pogledu boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog božjeg krila besprekidno u svjetlost površine

stižu budućiU bezdanomu božjem oku

ogledaju se mirijade budućih svjetovaNosiva ideja pjesme Budući (zaključne pjesme u knjizi

Preobraženja) jest preobrazba, stvaralačka evolucija, vječni po­vratak. Pojam Boga nije određen kao aristotelovski nepokretni motor koji pokreće sve stvari, nego kao vrijeme, kao krug, kao bezdan, »bezdano oko«, a to je svijet bitka, potvrda izvor­nog čuđenja pred bitkom.

363

Uvodna pjesma Pjesnici u zbirci Preobraženja potvrđuje se u zaključnim stihovima Budući. Pjesma Budući zatvara ars poeticu u kozmičke prostore. Svijet je vječan i postao, stvoren je i neprekidno se stvara.

Budući već su bili i sve je bilo već u prvom času

u beskrajnom pogledu boga ogledamoTi stihovi izražavaju svojevrsnu sintezu teizma i panteizma,

a mogu se dovesti u vezu s učenjem pan-en-teizma: — sve je u bogu.

Misao o ponovnom rađanju, o krugu vječnih povrataka, osnovna je ideja stoičke kozmologije. Palingenezija, dpokata- stazis, označava periodični i vječni povratak istih događaja, ponovno uspostavljanje svega.

Grčki autor Nemesios iz Emese u Fenikiji (oko 400. n. e.) biskup, neoplatoničar, u djelu De natura homini (Arnim, sv. II., br. 625) navodi učenje stoika:

»Tada će opet biti Sokrat i Platon i svaki pojedini čovjek ponovno će nastati sa istim prijateljima i sugrađanima, isto će trpjeti, isto će mu se opet događati i radit će ista djela, i svaki grad, svako selo i svako polje na isti će način ponovno nastati. Ali to ponovno uspostavljanje svega dpokatastazis tu pantds ne događa se samo jedanput, nego mnogo puta, i beskonačno če­sto isto će se sve ponoviti«.

Orfičko vjerovanje u seobu duša nastavlja misao o kru­žnom obnavljanju svijeta, a Platon u Fedaru opisuje reinkar­naciju ljudskih duša.

Pojam palingeneze upotrebljava se danas u biologiji kod pojedinih organizama, a javlja se kao »krug kulture« kod Spen- glera pisca Propasti Zapada, te u raznim sistemima misticizma i okultizma.

Neoplatonizam (osnivač Amonije Sakas, obuhvaća škole koje djeluju u Aleksandriji od III. do VI. st. n. e.), obnavlja nauku Platona, Aristotela, stoika i pitagorejaca, asimilira utjecaje ori­jentalne mistike hinduskog i hebrejskog porijekla koji djeluju na kršćansku patristiku. Neoplatonizam preko Plotina, sv. Augu- stina, utječe na filozofiju Kanta i Fichtea.

Ideja palingeneze vodi u potpuni fatalizam, negira kršćan­sku dogmu otkupljenja i spasenja, pa je kršćanski apologete odbacuju.

U djelu Contra Celsum, grčki crkveni pisac i filozof Origen (185—254) ustaje protiv Celsusa (Kelsos, oko 170), neprijatelja kršćanstva koji u djelu Alethes logos (Istinita riječ) govori o palingenezi stoika. Origen ironizira Celsusa i pita ga zašto po­

364

novno piše knjigu protiv kršćanstva kad ju je već ranije na­pisao.

Filozofska antropologija negira učenje o vječnom povratku stavljajući čovjeka u dimenziju povijesti i slobode.

Vječnost je okrenuta bitku. Tako se i pjesma Budući smi- saono potvrđuje u pjesmi Pjesnici. Tragiku, tragično n i š t a kao sadržaj bitka, nadvladala je radost stvaranja, vječno tre­perenje. Izvorno mišljenje preobraženo je u imaginativni pro- tejski čin, u pjesmu, a pjesma je ljudski, neponovljivo zemalj­ski izraz, moralni čin u ljudskoj povijesnoj dimenziji (Opomena).

Ideja o vječnom povratku je prvotna, pred-misaono stanje Šimićeve poezije u cjelini. (U hrvatskoj lirici tema vječnog po­vratka je česta — Ujević: Vječni prsten; Cesarić: Povratak; Tadi- janović: Prsten.) U drugom pravcu mišljenja ta se tema može dovesti u kontekst mitološkog vjerovanja u seobu duša, u he- raklitovsko mišljenje i naučavanje stoika i sofista, a kao lirsko mišljenje ona je samo nosiva struja za životom, za totalitetom, za vječnošću. Vječnost u Simićevoj poeziji (kao i u svakoj istin­skoj poeziji!) nije ono što ne-postoji, nego što jest, izvorni logos (čuđenje pred bitkom) postao je riječ, pjesnička slika, lirski živi i neponovljivi organizam, jezični izraz.

Šimićevo izvorno čuđenje i preobraženje sadrže i njegovu svijest o svijetu, svojevrsni princip umjetnosti, samostalnu poe­tiku, ali kao lirski, stvaralački čin, to je čuđenje i preobraženje u j e z i k u , u strukturi cjeline pjesničkog djela.

ELEMENTI STRUKTURE

PJESNIČKI J E Z I K

Jezik je društveni sistem znakova kojima priopćavamo, preno­simo, misli i osjećaje. Prema Marksu, jezik je neposredna

realnost misli.Nastanak jezika ima više objašnjenja. Za Demokrita jezik

je čista konvencija, dogovor među ljudima. Kratil porijeklo je­zika vidi u nadljudskoj sili, a sam Platon kaže, u Pismu V I I , da svoje najbolje znanje nije izrazio ni usmeno ni pismeno.

Znanje se može izraziti nejezičnim znakovima: npr. geo­metrija. Nejezični govor obuhvaća: životinjske krikove, pjev ptica, ples pčela, kao i jezik neverbalnih umjetnosti: muzika, ples, pantomina, slikarstvo, kiparstvo, crtež, fotografija, arhi­tektura; i druge sisteme znakova: signalizacija, svjetlosne i zvuč­ne šifre, prometni znakovi, a to je područje opće semiotike i teorije informacije (Gillo Dorfles: Simbolo, Communicazione, Consumo. Einaudi. 1962).

Unutarnja veza bitka, izvorno čuđenje, ostvaruje se preko jezika. Govor i rad, prema Hegelu, dva su iskonska načina po­stojanja duha, koji se pojavljuje kao svijest (Karl Lowith: Hegel i jezik. Razlog. Zagreb, 1965). Jezik kao i naše predodžbe o jezi­ku, neprestano prolazi razvojni put, preobrazbe i metamorfoze. Suština, bitak jezika, očituje se kao biće: logos, riječ. Prema tome logos je oblik postojanja: i mišljenja i poezije. Diskurziv­nu misao i poeziju možemo odrediti u njihovu stvarnom jezič­nom postojanju, a granica im je u funkciji jezika, ili određe­nije: u funkciji pjesničkog jezika.

Svoje poglede na jezik A. B. Šimić iznosio je u kritikama, u polemičkim i programatskim napisima, a posebno u esejima: Umjetnik i filolog, Filozofija o riječi. On ne govori o jeziku sa gledišta normativne gramatike, nego iz subjektivnog kreativnog aspekta, riječ gleda u funkciji »ekspresije«, a ne gramatike i

366

pravopisa. Rušeći i napadajući, on je gradio; ustajući protiv pisanih gramatičkih i pravopisnih normi, gradio je elemente nepisane gramatike pjesničke strukture koja je istovremeno struktura njegove vizije svijeta. Vrijeme i razvoj hrvatske knji­ževnosti nije potvrdilo njegova gledanja na pravopis (članak »E«), ali pitanja norme ostavimo gramatičarima. Ovdje je riječ o nepisanoj gramatici pjesme, o gramatici vizije svijeta, o struk­turi lirike.

Jezik, koji nismo stvarali mi nego generacije u bogzna ko­liko vjekova, sadrži u sebi i shvaćanja tih prošlih generacija: od mitosa do kršćanske slike o svijetu. Stoga, koliko god u jeziku gledali veliko izumjeće, najdavnije sredstvo koje je čo­vjeka udaljilo od životinje, ipak treba da prema svakoj pojedinoj riječi budemo vrlo oprezni, i kad filozofiramo i kad pišemo pje­sme. Treba da riječi misle ono što mi mislimo, a ne da one misle svoje, to će reći misli svojih stvarača, i ne da nam — što se često događa — povuku misli za sobom, zavedu nas u prošla shvaćanja. Mnogi pjesnici, koji nisu toliko oprezni prema zna­čenju riječi, pjevaju kao da im je mozak stotinu, ili barem pedeset godina stariji nego naprimjer kojeg mislioca, njihova suvremenika (Filozofija o riječi; S. D. III).

Antun Branko Šimić gospodar je jezika, umjetnik riječi, stvaralac u riječi. Njegovo jezično znanje nije knjiško nego iz­vorno, jer kao rođeni Hercegovac u disanju nosi ljepotu i nje­žnost, gibljivost, zvučnost, bogatstvo i izražajnost hrvatskog ma­terinjeg jezika, a to je štokavska ikavica. Već najraniji njegovi tekstovi ističu se prirodnom svježinom i obiljem leksike. Dok pisci sa čakavskom i kajkavskom podlogom moraju asimilirati, usvajati, prilagođavati leksiku i naglasak, on jezični instrumenat nosi u krvotoku, pa odatle prirodnost, jednostavnost i jedrina izraza. Poznavati jezik još ne znači moći misliti, osjećati i stva­rati u jeziku. Ali bez poznavanja instrumenta nema ni muzike. Šimić u unutarnjem uhu nosi živu oralnu tradiciju narodnog govora, njegovu epsku pjevnost, iskonsku čvrstinu.

Jezik je slojevit i njegova je funkcija polivalentna.Osnovna je funkcija jezika: komunikacija, sporazumijeva­

nje. Između izvora (A, govornik, pošiljalac) i uvira verbalnoga znaka (B, slušalac, primalac), mora postojati sporazum o zna­čenju znaka.

Verbalna komunikacija temelji se na zakonu da poruka mo­ra biti shvatljiva. Sporazumijevanje, iako nije jedino, osnovna je funkcija jezika pa se, kao fundamentalna, ne gubi i ne nestaje, nego se upravo potvrđuje i proširuje u pjesničkom jeziku, u pjesničkoj funkciji jezika.

Pjesnički jezik: a) šalje poruku, b) stvara emociju.

367

Riječ ima dvostruki smisao: intelektualni, opisni, denota- tivni — i emotivni, ekspresivni, konotativni.

Te dvije funkcije jezika ne možemo odvajati.Kad bi se pojedina Simićeva pjesma svela samo na đeno-

tativni smisao, ona bi kao pjesnički izraz bila negirana.U vrtu ispod aprilskoga sunca pucaju polako prvi pupovi Stazama se igraju i smiju

djevojčice

A p r i lNavedeni stihovi bili bi obesmišljeni kad bismo im dali sa­

mo denotativni smisao, jer bi postali goli podatak ili izvještaj.Ali pjesma ne daje meteorološke podatke nego izražava svoju

emociju i stvara u nama novu emociju. Funkcija je u ekspre­siji, koja se ostvarila kao zvučna slika.

Aliteracija u stihu:— Pucaju polako prvi pupovi —

ima ekspresivnu vrijednost i pojačava afektivni naglasak, po­staje simbolična.

Poruka je neodvojiva od ekspresije: u njoj je sadržana i preobražena. Aliteracija je postala ključni simbol pjesme April, koja je kristalizirana na čujnom proljetnom šuštanju i kriku iznenađenja.

Krik!Ugledaše da su otkrivene

i smijući se pobjegoše naglo ispred mojih očiju za visoke grmove u vrtu

A p r i lUzvik je postao emotivni nosilac pjesme i u kontekstu do­

biva, ima izrazitu stilističku vrijednost. Navedeni primjer samo je ilustracija zajedničke oznake poezije.

Prema tome možemo zaključiti da u umjetnosti riječi pje­snička funkcija nije jedina nego dominantna funkcija. Riječ ne gubi svoj osnovni jezični smisao poruke, nego poruku tran- sponira u konotativni smisao, u ekspresiju.

Analiza pjesničkog jezika vrši se na dvije razine: fonološkoj i semantičkoj, a to je: zvuk i smisao. Na tim razinama razliku­jemo poeziju od proze.

Poezija se ostvaruje na fonološkoj i semantičkoj razini u tri grupe: sematička, fonološka, fono-sematička. Integralna pro­za, po svom karakteru i po funkciji jezika, ostaje izvan tih kate­

368

gorija (Jean Cohen: Strukture du langage poetique. Flammarion. Pariš, 1966).

Gornju misao možemo grafički (A — rod, B — pjesničke oznake) prikazati:

A B

Pjesma u proziFonološke Semantičke

+Stihovana proza + —Poezija + +Proza — —

Karakter poezije je »fono-semantički« a jezik proze ima dru­gu, ne pjesničku, funkciju. U redovitoj upotrebi prozom se na­ziva sve što nije stihovano, pa i jezik koji sematički ima pje­snički karakter.

Jezik u kojem je izražen fonski nivo nazivamo: stih (gr. stikhos, lat versus). Jakobson definira stih kao govor koji ope­tuje u potpunosti ili djelomično istu fonsku figuru. Riječ versus znači povratak, suprotno od prorsus što znači linearno kreta­nje. Stih se vraća na sebe samoga, a zasniva se na zvučnim elementima koji se opetuju.

Karakter hrvatskog stiha naglašen je u izosilabici; — isti broj slogova, silabički paralelizam. Razvoj stiha naše novije poezije kreće se od homometrije (iste metričke stope) u ranijoj fazi, prema homofoniji od moderne nadalje do pojave »slobod­nog stiha« koji u hrvatskoj lirici stvara i obrazlaže A. B. Šimić.

IMAGINACIJA

Simić u više navrata govori o imaginativnoj književnosti i, ograđujući se od književnih pravaca, naziva se imaginativ-

nim pjesnikom.Umjetnost današnjosti se ne stvara u akademijama i ne

znatn kakvim sve drugim mjestima, nego se stvara u dušama.A to je »unutarnja nužnost«, izvorni pigment i kvasac stva­

ralačke originalnosti.U istraživanju sebe samoga, u izrazu sebe samoga koji na­

stoji biti iskren, svako tapka, nalazi prividnu istinu. Govori se Ja sam ovo, ono ili neka druga stvar, ali tek što su riječi izgo­vorene Već prestajemo biti ono što smo rekli da jesmo (Ezra Pound: Le Vorticisme. L’Heme, I. Pariš, 1965).

