Povijest psihologije

Sadržaj1. UVOD U POVIJEST PSIHOLOGIJE .................................................................

1.1. Glavna razdoblja povijesti psihologije ............................................................1.2. Prijelazna razdoblja povijesti psihologije .......................................................

1.2.1. Doba primitivnog čovjeka ..........................................................................1.2.2. Doba pojave kršćanstva i doba srednjeg vijeka ........................................1.2.3. Doba humanizma i renesanse ..................................................................1.2.4. Pojava evolucionističkih koncepcija ..........................................................

2. DOBA STARE GRČKE .................................................................................2.1. Demokrit .............................................................................................................2.2. Sokrat .................................................................................................................2.3. Platon .................................................................................................................2.4. Aristotel ..............................................................................................................2.5. Epikur .................................................................................................................

3. DOBA OD 17og DO 19og STOLJEĆA ...........................................................3.1. Racionalizam .....................................................................................................

3.1.1. Rene Descartes ........................................................................................3.1.2. Benedict Spinoza ......................................................................................3.1.3. Gottfried Wilhelm Leibniz ..........................................................................

3.2. Empirizam - asocijacionizam ...........................................................................3.2.1. Thomas Hobbes ........................................................................................3.2.2. John Locke ................................................................................................3.2.3. George Berkley .........................................................................................3.2.4. David Hume ...............................................................................................3.2.5. David Hartley .............................................................................................3.2.6. Thomas Brown ..........................................................................................3.2.7. James Mill .................................................................................................3.2.8. John Stuart Mill .........................................................................................3.2.9. Alexander Bain ..........................................................................................3.2.10. Johann Friedrich Herbart .........................................................................3.2.11. Francuska empirijska psihologija ............................................................

3.3. Duhoznanstvena psihologija ............................................................................3.3.1. Thomas Reid .............................................................................................3.3.2. Christian Wolff ...........................................................................................3.3.3. Immanuel Kant ..........................................................................................

3.4.Utilitarizam ..........................................................................................................3.4.1. Adam Smith ...............................................................................................3.4.2. Jeremy Bentham .......................................................................................

3.5. Frenologija: Franz Joseph Gall ........................................................................3.6. Psihofizika .........................................................................................................

3.6.1. Ernst Heinrich Weber ................................................................................3.6.2. Gustav Theodor Fechner ..........................................................................

3.7. Strukturalizam: Wilhelm Wundt .......................................................................3.8. Evolucionizam ...................................................................................................

3.8.1. Charles Darwin ..........................................................................................3.8.2. Francis Galton ...........................................................................................3.8.3. Auguste Comte .........................................................................................

4. ISPITNA PITANJA ........................................................................................5. LITERATURA ..............................................................................................

1

1. UVOD U POVIJEST PSIHOLOGIJE

1.1. GLAVNA RAZDOBLJA POVIJESTI PSIHOLOGIJE

Slijedeća su glavna razdoblja povijesti odn. faze razvoja psihologije:

(1) RAZDOBLJE NEZNANSTVENE PSIHOLOGIJE : od davnina do 1879., kada je Wundt osnovao u Leipzigu prvi laboratorij za eksperimentalnu psihologiju i emancipirao psihologiju koja je do tada bila dio fiziologije, u toku kojeg perioda su se koristile neznanstvene metode u istraživanju ljudskog psihološkog funkcioniranja,

(2) RAZDOBLJE PREDZNANSTVENE PSIHOLOGIJE : od 1879. do 1980., u toku kojeg se psihologija pročišćavala od filozofskih koncepcija i neznanstvenih postupaka u istraživanju ljudskog psihološkog funkcioniranja, zbog kojih nije mogla biti priznata od strane drugih znanosti,

(3) RAZDOBLJE ZNANSTVENE PSIHOLOGIJE : od 1980., kada je psihologija prihvaćena kao ravnopravna znanost u odnosu na druge znanosti i uključena u obitelj prirodnih znanosti.

Naročito zaslužna za priznavanje psihologije kao znanosti bila su biokemijska istraživanja odnosa strukture mozga i funkcije mozga te odnosa okoline i mozgovne strukture i funkcioniranja koja su pokazala da su zbivanja u mozgu materijalnog odn. biokemijskog karaktera, da su pod utjecajem okoline i da se vanjskim zbivanjima i procesima u ljudskom organizmu može objasniti ponašanje čovjeka.

Primjer istraživanja u kojem je ispitivan odnos mozgovne strukture i okoline je istraživanje ROSENZWEIGa (1984). Autor je pokazao da štakori koji su odrasli u stimulirajućoj okolini odn. u kavezima u kojima je bilo mnoštvo “igračaka za štakore” ili su rješavali komplicirane zadatke, razvijaju deblji i teži korteks velikog mozga, sa bogatijom mrežom sinaptičkih veza u pojedinim regijama mozga nego štakori koji su se razvijali u nestimulirajućoj okolini.

Dakle, čovjek je objašnjiv putem zakona fizike, kemije i biokemije, a psihološki procesi učenja, pamćenja, mišljenja... su samo matafore i tranzijentni odn. prijelazni i privremeni pojmovi za tumačenje realnih procesa u mozgu. Bez navedenog i sličnih istraživanja i dalje bismo lutali u vakuumu neznanja u kojemu se “ništa ne objašnjava ničim”. Psihologija, dakle ne bi mogla biti priznata kao znanost na osnovu psiholoških objašnjenja psiholoških pojava. Tek je dodir psihologije sa biokemijom donio joj status znanosti.

U nastavku će se diskutirati opće okolnosti u prijelaznim povijesnim razdobljima u kojima su se sporo kumulirala znanja i različite hipoteze a koja su prethodila pojavi pojedinih novih koncepcija koje su značajno unaprijedile razvoj psihologije i znanosti u cjelini.

Nakon toga će se komentirati doprinos pojedinih filozofa i znanstvenika razvoju psihologije uz naznaku pripadajućeg pravca odn. pristupa i najvažnijih djela, a detaljno će se izložiti njihovi najvažniji doprinosi odn. koncepcije.

2

1.2. PRIJELAZNA RAZDOBLJA POVIJESTI PSIHOLOGIJE

1.2.1. Doba primitivnog čovjeka

Budući da je čovjek nastao relativno kasno u evoluciji, on se pojavio u već stvorenom i funkcionalnom svijetu u kojem su već postojali svi prirodni spojevi, geološki oblici i oblici života u prirodi.

Tadašnji čovjek nije mogao razumjeti ni objasniti što se oko njega događa, niti svoj način funkcioniranja i porijeklo. Prvi model tumačenja čovjekovog funkcioniranja kojeg su tadašnji ljudi izmislili bio je model duše, prema kojemu je duša sredstvo za objašnjenje čovjekovog funkcioniranja i porijekla.

Do navedenog tumačenja su tadašnji ljudi došli na osnovu impresionirajućeg opažanja: postoji razlika u funkcioniranju čovjeka u budnom stanju i čovjeka dok spava: čovjek je u budnom stanju, za razliku od stanja spavanja potpuno funkcionalan. Isto zapažanje se odnosilo i na dihotomiju živ čovjek / mrtav čovjek.

Navedeno zapažanje je tadašnje ljude navelo na zaključak da čovjeku dok spava mora nedostajati nešto što ga čini funkcionalnim kada je budan odn. mora postojati “nešto”, što čovjeku omogućuje funkcioniranje, bez čega je on samo nakupina materije, a to nešto je upravo “duša”.

Model duše je kasnije dodatno obogaćivan i elaboriran, pa se počelo smatrati da:

(1) smrt predstavlja odvajanje duše od tijela,

(2) snovi predstavljaju način da se komunicira sa dušama umrlih,

(3) duše postoje u svim živućim organizmima i neživim pojavama.

Model duše je postao osnova:

(1) PRIMITIVNIH RELIGIJA U KOJIMA DOMINIRAJU : (a) totemizam: kult odn. štovanje totema, (b) spiritizam: vjerovanje u zagrobni život čovjeka i u komunikaciju sa duhovima, (c) magija: praktike zasnovane na praznovjerju u čudotvorstvo i čarobnjaštvo (d) animizam (od lat. animus = duh ili duša): vjerovanje da živa bića, nežive stvari i prirodne pojave imaju dušu koja im omogućava da se namjerno pokreću, slično ljudima i (e) vitalizam (od lat. vita = život): vjerovanje da se u živim organizmima nalazi neka posebna životna snaga odn. sila vis vitalis koje nema u neživoj prirodi, koja nadilazi materijalno i koja se ne da svesti na fizikalno-kemijske procese (iz pojma životne snage kasnije će se izvesti pojam volje),

(2) FILOZOFSKA KONCEPCIJA DUALIZMA , prema kojoj koncepciji tjelesno i duhovno odn. psihičko i fizičko predstavljaju dvije različite i nezavisne tvari ili principa, koja će se koncepcija kasnije višekratno koristiti.

