Politicka Sociologija - Skripta-finalna

Embed Size (px)

Citation preview

1. Poreklo i nastanak politicke sociologije (Anticki koreni, Politicki logos i politicki etos; Od prakticke filozofije ka naucnoj politici)

A: Poreklo i nastanak politicke sociologije

Uporedjeno sa drugim naukama politicke nauke su mlade i starije od drugih nauka. Kasno su usli u akademsko polje pa zato su i mlade. Prvi katedre za politicke nauke otvorene su na americkim i evropskim univerzitetima krajem 19 veka. Stara je jer proizilazi iz politicke filozofije stare Grcke. U Antickoj Grckoj kljucna pitanja polisa kao politicke zajednice bila su u sredistu filozofskih i teorijskih razmatranja. Nije bez razloga Platon politicku nauku nazvao kraljevsku nauku. Za Aristotela politicka nauka je najvazniji deo filozofije ljudskih stvari i produzetak etike. Kranji cilj svih nauka je dobro a najvise dobro je cilj nauke o drzavi jer drzava tezi ka opstoj koristi. Potrebno je razlikovati pojmove politicka teorija i politicka nauka. Politicka teorija pretstavlja nasledje antickog sveta. Politicka nauka pripada novovekovnom dobu a svoj pocetak vidi kod Makijavelija, Bodena i Hobsa. Politicka sociologija nije neposredno utemeljena u Antickoj filozofiji. Politicka sociologija je teorijska disciplina koja se bavi proucuvanjem odnosa drustva i politike. Tom Bodomor smatra da ne samo politicka sociologija vec i druge moderne politicke nauke duguju svoj razvoj ustanovljenju razlike izmedju politickog i drustvenog zivota. Politicka sociologija se oformila u prvim decenijama 20 veka. Ljubomir Tadic kaze da politicka sociologija je mogla da se razvije tek po raspadu tradicionalnog politicko drustva.

B: Politicki logos i politicki etos

Karl Poper kaze da su grci prvi napravili korak od tribalizma ka humanizma. Mediteranski geografski polozaj Grcke omogucio joj je komunikaziju sa evropom, azijom i afrikom. Stara Grcka pretstavljala je jedan jedinstveni kulturni prostor. Postoje 2 arhe-koncepta politicke sociologije: ideja politickog logosa i ideja politickog etosa. Politicki logos pretstavlja realni politicki poredak i sta ta zajednica stvarno jeste. Politicki etos pretstavlja nacela i politicke vrednosti koja povezuju politicku zajednicu u jedinstveni politicko i drustveno tkivo.

C: Prelazak od prakticke filozofije ka naucnoj politicki

Postoje bitne razlike izmedju starogrckog i novovekovnog poimanja politike. Te razlike uocava Habermas: 1. U staroj Grckoj politika se shvata kao ucenje o dobrom i pravednom zivotu t.j. nastavak etike. U novom veku umesto moralnosti srediste politike je njena legalnost. Politika u novom dobu dobija tehnicki instrumentalni karakter. 2. Politika se u Antickoj Grckoj iskljucivo odnosi na praksu javnog zivota u polisu i usmerena je na odgajanje karaktera. Nova politika usmerena je ka politickoj tehnici pravilnog uredjenja drzave. 3. U Antickoj Grckoj politike je deo prakticke filozofije a za politiku novog doba, bitnije od mudrog i razboritog razumevanja situacije jeste pravilno uvidjanje odnosa politickih snaga.

2. Renesansni koreni politicke sociologije i radjanje moderne

Nastanak i razvoj pol.sociologije povezan je sa nastankom i razvojom moderne. Realni drustveni uslovi za nastanak politicke sociologije stvoreni su kada je uspostavljena razlika izmedju drzave i drustva. Politicko uobljicavanje Evrope u modernom smislu reci zapocinje u 14 i 15 veku. Jedno od obelezja tok perioda su stalni ratovi, razaranja i neizvesnost. U politickom zivotu Evrope zapocinje porast moci prvih nacionalnih drzava. Od ospteg trenda uspostavljanje jake kraljevske vlasti upadljivo se izdvajaju 2 primera: Svajcarska koja razvija savez kantona i Italija koja razvija gradove republike. U tim gradovima-republikama stvara se kulturni temelj za drustveni razvoj. Ako uporedimo staru Grcku i renesansnu Italiju uocicemo nekoliko slicnosti: Obe drusvene i politicke zajednice su malog obima Oba perioda karakterise razvoj kulture Kod polisa imamo klasicni demokratski oblik organizovanja, a kod gradova-republika za razliku od starogrckih skupstina vlast je kontrolisana od kolektivnih tela(sinjorije). Razvoj ekonomske delatnosti(trgovina) Razvoj humanizma kao duhovni i kulturni okvir obe epohe

Pored razvoja trgovine u Italiji se razvijalo i bankarstvo i industrija. To sve dovodi do stvaranja nove drustvene klase-gradjanstvo ili burzoazija. Uspon gradova dovodi do njihovog osamostavljivanja od feudalaca i crkve. Osnovu novog gradskog zivota pretstavlja institucija opstine. U njima se javljaju i statuti kao konstitucionalna i pravna osnova komunalne urbane demokratije.

Za radjanje moderne mozemo uzeti 1453 godinu (pad Carigrada). Takodje mozemo uzeti Gutembergov pronalazak stamparije. Druga godina koja oznacava pocetak moderne je 1492, otkrivanje Amerike. Ovo otkrice se najcesce koristi za pocetak novog modernog doba. Prvi temelji iz kojih ce se mnogo kasnije razviti politicka sociologija udareni su dakle u vreme humanizma i renesanse. Btina odlika kulture moderne je njena svetovnost. Sekularizacija kulture prema Bertrant Rasel stvara osnovu za porast individualizma i subjektivnosti, sto pretstavlja temelj na kome se ravija filozofija, etika, nauka i politika moderne. Porast autoriteta nauke mozemo pronaci u osnivanju i sirenju univerziteta u Evropi (Bolonja, Pariski univerzitet, Oksford, Kembric). Prvi konkretni teorijski temelji politicke sociologije postavio je Makijavelji.

3. Republikanske osnove politicke sociologije i Tehnologija politike i utopija (Makijavali i Mor)

A: Republikanske osnove politicke sociologije

Za postavljanje ovih temelja zasluzni su Makijaveli koji je uticao na razvoj politike kao tehnologije vlasti i Tomas Mor koji na politiku gleda kao na viziju zajednice. Pravi raskid sa tradicionalnom politickom filozofijom pretstavlja renesansa i humanizma pocetkom 16tog veka. Smatra se da su renesansni gradovi u Italiji bili tlo za stvaranje dihotomije drzava i civilno drustvo. Veliki doprinos imao je Leonardo Bruni koji je skovao naziv SOCIETAS CIVILIS. U italijanskim gradovima-republikama postojala je drustvena teznja da se ocuva sloboda naroda nasuprot despotskoj vlasti. Srednjovekovni feudalni principa vlastinstva ustupili su mesto magistratima(sinjorije) kao javnim sluzbenicima komune izabranim od strane gradjana na odredjeni period. Skiner tvrdi da je ideologija samoupravnog republikanizma prvi put formulisana u Firenci pocetkom 15tog veka. Humanisti su ovde uocili vrednosti politicke slobode i participativnog gradjanstva. Prvo delo iz politicke sociologije je RASPRAVE O PRVOJ DEKADI TITA LIVIJA, Nikola Makijavelija. Iz ovog dela radja se delo VLADALAC kojim se utvrdjuje novi pravac takozvani MAKIJAVELIZAM kojim se oznacava sve ono sto je demonsko, lukavo u politici i kojim se za postizanje odredjenog cilja opravdavaju sva moguca sredstva. Iako centralnu politicku misao ima drzava Makijaveli izrazava i svoje prve ideje o vrlinama civilnog zivota u drustvu nezavisno od drzavne moci.

B: Tehnologija politike i utopija (Makijavali i Mor)

Habermas je izvrsio komparacija Makijavelija i Mora kao utemeljivaci politicke sociologije. Po Habermasovom misljenju Makijaveli i Mor postavljaju pitanja stvarnih uslova politickog opstanka. Makijaveli naglasava politicko ponasanje, a Mor naglasava socijalni poredak. Dok se prvi pita kako mozemo osigurati politicki zivot, Mor se pita kako se zivot moze osigurati socio-ekonomski. U ovim pitanjima mogu se izvesti 2 zla koja prete ljudima: nasilna smrt od neprijatelja i smrt od gladi i bede. Iz ovog Habermas zakljucuje da se Makijaveli bavi prakticnim tehnikama uspesnog osvajanja vlasti. Dok Mor tezi ka utopijskoj viziji pravilne organizacije drustvenog poretka. Kod prvog prirodno zlo je politicko, dok kod drugog prirodno zlo je ekonomsko. Makijaveli i Mor su izvrsili razdvajanje politike i etike. U Makijavelijevom shvatanju bitna odlika drzave je politicka represija dok kod Mora drzava je ustanova ekonomske organizacije i prinude. Kod Mora organizacija drustvenog poretka postaje moralni neutralna dok kod Makijavelija tehnika odrzanje vlasti postaje moralno neutralna.

4. Rastakanje politicke filozofije u politicku sociologiju

Transformacija starogrcke prakticke filozofije u socijalnu filozofiju pogodila je moralnu dimenziju klasicne politicke filozofije. Ajzenstat smatra da je politicka sociologija ujedinila 3 glavne dotadasnje orijentacije koje su naglasavale politicku sferu kao najvazniju dimenziju ljudske egzistencije: MORALNO-FILOZOFSKO; TEHNICKO-POLITICKU I KOMPARATIVNU-ISTORIJSKU. Kranji rezultat tog procesa transformacije odigrao se na stetu moralno-filozofskog toka misljenja a u korist mislenja o politici kao intitucionalnom mehanizmu i tehnologiji vladanja. Treca komparativna-istorijska dimenzija ima analiticku spoznajnu funkciju. Rejmon Aron smatra da razvoj politicke sociologije oznacava raskid sa politickom filozofijom. Stagnacija filozofskog mislenja o politickom poklapa se sa odbacivanjem konacnih koncepcija o ljudskoj prirodi iz kojih se izvodila potreba izbora najboljeg politickog rezima. Pitanje kojim se zavrsava politicka filozofija a zapocinje politicka sociologija Aron formulise u sledecem obliku: Mogu li se opravdati vladavina i pokornost, vlast i granice vlasti ? Za Arona je dualitet izmedju prava na vlast i prava na pubunu veciti problem prema kome su svi politicki rezimi uvek nedovoljna resenja. Habermas konstatuje da se prelaz sa politicke filozofije u socijalnu filozofiju gubi svoju hermeneuticku snagu. Na to se nadovezuje i Viko koji smatra da razboritost, kao proizvod novovekovne nauke nudi samo zaobilazne i mukotrpne puteve, za razliku od vecnih istina. Izmedju Aristotelovog razlikovanja mudrosti i nauke, Viko se opredeljuje za mudrost(vecna istina). On dovodi u pitanje poduhvat novovekovne socijalne filozofije.

5. Savremena teorijska rasprava o predmetu Politicke sociologije

1. Politicka sociologija-nauka koja se bavi pitanjima odnosa drustva i politike i obrnutoNajuticajniji pretstavnici ovog mislenja su: Lipset-Pokazuje znacaj drustvenih uslova za razvoj politike i demokratije. Za demokratski politicki zivot Lipset ubraja i ekonomski razvoj i legitimno resavanje drustvenih sukoba. Entoni Orum-Postavlja teorijsko-metodolosku liniju koja u sredistu ima odnos drustva i politike. Talkot Parsons-Drustvo je tip drustvenog sistema sa najvisem stepenom samodovoljnosti. Rosko Paunt-Drustvo je politicki organizovano.

2. Politicka sociologija prestavlja analizu prirode drzava i njenih institucija.

Razvila se u pravnoj teoriji drzave i sociologije prava(Leon Digi, Georg Helinek). Tema drzave kao osnova politicke sociologije radja se u vreme dominacije klasicnog institucionalizma jer je drzava pretstavljala najvazniju instituciju. Politicka sociologija se moze ovde odrediti kao sociologija drzave. Shvatanje da je srediste politicke sociologije drzava prisutno je u Americkoj politickoj teoriji(Bendiks, Carls Tili). Tilijeva zasluga jeste ta sto je glavni akcenat stavio na izgradnju nacionalnih drzava i ulogu ratova u tom procesu. Ipak prelomni momenat vracanje teme drzave u politicku sociologiju pretstavljaju radovi Tede Skokpola. Patrik Danljivi i Brendan Oliri smatraju da politicka sociologija analizira politicki zivot fokusirajuci se na drzavu i time usmerava nasu paznju na centralni problem medjuodnosa vladajucih institucija i drustva.

