Poslovna kultura

Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzić, N. (2006). Poslovna kultura (drugo izdanje). Banja Luka: XBS.

Prof. dr Nenad Suzić Poslovna kultura

Izdavač: XBS Banja Luka

Urednik: Prof. dr Miodrag Živanović

Recenzenti: Prof. dr Miodrag Živanović, Filozofski fakultet Banja Luka Dr Miroslav Drinić, Filozofski fakultet Banja Luka

Lektor: Mr Dragomir Kozomara

Štampa: GLAS SRPSKI


4

Prof. dr Nenad Suzić

POSLOVNA KULTURA

Banja Luka, 2007. godine


5

POSLOVNA KULTURA

Značenje izraza poslovna kultura

Poslovna kultura je dio opšte kulture. Jedna od ključnih determinanti opšte kulture jeste porodica. Pojam kultura ne možemo svesti na prosti manirizam, na "izvini-oprosti" manire. Isto tako, poslovnu kulturu ne mo-žemo svesti na poslovnu komunikaciju ili još uži okvir poslovne prepiske. Kao što kultura vuče svoje korijene iz najdubljih temelja istorije čovjeka, iz njegove društvenosti i njegovog odnosa prema prirodi, tako i poslovna kultura proizilazi iz opšte kulture.

Riječ kultura ima semantičku osnovu u latinskoj riječi colere, što zna-či gajiti, njegovati, uzgajati. Vrlo je širok spektar pojmova izveden iz ovog osnova. Tako razlikujemo kulturu bakterija, kulturu šećerne repe, muzičku kulturu, sportsku i druge aspekte kulture. Pojam kulture u najop-štijem smislu možemo odrediti kao "sve ono što su ljudi napravili iz sebe i svijeta, za razliku od prirode kao onoga što je zatečeno, što raste samo po sebi" (Pedagoška enciklopedija 1, 1989, str. 420).

Izveden iz opšteg pojma kulture, pojam poslovna kultura možemo de-finisati kao dio opšte kulture, kao sposobnost ljudi da svoje odnose hu-mano urede te da svoj odnos prema prirodi usklade sa opštim prirodnim zakonima s ciljem ostvarivanja slobode i nenasilja. Živjeti u harmoniji sa prirodom i uz ureñene socijalne odnose te biti sposoban poslovati sa drugim ljudima, dva su osnovna obilježja poslovne kulture.

Čovjek se raña kao jedinka, ali odrasta u društvu, svojim roñenjem postaje dio odreñene društvene zajednice, dolazi pod uticaj odreñenih društvenih i socijalnih okolnosti. Beba koja se rodi u nekom plemenu u Africi postaće čobanin, lovac ili će raditi domaćinske poslove kad odraste, a bebe roñene u Evropi biraće izmeñu pet stotina najfrekventnijih zanimanja. Socijalizacija je samo dio čovjekove kulture, samo jedan njen aspekt. Odnos prema prirodi i uticaji koji nastaju djelovanjem okoline na čovjeka i čovjeka na okolinu predstavlja drugi važan aspekt svake kulture, a posebno poslovne. Postavlja se pitanje da li je prioritet poslovne kulture u socijalizaciji ili u odnosu čovjeka prema prirodi. Na prvi pogled je jasno da se radi o lažnoj dilemi, ali ako pogledamo savremene radove o poslovnoj kulturi, vidjećemo da se odnos čovjeka prema prirodi znatno zanemaruje, a u nekim pristupima i potpuno isključuje.


6

Nastanak kulture

Kretanje kao osnov kulture

Za razliku od biljaka, čije kretanje je ograničeno tlom na kome rastu, od životinja, čije kretanje je ograničeno instinktima i nagonima, čovjek ima

ogromnu slobodu kretanja. "Sva mitologija i sva nauka o prirodi nastala je iz čuñenja o tajni kretanja" (Špengler, 1937, str. 24). Biljka je ograničena da se njiše na malom prostoru tla koje zauzima, samo manji broj biljaka ima slobodu da se u toku životnog ciklusa kreće. Ta vezanost za tlo prepoznaje se i kod čovjeka. Poznata je teorija "krvi i tla", po kojoj se čovjek raña na odreñenom tlu, po kojoj on pripada tom tlu i tlo pripada njemu. Težnju čovjeka da se drži rodnog tla, rodne grude, Osvald Špen-gler naziva "biljolikim u nama". Neke kulture nemaju ovu vrstu vezanosti. Poznato nam je pismo koje je pisao poglavica indijanskog plemena Sijetl američkom predsjedniku 1854. godine.