Model duše je postao najprihvatljiviji model objašnjenja ljudskog funkcioniranja kroz čitavu povijest čovječanstva, koji se koristi i danas: većina današnjih religija se zasniva na modelu duše.

1.2.2. Doba kršćanstva i srednjeg vijeka

3

Nakon propasti Starog svijeta: antičke civilizacije Grčke i Rima pojavljuje se kršćanstvo pod čijim utjecajem je nastupio dugi period potpunog intelektualnog mraka koji je trajao gotovo čitavo jedno i pol tisućljeće i koje se razdoblje s pravom naziva doba mračnjaštva.

Slijedeće su osnovne kršćanske koncepcije stvorene u vezi sa funkcioniranjem odn. prirodom čovjeka u tom periodu:

(1) dualizam duše i tijela koju je koncepciju kršćanstvo preuzelo iz Starog svijeta, posebno iz Platonovih koncepcija, i razvilo u koncepcijama o onostranom svijetu i zagrobnom životu u paklu ili raju u koji duše odlaze,

(2) porijeklo čovjeka u Bogu i postojanje Boga , koja je koncepcija preuzeta iz židovske tradicije, i razvijena je u egalitarni princip po kojemu su svi ljudi jednaki pred Bogom, i po kojem je Bog svima dostupan putem mogućnosti sjedinjenja sa božanskim kroz očišćenje grijeha,

(3) moralne predrasude , prema kojima je čovjek smatran zlim, sklon grijehu, i stoga ga treba podučavati kako u životu postupati da bi se spasila njegova duša,

(4) sloboda odn. snaga volje kojom čovjek raspolaže, a koju životinje nemaju, i zbog koje je čovjek izuzet iz zakona prirode odn. iz prirodnog determinizma: čovjek je potpuno odgovoran za svoje vlastite postupke i ako slobodno odabere činiti dobro može očekivati sreću na ovom i na drugom svijetu i obrnuto.

1.2.3. Doba humanizma i renesanse

Pod utjecajem Aristotelovih koncepcija, koje su se kroz sačuvane spise ponovo pojavile u 12om i 13om stoljeću, postepeno je nastupio slom kršćanskih dogmi.

Kao reakcija na kršćanske dogme pojavljuju se humanizam i renesansa, tokom kojih su provedena brojna istraživanja na svim poljima koja su promijenila postojeće koncepcije o svijetu i ljudima, tako da su tadašnji ljudi počeli spoznavati da je svijet drugačiji od onoga kakvim ga prikazuje kršćanstvo, od kojih istraživanja su najznačajnija:

(1) otkriće Amerike , koje je nastalo kao pokušaj da se dokaže da je Zemlja okrugla: Kolumbo je smatrao da će doći do Indije ploveći prema Zapadu,

(2) ravoj heliocentričkog sustava , koju je koncepciju predložio Kopernik, a doradio je Brahe, potkrijepivši je sustavnim opažanjima i mjerenjima, a matematički su je opisali Kepler i Galilej, koji je ustvrdio da se velik dio prirode može opisati empirijskim zakonima, putem matematičkih izraza,

(3) uvođenje metoda eksperimenta u fizici , u eksperimentalnim istraživanjima magnetizma Gilberta, a kasnije od strane Newtona u području mehanike i optike,

(4) medicinska istraživanja , od kojih su najznačajniji Harveyeva eksperimentalna demonstacija cirkulacije krvi (iz 1628.) i Burtonov diferencijalni opis uobičajenih tipova ludila u knjizi “Anatomija melankolije” iz 1621.

U navedenom periodu je za razvoj znanosti značajna koncepcija empirijskog indukcionizma koju je koncepciju postavio Francis Bacon (1561 - 1626), a koja se sastoji u naglašavanju induktivnog pristupa (“od pojedinačnog ka općem”) u znanosti odn. spoznaji, i u istovremenom negiranju značenja deduktivnog pristupa (“od općeg ka pojedinačnom”), koji je bio dominantno prisutan u periodu srednjeg vijeka, kada je polazište za dedukciju bilo Sveto pismo.

1.2.4. Pojava evolucionističkih koncepcija

Krajem 19og i početkom 20og stoljeća pojavile su dvije znanstvene evolucionističke teorije koje su definitivno porazile koncepciju o kreacionizmu:

4

teorija anorganske evolucije, koja odgovara na pitanje otkuda potječe sve što postoji i

teorija organske odn. biološke evolucije, koja odgovara na pitanje otkuda potječu živa bića.

Evolucionističke koncepcije nisu potpuno nove jer su:

A. U ANTIČKOJ GRČKOJ postojale hipoteze o mehanizmu evolucije i prije navedenih dviju teorija:

Anaksimander (7. st. pr.Kr.) smatra da su sve životinje u početku bile ribe a kopnene životinje su se pojavile nakon što se isušila zemlja, kada su se neke ribe adaptirale na novu okolinu, a jedna od tih adaptiranih životinja je bio i čovjek,

Empedoklo (5. st. pr.Kr.) smatra da je život začet iz nekog oblika inertne materije iz koje su nastale biljke, od kojih su određenim promjenama nastale životinje, pri čemu su se dalje razvijale one osobine koje su omogućavale da životinja preživljava.

B. U PERIODU ROMANTIZMA su postojale hipoteze o evoluciji biljaka, ljudskog društva i ideja u tom društvu, koje su postavili:

Goethe, pjesnik romantizma koji je, baveći se botanikom, došao do spoznaje da su biljke nastale postepeno i koncipirao je vlastitu teoriju organske evolucije,

Fourier, francuski filozof koji je predložio koncepciju razvoja ljudske civilizacije, po kojoj čovječanstvo postepeno prolazi kroz pojedine razvojne faze, ne može preskočiti pojedine periode i mora na svakom razvojnom stupnju provesti nekoliko tisuća godina,

Hegel, njemački filozof, koji smatra da postoji univerzalna ideja koja se postepeno evoluciono razvija kroz različite stupnjeve razvoja ljudske civilizacije.

5

2. DOBA STARE GRČKE

2.1. DEMOKRIT

Prethodnica Demokritove atomističke koncepcije je bavljenje pitanjem osnovne i jedine supstance, tvari ili prapočela od kojih je izgrađeno i na što se može svesti sve što postoji, kojim pitanjem su se bavili grčki filozofi u VII i VI st. pr. Kr.

Kao odgovor na pitanje što je osnovica svega i svih pojava pojavile su se različite monističke koncepcije, prema kojima je prapočelo:

(1) voda ili vatra ,

(2) brojevi , prema Pitagorejcima,

(3) kretanje ,

(4) svijest ili tvar , pri čemu se smatralo ili da svijest proizlazi iz tvari (materijalistički monizam) ili da svijest proizvodi tvar i stvara harmoniju tvarnog svijeta prirode,

(5) duša , koja je nematerijalna, nezavisna i besmrtna odn. ima mogućnost nadživ-ljavanja tijela (idealistički monizam).

Demokrit (460 - 362) ima materijalističko-mehanicističko-animistički pogled na svijet:

(1) smatra da je sve što postoji izgrađeno isključivo od nepreglednog mnoštva tvarnih odn. materijalnih i elementarnih odn. nedjeljivih čestica koje je nazvao atomi, od grč. atom = nedjeljiv i od praznog prostora u kojem se te čestice gibaju. Te su čestice tako sitne da se osjetilima ne daju zamijetiti, sve su građene od osnovne iste tvari, ali se međusobno razlikuju oblikom i veličinom. Oni postoje oduvijek, nepromjenjivi su i neuništivi. Neka tvar se može razbijati na sve manje dijelove, ali se ne može konačno svesti na ništa odn. na nulu, već se svodi na elementarne čestice - atome, na koje se mogu svesti i sve druge tvari. Atomi su u neprekidnom kretanju i u tom kretanju oni se međusobno prepliću i tvore različite pojavne oblike tvari koje mi primjećujemo, tako da se sva kvalitativna raznolikost svijeta i sve različite pojave i zbivanja mogu svesti na mehaničko gibanje elementarnih čestica materije, po kojoj pretpostavci je Demokrit prvi mehanicista, kao sam kaže, impresioniran ljepotom i jednostavnošću mehanicističkih objašnjenja prirode.

(2) čovjek nije nikakav izuzetak iz materijalnosti prirode: njegovo tijelo i njegova duša se sastoje iz atoma. Atomi duše su veoma sitni i vrlo krhki, a kada čovjek umre ti atomi se rasprše pa nema nikakvog nadživljavanja duše nad tijelom. Oni su također glatki, okrugli i veoma pokretljivi, što im omogućava njihovo međusubno prožimanje i prožimanje duše i fizičkog svijeta: oni mehaničkom uzročnošću djeluju na atome tijela. Iako spomije dušu Demokrit ostaje u okvirima materijalističkog monizma.