24 Ju™ Kaštelan 369

Imaginacija je sposobnost kreativnog duha da stvara slike, a očituje se na dva načina: kao reproduktivna i kreativna. J. — P. Sartre o imaginaciji govori kao o autentičnom činu mišlje­nja i istinskoj stvaralačkoj neposrednosti (Sartre: L'imagination. P. U. F., 1965). Dvojakost imaginativne funkcije u formiranju svijesti različito se tumači iz aspekta različitih filozofskih siste­ma (Taine, Bergson, Bachelard, Husserl).

Slika nastaje na osnovu percepcije predmeta, zadržava se u svijesti, ali je kreativna imaginacija transportira u afektivnu realnost. Stvara nove sklopove slika. Jedna te ista riječ može imati više značenja i analogija. »U pjesmi riječ voda« — kaže Šimić — »ne sjeća više na vodu koja se pije ili koja okreće mlin.« Smisao jedne riječi je u stvarima koje ona obuhvaća, a smisao stvari je u riječima koje ju označavaju. Slika je svijest o stvari, određena vrsta svijesti, osjećanje svijeta.

U kontekstu Šimićeva mišljenja imaginacija je kreativan čin, sinonim preobraženja.

Osnovne pjesničke teme javljaju se već u djetinjstvu. Kod svakog pjesnika možemo pratiti dominantne teme i njihove modulacije. Kronološki raspored Šimićevih pjesama daje prvi uvid u tematiku, modulacije i orkestraciju. Dosljedno provedena ligvistička statistika pokazala bi ključne riječi, ali to je speci­fični pravac istraživanja.

Do sada smo slijedili dominantne teme Šimićeve lirike: her­cegovački krajolik — grad, Eros — thanatos, tijelo — duh, pri­roda — čovjek, prolaznost — vječnost, te: bolest, siromaštvo, rat, zločin, a posebno se javlja tema majke i materinstva. Te­matika je motivirana izvornim i autentičnim doživljajem.

U granicama hrvatske lirike Šimić je, pošavši od Matoševa simbolizma, stvorio novu ekspresiju. Impresionističku statičnu viziju svijeta pretvara u »viziju u pokretu«. U društvenom, filo­zofskom, naučnom i tehničkom kontekstu, kretanje je ušlo u viziju kreatora, koju Moholy-Nagy definira kao »viziju u po­kretu«. Predmet se kreće a gledalac stoji, ili se kreće gledalac a predmet stoji ili se oba okreću. Oko kinematografske kamere postaje simultano. Asimilirana je dimenzija prostor—vrijeme, a perspektiva je razrušena (Rastanak sa sobom).

Na sazrijevanje i promjenu Šimićeve pjesničke vizije svijeta utjecale su mnoge komponente kao i na svu umjetnost našega stoljeća.

Jedna od tih komponenata su utjecaji.Navodim paralelno Šimićevu pjesmu Povratak i stihove špa­

njolskog pjesnika Gustava Adolfa Becquera (1836—1870) u pri­jevodu Nikole Milićevića.

370

P O V R A T A K Ti i ne slutiš

moj povratak i moju blizinu U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina

znaj:ne korača mjesečina oko tvoje kuće

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne

stanešpreplašena krikom čudne tiče

znaj:to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenu što se miče s onu stranu mrke mirne vode

znaj:ja koračam uspravan i svečan

kao pored tebeAKO NA LJULJANJE

Ako na ljuljanje plavih zvončića s balkona tvog

pomisliš da to uzdišuć prolazi vjetar plah,

znaj, to skriven među zelenim lišćem, uzdišem ja.

Ako li, čuvši za leđima svojim mutan nejasan šum,

pomisliš da te imenom tvojim zvao daleki glas,

to te iz tame kojom si opkoljena dozivam ja.

Ako ti kada u dubokoj noći srce obuzme strah,

kad na usnama svojim osjetiš nečiji vreli dah,

znaj, premda nevidljiv, to pored tebe dišem ja.

Između Povratka i stihova kasnog španjolskog romantika Becquera postoji očita srodnost. Nije sasvim sigurno, ali je moguće da je Šimić poznavao Becquerove stihove u nekom pri­jevodu (njemački, francuski). Nije pouzdano, ali je moguća pretpostavka da je Povratak inspiriran navedenim stihovima.

U Šimićevoj Urici Povratak je jedna od ključnih i izrazitih pjesama, a u našoj poeziji često i antologijska pjesma.

Sto možemo zaključiti? Očito je da postoji srodnost između dviju navedenih pjesama. I to je sve. Ako pogledamo Povratak u razvojnom kontekstu Šimićeve poezije, vidimo da se Povratak

371

potencijalno javlja već u njegovim najranijim pjesmama kad nije ni poznavao, ni mogao poznavati Becquerove stihove. U naj­ranijim Šimićevim pjesmama kao emotivno nosive riječi jav­ljaju se mjesečina, plava staza, vrt, ptica, crna sjenka, povratak — a to su ključne slike Povratka.

Pa prema tome možemo nedvosmisleno reći: da s r o d n o s t m e đ u p j e s n i c i m a n e i s k l j u č u j e i n e u m a n j u j e , n e g o u p r a v o p o t v r đ u j e n j i h o v u s a m o s t a l n o s t i k r e a t i v n u i n d i v i d u a l n o s t .

Besmisleno bi bilo negirati mnoge moguće paralele između stihova Šimića i pjesama pjesnika koje je poznavao i prevodio.

Ali to ne umanjuje izvornu viziju svijeta i samostalnu kre­ativnu imaginaciju pjesnika.

Slike u Šimićevoj lirici neodvojive su od doživljaja i vizije svijeta. U njegovim ranim stihovima, kao što jezik ima nagla­šeno opisnu funkciju, tako i slike nose dekorativnu oznaku. Pro­mjena izraza posljedica je unutarnjeg sazrijevanja. I promje­nama funkcije jezika, slika postaje: ekspresivnija.

Šimićeva pjesnička slika nije izraz površne težnje za no­vim, za vanjskim promjenama forme. Slika je izraz sadržaja, novo oko i novo gledanje svijeta. Izvorni imaginativni čin.

SLOBODNI STIH

OA. B. Šimiću često se piše kao o verslibristu, tvorcu slobo­dnoga stiha u hrvatskoj lirici. »Vers libre je jedna primitiv­

na tehnika« — ističe sam pjesnik. Time prebacuje težište proble­ma na esencijalnu kreaciju, a ne na tehnički postupak. Novi doživljaj traži novi izraz.

Vers libre je formacija stiha koju stvaraju francuski simbo- listi, a nastaje iz težnje za slobodom izraza. Kao začetnik spo­minje se Marie Krysinska, pjesnikinja poljskog porijekla. Ona je 1882. objavila pjesme Chanson d'Automne i Symphonie en Gris, u slobodnim stihovima. Njen vers libre je više tipografski oblik nego kreativni čin.

Uz Krysinsku pravim osnivačem vers librea smatraju se Gu­stave Kahn i Jules Laforgue. Simbolistički slobodni stihovi gra­đeni su na ritmu koji z n a č i , zvuk postaje čulno značenje, a ne s i m b o l o m ritma duše.

Emile Verhaeren proširuje utjecaj slobodnog stiha. Na fran­cuski vers libre, kome su otvorili slobodu Baudelaire, Verlaine i Rimbaud — djelovao je Walt Whitman svojim otvorenim go­vorom.

372

Razvoj stiha ide od pravilnog (vers regulier) preko oslobo­đenog (vers Ubere) do slobodnog stiha (vers libre); od metričke do dismetričke i polimetričke strukture.

Ne postoji uniformna tehnika simbolističkog slobodnog sti­ha. Svaki pjesnik daje svoje osobine i oblikuje vlastiti izražajni instrumenat. Teoriju vers librea postavio je Gustave Kahn u predgovoru Palais nomades, 1897. On daje osnovne principe slo­bodnog stiha: — a) dužinu stiha i njegov unutarnji ritam odre­đuje ideja, b) rimu zamjenjuje asonanca, c) strofa nije unapri­jed određena nego raste iz mišljenja i osjećanja a organizira se oko jezgre pjesme kao solarni sistem oko jednog žarišta.

Engleski blank verse je nerimovani stih. Stare orijentalne poezije pisane u stihu parallelismus membrorum (opetovanje istih misaonih cjelina) predstavljaju drevni oblik slobodnoga stiha. U ruskoj književnosti Slovo o polku Igoreve predstavlja polimetrijski slobodni stih. Tendencije slobodnog stiha u hrvat­skoj književnosti očituju se kod Kranjčevića, Matoša, Janka Po­lica Kamova, a u oralnoj tradiciji poezije ima svoju prvu po­tvrdu.

Antun Branko Šimić postavlja teoriju slobodnog stiha u članku Tehnika pjesme.

Nazive: pravilni i slobodni stih on usvaja samo jer su uobi­čajeni.

RITAM

U lirici je težište stiha u ritmu. Šimić ritam dijeli na meha­nički i ekspresivni. Mehanički ritam je onaj koj nema »du­

bljih umjetničkih razloga« pa se javlja i u pravilnim i u slobo­dnim lošim stihovima. Ritam treba razlikovati od metričkog si­stema.

»Protiv pravilnog stiha se može reći ne samo da nije elasti­čan za različite teme, osobito za različite teme u istoj pjesmi, nego da svojom određenom duljinom sili pjesnika da trpa u nj riječi — obično pomažu pridjevi u toj nezgodi — koje su sasvim nepotrebne, suvišne, štetne. Pravilni stih je stoga donekle protiv iskrenosti, jednostavnosti, ekonomije.

Osim toga, on nije tako zgodan kao slobodni stih da se na­ročito naglase riječi koje treba naglasiti. Stih prvih modernih francuskih verslibrista i nije bio ništa drugo, kako je pokazao Remy de Gourmont, nego na nejednake dijelove razlomljeni aleksandrinac da se tako mogu jače naglasiti glavnije riječi u pjesmi. (Ja ne znam jesu li ti pjesnici bili svjesni da su njihovi slobodni stihovi samo razlomljeni aleksandrinci ili su ih praviliviše nesvjesno prema zvuku aleksandrinca koji im je bio ostao u uhu.)

373

Zašto se moderni pjesnici više vole izražavati slobodnim nego pravilnim stihom nije razlog samo u želji biti iskren i ekonom, moći jače naglasiti riječi, prilagoditi ritam stvari, nego je razlog i u razlici tema starih i novih pjesnika. Možete li za­misliti jednog od preteča moderne lirike Walta Whitmana da se izražava u sonetima ili tercinama? Ili zar nije shvatljivo što ne upotrebljava određenu metričku shemu pjesnik koji miješa u svoje stihove svagdanje razgovore koje čuje na ulici ili u krčmi (kao Apollinaire); ili koji, opjevajući život modernog velegrada, miješa u svoje stihove reklamske napise (kao Blaise Cendrars).

Napokon zar nije i to jedno objašnjenje i opravdanje da­našnjeg slobodnog stiha što se danas lirika čita ili govori a ne pjeva kao nekad (niti se uz nju pleše kao u davnini ili kao još i danas kod seljaka).

Ipak i pravilni stih je upotrebljiv. U njemu se može reali­zirati i ekspresivni ritam, samo treba biti umjetnik. Koliko raz­ličitih ritmova može da stane i u koji određeni metar, pokazuje recimo Baudelaire, koji se, osobito pomicanjem i umnožavanjem novih cezura u monotonom aleksandrincu, izražavao kao gotovo u slobodnom stihu« (Tehnika pjesme).

Lirika A. B. Šimića pisana je u pravilnim i slobodnim stiho­vima. U pravilnim stihovima pisana je njegova rana poezija. Pjesma Ogledalo označava prijelaz u slobodnu ekspresiju. Faze njegova sazrijevanja izražene su u različitim jezično-ritmičkim strukturama.

»Za svaku temu nije svaki ritam. I to zna svako, ali neću više ni pitati: koji se naš pjesnik toga drži? — nego: zašto se rijetko tko zamisli šta ta rečenica zapravo znači?

U toj rečenici je ponajprije opravdanje slobodnog stiha.Pravi umjetnik u riječi neće činiti kao ona dva slavna srpska

verzifikatora koji su gotovo sve svoje pjesme ispjevali u dva- naestercu i jedanaestercu. Neće izražavati u istom ritmu ples i mirovanje, brzinu i ćutanje, nego će nastojati da i sam ritam izražava stvar. Da ritam bude elemenat ekspresije. Da ritam ne bude mehanički nego ekspresivan.

Ako u istoj pjesmi pjesnik pjeva i ples i mirovanje, i brzinu i ćutanje, treba mu za to i različitih ritmova u istoj pjesmi. To je već slobodni stih.

(Ples i mirovanje, brzina i ćutanje, to su dakako najprimi­tivniji primjeri, ali su dovoljni da pokažu što se hoće reći o prilagodenju ritma onoj stvari koju pjesnik hoće da izrazi; i nije mi valjda ni potreba spomenuti da se umjetnost ekspresiv­nog ritma ne zadržava kod takvih običnih slučajeva.)

Ako ritam treba da bude ekspresivan a ne mehanički, ondasu svi zahtjevi đa ritam bude (uvijek) melodiozan, muzikalan, sasvim neopravdani, čemu glatkoća ondje gdje baš treba hra­pavost, lakoća gdje baš treba težina? Nije isti ritam valcera i valjanja kamena. I sve to što velim o ritmu vrijedi i za sam zvuk riječi, za zvuk vokala i konsonanata jedne riječi. Mnogi traže

374

uvijek zvučnost; no čemu zveka ondje gdje je potrebna tišinaili ćutanje?

Nije dakle najidealniji nego kadikad najrđaviji stih koji samo zvoni, zvuči, zveči i ječi.

Za ekspresivni ritam najpriličniji je dakako slobodni stih.O samoj razlici između pravilnog i slobodnog stiha govorilo

se već vrlo mnogo u posljednje doba, i to s argumentima i za jedan i za drugi (premda nije, kako smo već rekli, glavno je li stih slobodni ili pravilni nego je li ritam pjesme ekspresivni ili mehanički)« (Tehnika pjesme).

Slobodni stih je pravi izraz Šimićeve ličnosti. On je izraz i potvrda unutrašnjeg preobraženja koje se očituje ne samo u promjeni ritma nego i tematike i slike svijeta.

RIMA

Isti kreativni princip Simić primjenjuje i na rimu.»Rima, kao najnaglašenija, najzvučnija riječ u pjesmi, ako

se mehanički upotrebljava, mnogo je kriva da su riječi u stiho­vima ritmički naglašene kako ne bi smjele da budu. Jer ako uzmemo onaj bolji slučaj da pjesnik ne traži rimu izvan riječi nego je nalazi među riječima pjesme, on rimuje sve one koje se god mogu, bez obzira treba li ili ne treba baš te rimovati. I tako se ponajčešće čuju najjače upravo one riječi koje bi se, kao sporedne, najslabije smjele čuti.