Kako se može kupiti ili prodati nebo ili toplina zemlje? Takvo šta sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu vazduha i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti?

Svaki je djelić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaka majušna buba, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka.

Kada mrtvi bljedolikog ode u šetnju meñu zvijezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikad ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje, i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre; jelen, pastuh, veliki orao – braća su nam. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – sve pripada istoj porodici.

Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži...

Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u meñusobnoj vezi, kao što je porodica sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života, već samo vlakno u njoj. Šta uradi sa tkanicom, to čini i sa sobom...

Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što doñe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj, kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih očeva i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema majci zemlji i prema bratu – nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije


7

stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca u mušice. Možda zato što sam divlji – naprosto ne shvatam. Buka mi vrijeña uši. Što li vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga, ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo... Indijanac voli meki zvuk vjetra kad se poigrava površinom močvare i miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.

Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama hiljade bivola koje je bljedoliki ostavio, ustrijelivši ih iz jurećeg voza. Divljak sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bivola, kojeg mi ubijamo samo da bismo preživjeli.

Šta je čovjek bez životinje? Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje, ubrzo snañe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano.

Kako vidimo iz pisma poglavice plemena Sijetl, Indijanci nisu imali predstavu o posjedovanju zemljišta, to je za njihovu kulturu bilo nepri-rodno. Slično je bilo i sa nekim bliskoistočnim narodima sa nomadskim načinom života, za koje je bilo neprirodno da neko posjeduje odreñeni komad pustinje ili zemljište.

"Tajna kretanja" se i danas prepoznaje kao osnov razlikovanja nivoa kulture nacija i pojedinaca. Slobodu kretanja prepoznajemo u meñudrža-vnim odnosima savremene Evrope. Jedan broj država se udružio ratifika-cijom Šengenskog sporazuma, tako da se grañani tih država mogu kretati bez viza, dok to ne vrijedi za nečlanice te asocijacije. Čovjekovo kretanje nije determinisano samo ovom vrstom ograničenja. Sloboda kretanja ovisi i od ličnih kompetencija pojedinca. Konkretno, čovjek koji poznaje engleski jezik i savremenu informatiku lakše će se kretati širom svijeta, lakše će proći aerodromske i carinske barijere. To vrijedi i za poslovnu kulturu. Ljudi koji mogu ponuditi svoju robu i usluge širom svijeta imaju viši nivo poslovne kulture od onih kojima to teško ide ili ne polazi za rukom.

Čovjekovu vezanost za tlo možemo prepoznati kao kriterijum razliko-vanja današnjih kultura s obzirom na to koliko su pojedine zemlje uspjele da savladaju silu Zemljine teže, po razvijenosti vazdušnog saobraćaja i tehnologije za savlañivanje Zemljine teže, po razvijenosti svemirskih programa, šatlova ili visine letova. U budućnosti će ovo biti bitan osnov razlikovanja nacija, poslovnost će se prepoznavati i po osvojenoj slobodi kretanja.

Kretanje ima i socijalnopsihološku osnovu, socijalni odnosi mogu de-termnisati slobodu i neslobodu čovjeka.


8

Kontrola emocija kao osnov kulture

Emocije često mogu ugroziti elementarnu komuni-kaciju, mogu biti determinante našeg odnosa prema prirodi ili baza vrlo efikasnog poslovnog ponašanja.