Demokrit daje psihologiji slijedeće doprinose:

(1) predložio je naivnu ali zanimljivu teoriju vidne percepcije: vidni osjeti nastaju tako da se od predmeta otcjepljuju njihovi odrazi, koje naziva sličicama, koji putuju zrakom i prodrijevši kroz pore vidnih organa promatrača izazivaju pokretanje duševnih atoma. Navedenom pretpostavkom je anticipirao današnju teoriju viđenja, prema kojoj fotoni svjetla emitirani sa nekog objekta putuju do oka, gdje stimuliraju fotoosjetljive stanice od kojih živčani impulsi putem optičkog živca putuju do mozga, gdje predaju uzbuđenje neuronima mozga.

(2) razvio je koncepciju o sreći kao vrhunskom dobru: krajnji cilj kojem život treba težiti je sreća koju pruža uravnotežen život, duševna spokojnost i vedrina, po kojoj su Demokrita nazvali “nasmijani filozof”.

6

Dvojbe oko pitanja koja je koncepcija o primarnom počelu točna, navele su grčke filozofe na sumnju u točnost ljudskog mišljenja, pri čemu su se izdvojila dva stava:

(1) skeptički stav, prema kojemu čovjek nema nikakvih mogućnosti da pomoću svoga uma spoznaje ili razumije suštinu stvari ili pravu istinu, niti da pomoću svojih osjetila upozna stvarnost. Poznata je njihova izreka “ništa nije sigurno, niti to da ništa nije sigurno”.

(2) sofistički stav, prema kojemu je ljudsko individualno iskustvo jedan besmisleni slučajni i nepredvidivi tok zbivanja iza kojeg ne stoji i ne može se pronaći nikakvo unutrašnje načelo koje odražava vanjsku realnost: sve što je stvarni izvor naših doživljaja nama je nedostupno. Sofisti su poznati po aporijama, odn. primjerima kojima su pokazivali da ljudski um ima ograničenu mogućnost spoznavanja jer dolazi do besmislenih zaključaka.

2.2. SOKRAT

Sokrat (469 - 399) je po svojim koncepcijama bio potpuna suprotnost subjektivizmu i relativizmu sofista jer je smatrao da se za istinom može tragati razumom, čime je ponovo uspostavio povjerenje u efikasnost ljudskog uma ili razuma u spoznaji.

Da bi dokazao efikasnost ljudskog uma koncipirao je specifični postupak mišljenja koji treba slijediti da bi se došlo do istinitih zaključaka, koji je nazvao dijaloški razgovor i dijalektička metoda mišljenja.

Dijaloški razgovor se provodi putem raspravljanja pomoću pitanja i odgovora. Tu metodu prakticirao je u obliku svakodnevnih dijaloga na glavnom atenskom trgu, postavljajući pitanja i tražeći odgovore, tvrdeći da ništa ne zna osim činjenice vlastitog naznanja što iskazuje izrekom “znam da ništa ne znam”.

Dijalektička metoda mišljenja sastoji se iz suprotstavljanja tvrdnje koja se naziva teza i suprotne tvrdnje koja se naziva antiteza, a iz njihovog sučeljavanja proizlazi sinteza kao najvjerojatniji i najprihvatljiviji zaključak koji bi trebao predstavljati trajnu istinu.

Sokrat je razvio teoriju spoznaje po kojoj se spoznavanje sastoji iz sabiranja misli i iz metodičnog razmišljanja. Razmišljanje, a ne iskustvo nas navodi da spoznamo znanje koje postoji u nama samima a geometrija je idealni model toga procesa. Počinje se sa očiglednim aksiomom, da bi se potom putem postavljanja hipoteza i izvođenja dedukcija došlo do znanja kojeg već imamo, ali je bilo neosviješteno odn. nespoznato.

Sokrat je također ustvrdio da postojanje urođenih znanja, koja se otkrivaju dijalektičkom metodom ukazuje da čovjek posjeduje besmrtnu dušu, koja može postojati izvan i odvojeno od tijela, što je predstavljalo osnovu za kasnije koncepcije Platona i kršćanski dualizam.

2.3. PLATON

Uvod

Platon (427 - 347), grčki filozof, Sokratov učenik, začetnik je filozofskog racionalizma, racionalističko - idealističke filozofije koja je kao prvo sustavno filozofsko učenje stekla atribut “jedine prave” filozofije jer se u potpunosti zasniva na umnoj aktivnosti odn. na racionalno-deduktivnom pristupu.

Njegove najvažnije koncepcije su koncepcija psihofizičkog dualizma, koncepcija savršene spoznaje i koncepcija o duši, a predložio je i neke približno ispravne pretpostavke o ljudskom psihološkom funkcioniranju.

Platonove koncepcije

(1) Koncepcija psihofizičkog dualizma

(2) Koncepcija savršene spoznaje

(3) Koncepcija o duši

(AD1) Koncepcija psihofizičkog dualizma

7

Platon smatra da je materijalna realnost odn. materijalni svijet koji nas okružuje i koji nam je dostupan putem naših osjetila nestvaran, prividan i prolazan, lažan i neistinit svijet sjena. Svaka stvar koja se nalazi u materijalnom svijetu ima svoje izvorište odn. pandan u svijetu ideja i samo je sjena koju baca određena ideja iz svijeta ideja. U tom svijetu sjena sve je iskrivljeno, nepotpuno, netočno, nesavršeno, bez pravog sklada odn. harmonije.

Prava realnost nije materijalna realnost, nego je prava realnost nematerijalan, savršen i idealan svijet ideja u kojem se nalaze univerzalne ideje ili pojmovi, kao što su pojam dobrote, pojam ljepote. Ti pojmovi predstavljaju vrhovnu i vječnu realnost i istinu i suštinu svijeta savršenstva. Na primjer, svaka lijepa osoba će jednom ostarjeti, poružnjeti i umrijeti, što se neće desiti sa apstraktnim i vječno postojanim pojmom ljepote.

(AD2) Koncepcija savršene spoznaje

Budući da svijet sjena djeluje na nas putem naših osjetila, putem njih spoznajemo samo svijet sjena, pa je svaka spoznaja koja proizlazi iz tog svijeta nužno nesavršena. Naši osjetni organi su instrumenti za spoznavanje nesavršenog i nikako nas ne mogu dovesti u vezu sa pravom realnošću. Dakle, osjetilima se ne može doprijeti do svijeta ideja, pa su podaci sa osjetnih organa za spoznaju bezvrijedni.

Zato su podaci koji su dobiveni našim osjetilima promjenjljivi i nepouzdani: percepcija ne može biti izvor našeg znanja već prava, savršena odn. idealna, istinita, univerzalna i trajna spoznaja ili znanje ne mogu se naći u materijalnom - realnom svijetu jer postoje samo u svijetu ideja i tamo ih treba tražiti, otkriti i naći te spoznati. Jedino bavljenje tim i takvim svijetom dovodi do prave spoznaje.

Budući da u potrazi za spoznajom moramo ući u svijet ideja i boraviti tamo, postavljaju se dva pitanja:

(1) gdje se nalazi taj nematerijalan svijet ideja ili idealan svijet?, na koje pitanje Platon odgovara da se svijet ideja nalazi u nama samima odn. u našem umu i tamo treba tražiti savršenu spoznaju: naš um je pravi, jedini i najbolji izvor znanja,

(2) na koji način možemo ući u svijet ideja?, na koje pitanje Platon odgovara da se trebamo udubljivati odn. ponirati sami u sebe, u vlastiti svijet ideja, a jedini pravi, nepogrešiv i najbolji instrument odn. sredstvo koje nas dovodi do prave i istinite spoznaje ili znanja i ključ kojim se ulazi u svijet ideja je ljudski um ili razum odn. ratio , rad uma odn. umna aktivnost, a ne naša osjetila.

Potrebe i želje tijela su, prema Platonu izvori problema i grijeha: mi smo robovi u služenju tijela, a asketski život posvećen umnoj aktivnosti jedino vodi ka čestitosti i savršenosti. Time je Platon razvio koncepciju koja će postati osnova za kršćansku dihotomiju griješno tijelo / bezgrešna duša.

Kao poseban primjer svijeta apstraktnih ideja i načina na koji možemo u njega ući Platon koristi matematički svijet relacija među brojevima. Čitav svijet matematike je otkriven umom ili razumom i zato je matematički svijet jedan viši i realniji svijet nego svijet osjeta.

Svijet ideja je urođen, pa je percepcija materijalnih objekata moguća putem dosjećanja ideja i njihovog korištenja kao vodiča za svako iskustvo.