I kao što god nije svejedno koja će se riječ rimovati, koja će zazvučati najjače u stihu, isto tako nije svejedno koja će se kojom rimovati.

Rimovati treba ono što se rimuje, kako veli Karl Kraus (koji me je možda najviše poučio šta je to ritam i rima u pjesmi).

Dvije riječi koje se rimuju moraju biti u naročitoj relaciji pa da njihovo rimovanje bude opravdano. Riječi treba da se rimuju onda kad se rimuju stvari. Rima je kao jek i odjek.

Ja sam ovdje istaknuo samo princip; a posve je naravno da je kod svega ovog upotrebljavanja rima, kao i kod upotrebe ritma, odlučan umjetnikov osjećaj.

Komu je jasan taj princip rimovanja, taj princip da se i u rimi, kao i u ritmu, traži ponajprije ekspresivnost — sve što velim o rimi vrijedi i za asonancu, aliteraciju, itd., — tomu je jasno i to da je u isti mah previše i premalo zahtjevati od rime da ne bude banalna ili da bude čista.

Najbizarnija rima može da bude kadikad rđavija nego naj­običnija, i najbanalnija (kao moje — tvoje) može da bude kadi­kad najjača što se da zamisliti. Kakva pjesma, takva rima.

I kao ritam što ne treba biti poneki put melodiozan i lak nego upravo spor i težak, tako ne treba ni rima biti uvijek čista

375

nego smije biti i nečista. Ako se dvije stvari ne podudaraju, zašto da se podudaraju u zvuku? Njihov disakord će bolje biti izražen disakordom nego akordom rima.

Oni koji se muče tražeći rime ne znaju da pravi umjetnik toliko puta nastoji uopće izbjeći rimu ako mu dođe pod pero. Kod pjesnika koji bez potrebe rimuju, meni, osobito kod da­ljeg čitanja, jedan zvuk zaglušuje drugi s kojim se rimuje, umje­sto da jekne svaki za se nepomiješano i čisto. Napokon, ako se rimuje samo ondje gdje treba, i rjeđe nego što to čine mani­jaci rime, onda rima i jače djeluje. I ovdje je nešto to vrednije, što je rjeđe« (Tehnika pjesme).

Šimićeva poetika u stvari je samo potvrda pjesničkog čina. Rima, kao i ritam, naglašena je u ranim stihovima, ali se spo­radično javlja kroz svu njegovu poeziju, kao što se i ritam u slobodnim stihovima često ostvaruje u čvrstoj trohejskoj i jampskoj strukturi.

Slobodni stih nije formalistička novost nego izraz suočenja i sukoba u ponorima duše. Šimić nije samo oslobodio ritam od metričkih stega nego ga je vratio u izvorni, primitivni prvotni pjev, u suglasja misli i zvuka. Dao mu je novo značenje.

ao što je ritam i srok određen horizontom pjesme tako je igrafizam, način raspodjele i pisanja stihova, neodvojiv od

živog organizma pjesme.U Preobraženjima je grafizam, simetričnost stihova, poseb­

no istaknut. U tome nije novost. Već je Mallarme, a još do­sljednije Apollinaire u svojim Calligrammes grafizam stavio u službu poezije. Apollinaireove pjesme pisane u obliku ruke, cvije­ta, srca, ili stihovi o kiši koji su, slovo po slovo, pisani okomito — govore o traženju novih mogućnosti pjesničkog govora.

Ali ni Apollinaire u tome nije prvi. Srednji vijek ostavio nam je pjesme pisane u obliku bačve, boce, a isto tako i pjesme koje se mogu čitati na više načina, po zakonu konjićeva skoka. Konačno i samo slovo u početku je slika ili znak predmeta.

Grafizam sam po sebi nema vrijednosti, a značenje dobiva u kontekstu izraza.

Z a v e d e n aU Šimićevoj lirici grafizam se javlja u funkciji ritma, smi­

sla i slike.

GRAFIZAM

Ne, njega nema više. Pobjego je. Vrata na kući dolje glasno zalupila

ko zadnji put.Da letim za njim niza stepenice?

376

Vrata, u prvom stihu, nose emotivnu težinu jer je riječ, bje­linom, otrgnuta iz cjeline, naglašena je.

Da letim za njim niza stepenice?Kad bismo taj stih drukčije rasporedili, poremetili bismo

njegov pjesnički smisao.Vizualni izgled pjesme ne ostaje samo u oku nego se pre­

nosi na smisao i daje riječima posebno afektivno značenje, unu­tarnju auru.

Vizualna kompozicija pjesama u Preobraženjima ne ističe strofe nego žarišta u kojima se sabire emotivno-misaono tala­sanje.

Usporedba sa kompozicijom slike (Teški zrak — Munch, Krik) otkrila bi nove likovne dimenzije Simićeve lirike. A to je posebna tema.

STROFA

Skup određen brojem stihova, rasporedom ritma i rima. Po­stoji neograničen broj mogućnosti kako se može organizi­

rati strofa, ali ima i nekoliko tradicionalnih normiranih strofa.Šimić je počeo pisati u tradicionalnim strofama, a u slobo­

dnoj strofi našao je adekvatan izraz unutarnje vizije. On ne stva­ra normu i pravilo nego ih ruši, ali u svakoj anarhiji ima neki red, jedan drugi novi sklad, jedna nova struktura duha. Šimi- ćeva lirika nije kompozicijski određena strofama nego žarišti­ma u kojima zrači jezgra života. Pjesma je potencijalna drama. Unutarnji sukob, eksplozije u žarištima riječi, otvara moguć­nost jedne dramske, tragične vizije, kozmičke igre, koja prelazi granice iluzionističkog prikazivanja. I nisu slučajne tendencije A. B. Šimića da se izražava u prozi i u dijaloškoj radnji. Struk­tura i razvoj njegove strofe to potvrđuju.

Mi idemo u tamno neizvjesno U mraku mnoga slaba srca mru

Mi sa grobova dižemo se — Dalje! — noseći u uhu zadnji krik onih koji ostaše na putu u duši bol za mrtvacima

Dalje!Kad prispijemo koncu

duše će nam biti pune bola kao zdenci vode

I kad se ispred naših očiju zacrveni jutro zvijezda kojima smo išli:

377

naše dušepozdravit će iz svog bola

jutro ispunjenja tihim osmijesimaPut

Šutnja, plač, molitva i urlik, krik, vrisak, — mir, nepomič- nost, začaranost i kovitlac, bljesak, oluja — javljaju se kao unu­tarnje antinomije, dva istovremena stanja duha, emotivno near­tikulirano žarište verbalne strukture. Vrisak je prije riječi, pred- -verbalno žarište stiha i strofe.

ZNAČENJE U ZNAKU

Mi ćemo se ako treba izražavati tako da nitko neće moći da nađe ikakvu uspomenu na kakvu gramatiku ili kakvu sin­

taksu ili kakav tzv. onaj stil. Mi ćemo ako treba završiti u near­tikuliranim glasovima kao životinje.

J u r i šU tom prividnom paradoksu sažet je pouzdani smisao stva­

ranja i poezije. Stvarati znači prekršiti normu. Ako je doživljajbitnost stvaranja, onda je u svakoj artikuliranoj formi jedan neartikulirani poticaj, a u dnu riječi — neartikulirani znak. Smi­sao je jasan, jer je paradoksalno rečen.

Uzvici nose izrazitu afektivnu vrijednost ili, prema Jakob- sonu, »predstavljaju emotivni sloj jezika«.

U Šimićevoj lirici uzvici, grafički zamijenjeni uskličnikom (!) i upitnikom (?), predstavljaju emotivna žarišta pjesme.

Pjesma jednom brijegu strukturirana je oko dva uskličnika, dva začuđenja. Ćutljivi sastanak s prijateljem izrastao je iz dva pitanja koja nose strukturu pjesme, određuju ritam i sliku. Nije potrebno navoditi primjere jer se nalaze u pretežnom broju pjesama.

Šimić je rušio da bi stvarao. On je kondenzirao svoju viziju svijeta u prividno jednostavne, a sadržajno neiscrpne strukture.

Čovjek je ova noć, ovo prazno Ništa, koje sadrži sve u svojoj jednostavnosti: bogatstvo beskonačnog broja predodžaba, slika, a ni jedna ne izranja jasno u njegovu svijest ili nije istinski prisutna. Ovdje je noć, prisnost prirode: čisto vlastito Ja. U fantastičnim predodžbama svuda naokolo vlada noć: tada se odjednom ovdje ukaže raskrvavljena glava, a ondje neka druga bijela prikaza, i one, isto tako, naglo nestanu. To je ona noć koju opažamo kada nekog čovjeka gledamo u oči: uranjamo u noć koja postaje strašna: noć svijeta nalazi nam se tada sučelice.

Moć da se oslobode iz ove noći slike ili da se puste da u n j o j nestanu, to je čin postavljanja sebe samoga (slobodni stva­ralački čin), unutarnja svijest, djelovanje, podvojnost. U tu noć

378

povuklo se postojanje, ali je kretanje ove noći isto tako postav­ljeno (Hegel: Jenenser Realphilosophie, 180—181. Prema: Ko­štaš Papaioannou: Hegel. Seghers. Pariš, 1966).

Suočen sa Ništavilom pjesnik je oteo mraku ljudsku, ze­maljsku svjetlost riječi. Izvorno čuđenje potvrdilo se u preo- braženju riječi, u pjesmi.

Vraćam suncu sve što od njega dobili.

O PJESNIČKOJ SLICI

Sva književnost je jedna metafora. U slobodnijem značenju svaka riječ je metafora. Etimologija: gr. meta i fero; —

iznad i — nosim, pre-nosim.Pjesnik svoj razgovor s univerzumom prenosi u znak, u dje­

lo, a kritičar univerzum znakova, pjesmu, prenosi u smisao. Ono što je za pjesnika znak, za kritičara postaje smisao, a vizija svijeta, koja je smisao za pjesnika, postaje znak za kritičara. Obratna hermeneutika.

U književnoj kritici zacrtane su dvije struje, dva opća pri­stupa i gledanja. Prema jednima djelo je svoj vlastiti cilj, a za druge ono je manifestacija idejnih sila izvan djela.

Jedni u djelu vide samo »literarnost«. R. Jakobson je 1921. iznio osnovno načelo formalne metode:

»Predmet književnog izučavanja nije sva književnost, nego njena literarnost (literatumost), a to znači ono što književno djelo čini literarnim«.

Drugi književnost gledaju kao »poruku« izvan koda, izvan sistema znakova, u svijetu ideja, referencijalno. Ta dva pristupa, koja se prividno isključuju, nalaze zajednički etimon u ima- nentnosti djela, jer se poruka ostvaruje u strukturi, a struktura je uvijek oblik poruke. Odnos između koda i poruke je uza­jaman (Todorov: Poetique. Qu' est-ce que le structuralisme. Ed. Seuil. Pariš, 1968).

Uzajamnost znaka i značenja izražava se u pjesničkoj slici, u metafori.

Poezija je rođena kad je stvorena prva metafora, prva uspo­redba i analogija. Zasluga je normativnih poetika i retorika što su potakle razmišljanja o jeziku. Ali podjela slika na trope i, riječi koje dobivaju novo preneseno značenje, i figure, riječi koje samo proširuju oblik dikcije, konstrukcije i elokucije, osta­la je apstraktno logička klasifikacija. U antičkoj grčkoj knji­ževnosti nastao je prirodnim razvojem sistem dijalekata: dorski za liriku, atički za dramu, a jonsko-eolski za epopeju. Norma­

379

tivna poetika teži stvaranju jezika iznad jezika, kodificiranju sistema pjesničkih ukrasa. Time se prekida organska veza iz­među forme i sadržaja pa pjesnička slika postaje dekor i re­kvizit.

Odatle i uzaludni napor da se metafore prevode. Sljedeća slika: Jedio je isplovilo, predstavlja logičku metaforu, zamje­njivanje dijela sa cjelinom, pars pro toto. Jedro znači: lađa. Ako kažemo lađa je isplovila, smisao je ostao isti, ali se znače­nje promijenilo, jer je prekinuta veza između zvuka i smisla (Genette: Figures. Ed. Seuil. Pariš, 1966).

Prevođenje metafora proizlazi iz krive definicije klasične poetike o pjesničkoj upotrebi figura. Ne može se prihvatiti di- hotomija prirodno — artificijelno jer se upravo u najprirodni­jem govoru rađa jezično bogatstvo slika. Zar se najsugestivnije metafore hrvatske poezije ne nalaze u narodnom govoru? Pri­rodnost može biti artificijelna kao što slikovitost može biti je­dnostavna. Andre Breton retoričarima koji nagađaju što je pje­snik htio reći, odgovara: »Ne, Gospodine, Saint-Paul-Roux nije htio reći. Da je htio reći, rekao bi«.

Pjesnička je slika organski dio individualne vizije svijeta, imaginacije. U eseju La imagen poetica de don Luis Gongora, F. G. Lorca govori o metafori kao načinu gledanja.

»Metafori, da bi živjela, potrebna su dva esencijalna uvjeta: oblik i područje djelovanja. Središna jezgra i kružni prostor oko nje. Jezgra se otvara kao cvijet koji nas iznenađuje time što ga ne poznamo, ali u svjetlosti koja ga okružuje pronalazimo njegovo ime i prepoznajemo njegov miris. Metaforom uvijek upravlja pogled (ponekad sublimirani pogled), on je omeđuje i daje joj svoju stvarnost. Čak i najprozračniji engleski pjesnici kao Keats, moraju crtati i ograničavati svoje metafore i nji­hove simbole, a Keats se, divnim smislom za plastično, ’spasava’ od pogubnog svijeta vizija. A po tom može prirodno uzviknuti: 'Samo poezija može ispričati snove’. Pogled čuva čistoću slike koja se pred njim zacrtala.

Slijepac od rođenja ne može biti plastičan pjesnik stvarnih slika, jer nema ideju o proporcijama Prirode. Slijepac se bolje osjeća na beskrajnom, svjetlosnom polju Mistike, koja je lišena stvarnih predmeta i podvrgnuta snažnom dahu mudrosti.

Sve se slike, dakle, otvaraju na vidnom polju.Dodir otkriva kakvoću svoje lirske materije. Kakvoću...

skoro slikarsku. A slike što ih tvore ostala osjetila podvrgnute su dvama prvim osjetilima.

