1

Dr. Zaim Bilalbegović

PORIJEKLO PORODICEBILAJBEGOVIĆ

elektronski preuredio Bilajbegović Muhamed dipl.ing

2

DRAGA RODBINO,Par mjeseci prije smrti 1986.godine moj otac rahmetli Hadži Džafer - beg mi je dao pismo u kojem je opisao sve što je znao o porijeklu naše familije. Kod preuzimanja pisma obećao sam da ću potražiti odgovore na njegova pitanja:

Ko je bio Arslan-beg?

Odakle je Arslan - beg došao u Čaplje?

Koje je naše pravo prezime?

Do ovog rata sam mislio da ima vremena za ispunjenje mojih obećanja. Međutim, kad nas je rat rasuo po cijelom svijetu, shvatio sam kako bi bilo dobro da se i preko saznanja o istoriji familije Čvršće povežemo. Zbog toga sam, još u toku rata, odlučio da što prije sakupim podatke do kojih se može doći, te da to, zajedno sa pismom mog oca pošaljem svima kako bi i Vi dopunili to sa podacima o Vama, Vašim roditeljima i potomcima, pa da sve to štampamo u jednoj knjizi i svima iz naše familije pošaljemo.

Dolaskom u Sarajevo početkom 1994.godine dobio sam stan u zgradi gdje stanuju Prof. Nedžad Hadžidedić - etno kulturolog i njegova supruga Ljiljana - kustos muzeja Koristeći njihova bogata iskustva i literaturu uspio sam da u proteklih 6,5 godina odgovorim na pitanja moga oca rahmetli Hadži Džafer - bega i da nađem korijene naše familije sve do 1444.godine, te uradim šemu "porodičnog stabla" za posljednjih 400 godina

U pismu moj otac nije naveo godine rođenja i godine smrti naših predaka, ali je naveo životne dobi u kojoj su neki od članova naše familije poginuli i u kom ratu. Na osnovu tih podataka i historijskih podataka o vremenu tih događaja, ja sam mogao približno odrediti godine rođenja i godine smrti, za starije pretke, a za mlađe ove podatke sam našao na njihovim nišanima. Za pretke Arslan - bega koristio sam isključivo podatke iz ranije objavljene literature. U očevom pismu sam dodao i neke podatke za pojedine članove familije, do kojih sam došao

3

Draga Rodbino,

Šaljem Vam ovaj materijal sa molbom da ga umnožite i pošaljete svima iz naše familije za koje znate adresu te da za sebe i svoju najužu familiju dopunite ove podatke sa Vašim podacima sve do tek rođene djece, navodeći datume rođenja za žive a za umrle i datume smrti mjesto ukopa. Dobro je da za svakog člana navedete i neke osobine po kojima je bio poznat, naročito za umrle pretke. Ako znate da neki od navedenih podataka ne odgovara, molim Vas da navedete svoj podatak i izvor podataka, kako bi navedeno mogli ispraviti. Očekujem da mi Vašu dopunu pošaljete najkasnije do konca januara 2001. godine sa vašom adresom i brojem tel. Uz mnogo, mnogo selama i sa zahvalnošću svima!

Prof. dr. Zaim Bilalbegović

4

Pismo rahmetli Hađži Džafer - bega

DRAGA DJECO,

Naša familija Bilajbeg (Bilajbegović, Bilalbegović) danas, po muškoj liniji, ima oko 60 porodica i ovaj broj se, hvala Bogu, svake godine povećava, ali se i sve više raseljavamo i sve manje poznajemo. Zato želim da vam opišem porijeklo naše familije onako kako sam ja čuo od svog oca rahmetli Zaim - bega, te što sam saznao iz drugih izvora u 80 godina svoga života

1. Otac moga djeda ARSLAN - BEG (1745 - 1812) je, za zasluge u ratu, od turskog Sultana dobio imanje na području današnjeg Čaplja kod Sanskog Mosta u veličini: "koliko može za jedan dan obići i obilježiti".

On je pošao od rijeke Sane na Roginovcu preko Bara prema potoku u Osmančevićima, zatim uz potok do iznad Osmančevića i Pašića kuća, te preko Dolova do Bajrića u visini današnje džamije, pa prema vrelu ispod Ibrišagića kuća i niz potok do rijeke Sane, a zatim uzvodno do mjesta polaska Tako je obuhvatio oko 6.000 duluma zemlje, od čega je tada više od 90 % bilo pokriveno šumom i pašnjacima (Današnje Bare su bila velika hrastova šuma, a bukove, grabove i hrastove šume sa proplancima i pašnjacima su se prostirale lijevo od pravca rijeka Sana kod Sokine kuće, vrelo Rujac, vrelo Buhinac, stara Šelića kuća pa do puta pored današnje kuće Pepe Kneževića i Zorićakuća, te niz Skele do rijeke Sane.) Na zemlji, koju je Arslan - beg dobio, živjelo je od ranije par muslimanskih porodica, koje su zadržale svoja imanja, ali više nisu plaćali porez carskim službama nego novom posjedniku zemlje. Pravoslavne porodice: Đurđevići, Šelici, Šipka, Čičići i Zorići su naseljene kasnije, radi potrebe pomoći u obradi zemlje i uzgoja stoke, a imale su kmetovski odnos prema posjedniku zemlje.

Arslan - beg je napravio kuću sa visokim kamenim zidom oko kuće i dvorišta na mjestu zvanom Gradina, iza današnje kuće Adema Bišćevića, gdje su od ranije bili ostaci rimske utvrde. Iz Anadolije u Turskoj je doveo ženu i troje djece: Ibrahim (13), Mekbulu (11) i Zejnil (8). Desetak godina kasnije umre mu žena i Arslan-beg se ponovo oženi te stekne još jednog sina Muhameda. Pod stare dane je otišao u Tursku da obiđe rodbinu i tamo je umro. Pred polazak je uvakufio 10 duluma zemlje za put između izlaza u Bare Halimovića potoka Osmančevića (današnje kućište i bašta rehmetli Rasima Bilajbega i mezarje porodice Bilajbegović), sa namjerom da se na tom zemljištu gradi Džamija1str15 .

Porodično stablo famije Bilajbegović dodatak u Excel-u

5

I

1.1. Najstariji Arslan - begov sin IBRAHIM - BEG (1782 - 1813) se mlad oženio i stekao dva sina: Mahmuta i Sulejmana. Isticao se borilačkim sposobnostima i hrabrošću. Bio je nižeg rasta i vrlo snažan, kao i otac mu Arslan - beg. Poginuo je sa tridesetak godina života u ratu Bošnjaka sa srpskim ustanicima na Zasavici, gdje je i sahranjen 2str15 .

II

1.1.1. Stariji Ibrahim - begov sin MAHMIIT - BEG (1806 - 1831) nije ostavio muških potomaka. Poginuo je u dvadeset-petoj godini života braneći imanje od jedinica"Husein kapetana Gradaščevića“ i sahranjen je na mezarju u Lužanima4str19 .

1.1.2. Mlađi Ibrahim - begov sin SULEJMAN - BEG (1810 - 1851) se, nakon progona bosanskog vezira Namik paše 1831.godine, zajedno sa amidžom Muhamed begom sklonio u Livno, a zatim preko Dalmacije prebacio u Tursku. Vratili su se na spaljeno imanje poslije poraza Gradaščevića. Sagradio je kuću na uzvišenju iznad Bara, nedaleko od ranije srušene kule uz pomoć Hasana Pašića- jednog od sinova tetke Makbule. Oženio se i stekao sinove: Redžu i Muhameda. Poginuo je kod Jajca u borbama Krajišnika sa jedinicama Omer paše Latasa.5str20

III

1.1.2.1 Stariji Sulejman-begov sin REDŽI-BEG (1846-1876) nije ostavio muških potomaka. Za života je očistio i za upotrebu osposobio vrelo ispod kuće, koje je kasnije po njemu nazvano „Redžinac“. Poginuo je mlad u borbama Bošnjaka sa srpskim ustancima u Ribniku kod Ključa, sahranjen je kod džamije u Lužanima.

1.1.2.2. Mlađi Sulejman-begov sin MUHAMED-BEG (1848-1919) je, kao drugo muško dijete u begovskoj porodici , sa dvadeset godina upućen na odsluživanje vojnog roka u vojnu školu u Tursku, što je tada trajalo 5 godina. Po završetku vojne škole ostao je dvije godine kod rodbine i obavio Hadž. (Po njemu su njegovi potomci dobili nadimak "Hadžići".) Po povratku se oženio iz porodice Cerića i u braku su stekli djecu: Ibrahima, Sulejmana, Sabida, Himzu i Pašu. Isticao se obrazovanjem i mudrošću. Bio je pravedan i uvijek spreman da pomogne drugima. Sahranjen je u bašti 9str26 .

6

IV

1.1.2.2.1. Najstariji Hadži Muhamed - begov sin IBRAHIM - BEG (1884 - 1930) se isticao vedrinom i lijepim glasom u pjesmi. Bio je nježnijeg zdravlja. Mlad se oženio i stekao djecu: Hamdiju, Seniju, Adeviju i Bilku. Umro je u Četrdeset-šestoj godini života i sahranjen je na mezarju porodice Bilajbeg u Čaplju.

1.1.2.2.2. Drugi Hadži Muhamed -begov sin SULEJMAN - BEG (1886 - 1964) se isticao pobožnošću i uvijek je bio spreman da sa drugim podijeli zlo i dobro. U braku je stekao kćerke: Šemsu, Saidu, Fadilu, Almasu i Mejru. Sahranjen je na porodičnom mezarju u Čaplju.

1.1.2.2.3. Treći Hadži Muhamed - begov sin SABID - BEG (1892 - 1954) je imao veliku ljubav prema zemlji i sam je volio raditi. Ponosio se rezultatima svog rada i trudio se da poveća imanje. Bio je sklon pomaganju bolesnim i sirotinji. U braku je stekao djecu: Fuada, Muhameda, Čamu, Mahmuta, Safiju i Esada, Sahranjen je na porodičnom mezarju u Čaplju.

1.1.2.2.4. Četvrti Hadži Muhamed - begov sin HIMZI - BEG ( - ) je bio nježnijeg zdravlja i nije volio raditi teške poslove oko zemlje. Volio je društvo i bio je sklon pomaganju bolesnim i nemoćnim U braku je stekao djecu: Zijada, Fatku, Emsuda, Pašu, Ismeta i Čamu. Isticao se mudrošću i prvi je u porodici Bilajbeg upisao sina u gimnaziju (Zijada). Savjetovao je i druge da školuju dijecu.

1.1.2.2.5 Hadži Muhamed-begova kćerka PAŠA ( . ) se udala u Sanskom Mostu za Hromalić Muharema – zvanog „Biogradlija“ i stekla je sina Muhameda i kćerke Havu, Ćamu, Hadžiju, Nafiju, Raziju. Isticala se svojom marljivošću i velikom brigom u odgoju djece. Voljela je svoju rodbinu. Sahranjena je na mezarju u Sanskom Mostu.

7

I

1.2. Drugo Arslan - begovo dijete - kćerka MAKBULE (1785 - ) se udala za Pašića u Hercegovinu (najvjerojatnije u Avtovac kod Gacka). U braku je stekla pet sinova i jednu kćerku. Kad je imanje njenog oca Arslan - bega u Čaplju bilo spaljeno 1831.godine od jedinica Husein kapetana Gradaščevića i ostalo bez odraslih muških glava (Otac Arslan-beg je otišao u Tursku i umro 1812.godine, stariji brat Ibrahim - beg je poginuo 1813. kod Šabca, mlađi brat Zejnil-beg je 1822. protjeran sa porodicom u Tursku, najmlađi brat Muhamed-beg je, zajedno sa mladim sinom brata Ibrahim-bega Sulejmanom 1831.prebjegao u Tursku, a stariji Ibrahim-begov sin Mahut-beg je poginuo braneći imanje), Makbula pošalje osamnaestogodišnjeg sina Hasana da pomogne na imanju.

Dvanaest godina kasnije, kod podjele imanja, Hasan Pašić je dobio četvrtinu imanja, oženio se i ostao da živi u Čaplju. (To je bio djed rahmetli Hasana Pašića, kojeg poznajemo).

I

1.3. Najmlađe Arslan-begovo dijete sa prvom suprugom sin ZEJNIL - BEG (1787 - ) se oženio iz porodice Kurbegovića i u braku je stekao dva sina. U vrijeme namjesnika u Bosni - Dželaludin Ali paše protjeran je u Tursku sa porodicom bez prava povratka. U Turskoj je stekao još dva sina Dvadesetak godina kasnije pomilovan je sa još pedesetak Bošnjaka i vratio se u Bosnu sa sinom Mehmedom.

Arslan - begovo imanje su podijelili tako da je Makbulin sin Hasan Pašić dobio istočni dio imanja. Do Pašića imanje je dobio Ibrahim - begov sin Sulejman-beg, a do ovoga najmlađi Arslan-begov sin Muhamed-beg. Zapadni dio imanja je dobio Zejnil-beg, odnosno njegov sin Mehmed - beg.

Tako je svako od njih dobio preko 1.200 duluma zemlje od čega dio u Barama, dio u oranicama i dio pod šumom.

Nakon podjele imanja Zejnil - beg je oženio sina od porodice Biščevića, a zatim se vratio u Tursku, gdje je i umro. (3-a ,b ,c ,d s tr 16 ,17 ,18)

8

II

1.3.3. Zejnil-begov, po redu rađanja treći sin MEHMED - BEG (1824 - ) je napravio kuću na mjestu današnje kuće Agana Mulalića i uskoro stekao sina, kojem je dao očevo ime - Zejnil. Godinu dana kasnije, nakon učešća u tuči prilikom "Đurđevdanske proslave" u Sanskom Mostu, gdje je bilo i mrtvih, napustio je Bosnu i otišao u Tursku. Tamo se ponovo oženio i formirao porodicu. Nije se više vraćao u Bosnu.

III

1.3.3.1. Mehmed - begov sin ZEJNIL - B E G /MLAĐI/ (1848 - 1915) je odrastao u majčinoj porodici Bišćevića Oženio se od porodice Alagića u Sanskom Mostu i u braku je stekao kćerku i tri sina.

Kad je Austrougarska 1908.godine pripojila Bosnu (provela aneksiju), veliki broj Bošnjaka se iselio u Tursku, među kojima je bio i Zejnil- beg, sa njegova dva starija sina. U Tursku se iselila i kćerka Begana sa dvoje djece i mužem iz porodice Krupića. Najmlađi Zejnil-begov sin Ahmet je pohađao Šerijatsku školu i otac ga ostavi, sa nešto imovine, na staranju daidži Ibri Alagiću.

IV

1.3.3.1.4. Najmlađi Zejnil-bega /mlađeg/ sin AHMETBEG /AHMET - EFENDIJA/ (1892 - 1947) se, poslije završetka Više Šerijatske škole 1914. vratio u Sanski Most i zaposlio kao glavni imam i kao matičar. Daidža Ibro Alagić mu je, za preostali dio imovine, kupio kuću u Sanskom Mostu i oženio ga od porodice Avdagića iz Starog Majdana U braku su stekli djecu: Hazima, Raziju, Nafiju i Muhameda. Umro je 1947.godine i sahranjen na gradskom mezarju.

9

V

1.3.3.1.4.1 Stariji sin Ahmet - efendije HAZIM (1916 - 1968) je kao dijete imao bolest kičme i kasnije je bio lako „malo“ pogrbljen. Inače, isticao se dobrim učenjem i završio je "Višu Gimnaziju u Banja Luci. Kao predratni komunista i prvoborac, u partizanima je stekao visok čin. Po završetku Drugog svjetskog rata bio je ministar u vladi BiH do 1948.godine, kad je, radi Informbiroa bio suđen. Kasnije je bio direktor Socijalnog osiguranja BiH. Oženio se u kasnijim godinama života sa ženom koja je imala sina iz prvog braka i usvojio ga Sam nije imao djece. (Njegov posinak danas živi u Sarajevu i nosi prezime Bilalbegović).

1.3.3.1.4.2 Mlađi sin Ahmet - efendije MUHAMED (1920 - 1977) je po završetku rata završio vojnu akademiju. Umro je u Beogradu 1977.godine u činu Pukovnika. Njegova supruga Murisa i kćerka Goranka su se 1989.godine preselile u Zagreb, gdje i sada žive. Kćerka je završila Astrofiziku i doktorirala u Americi.

1.3.3.1.4.3 Starija kćerka Ahmet-efendije RA ZIJA (1918-1991) se udala za Brkića, koji je, poslije Drugog svjetskog rata bio ambasador Jugoslavije u Turskoj a kasnije i u Saudijskoj Arabiji. Stekli su kćerke: Mensuru (udata u Beogradu - nema djece), Rejhanu (završila Medicinu i specijalizaciju iz Anesteziologije, udala se za ljekara - pedijatra Motahar Mohameda iz Afganistana, žive i rade u Londonu, imaju kćerku Ninu) i Nadu (živi u Zagrebu, nema djece).

(Razija je umrla u Beogradu 1991.godine, gdje je i sahranjena)

1.3.3.1.4.4. Mlađa ćerka Ahmet-efendije NAFIJA (1922- ) se udala u Sarajevo za Muminagića. U mlađim godinama je imala upalu pluća i primala veće doze lijekova, što joj je oštetilo sluh. U braku je stekla sina i ćerku. Sin se oženio i on ima sina i ćerku, žive u Sarajevu. Ćerka Mebrura - udata Topalovac, je bila spiker na RTV Sarajevo. Ima sina i kćerku. (U toku ovog rata Mebrura je izbjegla sa djecom u London, gdje je 1994.godine iznenada podlegla od infarkta srca.)

Jedan od unuka Zejnil - bega /mlađeg/je, poslije Prvog svjetskog rata, došao iz Turske u posjetu rodbini, oženio se u Kijevu i ostao na ženinom imanju. (To je bio djed familije Bilajbeg, koja sada živi u Kijevu).