"Životinja se plaši samo pojedinačnih opasnosti, a rani čovjek dršće pred cijelim svijetom" (Špengler, 1937, str. 324). Dok nije spoznao elektricitet i munju, prije no što je izumio gromobran, čovjek se plašio groma. Isto tako, niz prirodnih fenomena i danas plaši čovjeka – potresi, tcunami, orkani i slično. S druge strane, čovjek je proizveo društvene odnose koji ga plaše, koji mu donose neslobodu. Stepen na kome je čovjek uspio da ovlada svojim strahovima, svojim negativnim emocijama, možemo uzeti kao indikator nivoa kulturnog razvitka. Isto tako, način na koji odreñena ljudska zajednica kultiviše svoje emocionalne odnose, grupne interakcije i emocionalne dodire, pozitivne emocije, ukazuje na nivo kulture te zaje-dnice. Poslovna kultura podrazumijeva visok nivo kultivisanosti emocija, sposobnost emocionalne samokontrole i druge emocionalne kompetencije potrebne za uspješan poslovni odnos.

Ciljevi kao dio poslovne kulture

Svaki pojedinac ima odreñene, manje ili više jasno definisane ciljeve. Slično je i sa državnim, odnosno nacionalnim zajednicama. Jasnost i značajnost ovih

ciljeva, njihova humanost i progresivnost pokazuju nivo kulture pojedinca ili zajednice. "Prvobitni čovjek je životinja koja luta" (ibidem str. 104). Primitivne ljudske zajednice žive od danas do sutra. Nevolje koje ih mogu zadesiti zbog odsustva planiranja i predviñanja pripisuju višim silama, silama zla ili lošoj sreći. Predviñajući svoju budućnost čovjek oslobaña svoje društvene i individualne moći, kontroliše uslove u kojima živi. Nacije koje su spremne da postave stogodišnje ciljeve i da na njima počnu raditi već danas, sigurno imaju viši nivo poslovne kulture od nacija koje su se prepustile djelovanju slučaja, sreće ili nepredviñenih okolnosti.

Istorijski gledano, čovjek je svoju budućnost počeo ciljno kontrolisati već uz prvu izgradnju naselja, u vrijeme kada je shvatio da mu se isplati graditi naselje koje može da uredi i brani: Ovaj period ljudske istorije Špengler naziva "drugo doba", epohu u kojoj čovjek urbanizuje svoju okolinu. "Viši čovjek drugog doba je životinja koja gradi gradove" (ibi-dem, str. 105). Sada se kultiviše čovjekov odnos prema okolini i drugim ljudima koji nazivamo urbana kultura.

Urbana kultura donosi čovjeku niz moći i sloboda, sigurnost i socijal-nu klimu, ali i niz nesloboda koje ugrožavaju kulturu. Ljudi postaju robo-


9

vi gradova. Praiskonska sloboda bića koje nesputano luta sada se vezuje uz grad, uz jedno mjesto i uzak prostor življenja koji uslovljavaju uslovi života u gradu. Nastaju civilizacije. "Sa civilizacijom nastupa klimakterij. Prastari korijeni bića sasušuju se u kamenim masama njenih gradova" (ibidem, str. 108). Svoje ciljeve i svoju perspektivu ljudi vezuju uz gra-dove, uz uski teritorij, uska pravila življenja koja nudi grad. Danas imamo milijarde ljudi koji žive u četvorougaonim kavezima koje nazivamo stanovima. Iz tih kaveza mnogi od njih izlaze samo kada moraju, kada imaju obavezu ili da zadovolje elementarne potrebe. Razvila se i kultura stanovanja. I ova kultura predstavlja značajan izvor poslovne kulture.

Biljoliko u čovjeku Preteče života biljaka i životinja su bakterije. Na svom evolucionom putu od bakterije do hordata i