Slika je dakle razmjena odjeće, svrhe i uloge među pred­metima i idejama Prirode. Ima svoje ravnine i svoje orbite. Metafora sjedinjuje dva antagonistička svijeta konjićevim sko­kom mašte. Sineast Jean Epstein kaže da je to 'teorem u kojem se skače, bez posrednika, od pretpostavke na zaključak’. Sasvim je tako« (F. G. Lorca: Obras completas. Aguilar. 1967).

380

Pjesnička slika nije samo promjena smisla, nego njegova preobrazba. Riječ ima dvostruki smisao: denotativni i konota- tivni, a metafora joj daje afektivno-imaginativnu vrijednost. I upravno imaginativna logika određuje normu i strukturu pje­sničke slike. Objektivno logičku i gramatičku strukturu metafora preobražava u individualnu, pjesničku strukturu. Pjesnička slika odstupa od logičke i gramatičke norme, ona je alogična, ali ne može biti protu-razumna. Ona je samo promjena tipa ili prirode smisla, prelaz od pojmovnog u emoeionalno-imaginativni smisao.

Prema grčkom mitu Atena je rođena iz Zeusove glave.Ako rođenje Atene, boginje inteligencije shvatimo kao pje­

sničku sliku, vidimo da se ta metafora protivi prirodnoj logici, ali se ne protivi razumu, jer se misao, kao i svaka slika, rađa u glavi. Metafora ne opisuje biološki čin rađanja, nego izražava ideju rađanja.

Pjesnička slika u lirici A. B. Šimića stvara se u dubini pat­nje, u osjetilnom doživljaju stvari, u imaginaciji. Da bi došli do njenih izvora, ne treba kopati po uzorima, nego tražiti njeno individualno značenje.

Preobrazba metafore motivirana je preobrazbom pjesničke vizije.

Ima pjesničkih slika koje izazivaju osjećaj i onih koje su izazvane osjećajem. Prve su: impresvne, a druge: ekspresivne slike.

U pjesmi Oči slike izazivaju osjećaj.Metafora:

Moje noći duge žute požude

Duge crne dvije čarapedvije večernje crne molitve

i antiteza (gr. anti-tezis, suprot-stavljati) postignuta kontrasti- ranjem boja i stanja: svijetlo — crno, mirovanje — kretanje.

Tople kose gore plavom vatrom

Oči se u tamu lijuTo su slike impresivne, one sugeriraju.U pjesmi Ljubav slike su izazvane osjećajem.

Kroz noćkose moje drage duboko šumore

kao moreOpet nalazimo antitezu: suprotstavljanje boja (pridjevi) i

radnje (glagoli), kontrast statike i kinetike. Iz doživljaja rađa se metafora: kosa-more, gradacija: svijaju se, žude, mole, ana- fora: vani šume, vani lete, i simultani paralelizam slika.

381

Te slike su ekspresivne, izazvane osjećajem.Na dva plana, njihovim spajanjem i suprotstavljanjem, kon-

kretiziraju se pjesničke slike.Slika je neodvojivi dio živog organizma djela, ali kao dio

cjeline, ima samostalnu strukturu.Na sematičkom nivou u Simićevoj lirici najčešće su slike:

antiteza, metafora, personifikacija i simbol One daju imagina- tivni smisao odnosu znak-označeno-značenje. Pjesničke slike nisu deskripcija površine nego izražavaju bitnost stvari.

Od sintaktičkih figura najčešće se javljaju: zeugtna (g. zeu- gnimi, podjarmljujem, kad jedna riječ daje svoj smisao drugim riječima), eksklamacifa, elipsa.

Na fonološkoj osnovi zvuk-smisao vrlo su česte: anafora, aliteracija, asonanca. Anafora (gr. ana-ferein, nanovo-nositi, ope­tovati) figura je koja se često javlja da izrazi simultanost i paralelizam doživljaja. Šimićeva je lirika, a posebno u Preobra- ženjima, kinetička. To je harmonija suprotnosti. Slike se kreću u različitim perspektivama, jer je točka gledanja pomična. Ki­netika i simultanizam slika postignut je u semantičkim i zvuč­nim figurama, a poseban naglasak daje im grafički paralelizam, pa je i grafički raspored svojevrsna vizuelna anafora.

U odnosu znak-označeno javljaju se: ironija i sarkazam.Ironija i sarkazam sadržajni su nosioci nekoliko pjesama s

kritičkim stavom: Napitnica, Konac, Veliki ubijač, Konac kra­ljeva, Krvolok.

Nije potrebna iscrpna deskripcija da se pokaže kako su slike u Simićevoj lirici motivirane sadržajem i vizijom. Ma ko­liko neobične i iznenađujuće, u arhitekturi pjesme djeluju pri­rodno i harmonično.

U njegovoj ranoj, matoševski impresionističkoj poeziji, me­tafore su deskriptivne i težište je na pridjevima (Bolesnica, Utje­ha očiju, Ogledalo). U slobodnim stihovima prije Preobraženja, sa naglašenijom ekspresionističkom tendencom, metaforu nose imenice i glagoli. Pjesnik istražuje nove mogućnosti jezičnog izraza slijedeći zajedničku struju u modernoj lirici, a posebno u dodiru s njemačkim ekspresionizmom (Georg Trakl, A. Holz, G. Heyn, K. Heynicke, August Stramm, J. van Hodis, A. Ehren- stein, E. Lasker-Schiiler. Vidi: Novi njemački pjesnici. A. B. Ši- mić: Sabrana djela. Znanje. Zagreb, 1960).

Tražeći primami jezik, djevičanstvo riječi, koje bi izrazileduhovnost i bitnost svijeta, pjesnik prelazi u destrukciju poj­mova i stvara slike asocijacijom pojedinih riječi i ritma (Tijela, Bakterije, Ples). Ali ni u poeziji prije Preobraženja, on ne preu­zima apstraktno formalistički princip, nego kreativno i samo­stalno istražuje mogućnosti individualnog izraza.

382

U Preobraženjima slike nastaju na kinetičkoj simultanosti sadržaja. Metafora, kao kreativno imaginativni čin preobrazbe, nošena izvornim čuđenjem postaje: analogija, suglasje bitka i bića. Česte su i analogije zvuka: sonorne metafore ili audition coloree.

Liriku koja nastaje poslije Preobraienja karakterizira te­žnja prema sažimanju, izraz je zgusnut i ogoljen. U toj poeziji »tijela i siromaha«, kako se izrazio Goran Kovačić, slike su di­rektne, čvrste i osjetilne. Riječ dobiva tjelesnu snagu simbola.

Simbol je konkretni znak za apstraktnu vrijednost. Sam za sebe svaki je simbol polivalentan. Riječ simbolon na grčkom je značila: štap. Domaćin i njegov gost slomili su štap i svaki je uzeo polovicu. To je bio znak međusobnog prijateljstva, a za njihove potomke: znak prepoznavanja i potvrda trajnosti.

Taj štap koji se prelama i spaja, u poeziji je riječ. Pjesnička slika je prelamanje i spajanje riječi, uspostavljanje značećih odnosa, a to je pjesnički čin: preobrazba u riječi.

Šimićeva lirika je u neprekidnom nastajanju, evoluciji i razvoju. Morfologija i struktura mogu se slijediti samo razvoj­no, u stvaralačkom procesu i sazrijevanju ličnosti. U tom pro­cesu osnovna je konstanta: promjena.

Kao pjesnik, svjesno i instinktivno, težio je da vlada izra­zom, da ne bude rob norme, nego gospodar nad instrumentom. A to je osnovna misao rečena u eseju Tehnika pjesme, princip modeme poetike. Svaki je instrument, ako umijemo na njemu svirati, dobar. Na jednom instrumentu može se svirati ona muzika koja mu odgovara. Kad nova muzika traži novi instru­ment, treba ga stvoriti. Riječ je i sredstvo i cilj, a metafora je transpozicija sredstva i cilja.

Na izazov života Šimić je odgovorio pjesmom. Njegova pje­snička imaginacija rasla je iz unutarnjih sukoba i proturječja, kao pjesnička sinteza, kao prevladavanje obruča samoće i oča­ja. Mislio je u antinomijama. Za Kanta su antinomije negacija metafizike, a za Hegela su savršeni instrumenti dijalektike ra­zuma. U Šimićevu mišljenju antinomije su težnja za totalitetom, koja se često interpretira kao duboko religiozni osjećaj, ali mi­slim da je određeniji i obuhvatniji pojam: težnja i osjećaj vje­čnosti.

»Isto se događa i s velikim antinomijama koje su kroz sto­ljeća spajale i razdvajale čovjekovo iskustvo: s antinomijom između neprestane promjene čudesnih novih oblika, propadanja svakog zbivanja; isto se događa s antinomijom između bujnosti i reda, između spontanog, promjenljivog, nepravilnog i simetrič­nog, uravnoteženog; sa srodnom antinomijom između slobode i nužnosti; između akcije, života volje i promatranja, analize i života razuma; između pitanja »kako« i pitanja »zašto« i »s ko­

383

jom svrhom«; između uzroka čiji se korijeni nalaze u prirodnim znakovima i u nepromjenjivim pravilnostima u svijetu prirode i onih drugih uzroka koji izražavaju namjeru i definiraju svrhu i cilj. Isto se događa s antinomijom između pojedinaca i zaje­dnice; čovjeka koji u samom sebi nalazi svrhu i čovjeka čija tradicija, čija kultura, čija djela, čije riječi imaju smisla u sre­dini drugih ljudi i u odnosima s njima. Ukupno naše iskustvo govori nam da ne možemo ni misliti niti u pravom smislu ži­vjeti a da se ne odredimo prema tim antinomičnim oblicima« (R. Oppenheimer: Science and the common understanding. Oxford, 1954).

Bergson je mislio da se duhovna i intuitivna realnost može izraziti samo metaforičnim jezikom. A poezija od nevidljivoga stvara vidljivi svijet.

U Šimićevoj lirici metafora ima unutarnje opravdanje i osje- tilnu konkretizaciju. Metafore, kao samostalne strukture, žive, potvrđuju se i postaju značeće u cjelini pjesme. Pjesma nije kvantitativni zbir i raspored slika, nego, kao kvalitativna cje­lina, postaje svojim značenjem: metafora.

Završna je metafora Šimićeve poezije pjesma Vraćanje sun­cu. To su zadnji stihovi koje je napisao. Pjesma Vraćanje suncu slika je vječnog povratka i obnavljanja materije i energije. Kraj je izvorni početak, sunce: davalac i primalac života.

Čovjek kao povijesno, kao smrtno i stvaralačko, istovreme­no je i vječno biće, čestica univerzalnog stvaranja.

LIKOVNI OSJEĆAJ

Naziv likovni osjećaj uključuje dvije komponente: doživljaj boje i forme, a to je sposobnost primanja utisaka, i racio­

nalni odnos prema likovnom izrazu, a to je estetički ili kri­tički stav.

I kao pjesnik i kao kritičar A. B. šimić osjetljiv je za vizu- elnu stvarnost, za liniju, oblik i boju, za preobrazbe svjetlosti. »Oko, nazvano prozom duše, glavno je sredstvo kojim naš inte­lekt može u punini i veličini procijeniti beskrajno djelo prirode; uho je drugo sredstvo i ono dobiva svoju veličinu od čijenice, što može čuti govor stvari koje je oko vidjelo... Nazivaš li sli­karstvo nijema poezija, slikar može imenovati umjetnost pje­snika kao slijepo slikarstvo« (Leonardo da Vinci: Trattato della pittura I, 15).

Oko, kao organ vida, nije vid. Čovjek vidi »unutarnjim okom«, okom duha.

Ali svaka spoznaja, kako kaže Diderot, počinje od osjetila. A. Poezija A. B. Šimića od samih početaka osjetljiva je za

oblik i boju. Dvije boje javljaju se kao dominante, kao dva

384

dominantna tona: žuta i plava. One se međusobno nadopunjuju. Žuto — toplina, tjelesnost, otpornost, ekscentričnost, izrazito zemaljska boja; plavo — hladnoća, duhovnost, pomirenje, kon- centričnost, izrazito nebeska boja. Boje imaju metafizičko reli­gioznu simboliku i normativnost značenja kao u kršćanskoj ikonografiji.

Zgasnuli smo žutu lampuLj u b a v

Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći, ta plava skamenjena vječnost.

P j e s m a j e d n o m b r i j e g u

Rjeđe se javljaju: crvena i zelena. To su dva komplemen­tarna znaka kojima je Van Gogh dao značenje simbola: »Na­stojao sam crvenim i zelenim izraziti strašne ljudske patnje«.

Crveno, pokret, dinamika; zeleno, nepokretnost, mir.Kroz prostor crven mlaz moje krvi prska

M o j a d r a g a , p r i j a t e l j i j aPoslije dok oblaci leže,Sve je bez glasa i kretnje;Samo šišmiši bježe.Plahi i puni smetnje:Jer dolje u noć bezglasnu i kasnu Zelena jezera tonu i gasnu

V e č e r n j a p j e s m a o o b l a c i m a i z e l e n i m j e z e r i m a

Kao komplementarne boje češće se javljaju: bijela i crna. To su ne-boje, simboli u kojima su sadržane i u kojima prestaju sve boje. U njima je apsolutna tišina, mir i konačnost, to su muzičke pauze, granice na kojima se zaustavlja imaginacija.

Dolje je ništavilopred kojim pjesnik stoji nemoćan i nijem

N e m o ć p j e s n i k aBijelo, tišina rađanja; crno, tišina smrti.

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora: ko nekoliko bijelih svečanih časova

iz crnog života ljudiH e r c e g o v i n a

Bijela i crna boja zatvaraju krug preobrazbe svjetlosti. Do­dirivanjem i spajanjem komplementarnih boja javlja se melan­

25 Jure Kaštelan 385

količna svjetlost Šimićeve poezije koju je Marko Ristić označio kao »sonatu u sivom«.

Likovni i muzički elementi neodvojivi su dio doživljaja i vizije svijeta. Kao što možemo, prema platonskoj distinkciji, govoriti o relativnoj i apsolutnoj formi, možemo govoriti o rela­tivnom i apsolutnom značenju boje, o njenoj funkcionalnosti ili o simbolici. U kontekstu Šimićeve lirike boja, kao i riječ, javlja se u dvije funkcije: deskriptivnoj i ekspresivnoj.

Apsolutno značenje boje, kao lirske kvalitete, izvan orga­nizma pjesme, ne postoji. Šimić nije slijepo preuzimao tuđe teorije, a posebno nije pisao pjesme prema posuđenim filozo- femima, pa nije komponirao ni boje po principima H. Waldena ili Kandinskog. Boja je izraz doživljaja svijeta, a svijet je Šimić izražavao prema mjeri svoga bića. Određujući umjetnost kao ekspresiju on nije prihvatio ekspresionizam kao školu, davao je »pravo viziji, svima vizijama koje umjetnik može imati o životu« (Slikarstvo u nas).