10

I

1.4. Treći Arslan - begov sin MUHAMED-BEG (1806 - 1858) je dijete iz drugog braka. Oženio se iz Livna od porodice Sultanovića i stekao sina Džafera. U vrijeme pohoda jedinica Gradaščevića na Krajinu prebjegao je, sa mlađim sinom brata Ibrahim-bega - Sulejmanom u Livno kod ženine porodice, a kasnije preko Dalmacije u Tursku. Vratili su se dvije godine kasnije na spaljeno imanje. Sin Džafer mu se u trećoj godini života utopio u potoku vrela ispod kuće, koje je kasnije nazvano "Džaferovac". Muhamed - begu su kasnije umirala djeca sve dok sinu nije dao svoje ime - Muhamed. (Prema narodnom vjerovanju umiranje djece će prestati ako se sinu da očevo ime.) Kasnije je stekao još ćerku Raziju i sina Zaima Isticao se odvažnim držanjem i obrazovanjem. Sahranjen je na mezarju u Lužanima

II

1.4.1. Stariji Muhamed -begov sin MUHAMED - BEG /MLAĐI/ (1846-1921) se oženio ćerkom Bećir - bega Kurbegovića, zvanog "Babuka" iz Kijeva Stekao je sinove: Mehmeda, Omera i Adema Isticao se snagom i hrabrošću. Sahranjen je među prvima na ranije uvakufljenoj zemlji, stoje kasnije postalo porodično mezarje.

1.4.2. Muhamed - begova kćerka RAZIJA se udala za Jakuba Alagića iz Sanskog Mosta Stekla je dva sina i dvije kćerke.

1.4.3. Mlađi Muhamed - begov sin ZAIM - BEG (1850-1923) se dva puta ženio. Sa prvom ženom Đulsom - kćerkom Ibrahim - bega Kulenovića iz

Varcar Vakufa Mrkonjić Grada) nije imao djece . ( 7 ) s t r 2 3

11

Sa drugom ženom - Eminom, ćerkom Bećir - bega Kurbegovića, oženio se po povratku iz zarobljeništva 1880.-e godine. (8)str23

U braku su stekli desetero djece: Avdo, Nazim, Đulsa, Azemina, Fehim, Zekerija, Nura, Abid, Džafer i Hruste. Bio je vrlo otmjenog držanja i ponosan na svoje porijeklo i svoju djecu. Nije volio raditi teške fizičke poslove. Bio je obrazovan i svoju djecu je sam učio pismenosti. Služio se dobro njemačkim i turskim jezikom. Sahranjen je u bašti porodice Muratovića uz među mezarja porodice Bilajbeg. * (Zaim - beg se od djetinjstva družio sa svojim vršnjakom Muratovićem i u starijim godinama njih dvoica se dogovore da će se poslije smrti i ukopati jedan pored drugog. Kako je Muratović umro prvi, pred smrt zatraži od djece da ga ukopaju u bašti uz mezarje porodice Bilajbeg. Dvije godina kasnije umre i Zaim - beg, koji pred smrt zatraži da ga se ukopa uz mezar prijatelja u njegovoj bašti, što je, uz saglasnost obadvije porodice, i učinjeno).

III

1.4.1.1. Najstariji Muhamed - bega /mlađeg/ sin MEHMED - BEG (1888-1955) je, kao dijete, povrijedio jedno oko, a u mladim godinama mu je počeo slabiti vid i na drugom oku tako daje sa oko 50 godina potpuno obnevidio. Inače; bio je poznat kao vrlo mudar čovjek, uvijek spreman da svakog sasluša i posavjetuje. Zvali su ga iz milja "Med". U braku je stekao sina Hakiju i kćerku Zumru. Umro je u dubokoj starosti i sahranjen na porodičnom mezarju u Čaplju.

1.4.1.2, Drugi-Muhamed - bega /mlađeg/ sin OMER - BEG (1890 - 1958) se oženio od porodice Ibrišagića u Čaplju. Kako su dvije trećine imanja njegovog oca potrošene na plaćanje sudova i advokata za mlađeg brata Adema, on se, nakon ženidbe, preselio na ženino imanje. Bio je sklon uzgoju voća i bio je vrlo vrijedan zemljoradnik.

U braku je stekao djecu; Omera, Tehvidu, Aziza i Raziju. Stariji sin Omer - zvani Omerica je poginuo 1943.godine u sedamnaestoj godini života. 10 str28

Omer - beg je sahranjen na Ibrišagića i Bajrića mezarju.

1.4.1.3. Najmlađi Muhamed - bega/mlađeg/ sin ADEM - BEG (1893-1943) je 1919.godine na narodnom skupu u Hrustovu pobijedio u "bacanju kamena s ramena", što su Srbi iz Tomine, poneseni uvjerenjem o vlastitoj snazi nakon formiranja Kraljevine SHS, doživjeli kao uvredu. Kada je Adem-beg, na

12

povratku kući, prolazio kroz Tominu, napadne ga više mladića. U tuči Adem-beg ubode nožem jednog od napadača, od čega je ovaj kasnije i podlegao. Kako je to bilo u prvim danima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Adema prvostepeni sud osudi na smrt. Kasnije se šest godina vodio sudski postupak u Bihaću i Beogradu, da bi Adem na kraju bio oslobođen. Za troškove advokata i suda, Muhamed-beg i njegova djeca su prodali dvije trećine imanja Ostala je jedna trećina za sina Mehmed-bega radi njegovog slabog vida

Po povratku iz zatvora Adem-beg se oženio sa Zumrom i u braku su stekli sina Rasima i dvije kćerke. Kuću je napravio, po dogovoru sa džematom, na ranije uvakufljenoj zemlji. Inače, isticao se cijeli život hrabrošću i snagom te lijepim glasom u pjesmi. Poginuo je 1943.godine pri prolasku kroz Tominu, ubijen iz zasjede, najvjerovatnije od četnika, koji mu nisu mogli oprostiti raniju hrabrost i nisu mogli zaboraviti svoje poraze.

1.4.3.1. Najstarije Zaim - begovo dijete - sin AVDO (1881 - 1882) je umro u prvoj godini života.

1.4.3.2. Drugo Zaim - begovo dijete - sin NAZIM - BEG (1883 - 1942) se oženio od porodice Bećirbegovića iz Gornje Sanice i stekli su djecu: Fatimu, Ahmeta, Hamida i Ibrahima. Bio je poznat kao vrlo vrijedan zemljoradnik i pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne drugima Brinuo se o svojoj majci Emini sve do njene smrti 1939.godine. Poginuo je 1942.godine od njemačkog snajperiste, kad je noću upalio šibicu da vidi je li vrijeme za ramazanski sehur. Sahranjen je na porodičnom mezarju u Čaplju.

1.4.3.3. Treće Zaim - begovo dijete – kćerka ĐULSA (1885 - 1902) je umrla u sedamnaestoj godini života Nije bila udata.

1.4.3.4. Četvrto Zaim - begovo dijete - kćerka AZEMINA (1887 - 1889) je umrla u drugoj godini života

13

1.4.3.5. Peto Zaim - begovo dijete - sin FEHIM-BEG (1894 - 1919) je bio oženjen Elifom. Stekli su sina Esada i kćerku Emsu. Umro je u dvadeset-petoj godini života od posljedica povreda u Prvom svjetskom ratu.

(Elifase kasnije udala za Kurbegovića Nuriju i stekli su sina Saida i kćerku Pašu).

1.4.3.6. Šesto Zaim - begovo dijete - sin ZEKERIJA (1897 - 1918) je umro nakon povratka iz Prvog svjetskog rata u dvadeset-prvoj godini života. Nije bio oženjen.

1.4.3.7. Sedmo Zaim - begovo dijete - kćerka NURA (1899 - 1947) se udala za Hasu Avdagića u Sanskom Mostu i stekla je djecu: Džehvu, Sulejmana, Muharemai Hamdiju. Isticala se velikom brigom za familiju i lijepim odgojem djece. Sahranjena je na mezarju u Sanskom Mostu.

1.4.3.8. Osmo Zaim - begovo dijete - sin ABID -BEG (1901 - 1943) se dva puta ženio. Sa prvom ženom je stekao sina Fehima, a sa drugom ženom- mlađom sestrom supruge od brata Hruste, Ališić Pašom je stekao djecu: Nuru, Fadila, Fadilu i Nazifa

Bio je vrlo vrijedan i bio je poznat kao dobar majstor za gradnju kuća U toku rata 1943.godine je zimi ronio u rijeci Sani i vadio oružje i municiju za potrebe partizana, što je i dovelo do razvoja težeg oboljenja i smrti. Sahranjen je na porodičnom mezarju u Čaplju.

1.4.3.9. Deveto Zaim - begovo dijete - sin DŽEEER - BEG (1905-1986) se dva puta ženio. Sa prvom suprugom Melćom - rođena Sofradžija iz Cvilina kod Foče - je stekao tri sina: Zekeriju (Zikriju), Šaćira i Zaima. Melća je umrla 1943.godine od posljedica povreda u ratu. Sa drugom ženom Raifom-rođena Begić iz Begića-je stekao djecu: Minu, Abida, Halimu, Fatimu i Huseina .

U mlađim godinama je radio kao poslovođa na Splavištu u Sanskom Mostu, a kasnije kao službenik na pilani. (Bio je vjernik i za svoje vrijeme dobro obrazovan. Volio je da pomogne drugome, ali i da traži pomoć ako mu treba Prvi je u porodici Bilajbegović upisao sina na fakultet (Zaima). Išao je na Hadž zajedno sa mlađim bratom Hrustan-begom. Sahranjen je na porodičnom mezarju u Čaplju - ispraćen od velikog broja rodbine, njegovih prijatelja i prijatelja njegove djece).

1.4.3.10. Deseto Zaim - begovo dijete - sin HRUSTAN-BEG (1907 -2003) se oženio iz Ališića sa Ališić Safijom (Safom). U braku su stekli djecu: Đulsu, Vejsila, Raziju, Asima i Seniju (Senu). Kao dijete je imao bolest kuka i kasnije

14

mu je ostala jedna noga malo kraća i slabije pokretna u kuku, radi čega nosi štap. Inače, obrazovan je i vrlo mudar, u narodu uvijek cijenjen kao vrlo pošten čovjek. U mlađim godinama je radio kao stolar, a kasnije kao službenik. Sa starijim bratom Džafer-begom je 1982.godine išao na Hadž. Supruga Safa mu je umrla 1985.godine. Od tada živi sam u kući uz česte obilaske kćerki i sina Vejsila (U toku ovog rata je bio više godina izbjeglica u Turskoj. Sada je, hvala Bogu, dobrog zdravlja i redovno ide pješice u gradsku džamiju na džumu.

(svoj život okončao 2003 godine)

Draga djeco i draga rodbino, što sam znao ja sam vam napisao. Nisam pisao o potomcima najmlađeg Arslan - begova sina Muhamed - bega iz četvrtog koljena i o potomcima najstarijeg Arslan - begova sina Ibrahim - bega iz petog koljena. Vi ove mlađe bolje znate i siguran sam da ćete to bolje opisati, a vjerovatno nešto, iz ovog što sam ja napisao i dopuniti ili ispraviti. Dugujem ispriku našim ženskim precima i potomcima, jer malo toga znamo o našim precima po ženskoj liniji. Svoje osobine najlakše upoznajemo po poznavanju svojih predaka, a u naslijeđivanju osobina jednaku važnost imaju majke kao i očevi. Zato od vas očekujem da ubuduće više pažnje posvetite praćenju i naših ženskih predaka i naših ženskih potomaka. Sto se tiče našeg prezimena, jesmo li mi Bilajbegovič ili smo BilaJbegović -ja nisam siguran u odgovor. U prvoj knjizi, od ukupno tri knjige o Sanskom Mostu, stoji da su Bilajbegovići potomci Bega, koji je došao iz Bilaja kod Bos. Petrovca. Međutim, kad je Ahmet efendija došao iz škole tvrdio je da u Turskoj nema prezime Bilaj - bej, a ima mnogo Bilal - beja, a kako se tvrdilo daje naš predak došao iz Anadolije, to je Ahmet - efendija zaključio da smo mi zapravo Bilalbegovići i on je svoju djecu tako upisao što sam i ja učinio kod upisivanja starijih sinova Zikrije i Zaima.

Nadam se da ćete Vi naći odgovore na pitanja: Koje bio Arslan - beg, odlakle je došao u Čaplje i koje je naše pravo prezime, a imat ćete, ako Bog da, više vremena od mene.

Sanski Most, januar 1986.godine

Hadži Džafer Bilajbegovič

Istorijska zbivanja u Bosni od dolaska Arslan - bega u Čaplje do Drugog svjetskog rata, povezano sa podacima iz pisma Hadži Đafer-bega o događajima u familiji .

15

(1) Iz pisma Hadži Džafer - bega:

Po dolasku u Čaplje, Arslan - beg je, zajedno sa par od ranije u Čaplju naseljenih muslimanskih porodica, koristio džamiju u Lužanima, gdje su tada živjele porodice Avdagića, Kurbegovića i Biščevića. Kasnije su Kurbegovići preselili na mjesto današnjeg Kijeva i tamo napravili džamiju, a Avdagići i Biščevići preselili u Vakuf (današnji Sanski Most). Džamija, a uz nju i mezarje, ostala je među srpskim kućama, a koristili su je samo Muslimani iz Čaplja, čekajući bolja vremena da naprave džamiju u Čaplju. Stara džamija se nalazila na uzvišenju iznad ceste sa desne strane idući od Tomine prema Čaplju, odmah iza mosta na Kijevskoj rijeci, a porušena je krajem Drugog svjetskog rata.

(2) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Po nagovoru i uz materijalnu pomoć Rusije, a pod izgovorom da se bore protiv sakupljača poreza, Srbi su u Beogradskom pašaluku 1804.godine počeli paliti i uništavati sve što je bilo muslimansko. Pod vodstvom Karađorđa ovaj pokret je uskoro zahvatio veći dio Srbije, što je kasnije nazvano "Prvi srpski ustanak". Kako je Turska u to vrijeme bila opterećena smirivanjem pobuna u Siriji i Egiptu, kao i čestim sukobima sa Rusijom, od Bošnjaka je zatraženo da uguše bunu u Srbiji. Bošnjacima je par godina uspijevalo da preko ljeta smire bunu, ali su se preko zime javljala nova žarišta i nastavljeno je sa progonom i ubijanjem muslimanskog življa po selima i u palankama, radi čega su se Muslimani povlačili u veće gradove ili iseljavali iz Srbije. Ljeti 1806.godine, udruženim srpskim i crnogorskim ustanicima, potpomognutim od Rusije, uspjelo je da na Mišaru nanesu veliki poraz Bošnjacima, kojom prilikom je poginulo mnogo bošnjačkih prvaka, među kojima i Mehmed paša Kulinović (Kapetan Stare Ostrovice - Kulen Vakufa, u narodnim pjesmama nazvan "Kulin kapetan"). Zimi 1807. ustanici su zauzeli i Beograd, a Karađorđe se proglasio "Vođom sveg srblja". Narednih par godina ustanici su zauzeli i bosanske gradove: Uzice, Požegu, Čačak, Valjevo, Loznicu, Šabac i Više grad, gdje su 50 do 70% stanovnika bili Muslimani.

Početkom 1813.godine u Bosnu je za Vezira došao Ali paša Derendelija, koji se, na čelu Bošnjaka, uputio u odlučni obračun sa ustanicima. Istovremeno je i Veliki vezir Huršid paša pošao sa, turskom vojskom od Niša prema Beogradu.

Nakon proboja obrambenih linija ustanika kod Višegrada i Loznice, Bošnjake je na Zasavici kod Šabca dočekalo 20.000 dobro naoružanih ustanika, potpomognutih sa ruskom opremom i oficirskim kadrom. U bitci prsa u prsa većina ustanika je ostala na bojnom polju, a preživjeli su potražili spas bjekstvom preko Save u Austrougarsku, među kojima je bio i Karađorđe. ‚

16

Poslije ove pobjede Bošnjaci su za narednih desetak dana stigli do Beograda i osvojili ga prije dolaska turske vojske, što je Veliki vezir doživio kao poniženje. U želji da se osveti hrabrim Bošnjacima, pozvao ih je na svečanu večeru i pripremio izazivanje nereda i pogubljenje, bošnjačkih prvaka. Bošnjaci se odazovu pozivu, ali svaki, povede sa sobom po desetak najhrabrijih boraca, što je Velikom veziru pokvarilo pakleni plan. Zato on izda naredbu o pomilovanju svih Srba, učesnika u buni i oslobađanju svili zarobljenih, te stavljanju. pod zaštitu srpske imovine, bez obzira što je veliki dio te imovine u prethodnih par godina bio opljačkan od pogubljenih ili protjeranih Muslimana. Par mjeseci kasnije Veliki vezir je na čelo kneževina u Beogradskom pašaluku postavio ranije knezove, a 1815. godine knez Šumadije Miloš Obrenović, jedan od vođa bune 1913., je proglašen za "Velikog kneza" i postavljen na mjesto "Turskog zastupnika" u Beogradskom pašaluku, čime je i zvanično Srbija dobila autonomiju. Gradovi: Uzice, Požega, Valjevo, Čačak, Loznica, Šabac i Višegrad su 1813. vraćeni Bosni i ostali su u sastavu Zvorničkog sandžaka do 1832.godine. Turci su 1829.godine, poslije poraza u ratu sa Rusijom "Jedrenskim mirom" obećali pripajanje ovih gradova Srbiji, a Miloš Obrenović je dobio zvanje "Naslijednog kneza Srbije". Bošnjaci nisu prihvatali oduzimanje ovih teritorija Bosni, što je bio jedan od razloga pokreta Bošnjaka za autonomiju pod vodstvom Husein - bega Gradaščevića 1831 - 32. godine. Nakon poraza Bošnjaka od strane Turske vojske na Sarajevskom polju navedeni gradovi, osim Više grada, su pripojeni Srbiji, da bi u narednih 5 godina 80 % džamija u ovim gradovima bilo porušeno, a većina Muslimana protjerana u Bosnu. Kod ponovljene bune u Srbiji 1876.godine, za što je dala povoda inscenirana pogibija srpske djevojke na Čukur Česmi u Beogradu, srpska vojska je, prema njihovom zvaničnom izvještaju, za tri dana pogubila preko 100.000 Muslimana na području Niša, Vranja, Pirota i Prokuplja. Nastavljena je opšta hajka na sve što nije srpsko, tako da za narednih par godina na području cijele Srbije nije bilo bezbjednog mjesta za pripadnike islamske vjere i nije bilo islamskih institucija. Ovakvo ponašanje Srba je opredijelilo i njihove prijatelje da na Berlinskom kongresu 1878.godine glasaju protiv formiranja "Velike Srbije" i pripajanja Bosne Srbiji, te je Austrougarska dobila pravo da zaposjedne Bosnu. (Ovo nas podsjeća na ponašanje Srba u ovom ratu, kad su ih evropski političari podsticali i svojim ponašanjem omogućili im da zaposjednu Srebrenicu, Žepu i Goražde, da bi, nakon genocidnog ponašanja Srba u Srebrenici i pogubljenja petnaestak hiljada nedužnih civila Bošnjaka, morali stati u zaštitu Goražda). Na Zasavici kod Šabca je palo više hiljada Bošnjaka, među kojima, kao oficir i najstariji Arslan -begov sin rahmetli Ibrahim - beg, o čemu je svjedočio i njegov nišan u lijepo uređenom i do 1932.godine održavanom mezarju bosanskih Šehida, na mjestu bitke.

