POLICIJSKO UPOZORENJE – NOVA ALTERNATIVNA MJERA

POLICIJSKO UPOZORENJE – NOVA ALTERNATIVNA MJERA U MALOLJETNIČKOM KRIVIČNOM PRAVU U BOSNI I HERCEGOVINI

UDK: 343.85-053.6

PREGLEDNI NAUČNI RAD

HISTORIJA ČLANKADostavljen: 28.06.2015.

Revidiran: 08.08.2015.Prihvaćen: 12.08.2015.

Dr. sc. Vedad Gurda, docentPravni fakultet Univerziteta u [email protected]

Mr. Denis Husić1

J.U. Odgojni centar Tuzlanskog kantona, [email protected]

1 Denis Husić je diplomirani pravnik i magistar prava. Zaposlen je u J.U. Odgojni centar Tuzlanskog kantona u Tuzli u kojem obnaša funkciju direktora.

SAŽETAKU radu se razmatraju pojam i pravna priroda alternativnih mjera, s posebnim osvrtom na policijsko upozorenje kao mjeru koju poznaje samo novo maloljetničko krivično zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini. Autor prvotno analizira uvjete i procedure primjene policijskog upozorenja, te nudi kritički osvrt na opravdanost uvođenja jedne takve mjere u domaće pravo. Pri tome, on zastupa mišljenje da uvođenje te mjere ima valjano naučno i praktično opravdanje, zbog mnoštva benefita koje donose alternativne mjere kao instrumenti izbjegavanja i preusmjeravanja krivičnog postupka prema maloljetnicima, daljnje harmonizacije domaćeg zakonodavstva s relevantnim međunarodnim dokumentima, te legislativnog artikuliranja već postojeće prakse. No, autor iznosi i stav da je trebalo ovu mjeru kreirati na nešto drugačiji način.Ključne riječi: maloljetni učinitelji krivičnih djela, alternativne mjere, policijsko upozorenje

42

UVOD

Slijedeći savremene tendencije u maloljetničkom krivičnom pravu, koje, između ostalog, karakterizira široka primjena diverzionog modela postupanja, kao koncepta koji se ogleda u izbjegavanju ili pre-usmjeravanju krivičnog postupka prema maloljetnicima ka vansud-skim mehanizmima rješavanja maloljetničkih krivičnih predmeta, u domaćem zakonodavstvu već jednu deceniju egzistiraju instrumenti odnosnog modela poznati kao odgojne preporuke. Posljednjom refor-mom maloljetničkog krivičnog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini paleta tih instrumenata je dodatno proširena uvođenjem mjere pod nazivom policijsko upozorenje.2 Predmetni model kao nova paradigma postupanja sa maloljetnicima u sukobu sa zakonom javlja se u Sjedi-njenim Američkim Državama krajem šesdesetih i početkom sedam-desetih godina XX vijeka, na tragu kritika spram neučinkovitosti tradicionalnog modela reagiranja na maloljetnički kriminalitet kroz

2 Kao što je poznato, u Bosni i Hercegovini egzistiraju četiri (maloljetnič-ka) krivična zakonodavstva, i to: a) na nivou Bosne i Hercegovine, b) Federacije Bosne i Hercegovine, c) Republike Srpske i d) Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. U svim tim zakonodavstvima nije prihvaćen ujed-načeni legislativni model uređenja krivično-pravnog statusa maloljetni-ka. Na nivou Bosne i Hercegovine i dalje je pravni status maloljetnih uči-nitelja krivičnih djela uređen posebnim cjelinama u okviru općeg krivič-nog zakonodavstva, odnosno Krivičnog zakona („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15), Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) i Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 12/10 i 100/13). S druge strane, u Republici Srpskoj početkom 2011., a u Brčko Distriktu BiH krajem 2012. godine, te FBiH početkom 2015. počeli su se primjenjivati zakoni o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivič-nom postupku (u daljem tekstu: ZZPDMKP FBiH, ZZPDMKP RS, ZZPDMKP BDBiH) („Službeni glasnik RS“ br. 13/10; „Službeni glasnik BDBiH“ br. 44/11, „Službene novine FBiH“ br. 7/2014) kao posebni legislativni tek-stovi koji autonomno reguliraju krivičnopravni status maloljetnika (materijalnopravni, procesnopravni, izvršnopravni, te učinjenje krivič-nih djela na štetu maloljetnika).

Zbornik radova Pravnog fakulteta u Tuzli

43GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

Vedad Gurda i Denis Husić

44 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

institucije krivičnog pravosuđa,3 te kao takav predstavlja značajnu i u savremenom pravu široko prihvaćenu alternativu tradicionalnom modelu. Štaviše, nije pretenciozno konstatirati kako plediranje za ši-rokom primjenom alternativnih formi postupanja predstavlja jedan od dominantnih narativa u modernoj doktrini ne samo maloljetnič-kog, već i općeg krivičnog prava.

Do nagle ekspanzije primjene izbjegavanja krivičnog postupka i postupanja s maloljetnim prijestupnicima u okviru drugih (vansud-skih) društvenih struktura i agencija (eng. diversion) došlo je zbog mnoštva benefita koje takav način postupanja ima u odnosu na kon-vencionalnu krivičnopravnu reakciju zasnovanu na vođenju krivič-nog postupka i izricanju krivičnih sankcija. U teoriji krivičnog prava se, između ostalog, navodi, da se (a) primjenom diverzionog modela izbjegavaju negativni efekti koje vođenje postupka može imati na hipersenzibilnu ličnost i budući razvoj maloljetnog učinitelja, te (b) reduciraju efekti stigmatizacije i etiketiranja maloljetnika imanen-tni procesuiranju ove kategorije učinitelja u okviru krivičnog pra-vosuđa.4 Nadalje, (c) pojedina kriminološka istraživanja su pokaza-la da maloljetničko prestupništvo nerijetko predstavlja popratnu pojavu procesa sazrijevanja, s tendencijom da samostalno iščezne u postadolescentnom periodu, tako da se izvansudska reakcija kao alternativni oblik postupanja čini primjerenijom u odnosu na reagi-ranje kroz institucije krivičnog pravosuđa, jer je „blaža“ i humanija, posebno u slučaju maloljetnika koji su učinili lakše krivično djelo. Također, (d) ono što je posebno bitno naglasiti, jeste da su pojedina istraživanja pokazala kako alternativno postupanje predstavlja efi-kasnu i učinkovitu strategiju reagiranja na prestupništvo maloljet-nika, jer stopa recidivizma, nakon primjene alternativnih mjera, nije veća (ili je čak i manja) u odnosu na slučajeve koji su procesuirani

3 Schwartz, I.M., The Impact and Role of Juvenile Diversion in the United States u: Albrecht, G., Ludwig-Mayerhofer, W.(eds), Diversion and Informal Social Control, Berlin, 1995., 75; Elroad, P., Ryder, S. (2010.), Juvenile Justice: A Social, Historical and Legal Perspective, Jones and Bartlett Publishers, Onta-rio, 167.

4 Sijerčić-Čolić, H., „Maloljetničko krivično pravosuđe i maloljetnička delin-kvencija u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, XLIV, 2001., 356.

pred sudovima za maloljetnike.5 Dodatno, (e) vansudskim postupa-njem značajno se rasterećuju kapaciteti krivičnog pravosuđa, koje je u mnogim državama i onako preopterećeno.6 Na kraju, (f) ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da izricanje alternativnih (diverzio-nih) mjera i upućivanje na alternativne programe, koji se izvršavaju u okviru nesudskih socijalnih struktura i agencija, može imati i eko-nomsko opravdanje, jer su ti programi nerijetko jeftiniji u odnosu na troškove vođenja krivičnog postupka i izvršenja krivičnih sankcija, posebno onih institucionalnog tipa.7

Imajući u vidu navedeno, ne čudi da su se u uporednom pra-vu razvili različiti instrumenti alternativnog postupanja s malo-ljetnim učiniteljima krivičnih djela. Ipak, s obzirom na osnovni predmet našeg istraživanja, iscrpna i detaljna uporednopravna analiza alternativnih mjera zasigurno da bi nadilazila ciljeve i mogućnosti ovog rada. Stoga, završavajući uvodno izlaganje, čini se suvislim istaći da u internacionalnim okvirima nadležnost za izricanje odnosnih mjera može biti povjerena: a) policijskim službe-nicima, b) nadležnom tužitelju ili c) sudiji (sudskom vijeću) za maloljet-nike. Mogućnosti izricanja predmetnih mjera od strane policijskih službenika, exempli gratia, poznaju zakonodavstva Republike Irske8 i Holandije9, od strane nadležnog tužitelja zakonodavstva Hrvatske,10

5 Dunkel, F., op. cit., 159-160.

6 Dunkel, F., Diversion: A Meaningful and Successful Alternative to Punishment in European Juvenile Justice Systems u: Junger-Tas, J., Dunkel, F. (eds.), Re-forming Juvenile Justice, Springer, Dordrecht, 2009, 159-160.

7 Tako: Radulović, Lj. (2010.), Maloletničko krivično pravo, Pravni fakultet Univerzitetat u Beogradu, Beograd, 78.

8 Vidi: O¨Dwayer, K., The Juvenile Justice System in Ireland u: Giostra, G., Pa-tane, V. (eds.), European Juvenile Justice Systems, Giuffre Editore, 2007, 212.

9 Van Kalmthout, A., „Obrana maloljetnog okrivljenika u novom nizozemskom kaznenom pravu“, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 4., br. 1/1997, 282.

10 Hirjan, F., Singer, M. (2002.), Komentar Zakona o sudovima za mladež i ka-znenih djela na štetu djece i maloljetnika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002, 147.


45GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


46 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

Srbije,11 Holandije,12 Grčke13 i Španije14, a od strane sudije za malo-ljetnike maloljetnička krivična zakonodavstva Srbije15 i Njemačke.16

1. POJAM I PRAVNA PRIRODA ALTERNATIVNIH MJERA

1.1. Kontraverze vezane za pojam i pravnu prirodu alternativnih mjera

Polazeći od činjenice da diverzioni model, ne samo u koncep-tualnom i doktrinarnom, već i u praktičnom smislu predstavlja izuzetno značajnu alternativu tradicionalnom krivičnopravnom mo-delu, u domaćoj literaturi se instrumenti diverzionog postupanja, odnosno mjere koje preduzimaju nadležni subjekti prije ili tokom kri-vičnog postupka, ali u svakom slučaju prije okončanja glavnog pretresa i izricanja krivičnih sankcija, a koje imaju za cilj da društvenu reakciju na prestupništvo maloljetnika „skrenu“ ka vansudskim mehanizmima rješa-vanja istog, nerijetko označavaju kao alternativne mjere.17 No, kako

11 Perić, O. (2005.), Komentar Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica, Službeni Glasnik, Beograd, 32.

12 Van Kalmthout, A., op. cit., 283.

13 Uporedi: Spinnelis, C. D., Tsitsoura, A., The Emerging Juvenile Justice System in Greece u: Junger-Tas, J., Decker, S. H. (eds.), International Handbook of Ju-venile Justice, Springer, Dordrecht, 2006., 320-321.

14 Rechea Alberola, C., Fernandez Molina, E., „Juvenile Justice in Spain: Past and Present“, Journal of Contemporary Criminal Justice, vol. 19, no. 4/2003, 402- 403.

15 Perić, O., op. cit., 32.

16 Dunkel, F., Youth Violence and Juvenile Justice in Germany u: Dunkel, F., Drenkhahn, K. (eds.), Youth Violence, New Patterns and Local responses - Experiences in East and West, Forum Verlag Godesberg, Monchenglad-bach, 2003, 108 –110.

17 Uporedi: Vranj, V., „Alternativne mjere - primarni odgovor na maloljetnički kriminalitet u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, vol. LI, Sarajevo, 2008, 718-720; Sijerčić-Čolić, H., „Sudstvo za maloljetnike kao ključni element nacionalne politike ljudskih prava i restorativna pravda za maloljetnike – savremena kretanja u maloljetničkoj delinkvenciji i sudstvu za maloljetnike u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Saraje-

u domaćoj, tako i u krivičnopravnoj teoriji s biših jugoslavenskih prostora, date mjere se imenuju i kao mjere sui generis,18 osnosno kao diverzione19 ili neformalne mjere20. Ipak, treba istaći da pojedini autori pojam alternativnih razumijevaju šire od pojma diverzionih mjera. Oni pod alternativnim mjerama podrazumijevaju i instru-mente koji se izriču po okončanju krivičnog postupka, odnosno u postupku izvršenja (maloljetničkih) krivičnih sankcija, a koje predstavljaju alternativu (supstitut) kazni (maloljetničkog) zatvo-ra ili drugim sankcijama institucionalnog tipa, kao što su uvjetni ot-pust, amnestija, pomilovanje itd.21 Zbog takvog pojmovnog određenja

vu, LIII – 2010, 362-369; Muratbegović, E. (2011.), Ojačavanje maloljetničke pravde u Bosni i Hercegovini: aplikacija alternativnih mjera za maloljetnike, Centar za istraživanje politike suprotstavljanja kriminalitetu, Sarajevo, 2011, 13, Gurda, V., „Novine u oblasti alternativnih mjera i sankcija u malo-ljetničkom krivičnom pravu Bosne i Hercegovine“, Društveni ogledi, vol. 2., br. 1, 2015., 179-181.

18 Simović, M., Jovašević, D., Mitrović, Lj., Simović-Nišević (2010.), Komentar Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku Republike Srpske, Međunarodno udruženje naučnih radnika – AIS, Banja Luka, 93; Mitrović, Lj., „Krivične sankcije prema maloljetnicima u Zakonu o zaštiti i postupanju s decom i maloljetnicima u krivičnom postupku Republike Srpske“, Revija za kriminologiju i krivično pravo, Beograd, vol. 47, br. 2, 2009., 126; M., Perić, O., Milošević, N., Stevanović, I. (2008.), Politika izri-canja krivičnih sankcija prema maloletnicima u Srbiji, Centar za mir i razvoj demokratije, Beograd, 26; Radulović, Lj., Maloletničko krivično pravo, 79.

19 Vidi: Jovašević, D., „Evropski standardi i neformalne mere u maloletničkom krivičnom pravu“, Evropsko zakonodavstvo, Beograd, god. IX, br. 33-34, 2010, 35

20 Ibid, 19.

21 Uvjetni otpust, amnestija i pomilovanje predstavljaju neke od najznačaj-nijih supstituta sankcijama institucionalnog tipa, poglavito kazni (malo-ljetničkog) zatvora, zbog čega se i označavaju alternativnim (zamjenskim) instrumentima krivičnopravnog reagiranja. Pri tome, pobrojani instrumenti ne mogu se svrstati u alternativne krivične sankcije, već u alternativne mjere, stoga što ne sadrže neka od općih obilježja krivičnih sankcija. Za razliku od krivičnih sankcija kojima se oduzimaju ili ograničavaju neka od te-meljnih ljudskih prava, te koje po svojoj sadržini de facto predstavljaju svojevrsno zlo za osuđenog, predmetni instrumenti predstavljaju akte milosti temeljem kojih se osuđenim osobama dodjeljuju određene „po-


47GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


48 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

alternativnih mjera, nužno je naglasiti kako predmet istraživanja u ovom radu ne predstavljaju sve takve mjere, već isključivo diver-zione mjere, koje bi se za potrebe ovog rada mogle označiti i kao alternativne mjere u užem smislu.

Međutim, kod pojedinih autora se mogu susresti i drugačiji načini kategoriziranja predmetnih instrumenata. Tako, B. Cvjetko sve instrumente reagiranja na prestupništvo maloljetnika u Re-publici Hrvatskoj dijeli na formalne i neformalne sankcije. Sankcija je formalna ako je izriče sud po okončanju krivičnog postupka, dok je neformalna kada je primjenjuje državni odvjetnik za mlade u fazi pretpripremnog postupka.22 S obzirom na navedeno, može se za-ključiti kako ova autorica različite diverzione (alternativne) mjere u hrvatskom maloljetničkom krivičnom zakonodavstvu označava kao neformalne sankcije.23 No, imajući u vidu da je prvonavedena

godnosti“ i benefiti. Osim toga, krivične sankcije može izricati isključivo nadležni sud (sudsko vijeće), dok s druge strane odluku o pomilovanju donosi najviše tijelo izvršne vlasti (predsjednik, predsjedništvo), a dava-nje amnestije je u nadležnosti najvećeg predstavničkog organa (parla-menta). Na kraju, premda je u većini uporednih prava davanje uvjetnog otpusta u isključivoj nadležnosti suda, u nekim zemljama odluku o uvjet-nom otpustu donosi nadležno administrativno tijelo (komisija, odbor). Dodatno, dok se krivične sankcije izriču na kraju krivičnog postupka, o predmetnim institutima se u načelu odlučuje po okončanju krivičnog postup-ka, odnosno u fazi izvršenja krivičnih sankcija. Na kraju, krivične sankcije se izriču snagom sudskog autoriteta (prinudno), neovisno od volje, zahtjeva ili pristanka osuđenog lica, dok se o nekim od spomenutih instrumenata (uvjetni otpust, pomilovanje) odlučuje tek po zahtjevu, odnosno molbi osuđenog lica ili nekog drugog ovlaštenog subjekta. Zbog svega navede-nog spomenuti instrumenti ne mogu se svrstati u red krivičnih sankcija, već u alternativne mjere. Vidi više u: Gurda, V., Uvjetni otpust kao alter-nativa sankcijama institucionalnog tipa u zborniku radova sa konferencije: Krivično zakonodavstvo – de lege lata et de lege ferenda, Ministarstvo pravde Republike Srpske, Ministarstvo pravde Srbije, Univerzitet u Banja Luci, Srpsko udruženje za krivičnopravnu teoriju i praksu, Prijedor, 2015., 327

22 Cvjetko, B., „Formalne i neformalne sankcije u maloljetničkom kaznenom pravu“, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 6, br. 1/1999, 342.

23 Čini se da je ovakva kategorizacija izvršena po uzoru na njemačku teoriju. Naime, sličan način kategoriziranja svih instrumenata krivičnopravnog

kategorizacija preovladavajuća u teoriji s ovih prostora, mi ćemo je prihvatiti i u ovom radu.24 Štaviše, smatramo kako je ona i pri-mjerenija, jer, bez obzira na to što predmetni instrumenti diverzi-onog postupanja imaju neke zajedničke karakteristike s krivičnim sankcijama,25 oni se, po mnoštvu svojih obilježja, ipak razlikuju od sankcija, te posjeduju osobenu pravnu prirodu. Označavajući date instrumente kao samosvojne mjere, a ne kao sankcije, sasvim jasno se već na pojmovnom/terminološkom nivou ukazuje na njihovu specifičnu pravnu prirodu.

1.2. Sličnosti između alternativnih mjera i krivičnih sankcija

Kada su u pitanju međusobne sličnosti između alternativnih mjera i krivičnih sankcija, i jedne i druge moraju biti propisane

reagiranja prema maloljetnim učiniteljima krivičnih djela susreće se i kod pojedinih njemačkih teoretičara maloljetničkog krivičnog prava. Upore-di: Dunkel, F., Pruin, I., Grzywa, J., Sanctions Systems and Trends in the Deve-lopment of Sentencing Practice u: Dunkel, F., Grzywa, J., Horsfield, Ph., Pruin, I. (eds), Juvenile Justice Systems in Europe: Current Situation and Reform Deve-lopments, Forum Verlag Godesberg, Monchengladbach, 2010, 1651-1652.