Boja kao i metafora, nije strano presađeno tijelo u Šimi- ćevoj lirici. Rođena iz doživljaja svijeta, boja je kreativni iden­titet djela.

B. U kritičnoj misli A. B. Šimića rasprave i članci o likov­noj umjetnosti imaju posebno značenje. Matoš likovnu kritiku završava s impresionistima, a Šimić od njih počinje, pa ga mo­žemo smatrati začetnikom moderne hrvatske likovne kritike.

Njegova likovna kritika ima vrline i nedostatke njegove književne kritike, a to je neizgrađen kriterij, polemički patos i jednostrana negacija koja je oznaka svakog pionirskog zaleta.

Promjene u modernoj umjetnosti počinju od slikarstva. Sli­kari su predosjetili i nagovijestili buduće transformacije umjet­nosti, a može se reći da su ih i izazvali. Veliki umjetnici uvijek su vizionari kao Van Gogh, Cezanne, Picasso, Paul Klee. Od Paola Ucella do Cezannea slikarstvo, koje se temelji na per­spektivi, stvara zajednički i jedinstveni krug. S prvim manife­stom fauvista 1905. započinje korjeniti rascjep u slikarstvu koji se, preko kubista, futurista, ekspresionista, konstruktivista, nad- realista i apstrakcije, nastavlja do danas.

Šimićeva likovna, kao i književna, kritika ima dva vida: sukob, prekid s tradicijom (Naš impresionizam, Ivekovićeve rat­ne ilustracije, Epilog doktoru Kršnjavomu) i pokušaj usposta­vljanja novih kriterija (Meštrovićevo kiparstvo, Slikarstvo u nas, Konstruktivno slikarstvo, Likovne umjetnosti, Slikarstvo i geo­metrija).

Odnos prirode i umjetnosti, aristotelski problem mimezisa, Šimić smatra kapitalnim pitanjem. U eseju Konstruktivno sli­karstvo kaže:

386

»Odnos između umjetnosti i prirode je svakako jedan od najzamršenijih problema estetike, ali ta zamršenost nema ni­gdje toliko tzv. praktičnih posljedica koliko baš za plastične umjetnosti. Budući da se taj odnos ne da savršeno formulirati, svaka formulacija toga odnosa vrijedi za jedno naročito ili za dotadašnje slikarstvo; i čim se pojavi kakvo novo slikarstvo na koje se dakako nije mislilo pri toj formulaciji, nastane onaj obični nesporazumak kakav je nastao i u naše vrijeme... Da sli­karstvo ne treba (i ne može zapravo biti) čisto imitativno (pre­ma prirodi), može poslužiti kao neki dokaz poredba s drugim umjetnostima od kojih niko ne traži to što većina traži od sli­karstva. Primjer je pjesništvo i još jasniji, uvjerljiviji, muzika, u kojoj nikomu i ne pada na pamet tražiti zvukove iz prirode. Ko bi se usudio poreći vrijednost jednoj muzici, jer on te zvu­kove nije čuo ni u glasu ljudi ili životinja, ni šumu vjetra ili vode?« A u bilješci Apstrakcija iznosi svoje temeljno gledanje: »Dakle ne samo da je kakva kubistička slika koja je sastavlje­na od geometrijskih forma nego je svaka slika od iskona do danas aspstrakcija prema prirodi«.

Moderna fizika i optika (mikroskop, fotografija) otkrila je nove vidove stvarnosti:

»Moderna fizika ne vidi više kao prije materiju kao čvrsto tijelo nego nešto što je u rotaciji (koju ne samo da ne može­mo vidjeti nego joj silnu brzinu ne možemo ni zamisliti)« (Djela, III, str. 231).

A to su pretpostavke za novu estetiku.Bliži uvid u Šimićevu likovnu kritiku pokazuje da se njegov

kriterij ne može svesti samo na dodir s njemačkim ekspresio­nizmom ili na interpretaciju članaka u Waldenovoj reviji Der Sturm. Ekspresionizam sa svoja dva smjera oko Die Briicke (Kirchner, Heckel i Der Blaue Reiter; Kandinsky, Franz Mare) nema izgrađenu estetiku kao fauvizam ili kubizam, nego ozna­čava revolucionarne manifestacije u umjetnosti početkom sto­ljeća. Na djelima značajnijih slikara ekspresionizma — Munch, Ensor, Kirchner, Rouault, Nolde, Soutin, Kokoschka, Max We- ber — Šimić je izgrađivao vlastiti kritički stav. Očiti su dodiri između njegove lirike i slikarstva Eduarda Muncha ne samo u temama, nego i u posebnoj atmosferi tjeskobe koja zrači na platnima velikog Skandinavca. A tjeskoba je, prema nekim kri­tičarima, svojstvo nordijskog i slavenskog duha.

Unutar njemačkog ekspresionizma izrazite su dvije idejne struje: apstraktno metafizička i društveno aktivistička oko ča­sopisa Sturm i Aktion, ali se Šimić ne određuje prema njihovim idejnim programima. On prati šire tokove moderne umjetnostiu Evropi, a posebno u »pariškoj školi« (Braque, Picasso, Lhote,Leger, Chagall).

387

»Francuski duh ne može izgubiti mjeru u nevjerojatnom i u fantastici tlo ispod nogu. Notre Dame je klasična. Francuski genij zbilja jest — što njemački nije usprkos svih napora, pe­danterija i legenda — genij reda« (Situacija njemačkog slikar­stva).

Novu umjetnost ne stvaraju teorije, nego zajednička neo­doljiva težnja koja se istovremeno javlja kod različitih pojedi­naca i naroda. Kad ta težnja ne bi postojala, teorije bi ostale usamljene i beživotne. Brzo širenje moderne umjetnosti nije pitanje isključivo utjecaja i mode, nego ima duboke razloge poligeneze. U činjenici da se nova umjetnost istovremeno javlja u različitim sredinama, vidim njenu internacionalnu oznaku, a ne u negaciji individualnog i nacionalnog. U tom smislu gledam i Šimićevu pobunu protiv tradicije, ne kao negaciju već kao revalorizaciju nacionalnoga u umjetnosti.

»Ne, ja ističem samo princip koji je vječan, dok je povra­tak u prošlo ne samo nedopustiv nego i nemoguć. Štaviše, mi volimo bluditi u našem kaosu tražeći negoli se povratiti u red naših pređa. Mi volimo da, na primjer, za svoju etiku tražimo princip (— međutim taj princip je već u filozofiji Kanta i Nietz- schea) nego da se vraćamo principima koji više nemaju snage da ravnaju našom voljom. Nipošto povratak u prošlo, naprotiv: mi hoćemo da u najvišem smislu riječi budemo suvremeni, tj. u onom smislu da vječnost (kao i život svakoga od nas) dobiva svoje ispunjenje tek onda ako se ispuni zahtjev svakog najbližeg časa« (Meštrovićevo kiparstvo).

Kao likovni kritičar Šimić prati zbivanja i rađanje novih koncepcija u hrvatskoj umjetnosti između 1917. i 1924. Piše o izložbama zagrebačkog Proljetnog salona i o slikarima kao što su Gecan, Uzelac, Becić, Babić, Steiner, Tartaglia. Kritika mu se temelji na analizi slika. Piše o revolucionarnom značenju Ra­čića i Kraljevića, a u mladoj slikarskoj i umjetničkoj generaciji nalazi likovne vrijednosti, potvrdu svojih traženja i duhovnu srodnost.

»Poslije Račića i Kraljevića bio je još jedan mladi slikar koji je za tu skupinu najmlađih naših slikara imao značenje o kojemu znaju jedino oni sami a možda ni oni svi. Taj mladi čovjek, potpuno nepoznat ne samo tzv. publici nego gotovo i svoj kolikoj našoj kritici (— koja mu je u najboljem slučaju posvetila koji redak kad bi pisala o izložbi đaka Umjetničke škole, toj izložbi, gdje bi jedino izložio koji svoj rad, jer je, kao đak, valjda morao —), taj učenik Umjetničke škole imao je (kao drug Uzelca, Šumanovića, Gecana, Trepšea i dr.), pri nastaja­nju tih naših najmlađih slikara udjela koji, kako rekoh, i ne slute osim nekoliko rijetkih koji- su u to upućeni. On ne samo da je jedan od prvih koji je govorio o Cezanneu, ekspresionizmu, ku- bizmu, itd., nego je i slikao i crtao tako da se ondašnji njegovi

388

radovi mogu usporediti s najboljim današnjim radovima ovih slikara; i nema sumnje da je on i svojim slikama i crtežima i svojom inteligencijom imao mnogo, kako se to veli, utjecaja na svoje drugove, dakle, na naše najnovije slikarstvo. Ime toga mladog čovjeka je Milan Steiner, i on je već mrtav« (Slikarstvo u nas).

U književnosti se A. B. Šimić osjeća usamljenikom. Njegova kritika negira. Od svojih književnih suvremenika piše afirma- tivno jedino o Tinu Ujeviću. U slikarstvu, naprotiv, afirmira mladu generaciju i među prvima ističe vrijednosti slikara kao što su Marino Tartaglia, Ljubo Babić, Dobrović, Šumanović, Mi- lunović, Uzelac, Gecan. Vidljivi su unutrašnji dodiri između Ši- mićevih slobodnih stihova, pred Preobrazenjima i Gecanova sli­karstva, koje tada nastaje. U tome se potvrđuje njegov likovni osjećaj i neposredna kreativna veza između slike i pjesme.

Likovna kritika A. B. šimića ne predstavlja sustavni sistem. U njoj dolazi do izražaja smisao za analizu i filozofsku sintezu. Kao i književnu tako i njegovu likovnu kritiku treba gledati kao pratnju lirskog stvaranja, kao proces misaonog sazrijeva­nja i kao spoznaju vlastitih kreativnih težnji. A. B. Šimić je pjesnik. A svojim misaono kritičkim koncepcijama potvrdio je dubinu vlastitih traženja i dao vizionarnu anticipaciju buduć­nosti.

POVRATAK

Pjesma dolazi iz budućnosti, ako budućnost ne znači samo vremensku kategoriju nego i kreativni čin. U pjesničkom

djelu, bez obzira na vrijeme u kojem nastaje, prisutna je pro­jekcija beskraja. Homer, Eshil, Dante, Shakespeare, Majka Mar- garita, Mažuranić, ne donose nam samo dah prošloga, jer knji­ževno djelo, jedanput stvoreno, za nas nastaje onog trenutka kad mi sami sudjelujemo u činu stvaranja, kad ga sami otkriva­mo, kad osjećamo budućnost kao svoju sadašnjost. Umjetnost anticipira vrijeme.

Poezija A. B. Šimića, njen znak, zvuk i smisao, svijetli nad našim trenutkom kao kristal, kristalizirano vrijeme u kojem je prošlost i budućnost postala: prisutnost. Imaginativni kreativni čin bitno je ljudski, a kao bitan on je uvijek prisutna sadaš­njost, prisutnost u neprestanom oblikovanju beskraja.

Na samom početku naše ere, koju nazivamo kozmičkom, eksplodirala je prva atomska bomba koja je svojom razornom energijom označila granicu stare i nove povijesti. Jedna riječ postala je simbol tragike čovječanstva, riječ koja stoji kao međašni kamen, riječ koja je svim riječima u svim jezicima promijenila značenje, riječ: HIROŠIMA.

Hirošima!Kako pred tim imenom sve riječi koje su nadahnjivale i

davale smisao ljudskom hodu po zemlji, postaju tlapnja. Hiro­šima! Znak i opomena na putu u nesagledivu beskonačnost.

Upravo pred tim međašnim kamenom, pred skeletom grada koji je spaljen 5. kolovoza 1945, svaki ljudski napor, sve još neslućene perspektive ljudskog zvjezdanog i svemirskog hoda, dobivaju mjeru tragike, dvostrukost ljudske zaprepaštavajuće i zadivljujuće sudbine. Čovjek je napravio svoj prvi tjelesni korak u svemir istovremeno svjetliji od sunca i ništavniji od ništavila. Uputio se prema izgubljenim ili nedosegnutim prosto­

390

rima svoje misli i svoga duha. A misao i duh u istom času ostaju bespomoćni pred nasiljem na zemlji.

Hirošima je ime nove civilizacije stroja. Sav napor suvre­mene umjetnosti svodi se na neprekidno traženje novog izraza i preobrazbe umjetnosti koja bi vratila izgubljeni totalitet svi­jeta. U civilizaciji stroja rađa se bojazan da čovjek ne postane objekt mašine, a pojedinac progonjena zvijer između totalitar­nih društvenih sistema. Iz te perspektive umjetnost i poezija otkrivaju svoj humanistički smisao. Riječi Dostojevskoga da će »ljepota spasiti svijet«, dobivaju stvarno značenje. Ljepota nije samo estetička kategorija, nego autentični stvaralački čin.

Šimićeva poezija u svitanju dvadesetog stoljeća intuitivno se našla pred onim pitanjima s kojima se danas životno suko­bljava umjetnost i znanost našega vremena, pred kojima se na­lazi suvremeni svijet, čovjek i sam život. Dvadeseto stoljeće rođeno je s prvom parnom mašinom.

Prve potrese zabilježila je umjetnost. Seizmografska ticala stvaralačke imaginacije osjetljivo bilježe i navještaju nove pro­mjene. Da bi sačuvala sebe, svoje izvorno značenje, umjetnost mijenja svoj karakter i svoje instrumente. Promjena u poeziji, njena metamorfoza, počinje sa simbolizmom, a nastavlja se s futurizmom, ekspresionizmom, dadaizmom i nadrealizmom.

U hrvatskoj književnosti promjenu pravi A. G. Matoš svo­jom poezijom i poetikom, koja ostaje u krugu simbolizma i impresionizma. A novi daleko smioniji i kreativno autentičniji korak učinio je A. B. Šimić. On mijenja govor i izraz poezije.

Revolucija u umjetnosti koja se očituje u književnim prav­cima, manifestima i pjesničkim djelima izražava dodirne i za­jedničke oznake misaone struje dvadesetog stoljeća. Ali pjesni­čko djelo nije zbroj zajedničkih oznaka nego je individualni čin, određeno je individualnim karakterom pojedinog pjesnika. Poje­dinačni pjesnički čin i djelo ne možemo otkriti i upoznati iz teorija nego iz stihova, neposrednim približavanjem. Umjetnost stvaraju umjetnici, a ne teorije i manifesti. Teorija projicira mlaz svjetlosti u neistražene prostore, manifesti stvaraju nemir i kulturnu klimu, ali pjesničko djelo nastaje kao izraz indivi­dualne kreativne snage, a ne programa i uvjerenja ili vjerova­nja. Stil vremena potvrđuje se u individualnom stilu. Otkriva­jući pojedinačnu sudbinu poezije približavamo se zajedničkom izvoru stvaranja. Pjesnici postaju naši suvremenici kad nam govore neposrednošću svoje, dijaboličke ili anđeoske, izvorno ljudske vizije, kad njihova riječ djeluje čistoćom intuicije. U tome je značenje riječi: povratak.

