2

SSuussaannnnaa TTaammaarroo PPoođđii

kkaammoo ttee

ssrrccee vvooddii

naslov izvornika: Susanna Tamaro VA’ DOVE TI PORTA IL CUORE copyright © 1994 by Baldini & Castoldi, Milano

�

����� �� �� ���� �š�� � ������� ��� �� � ����� ���� ��������ć�

�� �� �� ����� ���� ž��� ��� �� �� !�� ����č� ������ � ���#��

����� ����� ž��� �� ���č�� ����� � $#������ �� �� ���#� �������

�� ��š ��� ����� ���� �����š� ����� � ���#� �������� ���� ž��� %

��� ���� � ��� �� ���� �� ���� ���������� ���š ��� ������

�������� ��� ������ ���� ���� �� �� �� �� ��# ���� �����������

��������� � ������� ž��� ��� ��������

&!� ��đ���� ��# ������� ��#� ����� ��ž � ���#� ��# ���š ��� ��

ž��� �(� �������� !��� ������ ����� � ���� �� �#��� #��� ������

��������� �� ���������� ž��� � ����� ž���� ) ����� �� ������� ������

��� ž��� ������� � ����� ��� č�#� �� �� ������� ž��� �� ����� ��

����� ����č���* ��� ������ �� ���� � ž��� � ������ #���#�

����� � +������ �� �������#� ����� ����� ��� �����ž���� ž��� ��

�� ������ ��� �� � �����š � ����� � �� ���� �� �������# �����#

���� ��#� � �����

4

! ,�ž� Š���� š � �� ���� � ������ � Š � �� .�������# ������ č���/ Š � č��� ���#�/ Š � č��� �����š � .�������#�/ Š � �� ���� ž��� ��� ���� � ����č�� ���� ���ž�#� ���

����č��/ 0��� #�ž�#� �� ���� �č� � ��� ������ ���#��� �

���� ���� � ����� ���������/ 1�� ����� ��š� ��#����

Iz svetog teksta posvećenog bogu Šivi

2

Opicina, 16. studenoga 1992.

va su mjeseca prošla otkako si otišla i otkako, osim razglednice kojom si mi javila da si živa, nemam vijesti od tebe. U vrtu sam jutros dugo

stajala pred tvojom ružom. Premda je kasna jesen, svojom purpurnom bojom odudara onako samotna i ohola od ostalog, već usahlog bilja. Sjećaš li se kada smo je zasadile? Imala si deset godina i upravo si bila pročitala Malog princa. Dobila si ga od mene na dar, kao nagradu za svršetak školske godine. Bila si opčinjena pričom. Od svih likova najviše si zavoljela ružu i lisicu; baobab, zmija i zrakoplovac ti se međutim nisu svidjeli, kao ni svi oni prazni i umišljeni ljudi koji su naokolo tumarali sjedeći na svojim sićušnim planetima. Tako si jednog jutra za doručkom izjavila: »Hoću ružu.« Na moju primjedbu da ruža već imamo dovoljno, odgovorila si: »Želim jednu koja će biti samo moja, želim se brinuti o njoj, čuvati je dok raste.« Naravno, osim ruže htjela si i lisicu. Lukavošću djeteta prvo si tražila jednostavnije, a zatim ono gotovo nemoguće. Kako sam ti mogla zanijekati lisicu nakon što sam ti obećala ružu? Dugo smo raspravljale, složivši se na koncu da to bude pas.

Noć prije no što ćemo se uputiti po njega, nisi oka

D

6

sklopila. Svakih pola sata kucala si na moja vrata i govorila: »Ne mogu spavati.« U sedam ujutro, nakon već obavljena doručka, odjevena i umivena, u kaputu si me čekala sjedeći u naslonjaču. U osam i pol nalazile smo se pred vratima štenare, bila je još zatvorena. Vireći među rešetke govorila si: »Kako ću znati koji je baš moj?« U glasu ti se osjećao velik nemir. Tješila sam te, govorila: »Ne brini, sjeti se kako je Mali princ pripitomio lisicu.«

U štenaru smo se vraćale tri dana uzastopce. Unutra je bilo više od dvjesto pasa, a ti si ih sve željela vidjeti. Zaustavila bi se pred svakim kavezom, stajala si tamo nepomična i naizgled ravnodušna. Psi su se za to vrijeme bacali na rešetke, lajali, poskakivali, nogama pokušavajući otrgnuti lanac. S nama je bila i nadglednica štenare. Smatrajući te djevojčicom poput ostalih, pokušala te zagrijati za najljepše primjerke: »Pogledaj onoga kokera«, govorila je. Ili: »A što misliš o ovom lesiju?« Jedini tvoj odgovor bilo je svojevrsno gunđanje, krenula si dalje ne slušajući je.

Na Bucka smo naišle trećeg dana naše vie crucis. Stajao je u jednom od stražnjih boksova, onih u kojima su držali pse na oporavku. Kad smo se približile rešetki, umjesto da zajedno s ostalima potrči prema nama, ostao je sjediti na svojem mjestu, ne podigavši glavu. »Onoga«, uzviknula si i prstom pakazala na nj. »Hoću onoga tamo.« Sjećaš li se užasnuta ženina lica? Nije shvaćala zašto si željela postati vlasnicom groznog pseta. Jer Buck je bio malen stasom, ali u njegovoj su se malenkosti sjedinile gotovo sve rase ovoga svijeta. Glava vučjaka, mekane i niske uši lovačkoga psa, vitke šapice kao u jazavčara, čupav rep škotskog ovčara, te crni, kao u tuljana, plašt

3

dobermana. U uredu smo, potpisujući dokumente, od službenice doznale njegovu priču. Početkom ljeta izbacili su ga kroz prozor jurećeg auta. U letu je zadobio teške ozljede i zbog toga mu je jedna od dviju stražnjih šapi visjela kao mrtva.

Buck je sada tu kraj mene. Dok ovo pišem, s vremena na vrijeme uzdahne i približi vrh nosa mojoj nozi. Njuška i uši već su mu posve bijeli, a na oči mu se, već prije nekog vremena, spustila ona koprena koja uvijek silazi na oči starih pasa. Ganem se gledajući ga. To je kao da tu kraj mene stoji dio tebe, i to dio koji najviše volim, onaj koji je prije toliko godina, između dvjesto gostiju u utočištu znao izabrati najnesretnijeg i najružnijeg.

Ovih posljednjih mjeseci dok tumaram samotnom kućom, godine nerazumijevanja i lošeg raspoloženja koje smo dijelile, iščeznule su. Jedina sjećanja koja oko mene još postoje jesu sjećanja na tebe kao malenu djevojčicu, ranjivo i preplašeno stvorenje. Njoj pišem, a ne onoj osornoj osobi, uvijek u obrambenom stavu, kakvu sam viđala u posljednje vrijeme. Ruža me je na to potaknula. Jutros kad sam prolazila pokraj nje, rekla mi je: »Uzmi papir i napiši joj pismo.« Znam da smo se prilikom tvojeg odlaska, između ostalog, dogovorile kako nećemo pisati jedna drugoj, i teška srca pridržavam se dogovora. Ovi retci neće nikad otputovati za tobom u Ameriku. Ako me više ne bude kad se vratiš, oni će te ovdje dočekati. Zašto to govorim? Jer sam prije nepunih mjesec dana, po prvi put u životu bila teško bolesna. Tako sada znam da je i to moguće: da me kroz šest ili sedam mjeseci više ne bude ovdje da ti otvorim vrata, da te zagrlim. Prije mnogo vremena jedna mi je prijateljica rekla da se u osoba koje

8

nikada ranije nisu bolovale, bolest javlja naglo i silovito. Sa mnom je bilo upravo tako: jednoga jutra, dok sam zalijevala ružu, netko kao da je iznenada utrnuo svjetlo. Da me supruga gospodina Razmana nije ugledala kroz ogradu koja dijeli naše vrtove, ti bi zacijelo sada bila siroče. Siroče? Kaže li se tako i za onoga tko ostane bez bake? Ne bih rekla. Možda se djed i baka smatraju toliko sporednima, da njihov gubitak ne iziskuje posebno ime. Oni koji ih izgube ne postaju ni siročad niti udovci. Ostavljaju ih putem, po nekom prirodnom slijedu, kao kad u vlastitoj rastresenosti putem posijemo kišobran.

Kad sam se u bolnici probudila, nisam se ničega sjećala. Držeći i dalje oči zatvorenima, imala sam osjećaj da su mi izrasla dva tanka i dugačka brka, kao u mačka. Čim sam otvorila oči, shvatila sam da su to bile dvije plastične cjevčice: izlazile su iz nosa i spuštale se do usana. Oko mene su se nalazili samo čudni strojevi. Nekoliko dana kasnije premjestili su me u običnu sobu, u kojoj su se nalazile još dvije osobe. Za mojega boravka ondje, jednog poslijepodneva, posjetio me gospodin Razman sa suprugom. »Živi ste«, rekao mi je, »samo zahvaljujući vašem psu koji je lajao kao sumanut.«

Jedan dan kad sam već počela pomalo ustajati, u sobu je ušao mlad liječnik kojega bih obično viđala za vrijeme obilazaka. Uzeo je stolac i sjeo pokraj mene. »Budući da nemate rođaka koji bi o vama skrbili i za vas donosili odluke«, rekao je, »moram s vama popričati otvoreno i bez okolišanja.« Govorio je, a ja sam ga više promatrala no slušala. Imao je tanke usnice, a znaš da mi se nikada nisu sviđali ljudi tankih usana. Po njegovim riječima, moje zdravstveno stanje bilo je takvo da mi nije

dopuštalo povratak kući. Spomenuo mi je dva-tri doma za umirovljenike s bolničkom njegom, u kojima bih mogla živjeti. Valjda ga je izraz mojeg lica potaknuo da doda: »Nisu to oni starački domovi od nekoć, sad je sve drukčije, s prozračnim sobama i prostranim vrtovima kojima možete šetati.« »Doktore«, rekoh mu tada, »znate li išta o Eskimima?« »Naravno«, odgovorio mi je, dižući se sa stolca. »Vidite, ja bih željela umrijeti poput njih.« Učinilo mi se da me nije razumio, pa sam nastavila: »Radije ću se srušiti nosom među tikvice u vlastitom vrtu negoli još godinu dana živjeti prikovana za postelju, u sobi s bijelim zidovima.« U tom se času on već nalazio na vratima. Zločesto se smješkao. »Mnogi tako govore«, rekao je prije nego što će nestati, »no u posljednjem trenutku svi hitaju ovamo kako bi se liječili, ustreptali poput lišća.«

Tri dana kasnije potpisala sam smiješnu izjavu u kojoj stoji da je, u slučaju smrti, odgovornost moja i samo moja. Predala sam je mladoj bolničarki s malenom glavom i dvjema golemim zlatnim naušnicama, a zatim se s ono malo osobnih stvari u plastičnoj vrećici zaputila prema taksi stajalištu.

Tek što me ugledao pred ulazom, Buck je krenuo trčati ukrug kao lud; zatim je, da bi potvrdio svoju sreću, uništio dvije-tri lijehe, ne prestajući lajati. Po prvi put nisam imala srca da ga izgrdim. Kad mi se približio, rekla sam mu: »Vidiš, stari moj? Ponovno smo zajedno«, i počešala ga iza uha.

Idućih dana nisam gotovo ništa radila. Nakon udara, lijeva strana tijela ne odaziva se više mojim naredbama kao nekoć. Osobito je ruka postala spora. Budući da me

10

dovodi do bijesa pomisao na njezinu pobjedu, činim sve što mogu ne bih li se njome služila više nego onom drugom. Oko zapešća sam zavezala ružičastu vrpcu, kako bih se, svaki put kad moram posegnuti za nečim, sjetila poslužiti ljevicom umjesto desnicom. Sve dok nas tijelo služi, nismo svjesni u kako se velikog neprijatelja ono može pretvoriti; popustimo li makar načas, dok mu se pokušavamo suprotstaviti, već smo izgubljeni.

U svakom slučaju, s obzirom na moju tek djelomičnu neovisnost o drugima, Walterovoj supruzi dala sam primjerak ključeva. Ona je ta koja svakog dana navraća i donosi sve što mi je potrebno. Dok kružim između kuće i vrta, misao na tebe stalno je prisutna, poput prave opsjednutosti. Više sam puta prišla telefonu i podignula slušalicu s namjerom da ti pošaljem brzojav. Međutim, uvijek bih, tek što bi se službenik javio, odustala. Uvečer sam se, dok sam sjedila u naslonjaču - preda mnom praznina, oko mene tišina — pitala što je bolje. Bolje za tebe, naravno, ne za mene. Meni bi, prirodno, bilo mnogo ljepše otići dok si ti uza me. Sigurna sam da bi, samo da te obavijestim o svojoj bolesti, prekinula boravak u Americi i pohitala ovamo. A zatim? Zatim bih ja možda poživjela još tri, četiri godine, možda u kolicima, možda posve ishlapjela, a ti bi, iz obveze, skrbila o meni. Činila bi to predano, no s vremenom, predanost bi se pretvorila u bijes, u mržnju. Mržnju stoga što bi godine prolazile, a ti uludo rasipala svoju mladost, jer bi moja ljubav, poput bumeranga, skrenula tvoj život u slijepu ulicu. Tako je u meni govorio glas koji ti nije želio telefonirati. Tek što bih zaključila da je u pravu, odmah bi se u mojoj glavi javio drugi glas. Što bi se dogodilo kada bi otvarajući vrata,

��

umjesto mene i Bucka koji se veselimo, zatekla praznu kuću, odavna nenastanjenu? Postoji li išta strašnije od povratka koji nije onakav kakav smo očekivali? Da ti tamo pristigne brzojav o mojoj smrti, ne bi li pomislila na neku vrst izdaje? Ili pakosti? Budući da si posljednjih mjeseci bila gruba prema meni, sada sam te kažnjavala, odlazeći a da te ne obavijestim. To ne bi bio bumerang, nego bezdan, takvo što teško je preživjeti. Sve ono što si željela priopćiti dragoj osobi, zauvijek ostaje u tebi: baka je tamo, pod zemljom, i ne možeš joj više pogledati u oči, zagrliti je, reći joj ono što joj još nisi rekla.

Dani su prolazili, a ja nisam donosila nikakvu odluku. Onda me je jutros ruža nadahnula. Napiši joj pismo, mali dnevnik koji će joj praviti društvo. I tako, evo me kako u kuhinji, s tvojom starom bilježnicom pred sobom, grickam olovku poput djeteta kojemu zadaća zadaje muke. Oporuka? Ne baš, prije nešto što će te pratiti u budućim danima, nešto što ćeš moći čitati svaki put kad osjetiš potrebu za mojom blizinom. Ne boj se, ne želim držati propovijed, niti te hoću rastužiti, nego samo čavrljati s onom bliskošću koja nas je nekoć vezivala, a koju smo posljednjih godina izgubile. Budući da dugo živim i da sam za sobom ostavila mnoge osobe, sad već znam da nas mrtvi ne tište toliko svojom odsutnošću, koliko onim što je između nas ostalo neizrečeno.

Vidiš, kada sam bila prisiljena zamijeniti ti majku, nalazila sam se već u poodmakloj dobi, u kojoj se obično ostaje samo bakom. Imalo je to brojnih prednosti. Prednosti za tebe, jer je baka uvijek pažljivija i strpljivija od mame, i prednosti za mene jer, umjesto da, poput mojih vršnjakinja, hlapim između poslijepodnevne partije karata

12

i odlazaka u klub penzionera, iznova sam bila silovito bačena u životnu bujicu. U jednom času, međutim, nešto je puklo. Krivnja nije ni moja ni tvoja, krivi su samo prirodni zakoni.

Djetinjstvo i starost nalik su jedno drugom. U oba smo slučaja, iz različitih razloga, pasivni, ne sudjelujemo još - ili više - u pravom životu i stoga živimo s otvorenom, neskrivenom tankoćutnošću. U mladosti se, međutim, oko našeg tijela stvara nevidljivi oklop i postaje sve čvršći u zrelim godinama. Proces njegova rasta pomalo je nalik rastu bisera: što je veća rana, to je čvršći oklop koji se oko nje stvara. No s vremenom, poput haljine koju predugo nosimo, na najizloženijim točkama počinje se habati, otkrivati svoje niti, da bi se odjednom, nakon naglog pokreta, poderao. U početku ništa ne primjećujemo, uvjereni smo da nas oklop i dalje cijele ovija, sve dok jednog dana, iznenada i zbog gluposti, iz nepoznatog razloga, ne zaplačemo poput djeteta.

Tako, kad kažem da je između tebe i mene došlo do prirodnog jaza, mislim baš na to. U vrijeme kad je tvoj oklop započeo s rastom, od mojega su ostali samo komadići. Nisi podnosila moje suze, a ja tvoju iznenadnu hladnoću. Premda sam bila pripravna na činjenicu da ćeš se promijeniti kako sazrijevaš, u trenutku kad se promjena dogodila, teško sam je prihvaćala. Iznenada je preda mnom osvanula nova osoba s kojom nisam više znala što bih. Uvečer, u postelji, sabranih misli, bila sam sretna zbog onoga što si proživljavala. Govorila sam sebi da onaj tko mladost podnese posve bezbolno, nikada neće doista odrasti. No kad si mi ujutro prvi put zalupila vrata pred nosom, koje li potištenosti, koliko suza u očima! Nigdje

��

više nisam mogla pronaći snagu koja mi je bila potrebna da ti se suprotstavim. Ako poživiš do osamdesete, shvatit ćeš da se u toj dobi osjećamo poput lišća koncem rujna. Svjetlo dana kraće traje, a deblo polako počinje prisvajati za sebe hranjive sastojke. Upija dušik, klorofil i proteine, a s njima nestaje zelenila, gipkosti. Još uvijek visimo tamo gore, no znamo da je to samo pitanje trenutka. Jedan za drugim, otpadaju obližnji listovi, a ti promatraš kako padaju i živiš u strahu da će zapuhati vjetar. Za mene si vjetar bila ti, s onom svadljivom, mladenačkom živahnošću. Jesi li ikad pomislila na to, dušo? Živjele smo na istom stablu, ali u tako različitim godišnjim dobima.

Prisjećam se dana tvojeg odlaska, kako li smo samo bile nervozne. Nisi željela da te pratim na aerodrom, i kad god bih te podsjetila da štogod poneseš, odgovarala si: »Idem u Ameriku, a ne u pustinju.« Kad sam na vratima povikala onim mrskim piskutavim glasom: »Čuvaj se«, nisi se ni osvrnula, samo si me pozdravila riječima: »Čuvaj Bucka i ružu.«

Znaš, u prvom času bila sam pomalo razočarana tvojim pozdravom. Kao sentimentalna starica, kakva već jesam, očekivala sam nešto drukčije, banalnije, poput poljupca ili tople riječi. Tek uvečer, kad sam, ne mogavši zaspati, u spavaćici šetala praznom kućom, shvatila sam da brinuti se za Bucka i ružu znači brinuti se o dijelu tebe koji i dalje živi pokraj mene, o sretnom dijelu tebe. Također sam shvatila da se iza tvoje oštrine u glasu dok si izgovarala taj nalog nije skrivala bešćutnost, nego krajnja napetost osobe na rubu plača. To je oklop koji sam spomenula. Tvoj je još tako tijesan, da gotovo i ne dišeš. Sjećaš li se što sam ti govorila u posljednje vrijeme? Suze

14

koje ne izađu talože se na srcu, s vremenom ga oblažu i koče, baš kao što kamenac oblaže i koči zupčanik stroja za pranje rublja.

Znam, moji primjeri iz svijeta kućanstva ljute te, umjesto da te nasmiju. Pomiri se s tim: svatko svoje nadahnuće crpi iz svijeta koji najbolje poznaje.

Sada te moram ostaviti. Buck uzdiše i gleda me molećivo. I kod njega se očituju zakonitosti ritma prirode. U svim godišnjim dobima, precizno poput švicarskog sata, prepoznaje vrijeme hranjenja.

�2

18. studenoga

oćas je jako kišilo. Tako silovito da me više puta probudio zvuk što ga je kiša proizvodila bubnjajući o kapke. Jutros, kad sam otvorila oči,

uvjerena da je vrijeme i dalje loše, dugo sam uživala pod pokrivačima. Kako se s godinama sve mijenja! U tvojoj sam dobi bila poput puha. Ako me nitko ne bi ometao, mogla sam spavati sve do objeda. Sada se pak uvijek budim prije zore. Tako dani postaju beskrajno dugi, vječni. Ima neke okrutnosti u svemu tome, zar ne? Jutarnji su sati osobito strašni, ne postoji ništa čime bismo se zabavili, ovdje si i znaš da se tvoje misli mogu kretati samo unatrag. Misli stare osobe nemaju budućnosti, a k tome su još i tužne, sjetne.

Često sam razmišljala o toj neobičnosti prirode. Prije nekoliko dana na televiziji su prikazali dokumentarni film koji me potaknuo na razmišljanje. Govorio je o snovima životinja. U zoološkoj hijerarhiji, od ptica naviše, sve životinje mnogo sanjaju. Sanjaju i velike sjenice i golubovi, vjeverice i kunići, psi i krave na livadama. Sanjaju, ali ne jednako. Životinje koje obično postaju plijenom imaju kratke snove, više priviđanja negoli prave snove. Grabežljivci pak sanjaju duge i zamršene snove.

N

16

»Za životinje«, govorio je spiker, »onirička aktivnost predstavlja sredstvo pronalaženja novih načina preživljavanja; onaj tko lovi mora vazda razrađivati nove načine pribavljanja hrane, a onaj koga love - a hrani se uglavnom travom - mora smisliti samo najbrži način bijega.« Antilopa, dakle, u snu vidi pred sobom otvorenu savanu; kod lava se pak ponavljaju prizori s varijacijama — on vidi sve ono što će morati učiniti da bi uspio pojesti antilopu. Zacijelo smo onda, zaključila sam, u mladosti mesožderi, a u starosti biljožderi. Jer u starosti, osim što malo spavamo, ne sanjamo, ili možda sanjamo, ali se toga kasnije ne sjećamo. U djetinjstvu i mladosti sanjamo više, i snovi mogu utjecati na dnevno raspoloženje.

Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon što bi se probudila? Sjedila si uz šalicu kave, a suze su ti tiho curile niz obraze. »Zašto plačeš?« pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: »Ne znam«. U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. Naš nesvjesni dio ne povodi se za redom ili jasnom logikom, nego dnevne ostatke, uvećane i izobličene, miješa s najdubljim željama, a među potonje ubacuje tjelesne potrebe. Tako kada smo gladni, sanjamo kako sjedimo za stolom i ne uspijevamo jesti, kada nam je zima, sanjamo da se nalazimo na Sjevernom polu bez kaputa, a ako smo pretrpjeli grubost, postajemo ratnici žedni krvi.

Kakve snove sanjaš tamo među kaktusima i kaubojima? Voljela bih znati. Tko zna pojavim li se katkad i ja u njima, makar u indijanskoj odjeći? Tko zna pojavi li se katkad Buck u obličju kojota? Osjećaš li nostalgiju? Misliš li na nas?

�3

Jučer navečer, dok sam čitala sjedeći u naslonjaču, odjednom sam u sobi začula neki ritmički zvuk, i kada sam podigla pogled s knjige, ugledala sam Bucka kako u snu udara repom o pod. Sudeći po blaženom Izrazu lica, uvjerena sam da te vidio pred sobom — možda si se upravo vratila i on te veselo pozdravlja, ili se prisjeća neke posebno drage zajedničke šetnje. Psi su tako osjetljivi na ljudske osjećaje. Živeći s nama od davnina, postali su poput nas. Zbog toga ih. mnogi ne vole. Previše toga ogleda se u njihovom nježnom, strašljivom pogledu, previše onoga što bi radije zaboravili. Buck te često sanja u posljednje vrijeme. Meni to ne polazi za rukom, ili možda i polazi, ali se kasnije ne mogu sjetiti.

U mojem djetinjstvu neko je vrijeme s nama živjela tatina sestra, koja je došla k nama kad je postala udovica. Bila je strastvena poklonica spiritizma, i čim nas moji roditelji ne bi mogli vidjeti, po najskrivenijim i najmračnijim kutovima podučavala bi me čudesnim sposobnostima uma. »Ako želiš uspostaviti vezu s dalekom osobom«, govorila mi je, »moraš uzeti u ruku njezinu fotografiju, u tri poteza učiniti križ i zatim reći - evo me, tu sam’.« Na taj bi način, tvrdila je ona, mogla uspostaviti telepatsku vezu sa željenom osobom.

Danas poslijepodne, prije no što ću ti pisati, učinila sam upravo to. Bilo je otprilike pet sati, kod tebe je moralo biti jutro. Jesi li me vidjela? Čula? Ugledala sam te u jednom od onih barova prepunih svjetala i keramičkih pločica, gdje se jedu sendviči s kosanim odrescima. Odmah sam te prepoznala među šarenom gomilom jer si na sebi imala pulover koji sam ti zadnji isplela, onaj s crvenim i plavim jelenima. Slika je međutim trajala tako

18

kratko i toliko je pretjerano sličila prizorima iz kakve televizijske serije da ti nisam uspjela uočiti izraz lica. Jesi li sretna? To me od svega drugog najviše zanima.

Sjećaš li se koliko smo raspravljale o tome je li u redu ili nije da ja plaćam tvoj dugi studijski boravak u inozemstvu? Ti si tvrdila da ti je prijeko potreban, da zbog odrastanja i širenja pogleda moraš otići, napustiti sredinu u kojoj si odrasla i koja te guši. Tek si bila završila gimnaziju i tapkala u potpunom mraku vlastitih želja za budućnost. Kao dijete, imala si brojne strasti: željela si postati veterinarka, istraživati, liječiti siromašnu djecu. Od svih tih želja ne ostade ni traga. Pozornost što si je u početku pokazivala prema bližnjima, s vremenom je nestala; sva filantropija i želja za zajedništvom pretvorili su se u cinizam, samoću, opsesivnu usredotočenost na vlastitu nesretnu sudbinu. Ako bi se dogodilo da na televiziji objave neku posebno okrutnu vijest, rugala bi se mojem ganuću i govorila: »Kako te nešto može toliko iznenaditi u tvojim godinama? Zar ne znaš da prirodni odabir upravlja svijetom?«

Isprva su me takve izjave ostavljale bez daha, činilo mi se kao da preda mnom stoji čudovište; promatrajući te krajičkom oka, pitala sam se odakle si se stvorila, jesam li te tako svojim primjerima učila? Nikada ti, međutim, nisam odgovorila jer sam slutila da je vrijeme razgovora prošlo, što god da kažem, izazvala bih jedino sukob. S jedne strane, bojala sam se vlastite ranjivosti, uzaludnog rasipanja snage, s druge sam pak slutila da je otvoreni sukob bio upravo ono što si tražila, da bi iza prvog uslijedili drugi, sve silovitiji. Pod tvojim sam riječima opažala ključanje energije, oholog naboja na rubu planuća,

�

s naporom suspregnutog; moje ublažavanje osornosti, lažna ravnodušnost pred napadom, prisilili su te da potražiš druge načine.

Tada si zaprijetila da ćeš otići, da ćeš nestati iz mog života bez ikakvih vijesti. Možda si očekivala očajanje, ponizna preklinjanja jedne starice. Kad sam ti odgovorila da je zamisao o putovanju odlična, bila si poljuljana, poput zmije koja, iznenada podigavši glavu, razjapljenih usta i spremna za napad, odjednom više pred sobom ne zatiče ništa na što bi nasrnula. Tako si započela s pregovaranjem, s brojnim i neuvjerljivim prijedlozima, sve do dana kada si mi, s novopronađenom sigurnošću, uz kavu priopćila: »Idem u Ameriku.«

Prihvatila sam tu odluku kao i sve druge, pokazavši ljubazno zanimanje. Nisam te svojim odobravanjem htjela potaknuti na brzopleti izbor u koji ne bi bila posve uvjerena. Idućih tjedana nastavila si pričati o Americi. »Ako odem na godinu dana«, uporno si ponavljala, »barem ću naučiti jezik i neću gubiti vrijeme.« Užasno te ljutilo kad bih napomenula da gubljenje vremena nije ništa strašno. No, najviše sam te razbjesnila kad sam ti rekla da život nije utrka, nego gađanje cilja: nije važna ušteda vremena nego sposobnost da pronađeš središte. Na stolu su stajale dvije šalice koje si istog trena pomela rukom bacivši ih na pod, a zatim si se rasplakala. »Glupa si«, rekla si, krijući lice rukama. »Glupa si. Zar ne razumiješ da baš to želim?« Tjednima smo se ponašale poput vojnika koji su zakopali minu u polje i sad paze da je ne nagaze. Znale smo gdje se nalazi i što je. Stoga smo hodale podalje, praveći se da je opasnost drugdje. Nakon što je eksplodirala, a ti si stala plakati govoreći mi kako

20

ništa ne razumijem, kako nikada ništa neću razumjeti, morala sam učiniti golemi napor da ti ne otkrijem vlastiti strah.

O tvojoj majci, o tome kako te je zanijela, o njezinoj smrti, o svemu tome nisam ti nikada pripovijedala, i moja šutnja natjerala te da pomisliš kako za mene ništa od toga ne postoji, kako nema važnosti. No, možda si izgubila iz vida da je tvoja majka bila moja kći. Ili si možda svjesna, ali umjesto da govoriš o toj činjenici, čuvaš je u sebi; drukčije ne mogu objasniti neke tvoje poglede, neke riječi prepune mržnje. O njoj, osim praznine, ne posjeduješ drugih sjećanja: bila si previše mala kad je umrla. Ja u svom sjećanju čuvam trideset i tri godine uspomena, uz onih devet mjeseci koliko sam je nosila u svojoj utrobi.

Kako možeš misliti da me sve to ostavlja ravnodušnom?

Činjenica da ranije nisam progovorila o toj temi, s moje je strane bila uvjetovana stidljivošću i priličnom mjerom sebičnosti. Stidljivošću jer bih, govoreći o njoj, nužno morala govoriti o sebi, o svojim stvarnim ili izmišljenim grijesima; sebičnosti, jer sam se nadala da će moja ljubav biti dovoljno velika da prekrije odsutnost njezine, da će te spriječiti da me jednog dana, potaknuta nostalgijom upitaš: »Tko je bila moja majka, zašto je umrla?«

Dok si bila dijete, zajednički nam je život bio sretan. Kao djevojčica odisala si vedrinom, no u tvojem veselju nije bilo ničeg površnog ili predvidljivog. Bila je to vedrina nad kojom je uvijek vrebala sjena promišljanja, od smijeha si nevjerojatnom lakoćom prelazila u šutnju. »Što ti je, na što misliš?« pitala bih te tada, a ti si mi, kao da

�

govoriš o doručku, odgovarala: »Mislim da li nebo završava ili se nastavlja zauvijek.« Bila sam ponosna na tebe, tvoja je tankoćutnost bila nalik mojoj. Zahvaljujući njoj nisam bila svjesna razlike u godinama ili udaljenosti među nama, nego se između nas uspostavljalo nježno zajedništvo. Zavaravala sam se, željela vjerovati da će tako biti zauvijek. Ali, nažalost, nismo bića koja sretno lutaju zrakom, obješena u mjehure od sapunice; postoji jedno prije i jedno kasnije u našem životu, i to prije i kasnije zarobljuju naše sudbine, naliježu na nas kao mreža na plijen.

Kaže se da grijesi otaca prelaze na sinove. Točno je, vrlo točno, grijesi otaca prelaze na sinove, grijesi djedova na unuke, grijesi pradjedova na praunuke. Postoje istine koje u sebi nose osjećaj oslobođenja i druge koje nameću osjećaj užasa. Ova pripada drugoj vrsti. Gdje završava lanac grijeha? S Kainom? Je li moguće da sve mora ići tako daleko? Krije li se išta iza svega toga? Jednom sam u nekoj indijanskoj knjizi pročitala da sudbina ima svu moć, a mi samo zamišljamo da možemo nešto promijeniti. Kad sam to pročitala, obuzeo me velik nemir. No već idućeg dana, koju stranicu dalje, pročitala sam da ona nije ništa drugo doli zbroj prošlih djelovanja, dakle mi sami vlastitim rukama kujemo svoju sudbinu. Tako sam se vratila na početak. Gdje je tome kraj, zapitala sam se. Može li neka nit odmotati to klupko? Je li to konac ili željezni lanac? Možemo li ga presjeći, prekinuti, ili smo zauvijek njime vezani?

Sada moram prekinuti. Moja glava više nije kao nekad, misli su i dalje tu; naravno, nije se promijenio način razmišljanja, nego sposobnost dugog podnošenja

22

napora. Umorna sam, u glavi mi se vrti kao kad bih u mladosti uzela čitati kakvu filozofsku knjigu. Bitak, nebitak, postojanje... nakon samo nekoliko stranica osjećala sam istu onu ošamućenost koju osjećamo kad se vozimo planinskim cestama u autobusu. Ostavljam te nakratko, idem se podvrgnuti glupavljenju pred dragu mi i mrsku kutiju u salonu.