3. Politicka sociologija kao nauka o vlasti

Glavni pretstavnik je Moris Diverze. Kao nauka o vlasti svoje osnove nalazi kod Maks Vebera, jednog od oceva politicke sociologije. Njegove analize politicke moci, harizmatskog, tradicionalnog oblika legitimacije vlasti od neprocenjive su vaznosti za modernu politicku sociologiju.

4. Politicka sociologija se bavi pitanjima moci u drustvenom kontekstu

Tom Botomor shvata moc kao sposobnost pojednica ili grupe da deluje u suprotnosti sa interesima drugih pojedinaca i grupa. Botomor smatra da moc igra veliku ulogu u vecini drustvenih odnosa. Ipak glavni predmet politicke sociologije je fenomen moci na nivou globalnog drustva(pokreti, organizacije, institucije). Nastojanje da se politicka sociologija shvati kao nauka o moci (kratologija) je dosta rasireno.

5. Politicka sociologija drustvenih pokreta Turen, Klaus Ofe, Galtung, Alberto Meluci.

6. Politicka sociologija drustvenih i politickih promena Entoni Gidens, Nizbet, Carls Tili, Pjotr Stomka.

7. Politicka sociologija konflikata

Zastupa se u 3 varijante:

Prvu varijantu ponudio je Karl Marks po kome se politicka sociologija bavi klasnom borbom izmedju vladajucih i podredjenih.

Ralf Darendorf kaze da se politicka sociologija bavi komfliktima u industrijskom drustvu. Luis Kozer i Moris Janovic postavljaju opstu teoriju konflikata. Kozer kaze da se politicka sociologija bavi drustvenim uzrocima i posledicama distribucije moci unutar drustva.

8. Politicka sociologija elite i mase Moska, Pareto, Mihels, Rajt Mils, Le Bon, Frojd...

9. Politicka sociologija demokratije

Aleksis de Tokvil smatra da demokratija zauzima sredisnji deo politicki sociologije. Postoje 4 velikaTokvilova doprinosa politicke sociologije:

1. Teorijski pogled na demokratiju 2. Teorija o civilnom drustvu 3. Razvoj politicke kulture 4. Razvoj politicke sociologije

Problem demokratije istrazuje i Rober Dal, ovani Sartori i Arent Lajphart. Rober Dal se bavi osnovnim karakteristikama i dilemama pluralisticke demokratije. ovani Sartori zastupa liberalno-konstitucionalu teoriju i model demokratije. Arent Lajphart zastupa konsocionalni model demokratije. Demokratija kao centar politicke sociologije dobija na znacaju nakon urusavanje socijalizma.

10. Politicka sociologija tiranije i despotizma-Hana Arent i Barington Mur.

11. Politicka sociologija politickog ponasanja Radja se nakon drugog svetskog rata i centralne teme su joj ponasanje biraca na izborima i ponasanje politickih partija.

12. Politicka sociologija kao teorijska kritika sveta poretka sa stanovista sveta zivota Glavni pretstavnik je Jirgen Habermas. Po njemu ona proucava odnos sveta zivota i sveta poretka gde se kritikuje kolonizatorska pretenzija sveta poretka da potpuno zavlada svetom zivota.

13. Politicka sociologija globalizacije

6. Akademski status politicke socilogije

Politicka sociologija je specificna naucno-teorijska i nastavno-akademska disciplina koja ima 3statusna akademska obelezja: Ona je politicka disciplina, posebna socioloska disciplina i trece povezuje politicku nauku sa sociologijom. Obezbedjuje vezu socioloskih i drustvenih teorija sa politickom naukom. Politicka socilogija i politicka nauka mogu se upotrebljavati na 3 razlicita nacina: Neki autori smatraju da su oni sinonimi. Ransimen tvrdi da predmet politicke sociologije cine sve institucije i ponasanja koja se mogu oznaciti kao politicka. Izjednacavanje ova 2 pojma podrzava i Moris Diverze. Karl Manhajm smatra da politika kao nauka, u obliku politicke sociologije nikad ne prestavlja dovrseno podrucje objekata, nego se uvek nalazi u nastajenju(razvoju). Ovde imamo odnos socilogija politike i politicke sociologije. One pokazuju 2 razlicita pristupa. Naziv sociologija politike izrazava pogled na politiku kao na jednu posebnu sferu(posebne

sociologije). Naziv politicka sociologija je iri pojam i na politiku gleda kao sveprozimajuci fenomen u savremenom svetu(pristalice ovog naziva su: Tomas Djenoski, Rober Alford, Aleksandar Hiks, Mildred Svarc). Trece akademsko statusno obelezje ima politicka sociologija kao disciplina koja povezuje politicku nauku i sociologiju. Sartori primetio je integracije koje su se stvorile u drustvenim naukama. Uocava usvajanje modela iz jedne u drugu nauku. Druga karakteristika je strategija interpretacije. Treca je izgradnja mostova koja povezuje razlicite discipline.

7. Marksizam i politicka socilogija

Ovo je prvi tok u razvoju politicke sociologije. Moze se nazvati klasnim ili marksistickim tokom razvoja. Tako za Karla Marksa mozemo reci da je jedan od osnivaca politicke sociologije. Kroz razna svoja dela razvio je sledece teorije: Teorija otudjenja; Teorija eksploatacije; Teorija ideologije... Seldon Voljin i Galbrajt govore o uticaju Marksa. Agnes Heler zamera Marksu nerazvijenost demokratske politicke teorije. Marks polazi od drustvene podele rada i pokazuje da se u burzoaskoj epohi drustvo raspada na 2 klase: Klasa vlasnika kapitala(kapitalisticka klasa) i klasa onih koji su liseni vlasnistva(radnicka klasa). Analizom prometa robe stvara radnu teoriju o visku vrednosti. Zakljucuje da je radna snaga kao proizvodjac viska vrednosti, osnovni izvor profita. Profit je onaj deo neplacene radne snage radnika, koji prisvaja kapitalista. Profit se pojavljuje kao glavni motiv reprodukcije a eksploatacija kao osnovna karakteristika odnosa izmedju kapitalista i radnika. Ove ideje su iznete u delu KAPITAL. Marks u njemu izvlaci 2 zakljucka: prvi je o tendencijskom padu prosecne profitne stope i drugi o apsolutnom osiromasenju radnicke klase. Oba ova zakljucka istorija nije potvrdila. Prvi zakljucak je oboren sa radjanjem i razvojem multinacionalnih kompanija. Sve veca intervencija drzava je omogucila povecanje profita i jos vecu kontrolu. Odljucujuci znacaj ima i njegova analiza teorija alijenacije(otudjenje). Marks kaze da se radnik odnosi prema predmetu svoga rada kao prema tudjem predmetu. Otudjeni rad Marks analizira u 4 dimenzije: Odnos radnika prema proizvodu svoga rada koji mu je stran i koji njim vlada. Odnos rada prema aktu proizvonje unutar rada, gde se rad pojavljuje kao prisilan rad. Otudjeni rad cini covekovu rodnu sustinu njemu tudjom sustinom, pukem sredstvom prezivljavanja. Otudjenje coveka od coveka

Iz ovog zakljucuje da je ekonomija teorijsko opravdanje sistema moci zasnovanog na kapitalu. Resenje problema otudjenog rada vidi u ukidanju privatnog vlasnistva. Pod ukidanjem privatnog vlasnistva podrazumevamo eksproprijaciju zemljisne svojine kao i ukidanje prava nasledja imovine. Analizirajuci svet bogatstva Marks dovodi u pitanje novac kao univerzalni oblik u kome se pojavljuju roba i kapital. Novac poseduje svojstvo da sve kupuje, dakle ima moc sveopsteg prisvajanja. Marks izdvaja 2 svojstva novca: novac je vidljivo bozanstvo koje moze da pretvori prirodna ljudska svojstva u njihovu suprostnost i novac je prostitutka. Novac je otudjena moc covecanstva, moc pretvaranja iluzije u stvarnost i stvarnosti u cistu iluziju. Dakle novac je oblik opsteg izopacenja individulanosti. Sa napretkom drustvene podele rada i razvoj trzista razvijaju se novcani odnosi. Vrednost robe se osamostaljuje u novcu. Prvobitna funkcija novca je bila da pretstavlja vrednost robe. Vremenom su svi realni proizvodi postali pretstavnici novca a novac glavni medijum drustvenog povezivanja. Kako je rasla robna razmena rasla je i moc novca. To je moc koja se prema proizvodjacima pojavljuje kao otudjena moc. Novac je kako kaze Marks bog medju robama. Priroda novca izrazava svojstvo kapitala: teznja da se stalno siri i uvecava(Pleoneksija). Tako novac od sredstva razmene postaje sam sebi cilj, a potreba za novcem najvaznija ljudska potreba. Marks otkriva 2 bitna momenta koja karakterisu njegovo shvatanje raspodele moci u drustvu: Dovodjenje u pitanje postojeci poredak moci Pitanje redistribucija moci povezano sa pitanjem drustvene promene.

Marks smatra da je pokretac istorije klasna borba i svaka klasna borba je i politicka borba. Smatrao je da ljudi sami prave sopstvenu istoriju ali pod okolnostima koje nisu sami izabrali. Marks duboko veruje u neprestani drustveni progres. Uprkos pritisku tradicije drustvene klase mogu da menjaju drustvo. Te promene mogu biti postepene ili revolucionarne. Revolucionarne promene su radikalan i temeljit nacin usagasavanja dominantnih proizvodnih odnosa i mogucnosti za razvoj proizvodnih snaga. Marks medjutim naglasava razliku izmedju socijalne revolucije i politicke revolucije. Politicka revolucija je revolucija gradjanskog drustva koja su razbile politicke poretke(burzoazija). Ona vrsi konstituiranje politicke drzave i raspadanje gradjanskog drustva na nezavisne individuume. Socijalna revolucija je radikalnijeg karaktera i karakterisu je radikalne potrebe gradjana. Prema Beku i Voljinu Marks je bio prvi globalista(mislilac globalizacije). Iako je bio protiv kapitalizma smatrao je da osvaja citavu planetu. Razvoj u marksizma doprinose sledeci teoreticari: Roza Luksemburg, Lenjin, Karl Kors, Antoni Gramsi. Roza Luksemburg je doprinela razvoju politicke dimenzije klasne borbe radnika. Lenjin je zastupao model centralizovane kadrovske partije. Kors je zastupao koncepciju samoupravne industrijske demokratije. Gramsi je proucavao samoupravnu koncepciju radnicke demokratije. Nakon drugog svetskog rata razvoju marksizma doprinelo je Frankfurtska filozofska skola, From, Markuze i Habermas.

8. Gaetano Moska: politika klasa, politika formula i zakon fatalne prednosti organizovane manjine

Njegova startna pozicija su staromodni Laisse-Faire liberalizam i cvrstvo verovanje u slobodnu medjuigru drustvenih i ekonomskih sila. I Pareto i Moska imaju negativnu reakciju na posledice industrijske revolucije iz 1848 godine. Bili su kriticari demokratije koja se pretvara u despotizam. Moska, Pareto i Mihels ponudi ce jednu vrstu filozofije politicke moci. Glavno delo Gaetana Moske je ELEMENTI POLITICKE NAUKE. Glavni rezultat do kog je dosao Moska je ideja politicke klase(vladajuca klasa). Doktrina Moske moze se razumeti kao nastavak makijavelizma. Moska tvrdi da ne postoje monarhije, aristokratije i demokratije(to je mislio Aristotel) i da su to samo prividi, vec postoji samo manjina koja vlada i vecina koja se pokorava. Vrsenje moci koje ukljucuje komandovanje i odgovornost uvek je atribut one manje grupe. Ovu posebnu grupu naziva politicka klasa. Ovim Moska je udario temelj elitizmu. Moska je bio vrlo kritican u odnosu na parlamentarnu demokratiju za koju kaze da je najgori tip politicke organizacije. Medjutim u delu ELEMENTI POLITICKE NAUKE ce reci da se istinska moralna garancija reprezentativne vladavine moze naci u javnim diskusijama koje se odvijaju u skupstinama. Iz ovoga vidimo da je na kraju ipak bio pobornik parlamentarne demokratije. Formulisanje ideje o politickoj klasi proslo je kroz 2 faze. U prvoj napustajuci aristotelovsku poziciju, utvrdio je da u svakom politicki-organizovanom drustvu postoji vladajuca manjinska klasa, a ispod njih vecina koja ne ucestvuje u vlasti. U drugoj fazi Moska je pokusao da izbegne dihotomnu podelu na vladajucu klasu i klasom kojom se vlada, uvodeci u vladajucu podelu na 2 grupe: Zvanicnici koji su na vlasti i izvrsioci. Stabilnost bilo kog politickog organizma zavisi od moralnosti, inteligencije i aktivnosti koju poseduje drugi sloj vladajuce klase a to je posredujuci sloj. Uz pomoc njega moguce je da se premosti jaz izmedju vladjuce manjine i podredjene vecine. Botomor tumaci ovu Moskinu ideju kao stvaranje novih srednjih klasa koje mozemo nazvati podelita. Odlucujuci razlog sto vecina podleze manjini Moska nalazi u cinjenici koju on naziva zakon fatalne prednosti organizovane manjine. Moska ovim ne porice mogucnost da i mase mogu da budu organizovane ali smatra da su u tom slucaju vodjene od strane neke elite. Vladajucu klasu Moska identifikuje sa javnom vlascu. Po Moski uvek kada se pojavi komunikacijski jaz izmedju vladajucih i podredjenih, neophodno ce se unutar nizih klasa formirati jedna druga vladajuca klasa koja ce u odnosu na klasu koja vlada biti antagonisticka. Ovde se odlucujuca bitka vodi izmedju vladajuce elite i podredjene elite. Da bi podredjena elita pobedila neophodna joj je podrska mase.

