POD STARIM KROVOVIMAZapisi i ulomci iz plemenitakog svijeta

Ksaver andor Gjalski

1

Uvod:

Bilo je sedamdesetih godina. Sabor kraljevine Hrvatske-Slavonije-Dalmacije sastao se u prvu sjednicu. Izaslana deputacija uvela je u sabornicu bana kano povjerenika Nj. c. i kr. apot. Velianstva; biljenik proitao je previnje runo pismo kojim kralj poziva velemonoga bana da u njegovo ime proglasi sabor vazda vjernih kraljevina otvorenim - sabornicom zaori tri puta zanosno ivio kad se spomenu previnje posveeno ime; zatim prui Nj. Preuzvienost gosp. ban, odjeven u bogatu sveanu narodnu odoru, najbliemu biljeniku omano zapeaeno pismo koje se otvorilo naoi sviju sakupljenih, pa biljenik proita jasnim i zvunim glasom na kraju isprave rijei: Dano u naem kraljevskom glavnom i prijestolnom gradu Budimu dana itd., te kad opet proita previnje ime, sabornica se nanovo potrese od zanosnih usklika - a Njegova Preuzvienost, primiv natrag previnji reskript*, pokrije glavu kalpakom*, sjedne na stolicu pod prijestolnim baldakinom* i uzme neto drhtavim glasom pred frakovima i crnim kaputima sakupljenim u dvorani itati: asni, potovani, poglaviti i velemoni, velemoni i ugledni, mudri i obzirni, uvijek ljubljeni vjerni nai!

U taj se tren otvore vrata saborske dvorane, i u sabornicu uniu tri starca - sva trojica u sveanim narodnim odorama, doista neto iznoenim i poblijedjelim, zlatom izvezenim; - sva su trojica imali goleme sablje demekinje*, a u ruci im samur-kapa* s dugim orlovim perom.

Kao da su u ovaj skup novovjekih frakova zabasali glasnici davnog - davnog nekog doba, no sveani i staroliki naziv sabora, kojim jo od davnih davnina pozdravljaju apotolski kraljevi skuptinu zakonoa svoje drevne kraljevine, kao da je tek u ovaj par naao pravi smisao i pravu svoju adresu kad su unila ova tri starca. Sva njihova prikaza: njihova bijela kosa, duge im sijede brade i jo dulji bijeli brkovi, njihova starinska odjea, njihovo sveano - tek neto i frondersko* - vladanje, pak njihove duge sablje, objeene o iroke, zlatne i svilene pojase - sve je to tako skladno

2

pristajalo dugomu neobinomu naslovu. I bilo je zaas kao da nema vie tih kolskih klupa moderne sabornice, kao da nema u klupama naslaganih crnih kaputa i frakova, a mjesto toga zanjiu se pred oima prilike dalekoga, prologa doba, kada je i tomu nazivu i takovim starakim prikazama cvala prava pravcata sadanjost.

Tek kada je kraljevski reskript* spomenuo potrebu nekakve promjene u domaem zakonoslovlju i napomenuo previnju elju da se vazda vjerne kraljevine izjednae u ovom pitanju sa naprednim principima zapadnoga svijeta - onda je ar prestao, te su se frakovi doepali opet svoga prava. A starci zapreme skrajnja mjesta na skrajnjoj desnici.

Koliko god je momenat bio svean, u sabornici se ipak pojave ironiki poklici prema starakoj skupini. A istom na galerijama! Simpatije su njihove eznule za skrajnjom ljevicom - mladim je ljudima na galeriji br. III. bilo nerazumljivo da jo moe biti ljudi koji bi mogli sjesti na tako suprotivna mjesta. Zato nije bilo kraja ni konca ruganju i krupnim alama kojima su mladi ljudi obasuli trojicu staraca. Najblai nazivi bijahu: pretpotopni ostaci - verbecijanske mumije* - zagorski ljivari*!

Najvie se isticala njih etvorica. Galerija se gotovo zaorila glasnim smijehom. Najposlije se ostavili ale te stali posve ozbiljno estokom strogom kritikom prekoravati tmine prologa koljena, a zavodila ih u taj as ona obina i tako smijena nepravednost s koje svako mlae doba, svaki mlai narataj, ivo vjeruje i misli da je prava prosvjeta zapoela istom u njihove dane, a sve to je otprije da je zlo i naopako, a valja samo dananje. A najposlije - promisli li pravo - sve je tek neprestani kota u kojem ljudska glupost, slabost i predsuda vrtei se ne prestaje; ona je jedina vjena, stalna i nepopravljiva; ona je od iskona i ostaje u proaja*. Prema njoj slaba je i nemona lokomotiva, elektrina iskra i spektralna analiza.

Moda je tako mislio ovjek sjedei blizu ove etvorice. On se svakim asom vie uznemirivao. Osobito nije na njemu bilo nita, izim to je u licu njegovu bio nekakav historian tip, te je svatko videi ga morao odmah pomisliti da je ovo lice ve vidio i gledao ma u kojoj ilustrovanoj historiji ili u kakovoj galeriji historikih portreta iz estnaestog ili sedamnaestog vijeka.

Napokon se nije vie mogao svladati, te zametne razgovor s onom etvoricom. Zaas bilo je ivahne debate meu njima.

- Da - da - vama su tek bijedni, u svojim predsudama okamenjeni ljivari - klikne ovaj peti - nisu prouili onih folijant knjig koje imate vi u glavi, ne doseu visin vae moderne dananje uljuenosti - tako mislite vi. Moebiti nemate krivo. Svakako nisu ono to smo mi. Ali - dajte - da vam tek neto kaem o njima. Gledajte: - onaj tamo suhi stavio je neko zarad svoga uvjerenja na kocku i ivot svoj i svoju obitelj i svoju imovinu - onaj drugi pokraj njega volio je neko da ga otac razbatini nego da prelomi vjeru svojoj vjerenici, siromanoj prostoj idovki

3

djevojci - a onaj trei kao podupan nije dao da se izvri naredba njegova bana, jer je ta naredba po njegovu mnijenju krnjila municipalna prava*. On je naime mislio i sumavao verbecijanski* da je zakon najvei gospodar; dakako, on nije pojmio novih, modernih naela!

- Zar ih vi poznajete?

- Ne poznam ba ove, ali sam poznavao mnoge od njihovih vrnjaka. Pa da ih vi poznajete ovako, ne biste vie tako strogo osuivali ove prezrene ljivare. Ne poznate ih, ne poznate.

Sjednica se svrila, ali ova petorica nisu svrili svoje zabave. Poslije su jo dugo hodali po Markovu trgu, a onaj im je peti morao pripovijedati o svojim starim znancima. Najvie je i najee spominjao nekoga svoga susjeda Batoria i stari mu dom Brezovicu.

Novovjeka etvorica sluala ga rado, te im je morao jednako pripovijedati. Najposlije prestane sm: - Ne da se to tako ukratko iskazati, a najzad sam rad da se i vi upoznate s ovim dijelom naega Hrvatstva: dopustite dakle da vam do zgode proitam svoje biljeke i uspomene to sam ih - ne od obijesti nego od nutarnje potrebe - napisao o svom starom prijatelju Batoriu, o njegovoj Brezovici i o naem drugovanju. Tek je neto - ta tko bi sve! Moe biti te ete iza toga koje u emu suditi drugaije!

Za nekoliko dana sjedilo je svih pet u starodrevnom zidanom dvoru onoga petoga koji im je itao svoje zapiske.

Evo ih redom.

Illustrissimus * Battorych Nedaleko od mog doma bio star - da tako reknem - iznemogao dvor: onakav drveni u kakovim su prei nai tako divnom ustrajnou ivjeli za svoju od sviju strana muenu Hrvatsku i ekali svaki as smrt: Pro Deo et patria*.

Odnekada - jo djetetom - volio sam zalaziti u taj zabitni kut, pod stari taj krov ili - kako ga gizdavo nazivahu stoljetna pisma - curia nobilitaris Brezovytza*. A i bijae u svem neto neobino.

Kao sakrita od svijeta, u uzahnu jarku, meu dosta visokim bregovima, stajala je crna drvena kua, a tamnoj joj prilici toliko je pristajala gusta dubrava dugovjenih dubova, to se je odmah za njom irila u bregove, podavajui joj u jedan mah i neto od idile i neto od onih davnih pria koje smo za mladih dana tako rado

4

sluali. Tik do samoga dvorca bila je drvena, niska crkvica, posveena sv. Kriu, a umah neto dalje sterao se vrt, onakav veliki vrt naih baba s uskim puteljcima, ogromnim lipama, visokim vokama, a u sredini s gustim grabarjem, prirezanim prema ukusu osamnaestoga vijeka; zatim nepregledno dvorite s mnogim dugim zgradama, slamom pokritima, koje su sve na okupu neuredno stajale i bile odijeljene od kuice za kuhinju, jedine od sviju zidane. Sve je to podavalo vjernu sliku nekadanjega ivota; sve je to ostalo iz davnih vremena. Kad se jo spomenem onih tmurnih, crvotonih stijena stare kurije*, sivoga joj drvenoga krova, tamnih soba s neravnim, istroenim podom; crnih svinutih ve tramova, pa k tomu jo pocrnjelih od starosti portreta nepameno dugo ve pokojnih ljudi, naslikanih u odorama pradavna, neobina kroja - tad shvaam onu zamamnu otajstvenost kojom bi me uvijek savladala starodrevna Brezovica. Usred svega toga - gdje mi se svagdje javljala prolost i sve odisalo njenim tajanstvenim dahom, a treptjele sjene ivota, ve i na groblju zaboravljena - bilo mi je svaki put kao da sam zaao u kakav daleki bajni svijet, i kao da sam pristupio ne vie k djedovima, ve pradjedovima, pak mi je stoga na srcu bilo uvijek nekako udnovato, nesigurno, nejasno, dapae i tjeskobno, ali i neiskazano ugodno.

Toj je staroj kui bio gospodar starac Kornel Batori, umirovljeni veliki upan ...ke upanije, mu preko sedamdeset godina, ali vrste vanjtine i malone lijep starina. Lice sasvim obrijano bilo je puno i rumeno, dok mu je glavu pokrivala jo gusta, bijela kosa. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, a uz to dobroudan i blag. I odijelo mu bijae uvijek elegantno i birano, dakako kroja tridesetih godina; koulje je svaki dan mijenjao, a i svaki se dan sam brijao.

Ako nas je i po dobi mnogo godina dijelilo, a nazori se nai razilazili dijametralno malone u svemu, ipak smo bili ne samo dobri susjedi nego i iskreni prijatelji. itave dane, dugo u no uz slabo svjetlo staromodne lampe moderaterke* nas bismo dvojica prosjedili vrijeme za stoljetnim masivnim stolom, uvijek uz pun vr vina. On bi pripovijedao o davnim zgodama, o davnim mislima i davnim asovima, otvarajui rekao bih grobove sav zaaran uspomenama i idealima prolosti - ja bih pak mirno sluao pod dojmom tih starih misli, starih zgoda i starih pria, koje su toliko skladno i povjerljivo romonile u sivoj tami brezovikih soba, meu tim sablasnim sjenama, meu bezdanim crnim kutovima i onim gore na zidu - junacima svojim.

Nezaboravan mi je dojam prvoga naega sastanka poto sam svrio nauke te se nakon viegodinjeg odsua povratio kui svojoj. Bijae ve u zimu. Vani bilo tmurno, pravo zimsko popodne, sav kraj zavijen u bijelo ruho, tek se pomalo isticalo golo drvee, diui u zrak svoje crne svri* nad kojima polijetahu uz tuno graktanje ozbiljne vrane i lakoumne svrake. Nad svim tim povlaile se guste, mlijene magle, a sitni snijeg sipio lagano, bez glasa, neprestance u taj tihi, tihi zimski mir, toliko tuan i arobno velianstven u svojoj otajstvenoj gluhoi i dalekoj samoi. Gledajui kroz prozor svoga doma u divni taj kraj, osjetim elju da vidim Batoria i njegovu Brezovicu.

5

Kad sam doao onamo i preko uska hodnika i klimavih stuba stupio u blagovaonicu ili, kako mi Zagorci volimo kazati u palau*, naem ondje itavo drutvo. U Batoria se sastali po obiaju opet susjedi i prijatelji. Bio tu domai upnik Janko Ercigonja, ujedno vicearciakon* ili, kako se u nas kae, podjaprit* - bio uka Patrovi de Lomna et Gvee, vlastelin kameniki, zatim kender Radievi de Glamo, consiliarius regius* - i vlastelin u Radakovu, nadalje tefica pl. Petrovi, upanijski sudac i vlastelin brdovaki, napokon Lacko pl. Kuntek de St. Pl, nekad honorarius jurassor*, a sada opinski biljenik; sve same sijede glave, udovci, sve takovi koji moraju traiti najvie svojih simpatija i uspomena na groblju.

um glasne zabave njihove uo sam ve na hodniku. I zaista su sjedili oko dugoga, dobro mi poznatoga stola prenapunjena vrevima, bocama i aama, u kojima se prelijeva rumen naega zagorskoga vina tono tako lako pretvara alost u radost. I bijahu veseli. U prvi me as ne prepoznae. No brzo se dosjeti starac Batori te skoiv kao mladi zaori: Per amorem Dei, jesi li ti to - Re vera*, gle, gle ti njega, kak je zrasel! ivio, to je lepo da nisi pozabil* na me! I Batori me ogrli, a u starim upalim mu oima sinue dvije suze radosnice.