�

20. studenoga

onovno smo ovdje, trećeg dana naših susreta. Ili bolje, četvrtog dana, pri trećem susretu. Jučer sam bila toliko umorna da nisam uspjela ništa napisati,

kao ni pročitati. Ne znajući što mi je činiti, onako nemirna, čitavog sam dana kružila između kuće i vrta. Zrak je bio prilično blag, i u toplim sam satima sjedila na klupici pokraj forzicije. Oko mene travnjak i lijehe u potpunom neredu. Gledajući ih, sjetih se svađe oko lišća. Kada se dogodila? Prošle godine? Prije dvije godine? Imala sam bronhitis koji nikako nije prolazio, lišća je bilo posvuda po travi, vrtložilo se uokolo nošeno vjetrom. Kad sam se nagnula kroz prozor, obuzela me golema tuga, nebo je bilo mračno, vani je sve odavalo dojam napuštenog. Potražila sam te u tvojoj sobi, ležala si na postelji sa slušalicama na ušima. Zamolila sam se da pograbljaš lišće. Morala sam više puta ponoviti molbu sve snažnijim glasom, da bi me čula. Slegnula si ramenima odgovorivši mi: »A zašto bih? U prirodi ga nitko ne skuplja, gnjili na zemlji i sve je u redu.« Priroda je u to vrijeme bila tvoja velika saveznica, svaku bi stvar opravdala njezinim postojanim zakonima. Umjesto da ti tumačim kako je vrt pripitomljena priroda, priroda psa

P

24

koji svake godine sve više sliči svom vlasniku, te da baš kao i pas potrebuje stalnu pozornost, povukla sam se u salon ne rekavši ništa. Nešto kasnije, kada si prošla pokraj mene uzimajući hranu iz hladnjaka, vidjela si da plačem, ali nisi to pokazala. Tek za večerom, kada si opet izvirila iz sobe i upitala što ima za jelo, opazila si da sam još uvijek tamo i da još uvijek plačem. Tada si pošla u kuhinju, i zabavljala se oko štednjaka. »Što bi radije«, doviknula si u sobu, »čokoladni puding ili omlet?« Shvatila si da je moja bol bila istinska i trudila si se da budeš ljubazna, da mi na neki način ugodiš. Idućeg jutra, kad sam otvorila prozorska okna, ugledala sam te na travnjaku, jako je kišilo, imala si na sebi žutu kabanicu i grabljala lišće. Kad si se oko devet vratila unutra, pravila sam se kao da ništa nisam vidjela, znajući da te više od svega ljuti onaj plemeniti dio tebe.

Jutros sam, s očajem promatrajući lijehe u vrtu, pomislila kako bih doista morala pozvati nekoga da ukloni taj nemar kojemu sam se prepustila za vrijeme i poslije bolesti. Mislim na to otkad sam izašla iz bolnice, pa ipak nikako se ne mogu odlučiti. S godinama je u meni porasla ljubomorna skrb za vlastiti vrt, nizašto na svijetu ne bih prestala zalijevati dalije, uklanjati mrtvo lišće s grana. Čudno, jer u mladosti me nije bilo briga za vrt, donosio je više muke negoli užitaka. Bilo je dovoljno zapostaviti ga na dan-dva, pa da odmah sav onaj teškom mukom postignuti red ponovno ustupi mjesto neredu, a nered mi je od svega bio najmanje podnošljiv. Kako nisam imala neko svoje unutarnje središte, bilo mi je nepodnošljivo gledati oko sebe isto ono što sam nosila u sebi. Trebala sam se toga sjetiti onda kad sam te zamolila da pograbljaš lišće!

2

Postoje stvari koje možemo shvatiti tek u određenoj dobi, ne ranije: jedna od njih je i odnos prema kući, prema onome što se u njoj i oko nje nalazi. U šezdesetoj, sedamdesetoj, iznenada shvaćaš da kuća i vrt nisu više samo kuća i vrt u kojima stanuješ radi udobnosti, slučaja ili ljepote, nego su postali tvoj vrt i kuća, pripadaju ti kao što školjka pripada mekušcu koji je nastanjuje. Svojim izlučevinama gradiš školjku, u njezine je zavoje utisnuta tvoja priča, kuća-ljuštura te ovija, nalazi se iznad tebe, oko tebe, i možda je čak ni smrt neće osloboditi tvoje prisutnosti, radosti i patnji što si ih proživjela u njezinoj nutrini.

Jučer uvečer nisam bila raspoložena za čitanje, pa sam gledala televiziju. Zapravo sam više slušala no gledala, jer sam nakon niti pola sata zadrijemala. Povremeno bih čula riječi, otprilike kao kad u vlaku zadrijemamo, pa razgovori ostalih putnika dopiru do nas isprekidani i besmisleni. Bilo je to novinarsko istraživanje o sektama. Mogli smo vidjeti različite prave i lažne proroke, a iz rijeke njihovih riječi pojam karme više je puta dopro do mojih ušiju. Već na prvi njezin spomen, u sjećanju mi se vratilo lice gimnazijskog profesora filozofije.

Bio je mlad i za ono doba prilično nesklon konformizmu. Tumačeći Schopenhauera, govorio nam je i o istočnjačkim filozofijama, a govoreći o njima upoznao nas je s poimanjem karme. Tada tome nisam pridavala pozornost; sama riječ i definicija karme na jedno su uho ušle, a na drugo izašle. Toliko sam godina u podsvijesti nosila mutnu ideju da je u pitanju svojevrsni zakon odmazde, nešto poput oka za oko, zuba za zub, ili nešto

26

kao tko se mača laća, od mača i pogiba. Tek kada me ravnateljica vrtića pozvala kako bi sa mnom porazgovarala o tvom čudnom ponašanju, sjetila sam se karme i svega što je s njome povezano. Uzbunila si čitav vrtić. Odjednom si, za vrijeme sata posvećenog slobodnom pripovijedanju, krenula govoriti o svom prethodnom životu. Odgojiteljice su isprva pomislile kako se radi o nekom zastranjenju dječje mašte. Pokušale su ublažiti tvoju priču, utjerati te u proturječje. No nisu uspjele, štoviše, čak si i progovorila nekoliko riječi na svima nepoznatom jeziku. Kad se događaj ponovio po treći put, ravnateljica vrtića uputila mi je poziv. Za tvoje dobro i za tvoju budućnost, savjetovale su mi da te povjerim kakvom psihologu. »Nakon traume koju je proživjela«, rekla je, »prirodno je da se tako ponaša, da se nastoji udaljiti od zbilje.« Naravno, psihologu te nikada nisam odvela. Smatrala sam te sretnim djetetom i više sam bila sklona vjerovati da tvoj polet mašte ne treba pripisivati patnji koju si proživjela, nego drukčijem poretku stvari u tvojem životu. Nakon tog događaja, nikada te nisam poticala da govoriš o njemu, niti si ti sama osjetila takvu potrebu. Možda si sve zaboravila istog dana kad si progovorila pred zaprepaštenim odgajateljicama.

Imam osjećaj da je posljednjih godina u modi razgovarati o tim stvarima: nekoć su to bile teme za rijetke izabranike, a danas svi o njima govore. Prije nekog vremena, u nekom sam časopisu pročitala da u Americi postoje društva za razvoj samosvijesti koja su usredotočena na reinkarnaciju. Ljudi se okupljaju i govore o prethodnim životima. Tako jedna kućanica možda govori: »Ja sam u devetnaestom stoljeću, u New Orleansu,

3

bila žena s ulice, i zato sada ne mogu biti vjerna svome suprugu«, a radnik s benzinske crpke, rasist, razloge svoje mržnje pronalazi u činjenici da ga je neki bantu crnac požderao tijekom ekspedicije u sedamnaestom stoljeću. Otužnih li gluposti! Kada izgube dodir s korijenima vlastite kulture, sivilo i neizvjesnost sadašnjosti ljudi nastoje nadomjestiti prošlim životima. Ako životni ciklus ima nekog smisla, čvrsto vjerujem da je različit od ovoga poimanja.

U vrijeme zgode s vrtićem, pribavila sam nešto knjiga da bih te bolje razumjela, nastojala sam doznati nešto više. Upravo u jednom od tih članaka pisalo je da su se djeca koja se potanko prisjećaju svojeg prethodnog života, vjerojatno susrela s preranom i nasilnom smrti bliske osobe. Poneke neobjašnjive strahove koje si imala u djetinjstvu — poput onog da plin izlazi iz cijevi i da će svakog časa eksplodirati — naveli su me da se zamislim nad spomenutim objašnjenjem. Kad si bila umorna, tjeskobna ili pospana, obuzimali su te neobjašnjivi strahovi. Nisi se plašila crnog čovjeka, vještica ili vukodlaka, nego da će svakog trenutka svemir potresti snažna eksplozija. Isprva sam se, čim bi noću prestrašena osvanula u mojoj sobi, dizala i nježnim riječima ispraćala te u tvoju sobu. Tamo si, ležeći u postelji i držeći me za ruku, zahtijevala da ti ispričam priču sa sretnim završetkom. Od straha da ne čuješ nešto uznemirujuće, ti bi mi prvo potanko opisala priču, i meni ne bi preostalo drugo nego da se pomno pridržavam tvojih naputaka. Ponovila bih bajku jednom, dvaput, triput, a kad bih krenula natrag u svoju sobu, uvjerena da si se primirila, na vratima bi me dostigao tvoj plačljivi glas: »Ovako

28

završava?« pitala bi, »je li da uvijek ovako završava?« Tada bih se vratila natrag, poljubila te u čelo i ljubeći te odgovorila: »Nikako drukčije ne može završiti, dušo, kunem se.«

No premda nisam željela da spavaš sa mnom - jer za djecu nije dobro da spavaju sa starim ljudima — drugih noći ne bih te imala hrabrosti poslati natrag u postelju. Čim bih osjetila tvoju prisutnost pokraj noćnog ormarića, uvjeravala bih te, ne okrećući se: »Sve je pod kontrolom, ništa neće eksplodirati, samo se vrati u svoju sobu.« Zatim bih se pravila da me je odmah obuzeo dubok san. Tada bih začula tvoj lagani, neko vrijeme nepomični dah, a nešto kasnije rub ležaja bi tiho zaškripio. Opreznim bi se pokretima zavukla pokraj mene i zaspala iscrpljena poput miša koji je nakon velikog straha konačno pronašao toplinu skloništa. U zoru bih te, poštujući pravila igre, uzela u naručje onako toplu, klonulu, i vratila u tvoju sobu da tamo dovršiš san. Prilikom buđenja rijetko bi se nečega sjećala, skoro si uvijek vjerovala da si noć provela u svom krevetu.

Ako bi te napad straha obuzeo tijekom dana, nježno bih s tobom razgovarala. »Zar ne vidiš kako je kuća čvrsta«, govorila bih ti, »pogledaj kako su joj debeli zidovi, kako bi samo mogli eksplodirati?« No moja nastojanja da te razuvjerim bijahu posve uzaludna, razrogačenih očiju ti bi i dalje gledala u prazno ponavljajući: »Sve može eksplodirati.« Nikad se nisam prestala pitati o tom tvojem strahu. Što je tebi značila eksplozija? Je li mogla predstavljati sjećanje na majku, na njezinu tragičnu i iznenadnu smrt? Ili je pripadala životu o kojemu si s neobičnom lakoćom pripovijedala

odgajateljicama u vrtiću? Ili je predstavljala obje stvari, izmiješane u kakvom nedohvatljivom kutku tvojega sjećanja? Tko zna. Bez obzira na ono što kažu, vjerujem da je u ljudskoj glavi još uvijek više sjene no svjetla. U knjizi koju sam tada kupila piše da djece koja se prisjećaju prethodnih života ima mnogo više u Indiji i na Istoku, u zemljama koje posjeduju to poimanje u svojoj tradiciji. Vjerujem da je tako. Zamisli samo da sam jednog dana došla pred svoju majku, bez najave započela govoriti na drugom jeziku ili joj rekla: »Ne podnosim te, bilo mi je puno bolje s mamom iz prošlog života.« Možeš se kladiti da ne bi oklijevala ni dana da me smjesti u dom za uvrnute.

Postoji li nada u oslobađanje od sudbine koju nam nameće prirodna sredina, od onoga što su ti preci krvlju prenijeli? Tko zna. Možda u klaustrofobičnom slijedu naraštaja u danom trenutku netko uspije opaziti neku višu stubu i svim svojim snagama pokušava se na nju uspeti. Presjeći krug, pustiti da u sobu uđe drukčiji zrak, to je, vjerujem, sićušna tajna životnog ciklusa. Sićušna no iscrpljujuća, zastrašujuća zbog svoje neizvjesnosti.

Mojoj je majci bilo šesnaest godina kada se udala, sedamnaest kada me rodila. Kao dijete, a jednako tako i kasnije u životu, nikada u nje nisam pronašla nježnosti. U brak nije stupila iz ljubavi. Nitko je nije silio, prisilila se sama, jer je više od svega na svijetu, onako bogata ali židovske krvi i k tome preobraćena, žudjela za plemićkim naslovom. Mojeg oca, koji bijaše stariji od nje, baruna i ljubitelja glazbe, privukao je njezin pjevački dar. Nakon što su, kako je dobar glas nalagao, na svijet donijeli potomstvo, život im je do samog konca protjecao u

30

pakostima i inatu. Majka je umrla nezadovoljna i ogorčena, a da ni u jednom času nije pomislila da i sama snosi dio krivnje. Život je bio taj koji je prema njoj bio okrutan, jer joj nije ponudio najbolji izbor. Ja sam se razlikovala od nje i već u dobi od sedam godina, nakon što je nestalo rane dječje ovisnosti, prestala sam je podnositi.

Prilično sam trpjela zahvaljujući njoj. Bila je neprestano uzrujana, i to uvijek i jedino zbog izvanjskih razloga. Njezino pretpostavljeno »savršenstvo« navodilo me da se osjećam zločestom, a cijena moje zločestoće bila je izolacija. U početku sam se trudila biti nalik njoj, no bili su to nespretni pokušaji koji bi redovito propadali. Što sam se više trudila, to sam se lošije osjećala. Odustajanje samo po sebi donosi prezir. Od prezira do bijesa mali je korak. Kad sam shvatila da je ljubav moje majke vezana samo uz privid, uz ono što sam trebala biti a ne ono što sam uistinu bila, u tajnosti svoje sobe i svojega srca, stadoh je mrziti.

Bježeći od tog osjećaja, sklonila sam se u svoj svijet. Uvečer bih, u postelji, prekrivajući svjetiljku krpom, čitala pustolovne knjige sve do rane zore. Voljela sam maštati. Neko sam vrijeme sanjala da sam gusarica koja živi na Kineskome moru, no posebna gusarica koja ne pljačka za sebe, nego za siromašne. Razbojničke maštarije kasnije sam zamijenila filantropskim, sanjajući kako ću nakon studija medicine otići u Afriku i liječiti male crnce. S četrnaest godina pročitala sam Schliemannovu biografiju, i čitajući je, shvatila da nikada neću moći liječiti ljude, jer je moja jedina prava strast arheologija. Od svih ostalih poduhvata koje sam kanila poduzimati, samo je ovaj, vjerujem, bio doista moj.

��

Tako sam se, da bih ostvarila san i upisala se u klasičnu gimnaziju, upustila u prvu i jedinu bitku s ocem. Nije želio ni čuti za to, govorio je da to nema smisla, da bi za mene, ako baš želim studirati, mnogo bolje bilo učiti jezike. Na koncu sam ipak uspjela. Prelazeći gimnazijski prag, bila sam čvrsto uvjerena da sam pobijedila. Varala sam se. Kada sam mu, po svršetku viših razreda, priopćila svoju namjeru da se upišem na Rimsko sveučilište, njegov je odlučni odgovor glasio: »Ni govora.« A ja sam, kako je tada običaj nalagao, poslušala bez pogovora. Ne valja vjerovati da smo dobili rat ako smo osvojili bitku. To je mladenačka zabluda. Kad sada razmislim o tome, mislim da bih, da sam nastavila borbu, da sam se zainatila, natjerala oca da popusti. Njegovo neumoljivo odbijanje pripadalo je odgojnom sustavu toga doba. Mladi se nisu smatrali sposobnima za donošenje odluka. I zato, kada bi izrazili kakvu svoju drukčiju želju, stavljalo ih se na kušnju. Budući da sam posustala već na prvom koraku, zaključili su da se ne radi o pravome pozivu, nego o mojoj prolaznoj želji.

Za oca, kao i za majku, djeca su u prvom redu predstavljala društvenu obvezu. U istoj mjeri su zanemarivali naš unutarnji razvoj i bili neumoljivi u najbanalnijim odgojnim situacijama. Za stolom sam morala sjediti uspravno, s laktovima uz tijelo. Ako sam pritom u sebi razmišljala o najboljem načinu da nestanem sa svijeta, to nije imalo nikakvu važnost. Vanjski privid bio je sve, onkraj njega postojale su samo neprilične stvari.

Tako sam odrastala gledajući u sebi majmuna kojega valja pripitomiti, a ne ljudsko biće, osobu koja posjeduje

32

svoja veselja, potištenosti, potrebu da bude voljena. Ta je mučna spoznaja u meni uskoro urodila samoćom koja je s vremenom postala golema, kao neka vrst vakuuma u kojem sam se kretala usporenim i smiješnim pokretima ronioca. Samoća je proizlazila i iz pitanja što sam ih sebi postavljala, ne iznalazeći odgovora. Već u dobi od četiri, pet godina, osvrtala sam se oko sebe pitajući se: »Zašto se nalazim ovdje? Odakle dolazim, odakle dolaze stvari koje vidim oko sebe? Što postoji iza njih, jesu li oduvijek bile ovdje, i onda kad mene nije bilo? Hoće li zauvijek postojati?« Postavljala sam sebi sva ona pitanja što ih obično postavljaju tankoćutna djeca kad ih svijet zatekne svojom složenošću. Vjerovala sam da se isto pitaju i veliki, da su u stanju odgovoriti, ali nakon dva ili tri pokušaja s majkom i dadiljom, naslutih ne samo da ne znaju odgovor, nego i da nikada sebi nisu postavile slično pitanje.

Tako je rastao moj osjećaj samoće, razumiješ li, bila sam prisiljena riješiti svaku zagonetku vlastitim snagama. Što je vrijeme više prolazilo, to sam se više zapitkivala o svim stvarima, pitanja su postajala sve složenija, sve strašnija, sama pomisao na njih izazivala bi strah.

Sa smrću sam se prvi puta susrela kad mi je otprilike bilo šest godina. Otac je imao lovačkoga psa, zvao se Argo; bio je blage i vesele ćudi, moj omiljeni drug u igri. Čitava bih poslijepodneva provodila hraneći ga smjesama od blata i trave, ili bih ga silila da glumi gosta u frizerskom salonu, a on je, ne opirući se, šetao dvorištem ušiju ukrašenih ukosnicama. Jednoga dana, baš dok sam iskušavala novu frizuru, opazih da pod grlom ima podbuhlinu. Već nekoliko tjedana nije trčao naokolo i

��

skakao kao ranije, a kad bih mu u kut donosila hranu, nije se više gurao naprijed dašćući prepun nade.

Jednog jutra, po povratku iz škole, nije me dočekao na ulazu. Isprva sam pomislila da je nekamo otišao s ocem. No kad sam ugledala oca kako mirno sjedi u radnoj sobi, bez Arga pokraj sebe, obuze me strašna tjeskoba. Istrčali urlajući na sav glas i dozivajući ga po čitavom vrtu, da bih se zatim dva do tri puta vratila u kuću i pretražila je od vrha do dna. Uvečer, kad sam uobičajenim poljupcem roditeljima zaželjela laku noć, skupih svu svoju hrabrost i upitah oca: »Gdje je Argo?« »Argo«, odgovori on ne podižući pogleda s novina, »Argo je otišao.« »Zašto?« upitah. »Jer mu je bio dosta tvojih nestašluka.«

Netaktičnost? Površnost? Sadizam? Što se zapravo krilo u tom odgovoru? Istog časa kad sam začula odgovor, nešto se u meni slomilo. Noću nisam mogla spavati, danju bi dostajala kakva sitnica da me natjera u plač. Mjesec-dva kasnije, pozvaše pedijatra. »Dijete je iscrpljeno«, reče, i preporuči mi riblje ulje. Zašto nisam spavala, zašto sam hodala okolo noseći sa sobom izgriženu Argovu lopticu, to me nitko nikada nije upitao.

U toj zgodi prepoznajem početak svojeg odrastanja. Sa šest godina? Da, baš sa šest godina. Argo je otišao jer sam bila zločesta, moje je ponašanje, dakle, utjecalo na moju okolinu. I to tako što ju je uništavalo i tjeralo od mene.

Od tog časa nadalje, moji postupci više nisu bili neutralni, sami sebi svrhom. U strahu da ne počinim kakvu drugu pogrešku, polako sam ih svodila na najmanju mjeru, postadoh ravnodušna, neodlučna. Noću bih stiskala u rakama Argovu lopticu i plačući govorila: »Argo, molim

34

te, vrati se. Iako sam pogriješila, volim te najviše na svijetu.« Kada je otac kući donio drugog psića, ne htjedoh ga ni pogledati. Za mene je bio i ostao potpuni stranac.

U dječjem odgoju carevala je prijetvornost. Dobro se sjećam da sam jednom, šećući s ocem u blizini živice, pronašla ukočenog crvendaća. Bez ikakva straha primila sam ga u ruku i pokazala mu ga. »Vrati ga na zemlju«, odmah je povikao, »zar ne vidiš da spava?« Smrt je, baš kao i ljubav, bila tema o kojoj se nije govorilo. Ne bi li tisuću puta bilo bolje da su mi rekli za Argovu smrt? Moj me je otac mogao primiti u zagrljaj i reći mi: »Ubio sam ga jer je bio bolestan i previše je patio. Tamo gdje se sada nalazi, puno je sretniji.« Zacijelo bih više plakala, bila bih očajna, mjesecima bih posjećivala mjesto na kojemu je pokopan, kroz zemlju bih s njime dugo razgovarala. Zatim bih ga, postupno, počela zaboravljati, druge bi me stvari zaokupile, druge strasti, i Argo bi skliznuo na dno mojih misli kao uspomena, kao najljepša uspomena iz djetinjstva. Naprotiv, ovako se Argo pretvorio u malog pokojnika kojeg nosim u sebi.

Zato kažem da sam u dobi od šest godina odrasla, jer se umjesto radosti u meni nastanila tjeskoba, umjesto znatiželje ravnodušnost. Jesu li moji roditelji bili čudovišta? Ne, nikako, za ono su vrijeme oni bili posve normalne osobe.

Tek u starosti mi je majka po prvi put pripovijedala o svojem djetinjstvu. Njezina je majka umrla dok je ona još bila dijete, prije nje imala je sina koji je u dobi od tri godine umro od upale pluća. Nedugo zatim začeli su moju majku, koja se na vlastitu nesreću rodila kao žensko i to na dan bratove smrti. U spomen na tu tužnu podudarnost, još

�2

su je kao novorođenče odijevali u crninu. Nad njezinom je kolijevkom gospodario veliki uljani bratov portret. Svrha mu je bila da je svaki put kad otvori oči podsjeti da je samo zamjena, blijedi primjerak nekog boljeg. Shvaćaš li? Kako bih onda mogla osuditi njezinu hladnoću, njezine pogrešne izbore, njezinu udaljenost? Čak i majmuni, ukoliko im pravu majku zamijeni sterilni laboratorij, uskoro postaju tužni i prepuštaju se smrti. A vratimo li se još dalje u prošlost i potražimo njezinu majku ili majku njezine majke, tko zna što bismo još pronašli.

Nesreća se obično prenosi ženskom linijom obitelji. Poput stanovitih genetičkih zastranjenja, prelazi s majke na kćer. S vremenom, umjesto da oslabi, postaje sve snažnija, sve teže iskorjenjiva i dublja. S muškarcima je tada bilo drukčije, imali su posao, politiku, ratovanje, njihova je energija mogla pronaći izlaz, širiti se. Naša nije. Mi smo iz naraštaja u naraštaj ostajale u krugu spavaće sobe, kuhinje, kupaonice; na tisuće smo koraka i pokreta učinile noseći u sebi isto ogorčenje, isto nezadovoljstvo. Govorim li ja to kao feministica? Ne, ne boj se, samo nastojim jasno razmotriti ono što leži sakriveno unutra.

Sjećaš li se kad smo na Veliku Gospu odlazile na rt, da bismo gledale prasak vatrometa koji se dizao s mora? S vremena na vrijeme poneke svjetleće čestice ne bi dosegnule nebo. Vidiš, kad pomislim na život svoje majke, svoje bake, kad pomislim na brojne živote ljudi koje poznajem, prisjetim se upravo te slike: vatri koje gasnu umjesto da uzlete uvis.

36

21. studenoga

egdje sam pročitala da je Manzoni, dok je pisao Zaručnike, ustajao svakog jutra zadovoljan što će ponovno susresti sve svoje likove. Ja se time ne

mogu pohvaliti. Premda je mnogo godina prošlo, uopće me ne raduje govoriti o svojoj obitelji. Majka mi je ostala u sjećanju nepomična i neprijateljski raspoložena poput janjičara. Jutros sam, kako bih unijela malo zraka između nje i sebe, između sebe i sjećanja, prošetala vrtom. Tijekom noći je kišilo, prema zapadu je nebo bilo vedro, dok su se iza kuće još uvijek nadvijali ljubičasti oblaci. Vratila sam se u kuću prije no što se spusti novi pljusak. Uskoro je naišla oluja, u kući bijaše toliko mračno da sam morala upaliti svjetla. Isključila sam televizor i hladnjak, kako ih ne bi oštetio grom, zatim sam uzela baterijsku svjetiljku i stavila je u džep, te pošla u kuhinju obaviti naš svakodnevni susret.

Čim sam sjela, shvatila sam, međutim, da još nisam spremna, možda je u zraku bilo previše elektriciteta i moje su misli letjele amo-tamo, poput iskrica. Ustala sam i u pratnji neustrašivog Bucka kružila kućom bez pravog cilja. Obišla sam sobu u kojoj sam nekoć spavala s djedom, zatim svoju sadašnju - koja je nekad pripadala

N

�3

tvojoj majci, pa blagovaonicu, odavna nekorištenu, i na koncu, tvoju sobu. Prelazeći tako iz jedne sobe u drugu, sjetih se dojma što ga je kuća na mene ostavila kad sam prvi put u nju ušla: nije mi se nimalo svidjela. Nisam je ja izabrala, nego moj suprug Augusto, i to na brzinu. Trebala nam je kuća, i nije bilo vremena za čekanje. Kako bijaše dovoljno velika i s vrtom, činilo mu se da može udovoljiti svim našim potrebama. Od trenutka kad smo otvorili ulaz, odmah mi je izgledala kao loš, točnije grozan izbor; ni u bojama ni u oblicima nije bilo nikakva sklada. Gledajući je s jedne strane izgledala je kao švicarska kućica, s druge pak strane, sa svojim velikim središnjim oknom i terasastim krovom, mogla ti se učiniti poput jedne od onih holandskih kuća koje se nadvijaju nad kanalom. Ako bi izdaleka netko ugledao njezinih sedam dimnjaka različitih oblika, mislio bi da takvo što može postojati jedino u bajci. Izgrađena je dvadesetih godina, no nije bilo jedne pojedinosti koja bi odavala pripadnost tom razdoblju. Činjenica da joj nedostaje »osobnosti« djelovala je na mene uznemirujuće; godinama sam se morala privikavati na misao da je moja, da su njezini zidovi bili okvir mojeg obiteljskog života.

Baš dok sam se nalazila u tvojoj sobi, grom koji je udario u blizini ostavio nas je bez svjetla. Umjesto da upalim baterijsku svjetiljku, legla sam na krevet. Vani se čulo pljuštanje kiše, fijuk vjetra, a unutra raznovrsni zvukovi, škriputanja, mali udarci, zvuk drva koje se skuplja. Dok sam tako ležala zatvorenih očiju, kuća mi se načas učinila kao brod, veliki jedrenjak koji plovi kroz vrt. Oluja se smirila tek u vrijeme objeda, kada sam s prozora tvoje sobe vidjela kako su s oraha otpale dvije velike

38

grane. Sada sam opet u kuhinji, na svojem bojnom polju.

Objedovala sam i oprala ono malo prljavog suđa. Buck spava pokraj mojih nogu, iscrpljen od jutarnjih uzbuđenja. Što godine dalje odmiču, to se više bojimo oluja i sve se se teže smirujemo nakon njih.

U knjigama koje sam nabavila u vrijeme dok si pohađala vrtić, na jednom mjestu piše da se izbor obitelji u kojoj ćemo se roditi odvija pod utjecajem životnog ciklusa. Rađamo se upravo od one majke i onog oca koji će nam omogućiti da razumijemo više, da napredujemo za jedan mali, sićušni korak. No ako je tako, pitala sam se tada, zašto onda naraštaji tapkaju na istome mjestu? Zašto se, umjesto da napredujemo, vraćamo unatrag?

Nedavno sam u znanstvenom dodatku nekog časopisa pročitala kako se evolucija možda ne odvija onako kako smo oduvijek mislili. Prema novijim teorijama, do promjena ne dolazi postupno. Duža šapa, kljun drukčijeg oblika koji se prilagođuje novim izvorima hrane, ne nastaju postupno, milimetar po milimetar, naraštaj po naraštaj. Ne, javljaju se iznenada: od majke do mladunčeta sve se promijeni. Potvrđuju to ostaci kostura, čeljusti, papci, lubanje s različitim zubima. Za mnoge vrste nikada nisu pronađeni prijelazni oblici. Djed je jedno, a unuk drugo, između jednog naraštaja i drugog došlo je do skoka. Što ako isto vrijedi i za unutarnji život ljudi?

Promjene se polako, krišom gomilaju, da bi zatim u stanovitom času buknule. Odjednom neka osoba presijeca krug, odlučuje postati drukčijom. Sudbina, naslijeđe, odgoj, gdje počinje jedno a završava drugo? Ako samo

�

načas zastaneš da bi razmislila, obuzima te strepnja zbog goleme tajne koja se krije u svemu tome.

Netom prije udaje, sestra mog oca — koja je prijateljevala s duhovima - zamolila je nekog svojeg prijatelja astrologa da mi napravi horoskop. Jednog je dana banula preda me s papirom u ruci i rekla mi: »Evo, to je tvoja budućnost.« Na papiru je bio geometrijski crtež, crte koje su povezivale znak jednog planeta s drugim tvorile su brojne kutove. Sjećam se da sam, ugledavši ga, pomislila kako tu nema sklada, nema slijeda, nego postoje samo skokovi, okreti tako nagli da izgledaju poput padova. Na poleđini astrolog je napisao: »Čeka te mukotrpan put, morat ćeš se naoružati svim svojim umijećem kako bi ga do kraja prevalila.«

Bila sam snažno pogođena tom spoznajom; do tog časa moj mi se život činio običnim. Bilo je u njemu teškoća, no sve su mi izgledale beznačajne, ne poput plimnih valova, nego sitnog mreškanja vode. Ni kasnije, kad sam postala odrasla osoba, supruga, majka, udovica i baka, nisam se udaljila od te prividne normalnosti. Jedini izniman događaj, ako ga se tako može nazvati, bio je tragični odlazak tvoje majke. Ipak, kad bolje razmislim, položaj zvijezda nije lagao, iza postojane i pravocrtne površine, iza mojeg svakodnevnoga građanskog življenja, zapravo se odvijalo stalno pomicanje, sastavljeno od malih uspona, prekida, iznenadnih zamračenja i dubokih strmoglavljenja. U životu, očaj bi često nadvladao ostalo, osjećala sam se poput vojnika koji marširaju stupajući u mjestu. Mijenjala su se vremena, mijenjali su se ljudi, sve se mijenjalo oko mene, a ja sam imala dojam da vazda stojim u mjestu.

40

Jednoličnost tog marša nestala je sa smrću tvoje majke. Ionako skromna slika koju sam o sebi imala, u času se raspala. Ako sam dosad i učinila korak ili dva, govorila sam sama sebi, sada sam se iznenada vratila unatrag i dosegla najnižu točku svojega puta. Tih sam se dana pobojala da neću izdržati, činilo mi se da je ona najmanja mjera dotadašnjih spoznaja u trenu izbrisana. Nasreću, nisam se dugo mogla prepuštati utučenosti, život se i dalje nastavljao, sa svim svojim potrebama.

Ti si bila moj život: došla si mi malena, nezaštićena, bez ikoga svoga na ovome svijetu osim mene. Napučila si tužnu i tihu kuću svojim iznenadnim smijehom i plačem. Sjećam se da sam, gledajući tvoju dječju glavicu kako se njiše između stola i divana, pomislila kako ipak nije sve gotovo. Slučaj mi je u svojoj nepredvidljivoj darežljivosti, ponudio još jednu priliku.

Slučaj. Jednom mi je suprug gospođe Morpurgo rekao da u židovskom jeziku ta riječ ne postoji. Da bi izrazili nešto što se tiče slučajnosti, prisiljeni su rabiti arapsku riječ »hazard«. Smiješno, ne čini ti se? Smiješno, ali i umirujuće: gdje postoji Bog, nema mjesta za slučaj, čak ni za skromnu riječ koja ga predstavlja. Sve je uređeno, tamo gore odlučeno, sve ono što ti se događa, događa se zato što ima neki smisao. Oduvijek sam osjećala zavist prema onima koji bez oklijevanja prigrljuju ovakav pogled na svijet, koji osjećaju da su izabrani biti ovdje. Što se mene tiče, uza svu dobru volju nisam ga nikada uspjela prisvojiti na duže od tri dana uzastopce: pred užasom i nepravdom uvijek bih ustuknula; umjesto da ih uz zahvalnost opravdam, u meni bi se redovito javio snažan osjećaj otpora.

4�

Sada ću napraviti nešto uistinu smjelo, poslat ću ti poljubac. Kako li ih samo mrziš! Odbijaju se od tvog oklopa poput teniskih loptica. No htjela ti to ili ne, poljubac ću ti svejedno poslati; ne možeš mu ništa jer već u ovom času, proziran i lagašan leti iznad oceana.