24 Razlog zašto u krivičnopravnoj teoriji s bivših jugoslavenskih prostora ne postoji opći konsenzus u pogledu pravne prirode predmetnih instru-menata postupanja s maloljetnicima u sukobu sa zakonom, između osta-log, trebalo bi tražiti u činjenici da relevantni zakoni u ovim državama uglavnom eksplicitno ne određuju pravnu prirodu datih instrumenata, odnosno, primjera radi, odgojnih preporuka i policijskog upozorenja u za-konodavstvu u Bosni i Hercegovini, posebnih obaveza koje izriče državni odvjetnik za mladež u zakonodavstvu Republike Hrvatske, te vaspitnih naloga u srbijanskom maloljetničkom krivičnom zakonodavstvu. Izu-zetak predstavlja novo maloljetničko krivično zakonodavstvo u Crnoj Gori, odnosno Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postup-ku (Službeni list Crne Gore, br. 64/2011), koji opomenu i vaspitne naloge, kao instrumente diverzionog modela, izričito imenuje/označava kao alternativne mjere.

25 O općim elementima (obilježjima) krivičnih sankcija vidi više u: Babić, M., Marković, I. (2009.), Krivično pravo - opšti dio, drugo izmijenjeno izda-nje, Pravni fakultet Univerziteta u Banja Luci, Banja Luka, 355-356; Sto-janović, Z. (2005.), Krivično pravo - opšti deo, deseto izdanje, IP Justinijan, Beograd, 285-286.


49GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


50 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

zakonom,26 te se ne mogu primjenjivati ante delictum, odnosno pre-ma maloljetnicima koji se nalaze u preddeliktnim stanjima („ma-loljetnicima u riziku“), nego isključivo prema maloljetnim učinite-ljima krivičnog djela. Konsekventno tome, obje vrste instrumenata predstavljaju svojevrsne pravne posljedice učinjenja krivičnog djela. Nadalje, i krivičnim sankcija i alternativnim mjerama u užem smislu se ograničavaju ili oduzimaju određena prava i slobode učinitelja krivičnog djela ili se, pak, izražava izvjesni socijalno-etički prijekor zbog njegova učinjenja, te maloljetni učinitelj opominje (upozora-va) na društvenu i pravnu neprihvatljivost takvog ponašanja.27

S druge strane, postavlja se pitanje da li je i izricanje odgojnih preporuka i policijskog upozorenja uvjetovano postojanjem krivnje maloljetnika, s obzirom na to da predmetni instrumenti nemaju karakter krivičnih sankcija, nego alternativnih mjera. U domaćoj teoriji ovo pitanje se nije posebno istraživalo, vjerovatno stoga što su autori smatrali kako ono nije sporno, te da je krivnja nužna pretpostavka i za primjenu alternativnih mjera. Međutim, postoji određeni broj činjenica koje bi mogle dovesti pod znak pitanja jed-nu takvu tvrdnju.

Prije svega, zakonska odredba kojom je normirano načelo kriv-nje čini pomalo suspektnom tezu o krivnji kao pretpostavci za pri-mjenu odnosnih mjera. U skladu s tom odredbom, niko ne može biti kažnjen, niti se prema njemu mogu izreći druge krivičnopravne sankcije, ako nije kriv za učinjeno krivično djelo (čl. 4a. KZ FBiH u vezi sa čl. 2. ZID KZ FBiH). Shodno ekspresiji zakonodavca moglo bi se zaklju-čiti da je krivnja pretpostavka samo za izricanje krivičnopravnih sankcija, uključujući i sankcije koje su namijenjene maloljetnim učiniteljima krivičnih djela, ali ne i za primjenu odgojnih prepo-ruka i policijskog upozorenja, jer ovi instrumenti reagiranja na prestupništvo maloljetnika nemaju karakter krivičnih sankcija,

26 Vidi: Pravilo 2. Evropskih pravila o sankcijama i mjerama u predmetima ma-loljetnih učinitelja krivičnih djela (Rec (2008)11)

27 Suprotno, a kao što je prethodno istaknuto, uvjetnim otpustom, amne-stijom i pomilovanjem, koje bismo za potrebe ovog rada mogli označiti i kao alternativne mjere u širem smislu, se ne ograničavaju osnovna prava i slobode osuđenog, već im se dodjeljuju određene pogodnosti i benefiti.

već alternativnih mjera. Druga bitna činjenica vezana je za jedno od tradicionalnih načela krivičnog procesnog prava, a koje podra-zumijeva da se krivnja kao fundamentalna kategorija i svojevrsna kvintesenca cjelokupnog krivičnog prava, utvrđuje isključivo u kri-vičnom postupku. Imajući u vidu da alternativne mjere, kao mjere sui generis, imaju za cilj izbjegavanje vođenja krivičnog postupka i preusmjeravanja društvene reakcije na delikvenciju maloljetnika ka vansudskim načinima postupanja, te da se, kao takve, primje-njuju prije pokretanja krivičnog postupka, to bi moglo upućivati na zaključak da krivnja nije nužna pretpostavka za njihovu primjenu. Na kraju, u prilog ovoj tvrdnji mogle bi se uzeti i odredbe čl. 25. ZZPDMKP FBiH28 i čl. 74. KZ BiH u kojima zakonodavac njihovo izri-canje uvjetuje priznanjem krivičnog djela, a ne priznanjem krivnje za učinjeno krivično djelo kao kod pojedinih instituta općeg krivičnog procesnog prava. Naime, kao što je poznato u našem općem krivič-nom procesnom pravu kao dio konsenzualnih modela reagiranja na kriminaliteta egzistiraju instituti izjašnjavanja o krivnji i pregova-ranja o krivnji, čiju primjenu zakonodavac vezuje za priznanje krivnje o učinjenju krivičnog djela. Pa premda konsenzualni modeli baš kao i predmetne maloljetničke mjere predstavljaju alternativne forme postupa-nja, zakonodavac u okviru uvjeta za primjenu tih mjera izričito ne insistira na priznanju krivnje (kao kod spomenutih instituta općeg krivičnog procesnog prava), već samo na priznanju krivičnog djela, što može biti svojevrsni argument a propos navedene tvrdnje.

No, i pored navedenog, mišljenja smo da prethodna teza nije održiva, te da krivnja ipak predstavlja nužnu pretpostavku i za primjenu alternativnih mjera, i to iz više razloga. Prije svega, bez obzira na njihovu osobenu pravnu prirodu, a o čemu će biti više govora u narednom poglavlju, alternativne mjere su krivičnoprav-ne mjere, koje su, kao i krivične sankcije, propisane krivičnim za-konom i koje primjenjuju (izriču) organi krivičnog pravosuđa, kao tijela formalne društvene kontrole. S obzirom na to da su to krivič-nopravne mjere, logično je da se njihova primjena mora uvjetova-ti postojanjem krivnje. U suprotnom, maloljetnici bi odgovarali za objektivno prouzrokovanje zabranjene posljedice nekog krivičnog djela,

28 Čl. 25. ZZPDMKP RS, čl. 25. ZZPDMKP BDBiH.


51GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


52 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

što je pristup koji se smatra retrogradnim i neprihvatljivim u sa-vremenom krivičnom pravu. Štaviše, pod takvim uvjetima njihove primjene, maloljetnici bi bili diskriminirani i našli bi se u neravno-pravnom položaju u odnosu na odrasle učinitelje krivičnih djela.

Nadalje, imajući u vidu da određeni broj odgojnih preporuka u novom zakonodavstvu sadržajno odgovara pojedinim posebnim obavezama, kao autonomnim maloljetničkim sankcijama, a policij-sko upozorenje sankciji sudskog ukora, došlo bi se u apsurdnu situaci-ju da se prema maloljetniku, koji nije kriv, može primijeniti neka od alternativnih mjera, te, ukoliko on ne bi izvršio tu mjeru i tuži-laštvo odluči da je pod tim okolnostima ipak svrsishodno pokreta-nje krivičnog postupka prema njemu, u sudskom postupku se zbog nepostojanja krivnje takvom maloljetniku ne bi mogla izreći neka od krivičnih sankcija. To bi, primjera radi, značilo da se prema ma-loljetniku koji nije kriv prije pokretanja krivičnog postupka mogu primijeniti odgojne preporuke uključivanja u rad humanitarnih organizacija ili poslove socijalnog, lokalnog ili ekološkog sadržaja, odnosno preporuka uključivanja u pojedinačni ili grupni tretman u određenim savjetovalištima, a da mu se po okončanju krivičnog postupka, povodom istog djela, zbog nedostatka krivnje ne mogu izreći sadržajno identične posebne obaveze, zato što su posebne obaveze krivične sankcije.