(AD3) Koncepcija o duši

Platon smatra da u idealan svijet spada i duša čovjekova, koja ima slijedeće osobine:

8

(1) nematerijalna je i neiskustvena odn. ne može se doživljavati ni detektirati osjetilima,

(2) može se spoznati deduktivnim putem pomoću razuma, što potvrđuje da je naš um daleko efikasniji od naših osjetila, putem kojih se duša ne može spoznati,

(3) samostalna je i potpuno razdvojena od tijela, premda su i duša i tijelo sastavni dio čovjeka, to su dvije fundamentalno različite tvari: duša nadživljuje tijelo jer je besmrtna i samo privremeno boravi u tijelu čovjeka,

(4) može egzistirati izvan tijela u svijetu ideja, gdje nam omogućuje bavljenje apstrakcijama odn. otkrivanje apstraktnih relacija bez ikakvih objektivnih podataka.

Premda Platon tvrdi da je duša jedna i jedinstvena, također smatra da kada ona naseli tijelo pojavljuje se u tri aspekta:

(1) razumni, koji se nalazi u glavi, i u koji je smještena mudrost,

(2) spiritualni (voljni), koji se nalazi u prsima, u kojima je smještena vrlina snage volje,

(3) apetitivni, koji se nalazi u abodomenu, u kojem je smještena vrlina samokontrole,

povezujući ih u metaforu o dvoprežnim bojnim kolima: razum je analogan vozaču tih kola, koji ima većih poteškoća u kontroli apetita neposlušnog i tvrdoglavog konja, nego u kontroli živahne ali poslušne i produhovljene životinje. Razum uz značajan napor treba navoditi oba konja na suradnju i služi kao vodič koji vodi i volju i apetite prema ciljevima koje jedini razumije.

Ovom koncepcijom Platon je anticipirao psihoanalitičku koncepciju strukture ličnosti, koja se sastoji iz ida (apetitivni dio), ega (voljni dio) i superega (razumski dio). Platon tvrdi da nije dobro da razum potisne apetite ili duhovnost ili da potonji prevladaju nad razumom : najbolje je kada sva tri aspekta duše funkcioniraju u harmoniji, što također naliči psihoanalitičkom poimanju odnosa između gradbenih elemenata ličnosti.

Neke približno ispravne pretpostavke o ljudskom psihološkom funkcioniranju

Bez ikakvih empirijskih dokaza, Platon je predložio i neke koncepcije koje su pojednostavljene, ali su se bile na tragu ispravnih pretpostavki, smatrajući da:

(1) tri aspekta duše povezuje kičmena moždina i mozak, što je anticipacija koncepcije integrirajuće funkcije živčanog sustava,

(2) emocije se prenose tijelom krvnim žilama, čime je ukazao da su fiziološke promjene pri emocionalnom doživljavanju povezane sa promjenama u cirkulaciji krvi u kardiovaskularnom sustavu,

(3) individualne razlike u količini, točnosti i trajnosti zapamćivanja svakodnevnog iskustva ovise o stanju strukture u koje se to iskustvo upisuje. Uspoređujući proces pamćenja sa pisanjem na voštanoj ploči, ukazao je da kao što površine voštanih ploča variraju u veličini, tvrdoći i čistoći, tako se i razum različitih ljudi razlikuje u svom kapacitetu, sposobnosti učenja i zadržavanju tog iskustva.

ZAKLJUČAK

Platonov utjecaj na psihologiju bio je više štetan nego koristan, budući da su se nakon Platona mnogi filozofi nastojali udaljiti se što je moguće više od materijalnog svijeta i razvijati duhoznanstvene koncepcije.

Velik dio Platonove filozofije je inkorporiran u kršćanstvo, tako da su iz njegovih koncepcija nastale npr. koncepcija o raju, pojam dobrote, pojam grešnog tijela i bezgrešne duše.

Iz svega navedenog može se reći da je Platon bio najznačajniji filozof u povijesti filozofije, ali ne i u povijesti psihologije.

2.4. ARISTOTEL

Uvod

9

Aristotel (384 - 322), učenik Platonov, u svom vremenu je najviše utjecao na razvoj znanosti. Bio je univerzalni genije, koji je raspolagao sa velikom količinom znanja, bio je liječnik i filozof, ali u prvom redu znanstvenik. Njegove koncepcije odražavaju metodičnu konstrukciju čitavog sistema spoznaja doba u kojem je živio.

Za razliku od Platona, Aristotel se koristio empirijskim podacima koje je sakupljao brižljivim opažanjem, smatrajući opažanja ključnom sirovinom za spoznaju. Naglašavao je veću važnost induktivnog pristupa odn. izvođenja generalizacija iz opaženih primjera u odnosu na deduktivno i formalnologičko mišljenje. Zato se njegova filozofija smatra empirijsko-induktivna i naziva filozofski empirizam, koji je suprotnost i nastoji opovrgnuti Platonov filozofski racionalizam.

Njegovi najvažniji doprinosi su koncepcija o materiji-formi-funkciji i o funkcioniranju čovjeka, funkcionalistička i procesna koncepcija o duši i univerzalnim idejama, zakoni asociranja, a bavio se i drugim psihološkim temama.

Koncepcija o materiji-formi-funkciji i o funkcioniranju čovjeka

Aristotel odbacuje Platonovu koncepciju psihofizičkog dualizma smatrajući da postoji samo jedna stvarnost: materijalna stvarnost svijeta koji nas okružuje i da je osnovno počelo ili supstanca materija ili tvar.

Tvar sama po sebi ne može objasniti funkcioniranje: jedino što znamo o tvari je da se pojavljuje u određenoj formi. Materija i forma uvijek su međusobno združene. Materija pojavljujući se odn. poprimajući različite forme može obavljati različite funkcije. Funkcija proizlazi iz organizacije materije u formu odn. svaka pojavna forma materije je povezana sa nekom funkcijom.

Ljudski organizam je u potpunosti sastavljen od materije a različite funkcije koje obavljaju pojedini organi čovjeka zavise od toga na koji je način materija u tom dijelu tijela organizirana u formu. Na primjer, oko čovjeka omogućava funkciju gledanja samo ako je materija od koje je oko sastavljeno organizirana u formi oka.

Funkcije nema bez okoline: živi organizam i okolina čine nerazdvojnu cjelinu, uvjetuju se i djeluju jedan na drugog pa ukoliko ne postoji okolina, ne javlja se ni funkcija. Na primjer, oči imaju mogućnost gledanja i kada spavamo, ali se ne javlja viđenje ni gledanje. Potencijalna sposobnost očiju da vide se ostvaruje samo onda kada su oči otvorene i kada promatraju okolinu.

Funkcionalistička i procesna koncepcija o duši i univerzalnim idejama

Aristotela nije zadovoljila Demokritova koncepcija duše, koju smatra previše mehaničkom i jednostavnom, niti ga zadovoljava ponor koji je njegov učitelj postavio između duše i tijela. Odbacio je Platonov dualizam: on smatra da između duše i tijela ne postoji nikakva razlika, odn. ne postoji samostalnost duše od tijela. Duševno i tjelesno čine jednu te istu tvar i ne mogu se odijeliti jedno od drugog niti duša ne može postojati odvojeno od tijela.

Duša je po Aristotelu, funkcija za koju je sposoban i/ili koju obavlja neki organ odn. čitav organizam: duša je funkcija materije živog organizma organizirane u formu. Takva definicija je funkcionalistička definicija duše. Dio duše gdje se zbiva spoznaja odn. proces mišljenja Aristotel naziva psiha, i to je mjesto gdje se ideje formiraju, a ne gdje one već postoje kada duša nastani tijelo.

Funkcija psihe je, kao dijela duše spoznaja. Aristotel time daje prvu funkcionalističku definiciju procesa mišljenja po kojoj je psiha funkcionalni proces, aktivna snaga koja organizira osjetne podatke. Ti osjetni podaci su neposredno percipirani osjeti, ili zapamćeni osjeti pohranjeni u memoriji, pri čemu je, po njemu, mašta omogućila da se pohranjeno obnovi.

10

Univerzalne ideje su, prema Aristotelu pojmovi nastali generalizacijom, a ne urođene ideje, kako ih tumači Platon. Osnova induktivnog mišljenja, kojim nastaju generalizacije odn. osnova univerzalnih ideja je prepoznavanje sličnosti odn. zajedničkih osobina u seriji objekata koje predstavljaju opći princip grupiranja. Čovjek proizvodi univerzalne ideje, ali one ne reprezentiraju stanje nego proces. One ne postoje nigdje drugdje osim u umu koji misli, pa stoga naša spoznaja nije apriorno dana, već se razvija u kontaktu sa okolinom. To je u skladu sa spomenutom pretpostavkom da funkcije nema bez okoline, pa tako ni spoznaje nema bez kontakta sa okolinom.

Monističku i funkcionalnu koncepciju o duši Aristotel je iznio u djelu “De anima” (“O duši”) i njome je objedinio dva dotadašnja pristupa koja su postojala o stjecanju spoznaje: osjetno-empirijski Demokrita i racionalni Sokrata i Platona.