Umorna sam. Sa strepnjom sam pročitala sve što sam do sada napisala. Hoćeš li išta shvatiti? Tolike se stvari množe u mojoj glavi, sudaraju se jedna s drugom tražeći izlaz, kao gospođe prigodom sezonskih sniženja. Kad razmišljam, ne polazi mi za rukom da to činim metodično, da slijedim nit koja se logično odmotava od početka do kraja. Tko zna, katkad mislim da je to zato što nisam studirala. Pročitala sam mnoge knjige, zanimale su me mnoge stvari, ali sam uvijek istovremeno mislila na pelene, štednjak, osjećaje. Kad botaničar šeće livadom, izabire cvijeće točno određenim redom, znajući što ga zanima, a što ga uopće ne zanima: odlučuje, odbacuje, utvrđuje veze. No kada livadom šeće izletnik, on cvijeće bira drukčije, jedan cvijet zato što je žut, drugi zato jer je plav, treći jer miriše, četvrti jer se nalazi uz rub puta. Vjerujem da je moj odnos prema znanju upravo takav. Tvoja majka mi je to uvijek predbacivala. Kada smo o tome raspravljale, bitka je za mene unaprijed bila izgubljena: »Ne posjeduješ dijalektiku«, govorila mi je. »Baš kao i svi pripadnici građanske klase, ne umiješ ozbiljno braniti svoje stavove.«

Jednako kao što tebe prožima divlji i bezimeni nemir, tako je tvoju majku prožimala ideologija. Činjenica da govorim o malim umjesto o velikim stvarima, za nju je predstavljala izvor prigovora. Nazivala me reakcionarkom, koja boluje od građanskih maštarija. S

42

njezine točke gledišta ja sam bila bogata, i kao takva, okrenuta površnosti, raskoši, prirodno sklona zlu.

Iz načina na koji me katkad promatrala bila sam uvjerena da bi me, u slučaju da se nađe na čelu kakvog narodnog suda, osudila na smrt. Bila sam kriva jer živim u kući s vrtom umjesto u daščari ili kakvom stanu u predgrađu. Toj je krivnji valjalo pridodati činjenicu da sam naslijedila nešto novca od kojega smo obje živjele. Da izbjegnem pogrešku mojih roditelja, pozorno sam slušala ono što mi govori, ili sam se bar trudila to činiti. Nikada joj se nisam izrugivala, niti sam joj davala do znanja koliko mi je stran taj totalitaran način razmišljanja, no ona je svejedno opažala moje nepovjerenje spram njezinih argumenata koje je iznosila u obliku fraza.

Ilaria je studirala u Padovi. Mogla je isto tako studirati u Trstu, ali nije mogla podnijeti moju blizinu. Svaki put kada bih izrazila želju da je posjetim, odgovarala bi mi neprijateljskom šutnjom. Njezin je studij slabo napredovao, nije mi bilo poznato s kim živi, nije mi to željela reći.

Poznajući njezinu krhkost, bila sam zabrinuta. Bilo je to vrijeme studentske pobune u Parizu, okupiranih sveučilišta, raznih studentskih nemira. Slušajući njezina rijetka telefonska izvješća, postalo mi je jasno da je više ne mogu slijediti, stalno je bila u nekom žaru, a predmet tog žara neprestano se mijenjao. Pokoravajući se ulozi majke nastojala sam je shvatiti, no bilo je teško: sve bijaše tako složeno, neuhvatljivo, previše novih ideja, previše sveobuhvatnih pogleda. Umjesto da govori svojim riječima, Ilaria je nizala slogan za sloganom. Bojala sam se za njezinu psihičku stabilnost: osjećaj pripadnosti

4�

zajednici s kojom dijeli ista uvjerenja, iste sveobuhvatne dogme, na zabrinjavajući način povećao je njezinu urođenu drskost.

U šestoj godini studiranja, zabrinuta tišinom koja je potrajala duže no uobičajeno, ukracala sam se na vlak i pošla je posjetiti. Za sve vrijeme njezina boravka u Padovi nisam to učinila. U trenutku kada je otvorila vratila, ostala je preneražena. Umjesto pozdrava grubo mi je dobacila »Tko te je zvao?«, i ne davši mi vremena da odgovorim, dodala: »Morala si me obavijestiti, upravo izlazim. Imam važan ispit.« Na sebi je još uvijek imala spavaćicu i bilo je jasno da je u pitanju laž. Pravila sam se da ne primjećujem, pa rekoh: »Ništa zato, čekat ću te i zatim ćemo zajedno proslaviti.« Uskoro je doista izašla. Toliko se žurila da je na stolu zaboravila knjige.

Ostavši sama u stanu, učinila sam ono što bi učinila svaka majka. Stala sam njuškati po ladicama, tražeći neki znak, nešto što bi mi pomoglo da shvatim u kojem se smjeru kretao njezin život. Nije mi bila namjera špijunirati je, podvrgnuti cenzuri ili inkviziciji, jer nisam bila takva. Samo sam bila ispunjena golemom strepnjom, i da bih je ublažila, trebao mi je neki oslonac. Osim letaka i knjižica revolucionarno-promidžbenog sadržaja, nisam pronašla ništa drugo, nikakvo pismo, nikakav dnevnik. Na jednom zidu spavaće sobe nalazio se plakat s natpisom: »Obitelj ti daje zraka i potiče te poput plinske komore.« Na neki način, to je bio znak.

Ilaria se vratila u ranim poslijepodnevnim satima, jednako zadihana kao i kad je izašla. »Kako je bilo na ispitu?« upitala sam najsrdačnije što sam mogla. Slegnula je ramenima. »Kao i na svim ostalima«. Nakon male

44

stanke dodala je: »Zato si došla, da bi me provjeravala?« Željela sam izbjeći sukob, pa sam joj stoga mirnim i pomirljivim glasom odgovorila da sam jedino željela razgovarati s njom.

»Razgovarati?« ponovila je s nevjericom. »A o čemu? O tvojim mističnim strastima?«

»O tebi, Ilaria«, rekoh tada tiho, nastojeći je pogledati u oči. Prišla je prozoru, piljeći u pomalo uvenulu vrbu: »Nemam ti ništa ispričati, barem ne tebi. Ne želim gubiti vrijeme u intimističkim malograđanskim razgovorima.« Zatim je svrnula pogled s vrbe na ručni sat i rekla: »Kasno je, imam važan sastanak. Moraš ići.« Nisam je poslušala. Digla sam se no umjesto da izađem, prišla joj i primila je za ruke. »Što ti je«, zapitah je, »zašto patiš?« Čula sam kako joj se disanje ubrzava. »Boli me srce gledajući te ovakvu«, dodah. »Bez obzira na to što me odbacuješ kao majku, ja ne mogu zaboraviti da si mi kći. Želim ti pomoći, ali ako mi ti ne izađeš u susret, ne mogu ništa učiniti.« U tom trenutku brada joj zadrhti kao kad je bila djevojčica, na rubu plača istrgne svoje ruke iz mojih i naglo se okrene prema zidu. Njezino mršavo i zgrčeno tijelo potresali su duboki jecaji. Pomilovah joj kosu. Koliko su joj ruke bile ledene, toliko joj je glava bila vrela. Naglo se okrenula prema meni, zagrlila me, lica zarivenog u moje rame. »Mama«, reče, »ja... ja...«

Upravo u tom času zazvoni telefon. »Pusti neka zvoni«, šapnuh joj u uho. »Ne mogu«, odgovori mi brišući oči. Kad je podignula slušalicu, glas joj je ponovno bio

metalan, stran. Iz kratkog razgovora shvatila sam da je posrijedi nešto strašno. I doista, odmah mi je rekla: »Žao

42

mi je, sad moraš otići.« Izašle smo zajedno, na vratima se prepustila kratkom zagrljaju s osjećajem krivnje. »Nitko mi ne može pomoći«, šapnu mi grleći me. Ispratila sam je do bicikla privezanog malo dalje uza stup. Već se nalazila na biciklu kad je, provukavši dva prsta ispod moje ogrlice, rekla: »Biseri, naravno, oni su tvoja propusnica. Otkad si se rodila nikada nisi smogla hrabrosti učiniti jedan korak bez njih!«

Toliko godina kasnije, taj mi prizor s tvojom majkom najčešće dolazi u sjećanje. Cesto razmišljam o njemu. Kako je moguće, kažem sama sebi, da se od svih stvari koje smo zajedno proživjele, u mojem sjećanju uvijek prvo pojavi baš ta? Baš danas, dok sam po tko zna koji put postavljala sebi isto pitanje, u meni je odjeknula poslovica: »Gdje će suza nego na oko.« Kakve veze ona ima sa svim tim, zapitat ćeš se. Ima, i te kako. Taj se prizor često vraća u moje misli, jer sam jedino tada dobila priliku da potaknem promjenu. Tvoja je majka briznula u plač, zagrlila me: u tom trenutku u njezinu se oklopu pojavio mali otvor, sićušni procijep kroz koji sam mogla ući. A kad bih jednom bila unutra, mogla sam djelovati poput čavla koji se poveća kad uđe u zid, postupno se širi osvajajući za sebe više mjesta. Mogla sam postati sastavnom točkom njezina života. Trebala sam biti odlučna. Morala sam uzeti hotelsku sobu negdje u blizini, i svakoga dana iznova kucati na njezina vrata; ustrajati sve dok se onaj procijep ne pretvori u prolaz. Osjećala sam da je sasvim malo nedostajalo.

Pa ipak to nisam učinila: iz straha, lijenosti i lažne stidljivosti, poslušala sam njezinu želju. Mrzeći nametljivost svoje majke, nastojala sam biti drukčija,

46

poštivati njezinu životnu slobodu. Pod maskom slobode često se krije premalo truda, želja da ostanemo po strani. Granica je vrlo skliska i hoćemo li je prijeći ili nećemo, pitanje je trenutka, odluke koju donosimo ili ne donosimo; njezinu važnost shvaćamo tek kad je trenutak već prošao. Tek se onda kajemo, tek onda shvaćamo da u onom času nismo trebali misliti na slobodu, nego se umiješati: bili smo prisutni i svjesni, ta je svijest trebala uroditi djelovanjem. Ljubav nije za lijene. Da bi postojala u svoj svojoj punoći katkad iziskuje precizne i odrješite postupke. Razumiješ li? Svoj sam kukavičluk i premalo truda zagrnula plemenitim kostimom slobode.

Svijest o pojmu sudbine javlja se s godinama. U tvojim godinama obično na to ne mislimo, sve što se događa izgleda nam kao plod naše volje. Osjećaš se poput radnika koji, kamen po kamen, pred sobom gradi put koji će prijeći. Tek mnogo kasnije opažaš da je put već izgrađen, da ga je netko drugi popločio za tebe, i da ti ne preostaje drugo doli nastaviti njime. Do tog otkrića obično dođeš oko četrdesete, i tada počinješ slutiti da stvari ne ovise samo o tebi. To je opasan trenutak, kada često nastupa prepuštanje klaustrofobičnom fatalizmu. Da bismo promotrili sudbinu u cijelosti, moramo pričekati još neko vrijeme. Oko šezdesete, kad je put za našim leđima duži od onoga pred nama, uočavamo nešto što ranije nismo opažali: put koji smo prešli nije ravan, nego prepun raskrižja, na svakom koraku nalaze se strelice koje označuju drukčiji smjer: odavde kreće puteljak, a odande travnata stazica koja nestaje u šumi. Nekima od ovih skretanja zaputili smo se a da nismo ni primijetili, neka druga pak nismo ni opazili; za ona koja smo zanemarili ne

43

znamo kamo bi nas odvela, na bolje ili lošije mjesto, pa ipak, iako ne znamo, osjećamo žaljenje. Mogli smo učiniti nešto a nismo, umjesto da idemo naprijed, vratili smo se unatrag. Poput igre Čovječe, ne ljuti se, sjećaš li se? Život se odvija na manje-više sličan način.

Putem, duž raskrižja, susrećemo druge živote. Hoćemo li ih upoznati ili ne, do kraja ih doživjeti ili ostaviti po strani, ovisi jedino o izboru koji činimo u danom času; čak i kada toga nismo svjesni, odlučujući hoćemo li nastaviti ravno ili skrenuti, često određujemo svoj život, kao i život onih koji su nam bliski.

48

22. studenoga

oćas se vrijeme promijenilo, s istoka je zapuhao vjetar i rastjerao sve oblake. Prije no što ću započeti pisati, prošetala sam vrtom. Bura je i

dalje snažno puhala, uvlačeći se čak i pod odjeću. Buck je bio radostan, htio se igrati, s češerom u ustima trčkarao je oko mene. S ono malo preostale snage uspjela sam mu ga dobaciti samo jednom. Kratko je letio, no on je bio jednako zadovoljan. Provjerivši zdravstveno stanje tvoje ruže, otišla sam pozdraviti orah i trešnju, moja omiljena stabla.

Sjećaš li se kako si me zadirkivala kada bi me ugledala kako stojim nepomično i milujem stabla? »Što radiš?« govorila si, »pa nije to konjski vrat.« Kada bih ti onda stala tumačiti da je dodirivati drvo isto kao dodirivati bilo koje živo biće, da je čak i bolje od toga, slijegala bi ramenima i odlazila uzrujana. Zašto je bolje? Zato što kad, primjerice, češkam Buckovu glavu, osjećam nešto toplo, treptavo, no uvijek u toj toplini nailazim i na stanoviti nemir. To može biti znak da se bliži ili je podosta odmaklo vrijeme objeda, ili je to nostalgija za tobom, ili jednostavno sjećanje na ružan san. Shvaćaš? U psima, baš kao i ljudima, previše je misli, previše potreba. Postizanje

N

4

spokoja ili sreće nikad ne ovisi samo o njima samima. S drvećem je, međutim, drukčije. Od trenutka

nicanja do smrti, ono nepomično stoji na istome mjestu. Korijenjem se približuje srcu zemlje više od ikoga drugog, krošnjom je najbliže nebu. Limfa u njegovoj nutrini protječe odozgo nadolje, odozdo nagore. Širi se i skuplja ovisno o dnevnome svjetlu. Čeka kišu, čeka sunce, čeka jedno godišnje doba, zatim drugo, čeka smrt. Postoji i to je sve. Razumiješ li sada zašto je lijepo milovati ga? Zbog postojanosti, zbog njegova daha, dugog i dubokog. Negdje u Bibliji stoji da Bog ima široke nosnice. Premda zvuči pomalo bezbožno, kad god bih nastojala zamisliti obličje Božjega bića, padao bi mi na pamet oblik hrasta.

Pokraj kuće mojega djetinjstva nalazio se jedan toliko velik hrast, da su bile potrebne dvije osobe da mu obgrle deblo. Već u dobi od četiri, pet godina rado sam ga obilazila. Sjedila bih tamo, osjećala vlažnost trave pod stražnjicom, svježi zrak među kosom i na licu. Udisala sam znajući da postoji viši poredak stvari i da me on obuhvaća, zajedno sa svim onim što vidim. Premda nisam ništa znala o glazbi, nešto je u meni pjevalo. Ne bih ti znala reći koja je to vrsta melodije bila, nije bilo ni određenog pripjeva ni arije. Bilo je to više poput ritmičkog i snažnog pulsiranja mijeha u blizini mojega srca, i kao da je onda taj dah, šireći se čitavim tijelom i umom, proizvodio jako svjetlo, dvostruke prirode: vlastite, svjetlosne, i ujedno glazbene. Bila sam sretna što postojim, i mimo te sreće, za mene nije postojalo ništa drugo.

Može ti se učiniti čudnim ili pretjeranim da dijete naslućuje takvo što. Nažalost, navikli smo o djetinjstvu

50

razmišljati kao o razdoblju sljepila, nezavršenosti, a ne kao o razdoblju velikog bogatstva. A dovoljno je pozorno zagledati se u oči novorođenčeta da se uvjerimo kako je upravo tako. Jesi li to ikada učinila? Pokušaj ukoliko ti se pruži prilika. Oslobodi se intelektualnih predrasuda i promotri ga. Što vidiš u njegovu pogledu? Prazninu, neosviještenost? Ili pak drevnost, udaljenost, mudrost? Dječji je duh prirodno širi, a mi odrasli smo ga izgubili i ne umijemo ga prihvatiti. U dobi od četiri, pet godina, nisam još znala ništa o vjeri, Bogu, svoj onoj zbrci što su je ljudi izazvali govoreći o tim stvarima.

Znaš, kada je trebalo odlučiti hoćeš li pohađati satove vjeronauka u školi, dugo se nisam mogla odlučiti. S jedne strane, prisjećala sam se toga koliko je poguban bio moj sudar s dogmama, a istodobno sam vjerovala da u odgoju, osim o umu, valja voditi računa i o duhu. Rješenje se nametnulo samo od sebe, onog dana kada je umro tvoj prvi hrčak. Držala si ga u ruci i zbunjeno me gledala. »Gdje je sada?« upitala si me. Ja sam ti odgovorila ponovivši tvoje pitanje: »Što ti misliš, gdje je?« Sjećaš li se što si mi odgovorila? »Na dva mjesta, malo ovdje, a malo među oblacima.« Istog poslijepodneva pokopale smo ga uz mali ispraćaj. Klečeći pred malim humkom izgovorila si svoju molitvu: »Budi sretan, Tony. Jednog dana ćemo se ponovno sresti.«

Možda ti dosad nisam rekla da sam prvih pet godina školovanja provela u časnih sestara, u zavodu Srca Isusova. Moj već razigrani um pretrpio je tamo nemalu štetu. Na ulazu u dom, sestre su tijekom čitave godine držale velike jaslice. U njima je bio Isus u svojoj kolibi, s ocem, majkom, volom i magarčićem, a posvuda uokolo

2�

brežuljci i vrleti od papira, nastanjeni samo stadima ovčica. Svaka ovčica predstavljala je jednu od učenica, i ovisno o tome kako se potonja ponašala tijekom dana, udaljila bi se ili približila Isusovoj kolibi. Svakog jutra, prije odlaska u razred, prolazile smo onuda i u prolazu provjeravale svoj položaj. Nasuprot kolibi nalazila se vrlo duboka provalija i tamo bi dospjele one najzločestije, s dvjema nožicama već preko ruba ponora. Od šeste do desete godine živjela sam oviseći o koracima mojega jaganjca. Ne trebam ti ni govoriti da se gotovo nikada nije pomaknuo s ruba provalije.

U sebi sam svom svojom voljom nastojala slijediti naputke kojima su me učili. Činila sam to slijedeći neki urođeni dječji konformizam, ali ne samo zbog njega. Bila sam iskreno uvjerena da čovjek mora biti dobar, da ne valja lagati, kao i da ne valja biti tašt. Unatoč tome, vazda sam se nalazila na rubu ponora. Zbog čega? Ni zbog čega. Kada bih, sva u suzama, odlazila nadstojnici želeći doznati razloge tko zna kojeg po redu premještanja, ona bi mi odgovarala: »Jer si jučer na glavi imala preveliku vrpcu... Jer te prigodom izlaska iz škole jedna prijateljica čula kako pjevušiš... Jer nisi oprala ruke prije no što si sjela za stol.« Shvaćaš li? I ovoga puta moji su grijesi bili izvanjski, istovjetni onima koje mi je pripisivala moja majka. Nisu nas učili dosljednosti, nego konformizmu. Jednog dana, našavši se na samom rubu provalije, briznuh u plač govoreći: »Ali ja volim Isusa.« Znaš li što je tada rekla sestra koja je stajala u blizini? »Lijepo, osim što si neuredna, još i lažeš? Da doista voliš Isusa, bolje bi pazila na urednost svojih bilježnica.« Rekavši to, kažiprstom je frknula moju ovčicu i strmoglavila je u provaliju.

52

Mislim da nakon te zgode dva mjeseca nisam spavala. Čim bih zatvorila oči, osjetila bih kako se tkanina madraca pod mojim leđima pretvara u plamen i jezivi se glasovi cere u meni govoreći: »Čekaj samo, sada ćemo doći po tebe.« Naravno, moji roditelji nisu ništa o tome znali. Vidjevši da sam blijeda u licu i nemirna, majka je ponavljala: »Dijete je iscrpljeno«, a ja sam bez pogovora gutala žličice i žličice sirupa za jačanje.

Tko zna koliko se tankoćutnih i pametnih ljudi na taj način zauvijek udaljilo od područja duha. Svaki put kad čujem da netko kaže kako je uživao u školskim danima, osjećam se zbunjenom. Za mene je to jedno od ružnijih razdoblja u životu, možda čak i najružnije, zbog osjećaja nemoći koji ga je obilježio. U osnovnoj školi sam se čitavo vrijeme silovito borila između želje da ostanem vjerna onome što sam osjećala u nutrini i želje da se prilagodim onome što su vjerovali drugi, premda sam slutila da je u pitanju laž.

Čudno, no iznova proživljujući osjećaje iz tog doba, imam dojam da do prave krize odrastanja kod mene nije ni došlo u mladosti, kako obično biva, nego upravo u djetinjstvu. S dvanaest, trinaest godina ja sam već posjedovala stanovitu nesretnu zrelost. Velika metafizička pitanja polako su nestajala da bi prepustila mjesto novim i nevinim maštarijama. Nedjeljom, kao i za blagdana, pohađala sam misu u majčinoj pratnji. Skrušeno bih kleknula da primim hostiju, a za to bih vrijeme mislila na druge stvari; bila je to samo jedna od malih uloga koje sam morala prihvatiti da bih živjela u miru. Zato te nisam upisala na satove vjeronauka, niti sam se ikada zbog toga pokajala. Kada bi mi, iz dječje znatiželje, postavljala

2�

pitanja o ovoj ili onoj temi, uvijek sam ti nastojala odgovoriti izravno i iskreno, poštujući tajnu koja postoji u svakom od nas. A kad si mi prestala postavljati pitanja, uzdržala sam se od razgovora. U tim stvarima izlišno je svako nametanje ili nagovaranje, u protivnom se događa isto što i s putujućim trgovcima. Što više hvale svoj proizvod, to više sumnjamo da je posrijedi prijevara. Željela sam samo u tebi ne ugasiti ono što već postoji. Sve ostalo je moglo pričekati.

Nemoj, međutim, misliti da je moj put bio tako jednostavan; premda sam s četiri godine naslutila duh koji okružuje svaku stvar, sa sedam sam ga već zaboravila. U prvo sam vrijeme, istina, još uvijek mogla čuti glazbu, doduše u pozadini, ali ipak je bila tu. Zvučala je poput brzice u planinskom ždrijelu; kada bih mirno i pozorno stajala, s ruba provalije mogla sam začuti njezin zvuk. Kasnije, brzica se pretvorila u stari pokvareni radio aparat. Melodija bi prasnula prvo preglasno, a samo tren kasnije posve utihnula.

Majka i otac nisu propuštali priliku da mi prigovore zbog mojih pjevačkih navika. Jednom sam, za vrijeme objeda, čak dobila pljusku - svoju prvu pljusku - jer mi se potkralo jedno »tralala«. »Za stolom se ne pjeva«, zagrmio je otac. »Ne pjeva onaj tko nije pjevač«, prijetila je majka. Zaplakala sam ponavljajući kroz suze: »Ali u meni sve pjeva.« Sve što bi odudaralo od konkretnog svijeta materije, za moje je roditelje bilo posve nerazumljivo. Kako sam onda mogla zadržati svoju glazbu? Jedino u slučaju da mi je bila zapisana sudbina sveca. A moja je sudbina, nažalost, bila okrutno normalna.

Malo pomalo, nestalo je glazbe, a s njome i osjećaja

54

duboke radosti koji me pratio u ranim godinama. Znaš, upravo je radost ono što mi najviše nedostaje. Kasnije sam, naravno, okušala i sreću, no sreća je u odnosu na radost kao električna žarulja u odnosu na sunce. Sreća uvijek ima razlog, sretni smo zbog nečega, ona je osjećaj čije postojanje uvijek ovisi o nečem izvanjskom. Radost, nasuprot tome, ne ovisi ni o čemu. Obuzima te bez ikakva posebnog razloga, u svojoj je biti nalik suncu: isijava toplinu zahvaljujući vatri tvog vlastitog srca.

S godinama, napustila sam samu sebe, onaj najdublji dio mene, da bih postala druga osoba, onakva kakvom su me roditelji priželjkivali. Napustila sam vlastitu osobnost da bih stekla značaj. Značaj se, i sama ćeš iskusiti, u svijetu mnogo više cijeni od osobnosti.

No značaj i osobnost, protivno općem uvjerenju, ne idu jedno s drugim, štoviše, često jedno isključuje drugo. Moja majka je, primjerice, posjedovala snažan stav, bila je čvrsto uvjerena u svaki svoj čin, i ništa, doista ništa nije moglo narušiti tu njezinu sigurnost. Ja sam pak bila njezina potpuna suprotnost. U svakodnevnom životu nije bilo stvari koja bi potaknula moj zanos. Pred svakim bih se izborom krzmala i toliko dugo oklijevala, da bi na koncu osobe iz moje blizine, izgubivši strpljenje, odlučile umjesto mene.

Nemoj misliti da se napuštanje osobnosti za ljubav hinjena značaja odvijalo prirodno. Nešto je u meni i dalje pružalo otpor, jedan dio mene je želio i dalje ostati ja, dok se drugi pak, žudeći za tuđom ljubavlju, nastojao prilagoditi životnim potrebama. Teške li bitke! Mrzila sam svoju majku, njezino površno i isprazno ponašanje. Mrzila sam je, pa ipak sam joj, protiv svoje volje, sve više bila

22

nalik. Velika i strašna odgojna ucjena, kojoj je gotovo nemoguće izmaknuti. Nijedno dijete ne može živjeti bez ljubavi. Iz tog se razloga prilagođujemo nametnutome modelu, čak i ako nam se uopće ne dopada, čak i ako ga ne smatramo pravednim. Učinak tog mehanizma u odrasloj dobi ne nestaje. Isto, kad sama postaneš majkom, ponovno niče, a da to uopće i ne opaziš ili poželiš, i iznova određuje tvoje postupke. I ja sam, rodivši tvoju majku, bila čvrsto uvjerena da ću se ponašati drukčije. Zapravo je tako i bilo, no razlika je zahvaćala samo površinu, bila je lažna. Ne želeći tvojoj majci nametati model, kao što su ga meni ranije nametali, prepuštala sam joj potpunu slobodu izbora, željela sam da osjeti kako su svi njezini postupci odobreni, stalno sam joj ponavljala: »Različite smo osobe, i u svojoj različitosti moramo poštovati jedna drugu.«

U svemu tome potkrala mi se pogreška, krupna pogreška. Znaš li koja? Manjak identiteta. Premda sam već bila odrasla, nisam posjedovala nikakve sigurnosti. Nisam sebe voljela niti poštovala. Zahvaljujući onoj suptilnoj i oportunističkoj dječjoj tankoćutnosti, tvoja je majka odmah naslutila, osjetila da sam slaba, krhka, lak protivnik. Slika koja mi pada na pamet kad razmišljam o našem odnosu je slika stabla i njegove biljke nametnice. Stablo je starije i više, odavna već stoji na svojemu mjestu i korijenje mu je duboko. U samo jedno godišnje doba biljka iznikne u njegovu podnožju, umjesto korijenja ima žilice, vlakna. Pod svakim vlaknom ima sisaljke kojima prianja uz deblo penjući se. Nakon godinu, dvije, već je dosegnula vrh krošnje. Dok njezin domaćin gubi lišće, ona ostaje zelena. Nastavlja se širiti i hvatati korijen, sve dok

56

ga posve ne prekrije, sve dok sunce i voda ne stanu stizati samo njoj. Uto se stablo osuši i umre, pretvorivši se u panj, u bijedni potporanj za biljku penjačicu.

Iza njezina tragičnog odlaska, nekoliko godina nisam mislila na nju. Katkad bih pomislila da sam ja zaboravila i prigovarala sebi zbog svoje okrutnosti. Istina, valjalo je voditi brigu o tebi, no ne vjerujem da je to bio pravi razlog, možda samo djelomično. Osjećaj poraza bio je presnažan da bih ga prihvatila. Tek posljednjih godina, kada si se ti počela udaljavati i tražiti vlastiti put, oživjela je u meni misao na tvoju majku i stala me opsjedati. Najviše se osjećam krivom zbog toga što nikada nisam imala hrabrosti suprotstaviti joj se i reći: »Posve si u krivu, činiš gluposti.« Osjećala sam kako se iza njezina govora kriju opasni slogani, za njezino dobro valjalo ih je pobiti, no ja sam se ipak suzdržala od miješanja. Nije u pitanju bila ravnodušnost, jer raspravljale smo o temeljnim životnim stvarima. Na moje postupke — odnosno ne-postupke — utjecalo je ponašanje koje sam usvojila od svoje majke. Da bih bila voljena, morala sam izbjegavati sukob, glumiti onu koja nisam. Ilaria je, naravno, bila drska i odlučnija, i ja sam se bojala otvorena sukoba, bojala sam se suprotstaviti. Da sam je stvarno voljela, bila bih pokazala ljutnju, strogost; bila bih je prisilila da rješava stvari ili da ih uopće ne poduzima. Možda joj je upravo to trebalo, možda je upravo to željela.

Tko zna zašto je temeljne istine najteže shvatiti? Da sam tada shvatila kako ljubav u prvom redu znači snagu, događaji bi se vjerojatno razvijali drukčije. No uvjet snage je ljubav prema sebi; da bismo sebe voljeli, moramo se temeljito poznavati, znati sve o sebi, čak i najskrivenije

23

stvari, najteže prihvatljive. Kako zadovoljiti sve te uvjete kada te život i njegova bujica vuku naprijed? To može samo onaj tko je obdaren čudesnim sposobnostima. Običnim smrtnicima, osobama poput mene ili tvoje majke, ne preostaje drugo doli sudbina kakvu imaju grane ili plastične boce. Netko te - ili vjetar - najednom baci u rijeku, a ti, zahvaljujući svojoj građi, ne toneš na dno nego plutaš; već i to ti se čini poput pobjede, i stoga odmah zabrzaš, klizeći u smjeru bujice; s vremena na vrijeme, zbog zapetljanog korijenja ili kakvog kamena prisiljen si zastati; stojiš u mjestu, zapljuskuje te voda, zatim se voda diže i ti si ponovno slobodan, ideš dalje; kad je voda mirna plutaš na površini, kad se pojave brzaci potope te; ne znaš kamo ideš i ne postavljaš sebi to pitanje; u mirnijim dijelovima puta možeš promatrati krajobraze, nasipe, grmlje; ono što vidiš više su oblici i vrste boja, a manje pojedinosti, prebrzo se krećeš da bi vidio išta drugo; zatim, s vremenom i kilometrima, obala je sve niža, rijeka sve šira, još uvijek ima korito ali ne zadugo. »Kamo idem?« pitaš se i u tom času pred tobom se otvara more.

Velik dio života prošao je baš tako. Više sam mlatarala rukama no plivala. Nesigurnim i smetenim pokretima, bez sklada i radosti, uspijevala sam samo održati se na površini.

Zašto ti sve ovo pišem? Što znači ova duga, toliko intimna ispovijest? Možda si se već umorila, možda si gunđajući listala stranicu za stranicom. Na što cilja, možda se pitaš, kamo me vodi? Istina je, rastreseno pripovijedam, mjesto da krenem glavnom ulicom, često i rado zalazim na neugledne puteljke. Ostavljam dojam osobe koja se izgubila. No ovo putovanje iziskuje ono što ti toliko tražiš:

58

središte. Sjećaš li se kad sam te naučila kako se pripravljaju

palačinke? Kad ih okrećeš u zraku, govorila sam ti, moraš misliti na sve drugo osim na to da moraju pasti ravno u tavu. Ako se usredotočiš na let, budi sigurna da će pasti zgužvane ili će pljusnuti ravno na štednjak. Smiješno, no upravo rastresenost omogućuje prilaz središtu stvari, njihovu srcu.

Umjesto srca sada progovara moj želudac. Prigovara i ima pravo, jer uz palačinke i putovanje rijekom, stiglo je i vrijeme večere. Ostavljam te, no prije toga moram ti uputiti još jedan poljubac, koje ti tako ne voliš.

2

23. studenoga

jetar je jučer odnio jednu žrtvu, pronašla sam je jutros, za uobičajene šetnje vrtom. Kao da mi je anđeo čuvar prišapnuo, umjesto da kao i obično

kružim oko kuće, otišla sam do samoga kraja vrta, tamo gdje je nekoć bio kokošinjac, a sada se nalazi spremište gnojiva. Baš dok sam šetala uzduž zidića koji nas razdvaja od Walterove obitelji, opazih na zemlji nešto tamno. Mogao je biti češer, ali nije, jer se to nešto u pravilnim razmacima micalo. Izašla sam bez naočala pa sam tek posve prišavši opazila da se radi o mladom kosu. Posegnuvši za njim izložila sam se opasnosti da slomim bedrenu kost. Kako sam mu prilazila, odskakivao je prema naprijed. Da sam mlađa, uhvatila bih ga bila za tren oka, no sada sam previše spora za to. Na koncu se mudro dosjetih: skinula sam s glave rubac i prekrila ga njime. Tako zamotanog odnijela sam ga u kuću i smjestila ga u staru kutiju za cipele, koju sam iznutra obložila starim krpama, a poklopac izbušila rupama od kojih je jedna bila dovoljno velika da kroz nju prođe ptičja glavica.

Dok pišem, nalazi se pokraj mene, na stolu. Nisam ga još nahranila jer je previše uzbuđen. Gledajući ga tako uzbuđenog i sama se uzbudim, njegov preplašeni pogled

V

60

uznemiruje me. Kad bi ovog časa kakva vila osvanula između hladnjaka i štednjaka, zaslijepivši me svojim sjajem, znaš li što bih od nje tražila? Tražila bih Prsten kralja

Salomona, magičnu napravu koja omogućuje razgovor sa svim životinjama koje postoje. Tako bih kosu mogla reći: »Ne boj se, maleno moje. Ja, doduše, jesam ljudsko biće, ali s dobrim namjerama. Liječit ću te, hraniti, i kada budeš opet zdrav, dat ću ti da odletiš.«

No, vratimo se nama. Jučer smo se rastale u kuhinji, s mojom prozaičnom prispodobom o palačinkama. Zacijelo te rasrdila. U mladosti uvijek mislimo da velike stvari, kad ih opisujemo, iziskuju još veće, zvučne riječi. Netom prije no što ćeš otići, na jastuku si mi ostavila pismo u kojemu si pokušala objasniti svoju tjeskobu. Sada, kad si daleko, mogu ti otkriti da osim osjećaja tjeskobe, od čitavog tog pisma nisam ništa razumjela. Sve je bilo tako zamršeno, nerazumljivo. Ja sam jednostavno biće, vrijeme kojemu pripadam različito je od tvojega: ako je nešto bijelo, kažem da je bijelo, ako je crno, onda je crno. Rješenje problema pronalazim u svakodnevnom iskustvu, u prihvaćanju stvari onakvima kakve jesu, a ne kakve bi, po drugima, trebale biti. Počnemo li odbacivati balast, uklanjati ono što nam ne pripada, a stiže izvana, već smo na dobrom putu. Toliko sam puta imala dojam da te tvoja čitanja, umjesto da ti pomognu, zapravo zbunjuju, da ostavljaju oko tebe crnilo, poput sipe u bijegu.