Ovaj cvrst elitisticki model politicke organizacije drustva, Moska umeksava na sledeci nacin: Ubacuje posredujuci sloj Uvodi takozvanu politicku formulu. Po Moski vladajuca klasa kontrolise ali ne stvara moralni kodeks drustva. Politicka formula je ideologija kojom vladajuci opravdavaju svoju vladavinu. Ona je proizvod citavog drustva. Politicka formula povezuje opravdanje dolaska na vlast i opstanka na vlasti sa pristankom na vlast. Odnos drustvenih ili politickih snaga-Moska je uveo takozvani dvostruki balans: Balans politickih snaga u realnom zivotu i metodoloski balans unutar politicke sociologije.

9. Vilfredo Pareto: drutveni ekvilibrijum, rezidue i derivacije, cirkulacija elita

Njegova startna pozicija su staromodni Laisse-Faire liberalizam i cvrstvo verovanje u slobodnu medjuigru drustvenih i ekonomskih sila. I Pareto i Moska imaju negativnu reakciju na posledice industrijske revolucije iz 1848 godine. Bili su kriticari demokratije koja se pretvara u despotizam. Moska, Pareto i Mihels ponudi ce jednu vrstu filozofije politicke moci. Glavno delo Vilfreda Pareta je RASPRAVA IZ OPSTE SOCIOLOGIJE. Pareto je dosao u politicku sociologiju iz ekonomije. Talkot Parsons ce njegovu metodu nazvati logicko-eksperimentalnom. Pareto je iz ekonomije doneo vec formiranu ideju o drustvenoj ravnotezi, i ideju sukoba razlicitih interesnih grupa i ideju o cirkulacii elita. Za Pareta je drustvu sistem u ravnotezi. Uslovljeno je fizickim, spoljim i unutrasnim uslovima. Fizicke uslove odredjuje prirodno okruzenje. Spoljni faktori sacinjavaju druga drustva, kao i prethodna stanja istog drustva. Unutrasnji uslovi su interesi, saznanja, t.j. rezidue i derivacije koje su manifestacije sentimenata. Uloga bazicnih sentimenata je bitna za odrzavanje drustvene ravnoteze. Ako je drustveni sistem pod pritiskom spoljih snaga umerene jacine, unutrasnje snage ce gurati ka ponovnom uspostavljanju ravnoteze, vracajuci drustvo u njegovo stanje neuznemiravanja. Analiza unutrasnjih snaga bazira na razlici izmedju logicne i nelogicne akcije. Logicne akcije su na primer naucne teoreme, ekonomske akcije i one su veoma retke. Nelogicne akcije se odnose na rezidue i derivacije, kao manifestacije sentimenata t.j. bazicnih biopsihickih stanja. Prema Paretu postoji 6 klasa rezidua: Rezidue instinkta kombinacije(sposobnost povezivanja stvari). Rezidue postojanosti agregiranja(konzerviranje) Rezidue manifestacije sentimenata kroz spoljne javne akcije(samoizrazavanje) Rezidue drustvenosti

Rezidua licnog integriteta Seksualna rezidua

Derivacije su povrsinska manifestacija ili objasnjenje nevidljivih sila u drustvenom zivotu, odnosno racionalizacija. Postoje 4 klase derivacija: derivacija zahteva i afirmacija derivacija autoriteta derivacije koje su u saglasnosti sa zajednickim sentimentima i principima derivacije verbalnog dokaza

Paretov sledeci doprinos je zakon o cirkulaciji elita. Elitu deli na 2 dela. Deli na vladajucu elitu i nevladajucu elitu. U zavisnosti od distribucije dominantnih rezidua(potrebe), jedan deo elite cini tip ljudi koja Pareto naziva spekulanti (preduziljivi, imaginativni) drugi deo elite naziva rentieri(plaslivi, konzervativni). Tipom spekulanata dominiraju rezidue kombinacije a tipom rentijera rezidue anksioznosti da se sacuva postignuti dohodak. Po Makijavelijevoj podeli prvi tip odgovara lavovima a drugi tip lisicama. U zavisnosti od ova 2 tipa licnosti imamo i 2 tipa ekonomskog poretka i 2 tipa drustvenog poretka. Kada u vladajucoj eliti dominiraju spekulanti drustvo je izlozeno relativno brzim promenama. Kada dominiraju rentijeri, promene su spore. Za razliku od prvog tipa drustvenog poretka, koji je dinamican i preduzetnicki, drugi tip je konzervativan, vojnicki, religiozan i koristi silu kao glavni metod vladanja. Posle izvesnog vremena dolazi do zamora elita, jedna vrsta zamenjuje drugu, a njihovo medjusobno smenjivanje ne znaci nsita drugo do uvodjenje ciklicne ili kruzne teorije drustvenih promena. Elite su prolazne, ali elitizam nije. Istorija je po Paretu groblje aristokratija. Franc Borkenau smatra da se glavni socioloski doprinos Pareta moze svesti na teoriju rezidua, teoriju derivacija i zakon cirkulacija elita. Po njemu, Paretova teorija je vise filozofija drustva, a njena glavna slabost lezi u pesimizmu. Borkenau smatra da tu Pareto sledi ideje Marksa i Niceja. Karl Fridrih zamera teoriji elita da nedovoljno uvidja znacaj grupnog interesnog aspekta unutar vladajucih elita. Posebno kritikuje Paretov zakon o cirkulaciji elita za koji Fridrih inace misli da nije konstantan. Pareto neosporno odbacuje ne samo Marksovu koncepciju politicke socilogije kao sociologije revolucije, nego i Veberovu koncepciju ljudske slobode i Dirkemovu koncepciju normativne kontrole. Pareto smatra da covek nije slobodan i da njegova akcija nije vodjena normativnom kontrolom, vec reziduama koje su geneticki uslovljene, a ne socio-kulturno proizvedene. Smatrao je da su sva drustva ista - da je svuda isto i da ce uvek tako biti.

10.

Robert Mihels: gvozdeni zakon oligarhije

Moski i Paretu pridruzio se Robert Mihels. Svoju karijeru zapoceo je kao socijalista i marksista da bi zavrsio kao pristalica fasizma. Njegovo najznacajnije delo je SOCIOLOGIJA PARTIJA U MODERNOJ DEMOKRATIJI. Mihels u svojoj prvoj fazi socijalizma ostar je kriticar slabosti radnickog pokreta i levih politickih partija. Iza fasade revolucionarne retorike Mihels uocava atrofiju radnicke partije. Dokazivao je da je osnovan slabost radnickog pokreta u tome sto parlament je jedino popriste politicke akcije. Parlamentarizam ubija socijalizam i prava socijalisticka moc lezi u masama. Zalagao se za ideju i praksu sindikalizma unutar partije t.j. za delovanje sindikalisticka frakcije unutar partije. Isticao je da socijalisticki pokret nemoze da postoji bez intelektualaca. Mihels ukazuje na paradoks da demokratija nemoze bez organizacije jer bi nastao haos, a sa druge strane jacanjem organizacije umanjuje se ili nestaje demokratija. Slicnost izmedju demokratije i organizacije je ta da su one oruzje slabih u borbi protiv jakih. Sto ja vise organizacije to je veca uloga vodja a manji znacaj demokratije. Mihelsov gvozdeni zakon oligarhije izraz navedenog paradoksa. Mihels otkriva vojnicku prirodu savremenih partija koje postuju pravila poslusnosti i apsolutizma. Uvideo je da opsta potreba masa je da obozavaju vodje i ta potreba dolazi upravo u politickim partijama. Temelj vodjstva u partijama je govornicka nadarenost. Druga odlika jeste jaka centralizacija partijskog odlucivanja. Mihels dolazi do zakljucka da lozinka vecine u partiji glasi-centralizacija, a manjineautonomija. U nastojenju da odgovori na pitanje je li oligarhijska bolest demokratskih partija izleciva, Miheles nudi nekoliko resenja: Ucesce u drzavnoj vlasti umanjuje demokratske kapacitete politickih partija. Sa brojcanim rastom organizacije borba za velika nacela postaje nemoguca i tu tendenciju pojacava parlamentarizam. Politicke partije postavljaju se na temeljnim stubovima:autoriteta i disciplina. Postoji unutrasnji odnos rasta partije i rasta opreza; Samo male partije mogu sebi da priuste luksuz principijelne i hrabre partijske politike. Demokratija je svojstvena naklonost prema autoritarnom resavanju vaznih pitanja. Partija je samo sredstvo da se dodje do viseg cilja. U jednoj se partiji nemogu poklapati interesi clanova sa interesima placenog dela(placenih clanova) partijskog organizma. Vodjstvo je nuznam pojava svakog oblika drustvenog zivota. Organizacija je majka vladavine izabranih nad biracima. Istorijska nuznost oligarhijskih procesa nikako ne oslobadja demokrate od potrebe njenog suzbijanja.

Druga faza u misaonom i teorijskom razvoju Mihelsa nastupa kada se priblizi Mosku i Paretu i njihovim elitistickim teorijama. Mihels u potpunosti prihvata elitisticki pristup. Mihelsov prelazak sa Marksizma na teorija elita pracen je njegovim prihvatanjem Veberovog postulata o drustvenoj neutralnosti nauke i prihvatanjem italijanskog nacionalizma. Mihels ima dosta slicnih ideja kao i Mojze Ostrogorski. Za razliku od Mihelsa Ostrogorski konstatovao je da uprkos demokratskim reformama uprava partijskih poslova i dalje je ostala u rukama nekolicine. Ostrogorski navodi citat kojim opisuje ideje partija: Do djavola zemlja, nase je da dobijemo na izborima. Mihels i Ostrogorski se potpuno poklapaju sa idejom da organizacije partija enormno uvecavaju moc partijskih vodja. Ostrogorski navodi da poslusnost je odlika svake partije. Ostrogorski kaze da poslanik i clan partije, hrabrost da ima svoje svoje mislenje postaje slabost, a potcinjenost misljenju partijske vecine, postaje redovno stanje duha. Ostrogorski najinteligentnije naziva partijskim gladijatorima a ostale prostom masinom za glasanje.

11.

Sociologija masa i uloga masa u istoriji

Savremena politicka sociologija nam dosta pokazuje uspon masa i uspon lidela u 20 veku. Mase i njihove vodje su 2 strane jednog istog fenomena. Ono sto pokazuju ta 2 a spojena lika su drustvena i politicka moc. Baviti se problematikom mase znaci izucavati sociologiju drustvenih pokreta. Drustveni pokreti se mogu gledati iz 2 ugla: psihologija masa i sociologija masa. Postavlja se pitanje kako lideri sprovode takvo moc nad gomilama? Gomile, u znacenju neorganizovane rulje, postojale su od uvek. Ali mase, u znacenju koje im pridaje psihologija ili sociologija masa, pretstavljaju fenomene modernog doba. Mase su se javile na prelasku iz tradicionalnog u poderno drustvo. Postoji nekoliko uslova koji su pogodovali izlasku masa na siru drustvenu scenu: Pad starog predkapitalistickog poretka Razvoj robno-novcanih odnosa Brz razvoj industrije Rast brze urbanizacije Sirenje stampe i medija

Mi danas zivimo u dobu masovnog drustva i coveka-mase. Vreme masa je vreme sveopste standardizacije ponasanja ljudi. To je vreme kada procesi imitacije postaju siroko rasprostranjeni i sveobuhvatni. Covek masa je kentaur modernog doba.