17

(3) Podaci iz pisma uklopljeni u historijske podatke:

(3.a.) Početkom 1820.-e godine za namjesnika Bosne je došao Dželaludim Ali paša. Za nepune tri godine vladanja pogubio je tridesetak najuglednijih bošnjaka među kojima i Ahmed-bega Kulinovića-- kapetana Stare Ostrovice (Kulen Vakufa), njegovog amidžu Bajbut Ali - bega -kapetana Nove Varoši (Bosanskog Petrovca), te kapetane Krupe, Dervente, Maglaja, Srebrenice, Gradačca i Prijepolja, pa i glasovitog Šejha Bhamiju Žepčaka. Mnoge je i protjerao u Tursku, među kojima i kapetana Bišća (Bihaća), Ostrošca i Sanskog Mosta. Dva mjeseca poslije progona navedenih kapetana, na prijave Bošnjaka Dželaludin Ali paša je dobio premještaj u Rumeliju, a par dana kasnije i nalog da ispije otrov, što je on i učinio. Umro je u velikim mukama u Travniku.

Novi namjesnik nije insistirao na provođenju odluka svog prethodnika, te su se kapetani Bišća i Ostrošca vratili na raniju dužnost bez posljedica. Samo je u kapetaniji "Džisri Sana" (most na Sani) ostao novopostavljeni kapetan Husein - beg Čekić, koji je obavljao tu dužnost sve do ukidanja kapetanije 1834.godine, kad su se Čekići preselili na svoja imanja u Vakuf (današnji Sanski Most).

(3.b.) Kapetanija "Džisri Sana" (Sanski Most) se nalazila jedan kilometar uzvodno od mjesta Palanka (Današnja Tomina), na mjestu današnjeg mosta između Tomine i Vrhpolja. Sačinjavali su je zidana kula na četiri kata sa četiri topa i han u neposrednoj blizini. Kula je u narodu bila poznata kao "Miral - begova kula", prozvana tako vjerovatno po graditelju kule i prvom Kapetanu Miral - begu Kurdbegu.

(3.c.) Za Kurbegoviće se zna da su imanje na području današnjeg Kijeva dobili nakon poraza turske vojske pod Siskom 1593.-e godine. Naime, 1569. godine Veliki vezir Mehmed paša Sokolović je za hercegovačkog Sandžak - bega postavio svog najstarijeg sina iz prvog braka Kurd - bega, za čije vladavine je podignut i most na Trebišnjici u današnjem Trebinju - kasnije nazvan Rizvanbegovića most Nakon njegove prerane smrti, u sjećanju na sina, Mehmed paša Sokolović je, pored mosta, podigao i karavan šaraj, što je predstavljalo osnov za kasniji razvoj grada Trebinja.

U vrijeme napada turske vojske na Sisak 1593.godine, pod votstvom tadašnjeg namjesnika Bosne Gazi Hasan paše (za njega se tvrdi daje porijeklom iz Lužaca (Lužana) kod Čaplja od porodice Predojevića).

U napadu na Sisak je sa svojim jedinicama učestvovao i kliski namjesnik - mladi sin Mehmed paše Sokolovića Sultan - zađe Mustafa pasa (sin Sultanije), sa kojim je pošao i sin njegovog starijeg brata Kurd - bega. I pored toga što turskoj vojsci nije stigla pomoć iz Rumelije - kako je bilo predviđeno, Gazi Hasan paša se upustio u bitku sa daleko jačim neprijateljem. Bio je poražen, a u bitci je poginulo desetak hiljada boraca, među kojima i Gazi Hasan paša i Sultan -zađe Mustafa paša.

18

U Turskoj je, do pred kraj osamnaestog vijeka, bilo uobičajeno da se hrabrim borcima poslije bitke dodjeljuju imanja na novoosvojenim područjima. Međutim, u ovom boju nije bilo- osvojenih područja pa su hrabrim preživjelim borcima data imanja na području Bosne, među kojima je bilo i dosta stranaca, kao što je bio i sin Kurd - bega, koji je dobio imanje na području između Lužaca i Palanke (današnjih Lužana i Tomine).

Nezadovoljni Bošnjaci su se protivili podjeli imanja u Bosni strancima, kad im se imanja mogu davati u drugim ejaletima Carstva - manje izloženim stalnom ratovanju, što je bilo prihvaćeno od Sultana i ubuduće, za zasluge u ratu, imanja u Bosni su mogli dobiti samo zasluženi Bošnjaci. Potomci Kurd - bega su kasnije dobili prezime Kurdbeg, odnosno Kurbeg (Kurbegović).

(3.d.) Zejnil - beg je bio oženjen kćerkom Mustafa - bega Kurbegovića, posljednjeg kapetana kapetanije "Džisri Sana" iz porodice Kurbegovića. Kako Mustafa - beg nije imao muške djece, u vrijeme njegove bolesti na mjestu Kapetana zamjenjivao ga je sestrić - mlađi sin Rustem -bega iz Bihaća Murat - beg, a povremeno i zet Zejnil - beg Bilajbeg.

Putujući, Rustem - begov sin Murat - beg se zagledao u djevojku u Tržcu i obećao joj da će doći po nju. To je po povratku, ispričao svom starijem bratu Mustaj - begu, kapetanu Bišća. Brat mu predloži da pozovu još par prijatelja i da odu kao trgovci u Tržac po djevojku. Tako na put pođu braća Rustem - begovići, Zejnil - beg Bilajbeg i Kapetan Ostrošca mladi Murat - beg Beširević. U Tržcu su, po svom izgledu, kao trgovci bili sumnjivi, te straža pokuša da ih pritvori, na što se Krajišnici prihvate oružja, povezu stražu i Tržac napuste bez djevojke. Kako je neko od njih bio prepoznat, iz Tržca stigne prijava bosanskom namjesniku da su Bošnjaci izvršili oružani prepad na Tržac, čime se krši ranije potpisani mirovni ugovor između Turske i Austrougarske. Da tužba ne bi stigla do Sultana, Dželaludin Ali paša 27.09.1822.godine donese odluku prema kojoj se svi učesnici progone u Tursku sa svojim porodicama, bez prava na povratak. Braća Rustembegovići i Murat - beg Beširević prebjegnu u Hrvatsku, a Bilajbeg Zejnil - bega sa ženom i dvoje djece sprovedu u Tursku.

1839. godine novoimenovani Sultan Abdulmedžid I je donio tanzimat (zakon) po kome se, između ostalih odredbi, donosi i odredba o pravu podjele, za zasluge stečenih imanja, na sve potomke. Naime, prije donošenja ove odredbe pravo na, za zasluge stečeno imanje se prenosilo samo na najstarijeg sina. To je bio razlog da su spahijski (begovski) sinovi - svi osim najstarijeg, svoju budućnost gledali u učenju borilačkih vještina, kako bi i sami u novim osvajačkim pohodima mogli steći pravo na vlastiti posjed.

1843.godine Sultan Abdulmedžid je donio ukaz o pomilovanju većeg broja od ranije protjeranih Bošnjaka, među kojima je bio i Zejnil - beg.

19

(4) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Krajem osamnaestog stoljeća došlo je do slabljenja turske moći, što su iskoristile mnoge pokrajine i povele borbu za osamostaljenje, kao što je učinila i Srbija. U cilju oporavka Sultani su planirali reorganizaciju vojske (ukidanje janjičarskog vojnog reda i uvođenje redovnog služenja vojnog roka za sve zdrave muške podanike Carstva u dobi od 20 do 25 godina), kao i izmjenu organizacije civilne vlasti (ukidanje spahijskog sistema i uvođenje savremenijeg oblika organizacije vlasti te podsticanje bržeg razvoja zanatstva, trgovine i industrije). Bošnjaci su se opirali novinama, a naročito reorganizaciji vojske sve do 1826. godine, kada se Sultan Mahmud n silom obračunao sa janjičarima u Istambulu, a početkom 1827.godine poslao u Bosnu jake vojne snage pod vodstvom novog namjesnika Abdulrahim paše, koji je za godinu dana pogubio sve janjičarske prvake u Bosni, ali i veći broj Bošnjaka, koji nisu prihvatali novine. Sredinom 1828. godine Bošnjaci se pobune i protjeraju Abdulrahim pašu, te Sultan imenuje za Bosnu novog Vezira - pomirljivog Morali Namik pašu. Nezadovoljni Kapetani i Ajani Bosne se sastanu u Tuzli početkom 1831.godine i dogovore o pokretanju postupka za autonomiju Bosne. Na čelo pokreta izaberu mladog kapetana Gradačca Husein - bega Gradaščevića. Sa odlukom, "da se pribjegne primjeni sile u koliko Sultan ne prihvati zahtjeve Bošnjaka", nije se slagala većina hercegovačkih prvaka na čelu sa Ali agom Rizvanbegovićem, te više krajiških prvaka na čelu sa Ibrahim - begom Sulejmanpašićem.

Kako iz Carigrada nije stizao odgovor na postavljene zahtjeve, organizatori pokreta zatraže od Namik paše da napusti Bosnu ili će biti silom protjeran. Ne prihvatajući primjenu sile protiv turskog Vezira, Krajišnici sakupe vojsku i krenu u pomoć Namik paši, ali se on predao jedinicama Gradaščevića prije dolaska Krajišnika, te se ovi, bez borbe raziđu. Namik paša je sa porodicom i pratnjom bio premješten iz Travnika u Vitez, odakle je, nakon mjesec dana, preko Dalmacije prebjegao u Stolac kod Ali age Rizvanbegovića, a zatim u Istambul. Odlaskom turskog namjesnika Husein- beg je praktično preuzeo vlast. U isto vrijeme je i Mustafa paša skadarski organizirao pokret za autonomiju Albanije, te Bošnjaci odluče da se udruže sa Albancima. Kad je Sultan u maju 1831.godine poslao Velikog vezira Mehmed Rešid-pašu da uguši pokrete u Albaniji i Bosni, Bošnjaci sakupe oko 25.000 boraca i krenu u pomoć Mustafa paši. Do bitke je došlo prije dolaska Bošnjaka, jer je Mustafa paša bio siguran u snagu svojih 40.000 boraca, ali pretrpi poraz i povuče se sa ostatkom vojske u tvrđavu Skadar. Veliki vezir krene pred Bošnjake i do sukoba dođe na Kosovu kod Štimlja, gdje Bošnjaci potpuno poraze Velikog vezira i zaplijene svu vojnu opremu. Poraženi Veliki vezir privremeno prihvati zahtjeve Bošnjaka o autonomiji Bosne i imenovanju Husein - bega Gradaščevića za Vezira u Bosni, te se Bošnjaci zadovoljni vrate. Gradaščević, ponosan na postignuti uspjeh, odmah po povratku krene u obračun sa svim protivnicima pokreta. Jedinice Gradaščevića u Krajini popale imanja i pogube sve prvake, koji su se ranije stavili na stranu turskog Vezira, a koji se nisu blagovremeno, preko Dalmacije prebacili u Tursku.

Tako je poginuo i stariji Ibrahim - begov sin Mahmut - beg, a Arslan - begovo imanje je spaljeno.

20

Hercegovački prvaci su se sklonili u tvrđavu Stolac, koju jedinice Gradaščeviča nisu mogle osvojiti, ali su po Hercegovini popalili imanja svih protivnika pokreta.

Međusobna obračunavanja u Bosni dala su vremena Sultanu i Velikom veziru da sakupe novu vojsku i daje, pod vodstvom novoimenovanog Vezira Bosne Mahmud Hamid paše, pošalju protiv Bošnjaka. Husein - beg Gradaščević, koji se potpisivao kao "Husein paša" ili "Husein Vezir od Bosne", a u narodu je prozvan "Zmaj od Bosne", počne sakupljati jedinice rasute po Bosni i Hercegovini i slati ih pred tursku vojsku, kako bi dobio na vremenu da sakupi veću vojsku za konačni obračun sa jedinicama Mahmud Hamid paše. Međutim, njegova oholost poslije izvojevane pobjede kod Stimlja i pokazana bezobzirnost u obračunu sa neistomišljenicima, odvratili su od njega i mnoge od ranijih pristalica pokreta, tako daje u odlučujuću bitku sa turskom vojskom na Sarajevskom polju pošao sa samo 3.000 boraca. Velikom ličnom hrabrošću i nevjerovatnim junaštvom njegovih suboraca uspio je da zaustavi napredovanje turskih snaga sve do stizanja pomoći turskoj vojsci dolaskom hercegovačkih jedinica pod votstvom Ali age Rizvanbegovića i Smail age Čangića.

Poražen, Gradaščević je, sa pedesetak svojih pristaša, pobjegao preko Save u Austrougarsku, a nakon par mjeseci i obećane amnestije otputovao u Istambul, gdje je uskoro i umro - najvjerovatnije otrovan. Tako je neslavno završio pokret Bošnjaka za autonomiju, što je Bosna platila pogibijom velikog broja pristalica pokreta ali i pogibijom većeg broja protivnika oružanog sukoba sa Turskom, porušenim kulama i uništenim imanjima.

Za pruženu pomoć u slamanju otpora Bošnjaka uključenih u pokret za autonomiju, Ali aga Rizvanbegović je 1833. godine od Sultana Mahmuda II dobio zvanje "Paša" sa upravom nad Hercegovinom, koja je izdvojena iz Bosanskog ejaleta kao zaseban "Mutesafirluk", a Smajil aga Čengić je dobio zvanje "Carski kapidžibaša", što je bio visoki vojni čin u Turskoj.

(5) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Mihailo (Mijo) Latas, rođen 1806.godine u Lici, Hrvat pravoslavne vjere, kao kadet podoficirske škole u Gospiću, 1827. godine, u strahu od odgovornosti za gubitak na kartama povjerene mu vojne imovine (a prema hrvatskim navodima - nakon ubistva vjerenika drage mu djevojke u dvoboju), prebjegne u Bosnu te poslije par godina boravka u Banja Luci i Sarajevu, za koje vrijeme je naučio turski, primio Islam i uzeo ime Omer, ode u Istambul, gdje bude postavljen za jednog od vaspitača Sultanovom sinu Abdulmedžidu. Kad je Abdulmedžid 1839. godine postao Sultan, unaprijedi Latasa u zvanje paše. U izvršavanju vojnih zadataka, a posebno u gušenju pobuna Latas se isticao nemilosrdnim obračunavanjem sa pobunjenicima, a naročito ako se radilo o pripadnicima islamske vjere. Tako je i Sultanov nalog 1850.-e godine: "da smiri neposlušne Bošnjake", sa zadovoljstvom prihvatio.

Odmah po dolasku u Bosnu počeo se obračunavati pojedinačno sa prvacima pojedinih pokrajina, tražeći podršku od drugih, da bi kasnije i ove proglašavao buntovnicima. Za godinu dana je pogubio oko 2.500 istaknutih Bošnjaka, među kojima

21

i Ali pašu Rizvanbegovića, te poslao na sud u Istmbul stotine onih koji su mu se predali bez borbe, od kojih je većina pogubljena u putu do Istambula, a na sud je stiglo samo njih 154. Od svih proglašenih za buntovnike je oduzimao imovinu. Nakon obračuna sa svim Bošnjacima, koji su nešto značili po ugledu ili imovini, uveo je i služenje vojnog roka kao obavezu za sve zdrave mladiće između 20 i 25 godina života, ali samo za djecu Bošnjaka. Proveo je i reorganizaciju civilne vlasti tako što je Bosnu podijelio na kajmekamluke (okruge), pripojivši i Hercegovinu Bosni kao jedan okrug. Na čelo okruga: Sarajevo, Travnik, Banja Luka, Bihać, Zvoraik, Hercegovina i Novi Pazar postavio je Turke, koje su Bošnjaci nazivali nepopularnim imenom "Turkuše".

Tako je, intervencijom Omer paše Latasa, Turska konačno slomila otpor Bošnjaka i sahranila njihove želje i napore da za Bosnu obezbjede autonomiju. Time je sa političke scene nestala i snaga Bosne, koja je stoljećima turskom carstvu čuvala i sačuvala zapadne granice.

Turkuše su Bosnu gledale samo kao izvor vlastitog bogaćenja, a vlast su provodili po principu: "zavadi pa vladaj". Nastupilo je vrijeme razdora između pripadnika pojedinih religija podsticano uticajem nacionalnih ideologija okolnih zemalja. Pojavila su se pogrdna imena: balija, vlah, šokac. Stvoreni su uslovi za pojavu seljačkih buna, a što je na kraju rezultiralo i okupacijom Bosne od Austrougarske 1878. godine.

Nakon odlaska sa vlasti Abdulmedžida 1861.godine, Omer paša Latas je pao u nemilost kod novog Sultana Abdulaziza i 1871. godine je umro nasilnom smrću, a njegovo ogromno bogatstvo, sakupljano ubijanjem i progonom drugih, pripalo je carskoj blagajni.