Zabava ne bude prekinuta. Ubrzo im ispripovijedam svoje zgode i namjere i prikupim se obiajnim nainom u drutvo. Stoloravnatelj - bio to u Brezovici kano perpetuus* podjaprit Ercigonja - pozdravi me govorom i aicom vina, a uz to mi dade drugaricu. Zaredale zatim i druge zdravice, govorili se govori, i, ne bi dugo, starci zaeli:

Nikaj nije lepega niti veseleegaNeg s prijateli koji su veseli Zestat se... -

Starinska pjesma sa svojim beskrajno dugim akordima razlijegala se udnim umom starakih glasova po tamnim sobama starodrevne kurije*, odbijajui se o crne tramove svodova, a odavle se gubila u sivu veer, dok nije zamrla negdje vani u polju ili u umi meu stoljetnim hrastovima.

Svrnue kao obino i rije na politiku. upnik i sudac Petrovi bili su narodnjaci*, a oni drugi - takoer dobri Hrvati - branili su staru konstituciju* et sacram coronam regni Hungariae*.

Moete misliti da je uas bilo mnogo buke i vike, i one dobroudne pravde, koje uvijek ima u takovim prilikama u naih ljudi. Batori, koji bi za slinih prigoda redovno s dnevne politike preao na hvalu starih dana a odatle na djedove svoje, i sada zavikne:

- A kaj ete vi novi patrioti i ilirci, gledajte ga gore na zidu, ono mu je kip: Moj ded Mathaeus, banalis officii protonotarius*. Kad su doli kraljevski komeari, ter od varmeije* iskali tibru* i regrute, zvlekel je on vu kongregaciji* sablju i zaoril

6

komearom vu brk: Jo jednom rei zahtevajte kajgod, pak vas kak skote bumo posekli. A sada izvolite iz dvorane.

- Ja sam zastupnik kraljeve osobe, odvrati komear. Makar i Boje, neka nj. posveeno apotolsko velianstvo sazove sabor kraljevine, za varmeije nije nikoga brige. Recite to vaim gegaem vu Beu. I komear je odiel bez dozvoljene tibre i regrutov, a ded je to doglasil svim varmeijam, ter se sve u celoj Ugarskoj i Hrvatskoj za njim povelo. Bilo je dodue egsekucija*, pak i ded je dobil itavu kumpaniju vu Brezovicu: svi su mnogo pretrpeli, ali fine finaliter* kralj je ipak moral sabor sazvati i od njega zahtevati porez i novake. Potlam dapae imenovali su deda pro consiliario regio et supremo comite*. Ecce* - to je bila kontitucija*, to su bili ljudi; a danas?

I Batori ne dovri, zapeo je okom o portret djeda Mateja koji je jo na slici pokazivao stroge crte na iroku licu, sa zavinutim ponosnim nosom iznad uzvinutih kratkih bria, kakove su nai ljudi nosili u jozefinsko* doba u znak patriotizma. Batori ga gledae s najveim zanosom, i dok je govorio, malene se njegove oice sjajem svojim poveavale, njegov se sitni, od starosti malone piskutljivi glasi uzdigao do blagozvunosti, a mi smo ga svi tiho sluali.

im se je poneto umirio, segne za lulom, pa i mi zapuismo. Ja - na nesreu - zapalih modernu upmanku, a Batori od svoga domaega duhana to ga je neko prije anno 48 sadio na domaoj svojoj zemlji, te ga na neizreenu radost svoju umio nekoliko centi sakriti od financa*. Modri dim moje amerikanke dizao se lagano kao prozirna maglica ljetna i, rekao bih, sakrivao se od tmasta oblaka to je zlobno sukljao iz Batorieve maarske, srebrom okovane lule, napopunivi otrim vonjem sve drevne sobe. Ve smo znali da Batori iza prvih dimova ne voli govoriti, pa smo stoga sjedili utei. Tek poto se ve etvrti put izgubio u neprozirnom (i tako sumnjive boje) dimu svoje lule, pa se za koji as pomolilo rumeno mu lice kao mjesec iza nonih oblaka - prekine utnju consiliarius* Radievi, psujui austrijski - ili kako on ree kranjski - monopol i sadanje cigare. Pa kad pomislim kakve smo dobre cigare imali prije, zna, illustrissime* - okrene se k Batoriu - per exemplum* one kaj ih je prireival viceban Adam Rauch vu Lunici; da, da - kad se toga seti, jo ti se sada vu nosu priini da uti* onaj vugodni miris - prave delicije*, kako se dijaki (latinski) veli; - a... ti Kranjci, otkad ih je sam v... donesel vu Horvatsku, sve su nam zeli. Ah - kaj vi mladi znate kaj je dobro!

Ova ekspektoracija* consiliariusova bila je voda na Batoriev mlin. Ta koliko toga nije doputao novomu vremenu: a kako bi bio mogao tek shvatiti da mu moe drava braniti saenje duhana na njegovu zemljitu, steenu krvlju djedova? Pa onda, da je bar taj kranjski duhan emu! Ali to, i ta moja upmanka, mada i nije iz carske trafike, i ona ne valja koliko Batoriev duhan! im bi se samo izdaleka kolobari njena dima pribliio pl. nosu Batorievu, umah bi se dostojanstveno i s najveim prezirom sakrio u jo tmastiji, jo neprozirniji oblak dima svoje lule. Ta

7

kako i ne bi! Genealogija moje havanke* prestaje u adresi Hamburg, a duhan Batoriev - sveti se ime Boje - imade cijelu historiju, i kroz sto i pedeset godina biljei mu se asni rod u obiteljskoj kronici Brezovice - recte* u registrima i koledarskim biljekama dvorskoga.

- Ti misli - pone Batori latinski - jer si je dobio iz Hamburga, da je ta tvoja cigara epigonka one prve biljke kojom su Indijanci prvi put potvrdili mir. Da, jamstvo ti je jedino adresa; to je hipoteza kao i u idova koji se zove Kohn, pa se dri potomkom Aronovim. Ja pak znam zacijelo tko sam i odakle sam: tako i znadem za svoj duhan, re vera* znam da je anno domini* tisuu sedamsto i prve moj pradjed Dionis, vraajui se kao mlad ovjek iz turskih bojeva to ih je pod Eugenom* probavio, donio sjeme toga duhana iz june Ugarske. Dobio ga je na poklon od kolonela* i supremusa* barona Kia koji ga je opet dobio od Jusuf-pae, komandanta biogradskoga. Koliko tu ljeta, koliko koljena, per amorem Dei* - a ja od toga duhana danas dne 19. decembra 18.. puim! Moj mladi amice*, ti e se moda smijati, ali vjeruj mi, nije to smijeno!

Ja se nisam smijao, niti mi se Batori u taj as pod drevnim tim krovom priinio smijenim. U taj tren kao da sam osjetio njenost nti tono spaja kroz vjekove davne pree s kasnim potomcima.

S historije brezovikoga duhana, s panegirika* Rauchovih cigara preli starci spominjati stare dane. Najprije su lagodno i mirno natucali o svem i svaem, jedan za drugim neprekidno poinjui: Znate li jo kak je ono pokojni magnificus*...; ili: Sea li se jo koji od vas deda pokojnoga grofa Jurice? i: Ah, nema, ne, vie takove glave kak je bil pokojni fikal* N.: njegove alegacije*, njegovi apelati*; trideset bi let znal otezati jednu pravdu... Ili opet: Kaj znate vi sadanji mladi ljudi kak se ivi. Kad se setim da nas je jezero* mladih juratuov* v Pounu* bilo...; ili: Bil sam onda kak juratu apud personalem regium* - oj - kakvih je onda bilo lepih ena; toga sada vie nema!... - I tako su nastavljali dok nisu uzdignutim i jaim glasom, a s pravim entuzijazmom, uzeli slaviti i hvaliti ono prolo doba mladosti svoje i otaca svojih. Napokon se i nazdravilo aom vina onim dobrim, starim vremenima, a Batori je latinskim govorom slavio sjaj, plementinu i potenje negdanje gospode hrvatske.

Pala je ve i tama, ali nitko ne misli na svijee; - u tamnim sobama dozivlju se daleko minuli dani i davni pokojnici. Tek kroz pukotine ogromne, stare pei plazi fantastino vijugajui se neto svjetla i pada bez sjene u tankim potezima u tu crnu tamu, meu ove i bez noi pocrnjele tragove drugih vremena, s kojih i zrak u dvorani kano da odie nekim sablasnim dahom. I sred ove guste i crne tmine ne vidi Batoria, ve uje samo zanosne mu rijei, posveene prolim danima. Ah - kako mu je bilo staro srce u taj tren puno mlaahna ara, kako mu je glas sve titrao od prevelika uvstva - ja sam se divio toj staroj korjenici hrvatskoj!

8

Kad nam je sluga donio svijee, bilo je ve kasno, a Batori se zaeo ba estiti na novo doba. Sad mu je glas bio hrapav, a podvinuti, pravi hrvatski nos prezirno se irio. Kod veere je grdio ve glasno, te malone vikao opet latinski: - Taj va napredak, kultura, civilizacija, liberalizam, da, daleko nas dovede! Ali dakako, mi stari - kako ono kau - da, verbecijanci* - mi spadamo u ropotarnicu, oturio nas svijet! Pa to ste bolje uinili? U moje doba imao je svaki moj kmet etiri do est volova, sad nema cijelo selo toliko; bili smo imuni, sada smo siromasi. Tada si u Hrvatskoj jedino kano Hrvat mogao ivjeti, i svaki se tuinac otimao da ga priznadu Hrvatom. Ali otkad je onaj - da mu Bog grijehe oprosti - Lujek Gaj* izmislio ilirce, otada grijei ako hoe da bude Hrvat, otada te svakojaki Mosesi, Bergeri i Teodorovii hoe da upute da nisi Hrvat, da to nije tvoja hrvatska zemlja, tvoja hrvatska kraljevina. Sve je najgore krenulo! Aristokracija pogiba - meutim ja je ne alim, vi znate da sam slobodouman; mi plemii osiromaismo, graanstvo isto tako, a seljatvo? - Podigoste toboe seljaka, a kakav je? Jadan, oderan i gladan, grdno ga izgulilo to novo vrijeme. Pod gospodom je bio bogat, a sada pod doktorima universi juris*, svojom djecom... Ta ti, amice tefica, znade najbolje!

Ova jeremijada* meutim nije mogla raspriti veselja u drutvu. Na stoloravnatelj brzo se dosjetio kojoj aljivoj zdravici, a i sam Batori nije bio onakav angriljiv stari da bi dugo ostao u zlim rijeima; pa kad je Ercigonja nazdravio: Bog poivi sve ono to u potaji ljubimo, te se s njim kucnuo, starac se opet udobrovoljio. Napokon se nazdravilo za dobre lake noi, kadno na staroj uri - od onih visokih engleskih - odbije jedanaest sati. Starci se razili; jedini Batori i ja ostasmo. Ba je zaeo mnogim bezbrojnim rijeima pripovijedati o svojim djedovima kad se vani uzdigla silna meava. Zimski sjever zvidao i urlikao, te se lomio udno i zlobno na visokom krovu stare kurije, tresui i zidovima njezinim i prozorima. U takovoj se zimskoj noi dade tako ugodno kraj tople pei naklapati. I mi nismo pazili na sat, ve smo sveudilj izmjenice govorili i sluali. Odbila i pol dvanaesta, svijee dogorjele, vina nestalo, a mi jo nismo mislili na san. Batori je pak lupio nogom o pod - to je u starim kurijama mjesto zvonca u evropskoj kui - i zaas se dotura stari sluga Ivan, tarui oi i, bogzna zato, koljena.

- Kaj zapoveda nihovo gospodstvo? - upita Batoria.

- Donesi vina - pa gle, i druge svee. - Daj, ekaj, stari Vanko! Amice, je l', ti si gladan? Ja bih re vera nekaj zagrizel. Zna kaj, Vanko, donesi nam vina, hladne peenke, unke i sira meumurca. Daj samo hitro, stari pospane!

I tako mi po drugi put veerali; Batori upravo slavno za svoje godine. Kazalo na uri sve se vie primicalo dvanaestoj brojci, a Batori, poto je ispio punu au vina i napunio lulu, poeo pripovijedati o starom grofu Matiji Kegleviu svome kumu i vrlo uenom muu, a vjetom alkimistu*!

Odbila i dvanaesta. U starim kurijama ne moe se u taki as nikako oteti nekoj zimnjoj struji po svem tijelu, pak se nehotice ogleda plaho za sobom. I ja pogledah

9

najprije u tamne kutove u sobi, zatim hitro i samo mimogred kroz poluotvorena vrata u neprozirnu tminu ostalih soba, napokon na portrete kojima kao da su se micale male, stroge oice. Nehotice promrmljah refrain* poznate Brgerove* balade. I jedva se zvuk stare ure izgubio po sobama, kad najednom straan zviduk zaurla sobom, svijee pogasi te portretima tresne o zidove. - Batori prestade priati o svom kumu te samo promuca: Malum omen*; a i ja zaboravih refrain balade. Poslije se dakako sjetih da Batori iz principa - drugi tvrahu sa sujevjerja - nije ve dvadeset i pet godina nita popravljao, i da Vanko samo kradomice moe polupane prozore Primorcima davati na popravak - a vani je sjever upravo slavio slavlje, pa je valjda naao ulaz kroz koje razbito staklo. - To nam pokvari no te odosmo spavati.