Mnogi istoricari, po misljenju Moskovisija, zive u zabludi da su mase efemerna pojava, koja ne ostavlja dublje tragove u istoriji. Misteriju u masa proucavalje su Gustav Le Bon, Gabrijel Tard i Frojd. Opravdano se moze reci da uloga masa dobija na znacaju u vreme velikih kriza, kada dodje do raskola u sistemu vrednosti.

12.

Zakon imitacije Gabrijela Tarda

Kljucna ideja Tardove socioloske teorije je ideja imitacije. Za njega je proces imitacije osnovna socijalizirajuca snaga. Imitacija (podrazavanje) je osnova drustvenog zivota. Imitacija se ogleda u tome sto se jedan covek ugleda na drugog. Pojedinac najpre imitira samog sebe ali tek imitiranjem drugih on prelazi u polje drustvenosti. Smatrao je da drustveni proces se sastoji u intermentalnoj aktivnosti jedne grupe pojedinaca. Taj proces razvija se kroz 3 vida: Imitacija; Opozicija(konflikt); Adaptacija(prilagodjavanje). Ma koliko naglasavao znacaj imitacije, Tard je smatrao da je invencija izvor svakog progresa. Invencija je svaka nova forma misljenja i delanja koja ima prakticne izglede da dodje do izrazaja u drustvenom zivotu. Do invencija dolaze visoko sposobni i originalni pojedinci. Invencija moze da nastane i sukobljavanjem imitacije postojecih invencija. Imitacija je samo deo optijeg procesa koji Tard naziva zakonitost ponavljanje (repeticija). Imitacija je jedna vrsta automatskog procesa dok je inovacija ta koja omogucava da se pronalazac izdvoji iz stanja imitacija i da dela originalno. Opozicija(konflikt) su stvarni fundamentalni socijalni konflikti koji se nalaze u samom pojednicu kada god on okleva da usvoji ili odbaci jednu novu predlozenu semu. Postoje tri glavna tipa socijalne opozicije:rat, konkurencija i rasprava. Tard smatra da se fundamentalna socijalna adaptacija mora traziti u mozgu i individualnoj svesti inventora t.j. pronalazaca. Ovim zakljucuje da harmonija izmedju ideja u svesti pojedinca u drustvu bitna je za harmoniju svesti razlicitih clanova drustva. Na invenciju je gledao kao na pocetak transformacije postojecih ubedjenja pojedinaca. Zatim procesi opozicije znacili su sudaranjem tih novih pogleda sa postojecim, zasnovanim na procesu imitacije. Ukoliko invencije nadvladaju dolazilo bi do procesa adaptacije. Tako se drustveni zivot odvija kao neprestrani proces transformacije, u kome imitacija je kljucna karika individua i grupe. Pod gomilom on podrazumeva skup osoba koje imaju jedinstvene emocije, ubedjenja, mesto. Upravo ta blizina na bitan nacin odredjuje psihologiju ponasanje gomile. Za razliku od gomile, javnost je pojava novog doba(medija).

Jedno od osnovnih slabosti njegove socioloske teorije je u prenaglasavanju individualno-psiholoske dimenzije.

13. Psihologija gomile Gustava Le Bona

Le Bon je jedan od osnivaca psihologija gomila. Moskovski nalazi 4 razloga za odbicivanje Le Bona: Le Bonove knjige su prosecnog kvaliteta Le Bon je pripadao liberalnoj tradiciji srednje klase a suprotstavljao se revoluciji i socijalizmu Politicke partije su prihvatale njegove recepte u psihologiji gomile Njegove ideje su prihvatane od strane fasizma i nacizma

Le Bon koristi tri izraza za definisanje gomila: gomila, organizovana gomila, psiholoska gomila. Pod gomilom u obicnom smislu podrazumeva skup pojedinaca bez obzira na njihovu narodnost, pol i bez obzira na slucaj koji ih je okupio. Termine organizavana i psiholoska gomila Le Bon upotrebljava kao sinonime. Organizovanu gomilu sacinjava jedno bice koje je podvrgnuto zakonu drustvenog jedinstva gomile. Za prerastanje obicne gomile u organizovanu ili psiholosku gomilu potrebna su zajednicko osecanje i motivacija takozvana zajednicka dusa. Kao i Tard Le Bon kaze da su gomile predvorje drusvenih pokreta. Le Bon navodi sledece osobine organizovane gomile: One su krajnje duhovno inferiorne(neprosvecene) Nesvesne su Dominiraju nad individuama tj. gubitak individualnih sposobnosti(homogenost gomile) Gomile su neinteligentne(ogranicene) Veome spremne i sposobne za akciju Visok stupanj impulsivnosti i razdrazljivosti. Gomila je rob impulsa koji prima Podlozne su impulsima koji dolaze od spolja(lider) Lakoverenost Ona je medij kroz koji se osecaji i ideje sire poput zaraze Karakterise ih preteranost u reakcijama. Njihovi osecaji su zastoki a delanje bez mere. Gomile tako cesto deluju brutalno nasilnicki i destruktivno. Gomile su neodgovorne tj. sto je gomila brojnija pripadnici nemogu biti kaznjeni tj. odgovorni

Netolerantnost Vrlo su autoritarne Konzervativne Pojedinac u gomili se mnogo mocnije oseca nego kao individua Gomile traze vodju kao sto i vodja traze gomilu Tip vodje koji je drag gomilama ima strukturu cezara tj. olicenje sile Gomile su hirovite i osvetoljubive Postojana volja nije osobina gomila vec je karakterise oscilacija iz jedne u drugu krajnost

14. Kako gomila misli (Le Bon)

Gomilama misljenje i intelegencija nisu jaca strana. Gomila po Le Bonu misli u slikama. Ona prima ideje koje su iskazane na jasan, popularan i jednostavan nacin. U komunikaciji sa gomilama vazi princip najslabije karike tj. informacija i ideja treba da budu dostupne najnizim slojevima. Ako uopste gomila misli, njena razmisljanja se ne zasnivaju na argumentima vec na asocijacijama. Potpuna otsutnost kritickog duha i zasljepljnost govorom vodje, ne dopusta gomili da uoci protivurecnosti u stavovima koje je spremna da prihvati. Ideje gomila Le Bon razvrstava u prolazne i trajne. Gomile su mocne u mastanju i obozavanju ideja koje su prihvatile. Gomile su najverniji cuvari tradicionalnih ideja. Dve vrste faktora uticu na njihova verovanja: A: Udaljeni(tradicija, vreme, vaspitanje) B: Neposredni(slike, iluzije, osecaji)

Bitna karakteristika koja je vec navedena je nepostojanje individue u gomili. Gomila dominira nad indiviuama koje su hipnotisane. Pojedinac nemoze da se odupre stavu gomile. Gomila povecava osecaj moci svojim pojedincima i unistava licnu odgovornost. Pojedinac tako postaje tockic na zupcaniku socijalne mega masine-gomile. Pojedinac tako postaje podlozan sugestii, ideji, emocii(nagon). Gomila trazi vodju a vodja stvara gomilu. Vodja mora da impresionira gomilu iluzijama i uticajem na mastu. Koriscenjem floskula o velikim pobedama o neverovatnim cudima, istinskoj pravdi, vrsi se manipulacija gomilama. Vodje moraju da uspostave direktan, intiman kontakt sa gomilom. Prave vodje

su sa gomilom na TI. Najednostavniji model ponasanja vodja u komunikaciji sa gomilom je bezuslovno tvrdjenje, ponavljanje... Epicentar gomile je licnost vodje. Velike vodje nisu ljudi od misli vec ljudi od akcije. Klasifikacija gomila: 1. Heterogene gomile Anonimne (ulicne gomile) Neanonimne (parlament) 2. Homogene gomile Sekte Kaste Klase

Osnovna zamerka ovoj klasifikaciji je sto prosiruje pojam gomile na institucije i sto mesa sa socioloskim kategorijama drustva. Ovo je najslabiji deo Le Bonove Psihologije gomile.

15. Tokvilov dopirinos politikoj sociologiji

Po mnogima Tokvil je pretece sistemske politicke sociologije. Ako je Monteske osnivac moderne politicke sociologije onda je Tokvil istinski izdanak evropskog prosvetiteljstva. Obojica dele istu kosmopolitsku orijentaciju. I Tokvil i Monteskje odbacivale su evropocentrizam i delili stanoviste kulturnog relativizma. Zanimljivo je da su obojica uzimala za uzor demokratiju u drugim zemljama. Monteskje u Engleskoj a Tokvil u Americi. Tokvil je svakako najznacajniji politicki sociolog prve polovine 19tog veka. Njegova znacajna dela su: DEMOKRATIJA U AMERICI I STARI REZIM I REVOLUCIJA. Za Tokvila se moze reci da je politicki sociolog demokratije i demokratske jednakosti, civilnog drustva i politicke kulture. On je upozoravao na jednoumlje rulje i tiranije. Obnavljanje teorijskog interesa za Tokvila u 20 veku imalo je tri talasa: Tokom 30 godina kada se javljaju fasizam, nacizam i staljinizam kada se ostvaraju Tokvilove slutnje o uspostavljanju totalitarizma uz masovnu podrsku vecine; Nakon drugog svetskog rata Tokvilovo delo je sluzilo kao vodic u politickom obrazovanju ali i kao dokaza prednosti zapadnog nad istocnim politickim modelom. Krajem 20 veka Tokvilova politicka misao dobija punu afirmaciju u sve cetiri oblasti: Teorija demokratije; Teorija civilnog drustva; Politicka kultura; i Sociologija revolucije i teorija tranzicija starog u novi poredak.

16. Tokvilova politika sociologija demokratije (Suverenost naroda, sloboda i jednakost )

Tokvil je prvi politicki mislilac svestan sveopsteg i neodoljivog nastupanja demokratije u svetu. Demokratski proces na dugorocnom putu je nezaustavan i nepovratan. To je unverzalni, transnacionalni pokret i trajan proces. Demokratska revolucija je neotkloniva i nije mudro boriti se protiv nje. Na primeru Amerike on pokazuje sve dobrobiti demokratije za slobodu pojedinca i drustva, ali ukazuje i na opasnosti koje od nje prete za tu istu slobodu, jer demokratija ide na ruku demagogiji i mediokritectvu i omogucava tiraniju vecine. Tokvil prihvata postulat o suverenosti naroda koji je pracen dvema revolucijama (americkom i francuskom). Sredisnu tacku ovog postulata cine gradjanske jednakosti. Ideja drustvene jednakosti je glavna pokretacka snaga demokratije i glavna dinamicka snaga istorije. Odlucujuci pecat demokratskom politickom poretku u Novom svetu dali su doseljenici Nove Engleske (Amerika). Oni su bili pripadnici engleskih srednjih slojeva koji su sa sobom doneli svoja verska ubedjenja, ideje suverenosti i drustveni ugovor. Iz ovog mozemo izvuci nekoliko teorijskih nalaza: vaznost odnosa jednakosti i slobode znacaj politicke i individualne slobode neophodnost politickih ideja izgradnja demokratskih institucija znacaj srednjih slojeva za demokratija

Sloboda i jednakost Posvecen slobodi Tokvil je brinuo kako da se ona obezbedi u doba jednakosti. Smatrao je da demokratski narodi gaje prirodnu ljubav prema slobodu i strast prema jednakosti. Dakle u doba demokratije sloboda moze postojati samo sjedinjena sa jednakoscu, ali je jednakost moguca i u despotizmu. Izglede da je sudbina slobode da uvek bude nesigurna i u opasnosti. Prednosti jednakosti svi osecaju odmah a prednosti slobode dolaze vremenom. Zla koja sloboda donosi su neposredna i vidljiva svima dok zla koja donosi jednakost su sporijeg karaktera. Tokvil je shvatao da demokratska revolucija povezuje slobodu sa jednakoscu. Njegove brige su razapete izmedju 2 opasnosti: da jednakost ne zavrsi u despotizmu a da se sloboda ne izrodi u anarhiji. Smatrao je da amerikanci imaju prednost sto su vec rodjeni

jednaki i nisu morali do te jednakosti doci revolucijom. On ukazuje na nekoliko opasnosti koje prete slobodi: Opasnost od tiranije vecine koju ce nazvati demokratski despotizam. Na drugo mesto je los egoizam takozvani imbecilni egoizam koji vodi u zatvoreni i izolovani individualizam. To je individualizam koji oznacava povlacenje iz javnog drustvenog polja u polje privatnosti. Osnovu te vrste individualizma Tokvil nalazi u pogresno shvacenom licnom interesu. Taj pogresno shvaceni licni interes ugrozava ravnotezu slobode i jednakosti. Posledica toga je politicka apatija t.j. gubitak interesa za slobodu drzave i slobode u njoj. To je situacija u kojoj samo trziste i porodica odredjuju zivot ljudi. Tokvil je svestan cinjenice da su anticke politicke zajednice bile zasnovane na vrlini a da je moderna nacionalna drzava formirana na interesima. Osnovi princip antickih republika bio je zrtvovanje privatnih interesa za opste dobro. U modernim republikama osnovno nacelo je u harmonizovanju privatnih interesa sa opstim interesom. Dobro shvaceni interesi je kljuc ravnoteze slobode i jednakosti u trzisnoj demokratiji. Na trece mesto stavlja opasnost od centralizacije politike i drzave. Razlikuje 2 vrste centralizaije: centralizam vlasti i upravni centralizam. Centralizam vlasti je kada se na jednu mestu resavaju pitanja koja se ticu svih gradjana, a centralizam uprave je kada se na centralizovan nacin resavaju pitanja koja zanimaju samo odredjene delove nacije. Za njega ja narocito opasan upravni centralizam. Glavno negativno dejstvo centralizma je sto oslabljuje politicki smisao gradjana i odvikava ih od upotrebe politicke volje.