sisara, čovjek je prošao fazu biljke. Iz te faze u čovjeku je ostala nagonska potreba da se vezuje za tlo, za jedan prostor življenja. Tu težnju Špengler naziva "biljolikim u čovjeku". U nastojanju da se vezuje za svoju genet-sku praosnovu, da se vezuje uz tlo, rodno mjesto ili teritoriju koju posje-duje, prepoznajemo čovjekovu težnju ka mirovanju, želju za povratkom ka prakorijenima. Kultivišući svoj odnos prema prošlosti čovjek se tokom istorije mijenjao, s jedne strane za nju se vezuje, a s druge spreman je da napusti prošlost jer je zainteresovan za budućnost. Ova protivrječnost se ogleda u kulturama naroda i civilizacija. Najsnažnije su one kulture koje uspijevaju zadržati vezu sa svojom prošlošću i ujedno gledati u budu-ćnost, kultivisati svoju biljoliku praosnovu. "Velike kulture su nešto sas-vim prvobitno, nešto što se penje iz najdubljih osnova duševnosti" (ibi-dem, str. 192). Pod duševnošću ovdje Špengler podrazumijeva sposobnost duha, ljudskog mišljenja da se kreće od prošlosti preko sadašnjosti ka budućnosti. Kulture zarobljene prošlošću u budućnost idu kao da su okrenute leñima. Prošlost jeste orijentir, bez nje ne možemo znati ko smo i koji je put u budućnost, ali prošlost ne može biti cilj. Nostalgično vezane za prošlost neke osobe starije generacije sklone su nametati mladim da žive na način na koji su oni živjeli u svojoj mladosti. Ova tradicionali-stička orijentacija prepoznaje se kao dominantna u pojedinim kulturama. S druge strane, postoje kulture orijentisane na budućnost, na planiranje i modernizam. Modernističke kulture su prepoznatljive po lakom usvajanju noviteta u tehnici, nauci, načinu života. Manje su vezane za tlo i prošlost. Na primjer, prosječni Amerikanac provede oko osam godina na jednom mjestu stanovanja ili u jednom gradu dok kod balkanskih naroda postoji tendencija trajnog vezivanja za tlo, za mjesto stanovanja. Odnos prema


10

tradiciji i modernom prepoznajemo kao dio poslovne kulture savremenog čovjeka.

Jezik kao osnov kulture Danas govorimo o poslovnom jeziku, o pos-lovnoj komunikaciji i drugim finesama upotre-

be jezika u poslovne svrhe. Za razliku od drugih živih vrsta, čovjek je razvio simbolički način komuniciranja poznat kao jezik. Kao potreba da drugima saopštimo svoje ideje i poruke, da anaimiramo druge na akciju ili razmjenu, jezik je imao prvotnu formu "govorenja", odnosno prenošenja poruka. Istorijskim razvojem jezik se odvojio od govorenja. "Može se reći da je laž stupila na ovaj svijet kada se jezik odvojio od govorenja" (ibi-dem, str. 158).

U poslovnom smislu možemo prepoznati jezik koji ima namjeru da obmane, da putem laži plasira robu i ostvari zaradu. To danas prepoznaje-mo u formi bezbrojnih reklama, za koje možemo reći da su "legalizovana laž". Ova vrsta jezika mogla bi se svrstati u niži nivo poslovne kulture, ili čak u poslovnu nekulturu. Viši nivo poslovne kulture podrazumijeva upotrebu jezika kao jasnog i nedvosmislenog sredstva komuniciranja, u svrhu informisanja partnera i istine.

Pismo kao način komuniciranja podrazumijeva upotrebu adekvatnog jezika. Tako prepoznajemo i poslovnu prepisku ili poslovnu koresponden-ciju. Pismo je relativno mlada istorijska pojava. "Jedino mi živimo u civilizaciji u kojoj djeca uče pisati i hodati, smatrajući to učenje kao samo po sebi razumljivo. U svim ranijim kulturama to je bila rijetka umjetnost koja nije bila svakome pristupačna" (ibidem, str. 171). Poslovna pisme-nost je istorijski nova pojava. Sada nije dovoljna opšta pismenost već je nužno znati birati riječi, znati protokolarne dimenzije obraćanja, pozdra-vljanje i druge dimenzije poslovne pismenosti. Pismenost je dio poslovne kulture, ali ne možemo poslovnu kulturu svesti na poslovnu prepisku.

Način na koji ljudi pišu, tehnologija koja se pri tome koristi govore o nivou poslovne kulture. Na primjer, prilikom potpisivanja značajnih ugo-vora i dokumenata važno je kojim penkalom partneri potpisuju dokume-nat. Bilo bi neprilično da neki važan poslovni ugovor direktor velike firme potpisuje jeftinom hemijskom olovkom jer bi time partneru dao do znanja da ne cijeni akt koji potpisuje, a time ni partnera. Kulture razliku-jemo i po dostignutom tehnološkom nivou zapisivanja važnih činjenica. Ljudi su, istorijski gledano, prvo pisali po površini materije. Koristili su glinene pločice, kožu, kamen, papirus, papir i tako dalje. Danas ljudi svoje zapise unose u unutrašnjost materije. Informacije se danas upisuju u