Kornel pl. Batori - ili kako je bilo na njegovoj litografiji (bio je naslikan u modroj, zlatom izvezenoj surki): Cornelius Battorych alias Miloshich de Nehaj et Livno, perpetuus in Breszovitza, S. C. A. R. Majestatis consiliarius, eques auratus et inclyti comitatus ...ensis supremus comes etc., etc.* - rodio se pod konac osamnaestog stoljea u Brezovici od oca Vuka, bivega vicebana i zagrebakog vel. upana, i matere Leonore ro. Virny de Tomasin et Rczfallu, keri veoma ugledne maarske obitelji u Bakoj. Batorii su pripadali takoer redu najstarijih hrvatskih obitelji. Mlaa grana njihova bila je ve pred sto i pedeset godina uzdignuta na ast grofovsku promijenivi se u comites* Brezoczy de Batori; starija pak grana voljela je ostati u redovima niega plemstva, zauzimajui tako u uoj domovini mnogo odlunije mjesto. Starinom su Batorii bili iz donjih strana* te su vukli svoju lozu toboe od glasovitoga i monoga neko plemena Didia. Bijahu tamo nasljedni upani u Hlijevnu* i Gackom. Kad je propala bosanska drava, pribjegoe u gornje strane, gdje su od hrvatsko-ugarskoga kralja dobili dobara u tadanjoj ninskoj i krbavskoj upaniji, te su bili znameniti kod cetinskoga izbora. Ali ba kao da im to nije donijelo sree. Tim su izborom irom otvorena vrata njemakim vojskama u Hrvatsku. Zapovjednici tih eta sve su vie bili nego junaci. Za prve navale Turaka nisu moda samo lea okrenuli pa obranu samim Batoriima prepustili, nego su Batorie najprije toboe s vojnih i obrambenih razloga iz njihovih gradova otjerali, a onda same gradove prodali Turcima. to ne mogoe prodati Turcima, prodadoe Mleanima. Batorii ili, kako se tada jo nazivahu, Miloii uzalud su poradi toga podizali pravde i tube pred saborom i kraljem. - Dobra i vrsti gradovi bijahu u rukama neprijatelja, a Batorii i Hrvatska zapoee u historiji svojoj tuni odsjek vjenih gravamina*.

Dok se je opet podigla junaka obitelj, trebalo je prije da trojica njezinih sinova padnu u boju s Turinom i sa maarsko-erdeljskim kraljem; pa tako je etvrti dobio kraljevsku donaciju u krievakoj upaniji. Ovdje se domogoe Batorii u kratko vrijeme ugleda i moi, osobito po enidbi s posljednjom keri iz maarske obitelji Batora, te se odonda i poee nazivati Batorii. Ali ni ovdje ne bijahu dugo u miru. Turci su naskoro zauzeli juni dio krievake upanije, pa su tako i tamonji Batorievi posjedi propali. to im je preostalo u sjevernim stranama, to jednoga dana zauzee njemaki oficiri; Batorie naime otjerae, a mjesto njih naselie

10

vlake bjegunce. I opet su bile uzalud sve predstavke, uzalud svi lanci hrvatskih stalea protiv tih otimaina, jer je gradaka komora* odobrila postupak svojih generala, a gradaka je komora vie vrijedila od hrvatskoga sabora. Na sreu po Batorie izumrla je tada obitelj Brezovia u Zagorju, pa budui da su joj bili roaci, kralj im je za njihove nezatajive zasluge podijelio Brezovicu. Tako dooe u Zagorje. Od toga doba ispunjaju mnogi list u povijesti gornjih triju upanija hrvatskih. Svaka restauracija*, bilo varmeijska, bilo kraljevinska, poastila bi ih kojim izborom; zapisnici kongregacija puni su njihova govora. Dugim nizom mnogih generacija davali su Hrvatskoj i Ugarskoj i podupan i velikih upan, asesor* i protonotar*, dapae i biskup i general. Na taj dugi red dostojanstvenika rado se obazirao na Batori, pa je moda upravo radi toga tim radije prianjao uz nekadanje uredbe. Otac njegov bio je naprednjak, enciklopedist, republikanac i Bog zna to jo sve, i meu obiteljskim spisima uvao se jedan njegov sastavak pod naslovom: Paskvil nekojega vrednoga Francuza van dan i rastepen leta 1794, koji se poinjao ovako:

Zakaj ili bi Horvati proti Francuzu vojuvati...Bolje bi se z njim sloiti, pak po vseh skup vudriti...

Taj dakle slobodoumnjak (to ga uostalom nije prijeilo te je malo zatim primio podbansku ast) odluio je i sina svoga prema svojim nazorima odgojiti. Dao ga je doista po tadanjem obiaju u Ugarsku u kole pijarist*, ali svagdje bi mu posebice uzeo jo i uitelja za francuski i njemaki jezik. Kornel je uio dobro i marljivo, tiho i mirno. I svrio je filozofiju mladi Kornel, a da nije pao ni u jedan vrtlog burnih sanjarija, pretjeranih misli i mladenakih ludorija. Kao da je imao samo jedan cilj, a taj bijae da bi na koncu godine u klasifikaciji itao svoje ime meu prvima. Stari Vuk bio je stoga gotovo nesretan. Odbijao bi tu riblju krv na majku: ali napokon, kad je Kornel ak kao jurist donosio kui sve ljepa i ljepa testimonia* i uz to uvijek bio prvi eminens*, tad bi se otac koji put smirio i promrmljao: Pak itak* bu jo nekaj od toga tepca*. Bio bi dato volio da je mogao itati u Ephemerides Posonienses* da su mu Kornela uhvatili u kakvoj uroti a la carbonari*, ili barem kod kakva izgreda protiv Metternichovih* komesara da se tako deda svoga uini vrednim - no mjesto toga je itao da mu je sin u Peti sjajno svrio cenzuru* i kako ga hvale novine s poznavanja corpus juris*, elegantne elokvencije i duhovitih izraza. Javie novine jo i to da je potkancelar Bedekovi* bio tako ushien te ga je coram publico* poljubio u elo, a kraljevski ga personal odmah uzeo za svoga jurata. To je starca Vuka izmirilo, te se nije vie tuio na riblju krv svoga jedinca.

Po smrti oevoj, koja je malo zatim slijedila, vrati se Kornel kui i zapone svoju karijeru u domovini kao upanijski odvjetnik. U toj slubi stee skoro osobit glas sa svoje vjetine i znanja. Isto se tako odlikovao na politikom polju. Osobito se istaknuo kao govornik. Kod instalacije* bana, koja je bila upravo u taj par, izabra ga

11

kraljevska deputacija za glavnog govornika premda mu je bilo jedva kojih dvadeset i pet godina. Na dravni sabor u Poun iao je kao zastupnik udove grofice Rozgon, pa i tu bi usred onih burnih sjednica svraao pozornost na se svojim stvarnim primjedbama. Uto ga pozovu u kraljevsku kancelariju za perovou. Od toga asa razglasilo mu se ime po svim stranama sv. krune kralja Stjepana* i saveznih kraljevina. Jedan od prvih tadanjih pravnika ugarskih nazvao ga je interpres juris hungarici*, a kad se u saboru raspravljalo pitanje urbarsko, te je on - po ocu ve sklon liberalnijim nazorima - ustao za poboljanje stanja kmetskoga i odlino radio oko redakcije onih lanaka iz tridesetih godina, tada mu je neki nepozvani pjesnik prikazao dugo odu u kojoj ga zove Lumen duarum patriarum, Illyriae filius, adoptivus Pannoniae*.

Tako bijae neprestance zabavljen javnim poslovima koji su ga sasvim zaokupljali i koje bi uvijek vrio na sveope zadovoljstvo. U dvorskoj kancelariji zavoljee ga tako da ga nisu pustili kad ga je njegova domaa upanija htjela izabrati podupanom. Da ga zadre, podijelie mu u zamjenu naslov kraljevskoga savjetnika. Nekoliko godina kasnije imenovan bi velikim upanom ...ke upanije, te se tom prilikom stalno povrati u Hrvatsku, ostavi dakako i u novom svom zvanju u neprekidnom savezu s odlunim krugovima u Beu i Pounu, gdje su jo uvijek u svim znatnijim pitanjima ekali na njegovu rije i njegov savjet.

Meutim se poelo sve jaim umom javljati novo vrijeme. Kako je Batori bio mirne i obzirne udi, mogao je i u Hrvatskoj i u Ugarskoj postrance ostati. I tako su se ba u Ugarskoj pouzdavale u nj sve stranke. Dvor ga je visoko cijenio, znajui mu lojalnost, uzvienu nad svaku sumnju; s liberalcima je bio jednih nazora, a s konzervativcima se je slagao ne odobravajui preestoke navale liberalaca na tadanje prilike. Na to ga je sililo ve njegovo odlino mjesto, koje je - ne da se tajiti - i liberalnije i energinije znaajeve od Batoria moglo jo uvijek ukrotiti.

Drugaije bijae u Hrvatskoj. Novi pokret imao je ovdje posve drugu svrhu i druge oblike. Dok se u Ugarskoj napredna stranka, barem iz poetka, borila s bekom kamarilom* skroz na historikom temelju i tek branila historikim razvitkom uzdranu i opravdanu samostalnost Ugarske od beke uprave, i tako stajala na stanovitu koje je Batoriu bilo skroz razumljivo: u Hrvatskoj su novi ljudi ba taj historiki temelj sve vie i vie naputali i stavljali ciljeve skroz tue dotadanjemu razvitku, koji nisu bili ni u kakovom historikom savezu s Hrvatskom. Dok je probuena narodna svijest bila u granicama odreenima prolou, Batori je takoer krepko stajao uz taj pokret. Ta kao mlad ovjek ivio je u doba biskupa Vrhovca*. Uz Kuevia* i Oegovia* znanstvenom je radnjom na latinskom jeziku suzbijao ludosti maarskih nazoviuenjaka, kad su nijekali politiku osebujnost kraljevine Hrvatske. Dapae i usred Ugarske, gdje je najvie boravio, svakom je prilikom branio uz jura municipalia* takoer kraljevinu Hrvatsku kano posestrimu Ugarske, a zloglasnoga virovitikoga podupana Ivana Salopeka javno je u kui velikaa nazvao Efijaltom* svoje domovine. Isto je tako prijatno pratio razvitak probuene narodne svijesti, premda mu bijae umnogom nerazumljivo

12

itavo to naprezanje i nastojanje mladih ljudi, jer je on sav ugrezao u literaturu latinskih klasika i samo se pripadom* zanimao klasinom knjievnosti Nijemaca, Francuza i Talijana. Osim toga bio je ve ovjek stariji i visoki dostojanstvenik, pa ga je sve to prijeilo da se svim arom prikupi u onaj zanosni krug naih prvaka koji je sav poezijom, a niim drugim, odisao i ivio. Kad se pak taj pokret zavio u oblake ilirizma, kad ga je, ma i preko njegove volje, umjela za se upotrijebiti beka uprava, - tad je Batori, taj slavljeni jurist, ne mogavi shvatiti kako bi se moglo stoljetnim diplomama, lancima i ugovorima priznato hrvatsko ime zamijeniti ilirskim - kojim su po njegovu znanju dosele domau kraljevinu nazivali samo fratri u svojim kronikama - tad je Batori, kako rekoh, bio blii sa svojim nazorima Aleksandru Drakoviu*, nego li Janku Drakoviu.

Tako postajahu opreke sve otrije i u Ugarskoj i u Hrvatskoj. Od uzbuenih valova eto ti bure. U takovo vrijeme mogu se uzdrati i dalje popeti samo odluni znaaji. Batori se naskoro uvjeri o tom. Poslae ga na istragu protiv iliraca u ...sku upaniju. On je to shvatio kao graansku parnicu, pa se je drao strogo objektivnoga prava. No to se nije svialo Maarima i prijateljima njihovim koji su mislili da e barem deset iliraca vidjeti na vjealima. A i ilirci se oborie na nj to ih zove na sud radi in skroz patriotinih i za probuenje narodne svijesti potrebitih.

Maari ga obijedie sa slaboe, pae ga osumnjiie sa urovanja s ilircima i s kamarilom*; ilirci opet miljahu da je sluga Maar jer su znali da je osobni prijatelj Aleksandra grofa Drakovia* i Josipa Briglevia*. To bijae dosta da se mjesto Batorievo uzdrma. Pa zbilja, im se na obzorju pokazae blijesak i strijele, Batori je ve pao. Odrinulo ga novo vrijeme.