(6) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Početkom devetnaestog stoljeća u turskom carstvu se ukidaju spahiluci. Mijenjaju se odnosi između vlasnika zemlje i zaposlene radne snage. Naime, radna snaga na spahijskim (begovskim) imanjima je uglavnom regrutovana od hrišćana, koji u turskom carstvu nisu išli u rat. Odnos između spahija i zaposlenih radnika je bio najamnički. Da bi zadržali radnu snagu, spahije su često dobrim radnicima davali manje parcele i pomagali im da naprave kuće i formiraju porodicu, ali su i ustupljeno zemljište i kuća ostajali i dalje u vlasništvu spahije. Državni porez na kompletnu imovinu je plaćao-spahija uz obavezu i da na svaki poziv u rat, pođe i povede određeni broj ljudi, a što je ovisilo o veličini posjeda. Ukidanjem spahiluka uvodi se čitlučki odnos između čifluk sahibije (vlasnika zemlje) i čifčije (kmeta). U novim timarskim odnosima korisnici zemljišta su bili obavezni da vlasniku zemlje daju godišnje 1/9 od uroda u naturi i vrijednost od 1/10 da daju državi kao porez, te da u toku godine rade određeni broj dana kod vlasnika zemlje na njegovim imanjima.

Ovakav odnos između korisnika i vlasnika zemlje korisnicima nije odgovarao, jer su ih vlasnici zemlje mogli angažirati na svojim imanjima više dana u najkritičnije vrijeme za poljske radove, čime su zapostavljali poslove na preuzetim posjedima. Radi

22

toga se u turskom carstvu 1848.godine donosi zakon po kome korisnici zemlje plaćaju vlasniku zemlje samo u naturi, što znači da se vlasniku zemlje davala 1/3 od uroda žita i 1/3 od uzgojene stoke, a ostala je i dalje obaveza plaćanja državi 1/10 vrijednosti uroda kao porez. Kako su ovim zakonom bili oštećeni korisnici slabo kvalitetne zemlje, uskoro je uvedeno klasificiranje zemljišta i naknada u naturi se kretala od 1/2 uroda sa zemljišta I klase do 1/5 uroda sa zemljišta IV klase.

Za sakupljanje državnog poreza u vrijednosti od LIO uroda nije bilo dovoljno službenika, te je uvedeno u praksu da se sakupljanje ovog poreza daje u zakup pojedincima, koji su u narodu nazvani nepopularnim imenom „haračlije". Haračlije su često kod sakupljanja poreza koristile silu, što je često bio povod za sukobe, pa i javljanje seljačkih buna Pobune su podsticane i od javnih i tajnih organizacija, koje su Srbija, Crna Gora i Rusija, a kasnije i Austrougarska, organizirale među hrišćanima u Bosni. Podsticaji na pobune su naročito uzeli maha poslije usvajanja Memoranduma srpske vlade 1844. godine pod imenom "Načertanije", a još više poslije donošenja "Ustava o političkoj propagandi u slavenoturskim zemljama" iz 1849.godine.

Jedna od većih buna kršćana u Bosanskoj Krajini je bila 1858.godine pod vodstvom Petra Petrovića, zvanog "Pecije". Kao odgovor na bune, Turska je u Bosni mijenjala organizaciju civilne vlasti, uključujući sve više i hrišćane u vlast. Međutim i pored toga bune su bile sve češće, što se obično završavalo paljenjem i pljačkom isturenih begovskih imanja, a zatim bježanjem organizatora u Srbiju ili Crnu Goru i iseljavanjem učesnika, a kasnije i njihovih porodica u okolne zemlje - najčešće u Austrougarsku.

Među bunama najširih razmjera bio je seljački ustanak od 1875. do 1878,godine, koji je počeo u Hercegovini kao "Nevesinjska puška", a zatim se proširio na istočnu i zapadnu Bosnu, Sandžak, Makedoniju i Bugarsku. Organizatori ustanica-- Srbija i Crna Gora - uskoro su se i javno deklarisale objavom rata Turskoj, u što se uključila i Rusija. U ovom ustanku su u praksi primjenjeni svi raniji planovi hrišćanskog svijeta usmjereni na progon pripadnika islamske vjere iz Evrope. Rat je posebno bio pogibeljan za pripadnike islamske vjere u Srbiji i Cmoj Gori, ali i u Bosni je stradalo oko 150.000 ljudi, razoreno je više desetina hiljada imanja i raseljeno je unutar Bosne ili u zemlje van Bosne od 150 do 200.000 stanovnika.

U jednom od okršaja Bošnjaka sa ustanicima kod Ključa 1876.godine poginuo je i stariji Sulejman -begov sin Redžo.

(7) Iz pisma Hadži Džafer - bega:

Moj Amidža Muhamed - beg je bio oženjen iz sela Kijeva od Bećir - bega Kurbegovića, zvanog "Babuka", a otac moj je bio oženjen od Ibrahim - bega Kulenovića iz Varcar Vakufa

23

(Mrkonjić Grada) i ženi njegovoj je bilo ime Đulsa. Kad je Austrougarska stekla pravo da okupira Bosnu 1878.godine, bosanski Muslimani to nisu prihvatili i organizirali su odbranu. Moji su i amidža i otac bili oficiri Otac je zarobljen u Jajcu, a amidža se povlačio pred austrijskom vojskom sve do Skadra, odakle se, iste godine, nakon pomilovanja, vratio.

Otac je otjeran u Beč u ropstvo i pričao nam je kako su austrijski vojnici jahali na konjima a zarobljenici išli pješice sve do Beča, najčešće i gladni i žedni. U Beču su ih postrojili, baška vojnike, baška oficire, kojom prilikom su izveli tri oficira i pred svima streljali. Kasnije su vojnike smjestili odvojeno od oficira u zatvore i pustili ih kući nakon pet mjeseci. Za oficire se nije znalo i svi su mislili da su ih pobili Nakon dvije godine i oficire su pustili iz zatvora. Dva mjeseca prije dolaska mog oca Zaim - bega iz zatvora, a vjerovalo se daje poginuo, otac njegove žene Đulse dođe po kćerku i odvede je. Kad je moj otac došao, stariji brat njegov Muhamed - beg ga odmah oženi sa mlađom sestrom svoje žene Eminom, koja je bila mlada od Zaim - bega 15 godina. Kad je prva žena čula za njegov povratak, ona dođe sa ocem, ali zatekne drugu ženu. Ona se slagala da ostane i pored druge žene, ali to brat mog oca nije prihvatio. Tako se Đulsa vrati sa ocem u Mrkonjić Grad. Nije se nikad razvela i nije se više udavala. Kako je bila jedinica, a otac joj bogat, on napravi u Mrkonjiću omanju džamiju na ime svoje kćerke i zvali su je "ženska džamija Bilajuša". Srušena je u toku Drugog svjetskog rata.

(8) Istorijski podaci sa komentarom:

U-vrijeme seljačkih ustanaka u Bosni od 1875. do 1878. godine Srbija i Crna Gora nisu uspjele da zagospodare Bosnom i Hercegovinom, ali je rat pokazao ranjivost turskog carstva. Svi akteri u ovom ratu, nazvanom kasnije "Istočna kriza", su željeli izvući korist. Rusija je željela zagospodariti obalama Crnog mora do ušća rijeke Dunav, a to nije mogla postići u ranijim ratovima radi učešća Bošnjaka sa 20 do 30.000 boraca, koji su, svojim načinom ratovanja i hrabrošću uticali i na druge turske trupe i nanosili velike poraze ruskim jedinicama. Aktiviranjem Srba i Crnogoraca u izazivanju buna hrišćanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Rusi su vezali Bošnjake za lokalne ratove i tako uspješnije vodili svoje ratove sa Turskom.

Srbija i Crna gora su planirale, da, uz pomoć buna hrišćana u Bosni i Hercegovini, oslabe bošnjačke snage, materijalno unište pripadnike islamske vjere i pojačaju iseljavanja Muslimana, te na kraju Bosnu pripoje svojim teritorijima. Međutim, nakon poraza srpsko - crnogorskih i ustaničkih snaga u Crnim potocima 1877. godine, Srbija i Crna Gora su se zadovoljile i privremenom autonomijom Bosne i Hercegovine u sklopu turskog carstva uz pripajanje dijelova Istočne Bosne Srbiji i Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

Bošnjaci su tražili autonomiju u sklopu turskog carstva i hrabro su branili svaku stopu svoje zemlje, uz istovremeno nastojanje da održe dobre odnose sa svim konfesijama i narodima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Austrougarska se u ovom ratu držala po strani, koristeći svaku priliku da u razgovorima sa Rusijom tajno dogovori pravo na

24

okupaciju Bosne. Istovremeno su, pružajući utočište i zaštitu svim izbjeglim iz Bosne, željeli da kod Bosanaca steknu simpatije, bez obzira na vjersku pripadnost. Nakon jednog od poraza turske vojske, Rusi su 03.marta 1878.godine izdiktirali Turskoj uslove "Sanstefanskog mira", prema kojem se, u članu 24. ističe da će Bosna i Hercegovina dobiti autonomiju u sastavu turskog carstva sa izabranim Parlamentom i Guvernerom te da će dati kmetovima pravo na trajno vlasništvo nad korištenom zemljom. (Ovo je bilo ponavljanje modela po kojem je ranije Srbija stekla samostalnost i mogućnost da na svom teritoriju za kratko vrijeme uništi sve što nije srpsko).

Zanemarujući ranije tajno i javno potpisane ugovore, a imajući u vidu barbarsko ponašanje Srba u odnosu na pripadnike, islamske vjere, na što su ih u početku i sami podsticali, Velike sile su na Berlinskom kongresu, održanom od 13.06. do 13.07. 1878.godine, u članu 25. dale mandat Austrougarskoj da "Okupira i upravlja pokrajinom Bosnom i Hercegovinom", prepuštajući upravu nad Novopazarskim sandžakom Turskoj, odnosno, ostavljajući da to riješe između sebe Srbija, Crna Gora i Turska.

Dok su se evropske sile dogovarale o sudbini Bosne bez Bošnjaka u Bosni je ključalo. Bošnjaci nisu mogli prihvatiti ponašanje Turske da ih nekome poklanja, a pogotovo nisu mogli prihvatiti cijepanje teritorija Bosne i Hercegovine. Zato je Ulema 11.aprila 1878. godine sazvala Zbor, na kojem se u Carevoj džamiji dogovorilo da se od Turske traži autonomija u sastavu turskog carstva ili će se Bosanci i bez saglasnosti Turske sami boriti za svoju autonomiju. Kako na ove zahtjeve i prijedloge nije bilo odgovora, na prijedlog Uleme 05.juna je formiran "Nacionalni odbor", koji je imenovao "Narodnu skupštinu", a u koju je iz Sarajeva ušlo 12 Muslimana, 5 Pravoslavaca, 2 Katolika i 1 Jevrej. Dogovoreno je da se još iz svih okruga bira po 1 Musliman i 1 hrišćanin. U formiranju bosanske vlasti, koja bi se brinula o sudbini Bosne, posebno su se isticali Muhamed ef. Hadžijamaković (Šejh i Muderis Gazi Husref - begova vakufa) i Kaukčija Abdulah ef. (dugogodišnji imam Begove džamije).

Turski Valija Ahmed Malizar paša i vojni komandant Veli paša su bili po strani, tvrdeći da nemaju uputstva iz Istambula, radi čega su se sve češće čuli prijedlozi da oni napuste Bosnu. Upoznata sa ovakvim stanjem, Turska pošalje Hafiz pašu za novog komandanta bošnjačke vojske, koja je imala 41 bataljon - od čega 30 bošnjačkih, 6 azijskih i 5 arnautskih, dok su svi viši oficiri bili stranci. 04.jula procurila je vijest da su Velike sile, medu kojima i Turska, dale mandat Austrougarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu, na što se cijeli grad Sarajevo uzbudio. Navečer se skupilo mnogo naroda u Begovoj džamiji i oko džamije, gdje se u svom govoru posebno istakao Salih Vilajetović, u narodu kasnije poznat kao "Hadži Lojo", inače imam i mualim, od ranije poznat po svom konzervatizmu i sukobima sa osmanskom vlašću.

Prisutnoj masi Hadžl Lojo se obratio sa pozivom na bunu i odbacivanje turske vlasti te progon austrougarskog konzula. Uz riječi: "Neka Porta daje svoj Stambol kome hoće, ali Bosnu ne može", pozvao je sve prisutne na odbranu Bosne. Narednih dana Hadžl

25

Lojo je sakupio oko sebe pedesetak naoružanih ljudi - uglavnom izbjeglica iz Nikšića, nazivajući ih svojom "gardom", te nastavljao da sakuplja novac i oružje za predstojeću odbranu. Još i prije zasjedanja Berlinskog kongresa Austrougarska se spremala za okupaciju Bosne i Hercegovine i komandovanje je povjerila baronu Generalu Filipoviću. U toku juna austrougarske snage su se počele raspoređivati na granici BiH. Nakon dobivanja mandata za okupaciju, Filipović se požurio sa početkom akcije, kako bi stigao do Sarajeva prije povezivanja pokreta za odbranu na cijelom teritoriju.

29.jula je ušao sa (sjevero – zapadne) strane iz četiri pravca i to iz Kostajnice, Gradiške, Broda i Samca, a tri dana kasnije sa još dvije kolone sa juga i to iz Vrgorca i Imotskog. Granicu BiH je prešao bez otpora, jer su na granici bile strane trupe, koje su se odmah, po naređenju iz Turske, predale. Tako je Filipović za tri dana okupirao Prijedor i Banja Luku. Na prvi otpor je naišao na Kadinim vodama kod Varcar Vakufa (Mrkonjić grada) i kod Jezera pred Jajcem, gdje su ga dočekali Bošnjaci iz Sanskog Mosta, Ključa, Varcar Vakufa i Jajca. Koristeći tešku artiljeriju austrougarske snage su uspjele za par dana stići pod Jajce. U bitci za Jajce jednoj grupi je uspjelo da probije obruč i ta se formacija povlačila pred austrijskom vojskom, uz stalno pružanje otpora, sve do istočnih granica BiH, u kojoj se nalazio i stariji Muhamed - begov sin Muhamed - beg mlađi. Drugi dio bošnjačke vojske je bio zarobljen i odveden u zarobljeništvo, među kojima je bio i mlađi Muhamed - begov sin Zaim -beg. Nakon pada Jajca austrijska vojska je imala otvoren put za Travnik i dalje do Sarajeva. Nešto bolje organiziran otpor je pružio Muhamed ef. Hadžijamaković kod Maglaja, gdje je prethodnica okupacionih snaga pretrpjela poraz. Napredovanje austrougarske vojske je zaustavljeno i kod Gračanice od Bošnjaka predvođenih Šemsekadićem. Međutim, kako ovi otpori nisu bili povezani, Filipović je ipak uspio da za 18 dana sa više strana stigne do Sarajeva i zatekne ga nespremnim za odbranu. Takvom stanju odbrane je u mnogome doprinio svojom izdajom i Hafiz paša, a vjeruje se da je i Hadži Lojo bio izdajnik, jer se i ne zna gdje se nalazio u vrijeme napada na Sarajevo. Sarajevo su branile slabo organizirane i slabo naoružane Sarajlije, od kojih je oko 400 palo na frontu ili su bili pogubljeni po ulasku okupacionih snaga, među kojima je palo i sedam braće Mulića, dok je oko 600 osuđeno i odvedeno u zatvore.

Pad Sarajeva nije značio i kraj otpora okupacionim snagama. Poslije poraza kod Jajca Hasan - beg Čekić je sakupio Bošnjake Sanskog Mosta i kod Aleksandrovca presjekao put novim austrougarskim snagama te im nanio velike gubitke. Južnim kolonama koje su nadirale iz Dalmacije, trebalo je više od dva mjeseca da zauzmu Hercegovinu, a Foča je pala tek 05.oktobra.

Krajišnici su se grupisali, nakon prolaza austrougarske vojske za Sarajevo i protjerali su austrougarske snage iz Ključa, Sanskog Mosta, Kozarca i Bihaćke Krajine, te je Filipović morao angažirati nove snage. Bihać je branio Husein-beg Karabegović, koji je u više navrata nanosio okupatoru velike gubitke, tako da im je uspjelo tek 19 septembra da uđu u Bihać, a u Veliku Kladušu tek 20.oktobra. Za

26

okupaciju Bosne i Hercegovine austrougarskoj sili sa angažovanih 300.000 vojnika trebalo je gotovo tri mjeseca. U borbama su, prema vlastitim izvještajima, izgubili 5.200 vojnika i oficira. U pružanju otpora učestvovalo je oko 90.000 Bošnjaka i oko 2.000 hrišćana, od kojih je desetak hiljada poginulo na bojnim poljima ili su bili pogubljeni po odluci prijekih sudova, dok je petnaestak hiljada odvedeno u zatvore širom Austrije, od kojih su se neki vraćali i nakon više godina.

Nakon izvršene okupacije, Austrougarska je, početkom 1879. godine, napravila popis stanovnika u Bosni i Hercegovini, prema kojem je u BiH registriramo: 496.485 stanovnika pravoslavne vjere (42,88%), Muslimana 448.613 (38,73%), Katolika 209.391 (18,08%) i 3.426 Jevreja (0,29 %). Nakon okupacije austrougarski izvještaji su otpor u Bosni i Hercegovini pripisali Hadži Loji, nazivajući to "Hadži Lojina buna", kako bi prikrili opšti otpor Bošnjaka, predvođenih Ulemom i bošnjačkom inteligencijom te učešće i ne malog broja hrišćana.

(9) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Atentat Gavrila Principa 28.juna 1914.godine na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda organiziran je od nacionalističke grupe srpskih omladinaca, poznate pod imenom "Mlada Bosna". Nakon atentata u svim većim mjestima u BiH je došlo do demonstracija protiv organiziranog nasilničkog ponašanja Srba, na što su ovi odgovarali oružanim prepadima i pljačkom. Mjesec dana poslije atentata Austrougarska je objavila rat Srbiji, što je dovelo do masovnog dezertiranja srpskih mladića iz austrougarske vojske u Bosni i do pojave sve češćih napada na isturena begovska imanja i progona muslimanskog stanovništva iz pograničnih krajeva prema Srbiji i Crnoj Gori. Od početka rata pa do kapitulacije Srbije i Crne Gore u oktobru 1915.-e godine, srpske i crnogorske vojne i paravojne jedinice su često ulazile duboko u teritorij Bosne i Hercegovine i provodile genocid nad muslimanskim stanovništvom, što je izazvalo masovna preseljavanja Muslimana u unutrašnjost Bosne. Krajem 1915.-e godine u rat su se umiješale Rusija, Francuska i Italija, te pod imenom "Antanta", počele napad na Austrougarsku sa više strana. To je natjeralo austrougarsku vojsku da se povuče sa Solunskog fronta preko Makedonije i Srbije do Bosne, a zatim i iz Bosne i Hrvatske sve do Graca. U vrijeme povlačenja kroz Bosnu, ranjeni i oboljeli Bošnjaci - austrougarski vojnici, su ostajali kod svojih kuća, a manji broj je i dezertirao.