11

silicijevu atomsku strukturu. Putem magnetskih intervencija čovjek svoje informacije bilježi u elektronskoj formi. Nivo kulture jedne nacije danas se mjeri brojem računara po glavi stanovnika, brojem priključaka na Internet i slično. Jasno je da imaju prednost i viši nivo poslovne kulture nacije koje efikasnije koriste moderna sredstva prenošenja informacija. Firme koje nemaju svoj sajt, koje nemaju ureñene veb stranice i koje se oslanjaju na staromodne načine komuniciranja danas izazivaju podozrenje i imaju ograničene domete.

Kultura i fizi čki izgled Fizički izgled se danas uzima kao važan as-pekt poslovne kulture. Poznat je imidž "ljudi u

crnom", ljudi sa poslovnim koferčićima ili četvrtnim tašnama, imidž pos-lovne žene i slično. Kultura se ne prepoznaje samo u odijevanju jer fizički izgled zavisi i od načina ishrane, od bavljenja sportom i slično. Da bi se bavio sportom ili se hranio zdravo, čovjek mora imati adekvatan nivo vri-jednosti, adekvatno znanje o važnosti ovih aktivnosti. Ovo znanje i pona-šanje predstavlja dio opšte kulture, duhovnu tekovinu jednog naroda. "Ja-ka duševnost odgaja tijelo kao neko umjetničko djelo" (ibidem, str. 192).

Danas postoji niz preporuka koje se odnose na izgled i odijevanje poslovnih ljudi. Jasno je da elegantno odjeven poslovni partner, urednog izgleda, adekvatno obučen i sa stilom ima više šanse da sklopi željeni posao. U suprotnom, ljudi zapuštenog izgleda, nemarno odjeveni, ne ostavljaju dobar utisak na partnera.

Odnos prema radu Japanci su na vulkanskom ostrvlju uspjeli izgradi-ti civilizaciju sa najvišim standardom na svijetu.

Ključ ovog uspjeha je odnos prema radu. U istoriji čovječanstva možemo uočiti da su se centri najrazvijenih civilizacija s vremenom pomjerali ka sjeveru. Razlog tome je vrlo jednostavan: narodi oko ekvatora imali su sve što im treba zbog povoljnih klimatskih i geografskih uslova. Narodi koji su živjeli sjevernije morali su svoj opstanak obezbjeñivati radom. To je razlog da se centri najrazvijenijih civilizacija sele na sjever. Danas razlikujemo razvijeni i bogati Sjever od siromašnog Juga. "Ko jutrom ore, popodne izjahuje na turnir" (ibidem, str. 398). Ključ je odnos prema radu.

Nije samo marljivost ili pregalaštvo jedini kriterijum odnosa prema radu. Shvatanje rada ima svoju feudalnu dimenziju u našim balkanskim uslovima. Naime, ovdje se sve doskoro cijenio manuelni rad, tj. rad sa vidljivim efektima, a intelektualni rad je potcjenjivan. Konkretno, ako


12

neko kopa kanal, svi će ga hvaliti, ali ako neko uzme crtaći pribor i počne da konstruiše buldožer, ljudi će reći da izbjegava rad. To što će taj bul-dožer zamijeniti hiljadu manuelnih radnika, ostaje izvan dometa feudal-nog shvatanja rada. Po tom kriterijumu danas razlikujemo poslovnost, razlikujemo kulture.

Novac i poslovna kultura U nekim civilizacijama danas dominira fetiško shvatanje moći novca. Mogli bismo

reći da je u Americi novac vrhovno božanstvo koje je vladalo u dvadese-tom vijeku. Novcem se moglo kupiti gotovo sve: pravda, sloboda, umje-tničko djelo, sportista, naučnik ili nešto drugo. Prodajući ili iznajmljujući svoju radnu snagu, svoju stručnost ili intelektualne sposobnosti, čovjek XX vijeka je djelimočno ili potpuno postao roba na tržištu, iznajmio je svoju slobodu. Kritikujući ovaj odnos, komunistički pokreti u XX vijeku formalno su zagovarali suprotno stanovište ali bez konkretnog rješenja ovog pitanja. "Nema nijednog proleterskog, pa ni komunističkog pokreta koji ne bi djelovao u interesu novca, a da toga idealisti meñu voñama nisu svjesni, u onom pravcu u kome to novac hoće i dok on to hoće" (ibidem, str. 480). Novac je postao gospodar nad ljudima.