Od smrti A. B. Šimića prošlo je gotovo pola stoljeća, a njegova poezija ostaje neprekidno prisutna i djelujuća u hrvat­

391

skoj književnosti. Krug pitanja koja je ona potakla nije zatvo­ren, jer je anticipirala vrijeme.

Nosio je u sebi dvije velike strasti: mišljenje i stvaranje. »Gorio je sav, i samo je zemlja mogla ugasiti taj plamen«, pisao je Goran Kovačić. Intelektualni ponos i moralna čistoća, njegove su ljudske oznake. Uronjen je u tradiciju, u rođeni krš Herce­govine, a istovremeno je začetnik modernog izraza, moderni kla­sik. Njegov je život neprekidni sukob i drama. Rana smrt uči­nila je njegovu poeziju još životnijom, dala joj je sjaj mladosti i mučeništva.

Moderna znanost preokrenula je sliku svijeta.Poezija se našla nad provalijom između tradicije i budućno­

sti u svijetu koji se tek rađa, u nepostojećem svijetu. Jedini pouzdani kompas ostao je: vlastiti osjećaj. Izvornost pjesničkog kreativnog čina i modernost poezije A. B. Šimića, upravo je u njenoj samostalnosti.

On je moderan, jer je mislio svoje vrijeme, jer je osjetio svoje vrijeme i jer je živio dramu svoga vremena, dramu pje­snika na počecima dvadesetog stoljeća, dramu mladića koji gle­da ratno razaranje, tragiku i patnju tijela i siromaštva. Pri­hvatio je izazov.

Izgubljenu sliku svijeta, makrokozmos u mikrokozmu, tra­žio je u povratku, ne u bijegu u prošlost, nego u vraćanju izvo­rima, krugu vječnog povratka.

Pjesnička vizija A. B. Šimića na čudesan način sjedinjuje izvorni mit čovjeka, misao o univerzalnoj harmoniji, s antino- mijama mašinskog svijeta, dotiče nadu i apokaliptičku slutnju atomskog doba.

U zajedničkoj struji »novog duha« moderne umjetnosti, u trenutnom dodiru s njemačkim ekspresionizmom, Šimić je ne samo ostao vlastit, nego je dao svoju oznaku modernoj evrop­skoj poeziji. Ostao je svoj, jer je pjesnički eksperimenat ispitivao na vlastitom tijelu, a misao filtrirao kroz kriterij samostalnog mišljenja i osjećanja.

U njemačkom ekspresionizmu naglašena je slika destrukcije, cinizma i dehumanizacije svijeta. Pjesma Gottfrieda Benna Morgue imala je, kad se pojavila 1912, značenje programa: ki­rurška klinika i mrtvačnica postaje tema poezije. Čovjek je sveden na hrpu smrdljiva i crvljiva mesa, na stvar. Pjesnik ne suosjeća s patnjom i smrću čovjeka. On samo cinički utvr­đuje. U Bennovoj pjesmi Čovjek i žena prolaze kroz baraku za rak naglašen je isti cinički odnos. Opisu raspadanja čovjeka pjesnik dodaje cinizam ledenog gledanja.

U Šimićevoj poeziji sačuvan je ljudski prigušeni krik strave i suosjećanja: nijema šutnja poezije i drhtaj samilosti. Pjesme

392

o siromasima, o smrti, o bolesti, o nepravdi, o ženama pred uredima, lišene su površine i lažne sentimentalnosti, ali su pro­žete dubokom ljudskošću i tragikom. čovjek suočen s ništavi- lom postaje tragičan čovjek, ali ne objekt, ne predmet. U sna­žnoj pjesmi Marija ili u stihovima Nad trupom riječi izviru iz dubine bola.

7 znadem i to da si u čas raspinjanja više htjela živog sina pokraj sebe no mrtvog boga

M a r i j aŠimić je pjesnik čovjeka, ugrožene individue, poremećenog

mikrokozmosa. Dubina individualne patnje čini njegovu misao pjesničkom i autentičnom. I po tome je naš suvremenik.

Smisao šimićeve poezije nemoguće je odvojiti od izraza, od strukturalne cjeline. Na tome se temelji njegova teorija riječi i stiha. Istraživanje pjesničkog jezika i razmišljanje o riječi postaje temeljna preokupacija Šimićeve i sve modeme poetike. Tražio je jezik koji može izraziti simultanost i diskontinuitet moderne stvarnosti, ritam koji može ostvariti unutarnju real­nost, bitnost stvari. A to je osnovna preokupacija i suvremene poezije.

Riječ je »odpredmećena«, oslobođena od jednoznačnosti, do­vedena u nove odnose, transponirana u novo viđenje, u pjesni­kov doživljaj. Forma nije samo nosilac poruke, nego ekspresija, a to znači da forma postaje poruka. Pjesma je uspostavljeni odnos među različitim strukturama: doživljaja, predmeta i smi­sla. Struktura postaje značenje.

U tome je modernost i vlastitost lirike A. B. Šimića.Ona je naš suvremenik i kao kreativna potvrda života i kao

izazov.

' -AA ,

O SLIKARSTVU

PROSLOV ZA GROMAČE

I.

Naslikavši svoje prve Gromače, Oton Gliha započeo je novo poglavlje hrvatskog slikarstva, proširio granice realnog i

heretički, ili asketski, a to znači samostalno, izvan prihvaćenih kanona bilo figuracije bilo apstrakcije, razorio geometriju kra­jolika. Sagledavši krajolik kao plohu, prestao je ponavljati pri­vid i učinio vidljivim kameni kostur, gromaču, kao unutarnju tektoniku i ritmičku dinamiku slike. To je bilo otkriće. Našao je čvrstu točku čistog i vlastitog slikarstva, u kojem je tako shvaćena stvarnost neprekidno polazište i trajno nadahnuće ima- ginativnog čina. Kamena ploča s uklesanim slovima krčke gla­goljice ima isto inspirativno značenje. A nadahnuće nije samo trenutno nego trajno stanje slikanja.

Već skoro tri decenije Gliha svoje slike ustrajno naziva Gromače. Riječ gromača vidim kao metaforu u kojoj traje po­četni zanos otkrića sebe, slike i prirode kao jedinstva, kao identiteta. Jedino se umjetnost metafore ne može naučiti od drugoga, ističe Aristotel. Slikar ju je sam našao, kao dragulj. Riječ gromača sugestivna je metafora mora, kamena i čovjeka. U njoj se njiše djetinjstvo Mediterana.

Viđenje svijeta, otkriće vlastite likovne istine, bljesak je trenutka. Ali taj kreativni trenutak nije ni puka slučajnost ni sudbinska neminovnost. To je zbir nevidljivih struja koje do­laze iz prošlosti kao i iz budućnosti. Svijest i ponornice nagona spajaju se u nevidljivim sedrama nepoznate alkemije. Boja osje­ća, govori i misli jednako kao što i riječ može slikati. Boja i riječ, kao samostalna živa bića, osjećaju, misle i zrače svojom životnom istinom. Prepoznavajući ih, mi im se približavamo.

397

II.

Autentično umjetničko djelo u svome neposrednom zračenju sabire prošlost i budućnost. Ono preobražava vrijeme. Čo­

vjek kao dio svemira i svemir u čovjeku čuvaju istu životnu vatru. Tu temeljno romantičnu, ali i egzaktnu misao, otkrila je davno početna poezija. Ona se potvrđuje i u Glihinim Groma­čama kao sinteza individualnog iskustva i univerzalnog ritma.

Stvaralački čin ima analogiju u tajni stvaranja svijeta. Blje­sak munje na nebu zrcali se u unutarnjem obasjanju vidovitog pojedinca, u imaginativnom viđenju. Slika je preobraženi blje­sak prirode, očitovanje sna i slobode. Ona je vidovito zapisiva­nje tajne i istine koju misli oko i prenosi uzbuđena ruka u život linija i boja. Otkrivajući sebe, dodirujemo istinu svijeta.

Zajedničku istinu svijeta i umjetnost i znanost naziru istim uzletom duha. Slikarstvo je prema Leonardu cosa mentale — stvar duha, umni čin. A Cezanne, koji je odstvarujući stvarnost, »derealisant la realite«, otkrio novi put slikarstva, sadržaj umjet­nosti vidi »dans ce que pensent nos yeux«, u misli naših očiju.

Svako vrijeme i svaki pojedinac drugim okom čita znak i odgonetava slovo nezaustavljivog protjecanja života. Otkriva­jući se, priroda se iznova skriva. Umjetnost nema zakona izvan sebe. Slikar misli bojom, ne idejama, a još manje preuzetim dogmama. Sloboda je kraj i početak stvaranja, ovog vjero­dostojnog.

Već na početku svoje plovidbe u nepoznato slikar Oton Gliha odbacio je mehanički sat, pouzdavajući se u sunce, u kre­tanje zvijezda i otkucaje srca. Tvrdoglavo je istrajao na putu u pomrčini. I on i njegovo djelo.

Slikar i slika dvije su samostalne sudbine, dva posebna ži­vota, kao kamena suhozidina i svemir. A među njima je ipak nedjeljiva unutarnja veza i zajednička tajna. Znam da slika ja­blana nije jablan. Mogu apstrahirati tlo iz kojeg raste, ali ne mogu ne osjetiti blizinu vode, njenu odsutnu prisutnost. Rođen sam na ušću rijeke. Slika te rijeke treperi u mojem pamćenju. Ali to nije sva rijeka. Tek kad sam vidio njen izvor i padao nje­nim vodopadom i dolazio njenim potocima, vidio sam svu Ce­tinu. Tada je dio, jedan kamenčić, kapljica jedna, postala cijela rijeka.

Gromače kao doživljaj i istina primorskog krajolika sabiru povijesno i univerzalno značenje. Doživljaj ukorjenjuje u auten­tično tlo, u subjektivno vrijeme, a slikarstvo iskustva stvara nadvremenski, univerzalni prostor umjetničkog djela. Govor sli­ke prelazi granice riječi. Gromača postaje ulomak beskraja.

398

životom slikara ne može se obuhvatiti njegova umjetnost. To su dva, i bezbroj života. Ali kako ne prepoznati drhtaj ruke u drhtaju svjetlosti koju ona iznova stvara? Čovjek traje u svome djelu. I slikar i djelo mogu se prepoznati iz cjeline ži­vota i iz cjeline slikarstva, iz dubine zajedničke biti.

U svakom rastenju nastaje vrijeme unutarnje preobrazbe, kad se ispunja začetna entelehija. U drami života to je »akme« — proplanak, vrhunac na kojem početna spoznaja prerasta u zreli oblik, u djelo. Otkriće vlastite biti, osjećaj cjeline.

Na otoku Krku, u svom atelieru u Omišlju, Gliha je na­slikao poznati Autoportret 1953. Slika se nalazi u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Gledao sam je još svježu, in statu nascendi.

Od tada u svakom susretu s Glihom izroni taj njegov sve­prisutni dvojnik kao živi svjedok naših razgovora, svake misli i svakog udara kista; od pariške Špiritijere (1939) do Gromača (1981). Jedno oko zagledano je u sebe, a drugo u čudo života. Isto pitanje prema prošlome i prema budućemu.

Iz tog autoportreta zrači stvaralački, spoznajni i magijski čin stjecanja duhovne moći. Iz vlastitog iskustva čovjeka i sli­kara naslućeno je vrhunsko, cjelovito znanje o sebi, o slici,0 prirodi.

Udar i potez kista sjedinio je ranije kolorističko iskustvo1 prenio ga u budući nemir. Slikar je otkrio novo gledanje koje će upravljati njegovom rukom. Razum i nagon našli su se za­grljeni.

Kad bi netko govor te slike prenio u riječi, ne bi krivo rekao ako bi napisao: Izdržao sam tvrdoglavo slikajući do ovog trenutka i opet počinjem slikati svojom glavom.

Malo potom Gliha je naslikao Primorje (1954) i prve Gro­mače (1955).

III.

Slikajući gromače Gliha nijemom azbukom boja i zvučnom linijom crteža zapisuje značenja vlastitog sna, skladbu rado­

sti i ljubavi. U jednoj riječi, od kamena i morske soli, sjedi­njuje univerzalni smisao dijela i cjeline. Uspostavljen je razgo­vor između nemuštog govora prirode i razgovijetnosti ljudske riječi. Krajolik je postao čovjek a čovjek krajolik, znak istog duha. Slikar je stvorio vlastitu semantiku.

Kamena gromača i klesana slova glagoljice karakterne su crte na zamišljenom licu otoka Krka i Hrvatskog primorja. To su početni tragovi ljudske ruke i ljudske misli koji su doveli slikara na zajedničko početno vrelo međusobnog prepoznava­nja i identiteta, u pradavni Ugarit.

399

Slikar u više navrata govori o svome viđenju krajolika kao pisma, svojevrsnog ideograma i piktograma prirode. Kamena suhozidina, gromača, i glagoljica skrivaju trag iste ruke, istu početnu misao i reljef života, dušu krajolika. Gromača i glago­ljica tako postaju crtež koji ponovno treba odgonetati. Otkri­vena je unutarnja veza između stvaralačkih oznaka naroda i njegova pisma. Glava sumeranskog pisara i slovo koje urezuje u glinu, izražavaju istu misao. Tako slika gromače i riječ gro­mača postaju samostalni znak i značenja. Govore istinu jedne zemlje, poemu sna i ljubavi.

Na Krku, između neba i mora, rođena je umjetnička vizija u kojoj realni krajolik više nije tema nego pokretač i činilac likovnog čina. Time je estetski pojam krajolika i ljepote uki­nut, jer je preobražen u stvaralački čin, u novu realnost amfi- onskog oslobođenja u djelu.

Put u dubinu sebe zapleten je, složen i nerazgovijetan. Na­jednom se nađemo u mračnoj šumi. Svjetlost koju u jednom trenutku vidiš, zna se pretvoriti u tamu, zna promijeniti mje­sto. Visina postaje dubina, a prostor beskraj. Vrijeme i misao mijenjaju naše oko. Zastire nas magla. Biljeg što smo ga osta­vili isperu kiše i raznese vjetar. Sunce se izgubi u kamenu kao poskok. Stablo kojem dolazim kao prijatelju, sad je mrko. Ti­šina u kojoj zabruje orgulje beskrajnih prostora, sad reži. Puna je utvara i privida. Ne kuca uvijek srce stvari. Zagonetan je put do djela. Boja je jedini pouzdani znak života, jedino živo biće u kojem do kraja nestajemo da bismo oživjeli.