Inače, Bošnjaci su u odbrani Austrougarske odigrali važnu ulogu zaustavljajući kod Graca nadiranje Italijana prema Beču, što se u Austriji svake godine slavi uz odavanje, vojnih počasti poginulim Bošnjacima.

U toku ovog-"Prvog svjetskog rata" više destina hiljada bošnjačkih mladića je palo na bojištima, ali još više je poginulo nedužnih civila, samo zato što su bili islamske vjere. 1917.-e godine život u Bosni je bio sve teži, nešto zbog suše, a još više zbog opustošenih imanja i preseljavanja preko 50.000 stanovnika iz jednog dijela Bosne u drugi. Pojavila se opšta nestašica i glad.

27

U toku 1917. i 1918.-e godine popaljeno je desetine hiljada muslimanskih imanja i u mnogim krajevima Bosne uništen je svaki trag o ranijem postojanju stanovnika islamske vjere, kao što je bilo na Bravsku te u velikom broju mjesta u okolini Foče, Čajniča, Goražda, Višegrada, Bjeljine, Bosanskog Petrovca, Ključa, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i mnogih drugih mjesta.

Još u vrijeme ratovanja, pristalice formiranja jedinstvene države za sve Južne Slavene, su, 1915.-e godine formirale "Jugoslovenski odbor za ujedinjenje", a 1917.godine ovaj je Odbor održao savjetovanje sa predstavnicima srbijanske vlade na Krfu i izdao "Krfsku deklaraciju", prema kojoj će se, po završetku rata pristupiti formiranju nezavisne države Srba, Hrvata i Slovenaca.

U vrijeme raspada Austrougarske monarhije u jesen 1918.godine u Zagrebu je formirano "Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca". U Plenum vijeća je ušlo i 18 predstavnika iz BiH, medu kojima su bila samo 2 Muslimana - Dr Mehmed Spalio i Hamid Svrzo. Po povratku u Bosnu članovi plenuma su formirali "Glavni odbor narodnog vijeća za BiH", a zatim i Vladu, za koju se može reći da je bila "Srpska vlada", jer su u njoj bili samo po 1 Musliman i 1 Hrvat. Koristeći prisustvo nereda i nasilja u Bosni, ova vlada je zatražila vojnu intervenciju Srbije u BiH i srpske jedinice su ušle u Višegrad početkom novembra 1918.-e godine, a već 01.decembra Vlada je zatražila od regenta Aleksandra Karađorđevića da, u ime kralja Petra, preuzme vlast u Bosni. "Ovo je uskoro poslužilo i kao povod da se proglasi ujedinjenje Srbije sa zemljama Hrvata i Slovenaca u jedinstveno "Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca", što se pisalo skraćeno "Kraljevina SHS". Tako je i BiH ušla u sastav nove jugoslovenske države, a da se Muslimane gotovo i nije spominjalo.

Provedeno nasilje nad Muslimanima i zauzimanje njihovih imanja kralj je sankcionisao dekretom u januaru 1919.-e godine, što je ostavilo desetine hiljada muslimanskih muhadžira bez prava povratka na svoje i bez sredstava za život, a najpoznatije begovske porodice dovelo na prosjački štap.

Prije Prvog svjetskog rata Muslimani su u Bosni i Hercegovini bili vlasnici na više od 90 % zemljišta, a poslije rata u vlasništvu Muslimana je ostalo manje od 40 % ukupnog zemljišta. Samo zahvaljujući uzajamnom pomaganju. Muslimani nisu doživjeli potpunu katastrofu.

Tako su se i braća Hadži Muhamed - begove žene Cerići, nakon progona sa imanja u današnjoj Lušci Palanci 1917.-e godine sklonili u Čaplje, gdje im je Hadži Muhamed - beg izdvojio nešto zemlje i pomogao da naprave kuće. U Čaplju su ostali do smrti. To su očevi rahmetli Cerić Muharema i Malića, iza kojih nije ostalo muških potomaka.

28

Kako u Lužanima u blizini džamije i mezarja nije bilo više muslimanskih kuća, a ranije uvakufljeno zemljište od Arslan - bega se još nije počelo koristiti kao mezarje, Hadži Muhamed - beg je 1918.godine, nakon smrti jednog od braće Cerića, sahranio ovog u svojoj bašti pored ceste, gdje su kasnije sahranjeni i Hadži Muhamed-beg i drugi od braće Cerića. (Nišane njihovih mezara možemo vidjeti i danas u dvorištu Sabid-begova sina Esada).

(10) Iz pisma Hadži Džafer - bega:

Kad su partizani 1943.godine oslobodili Sanski Most od fašističke okupacije, pokupili su sve osumnjičene za saradnju sa neprijateljem i odveli u Lušci Palanku na suđenje, gdje se tada nalazio štab brigade na čelu sa komandantom Miljevićem i političkim komesarom Bilalbegović Hazimom -sinom Ahmet - efendije. Među odvedenim na sud bio je i najstariji sin Omer bega Bilajbegovića zvani Omerica, kojeg je neko optužio daje, kao petnaesto- godišnji dječak pjevao 1941. godine na dan kada su ustaše pogubile veliki broj Srba u selu Čaplju. Očekujući da će suđenju osumnjičenim u Palanci prisustvovati i Hazim, Bilajbeg Omer je svom sinu Omerici savjetovao da se javi Hazimu i da mu kaže čiji je sin, te da kaže da niko od Bilajbegovića nije surađivao sa fašistima i da je dojava za njega pogrešna. U vrijeme smotre dovedenih u Palanku od strane komesara, Bilalbegovića, Omerica se javio i rekao ono što mu je otac savjetovao, na što je Hazim naredio Omerici da izađe pred stroj i uz riječi: "Imaš pravo, niko od Bilajbegovića neće surađivati sa fašistima", izvadio pištolj i ispalio dva metka u Omericu.

Kada se za ovaj događaj, po povratku preživjelih, čulo, svi su iz porodice Bilajbegović u Čaplju, prekinuli kontakt sa Hazimom sve do njegove smrti 1968.godine, kad mu je više članova naše porodice došlo na sahranu. Sahranjen je sa svim počastima prvoborca i istaknutog političara na mezarju u Sanskom Mostu.

KO JE BIO ARSLAN-BEG, ODAKLE JE DOŠAO I KOJE JE NAŠE PRAVO

PREZIME?

Snaga Osmanskog carstva je ozbiljno uzdrmana u drugoj polovini osamnaestog vijeka višegodišnjim ratovima sa Rusijom, Austrougarskom i

29

Perzijom, a što je i Sultan Abdulhamid i priznao, prihvatajući gubitak velikih teritorija potpisanim mirom sa Rusijom u Kučuk Kajnardži-u 1774.godine. To je ohrabrilo Austrougarsku i Rusiju te se dogovore da istovremeno napadnu na Osmansko carstvo sa više strana, kako bi "Turke protjerali u Malu Aziju, a osvojene teritorije podijelili".

U proljeće 1788.godine Austrougarska je prva najavila rat Turskoj i napala Bosnu iz pravca Like, kod Dubice, kod Šamca i kod Zvornika. Bošnjaci su, sa svojim snagama, zaustavili prodor austrougarske vojske na svim pravcima osim kod Dubice, po čemu je ovaj rat kasnije i nazvan "Dubički". U toku ljeta austrougarske snage su, koristeći jako topništvo, zauzele Dubicu, Gradišku i Novi, radi čega je Sultan Abdulhamid I ujesen 1788.godine poslao u Bosnu novog namjesnika Arslan Mehmed pašu.

Po dolasku u Bosnu Arslan paša sakupi Bošnjake i za 7 dana oslobodi Gradišku, ostavi u gradu ranijeg kapetana Džinić Salih-bega sa nešto posade, a sa vojskom krene na Dubicu. Dok je opsjedao Dubicu, austrougarska vojska na prevaru ponovo zauzme Gradišku. Novi Sultan Selim III to sazna i smijeni Arslan Mehmed pašu te postavi za namjesnika u Bosni Mehmed pašu Miralema, a nakon pola godine smijeni i ovoga i postavi Hadži Salih pašu, da bi i njega zamijenio poslije par mjeseci sa Jusuf pašom. Koristeći česte promjene na čelu Bošnjaka, austrougarska-vojska se utvrdila u osvojenim gradovima, a do Svištovskog mira 1791.godine su uspjeli osvojiti i Cetingrad.

Potpisanim mirom sve strane su imale pravo da zadrže osvojene teritorije. U želji da granica ostane na Uni i Savi, Turska ponudi Austrougarskoj Lapac i Srb sa svim okolnim mjestima u Lici do Kulen Vakufa, za Novi, Dubicu i Gradišku, što bude prihvaćeno. Međutim, Turska je svoje obaveze, prema dogovoru, ispunila odmah u toku 1792.godine, iseljavanjem Like, kažnjavajući i smrću protivnike dogovoru, dok se austrougarska vojska povukla iz navedena tri grada tek 1797.godine, u vrijeme napada Napoleona na Austriju. Nakon smjene sa mjesta, namjesnika Bosne, 1789., Arslan paša se priključio snagama koje su sprječavale prodor elitnih austrougarskih snaga preko Like. Na tom frontu Bošnjake je predvodio Mehmed-beg Kuli, kapetan Stare Ostrovice, koji je kasnije dobio i zvanje paše, a iz narodnih pjesama je poznat kao "Kulin Kapetan", (poginuo na Mišaru 1806.godine).

U knjizi: "Kapetanije u Bosni i Hercegovini" Hamdija Kreševljaković, na strani 184., između ostalog, navodi: "U jednoj medžmui očuvao se prepis jednog podneska Mehmed kapetana iz 1792.godine, kojim predlaže, da se jednom mustahfizu (borcu) dodijeli jedan gedik -timar (zemljišni posjed)", a što se odnosilo na Arslan-bega, sina Mehmeda (Ovo je sigurno bio i jedan od posljednjih zemljišnih posjeda dat za zasluge u ratu, jer se u Turskoj, poslije 1774.godine, pristupilo reorganizaciji vojske i prekinulo sa darivanjem

30

zemljišnih posjeda). Međutim, ostalo je još neriješeno pitanje: kako je Arslan-beg mogao dobiti imanje u Bosni, ako po porijeklu nije bio Bošnjak?

U knjizi: "Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine" od Safet-bega Bašagića, na strani 93. se ističe: "U proljeće 02.aprila 1727.godine hercegovački beglerbeg Gazi Ahmed paša Rustempašić i sin mu Rustembeg sa 4.000 plaćenika i 5.000 spahija otišli su put Perzije. Konac je bio ove vojne, daje Ahmed paša za zasluge postao beglerbeg od Rumelije i ujedno namjesnik bosanski, sin mu namjesnik na Hercegovini, a Bosna i Hercegovina, da su izgubile veliki broj vrsnih spahija".

U knjizi: "Istorija turskog carstva" od Hammera, izdanje po Smailagiću - Zagreb 1979.godine, u trećoj knjizi nastrani 134., pišući o događajima u Turskoj 1727.godine, Hammer, između ostalog, ističe: "Da se Kahet zaštiti od ponovnog upada Lezgijskih plemena Džar i Tali, bilo je, na prijedlog Mehmeda Kulija - namjesnika Kaheta ponovo izgrađena Topkara Agadž i opskrbljena posadom".

Iz navedenih podataka se vidi da se, među spahijskim sinovima, koji su otišli u rat u Perziju 1727.godine, nalazio i Mehmed - beg Kuli, mlađi brat kapetana Stare Ostrovice Mahmut - bega Kulija iz Like, te daje za zasluge u ratu dobio namjesništvo Kaheta i ostao tamo, pa prema tome i njegov sin Arslan - beg je, po ocu, bio bosanskog porijekla

Na osnovu svega navedenog mogao sam odgovoriti na tri pitanja moga oca rahmetli Hadži Džafer - bega

1. Arslan - beg (Arslan Mehmed paša) je bio sin Mehmed paše Kuli, rođenog u Lici od oca Salih-age Kuli, prvog kapetana Stare Ostrovice, a koji je 1721.godine bio postavljen u zvanju paše za kapetana Bišća te 1722.godine pogubljen po nalogu bosanskog namjesnika Abdullah paše.

2. Po završetku Dubičkog rata porodica Kuli se preselila iz Like u Bilaj (sada selo kod Bos. Petrovca). Arslan-beg je došao u Čaplje iz Bilaja, te je dobio nadimak * 'Bilajački beg", što se kasnije počelo koristiti kao prezime "Bilajbeg", odnosno Bilajbegović.

3. Ranije prezime Arslan - bega, po ocu Mehmed paši i djedu Salih - paši, je bilo: "Kuli".

PORIJEKLO PORODICE KULI

31

Nakon saznanja daje Arslan - beg porijeklom iz porodice Kuli (Kulinović) odnosno Kulenović iz Like, nastavio sam da istražujem porijeklo ove porodice.

U knjizi: "Kapetanije u Bosni i Hercegovini", Kreševljaković, na strani 181., između ostalog, ističe: "0 porijeklu Kulinovića ili Kulenovića postoje dvije verzije. Po prvoj, Kulinovići vuku lozu od Kulina Bana, a po drugoj od Mihaila Kulina, brata dužda mletačkog "Kulina". Prvu verziju zabilježio je fra Filip Lastrić u svom djelu "Epitome vetustatum Bosnensis provinciae etc." štampanom u Ankoni 1776.godine, a drugu Košta Hflrmann u dodatku svoje zbirke '"Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini". Iako je prva verzija dosta stara, ona je neosnovana, a ni druga se ne da ničim dokazati. Isto tako ni genealogija begova Kulinovića, koju donosi Hflrmann, niti je tačna, niti potpuna, makar za XVIII i XIX stoljeće. Kulinovići su morali doći u Staru Ostrovicu nešto prije 1699., a poslije 1683., iz nekog grada ili kraja koji je pao pod Veneciju. Članovi ove brojne porodice bili su kapetani Stare Ostrovice i Petrovca, te dizdari Havale i Jajca Oni su zapovijedali i palankom Čovkom.

Kapetani ove kapetanije sjedili su do iza 1791.godine u Staroj Ostrovici. Pred glavnim ulazom u ovaj grad bio je njihov odžak. Nakon gubitka Lapca i pomicanja granice u neposrednu blizinu Stare Ostrovice, prenio je kapetan (Mehmed - beg Kuli) svoje sjedište na prkose, sagradivši ondje odžak i do njega kulu.

Salih - aga Kulinović prvi je po imenu poznati kapetan Stare Ostrovice i ujedno prvi dokumentarno zajamčeni član kuće Kulinovića On se spominje u zapisnuku od 13.VIII 1699. o ustanovljenju tromeđe između Turske, Austrije i Venecije kao turski opunomoćenik s više pograničnih aga i drugih državnih funkcionera. Za njega još znamo daje 1718/19 bio paša i muhafiz Ostrovice i oko 1722. kapetan Bišća, te da ga je dao pogubiti bosanski vezir u Travniku 13.06.1722.godine“

Nasljedio gaje na mjestu kapetana Stare Ostrovice najstariji sin Mahmut - beg Kuli, koji je kasnije dobio zvanje paše, a poginuo je 1744.godine pod Hemedanom u boju protiv Perzijanaca.

32

U dvadesetoj knjizi: "Naselja i porijeklo stanovništva", pod uredništvom Jovana Cvijića, štampano od Srpske kraljevske akademije, a u opisu područja ''Bjelajsko polje i Bravsko", Petar Rađenović na strani 208., između ostalog, ističe:

"Kulenovići su u cijeloj krajini vrlo istaknuta begovska porodica, jakih i fizičkih i psihičkih osobina Kroz zadnjih dvjesto godina turske vlasti oni su stvarno upravljali ovim krajevima Zvanični predstavnici turske uprave ostajali su uvijek u zasjenku naspram moći Kulenovića Cijela PetrOvačka nahija i još nadalje, bila je njihov spahiluk. Predanje govori da su dobili spahiluk od Crnog Vrha (glamočki srez) do Kladuše. Svoje porijeklo vežu oni za Kulina Bana. No malo je vjerovamosti, da bi se predanje moglo tako dugo održati kroz onako vratolomnu prošlost Bosne. Sigurno je da su za vrijeme turske vladavine živjeli u Lici u mjestu Pišać kod Udbine. Tamo su se u čestim bojevima istakli, zadobili ugled, vijerovatno i visoke položaje. Kad je napuštena Lika prešli su u Bosnu i razmjestili se po obližnjim varošima: Glamoču, Petrovcu, Kulen Vakufu i Bihaću. Govori se da su iz Like izašla dva brata Kulenovića kao paše. Ibrahim paša je ostao u Vakufu, koji se od tada prozove Kulen - Vakuf, a brat mu Salih pasa je došao u Bilajsko polje i podigao Petrovac. S njim je došla i mati im, zvana Raži Kaduna Njen grob se nalazi pod petrovačkom gradskom džamijom. Ona je bila ta koja je dobila ferman na spahiluk, ali je morala radi toga nekoliko puta ići u Carigrad".

Opisujući porijeklo porodica u Bosanskom Petrovcu i Bjelaju (Bilaju), a koja potiču od porodice Kulenović, Rađenović ističe: "Ova porodica je vrlo razgranata, te ima više nadimaka kao što su: Bajbutović (tri kuće + 1 u Bilaju), Vodenica (tri kuće), Suvaja (jedna kuća), Šinigdžić (pet kuća), Smajilbegović (pet kuća), Alikapetanović (dvije kuće), Bukovača (jedna kuća), Idrizbegović (jedna kuća), Ibrahimpašić (jedna kuća + pet kuća u Bilaju), Bara (šest kuća), Hadžikađibegović (šest kuća) i Robinjić (jedna kuća u Bilaju). Svi oni, osim Hadžikadibegovića i Smajilbegovića a koji duže vremena, žive u Varoši, su do pred bunu (1875. do 1878.godine) bili po kulama na selima među svojim kmetovima. Od tih sela došli su im najčešće i nadimci. Tako su Vodenice živjele u selu Vodenice, Suvaje u Suvaji, Bara i Alikapetanović u Bari, Bukovača u Bukovači, Šinigdžići u Koloniću, Bajbutovići u Uncu i Čovke u Čovci".