Sto se vise izjednacava drustveni polozaj ljudi u jednom narodu, pojedinci se cine sve manji a drustvo sve veci. Po njemu da bi vlast u jednom drustvu uspela da centralizuje u svojim rukama drustvena moc, mora da voli jednakost ili da pokazuje da je voli. Tokvil predvidja da licna nezavisnost i lokalne slobode u buducnosti ce biti samo vestacke tvorevine a prirodno uredjenje bice centralizovano. Strateski pravci odbrane slobode u doba jednakosti su: razvijanje slobodnih institucija; koriscenje politickih prava i udruzivanje gradjana; slobodna stampa; obrazovanje za demokratiju; aktivno ucesce gradjana u politickom zivotu.

Politicka sloboda i demokratija Tokvil je liberalni mislilac. Sloboda je za njega osnovno politicko nacelo i najvisa vrednost. Njegov drugi teorijski nalaz tice se odnosa politicke slobode i demokratije. Priznaje obe vrste slobode: opsta politicka(Konstan) i licna individualna(Ruso). Svestan je da se individualna sloboda ne moze ocuvati bez opste drustvene politicke slobode i obrnuto. Na Tokvila veliki uticaj imali su Federalisti(Tomas Dzeferson). Najvazniji stub demokratskog politickog poretka u novom svetu je koncept politicke slobode. Nacela demokratije novog sveta mogla su da rastu u slobodi bez staleskih stega koja se karakteristicna za Evropu. Nacelo slobode nigde nije potpunije primenjeno nego u

drzavama nove Engleske. Plodna klica slobodnih institucija je opstina koja je u svemu ostala nezavisna jedinica. Smatrao je da su amerikanci postigli slobodu pre demokratije. Tokvil stavlja akcenat na onu gradjansku i duhovnu slobodu koju americko drustvo i drzava imaju obavezu da stite: to je sloboda da se cini sve sto je pravo i dobro. Tako je americko drustvo uspelo da postigne da vlast bude velika i izvrsitel mali, a drusto slobodno. Brinula ga je sudbina slobode u demokratiji ali i buducnost slobode u industrijskom drustvu. Sloboda moze biti sacuvana u demokratiji samo ako se sacuvaju vrline gradjana. Na dugi rok svako drustvo zavisi od vrlina gradjana i njihovog zdravog razuma. Sto se tice napretka industrije uocava da industrijsko umece srozava klasu radnika a uzdize klasu radnika. Jedini nacin da se pobedi zlo koje jednakost proizvodi je politicka sloboda. A ocuvanje politicke slobode lezi u civilnoj participaciji. U ovim idejama Rober Mispet uocava povezanost Tokvila i Marksa. Za Tokvila ono sto je jednakost i homogenost, za Marksa su to socijalizam i komunizam. Za Tokvila glavna jedra istorije su politicka a za Marksa ekonomska. Efikasni uzrok promena za Tokvila je gvozdeni proces ujednacavanja a za Marksa klasni konflikt. Obojica vide modernu istoriju kao trijumf snaga koja je Tokvil zvao ARISTOKRATSKO a Marks FEUDALNO a onda su se te snage oslobodile u demokratiji(Tokvil), odnosno kapitalzmu(Marks).

Znacaj politickih ideja za demokratiju Treci vazan teorijski nalaz odnosi se na neophodnost razvijenih politickih ideja. Iseljenici koji su dosli u Ameriku izdvojili su nacela demokratije od svih onih protiv kojh su se borili u starim evropskim drzavama. Tokvil zna da bez zajednickih ideja nema zajednickog delanja, a bez zajednickog delanja postoje samo ljudi kao pojedinci a ne kao zajednica.

17. Izgradnja demokratskih institucija

Srednji

slojevi, snaga i slabost demokratije, Tiranija veine i demokratski despotizam

Cetvrti vazan teorijski nalaz je u znacaju izgradnje demokratskih institucija. U vecini evropskih nacija politicko uredjenje islo je od njenog vrha. U Americi proces je bio obrnut: opstina se organizovala pre okruga, okrug pre drzave, drzava pre unije. Istaknuta odlika javne uprave SAD je decentralizacija. Republikom velikog obima moze se vladati samo kombinacijom 2 principa: princip lokalne samouprave i princip jake nacionalne vlade. Ova kombinacija se najbolje ostvaruje u federalnom nacelo.

Srednji slojevi Srednji slojevi su najbolja socijalna osnova za demokratijom. Sastavni deo ovog petog nalaza je i ideja da drustva sa manjim stepenom socijalnih nejednakosti pretstavljaju bolji ambijent za demokratiju. Opste blagostanje pogoduje stabilnosti demokratije. Snaga i slabosti demokratije Tokvil smatra da demokratija pogoduje uvecavanju unutrasnjih snaga drzave i drustva, ona siri blagostanje, razvija gradjansku svest, ojacava postovanje zakona. Mane i slabosti demokratskog uredjenja lako se vide dok se njihovo blagotvorni dejstvo vrsi neosetno. Prema tokvilovom shvatanju za demokratiju je neophodno postojanje civilizovanog i obrazovanog drustva. U demokratiji on vidi i prednost najekonomicnijeg poretka. Ono sto cesto nedostaje demokratiji je jasno sagledavanje buducnosti, zasnovano na znanju i iskustvu. Dzon Stjuart Mil kod Tokvila uocava sledece 3 prednosti demokratije: cilj demokratije je dobro neizmernog mnostva ni jedna druga vlada ne moze da racuna na tako siroku podrsku vecina kao u demokratiji demokratija funkcionise ne samo za narod nego i putem naroda

Mil uocava 2 najvece slabosti demokratije kod Tokvila: Politika u demokratiji je nagla i prevrtljiva Interes vecine ne mora uvek biti identican sa opstim interesom

Jedna od velikih slabosti demokratije je opasnost da vecina nadglasa one koji su intelektualno superiorniji pa dolazi do pojave mediokritetivstva. Dva su glavna uzroka socijalnih heterogenosti: intelekt i bogatstvo. Demokratija uspesnije resava problem heterogenosti u bogatstvu jer glas bogatog i siromasnog isto vredi. Demokratija moze doci do istine samo kroz iskustvo. Politicki zakoni SAD uvek su polazili od principa suverenosti naroda. Volja naroda za Tokvila je jedna od onih reci koja je cesto zloupotrebljavana u istoriji. Americko drustvo je izbeglo despotizam zbog porekla prosvecenosti obicaja.

Tiranija vecine i demokratski despotizam Analiza svemoci vecine Tokvil posvecuje veliku paznju i naziva tiranijom vecine, demokratskim despotizmom. Tokvil polazi od ocene da je u sustini demokratskih uredjenja da vlast vecine u njima bude apsolutna. Fundamentalni paradoks demokratije je u tome sto je jednakost podjednako kopmatabilna i sa tiranijom i sa slobodom. Ista ona jednakost koja

gradjanina cine nezavisnim izrucuje ga samog dejstvu vecine. Tokvil kaze da su demokratije prirodno sklone da svu drustvenu moc stave u ruke zakonodavnog tela. Tokvil skrece paznju da je najstrasniji oblik tiranije TIRANIJA ZAKONODAVACA. Vecina dakle ima ogromnu stvarnu moc kao i veliku moc u javnom mnenju. To dovodi ne samo do zakonodavne i uprave nestabilnosti nego i do tiranije vecine. Moze se govoriti o tiraniji vecine u politickom i drustvenom smislu. Prva se ispoljava kao tiranije politicke vecine u politickim organima drzave a druga kao tiranija javnog mnenja vecine u gradjanskom drustvu. Demokratiji u Americi zamera njenu neodoljivu snagu. Za razliku od ranijih tiranija koje su se sluzile grubin sredstvima djelata, nova civilizacija usavrsava despotizam, a demokratske republike umesto primene materijalizovane sile ustremljuju se na dusu i misao. Tokvil kaze da javno mnjenje nam radi ono sto inkvizicija nikada ne bi mogla. Iza politicke svemoci vecine Tokvil ponovo otkriva jednakost koja proizvodi 2 tendencije: jednu koja svacij um vodi novim mislima i drugu koja bi ga svela na to da vise ne misli. Ako demokratski narodi zamene individulni razum, apsolutnom vlascu vecine javio bi se totalitarizam(nacizam). Psiholoska moc vecine zasnive se na 2 problematicne ideje: prvo da vise znanja i mudrosti ima u mnostvu nego u nekolicini izabranih; i drugo da su interesi veceg broja iznad interesa manjine. Sto se prve ideje tice Tokvil je kvalifikuje kao teoriju jednakosti primenjenu na pamet. Kada je rec od rugo ideji svaka manjina se nada da moze postati vecina. Ovaj tip organizacije mogao bi da vazi za sve kulturne manjine, kao i za one podele u drustvu koje imaju oblik rascepa ili ili tj. gde kompromis nije moguc. Tokvil postavlja nacelo da je pravda visi zakon od zakona vecine i da pravda cini granicu prava svakog naroda. Smatrajuci da je svemoc zlo, a vlast bez ogranicenja po sebi losa Tokvil u pravi vidi silu koja je iznad prava vecine. Moze da se kaze da iznad svemoci vecine u moralnoj ravni stoje pravda i humanost a u polickoj prirodna prava i razum.

18. Civilno drutvo kao kola demokratije i politika kultura(Tokvil)

Druga velika Tokvilova tema je civilno gradjansko drustvo. Vrsio je analizu politickog poretka i civilnog drustva. Njegova polazna teza je da se pod uticajem demokratskog drustvenog uredjenja u SAD izgled civilnog drustva i sveta politike promenio. Ideja demokratije pretpostavlja postojanje civilizovanog i obrazovanog drustva. U osnovi ovoga lezi opsta ideja o mogucnosti covekovog usvrsavanja, po kojoj se ljudi razlikuju od zivotinja. Po Tokvilu umece udruzivanja je osnovni umece i napredak svih ostalih umeca zavisi od udruzivanjem. Da bi ljudi postali i ostali civilizovani treba umece udruzivanja da se razvija. Tokvilovo civilna teorema glasi: STO JE DRUSTVENA JEDNAKOST VECA TO JE I UDRUZIVANJE

GRADJANA RAZVIJENIJE, I OBRNUTO. Usled nejednakosti nastaje despotizam. Umetnost udruzivanja je istinska majka socijalne akcije. Za americku naciju Tokvil kaze da su njeni gradjani reseni da stalno koriste pravo udruzivanja u civilnom zivotu, pa su tako uspeli da obezbede blagodeti civilizacije. Tokvil dolazi do zakljucka da udruzivanje gradjana olaksava politicko udruzivanje. Za njega politicka udruzenja su kao velike besplatne skole za gradjansko udruzivanje, a udruzenja gradjana kao drustvene skole za demokratiju. Tokvil pravo na udruzivanje stavlja u red neotudjivih prava odmah iza licne slobode. Amerika je zemlja koja najvise koristi izvlaci iz udruzivanja. Ono je uslo u navike i obicaje. Politicko udruzivanje je uvek opasnije za poredak, jer svaka vlast gleda na politicko udruzivanje kao sredstvo dolaska do vlasti. Tokvil zakljucuje da je pravo na udruzivanje postalo garancija protiv tiranije vecine.