Slika je drama.Ona se ne događa logikom mozga nego tajnom vlastitog

iskustva. Slika je sudbina koju biramo i od koje smo izabrani. Ona je seizmografski drhtaj ruke.

Neiscrpne su kreativne analogije između umjetnosti, pri­rode i znanosti. Ujedinjavajući princip, točka sagledavanja i osvjetljenja cjeline, nije uspostavljena. Još nije izgrađen dovo­ljan niz pojmova koji bi približili morfološke i unutarnje od­nose među umjetnostima. Lessingov Laokoon uspostavlja dija­loški odnos slikarstva i poezije, ali složenost kreativnog čina i svijest umjetnosti o sebi samoj razara, poslije simbolizma, granice i hijerarhiju među umjetnostima.

Prvi koraci u nepoznato uvijek su nespretni i začuđujući. Novu viziju svijeta otkrivaju i znanost i umjetnost u svome nerazgovijetnom ali sagledljivom jedinstvu ili rimbaudovskom »poremećaju« svih osjetila. Zajedništvo kreativnog čina temelji se na organskoj i egzistencijalnoj ukorijenjenosti ljudskog du­ha. Emotivna struja i analitički razum zajednički otvaraju pu­tove nove moguće sinteze, neiscrpne preobrazbe stvaranja.

400

Oko slikara i oko promatrača gledaju iz različitih perspek­tiva. Teško je geometrijskom logikom opisati naslućenu, ap­straktnu sličnost između uznemirene linije crteža i polifonijske strukture, između boje, mirisa i zvuka, između metafore i egzakt­ne formule. Ta se suglasja otkrivaju u duhu i u neposrednom razgovoru sa slikom.

što je govor slike? Odgovor je uvijek hipotetičan. Samo neposredan odnos sa stvorenim djelom prelazi ljušture pretpo­stavki. Ritam svjetlosti, crtež ili boja, izdvojeni iz cjeline, po­staju znak bez značenja, simboli bez tajne. Slika, kao organ­ska struktura, kao živo biće, sama postaje »govor slike«, razgovor s tajnom života.

Davno je počeo moj razgovor s Glihinim gromačama.To je svijet koji se otvara polako, otporan i neprodoran,

isti i različit, suprotan i jedinstven. Monokromija sivih i prigu­šenih tonova odjednom postaje požar. Tihi zvukovi žutih i crvenih dodira kista pretvaraju se u krikove, u vrtloge, u urlik golog kamena, u daleku jeku, u negledana sazvježđa.

Kako tajnu boje prevesti u riječi? Ona je strast, ljubav, sjećanje, strah, kuća svjetlosti, tjeskoba, glavnja koja svake noći potone u moru i izranja u svitanje. Treperi u puklo po­dne i u gluho doba noći. Susret crvenog i zelenog ravan je pri­zoru antičke tragedije. Umjetnosti žive u međusobnom sugla­sju, a ne u hijerarhijskom odnosu.

Uranjajući u sliku, probijamo se u slojeve i naslage smisla. Zaranjamo u sebe. Tko nas vodi preko paučinastih mostova kroz neprozirne mitove i kamene priče? Stojimo pred čudom. Onaj kamenčić odjednom postaje zjenica vječnosti, dar neba. Misli li on, ovaj smaragd, moju misao ili je moja istina samo njegovo zračenje? Slušam nevidljivi glas. Tko je iza onog žu­tila? Možda je plavetnilo mora, a možda je ponor. Ne usu­đujem se zaviriti u nepoznatu pećinu. Strepim.

A sad, poslije dugih oklijevanja, odjednom vidim razgovi­jetno lice i pruženi dlan, lice izbrazdano burom i dlan žuljevit kao grumen kamena. Čujem uspavanku djetinjstva i jecaj po­grebnog zvona, njihanje vala i krilo vjetra. Vodič više nije potreban. Ni posrednik. Stojim pred slikom kao slikar pred tajnom kamena. Treba oduzeti sve što nije živo, što nije izra­žajno, sve što je suvišno, sve osim ljubavi. Tajna se otkriva, sama, jednostavna u složenom mnogozvučju, kao osvit zore.

Svijet koji je otkrio Oton Gliha, u hrvatskom slikarstvu prije njega, tek se slutio. Postojao je prirodni krajolik i trag ljudske ruke koja zida gromače. On je prirodne gromače sveo na svoju viziju. Naslikao je vlastiti i neponovljiv znak, svoj kreativni identitet, svoju okrenutost vrelima života.

26 Jure Kaštelan 401

IV.

Slikarstvo Otona Glihe, u suvremenoj apokalipsi vremena, okrenuto je bitnim likovnim istinama i čistom vrelu života,

djetinjstvu svijeta. Gliha je otkrio duboko zakopanu misao je­dnog krajolika i podigao je do univerzalnog govora slikarstva. Pokazao je da zemlja, ovaj krajolik naše ljudske sudbine i ho­da po zvijezdama, nije mrtva. Otkrio je poeziju »brata kamena i sestre svjetlosti«, skromno i gordo slovo prepoznavanja čo­vjeka u svemiru.

Gliha je pjesnik slikarstva.Njegove gromače, njegov samostalni elementarni i promi­

šljeni izraz, izmiče estetskim i stilskim određenjima. Licem u lice s prirodom i mrakom vremena, on zapisuje vlastiti san i istinu. San u kojem se možemo prepoznati.

Stvaranje je drama.U dramatici slike nema lica. Protagonist je boja. U sukobi­

ma i dodirima boja, u njihovim monolozima i dijalozima, drhti zajednička nada i strast života.

Gromače su dodir sna i istine, poezije i drame čovjeka.

Monografija Gromače, 1983.

MOZAIK O MURTICU

IN ILLO TEMPORE

Ovo što Murtić radi već je davno uradio.Davno smo isplovili u mrak. U vremenu smrti traje samo

trenutak, bljesak, treptaj, beskraj. Plivač koji ne vidi obalu privida je u samome plivanju.

Iz daleka dolazimo, u daleko odlazimo, kaže neki biljeg na putu, neka mudra izreka, u pustinji.

Tko u sebi dodirne slikara, više ne prestaje slikati. Vjetar nikad ne nestaje, kao ni čovjek, uvijek se rađa, na drugome mjestu.

Život, radi otkrića jedne boje, jedne riječi, zvuka, jedine slobode, jedinog zakona slike, pjesme. U mraku nema ničega osim mraka, a u svjetlosti osim svjetlosti. Sve je između bje­line i crnine.

Jedan san... prije bezdana, prije jame, prije smaka...

DOŽIVLJAJ AMERIKE

Biografija, kronološki pregled izložbi i ostala pomoćna lite­ratura mogu biti podaci koji omogućuju bliži kontakt i

potpunije osvjetljenje umjetnikova djela, vremena, strujanja i atmosfere u kojoj nastaje. Ali jedino pravo i nepatvoreno svje­dočanstvo jest-: djelo samo. Ono je prava slika onoga koji ga stvara, jedini nekrivotvoreni podatak o kreativnoj snazi doživ­ljaja i imaginacije, o temperamentu i o dosegu, koji se očituje u izrazu, u osobnosti stila, u nemiru.

Slikarstvo Ede Murtića ima svoju historiju. Svoj razvojni put. Svoje vrelište. I ova izložba, Doiivljaj Amerike, iako preo-kretna i samostalna cjelina, izrasta i nadovezuje se na njegovraniji rad i u metodi i u izrazu. Pogledi i metode ne mogu

m

stvoriti nadarenost, ali mogu pomoći potpunijem očitovanju je­dnog temperamenta. Stvarati znači razvijati se. Otkrivati se.

Slikarska izložba nije pregled kvantiteta, već kvalitativnog dosega. Ona je ispit umjetničke savjesti. Jedino takve izložbe imaju opravdanje. Umjetnost koja se ne razvija i ne preobra­žava, koja nije nošena živim nemirom, sterilizira se, iscrpljuje se i postaje akademska, mrtva manira.

Ova izložba, Doživljaj Amerike, ima unutrašnje opravdanje. Snažan doživljaj jednog nama nedovoljno poznatog svijeta tra­žio je i novi izraz, u kojem je konkretna forma preobražena. Ona je smiona i snažna manifestacija jednog neospornog i izra­zitog talenta.

I konačno, ova izložba postavlja niz svojih pitanja i svojih odgovora i otvara realnu mogućnost da teorija umjetnosti i li­kovna kritika kažu svoju riječ.

1953.

ŽIVLJENO VRIJEME ILI TRAGOVI SVJETLOSTI

Kad se spomenu partizanski crteži Ede Murtića odmah se pomisli na Jamu Ivana Gorana Kovačića. Partizansko iz­

danje Goranove poeme, s ilustracijama Murtića i Priče, jedin­stvena je knjiga u svome vremenu, a pripada epopeji i legendi narodnooslobodilačke borbe. Ali ilustracije Jame, iako legen­darne, samo su dio velikog slikarskog, u osnovi crtačkog i gra­fičkog opusa Ede Murtića, nastalog u partizanima.

Jedno zajedništvo, prisno i duboko, vezuje me uz te stra­nice, uz te dane, uz to vrijeme. To je zajedništvo mladosti i sna, zajedništvo sudbine. I bolje je ne izazivati sjećanja i uspo­mene, ne buditi ih u ovom trenutku. Rijeka sjećanja, to je vri­jeme: i ono koje gradi i ono koje razara. Nepovratno vrijeme.

Murtića sam upoznao još 1938, od prvih studentskih da­na. To je vrijeme najezde fašizma. Lorca je ubijen u Špa­njolskoj. Picasso slika Guernicu. Rasprave o nadrealizmu i Krle- žinu »antibarbarusu« zaglušuje sve bliža strava oružja, nasilja i uništenja.

Izdvojiti jedan prizor ili samo jednu uspomenu iz tog »vre- mena-nevremena« čini mi se nemogućim, jer bi to značilo pre­kinuti priču koja nije ni započela.

Ali kad mislim na te dane vidim Murtića koji je po tome ostao nepromijenjeno isti sve do danas, vidim jednu ruku koja misli crtajući, ruku slikara koja svaku misao preobrazi u liniju, u boju, u oblik. On slika po papirima, po stolovima, po zemlji,

404

rukom, kamenom, drvom, ugljenom. Drukčije kao da i nije znao govoriti. Živjeti i slikati postalo je isto.

Ali kako?A kad je živjeti značilo boriti se i tada je slikanje bilo

oblik života, čin borbe i obrane, stvaralački čin.Partizanski crteži Ede Murtića predstavljaju svojevrsni dnev­

nik, sliku, isječak, podatak i zapis. U tom »dnevniku« ne bi tre­balo tražiti ni pravu ni krivu sliku stvarnosti nego življenu stvarnost.

Bio sam prisutan u nekoliko trenutaka kad su nastajali ti zapisi, od Korduna, Zadra i Šibenika pa do Cetine i Neretve.

Svakoj slici i svakom crtežu može se dogoditi da nestane, da bude uništen. To je slučajnost. A za umjetnost nastalu u partizanima, u pokretu, u predahu, slučajnost je u tome što je ostala spasena i sačuvana. Sve ove stranice mogle su biti spa­ljene, mogle su pasti u ruke neprijatelja, s njima je okupator­ski vojnik mogao naložiti vatru i podgrijati svoju konzervu. Dok jedna djela slučajno propadaju, druga slučajno ostaju u životu. I u tome je dragocjenost ovih potonjih.

Na Murtićevim crtežima osjeća se dah Uvijene stvarnosti. A da bi izraz »življena« stvarnost dobio određeno značenje, moramo ga vidjeti u kontekstu vremena. Živjeti, znači biti u vremenu. A stvarnost rata je okrutna po tome što dokida po­jam vremena i vrijeme života pretvara u vrijeme umiranja i uništenja. U ratu nije bilo vremena za život, jer je svaki tre­nutak potencijalni nestanak. Prema tome, vremena za život bilo je upravo toliko koliko je trajao započeti crtež. Kad se crtež prekidao bez nastavka, nestajao je i život. Time je izrazu »ži- vljen« dan autentičan sadržaj umjetnosti kao potvrde života.

Ističući taj sadržaj želim naglasiti da u Murtićevim crte­žima ne treba tražiti samo deskriptivnu sliku stvarnosti nego življenu, a to znači doživljenu i autentičnu dramatiku trenutka. Crtajući Portret borca, Prijenos ranjenika, Djecu u zbjegu, Ru­ševine Zadra, Zgarišta, Brodove u Šibeniku, slikar vraća neži- votu ljudski (i kad je tragičan i kad je radostan) osjećaj vre­mena, a vrijeme prevladava vremenom ljudskog života koji se izražava u nadvremenskom trajanju i zračenju umjetničkog dje­la. Razvalinama, ruševinama, zgarištima, izbezumljenim ljud­skim licima, slikar dodaje uznemirenost vlastite ruke kao znak produženja života, kao trag svjetlosti i nade.

Stotinjak crteža na ovoj izložbi po prvi put su kao cjelina pristupačni javnosti, a likovnoj kritici otkrivaju i daju potpuni uvid u jedno čitavo poglavlje stvaranja.

Murtićev rukopis uvijek je prepoznatljiv, u najboljem zna­čenju slobodan i uverljiv. Svoj likovni dnevnik vodio je po vla­

405

stitoj mjeri, jednako danas kao i na počecima svoga djela. Citi­rajući prizore života, on je crtao i crteže; slikajući život, slikao je i sliku. Po mjeri vlastitog temperamenta i unutrašnjeg rit­ma, po prodornoj slobodi oka. I danas i na počecima svoga djela.1977.

NA MARGINAMA JEDNOG LJETA

Ima predjela u kojima smo više puta boravili, a zauvijek su nestali, potonuli u zaboravu. U sjećanju je ostalo samo je­

dno stablo. Sjaj nekog kamenčića. Boja jedne školjke. Jedna riječ. Zvuk. Treptaj. Miris trave.

Ima krajeva u kojima nikada nismo bili, a kad u njih dođemo, čine nam se poznati kao da izranjaju iz nekog sjeća­nja, iz zaborava, iz dubine. Ono što se događa već se dogodilo.

Umjetnost (pa i ona izvan utjecaja platonizma) i životno iskustvo, daju neiscrpan svijet slika i stranica te dvostruko okrenute nostalgije prema prošlosti i prema budućnosti. More je oduvijek.

Ne znam čovjeka koji ne čezne za morem. Svi smo bili more, jednom davno. Po svemu se čini da je boja govor mor­skih dubina.

Kad je Murtić slikao prvi put more, ne znam. Sigurno u snu, prije viđenja.