Rađenović na kraju zaključuje: "Kulenovića danas ima preko trista kuća Razišli su se nadaleko. Tako ih ima u: Petrovcu, Kulen Vakufu, Ključu, Travniku, Prijedoru i Carigradu."

33

U istoj knjizi, u opisu područja; 'Pounje u Bosanskoj Krajini", Milan Karanović, na strani 328., između ostalog, ističe: "Najizrazitijih su starinačkih osobina razgranat begovski rod Kulenovića Znatan je dio Like bio njihov posjed". U opisu posjeda pojedinih begovskih porodica ističe da su Klišević, Lipa i Teočak bili posjedi porodice Kulenović, po kojima su članovi ove porodice i dobili nadimak (prezime): Klišević i Lipa.

Polazeći od navoda Hormana, objavljenih u drugoj knjizi '"Narodne pjesme muhamedovaca", a na stranama od 603 - 607., članovi porodice Kulenovića su prihvatili ovu verziju, prema kojoj je Mihailo Kulin 1447.godine primio Islam i ime Hidajet te daje njegov sin bio Halil paša, a sin ovoga Ibrahim paša te dalji potomci su: Tahvil paša, a zatim Ahmed paša -otac Salih paše, prvog kapetana Stare Ostrovice.

Član porodice Ahmed Kulenović je izvršio djelimične ispravke Hormanovih navoda i dopunio ih sa podacima o mlađim članovima ove porodice do 1975.godine, što je štampao u većem broju primjeraka i poslao članovima porodice da dopune sa svojim podacima (Posjedujem jedan primjerak tog napisa, pod naslovom "Kulenovići kroz stoljeća").

Upoređujući navedene podatke sa podacima iz "Istorija turskog carstva" od Joseph von Hammer-a mogao sam zaključiti da navedeni podaci ne odgovaraju istorijskim podacima iz više razloga:

1. Nijedan od navedenih paša, prije Salih paše, uz svoje ime nije pisao "Kuli".

2. Za većinu navedenih imena se zna da potiču iz različitih naroda

3. U genealogiji je uobičajeno da se, kod nesigurnih podataka, računa prosječno razlika između 2 koljena po 30 godina Ako je Mihailo Kulin prešao na Islam 1447.godine, a Salih paša u petom koljenu se pominje 1699.godine, razlika je 252 godine, što znači da se izgubilo 100 godina za koje ne znamo potomke Mihaila Kuli.

Imajući uvidu sve navedeno zaključujem da se genealoški podaci za porodicu Kulenović po Hormanu definitivno mogu odbaciti kao neadekvatni.

34

Pišući o događajima u vrijeme napada Austrougarske na Bosnu 1737.godine i pobjedi Bošnjaka kod Banja Luke te događajima poslije izvojevane pobjede, Safvet - beg Bašagić u knjizi: "Kratka uputa u istoriju Bosne i Hercegovine", na strani 101., između ostalog ističe: "Dok je Ali paša (Hećimović) boravio izvan Bosne, Mahmud paša Alipašić sakupi Skopljake, Travnjake, Jajčane, Banjalučane, Kozarčane i sve Krajišnike na Bilajskom polju, pa pohara Liku, Udbinu i sve do Kotora razbivši usput više hrvatskih četa i ugrabivši bogat plijen vrate se u Bosnu". Dalje navodi daje, kao nagradu za doprinos u pobjedi Ibrahim - bega Alipašić postavljen za Kliskog sandžak-bega.

Upoređujući navedene podatke sa podacima koje iznosi Kreševljaković u knjizi: "Kapetanije u Bosni i Hercegovini", vidimo da Safvet - beg Bašagić kapetana Stare Ostrovice Mahmud-bega Kuli naziva "Mahmud paša Alipašić", te da istim prezimenom naziva i prvog kapetana Jajca Ibrahim - bega - "Ibrahim - bega Alipašić". To znači daje Safvet - beg Bašagić znao da su oni istog porijekla i povezuje ih sa "Ali pašom", kao zajedničkim pretkom.

Kako se u istoriji Osmanskog carstva pominje više Ali paša bosanskog porijekla, analizirao sam njihove životopise, tražeći vezu sa porodicom Kuli, a prema navodima u knjizi: "Znameniti i zaslužni Hrvati od 925. do 1925.", izdanje - Zagreb 1925.

1. Ali paša Semiz, rodom iz Prače, bio namjesnik u Rumeliji, Anatoliji i Misiru, ratovao sa Austrougarskom i Perzijom, umro 1564. (Nisam našao podataka o njegovim potomcima).

2. Ali paša Sofi, porijeklom iz Bosne, bio namjesnik u Misiru i Bagdadu, vodio ratove u Perziji, umro 1571.godine. (Nema podataka o potomcima i vezom sa porodicom Kuli).

3. Ali paša Malkoč, rodom iz Bosne, bio namjesnik u više ejaleta Osmanskog carstva, postao Veliki vezir 1603.godine a umro 1604. (Nema podataka o potomcima).

4. Serdar Ali paša, rodom iz Bosne, upućen je za namjesnika u Bosnu 1659.godine, a godinu dana kasnije i za namjesnika u Temišvaru. Za serdara (glavnokomandujućeg) u Ugarskoj je postavljen 1661.godine, gdje. je ostao do 1664., kad je upućen u Damask radi smirivanja pobune, gdje mu se gubi trag. U vrijeme njegovog namjesništva u Bosni (1659 - 1663) popravljena je tvrđava u Kninu i ojačano više utvrda u Lici.

35

(Nišani našao podatke o njegovim potomcima, a moguće daje Safvet - beg Bašagić braću Ibrahim - bega (prvog kapetana Jajca od 1692.) i Salih - bega Kuli (prvog kapetana Stare Ostrovice od 1699.) smatrao sinovima Serdar Ali paše.

5. Ali paša Varvari, rodom iz sela Varvari kod Prozora, je bio namjesnik u Anatoliji 1640.-e godine, u Rumeliji 1643., u Bosni 1645., naKipru 1646. i u Sivašu 1648., gdje je od sultana Ibrahima proglašen za buntovnika, jer mu nije poslao darove za osmo vjenčanje i nije mu poslao traženu ljepoticu Perihan, vjerenicu Ibšir paše za harem. Po nalogu Sultana, Mehmed pasa Ćuprilić je bio upućen sa vojskom da pogubi Ali pašu, ali ovaj zarobi. Mehmed pašu i veže za svoj šator.

Vjerujući pismima Vrhovnog suca i drugih aga, koji su ga pozivali da dođe u Carigrad i uvede red, Ali paša krene prema. Carigradu te usput prihvati ponudu Ibšir paše da mu se pridruži, što ovaj iskoristi i na prevaru pogubi Ali pašu. Zajedno sa Ibšir pašom u napadu na Ali pašu Varvari učestvovao je i janjičarski čauš Kučuk, a koje je, prema pisanju putopisca i očevidca ovih događaja Eviije Čelebi, Ali paša Varvari nazivao svojim sinovima. Moguće je, da su ovi navodi Evlije, a koje citira i Hammer (2/357), poslužili Safvet - begu Bašagiću da braću Ibrahim - bega i Salih - bega smatra sinovima čauša Kučuk Ibrahima, odnosno unucima Ali paše Varvari. Međutim, čitajući izvještaje Evlije o događajima koji su prethodili pogubljenju Ali paše Varvari, vidi se daje Ali paša sve mlađe osobe oslovljavao sa "sine moj", iz čega se može zaključiti da najvjerovatnije i nije imao muških potomaka, odnosno da mu čauš Kučuk nije bio sin.

Imajući u vidu sve navedeno mogao sam zaključiti da se porijeklo porodice "Kuli" ne može sa sigurnosti vezati za zajedničkog pretka "Ali pašu", radi čega sam nastavio traganje o porijeklu ove porodice, te nalazim:

Pišući o kapetanima Bihaća, Kreševljaković, na strani 105., ističe da se, kao kapetan Bišća 1717. i 1719. pominje Tatar Mustafapaša. U opisu događaja tog vremena, između ostalog, ističe: "Očuvala su se dva pisma Tatar Mustafa paše. Ta su pisma pisana oko 1719. križevačkom potkapetanu Stanislavu Orehaciju". Zatim, dalje navodi: "Sačuvalo se još jedno nedatirano pismo u Zadarskom arhivu (F.CXXXII), pisano zadarskom providuru povodom nekog sužnja Mahmud - bega Ibrahimpašića", a odnosilo se na ponudu otkupa.

Ovo pismo je interesantno, jer se spominje Mahmut - beg Ibrahimpašić, a znamo daje najstarijem sinu Salih - bega Kuli bilo ime Mahmut - beg. Poznato je da su Bošnjaci iz Like često upadali duboko u teritorij Mlečana i

36

Austrougarske, kao što su i uskoci iz pograničnih krajeva upadali na teritorij Bosne, pa nas sužanjstvo Mahmut - bega ne iznenađuje. Međutim, prezime "Ibrahimpašić" upućuje na zaključak da porodica Kuli vodi porijeklo od nekog Ibrahim paše. Radi toga sam pregledao životopise svih Ibrahim paša bosanskog porijekla stotinjak godina prije ovog događaja, a prema navodima Bašagića u knjizi: "Znameniti i zaslužni Hrvati 925. - 1925.", Zagreb 1925.

1. Ibrahim paša Novošeherlija, rođen u Novom Šeheru - varošici između Tešnja i Žepča, koji je, po završetku školovanja bio imenovan 1581.godine za Beglerbega u Ruimeliji, a 1585. za namjesnika u Egiptu sa zvanjem paše. 1588.godine je oženio sultaniju Aišu, a 1595. bio postavljen za Velikog vezira. Istakao se osvajanjem Kanjiže 1601.godine, kad je, pri povratku u Carigrad, umro u Beogradu. Sahranjen je u Carigradu. (Nisam našao podataka o njegovim potomcima u Bosni).

2. Ibrahim han Sokolović, sin Velikog vezira Mehmed paše Sokolovića i sultanije Isnirhan, bio namjesnik u Bosni 1609. i 1619.godine. (Nisam mogao dovesti u vezu njegove potomke i porodicu Kuli).

3. Sarhoš lbralihim paša Memibegović, rođen u Bosni, bio bosanski namjesnik 1621. - 1622. (Njegove potomke nisam mogao dovesti u vezu sa porodicom Kuli).

4. Ibrahim paša Gabeljak, rođen u Gabeli kod Čapljine, bio bosanski namjesnik od 1645. do 1647.godine, vodio ratove u Lici i Dalmaciji. (Nisam našao podataka na osnovu kojih bi se mogao dovesti u vezu sa porodicom Kuli u Lici).

5. Ibrahim paša Tešnjak, bio namjesnik u Bosni 1667.godine. Učestvovao u više borbi u Poljskoj, Ugarskoj i Rusiji. (Nisam našao podataka o njegovim potomcima).

U Osmanskom carstvu je bilo uobičajeno da se uz svoje ime dodaje i ime oca Od ovog pravila se odstupilo u slučajevima kad se radi o osobama koje su prešle na islam i u slučajevima ako je otac pogubljen po nalogu osmanske vlasti.

37

U tim slučajevima se uz ime dodavala samo titula ili nadimak kao oznaka mjesta porijekla. Imajući ovo u vidu obratio sam posebnu pažnju na potomke pogubljenih Ibrahim pasa, među kojima se u Bosni posebno isticao Ibrahim paša, koga Bašagić navodi pod imenom Kodža Ibrahim paša, a Hommer ga navodi pod imenima: Ibrahim paša od Danaska, Kučuk Ibrahim paša, Ibrahim paša Albanac.

Radi se o janjičarskom čaušu Kučuk, koji je zajedno sa Ibšir pašom učestvovao u oslobađanju Mehmed paše Cuprilića prilikom pogubljenja Ali paše Varvari, o čemu sam pisao. U Bosni je prvi puta došao kao čauš na čelu 3.000 janjičara 1651.godine, zajedno sa bosanskim namjesnikom Sijavuš pašom, a radi zaštite Bosne od čestih upada Mletačkih jedinica i uskoka na čelu sa Petrom Smiljanićem. Janjičari su se smjestili u Lici na uzvišenju, formirajući tako naselje "Udbinu" nedaleko od izvora rječice Pišać. U narednih par godina zaustavljeno je upadanje uskoka u Bosnu, ali i Ličana na teritorij Šibenika, Zadra i Kotora (Senja). Međutim, 1654.godine Mlečani spreme jaku vojsku, koja zajedno sa uskocima napadne Knin.

Bosanski namjesnik Fadil paša Maglajac, zajedno sa Bošnjacima i janjičarima, pritekne u pomoć Kninu, razbiju napadače i zarobe više hiljada uskoka i Mlečana, od kojih 2.500 pošalju u Carigrad. Za postignut uspjeh sultan Mehmed IV nagradi janjičarskog čauša Kučuk Ibrahim -bega dodjelom imanja u Lici. Kučuk izabere zemlju oko vrela Pišać i pored samog vrela zagradi svoje dvore.

Kad je 1656.godine za Velikog vezira postavljen Mehmed paša Ćuprilić, on pozove čauša Kučuk Ibrahim - bega da mu sa njegovim janjičarima pomogne u zavođenju reda u Carigradu. Dvije godine kasnije, kod pobune paša Damaska, Anadola, Sivaša, Karamana i Ankare, Veliki vezir pošalje Murtaza pašu, koji na prevaru namami buntovnike i pogubi. U smirivanju pobune učestvovao je i kapetan Kučuk Ibrahim - beg, kome sultan Mehmed IV, nakon pogibije buntovnika Kenan paše, ponudi njegovu dvanaesto-godišnju zaručnicu, a svoju najmlađu sestru sultaniju Raziju, iz milja zvanu "Muhme". Naime, sultan Ibrahim je svoju najmlađu ćerku Raziju, godinu dana nakon rođenja, dao za vjerenicu Džafer paši, što se u carskim dvorima slavilo 7 dana Poslije pola godine Sultan naredi da se Džafer pašu pogubi radi poraza u pomorskoj bitci sa Mlečanima, a ruku svoje kćerke Razije ponudi Kenan paši. Poslije pogibije Kenan paše kao buntovnika 1658.godine, njegovu vjerenicu zajedno sa njenim dvorima na hipodromu u Carigradu je dobio Kučuk Ibrahim, koji uskoro bude postavljen za namjesnika u Damasku u zvanju paše. Kučuk Ibrahim paša se kasnije isticao u smirivanju pobune u Siriji, a 1666. i u Bagdadu, gdje je bio postavljen za namjesnika Oženio se 1662.-e godine sa sultanijom Razijom. Nakon ženidbe povremeno je i po više mjeseci sa suprugom Razijom boravio na svom imanju u

38

Lici, a 1666.godine je počeo i sa gradnjom džamije u Havali u kojoj je 1668.godine džumu klanjao i sultan Mehmed IV.

Krajem 1668.godine Ibrahim paša je postavljen za namjesnika u Egiptu, a u ljeto 1669. je pozvan na Kretu, gdje je doprinio konačnom osvajanju glavnog grada Kandije i tako okončao dvadeset-petogodišnji "Kandijski rat'' sa Mlečanima Naredne godine je postavljen za namjesnika Budima, a 1672.godine i za namjesnika u Bosni. Kasnije je često vodio ratove u Poljskoj i Ugarskoj, uvijek uz prisustvo i Bošnjaka. U Bosnu je ponovo došao za namjesnika 1678.godine. Kao namjesnika Budima 1682.godine, u zvanju II Vezira, postavljen je i za glavnokomandujućeg u Ugarskoj, gdje je za godinu dana osvojio sve gradove do Beča, osim utvrde Raba. Veliki vezir Kara Mustafa to iskoristi i organizira pohod na Beč u augustu 1683.godine. Ibrahim paša se protivio tome i predlagao je da se osvoji i Raba a da se pohod na Beč planira za proljeće naredne godine. Međutim, Veliki vezir sakupi 300.000 ratnika i krene u osvajanje Beča, a Ibrahim pašu sa 2.000 boraca ostavi da čuva most preko rijeke Rabe, nedaleko od pomenute tvrđave. Kako Veliki vezir nije redovno plaćao vojsku i nije dao da se Beč zauzme na juriš, jer bi u tom slučaju ratnici mogli zadržati za sebe veći dio osvojenog plijena, vojska se počela rasipati i poslije dva mjeseca je ostao pod Bečom samo sa 60.000 boraca, među kojima je bilo oko 15.000 Bošnjaka na čelu sa namjesnikom Bosne Hizir pašom.

U toku septembra evropske, zemlje sakupe 70.000 boraca i pod vodstvom poljskog kralja Sabjeckog pošalju u pomoć Beču. Veliki vezir je bio upozoren na dolazak križarskih jedinica, ali je očekivao svaki čas da padne Beč i na kraju se morao u neredu povlačiti, tako daje izgubio svu opremu i veći dio svojih snaga Ibrahim paša je branio most nekoliko dana i na kraju ga porušio te se sa par stotina preživjelih boraca povukao do tvrđave Janok (Đer), gdje ga Vezir, pri povlačenju, proglasi krivcem za poraz i pogubi. Kako se vojska povlačila u neredu, Veliki vezir se odmah sa pratnjom uputio prema Beogradu, ostavljajući tako bez zaštite sve ranije osvojene gradove u Ugarskoj. Sultan sazna istinu o porazu i pošalje naredbu da se pogubi Veliki vezir, što je i učinjeno u Beogradu. Nakon pogubljenja Vezira kod njega je nađeno toliko zlata daje mogao pola godine plaćati svu vojsku.

Nadiranje križarske vojske jedino su organizirano usporavali Bošnjaci, ali su kod Parkanja bili napadnuti od daleko jačih snaga, gdje je na bojnom polju ostalo 7.000 Bošnjaka, zajedno sa Hizir pašom.