Sloboda stampe Sloboda stampe je nuzna posledica suverenosti naroda. Cenzura i demokratija protivurece jedna drugoj i ne mogu opstati u politickim ustanovama istog naroda. Sloboda stampe je mocno oruzje, oruzje slobode. Moc slobode stampe se ispoljava na dvostruki nacin: stampa formira javno mnjenje i mocno utice na oblikovanje svih ubedjenja ljudi. Tokvil kaze da ona ne menja samo zakone nego i obicaje. Stampa je izuzetna drustvena sila pa zato jedina veca sila je udruzivanje gradjana. Politicka kultura demokratije Proucavanju kulture treba prepisati odrzanje demokratske republike u SAD-u. U analizama Tokvila akcenat je stavljen na kategoriju naravi(Mores). Mores ili narav je kod Tokvila u upotrebi sa znacanjem obicaja navike a sredinom 20 veka mores dobija znacenje politicke kulture. Pitanja politicke kulture su: drustvena i politicka uloga religije u demokratiji, medjurasni odnosi, polozaj zena, duh demokratskih naroda. Kada je rec o religiji Tokvil ocenjuje da se americka civilizacija izrodila iz slobodarskog i religioznog duha. Religija vidi u gradjanskoj slobodi i svoju slobodu. Sloboda vidi u religiji moralnu potporu, cuvarku morala. A moral je zagarantovan zakonom. U Americkom drustvu Tokvil uocava neprijateljske medjurasne odnose(crnci i indijanci). Obe rase zauzimaju podjednako nizak polozaj u zemlji u kojoj zive. Obe trpe dejstvo tiranije, od strane istog vinovnika. Iako je hriscanstvo unistilo ropstvo, hriscani 16tog veka ga ponovo uspostavljaju. Ropstvo je uspostavljeno zbog neophodne velike zive radne snage. Sa druge strane indijanci su mogli da izbegnu unistenje ili ratovanjem ili civilizovanjem. Sledece poglavlje Tokvil posvecuje uticaju demokratskih promena na porodicu i polozaj zene u SAD. Tokvil odaje priznanje vaspitanju devojaka u SAD, jer kako on kaze zena tvori moral. Na politicku kulturu i duh demokratskih naroda dosta je uticao razvoj knizevnosti i umetnosti. Tokvil kaze da amerikanci nemaju knizevnost vec novinarstvo(javno mnjenje).

Zapaza visok stepen pragmatizma i ambicioznosti amerikanaca koji su u neprestanoj trci za materijalnim dobrima i uspesima. Kod amerikanaca je posebno razvijena trgovacka narav.

19. Stari poredak i revolucija (Komparacija Francuske i Engleske revolucije) (Tokvil)

Tokvil smatra da je filozofija 18tog veka jedna od glavnih uzroka revolucije, jer ju je pripremala svojim idejama(prirodna jednakost, suverenost, ukidanje klasa). Pored filozofa vaznu ulogu su imale fiziokrate(javno obrazovanje, administrativne reforme). Pored filozofa i ekonomista veliki uticaj je imao pokret prosvetiteljstva. Pokrenuli su proces pomeranja tezista sa religije na nauku i obrazovanje. Tako su stvorili duhovnu osnovu za francusku revoluciju. Takodje veliki uticaj na francuska revolucija je imala i americka revolucija. Francuska revolucija je u sistini bila socijalna i politicka revolucija. Jedan od razloga za revoluciju je bilo lose stanje drzavnih finansija. Politika apsolutizma Luja XVI je dovela drzavu do bankrotstva. Atmosferu revolucije opisuje Zozef Sijejez koji je napisao delo STA JE TRECI STALEZ. Na to pitanja odgovara SVE. Taj stalez trazi da bude nesto u politickom zivotu jer do tada je bio nisto. Onore Mirabo je bio jedan od vodecih licnosti treceg staleza. Pre pocetka rada skupstine treci stalez ostvaruje dve vazne pobede: Izjednacuju se po broju poslanika sa druga 2 staleza i ostavlja se otvoreno pitanje dali stalezi glasaju odvojeno ili ne. U toku rada same skupstine treci stalez odbija diktate kralja i sredinom juna proglasava Narodnom skupstinom. Na stranu treceg staleza stajao je i deo svestenstva. Do kulminacije dolazi nakon pada Bastilje. Kraj revolucije je doveo do pada feudalnog sistema, uspona treceg staleza, ukidanja privilegija povlascenim stalezima i uvodjenje politicke i pravne jednakosti svih gradjana. Tokvil dolazi do zakljucka da su francusku revoluciju pripremile najcivilizovanie a sprovele najneobrazovanije klase.

Cak ni revolucije ne mogu da uniste sve veze izmedju starog i novog drustva. Gradjevinu novog drustva zapocinjane su na nepotpunim rusevinama. Tokvil uvidja da francuska revolucija ima 2 faze: Prvu gde hoce da ukinu sve sto je staro i drugu u kojoj ce preuzeti deo nesrusenog. Primer za to je rusenje administrativne centralizacije, koja je ponovo preuzeta nakon revolucije. Proces administrativne centralizacije je voj vrhunac dostigla za vreme Luja XIV. Glavna lokalna figura tog procesa je visoki cinovnik, intendant. U vreme apsolutne monarhije skoro sva ovlascenja lokalne vlastele prelaze u ruke drzavne administracije.

Revolucija je u svom prvom naletu je pokasula da razori drzavnu administraciju, ali samo desetak godina kasnije je obnovljena. Ako je za svake revolucije administracija bivala obezglavljena, telo joj je ostalo nedirnuto pa su isti sluzbenici obavljali iste funkcije. Analizirajuci stari rezim Tokvil je svuda sretao korene danasnjeg drustva usadjene u drevno tlo. U okviru starog rezima Tokvil je primetio da su se rodile 2 osnovne strasti: Neugasiva mrznja prema nejednakosti i druga novija teznja ka slobodi. Rober Nizbet tvrdi da je Tokvilovo osnovno stanoviste u pogedu uzroka revolucije okrenut vise jednakosti a ne slobodi. Bernand Braun uocava da Tokvil posvecuje paznju i post-revolucinarnom momentu. Tokvil upozorava da zbog nereda i nasilja ljudi izgube sigurnost i pocnu da zale za starim vremenima.

Komparacija francuske i engleske revolucije Ovu komparaciju vrsi Slobodan Jovanovic kroz tri faze: U Engleskoj ekonomska obnova i industrijski napredak prethodili su u obnovi politickih ustanova. A u Francuskoj je bilo obrnuto. Engleska revolucija je u borbi protiv kralja oslabila vojsku i kontrolu nad njima stavila u ruke parlamenta. Francuska revolucija je ojacala i vojsku i administraciju. Engleska revolucija je u vojsci i cinovnistvu videla glavne poluge vladelackog apsolutizma pa je promenama ucinila nemogucu bilo ciju svemoc. Francuska revolucija je oslabila apsolutnu monarhiju cime je iskljucila svemoc vlasti a ojacala javnu vlast. Engleska revolucija je izvedena nagodbom izmedju povlascene plemicke aristokratije i burzoazije cime je politicka promena izvedena mirnim putem. U Francuskoj do takve nagodbe nije doslo. U Francuskoj burzoazija je pravila revolucija protiv plemstvu. Protivnici revolucije bili su povlasceni stalezi plemstvo i svestenstvo.

Po mislenju Melvina Rihtera francuska revolucija je uspostavila dve razlicite tradicije demokratije. Po jednoj demokratija se sastoji u vladanju samih gradjana nad sobom i u punum uzivanju slobode. Po drugoj demokratija je vladavina pojedinaca ili grupa u ime naroda. Rec je dakle o liberalnom i neliberalnom(Napoleon) nasledju francuske revolucija.

20. Veberovo shvatanje politike i drave

Pod politikom Veber podrazumeva vodjenje ili uticaj na vodjenje neke politicke organizacije (drzave). On kaze politika ce znaciti: teznja za ucestvovanjem ili uticajem na raspodeljenjem moci, bilo izmedju drzava ili grupe ljudi. Za Veberevo razumevanje politike vazan je pojam politickog odnosa. Politicki odnos je jedan od mogucih manifestacija drustvenog odnosa. Politicki odnos zasnovan na solidarnosti moze preci u sukob interesa. Ukoliko je u nekom drustvenom odnosu ili politickom, delovanje orijentisano ka nameri da se sprovede sopstvena volja, nasuprot jednog ili vise partnera, onda se radi o borbi. Za razliku od borbe, takmicenje se karakterise upotrebom miroljubivih sredstava. Tako se pokazuje da su sukob interesa i da se nametne sopstvena volja, bitni elementi Veberovog poimanja moci. Po misljenju Gligorova, glavna osobina Veberovog sdhvatanja moci, svodi se na njegovo shvatanje vlasti, jer je vlast kooperativna moc. U Veberovoj socioloskoj kategorizaciji vazno mesto pripada drustvenim tvorevinama (porodica, crkva, drzava). Prema Veberovom tvrdjenju, sve pol.tvorevine su tvorevine koje upotrebljavaju silu. Kad se kaze politicki uslovljena, onda se po Veberu uvek misli na interesnu raspodelu, odnosno odrzanje ili povecanje moci. Postoji duboka povezanost moci i politike, moci i interesa. Pod pojmom politicke zajednice Veber podrazumeva, takvu zajednicu koja svojim delanjem koristi fizicku i oruzanu sile da bi pokorila stanovnistvo i obezbedila njihovu potcinjenost na odredjenoj teritoriji. Politicka zajednica spada u zajednice u kojima zajednicko delanje ukljucuje prinudu, kojom se ugrozavaju ili unistavaju sloboda i zivot pripadnika te zajednice. Pol.zaj., a drzava pre svega, ocekuje od pojedinca da se izlozi smrtnoj opasnosti u interesu zajednice. Zato svaka zajednica razvija PATOS (pozrtvovanje, patnja) i postavlja svoje trajne emocionalne temelje u onome sto se naziva zajednicka politicka sudbina.

Veberovo odredjenje drzave najvazniji oblik pol.zaj. je drzava. Drzava je ona ljudska zajednica i, drustvena i pol.tvorevina, koja za sebe zahteva monopol legitimne upotrebe fizicke sile. Drzava je politicka organizacija i politicka ustanova. Ona pol.org. sa karakterom ustanove treba nazivati drzavom, ako njen upravni aparat sa uspehom polaze pravo na monopol legitimne fizicke prinude za odrzavanje poretka. Pojam drzave je tesko zamisljen bez Veberovog kategorijalnog razlikovanja moci i vlasti. Za pojam vlasti i drzave vazno je i Veberovo odredjenje politicke grupe: to je grupa koja ima vlast kada njeno postojanje i vazenje njenih poredaka u okviru odredjene geografske oblasti, neprekidno garantuje upravni aparat primenom i pretnjom fizicke sile. Veber upozorava da nasilje nije jedini oblik upravljanja politickim grupama. Po Veberovom misljenju ni drzava, ne moze biti definisina na osnovu njenog cilja. Politicki karakter drzave se moze definisati jedino na osnovu njegovog sredstva tj. vlasti. Ako se odredjuje po sredstvu, onda je to nasilje. Veber prihvata cinjenicu da se svaka drzava temelji na sili. Kao najvazniju formalnu karakteristiku moderne drzave Veber uzima, upravni i pravni poredak. Osnovna funkcija upravnog i pravnog poretka je normativna i tezi da obuhvati sve oblasti vlasti. Prema tome, moderna drzava je teritorijalna ustanova. Ona ima karakter racionalne ustanove i trajne organizacije.

Po Veberu osnovne funkcije drzave su: ustanovljenje prava (zakonodavna) zastita licne sigurnosti javnog reda zastita stecenih prava negovanje higijenskih, pedagoskih, drustveno-pol. interesa organizovana nasilna zastita od spolja

21. Veberova sociologija vlasti

Pojam vlasti Veber upotrebljava kao autoritarna moc zapovedanja. Po Veberu vlast je najtesnje povezana sa upravom. Mihajlo Djuric ukazuje na sledece osnovne elemente Veberovog shvatanja vlasti: vlast postoji samo u okviru drustvene organizacije vlast je institucionalizovani odnos gospodarenja i podcinjavanja onde gde postoji odnos vlasti, raspodela prava i duznosti je obostrana za razliku od moci koja se rasprostire difuzno, specificno obelezije vlasti je da se krece u odredjenim granicama drustvena organizacija je ta koja namece i stiti vlast

Legitimnost vlasti - Jedno od kljunih pitanja Veberove teorije moi je pitanje naina i oblika drutvene legitimacije vlasti. Veberova sociologija vlasti je najpoznatija po analizi tri tipa legitimnosti vlasti. Ta tri tipa vlasti, odnosno tri osnove legitimiteta moi zapovedanja su: racionalna vlast birokratije, tradicijska patrijarhalna vlast i harizmatska vlast. Upoznacemo se sa Veberovom optom teorijom legitimnosti. Izvestan minimum zajednike saglasnosti lanova jednog drutva, predstavlja preduslov za stabilnost i trajanje svake, pa i najbolje organizovane vlasti. Ta saglasnost predstavlja sutinu legitimnosti svakog poretka. Legitimnost jednog poretka moe da se, prema Veberu, garantuje na dva naina: (a) unutranjim pobudama; i (b) oekivanjima specifinih spoljnih posledica, odnosno interesnom situacijom. Legitimnost garantovana unutranjim pobudama zasniva se na tri osnova:

(1) isto afektivnoj, na oseanjima zasnovanoj podrci;

(2) vrednosno- racionalnoj, odnosno verovanjem u vaenje poretka na osnovu moralnih, estetskihi drugih vrednosti koje obavezuju; i

(3) religioznoj, verovanjem u zavisnost spasenja od odranja poretka.