Zakon gomilanja kapitala može se jasno izraziti primjerom. Konkret-no, ako vlasnik A (vidi Shemu 1) ima istu količinu novca kao i vlasnik B te odluči da ne robuje novcu, da svoju hrpu novca potroši, njegov novac će preći na gomilu ili uvećati hrpu novca vlasnika B i negirati vlasnika A kao kapitalistu. Novac se seli ka vlasniku koji poštuje zakon gomilanja i zakon obrtanja kapitala.

Shema 1: Gomilanje kapitala

Vlasnik A Vlasnik AVlasnik B Vlasnik B

Količinanovca

Količinanovca Količina

novcaKoličinanovca

Trošenje Obrtanje Gomilanje


13

Recimo da vlasnik A shvati da novac upravlja njegovim ponašanjem i odluči da se odupre tom odnosu, odluči da potroši novac. On neće negirati zakon gomilanja kapitala, nego upravo obrnuto – negiraće samog sebe kao vlasnika novca. S druge strane, novac nastavlja da se kreće ka većoj gomili seleći se ka vlasniku B, koji poštuje zakon obratanja i gomilanja. Novac nije izgubio ništa, ali jeste vlasnik koji se odupro moći novca. Na taj način novac upravlja ljudima.

Osim što upravlja čovjekovim ponašanjem, novac od čovjeka uzima slobodno vrijeme. U odnosu na majmune kao čovjekove najbliže evoluci-one srodnike, ljudi troše svoje vrijeme gotovo identično. Ponašamo se po modelu tri osmice. Osam sati spavamo, to rade i majmuni. Osam sati radimo da bismo zaradili za hranu i život, majmuni osam sati tragaju za hranom. Osam sati se ureñujemo, gledamo TV ili se rekreiramo a maj-muni to vrijeme potroše za trijebljenje buha i druge "kozmetičke", rekrea-cione i zabavne aktivnosti (Csikszentmihalyi, 1990). Dakle, najviše se razlikujemo po tome što umjesto trijebljenja buha imamo TV i slične zanimacije; dakako, tu je i novac, koji od čovjeka traži da svoju treću osmicu potroši na obrtanje i gomilanje kapitala.

Shema 2: "Vrijeme je novac"

Restoran 1

Restoran 1

Restoran 1 Restoran 1 Restoran 1 Restoran 1

Restoran 1

Novi restoran

Novi restoran

Novi restoran

8 godina

4 godine

2 godine

Pretpostavimo da jedan restoran koji dobro posluje proizvede dobit u vrijednosti od 100%, tj. da se uloženi novac za osam godina udvostruči.


14

Pod istim uslovima dva restorana će "stvoriti" novi restoran za dvostruko manje vremena, tj. za četiri godine. Slijedom te logike, četiri restorana će "proizvesti" novi restoran za dvije godine. Logika akumulacije vodi vlasnika ka ubrzavanju obrtanja, ka trošenju vremena na efikasnost poslovanja. Otuda je proizišla krilatica koja vrijedi na Zapadu: "Vrijeme je novac". Tragom ove krilatice možemo prepoznati opredjeljenje ljudi da što više vremena iskoriste na obrtanje i gomilanje novca. Gubeći svoje slobodno vrijeme, svoju "treću osmicu", čovjek sve više postaje ubrzan, nervozan, neurotičan. Javlja se stalni osjećaj da vrijeme prolazi uprazno, da se traće dragocjeni trenuci. Tu vrstu "poslovne neurotičnosti" prepo-znajemo kao poslovnu kvazikulturu, a u nekim slučajevima i kao poslovnu histeričnost. Jasno je da ovo ne daje željene poslovne rezultate. Poslovni partneri prepoznaju nesigurnost koju izaziva ovakvo ponašanje i takvog partnera doživljavaju kao nesigurnog. S druge strane, poslovni partner koji uvijek ima vremena za sve, koji o poslu govori tek iz treće ruke, iz trećeg plana, jasno je da će biti doživljen kao neefikasan, kao neposlovan.