Prije odluke o svojem odlasku, predložila si mi i drugo moguće rješenje. Ili ćeš otići na godinu dana u inozemstvo, ili ćeš posjećivati psihoanalitičara. Oštro sam reagirala, sjećaš li se? Možeš otputovati i na tri godine,

5�

rekla sam ti, ali k psihoanalitičaru nećeš nijednom otići, ne dopuštam ti, čak ni u slučaju da sama plaćaš. Bila si iznenađena oštrinom moje reakcije. Vjerovala si da mi, predlažući psihoanalitičara, zapravo nudiš manje zlo. Iako se uopće nisi opirala, vjerojatno si pomislila da sam previše stara da bih razumjela takvo što, ili premalo obaviještena. Varaš se. O Freudu sam slušala još kao dijete. Među braćom mojeg oca jedan je bio liječnik, i budući da je studirao u Beču, vrlo je rano upoznao Freudove teorije. Svidjele su mu se i svaki put kad bi došao k nama na objed, uvjeravao bi moje roditelje u njihovu učinkovitost. »Nikada me nećeš uvjeriti da sanjati špagete znači bojati se smrti«, grmjela je moja majka. »Ako sanjam špagete, to znači da sam gladna.« Stričevi pokušaji da je uvjeri kako njezina tvrdoglavost proizlazi iz potiskivanja, da je njezin strah od smrti nedvojben jer špageti u snu nisu drugo doli crvi, a crvi predstavljaju ono u što ćemo se jednog dana svi pretvoriti, bili su uzaludni. Znaš li čega bi se tada dosjetila moja majka? Nakon trenutka šutnje svojim bi sopranom provalila: »A što ako sanjam makarone?«

Moje iskustvo s psihoanalizom ne završava tom dječjom zgodom. Tvoja je majka deset godina posjećivala psihoanalitičara, odnosno nekoga koga je takvim smatrala. Odlazila je k njemu do same smrti, pa sam, premda neizravno, mogla dan za danom slijediti razvoj njihova odnosa. Na početku mi, istina, nije ništa o tim stvarima govorila, jer znaš, riječ je o profesionalnoj tajni. Ono što me, međutim, odmah pogodilo u negativnom smislu bio je trenutni i potpuni osjećaj ovisnosti. Već nakon mjesec dana sav njezin život bio je usredotočen na sastanke, na

62

ono što se pritom događalo između nje i onoga gospodina. Ljubomora, reći ćeš. Možda, i to je moguće, ali nije najznačajnije. Ono što me je tištalo u prvom redu bijaše strepnja zbog njezina robovanja novoj ovisnosti; prva je bila politička, a sada ju je zamijenio odnos s tim gospodinom. Ilaria ga je upoznala tijekom posljednje godine boravka u Padovi, gdje je i dalje odlazila svakoga tjedna. Kada me je obavijestila o toj novosti, bila sam iznenađena i rekla sam joj: »Zar je baš nužno odlaziti u drugi grad da bi pronašla dobrog liječnika?«

S jedne strane, odluka da potraži liječnika kako bi izašla iz stanja neprekidne krize pružala mi je osjećaj olakšanja. Na koncu, govorila sam sebi, Ilaria je odlučila od nekoga zatražiti pomoć i to je već korak naprijed; s druge strane, poznavajući njezinu krhkost, strepila sam zbog izbora osobe kojoj se obratila. Pokušati proniknuti u misli druge osobe uvijek je krajnje osjetljiv postupak. »Kako si ga pronašla?« pitala sam je. »Je li ti ga tko preporučio?« No ona je umjesto odgovora slijegala ramenima. »Što nastojiš doznati?« govorila je, prekidajući rečenicu značajnom šutnjom.

Premda je u Trstu živjela sama, na svoj račun, zadržale smo naviku da barem jednom na tjedan objedujemo zajedno. Od početka terapije naši su razgovori u tim prigodama bili obilježeni namjernom i izrazitom površnošću. Razgovarale smo o onome što se događalo u gradu, o vremenu, a ako bi vrijeme bilo lijepo i u gradu se ne bi ništa događalo, mi bismo gotovo čitavo vrijeme šutjele.

Međutim, već nakon njezina trećeg ili četvrtog odlaska u Padovu, opazila sam promjenu. Umjesto da obje

5�

govorimo ni o čemu, sada je ona postavljala pitanja: željela je doznati sve o prošlosti, o meni, o njezinu ocu, o našim odnosima. U njezinim pitanjima nije bilo nježnosti ni znatiželje, ton je bio posve isljednički: više bi puta ponavljala isto pitanje ustrajući pritom na najmanjim pojedinostima, izražavajući sumnju u slučaju zgoda koje je i sama proživjela i kojih se dobro sjećala; u tim trenucima činilo mi se kao da, umjesto s vlastitom kćeri, razgovaram s kakvim narednikom koji pod svaku cijenu od mene želi ishoditi priznanje o zločinu. Jednoga dana, izgubivši strpljenje, rekoh joj: »Iskreno mi reci, na što zapravo ciljaš?« Ona me pogleda blago ironično, uze u ruku vilicu, kucnu njome o čašu i kad je čaša odzvonila cin, reče: »Samo na jedno, na početak. Želim znati kada i zašto ste mi ti i tvoj suprug potkresali krila.«

Prigodom tog objeda posljednji put sam pristala na obasipanje pitanjima. Već idućeg tjedna nazvala sam je i pozvala je da dođe ali pod jednim uvjetom, da umjesto ispitivanja uspostavimo dijalog.

Jesam li se osjećala krivom? Naravno, osjećala sam se krivom, o mnogim sam stvarima mogla razgovarati s Ilariom, ali mi nije izgledalo ni pravedno ni korisno otkrivati tako osjetljive stvari pod isljedničkim pritiskom; da sam pristala na igru, umjesto novog odnosa između dviju odraslih osoba, ja bih i dalje igrala krivca, a ona žrtvu, bez mogućnosti iskupljenja.

Nekoliko mjeseci kasnije opet sam s njome razgovarala o terapiji. Sada je već sa svojim liječnikom provodila čitave vikende, oslabila je, i u njezinu je glasu bilo neke histerije koju nikada ranije nisam opazila. Pripovijedala sam joj o bratu njezina djeda, o njegovim

64

prvim dodirima s psihoanalizom, i zatim, nedužno upitala: »Kojoj školi pripada tvoj analitičar?« »Nijednoj«, odgovori, »ili, točnije, školi koju je sam stvorio.«

Od tog trenutka moja se strepnja pretvorila u pravu i duboku brigu. Pošlo mi je za rukom da otkrijem ime liječnika, i da nakon kraće istrage spoznam kako isti uopće nije liječnik. Nada što sam je u početku gajila glede učinka terapije, u trenu se srušila. Naravno, nije me zabrinulo što on nema diplomu, već ima li to veze s činjenicom da se Ilarijino stanje neprestano pogoršava. Da je terapija učinkovita, mislila sam, nakon početnog lošeg stanja uslijedilo bi poboljšanje, postupno bi se, između sumnji i padova, probijala osviještenost. Malo pomalo, Ilaria je gubila zanimanje za sve što ju je okruživalo. Studij je završila prije dosta godina, a nije radila. Udaljila se od ionako malobrojnih prijatelja, njezina jedina aktivnost bila je da s usredotočenošću entomologa proučava svoje mentalne procese. Svijet se vrtio oko onoga što je noću sanjala, oko rečenice koju smo ja ili njezin otac izgovorili prije dvadeset godina. Pred njezinim propadanjem osjećala sam se posve bespomoćno.

Tek tri godine kasnije, nekoliko je tjedana tinjao mali tračak nade. Nedugo nakon Uskrsa predložila sam joj da otputujemo zajedno; na veliko iznenađenje, umjesto da unaprijed odbije ponudu, Ilarija je, podignuvši pogled s tanjura, upitala: »A kamo bismo mogle otići?« »Ne znam«, odgovorih joj, »kamo ti želiš, gdje god poželimo.«

Tog istog poslijepodneva s nestrpljenjem smo čekale da se otvore putničke agencije. Tjednima smo ih obilazile tražeći nešto što bi nam se svidjelo. Na koncu smo se odlučile za Grčku: Kretu i Santorini, koncem svibnja.

52

Praktične stvari koje je trebalo obaviti prije polaska približile su nas kao nikada dotad. Bila je opsjednuta kovčezima, strahom da ne zaboravi štogod važno. Želeći je umiriti, kupila sam joj mali notes: »Popiši sve što ti je potrebno«, rekla sam joj. »Kad neku stvar staviš u kovčeg, obilježi je križićem.«

Uvečer, prije spavanja, žalila sam što se ranije nisam sjetila da zajedničko putovanje može biti izvrstan način da se uspostavi ili popravi neki odnos. U petak, prije polaska, Ilaria me nazvala i progovorila metalnim glasom. »Moram ići u Padovu«, reče mi, »vraćam se najkasnije u utorak navečer.« »Moraš li baš?« upitah je, ali je već bila spustila slušalicu.

Do idućeg četvrtka nisam od nje čula ni glasa. U dva zazvoni telefon. U glasu joj se osjećala mješavina žaljenja i hladnoće. »Žao mi je«, reče »ali ne mogu otputovati u Grčku.« Čekala je da čuje moju reakciju, i ja sam čekala. Nekoliko trenutaka kasnije odgovorila sam: »I meni je jako žao. Ipak, ja ću svejedno otići.« Primijetila je moje razočaranje i pokušala mi ponuditi opravdavanje: »Ako odem, to znači da bježim od sebe same«, šapnula je.

Kako i sama možeš zamisliti, bilo je to jako tužno putovanje. Trudila sam se slijediti vodiče, zanimati se za krajolike, arheologiju, a zapravo sam razmišljala o tvojoj majci i o tome kamo će je odvesti njezin način života.

Ilaria je, govorila sam sebi, nalik seljaku koji je zasadio vrt i kojega, nakon što su u njemu niknule prve biljčice, obuzima strah da im štogod može naškoditi. Da bi ih zaštitio od nepogoda, kupuje plastični zaklon koji ne propušta vodu, vjetar ili led, i prekriva ih njime; da bi ih zaštitio od uši ili ličinki, prska ih obilnim količinama

66

insekticida. Njegov rad ne poznaje stanke, nema jednog trenutka noću ili danju u kojemu ne misli na vrt i na njegovu zaštitu. Onda se jednog jutra, kad podigne zaklon, ružno iznenadi shvativši da su sve biljke sagnjile i umrle. Da im je dopustio slobodno rasti, neke bi također uvenule, ali bi ih stanovit broj ipak preživio. Pokraj biljaka koje je sam zasadio, zahvaljujući vjetru i kukcima, niknule bi druge, od kojih bi neke bile korov i njih bi počupao, ali bi se druge razvile u cvijeće i svojim bi bojama razvedrile jednoličan vrt. Shvaćaš? Tako stoje stvari, u životu treba biti širokogrudan: brinuti se o svom malom značaju i ne vidjeti pritom ništa drugo oko sebe, znači još uvijek disati, ali zapravo biti mrtav.

Prepustivši se pretjeranoj disciplini uma, Ilaria je u sebi potisnula glas srca. U strahu od raspravljanja s njome, nisam se usudila izgovoriti tu riječ. Srce. Jednom sam joj, u njezinoj ranoj mladosti, rekla: srce je središte duha. Idućeg jutra na stolu u kuhinji dočekao me rječnik otvoren na stranici gdje se nalazila riječ »spirito«1 i crvenom olovkom podvučeno tumačenje: bezbojna tekućina namijenjena konzerviranju plodova.

Danas riječ srce ukazuje na nešto naivno, priprosto. U vrijeme moje mladosti izgovarali smo je bez nelagode. U rijetkim se prilikama danas može čuti ta riječ i to uglavnom kad se govori o lošem radu srca. Ne misli se tada na potpunost značenja riječi srce, nego na medicinsko stanje: možda koronarnu ishemiju ili lakši atrijalni defekt. No o srcu, o njemu kao središtu ljudskoga duha, više se

1 Riječ »spirito« u talijanskom ima dvojako značenje: označuje duh i alkohol (špirit,

kemijsku tekućinu); nap. prev.

53

uopće ne govori. Toliko sam se puta pitala o razlozima tog progonstva. »Tko se povodi za srcem, taj je budala«, često je govorio Augusto citirajući Bibliju. Zašto bi bio budala? Možda zato što srce nalikuje sagorijevalištu? Možda zato što je unutra mrak, mrak i vatra? Razum je onoliko moderan koliko je srce drevno. Tko sluša srce, misli se stoga, sklon je životinjskom, nekontroliranom; tko sluša razum, kreće se prema najvišim spoznajama. A što ako to uopće nije tako, ako je upravo obrnuto? Što ako je baš ta pretjerana mjera razuma kriva za osiromašenje našeg života?

Na povratku iz Grčke jutra sam obično provodila na brodskome mostu, odakle sam mogla vidjeti komandne ploče. Sviđalo mi se viriti unutra, promatrati radar i sve one složene strojeve koji su kazivali kuda idemo. Jednoga dana, dok sam promatrala različite antene koje su podrhtavale u zraku, pomislila sam kako čovjek sve više sliči radio aparatu koji može uhvatiti samo jednu frekvenciju. Baš kao kod malih radio aparata koje dobivamo kao štosne reklamne poklone: premda se na skali vidi mnogo radio stanica, pomičući sintonizator uspijevamo pronaći samo jednu ili dvije, sve ostale ne prestaju krčati. Čini mi se da se slično događa kad pretjerano razmišljanjamo: od cjelokupne stvarnosti koja nas okružuje uspijevamo uhvatiti samo uski dio. U tom djeliću često caruje pomutnja jer je sve zagušeno riječima, a riječi nas uglavnom, umjesto da nas povedu u šire prostore, samo vrte u krug.

Razumijevanje iziskuje šutnju. U mladosti to nisam znala, no sada znam, kružeći nijemom i samotnom kućom poput ribe u kristalnoj kugli. To je otprilike kao kad pod

68

otireš metlom ili vlažnom krpom: koristiš li metlu, veći dio prašine diže se u zrak i pada na okolne predmete; koristiš li pak navlaženu krpu, pod postaje sjajan i gladak. Šutnja je poput vlažne krpe, ona otklanja sloj prašine. Razum je zarobljen riječima i jedini ritam koji mu pripada neuredni je ritam misli. Srce, međutim, diše; od svih organa jedino ono kuca i to mu kucanje omogućuje da postigne sklad s drugim, većim ritmovima. Katkad mi se dogodi, više iz rastresenosti no nečeg drugog, da čitavo poslijepodne ostavim uključen televizor, čak i kad ga ne gledam. Njegov me zvuk prati sobama, i uvečer kad legnem nervoznija sam no inače i san mi ne dolazi na oči. Neprekidni šumovi i buka predstavljaju neku vrst droge. Kad se na njih navikneš, teško ti je bez njih.

Ne želim pretjerati, ne sada. Na stranicama koje sam ti danas napisala sve je otprilike kao da sam pripremila tortu miješajući različite recepte: malo badema, zatim skute, grožđica i ruma, piškota i marcipana, čokolade i jagoda - ukratko, poput jedne od onih strašnih stvari koje si mi jednom dala da kušam, rekavši mi da se zove nouvelle cuisine. Složenac? Možda. Pretpostavljam da se neki filozof ne bi mogao uzdržati, a da čitajući sve ne obilježi crvenom olovkom, poput starih učiteljica. »Nedosljedno«, napisao bi, »ne uklapa se u temu, dijalektički neprihvatljivo.«

A tek kad bi to dospjelo u ruke nekom psihologu! Mogao bi napisati čitav članak o neuspjelom odnosu s kćeri, o svemu onom što potiskujem. Čak i ako sam štogod potisnula, kakve li koristi sada od toga? Imala sam kćer i izgubila sam je. Poginula je u automobilskoj nezgodi, istog onog dana kada sam joj otkrila da otac koji

5

joj je, po njezinu mišljenju, nanio toliko štete, nije njezin pravi otac. Taj je dan prisutan pred mojim očima poput filmske vrpce, samo što se ona ne okreće u kakvom projektoru, nego je čavlom prikovana uza zid. Napamet poznajem slijed prizora, svaki detalj svake scene. Ništa mi ne može izbjeći, sve se nalazi u meni, otkucava u mojim mislima kad spavam i kad sam budna. Otkucavat će i poslije moje smrti.

Kos se probudio, ujednačenim ritmom izviruje glavicom iz rupe, glasno pijučući. »Gladan sam«, kao da kaže, »što čekaš, nahrani me.« Digla sam se, otvorila hladnjak, pogledala ima li unutra nečega što bi mu odgovaralo. Budući da nije bilo ničeg, posegnula sam za telefonom kako bih od gospodina Waltera zatražila crve. Dok sam birala broj, rekoh mu: »Blago tebi, maleni, rodio si se iz jajeta i nakon prvog leta zaboravio lice svojih roditelja.«

70

30. studenoga

utros, malo prije devet sati navratio je Walter sa suprugom i donio vrećicu crva. Dobio ih je od rođaka koji se bavi ribolovom. Bile su to ličinke iz

brašna. Uz njegovu pomoć nježno sam izvukla kosa iz kutije; pod mekanim perjem srce mu je udaralo kao ludo. Metalnom hvataljkom uzimala sam crve iz tanjurića i nudila mu ih. No, koliko god mu ja njima primamljivo mahala pred kljunom, nisu ga zanimali. »Otvorite mu kljun čačkalicom«, nagovarao me Walter, »pridržite ga prstima.« No ja nisam imala hrabrosti to učiniti. U jednom času, zahvaljujući brojnim pticama koje smo zajedno uzgajale, sjetih se da valja podražiti kljun sa strane, pa tako i učinih. I stvarno, kao da otraga postoji opruga, kos je odmah rastvorio kljun. Nakon tri ličinke bio je sit. Gospođa Razman je skuhala kavu jer ja to više ne mogu najbolje učiniti otkako me ruka ne služi i nakon toga smo razgovarali o svemu i svačemu. Bez njihove pomoći i ljubaznosti, život bi mi bio mnogo teži. Kroz koji dan poći će u rasadnik kupiti gomolje i sjemenje za proljeće koje se približava. Pozvali su me da pođem s njima. Nisam rekla ni ne ni da, dogovorili smo se da se sutra u devet sati čujemo telefonom.

J

3�

Bio je tada osmi svibnja. Jutro sam provela uređujući vrt, procvao je trolisnjak, a trešnja se osula pupoljcima. U vrijeme ručka nenajavljeno se pojavila tvoja majka. U tišini mi je prišla s leđa. »Iznenađenje«, povikala je iznenada i ja sam od straha ispustila grablje. Izraz njezina lica posve je odudarao od lažnog radosnog poleta u uzviku. Bila je žuta u licu i stisnutih usana. Dok je govorila neprestano je rukom prolazila kroz kosu, uklanjajući je s lica, povlačeći je, stavljajući pramen u usta.

U posljednje je vrijeme stalno tako izgledala, pa se nisam zabrinula, barem ne više no ranije. Upitala sam je gdje si. Odgovorila mi je da te je ostavila kod prijateljice, da se tamo igraš. Dok smo ulazile u kuću, iz džepa je izvukla kiticu zgužvanih potočnica. »Danas je majčin dan«, rekla je, nepomično me gledajući s cvijećem u ruci, ne mogavši se odlučiti da učini korak. Tada sam ga učinila ja, prišla sam joj i zahvalila joj nježno je zagrlivši. Kad sam osjetila njezino tijelo, obuzela me briga. Bila je posve ukočena. Kad sam je zagrlila, još se više stisnula. Imala sam dojam da joj tijelo iznutra, kao da je posve prazno, širi hladnoću poput stijene. Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislila na tebe. Što će biti s djetetom, zapitala sam se, ako se majka nalazi u takvom stanju? S vremenom, umjesto da se popravi, stanje se pogoršavalo. Bila sam zabrinuta za tebe, za tvoje odrastanje. Tvoja je majka bila vrlo ljubomorna, dovodila te ovamo što je manje mogla. Željela te zaštiti od mojeg lošeg utjecaja. Ako sam već uništila nju, neće mi dopustiti da uništim i tebe.

Bilo je vrijeme objeda, i nakon zagrljaja, pođoh u

72

kuhinju pripremiti štogod. Bilo je toplo pa smo stol priredile na otvorenom, pod glicinijama. Odabrala sam stolnjak sa zeleno-bijelim kvadratićima i nasred stola stavila potočnice. Vidiš li? Svega se sjećam s nevjerojatnom točnošću za moj razigrani um. Jesam li ja to slutila da je po posljednji put vidim živu? Ili sam nakon nesreće u sjećanju nastojala produžiti vrijeme koje smo provele zajedno? Tko zna. Tko to može reći?

Budući da ništa nisam imala skuhano, pripremila sam umak od rajčica. Dovršavajući ga, zapitala sam Ilariu želi li špagete ili pužiće. Iz vrta je uzviknula: »Svejedno«, i ja sam se odlučila za pužiće. Kad smo sjele za stol postavila sam joj nekoliko pitanja o tebi, pitanja na koja je izbjegavala odgovoriti. Iznad naših glava neprestano su kružili kukci. Ulazili su i izlazili iz cvijeća, i njihovo je zujanje skoro nadjačalo naše riječi. Odjednom, nešto tamno palo je u tanjur tvoje majke. »To je osa! Ubij je, ubij!«, zaviče ona, skočivši sa sjedalice i sve srušivši. Nagnula sam se da pogledam, vidjela da je riječ o bumbaru i rekla joj: »Nije osa, bumbar je, neće ti ništa.« Uklonivši ga sa stolnjaka, iznova sam izvadila tijesto na tanjur. Još uvijek užasnuta lica vratila se na svoje mjesto, uzela vilicu, igrala se malo njome premećući je po rukama, da bi zatim, oslonivši se laktovima o stol, rekla: »Treba mi novaca.« Na stolnjaku je, tamo gdje su pali pužići, ostala velika crvena mrlja.

Pitanje novca povlačilo se već mjesecima. Već prije Božića prethodne godine, Ilaria mi je priznala da je potpisala stanovite dokumente u korist svog analitičara. Kada sam od nje zatražila daljnja objašnjenja, izmigoljila je kao i obično. »Jamstva«, rekla je, »čista i obična

3�

formalnost.« Kad je bila prisiljena reći mi štogod, učinila bi to napola. Na taj način kao da me je terorizirala. Na mene je prenosila svoju tjeskobu, i nakon što bi to učinila, nije mi više davala obavijesti koje bi mi omogućile da joj pomognem. Bilo je u svemu tome nekog suptilnog sadizma. A osim sadizma i pomamne potrebe da uvijek bude predmetom neke brige. Najčešće bi se njezini ispadi pokazali izmišljotinama.

Tako bi, na primjer, rekla: »Imam rak jajnika«, a ja bih, nakon brze i tjeskobne istrage, doznala da je samo otišla na provjeru kakvoj se podvrgavaju sve žene. Shvaćaš li? Bilo je isto kao u priči »to je vuk, to je vuk.« Posljednjih je godina najavila tolike nesreće da sam na koncu prestala u njih vjerovati ili sam barem manje vjerovala. Pa joj tako i kad mi je rekla da je potpisala papire u liječnikovu korist, nisam poklonila previše pozornosti, niti sam zatražila dodatna objašnjenja. U prvom redu bila sam umorna od te igre do uništenja. Da sam i ustrajala, da sam i ranije doznala za to, sve bi bilo uzaludno jer je papire potpisala odavno, a da me ništa nije pitala.

Do pravog loma došlo je koncem veljače. Tek sam onda doznala da je rečenim ispravama Ilaria zajamčila poslove svojega liječnika u vrijednosti od tristo milijuna lira. U ta dva mjeseca tvrtka za koju je potpisala jamstvo našla se pod stečajem, gubitak je iznosio dvije milijarde i banke su počele potraživati posuđeni novac. U tom času tvoja majka je plačući došla k meni i pitala me što da radi. Jer, jamstvo se sastojalo od kuće u kojoj je tada živjela s tobom, na nju su banke polagale pravo. Možeš zamisliti moj bijes. Prešavši tridesetu, tvoja majka ne samo da nije

74

uopće bila u stanju sama se uzdržavati, nego je na kocku stavila svoj jedini posjed, stan što sam joj ga u trenutku tvojeg rođenja prepustila u vlasništvo. Bila sam srdita, no nisam joj to pokazala. Kako je ne bih dodatno uznemirila, odglumila sam spokoj rekavši joj: »Vidjet ćemo što se može učiniti.«

Budući da je nju obuzela potpuna ravnodušnost, potražila sam dobrog odvjetnika. Igrala sam se detektiva, prikupila sam sve informacije koje bi nam mogle pomoći da pobijedimo u sporu s bankama. Tako sam doznala da joj je već godinama prepisivao jake lijekove protiv duševnih bolesti. Na sastancima bi je, kada je bila loše volje, nudio whiskyjem. Nije prestajao ponavljati da je ona njegova omiljena, najtalentiranija učenica, te da će uskoro biti u stanju i sama otvoriti ordinaciju, i sama liječiti ljude. Srsi me prođu kad samo ponovim te rečenice. Shvaćaš li,

Ilaria bi, onako ranjiva i smetena, bez svojega unutarnjeg središta, jednog dana krenula liječiti ljude! Da nije došlo do kraha, to bi se sigurno i dogodilo. Šuteći o svemu, i sama bi počela primjenjivati vještinu svojega proroka.

Naravno, nikada se nije usudila otvoreno govoriti o tom planu. Kad bih je pitala zašto nekako ne iskoristi svoju diplomu iz književnosti, odgovarala bi lukavo se smiješeći: »Vidjet ćeš da ću je iskoristiti...«

Postoje stvari o kojima je bolno razmišljati. Kad ih izgovorimo, bol postaje još snažnija. Tijekom tih groznih mjeseci shvatila sam nešto o njoj, nešto što mi dotad nije uopće palo na pamet, i ne znam postupam li dobro kada ti to povjeravam, no budući da sam odlučila ne zatajiti ti ništa, reći ću ti i to. Odjednom sam, vidiš, shvatila

32

sljedeće: da tvoja majka nije baš bila inteligentna. S mukom sam pristala na tu spoznaju i prihvatila je pomalo zato što znam da često sebe zavaravamo oko vlastite djece, a pomalo pak zato jer je ona svojim lažnim znanjem, čitavom tom svojom dijalektikom, uspijevala svima dobro zamazati oči. Da sam imala hrabrosti uočiti to na vrijeme, bila bih je bolje štitila, postojanije voljela. I tako je štiteći, možda bi mi pošlo za rukom da je spasim.

To je od svega bilo najvažnije, a ja sam to shvatila tek onda kada se više ništa nije moglo učiniti. S obzirom na opće stanje stvari, u tom je času jedini mogući izbor bio da je proglasimo nesposobnom za shvaćanje i donošenje odluka, te pokrenemo postupak zbog neprikladnog poticanja na donošenje odluke. Kada sam joj priopćila da smo odvjetnik i ja odlučili krenuti tim putem, obuzeo ju je histerični napad. »Činiš to namjerno«, vikala je, »sve je to dio plana da mi oduzmeš dijete.« Vjerujem da je u sebi zapravo mislila na drugu stvar, to jest, da će, ako je proglase nesposobnom da shvaća i odlučuje, njezina karijera biti zauvijek izbrisana. S povezom na očima hodala je rubom provalije, i dalje vjerujući da se nalazi na pikniku na livadi. Nakon tog ispada naložila mi je da otkažem odvjetnika i da sve ostavim na miru. Sama je potražila drugog odvjetnika i sve do dana s potočnicama nisam više ništa doznala o svemu.

Shvaćaš li kako sam se osjećala kada je, oslonivši laktove o stol, zatražila od mene novac? Naravno, znam, govorim o tvojoj majci i ti možda u mojim riječima prepoznaješ samo praznu okrutnost, misliš da me s razlogom mrzila. No sjeti se onoga što sam ti već ranije napomenula: tvoja je majka bila moja kći, i ja sam

76

izgubila mnogo više od tebe. Dok si ti posve nedužna u svom gubitku, ja nisam, nikako nisam. Ako ti se s vremena na vrijeme čini da o njoj govorim s odmakom, pokušaj zamisliti koliko je velika moja bol, koliko je neizreciva. Jer odmak je samo privid, zrakoprazan prostor zahvaljujući kojem mogu i dalje govoriti.

Kada je od mene zatražila da platim njezine dugove, po prvi put u životu rekla sam joj ne, odlučno ne. »Nisam švicarska banka«, odgovorih, »ne posjedujem taj iznos. Čak i da ga imam, ne bih ti ga dala, dovoljno si odrasla da odgovaraš za svoje postupke. Imala sam samo jednu kuću i tebi sam je poklonila. Ukoliko si je izgubila, to me se više ne tiče.« Tada je stala plakati. Započela bi rečenicu, prekidala je napola, zatim započinjala drugu; u njihovu sadržaju i slijedu nisam razabirala nikakav smisao, nikakvu logiku. Nakon deset minuta jadikovki konačno je progovorila o svojoj omiljenoj temi: ocu i njegovim navodnim krivnjama, od kojih je najveća bila manjak pažnje prema njoj. »Tražim naknadu za to, razumiješ li?« vikala je sa strašnim sjajem u očima. U tom času, ni sama ne znam kako, planuh. Tajna za koju sam se zavjetovala da ću je ponijeti sa sobom u grob, prokuljala je iz mene.

Tek što sam je izgovorila, pokajala sam se. Željela sam je izbrisati. Bila bih učinila bilo što samo da progutam vlastite riječi, no bilo je prekasno. Rečenica - »Taj otac nije tvoj pravi otac« — već bijaše dospjela do njezinih ušiju. Lice joj još više požuti. Polako ustade, gledajući me. »Što si rekla?« Glas joj se jedva čuo. Ja sam, začudo, ponovno bila smirena. »Dobro si čula«, odgovorih joj. »Rekla sam da tvoj otac nije bio moj suprug.«

33

Kako je Ilaria reagirala? Jednostavno je otišla. Okrenula se pokretima koji su više podsjećali na robota negoli na živo biće i zaputila se prema izlazu iz vrta. »Pričekaj! Razgovaraj sa mnom!« doviknuh joj svojim odbojnim piskutavim glasom.

Zašto nisam ustala, zašto nisam potrčala za njom, zašto nisam poduzela ništa da je zadržim? Jer su i mene samu skamenile vlastite riječi. Pokušaj me shvatiti, ono što sam toliko godina strogo tajila, odjednom je izbilo na površinu. Za manje od sekunde, poput kanarinca koji je iznenada ugledao otvorena vrata krletke, poletjelo je i otišlo jedinoj osobi do koje nije smjelo dospjeti.

Istog tog poslijepodneva, u šest sati, dok sam još uvijek uzrujana zalijevala hortenzije, policijska prometna patrola obavijestila me o nezgodi.

Sada je kasno uvečer. Morala sam učiniti stanku. Nahranila sam Bucka i kosa, i sama sam večerala, zatim nakratko pogledala televiziju. Moj pohabani oklop ne dopušta dugu obuzetost snažnim osjećajima. Da bih mogla dalje, moram se rasteretiti, povratiti duh.

Kako i sama znaš, tvoja majka nije odmah umrla, deset dana bila je na granici života i smrti. Sve sam vrijeme provela uz nju, nadala sam se da će barem na trenutak otvoriti oči, da će mi pružiti posljednju priliku da zatražim od nje oprost. Bile smo same u sobici prepunoj aparata, jedan mali ekran pokazivao je da njezino srce i dalje kuca, a drugi pak da joj je mozak gotovo posve mrtav. Liječnik kojemu je bila povjerena rekao mi je da katkad u takvome stanju bolesnicima godi ukoliko čuju neki zvuk koji su ranije voljeli. Tada sam nabavila njezinu

78

omiljenu dječju pjesmicu i satima joj je puštala na mali gramofon. I doista, nešto je do nje moralo doprijeti. Već nakon prvih tonova, izraz lica joj se promijenio, opustilo se i usne su se počele pokretati kao u dojenčadi nakon hranjenja. Izgledala mi je kao da se zadovoljno smiješi. Tko zna, možda je neki mali, još uvijek živi dio njezina mozga čuvao sjećanje na sretno vrijeme i možda se baš tamo u tom času bila sklonila. Ta sićušna promjena ispunila me srećom. U takvim slučajevima hvatamo se za svaku slamčicu: neumorno sam joj milovala kosu, ponavljajući: »Dušo, moraš uspjeti, pred nama je čitav život, krenut ćemo od početka, drukčije.« Govoreći, pred oči mi se vraćao sljedeći prizor: imala je četiri ili pet godina, kružila je vrtom držeći za ruku omiljenu lutku, govoreći joj bez prestanka. Ja sam bila u kuhinji, nisam čula njezin glas. S vremena na vrijeme iz nekog kuta travnjaka stizao bi mi njezin smijeh, glasan i veseo. Ako je nekoć bila sretna, rekoh sama sebi, onda to može ponovno postati. Želim li joj pomoći da oživi, valja mi krenuti odande, od one djevojčice.