Ispred križarske vojske povlačili su se i Muslimani iz cijele Ugarske i najveći broj ih se zadržao u Bosni. Među izbjeglicama iz Budima bila je i supruga. Ibrahim paše Razija sa svojim sinom Salihom.

39

U Liku su iz Ugarske došli i Ibrahim pašini sinovi od prve supruge Ibrahim - beg i Hadži - Pašo, koji su se, zajedno sa bratom Salihom uključili u odbranu Like od mletačke i austrougarske vojske.

U toku "Velikog rata", a koji je trajao od poraza osmanske vojske pod Bečom do potpisivanja Karlovačkog mira 1699.godine, u Bosni je obnovljeno više ranijih utvrda, među kojima i Jajce gdje je za prvog kapetana 1692.godine postavljen Ibrahim pašin sin Ibrahim - beg, čiji su potomci jajačke porodice Kulenovići, Pašići i Dizdari.

Na osnovu potpisanog Karlovačkog mira dio Like je pripao Veneciji i Austrougarskoj, radi čega se veći broj muslimanskih porodica morao iseliti. Jedna grupa iseljenih iz Like se, na čelu sa Hadži - Pašom, naselila na mjestu današnjeg grada Prijedor, o čemu piše poznali prijedorski novinar i pisac Himzo Skorupan u romanu: "Nišan", štampanom u Travniku 1998.godine u izdanju Biblioteke "Bašbunar".

Potomci Hadži - Paše su prijedorske porodice Pašići, Kapetanovići i Kulenovići. Supruga Ibrahim paše Razija se u Lici ne pominje kao sultanija nego kao "Raži Kaduna", vjerovatno zbog toga što je sa Ibrahim pašom pod Bečom poginuo veliki broj ličkih Muslimana. ali i zbog toga što se radilo o izuzetno teškim godinama za Osmansko carstvo. Daje u to vrijeme bio nepopularan sultanov rod pokazuje i činjenica daje otac sultanije Razije sultan Ibrahim bio pogubljen 1648.godine od pobunjenih spahija i janjičara, a na mjesto Sultana je postavljen njegov najstariji sedmogodišnji sin Mehmed, koji je 1687. također nasilno smijenjen i na njegovo mjesto postavljen njegov mladi brat Sulejman, a koji je 45 godina proveo u "kafezu", kako su nazivali odvojeni stambeni prostor gdje su mlada sultanova braća ostajala do smrti Sultana ili do svoje smrti, bez prava na kontakt sa vanjskim svijetom i bez prava na kontakt sa ženama. Kad je nakon četiri godine sultan Sulejman III umro od vodene bolesti naslijedio ga je mlađi brat Ahmed nakon 50 godina provedenih u kafezu. Poslije četiri godine je umro od vodene bolesti i sultan Ahmed II, a naslijedio gaje stariji sin Sultana Mehmeda IV - Mustafa, koji je nakon 8 godina nasilno smijenjen, a na presto doveden njegov mlađi brat Ahmed III

Ranije istaknuti podaci Petra Rađenovića, daje Raži Kaduna u tri navrata išla u Carigrad i dobivala na dar: prvo sve šume, zatim sve rijeke i na kraju sve pašnjake između Glamoča i Velike Kladuše, odgovara istorijskim podacima. Naime, bilo je uobičajeno da kod ustoličenja, novog Sultana članovi familije dođu na čestitanja i obično su tom prilikom dobivali darove, odnosno dodjeljivana su im imanja. Raži Kaduna je, najvjerovamije, išla u Carigrad u četiri navrata i to 1687., kad je Sultan postao njen brat Sulejman III, zatim 1691.godine kad je na mjesto Sultana

40

postavljen njen brat i po majci Ruskinji Tarhan - Ahmed II, te 1695. kad je za Sultana postavljen stariji sin njenog brata, a ranijeg Sultana Mehmeda IV –Mustafa lll i četvrti puta 1703., kad je na mjesto Sultana ustoličen mlađi Mehmedov sin - Ahmed III.

Svaki puta je sigurno dobivala i darove. Daje bila omiljena kod svoje braće i njihovih sinova vidi se i po tome stoje njen brat sultan Mehmed IV dolazio u lov u Liku i 1668.godine klanjao džumu u Ibrahim pašinoj džamiji u Havali, te stoje njen bratić sultan Ahmed III dao novac da se sagrade četiri džamije u Lici i to u Staroj Ostrovici, u Džisri Kebiru (Kulen Vakufu), u Havali i u Orašcu. Prema navodima Kreševljakovića Salih paša Kuli je bio kapetan Stare Ostrovice do 1719.godine kad je dobio zvanje paše i bio postavljen za kapetana Bišća, na kojem mjestu je i pogubljen 1722.godine.-Raži Kaduna je najvjerovamije nadživjela sina Salih pašu, jer se zna daje sahranjena u mezarju pored džamije u Novoj Varoši (Petrovcu), a džamija je podignuta između 1725. i 1730.godine. Na mjestu kapetana Stare Ostrovice Salih pašu Kuli je naslijedio stariji sin Mahmut - beg Kuli, koji je kasnije također dobio zvanje paše i poginuo 1744.godine u borbama sa Perzijancima pod Hemedanom.

Mahmut paša Kuli je imao šest sinova: najstariji sin Muhamed - beg je naslijedio oca na mjestu kapetana Stare Ostrovice, Smail - beg je bio dizdar u Havali, Mehmed - beg je kasnije postao prvi kapetan u Novoj Varoši (Petrovcu), Abdi - beg, Murat - beg i Halil - beg su bili istaknuti borci u okršajima sa uskocima, Mlečanima i Austrougarskom, a radi pružanja otpora ustupanju većeg dijela Like Austrougarskoj prema Svištovskom miru 1792.godine - Abdibeg je bio i pogubljen od Osmanske vlasti. Potomke navedenih šest sinova Mahmut paše Kuli smo već naveli u opisu porodice Kulenović po Petru Radenoviću.

Mlađi sin Salih paše Kuli - Mehmed - beg je 1727.godine otišao u rat sa Perzijom, istakao se u borbama i dobio namjesništvo Kaheta i zvanje "Paša". Oženio se sa kćerkom poraženog vođe pobunjenog Lezgijskog plemena Džar, unukom Arslan paše, te je i svom najmlađem sinu dao ime Arslan, koji je 1788. došao u Bosnu kao namjesnik Arslan Mehmed paša, po završetku "Dubičkog rata" 1793. dobio imanje u Čaplju i ostao u Bosni.

Njegovi potomci su Članovi porodica; Bilajbeg, Bilajbegović, Bilalbegović.

41

PORIJEKLO KUĆUK IBRAHIM PAŠE - ALBANCA

U knjizi: "Istorija osmanskog carstva" Hammer članove porodice "Kučuk" prvi puta pominje 1605.godine navodeći daje Deli Husein paša (kojeg Bašagić naziva po njegovom ocu - Đelali Hasan paša) pogubljen u Beogradu, po nalogu Sultana, zajedno sa bratićem Kućuk - Begom. Naime, opisujući događaje u Osmanskom carstvu 1601.godine Hammer ističe daje na području Karamana te godine izbila pobuna na čelu sa Abdulhalim pašom i njegovim mlađim bratom Deli Huseinom.

Nakon smrti Abdulhalim pase 1602.godine na čelo 30.000 pobunjenika je stao njegov mlađi brat, koji ponudi Sultanu prekid pobune uz uslov da ga se postavi za namjesnika Bosne i da mu se da plata za 10.000 pobunjenika, koje će povesti u rat sa Ugarskom, što Sultan prihvati. U prvom" okršaju sa ugarskom vojskom pod Peštom Đelali Hasan paša je izgubio 6.000 svojih buntovnika. Po povratku u Banja Luku i Sarajevo nasilničko ponašanje buntovnika je dovelo do reakcije Bošnjaka i progona ovih u Temišvar, gdje i Hasan paša dobia namjesništvo. Kako i u Temišvaru nije mogao da vlada svojim buntovnicima, Hasan paša se sa svojim bratićem Kučuk -Begom skloni u Beograd, gdje oba budu pogubljena.

U vrijeme krize vlasti u Osmanskom carstvu 1622. god i ne perzijska vojska napadne Tursku i za kratko vrijeme stignu do Mosula. Namjesnik Mardina Albanac Kučuk Ahmet paša, mlađi brat ranije pogubljenog Kučuk - Bega, dobije nalog da sa 500 konjanika krene pred napadače i zadrži ih do dolaska jačih snaga.

Ahmet paša, uz pomoć sina ranije pogubljenog mu amidže Đelaii Hasan paše, Sulejman - bega. zaustavi napadače i oslobodi Mosul, gdje Sulejman - beg bude postavljen za namjesnika u zvanju paše. U kasnijim borbama sa Perzijancima uz Kućuk Ahmet pašu se isticao i sin njegovog starijeg brata Kučuk - Bega - Hasan, koji za zasluge 1626. bude postavljen za namjesnika Adane, a godinu dana kasnije pogubljen po nalogu Velikog vezira Halil paše, radi sumnje o saradnji sa pobunjenicima Supruga Hasan paše se, sa sedmogodišnjim sinom Ibrahimom, poslije smrti muža, vratila svojoj porodici u građu Kuli u Anadoliji.

Kasnije, po završetku vojne škole Ibrahim je u vojnoj hijerarhiji brzo napredovao. Hommer ga prvi puta pominje 1648.godine kao janjičarskog čauša Kučuk, kad je, učestvujući u sukobu sa pobunjenicima Ali paše Varvari, spasio život zarobljenog Mehmed paše Ćuprilića Kad je Ćuprilić 1656.godine postao Veliki vezir pomogao je Kučuk Ibrahima u napredovanju do položaja namjesnika u Damasku "sa-zvanjem paše 1658. i vjeridbe sa sultanijom Razijom.

42

PORIJEKLO NAZIVA „KULI“ IZ ČEGA JE KASNIJE PROISTEKLO PREZIME KULINOVIĆ /KULENOVIĆ/

Mehmed paša Ćuprilić je došao na mjesto Velikog vezira 1656.godine u svojoj sedamdesetoj godini života, a u vrijeme kad su često smjenjivali Vezire radi spletki na dvoru, a sultan Mehmed IV je imao samo 15 godina Zato je Veliki vezir u prve dvije godine naložio da se pogubi dvadesetak paša i sandžak bega sa njihovim saradnicima na dvoru, što je izazvalo opšti strah kod svih te se 1658.godine udruži veliki broj paša na čelu sa Abaza Hasan pašom, koji odbiju poslušnost Velikom veziru i od Sultana zatraže njegovo smjenjivanje. Bojeći se za svoj položaj i život. Sultan im odgovori da je dao povjerenje Mehmed paši Cupriliću i da se o svemu mogu sa njim dogovoriti. Mehmed paša to iskoristi i na pobunjenike pošalje Murtaza pašu sa vojskom, ali ovi budu poraženi. Murtaza paša se tada posluži lukavstvom i buntovnike pozove na saradnju uz pismeno obećanje oprosta od Velikog vezira Pobunjene paše Damaska, Anadola, Sivaša, Karamana i Ankare povjeruju obećanjima i dođu u tabor Murtaza paše, gdje na prevaru budu svi pogubljeni. Poslije ovog događaja Veliki vezir pošalje carigradskog kajmakama Ismail pašu sa kaznenim jedinicama, koje su imale ovlaštenje da u naredne dvije godine ispitaju sve janjičare, spahije, čauše, muteferike, zaime, muderise, suce, sejide, mule, begove i beglerbegove te pogube one kod kojih se posumnja o umiješanosti u pobunu. To je dovelo do pojave opšteg straha za život kod svih stanovnika u ovim krajevima i do masovnog iseljavanja U te dvije godine iz ovih krajeva je iseljeno oko 30.000 porodica, od kojih je veliki broj stigao i u Bosnu. Pogodno tlo za naseljavanje je bio pogranični teritorij između Bosne i Venecije u Lici i između Bosne i Austrougarske u Pounju. Računaše daje tada u ove krajeve doseljeno 10.000 porodica sa područja od Ankare do Arabije, a kako se u Bosni najviše znalo za Anadoliju,""to je većina doseljenika govorila daje "iz Anadola". Međutim, doseljenici su često uz svoje ime dodavali i ime mjesta odakle su došli, stoje kasnije postao osnov za prezime. Kako je među doseljenicima u Lici bilo porodica i iz okoline grada Kuli u Anadoliji, gdje je od ranije živjela porodica Kučuk Ibrahim paše, to su i njegove potomke počeli nazivati "Kuli", što su ovi kasnije i prihvatili kao svoje prezime. (O gradu Kuli u Anadoliji piše i Milorad Pavić u romanu: "Hazarski rečnik", str. 142, Prosveta-Beograd, 1988.).Pišući o stanovnicima Pounja u Bosanskoj Krajini Milan Karanović ističe daje 1924.godine od 10.549 muslimanskih kuća u Pounju, a što se odnosilo na Bihać, Bužim, Veliku Kladušu, Bos. Krupu i Cazin - 4.894 po porijeklu bilo iz Anadola, odnosno 46 % pri čemu je u Velikoj Kladuši na doseljene iz Anadola otpadalo 88 % od ukupnog broja Muslimana, u Bužimu 81 % su bili doseljenici iz Anadola, u Cazinu 54 %, a neka naselja su kompletno bila naseljena porodicama koje su došle iz Anadolije.

43

PORODIČNO STABLO FAMILIJE "KULI" KULENOVIĆ

ALBANAC KUČUK IBRAHIM PAŠA (1620 - 1683)Nakon neuspjeha u osvajanju Beča i pogubljenja Ibrahim paše, njegova supruga Razija se sa s inom Sa l ihom vrat i la u Liku. U Liku su došli i Ibrahim pašini sinovi iz drugog braka: Ibrahim - beg i Hadži - Pašo

SALIH PASA KULI (1664-1722)Prvi kapetan Stare Ostrovice, pogubljen 1722. od bosanskog namjesnika

HADZI-PASO KULI (1669- 1732) 1699. se iz Like preselio na područja Prijedora. Njegovi su potomci prijedorske porodice: Kulenovići, Kapetanovići i Pašići.

IBRAHIM PAŠA (1667-1740)Prvi kapetan Jajca 1692., kl iski sandžakbeg 1738., kapetan Bisća 1739., umro 1740.

MAHMUT PAŠA KULI (1698 - 1744) Kapetan Stare Ostrovicc, poginuo kao paša pod Hemedanom u Perziji 1744.

MEHMED PAŠA KULI (1702 - 1768) Otišao u rat sa Perzijom 1727.. postavIjen za namjesnika Kahela i dobio zvanje paše, oženio unuku Arslan paše i najmlađem sinu dao ime Arslan

HASAN PAŠA (1688-1736) Umro kao zarobljenik u Rusiji 1736. poslije poraza u Oziji

Muhamed-beg KulenovićKapetan Stare Ostrovice

Smail-begDizdar Havale

Mehmed-begPrvi kapetan u Petrovcu

Abdi-beg

Murat-beg

Halil-beg

Potomci od šest sinova Mahmut paše Kuli su porodice: Kulenović, Bajbutović, Vodenica, Suvaja, Šinigdžić, Sinailbegović. Bara, Alikapetanović. Bukovača, ldrizbegovi ć , Ibrahimpašić, Hadžikadibegović, Čovka, Robinjić, Klišević, Lipa, Volić i Alipašić

ARSLAN-BEG /PAŠA/(1745-1812) Došao u Bosnu kao namjesnik i serasker 1788. smijenjen poslije, 5 mjeseci i pr ik l jučio se braniteljima Like, dobio imanje u Čaplju 1793. Njegovi potomci su porodice Bilajbeg. Bilajbegović,

MEHMED PASA (1710 - 1767) Kapetan Jajca, k l išk i sandžak beg 1739., umro pri povratku iz Carigrada u Sarajevu 1767. N j i h o v i potomci su jajačke porodice: Kulenović, Pašić i Dizdar.

44

PORIJEKLO NA Z I V A "KUČUK* I "ALBANAC"

U toku 1442/43 godine turski vojskovođa Iskender - beg, porijeklom Albanac, je omogućio ugarskom vitezu Janku Hunjadiju da u dva navrata pobijedi turske snage u Erdelju. To je ohrabrilo evropske zemlje, koje, na prijedlog Pape, pristupe organizaciji križarskog rata na čelu sa ugarsko - poljskim kraljem Vladislavom i Hunjadijem. Iskender - beg, bojeći se odgovornosti za izdaju, napusti tursku vojsku i sa 300 svojih pristalica, a koristeći falsifikovane naredbe Sultana, zauzme više turskih utvrda u Albaniji i pokrene opštu borbu protiv pripadnika islamske vjere. Za par mjeseci, sa 10.000 sakupljene vojske, a služeći se križarskom parolom: "Turci mogu sačuvati život samo ako se na vrijeme prekrste ili pređu u Malu Aziju", protjera iz Albanije više hiljada muslimanskih porodica.

U isto vrijeme, vladar Karamana, u dogovoru sa Papom i križarima, napadne na istočne granice Turske i stigne do Ankare. Sultan Murat II napusti Balkan i prebaci se u Aziju. Križari to iskoriste te ujedinjene snage ugarskih, poljskih, njemačkih, srpskih i vlaških križara krene iz Pešte prema Nišu, uništavajući sve što je pripadalo narodu islamske vjere. U toku ljeta 1444. godine križari su stigli do Sofije i zauzeli je. Sultan Murat II, umoran od ratovanja i pogođen iznenadnom smrti najstarijeg sina Alaedina. prihvati prijedlog križara za desetogodišnji mir, prihvatajući i sve uslove koje su križari postavili. Poslije potpisivanja mira Sultan se povuče u mirovinu, a vođenje carstva prepusti trinaestogodišnjem sinu Mehmedu.

Nije prošlo ni desetak nedelja od potpisivanja mira, kojim su se vladari zemalja - učesnica u križarskom ratu zakleli na Evanđelje (Inđil) da će deset godina poštovati dogovor, kad su se, na prijedlog Pape, ponovo svi, osim srpskog vladara Brankovića, zakleli u ime Trojstva i blažene Djeve Marije na raskidanje mira i pokretanja novog križarskog rata. Križarska flota je odmah blokirala Dardanele i onemogućila prebacivanje turskih snaga iz Azije,a nove križarske snage, pojačane i sa križarima iz Francuske, krenu niz Dunav, pljačkajući i uništavajući srpska sela i pravoslavne crkve kao odgovor na odbijanje Brankovića da pogazi datu zakletvu o miru. Za dva mjeseca križari su stigli do obala Crnog mora.