Pravilno trošenje vremena, adekvatan raspored aktivnosti, mjera sa kojom će nastupiti prema partneru i poštivanje partnerovog vremena pred-stavljaju komponente poslovne kulture koje savremeni menadžer mora uzimati u obzir u svim aspektima poslovanja, a posebno u poslovnim kontaktima. Odnos prema vremenu ispostavlja se kao značajan aspekt poslovne kulture.

Poslovni moral Generalno gledano, moral prepoznajemo kao praksu etike, a odnosi se na ćud, običaj, narav, karakter, na

set normi koje služe kao orijentacija, kao vodilja razmišljanja, osjećanja i djelovanja ljudi datog društva ili grupe. Moral se istorijski mijenjao mno-go brže nego čovjekovo genetsko biće. Ako bismo jednog gladijatora iz Starog Rima danas obukli u evropsko odijelo, teško bismo ga razlikovali od drugih grañana Evrope, ali u njegovom vrijednosnom svijetu bilo je normalno da ubije svog protivnika koga je savladao u areni, dok bi danas za to bio zvanično osuñen. Poreñenje je drastičnije ako uzmemo u obzir publiku koja je smatrala normalnim da okretanjem palca prema tlu osudi nevinog čovjeka na smrt. Danas bi se takvo ponašanje publike smatralo neoprostivim i primitivnim, surovim i neljudskim. Kada bi danas neko organizovao takvo takmičenje, reprizirao uslove gladijatorskih borbi iz Starog Rima, recimo da smisli način kako da takvo takmičenje legalizuje, vjerovatno bi opet imao pun stadion ljudi spremnih da okrenu palčeve


15

prema dolje. Ovakve paradigme nas mogu upozoriti na krizu morala savremenog doba.

Slično nam može poslužiti paradigma "povratka u budućnost". Reci-mo da nas posmatra neko iz budućnosti kao što mi posmatramo Rimljane u starom dobu, sigurno bi se začudio činjenici da na TV-ekranima mirne duše gledamo kako pljušti krv za vrijeme boks-meča, altimejt-fajt borbi i slično. Kada bi na planetu Zemlju danas, početkom XXI vijeka, stigla mnogo razvijenija civilizacija, evoluciono naprednija od naše, i odlučila da pod staklenim zvonom primijeni klasični eksperiment izgladnjivanja ljudi i miševa, zaključili bi da će miševi pojesti najslabijeg samo ako umiru od gladi i to da bi preživjeli, a da ljudi napadaju druge kada su najsitiji. "To je pravilo istorijskog karaktera; kad je neka zemlja privredno i politički najjača, ona se odlučuje za direktne investicije (preuzimanje kontrole) u drugim zemljama" (Servan-Schreiber, 1968, str. 18).

Moral sa kojim danas živimo često ne možemo adekvatno sagledati zato što se naš način mišljenja teško izdvaja iz prostornih, istorijskih i vremenskih okvira. Slično je i sa poslovnim moralom. Da bi zaradile novac, mnoge firme pribjegavaju podvalama i podmetanjima kako bi uništile konkurenciju, mnoge obmanjuju potrošače radi brze i lake zarade, a veliki broj njih izbjegava zakone. Sve je to suprotno poslovnoj kulturi i na kraju poslovno neproduktivno. Po kriterijumu moralnosti danas bismo mogli razlikovati poslovnu kulturu različitih država ili nacija kao i pojedinaca. Sigurno je da viši nivo poslovne kulture imaju one nacije koje garantuju kvalitet, rokove i bolju uslugu, a to je suština poslovnog morala.

Ekonomija kao osnov poslovne kulture

Jedan od najbitnijih kriterijuma po kome da-nas razlikujemo nacije i civilizacije jeste način na koji proizvode sredstva za život, uspostav-

ljaju odnose u procesu proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. Eko-nomije feudalnog doba su potrebe ljudi zadovoljavale na feudu. Gotovo sve što treba čovjeku za opstanak proizvodilo se na feudu. Danas se efikasnost ekonomije prepoznaje brzinom obrtanja kapitala, efikasnošću kretanja novca (Shema 3).