Vani stubovi legitimnosti svakog, a pogotovu politikog poretka, su konvencije i pravo. Konvencije ili obiaji garantuju da e svako odstupanje od uobiajenog ponaanja naii na neodobravanje ili bojkot u odreenom krugu ljudi. Pravo pak garantuje izglede na fiziku ili psihiku prinudu da bi se kaznila povreda poretka i iznudilo njegovo odravanje. Zato je postojanje aparata za prisilu bitno za pojam prava. Oni koji drutveno delaju mogu, po Veberovom miljenju, pripisati legitimno vaenje nekom poretku po sledeim osnovama: (a) tradicije, kao vaenje onoga to je uvek postojalo; (b) oseanja, odnosno afektivnog verovanja; (c) vrednosno racionalnog verovanja; (d) pozitivno uspostavljenog poretka i verovanja u njegovu legalnost na osnovu toga; (e) sporazuma svih onih koji su za to zainteresovani; (f) kad se legitimnost namee na osnovu vlasti koja ve vai nad ljudima i zahteva pokoravanje.

Postojanje svakog poretka, a pogotovu poretka vlasti, mora se opravdati pozivanjem na principe legitimititeta te vlasti, odnosno poretka.

Kao to je ve reeno, Veber smatra da postoje tri ista tipa legitimne vlasti. Osnov vaenja njihove legitimnosti zasniva se na: (1) racionalnom karakteru vaenja, odnosno na veri u legalnost zakonski zasnovanih poredaka

(legalna vlast);(2) tradicionalnom karakteru, odnosno na uobiajenom verovanju u svetost tradicije

(tradicionalna vlast); i(3) harizmatskom karakteru, koji se zasniva na izuzetnoj predanosti svetosti, heroizmu

(harizmatska vlast).

Racionalna, odnosna legalna birokratska vlast - Osnovna obeleja racionalne vlasti su:neprekidno, pravilima regulisano obavljanje slubenih poslova; u okviru jasno definisanih

kompetencija (nadlenosti); na hijerarhijskim principima zasnovanih odnosa kontrolnih i nadzornih organa vlasti; sa inovnicima koji su struno kolovani.

Prema Veberovoj analizi, najistiji tip legalne, racionalne vlasti jeste vlast koja se vri posredstvom birokratskog upravnog aparata. Upravni aparat se sastoji od individualnih inovnika koji ispunjavaju sledea tri kruga uslova: a) statusno-profesionalne; b) uslove kompetentnosti; i c) ugovorno-administrativne.

U prvu grupu (statusno profesionalni) moemo ubrojati sledee uslove: (1) lino slobodni i pokoravaju se samo objektivnim slubenim dunostima; (2) postavljeni (a ne birani) po strogo utvrenoj hijerarhiji u slubi; (3) sa strogo utvrenim kompetencijama (nadlenostima) u slubi. U drugu grupu (uslovi kompetentnosti) moemo ukljuiti: (4) osobe sa odgovarajuim strunim kvalifikacijama; (5) obavezni da se odnose prema slubi kao jedinom i glavnom zanimanju; (6) i mogunosti da napreduju i naprave karijeru.

Treu grupu (ugovorno-administrativni) ine sledei uslovi: (7) angaovani na osnovu ugovora, dakle, po slobodnom izboru; (8) plaeni za svoj rad platom u novcu, s pravom na penziju; (9) potpuno odvojeni od vlasnitva nad sredstvima za upravljanje i bez mogunosti aproprijacije slubenog mesta; (10) podvrgnuti jedinstvenoj strogoj disciplini i kontroli u vrenju slube.

Kontrola upravnih birokratskih aparata jedan je od glavnih problema funkcioniranja moderne i savremene demokratije. Manjkavosti od kojih pate birokratije, su nestanak odgovornosti pojedinih funkcionera i sprecava inovaciju. Pojava birokratije imala ogroman uticaj na politiku i ivot modernih drutava i na izglede za njihovu demokratizaciju. Ona je uvela trajnu doslovnu

samoobnavljajuu strukturu moi, koja ne zavisi od reima i politikih stranaka i koja otelovljuje specijalizovanu vetinu izvan politike.

Tradicionalna vlast - Tradicionalna je ona vlast ija se legitimnost oslanja na svetost prastarih,oduvek postojeih i venih poredaka moi i kada se u nju veruje na osnovu te svetosti. Primarni tipovi tradicionalne vlasti su situacije kada ne postoji lini upravni aparat gospodara, a to su: a) gerontokratija i b) patrijarhalizam.

Gerontokratija oznaava stanje u kome vlast u nekoj grupi ili zajednici vre najstariji, kaonajbolji poznavaoci svete tradicije.

Patrijarhalizam oznaava stanje u kome vlast u nekoj ekonomskoj grupi, a pre svega udomainstvu, vri pojedinac koji je odreen strogim pravilom naslea. Oni se javljaju uporedo. Poseban vid tradicionalne vlasti je takozvana vlast honorata, koja se javlja onda kada drutveni ugled ili presti pojedinaca ili grupe postane osnova suverenog poloaja i naredbodavne vlasti u drutvu. Patrijarhalna struktura vlasti je najvaznija. Sa uspostavljanjem linog upravnog i vojnog aparata gospodara, svaka tradicionalna vlast poinje da tei patrimonijalizmu i, u krajnjem sluaju,sultanizmu. Patrimonijalnom vlau treba nazivati svaku primarno tradicionalno orijentisanu vlast, ali vlast koja se vri na osnovu potpunog linog prava, a sultanskom vlau treba nazivati patrimonijalnu vlast koja se u svojoj upravi preteno kree u sferi potpune samovolje nesputane tradicijom.

Harizmatska vlast - Harizmom Veber naziva osobinu neke linosti na osnovu koje ona vai za izuzetnu i zahvaljujui kojoj se smatra da je ta linost obdarena natprirodnom ili nadljudskim, ili izuzetno specifinim i ne svakom dostupnim moima i sposobnostima. Harizmatski autoritet poiva na izuzetnom daru Boje milosti, ali i na dobrovoljnom potinjavanju osoba harizmatskoj vlasti, jer one slobodno priznaju tu harizmu. To priznavanje se zasniva na snanim psiholokim mehanizmima poniklim iz oduevljenja ili oaja i nade. U dobrovoljnom potinjavanju lei glavni osnov legitimnosti harizmatske vlasti. Po oceni Vebera harizma je velika revolucionarna sila u epohama vezanim za tradiciju i predstavlja otru suprotnost racionalnoj, naroito birokratskoj vlasti. Veber kae da harizmatska vlast rui prolost i u tom smislu je specifino revolucionarna. Dakle, ona je suprotstavljena tradicionalnim oblicima vlasti zato to je nesvakodnevnog karaktera i to je vezana za aktuelnu linost, a ne za autoritet obiaja i tradicije ili mitsku ili versku linost iz prolosti.

Harizmatski tip legitimnosti se s pravom vezuje za autoritarni tip vlasti. Duboke drutvene krize po pravilu najpogodniji uslov za pojavu harizmatskog tipa vlasti koji ima boziju moc da pomogne i tada su mase spremne na slepu poslusnost. Pokuaji antiautoritarnog tumaenja harizme vezuju se za sluajeve takozvane plebiscitarne demokratije. Po Veberu model plebiscitarne demokratije je najvaniji tip demokratije sa voom, gde voa (demagog) vlada, u stvari, na osnovu privrenosti svojih politikih sledbenika. Harizmatske situacije su totalna antiteza rutini organizovanih socijalnih institucija i odnosa.Zbog svoje tesne povezanosti sa izvorima drutvene i kulturne kreativnosti, harizmatske aktivnosti i orijentacije sadre kako destruktivne, tako i stvaralake elemente u odnosu na institucije, formalna pravila i procedure. Ajzentat zakljuuje da je Veber naglaavao ne toliko harizmu lidera koliko hariz-matino ponaanje grupa i sledbenika. Veber je ukazivao na razliite vidove harizme, kao to su harizma srodstva, nasledna harizma, a naroito na harizmu kancelarije.

22. Drustvena podela moci

DRUTVENA PODELA MOI- Svaki pravni poredak, a posebno dravni, direktno utie svojim oblikom na raspodelu moi u okviru odreene drutvene i politike zajednice. Realna raspodela ekonomske moi, odnosno bogatstva, odvija se u privrednom poretku. Pored moi i bogatstva Veber ima u vidu i drutveni ugled (presti). Nain na koji se drutveni ugled raspodeljuje meu tipinim drutvenim grupama u jednoj zajednici Veber naziva drutveni poredak. Raspodele moi u odreenoj politikoj zajednici nazvati politiki poredak. Funkcija pravnog poretka je da garantuje kako mo (politiku i ekonomsku), tako i ugled (presti). Kljuni Veberov nalaz je da su klase, stalei i partije najistaknutije pojave raspodele moi u okviru jedne zajednice.

KLASE, STALEI I MO - Pod klasnim poloajem on podrazumeva tipine izglede za opskrbu dobrima; sticanje poloaja u ivotu; i postizanje unutranjeg zadovoljstva. Ti izgledi su posledica stepena i vrste moi raspolaganja dobrima ili sposobnostima. Za razliku od Marksovog shvatanja, Veber na klase ne gleda kao na realne drutvene zajednice, ve one za njega predstavljaju samo mogune i este osnove zajednikog delanja. Da bi oznaio zajednike i specifine izglede na ivot veeg broja ljudi, koji dele sline ekonomske interese za posedovanje dobara i sticanje. Veber kae: Klasom treba nazivati svaku grupu ljudi koja se nalazi u istom klasnom poloaju. On razlikuje sledee klase: a) posedniku klasu, razlike u posedu primarno odreuju klasni poloaj;

b) poslovnu klasu, izgledi na trino korienje dobara i usluga primarno odreuju klasni poloaj; i c) drutvenu klasu, kojom treba nazivati sveukupnost onih klasnih poloaja meu kojima je obino vrlo lako moguna i na tipian nain se obavlja razmena, bilo lino, bilo u nizu generacija.

Posednike klase Veber deli na pozitivno privilegovane i negativno privilegovane, koje naziva klase srednjih stalea (koje ive od svoje imovine ili vetina steenih obrazovanjem). Istu vrstu podele primenjuje i na poslovne klase, razlikujui pozitivno privilegovanu poslovnu klasu iji su tipini predstavnici i negativno privilegovanu poslovnu klasu, iji su tipian primer radnici razliitih kvalifikacija. Drutvene klase sainjavaju, po Veberu, radnici u procesima automatizovanog rada, sitna buroazija i neimuna inteligencija. Sutinu Veberovog pojma klase, ini specifian klasni poloaj. Klasni poloaj je u sutini poloaj na tritu. Znai, raspolaganje ili neraspolaganje materijalnim posedom samo po sebi odreuje specifine ivotne izglede. Zato su posed i nemanje poseda, po Veberovom miljenju, osnovne kategorije svih klasnih poloaja. Do ove take se Veberova analiza pojma klase u znatnoj meri poklapa sa Marksovom. Bitna razlika nastaje u pogledima na pojam klasnih interesa. Za razliku od klasa, stalei su po Veberovom miljenju realne zajednice, mada esto vrlo amorfne. Staleom treba nazivati mnotvo ljudi koji u jednoj organizovanoj grupi uspeno ostvaruju svoj zahtev za uivanjem (a) posebnog stalekog ugleda, a eventualno i (b) posebnog stalekog monopola.

Stalei nastaju po tri osnova:primarno, kao rezultat stalekog naina ivota (profesionalni stalei); sekundarno, naslednoharizmatski (nasledni stalei); i tercijalno, stalekom aproprijacijom politike ili hijerokratske vlasti (politiki i hijerokratski stalei). Dakle, u formiranju stalea presudan uticaj imaju staleki poloaji, koji se zasnivaju na osobenom nainu ivota, formalnom nainu obrazovanja ili prestiu po osnovu porekla ili zanimanja. Podela se na klase vri u odnosu na proizvodnju i sticanje dobara, a podela na stalee zavisno od principa potronje dobara u vidu specifinog naina ivota. Razlike izmedju Vebera i Marksa: Prvo, klase po Veberu, kao to smo videli, nisu realne drutvene zajednice, ve se

definiu kao specifini klasni poloaji, to jest izgledi na tritu.