No, ukoliko je to tako, postavlja se pitanje zašto zakonodavac u gore navedenim odredbama nije izričito naveo da je krivnja nužna pretpostavka i za primjenu alternativnih mjera. Mišljenja smo da postoji nekoliko mogućih obrazloženja. Kada je u pitanju odredba čl. 4a. KZ FBiH, gdje zakonodavac propisuje da niko ne može biti ka-žnjen, niti se prema njemu mogu izreći druge krivičnopravne sankcije ako nije kriv za učinjeno krivično djelo, ona se može i ekstenzivno tumači-ti, na način da su pojmom krivičnopravnih sankcija obuhvaćeni svi instrumenti krivičnopravnog reagiranja na kriminalitet maloljet-nika, uključujući i mjere vansudskog reagiranja. To stoga što podje-la predmetnih instrumenata na sankcije i alternativne mjere, kojom se koristimo u ovom radu, nije zakonska podjela, već je, kao takva, nastala u teoriji krivičnog prava. S obzirom na to da zakonodavac odgojne preporuke i policijsko upozorenje, kao instrumente van-

sudskog postupanja, ne označava kao alternativne mjere, samim time u datoj odredbi nije ni mogao operirati tim terminom. S dru-ge strane, činjenica da se prilikom propisivanja uvjeta za primje-nu alternativnih mjera ne insistira na priznanju krivnje za učinjeno krivično djelo, kao u općem krivičnom pravu, već samo na priznanju krivičnog djela, može se razumijevati kao izraz doktrinarne i termi-nološke dosljednosti zakonodavca. Naime, primjena alternativnih mjera kao vansudskog modela rješavanja konflikta nastalog učinje-njem krivičnog djela, predstavlja jednu sasvim novu doktrinarnu paradigmu, čije se idejne postavke umnogome razlikuju od idejnih postavki i ciljeva krivičnog pravosuđa, kao tradicionalnog načina društvenog reagiranja na kriminalitet maloljetnika. Jedna od tih razlika vezana je i za pitanje krivnje. Za razliku od tradicionalnog modela, u kojemu je krivnja, odnosno krivična odgovornost koja se utvrđuje snagom sudskog autoriteta jedan od centralnih pojmo-va i instituta, u vansudskom modelu se takva vrsta odgovornosti stavlja u drugi plan, te se insistira na dobrovoljnom preuzimanju odgovornosti za učinjeno krivično djelo i većoj participativnosti maloljetnika u procesu vlastitog preodgoja i popravljanja. Logično je da promjena idejne paradigme dobije svoj odraz i na terminološ-koj razini, te da, ukoliko se kod vansudskog modela pravi doktri-narni uklon od tradicionalnog instituta krivnje zakonodavac kod reguliranja alternativnih mjera kao krivičnopravnih instrumenata koji pripadaju ovom modelu ne operira tim pojmom. Pogotovo što date mjere predstavljaju mjere maloljetničkog krivičnog prava, u kojemu krivnja nema takav i toliki značaj kao u općem krivičnom pravu, čak i kada se radi o primjeni krivičnih sankcija kao tradi-cionalnih instrumenata postupanja s maloljetnicima u sukobu sa zakonom.

1.3. Razlike između alternativnih mjera i krivičnih sankcija

No, pored navedenih sličnosti, alternativne mjere sadrže i određeni broj specifičnih obilježja (elemenata), koja određuju nji-hovu samosvojnu pravnu prirodu i razlikuju ih od krivičnih sankci-ja. Naime, (a) alternativne mjere predstavljaju mjere preusmjerava-nja društvene reakcije prema maloljetnim učiniteljima i instituci-


53GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


54 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

jama izvan krivičnog pravosuđa, odnosno instrumente izbjegavanja krivičnog postupka. Kao takve, one se mogu izricati prije pokreta-nja krivičnog postupka ili u njegovom toku, dok se krivične sankci-je izriču na kraju krivičnog postupka. (b) Alternativne mjere se ne mogu smatrati sankcijama ni zbog toga što ne predstavljaju mjere prinude, već se njihova primjena (kao što je prethodno istaknuto) temelji na postulatima dobrovoljnosti i participativnosti maloljet-nika. Naime, za razliku od krivičnih sankcija koje sud izriče snagom svoga autoriteta i neovisno od volje optuženog, jedan od uvjeta za primjenu alternativnih mjera jeste i da maloljetni učinitelj dadne pristanak za njihovu primjenu. Istina, ovaj uvjet je izričito istaknut jedino u novom maloljetničkom krivičnom zakonodavstvu, veza-nom za primjenu odgojnih preporuka (čl. 22. ZZPDMKP), dok se kod mjere policijskog upozorenja implicitno izvodi iz nekih drugih zakonskih uvjeta. Na kraju, (c) činjenica da alternativne mjere, po-red suda, mogu izricati i ovlaštene službene osobe (policijski služ-benici), kao i nadležni tužitelj, samo potvrđuje tvrdnju da one ne predstavljaju sankcije, kao klasične instrumente krivičnopravnog reagiranja, jer je izricanje krivičnih sankcija u isključivoj nadlež-nosti suda.29

2. POJAM, SVRHA I UVJETI IZRICANJA POLICIJSKOG UPOZORENJA

Policijsko upozorenje predstavlja mjeru izbjegavanja krivičnog postupka, koju može izreći ovlaštena službena osoba, a kojom se ma-loljetnom učinitelju upućuje određeni socijalno-etički prijekor i ukazuje na pravnu i društvenu nedopustivost, te štetnost njegovog ponašanja, posljedice koje takvo ponašanje može imati za njega, kao i na mogućnost vođenja krivičnog postupka i izricanje krivič-ne sankcije u slučaju ponovnog izvršenja krivičnog djela. Shodno ekspresiji zakonodavca, ona ima za cilj (a) da se ne pokreće krivični

29 Navedeno se odnosi na razlike između krivičnih sankcija i alternativ-nih mjera u užem smislu (diverzionih mjera). O razlikama između krivičnih sankcija i uvjetnog otpusta, amnestije i pomilovanja, kao alternativnih mjera u širem smislu već je ranije bilo govora (v. fn. 21 i 26).

postupak prema maloljetniku, te (b) da se njenom primjenom utje-če na pravilan razvoj maloljetnika i jačanje njegove lične odgovor-nosti, kako ubuduće ne bi činio krivična djela (čl. 23. st. 4. u vezi sa čl. 25. ZZPDMKP FBiH).30

U skladu s odredbama čl. 23. st. 1. i 2., a u vezi sa čl. 9. i 88. ZZPDMKP, odnosna alternativna mjera se može izreći: a) malo-ljetniku koji je učinio krivična djela za koja je propisana novča-na kazna ili kazna zatvora do tri godine,31 b) ukoliko mu ranije nije izricano policijsko upozorenje, primijenjena odgojna preporuka ili izrečena krivična sankcija, te c) ako je to srazmjerno okolnostima i težini učinjenog krivičnog djela. Daljnji uvjeti za izricanje policij-skog upozorenja jesu: d) priznanje krivičnog djela od strane ma-loljetnika, koje e) je dao slobodno i dobrovoljno, te f) ako postoji dovoljno dokaza da je on učinio konkretno krivično djelo. Mjera se može izreći samo g) ukoliko njeno izricanje prethodno odobri nadležni tužitelj.

Generalno, s obzirom na navedeno, može se konstatirati da po-licijsko upozorenje predstavlja alternativnu mjeru koja je, u pra-vilu, namijenjena za reagiranje na lakše oblike primarnog prestu-pništva maloljetnika. Ipak, ne zadržavajući se na ovoj generalnoj ocjeni, u tekstu koji slijedi ponudit ćemo kratki osvrt na svaki od spomenutih uvjeta.

S tim u vezi, istaknuto je da policijsko upozorenje predstavlja mjeru reagiranja na krivična djela za koje je propisana novčana ka-zna ili kazna zatvora do jedne (BDBiH), odnosno tri godine (FBiH, RS), koja se, s obzirom na apstraktnu težinu krivičnog djela, svrsta-vaju u kategoriju lakšeg kriminaliteta. Imajući u vidu da broj takvih krivičnih djela u posebnom dijelu KZ FBiH, KZ RS i KZ BDBiH nije suviše mali, kao i činjenicu da u strukturi maloljetničkog prestu-pništva u značajnom obimu participiraju delikti lakše i srednje te-

30 Čl. 22. st. 4. u vezi sa čl. 25. ZZPDMKP RS, čl. 22. st. 4. u vezi sa čl. 25. ZZPDMKP BDBiH,

31 Čl. 22. st. 1. i 2., a u vezi sa čl. 9. i 88. ZZPDMKP RS. U skladu s odredbama čl. 22. st. 1. ZZPDMKP BDBiH prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela može se izreći policijsko upozorenja za krivična djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine.


55GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


56 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

žine, te da se delikventno ponašanje nerijetko javlja kao prolazna epizoda u procesu sazrijevanja maloljetnika, nameće se zaključak da opseg mogućnosti primjene date mjere, u odnosu na ostale kri-vičnopravne instrumente reagiranja, i nije baš tako zanemarljiv. Naravno, činjenica da je maloljetnik učinio lakše krivično djelo ne mora značiti da će se prema njemu automatski primijeniti mjera policijskog upozorenja, već kumulativno moraju biti ispunjeni i ostali zakonski uvjeti.

U tom smislu, nužno je i da bude zadovoljen uvjet da maloljetniku nije ranije izricano policijsko upozorenje, primijenjena odgojna preporuka ili izrečena krivična sankcija. Ratio legis postojanja ovog uvjeta usmje-ren je ka zadovoljenju principa minimalne intervencije i postepe-nosti u primjeni maloljetničkih mjera i sankcija. Naime, imajući u vidu da policijsko upozorenje predstavlja mehanizam vansudskog postupanja, te da je to mjera kojom se ne ograničavaju slobode i prava maloljetnika, niti mu se postavljaju određene obaveze, već samo stavlja u izgled da u slučaju budućeg delikventnog postupa-nja prema njemu može biti pokrenut krivični postupak i izrečena neka krivična sankcija (v. čl. 88. st. 6. ZZPDMKP FBiH)32 koja najče-šće uključuje i takve pravne posljedice, nameće se zaključak da u lepezi krivičnopravnih instrumenata reagiranja na maloljetničko prestupništvo policijsko upozorenje predstavlja „najblaži“ instru-ment. S obzirom na to da se radi o primarnom delikventu, koji je učinio lakše krivično djelo i za kojeg se može pretpostaviti da je po-činjeni delikt više rezultat ekcesa i nepromišljenosti, a ne produkt formiranog obrasca delikventog ponašanja, logično je da se prema njemu, a u skladu s principima minimalne intervencije i postepe-nosti, primijeni instrument reagiranja kod kojeg je intenzitet tre-tmana sveden na najmanju mjeru, jer je, s obzirom na spomenute karakteristike njegove ličnosti, te prirodu i težinu učinjenog kri-vičnog djela, za pretpostaviti da se i primjenom ovako blage mje-re može postići krivičnopravno proklamirana svrha reagiranja na kriminalitet. Jednostavno, princip postepenosti podrazumijeva da se „strožije“ mjere i sankcije primijene samo onda kada, s obzirom na subjektivna svojstva maloljetnika, okolnosti i težinu učinjenog

32 Čl. 88. st. 6. ZZPDMKP RS, čl. 88. st. 6. ZZPDMKP BDBiH.

krivičnog djela, te imajući u vidu prava oštećenog, primjena blaže mjere ili sankcije ne bi bila opravdana, odnosno kada prethodno primijenjena nije dala rezultate.33 Imajući u vidu navedeno, logič-no je da se mjera policijskog upozorenja koristi kao „prvostepeni“ instrument reagiranja upravo u slučaju kada se radi o primarnom maloljetnom delikventu koji je učinio lakše krivično djelo.