Zakoni asociranja

Zapamćivanje, prepoznavanje, dosjećanje, maštu i mišljenje Aristotel objašnjava spontanim stvaranjem asocijativnih veza između doživljaja. Asocijativna veza je takva veza između dva doživljaja koja omogućuje da pojava jednog doživljaja izazove pojavljivanje drugog doživljaja . Asocijacije se stvaraju putem iskustva, pa iskustvo pojedinca određuje njegovo psihičko funkcioniranje.

Aristotel je formulirao tri zakona asociranja:

(1) ZAKON SLIČNOSTI : asocijativno se povezuju doživljaji koji su međusobno slični,

(2) ZAKON SUPROTNOSTI : asocijativno se povezuju doživljaji koji su međusobno suprotni,

(3) ZAKON KONTIGVITETA (DODIRA) : asocijativno se povezuju oni doživljaji koji su u našem iskustvu bili u prostornom ili vremenskom dodiru.

Ostale psihološke teme

Aristotel je u djelu “Parva naturalia” opisao različite oblike ljudskog doživljavanja i ponašanja: stadije u razvoju čovjeka, stanja budnosti, polusna i sna, psihološke i opće razlike između muškaraca i žena, ponašanja u vezi sa okultnim i mističnim fenomenima, kao što je proricanje.

U djelu “De oratore” (“O govorniku”) Aristotel se bavi pitanjem kako treba držati govore: govornik se treba ponašati tako da nastoji izazivati uzbuđenje kod slušatelja. Uspješan je onaj govornik koji može izazvati i manipulirati različitim uzbuđenjima.

U djelu “Etika” Aristotel se bavi pitanjima samoobuzdavanja, a u djelu “Politika” se bavi pitanjima interpersonalnih odnosa.

Kao i Platon, Aristotel je predložio i neke više ili manje ispravne koncepcije o ljudskom psihološkom funkcioniranju, smatrajući da:

(1) što se češće neko iskustvo ponavlja, to se bolje pamti, a događaji doživljeni samo jednom pod utjecajem jakih emocija biti će bolje zapamćeni nego da se isti događaj više puta ponavlja bez jakih emocija,

(2) čovjek doživljava vikarijska pročišćenja gledajući tragediju u kazalištu, čime se pročišćava od vlastitih strahova i žalosti koja katarza koja potkrepljuje dolazak na takve predstave,

(3) obilna hrana nas uspavljuje zato što probava povećava temperaturu krvi, koje grije srce i interferira sa psihom koja je tu smještena.

Zaključak

Aristotel je integrirao i sistematizirao dotadašnja znanja iz psihologije, dajući svoje doprinose u koncepcijama kognitivnih procesa: mišljenja, učenja i pamćenja, ali i motivacije i emocija, socijalizacije i ličnosti.

11

Svojim materijalizmom i empirijsko-induktivnim pristupom postavio je temelje cjelokupne znanosti, te empirijskoj odn. iskustvenoj i asocijacionističkoj psihologiji te općenito, prirodoznanstvenim koncepcijama u znanosti. Može se reći da cjelokupna današnja znanost vodi porijeklo od Aristotelovih koncepcija.

Aristotel je značajan po tome što je prihvatio postojanje realnog-empirijskog svijeta, što je osnovna pretpostavka postojanja svih znanosti: znanost se ne bavi subjektivnim nego objektivnim svijetom.

2.5. EPIKUR

Epikur (341 - 270) prihvaća Demokritov atomistički materijalizam i razrađuje njegovu koncepciju o sreći kao vrhunskom dobru i svrsi, smatrajući da ljudi trebaju iskoristiti svoj život na zemlji kroz stjecanje što je moguće više ugode, užitka, sreće i zadovoljstva koji su vrhunski cilj ili ideal jer poslije svoje smrti to neće moći. Epikur se protivi religiji jer strah od kazni u zagrobnom životu onemogućava postizanje stanja ovozemaljske sreće.

Sreća se, prema Epikuru postiže učenjem i upoznavanjem prirodnih zakona. Ugoda se odnosi na odsustvo boli, umjereno zadovoljenje želja te na blaga i smirena stanja odn. raspoloženja, a njegovanje prijateljstava omogućava vrhunsku socijalnu ugodu.

Ovakva koncepcija je nazvana hedonizam, prema kojoj koncepciji čovjek treba izbjegavati zlo, bol, neugodu i nesreću, a treba težiti dobru, ugodi i sreći. Razlikovanjem dva stanja: zadovoljstva i boli, koja utječu na sve živo u procjenjivanju objekata koji trebaju biti korišteni ili izbjegavani, anticipiran je pojam potkrepljenja.

Epikur je također dopunio Demokritovu mehanicističku koncepciju o atomima duše, smatrajući da atomi duše mogu mijenjati smjer posredstvom volje za postizanjem nekog željenog cilja, zbog čega postoji moralna odgovornost čovjeka za njegove akcije.

Učenje Epikura je vulgarizirano odbacivanjem zahtjeva za proučavanjem prirodnih zakona i za ograničavanjem osjetnih zadovoljstava odn. definiranjem životnog ideala kao maksimalno gastronomsko i seksualno uživanje (Epikur je, doduše imao ljubavnicu, smatrajući seksualna zadovoljstva relativno neškodljivima ukoliko ne uključuju zaljubljivanje.).

12

3. DOBA OD 17og DO 19og STOLJEĆA

3.1. RACIONALIZAM

3.1.1. RENE DESCARTES

(1) Uvod

Rene Descartes (1596 - 1650) je bio jedan od najvećih filozofa 17og stoljeća i jedan od najutjecajnijih filozofa novijeg doba. Njegov interes kretao se od psihologije i neurofiziologije do matematike, u koju je uveo analitičku geometriju i fizike, gdje je otkrio zakon loma svjetlosti, uveo pojam količine gibanja i načelo održanja sveukupne količine gibanja.

Na području filozofije Descartes je, nastavljajući racionalističku tradiciju poslije Platona osnivač modernog racionalizma: smatrao je da je ljudski um najvažniji instrument spoznaje, ali ga treba koristiti na adekvatan način. Nadalje, pojedinac, prema Descartesu može biti siguran u vlastito postojanje zbog vlastitog uma odn. mišljenja: “cogito, ergo sum”, a racionalna priroda čovjeka proizlazi iz toga što čovjek ima dušu. Zato što je čovjek racionalno biće on je slobodan da bira, pa su njegovi postupci izraz slobodne volje.

Descartes smatra, na tragu Platona da postoje urođene ideje, ali se one ne pojavljuju u cijelosti razvijene sa rođenjem, nego se razvijaju putem osjetnog iskustva koje omogućava da ih pojedinac otkrije u sebi.

Njegovi najvažniji doprinosi su koncepcija psihofizičkog dualizma (ili dualističkog interakcionizma), koncepcija o različitom funkcioniranju čovjeka i životinja, koncepcija o 6 primarnih emocija emocija te rasprava o problemu metode, a najvažnija djela “Rasprava o metodi” (1637) i Meditationes de prima philosophia (1642).

(2) Koncepcija psihofizičkog dualizma (dualističkog interakcionizma)

Za objašnjenje funkcioniranja čovjeka su, po Descartesu potrebni materijalno tijelo odn. organizam i nematerijalna duša. Tvar i svijest su potpuno različiti: na tijelo možemo primijeniti zakone mehanike, a duša je izvan prirodnih zakonitosti jer je nematerijalna-bezprostorna i izvan prirode.

Koncepcija dualizma prema kojoj tijelo funkcionira kao automatski i savršeni stroj je mehanicistička koncepcija. Njome se složene zakonitosti tjelesnog i psihološkog funkcioniranja svode na najjednostavnije zakone mehanike koji se odnose na mehaničko gibanje elementarnih čestica materije.

Descartes je locirao sjedište duše u mozak dajući time odgovor na pitanje gdje se odvija interakcija duše i tijela koristeći se tadašnjim spoznajama iz anatomije mozga. Kako je mozak anatomski podijeljen na dvije polovice odn. sastoji se iz parnih-simetrično raspoređenih struktura, a i funkcionalno je podijeljen odn. neke funkcije pripadaju lijevoj, a neke desnoj hemisferi, a duša predstavlja nedjeljivu cjelinu, Descartes je smjestio dušu u pinealnu žlijezdu (epifizu), jedinu žlijezdu koja nema svoj par i kojoj tada nije bila poznata funkcija.

Descartes je dao odgovor i na pitanje kako se odvija interakcija između duše i tijela: pinealna žlijezda prenosi fizičke podražaje tijela duši i ujedno prenosi poticaje duše tijelu. Duša kontrolira rad tijela i upravlja ponašanjem na mehanički način: pomicanjem pinealne žlijezde regulira se spoj odn. prijelaz impulsa između senzornih i motornih živaca, čija je funkcija tada već bila poznata.