Pamtim njegove gvaševe još iz rata. Ima uznemirene tiši­ne na tim krovovima i brodicama Šibenika, na vodama Met kovića, u jutrima razrušene Makarske, u skršenim fragmentima Zadra, na jednom prozoru s pitarom, u jednom stručku bo- sioka.

Davno je zaronio izvan i ispod površine, u dubinu, kao u slici Noćni ribolov (1953), gdje se svjetlost prelama u nova sazvučja.

Tada je započela jedna nova kreativna pustolovina kojoj je kompas temperament i vlastitost izraza bez obzira na teo­retske i konceptualističke teze, škole i pravce. U dodiru sa svo­jim vremenom Murtić je našao svoj izraz, govor i znak.

Kad sam vidio nova Murtićeva platna, ova koja prvi put izlaze iz ateliera, našao sam se u svijetu izvan vremena, u sje­ćanju vremena, u vremenu sna. To je jedno novo traženje, novi skok. Svojoj kolorističkoj ekspresiji dodao je elemente realnog postojanja stvari potvrdivši svoj koloristički temperament i kreativni nemir.

406

Taj ciklus nova je cjelina koja se deskriptivno može na­zvati: Jedno ljeto. Vremenski, to je slikarski putopis ljeta 1980. godine.

Pelješac, Viganj, Franin vrt, vinogradi, buseni, Vidovica, Kornati, more, grane, otoci, vrtlozi svjetlosti — postali su živa bića u jednoj novoj realnosti izvan (a i protiv) prirodnog po­stojanja. To je, na realnom poticaju, izmišljeni svijet. Ti otoci više su likovni znak nego geografsko postojanje. Sve što do­dirne imaginacija, postaje stvarnost.

Jedno ljeto, udar jednog ljeta — Murtić je pretvorio u svo­je slikarstvo.

*

Tko je, koliko je i kako je velik slikar Edo Murtić, čini mi se dok ovo pišem suvišno govoriti. Mnogi su o tom pisali.

Ovo je bilješka na marginama, a ne rasprava ili sinteza.Od prve izložbe gvaševa i crteža (1935), od svoje petnaeste

godine, do ovog trenutka, Murtić je slikar koji iznenađuje, iza­ziva, sukobljava se, istražuje, nalazi, preobražava se i govori kontinuirano svojeglasno i suvereno u različitim tehnikama i materijalima od drvoreza, keramike, emajla, tapiserije, mozai­ka, bakropisa do crteža i boje, a to znači: boje kao početka i kao kraja.

Slike rođene u nemiru nose nemir i u njem otporno žive. Ima neukrotive snage u Murtićevu slikarstvu, u zamahu kista, u grumenju, u brazdama, u kristalima, u zrnju, u treperenju svjetlosti, u dodiru boja.

Pred bjelinom platna, kao nad mrakom ponora, nema po­vratka, ili propadaš ili preskačeš. U svakom poslu postoji pro­ces evolucije. Nikada ptica nije poletjela od prvog zamaha kri­la. U svakom počinjanju ima nespretnosti. Ali upravo ta po­četna nespretnost postaje zrela snaga i vrlina slobodnog hoda i leta. Završeno djelo nosi početak novoga kao što zrno pše­nice nosi u sebi, u svojoj entelehiji, zreli klas.

Ovaj let počeo je davno. Krila su izdržala vrtloge i oluje, nosi ih unutarnja vatra i stvaralačka imaginacija. A stvarati znači od realnih i poznatih stvari i nejasnih znakova oko sebe oživiti nova bića, nove, prije nepostojeće znakove vlastita sna i viđenja.

*

San i viđenje jednog ljeta postali su djelo slikara.O ovim slikama ne znam ništa više reći od onog što same

kažu. A slike ne govore riječima. Slike zrače. Ne možeš ih gle­

407

dati nekažnjeno. Ostavljaš i vraćaš se. Jednako kao sunce. Ono prži.

Ako kažem: uzbuđen sam, rekao sam o njima sve i ništa. Sve — jer uzbuđenje uspostavlja uzajamni svijet, a ništa — jer samo uzbuđenje ne rekreaira bitnu poeziju slike.

Ta je ruka sigurna i ima zamah krila.Predio koji je u dubini sna, jedino je naš. Kad ustuknemo

pred njim, došli smo mu bliže. Kad on odmiče, vidimo ga ja­snije.

San nema poruke, ali nam pomaže živjeti.

... i poslije Hirošime... prozirni otoci još lebde u snu.Viđene stvari nestaju iz djela, a ostaju u sjećanju, u vrto­

vima koje zarasta vrijeme. Kiše pljušte po lišću. Vjetar s plani­ne strmoglavo nasrće na uzvitlane krošnje, na travu, na lepti­re. Otkuda ova rana na dlanu, na mome ili čijem.

Ovdje i odmah. U vatru. U vrtlog, jedini prolom prema prozirnim otocima.

Kako val briše trag nekih kula na pijesku, val za valom, kako jeka vraća daleke raspršene glasove, odjek za odjekom.

U kamenim čatmjama svjetluca voda.Jedno pismo još nije napisano. Evo tišine kad se rastaje

zora od svitanja. Izranja sjena nevidljivog bića i pada preko zida što se rasplinjuje kao oblak. Nitko ne dolazi. Strah.

1981.

HIC ET NUNC

1983.Zapisi u katalogu, 1953—1983.

^^.RNAZOR-Si.sllCARibara 3?

NAPOMENA

_U ovom se svesku biblioteke Pet stoljeća hrvatske književ­nosti prvi put objavljuje izbor iz sveukupnoga djela Jure Ka­štelana. Premda je dosad objavljeno čak pet većih ili manjih izbora iz njegove lirike (1964, 1966, 1976, 1981, 1982), do danas ne postoji cjelovit pregled Kaštelanove svestrane književničke dje­latnosti. A ona se tijekom četiri i pol desetljeća odvijala na više područja književnog stvaranja i života: poezija, proza, dra­ma, esejistika; pa znanost o književnosti, književna i likovna kritika, prevođenje s nekoliko jezika, te na kraju i prigodno komentiranje zbiljskih događaja, pisanje popratnih članaka uz izložbe i kazališne predstave. Narav ove biblioteke — prezenti­ranje eminentno književnih djela — uzrokom je da se priređi­vač u ovoj prigodi odlučio samo za dio Kaštelanova pjesničkog, dramskog, proznog i esejističkog opusa.

Kaštelan nije od onih pisaca koji su bitno mijenjali zasade usvojene poetike pa bi s obzirom na pretpostavljene »faze« mo­rali biti podvrgnuti kvantitativnoj razdiobi opusa. Naprotiv. Pretpostavljene »faze« njegova stvaranja, nadalje, ne podrazu­mijevaju ni kvalitativne »skokove« u estetskom i vrijednosnom smislu, dapače se u njima očitava ravnomjerno, gotovo istovr­sno distribuiranje poetičkih parametara. Drugim riječima, estet­ska orijentacija od npr. Crvenog konja (1940) pa do Divljeg oka (1978) ne pokazuje vidljivih oscilacija. Time je priređivaču bio olakšan posao izabiranja za ovo izdanje; nije se naime mo­rao trsiti oko odnosa izabranih i neizabranih tekstova u poje­dinoj zbirci odnosno oko uzajamnog odnošenja pojedinih zbirki. Vodio se uglavnom dvama prokušanim načelima: s jedne stra­ne osobnim ukusom, s druge pak rasprostranjenošću i neospor­nom popularnošću Kaštelanovih pjesama među širom čitalač­kom publikom.

A one su ravnomjerno razdijeljene u šest njegovih osnov­nih zbirki. Dvije se od njih, skromna opsega — Biti ili ne i Otvorena pjesma — ovdje donose u cjelini. Potonja je zaokru­žena poema, pa se drugačije nije ni moglo postupiti.

Kako se Kaštelanove jezične vizije i snovi ostvaruju u tek­stovima rastresitih obrisa, gdje interferiraju naslovi, podnaslovi,

409

brojke i si., nerijetko je potrebno — pogotovu u zbirci Crveni konj — ustanoviti hijerarhiju naslova odnosno razdiobu ma- krostrukture. Toj se imanentnoj značajki Kaštelanove poezije, zbog jedinstvenog načina opreme knjiga u PSHK, nije moglo posve doskočiti grafički preciznijim naznakama mikrostruktur- nih granica, kako je to u prvotisku bio učinio Edo Murtić.

Svi su prozni tekstovi uzeti iz Kaštelanove zbirke Čudo i smrt (1961); iznimka je Uzvisenje zmije, proza novijeg datuma, objavljena u časopisu Termin br. 1, Zagreb, 1976.

Što se tiče ostaloga dijela opusa, priređivač se osobito glede eseja odlučio za one koji su dovoljno »objektivni« da gra­niče sa znanstvenim diskurzom i dovoljno »subjektivni« da oda­ju nezatajivu autorsku osobnost. Ali se nije moglo zanemariti ni aktualno kulturologijsko značenje pojedinih ogleda (koji ovdje nisu poredani kronološki nego tematski).

Priređivač sa žaljenjem ističe da mu zbog skučenog opsega knjige nije bilo moguće unijeti u knjigu veći broj Kaštela- novih kraćih tekstova, koji su s jedne strane biseri Kaštelanove esejistike, s druge su pak imali kadšto značajnu ulogu u kul­turnim zbivanjima.

A. S.

KAZALO

Jure Kaštelan (Ante Stamać).................................................. 7Bibliografija (A. S.)................................................................23

PJESME

C r v e n i k o n j (1940)Oskvmjeno začeće................................................................ 29Dinamit................................................................................ 34Crveni konj...........................................................................35Mjesečev se kotač zakotrljao................................................. 37U sobi među lešinama padaju kiše....................................... 38Više nisam sam................................................................... 39Jedan lirski pjesnik u pogonu............................................... 39Pogasite svjetla. Tuga je....................................................... 39Nad obješenim urama tvoje lice, tvoje noge na prozoru... 40Jesu li ti usne od sna i od snijega......................................... 40Čuvajte ruke za neslućene uvale, za tišine............................ 41Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku . . . . 42Bolesnik u poslijepodne........................................................43Konji snatre prostore i lepršanje griva................................... 44Gitara...................................................................................45Sanjarija ..............................................................................48Zeleno mlijeko u vimenima oblaka........................................ 49Samozadovoljenje................................................................. 50Roda ili djetinjstvo jave.........................................................51Pejzaž u sobi........................................................................ 51Djetinjstvo............................................................................ 52Mali brat sanja.................................................................... 53U djetinjstvu smo gledali anđele.......................................... 54Jablani................................................................................. 55Plesačica zaboravlja mjesečinu............................................. 56Kiše kisrut............................................................................ 57Ivane sine, oči ti ne cvale...................................................... 57Malo mlijeka mljekovita........................................................ 57Predvečerje u travnju 1939.................................................. 58

411

Autokritika 59

P i j e t a o n a k r o v u (1950; izbor)Kao da naliče na tvoju kosu................................................... 61Cvjetovi sna........................................................................... 62Jučer sam bio ptica................................................................63Ljubavna ...............................................................................64što si legla..............................................................................65Dođe tako čovjeku..................................................................66U mrak...................................................................................67Proljeće..................................................................................68Krvavija..................................................................................69Svijetliš u tmini......................................................................71Što da se žali..........................................................................72Lanci na rukama....................................................................73Tifusari.................................................................................. 76Pijetao na krovu.....................................................................81Bezimeni ............................................................................... 84San u kamenu....................................................................... 85Jezero na Zelengori................................................................86Pjesma sutrašnjemu.............................................................. 87Susreti..................................................................................88Pjevam................................................................................... 91Barikada...............................................................................94Pjesme o mojoj zemlji............................................................96Baš-čelik ............................................................................. 100Volio bih da me voliš............................................................ 101Ima li zemlje.........................................................................102Čarobna frula.......................................................................103Konjanik ..............................................................................104B i t i i l i n e (1955; izbor)Tvrđava koja se ne predaje................................................... 105Salut et fratemite..................................................................106Konjic bez konjika................................................................ 111Uspomeni Ivana Gorana Kovačića........................................ 118Jadikovka kamena............................................................... 121Pusti prostori....................................................................... 122M a l o k a m e n a i p u n o s n o v a (1957; izbor)Najezda slika........................................................................ 123Krv i bura.............................................................................124Uspavanka........................................................................... 125Uspavanka vremena.............................................................126Vražda..................................................................................127Nevidljivo..............................................................................128Odseljena duša.....................................................................129što ću ja i moja gitara......................................................... 130Mrtvac u kući.......................................................................131O zvijezdama, potocima i cvjetovima.....................................132Nevidljiv cvijet...................................................................... 133

412

Krijesnica...........................................Samoće..............................................Zvjezdana noć....................................Livada izgubljenih ovaca . . . .

O t v o r e n a p j e s m a (1976)Otvorena pjesma................................

D i v l j e o k o (1978; izbor)Zaziv..................................................Kako se to dogodilo............................Poslije nesreće . ...........................Maska................................................Rasprodaja.........................................Korijen...............................................Nebo bez neba ...................................Utvara................................................Kraj beskraja.....................................Uš .....................................................Početak..............................................Lako ti je, teško ti je...........................Kad se vene a još jesen nije .Brzalica..............................................Sebevido i snovido..............................Zemljovanje........................................Vrelo i prošlo vrijeme.........................Skačem u plamen ili otajstvo vatre .P j e s m e (1982; izbor)Zapis o Istri........................................Konj u kamen urezan.........................Zvijer / sloboda.................................Bdijenje ............................................

DRAMAP i j e s a k i p j e n a (1958)

PRIPOVIJESTIČ u d o i s m r t (1961; izbor)Čudo svetoga Arnira...........................Mrtvi jablan........................................Malo nade..........................................Vatre .................................................Močvarje ...........................................Štake.................................................Oseka ...............................................Osuđen na smrt.................................I z č a s o p i s a (1976)Uzvisenje zemlje.................................

134135136 139

141

153154155156157158159160 161 162164165166 167169170171172

173174175176

179

217231235239243245249254

258

413

OGLEDI

Gavran i konj..................................................................... 265Bilješke o Mažuraniću........................................................ 274Vidoviti aed........................................................................ 277Magija slike.................................................................................... 283Vizija harmonije............................................................................. 291

PRIBLIŽAVANJEProlegomena za liriku Antuna Branka Šimića . . . . 313

0 SLIKARSTVUProslov za gromače........................................................... 397Mozaik o Murtiću............................................................... 403Napomena (A. S.).......................................................................... 409

■

PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Izdavač:NAKLADNI ZAVOD

MATICE HRVATSKE Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2

Za izdavača odgovara: Tomislav Previšić

Korektor:Stavko Sudar

Znak biblioteke i hrbat:Zeljko Hegedušić

Tisak RO VjesnikZagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4