Naravno, prvo što su mi liječnici nakon nezgode priopćili bilo je da, čak i ako preživi, njezine tjelesne funkcije neće više biti kao ranije. Mogla je ostati nepokretna ili pak samo djelomično svjesna. Jedno ti moram reći: u svojoj majčinskoj sebičnosti brinula sam jedino o tome da preživi. A na koji način, to uopće nije bilo važno. Štoviše, gurati je u kolicima, prati je, hraniti, brinuti o njoj, bio bi to najbolji mogući način da u potpunosti okajem svoje grijehe. Da je moja ljubav uistinu bila velika, bila bih molila za njezinu smrt. Na koncu je Netko ipak više brinuo o njezinu dobru od mene: devetog

3

dana, kasno poslije podne, nestade onog blagog smiješka s njezina lica i u tom času je preminula. Odmah sam shvatila, stajala sam pokraj nje, pa ipak nisam obavijestila bolničarku u službi jer sam htjela još neko vrijeme provesti s njome. Pomilovala sam joj lice, primila je za obje ruke kao kad je bila djevojčica. »Dušo moja«, ponavljala sam, »dušo moja«. Zatim, ne ispuštajući njezinu ruku, kleknula sam pored postelje i krenula moliti se. Moleći se, zaplakala sam.

Kad mi je bolničarka dodirnula rame, i dalje sam plakala. »Dođite«, rekla mi je, »dat ću vam nešto za smirenje.« Odbila sam lijekove, nisam željela da išta ublaži moju bol. Ostala sam tamo sve dok je nisu odnijeli u mrtvačnicu. Zatim sam uzela taksi i pošla po tebe, kod prijateljice. Uvečer si već bila sa mnom, kod kuće. »Gdje je mama?« upitala si me za večerom. »Mama je otputovala«, rekla sam ti, »krenula je na put, na dugi put sve do neba.« Onako plavokosa, nastavila si jesti u tišini. Dovršivši večeru, ozbiljnim si me glasom upitala: »Bako, možemo li je pozdraviti?« »Naravno, ljubavi«, odgovorila sam ti, uzela te u naručje i odnijela u vrt. Dugo smo stajale na travnjaku, a ti si malom ručicom mahala na pozdrav zvijezdama.

80

1. prosinaca

vih dana obuzelo me loše raspoloženje. Nema nikakvog određenog povoda za to. Tijelo je jednostavno takvo, posjeduje svoju unutarnju

ravnotežu i dovoljna je kakva sitnica da je poremeti. Jučer ujutro, kada mi je gospođa Razman donijela namirnice i ugledala me onako pokunjenu, rekla je da je za to kriv mjesec. Doista, prošle je noći bio pun mjesec. A ako mjesec može pokretati more i poticati rast radiča u vrtu, zašto onda ne bi mogao utjecati na naše raspoloženje? Od čega smo načinjeni negoli od vode, plinova, minerala? Prije no što će otići, ostavila mi je na poklon priličnu količinu onih strašnih časopisa i tako sam provela čitav dan listajući njihove zaglupljujuće stranice. Svaki put nasjednem! Čim ih ugledam, kažem sebi: samo ću ih prolistati, ne dulje od pola sata, a zatim ću se pozabaviti nečim ozbiljnijim i važnijim. A zapravo se ne odlijepim od njih sve dok ne pročitam i posljednju riječ. Žalosti me život princeze od Monaka, srde proleterske ljubavi njezine sestre, ustreptim na svaku srceparajuću vijest podastrtu nam uz obilje pojedinosti. A tek pisma! Ne mogu se dovoljno načuditi svemu što su ljudi u stanju napisati! Ne doživljavam sebe kao staru licemjerku, pa ipak ti moram

O

6�

priznati da stanovite slobode u meni izazivaju nelagodu. Temperatura je danas još niža. Nisam pošla u vrt

šetati, bojala sam se da će zrak biti preoštar. U dodiru s ledom koji nosim u sebi mogao bi me slomiti kao staru smrznutu granu. Tko zna čitaš li i dalje ovu moju dugu čitulju, ili te je sad, kad si me bolje upoznala, obuzela takva odbojnost da ne možeš nastaviti. Nasušna potreba koju osjećam ne dopušta mi da odstupim, ne mogu više stati, skrenuti. Premda sam godinama čuvala tajnu, sada to više nije moguće. Rekla sam ti na početku da sam pred tvojim osjećajem zbunjenosti zbog manjka tvojeg unutarnjeg središta, ja bila jednako zbunjena kao i ti, možda još i više. Slutim da je tvoje traženje središta, odnosno njegovo odsustvo, usko povezano s činjenicom da nikada nisi doznala tko ti je otac. Jednako kao što sam ti tužno i prirodno mogla odgovoriti kada si me pitala kamo je otišla mama, tako ti na pitanje o ocu nikada nisam mogla dati odgovor. Kako bih i mogla? Nemam ni približnu predodžbu o njemu. Jednog je ljeta Ilaria sama provela duge praznike u Turskoj, odakle se vratila u blaženome stanju. Bila je već prešla tridesetu, a u toj dobi žene koje još nemaju djece znade obuzeti čudna pomama, pod svaku cijenu žele dijete, uopće nije važno kako i s kim.

U to vrijeme su, k tome, mnoge bile feministice, i tvoja je majka s još nekoliko prijateljica osnovala klub. U onome što su govorile bilo je mnogo istine, stavova koje sam dijelila, no među svim tim opravdanim stvarima bilo je i dosta pretjerivanja, štetnih i naopakih zamisli. Jedna od njih bila je i ta da žene u potpunosti raspolažu i gospodare svojim tijelom, pa stoga odluka o rađanju

82

djeteta ovisi samo o njima. Muškarac nije drugo doli biološka nužnost, i tako ga treba i iskoristiti. Tvoja majka nije jedina koja je slijedila taj naputak, još dvije-tri njezine prijateljice na jednak su način došle do djece. Nije to posve nerazumljivo, znaš. Sposobnost darivanja života pruža ti svojevrstan osjećaj svemoći. Smrt, mrak i neizvjesnost iščezavaju, ti donosiš na svijet još jedan dio sebe i pred takvim čudom sve gubi vrijednost.

U obranu svojih stavova, tvoja majka i njezine prijateljice pozivale su se na životinjski svijet: »Ženke«, govorile su, »susreću mužjaka samo u trenutku oplodnje, zatim svatko ide svojim putem, a mladunčad ostaje s majkom.« Je li tome tako, nisam u stanju provjeriti. Međutim, znam da smo mi ljudska bića, da se svatko od nas rađa s licem različitim od svih drugih i to nas lice prati kroz cijeli život. Antilopa se rađa s licem antilope, lav s licem lava, gotovo su posve jednaki svim ostalim životinjama svoje vrste. U prirodi se osnovne značajke izgleda ne mijenjaju, a lice pripada čovjeku i nikom drugom. Lice, razumiješ li? U licu je sve zapisano. Tvoja povijest, otac, majka, djedovi i pradjedovi, čak i daleki rođak kojega se nitko više ne sjeća. Iza lica se krije osobnost, dobre i one manje dobre stvari koje si naslijedio od svojih predaka. Lice predstavlja našu prvu osobnost, ono što nam omogućuje da pronađemo svoje mjesto u životu i kažemo: evo me, ovdje sam. Kada si s trinaest, četrnaest godina počela provoditi čitave sate pred zrcalom, shvatila sam da upravo to tražiš. Naravno, promatrala si i akne i prištiće, i nos je iznenada postao prevelik, no bilo je tu i nečeg drugog. Uklanjajući i oduzimajući crte majčine obitelji nastojala si steći sliku o čovjeku koji te začeo.

6�

Stvar o kojoj tvoja majka i njezine prijateljice nisu dovoljno vodile računa bila je upravo ta: da će dijete jednoga dana, gledajući sebe u zrcalu shvatiti kako u njemu postoji još netko i da bi o tom drugom željelo sve znati. Postoje osobe koje čitav život provedu u potrazi za licem vlastite majke ili oca.

Ilaria je bila uvjerena da je važnost genetike u životnom razvoju gotovo ništavna. Za nju su bili važni naobrazba, okolina, način odrastanja. Nisam se slagala, za mene su ta dva čimbenika bila ravnopravna: polovica otpada na okolinu, polovica na ono što nosimo u sebi od rođenja.

Sve dok nisi krenula u školu, nije bilo problema, nikada se nisi pitala o svojem ocu, a i ja sam izbjegavala govoriti o njemu. Kad si krenula u osnovnu školu, zahvaljujući prijateljicama i onim škodljivim sastavcima što su vam ih nametale učiteljice, odjednom si opazila da u tvojem svakodnevnom životu nešto nedostaje. U razredu je, naravno, bilo mnogo djece razvedenih roditelja, bilo je neuobičajenih situacija, no nitko nije, što se oca tiče, imao takvu potpunu prazninu u životu kakva je bila tvoja. Kako bih ti u dobi od šest, sedam godina mogla protumačiti postupke tvoje majke? Osim toga, ni ja zapravo nisam ništa znala, osim da si začeta u Turskoj. Tako sam, da izmislim neku barem donekle uvjerljivu priču, iskoristila jednu pouzdanu činjenicu, zemlju podrijetla.

Kupila sam knjigu s istočnjačkim bajkama, i svake bih ti večeri pokoju pročitala. Polazeći od njih, izmislila sam jednu posebnu, samo za tebe, sjećaš li se? Tvoja majka je bila princeza, a tvoj otac princ od Polumjeseca. Kao i svi prinčevi i princeze, voljeli su se toliko da su bili

84

pripravni žrtvovati život jedno za drugo. No dvor im je zavidio na njihovoj ljubavi, a najzavidniji bijaše Veliki vezir, moćan i opasan čovjek. Upravo je on bacio prokletstvo na princezu i stvorenje što ga je nosila u utrobi. Na sreću, princa je o svemu obavijestio vjerni sluga, i tako je tvoja majka noću, prerušena u seljanku, napustila dvor i sklonila se ovamo, u grad u kojemu si ti ugledala svjetlo dana.

»Ja sam prinčeva kći?« pitala si me sjajnih očiju. »Naravno«, odgovorila bih ti, »no to je velika tajna, tajna koju nikom ne smiješ odati.« Čemu sam se nadala kad sam izmislila tu čudnu laž? Ničemu, samo sam ti željela pokloniti koju godinu spokojstva. Znala sam da ćeš jednog dana prestati vjerovati u moju glupu bajku. Znala sam da ćeš me tog dana vjerojatno početi mrziti. Pa ipak nisam mogla a da ti je ne ispričam. Sva moguća hrabrost nije mi dostajala da ti kažem: »Ne znam tko je tvoj otac, a možda to nije znala ni tvoja majka.«

Bile su to godine seksualne revolucije, erotska aktivnost smatrala se prirodnom tjelesnom funkcijom: svaki je nagonski podražaj valjalo zadovoljiti, danas s jednim, sutra s drugim partnerom. U pratnji tvoje majke pojavljivali su se deseci mladih ljudi, no ne sjećam se ni jednoga koji bi dolazio duže od mjesec dana. Ionako nesigurnu, Ilariju je ljubavna nestalnost pogađala više od drugih. Premda joj nikada nisam ništa branila, niti sam joj ikada prigovorila, bila sam uznemirena tim iznenadnim slobodoumljem. Nije me toliko pogodio promiskuitet, koliko osjetno osiromašenje osjećaja. S nestankom zabrana, nestalo je i strasti. Ilaria i njezine prijateljice izgledale su mi poput prehlađenih gošća na nekom

62

prijemu. Dobar odgoj tjerao ih je da jedu što im se nudilo, ali nisu osjećale, međutim, nikakva okusa: između mrkvi, pečenja i bignèa - za njih nije bilo razlike.

U izboru tvoje majke nedvojbeno je snažan utjecaj imalo novo slobodoumlje, no možda je tu bilo i nečeg drugog. Što znamo o radu uma? Mnogo, ali ne i sve. Zašto onda ne pretpostaviti da je ona, u nekom mračnom predjelu nesvjesnog, naslutila da čovjek koji stoji pred njom nije njezin otac? Nisu li njezini mnogi nemiri i opća nepostojanost dolazili od toga? U vrijeme njezina djetinjstva i mladosti, nikada sebi nisam postavila to pitanje, zabluda u kojoj sam je odgojila činila mi se savršenom. No kad se vratila s putovanja s tromjesečnim trbuhom, tada mi se sve vratilo u sjećanje. Ne može se uteći lažima i prijevarama. Ili, točnije, može se uteći nakratko, a zatim, kad ih najmanje očekuješ, one isplivaju i nisu više neozbiljne i naizgled nevine kao u trenutku izricanja. A ne, u međuvremenu su se pretvorile u užasna čudovišta, u orke sveždere. Zateknu te i već idućeg trenutka zgaze, sa strašnom pohlepom proždirući i tebe i sve što te okružuje. Jednog si se dana, bilo ti je deset godina, vratila iz škole plačući. »Lažljivice!« rekla si mi i odmah se zatvorila u sobu. Otkrila si neistinost bajke.

Lažljivica, takav bi naslov mogla nositi moja autobiografija. Od rođenja sam izrekla samo jednu laž.

Njome sam uništila tri života.

86

4. prosinca

oš se još uvijek nalazi preda mnom, na stolu. Posljednjih dana ima slabiji tek. Umjesto da me bez prestanka doziva, stoji miran na svojemu

mjestu, ne izviruje više glavicom iz rupe na kutiji. Jutros sam, unatoč hladnoći, otišla s Razmanovima u rasadnik. Sve do posljednjeg časa bila sam neodlučna, temperatura je bila takva da bi obeshrabrila i medvjeda, a osim toga, u tamnoj niši mojega srca javljao se glas koji mi je govorio: za koga bih uopće sijala novo cvijeće? No dok sam okretala broj Razmanovih kako bih otkazala svoj odlazak s njima, kroz prozor sam ugledala ugašene boje vrta i pokajala se zbog svoje sebičnosti. Možda i neću osobno dočekati iduće proljeće, no pred tobom nedvojbeno stoje još mnoga.

Kakve li muke ovih dana! Kad ne pišem, kružim po sobama i nigdje ne nalazim mira. Nema jedne aktivnosti, među rijetkima koje još mogu činiti, koja bi mi omogućila da postignem spokoj, da načas skrenem misli s tužnih uspomena. Imam dojam da je rad sjećanja pomalo nalik radu zamrzivača. Znaš li kako je kad iz njega izvadiš hranu koja je predugo stajala unutra? U početku je tvrda poput cigle, nema mirisa ni okusa, prekrivena je bijelim

J

63

pokrovom; međutim, čim je staviš na vatru, polako poprima svoj oblik i boju, širi svoj miris kuhinjom. Isto je s tužnim uspomenama koje dugo drijemaju u jednoj od bezbrojnih šupljina sjećanja, godinama, desetljećima, čitavog života. Zatim, jednog lijepog dana, iskoče na površinu, a bol koja ih prati iznova je prisutna, snažna i oštra kao onog davnog dana.

Pripovijedala sam ti o sebi, o svojoj tajni. No priču valja ispripovijedati od početka, a početak je u mojoj mladosti, u pomalo neprirodnoj samoći u kojoj sam odrasla i u kojoj sam nastavila živjeti. U moje vrijeme, inteligencija je u žene bila nezgodan miraz za udaju. Prema ondašnjim običajima, supruga nije trebala biti drugo doli postojana i obožavana rodilja. Žena koja postavlja pitanja, znatiželjna i nemirna supruga, bila je posljednje što bi muškarac poželio. Stoga mi je mladost protekla uistinu samotno. Iskreno govoreći, budući da sam bila privlačna i dobrostojeća, s osamnaest, dvadeset godina salijetala su me jata obožavatelja. No čim bih pokazala da umijem govoriti, čim bih im otvorila svoje srce i otkrila misli koje su se unutra rojile, oko mene bi se smjesta stvorila praznina. Naravno, mogla sam i šutjeti i predstavljati se onakvom kakva nisam, no nažalost ili na sreću, unatoč mojem odgoju, jedan dio mene još uvijek je živio i odbijao lažno predstavljanje.

Po izlasku iz gimnazije, nisam nastavila studij jer je se otac tome usprotivio. Za mene je to bio težak poraz. Upravo sam iz tog razloga žudjela za znanjem. Čim bi neki mladac izjavio da želi studirati medicinu, obasipala bih ga pitanjima, htjela sam sve doznati. Jednako sam postupala i s budućim inženjerima, s budućim

88

odvjetnicima. Moje ih je ponašanje prilično zbunjivalo, izgledalo je kao da me više zanima zvanje nego osoba, a tako je zapravo i bilo. Kad bih razgovarala s prijateljicama, sa školskim drugaricama, imala sam dojam da pripadamo svjetovima koji su miljama udaljeni. Glavna razlika među nama bila je u ženskoj lukavosti. Koliko je u mene nije bilo, toliko je u njih postojala, razvijena do krajnjih granica. Iza prividne drskosti, iza prividne sigurnosti, muškarci su krajnje krhki, naivni; njihove su nutarnje poluge primitivne, dovoljno je pritisnuti jednu od njih, i već padaju u tavu poput prženih ribica. Ja sam to shvatila prilično kasno, no moje su prijateljice to znale već tada, s petnaest, sedamnaest godina.

S prirodnim su talentom primale ceduljice s ljubavnim porukama ili ih odbijale, kako im se htjelo, zakazivale sastanke na koje ne bi otišle, ili bi odlazile s velikim zakašnjenjem. Za vrijeme plesa, znale bi se ovlaš dodirnuti i pogledati muškarca u oči s naglašenim izrazom mladog laneta. To je ženska lukavost, to je mamac koji donosi uspjeh kod muškaraca. No ja sam bila prilično neupućena, ništa nisam znala o onome što se događa oko mene. Možda će ti zvučati čudno, no posjedovala sam snažan osjećaj za odanost, koji mi je govorio da nikada neću moći prevariti muškarca. Mislila sam da ću jednog dana pronaći mladića s kojim ću moći neumorno razgovarati do kasno u noć; nakon sati i sati razgovora opazit ćemo da stvari gledamo na isti način, da dijelimo iste osjećaje. Tada će se roditi ljubav, i bit će to ljubav utemeljena na prijateljstvu, na poštovanju, a ne na površnosti i trikovima.

Žudjela sam za prijateljskom ljubavlju i u toj žudnji

6

bila izrazito srčana, u tradicionalnom smislu te riječi. Vjerujem da je upravo moje očekivanje ravnopravnog odnosa izazvalo strah u mojih udvarača. Tako sam postupno preuzela ulogu koja obično pripadne manje atraktivnim ženama. Imala sam mnogo prijatelja, no sve su to bila jednosmjerna prijateljstva; dolazili su k meni samo da bi mi ispovijedali svoje ljubavne jade. Jedna za drugom, moje su se prijateljice udavale. U jednom razdoblju mojeg života činilo mi se da ništa drugo ne činim nego samo obilazim svadbe. Moje su vršnjakinje rađale djecu, a ja sam i dalje bila neudata teta. Živjela sam u istoj kući s roditeljima, pomirena s mišlju da ću zauvijek ostati gospođicom. »Ma što li ti se vrti po glavi?« govorila je moja majka. »Zar je moguće da ti se nitko pod milim Bogom ne sviđa?« Jasno su shvaćali da problemi s drugim spolom proizlaze iz mog čudnog karaktera. Jesam li žalila zbog toga? Ne znam.

U stvari, duboko u sebi nisam baš žudjela za obitelji. Pomisao da bih mogla roditi dijete izazivala je u meni stanovitu nelagodu. Previše sam toga kao djevojčica pretrpjela i bilo me strah da ću naškoditi nevinom biću. Osim toga, premda sam i dalje živjela kod kuće, bila sam posve neovisna i gospodarila sam svojim vremenom. Da bih zaradila nešto novca, podučavala sam grčki i latinski, svoje omiljene predmete. Osim toga, nisam imala drugih obveza i čitava sam poslijepodneva mogla provoditi u općinskoj knjižnici a da nikom ne moram polagati račune. Mogla sam otići u planinu kad god bih poželjela.

Ukratko, moj je život, u odnosu na život drugih žena, bio slobodan i strašno sam se bojala izgubiti slobodu. Pa ipak, sva ta sloboda, sva ta prividna sreća, s vremenom su

90

mi se sve više činile lažnima, usiljenima. Samoća koju sam isprva smatrala povlasticom, sada se pretvorila u teret. Moji su roditelji ostarjeli, oca je udarila kap i slabije se kretao. Svakog bih dana, držeći ga pod ruku, s njime odlazila po novine. Imala sam već dvadeset i sedam ili dvadeset i osam godina. Gledajući u staklu izloga svoj odraz pokraj njegovog, odjednom bih se i sama osjetila starom i shvatila kamo smjera moj život: uskoro će on umrijeti, za njim će otići i majka, a ja ću ostati sama u velikoj kući prepunoj knjiga. Za razonodu ću se baviti ručnim radom ili slikati akvarele, a godine će proletjeti jedna za drugom. Sve dok jednog jutra netko, zabrinut jer me već nekoliko dana nije vidio, ne pozove vatrogasce koji će razvaliti vrata i pronaći moje tijelo ispruženo na podu. Bit ću mrtva i ono što će od mene ostati neće se razlikovati previše od suhe nakupine na zemlji u koju se nakon smrti pretvore kukci.

Osjećala sam kako moje žensko tijelo vene a da nije ni zaživjelo, i to me rastuživalo. Osim toga, osjećala sam se usamljenom, strašno usamljenom. Od rođenja nisam imala nikoga s kim bih mogla razgovarati, mislim uistinu razgovarati. Naravno, bila sam vrlo inteligentna, mnogo sam čitala, kako je i sam otac isticao, sa stanovitim ponosom: »Olga se nikada neće udati jer je previše pametna.« No sva ta pretpostavljena inteligencija nije vodila nikamo, nisam bila sposobna, recimo, poći na neko putovanje, posvetiti se nekom temeljitom proučavanju. Činjenica da nisam studirala, činila je da se osjećam kao da su mi podrezana krila. U stvari, razlozi moje nepoduzetnosti, moje nesposobnosti da iskoristim vlastite mogućnosti, bili su drugi. Jer, na koncu, Schliemann je

�

Troju otkrio iako je bio samouk, nije li tako? Ono što me je držalo na mjestu bilo je nešto drugo. Sjećaš li se one priče s mrtvim psom? To me je kočilo, nije mi dopuštalo da idem naprijed. Stajala sam u mjestu i čekala. Što sam čekala? Nisam imala ni približnu predodžbu o tom.

Na dan kad je Augusto po prvi put došao u našu kuću, padao je snijeg. Sjećam se toga jer snijeg u ovim krajevima pada rijetko i jer je, upravo zbog snijega, naš gost stigao na objed sa zakašnjenjem. Augusto se, kao i moj otac, bavio izvozom kave. U Trst je došao da bi ugovorio prodaju naše tvrtke. Nakon moždanog udara moj otac, koji nije imao muških nasljednika, odlučio je riješiti se tvrtke i ostatak života provesti u miru. Na prvi pogled Augusto mi je izgledao odbojno. Dolazio je iz »Italije«, kako se kod nas govorilo, i poput svih Talijana posjedovao je stanovitu izvještačenost koja me odbijala. Čudno, no često nam se osobe koje će nam u životu mnogo značiti, na prvi pogled uopće ne svide. Nakon objeda otac se povukao da predahne, a ja sam u salonu morala praviti društvo gostu i pričekati da dođe vrijeme polaska njegova vlaka. Bila sam ljutita. U sat vremena ili malo više koliko smo proveli zajedno, ponašala sam se prema njemu izrazito neuljudno. Na svako pitanje odgovarala sam jednosložnim riječima, kada bi on šutio, šutjela sam i ja. Kad mi je na izlasku rekao: »Onda, pozdravljam vas gospođice«, ponudila sam mu ruku hladno kao što bi je kakva plemkinja pružila muškarcu nižeg staleža.

»Za jednog Talijana, gospodin Augusto je prilično simpatičan«, za večerom je izjavila majka. »Pošten čovjek«, odgovorio je otac. »I vješt u poslovima.« Pogodi

92

što se u tom času dogodilo? Moj jezik se pokrenuo sam od sebe: »A na ruci nema vjenčanog prstena?« uskliknuh s iznenadnom živahnošću. Kad mi je otac odgovorio »Točno, jadnik je udovac«, bila sam već crvena poput paprike i osjećala strašnu nelagodu pred samom sobom.

Dva dana kasnije, po povratku s poduka, na ulazu sam pronašla paketić u srebrnom omotu. Bio je to prvi paket koji sam u životu dobila. Nikako nisam shvaćala tko ga je mogao poslati. Pod omotom se nalazila ceduljica: Jeste li probali ove čokoladne bombone? Ispod je stajao Augustov potpis.

Uvečer mi, sa slatkišima na noćnom ormariću, san nije dolazio na oči. Zacijelo ih je poslao u znak zahvalnosti prema ocu, govorila sam sebi i za to vrijeme gutala marcipan za marcipanom. Tri tjedna kasnije, ponovno se vratio u Trst, »poslom« rekao je za objedom, no umjesto da otputuje kao prošli put, zadržao se u gradu. Prije rastanka, zatražio je od mog oca dopuštenje da me proveze automobilom i otac mu je, ne pitajući me, to dopustio. Čitavog smo poslijepodneva kružili gradskim ulicama. On je malo govorio, tražio je od mene obavijesti o spomenicima i zatim šutke slušao. Slušao me, već je to za mene bilo pravo čudo.

Idućeg jutra, prije polaska, poslao mi je buket crvenih ruža. Majka je bila sva uzbuđena, a ja sam se pretvarala da nisam, no prošlo je više sati prije no što sam otvorila ceduljicu i pročitala je. Za kratko vrijeme, njegovi posjeti postadoše tjedni. Svake bi subote dolazio u Trst i svake se nedjelje vraćao u svoj grad. Sjećaš li se što je Mali princ činio ne bi li pripitomio lisicu? Svakog je dana odlazio pred njezinu špilju i čekao da izađe. Tako ga je

�

malo pomalo lisica upoznala i nije ga se više bojala. I ne samo to, počela se radovati kada bi ugledala nešto što bi je podsjećalo na njezinog malog prijatelja. Osvojena istom strategijom, ja bih, čekajući, postala uzbuđena već u četvrtak. Proces pripitomljavanja bijaše započeo. Mjesec dana kasnije, moj se život vrtio oko iščekivanja vikenda. Za kratko vrijeme između nas se rodilo veliko povjerenje. S njim sam konačno mogla razgovarati, cijenio je moju inteligenciju i moju želju za znanjem; ja sam kod njega cijenila smirenost, spremnost da sluša, onaj osjećaj sigurnosti i zaštite što ga mladoj ženi mogu dati stariji muškarci.

Vjenčali smo se, uz skromnu svečanost, prvog lipnja 1940. Deset dana kasnije, Italija je ušla u rat. Moja se majka radi sigurnosti sklonila u malo planinsko mjestašce kraj Veneta, dok sam ja sa suprugom otputovala u Aquilu.

Tebi, koja si povijest tih godina naučila iz knjiga, učinit će se čudnim što nijednom nisam spomenula tragične događaje iz tog razdoblja. Vladao je fašizam sa svojim rasnim zakonima, planuo je rat, a ja sam se i dalje bavila samo malim osobnim nevoljama, milimetarskim pomacima u vlastitoj duši. Nemoj misliti da je moje ponašanje bilo iznimka, naprotiv. Osim politički djelatne manjine, svi ostali u našem gradu ponašali su se slično. Moj je otac, primjerice, fašizam smatrao karnevalom. Kod kuće je Ducea nazivao »trgovcem lubenica«. Zatim bi, međutim, odlazio na večeru s dužnosnicima i razgovarao s njima do kasno u noć. Na isti način, i ja sam smatrala kako je posve smiješno i nerazumno odlaziti na Talijansku subotu, marširati i pjevati odjevena u udovičke boje. Pa ipak sam odlazila, misleći kako je sve to samo gnjavaža

94

koju valja pretrpjeti da bi se živjelo u miru. Takvo ponašanje zacijelo nije uzorito, ali je vrlo rašireno. Živjeti u miru, jedna je od najviših čovjekovih težnji, bila je to tada, kao što je vjerojatno i danas.

U Aquili smo stanovali u kući Augustove obitelji, velikom stanu na prvom katu plemićke kuće u središtu grada. Bio je namješten teškim, tamnim namještajem, svjetlo je bilo oskudno, ozračje zlokobno. Čim sam ušla, osjetila sam kako mi se steže srce. Zar ću ovdje morati živjeti, s čovjekom kojega poznajem tek šest mjeseci, u gradu u kojemu nemam ni jednog prijatelja? Moj suprug je odmah uočio osjećaj izgubljenosti koji me bijaše obuzeo i prva dva tjedna činio je sve da me razonodi. Svakog drugog dana izvezao bi automobil i odlazili bismo u šetnju okolnim gorjem. Oboje smo obožavali izlete. Pogled na onako lijepe planine, mjestašca načičkana na vrhovima kao u jaslicama, malo me razvedrio, nekako mi se činilo kao da nisam ni napustila sjever, svoju kuću. I dalje smo mnogo razgovarali. Augusto je volio prirodu, osobito kukce, i za vrijeme šetnje obično bi mi koješta tumačio. Dobar dio svojega prirodoslovnog znanja dugujem upravo njemu.

Nakon ta dva tjedna, koji su zapravo bili naše svadbeno putovanje, on je nastavio s poslom, a ja sam započela novi život, sama u velikom stanu. Uza sebe sam imala staru sluškinju i ona je vodila brigu o najvažnijim poslovima. Kao i kod drugih građanskih supruga, jedina mi je obveza bila smišljati objede i večere, osim toga nisam imala nikakvog posla. Tako sam se navikla svakoga dana izlaziti sama u duge šetnje. Mahnitim sam korakom prelazila ulice. Dok sam odlazila i vraćala se, toliko mi se

2

misli vrzmalo po glavi, a među sve te misli nisam uspijevala uvesti reda. Volim li ga, pitala sam se iznenada zastavši, ili je sve to velika zabluda? Za stolom ili uvečer u salonu promatrala bih ga i pitala se: što osjećam? Osjećala sam nježnost, nema dvojbe, i on mi je jednako uzvraćao. No je li to ljubav? Ništa osim toga? Budući da nikada ne bijah iskusila nešto drugo, nisam sama sebi znala odgovoriti.

Mjesec dana kasnije prva naklapanja stigoše do mojega supruga. »Njemica«, govorili su anonimni glasovi, »odlazi u šetnju sama, u svako doba dana.« Bila sam izvan sebe. Odrastavši s drukčijim navikama, nisam mogla ni zamisliti da nevine šetnje mogu izazvati skandal. Augusto je osjećao žaljenje, shvaćao je da je za mene cijela ta stvar besmislena, no radi građanskog mira i njegova dobrog imena zamolio me da ipak odustanem od svojih samotnih izlazaka. Nakon šest mjeseci takvog života osjećala sam se posve mrtvom. Onaj mali pokojnik u meni narastao je u golemog mrtvaca, ponašala sam se poput robota, ugašena pogleda. Dok sam govorila, mogla bih čuti vlastite riječi, daleke kao da izlaze iz tuđih usta. U međuvremenu sam upoznala supruge Augustovih kolega i četvrtkom se s njima nalazila u kavani u središtu grada.

Premda smo uglavnom bile vršnjakinje, malo smo toga mogle podijeliti. Govorile smo istim jezikom, no to nam je ujedno bila i jedina dodirna točka.

Vrativši se u svoju sredinu, Augusto se počeo ponašati poput ostalih muškaraca iz tog podneblja. Objedi bi gotovo uvijek prolazili u tišini. Kada bih se prisilila da mu nešto ispripovijedam, odgovarao bi jednosložno, s da i ne. Uvečer bi zatim često odlazio u klub, a kod kuće bi se

96

pak zatvorio u radnu sobu i sređivao zbirku tvrdokrilaca. Njegov veliki san bio je da otkrije svima nepoznatog kukca; tako bi njegovo ime ostalo zauvijek zabilježeno u znanstvenim priručnicima. Ja sam svoje ime željela produžiti na drukčiji način, odnosno djetetom. Bilo mi je već trideset godina i osjećala sam kako mi za leđima vrijeme klizi sve brže. S tog stanovišta, stvari su se loše odvijale. Nakon prve, prilično razočaravajuće noći, nije se dogodilo bogzna što drugo. Imala sam osjećaj da Augusto u prvom redu želi da ga netko kod kuće dočekuje u vrijeme objeda, netko koga može izvesti i pokazati nedjeljom u katedrali, dok mu do osobe koja je postojala iza te umirujuće predodžbe, nije izgleda bilo previše stalo. Gdje je nestao onaj ugodni i susretljivi muškarac koji se udvarao? Je li moguće da ljubav prestaje na taj način? Augusto mi je ispričao da ptičji mužjaci u proljeće pjevaju snažnije da bi se svidjeli ženkama, ne bi li ih naveli da s njima naprave gnijezdo. I on je tako postupio: nakon što me vezao uz gnijezdo, prestalo ga je zanimati moje postojanje. Bila sam tamo, čuvala toplinu i to je sve.

Jesam li ga mrzila? Ne, učinit će ti se čudnim, no nisam ga mogla mrziti. Da bismo mrzili nekoga, moramo biti povrijeđeni, mora nam nanijeti zlo. Augusto mi ništa nije činio, i u tom se sastojao čitav problem. Prije će čovjek umrijeti od ništavila negoli od boli. Protiv boli se i možeš boriti, ali protiv ništavila ne možeš ništa.