Tjelesno funkcioniranje čovjeka omogućuje duša: “duševno” ili “animal spirits” struji živčanim putevima odn. živcima koji su šuplje cijevi i tako se ostvaruju pokreti i ponašanje čovjeka. Do navedene koncepcije Descartes je došao koristeći kao analogiju statue u kraljevskom vrtu, koje su se pokretale putem vode koja potekne cijevima kada posjetitelj stane nogom na skrivene pedale.

Animal spirits je tekućina koja ispunjava moždane komore, tzv. cerebrospinalna tekućina i predstavlja pandan grčkom pojmu pneume odn. zraka koji je temeljna supstanca duše koja cirkulira živčanim sustavom i kada dođe do mišića uzrokuje njihovo pokretanje, što je hidraulička koncepcija

13

ponašanja. Ovom koncepcijom je Descartes pogodio da se kontrola mišića odvija putem putem impulsa koji putuju od mozga eferentnim živcima preko neuromuskularne veze do mišića.

Putem navedene koncepcije Descartes je objasnio i pamćenje: kao što nakon uboda igle u platno nastaje rupica kada se igla ukloni, tako ponavlajnje nekog iskustva dovodi do pojave pora u mozgu koje ostaju otvorene za strujanje duševnog.

(3) Koncepcija o različitom funkcioniranju čovjeka i životinja

Descartes je smatrao da postoji bitna razlika između ljudi i životinja: ljudi imaju dušu, a životinje nemaju. Nadalje, životinjski organizam funkcionira na automatski način, kao stroj, pa su za objašnjenje ponašanja životinja dovoljni fizikalni zakoni: principi mehanike.

Kako bi pobliže objasnio funkcioniranje životinja Descartes je predložio koncepciju o živčanom funkcioniranju na bazi refleksa odn. koncepciju o refleksnom luku: kada neki izvanjski podražaj djeluje na osjetni organ, nastaje uzbuđenje koje se živčanim putevima prenosi do mišića koji onda automatski reagiraju i izvršavaju određenu radnju. Refleksni luk također slijedi hidraulički model: podražaji proizvode pritisak na osjetne organe, taj pritisak se prenosi živcima do mozga, gdje se otvaraju određeni ventili iz kojih se animal spirits upućuje prema mišićima.

Descartes i kod čovjeka uočava refleksno odn. “mehaničko” ponašanje koje naziva animalne funkcije, kojima pridodaje funkcije višeg stupnja, koje omogućuju racionalno djelovanje: prosuđivanje, izbor između različitih alternativa i voljno djelovanje.

14

http://www.faceyubook.com/



(4) Koncepcija o 6 primarnih emocija emocija

Descartes se prvi sustavnije bavio intenzitetom, tipologijom te fiziološkom i psihološkom podlogom emocija.

Vrlo intenzivne emocije nazvao je strastima, kojih postoji šest elementarnih: ljubav, mržnja, radost, žalost, radoznalost (čuđenje) i želja u kojoj taksonomiji nedostaje važna bazična emocija: strah. Sva raznolika kompleksna emocionalna stanja nastaju njihovom kombinacijom.

Strasti po Descartesu imaju:

(1) tjelesnu (fiziološku) komponentu : prouzrokovane su strujanjima u tijelu, mozgu, krvi i vitalnim organima, u skladu sa tjelesnim funkcioniranjem po principima mehanike,

(2) intelektualnu komponentu : ljubav npr. ovisi o procjeni koliko neki objekt može pružiti zadovoljstva, a mržnja zavisi od procjene koliko zla očekujemo od nekog objekta. Iz postuliranja navedene komponente nastale su kasnije hedonističke koncepcije o čovjeku kao ekonomskom biću koje racionalno nastoji izbjeći bol, a ostvariti što je moguće više zadovoljstva i ugode.

Koncepcija o bazičnim emocijama predstavljala je značajnu novost jer je promovirala analitički pristup čovjekovom iskustvu u traženju temeljnih kategorija ljudskog funkcioniranja.

(5) Rasprava o problemu metode

Iako Descartes smatra um jedinim instrumentom spoznaje, u djelu “Rasprava o metodi” postulira pravila metodologije spoznaje koja se mogu u jednakoj mjeri primijeniti na empirijsku-eksperimentalnu psihologiju:

(1) načelo parsimonije : ono što se spoznaje jasno i razgovijetno jedino je istinito,

(2) načelo analize : raščlaniti problem na jednostavne sastavne dijelove,

(3) načelo sinteze : rješavanjem pojedinačnih jednostavnijih potproblema induktivnim zaključivanjem od jednostavnog ka složenom doći do općeg pravila,

(4) načelo metodološke sumnje : stalno provjeravati potpunost metodološkog postupka.

Descartes je, nadalje, prvi izrazio težnju modernog čovjeka da mu znanje bude moć za vlast nad prirodom: “... moguće je doći do spoznaja koje su za život veoma korisne, a umjesto spekulativne filozofije koja se uči u školama može se naći praktična filozofija kojom bismo točno upoznali snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda i nebeskog svoda i svih drugih tijela koja nas

15


http://www.ponude.biz/seminarski

http://www.jugoslovenke.com/

okružuju... i mogli bi te spoznaje... upotrebljavati za sve svrhe koje su prikladne te tako postati gospodarima i vlasnicima prirode”.

(6) Zaključak

Descartes je svojim koncepcijama bio preteča prosvjetiteljskog pokreta 18og stoljeća, a svojim filozofskim koncepcijama o znanstvenoj metodologiji anticipirao eksperimentalno-empirijski pristup u znanosti.

3.1.2. BENEDICT SPINOZA

(1) Uvod

Benedict Spinoza (1632 - 1677) je bio racionalistički filozof 17og stoljeća koji je dao doprinos znanosti i psihologiji u koncepciji psihofizičkog monizma i u tumačenju motivacije i emocija, o čemu govori u svom djelu “Etika prikazana geometrijskim slijedom” (1677).

(2) Koncepcija psihofizičkog monizma

Spinoza, za razliku od Descartesa, čije je djelo poznavao, smatra da su svijest i tijelo samo dva različita vida odn. aspekta jedne jedinstvene stvarnosti odn. da je fiziološko (fizičko) neodvojivo od psihičkog. Materijalno i duhovno predstavljaju jednu supstancu, koja je “sama sebi uzrok”, pa interakcija niti postoji, niti je potrebna. Prividna interakcija rezultira iz našeg neznanja, a ne iz stvarnih odnosa.

Prema navedenoj koncepciji, svaku psihološku promjenu prati i neka fiziološka promjena i obrnuto, što je koncepcija koju zastupa i savremena psihologija. Sekvenci mentalnih odn. psiholoških zbivanja odgovara korespondentna sekvenca tjelesnih odn. fizioloških zbivanja. Spinoza, doduše tvrdi da tijelo i razum koegzistiraju-koincidiraju odn. kovariraju-koreliraju, ali ne uzrokuju jedan drugoga, što je suprotno suvremenim spoznajama iz psihofiziologije.

Navedena Spinozina koncepcija se naziva monistički paralelizam, a prethodnica je Leibnizove koncepcije dualističkog paralelizma.

(3) Tumačenje motivacije i emocija

Spinoza smatra de je motiv za samoodržavanjem bazični ljudski motiv, a razlikuje svega tri primarne emocije: radost, tugu i čežnju i 49 različitih složenih emocija koje proizlaze iz kombinacije te tri emocije sa ugodnim i neugodnim događajima iz svakodnevnog života.

Prema Spinozi su motivacija i emocije, koji usmjeravaju ljudsko ponašanje iracionalni i ambivalentni, često nesvjesni, pa je potrebno steći znanja o njihovim prirodnim uzrocima kako bi se čovjek oslobodio njihovih stega i živio u dobroti i perfekciji.

Time je Spinoza prvi uveo pretpostavku da ljudi mogu živjeti etički ako upoznaju svoj način funkcioniranja odn. prirodne uzroke svojih akcija te da je cilj psihologije, i svih drugih znanosti da omoguće ispoljavanje najveće moguće ljudske savršenosti.

3.1.3. GOTTFRIED WILHELM LEIBNIZ

(1) Uvod

Gottfried Wilhelm Leibniz (1646 - 1716) je bio njemački matematički genije (izumio je diferencijalni-infinitezimalni račun u isto vrijeme kada i Newton) i filozof 17og stoljeća, čija je koncepcija ljudske prirode i ljudskog funkcioniranja slična Descartesovoj, koju je poznavao.

16

Znanosti i psihologiji je dao doprinos u koncepciji psihofizičkog paralelizma i u koncepciji o razinama svijesti.

(2) Koncepcija psihofizičkog paralelizma

Leibniz kao koncepciju ljudskog funkcioniranja prihvaća Descartesovu koncepciju psihofizičkog dualizma:

(1) čovjekova priroda je dvostruka : postoji materijalno tijelo odn. organizam i nematerijalna duša,

(2) materijalno tijelo funkcionira prema zakonima mehanike , a duša je izvan prirodnih zakonitosti jer je nematerijalna i izvan prirode,

(3) tjelesni procesi su mehaničkog karaktera i u odnosu na njih nema razlike između čovjeka i životinje.