Međutim, ni ovoj kategoriji maloljetnika se ne može izreći mjera policijskog upozorenja ako to izricanje nije u skladu s principom sraz-mjernosti. Ustvari, odredba čl. 22. st. 1. ZZPDMKP FBiH, kojom su nor-mirani pojedini uvjeti za izricanje predmetne alternativne mjere, pomalo je neprecizna, jer se, između ostalog, njeno izricanje uvjetuje i činjenicom da je to srazmjerno okolnostima i težini učinjenog krivičnog djela, u skladu sa članom 9. ovog zakona. U tom smislu, moglo bi se razu-mjeti da zakonodavac izricanje konkretne mjere uvjetuje isključivo srazmjernošću i prilagođenošću njene primjene okolnostima i težini učinjenog krivičnog djela. No, opći princip za izbor i primjenu svih maloljetničkih mjera i sankcija iz čl. 9. ZZPDMKP FBiH,34 označen kao princip srazmjernosti, podrazumijeva da se, potencirajući dobrobit maloljetnika koji se nalazi u sukobu sa zakonom, bira i primjenjuje ona sankcija i mjera koja kumulativno zadovoljava tri vrste kriteri-ja: a) prilagođena je ličnim svojstvima, sredini i prilikama u kojima maloljetnik živi, b) u srazmjeri je s okolnostima i težinom učinjenog krivičnog djela, kao i c) uvažavanjem prava lica oštećenog krivičnim djelom, tako da se i prilikom odlučivanja o eventualnom izricanju i mjere policijskog upozorenja mora voditi računa o tome da li bi njena primjena bila u skladu sa svim navedenim kriterijima. S tim u vezi, kada je, naprimjer, u pitanju maloljetnik koji je i ranije ispo-ljavao teže oblike poremećaja u društvenom ponašanju ili koji živi u deficitarnoj porodici, čiji je pedagoški potencijal u pogledu njegovog preodgajanja potpuno zanemarljiv, nadležni subjekti, i pored po-stojanja ostalih zakonskih uvjeta, treba da budu obazrivi prilikom razmatranja mogućnosti izricanja spomenute mjere, jer su u pita-nju okolnosti koje se odnose na lične i socijalne prilike maloljetnika, koje nagovještavaju mogućnosti njegovog negativnog ponašanja u

33 Vidi: Radulović, Lj., Maloletničko krivično pravo, 80.



57GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


58 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

budućnosti. Naravno, konačna odluka će zavisiti i od postojanja dru-gih okolnosti koje mogu ići u prilog izricanja ove mjere. Isto vrijedi i kada je u pitanju prethodno planirano krivično djelo ili krivično djelo tokom čijeg izvršenja je maloljetnik ispoljio izvjesni stepen su-rovosti i bezosjećajnosti, kao i krivično djelo za koje maloljetnik ne pokazuje znakove istinskog kajanja, jer su to okolnosti koje same za sebe doprinose negativnoj prognozi uspješnosti primjene ovakvog instrumenta reagiranja na maloljetničko prestupništvo.

Daljnji uvjet za izricanje mjere policijskog upozorenja jeste da je maloljetnik priznao krivično djelo. Postojanje ovog uvjeta za pri-mjenu ne samo policijskog upozorenja, nego i drugih alternativ-nih mjera, poznato je u zakonodavstvima mnogih zemalja, a nje-govo propisivanje preporučuje i Komitet UN-a o pravima djeteta.35 Smisao njegovog propisivanja ogleda se u činjenici da je priznanje krivičnog djela svojevrsni pokazatelj da je maloljetnik svjestan posljedica koje je prouzrokovao njegovim učinjenjem, kao i da je spreman da preuzme odgovornost za učinjeno krivično djelo, a što je krunska pretpostavka uspješnosti procesa (pre)odgoja ma-loljetnika. Pri tome, priznanje mora biti dato slobodno i dobrovoljno.36 Insistiranje na ovom uvjetu predstavlja izraz poštivanja ljudskih prava i (krivično) procesnih garancija koja se jamče svakom dje-tetu (maloljetniku), pa i onome koje je u sukobu sa zakonom. U tom smislu, jedna od procesnih garancija, proklamiranih čl. 40. st. 2. tačka (iv) Konvencije o pravima djeteta, jeste i garancija da ove osobe neće biti prisiljene na priznanje krivnje (krivičnog djela). Pa, iako mjere preusmjeravanja predstavljaju alternativni način reagi-ranja na maloljetničko prestupništvo, te su, u tom smislu, alterna-tiva krivičnom postupku prema maloljetnicima, njihova primjena

35 Vidi: Opšti komentar o pravima djece u maloljetničkom pravosuđu (tzv. Opšti komentar broj 10), stav 27. Komiteta UN-a o pravima djeteta od 25. aprila 2007. godine.

36 Bitno je naglasiti da se, u skladu s preporukama relevantnih međuna-rodnih foruma iz oblasti postupanja s maloljetnicima u sukobu sa zako-nom, a koje su prihvaćene i u zakonima o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (v. čl. 88. stav 8), priznanje ma-loljetnika da je učinio krivično djelo ne može koristiti protiv njega u bilo kojem drugom naknadnom postupku.

ne smije biti na uštrb ljudskih prava i garancija priznatih maloljet-nicima koji se procesuiraju u okviru krivičnog pravosuđa.37 Stoga je insistiranje na ovom uvjetu nužno i kod mjere policijskog upo-zorenja, ali i sličnih mjera. Osim toga, iako to nije izričito normira-no odredbama predmetnih zakona, smatramo da bi maloljetnika, prije davanja priznanja, trebalo informirati i o pravnim posljedica-ma takvog čina, jer bez obzira na sve benefite koje sa sobom nosi izricanje mjere policijskog upozorenja, priznanjem krivičnog djela i njenim izricanjem on se odriče prava na suđenje, kao jednog od osnovnih procesnih prava.

No, priznanje krivičnog djela od strane maloljetnika, čak i kada je dato slobodno i dobrovoljno, samo po sebi nije dosta-tan uvjet za izricanje konkretne mjere, nego se traži i postojanje dovoljno dokaza da je maloljetnik učinio krivično djelo. Smatramo da je ovakvo zakonsko rješenje opravdano iz najmanje dva razloga. Naime, (a) poznata je činjenica da proces intelektualnog i volj-nog sazrijevanja maloljetnika nije zaokružen, zbog čega su oni podložni utjecajima i sugestijama drugih. Stoga propisivanje ovog uvjeta služi kao korektiv da se izbjegne donošenje odluke koja je zasnovana na priznanju maloljetnika, a koje ne odgovara stvarnom stanju, već je rezultat određenih manipulacija, uzro-kovanih njegovom povodljivošću i sugestibilnošću. Jednostavno, (b) na osnovu postojanja dovoljnog broja (drugih) dokaza, vrši se provjeravanje osnovanosti i dobrovoljnosti maloljetnikovog pri-znanja, a na posredan način doprinosi i utvrđivanje materijalne istine, čije utvrđivanje predstavlja jedno od načela našeg krivič-nog procesnog prava.

Na kraju, imajući u vidu da se mogućnošću izricanja predmetne mjere ovlaštenim službenim osobama daju jako široke ovlasti, koje de facto uključuju i ovlaštenja krivičnopravno relevantnog okon-čanja konkretnog predmeta (a što je tradicionalno u nadležnosti organa krivičnog pravosuđa), te da bi se izbjegle eventualne zlou-potrebe, odredbama čl. 88. ZZPDMKP FBiH38 je propisana obaveza

37 Vidi: čl. 40. st. 3. tačka b) Konvencije o pravima djeteta.



59GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


60 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

ovlaštene službene osobe da, prije izricanja policijskog upozorenja, pribavi odobrenje tužioca za njeno izricanje.39

Tek ukoliko su kumulativno ispunjeni svi pobrojani uvjeti na pojedine slučajeve maloljetničkog prestupništva, primjereno je reagirati izricanjem mjere policijskog upozorenja. Ipak, treba na-glasiti da je broj uvjeta za njeno izricanje nešto manji u odnosu na drugu grupu alternativnih mjera, odnosno odgojne preporuke.

Naime, za razliku od pojedinih odgojnih preporuka, u kojima se kao dodatni uvjet eksplicitno zahtijeva da pristanak na njihovu primjenu u pisanoj formi dadne i lice koje je oštećeno krivičnim djelom (v. čl. 26. st. 3. ZZPDMKP FBiH),40 takav uvjet se izričito ne traži prilikom izricanja policijskog upozorenja. No, s tim u vezi, ostaje dilema da li su u konkretnom slučaju u dovoljnoj mjeri zado-voljena prava oštećenog krivičnim djelom, s obzirom na proklami-rani princip srazmjernosti u izboru i primjeni maloljetničkih mjera i sankcija.

Također, čl. 3. Pravilnika o primjeni mjere policijskog upozorenja RS41 (u daljem tekstu: POPMPU RS)42 utvrđeno je da se primjena mjere policijskog upozorenja zasniva na principima dobrovoljno-sti, nepristrasnosti, neposrednosti, srazmjernosti, te poštivanja građanskih i ljudskih prava, ukoliko je to u interesu maloljetnika.