Drugo, mada klasni poloaji nastaju na osnovu udruenog delanja, to nije delanje pripadnika iste klase, ve je preteno delanje meu pripadnicima razliitih klasa, koje se odvija na tritu rada, robnom tritu i u kapitalistikom preduzeu.

Tree, Veber, kao to je pokazano, dovodi u pitanje naunu vrednost pojma klasnih interesa. etvrto, socijalna struktura jednog drutva ne iscrpljuje se samo na podele na klase,

ve je po Veberu, izuzetno znaajna podela na socijalne slojeve, ili kako ih on naziva, stalee. Peto, i svakako, najvanije, klasna diferencijacija po Veberovom miljenju ne vodi nuno klasnim borbama i klasnim revolucijama.

POLITIKE PARTIJE I MO

- Trei vid drutvene podele moi ine politike partije.

Veber partijama naziva udruenja zasnovana na slobodnom pridobijanju lanstva. Njihov glavni cilj je da u okviru organizovane grupe svojim rukovodiocima obezbede mo, a time i svojim uesnicima izglede da e postii neke objektivne ciljeve ili stei linu korist. Partije, po Veberu, mogu biti relativno trajne organizacije, ali i prolazne pojave. Mnogo je, meutim, znaajnija Veberova podela na patronane, staleko-klasne i ideoloke partije. Patronane partije su one koje su iskljuivo orijentisane na sticanje moi za svog vou i na obezbeivanje poloaja u upravnom aparatu za sopstvene lanove. Staleke i klasne partije su preteno i svesno orijentisane u interesu odreenih stalea i klasa. Ideoloke partije su orijentisane prema konkretnim objektivnim ciljevima ili apstraktnim principima. Podela partija na harizmatske, tradicionalistike, verske i partije orijentisane ka aproprijaciji. Veber konstatuje da partije mogu primenjivati sva sredstva za postizanje moi. Osnova politikih partija principijelno voluntaristika. Postojanje partija potvruje da je bavljenje politikom pre svega posao zainteresovanih, kako ekonomski, tako i pre svega, politiki i ideoloki orijentisanih prema moi kao takvoj. U osnovi to znai da su politiki rad i aktivnost u rukama nekoliko krugova aktera. Najpre, tu je partijsko rukovodstvo i partijski aparat. Potom dolazi krug aktivnih lanova partije, koji najee aklamacijom podravaju rukovodstvo. Najiri krug ine neaktivne udruene mase biraa i glasaa, objekti, ili kako bi se to danas reklo, ciljne grupe za pridobijanje u doba izbora i glasanja. Najzad, postoji jedan relativno mali i po pravilu nevidljivi krug sainjen od partijskih mecena i onih koji znaajno finansijski podravaju politike partije. Veber tano ocenjuje da su moderne partije plodovi demokratije, izbornog prava masa. Politike partije u modernim dravama se, po Veberovom uvidu, zasnivaju ili na principu organizacije sa patronatom nad slubama, ili kao ideoloke organizacije koje ele da

slue ostvarivanju odreenih politikih ideala. U praksi je, meutim, najee na delu meovit model. Partijske borbe nisu samo borbe za objektivne ciljeve, vec i borbe za odredjene interese. U pogledu drutvene raspodele moi moemo slediti Veberov zakljuak da je rodno mesto partija u sferi moi, to jest u politikom poretku. Za razliku od partija, postojbina klasa je privredni poredak, a sfera podele ugleda, odnosno rodno mesto stalea, je drutveni poredak.

23. Misterija moci

Barle tvrdi da su moc i ljubav 2 najstarija fenomena ljudskih emocija. Moc koju su posedovale vodje evidentirana je u najranije poznatim arheoloskim nalazima. Karl Luvenstajn govori o misterioznoj trijadi koja dominira covekovim zivotom u drustvu. To trojstvo cine: ljubav; vera; moc. Moc se uglavnom smatra odgovornom za ljudsku muku i patnju. Mnogi vredni spomenici materijalne kulture kojima se vekovima dive pokoljenja, ne bi ni bile izgradjeni da nije bilo jake politicke volje i moci, na jednoj, i neizmerne ljudske pozrtvovanosti i patnje, na drugoj strani(Keopsova piramida). Svaki od tih simbola moci istovremeno je i potvrda njihove nemoci i straha pred prolaznoscu i zaboravom, i konacno pred cinjenicom neizbezne smrti. Ali pozitivne dimenzije moci ne vezuju se samo za velicanstvene objekte materijalne kulture. Svaki narod slavi mnoge mocne ljude iz svoje istorije(Napoleon, Nelson, Bizmark, Aleksandar Makedonski, Karadjordje). Ono sto je, medjutim, zajednicko ljubavi, veri i moci, tim trima tajanstvenim i cesto isprepletenim silama, to je kognitivni veo tajne kojim su prekrivene. Covek moze da oseti i iskusi sta su ljubav, vera i moc. Pojmove kao sto su sloboda, pravda, jednakost, istina, takodje nije ni malo lako ontoloski definisati, ali to nas ne oslobadja teorijske obaveze da tragamo za odgovorima na pitanja o njihovoj prirodi i sadrzaju. Za razumevanje ovih pojmova vrednije od svake sazete definicije je samo traganje za odgovorima. To traganje zapocinjemo temom o bozanskoj personifikaciji moci. Nakon toga dolazi poglavlje u kome se ispituje radjanje i geneza moci, sa osnovnim etapama: moc magije; moc matrijarhata; moc patrijarhata; dolazak ratnika. Naredno poglavlje se bavi temom o moci i politickom etosu u helenskom svetu. Sa Makijavelijevom moci vladaoca zapocinje istrazivanje modernih teorija. Sa Hobsovom teorijom moci Levijatana zavrsava se prvi deo ove studije o moci. Drugi deo zapocinje se Veberovim tumacenjem moci.

Bozanska personifikacija Koncepot moci je duboko ukorenjen u osnove nase civilizacije.Medju prvim ilustracijama moci je Hesiodov spev o poslanku bogova(Zevs). Zevsova borba protiv haosa pretstavlja metaforu moci. Iz Zevsa se radjaju lepota(Apolon) i mudrost(Atina). Misao, odnosno razum i lepota, odnosno umetnost, jedino mogu da ukrote i ogranice moc. To je zato sto se misao i lepota ne mogu ubiti.

U staroslovenskoj mitologiji pandan bogu Zevsu je bog Perun takodje bog groma i munje. Po bibljiji svetac groma je sveti Ilija Gromovnik. Iz ovog mozemo videti da onaj koji ima moc drzi grom. Objasnjenje zasto se grom uzima kao simbol moci nalazimo kod Eliasa Kanetija. On pokazuje da je brzina jedno od vaznih obelezja moci kao i iznenadnost i silina.

24. Raanje i geneza moi (mo magije, matrijarhata, patrijarhata, dolazak ratnika)

Da bi smo razumeli pravu prirodu moci moramo videti kako je rodjena. O tome nam govore Herodot, Tukidit... Korene moci nalazimo jos u primitivnim drustvima tzv. Drevnom drustvu. Nauke koje su potpomogle u otkrivanju znacanje moci su arheologija, antropologija, etnologija... Bertrant de Zuvenel razlikuje nekoliko etapa u uspostavljanju prvih oblika moci: Moc magije, Moc matrijarhata i patrijarhata, Moc ratnika.

MOC MAGIJE Malinovski kaze da magija nastaje iz iskustva i ima prakticnu ulogu i svrhu. To je ono sto magiju razlikuje od prvih oblika religijskog verovanja(animizam). Pred opasnoscu odprirodnih i neprirodnih sila, ljudi na stupnju divljaka reaguje poput zivotinja (Krda). Dosta rano je uoceno da primitivne grupe gaje kultove pojedinih biljaka i zivotinja kojima su davale ulogu svetog oblika zastite TOTEMA. Totem je zajednicki simbolicki zastitnik pred silama i pretnjama koje covek nemoze da razume. Totem iskazuje i cvrstu vezu pojedinca i grupe. Zbog toga je najteza moguca kazna za coveka bila izgon. Najstariji u plemenu su oni koji su nasledili ili pokazali neka magijska umece. Magija, cini, caroljija sadrze verovanja u covekove tajanstvene mogucnosti. Magije daje coveku prakticnu moc nad izvesnim stvarima. Tako kralj je imao sposobnost da vlada zeljama ljudi pa je tako bio odgovoran za dovoljnost i sigurnost hrane ali je takodje bio kriv ako to ne obezbedi i cesto je bio zrtva tog ishoda. Svi drevni narodi verovali su u postojanje magicne moci. Pored najstarijih tumaca moci, oko njega su bili okupljeni i pojedinci koji su posedovali izvesne sposobnosti(ekstra sensi). Osnovu magijske moci cini strah, cija je glavna uloga da u drustvu ucvrsti obicaj. Pripadnik primitivnog drustva ako ne bi postovao obicaje navukao bi na sebe bes magijskih sila. Glavni cilj magijske formulacije je dakle odrzanje tradicije.

MOC MATRIJARHATA Etnolog Morgan koji je ziveo medju Irokesi indijancima, dovodi u pitanje patrijarhalni koncept moci. Uvideo je da se nasledjivanje vrsi po majcinojliniji(MATERNITET). Iz ovoga je zakljucio da su to tragovi drugacije strukture porodice od patrijarhalnog obrasca. Johan Bahofen dokazuje tezu da matrijarhat spada u raniji kulturni period nego sistem patrijarhata.

Bahofen je ubedjen da matrijarhat ne pripada jednom odredjenom narodu, nego jednom stupnju kulture. Pojava zenske moci i vlasti(GINEKOKRATIJA) ima dubok koren i da je prethodio principu Demetre, zemaljske majke. Nakon principa Demetre nastupio je princip Oca.

MOC PATRIJARHATA Patrijarhalna moc je jedno od objasnjenja najstarijeg oblikamoci. Po ovoj koncepciji, ako je porodica prva i najstarija celija drustva, onda je vlast oca prva formakomandovanja. Iz prvih oblika porodicne moci nikla je ustanova patrijarha, vlast najstarijeg. Ideju o moci Viko odredjuje kao moc oceva koji su apsolutni monarsi u svojim porodicama. Pravo oca na vlast u porodici, zasnovano je na cinu poroda i brige o njemu. U razlicitim epohama utvrdjuje se razlicito pravo roditeljske vlasti nad decom. Najcesce je u praksi roditeljska vlast svodjena na oca a ta vlast je ukljucivala vlast nad zenom i decom. Upotreba i zloupotreba ocinske vlasti nad zenom i decom zadrzala se do danas. Vlast dominacije oca jedna je od kljucnih karakteristika patrijarhalnom drustvu. Maks Veber ce utvrditi da je patrijarhalna vlast jedna od najvaznijih vidova tradicionalne vlasti. On razlikuje 3 glavna modela vlasti: Tradicionalni, Harizmatski i Birokratski. Osnovni stub moci u patrijarhaloj strukturi cini tradicija. Ocinska vlast ce posluziti i za formiranje vlasti u drustvu i drzavi. Filmer brani princip PATRIJARHAT i naziva prirodnom vlascu. On kaze da istovremeno sa izrastanjem porodica u naciju, patrijarh se transformise u kralja. Ovaj vid moci je definisao i Aristotel koji je takodje smatrao da drzava nastaje tako sto su se porodice udruzile. Aristotel medjutim razlikuje 3 oblika moci u porodici: Moc oca nad decom, Muza nad zenom, Gospodara nad robom.

MOC RATNIKA De Zuvenel nudi jednu opstu tipologiju nastanka i geneze moci. Prva politicka revolucija pretstavljala je proces u kome je ritualna vladavina starih(GERONTOKRATIJA) zamenjena dolaskom mladih i uspesnih ratnika. Sustinu te revolucije cini odbacivanje zemaljskih kultova agrarnog i matrijarhalnog drustva u korist nebeskih kultova ratnickog i patrijarhalnog drustva. Ratnicko drustvo je ucvrstilo patrijarhalno drustvo. Umesto patrijarhat moc dobijaju najhrabriji ratnici. Prvi uzrok nasilja i ratova bila je oskudica hrane, stoke, zena... Promene do koje je doslo kada su ljudi shvatili da ukoliko postede zivot protivnika mogu da dobiju roba. Najhrabriji su poceli da polazu vece pravo u podeli

ratnickog plena, pa su tako dobili ekonomsku i politicku moc. Tako su mogli da sire i svojeporodice. Zapocet je proces stvaranja prvih ratnickih aristokratija(EUPATRIDI ili PATRICIJI).

25. Mo i etos u helenskoj politikoj filozofiji

Stari grci su dobro poznavali prirodu politicke moci. Rano su otkrili njena 2 svojstva: Unutrasnju teznju