Leibniz je odbacio Descartesovu koncepciju psihofizičkog interakcionizma po kojoj duša kontrolira rad tijela i upravlja ponašanjem na mehanički način tako da pomicanjem pinealne žlijezde regulira spoj između senzornih i motornih živaca i po kojoj “duševno” struji živčanim putevima i tako se ostvaruju pokreti i ponašanje čovjeka.

Prema Leibnizu:

(1) nematerijalna duša ne može djelovati na materijalno tijelo i obrnuto : nema kontakta ni interakcije između duše i tijela i ni na koji način mentalni procesi ne mogu uzrokovati fizikalne promjene ili obrnuto,

(2) duša ne može funkcionirati na mehanički način : mehaničko funkcioniranje se odnosi samo na tjelesne procese, mentalni procesi se podvrgavaju svojim zakonitostima, a fizikalni svojim.

Leibniz je, prema navedenom, uveo koncepciju psihofizičkog paralelizma prema kojoj postoje dva paralelna niza zbivanja: kada god imamo neki mentalni proces imamo paralelni fizikalni odn. organski proces, i obrnuto. Mentalna zbivanja se zbivaju paralelno sa svojim tjelesnim odn. fiziološkim korelatima te nema psiholoških procesa na dane vanjske podražaje niti vanjskog ponašanja na unutrašnje-mentalne događaje, dakle nema uzročnosti.

Između dva niza paralelnih događaja postoji savršena harmonija, koja je od Boga unaprijed određena ali nema interakcije: nama samo izgleda da neko fizikalno događanje izaziva neko mentalno i obrnuto. Harmoniju psihofizičkog paralelizma ilustrira analogija sa dva savršena sata koji pokazuju isto vrijeme tako da između njih postoji savršena harmonija, ali nema interakcije. Tu koncepciju Leibniz je, kao i Spinoza preuzeo od kartezijanskog filozofa Arnolda Geulinexa (1625-1669).

Između mentalnog i tjelesnog ne postoji uzročna povezanost, nego postoji fizikalna uzročnost kod tjelesnih zbivanja: svako tjelesno zbivanje uključeno je u uzročno-posljedični lanac i predstavlja posljedicu prethodnih tjelesnih odn. organskih i fizikalnih zbivanja i uzrok je kasnijih tjelesnih zbivanja i mentalna uzročnost kod mentalnih zbivanja, slično prethodno navedenom, pa su tjelesna zbivanja potpuno objašnjiva prethodnim fizikalnim zbivanjima, a mentalna prethodnim mentalnim zbivanjima.

(3) Koncepcija o razinama svijesti

Leibniz je smatrao da su promjene u prirodi, pa tako i u svijesti čovjeka kontinuirane i da se zbivaju putem infinitezimalnih, jedva primjetnih zbivanja. Zbog toga, ovisno o kumuliranim zbivanjima svijest odn. mentalna zbivanja i sadržaji mogu imati različite stupnjeve ili razine jasnoće ili svjesnosti. Prema tom kriteriju se mentalni sadržaji mogu razlikovati i klasificirati na kontinuumu koji ide od mentalnih zbivanja kojih smo u nekom trenutku maksimalno svjesni, preko sve manje jasnih stanja do krajnje nejasnih, neodređenih i nesvjesnih zbivanja. Ovom koncepcijom je promovirano postojanje nesvjesnog i prvi puta je spomenuto postojanje različitih stupnjeva svjesnosti.

17

Leibniz razlikuje percepciju i apercepciju: percepcija je, po njemu unutrašnje stanje koje reprezentira neko vanjsko djelovanje, a apercepcija je svjesna spoznaja tog unutrašnjeg stanja. Apercepcija, dakle omogućava percepciju, a zasniva se na urođenim idejama koje služe za razumijevanje osobnog iskustva. Istog časa u svijesti može postojati više različitih mentalnih zbivanja, od kojih su neka potpuno nesvjesna ili nejasna, a neka jasno zahvaćena ili apercipirana.

Ovakva koncepcija svijesti proizlazi iz Leibnizove koncepcije o monadama, koje su infinitezimalni-bezdimenzionalni dijelovi tvari, stvorene od Boga, a koje u beskonačnom broju tvore čitav svemir. Monade po razini svjesnosti variraju od tzv. “golih monada”, koje nisu svjesne i tvore tjelesne funkcije do “monada duše” koje čine najsloženije svjesne procese organizma. Nadalje, monade same za sebe nisu svjesne, a kada se akumuliraju dovode do svjesnih mentalnih zbivanja.

18

3.2. EMPIRIZAM-ASOCIJACIONIZAM

3.2.1. THOMAS HOBBES

(1) Uvod

Thomas Hobbes (1588 - 1679) je bio najznačajniji engleski filozof 17og stoljeća, prvi unutar empirijsko-asocijacionističkog pristupa, primarno poznat po antidemokratskoj i autoritarnoj rojalističko-aristokratskoj filozofiji politike te po ukazivanju da je čovjekova priroda odn. ponašanje rezultat interakcije nasljedne i neizmjenjive ljudske prirode (urođenih pobuda) i iskustva.

Njegovi glavni doprinosi su unutar filozofije politike koncepcija o nasljednoj-urođe-noj zloj prirodi čovjeka i ulozi društva i koncepcija o strahu i čežnji za počastima, a unutar psihologije koncepcija o kretanju i empirijsko-asocija-cionistički pristup. Najznačajnija su mu djela Leviathan (1651) i Ljudska priroda (1658).

(2) Koncepcija o nasljednoj-urođenoj zloj prirodi čovjeka i ulozi društva

Nasljedne (urođene) tendencije (težnje, poticaji, pobude) koje podstiču ljude na aktivnost radi njihovog zadovoljenja su glad, žeđ, seksualni impulsi te strah i čežnja za počastima i usmjeravaju ih u neprekidnom nastojanju prema zadovoljstvu-ugodi i prema izbjegavanju neugode i boli.

Ljudska priroda je, prema mišljenju Hobbesa nasljedno odn. urođeno zla , što potvrđuje opisom čovjeka koji živi sam. Kada pojedinac živi sam, bez društvene organizacije, onda u tom primitivnom prirodnom stanju postoji bijeda, nečistoća, brutalnost i usamljenost. U takvom stanju svaki pojedinac sam za sebe teži zadovoljstvu i izbjegavanju boli i nastoji za sebe pribaviti što je moguće veću osobnu korist. To ga nužno dovodi u sukob sa drugima kako bi oteo što je moguće više njihovih stvari, želeći ih za sebe i kako bi se zaštitio od napada kojeg bi oni mogli poduzeti (napad je najbolja odbrana).

U prirodnom stanju, dakle čovjek je čovjeku vuk (“homo homini lupus”) i troši veliki dio svoje energije na samoobranu. To je, prema Hobbesu neracionalni način trošenja energije koji pojedinca iscrpljuje i onemogućava mu postizanje ugode.

Jedini način da ljudi usmjere svu svoju energiju prema postizanju što više zadovoljstva i ugode i izbjegavanju boli je da organiziraju društvenu zajednicu u kojoj će se svi članovi dobrovoljno odreći otimanja i u kojoj će pojedinci biti sprečavani da ne napadaju jedni druge. Jedino u društvenoj organizaciji se racionalno oslobađa energija svih članova društva. Dakle, ispoljavanje opisane zle prirode čovjeka sprečava i ograničava društvena organizacija.

Društvo funkcionira dok je u mogućnosti sprečavati urođenu samoživost ljudske prirode: ukoliko društvo to ne spriječi dolazi do općeg kaosa. Zato društvo mora imati određene zaštitne mehanizme kontrole svojih članova, kada oni sami postupaju tako da štite to društvo. Mogućnost kontrole proizlazi iz ljudske prirode koja pokazuje strah i čežnju za počastima.

(3) Koncepcija o strahu i čežnji za počastima

Strah je urođeni impuls koji nastaje kada pojedinac percipira da će mu neki objekt ili situacija nanijeti bol ili izazvati neugodu što dovodi do reakcije bijega. Strah, dakle, zavisi od procjene loših posljedica po pojedinca.

Društvo mora kod svojih članova izazivati strah: svaki nedozvoljeni akt treba kazniti. Smisao kazne je utjerivanje straha: kazna ima egzemplarni, a ne edukativno-terapijski karakter.

Čežnja za počastima se zadovoljava putem iskazivanja počasti i/ili zahvalnosti: isticanjem pojedinih članova društva i/ili davanjem privilegija pa su plemstvo, aristokracija i kralj nužan dio društvenog poretka. Kralj, imajući vrhunsku vlast ne vlada na osnovi apstraktnog božanskog prava nego autoritetom da vlada nad drugima i kao suveren on slijedi kolektivne vrijednosti, pa je besmisleno njegovo svrgavanje.