U razgovoru s roditeljima, govorila bih da je sve u redu, trudila sam se govoriti glasom sretne mlade nevjeste. Bili su uvjereni da su me dali u dobre ruke i stoga ih nisam željela pokolebati u njihovom uvjerenju. Majka se i dalje skrivala u planinama, a otac je ostao sam u

3

obiteljskoj kući s dalekom rođakom koja je skrbila o njemu. »Ima li novosti?« pitao bi me jednom na mjesec, a ja sam mu uredno odgovarala: »Ne, još ništa.« Jako mu je bilo stalo da dobije unučića, sa starošću ga je obuzela nježnost koju ranije nije posjedovao. Osjećala sam da mi je mnogo bliži nakon te promjene, i nisam željela iznevjeriti njegova očekivanja. Ipak nismo bili dovoljno bliski da bih mu protumačila razloge te produžene neplodnosti. Majka mi je pak slala duga pisma, koja su obilovala retorikom. Ljubljena kćeri, pisalo je na vrhu lista, a ispod bi nabrajala sve one malobrojne stvari što su joj se tog dana dogodile. Na koncu bi mi uvijek priopćila da je dovršila s pletenjem ne znam kojeg po redu odijelca za budućeg unuka. Ja sam se za to vrijeme sve više povlačila u sebe, svakog sam jutra, gledajući se u zrcalo, sebi izgledala sve ružnijom. Svako toliko Augustu bih uvečer rekla: »Zašto ne popričamo?« »O čemu?« odgovarao bi on ne podižući oči s leće kroz koju je promatrao kukca. »Ne znam«, rekla bih, »ispričajmo jedno drugom štogod.« Tada bi on zatresao glavom: »Olga«, rekao bi, »kakve ti to ideje padaju na pamet?«

Opće je mjesto da psi nakon dugog života s gospodarom malo pomalo počinju na njega sličiti. Imala sam dojam da se mojem suprugu događa isto. Kako je vrijeme prolazilo, tako je on sve više i više bio nalik tvrdokrilcu. Njegovi pokreti nisu više imali ničeg ljudskog, nisu bili povezani, svaki pokret odvijao se skokovito. Jednako mu je tako glas bio bezbojan, metalnim je zvukom stizao iz kakva neodređenog dijela grla. Opsesivno se zanimao za kukce i vlastiti posao, no osim tih dviju stvari nije postojalo ništa drugo što bi u

98

njega izazvalo makar i najmanji zanos. Jednom mi je, držeći ga među hvataljkama, pokazao groznog kukca. Čini mi se da se zvao rovac. »Pogledaj kakvu čeljust ima«, rekao mi je, »s njome doista može progutati svašta.« Iste sam ga noći sanjala u tom obličju, bio je golem i žderao je moju svadbenu haljinu kao da je od ljepenke.

Nakon godine dana počeli smo spavati u odvojenim sobama. On je do kasno u noć bio budan sa svojim tvrdokrilcima i nije mi želio smetati, barem je tako rekao. Ovako opisan, moj brak ti može izgledati iznimno strašan, no ništa od svega toga nije bilo iznimno. Svi su brakovi u to vrijeme izgledali tako. Brak je bio mali kućni pakao u kojem je prije ili kasnije jedno od dvoje moralo popustiti.

Zašto se nisam pobunila, zašto nisam uzela kovčeg i vratila se u Trst? Jer u to vrijeme nije bilo ni napuštanja ni brakoloma. Da bi došlo do prekida braka bila su potrebna teška zlostavljanja, ili je trebalo imati buntovnu narav, pobjeći, potucati se zauvijek po svijetu. No pobuna mi, kako znaš, nije bila u krvi, a Augusto nije nikada preda mnom podignuo ni glas, kamoli ruku. Nikada nije dopustio da mi štogod uzmanjka. Nedjeljom, po povratku s mise, zastali bismo u slastičarnici braće Nurzia, gdje sam mogla kupiti što god mi se prohtjelo. Neće ti biti teško zamisliti s kakvim sam se osjećajima budila svakog jutra. Nakon tri godine braka samo me jedna jedina pomisao zaokupljala, misao na smrt.

O svojoj bivšoj supruzi Augusto mi nikada nije govorio. Kada sam ga u rijetkim prilikama obazrivo pitala o njoj, promijenio bi temu razgovora. S vremenom, dok sam za zimskih poslijepodneva šetala onim jezivim sobama, postadoh uvjerena da Ada, tako se naime zvala

prva supruga, nije umrla od bolesti ili nesreće, nego da je sebi oduzela život. Kad bi sluškinja bila vani, ja sam provodila vrijeme podižući podne daske, rastavljajući ladice, pomamno sam tražila kakav trag, neki znak koji bi potvrdio moje sumnje. Jednog kišnog dana, na dnu ormara pronađoh žensku odjeću, bila je njezina. Izvukla sam tamnu haljinu i odjenula je, bile smo istih mjera. Gledajući se u zrcalo, zaplakala sam. Plakala sam prigušeno, bez jecaja, poput nekoga tko zna da mu je sudbina određena. U jednom kutu kuće nalazila se klupica za klečanje od masivnog drveta, koja je ranije pripadala Augustovoj majci, izrazito pobožnoj ženi. Kad ne bih znala što da činim, zatvarala sam se u tu sobu i tamo provodila sate, sklopljenih ruku. Jesam li molila? Ne znam. Razgovarala sam ili pokušavala razgovarati s Onim za kojega sam smatrala da stoji visoko iznad moje glave. Govorila bih, Gospode, daj da pronađem svoj put, a ako je ovo moj put, pomogni mi da ga podnesem. Učestali odlasci u crkvu na koje me primorala moja uloga supruge potaknuli su me da ponovno sebi postavim brojna pitanja, pitanja koja sam još u djetinjstvu bila zakopala u sebi. Tamjan bi me omamio, a isto tako i glazba orgulja. Dok sam slušala Stari zavjet, nešto bi slabašno zatreperilo u meni. No kada bih na ulici srela župnika bez crkvenog ruha, kada bih pogledala njegov spužvasti nos i one pomalo praseće oči, kada bih odslušala njegova banalna i nepopravljivo lažna pitanja, ništa više nije u meni treperilo i rekla bih sebi, evo, sve je to samo prijevara, način da oni slabog uma podnesu nametnutu prisilu u kojoj žive. Unatoč tome, u tišini kuće, rado sam čitala Evanđelja. Mnoge su mi se Isusove riječi činile čudesnima; u toj mjeri bih se zanijela da bih ih više

100

puta glasno ponovila. Moja obitelj nije uopće bila religiozna. Otac je sebe

smatrao slobodnim misliocem, a majka je, potekavši od dvije obraćene generacije, kako sam ti već rekla, pohađala misu iz čistog i jednostavnog konformizma. Kad sam je u rijetkim prilikama ispitivala o problemima vjere, odgovarala bi mi: »Ne znam, naša obitelj nema vjere.« Nema vjere. Taj se izraz spustio na mene težak poput stijene u najosjetljivijem razdoblju mojega djetinjstva, kad sam sebi postavljala najznačajnija pitanja. Kao da je žig sramote ostao utisnut onim riječima, napustili smo jednu vjeru da bismo prihvatili drugu prema kojoj nismo gajili ni najmanje poštovanje. Bili smo izdajnici, a za izdajnike nema mjesta ni na nebu ni na zemlji, baš nigdje.

Tako, izuzev malobrojnih priča što sam naučila od časnih sestara u školi, nisam stekla drugo znanje o vjeri. Kraljevstvo Božje nalazi se u vama, ponavljala sam hodajući praznom kućom. Ponavljala sam i nastojala zamisliti gdje se nalazi. Moje se oko poput periskopa spuštalo u nutrinu, proučavajući zavoje tijela, nabore tajnovitije od uma. Gdje se nalazilo Kraljevstvo Božje? Nisam ga mogla opaziti, moje je srce bilo okruženo maglom, teškom maglom, a ne zelenkastim i sjajnim brežuljcima, kako sam zamišljala raj. U trenucima bistrine govorila sam sebi da postajem luda, kao i sve usidjelice i udovice, polako i neprimjetno obuzimalo me mistično ludilo. Nakon četiri godine takvog života, sve sam teže razlikovala lažno od istinitog. Zvona obližnje katedrale zvonila su svakih četvrt sata, a ja sam trpala vatu u uši samo da ih ne čujem ili da ih barem manje čujem.

Obuzela me opsesija da Augustovi kukci nisu mrtvi;

�7�

noću bih začula šuštanje njihovih nožica u šetnji kućom, hodali su posvuda, penjali se po tapetama, škripali po kuhinjskim pločicama, puzili po salonskim tepisima. Ležala sam u postelji i zadržavala dah očekujući da će kroz otvor ispod vrata ući u moju sobu. Pred Augustom sam, međutim, skrivala svoje stanje. Ujutro bih mu s osmijehom na usnama najavila što ću pripremiti za objed, nastavila bih se smiješiti sve dok ne bi izašao iz kuće. S istim bih ga namještenim osmijehom dočekala na povratku.

I rat je, poput mojega braka, trajao već petu godinu. U veljači su bombe pale i na Trst. Tijekom posljednjeg napada kuća mojega djetinjstva posve je razrušena. Jedina žrtva bio je zaprežni konj mog oca; pronašli su ga usred dvorišta, bez dvije noge.

U to vrijeme još nije bilo televizije, vijesti su putovale mnogo sporije. Za gubitak kuće doznala sam sljedećeg dana, telefonirao mi je otac. Već sam u načinu na koji je izgovorio »halo« osjetila da se nešto strašno dogodilo, imao je glas osobe koja je već odavna prestala živjeti. Bez vlastita mjesta na koje se mogu vratiti, osjećala sam se posve izgubljenom. Dva ili tri dana lutala sam kućom kao opsjednuta. Ništa me nije moglo trgnuti iz obamrlosti, sve sam svoje godine, jednu po jednu, mogla vidjeti u jednoj jedinoj sekvenci, dosadnoj i jednobojnoj, i tako do smrti.

Znaš li koja je naša najčešća pogreška? To što vjerujemo da je život nepromjenjiv, da kad jednom krenemo nekom tračnicom, valja njome nastaviti do kraja. Sudbina, međutim, ima više mašte od nas. Baš kad vjeruješ da si se našao u bezizlaznoj situaciji, kad

102

dosegneš vrhunac očaja, sve se mijenja brzinom udara vjetra, izokreće, u trenu se pronađeš u nekom drugom životu.

Dva mjeseca nakon bombardiranja kuće, rat je svršio. Ja sam odmah otputovala u Trst, otac i majka su preselili u privremeni stan, s drugim osobama. Toliko je bilo praktičnih problema koje je valjalo riješiti da sam nakon samo tjedan dana posve zaboravila na godine provedene u Aquili. Mjesec dana kasnije stigao je i Augusto. Morao je ponovo preuzeti tvrtku kupljenu od moga oca. Za svih tih ratnih godina nalazila se pod upravom i skoro uopće nije poslovala. Osim toga, moj otac i majka, sada već doista ostarjeli, našli su se bez kuće. Iznenađujućom lakoćom, Augusto je odlučio napustiti svoj grad i preseliti u Trst. Kupio je ovu kućicu na visoravni i već prije jeseni svi smo doselili ovamo.

Suprotno svim predviđanjima, majka je prva otišla, umrla je početkom ljeta. Njezinoj jogunastoj naravi naškodilo je razdoblje straha i samoće. S njezinim nestankom u meni se ponovno javila silna želja za djetetom. Ponovno sam spavala s Augustom, no svejedno, među nama se noću događalo malo toga ili skoro ništa. Mnogo sam vremena provodila sjedeći u vrtu, u očevu društvu. Upravo mi je on, jednog sunčanog poslijepodneva, rekao: »Za jetru i žene, voda može učiniti čuda.«

Dva tjedna kasnije Augusto me otpratio na vlak za Veneciju. Tamo sam kasno prijepodne morala sjesti na drugi vlak za Bolognu, da bih, još jednom presjedavši, uvečer stigla u Poretanske toplice. Istinu govoreći, malo sam vjerovala u učinak toplica; to što sam otputovala u

�7�

prvom je redu bilo zbog velike potrebe za samoćom. Imala sam potrebu da budem sama sa sobom, ali drukčije no proteklih godina. Trpjela sam. U meni je sve bilo mrtvo, bila sam poput livade nakon požara, sve je bilo crno, pougljeno. Samo je sa suncem, kišom i zrakom, ono malo što bijaše preostalo ispod površine, postupno moglo pronaći snage da iznova nikne.

104

10. prosinca

atkad si otišla ne čitam više dnevne novine, nema tebe da ih kupuješ, nitko mi ih drugi ne donosi. U početku sam se osjećala loše zbog tog

nedostatka, no polako, žaljenje se pretvorilo u olakšanje. Sjetila sam se tada oca Isaaca Singera. Od svih navika modernog čovjeka, govorio bi, čitanje dnevnih listova jedna je od najgorih. Ujutro, u času kad je duša najotvorenija, u čovjeka se slijeva sve zlo što ga je svijet proizveo prethodnoga dana. U njegovo vrijeme ne čitati novine dostajalo je da se čovjek spasi, danas to više nije moguće: tu su radio i televizija, dovoljno je upaliti ih na trenutak i već nas je zlo dostiglo, već se uvuklo u nas.

Tako je bilo i ovog jutra. Dok sam se odijevala, iz mjesnih televizijskih vijesti doznala sam da je konvojima s izbjeglicama dopušteno prijeći granicu. Stajali su tamo četiri dana, nisu ih puštali da krenu naprijed, niti su se mogli vratiti natrag. Na kolima je bilo staraca, bolesnika, samih žena s djecom. Prvi kontingent, rekao je spiker, već je stigao u logor Crvenoga križa i primio prve oblike pomoći. Ovaj rat, tako nam blizu i tako divljački, izazvao je u meni velik nemir. Otkad je buknuo, kao da osjećam neki trn u srcu. Slika je banalna, no u svojoj banalnosti

K

�72

dobro opisuje osjećaj. Nakon godinu dana, pored boli osjećam i ogorčenje. Ne mogu vjerovati da se nitko ne želi umiješati kako bi učinio kraj tome krvoproliću: u ovoj regiji nema naftnih izvora, nego samo stjenovitih planina. Ogorčenje je s vremenom prešlo u bijes i taj bijes u meni kuca poput tvrdoglavog crva.

Smiješno je da me u mojoj dobi rat još uvijek pogađa. Na koncu, na zemlji se u jednom danu vode deseci ratova i u svojih osamdeset godina morala sam steći neku vrst žulja, otvrdnuti. Od rođenja se sjećam kako su žutom visokom travom Krasa prolazili prognanici i vojnici nakon pobjede ili u bijegu: prvo vlakovi s vojnicima u Velikom ratu, eksplozije bombi na visoravni; zatim redovi povratnika iz pohoda na Rusiju i Grčku, fašistički i nacistički pokolji, tragične jame; a sada, još jednom, zvuk topova s granice, rijeke nevinih u bijegu pred velikim balkanskim klanjem.

Prije nekoliko godina, u vlaku od Trsta prema Veneciji, putovala sam u istom odjeljku sa ženom koja bijaše medij. Gospođa je bila nešto mlađa od mene, imala je na glavi šešir u obliku lepinje. Naravno, nisam znala da je medij, otkrila mi je to sama razgovarajući sa suputnicom.

»Znate«, govorila je dok smo prelazili krašku visoravan, »kad hodam ovuda, čujem glasove mrtvih. Ne mogu učiniti ni dva koraka, a da me ne zagluše. Svi strašno urlaju, što su mlađi umrli, to su glasniji.« Zatim joj je objasnila da tamo gdje je počinjeno nasilje, nešto ostaje zauvijek promijenjeno, zrak kao da je težak i nagrižen korozijom, i ta korozija umjesto da prema pravilu protumjere potakne blage osjećaje, pogoduje događanju

106

novih zlodjela. Dakle, gdje je jednom prolivena krv, i druga će poteći, a za njom nova. »Zemlja je«, zaključila je žena-medij, »poput vampira. Kad jednom okusi krv, željet će stalno novu, svježu, u sve većim količinama.«

Toliko sam se godina pitala ne krije li mjesto gdje nas je život zatekao u sebi kakvu kletvu. Postavljala sam sebi to pitanje i još ga i danas postavljam, ne uspijevajući pronaći odgovora. Sjećaš li se koliko smo puta zajedno obišle tvrđavu Monrupino? U burnim danima provodile bismo sate i sate promatrajući krajolik; bilo je kao da si u avionu i gledaš dolje. Pogled se protezao na čitavih 360 stupnjeva. Natjecale smo se koja će prva opaziti vrh Dolomita, a koja razlučiti Grado od Venecije. Sada kad više ne mogu otići tamo osobno, dovoljno mi je zatvoriti oči da bih vidjela isti krajolik.

Zahvaljujući magiji sjećanja sve iskrsava i preda mnom i oko mene, kao da se nalazim na vidikovcu utvrde. Ništa ne nedostaje, čak ni šum vjetra, mirisi godišnjeg doba koje izaberem. Stojim tamo, promatram stupove vapnenca izjedene od vremena, veliki ogoljeni prostor na kojemu vježbaju tenkovi, tamni rt Istre zaronjen u plavetnilo mora. Promatram sve što me okružuje i pitam se po tko zna koji put, ako u svemu tome postoji neki krivi ton, koji je?

Volim ovaj pejzaž i moja mi ljubav ne dopušta da odgovorim na to pitanje. Jedino u što sam sigurna jest utjecaj okoliša na karakter ljudi koji nastanjuju ove krajeve. Ako sam često odrješita i gruba, ako si i ti takva, za to možemo zahvaliti Krasu, njegovoj eroziji, njegovim bojama, vjetru koji ga bičuje. Da smo se rodile, primjerice, na obroncima umbrijskih brežuljaka, bile

�73

bismo mekše i oštrina ne bi postala dijelom našeg karaktera. Bi li tako bilo bolje? Ne znam, ne može se zamisliti ono što nije proživljeno.

Kako bilo da bilo, jutros se ostvarilo malo prokletstvo. Kad sam ušla u kuhinju zatekla sam kosa gdje beživotno leži među svojim krpama. Već je u posljednja dva dana pokazivao znakove bolesti, manje je jeo, a između dva zalogaja često bi zadrijemao. Uginuo je vjerojatno pred zoru, jer mu se glava, kad sam ga uzela u ruku, klatila s jedne na drugu stranu kao da je unutra pukla opruga. Bio je lagašan, krhak, hladan. Malo sam ga milovala prije no što ću ga zamotati u krpicu, htjedoh mu prenijeti malo topline. Vani je pršila susnježica. Zatvorila sam Bucka u sobu i izašla. Nemam više snage za lopatu, stoga sam odabrala lijehu s mekšom zemljom. Nogom sam izdubila jamicu, položila u nju kosa, prekrila ga i prije no što ću se vratiti u kuću, izrekla molitvu koju smo uvijek ponavljale pokapajući naše ptičice. »Gospode, primi ovaj mali život, kao što si primio i sve druge.«

Sjećaš li se, dok si bila dijete, koliko smo ptica pokušale spasiti? Nakon svakog vjetrovitog dana pronašle bismo ponekog ranjenika, zebe, sjenice, vrapce, kosove, jednom čak i smrekova krstokljuna. Sve bismo činile da ih izliječimo, no naši napori gotovo uvijek bili su uzaludni; samo bismo ih iznenada, jednog dana i bez ikakvog upozorenja, pronašle mrtve. Kakve li tragedije tog dana, i premda se to već ranije događalo, uvijek bi te iznova pogodilo. Prigodom pokopa, brisala si nos i oči otvorenim dlanom, zatim bi se zatvorila u sobu »napraviti prostora«.

Naime, jednog si me dana upitala kako ćemo pronaći mamu, jer nebo je tako veliko da se vrlo lako možeš

108

izgubiti na njemu. Rekla sam ti da je nebo neka vrst velikog hotela, svatko je gore imao svoju sobu, i u toj bi se sobi sve osobe koje su za života bile bliske, nakon smrti ponovo sastajale i zauvijek ostale zajedno. Moje objašnjenje učinilo je da se smiriš na neko vrijeme. No nakon smrti tvoje četvrte ili pete crvene ribice, ponovno si potaknula istu temu upitavši me: »A što ako više nema mjesta?« »Ako više nema mjesta«, odgovorih ti, »moraš zatvoriti oči i jednu minutu govoriti ‘sobo, proširi se’. I soba će odmah postati većom.«

Čuvaš li još uvijek u sjećanju te dječje slike ili ih je tvoj oklop osudio na progonstvo? Ja sam ih se sjetila tek danas kad sam pokapala kosa. Sobo proširi se, lijepe li magije! Naravno s mamom, hrčcima, vrapcima i crvenim ribicama, tvoja bi soba bila napučena poput stadionskih tribina. Uskoro ću i ja otići. Hoćeš li me htjeti u svojoj sobi ili ću morati unajmiti sobu pokraj tvoje? Hoću li konačno moći ugostiti prvu osobu koju sam voljela, hoću li ti konačno moći predstaviti tvog pravog djeda?

O čemu sam razmišljala, što li sam zamišljala one rujanske večeri, silazeći s vlaka na poretanskoj postaji? Ni o čemu. U zraku se osjećao miris kestena i moja prva briga bila je da pronađem pansion u kojemu sam rezervirala sobu. Bijah još vrlo naivna, nisam poznavala neumoran rad sudbine. Ako sam u nešto uopće vjerovala, bilo je to da se stvari događaju jedino zahvaljujući dobroj ili lošoj uporabi vlastite volje. U trenutku kad sam nogom i kovčegom dodirnula kolosijek, moje je volje posve nestalo, nisam ništa željela, ili bolje, željela sam samo jedno, biti u miru.

�7

Tvojeg sam djeda upoznala već prve večeri, večerao je u restoranu mojega pansiona u društvu neke osobe. Osim još jednog starog gospodina, nije bilo drugih gostiju. Vatreno je raspravljao o politici, boja njegova glasa odmah me zasmetala. Za vrijeme večere nekoliko puta sam ga pogledala s negodovanjem. Kakvog li iznenađenja kada sam idućeg dana otkrila da je upravo on liječnik u toplicama! Desetak minuta je ispitivao moje zdravstveno stanje. Dok sam se svlačila, dogodila mi se krajnje neugodna stvar: počela sam se znojiti kao da činim strašan napor. Poslušavši mi srce uzviknuo je »Opa, kako smo se prestrašili!«, i prasnuo u gotovo nepristojan smijeh. Čim je pritisnuo tlakomjer, Merkurijeva ljestvica odmah je skočila do najviših brojki. »Muči li vas pretjerana napetost?« upitao me. Bila sam bijesna na samu sebe, ponavljala sam sebi da se nemam čega plašiti; pa on je samo liječnik koji obavlja svoj posao, nije ni prirodno ni ozbiljno da se ovoliko uzbuđujem. Pa ipak, koliko god to ponavljala, nisam se mogla smiriti. Na vratima mi je, pružajući mi listić s terapijskim naputcima, stisnuo ruku. »Odmorite se, predahnite«, rekao je. »U protivnom vam nikakva voda neće pomoći.«

Već iste večeri došao je za moj stol. Idućeg dana već smo zajedno šetali seoskim putovima, brbljajući. Ista ona eksplozivna živost koja mi je na početku toliko smetala, sada je izazivala moju znatiželju. U svemu što je govorio bilo je strasti, zanosa, bilo je nemoguće nalaziti se u njegovoj blizini a ne biti zaražen toplinom koju je širila svaka njegova rečenica, toplinom njegova tijela.

Prije nekog vremena pročitala sam u nekom časopisu da, prema najnovijim teorijama, ljubav ne nastaje u srcu

110

nego u nosu. Kad se dvije osobe sretnu i svide jedna drugoj, međusobno razmjenjuju male hormone čijeg se imena ne sjećam. Ti hormoni ulaze kroz nos i penju se sve do mozga, da bi tamo, u kakvom tajnom meandru, pokrenuli ljubavnu oluju. Osjećaji dakle, zaključak je članka, nisu ništa drugo doli nevidljivi oblačići mirisa. Kakve li gluposti! Onaj tko je u životu iskušao pravu ljubav, stvarno veliku i bez riječi, zna da su takve tvrdnje tko zna koji po redu podmukli pokušaj da se srce protjera u progonstvo. Naravno, miris voljene osobe izaziva veliku uzbuđenost. No da bi do nje došlo, prvo treba postojati štogod drugo, nešto što je, u to sam čvrsto uvjerena, sasvim različito od prostog osjetila njuha.

Tih sam dana, u Ernestovoj blizini, po prvi put u životu imala osjećaj da moje tijelo nema granica. Oko sebe sam osjećala neku vrst neopipljiva prstena, kao da mi se obrisi šire u prostoru, titrajući u zraku pri svakom pokretu. Znaš li kako se ponašaju biljke kad ih nekoliko dana ne zalijevaš? Lišće omekša i mjesto da gleda prema suncu, opušteno je poput ušiju oneraspoložena kunića. Eto, moj je život prethodnih godina podsjećao na biljku bez vode; noćna rosa hranila me dovoljno da preživim, no osim toga ništa drugo nisam primala. Imala sam tek toliko snage da se održim na nogama i to je sve. Dovoljno je samo jednom okupati biljku vodom da se povrati, da podigne lišće. Tako se i sa mnom dogodilo, tog prvog tjedna. Šest dana nakon dolaska, promatrajući se ujutro u zrcalu, opazih da sam kao neka druga osoba. Koža mi je postala glatka, oči sjajnije. Stala sam pjevušiti dok sam se odijevala, što nisam činila od djetinjstva.

Slušajući ovu priču sa strane, prirodno je da ćeš

���

možda pomisliti kako je pod svim tim zanosom moralo biti pitanja, nemira, mučenja. Jer, bila sam udata žena, kako sam laka srca mogla prihvatiti društvo drugog muškarca? Naprotiv, nije postojalo nikakvo pitanje, nikakva dvojba, i to ne zato što sam bila posebno slobodoumna. Prije zato što je sve što mi se događalo bilo u prvom redu povezano s tijelom, samo s tijelom. Bila sam poput šteneta koje je nakon dugog lutanja zimskim stazama konačno pronašlo toplo gnijezdo, i sada, ne postavljajući sebi nikakva pitanja, uživa u toplini. Osim toga, slabo sam cijenila svoje ženske čari, pa stoga nisam ni u snu mogla pomisliti da bi se kakav muškarac mogao zanimati za mene.

Prve nedjelje, kada sam se pješice zaputila na misu, Ernesto me sustigao u automobilu. »Kamo idete?« upitao me, izvirivši kroz prozorčić. Čim sam mu odgovorila, otvorio je vrata i rekao: »Vjerujte mi, Bog će biti puno zadovoljniji ako umjesto odlaska u crkvu prošećete sa mnom po šumi.« Nakon mnogo zavoja i skretanja stigosmo na početak puteljka koji se gubio među kestenima. Nisam imala odgovarajuće cipele za hodanje i stoga sam neprestano posrtala. Kad me Ernesto uzeo za ruku, to mi se činilo najprirodnijom stvari na svijetu. Dugo smo hodali u tišini. U zraku se već osjećao miris jeseni, zemlja je bila vlažna, na drveću je mnogo lišća već požutjelo, svjetlo bi prolazeći kroza nj poprimalo različite prigušene tonove. Odjednom smo, usred čistine, ugledali golemi kesten. Prisjetivši se mojega hrasta, prišla sam mu, prvo ga pomilovala i zatim položila obraz uza nj. I Ernesto je trenutak kasnije položio glavu pokraj moje. Otkad smo se upoznali, nikada nam oči nisu bile bliže no tada.

112

Idućeg dana nisam ga željela sresti. Prijateljstvo se pretvaralo u nešto drugo, morala sam razmisliti. Nisam više bila djevojčica, nego udata žena sa svim svojim odgovornostima. Osim toga i on je bio oženjen, i još je povrh toga imao sina. Već bijah predvidjela sav svoj život i mogućnost da se dogodi nešto što nisam uzela u obzir izazivala je u meni veliku strepnju. Nisam znala kako da se ponašamo. Novost u prvom trenutku uvijek izaziva strah i da bismo krenuli dalje, valja prevladati stanje uzbune. Tako bih u jednom trenutku pomislila: »To je strašno glupo, najveća glupost u mojem životu. Moram sve zaboraviti, izbrisati i malo onoga što se dogodilo.« No već idućeg bih trena govorila sebi da bi najveća glupost bila upravo ako odustanem, jer sam se po prvi put nakon djetinjstva osjećala živom, sve je treperilo oko mene, u meni, izgledalo mi je nemoguće odustati od tog novog stanja. Osim toga, naravno, obuzimala me sumnja, ona koja obuzima skoro sve žene: da se on samo poigrava sa mnom, da se želi zabaviti i to je sve. Sve te misli zarojiše se u mojoj glavi dok sam sama provodila vrijeme u onoj tužnoj hotelskoj sobi.

Te noći nisam oka sklopila sve do četiri ujutro, bila sam previše uzbuđena. Idućeg jutra, međutim, nisam osjećala ni najmanji umor. Dok sam se odijevala, pjevušila sam. U samo nekoliko sati u meni se probudila golema želja za životom. Desetog dana Augustu sam napisala razglednicu: Zrak izvrstan, hrana osrednja. Nadajmo se da će sve biti dobro. Toplo sam ga pozdravila. Prethodnu noć provela sam s Ernestom. Te noći iznenada sam nešto spoznala: da između naše duše i našega tijela postoje brojni mali prozori. Kroz njih, ako su otvoreni, prolaze

���

čuvstva. Ako su pritvoreni, onda se ona kroz njih jedva provlače. Samo ih ljubav može sve odjednom širom raskriliti, poput udara vjetra.

Posljednji tjedan mog boravka u Poretti proveli smo zajedno, odlazeći na duge šetnje, razgovarajući sve dok se grlo ne bi osušilo. Kako su različiti bili razgovori s Ernestom od onih s Augustom! Sve je u njemu bilo prožeto strašću i zanosom, u najsloženije probleme ulazio bi s potpunom jednostavnošću. Često smo razgovarali o Bogu, o mogućnosti da osim opipljive zbilje postoji i nešto drugo. On je sudjelovao u Pokretu otpora, više je puta gledao smrti u oči. U tim trenucima javila mu se misao o nečem uzvišenijem, ne zbog straha, nego zbog toga što mu se svijest bila proširila. »Ne mogu poštovati obrede«, govorio mi je. »Nikada neću posjećivati obredna mjesta, neću vjerovati u dogme, u priče koje su izmislili drugi ljudi poput mene.« Krali smo jedno drugom riječi iz usta, mislili smo jednako, izražavali se jednako, izgledalo je kao da se poznajemo godinama, a ne samo dva tjedna.

Preostalo nam je malo vremena. Posljednjih noći nismo spavali više od sata, zadrijemali bismo tek toliko da prikupimo snagu. Ernesto je gorljivo vjerovao u predodređenost. »U životu svakog muškarca«, govorio je, »postoji samo jedna žena s kojom može postići savršeno zajedništvo, a u životu svake žene samo jedan muškarac s kojim se može osjećati potpunom.« No međusobni susret, sudbina je koju dožive samo rijetki, malobrojni. Svi ostali prisiljeni su živjeti u stanju nezadovoljstva, trajne sjete. »Koliko je ovakvih susreta?« govorio je u mraku sobe, »jedan na deset tisuća, jedan na milijun, jedan na deset milijuna?« Jedan na deset milijuna, da. Sve ostalo su

114

nagodbe, površne i prolazne sklonosti, tjelesna ili karakterna bliskost, društvene navike. Nakon tih zaključaka stalno je ponavljao: »Kako smo samo povlašteni! Tko zna što se skriva iza svega, tko zna?«

Na dan polaska, čekajući vlak na maloj postaji, zagrlio me i šapnuo mi u uho: »U kojem smo se životu već upoznali?« »U mnogima«, odgovorih i zaplakah. U torbici sam skrivala njegovu adresu iz Ferrare.

Uzalud bih ti opisivala svoje osjećaje tijekom tih dugih sati putovanja, bili su previše zamršeni, previše jedan s drugim zavađeni. Znala sam da za to vrijeme moram izvršiti preobrazbu, neprestano sam odlazila u kupaonicu da bih provjerila izraz lica. Sjaj u očima, smiješak, sve je to imalo nestati, ugasiti se. Morala je jedino ostati boja u obrazima, kao potvrda dobrog zraka. I otac i Augusto držali su da čudesno dobro izgledam. »Znao sam da voda čini čuda«, stalno je ponavljao moj otac, a Augusto me, što je za njega bilo gotovo nevjerojatno, darivao malim znakovima pažnje.

Kad i sama budeš po prvi put osjetila ljubav, shvatit ćeš kako smiješni mogu biti njezini učinci. Sve dok nisi zaljubljena, sve dok je tvoje srce slobodno a tvoj pogled još ne pripada nikome, od svih muškaraca koji bi te mogli zanimati nijedan ti ne poklanja pozornost; no u trenutku kad postaješ obuzeta jednom jedinom osobom, a za druge uopće više ne mariš, svi te odjednom stanu progoniti, govoriti nježne riječi, udvarati ti. To je učinak prozora o kojima sam ranije govorila. Kad su otvoreni, tijelo obasjava dušu sjajnom svjetlošću, a jednako tako i duša tijelo, zrcalnim se odrazima međusobno osvjetljuju. Za kratko vrijeme oko tebe nastaje neka vrst zlatnog i toplog

��2

prstena i on privlači druge muškarce kao med medvjede. Augusto nije izbjegao tom učinku, pa stoga ni meni nije bilo teško, začudit ćeš se, nježno se odnositi prema njemu. Naravno, da je Augusto samo malo više pozornosti poklonio svjetovnim stvarima, da je bio malo lukaviji, ne bi mu mnogo trebalo da shvati što se dogodilo. Po prvi put otkako smo se vjenčali bila sam zahvalna njegovim užasnim kukcima.