*

Bez srdbe i razdraenosti - barem je tako mislio - ostavi Batori poprite javnoga ivota te se nastani u Brezovici, zacijelo mislei na cara Dioklecijana* i njegov kupus. Nastojao je dostii svoje uzore u rimskom svijetu i ba se uglibio u mudre izreke stoike kole o pravom shvaanju svijeta, a tjeio se i svojom dobi - no ipak se sred ladanjske samoe brzo u njem pojavila elja da opet radi. Videi da je ta elja nemogua, poela ga muiti bol prisiljena mira. Bio je napokon predugo u vrevi javnoga ivota i odvie se privikao da uplivie na dogaaje oko sebe i da na se svraa pozornost, a da bi mogao u jedan mah sve to zaboraviti, pa da mu se svojeljublje ne bi nikad javilo. I tako je kraj svega svoga klasicizma naskoro poeo osjeati kao teko breme taj postupak novoga vremena koje ga je tako nemilo turilo u ropotarnicu. A to je jo gore bilo: sve ono to je novi svijet donosio protivilo se toliko njegovu uvjerenju, protiv svega dalo bi se toliko toga rei - a on jadnik - nitko ga i ne pita, kao da ba nije vie ni na svijetu!

Tako zapoee za nj teki dani starosti, onaj neprekidni prikor da si iz drugih vremena, ono strahovito pustoenje vremena, koje bez prekida obara sve to je iz

13

tvoga doba, ona gorka osamljenost! Ta po sebi vjena tragedija starih dana bila je za Batoria jo stranija, time to je ostao ba sam samcat na irokom bijelom svijetu. Uvijek i suvie zabavljen javnim poslovima od prve svoje dobi, nije dospio da pomisli na enidbu. Za mladosti vazda je odgaao, samo da ga ne prijei u nastojanju oko njegovih ciljeva, kasnije pak nije bilo tomu prilike. Pa i nije nikad poutio* potrebe - tek sada, kad je odstupio, osjeti u jedan tren svu gorinu ivota bez obitelji. K tomu se jo javi plemenitaka savjest. itav onaj dugi niz proslavljenih mueva imao je zavriti on kano posljednji! To ga je jo najvie boljelo.

Tako prooe mnoge, mnoge godine. Batori se povukao kao krt u svoju Brezovicu. Osim nekoliko susjeda nije dolazio nitko k njemu, a niti on komu. Kraj svega toga nije prestao biti ljubezan i ovijalan* ovjek; mnogo puta znao bi biti u drutvu svojih dragih osobito veseo. Dakako, jedino u Brezovici. Oj, kako ju je ljubio! - Svim uvstvom svojim obavio je to gnijezdo svojih starih i svoje. Gotovo ju je oboavao; svaki trunak, svaki praak stare te kue bijae za nj svetinja. Nita se nije smjelo promijeniti, nita sa svoga mjesta pomai. to ga je brige bilo da je togod nuno trebalo popravka; on nije doputao novotarija. Ta povrijedio bi bio te ostatke iz boljih vremena kad bi se pomijeali s klincima ili avlima dananjih dana. U svojoj ljubavi prema svojoj kuriji nije opaao kako se sve vie raspada: zato i nije mogao vjerovati, da bi ikad bilo mogue, te bi tako stara kua, to je toliko vjekova prkosila svim burama i nevoljama, mogla jednom propasti!

- Nisu stari Hrvati kako god zidali - ree mi jednom kad se osmjelih da ga upozorim na trono stanje kurije. - Otkad stoji brezoviki grad, koliko je drugih kamenic propalo, a Brezovica se jo dri! Pa da mi se udi kad pomisli da sam se ovdje rodio, da mi je tu dobra moja majka umrla; moj, otac, djed, pradjed, svi su tu ivjeli i doivjeli! - Svaki kut, svaki tram*, svaka daska, sve je u tako uskoj svezi sa svim onim to mi je najmilije. A napokon, to je takovom starom bijedniku, kao to sam ja, jedino sigurno mjesto gdje moe ivjeti kako mu se hoe, a ne treba da pazi na te vae mode i sve druge ludorije.

to je Batori bivao stariji, to je rjee izlazio iz Brezovice. Napokon ba nikamo, ma ni k najbliemu susjedu. U tamnim sobama svoga dvorca probavio bi najvie vremena prekapajui svoje latinske knjige i veselei se kraj toga to jo znade napamet malone sve citate iz Ovidija*, Horacija* i Vergilija*. Jedino u zimsko doba esto bi polazio u lov. Gospodarstvo je povjerio sasvim svomu inou*, staromu Vanku, komu je ujedno dao ast dvorskoga kljuara.

Dakako, u dananje dane ne moe se ni u Brezovici oteti sukobima s novim vremenom. I Batori se ne mogae tomu ukloniti na estu i veliku srdbu svoju. Pouzdanja i vjere po sebi nije imao u taj novi svijet, a odijeljen sasvim od njega jo je manje mogao razumjeti njegovo gibanje i polet. Bol da su svi ideali njegova vremena porueni i od mladih zabaeni uini ga koji put nepravednim, dapae i nerazumnim. Osobito se pokazae posljedice u imovinskim stvarima. Bilo je u

14

njega jo i u posljednje vrijeme prilino imutka; Brezovica bila je od veih boljih dobara, osim nje imao je kuu u Zagrebu i Varadinu. Ali to bijae to prema negdanjemu imutku Batoria! Neko osim Brezovice jo dvije kraljevske donacije u krievakoj i zagrebakoj upaniji, tri biskupska predija* u Posavini kraj Zagreba i u Banatu, kue u Zagrebu, Varadinu i Pounu, gdje su Batorii poradi sabora imali stalne stanove. Jo otac Batoriev, koji se je sve u svom liberalizmu dao s Napoleonovom upravom na nekakav ugovor za dobavljanje ita, izgubio je u tom poslu mnogo, a Batoria je samoga zadesio jo ei udarac. Mjesto gospodskih prava, mjesto bogatih sela dobio je nekakve papire u koje ni on ni sav drugi svijet nije vjerovao, pa ih prodavao poto poto; mjesto besplatnih radnika naao je lijene i k tomu osvetljive plaenike, mjesto slobode od svakoga poreza navalie na nj strane dae; a on se sam nije sa sistemom svoga gospodarenja nimalo promijenio. Sve se prilike izmijenile, a Batori je sa svojim Vankom gospodario, raunao i troio kao i prije. Uza sve to nastale su i mnoge razmirice sa seljacima, koji su mislili da su gospoda izgubila sve pravice, a Batori nije u jednu ruku razumio novih pravnih prilika, a u drugu nije poznavao zakona. Nastadoe bezbrojne parnice. Batori, negda slavljeni verbecijanac i naturalist, nije mnogo mario za nove zakone i nove sudove, pa je sve prepustio odvjetnicima. No novi svijet i stari svijet kad se razumiju? Batori bi obino izgubio svoje parnice uz ogromne trokove. Jedna se parnica otezala najdulje i trajala jo u posljednje vrijeme. Ona bijae posljednja, a svrila se upravno uasno.

U jednoj od Batorievih uma imali su njegovi podanici uz neki danak pau. Kad je nestalo podanitva, nisu vie seljaci davali toga danka, ali nisu prestali marvu tjerati na pau u umu. Ukratko, doe do pravde.

Seljaci ne mogahu shvatiti kako bi ih vlastelin mogao prijeiti da uivaju to su imali jo stari njihovi. Kako bi opet bili duni plaati kakav danak vlastelinu kad su kraljevski, a niiji drugi, te su gospoda svoje pravice izgubila? Batoriu pak bijae stalo da se ne vrijea njegovo pravo, zaslueno krvlju djedova. No premda je to Batorievo pravo bilo jasno i oito, pravda se ipak otegla - beskonano otegla. Njemaki sudovi naginjali su seljatvu, a oito pravo nije se ipak dalo preokrenuti; poslije ju je pokrila praina zlosretnih zaostataka, pa tako proe i vie od dvadeset i pet godina. Za to vrijeme bilo je uvijek meu Batoriem i seljacima sto i sto neprilika, gotovo svagdanjih sukoba. Ogoreni bili su jedan i drugi preko mjere.

Tako je bilo i posljednje godine.

Bili smo jednom u lovu pod konac veljae (zakon tada nije jo nalagao lovostaje). Dan svijetao i jasan da pogodnijega ne moe poeljeti za lov. Tanak, sitan mraz razastro se poljem, a psi to lake tjerali zeca za zecom. Kako se uvijek, kad je sree, i lake gaa, nai su lugari imali za nama to i nositi. Batori i ja uznijeli se onim slatkim i ponosnim zadovoljstvom, koje vazda obuzima lovca kod dobra plijena. Vraajui se poslije podne k domu, veselo smo koraali, a stari nam je lugar Janko

15

pripovijedao kroniku malne svih lovskih zgoda brezovikih iz posljednjih pedeset godina.

Uto doosmo k zlosretnomu lugu. Starac nam Janko javi da je u njemu ogromna lisica. Kako je u nas lov na lisice osobito zanimljiv i ugodan, premda smo bili sustali, ipak se podadosmo radosno novoj zadai. Ivana, drugi lugar Batoriev, odredi mi dobro mjesto, ba na raskru na malom vrku. Preda mnom sav se rasprostro daleki niski lug, sav jo uspavan. Ipak, kao da se budio, pa tiho i lagodno u nekoj prelesti* talasao od lahorenja topla i mirna vjetria. Brezovina se bjelasala u svjetlosti duljega dana, sve drvee u umi treptjelo, a pokoji suhi list, to je jo na njem ostao, s tajnovitim je utanjem padao mirno, bez prestanka, bez teine, na svjeu zemlju, gdje su se pokoji jo posljednji ostaci sijeanjskoga snijega topili od toplijega uzduha. Zaas me je osvojio ar divna prizora tihe prirode te sam zaboravio lov. No blizu mene zagrakta svraka, a to je siguran znak svakomu lovcu. Brzo shvatim situaciju, pa se dadem na ekanje. Psi su tamo negdje lajali, ali ne veselo kao kod zeca, ve ljutito. Naili su na trag. Znao sam da je kod mene. Zaas zbilja provue se iz grmlja ogromna lisica, a onda odskoi. Ja u taj par odapnem i ona bude moja. Hop, hop!; zaorim glasno i pobjedno; no prije nego mi ostali lovci uzmogoe odgovoriti, zaujem kriku i viku. Najprvo razabrah kano da cvili pae, a zatim Batoriev glas. to je to? Pustim mrtvu lisicu i pohitim stazom onamo odakle je dopirala vika. I gle! Usred kojih pedeset seljaka, oboruanih sjekirama, kosama i batovima, stajao je Batori sav crven i ljut. Psovao je i grozio se toj razjarenoj eti: Vi tati, vi razbojnici, to bute vi meni platili! Navil bum vas ja kak se Bog moli - vi tepeta muka!

Nato zaurlikae seljaci i kletvama i psovkama, rugom, gronjom i smijehom. Skoim brzo do Batoria da ga odvedem, jer mu se razjareni seljaci sve vie primicahu. Tada saznadoh umah kako se zametnula svaa. Pred Batoriem je leao mrtav najmiliji mu pas Nimrod, sasjeen na nekoliko komada; a meu seljacima vidjele se krvave sjekire.

- akaj akaj, stari vrag, samo jo jenput dojdi na nau zemlju vu lov, sve ti bumo potukli, pak i tebe! Kaj misli da te se bojimo i da morebiti ne znamo da je to naa zemlja? Znamo mi kaj je vu pismu i zakonu; kazala su nam gospoda vu Beu. Zel vam je presvetli kralj vae pravice. Kaj bi nam ti zapovedal, zbacil te je kralj s tvoje komeke (upanske) stolice; vsi smo sada jednaki. Sad smo mi takva gospoda, kad god i ti. Odnesi se odovud, bumo ti druga odmerili dvadeset i pet, kak si ti negda nam. - Rulja poela i jo gore vikati, a Batori od ljutosti zanijemio. Ja sam ga na silu pograbio i odveo. Bijahu to njegovi negdanji kmetovi kojima bijae neko sve i sva.

Krenusmo kui. Batori kao da je samo od nevolje iao za mnom. Na blijedo mu i smrknuto lice slegao se onaj posvemanji mir kojim se uvijek zaodijeva najvea bol i ljutost ovjejeg srca. Govorio nije nita, a i ja sam utio. Tek pred vratima svoga dvora stane najedno te se okrene itavim licem k meni. Hvatajui me i trgajui za

16

rukav pone: - Eto dakle, prijatelju, jesi li videl kakva su tepeta ti tvoji mueki? Da im hou krivo, ne bih per amorem Christi* nikaj rekel; ali misli da ne znaju posve dobro da nemaju pravo? Hodi zbogom, molim te - znaju oni to dobro, al jesi li ul gde vele da gospoda nemaju vie pravice? A moj nebogi Nimrod, raje bi izgubil hiljadu forinti! - Pak kaj sve mora lovek da podnese od takova smeta? - Ja njihov negdanji zemeljski gospodin, tak rekui njihov dinast, koji sam im zmirom bil dobar - pak sem to moral uti! Daleko je svet doel! Negda, ah, ne bi se to bilo moglo dogoditi, svet se bojal, veroval u Boga i dral se reda. A danas? Oh, gratias tibi, Domine (hvala tebi, Gospode!), da sam star i ve pri kraju pak da mi Bog nije dece dal.