39 Ako tužitelj ne odobri izricanje policijskog upozorenja o tome obavje-štava ovlaštenu službenu osobu, te razmatra mogućnosti i opravdanost izricanja odgojnih preporuka ili pak donosi naredbu za pokretanje pri-premnog postupka (čl. 88. st. 5. ZZPDMKP FBiH, čl. 88. st. 5. ZZPDMKP RS, čl. 88. st. 5. ZZPDMKP BDBiH).


41 „Službeni glasnik RS“, broj 117/2010.

42 Ovaj provedbeni propis u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine donesen je 2012. godine („Službeni glasnik BDBiH“, br. 18/2012.). S druge strane, premda je i odredbama čl. 200 u vezi sa čl. 124. ZZPDMKP FBiH predvi-đeno da federalni ministar unutrašnjih poslova treba donijeti ovakav pravilnik u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu predmetnog zakona, te da je zakon stupio na snagu početkom 2014., ni u trenutku pi-sanja ovog rada spomenuti podzakonski akt nije donesen. To zabrinjava imajući u vidu činjenicu da se i u FBiH prije nekoliko mjeseci krenulo sa primjenom odnosnog zakona.

Međutim, kada je u pitanju princip dobrovoljnosti, kao jedan od te-meljnih principa primjene alternativnih mjera prema maloljetni-cima u sukobu sa zakonom, javlja se dilema da li je on uspostavljen i ZZPDMKP, jer, za razliku od odgojnih preporuka, u kojima se, kao jedan od izričitih zakonskih uvjeta za njihovu primjenu, zahtijeva da maloljetnik u pisanoj formi dadne pristanak na to (a mlađi maloljetnik i uz pristanak roditelja ili staratelja) (v. čl. 24. st. 2. tačka e) ZZPDMKP FBiH)43 predmetnim zakonom takvo što se eksplicitno ne zahtije-va kao uvjet za izricanje policijskog upozorenja. Možda bi se, ipak, moglo pretpostaviti da je spomenuti princip implicitno sadržan u zahtjevima da maloljetnik priznaje krivično djelo, te da je priznanje dato slobodno i dobrovoljno, kao izričitim uvjetima za izricanje policijskog upozorenja, jer, ustvari, dobrovoljnim priznanjem krivičnog djela maloljetnik samovoljno preuzima i odgovornost za njegovo učinje-nje, a, konsekventno tome, može se i pretpostaviti da je saglasan s primjenom date alternativne mjere, stoga što ona predstavlja „naj-blaži“ instrument reagiranja na maloljetničko prestupništvo. Ipak, imajući u vidu preporuku Komiteta UN-a o pravima djeteta, koji u svom Opštem komentaru o pravima djece u maloljetničkom pravosuđu (tzv. Opšti komentar broj 10, stav 27) preporučuje da maloljetnik na primjenu mjera preusmjeravanja mora pristati slobodno, dobro-voljno i u pisanoj formi, to bi u tom smislu trebalo de lege ferenda precizirati i uvjete za izricanje mjere policijskog upozorenja.

3. POSTUPAK IZRICANJA POLICIJSKOG UPOZORENJAS obzirom na navedeno, sasvim je logično da se predmetna

mjera izriče u okviru radnji postupanja koje prethode pripremnom postupku (tzv. predpripremni postupak), odnosno neposredno nakon ispitivanja maloljetnika, a prije donošenja naredbe o pokretanju pri-premnog postupka.

Kada je riječ o ispitivanju maloljetnika u predpripremnom postupku, takva ispitivanja, u pravilu, vrši tužitelj. No, povodom lakših krivičnih djela, odnosno krivičnih djela za koja je propi-sana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, uz pribavljeno

43 Čl. 24. st. 2. tačka d) ZZPDMKP RS, čl. 24. st. 2. tačka e) ZZPDMKP BDBiH.


61GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


62 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

odobrenje tužitelja, maloljetnika ispituje ovlaštena službena oso-ba koja posjeduje posebna znanja iz oblasti prava djeteta i prestu-pništva mladih (v. čl. 88. st. 1-2. ZZPDMKP FBiH).44 Nakon što u roku od 24 sata ispita maloljetnika i prikupi dokaze, uz službeni izvještaj ona može tužitelju dostaviti i obrazloženi prijedlog da se maloljetnik za konkretni slučaj samo upozori. Ako tužitelj nakon razmatranja prijedloga utvrdi da su ispunjeni zakonski uvjeti za izricanje date mjere, može dati traženo odobrenje i predmet do-staviti ovlaštenoj službenoj osobi da maloljetniku izrekne policij-sko upozorenje.45

Najdalje u roku od tri dana od dostavljanja predmeta ovlašte-na službena osoba izriče mjeru policijskog upozorenja i tom prili-kom maloljetniku ukazuje na pravnu i društvenu nedopustivost, te štetnost njegovog ponašanja, posljedice koje takvo ponašanje može imati za njega, kao i na mogućnost vođenja krivičnog postupka i izricanje krivične sankcije u slučaju ponovnog izvršenja krivičnog djela (čl. 88. st. 4 - 6. ZZPDMKP FBiH).46 Ono što smatramo posebno bitnim za naglasiti jeste da se njeno izricanje ne bi smjelo svesti na „puko saopštavanje odluke“, već bi trebalo biti popraćeno dobro osmišljenim razgovorom, koji bi mogao ostaviti snažan i upečat-ljiv preventivni, poticajni, odgojni, pa čak i represivni dojam na

44 Čl. 88. st. 1-2. ZZPDMKP RS. Relevantno zakonodavstvo BDBiH predviđa da ovlaštena službena osoba sa spomenutim kvalifikacijama i kompe-tencijama predmetno ispitivanje, uz odobrenje tužitelja, provodi povo-dom krivičnih djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine (v. čl. 88. st. 2. ZZPDMKP BDBiH). Takvo rješenje je samo logična konsekvenca činjenice da je ZZPDMKP BDBiH predviđeno da se alternativna mjera policijskog upozorenja koju izriče ovlaštena službena osoba može izriči samo za krivična djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, te da spomenuto ispitivanje pret-hodi izricanju date alternativne mjere.

45 U svakom slučaju, primjetno je kako sud ni na koji način nije uključen u proces odobravanja i izricanja date alternativne mjere, što je u suprot-nosti sa odredbama čl. 3. Evropskih pravila o sankcijama i mjerama u pred-metima maloljetnih učinitelja krivičnih djela (Rec(2008)11), koje propisuju da sankcije i mjere izriče sud ili ako ih izriče drugi zakonom priznati autoritet, iste će biti podvrgnute hitnom sudskom preispitivanju.

46 Čl. 88. st. 4 -6. ZZPDMKP RS, čl. 88. st. 4 -6. ZZPDMKP BDBiH.

maloljetnika. Naravno, ovaj cilj je bez posebnih znanja i iskustva ovlaštenih službenih osoba vrlo teško ostvarljiv.

4. OPRAVDANOST UVOĐENJA PREDMETNE ALTERNATIVNE MJERE U NOVO MALOLJETNIČKO KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO U BOSNI I HERCEGOVINI?

Za pretpostaviti je kako tendencija daljnjeg proširenja opusa alternativnih mjera u domaćem maloljetničkom krivičnom pravu, uvođenjem policijskog upozorenja, svoje idejno ishodište nalazi u međunarodnim standardima postupanja s maloljetnicima u suko-bu sa zakonom. Ti standardi su sadržani, primjera radi, u pravilu 11. Standardnih minimalnih pravila UN-a za provođenje maloljet-ničkog pravosuđa (Pekinška pravila), te u pravilu 5.1. Standardnih minimalnih pravila UN-a za alternativne kaznene mjere (Tokijska pravila). Njima se afirmira primjena mjera izbjegavanja/preusmje-ravanja (krivičnog) postupka prema maloljetnim učiniteljima u što ranijim stadijima rješavanja maloljetničkih predmeta, te podstiču države članice da predvide mogućnosti primjene ovakvog načina postupanja i od strane policijskih službenika, kada ocijene da ini-ciranje krivičnog gonjenja u konkretnom slučaju ne bi bilo svrsis-hodno i kriminalnopolitički opravdano, radi zaštite društva, pre-vencije kriminaliteta, poticanja poštivanja zakona, te zaštite prava žrtava krivičnih djela.

S druge strane, na našim prostorima već je postojala slična (istina, ne tako rasprostranjena) praksa, kreirana od strane ovla-štenih službenih osoba, koja se uglavnom primjenjivala prema pri-marnim učiniteljima bagatelnih krivičnih djela. Takvog maloljetni-ka se samo neformalno opomene, te izvještaj o učinjenom krivičnom djelu ne prosljeđuje prema tužilaštvu radi procesuiranja.47 Uvođe-njem ove alternativne mjere takva policijska praksa je na određe-ni način ozakonjena, premda je upitno da li je ista bila motivirana

47 Simović, M., Jovašević, D., Mitrović, Lj., Simović-Nišević, op. cit., 103.


63GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


64 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

željom za humanijim postupanjem sa maloljetnicima u sukobu sa zakonom, što je jedna od intencija predmetne alternativne mjere u novom maloljetničkom krivičnom zakonodavstvu ili se ista pri-mjenjivala tek kao rezultat pukog profesionalnog pragmatizma, odnosno potrebe da se rasterete policijske strukture koje su radile na predmetima maloljetnih prestupnika.