Jesam li mislila na Ernesta? Zapravo ništa drugo i nisam činila. Mislila, međutim, nije prava riječ. Nisam mislila na njega, nego postojala za njega, on je postojao za mene, u svakom pokretu, u svakoj misli bili smo jedna jedina osoba. Na rastanku smo se dogovorili kako ću mu ja prva pisati; da bi i on mogao učiniti isto, morala sam prvo pronaći adresu kakve pouzdane prijateljice koja bi primala pisma za mene. Prvo pismo poslala sam mu prije Dana mrtvih. Razdoblje koje je uslijedilo, bilo je najgore u čitavoj našoj vezi. Ni najveće, najpotpunije ljubavi, na daljinu nisu lišene sumnji. Ujutro bih iznenada otvorila oči dok je vani još bio mrak, i zatim nepomično i u tišini ležala pored Augusta. Bili su to jedini trenuci u kojima nisam morala skrivati svoje osjećaje. Ponovno sam razmišljala o ona tri tjedna. A što ako je Ernesto bio samo zavodnik, koji se iz dosade u toplicama zabavljao s usamljenim gospođama? Što su više dani prolazili, a pismo nije stizalo, to se više sumnja pretvarala u izvjesnost. Dobro, govorila sam sebi, čak i ako je tako, čak i ako sam se ponijela kao najnaivnija ženica na svijetu, to iskustvo nije bilo ni negativno ni uzaludno. Da ga nisam prihvatila, ostarjela bih i umrla, a da nikada ne doznam što žena može osjećati. Pokušavala sam nekako zaštititi se

116

rukama, ublažiti udarac, shvaćaš? I otac i Augusto primijetili su promjenu mog

raspoloženja: planula bih zbog sitnice, čim bi tko od njih dvojice ušao u sobu ja bih se dizala i odlazila u drugu, osjećala sam potrebu da budem sama. Neprestano sam u mislima proživljavala protekle dane, pomamno ih proučavajući, minutu po minutu, ne bih li pronašla kakav znak, kakvu potvrdu koja bi me konačno gurnula u jednom ili drugom smjeru. Koliko je potrajalo to mučenje? Mjesec i pol, skoro dva. Tjedan dana prije Božića, u kuću prijateljice koja je bila posrednica, stiže pismo, pet stranica ispisanih krupnim i prozračnim slovima.

Odjednom mi se povratilo dobro raspoloženje. U pisanju i očekivanju odgovora brzo je prošla zima, zatim i proljeće. Stalna pomisao na Ernesta izmijenila je moj doživljaj vremena, svu sam snagu usredotočila na neodređenu budućnost, na trenutak kada ću ga ponovno vidjeti. Dubina njegovih pisama uvjerila me u osjećaj koji nas je vezivao. Naša je ljubav bila velika, silna, i kao i svim uistinu velikim ljubavima bila su joj u dobroj mjeri strana uobičajena ljudska događanja. Možda će te začuditi što duga razdvojenost nije u nama izazivala veliku patnju. Ne može se doduše reći da nismo uopće trpjeli zbog nje; i ja i Ernesto trpjeli smo zbog silom nametnute razdvojenosti, no radilo se o patnji pomiješanoj s drugim osjećajima. Pred uzbudljivošću iščekivanja, bol je klizila u drugi plan. Bili smo odrasli i oženjeni ljudi, znali smo da se stvari ne mogu odvijati drukčije. Da se sve to događa ovih dana, zacijelo bih nakon mjesec dana zatražila razvod od Augusta, Ernesto bi ga zatražio od svoje supruge, i već

��3

prije Božića stanovali bismo u istoj kući. Bi li tako bilo bolje? Ne znam. Ipak, ne mogu se osloboditi pomisli da lakoća čini ljubav banalnom, da snagu zanosa pretvara u prolaznu zagledanost. Znaš li što se događa s tortom kad loše zamiješaš kvasac i brašno? Umjesto da se pravilno diže, kolač naraste samo s jedne strane, zapravo eksplodira, tijesto puca i prelijeva se preko plitice poput lave. Jednako je i s neponovljivošću strasti. Razlijeva se preko rubova.

Imati ljubavnika i moći ga viđati, u ono vrijeme nije bilo jednostavno. Ernestu je, naravno, bilo lakše. Kao liječnik uvijek je mogao izmisliti kakav skup, konferenciju, kakav hitni slučaj, no za mene koja osim kućanskih poslova nisam imala drugog zanimanja, bilo je to gotovo nemoguće. Morala sam izmisliti nekakvu obvezu, nešto što će mi omogućiti da budem odsutna nekoliko sati ili dana, a da pritom ne pobudim ni najmanju sumnju. Tako sam se prije Uskrsa upisala u društvo amaterskih latinista. Sastajali su se jednom na tjedan i često odlazili u obilaske značajnih kulturnih spomenika. Poznavajući moju strast prema antičkim jezicima, Augusto nije posumnjao niti je išta prigovorio. Štoviše, bio je zadovoljan što sam obnovila stare interese.

Ljeto je te godine stiglo u trenu. Krajem lipnja, Ernesto je, kao i svake godine, otputovao u toplice, a ja s ocem i suprugom na more. Tog sam mjeseca uspjela Augusta uvjeriti da i dalje želim dijete. Rano ujutro, tridesetog kolovoza, otpratio me na vlak za Porettu, u istoj haljini i s istim kovčegom kao i lani. Na putu od uzbuđenja nisam mogla mirno sjediti. S prozorčića sam promatrala onaj isti prošlogodišnji krajolik, pa ipak, sve

118

mi je izgledalo drukčije. U toplicama sam provela tri tjedna i u ta tri tjedna

više sam i potpunije živjela negoli u čitavom svom preostalom životu. Jednog dana, dok je Ernesto bio na poslu, šećući parkom pomislih kako bih u ovom trenutku voljela umrijeti. Zvuči čudno, no najveća sreća, baš kao i najveća nesreća sa sobom uvijek donose taj proturječan osjećaj. Činilo mi se da već godinama hodam, da već godinama koračam zemljanim putovima, šikarom; kako bih mogla dalje, sjekirom sam morala utirati put, a da pritom, od svega što me okružuje, nisam ništa vidjela osim onoga što mi je bilo pod nogama; nisam znala kamo idem, preda mnom je mogao iskrsnuti bezdan, tjesnac, veliki grad ili pustinja; zatim se šikara najednom otvorila i ja sam, i ne primijetivši, dospjela na uzvisinu. Iznenada sam se našla na vrhu brda. Sunce je upravo bilo izašlo, a preda mnom su se u različitim tonovima brda spuštala prema obzoru. Sve je bilo modrikasto. Lagani vjetrić oplahivao je vrh, s njime i moju glavu, s njome i moje misli u njoj. S vremena na vrijeme iz nizine bi ovamo prispio kakav zvuk, lavež pasa, zvonjava crkve. Svaka je stvar istodobno posjedovala lakoću i snagu. U meni i izvan mene sve postade jasno, ništa me nije morilo, ništa se nije pretvaralo u sjenu. Nisam više željela sići, vratiti se u šikaru; poželjela sam zaroniti u modrinu i ostati tamo zauvijek, napustiti život u najuzvišenijem trenutku. Tu sam misao čuvala do večeri, do trenutka kad sam ugledala Ernesta. Za večerom mu je, međutim, nisam imala hrabrosti priopćiti, od straha da se ne nasmije. Tek kasnije, u mojoj sobi, kada je prišao i zagrlio me, približila sam se njegovu uhu u namjeri da mu je kažem. Htjedoh mu reći: »Želim

��

umrijeti.« No umjesto toga rekla sam: »Želim dijete.« Kad sam napuštala Porettu, znala sam da sam trudna.

Vjerujem da je i Ernesto znao, posljednjih je dana bio uznemiren, smeten, često je šutio. Ja, međutim, nisam bila ni najmanje uznemirena. Tijelo je stalo doživljavati promjene već od prvog jutra nakon začeća. Grudi su mi odjednom nabubrile, otvrdnule, koža na licu postala sjajna. Nevjerojatno je koliko malo vremena dostaje da bi se tijelo prilagodilo novom stanju. Zato mogu reći da sam čak i bez pretraga, te unatoč tome što mi je trbuh i dalje bio ravan, vrlo dobro znala što se dogodilo. Odjednom sam osjećala kako me prožima nešto poput sunčeva sjaja: moje se tijelo mijenjalo, širilo i stjecalo moć. Nikada ranije nisam osjetila štogod slično.

Crne misli obuzele su me tek kad sam ostala sama u vlaku. Dok je Ernesto bio pokraj mene, ni u jednom času nisam dvojila hoću li zadržati dijete; Augusto, moj tršćanski život, naklapanja ljudi, sve je to bilo strašno daleko. No sada se taj svijet stao približavati. Brzina kojom trudnoća napreduje silila me na brze odluke, kao i na to da ih se, kad ih jednom donesem, zauvijek pridržavam. Odmah mi je bilo jasno da bi pobačaj bio kudikamo složeniji od zadržavanja trudnoće. Augustu pobačaj ne bi promaknuo. A kako bih ga pred njim opravdala nakon što sam godinama ustrajala u želji da rodim dijete? Osim toga, nisam željela pobaciti. Biće koje je u meni raslo nije bilo plod pogreške, nešto čega se trebalo na brzinu riješiti. Naprotiv, bilo je plod zadovoljene želje, i to možda najveće i najsnažnije želje u mojem životu.

Kada se voli nekog muškarca, kad ga se voli i

120

tijelom i dušom, ništa nije prirodnije od želje za djetetom. Ne radi se o razumnoj želji, o izboru utemeljenom na promišljenosti. Prije no što sam upoznala Ernesta, činilo mi se da želim dijete i točno sam znala zašto ga želim, bili su mi poznati svi za i protiv rađanja. Radilo se, dakle, o promišljenom izboru. Željela sam dijete jer sam žena i jer žene, ako već ništa drugo ne rade, mogu barem roditi dijete. Razumiješ li? Istu sam logiku mogla primijeniti na kupnju automobila.

No kada sam one noći Ernestu rekla da želim dijete, bilo je to nešto posve drukčije. Zdrav razum posve je proturječio toj odluci, pa ipak je ona bila jača od njega. Zapravo nije ni bila riječ o odluci, nego o pomami, o žudnji za trajnim posjedovanjem. Željela sam Ernesta u sebi, sa mnom, uza se i to zauvijek. Čitajući kako sam se ponašala, možda ćeš se užasnuto zapitati kako to da ranije nisi u mene opazila tako niske i prezira vrijedne osobine. Stigavši na tršćansku postaju, učinila sam jedinu moguću stvar: sišla sam s vlaka kao nježna i zaljubljena supruga. Augusto je odmah zapazio promjenu i umjesto da postavlja pitanja, zagrizao je moj mamac.

Mjesec dana kasnije postalo je već sasvim moguće da je dijete njegovo. Onog dana kad sam mu priopćila rezultate pretraga, napustio je ured sredinom jutra i proveo čitav dan sa mnom, planirajući prepravke što ih je u kući iziskivalo djetetovo rođenje. Kad sam, približivši glavu njegovoj, ocu priopćila vijest, on uze moje ruke među svoje, suhe, i zadrža ih načas, nepomičan, a oči mu se orosiše i zacrvenješe. Već je neko vrijeme zbog gluhoće bio isključen iz života, i njegovi su se razgovori odvijali skokovito. Između jedne i druge rečenice bilo je

��

iznenadnih stanki, ostataka ili dijelova sjećanja koji se nisu uklapali u kontekst. Ne znam zašto, ali, umjesto da me ganu, njegove su me suze pomalo uzrujale. U njima sam pročitala retoriku i ništa više. Unučicu ipak nije uspio vidjeti. Umro je bezbolno, u snu, u vrijeme šestog mjeseca moje trudnoće. Kad sam ga ugledala onako položenog u lijesu, iznenada sam shvatila koliko je suh i propao. Na licu je imao vječno isti izraz, udaljen i neutralan.

Naravno, čim sam dobila rezultate pretraga, pisala sam i Ernestu; odgovor je stigao u manje od deset dana. Prošlo je nekoliko sati prije no što sam ga otvorila. Bila sam jako uzbuđena, strahujući da mi ne donese nešto neugodno. Tek kasno poslijepodne konačno sam odlučila pročitati ga, i to u miru, nakon što sam se zaključala u toalet nekog kafića. Njegove su riječi odavale smirenost i razum. »Ne znam je li to najbolja odluka«, pisalo je, »no ako si ti tako odlučila, poštujem je.«

Od tog dana, nakon što su sve prepreke bile uklonjene, započelo je moje spokojno iščekivanje majčinstva. Jesam li se osjećala čudovištem? Jesam li to bila? Ne znam. U trudnoći, kao i u mnogim godinama koje su uslijedile, nikada nisam osjetila ni sumnje ni žaljenja. Zapravo, stvari nisu nikada jednostavne, nikad sasvim crne ili bijele, svaka boja u sebi nosi različite tonove. Nije mi bilo teško ljubazno se i nježno ophoditi s Augustom, jer mi je uistinu bio drag. Voljela sam ga posve drukčije no što sam voljela Ernesta. Nisam ga voljela kao žena muškarca, nego kao što sestra voli pomalo dosadnog starijeg brata. Da je bio zao prema meni, sve bi izgledalo drukčije, nikada ne bih ni pomislila da ću roditi dijete i onda živjeti s njim. No njegov je grijeh bio samo u

122

smrtnoj metodičnosti i predvidljivosti, a u dubini duše bio je dobar i nježan. Bio je sretan što će imati dijete i ja sam bila sretna što mu ga mogu dati. Koji me razlog mogao natjerati da mu otkrijem tajnu? Time bih zauvijek unesrećila tri života. Tako sam onda razmišljala. Sada, kada postoji sloboda kretanja, izbora, ono što sam učinila može izgledati doista strašno. No tada, kad sam se zatekla u toj situaciji, to nije bio rijedak slučaj. Ne tvrdim da je vrijedio za svaki par, ali nerijetko se događalo da udata žena zatrudni s drugim muškarcem. I što bi se onda dogodilo? Isto ono što se dogodilo i meni, baš ništa. Dijete bi se rodilo, odrastalo na isti način kao i ostala braća ili sestre, sazrijevalo, a da ga nikada ne bi obuzela sumnja. Obitelj je u ono vrijeme imala čvrste temelje, za njezino uništenje trebalo je mnogo više od tuđeg djeteta. Jednako je tako bilo i s tvojom majkom. Rodila se i odmah postala mojom i Augustovom kćeri. Za mene je najznačajnije bilo to što je Ilaria plod ljubavi a ne slučaja, navika ili dosade; mislila sam da će to ukloniti sve probleme. Kako sam se samo varala!

Prvih se godina, istina, sve događalo prirodnim slijedom, bez trzaja. Živjela sam za nju, bila sam, ili sam barem vjerovala u to, nježna i brižna majka. Već od prvog ljeta najtoplije bih mjesece u godini provodila na jadranskoj obali. Unajmili smo kuću i svakog drugog ili trećeg tjedna Augusto bi dolazio i provodio subotu i nedjelju s nama.

Na toj je plaži Ernesto po prvi put ugledao svoju kćer. Naravno, glumio je potpunog stranca, za vrijeme šetnje bi »slučajno« prolazio pokraj nas, birao suncobran u neposrednoj blizini i odande bi nas, kad bi Augusto bio

��

odsutan, prikrivajući svoju pozornost knjigom ili novinama, satima promatrao. Uvečer bi mi zatim pisao duga pisma, bilježeći sve ono što bi mu proletjelo mislima, svoje osjećaje prema nama, ono što je primijetio. U međuvremenu je i njegova supruga rodila drugo dijete. On je napustio ljetni posao u toplicama da bi u svojem gradu, Ferrari, otvorio liječničku ordinaciju. U prve tri godine Ilarijina života, izuzev tih lažno slučajnih susreta, nismo se više sastajali. Mene je posve zaokupila kći, svakog bih se jutra budila radosna jer je imam uza se. Sve i da sam poželjela, nisam se mogla posvetiti ničemu drugom.

Netom prije no što ćemo se rastati, tijekom posljednjeg boravka u toplicama, Ernesto i ja dali smo obećanje jedno drugom. »Svake večeri«, rekao je Ernesto, »točno u jedanaest uvečer, gdje god se nalazio i u kojoj god situaciji, izaći ću i na nebu potražiti Sirius. Ti učini isto, i tako će se, čak i kad budemo vrlo daleko, čak i ako se dugo nismo vidjeli i ne znamo ništa jedno o drugome, naše misli sastati tamo gore i biti zajedno.« Zatim smo izašli na balkon i odande mi je, prstom uperenim u zvijezde, između Oriona i Betelgeuse, pokazao Sirius.

124

12. prosinca

oćas me iznenada probudio neki zvuk i dugo mi je trebalo da shvatim da to zvoni telefon. Bio je već više puta odzvonio kad sam se digla i

zamuknuo je u trenutku kad sam stigla do njega. Ipak, podigla sam slušalicu, uspavanim glasom rekla dva, tri puta »halo«. Nisam se vratila u postelju, sjela sam u naslonjač. Jesi li to bila ti? Tko je drugi mogao biti? Onaj zvuk u noćnoj tišini kuće malo me potresao. Sjetih se priče koju mi je prije prilično godina ispripovjedila moja prijateljica. Suprug joj je dugo boravio u bolnici. Zahvaljujući strogo utvrđenom pravilniku o posjetima, onoga dana kad je umro nije mogla biti uz njega. Shrvana patnjom jer ga je izgubila na taj način, prve noći nije mogla spavati. Ležala je u mraku kadli iznenada zazvoni telefon. Bila je iznenađena. Je li moguće da joj netko želi izraziti sućut u to doba? Dok je rukom hvatala slušalicu, iznenađeno je primijetila čudnu pojavu: oko aparata je lebdio sjajan treperavi prsten. Nakon javljanja, čuđenje se pretvorilo u strah. S druge strane žice začula je daleki glas koji je s naporom govorio: »Marta«, čulo se između šuštanja i šumova iz pozadine, »htio sam te pozdraviti prije odlaska...« Bio je to glas njezina supruga. Nakon te

N

�2

rečenice čuo se načas glasni šum vjetra. Istom nakon toga, veza se prekinula i uslijedila je tišina.

Tom sam prigodom žalila prijateljicu zbog duboke uznemirenosti koja ju je obuzela, jer pomisao da se pokojnici koriste modernim sredstvima kako bi uspostavili vezu, bila mi je u najmanju ruku čudna. Pa ipak, čitava priča ostavila je, čini se, traga na moju osjećajnost. U dubini, jako duboko u meni, najnaivniji i najtajnovitiji dio mene valjda se nada da će mi prije ili kasnije, usred noći netko telefonirati s onoga svijeta, kako bi me pozdravio. Pokopala sam kćer, supruga i čovjeka kojega sam voljela najviše na svijetu. Mrtvi su, nema ih više, a ipak se i dalje ponašam kao da sam preživjela brodolom. Struja me odnijela na sigurno, na otok, i ne znam ništa o svojim suputnicima, izgubila sam ih iz vida u trenutku kad se čamac prevrnuo. Možda su potonuli. Gotovo sigurno to se i dogodilo, no možda i nije tako. Unatoč tome što su već prošli mjeseci i godine, i dalje motrim obližnje otoke u iščekivanju kakve novosti, tragova dima, nečega što bi potvrdilo moju nadu da još uvijek žive pod istim nebom kao i ja.

U noći kad je umro Ernesto, iznenada me probudila glasna buka. Augusto je upalio svjetlo i uzviknuo »Tko je?« U sobi nije bilo nikoga, sve je bilo na svom mjestu. Tek idućeg jutra, otvorivši vrata ormara, opazih da su se unutra porušili svi stalci, i da su čarape, šalovi i gaćice popadali jedni na druge.

Sada mogu reći »one noći kad je umro Ernesto«. Tada to, međutim, nisam znala. Bila sam netom primila njegovo pismo i nisam mogla ni približno pretpostaviti što se dogodilo. Pomislila sam da je vlaga nagrizla potpornje

126

stalaka i da su zbog prevelika tereta popustili. Ilaria je imala četiri godine, odnedavno je bila krenula u vrtić. Moj život uz nju i Augusta sada se već bio pretvorio u spokojnu svakodnevicu. Tog poslijepodneva, nakon latinističkog okupljanja, sjela sam u neki bar napisati pismo Ernestu. Za dva mjeseca trebali smo se sastati u Mantovi, bila je to prilika za susret koji smo dugo iščekivali. Prije povratka kući poslala sam pismo i tjedan kasnije počela očekivati odgovor. Pismo nisam dobila ni idućeg tjedna, a niti u tjednima koji su slijedili. Nikada još nisam tako dugo čekala. Isprva sam mislila da se radi o kakvom poštanskom propustu, zatim da se možda razbolio i nije mogao otići u ordinaciju uzeti pismo. Mjesec dana kasnije napisala sam mu kratku poruku, no i ona je ostala bez odgovora. Kako su dani prolazili, tako sam se sve više osjećala poput kuće u čije se temelje uvukao vodeni tok. U početku bijaše tanak, neznatan, jedva bi okrznuo cement, no s vremenom je postajao sve širi, sve nagliji, pod njegovim naletom cement se pretvarao u pijesak. Premda je kuća i dalje stajala uspravno, premda je naizgled sve bilo kako treba, znala sam da nije tako: bio bi dovoljan i najmanji udarac da voda sruši pročelje i sve ostalo, da se kuća uruši u sebe poput kule od karata.

Kad sam otputovala na skup, bila sam nalik vlastitoj sjeni. Poslije uzaludnog odlaska u Mantovu, zaputila sam se u Ferraru, da bih tamo shvatila što se zapravo dogodilo. U ordinaciji se nitko nije javljao, s ceste su se vidjele samo zatvorene rebrenice. Idućeg dana pošla sam u knjižnicu i potražila novine iz prethodnih mjeseci. Tako sam iz kratkog novinskog članka sve doznala. Vraćajući se iz noćnog posjeta nekom bolesniku, izgubio je nadzor

�3

nad autom i zabio se u veliku platanu. Smrt je nastupila gotovo trenutno. Dan i sat u potpunosti su odgovarali trenutku u kojem se urušio moj ormar.

Jednom sam u jednom od onih strašnih časopisa koje mi s vremena na vrijeme donosi gospođa Razman, na astrološkoj stranici pročitala da nasilnim smrtima upravlja Mars u osmoj kući. U članku se tvrdilo kako je onom tko se rodi pod tim zvjezdanim sklopom, suđeno da ne umre spokojno, u vlastitoj postelji. Tko zna jesu li na Ernestovu i Ilarijinu nebu svijetlile te zlokobne zvijezde. U razmaku od više od dvadeset godina, otac i kći skončali su na isti način, autom se zabivši u stablo.

Nakon Ernestove smrti, pala sam u duboku krizu. Odjednom sam shvatila da sjaj koji me posljednjih godina okruživao nije dolazio iz moje nutrine, nego je to bio samo odraz. Sreća, ljubav prema životu koju sam osjećala, nisu mi uistinu pripadali, samo sam ih odražavala poput zrcala. Ernesto je bio taj koji je širio svjetlost, a ja sam je samo odražavala. S njegovim nestankom, sve je iznova postalo mutno. Ilarijina pojava nije u meni više pobuđivala radost, nego netrpeljivost, bila sam toliko pogođena da sam čak posumnjala u to da joj je Ernesto pravi otac. Nije joj promaknula ta moja promjena, ticalima tankoćutne djevojčice uočila je moj otpor i postala hirovita, drska. Ionako je već bila mlada, živa biljka, a ja staro drvo na izmaku. Njušila je moj osjećaj krivnje poput lovačkog psa, služila se njime u svom usponu. Kuća nam je postala pravi mali pakao razmirica i grubosti.

Želeći me osloboditi tereta, Augusto je zaposlio ženu koja će se brinuti o djetetu. Pokušao je u Ilarije pobuditi zanimanje za kukce, no nakon tri ili četiri pokušaja, nakon

128

što bi svaki put vrištala »Odvratno!«, odustao je od nauma. Odjednom je postala očita njegova dob. Činilo se kao da joj nije otac nego djed; prema njoj se odnosio ljubazno ali hladno. Kada bih prošla pokraj zrcala, i sama sam sebi izgledala ostarjelo, u mojim se crtama pojavila tvrdoća koje ranije nije bilo. Zapustiti se, bio je to način izražavanja prezira koji sam prema vlastitoj osobi osjećala. Zahvaljujući školi i kućnoj pomoćnici, sada mi je preostajalo mnogo slobodnog vremena. Nemir me tjerao da ga uglavnom provodim u pokretu. Sjedala bih u automobil i kružila Krasom, vozeći kao opčinjena.

Ponovno sam se posvetila vjerskim knjigama, istim onim koje sam čitala za boravka u Aquili. Na njihovim sam stranicama pomamno tražila odgovor. Šećući, ponavljala bih u sebi rečenicu što ju je Sveti Augustin rekao prigodom majčine smrti: »Neka nas ne žalosti njezin gubitak, nego budimo zahvalni zbog njezina postojanja.«

Jedna mi je prijateljica dva ili tri puta ugovorila sastanak s njezinim ispovjednikom, no ti su me sastanci učinili još očajnijom. Riječi su mu bile sladunjave, veličao je snagu vjere kao da je ona prehrambeni proizvod iz prve trgovine na ulici. Nisam sebi uspijevala objasniti razloge zbog kojih sam izgubila Ernesta, a otkriće da ne posjedujem vlastite svjetlosti, dodatno je onemogućavalo pokušaje da pronađem odgovor. Vidiš, kada sam ga upoznala, kad se rodila naša ljubav, odjednom sam bila uvjerena da je moj život pronašao rješenje, bila sam sretna što postojim, sretna zbog svega onoga što je oko mene postojalo. Osjećala sam da sam dosegnula najvišu točku svojeg puta, najpostojaniju točku s koje me, vjerovala sam, nitko neće potjerati. Gajila sam u sebi pomalo oholu

�

sigurnost onoga tko je sve shvatio. Niz godina živjela sam u uvjerenju da sam putovala vlastitim nogama, a zapravo ni koraka nisam sama učinila. Premda toga nisam bila svjesna, nalazila sam se na konju, i on je zapravo prelazio moj put, a ne ja sama. U trenutku kad je konja nestalo, postala sam svjesna vlastitih nogu i njihove slabosti. Koraci koje sam činila bili su nesigurni koraci, poput onih posve malog djeteta ili starca. Načas sam poželjela bilo kakav štap: vjera je mogla poslužiti svrsi, kao i posao. No, zamisao je kratko potrajala.

Odmah sam shvatila da bi to bila samo još jedna u nizu pogrešaka. S četrdeset godina nema više prostora za pogreške. Ako se u jednom času zateknemo nagi, moramo imati snage pogledati se u zrcalo onakvi kakvi uistinu jesmo. Valjalo je dakle krenuti od početka. U redu, ali od čega? Od sebe same. Koliko je to lako bilo reći, toliko je teško bilo učiniti. Gdje se nalazim? Tko sam? Kada sam posljednji put bila ja, sama?

Rekla sam ti već, čitava sam poslijepodneva provodila šećući po visoravni. Katkad, kad bih naslutila da će samoća dodatno pogoršati moje raspoloženje, silazila bih u grad i onako uronjena u gomilu hodala najpoznatijim ulicama u potrazi za kakvim olakšanjem. Živjela sam kao da sam zaposlena, izlazila bih kad i Augusto, vraćala se kada bi se i on vraćao. Liječnik koji me liječio rekao mu je da je u određenim krizama sasvim prirodna želja za kretanjem. Budući da nisam gajila samoubilačke misli, nije bilo potrebe da mi se zabrani kretanje, jer uporno će me kretanje, vjerovao je liječnik, na koncu smiriti. Augusto je prihvatio njegova objašnjenja. Ne znam je li uistinu u njih vjerovao ili je to bilo samo iz lijenosti i želje

130

za mirnim životom, no kako god bilo, zahvalna sam mu što je stao u stranu, što nije ometao moj veliki nemir.

U jednoj je stvari liječnik imao pravo. Za vrijeme te potpune potištenosti nisam imala samoubilačkih primisli. Čudno, ali istinito, ni u jednom trenutku poslije Ernestove smrti nisam pomislila na smrt. Nemoj misliti da je Ilaria razlog tome. Već sam ti rekla, za nju me u tom trenutku uopće nije bilo briga. Prije će biti da sam u sebi osjećala kako taj iznenadni gubitak nije smio biti, nije trebao biti sam sebi svrhom. Postojao je neki smisao u njemu, i on se preda mnom uzdizao poput divovske stube. Je li se ona preda mnom pojavila da bih prešla preko nje? Vjerojatno je bilo tako, no nisam uspijevala zamisliti što se nalazi iza nje, što ću ugledati kad se jednom uspnem.

Jednoga dana odvezla sam se na mjesto na kojemu nikada ranije nisam bila. Crkvica s malim grobljem oko nje, sa strane brežuljci prekriveni šikarom. Na vrhu jednoga od njih jasno se nazirao bijeli vršak utvrde. Malo podalje od crkve, nalazile su se dvije-tri seoske kuće, kokoši su slobodno čeprkale uzduž puta, crni pas je lajao. Na oznaci je pisalo Samatorza. Samatorza, zvučalo je kao samoća, pravo mjesto na kojem se možemo pribrati. Tu je počinjala kamenita staza i krenula sam njome ne pitajući se kamo vodi. Sunce je već zalazilo, no što sam više napredovala, manje sam željela stati. S vremena na vrijeme prenula bi me tek pokoja šojka. Nešto me mamilo naprijed i shvatila sam što je to tek kada sam dospjela na otvoreni prostor čistine, kada sam tamo na sredini ugledala golemi hrast, miran i veličanstven, s granama raširenim poput ruku pripravnih da me prihvate.

Zvuči smiješno, no čim sam ga ugledala, srce mi je

���

drukčije zakucalo. Više je zatitralo negoli zakucalo, poput zadovoljne životinjice, na jednak način kako je kucalo kada bih ugledala Ernesta. Sjela sam ispod njega, pomilovala ga, naslonila leđa i potiljak na njegovo deblo.

Gnothi seautón, to sam kao djevojčica zapisala na naslovnicu svoje bilježnice iz grčkog. U podnožju hrasta rečenica pokopana u mojem sjećanju iznenada mi se vratila u pamćenje. Upoznaj sebe samoga. Osjećam zrak, ja dišem.

132

16. prosinca

oćas je pao snijeg i čim sam se probudila ugledala sam bijeli vrt. Buck je trčao travnjakom kao sumanut, skakao, lajao, hvatao zubima

grančicu i bacao je u zrak. Nešto kasnije došla je gospođa Razman, popile smo kavu, pozvala me da joj se pridružim na Badnju večer. »Što radite cijelo vrijeme?« upitala me prije odlaska. Slegnula sam ramenima. »Ništa«, odgovorih joj. »Gledam televiziju, razmišljam.«

Nikad ne pita za tebe, diskretno zaobilazi tu temu ali po njezinom glasu mogu naslutiti da te smatra nezahvalnom. »Mladi«, često kaže usred razgovora, »nemaju srca, nemaju više ono poštovanje kao nekoć.« Potvrđujem joj kako ne bi nastavljala dalje, ali u dubini duše uvjerena sam da je srce vazda jednako, manje je licemjerja i to je sve. Mladi nisu u pravilu sebični, baš kao što stari nisu u pravilu mudri. Razumijevanje i površnost nisu odličja godina, nego puta koji svatko prijeđe. Prije nešto vremena negdje sam, ne sjećam se više gdje, pročitala izreku američkih Indijanaca koja kaže: »Prije no što ocijeniš neku osobu, moraš tri mjeseca hodati u njezinim mokasinama.« Toliko mi se svidjela da sam je zapisala u blok pokraj telefona. Kad ih pogledaš izvana,

N

���

mnogi životi čine se pogrešnima, nerazumnima, suludima. Izvana je lako ne razumjeti ljude, njihove odnose. Tek iznutra, u ta tri mjeseca provedena u njihovim mokasinama, možemo shvatiti porive, osjećaje, ono što usmjeruje neku osobu u ovom umjesto u onom smjeru. Razumijevanje se rađa iz skromnosti, a ne iz oholosti znanja.

Tko zna hoćeš li navući moje papuče nakon što pročitaš ovu priču? Nadam se da hoćeš, nadam se da ćeš dugo prelaziti iz jedne sobe u drugu, šetati vrtom od oraha do trešnje, od trešnje do ruže, od ruže do onih odbojnih crnih borova u dnu tratine. Nadam se tome, ne zato da bih izmolila tvoju samilost, ili da bih dobila oproštaj poslije smrti, nego zato što je to potrebno tebi, tvojoj budućnosti. Spoznaja odakle dolaziš i što je bilo prije tebe prva je stuba kojom se bez laži kreće naprijed.

Ovo pismo trebala sam napisati tvojoj majci, namjesto toga napisah ga tebi. Da ga nisam napisala, moje bi postojanje zaista bilo uzaludno. Prirodno je griješiti, ali otići zauvijek i ne spoznati pogreške, život čini uzaludnim. Stvari koje nam se događaju nisu same sebi svrhom i bez svakog temelja. Svaki susret, svaki i najmanji događaj nose u sebi neko značenje, a spremnošću da ih se prihvati, sposobnošću da se u svakom trenutku krene u drugom smjeru, da se ostavi dotrajala koža kao što to čini gušter o promjeni godišnjeg doba, dolazimo do razumijevanja samih sebe.

Da mi onog dana, u dobi od gotovo četrdeset godina, nije pala na pamet rečenica iz moje bilježnice iz grčkog, da nisam tada stavila točku na i prije no što ću nastaviti naprijed, nadalje bih radila iste pogreške kao i ranije.

134

Mogla sam se prepuštati uvijek novim ljubavnicima kako bih potisnula sjećanja vezana uz Ernesta; mogla sam ih na desetine promijeniti u potrazi za njegovom kopijom i životom koji sam već proživjela. Nitko ne bi bio jednak izvorniku i sve nezadovoljnija grabila bih naprijed dok bi me, već staru i smiješnu, i dalje okruživali mladići. S druge strane, mogla sam zamrziti Augusta jer upravo mi je on onemogućavao donošenje krupnijih odluka. Razumiješ li? Najlakše je na svijetu naći neku izliku kad ne želiš zaviriti u sebe. Krivnja uvijek postoji, ali prihvatiti činjenicu da ta krivnja ili, bolje rečeno, odgovornost ide samo nama na dušu iziskuje mnogo hrabrosti. Ipak, kao što ti rekoh, to je jedini način da se krene naprijed. Ako je život putovanje, ono se neprestano odvija prema vrhu.