Taj veer brzo se rastadosmo. Batori sveudilj ostao smrknut, a mene se dogaaj dojmio veoma neugodno. ao mi je bilo starca. Napokon se ne da tajiti da je uvijek neiskazano mnogo traginosti u takvu sluaju.

Sjutradan pohitim ve rano u Brezovicu da vidim kako je starcu. No koje udo! Pred kurijom stoji stara paradna koija s grbovima; koija tefi obukao modru maarsku livreju, a isto tako i Vanko.

- ta je? - upitah sav u udu.

- Gospodin idu vu Zagreb - odvrati mi Vanko s tupom ozbiljnou, spremajui po sjedalu ogrtae i torbe. Uto sie niz skaline Batori u dugoj staromodnoj kabanici sa dva ovratnika i crvenom postavom. Dok se Vanko urio da mu baci o lea bundu, izrukovasmo se. Uto u ja: - A kuda, illustrissime? Odsijee mi u njemakom jeziku: - Idem u Zagreb k svomu odvjetniku radi toga nesretnoga luga; hou da jednom svemu tomu uinim kraj. Batori sjede u kola i zapali lulu. tefi krene konje, Vanko uto skoi na bok*, i stara koija, zibajui se kao barka na vodi, sve mi se vie gubila ispred oiju. etvrt vijeka nije Batori izaao iz te svoje Brezovice na tako dalek put, a eto gle uda - sad ide. Po tom sam tek razabrao koliko ga se dojmila jueranja zgoda.

Za dvadeset i etiri sata bio je opet u Brezovici, i ja dobih od njega pisamce:

Carissime amice*! Doi k meni, ali urno kao ptica lastavica; novina pun ko. Tvoj iskreni Battorych, m. p.

Pohitim u Brezovicu i naem Batoria opojena radou. Odvjetnik mu je pokazao da je pravda za lug kod Stola sedmorice dobivena i da e u travnju biti predaja.

- Znal sam da bu to tak. Sud nije mogal druga reiti, contra clara verba juris et legis* nije mogal inae suditi. Davno bi to ve bilo, ali nesretni oni Kranjci zavukoe in illo tempore - govorae Batori: Zaas e opet: - Ali, amice, re vera ja nisam mislil, Zagreb se je kruto polepal. Kad sem vu Ilicu doel, kak da sem bil zaaran. Negda same daare, a sada pravo udo. Tko bi to bil nekad mislil? Tu je

17

bilo i vu letu blata do glenov, po danu se nije nitko vu Ilicu usudil. In illo tempore Ilica fuit via prostituta, plena cum domibus*... a danas? Tak ti se svet menja!

Dan po odvjetniku obeane predaje sve se vie pribliavao. Stranke dobie ve i odluke za roite. Seljaci su isprva neto rogoborili, sakupljali prineske za put u Be. Poslali su i trojicu-etvoricu pred cara, te se grozili da nee popustiti. No napokon se umirie, i sve bijae opet tiho.

U predveerje ureena dana stigoe iz grada sudbeni vijenik s pristavom, kotarski sudac Petrovi i odvjetnici obiju stranaka. Svi se nastanie u Brezovici. Da ne budu sami, poslao je Batori po mene i upnika Ercigonju. Budui da se dralo da e uredovanje biti bez ikojih potekoa, nije vijenik odredio nita posebno, te smo svi bili posve bezbrini.

Za veere pozdravi Batori goste aom vina i ree, koliko bi i volio da su gospoda drugom zgodom dola pod siromani njegov krov, ipak smatra i sada velikom sreom i au to ih moe kod svoga stola pozdraviti, tim vie to su branitelji boice Pravde. A da se stara ega*, i ovaj put zadovolji, umoli svoga perpetuusa*, stola ravnatelja, neka se lati posla te nam kae kad da pijemo. I tako zapoesmo i ovaj put: Bog poivi. Kod purana donese stari Vanko na mig Batoriev drvenu posudicu, a perpetuus pozivae redom nove goste mjesto domaina da piju bilikum*.

Zadnji bilikum u Brezovici...! - Poslije bilikuma razigralo se drutvo. Zaredala zdravica za zdravicom. I krasni spol, i domovina Hrvatska, i prijateljstvo nae bi nazdravljeno, pa i mili na dragi narod. Upravo je na stoloravnatelj svrio svoj govor o toj posljednjoj zdravici i kazao: Ja dakle, slavno drutvo, sve ono to rekoh spajam u jednu izreku, pa kliem: Neka ivi, neka raste, nek se razvija mili na narod! Pijui u to ime punu au vina, predajem je muu koji je uvijek ljubio na narod i kojega e narod u sve vijeke slaviti i hvaliti kao pobornika svoga osloboenja. A to je na visoko potovani presvijetli gospodin domain. - Uto pogledam sluajno na prozor. Zaboga, ta je to? - zaviknem sav ustraen. Vidio sam napolju staju to je bila tik do dvora svu u plamenu. Svi skoismo od stola. Eto ve i dvorskoga gdje blijed i drui ide ravno k Batoriu i javlja: Njihovo gospodstvo, vatra je - tala gori. Pohrlismo svi napolje. Batori za nama. Gorua zgrada bila je ve izgubljena. Kako je duvao jak, u proljeu obian vjetar, zaas se zapalio i sam dvor. A stare te indre, staro to drvo, sve je to bilo kao ulje. I prije nego li mogosmo i pomisliti na obranu, ve je krov planuo na sva etiri ugla. Ljud nigdje; nedaleko selo kao da je mrtvo, kao da nee da kvari posla palikui.

Od onoga asa kad je poela gorjeti kurija, Batori je stajao nepomian sred dvorita. Nita nije govorio ni jadikovao, ve je sveudilj gledao strani taj prizor, koji mu je otimao njegovu milu, za nj svetu kuriju, koji ga je uinio beskunikom. Vatra je ve sukljala kroz tramove u sobe i plazila kroz prozore. Od strana dima mogosmo jedva neto malo iznijeti. Kad se zakratko uz straan prasak sruio krov i

18

vatra se poput raketa uz gadan crn dim poela uvis dizati k mirnomu, zvjezdovitom nebu, tad je Batori samo promrmljao: Bez krova dakle! - i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu srce od velike boli.

Ah - ljubio ju je, ljubio tu staru svoju kuu, to gnijezdo roda svoga. Nestalo nje, nestalo i njega!

I posljednji Batori nije leao na odru pod svojim krovom; bijedniku je novo vrijeme i to uzelo. No za tolu* je ipak dobio upnik po starom obiaju osedlana konja.

Diljem BrezoviceSpomen-listak

Sve to nas podsjea na ovjekazasluuje nau panju

iz neke stare knjige

Svaki dan sve vie i vie iezavaju stari plemiki dvorovi, nae stare kurije. Prije kojih dvadeset ili trideset godina, nisi im se mogao ugnuti* - a danas gleda oko nadesno, gleda nalijevo, a nigdje da zamijeti one visoke strme krovove; one iznemogle crne zidove i one hodnike koji su zgrade opasavali sa sve etiri strane. Danas bi sagrijeio tko bi s toga jadikovao, ta emu nas je onda nadario moderni vijek racionalistikom filozofijom? Ali ipak ti je koji put tako teko oko srca kad vidi na mjestu starih dvorova i njihovih nepreglednih dvorita jednoline suhe njive, po kojima se bijedni seljak trudi da iskree iz te zemlje utice krajcarak* ne bi li namirio porez i zakupninu. I u takav as kao da ti neto nedostaje. Istina, nisu bile lijepe te nae kurije, ali napokon - mada su sirotice bijedne u svoje stare dane naliile glavama u svjetlo zalutalih sova ili jo vema obrazima starih krezubih Urgrosstanta* s ogromnim kapionima* iz dvadesetih godina - pored svega se toga ini, otkad nema njih, da je nestalo takoer onoga duha koji je vjekove i vjekove uvao samostalnost - da je nestalo gnijezda u koje bi se vjetrom progonjeni sokolovi svagda mogli utei bijesu bure, da joj prkose.

Osim svega toga ne da se tajiti da nove kue nikada nee osvojiti ni srdaca naih ni dua naih, kako su to mogle stare kurije kad bi nas onako pod jesen sakupile u svoje tamne niske sobice, i ondje nas zadahom mlada vina i mirisom peenih purana uznijele u neki blagi bezbrini zanos, te smo za kratak as zapjevali dugu - beskrajnu pjesmu: Pijmo anda*, brao, ma - doklem pukne zorja! - No ne smije

19

se zatajiti da su se esto i preesto potresla mala zelena prozorna stakla od sile naih glasova, kad bismo uzeli zanosno pjevati: Jo Hrvatska ni propala! - te se zavjerili u zadnjim titrajima pjesme da emo u svojoj upaniji zavesti hrvatski jezik u javnu slubu, da emo sabirati prineske za Maticu, za Akademiju znanosti i za Sveuilite u Zagrebu. Moebiti svega toga ne bi bilo da onda nije bilo kurija. A da su - jadnice starake - bile suvie sirotinjske i vie srodne kakim kuerkama poluazijskim nego li dvorovima evropskoga plemstva, eh - tko Boji da im to zamjeri? Ja, istina, nisam nikakav knjievnik, ni uena glava, nisam - treba da priznam - proitao niti Bonfina* niti Krelia*, kamoli djela dananjih uenjaka, ali - za pravo Boje - meni se svejedno priinja da bi se i ove nae stare sirotice neko bile mogle ljepe opremiti i vie na gospodsku iskititi da nam nije valjalo vjekove i vjekove braniti hrvatsku domovinu, koja je iskala od ljudi i novaca i ruku i ivot, pa tako nije preostalo nita im bismo uredili gospodske svoje dvorove uistinu na gospodsku. ta emo - od negda nas bije bijeda i nevolja!

Moda nemam pravo, ta - emu da tajim, meni svu duu i srce presvaja ljubav i odanost prema tim starodrevnim domovima.

Kad je Brezovica - meni toliko mila - izgorjela, ja sam gotovo za njom alio kao i za Batoriem. Najposlije, tko da ih lui! U svojoj alosti ja sam dane i dane zalazio na garite i malone naricao kao idovi na razvalinama jerusolimskim. A poslije jedne veeri sjednem za stol i zapiem sve to sam o njoj znao, elei da nita ne zaboravim. Tako sam u duhu opet proao starim tamnim domom i nije mi vie bilo tako teko! - Vidio sam je opet barem u duhu.

Brezovica bijae jednokatnica, sabita sva od debelih hrastovih piljenica. Tek temelje - poradi pivnice - imala je od cigle i kamena. Da joj je krov bio indrom pokrit - mislim - da sam ve jednom napomenuo. Zgrada bila je tako namjetena da joj je svaki ugao tono virio na svoju stranu svijeta. Gornji lijevi gledao naime ravno na sjever, donji desni upravo na jug - gornji desni ravno na ishod sunca i donji lijevi pravcem na zapad. Batoriu nije bilo tek malo do toga. S ponosom i posve ozbiljno znao bi svakom zgodom kliknuti: - Re vera - kaj treba meni ovde vu Brezovici kakove busole il magnetske igle - il takvoga kaj! - Stanem tam vu onaj vugel - eto znam da sem na severu - opet dole vu onaj, znam da sem na jugu - onamo zapad - a ovde istok. Da zeme kakav astrolabium*, ne bi mogel sigurnije odrediti stranu sveta. Moral sem se jenkrat smijati naemu varmeskomu* ininiru Karleku. Muil se i muil jadan svojimi intrumenti da najde - Bog zna emu - meridijan - ali hoe da! Sve ga znoj probija - a ja mu onda pokaem kak je nametena Brezovica, bil je taj as naistu, makar da je bil velik smetenko. (Batori uope nije trpio ininira.) - E - nekak - bili su stari ljudi mudri!

Licem je gledala zgrada na stranu, odakle je bio prilaz od puta, koji se jarkom vijugao neto nie od glavnoga druma i od kojega je dvorite bilo ograeno plotom od surovih hrastovih stupova. U dvorite vodila ljesa*, opletena od vrbove i ljeskove ibe. Bila je jednokrilna, i da se lake otvara i zatvara, na podnoju su joj

20

bili kotaii. Za pjeake bio je pokraj nje prijelaz na poskok. Batori je, kad mu je ve bilo sedamdesetak godina, svaki put prelazio ovuda. - Valjaju jo neto noge! - znao bi rei s nekim ponosom.

Ulaz u samu zgradu bio je na toj strani od puta. Bila su to doista niska, neko crveno oliena vrata, do kojih si dolazio preko etiri ili pet kamenih stub. Kad bi uljezao, najprije si doao u dosta taman etverouglast prostor iz kojeg su se klimave i trone stube uspinjale u prvi kat. Pod ovim stubitem sakrivala se posve niska i uska vrataca koja su vodila u nekadanji brezoviki ret. Bio je uzan prostor pod zemljom u koji bi se zatvarali kmetovi kad bi to skrivili. Batori sm tek je jednom prilikom zatvorio nekoga kmeta jer je enu izlemao malone na mrtvo ime. Drugaiji bio je otac njegov liberalni Vuk. Pripovijedali starci da je za staroga gospodina, t. j. za Vuka, gotovo uvijek bio ret pun. Dapae su tvrdili ljudi da je neko preko pola godine drao zatvorenu i u kladi sapetu staricu neku iz sela jer se sumnjalo da je coprnjica*. Vuk - naprednjak i enciklopedist - nije, dakako, dugo i dugo nita vjerovao da su istinita ta bajanja, al presahlo jedno i njegovim kravama mlijeko - i sada nije vie sumnjao, a bijedna starica morala u rupu.