Manje efikasne ekonomije imaju slabo ili sporo kretanje novca od banaka, preko firmi do potrošača. Ako su isprekidane veze izmeñu tri tačke u Shemi 3, možemo reći da je ekonomija takve zemlje u krizi. Na Zapadu je davno shvaćeno da brzina obrtanja novca podiže nivo privrede, da ekonomiju čini efikasnijom. Oficijelne vlasti su tokom dvadesetog


16

vijeka snažno zagovarale i podržavale ideju potrošnje. Kristalizovala se sintagma da se takvo društvo imenuje sintagmom "potrošačko društvo". Logika je jednostavna: ukoliko se bude više trošilo, više će se i pro-izvoditi, a to će pospješiti ekonomiju i zaradu. U isto vrijeme kod nas je djelovala samoupravna komunistička maksima "stezanja kaiša", štednje. Očigledno se radi o potpuno različitim koncepcijama. Rezultat smo mogli vidjeti na kraju dvadesetog vijeka – zapadne ekonomije su mnogo više zadovoljavale potrebe svojih grañana, a komunističke su propale.

Shema 3: Tri tačke na kojima se novac zadržava

banka

firma džep potrošača

Na Zapadu je tokom dvadesetog vijeka vladao tzv. Tejlorov sistem, a u Japanu se razvio drugačiji motivacioni sistem proizvodnje. Ova dva sistema su paradigme za dvije poslovne kulture. Pokazalo se na kraju dvadestog vijeka da je japanski motivacioni sistem efikasniji, da donosi viši nivo poslovne kulture.


193

SADRŽAJ

Poslovna kultura 5 Značenje izraza poslovna kultura 5 Nastanak kulture 6

Civilizacijski kontekst poslovne kulture 17 Civilizacije na kraju XX vijeka 17 Globalizacija i poslovna kultura 23

Dvije civilizacijske poslovne kulture 28 Tejlorov sistem 28 Japanska perspektiva 30

Nenasilna poslovna komunikacija 38 Struktura poslovne komunikacije 38 Nenasilna poslovna komunikacija 40 Opažanje bez atribucije 41 Preuzimanje odgovornosti za svoja osjećanja 45 Kako da izrazimo svoje potrebe 47 Izražavanje zahtjeva 50

Rješavanje konflikata i poslovna kultura 54 Unutrašnji konflikti 55 Interpersonalni konflikti 64 Konflikti na relaciji menadžer–radnik 66 Konflikti sa strancima 72

Rješavanje konflikata u malim grupama 77 Kulturološke razlike 77 Definicija konflikata u malim grupama 79 Prednosti konflikata 80 Negativni efekti konflikata 82 Tipovi konflikata u grupi 84 Stilovi razrješavanja konflikata u malim grupama 86 Neslaganje na prihvatljiv način 89 Voñenje pregovora 92 Deset procedura ako pregovori ne uspiju 94


194

Kultura uspostavljanja poslovnih kontakata 99 Pozdravljanje i upoznavanje 99 Tumačenje neverbalnih gestova 100 Pismeni kontakti 103 Čarobna moć kulturno složenog poslovnog pisma 104 Zapisnik ili pisani protokol 106 Konferencija za štampu i saopštenje 108 Tačnost i poslovna kultura 109 Način odijevanja poslovnih ljudi 111 Gostoprimstvo 113 Poslovanje u stranim zemljama 114

Poslovna diplomatija 118 Razne forme diplomatije 118 Diplomatski pregovori 120

Rukovoñenje putem pohvale 123 Liderska poslovna kultura 123 Tipovi rukovoñenja i poslovna kultura 124 Šta znači biti lider 127 Pohvala kao stil rukovoñenja 128 Razlozi za pohvalu 130 Istraživanja pohvale 133

Ciljevi ljudi i poslovna kultura 136 Vrste ciljeva 136 Svojstva ličnosti u odnosu na ciljne orijentacije 145

Pitanja za samoevaluaciju 153

Literatura 161

Indeks imena 167

Indeks pojmova 170

Prilozi 173

Documents

Poslovna kultura