Osim toga, vjerovatno su na domicilne zakonodavce inspi-rativno utjecala i iskustva zemalja koje poznaju slične instru-mente reagiranja prema maloljetnicima u sukobu sa zakonom, poput Kanade,48 Australije,49 Novog Zelanda,50 Engleske i Wel-sa51, Republike Irske52, te Holandije.53 Ipak, za razliku od alterna-tivnih mjera čije je izricanje u nadležnosti tužilaštva i(li) suda, a koje poznaju mnoga zakonodavstva diljem svijeta, alternativ-ne mjere koje mogu izricati i policijski službenici uglavnom su prihvaćene u zakonodavstvima zemalja anglo-američke prav-ne tradicije. U legislativi zemalja kontinentalne Evrope takve mjere se vrlo rijetko susreću. Posebno je interesantno da ma-loljetnička krivična zakonodavstva s prostora bivše Jugoslavije (izuzev relevantnog zakonodavstva Crne Gore iz 2011.), kao i zakonodavstva zemalja germanske pravne tradicije, koja su tra-dicionalno utjecala (i još uvijek utječu) na krivičnopravnu legi-slativu na ovim prostorima, ne poznaju slične mjere postupanja s maloljetnim učiniteljima krivičnih djela. Takvo što iznenađu-

48 Vidi: Bala, N., Roberts, J.V., Canada's Juvenile Justice System: Promoting Community-Based Responses to Youth Crime u: Junger-Tas, J., Decker, S. H. (eds.), International Handbook of Juvenile Justice, 46.

49 Crawford, A., Newburn, T. (2003.), Youth Offending and Restorative Justice, Willan Publishing, 29-31.

50 Uporedi: Wiese, K., K., Juvenile Justice: A Comparision Between The Laws New Zealand and Germany, www.http//ir.canterbury.ac.nzstr 75-79.

51 Vidi više u: Radulović, Lj., Maloletničko krivično pravo, 168-169.

52 Seymour, M., Transition and Reform: Juvenile Justice in the Republic of Ireland u: Junger-Tas, J., Decker, S. H. (eds.), International Handbook of Juvenile Ju-stice, str. 126-127.

53 Van Kalmthout, A., Obrana maloljetnog okrivljenika u novom nizozemskom kaznenom pravu, str. 282.

je, imajući u vidu preporuke prethodno spomenutih međuna-rodnih dokumenata.

S obzirom na spomenuta uporedno-pravna iskustva zemalja kontinentalne Evrope, može se postaviti i pitanje opravdanosti i svrsishodnosti uvođenja predmetne alternativne mjere u domaće maloljetničko krivično zakonodavstvo, posebno ukoliko se ima u vidu činjenica da se takvom mjerom daju ovlaštenja policiji, koja tradicionalno ima istražne i izvršne ovlasti, da može vršiti selekci-ju predmeta koji (ne)će ići u formalnu sudsku proceduru, te de facto i pravomoćno okončanje maloljetničkih krivičnih predmeta, a što je ipak tradicionalna nadležnost sudova. Ideja o uvođenju mjere policijskog upozorenja u maloljetničko krivično pravo pogotovo se čini suspektnom ako se ima u vidu općeprihvaćena percepci-ja organa policijske vlasti, kao tijela koja predstavljaju personifi-kaciju najrigidnijih poluga moći s kojima raspolaže neka država, odnosno kao ekskluzivne titulare i baštinike represije u određe-nom društvu. Za pretpostaviti je da su domicilni zakonodavci imali u vidu ove okolnosti, te da postoje valjani i racionalno fundirani (kontra)argumenti koji su načinili prevagu u korist uvođenja jed-nog ovakvog instrumenta reagiranja prema maloljetnicima koji su došli u sukob sa zakonom.

Kada je riječ o tome da se mjerom policijskog upozorenja daju ingerencije policijskim službenicima da de facto mogu „okončati“ neki krivični predmet maloljetnika, a što je tradicionalna nadležnost suda, takav prigovor se može uputiti i drugoj vrsti alternativnih mjera, odnosno odgojnim preporukama koje može izricati nad-ležni tužitelj, jer i u tom slučaju konačno rješavanje maloljetnič-kih krivičnih predmeta ne vrše sudije za maloljetnike, već tužite-lji. Štaviše, premda policijsko upozorenje formalno-pravno izriče ovlaštena službena osoba, suštinsku odluku o njegovom izricanju i izbjegavanju vođenja krivičnog postupka prema maloljetniku do-nosi tužitelj, koji mora dati prethodno odobrenje za njegovo izri-canje. Kao što je prethodno isticano, ukoliko tužitelj, rukovodeći se određenim zakonskim razlozima, ne odobri izricanje policijskog upozorenja, on o tome obavještava ovlaštenu službenu osobu, te razmatra mogućnosti i opravdanost izricanja odgojnih preporuka


65GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


66 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

ili donosi naredbu za pokretanje pripremnog postupka. Dakle, zbilj-ski ovlaštenik za selekcioniranje maloljetničkih krivičnih pred-meta koji (ne)će ići u sudsku proceduru, odnosno izbjegavanje vođenja (krivičnog) postupka prema maloljetniku, jeste nadležni tužitelj, koji u mogućnosti primjene načela oportuniteta ima slična procesna ovlaštenja u domaćem pravu već dugi niz godina. U sva-kom slučaju, prenošenje ovlaštenja da mogu „okončati“ određeni krivični predmet na neke druge procesne subjekte mimo suda je samo jedan u nizu procesnih specifikuma, imanentnih alternativ-nim mjerama kao instrumentima diverzionog modela, koji (kao što je prethodno isticano) predstavlja jedan potpuno novi koncept postupanja s maloljetnim učiniteljima u odnosu na konvencional-nu krivičnopravnu reakciju, zasnovanu na vođenju krivičnog po-stupka i izricanju krivičnih sankcija. Sasvim je logično da promjena idejne paradigme o načinu tretiranja maloljetnika koji su došli u sukob sa zakonom, a koju sa sobom donosi diverzioni model, po-red promjena na polju materijalnog prava, odnosno razlika između tradicionalnih krivičnih sankcija i alternativnih mjera kao savre-menih instrumenata krivičnopravnog reagiranja, porodi i određe-ne novine u oblasti krivičnog procesnog prava.

S druge strane, nije neopravdana bojazan da se jedan tako odgovoran zadatak, kakav je društvenopravna reakcija na prestu-pnička ponašanja, i to ne bilo kojih subjekata, već jedne hipersenzi-bilne kategorije (kakvi su maloljetnici), a koja se u domaćem pravu tradicionalno temelji na postulatima specijalne prevencije i (pre)odgoja, povjeri tijelima vlasti kojima je, po njihovom profesionalnom ha-bitusu, imanetna represivna reakcija. Stoga se sasvim razložno može postaviti pitanje koliko predstavnici policijskih tijela mogu odgo-voriti jednom ovakvom zadatku, te ostvarenju zakonom proklami-ranih ciljeva postupanja s maloljetnim učiniteljima krivičnih djela. To pogotovo ukoliko se ima u vidu da bi u konkretnom slučaju po-licijsko upozorenje bilo ne samo prvi, već i jedini društveni odgo-vor na a(nti)socijalna ponašanja neke mlade osobe. Vjerovatno su, rukovodeći se ovim razlozima, domicilni zakonodavci normirali da mjeru policijskog upozorenja ne može izricati i primjenjivati bilo koja ovlaštena službena osoba, već samo ona koja posjeduju poseb-na znanja iz oblasti prava djeteta i prestupništva mladih (čl. 22. st. 3.

ZZPDMKP FBiH).54 Ustvari, zakonsku svrhu izricanja i primjene ove alternativne mjere, koja se ogleda u tome da se njenom primjenom utječe na pravilan razvoj maloljetnika i jačanje njegove lične od-govornosti, kako ubuduće ne bi činio krivična djela, ali bez pokre-tanja i vođenja krivičnog postupka, moguće je ostvariti samo ako proces njenog izricanja provodi educirani policijski službenik, koji će, zahvaljujući svojim posebnim znanjima i vještinama (uz po-dršku roditelja ili drugih osoba koje mogu prisustvovati izricanju i izvršenju mjere), moći ostvariti adekvatan kriminalnopedagoški utjecaj na maloljetnika, te mu posvijestiti svu pravnu i društvenu ozbiljnost i težinu njegovog ponašanja, posljedice koje ono ima na žrtvu i društvo u cjelini, ali i na njega samog.

Naravno, imajući u vidu da su u našoj zemlji procesi uskla-đivanja normativne i socijalne stvarnosti („zakona i prakse“) ne-rijetko jako spori, te da su zbog bremenitosti aktuelnog socijal-nog trenutka krajnje neizvjesne bliske perspektive specijalizacije ovlaštenih službenih osoba koje bi bile nadležne za postupanje s maloljetnim učiniteljima, logično je da tužitelj (ukoliko je prijed-log za primjenu mjere podnio policijski službenik koji ne posje-duje posebna znanja iz oblasti prava djeteta i prestupništva mla-dih, te konsekventno tome, koji ne bi mogao na adekvatan način utjecati na maloljetnika) neće dati odobrenje za izricanje mjere policijskog upozorenja (čak i pod pretpostavkom da su ispunje-ni ostali zakonski uvjeti za njeno izricanje, te da bi mjera upozo-renja predstavljala dostatan način reagiranja prema maloljetni-ku), već će razmotriti mogućnosti i opravdanost primjene neke od odgojnih preporuka. No, imajući u vidu da odgojne preporuke ipak predstavljaju nešto „strožije“ alternativne mjere u odnosu na (policijsko) upozorenje, čija se sadržina ogleda u određivanju izvjesnih „obaveza“ maloljetnom učinitelju (istina, uz njegov pri-stanak), evidentno je da bi se takav maloljetnik bez svoje krivice našao u „gorem položaju“, čime bi de facto bio ugrožen i njegov najbolji interes, kao i osnovna ljudska i procesna prava, zagaranti-rana međunarodnim dokumentima i zakonom.



67GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


68 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

Stoga, premda se načelno slažemo sa uvođenjem mjere koja podrazumijeva davanje ovlaštenja specijaliziranim policijskim službenicima da mogu samo upozoriti maloljetnika, te na taj na-čin izbjeći konvencionalnu krivičnopravnu reakciju, mišljenja smo kako bi bilo bolje da su domaći zakonodavci (bar kao pri-jelazno rješenje, dok se u potpunosti ne provede odgovarajuća specijalizacija ovlaštenih službenih osoba), a da se ne bi izgubi-la mogućnost primjene mjere čija se sadržina ogleda u verbal-nom upozorenju, po uzoru na novo crnogorsko maloljetničko krivično zakonodavstvo55 umjesto mjere policijskog upozorenja inaugurirali mjeru upozorenja, koju bi mogle izricati i ovlaštene službene osobe i tužitelj. U slučajevima kada je maloljetnika do-voljno samo upozoriti, te mu, radi ostvarenja zakonom prokla-mirane svrhe alternativnih mjera, nije nužno odrediti neku od „obaveza“ koje čine sadržinu odgojnih preporuka, a ne postoje ovlaštene službene osobe sa posebnim znanjima za izricanje i primjenu mjere upozorenja, sam tužitelj bi mogao izreći alter-nativnu mjeru, a ne bi morao u „stanju nužde“ izricati neku od odgojnih preporuka.

ZAKLJUČAKPod pojmom alternativnih mjera u teoriji krivičnog prava pr-

venstveno se razumijevaju mjere izbjegavanja i preusmjeravanja krivičnog postupka prema maloljetnicima, sa ciljem da se izbjegnu sve slabosti konvencionalne krivičnopravne reakcije koja se teme-lji na vođenju krivičnog postupka i izricanju krivičnih sankcija. U domaćem zakonodavstvu susreću se dvije vrste takvih mjera: a) odgojne preporuke i b) policijsko upozorenje. Potonja mjera pred-stavlja novu alternativnu mjeru, koja u posljednjih nekoliko godi-na egzistira u novom maloljetničkom krivičnom zakonodavstvu Re-publike Srpske (2010.), Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (2011.) i Federacije Bosne i Hercegovine (2014.). Riječ je o mjeri koja u spektru instrumenata krivičnopravnog reagiranja na prijestupnič-ka ponašanja maloljetnika predstavlja „prvotni odgovor društva“,

55 Vidi: čl. 10. Zakona o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku.

obzirom da se mogućnosti njene primjene vežu već za stadij tzv. predpripremnog postupka.

Pri tome, zanimljivo je da iako međunarodni dokumenti iz oblasti maloljetničkog krivičnog pravosuđa preporučuju primje-nu ovakvih mjera, većina zakonodavstava zemalja kontinentalne Evrope ne poznaje slične alternativne mjere. Posebno je interesan-tno da se ovakvi instrumenti krivičnopravnog reagiranja ne su-sreću u maloljetničkim krivičnim zakonodavstvima zemalja s pro-stora bivše Jugoslavije (izuzev relevantnog zakonodavstva Crne Gore), kao i zakonodavstvima zemalja germanske pravne tradicije. Stoga se, između ostalog, u dijelu stručne javnosti postavlja pita-nje svrsishodnosti uvođenja jedne ovakve mjere u domaće zako-nodavstvo. I pored toga, u radu se zastupa stajalište kako uvođenje policijskog upozorenja ima valjano naučno i praktično opravdanje, zbog mnoštva benefita svojstvenih alternativnim mjerama kao in-strumentima izbjegavanja i preusmjeravanja krivičnog postupka prema maloljetnicima, daljnje harmonizacije domaćeg zakonodav-stva s relevantnim međunarodnim dokumentima, te svojevrsnog legislativnog artikuliranja prethodno spominjane prakse. Ipak, ističe se kako bi bilo primjerenije da je, po uzoru na novo crnogor-sko maloljetničko krivično zakonodavstvo, umjesto mjere policij-skog upozorenja uvedena mjera upozorenja, koju bi, pored ovlaštenih službenih osoba, mogao izricati i nadležni tužitelj za maloljetnike.

LITERATURA1. Babić, M., Marković, I. (2009.), Krivično pravo - opšti dio, dru-

go izmijenjeno izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u Ba-nja Luci, Banja Luka,

2. Crawford, A., Newburn, T. (2003.), Youth Offending and Re-storative Justice, Willan Publishing,

3. Cvjetko, B., „Formalne i neformalne sankcije u maloljetnič-kom kaznenom pravu“, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 6, br. 1/1999.

4. Dunkel, F., Youth Violence and Juvenile Justice in Germany u: Dunkel, F., Drenkhahn, K. (eds.), Youth Violence, New


69GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


70 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

Patterns and Local responses - Experiences in East and West, Fo-rum Verlag Godesberg, Monchengladbach, 2003.

5. Dunkel, F., Grzywa, J., Horsfield, Ph., Pruin, I. (eds), Juveni-le Justice Systems in Europe: Current Situation and Reform De-velopments, Forum Verlag Godesberg, Monchengladbach, 2010.

6. Elroad, P., Ryder, S. (2010.), Juvenile Justice: A Social, Histori-cal and Legal Perspective, Jones and Bartlett Publishers, On-tario,

7. Giostra, G., Patane, V. (eds.) (2007.), European Juvenile Justi-ce Systems, Giuffre Editore,

8. Gurda, V., Uvjetni otpust kao alternativa sankcijama instituci-onalnog tipa u Zborniku radova: Krivično zakonodavstvo – de lege lata et de lege ferenda, Ministarstvo pravde Republike Srpske, Ministarstvo pravde Srbije, Univerzitet u Banja Luci, Srpsko udruženje za krivičnopravnu teoriju i praksu, Prijedor, 2015.,

9. Gurda, V., „Novine u oblasti alternativnih mjera i sankcija u maloljetničkom krivičnom pravu Bosne i Hercegovine“, Druš-tveni ogledi, vol. 2., br. 1, 2015.

10. Hirjan, F., Singer, M. (2002.), Komentar Zakona o sudovima za mladež i kaznenih djela na štetu djece i maloljetnika, Nakladni zavod Globus, Zagreb,

11. Jovašević, D., „Evropski standardi i neformalne mere u malo-letničkom krivičnom pravu“, Evropsko zakonodavstvo, Beo-grad, god. IX, br. 33-34, 2010.

12. Junger-Tas, J., Decker, S. H. (eds.) (2006.), International Handbook of Juvenile Justice, Springer, Dordrecht,

13. Junger-Tas, J., Dunkel, F. (eds.) (2009.), Reforming Juvenile Justice, Springer, Dordrecht,

14. Mitrović, Lj., „Krivične sankcije prema maloljetnicima u Zako-nu o zaštiti i postupanju s decom i maloljetnicima u krivičnom postupku Republike Srpske“, Revija za kriminologiju i krivič-no pravo, Beograd, vol. 47, br. 2, 2009.

15. Muratbegović, E. (2011.), Ojačavanje maloljetničke pravde u Bosni i Hercegovini: aplikacija alternativnih mjera za maloljet-nike, Centar za istraživanje politike suprotstavljanja krimi-nalitetu, Sarajevo,

16. Perić, O. (2005.), Komentar Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica, Službeni Glasnik, Beograd,

17. Perić, O., Milošević, N., Stevanović, I. (2008.), Politika izrica-nja krivičnih sankcija prema maloletnicima u Srbiji, Centar za mir i razvoj demokratije, Beograd,

18. Radulović, Lj. (2010.), Maloletničko krivično pravo, Pravni fa-kultet Univerzitetat u Beogradu, Beograd,

19. Rechea Alberola, C., Fernandez Molina, E., „Juvenile Justice in Spain: Past and Present“, Journal of Contemporary Crimi-nal Justice, vol. 19, no. 4/2003.

20. Schwartz, I.M., The Impact and Role of Juvenile Diversion in the United States u: Albrecht, G., Ludwig-Mayerhofer, W.(eds), Diversion and Informal Social Control, Berlin, 1995.

21. Sijerčić-Čolić, H., „Maloljetničko krivično pravosuđe i maloljet-nička delinkvencija u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, XLIV, 2001.

22. Sijerčić-Čolić, H., „Sudstvo za maloljetnike kao ključni element nacionalne politike ljudskih prava i restorativna pravda za ma-loljetnike – savremena kretanja u maloljetničkoj delinkvenciji i sudstvu za maloljetnike u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Prav-nog fakulteta u Sarajevu, LIII – 2010,

23. Sijerčić-Čolić, H., Vranj, V. (2011.), Uvod u penologiju i izvrš-no krivično pravo Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet Uni-verziteta u Sarajevu, Sarajevo,

24. Simović, M., Jovašević, D., Mitrović, Lj., Simović-Nišević (2010.), Komentar Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i ma-loljetnicima u krivičnom postupku Republike Srpske, Međuna-rodno udruženje naučnih radnika – AIS, Banja Luka,


71GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.


72 GODINA 1 • BROJ 1 • 2015.

25. Stojanović, Z. (2005.), Krivično pravo - opšti deo, deseto izda-nje, IP Justinijan, Beograd,

26. Van Kalmthout, A., „Obrana maloljetnog okrivljenika u novom nizozemskom kaznenom pravu“, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 4., br. 1/1997.

27. Vranj, V., „Alternativne mjere - primarni odgovor na maloljet-nički kriminalitet u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, vol. LI, Sarajevo, 2008.

POLICE WARNING – NEW ALTERNATIVE MEASURE OF JUVENILE CRIMINAL LAW IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

SUMMARYIn this paper author discusses the concept and the legal nature of the alternative measures, with special emphasis on the measure of police warning, which is recognized only in the new juvenile justice legislation in Bosnia and Herzegovina. In the first place author analyzes the condi-tions and procedures for the application of a police warning, and offers a critical review of the justification for the introduction of such mea-sures in domestic law. Thereby he argues that the introduction of these alternative measures have valid scientific and practical justification, having in mind many benefits characteristic for alternative measures as instruments for avoiding and diverting of criminal proceedings against juveniles, further harmonization domestic legislation with the relevant international instruments and legislative articulating existing practice, but on the other hand he considers that aforementioned me-asure should be created in a slightly different way.Keywords: juvenile offenders, alternative measures, police warning

Documents

POLICIJSKO UPOZORENJE – NOVA ALTERNATIVNA MJERA