Djed Matija, otac Vukov, jo je vie upotrebljavao taj ret. Njemu nije bio tek za kmetove - upotrebljavao ga je i za znatnije krivce. Tako je esto pripovijedao Batori zgodu s nekakim felerom*. Taj se nesretnik usudio doi u Brezovicu odjeven u hlae-dokoljenice i u arape sa nolama* (sapon) na cipelama. - A to ti, mome dolazi preda me kao majmun? Zar nije gospodin Bog stvorio ljudsko odijelo - eto gledaj mene - nosim hrvatske hlae i izme. Ali ti se usprokio, kao i tvoj Balaa*! - Feler se prepao, ali se ipak razabra toliko te je mogao kazati zato dolazi, naime da po naredbi bana Balae cijepi koze kmetovima. Sad plane Matija, pa ni pet ni est - felera u ret. Bolje od njega nije prola ni komisija zemaljska, koju je poslao ban Balaa, da proglasi i odmah provede nekakav novi carski patent*. Stari Matija turi gospodu u ret, te ih je drao sve dotle dok mu nisu obeali da nee patenta proglasiti na njegovu teritoriju. Pak jo poruio banu Balai neka se ne usudi nadomak Brezovici, jer ga eka ista sudbina koja je stigla komiare* njegove, samo jo neto pootreno: jer su zakoni kraljevine nad banom, a dok ih ban ne bude potovao, nego govorio da mu prije svega valja Hrvate nauiti svemoguoj dravnoj ideji jedinstvene monarhije cara Josipa*, dotle Matija Batori ne misli da je duan takvoga bana potovati kao pravog bana. Nitko nije nikad kraljevine Hrvatske, posvojio silom... i tako dalje - zavrio je Matija svoje rijei citatom iz glasovite saborske predstavke.

Poslije godine 1848, kad je prestala jurisdictio intra dominio*, bio je Batoriu taj ret za pohranu bezbrojnih dopisa bachovskih oblasti, a k tomu su jo u jesen zatvarali onamo pse da ne mogu u vinograde. - Dobriini starcu bijae to nekakav oduak!

21

U prizemlju bila je najblia ulazu odaja za druinu, u kojoj se dizala ogromna zemljana pe, opasana sa dvije strane klupama. Zacijelo nije bilo toga sata u danu kad ne bi bar eljade lealo gore na pei. Ni ljeti nije bilo u tom nikakve promjene.

U toj se sobi po danu jelo, a nou je spavala enska eljad. Soba se nazivala vulgarno druinska soba, no zvali je ponajvie Ksindelcimer*. - Druina se u Brezovici odvajkada dijelila u dva razreda. Prvi, vii bili su t. zv. liberajci* ili oficiri. Meu ove je pripadao dvorski, zatim pan*, vrtlar, suka* (kuha), pandur i enska eljad koja se upotrebljavala u gospodskim sobama. Ovi su liberajci jeli poslije ostale vanjske druine i imali su puno bolju hranu - osim toga nije im prireivala jel slukinja, nego je to bio posao sukaev, i najposlije dva puta u nedjelji dobivali su meso i isto tako variva od gospodskoga stola, od kojega su se izmeu slug hranili jedino suka i pandur, i Batorieva sobarica, dok je ivjela.

Pisar, informator (odgojitelj djece) i domaa gospodina-gazdarica, kojih je za oca Vuka bilo u dvoru - sjedili su za stolom sa gospodom.

Odmah uz ovu sobu bila je smonica. U njoj se nije spremao samo smok; naslagale su ondje duge godine svakakvih trica, za koje se dralo da ne spadaju jo na tavan, u ropotarnicu, no koje bi se redovno sasvim zaboravile, te ih je neprestano pokrivao - neu krivo kazati - stoljetni prah.

Jedno se uuljam ovamo. I tek sluajno svrnem okom u kut u kojem se sve to nalazilo. Pa ta li ne naoh!

Najprije mi udari u oi svilen crven kiobran, kako su ga pod konac dvadesetih ili poetkom tridesetih godina devetnaestoga vijeka nosili kicoi. Uza nj iroka sablja u crnim koricama, optoenima utom mjedi, na balaku se ljeskao carski orao. Bila je to jozefinska* slubena sablja, te sam se ivo zaudio otkuda takva stvar ovamo - u dom djeda Matije? Poslije mi je rekao Batori da ju je nosio njegov otac Vuk, koji je kao iluminat i mason i volterijanac sasvim pristajao uz cara Josipa i Balau. Jedno doe on opasan tom sabljom pred starca Matiju. Starac se tako estoko naljutio, te je sina - zaonda ve velikoga suca - unuo pred enom njegovom, uzeo mu sablju i bacio je na prozor u dvorite. Cijeli dan nije smio Vuk pred oca, niti je bio za stolom, nego mu majka i ena potajice donosile jelo u zadnju sobu. Tako su onda djeca roditelje potivala! - zavrio starac.

Odmah kraj sablje naiem na ostatke rajfroka* i korzeta iz osamnaestog stoljea. iroke ipke od panjolske trstike zjale su u naslagama stoljetnoga praha kao isueni kosturi na slikama o Sahari. Kraj korzeta bio je komadi enske haljine od tafetna latka* s uzorkom mille-fleurs* - iz vremena Pompaduriina* ili Dubarijiina*, a uza nj se priklopio isto tako ostatak bijele svile u kroju Marije Antoinette*. Ludost je sluaja sloila ovdje u jedno klupko uspomene iz vremena dviju velikih grenica s preostatkom iz doba svete muenice i divne kraljice francuske! I preko volje se zamislim, te me bolno ugrizlo za srce, da i ovdje, u tom zabitnom kutu, u toj

22

ropotarnici, pompadurtina proganja mile tragove umne kraljice, te nedune rtve i ljudskih grijeha i ljudskoga bijesa!

Osim tih toaletnih ostataka jo je tu takoer bio komad crvene muke surke ili kaputa, bez puceta i bez gajtana, no jo se poznavalo kud je bilo opiveno zlato. Da - i jedan perin* bio u prahu. Iz svega je prio onaj posebni griski vonj starosti i pravjena praha koji se irio preko svega i pravio itave formacije sive kore. Neto je jadovno - neki memento* - utao iz toga. Ljudima, koji su sve ovo upotrebljavali, nema ni traga; istrunuli davno; a ove krpe, ovo bojadisano cvijee na haljetku - (meni se ini da sam u onaj mah s nekom sentimentalnou pomiljao na nekakve jedre i svjee ramenice, koje su se neko u to uvijale!) - sve ovo prkosi zubu vremena, to jest miu, prahu i ljudskoj zaboravi. Mene neto stisnu u srcu - ah - ta bio sam onda jo mlad. - Vie nikada nisam zalunjao u taj kut.

Uz smonicu bile su u donjem spratu jo etiri odaje. Dvije su od njih bile neko Batoriima za kancelariju i za stan panduru ili inou*. Druge dvije sobe bile su za takozvane dvorske djevojke. Meu takove ubrajali su sobaricu, pralju, dadilje, dojkinju i djevojke za kuhinju. Pastirica za guske, majerica, to jest slukinja za perad, i djevojke za posve teke poslove spadale su u vanjsku sluinad, te su spavale na marofu* ili u druinskoj sobi. Batori bi znao pripovijedati da je za matere njegove bilo redovno najmanje deset do dvanaest enske eljadi u gospodskoj slubi. Osim sobarice, obino iz kakve siromane graanske kue, sve su druge bile kmetske djevojke. Kuharice u Brezovici nije nikad bilo. Batorii su uvijek imali sukaa, i to iz iste kmetske kue. Tako je ve djed Batorieva sukaa Petra bio u istoj slubi u Brezovici.

U prvom je katu bilo est soba. Na hodniku upadalo je ovjeku u oi da na stijeni vise dva ogromna i posve poutjela zemljovida: jedan Evrope s Azijom i sa sjevernom Afrikom, a drugi varadinske upanije. Oba su bila iz prologa vijeka. Na prvom bila je s kraja pod naslovom narisana Evropa kao napudrana francuska dama, Azija kao napola gola Turkinja, a Afrika kao posve gola crnica s bijelim oima. Sve tri slike sjedile su na ivotinjama koje su prikazivale glavne rijeke. Umjetnik pomogao se tako da je svakoj ivotinji naslikao jezik na kojem je bilo napisano ime rijeke. Evropa je sjedila na biku - to je bio Dunav; Azija na slonu - to je bio Ganges; Afrika na krokodilu - to je bio Nil.

U hodnik su gledala troja vrata. Srednja su vodila u palau*, desna u sobe gospoine, a lijeva u sobe gospodinove. Za naega Batoria, neenje, nisu, istina, ovi nazivi imali pravoga smisla, ali on je u nedoglednom svom pijetetu ostavio kako je bilo. Prva odaja u desnom krilu bila je djeja soba. Jo za naega Batoria bile su u njoj zipke, mali stolii s klupama i kratke postelje s visokim reetkama. Do ove sobe bijae gospoina spavaa soba. Ova bijae neto manja od prve. Pokustvo je u njoj bilo svakakvo. Ormar od teke crne hrastovine bio je jo iz renesanse; stoli do njega, s jasnom ploom, na kojoj je bila slika a la Watteau*, i sa bijelim noicama, bio je iz doba Louisa XVI*, a suprotni je secrtaire* od crna

23

drva svjedoio da je iz doba direktorija*. Tanki korintski stupii i sav oblik, sjeajui te na kakav grki hram, izraavao je onu silnu elju tadanjega doba da se priblii u svemu najklasinijim republikancima - starim Helenima. Takav je ormar, dakako, spadao zacijelo u kuu enciklopedista Vuka, pa, kako je Batori pripovijedao, bijae to dar Vukov eni kad se rodio na Batori. - Postelja u sobi bila je iz doba carstva, ureena zlatnim orlovima i lavljim pandama. Bila je kratka i dosta uska, a nabavio je Vuk Batori kad je bio u famoznoj svezi s napoleonskom upravom. Nad posteljom je visila posve potamnjela uljena slika u smeem okviru. Nije se vie raspoznavalo je li to sv. Josip ili sv. Katarina. Tek se sauvao ljiljan. Stari Vuk dugo se protivio da mu se takva slika nalazi u kui, no ena, premda je bila pokorna i blaga duica, nije htjela da muu popusti. Najposlije svrio je bijednik tako da je na umoru sliku cjelivao.

Na drugoj stijeni, nad scrtaireom, visili su portreti Batorieve majke i oca mu gospodina Vuka. Ona bijae naslikana u bijeloj, od Marije Antoinette* u modu uvedenoj odjei s modrom kabanicom (manteau*); frizura joj bijae silno visoka kao kakav toranj. On se pak sjao u naprednjakom modrom fraku wertherskom* i bio bez perina, ali ipak napudrane kose. Pod portretima je visila nekakva majstorski izvedena engleska gravira s naslovom: The moraliste*. Sliica je prikazivala starca, a pred njim dvije lijepe mlade ene u novim modernim odjeama i pretjerano visokim frizurama a la marchale*.

Na suprotnoj su stijeni bili portreti roditelja Batorieve majke: gospodina Tomaa Virnya de Tomasin et Rczfallu i ene mu Elizabete roene Grasser von Lilienfeld. Ovu je pretkinju krivio stari Vuk to mu je sin riblje krvi.

Na jednom stoliu bile su naslagane knjige pokojne Batorike. Po svoj prilici bijahu joj one najmilije. Sjeam se da je tu bio Vergilije* u originalu u pariskom elzevir-izdanju*, zatim ulomci Goetheova Fausta, Sterneov* Voyage sentimentale i neki svesci Pichleriinih* djela, da - jo i roman pokojne openhauerke* Die Tante.

Majka Batorieva bila je osobito izobraena. Istina, njeni listovi, pisani sad francuski, sad njemaki, sad opet hrvatski, bili su puni ortografikih pogreaka, ali je ona ipak, kako je uvjeravao njezin sin, umjela latinski bolje govoriti nego otac Vuk, te s prijateljem fikalom* ueniem nije nikad razgovarala drugaije nego dijaki*. Da je izvrsno znala francuski, svjedoi nacrt to ga je njoj u ast naslikao neki Francuz capitaine Cornier, na kom je galantni Francuz napisao pod akvarelnu sliicu rue da je u drutvu fine i draesne gospoe Leonore posve lako zaboravio da je daleko od Francuske, te je gotovo teko mogao pomiljati da se nalazi u divljoj Iliriji. Bilo je to naime iz vremena francuske okupacije, kada se Vuk poradi svojih pothvata s francuskom upravom preselio bio u Posavinu, na svoj tamonji predij.