S četrdeset godina shvatila sam odakle moram krenuti. Shvatiti kamo treba stići bijaše dug proces, pun zapreka ali i strasti. Znaš, na televiziji i u novinama, tu i tamo vidim i pročitam kako se povećava broj proroka: sve je više ljudi koji iz dana u dan žive u skladu s njihovim učenjima. Plaši me množenje svih tih učitelja, njihovih naputaka za iznalaženje unutarnjeg mira, općeg sklada. Sve su to zapravo antene velike, opće pomutnje. Polako se — nema još dugo — bliži konac tisućljeća i premda su datumi samo prihvaćeno pravilo, svejedno ta činjenica zastrašuje, svi očekuju da se dogodi nešto strašno, žele biti spremni. Zato hitaju prorocima, upisuju se u škole u kojima će pronaći sami sebe da bi mjesec dana kasnije bili puni oholosti, po kojoj se i mogu prepoznati lažni proroci. Kakve li velike, beskrajne, zastrašujuće laži!

Jedini pravi učitelj koji postoji i kojem se može vjerovati vlastita je savjest. Moraš biti tih da bi je

��2

pronašao, sam u tišini, moraš stajati na goloj zemlji, gol bez igdje ičega, kao da si već mrtav. U početku ništa ne čuješ, sve što osjećaš je strah ali zatim, na samom kraju, dopire do tebe udaljeni, smireni glas, koji ti isprva smeta zbog svoje banalnosti. Čudno, upravo kad očekuješ velike stvari, pred tobom osvanu one male. Tako su male i tako očite da bi najradije zavikao: »Zar je to sve?« »Ako život ima smisla«, reći će ti glas, »tada je smisao smrt. Sve ostalo samo se vrtloži u krug.« Velikog li otkrića, primijetit ćeš, velikog li i jezovitog otkrića, pa tko ne zna da je smrt neizbježna. Istina, svi to razumom shvaćamo, ali shvaćati je jedno, a osjećati srcem nešto sasvim drugo. Govorila sam tvojoj majci kada bi me vrijeđala svojom drskošću: »Ranjavaš mi srce.« Ona se smijala. »Ne budi smiješna«, odgovorila bi mi, »srce je tek mišić i samo mu trčanje može naškoditi.«

Kada je bila već dovoljno zrela da razumije, mnogo sam puta pokušavala s njom razgovarati, objasniti joj što me od nje udaljilo. »Istina«, govorila sam joj, »u jednom sam te trenutku tvojeg djetinjstva zanemarila, bila sam teško bolesna. Vjerojatno bi bilo još i gore da sam se onako bolesna brinula za tebe. Sada se osjećam dobro«, govorila sam joj, »možemo razgovarati, raspravljati, početi iz početka.« Nije je uopće zanimalo. »Sada se ja osjećam loše«, govorila je i odbijala dalje razgovarati. Mrzila je moju s vremenom postignutu mirnoću, pokušavala je sve kako bi je slomila, kako bi me uvukla u svoje male, svakidašnje paklove. Zavukla se u svoju ljušturu kako ništa ne bi moglo pomutiti njezino poimanje života. Razum ju je, naravno, tjerao da govori kako želi biti sretna, ali u stvari, u dubini duše, sa šesnaest,

136

sedamnaest godina, isključila je svaku mogućnost promjene. Dok sam se ja polako otvarala novim mogućnostima, ona je stajala nepokretna s rukama na glavi, očekujući da se stvari dogode same od sebe. Smetala joj je moja mirnoća. Kad bi ugledala Evanđelja na noćnom ormariću, govorila bi: »Zbog čega se moraš tješiti?«

Kad je umro Augusto, uopće nije željela doći na njegov pogreb. Zadnjih godina patio je od ne baš lakog slučaja arterioskleroze: hodao je po kući govoreći poput djeteta, što ona nije podnosila. »Što želi ovaj gospodin?« vikala je čim bi se, doklepetavši, pojavio na vratima sobe. Imala je šesnaest godina kad je umro, a od svoje četrnaeste nije ga više zvala ocem. Umro je u bolnici jednog poslijepodneva u studenom. Dan ranije doveli su ga tamo zbog srčanog udara. Bila sam pokraj njega u sobi, na sebi nije imao pidžamu već bijelu košulju na leđima vezanu vrpcama. Liječnici su smatrali da je najgore prošlo.

Bolničarka je upravo bila donijela večeru kad je on ustao kao da je nešto ugledao i iznenada je napravio tri koraka prema prozoru. »Ilarijine ruke«, rekao je mutnog pogleda, »drukčije su od svih ostalih u obitelji«, zatim se vratio u postelju i umro. Pogledala sam kroz prozor. Sipila je sitna kišica. Pogladila sam ga po glavi.

Sedamnaest godina, ne pokazujući ni najmanji nagovještaj da nešto zna, čuvao je u sebi tajnu.

Podne je, sunčan dan i snijeg se topi. Na travnjaku pred kućom vide se mrlje žute trave, s grana na drveću, jedna za drugom, padaju kapljice otopljena snijega. Čudno, ali nakon Augustove smrti shvatila sam da smrt

��3

sama po sebi ne uzrokuje jednaku bol. Iznenada se javlja praznina, uvijek ista, ali upravo kroz tu prazninu očituju se razlike u boli. Sve ono što je ostalo neizgovoreno otjelovljuje se i sve više širi. To je praznina bez vrata, bez prozora, bez puta kojim možeš poći; ono što ostaje visjeti u zraku ostaje zauvijek, stoji iznad tvoje glave, s tobom, oko tebe, ovija te i zakriva poput guste magle. Činjenica da je Augusto znao za Ilariju, a da mi to nije nikada rekao, duboko me uznemirila. Imala sam potrebu sada mu reći za Ernesta i o onom što mi je bio u mojem životu. Htjela sam s njime razgovarati o Ilariji, o mnogim drugim stvarima. Ali to više nije bilo moguće.

Sada ćeš možda shvatiti ono što sam ti rekla na početku: mrtvi nas ne tište toliko svojom odsutnošću, koliko onim što je među nama ostalo neizrečeno.

Kako nakon Ernestove, tako i nakon Augustove smrti, utjehu sam potražila u vjeri. Prije nekog vremena bila sam upoznala isusovca iz Njemačke, bio je samo koju godinu stariji od mene. Primijetivši moj otpor prema crkvenim obredima, nakon nekoliko susreta pozvao me da se sastanemo negdje izvan crkve.

Kako smo oboje voljeli hodati, dogovorili smo se da pođemo zajedno u šetnju. Dolazio bi po mene srijedom poslijepodne, s glomaznim cipelama na nogama i starom naprtnjačom. Njegovo mi se lice veoma sviđalo, bilo je izbrazdano, ozbiljno lice čovjeka koji je odrastao u planinama. U početku me plašilo to što je svećenik. Sve što bih mu ispričala, ispričala bih mu polovično, bojeći se da ga ne sablaznim i da ne izazovem osudu, nemilosrdni prijekor. Zatim mi jednog dana, dok smo se odmarali sjedeći na kamenu, reče: »Sami sebi zadajete bol, znate.

138

Sami sebi.« Od tog časa prestala sam lagati i otvorila sam mu srce kao nikom ranije nakon Ernestove smrti. Govoreći bez prestanka, ubrzo sam zaboravila da je preda mnom crkvena osoba. Za razliku od ostalih svećenika koje sam poznavala, izbjegavao je riječi osude i utjehe, bile su mu strane sve predvidljive i sladunjave poruke. Bilo je u njemu neke tvrdoće koja se u prvi čas mogla činiti odbojnom. »Samo nas bol čini zrelijima«, govorio je, »ali s njome se treba izravno suočiti. Onome tko joj se uklanja ili žali samoga sebe suđeno je da izgubi.«

Pobijediti, izgubiti i ostali ratnički izrazi koje je koristio, služili su mu kako bi opisao šutljivu, unutarnju borbu. Držao je da je čovjekovo srce poput zemlje, dijelom obasjano suncem, dijelom u sjeni. Ni sveci nisu posve obasjani suncem. »Sama činjenica da postoji tijelo«, govorio je, »ipak nas čini sjenkama. Nalik smo žabama, vodozemcima, jedan dio nas živi na dnu, a drugi teži prema gore. Živjeti znači samo biti svjestan toga, znati, boriti se da sjena ne nadjača sunce. Budite nepovjerljivi prema onom tko je savršen, prema onom tko ima spremna rješenja na dlanu, budite nepovjerljivi prema svemu, osim prema onome što vam kaže srce.« Slušala sam ga zadivljena, nitko ranije nije tako dobro izrekao ono što se već dugo komešalo u meni, ne uspijevajući prodrijeti na površinu. Uz pomoć njegovih riječi moje su misli poprimale oblik. U jednom času preda mnom se pojavio put, nije se više činilo teško prijeći ga.

S vremena na vrijeme nosio je u naprtnjači kakvu knjigu koja mu je bila posebno draga. Kada bismo zastali, čitao bi mi odjeljke svojim jasnim i ozbiljnim glasom. Uz njega sam otkrila molitve ruskih redovnika, govor srca,

��

shvatila sam dijelove Evanđelja i Biblije koji su mi ranije bili nerazumljivi. Tijekom svih godina koje su protekle nakon Ernestove smrti, prešla sam doduše stanovit unutarnji put, no bio je to samo put ograničen na upoznavanje sebe same. Na tom sam se putu u jednom času našla pred zidom, znajući da se iza njega proteže još svjetlija i šira cesta, ali nisam znala kako da ga svladam. Jednom prigodom usred iznenadnog pljuska sklonili smo se pod ulaz u pećinu. »Kako se stječe vjera?« upitala sam ga dok smo stajali unutra. »Nikako, dođi će sama. Vi je već posjedujete, ali vam ponos priječi da to priznate. Postavljate sebi previše pitanja, otežavajući ono što je jednostavno. Zapravo, samo se strašno bojite. Opustite se i ono što se treba dogoditi, dogodit će se.«

S tih sam se šetnji vraćala sve smetenija, nesigurnija. Rekla sam ti, bio je izravan, ranjavale su me njegove riječi. Mnogo puta poželjela sam da ga više ne vidim. Utorkom navečer govorila bih sebi da ću ga nazvati, reći mu da ne mogu doći jer se osjećam loše, no ne bih to učinila. Srijedom poslijepodne čekala sam u točno dogovoreno vrijeme da se pojavi s naprtnjačom i glomaznim cipelama.

Naše su šetnje trajale godinu dana dok ga jednog dana, iznenada, njegovi pretpostavljeni jednostavno nisu razriješili dužnosti.

Možda ćeš na temelju svega zaključiti da je otac Thomas bio ohol, da njegove riječi, njegovo viđenje života odišu žestinom i fanatizmom. Nije bilo tako, u dubini duše bio je najsmirenija i najblaža osoba koju sam ikad upoznala, a ne Božji vojnik. Ako je u njegovu razmišljanju i bilo misticizma, bio je to posve opipljiv

140

misticizam, usidren u svakodnevnim stvarima. »Ovdje smo, sada smo«, stalno mi je ponavljao. Na vratima mi je predao omotnicu. Unutra se

nalazila razglednica sa slikama planinskih pašnjaka. »Kraljevstvo Božje je u vama«, bilo je iznad toga napisano na njemačkom, a straga je svojim rukopisom dodao: »Kada sjedite pod hrastom, ne budite vi nego hrast, u šumi budite šuma, na livadi livada, među ljudima budite ljudi.«

Kraljevstvo Božje je u vama, sjećaš li se? Ta me rečenica već jednom bila pogodila dok sam u Aquili živjela kao nesretna nevjesta. Tada sam, zatvorivši oči, klizila pogledom u sebe ne videći ništa. Nakon susreta s ocem Thomasom nešto se promijenilo. I nadalje nisam ništa vidjela, ali to više nije bilo potpuno sljepilo, u dnu mraka nazirala se neka svjetlost, kadšto bih načas uspjela zaboraviti samu sebe. Bila je to mala, slabašna svjetlost, tek plamičak, jedan dah bio je dovoljan da ga ugasi. Već zbog te činjenice osjećala sam neku čudnu lakoću. Nije to bila sreća nego radost. Nije to bio zanos, ushićenje, nisam se osjećala mudrijom, uzvišenijom. Bila je to samo jasna svijest o tome da postojim.

Na livadi budi livada, pod hrastom budi hrast, među ljudima budi čovjek.

�4�

20. prosinca

utros sam s Buckom otišla na tavan. Koliko godina nisam otvarala ta vrata! Posvuda je bilo prašine, a s greda su visjeli veliki pauci. Iza kutija

i kartona pronašla sam gnijezda s puhovima, tako su duboko spavali da ništa nisu primjećivali. U djetinjstvu volimo odlaziti na tavan, u starosti više ne. Sve ono što je bilo tajnovito, pustolovno otkriće, sada postaje bolno sjećanje.

Budući da sam tražila jaslice, morala sam otvoriti različite kutije i dva velika sanduka. Tako mi je pod ruku došla Ilarijina omiljena lutka i njezine igračke omotane novinskim papirom i krpama.

Još dublje, pronašla sam Augustove kukce, savršeno očuvane, njegovo povećalo i sprave kojima ih je lovio. Nedaleko, u posudi za slatkiše, nalazila su se Ernestova pisma vezana malom crvenom vrpcom. Ovdje nema ničega tvojega, ti si mlada, živa, tavan još nije tvoje mjesto.

Otvarajući vrećice, u jednom od sanduka pronašla sam nešto svojih stvari iz djetinjstva koje su preživjele rušenje kuće. Bile su nagorene, pocrnjele, izvadila sam ih poput relikvija. Bili su to uglavnom kuhinjski predmeti:

J

142

jedna emajlirana zdjela, bijelo-plava keramička posuda za šećer, nešto stolnog pribora, kalup za tortu i u dnu, otrgnute stranice neke knjige, bez naslovnice. Koja je to knjiga? Nisam se mogla prisjetiti. Tek kad sam nježno uzela listove u ruku i prešla pogledom preko prvih redaka, svega sam se prisjetila. Bilo je to za mene veliko uzbuđenje: ne bijaše to bilo kakva knjiga već ona koju sam kao djevojčica najviše voljela, zbog koje sam najviše sanjarila. Zvala se Čuda iz dvadeset i prvog stoljeća i bila je, na svoj način, knjiga znanstvene fantastike. Priča je bila prilično jednostavna, ali maštovita. Kako bi provjerili hoće li se ostvariti čudesan napredak, dvojica znanstvenika, s kraja devetnaestoga stoljeća, dadu se zamrznuti do dvijetisućite godine. Točno jedno stoljeće kasnije odleđuje ih unuk jednog od njihovih kolega, i sam znanstvenik, te ih povede letećim tanjurom u poučni obilazak svijeta. U toj priči nije bilo izvanzemaljaca niti svemirskih brodova, sve što se tamo događalo bilo je vezano uz čovjekovu sudbinu i ono što je svojim rukama izgradio. A čovjek je, kako reče pisac, napravio mnoge stvari i sve su bile čudesne. Nije više bilo gladi ni siromaštva u svijetu jer je znanost, uz pomoć tehnologije, omogućila da svaki kutak planeta bude plodan i, ono što je najvažnije, da tu plodnost svatko može na jednak način iskoristiti. Stanovnicima su u teškim poslovima pomagali razni strojevi, svi su imali dovoljno slobodnog vremena pa su mogli njegovati plemenite strane svoje osobnosti. U svakom kutu zemljine kugle odjekivali su glazba, stihovi, spokojni i učeni filozofski razgovori. Kao da to nije dovoljno, leteći je tanjur za manje od jednog sata mogao stići od jednog kontinenta do drugog. Činilo se da su

�4�

dvojica starih znanstvenika bili zadovoljni: sva njihova optimistična predviđanja obistinila su se. Listajući knjigu nađoh i svoj omiljeni crtež: onaj gdje se dvojica podebljih učenjaka, s darvinovskom bradom i kockastim prslucima, radosno naginju s letjelice, gledajući s platforme prema dolje.

Kako bi otklonio svaku sumnju, jedan od njih odvaži se postaviti pitanje koje ga je najviše mučilo: »Što je s anarhistima«, upitao je, »postoje li još uvijek revolucionari?« »O da, svakako da postoje«, odgovorio je sa smiješkom njihov vodič. »Žive u gradovima koje su samo za njih izgradili na polovima, pod ledom, pa sve i kad bi poželjeli nauditi drugima, ne bi u tom uspjeli.«

»A vojska«, nastavio je tada drugi, »kako to da nema niti jednog vojnika?«

»Vojske više ne postoje«, odgovorio je mladić. Ona dvojica odahnuše s olakšanjem: napokon se

čovjek vratio svojoj izvornoj dobroti! No olakšanje je kratko potrajalo, jer im vodič ubrzo reče: »A ne, nije to pravi razlog. Čovjek nije izgubio strast za razaranjem, samo se naučio savladati. Vojnici, topovi, bajunete, sve su to prevladana sredstva. Umjesto njih, tu je sada malen, ali vrlo moćan mehanizam: upravo njemu treba zahvaliti što nema ratova. Dovoljno je uspeti se na planinu i baciti ga s visine, pa da se cijeli svijet pretvori u kišu komadića i iverja.«

Anarhisti! Revolucionari! Koliko su mora te dvije riječi izazvale u mojem djetinjstvu. Ti ćeš to teže razumjeti, ali moraš znati da sam imala sedam godina kada je izbila Oktobarska revolucija. Stariji su šaputali o strašnim stvarima, prijateljica iz škole rekla mi je da će se

144

uskoro Kozaci spustiti sve do Rima, i da će na svetom izvoru, pred Svetim Petrom, napojiti svoje konje. Strah, ukorijenjen u dječjem umu, hranio se takvim slikama: noću, prije no što ću zaspati, osluškivala sam topot njihovih kopita u jurišu s Balkana.

Tko bi pomislio da će užasi koje ću vidjeti biti potpuno drukčiji, potresniji od galopiranja konja rimskim ulicama! Kada sam kao djevojčica čitala knjigu, dugo sam zbrajala hoću li, s obzirom na svoje godine, uspjeti poživjeti do dvijetisućite. Devedeset godina zvučalo mi je kao poodmakla, ali ne i nedostižna dob. Zbog te ideje osjećala sam nekakav zanos, neki lagani osjećaj nadmoći nad svima onima koji neće dočekati dvijetisućitu.

A sada kad smo već tako blizu, znam da neću stići do cilja. Osjećam li žaljenje ili sjetu? Ne, samo sam vrlo umorna, od svih čuda ostvarilo se samo jedno, onaj sićušan ali moćan mehanizam. Ne znam imaju li i ostali pred kraj života taj iznenadni osjećaj da su predugo živjeli, da su previše vidjeli, previše čuli. Ne znam je li jednako osjećao i čovjek u neolitiku. Zapravo, kad pomislim na gotovo čitavo stoljeće koje sam proživjela, čini mi se da je vrijeme doživjelo stanovito ubrzanje. Dan je i dalje dan, noć je i dalje duga u odnosu na dan, a dan u odnosu na godišnja doba. Sve je isto kao i u doba neolitika. Sunce izlazi i zalazi. Ako astronomski i postoji neka razlika, ona je beznačajna.

Ipak imam osjećaj da je sada sve brže. Povijest donosi događaje, obasiplje nas vazda novim stvarima. Na kraju dana osjećamo se umornijima; na kraju života, izmoždenima. Pomisli samo na Oktobarsku revoluciju, na komunizam! Gledala sam kako nastaje, boljševici su bili

�42

razlog mojim neprospavanim noćima; gledala sam kako se širi svijetom i dijeli ga na dvije velike kriške, ovdje bijela, ondje crna; bijelo i crno u neprestanoj međusobnoj borbi, i ta nas je borba sve ostavila zatečenima. Zatim svemoćno oružje, onaj mehanizam koji je jednom bio upotrebljen, a mogao bi biti i opet, bilo kada. Zatim, iznenada, jednog dana poput svih ostalih, uključila sam televizor i vidjela da sve to više ne postoji. Rušili su se zidovi, žice, kipovi: u manje od mjesec dana velika utopija stoljeća pretvorila se u dinosaurusa. Balzamirana, sad već bezazlena u svojoj nepomičnosti, stoji usred dvorane i svi prolaze pokraj nje govoreći: kako je bila velika, kako zastrašujuća!

Kažem komunizam, no mogla bih spomenuti i štogod drugo, toliko je već stvari prošlo pred mojim očima i od svih ni jedna nije preživjela. Razumiješ li sada zašto kažem da je vrijeme doživjelo ubrzanje? Što se za vrijeme jednog života moglo dogoditi u neolitiku? Doba kiša, zatim snijega, doba sunca i navala skakavaca, kakav krvavi okršaj s odbojnim susjedima, možda pojavljivanje kakvog malog meteora s gorućim kraterom. S onu stranu vlastitog polja, s onu stranu rijeke ništa nije postojalo, u nepoznavanju širine svijeta vrijeme je silom prilika teklo polagano.

»Dao ti Bog da poživiš u zanimljivo doba«, običavaju reći Kinezi jedan drugome. Dobra želja? Ne vjerujem, prije bih je smatrala kletvom, negoli željom. Najzanimljivije su godine ujedno i najnemirnije, one u kojima se događa mnogo toga. Proživjela sam zanimljive godine, ali one koje ćeš ti proživjeti bit će možda još i zanimljivije. Premda je u pitanju samo astronomska konvencija, čini se da promjena tisućljeća donosi sa

146

sobom veliki metež. Prvog siječnja dvijetisućite godine ptice će se

probuditi u isto vrijeme kao i 31. prosinca 1999., pjevat će na isti način i čim prestanu pjevati, kao i dan ranije, krenut će u potragu za hranom. Za ljude će, naprotiv, sve biti drukčije. Možda će, ako ne dođe do najavljene katastrofe, svojski prionuti izgradnji boljeg svijeta. Hoće li uistinu biti tako? Možda hoće, a možda i neće. Znakovi koje sam dosad mogla zamijetiti raznoliki su i međusobno proturječni. Danas mi se čini da je čovjek samo veliki majmun kojim vladaju njegovi nagoni, no koji nažalost vješto upravlja opasnim i složenim strojevima; sutradan pak pomislim da je ono najgore već prošlo i da se pomalja bolja polovica duha. Koja će se pretpostavka obistiniti? Tko zna, možda ni jedna, možda će zaista prve noći u dvijetisućitoj godini, da bi kaznilo ljudsku glupost i ne pretjerano mudar način na koji je čovjek uludo rasipao sve svoje snage, Nebo poslati na zemlju strašnu kišu vatre i kamičaka.

Dvijetisućite godine ti ćeš imati svega dvadeset i četiri godine i sve ćeš to doživjeti. Ja ću naprotiv svoju nezadovoljenu radoznalost ponijeti u grob. Hoćeš li biti spremna, hoćeš li biti sposobna suočiti se s novim vremenima? Da se ovog trena pojavi mala dobra vila i ponudi mi da zaželim tri želje, znaš li što bih zatražila? Tražila bih da me pretvori u puha, u sjenicu, u kućnog pauka, u nešto što bi neprimijećeno moglo živjeti u tvojoj blizini. Ne znam kakva je tvoja budućnost, ne uspijevam je zamisliti, a budući da te volim, prilično trpim zbog toga. U onim rijetkim prilikama kada bismo razgovarale o budućnosti, nisi je mogla zamisliti kao ružičastu, s

�43

mladenačkom tvrdoglavošću bila si uvjerena da će te nesreća koja te je dotad pratila, uvijek slijediti. Ja sam posve uvjerena u suprotno. Ali zašto, pitat ćeš se, zbog čega gajim tako budalastu pomisao? Zbog Bucka, zlato moje, uvijek i samo zbog Bucka. Jer kad si ga izabrala u štenari mislila si da izabireš samo psa poput ostalih. No u ona tri dana zapravo si u sebi vodila znatno težu i odlučniju bitku: bez ikakve dvojbe, bez ikakve neodlučnosti, između vanjskog izgleda i srca, izabrala si srce.

U tvojoj dobi bila bih vjerojatno izabrala dražesnog i lijepog psa, rasnog i slatkog, s kojim bih odlazila u šetnju kako bi mi ostali mogli zavidjeti. Moja nesigurnost, sredina u kojoj sam odrasla već su me u dječjim godinama bile predodredile tiraniji izvanjskoga.

148

21. prosinca

akon čitavog onog jučerašnjeg premetanja po tavanu donijela sam dolje samo jaslice i kalup za tortu koji je preživio požar. Shvaćam čemu

jaslice, reći ćeš, Božić je, ali zašto kalup? Ovaj je kalup pripadao mojoj baki, odnosno tvojoj šukunbabi i to je jedini sačuvani predmet koji je dio ženske povijesti u našoj obitelji. Zahrđao je zbog dugog ležanja na tavanu, pa sam ga ponijela u kuhinju i pokušala zdravom rukom i spužvicama očistiti u sudoperu. Pomisli samo koliko je puta u svojem postojanju ušao i izašao iz pećnice, kakve je pećnice viđao, sve modernije i modernije, kolike su ga različite, pa ipak slične ruke punile smjesom. Donijela sam ga dolje kako bi još uvijek mogao živjeti, kako bi ga možda i ti koristila i ostavila svojim kćerima, jer u svojem skromnom životu predmeta on pamti i sažimlje povijest naših naraštaja.

Čim sam ga ugledala u sanduku, prisjetila sam se našeg posljednjeg primirja. Kada je to bilo? Prije godinu dana, možda nešto više od godinu dana. Prvi put, jednog poslijepodneva, ušla si bez kucanja u moju sobu gdje sam se ispružena na postelji odmarala, ruku prekriženih na grudima, i ti si, ugledavši me takvu, briznula u plač. Tvoji

N

�4

su me jecaji probudili. »Što je bilo?« upitala sam te sjedajući. »Što se dogodilo?« »Ubrzo ćeš umrijeti«, odgovorila si još snažnije plačući. »O Bože, nadam se da neću tako brzo«, odgovorila sam ti sa smiješkom i dodala: »Znaš što? Naučit ću te nešto što ja znam a ti ne, i tako ćeš, kad me više ne bude, to moći ponoviti i spomenuti se na me.« Ustala sam, a ti si mi se bacila oko vrata. »Dakle«, rekla sam ti kako bih potisnula ganuće koje je i mene obuzelo, »što želiš da te naučim?« Obrisavši suze, na trenutak si se zamislila i potom si rekla: »Praviti tortu.« I tako smo otišle u kuhinju i započele tešku borbu. Isprva nisi htjela navući pregaču, rekla si: »Ako je odjenem, onda ću morati pristati i na uvijače i stare papuče, kakav užas!« Zatim, kada je trebalo bjelanjke pretvoriti u snijeg, tužila si se na bol u ručnom zglobu, ljutilo te što se maslac ne želi pomiješati sa žumanjcima, što pećnica nikako ne postaje dovoljno vruća. Liznula sam kuhaču s kojom sam miješala čokoladu i zamrljala nos. Pogledavši me, prasnula si u smijeh. »U tvojim godinama«, govorila si, »zar te nije sram? Imaš smeđi nos poput psa!«

Utrošile smo cijelo poslijepodne kako bismo pripravile taj jednostavni kolač, a kuhinju smo dovele u očajno stanje. Iznenada se među nama rodila neka lakoća, radost utemeljena na zajedništvu. Tek kada smo tortu napokon stavile u pećnicu i kada si ugledala kroz staklo kako tamni, sjetila si se odjednom zbog čega smo je napravile i ponovno zaplakala. Pred pećnicom sam te pokušala utješiti. »Nemoj plakati«, govorila sam ti, »istina je da ću otići prije tebe, ali i kad me više ne bude, bit ću tu, živjet ću u tvojem sjećanju zajedno s lijepim uspomenama. Vidjet ćeš drveće, povrtnjak, vrt i sjetit ćeš

150

se svih sretnih trenutaka koje smo provele zajedno. Isto će se dogoditi kad budeš sjela u moj naslonjač, kada budeš napravila tortu koju sam te danas naučila spravljati i kad me budeš ugledala pred sobom s nosom smeđim od čokolade.«

�2�

22. prosinca

anas sam, poslije doručka, namjestila jaslice na staro mjesto, u dnevnoj sobi, pored kamina.

Prvo sam postavila zeleni papir, zatim komadiće suhe mahovine, palme, kolibu sa svetim Josipom i Majkom Božjom, vola i magarčića, te rasula uokolo mnoštvo pastira, žene s guskama, svirače, svinje, ribare, pijetlove i kokoši, ovce i jarce. Iznad pejzaža, ljepljivom sam trakom namjestila plavi papir neba; zvijezdu repaticu stavila sam u desni džep kućne haljine, a tri Kralja u lijevi; zatim sam, na drugom kraju sobe, okačila o ormar zvijezdu, a pod nju, nešto dalje, razmjestila povorku kraljeva i deva.

Sjećaš li se? Kad si bila mala, pomamnom dosljednošću, karakterističnom za djecu, od početka nisi podnosila da se zvijezda i tri kralja nalaze pored jaslica. Valjalo ih je smjestiti dalje kako bi se malo pomalo približavali, najprije zvijezda, a odmah za njom tri kralja. Jednako tako nisi podnosila da se Isusić nađe prije vremena u jaslicama, pa smo ga stoga točno dvadeset i četvrtog u ponoć spuštale s neba u štalicu. Smještajući ovce na njihovu zelenu prostirkicu, sjetila sam se još jedne tvoje igre s jaslicama, igre koju si sama izmislila i onda

D

152

neumorno ponavljala. Mislim da te nadahnula uskrsna igra. Za Uskrs sam ti, naime, običavala u vrtu sakriti obojena jaja. Za Božić si, međutim, umjesto jaja skrivala ovčice: u trenutku kad ja nisam gledala, ti bi uzela jednu iz stada i pohranila je na najskrovitije mjesto, potom bi došla k meni i stala blejati očajnim glasom. Tada bi započela potraga. Ostavljala sam posao koji sam obavljala i s tobom u pratnji, tvojim smijehom i blejanjem, kružila kućom govoreći: »Gdje si izgubljena ovčice? Pokaži se da te izbavim.«

A sada ovčice, gdje li si sada? Dok ovo pišem, ti si među kojotima i kaktusima; kad budeš ovo čitala, vjerojatno ćeš se nalaziti ovdje, a moje će stvari već odavna biti na tavanu. »Hoće li te moje riječi izbaviti? Nemam takav osjećaj, vjerojatno će te samo naljutiti, i potvrditi loše mišljenje koje si o meni imala prije polaska. Možda ćeš me shvatiti kad odrasteš, moći ćeš me razumjeti jedino ukoliko prevališ onaj tajanstveni put koji od neumoljivosti vodi u milosrđe.

Milosrđe, pozor, a ne sažaljenje. Budeš li osjećala sažaljenje, sići ću poput onih malih, zlobnih duhova i činiti ti svakojake nepodopštine. Jednako ću postupiti ne budeš li ponizna, nego samo skromna, predaš li se ispraznim brbljarijama mjesto da budeš šutljiva. Prsnut će žarulje, tanjuri će poletjeti s polica, rublje završiti na lusteru, od zore do mraka ni jednog ti časa neću dati mira.

Ne boj se, nije istina, ništa od toga neću učiniti. Ako me negdje još bude, ako te uzmognem vidjeti, bit ću samo tužna, kao i inače, ako vidim život koji protječe uzalud, život u kojemu se ljubav nije uspjela ostvariti. Čuvaj se. Svaki put kada, sazrijevajući, poželiš ispraviti pogrešku,

�2�

sjeti se da prvo valja učiniti preokret u nama samima, to je prva i najvažnija stvar. Boriti se za neku ideju, a da nemaš pravu sliku o sebi samoj, jedna je od najopasnijih stvari koje možeš učiniti.

Svaki put kad se budeš osjećala izgubljenom, zbunjenom, pomisli na drveće, sjeti se njegova rasta. Sjeti se da stablo s velikom krošnjom i slabim korijenjem podliježe već pri prvom naletu vjetra, dok kroz ono s jakim korijenjem i slabom krošnjom limfa teško protječe. Korijenje i krošnja moraju rasti jednoliko, moraš istodobno postojati u stvarima i iznad njih. Jedino ćeš tako moći pružiti sjenu i zaklon, jedino će te na taj način u pravo godišnje doba prekriti lišće i plodovi.

I kad se kasnije pred tobom otvore različiti putovi, a ne znaš kojim poći, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i čekaj. Duboko udahni, s nadom, baš kao što si udahnula došavši na svijet, nemoj dopustiti da te bilo što omete, čekaj i samo čekaj. Budi mirna, šuti i slušaj vlastito srce. Kad progovori, ustani i poslušaj njegov glas. Pođi kamo te srce vodi.

za vas Janja

154

Roman Pođi kamo te srce vodi poznate talijanske spisateljice Susanne Tamaro nakon golemog uspjeha u Italiji preveden je na 35 jezika, postao je međunarodni bestseler i uz Ime ruže najprodavanija je talijanska knjiga 20. stoljeća. Sada već klasik, knjiga koju nazivaju talijanskim Mostovima okruga Madison, neprestano doživljava nova izdanja i poput najdragocjenijeg životnog savjeta prenosi se s majki na kćeri. Pisana u formi pisama pretočenih u intimnu ispovijest, ova proza prati tri generacije žena - tihu bol srca, trenutke usamljenosti i očaja, bljeskove izuzetne sreće.

I kad se kasnije pred tobom otvore različiti putevi, a ne znaš kojim poći, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i čekaj... Nemoj dopustiti da te bilo što omete. Budi mirna, šuti i slušaj svoje srce.