Sultan Murat se ponovo aktivira, stane na čelo 40.000 ratnika i, u prkos pomorskoj blokadi, prebaci iz Azije, te uz pomoć protjeranih Muslimana iz Albanije i drugih balkanskih zemalja, početkom novembra 1444.godine, napadne križare kod Varne. U bitci pogine kralj Vladislav, a Hunjadi pobjegne lađom u Konstantinopolis, ostavljajući mlade evropske vitezove da biraju između časne smrti ili zarobljeništva. Poslije poraza križara albanske muslimanske porodice se nasele u Bugarskoj kod mjesta Kajnardži, te tako formiraju novo naselje "Kučuk Kajnardži" (Mali Kajnardži), sa namjerom da se, nakon smirivanja bune u Albaniji, vrate na svoja imanja.

45

Kako u narednih tridesetak godina nije u potpunosti smireno stanje u Albaniji, a sultan Mehmed je 1473.godine, pobjedom nad perzijskim vladarom Uzun Hasanom, proširio Osmansko carstvo do Damaska, više stotina albanskih porodica iz Kučuk Kajnardžija se preseli u Anadoliju.

Od ovih porodica, u kasnijoj istoriji Osmanskog carstva, naročito su se isticali potomci dvije begovske porodice: Koprulii i Kučuk.

Porodica Koprulu je uzela nadimak po mjestu gdje su se naselili u Anadoliji - Kopni (Most), a uz svoje Ime su često davali i nadimak "Albanac" u sjećanju na zemlju porijekla.

Poznati su po tome što su Osmanskom carstvu dali pet Velikih vezira, koji su se odlikovali bezgraničnim žrtvovanjem za Sultana i Osmansko carstvo. Kod nas su ih zvali: "Cuprilići".

Begovska porodica "Kučuk" je dala veliki broj istaknutih paša, ali i veliki broj vođa pobuna protiv nepravdi u Osmanskom carstvu, što su često plaćali glavom.

Potomci ove porodice su uz svoje ime dodavali nadimak "Kučuk" ili Kučuk (Malić), u sjećanju na mjesto odakle su došlu u Anadoliju - Kučuk Kajnardži, a često su dodavali i "Albanac" u sjećanju na zemlju porijekla, ili su pisali oba ova nadimka.

46

Tabela se nastavlja na strani 43.

PORODIČNO STABLO FAMILIJE KUČUK (ALBANAC)

ALBANAC KUČUK HASAN-BEG (1516-1578)Hasanbegov pradjed se nakon progona iz Albanije 1444g., se naselio u Kučuk Kajnardži, a 1474

Hasanbegov dijed se preselio u anadoliju.

ABDULHALIM PAŠA (1545-1602)Kao vođa pobunjenika umro 1602

DELI HUSEIN/ ĐELALI HASAN PAŠA (1545-1602)Pogubljen po nalogu Sultana u Beogradu 1605

KUČUK-BEG (1568-1605)

ALBANAC KUČUK AHMET PAŠA (1570-1636)Poginuo u borbi sa Perzijancima 1636

SULEJMAN PAŠA (1585-1640)Namjesnik u Mosulu i Rumeliji Poginuo 1640

KUČUK HASAN PAŠA (1596-1683)Namjesnik Adane 1626-- pogubljen 1627

KUČUK MEHMED PAŠA (1620-1673)Namjesnik u Basri i Budimu, Poginuo 1673

KUČUK HASAN PAŠA (1643-1683)

ALBANAC KUČUK IBRAHIM PAŠA (1620-1683)

Došao u Liku sa 3.000 janjičara 1651., dobio imanje 1654., postavljen za n a m j e s n i k a Damaska 1658., oženio su l tan i ju Raziju 1662., namjesnik na Kipru 1665., n Bagdadu 1666.. u Egiptu 1668., osvojio Kandiju 1669., namjesnik Rudima 1670., osvojio V o l h i j u 1674. namjesnik n Bosni 1676. i 78., pretrpio poraz pod Čekrinom u Rusiji 1677., Serasker u Ugarskoj 1682., pogubljen od Veikog vezira Kara Muslala paše u

47

PORODIČNO STABLO dr ZAIM BILALBEGOVIĆA

ALBANAC KUČUK HASAN-BEG (1516 - 1573) /Hasan - begov pradjed se, nakon progona iz Albanije 1444.godine naselio u Kučuk Kajnardii u Bugarskoj, a djed mu se doselio u Anadoliju u Turskoj 1474. godine/

ABDULHALIM PAŠA (1545 - 1602) /Pod imenom "Karajazidži Abdulhalim" stavio se na čelo Kurda i Turkmena, koji su, poslije višegodišnjeg ratovanja po Ugarskoj, samovoljno napustili Velikog vezira, vratili se u Anadoliju i organizirali pobunu, koja će se održavati narednih 30.godine.

KUČUK - BEG (1568 - 1605) /U vrijeme posjete amidži Đelali Hasan paši u Temišvaru pobunio sei protiv Sultanove odluke da se njegov amidža pogubi, te su pogubljeni zajedno 1605./

KUČUK HASAN PAŠA (1596 - 1627) /Za zasluge u borbama sa Perzijancima postavljen za namjesnika Adane 1626., a zbog sumnje u saradnju sa buntovnicima, pogubljen 1627

KUČUK IBRAHIM PAŠA (1620-1683) /Poslije očeve smrti sa majkom došao u grad Kuli, kasnije postao poznati paša i vezir, oženio sultaniju Raziju 1662., pogubljen po nalogu Velikog vezira

SALIH PAŠA KULI (1664 - 1722) /Sin Kučuk Ibrahim paše i sultanije Razije, poslije očeva smrti došao sa majkom u Liku, bio prvi kapetan Stare Ostrovice, dobio zvanje paše 1719., pogubljen od bosanskog vezira Abdullah paše 1722.godine./

MEHMED PAŠA KULI (1702 - 1768) /Mlađi sin Salih paše Kuli, otišao u rat u Perziju 1727. i dobio namjesništvo Kaheta, oženio unuku sina Nubijskog kralja Arslan paše, svom trećem sinu dao ime Arslan, koji je kao vezir došao u Bosnu 1788./

ARSLAN MEHMED PAŠA-BEG IZ BILAJA (1745-1812) /Došao "kao namjesnik u Bosnu u toku "Dubičkog rata" 1788., smijenjen poslije 5 mjeseci i priključio se rođacima u odbrani Like, dobio imanje u Čaplju 1793., umro prilikom posjete familiji u Turskoj 1812./

MEHMED-BEG BILAJBEG (1806 - 1858) /Sin Arslan paše - bilajačkog bega iz drugog braka, oženio se od familije Sultanovića iz Livna i stekao djecu: Muhameda, Raziju i Zaima. /

ZAIM-BEG BILAJBEG (1850 - 1923) /Mlađi Muhamed - begov sin. Oženio se Eminom iz familije Kurbegovića i stekli su sedam sinova i tri kćerke: Avdo, Nazim, Đulsa, Azemina, Fehim. Zekerija, Nura, Abid, Džafer i Hruste. Sahranjen u Muratovića bašti pored mezarja porodice Bilajbeg./

HADŽI DŽAFER - BEG BILAJBEGOVIĆ (1905 - 1986) /Sa prvom suprugom rođ. Sofradžija Melčom stekao sinove; Zekeriju (Zikriju), Šaćira i Zaima, a sa drugom suprugom - rod. Begić Raifom stekao djecu: Minu, Abida, Halimu, Fatimu i Huseina./

Prof.dr. ZAIM BILALBEGOVIĆ (1934 - ) /Najmlađi sin Hadži Džaferbega i Melče, završioMedicinski fakultet u Sarajevu 1961., specijalizaciju iz Neurologije i Psihijatrije u Zagrebu 1968., postdiplomski studij u Beogradu 1974., Doktorirao u Sarajevu 1978., zvanje Univerzitetskog profesora stekao u Banja Luci 1988.godine. Oženio se sa Oručević Jasminom iz Mostara 1968.godine i u braku su stekli djecu: Adnana (1969), Aidu (1970) i Tarika (1974)./

48

PORODIČNO STABLO MUHAMED BILALBEGOVIĆ dipl.ing.

ALBANAC KUČUK HASAN-BEG (1516 - 1573) /Hasan - begov pradjed se, nakon progona iz Albanije 1444.godine naselio u Kučuk Kajnardii u Bugarskoj, a djed mu se doselio u Anadoliju u Turskoj 1474. godine/

ABDULHALIM PAŠA (1545 - 1602) /Pod imenom "Karajazidži Abdulhalim" stavio se na čelo Kurda i Turkmena, koji su, poslije višegodišnjeg ratovanja po Ugarskoj, samovoljno napustili Velikog vezira, vratili se u Anadoliju i organizirali pobunu, koja će se održavati narednih 30.godine.

KUČUK - BEG (1568 - 1605) /U vrijeme posjete amidži Đelali Hasan paši u Temišvaru pobunio sei protiv Sultanove odluke da se njegov amidža pogubi, te su pogubljeni zajedno 1605./

KUČUK HASAN PAŠA (1596 - 1627) /Za zasluge u borbama sa Perzijancima postavljen za namjesnika Adane 1626., a zbog sumnje u saradnju sa buntovnicima, pogubljen 1627

KUČUK IBRAHIM PAŠA (1620-1683) /Poslije očeve smrti sa majkom došao u grad Kuli, kasnije postao poznati paša i vezir, oženio sultaniju Raziju 1662., pogubljen po nalogu Velikog vezira

SALIH PAŠA KULI (1664 - 1722) /Sin Kučuk Ibrahim paše i sultanije Razije, poslije očeva smrti došao sa majkom u Liku, bio prvi kapetan Stare Ostrovice, dobio zvanje paše 1719., pogubljen od bosanskog vezira Abdullah paše 1722.godine./

MEHMED PAŠA KULI (1702 - 1768) /Mlađi sin Salih paše Kuli, otišao u rat u Perziju 1727. i dobio namjesništvo Kaheta, oženio unuku sina Nubijskog kralja Arslan paše, svom trećem sinu dao ime Arslan, koji je kao vezir došao u Bosnu 1788./

ARSLAN MEHMED PAŠA-BEG IZ BILAJA (1745-1812) /Došao "kao namjesnik u Bosnu u toku "Dubičkog rata" 1788., smijenjen poslije 5 mjeseci i priključio se rođacima u odbrani Like, dobio imanje u Čaplju 1793., umro prilikom posjete familiji u Turskoj 1812./

IBRAHIM - BEG (1782 - 1813) se mlad oženio i stekao dva sina: Mahmuta i Sulejmana. Isticao se borilačkim sposobnostima i hrabrošću. Bio je nižeg rasta i vrlo snažan, kao i otac mu Arslan - beg.

SULEJMAN - BEG (1810 - 1851) se, nakon progona bosanskog vezira Namik paše 1831.godine, zajedno sa amidžom Muhamed begom sklonio u Livno, a zatim preko Dalmacije prebacio u Tursku. Vratili su se na spaljeno imanje. Gdje je sagradio imanje na uzvišenju iznad Bara.

MUHAMED-BEG (1848-1919) je, kao drugo muško dijete u begovskoj porodici , sa dvadeset godina upućen na odsluživanje vojnog roka u vojnu školu u Tursku, što je tada trajalo 5 godina. Po završetku vojne škole ostao je dvije godine kod rodbine i obavio Hadž. Isticao se obrazovanjem i mudrošću. Bio je pravedan i uvijek spreman da pomogne drugima. Sahranjen je u bašti „Esada“

SABID - BEG (1892 - 1954) je imao veliku ljubav prema zemlji i sam je volio raditi. Ponosio se rezultatima svog rada i trudio se da poveća imanje. Bio je sklon pomaganju bolesnim i sirotinji. U braku je stekao djecu: Fuada, Muhameda, Čamu, Mahmuta, Safiju i Esada, Sahranjen je na porodičnom mezarju u Čaplju.

Mahmut Bilajbegović (1932- ) Ima kao i otac veliku ljubav prema imanju, sedamdesetih godina napušta BiH i odlazi u Njemačku na sezonski rad, gdje zadobija tešku povredu glave na radilištu i od 1980g. se ponovo se vraća u Čaplje gdje i trenutno živi. U braku stekao dijecu; Sabid, Senad, Sadbara.

49

Sabid Bilajbegović (1956- ) Trenutno živi u Čaplju i radi u firmi Splonum Sanski Most. Vrhunski stručnjak u poznavanju opekarskih proizvoda i jedan od najzaslužniji za rad firme Splonum d.d.Steka dva sina; Muhameda i Amira

Muhamed Bilajbegović (1977- ) Živi u Čaplju završio mašinski fakultet u Bihaću. Trenutno ima svoj projektantski biro za čelične i metalne konstrukcije te lake alu konstrukcije.Oženjen i ima dvije kćerke ;Ajna i Emra

50

SPISAK KORIŠTENE LITERATURE

1. Joseph von Hammer: "HISTORIJA TURSKOG /OSMANSKOG/ CARSTVA"

I knjiga, od 1224 do 1566.godine, 1 - 536 st, izdavač: Nerkez Smailagić, Zagreb 1979.II knjiga, od 1566 do 1683.godine, 1 - 554 st., izdavač: Nerkez Smailagić, Zagreb 1979.III knjiga, od 1683 do 1924.godine, 1 - 572 st., izdavač: Nerkez Smailagić, Zagreb 1979.

/Napomena: Joseph von Hammer je ovo djelo izdao 1780. u deset knjiga. Na traženje izdavača iz Pešte sam je skratio sadržaj i 1836. iz štampe je djelo izašlo u četiri knjige. Naš istoričar Nerkez Smailagić je sa saradnicima u Zagrebu preveo djelo i skratio na tri knjige uz dodavanje opisa događaja u Turskoj od 1774. do proglašenja Republike 1924.godine i štampao u Zagrebu 1979.godine./

2. Safvet - beg Bašagić - Redžepašić: "KRATKA UPUTA U PROŠLOST BOSNE I HERCEGOVINE", vlastita naklada, Sarajevo 1900.

3. Hamdija Kreševljaković: "KAPETANIJE U BOSNI I HERCEGOVINI", II izdanje, Sarajevo 1980.

4. Safvet - beg Bašagić u knjizi: "ZNAMENITI HRVATI TE POMENA VRIJEDNA LICA U HRVATSKOJ POVIJESTI OD 925 DO 1925" - sa pregledom povijesti Hrvatske, Bosne i Istre, Hrvatski štamparski zavod, Zagreb 1925..

5. Radoslav Lopašić: "BIHAĆ I BIHAĆKA KRAJINA", Matica hrvatska Zagreb 1890., reprint: "Dina", Bihać 1991.

6. Košta Hormann: "NARODNE PJESME MUHAMEDOVACA U BOSNI I HERCEGOVINI", Zemaljska štamparija, Sarajevo 1883.

7. Petar Radenovic: "BJELAJSKO POLJE I BRAVSKO", u dvadesetoj knjizi edicije: Naseljai porijeklo stanovništva - Srpske kraljevske akademije, pod uredništvom Jovana Cvijića, štampa: "Rodoljub", Beograd 1925. (str. 123 - 276)

8. Milan Karanović: "POUNJE U BOSANSKOJ KRAJINI", u dvadesetoj knjizi edicije: Naselja i porijeklo stanovništva, Srpska kraljevska Akademija, urednik: Jovan Cvijić, str. 277-655, Beograd 1925.

9. Ahmed S. Aličić: "POKRET ZA AUTONOMIJU BOSNE OD 1831. DO 1832.GODINE", Orijentalni institut, Sarajevo 1996.

10.Mustafa Imamović: "HISTORIJA BOŠNJAKA", Bošnjačka zajednica kulture "Preporod", . Sarajevo 1998.

11.Himzo M. Skorupan: "NIŠAN", roman, bilbioteka "Bašbunar", Travnik 1998.

51

12.Milan Prelog: "POVIJEST BOSNE U DOBA OSMANSKE VLASTI" I i n dio, Sarajevo 1916.

13. Hali] Inaldžik: "OSMANSKO CARSTVO", prevod sa engleskog, Beograd 1974.

14. Stojan Novaković: 'TURSKO CARSTVO PRED SRPSKI USTANAK 1780 - 1804.",-Beograd 1906.

15.Muhamed Hadžijahić: "PORIJEKLO BOSANSKIH MUSLIMANA", Bosna - Sarajevo 1990.

16. Hazim Šabanović: "BOSANSKI PAŠALUK", Svjetlost, Sarajevo 1982.

17.Mehmed Handžić: 'ISLAMIZACIJA BOSNE I HERCEGOVINE", Porijeklo BH Muslimana, Sarajevo 1940.

18. Nenad Filipović: "OSMANSKA BOSNA I OSMANSKO CARSTVO" - u dijelu "STVARANJE JUGOSLAVIJE 1790 - 1918" - Milorada Ekmečića, Kritike, Orijentalni institut u Sarajevu POF 40/1990.

19. Suljaga Salihagić: "MI BOSANSKO HERCEGOVAČKI MUSLIMANI U KRILU JUGOSLOVENSKE ZAJEDNICE" Kratak politički pogled na nazu prožlost od najstarijih vremena do danas, Štampari ja Zvonimir Jović i Co, Banja Luka, 1940.

20.Muhamed Filipović: "BOSNA I HERCEGOVINA", Najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Edicija SCIENCE, Compact- E, Sarajevo, 1997.

21.Muhamed Filipović: "POKUŠAT JEDNE DUHOVNE BIOGRAFIJE", Avicena Sarajevo 1999.

22. Srdan Janković: "RAZVOJ PREZIMENA KOD MUSLIMANA", Srpska akademija nauka i umjetnosti, Naučni skupovi - knjiga XXXVII, poseban otisak, Beograd 1987.

23. Safet O.Hasanbegović: "STABLA ŠTO LJUBE NEBO", 380 godina genealogije rasta i stradanja porodica Hasanbegović i Pašić, Birotehnika - Energoinvest, Sarajevo 2000.