24

Taj je nacrt bio u okviru i visio na zidu nad stoliem s knjigama. Bijae tu na istom stoliu jo neto to, rekao bih, nije pristajalo u drutvo knjig - naime nekakva komplicirana maina za kavu s uskim isprevijanim cijevima od stakla i mjedi. to je ta maina dospjela ovamo pokraj knjiga, tomu ne treba ni da se divi ni da zamjera gospoi Leonori. Zaonda bila je takova maina, pa i sama kava, silna rijetkost u hrvatskim kuama. Tek naprednjak Vuk uveo je taj jozefinski obiaj. Susjedi ga nisu samo malo psovali zbog toga: Gdje on moe kavu kod kue sijati? - Mora je u duanu kupovati; a koji poteni gospodar nee prije zrelo promisliti nego to se rijei da troi na neto to ne moe kod kue prirediti? Bome, ta e mi kava da nosim novce trgovcu, a ono ja mogu imati ili praetine, ili malo slanine, ili makar i orbe, a ne stoji nita! - Ovako su govorili starci i ogovarali Vuka i Leonoru, spoitavajui im uz to to upotrebljavaju dapae i svjetiljke i svijee-votanice, a ne lojanice koje moe marna gazdarica sama prireivati.

Batori je u toj sobi ostavio sve onako i na istom mjestu kako je bilo za pokojne majke. Iste su mirisne trave i sueni teji* bili jo na ormariima. Moebiti je jo iz onoga dalekoga doba ova soba jae odisala svima tim bliskim mirisima. Ni u jednoj drugoj sobi nije bio taj vonj tako otar.

Trea soba nije bila ni u emu znamenita. Tek ogromna zelena pe u baroknom stilu, na vrhu s vazama, koje su bile, gotovo bih rekao, trudne ili naduvene, bijae jo jedino na to bih se u udu obazreo, jer tako velike pei ne moe nablizu vidjeti. Meutim u Brezovici bile su i ostale pei neobino ogromne i visoke. Nazivali su ovu sobu sobom za stranjske, te bi u njoj gosti noivali.

Odovud bi doao u palau, najveu sobu od sviju. Tu je bilo odnekada sredite brezovikoga ivota. Srednja vrata hodnika vodila su takoer u nju. Ovamo je svaki stranac najprije uao. Batorii primahu u njoj svakoga. Seljaci se nisu usudili dalje u druge sobe, pa ako nisu nikoga zatekli u njoj, to bi pokornim nakaljanjem javljali da su nazoni, sve dotle dok se ne bi tko pokazao.

No najznatnije je to su u palai i nigdje drugdje bili oni beskrajni objedi koji su trajali od podne do kasne noi, one nebrojene slave sviju imendana i roendana: ovdje se sakupljalo gospodsko susjedstvo itavoga kraja. Nijedan se Batori nije ogrijeio o taj obiaj. Stari svakakvi bilikumi u visokom crnom ormaru sa staklenim vratacima bijahu tome najklasiniji svjedoci. Ta djed djeda Matije po imenu Gabrijel, a po asti kolonel* i zapovjednik nekoga pograninoga gradia u Meimurju, nahodi se u imeniku lanova od pinte*, u koji se upisao kao doktor Frel. Sin njegov Kritofor nije doista ostavio u dogodovtini domovine bogzna kakvih sjajnih tragova poput svojih pradjedova, ali se zato pripovijedalo jo njegovu unuku da je Kritofor bio silna ljudeskara, koji je mogao popiti najednom tek za okladu pola vedra vina stare stubike ili krievake mjere. A Matija, slavljeni djed naega Batoria, nije se ba izrodio. Pio je silno, te je liberalcu Vuku moda jo vie zamjeravao to ne zna piti, nego to je uz cara Josipa. Starac, komu bijae ve kojih sedamdeset godina, mjerio se u pilu s najmlaima i tvrdio da ljudi

25

nazaduju, jer nema vie onakvih junaka kakav je bio njegov otac Kritofor. Kad je godine 1812. slavio svoj roendan, tako ga obladala divna kapljica ab anno elfe* da je obolio jo one noi i za nekoliko dana umro.

Moebiti je ova vinska krepost naih staraca osamnaestoga vijeka kriva to su poslovi hrvatske kraljevine poli onim putem kojim su poli, i na kojem se izgubio samostalni dikasterij*, a mjesto njega izili glasoviti saborski lanci devedesetih godina.

Odmah uz palau bila je soba gospodinova, najtamnija najua, rekao bih, najmranija soba u cijeloj Brezovici, prenatrpana svakakvim pokustvom. Jedan je zid bio posve sakrit visokim ormarima i telaama, punim pisama, knjiga i globusa; osim toga bili su tu latinski klasici u svakojakim izdanjima, hrvatski i ugarski pisci sedamnaestoga i osamnaestog vijeka, prijepisi saborskih zapisnika, gospotinski komputui (rauni) - sve se to diljem vjekova ondje nanizalo.

Na suprotnom zidu visilo je oruje, stare sablje demekinje*, jo stariji maevi i turske pitolje ispremijeane s lovakim pukama od kojih je veina bila jo na kremen.

Nad uskom posteljom iz doba Napoleonova bilo je naslonjeno uza zid starinsko drveno propelo s Kristom koji je posve pocrnio. Ovo su propelo upotrebljavali Batorii na krstu i na umoru. Na illustrissimus, premda nije bio suvie naboan, opet bi esto uzeo kri u ruke i pobono ga poljubio.

U kutu iza pei crnjela se eljezna, dosta omana krinja. U njoj se uvao obiteljski arhiv. Pradavna tradicija priae da je tu krinju nabavio jedan od prea, jer mu je neka ena prorekla da e Brezovice nestati u plamenu. Bog sam znade nije li Kornel Batori, umirui pred goruom Brezovicom, pomiljao na ovo proroanstvo.

Uz ovu bila je jo jedna soba, tek neto ira. Pokustva u njoj nije gotovo ni bilo, a zvala se ptija soba, jer su u njoj odnekada imali Batorii ptice-pjevaice. I za Kornela Batoria bile su tri stijene pune krletki, u kojima su vazdan cvrali sitni glasii naih domaih iaka*, eljugarki, srakopera, zimovka i drugih pjevaica. Kanarinaca nije bilo; Batori ih nije podnosio. Otac Vuk bio je na glasu ptiar i uvelike hvatao i lovio ptice. Kornel je sm povjerio taj posao u posljednjim decenijima svomu Vanku, ali prije dok je akovao, bijae mu to najmilija zabava. - Ali bilo je onda i ptic! Bog bi ga znao - i toga je sada nestalo, ba kao da ovo sadanje vrijeme ne prija ni ovim malim sirotanima. Neko - ta sve se crvenjelo od eljugara i iaka - dolijetalo iz gore, da si mislio: oblak je, a sada, provedem itav dan u bai i jedva ujem jednu ptiicu! - govorio i tuio se esto Batori.

No znamenita je bila ta soba stoga to je bila takozvana soba duhova. U njoj je naime visio jedan obiteljski portret sm za se. Drugi portreti, osobito stariji, bili su

26

svi u palai. Za taj se portret naime bajalo da duh lica koje prikazuje ova slika dolazi prije svake znatne zgode te se pokazuje ljudima, a zvali su je crvenom gospom.

Portret je prikazivao krasnu mladu enu iz poetka sedamnaestog vijeka. Slika je bila pravo remek-djelo Tizianove* kole. Ve je to podraivalo u mene odvajkada znalinost. Kako do bijesa dolazi takova slika u barbarsku drvenu kuriju?

A istom samo lice! Kako je krasno moralo biti to lice! - Ne sjeam se jesam li za ivota ikada naiao na takovu ljepotu. Tek portret glasovite grke ljepotice iz osamnaestoga vijeka, poznate kao grofice Potocke, moe se donekle isporediti s ovim licem. U prvom rascvjetu moga mladenatva mene je jedno toliko osvojila ova ljepota da sam privukao pod sliku stolac, popeo se na nj i poljubio sliku ba na usta, a cijelom mi unutranjosti prostrujalo neto arobno i drago; sve sam se potresao od uzbuenosti. Bilo mi je kao da je ivu gledam pred sobom i od stida poniknem oima, ali tad se prenem i srano podignem pogled do nje, vrsto uprvi oi u tu divnu plavu kosu, u te krupne crne oi, pune djetinjske jo radoznalosti i ivotne radosti - u one fine odline crte i u ona divno sloena ustanca oko kojih lebdi obijestan smijeak.

Gotovo sam se ljutio, to je od takve prilike ljudska ludost uinila zlokobnog duha. No opet treba da priznam: ja sam odonda nekoliko puta prenoio u Brezovici, nadajui se da e mi se moda ukazati!

Da to poblie o njoj saznam, uzalud sam salijetao Batoria - on se ugibao tomu - a obina je tradicija znala da je ta gospoa nesretno dovrila, da su je umorili ili ivu zazidali, i take sline triarije. Na samoj slici nije drugo stajalo, nego utim slovima na donjem kraju upisano ime: Maria comitissa* de Blagay.

Jedne veeri, dok je napolju ve pala no, tamna kao u rogu, a vjetar duvao i lomio da je bilo strahota sluati, ostao sam u starca. I tu se desi da smo zaeli o duhovima. Spomenemo i crvenu gospu. Reknem da ne mogu vjerovati u nju. Illustrissimus se raesti i uzme tvrdoglavo braniti da doista dolazi taj zlokobni duh.

- Pa jesi l' vidio illustrissime domine?

- Nisam - ali moja pokojna majka - Bog joj daj mir i pokoj dui - vidjela ju je ba pred smrt oevu.

- Vidjela - pa kako?

- Item* - pripovedala mamica - ona ba ila iz oeve sobe - ocu bilo jako zlo - nu nekaj mu odlahnulo. I kad je majka svrila molitve i legla vu postelju - utrnula sveu - eto zaas - najenput u sobi - nekakva svetlost - ne svetlost kakti od svee ili lampe il po danu - ne - ve nekako druga - isto neobina - a opet se u sobi jasno

27

razabirala svaka stvar. I u taj as primeti majka kano da netko stoji pri uzglavlju postelje, pak ju jednako promatra. Ona se sirota obazre - i eto na - opazi krasnu, mladu ensku, u grimiznoj kano plamenoj suknji. Ah - crvena gospa! - otme se materi prestraen krik. Nato nestane svega. Majka je odmah sve pojmila, poslala jo one noi po duhovnika - a ujutro je bil otac mrtev.

- Da - pa zar je zbilja bila ona kojoj se portret nalazi u sobi?

- Pa da! - Ah - ta zna valjda - tu se pripovijeda svata. - Bog bi ga znao - moralo je davno - davno biti.

Napisana je i nekakva pripovijest o tome.

- A gdje?

- Bijae rukopis - odvrati Batori nevoljko na latinskom jeziku. - Moj ga je otac uzajmio Tomau Kegleviu - a on, kako je bio gladan knjig i takvih stvari, nije vie vratio. Bog zna ima li jo na svijetu taj svei, sjeam se - bila je tanka, lijepo pisana knjiica. Ta poi u Lobor, moda e ga nai. Ne znam ti vie, mene ne pitaj.

Vidio sam, a i otprije sam znao da od starca neu vie nita izmamiti, no ipak odluim potraiti rukopis. Bio sam zbilja tako sretan te sam ga dobio u ruke. Bio je pisan talijanski, u obliku novele. Sadraj se slagao dobrano s tradicijama, te je i pisac spomenuo na koncu u posebnoj biljeci da Marija hoda po Brezovici kao duh koji javlja svaku nesreu obitelji, i da je proklela Batorie, da e Brezovica izgorjeti. Ja sam taj rukopis dapae preveo sve zaradi krasne slike koju sam spasao od poara.

Taj je portret jedini ostatak od sve Brezovice. Ni eljezna krinja nije odoljela silnoj vatri; nali su je kao salito eljezo.

Kad god sam poslije s naim magnificusom Radieviem govorio o Brezovici, svaki put je starac najradije zalutao u razgovor o crvenoj gospi, o njenoj kletvi, te kako se ispunilo njezino proroanstvo.

- Ha, amice, zar je sve to tek sluaj? to ovjek moe znati, etvrte dimenzije ne poznaju naa utila*, al ona ipak jest! - Morao sam se starcu nasmijati, ali ipak i ja sam ponavljao sm sobom poznati stih iz Fausta* ili iz Hamleta - ne sjeam se pravo.

Roman portreta (1616.)

28

Kennt Ihr das alte Mrchen?- Es klingt so sss, es klingt so trb,Sie mussten beide sterben,Sie hatten sich viel zu lieb.

Heinrich Heine*

Evo, to sam naao u rukopisu o brezovikom portretu: Pod konac esnaestoga vijeka doselio se u Veneciju hrvatski velika knez Blagaj. Iz domovine je morao otii, jer su mu Turci popalili gradove i sela, podanike to podavili, to u ropstvo odveli, zemlje posvojili, a to je od njih preostalo, u gornjim stranama kraljevine, izgubio je tako to je gradaka komora* posjela ta imanja u ime obrambenih obzira i ondje svoje vojnike, vlake bjegunce, nastanila. Blagaj ostade gotovo bez svega. U toj svojoj nevolji utee se rodu svoje ene, roene Mleanke iz mone obitelji Morosina. Roaci ga ovi pozovu u Veneciju i tu mu dadu u jednoj od manje sjajnih palaa na Rialtu* prilian stan, pomaui ga takoer novcem, koliko im doputae njihov veliki imutak pored silno raskona ivota.

Ponosni je hrvatski gospodin trpio stoga mnoge i premnoge muke, no tjeio se, da je tek za as ovamo doao. Ali - to je jednom izgubio, sve je govorilo, da je izgubio zauvijek. Turci ostali u zaposjednutim stranama, a protiv komore nije uspio nikako, premda su ga u tom pomagali i hrvatski stalei i redovi.

Tako je prola i petnaesta godina, otkada je otiao iz domovine. Ali za dugih tih godina jenjala je i silno popustila pripomo roaka, te je Blagaj imao svaki dan gorih neprilika. Njegova je radost bila i njegova najvea briga. Imao je naime devetero djece. Najmlae bijae njegovo osobito ljubime, a bila je to kerka Marjeta. Kad je navrila svoju esnaestu godinu, bila je tako izvanredne ljepote, da ju je jedan od najslavnijih tadanjih slikara umolio, neka mu sjedi za portret, i dogotovivi sliku pokloni je ocu s molbom, ne bi li smio divno ovo lice upotrebiti za svoje remek-djelo, koje je imao izraditi za francuskoga kralja. Gdjegod bi se Marjeta pokazala, svagdje je usplamtila srca i mladih i starih ljudi. Opi glas je bio, tko jednom Marjetu vidi, da je nee nikada vie zaboraviti.

Tako se dogodi i hrvatskomu podbanu Gaparu Batoriu. Taj je doao u Veneciju kao poslanik hrvatskih stalea i redova, da ishodi u republike pomoi protiv zajednikoga neprijatelja Turina. Kneza Blagaja potrai kao staroga znanca i zemljaka, a i zato, to je mislio, da e uzanj laglje doi do cilja. Tom prilikom vidje podban Marjetu. Krasota djevojka u prvi mah ga ve posve savlada. I on, ovjek udovac, otac odraslih sinova, djed nadobudnih unuka - on, prokuani junak - vojskovoa i umni hladni dravnik, od prvoga se asa tako silno i strasno zaljubi u

29

mladu djevojku, te mu se isto inilo, da bez nje ne moe ivjeti. Jo isti dan zaprosi Marjetu u roditelj. Djevojke nije pitao moe li mu pokloniti srce svoje. Njime je posve premahnula strast i nije mislio na drugo, nego da sebi osigura posjed tolike ljepote.

Stari Blagaji prihvatili su objeruke ponudu podbanovu. Njegova imanja bijahu u gornjim predjelima kraljevine, dakle dosta daleko od turskoga dohvata i nije bilo pogibli, da e ih izgubiti. Osim toga bio je Batori moguan dostojanstvenik i odlian plemi u cijeloj kraljevini. Plemstvo je uza nj stajalo kao jedna dua, te su i Frankopani i Zrinjski i Baka-Erddyji* svaki put gledali da najprije njega predobiju za se, ako se radilo o predlaganju banskih kandidata, jer su tada sigurni bili da e pobijediti. Starac je Blagaj dakle mislio, da e s pomou takova zeta jo najprije doi do svojih dobara, to ih bjee otela komora. Najposlije sirotan nije imao miraza za Marjetu, a Batori nije nita traio.

Kako je Gapar tek na kratko vrijeme doao u Veneciju, odredilo se naskoro vjenanje. Roaci se Blagajkini pobrinuli da se svadba proslavi to ljepe i to sjajnije. Ista republika odlui da svoga gosta i poslanika susjedne kraljevine tom prilikom posebice poasti. Zato je odredila na dan svadbe sjajnu regatu na dravni troak na Canal-grande*, a kod vjenanja bijae i dud i lanovi obaju vijea, prokuratori* - i gotovo sve mletako plemstvo.

Marjeta, u bogatoj raskonoj odjei od bijele svile i srebrenomodra brokata bila je lijepa kao boica Aurora*. Milo njeno i jo napola djetinjsko lice sjalo se od radosti i udivljenosti. Silna ova slava omamila je i veseljem zanijela. Tek neto je smuivalo. Kad je naime iz gondole na kopno stupila i pokroila piacetom*, priini joj se, da uti*, kako je netko uporno i arko prati pogledima. Izmeu tisuu oiju, koje se u nju upirahu, kao da oi ovoga nekoga najstalnije poivaju na njoj.

Nehotice se obazre i spazi pod arkadama mlada izvanredno lijepa ovjeka, kako je jednako gleda, kako mu se oi plamenom krijese i kako mu usne podrhtavaju, a obraz se kao bolno natee. Nije se mogla podsjetiti da ga pozna, ali joj se inilo kao da ga je ve negdje vidjela. A vrui, gotovo gorei pogled mladiev uini da se Marjeta strese i zamjetljivo lecne u ramenicama.

Blizu bazilike* snae se ipak i kod zapoete ceremonije zaboravi sve; nu ba u as, kad je sveenik-biskup upita, ljubi li svoga vjerenika, ona se opet sjeti mladia pod arkadama i opet pouti*, kao da njegov pogled na njoj visi. I ne pazei na pitanje, morade se Marjeta obazreti i tad vidje u najblioj blizini blijedo lice mlada ovjeka; krasno, ali i silno alosno. Djevojka se posve smete i nije vie znala to to s njom biva, a stare gospoe i gospoda u udu su kimali glavom i aptali da je ta zabuna vjereniina zlokoban znak.

30

Jo pred domaom palaom nije se Marjeta mogla rijeiti osjeanja da je oi nepoznatoga mladia sveudilj prate i u strahu nije se usudila ni trenuti oima na stranu.

Malo dana poslije svadbe odredi podban, da ide sa enom put domovine. Marjeta nije ni jednom rijei zamolila da bi jo koji dan ostala u oinskom domu, kako i nije sve ove dane ni blizu pristupila k prozoru ili k altani*, da se ogleda na ulicu i kanal. No zato su roditelji zaokupili Gapara, da ga jo ne puste. - Ma to je prebrzo! - klikne kneginja Blagajka. - Ostanite, velemoni gospodine i ljubazni moj sine, barem jo kojih osam dana. Moje materinsko srce mora se tek priuiti na pomisao, da mi se dijeliti s Marjetom. A i ona treba istom da privikne! - Ah - velemoni milostivi gospodine zete, dajte se smilujte momu materinskomu srcu!

- Nije mogue - svijetla kneginjo! Moram poradi poslova kraljevine to prije kui. Vi ete, milostiva gospoo punice, oprostiti, da ne mogu udovoljiti vaoj elji, koja je u svakom drugom sluaju za mene zapovijed i kojoj sam ja najvjerniji i najpokorniji rob. Ali - kui moram odmah.

- Dakle zbilja mora, Gapare? - umijea se Blagaj.

- Vaa velemonosti, visokoroeni knee i milostivi moj taste, vi ete najbolje znati, da tako mora biti. U taboru i na granici trebaju me komore i protiv Turaka; u saboru trebaju me protiv komore i protiv palatina*. Uvijek moramo da maem i perom branimo ono to nam je jo preostalo. Za kerku pak vau moju milostivu gospou i kunu druicu, nemajte brige. Ja u Marjetu uvati kao zjenicu u oku.

Nisu hasnile nikakve molbe, nikakvi potoci suza - podban je Gapar ostao na svojoj rijei i nije htio pridati niti jednoga minuta da Marjeta dulje ostane kod roditelja.

Mlada je ena plakala u potaji; pred ovjekom je svojim tiskala suze u nutranjost. Bilo ju je isto strah mualjivoga toga mua, kojemu je lice kao od kamena i koji je izgledao stariji od njezina oca.

I tako pooe.

Tek nakon tri nedjelje dana svrio se put do Brezovice, imanja Batorieva u varadinskoj upaniji, to je jo danas u rukama njegovih potomaka.

Za cijelo vrijeme dugoga svoga puta nije Marjeti odlanulo. to je dalje u Hrvatsku unilazila, to joj se tee svijala oko srca tuga. Slika sjajne ponosne kraljice mora neprestano joj lebdila pred oima, roditeljska kua s veselom, mladom joj braom jednako joj oblijetala duh, a dua joj isto pogibala od bolna eznua za milim domom. A sada - mjesto zlatom nakienih mletakih palaa gleda poruene gradove i izgorjele dvorove, njihove tmurne i tamne ostanke usred opustjelih sela. - Mjesto vesele bezbrine povorke nacifranih sinjora i dama po merceriji* nikad

31

praznoj i po pijaci sv Marka, mora vidjeti svaki as beskrajne redove svakakvih vojnika, slinih razbojnicima, mora sluati pijanu viku kranjskih lancknehta* ili panjolskih arkebuzira*, ili joj opet mui uho bogomrska kletva vlakih haramija* i turskih zarobljenika, ili joj trapi srce i u duu je dira bijedni pla matera, ena i keri, kojim prate gladne i nap gole ljude za rastanak, jer ih banski telali zovu pod zastavu, da idu u boj protiv Turina. - Mjesto jasne pjesme gondoljer, to se krili do nebeskih visina, slua sada muklu, beskonanu, tunu pjesmu seljaka, kojom bugari, to ga tjeraju od ognjita, polja i djece, da ide na granicu kopati opkope i aneve, popravljati tvrave i logore. - Mjesto vesele bezbrine brae i ljubaznih druica sjedi uz nju strogi tihi mu, umjesto njihove ale osjea njegov brini zamiljeni pogled, kojim je gleda kako bogata gleda svoj biser, a od toga pogleda - ma kako bilo - ona je morala drhtati.

- Ti si jo uvijek tuna, milostiva gospoo i ljubazna druice moja - rekne joj Batori pod konac puta, kad se sirotici preko volje oteo previe dugi uzdah.

- Neka mi oprosti vaa velemonost, milostivi moj gospodaru i drue, ali ja sam se sjetila svojih roditelja.

- Ovo ti, ljubaznice moja, slui na ast, jer tko roditelje svoje tuje i ljubi, ini ono, to gospodin Bog osobito nalae. A ja se nadam, da ete i mene jo ljubiti - o krasna gospo! - i on je uhvati za ruku i galantno poljubi, no odmah se zastidi te provale svojih osjeaja, te se opet dostojanstveno ispravi, i na licu mu se slegne preanji mir.

*

U Brezovici se Marjeta pomalo priuila novomu svomu stanju. Gapar, makar je bio strog, ozbiljan i straan naprama cijelomu svijetu i sebi samomu, prama njoj bio je blag, pun ljubavi i sve joj je elio uiniti po volji. Ona ga dakako rijetko za to molila. Jedno - nekoliko dana iza kako se Batori kui vratio - dojave mu, da je susjedni grof Erddy-Baka*, s kojim je kao prijatelj grofova Zrinjskih ivio u zavadi, natjerao svoje ljude u brezovike vinograde i ondje dao malone sve trsove posjei. Batori je jo dospio, te je mogao uloviti kolovou neprijatelja. Dade ga do gola svui i protjerati kroz bieve svojih haramija*, a zatim zapovjedi, da mu onako nap mrtvu stave na trbuh ivu eravicu. Na jauk i pla nesretnikov doleti Marjeta u dvorite i s podignutim k nebu rukama zamoli u Batoria milost za ovjeka. Gapar, koji prvoj svojoj gospoi nije nikada usliao sline molbe, sada taj as obustavi kaznu i dopusti da se izmueni bijednik prenese pod krov, gdje mu Marjeta rane povee uz pripomo svojih ena. Ljudi Batorievi udili mu se i zakljuili da e ili naskoro gospodin podban umrijeti ili je mlada gospoa kakova arobnica, kojih, kako ljudi govore, imade u Talijanskoj sila boja.

32

Jedva to je Batori koje etiri nedjelje bio u Brezovici, doe k njemu plemi Podgaji, sudac upanije zagrebake. Poslao ga ban, poslali ga stalei i redovi, da Batoriu javi, neka to prije doe u tabor.

- Kraljevina na sve strane krvari iz tekih smrtnih rana - tako je poeo sudac - a ti, Gapare, sjedi kod kue. Ne znamo vie, to bismo uinili. Kranjski stalei ne alju pomoi, kralj ne daje pojaanja, niti se plaaju ovi vojnici, to ih u zemlji dri, pa tako - mjesto da nas brane, plijene nas. Turin pak svaki dan provaljuje u zemlju diljem cijele granice. Opet moramo slati ljude da na brzu ruku poprave gradove i aneve na mei. Istina - etvi je vrijeme, ali, makar propalo ito, tu nema oklijevanja. Osim toga carski generali sve se vie ire u kraljevini i svaki as trgaju koji komad zemlje ispod banove vlasti. Moramo u saboru stvoriti nekakve zakljuke protiv te otimaine. A tko e - ako ne ti! uj der samo ovo, to u ti sada pripovijedati. Bio sam u bitki, znam dakle najbolje. Dok tebe nije bilo, navali kaniki paa na utvrdu Bakovicu, mali tornji kod urevca. Za malo da ga ne osvoji, ali mi uprijesmo sve sile i obranismo zidine. Paa ode, otkud je i doao. Polovica naih ostade na bojitu. Bilo Turaka dva puta koliko nas. No Bog i blaena Djevica Marija ne ostavie naega barjaka. Gradi je istina silno trpio i trebalo ga odmah popravljati. A zna da je krievaka upanija go