Što je neka društvena organizacija u stanju zadovoljavati tu čežnju kod većeg broja članova, to je ona bolje organizirana i organizirana više u skladu sa ljudskom prirodom.

(4) Koncepcija o kretanju

19

Hobbes je u svojoj empirijsko-mehanicističko-determnističkoj koncepciji kretanja sveo funkcioniranje društva i funkcioniranje ljudskog organizma na kretanje djelića materije u prostoru i vremenu, koje kretanje slijedi fizikalne zakone mehanike, kao i čitava priroda.

Hobbes kretanjem tumači i psihološko funkcioniranje čovjeka. Cjelokupno iskustvo pojedinca, svi njegovi doživljaji i spoznaje, njegova svijest, predstavljaju posebnu formu unutrašnjeg kretanja u njegovom mozgu koje je kretanje posljedica prirodnih sila odn. izvanjskih kretanja koje djeluju na pojedinca, pa tako:

(1) OSJETI nastaju kada neko izvanjsko kretanje zapljusne osjetni organ. Preko osjetnog organa izvanjsko kretanje se pretvara u unutrašnje kretanje koje se putem živaca prenosi do mozga gdje nastaje osjet ili doživljaj na osnovu mozgovnog kretanja koje je dakle, izazvano stimulacijom osjetnog organa.

(2) EMOCIJE su unutrašnja kretanja, a urođene pobude i volja su unutrašnje kretanje koje postaje izvanjsko i vodi organizam u akciju. Emocije izviru i iz drugih dijelova tijela, a ne samo iz mozga, utječu na mišljenje, a posebno iskrivljavaju, prema Hobbesu, logičko mišljenje.

(3) PAMĆENJE I MAŠTA prestavljaju unutrašnje kretanje koje se nastavlja i kad izvanjskog podražajnog djelovanja na osjetila više nema, a koje je kretanje manje intenzivno. Sjećanja slabe jer unutrašnje kretanje postepeno postaje sve slabije.

Pojmom unutrašnjeg kretanja Hobbes je doveo u pitanje spoznatljivost izvanjskog svijeta i napao popularnu koncepciju da su kvaliteti podražaja inherentni samom podražaju odn. objektima koje posmatramo. Naime, prema Hobbesu, nema nikakvog razloga da naše doživljaje pripisujemo izvanjskim događajima: nema ničega bez nas, ne postoje ni boje, ni slike ni percepcije, oni su samo privid koji u nama stvara unutrašnje kretanje.

(5) Empirijsko-asocijacionistički pristup

Hobbes smatra da nema urođenih ideja i da sadržaj naših misli odn. naše ideje determinira naše iskustvo, naše doživljavanje odn. naši osjeti. Budući da su naši prvi kontakti sa realnošću omogućeni našim osjetnim organima, prvi sadržaji prazne glave su osjetni podaci. Sve složene mentalne tvorevine se postepeno izgrađuju iz elementarnih komponenti: osjetnih podataka koje povezuje iskustvo pojedinca.

Hobbes smatra da su naše misli međusobno povezane odn. asocirane jer su i događaji koje pojedinac opaža međusobno povezani. Ti prvotni doživljaji, kako Hobbes naziva ono što prvi puta ulazi kroz osjetila u svijest pojedinca, nadovezuju se i traju u mozgu na način kako su se nadovezivali u osjetilima. Redoslijed ili tok zbivanja odn. kretanja u mozgu ovisi o sekvenci prvotnih doživljaja.

Navedena pretpostavka je osnova asocijacionizma: asocijacije postoje jer dva entiteta povezuje prvotni doživljaj odn. prvo osjetno iskustvo u kojem se oni pojavljuju zajedno. Asocijacije, dakle proizlaze iz specifičnog iskustva pojedinca o sekvencama doživljaja.

Hobbes je prihvatio Aristotelove zakone asociranja, ali smatra da se ne može sa sigurnošću predviđati misaoni tok pojedinca odn. koja će od mnoštva mogućih različitih misli slijediti neku misao. Može se jedino pouzdano reći da će se pojaviti neka misao, ali se ne može reći koja će to biti, čime je Hobbes postavio problem mentalnog indeterminizma.

Nakon jedne misli jedamput se pojavi jedna, a drugi put druga misao, ovisno o situaciji ili jednom se može pojaviti cijeli niz misli, a drugi put mali broj misli ili se ništa ne pojavljuje. Ukoliko se istovremeno pojavi više misli, one se međusobno bore za poziciju u mentalnom nizu-sekvenci.

Hobbes je razlikovao slobodne ili neusmjerene/nekontrolirane i dirigirane ili usmjerene / restringirane asocijacije (npr. kao kod rješavanja problema), pri čemu je potonjima posvećivao više pažnje, baveći se željama i namjerama koje upravljaju tim procesom i smatrajući dirigirane asocijacije pogodnim za otkrivanje uzroka i posljedica kod rješavanja problema.

(6) Zaključak

20

(1) Hobbes je u psihologiju uveo razlikovanje nasljednih i iskustvenih činilaca u funkcioniranju pojedinca. Njegova filozofija predstavlja ponovno uvođenje empirizma nakon Aristotela.

(2) Hobbesove koncepcije su u potpunoj suprotnosti sa kršćanskim koncepcijama jer je smatrao da je čovjek dio prirode i da funkcionira prema principima mehanike materijalnih čestica, po čemu je Hobbes materijalista. U svojim tumačenjima ljudske prirode nije uopće koristio pojam duše, smatrajući da ona ne postoji, po čemu su njegove koncepcije dobile ime “Hobbesov skepticizam”.

(3) Koncepcija o ulozi društva postala je osnovica za tumačenje društva i pojedinih društvenih funkcija, a koncepcija o strahu imala je utjecaj na kasniju i na savremenu psihologiju, te na razvoj sudstva i penološkog sustava.

(4) Koncepcijom o kretanju Hobbes je smjestio psihičke procese u mozak, a njegov empirijsko-asocijacionistički pristup postao je temelj daljnjeg razvoja psihologije, koja se počela baviti problemom kako se iz osjetnih podataka stvaraju mentalne tvorevine.

3.2.2. JOHN LOCKE

(1) Uvod

John Locke (1632 - 1704) je bio sljedbenik Hobbesa, ali je svoje koncepcije učinio racionalističkim, i time prihvatljivijim za ljude. U nastavku će se diskutirati koncepcija o dva izvora ideja, princip analize i princip sinteze, koncepcija o primarnim i sekundarnim kvalitetama podražaja i koncepcija o racionalnom čovjeku koje je predstavio u djelu “Esej o ljudskom razumijevanju” (1690).

(2) Koncepcija o dva izvora ideja

Locke smatra da ideje sa kojima čovjek raspolaže i koje se pojavljuju u njegovoj svijesti proizlaze iz dva izvora:

(1) VANJSKOG OSJETNOG ISKUSTVA : iz osjetnih podataka i njihovih kombinacija. Locke naglašava važnost osjetila: nema ničega u iskustvu čega prije nije bilo u osjetilima odn. što nije prošlo kroz osjetila. Ne postoji urođeni svijet ideja u nama samima. Ideje koje ljudi imaju se ne nasljeđuju, čovjek dolazi na svijet “prazan”, pa onda postepeno kroz neposredni kontakt i interakciju sa realnim svijetom koji ga okružuje odn. putem individualnog osjetnog iskustva stvara spoznaju ili znanje, čiji su osnovni elementi osjeti. Čovjek se rađa kao tabula rasa po kojoj iskustvo piše i ostavlja tragove, te je čitavo njegovo ponašanje i mišljenje determinirano njegovim osobnim iskustvom. Po navedenom je Locke empirista.

(2) UNUTRAŠNJE REFLEKSIJE : putem opažanja vlastite intelektualne aktivnosti odn. putem “unutrašnjeg shvaćanja”, po čemu je racionalista,

a budući da postoje dva načina stvaranja ideja: empirijski i racionalni, njegova se koncepcija zove empirijski racionalizam.

(3) Princip sinteze i princip analize

Locke je asocijacionista po tome što smatra da jednostavne ideje proizlaze direktno iz osjetnih podataka i/ili refleksije, a složene ideje nastaju njihovom kombinacijom-integracijom i

21

daljnjom refleksijom. Na primjer, ako se ideji supstance doda jednostavna ideja neodređene sivkaste boje, ideja težine, ideja rastegljivosti, i ideja topivosti, nastaje ideja olova.

Budući da složene ideje naš razum sklapa od ideja koje je stekao na osnovi osjetnih podataka i jednostavnih refleksija Locke smatra da se i najsloženije odn. najapstraktnije ideje mogu analizirati i rastaviti ma koliko bile udaljene od osjetila i ma kako izgledale urođene i da se može utvrditi njihovo porijeklo i organizacija.

Locke je naglašavao je značaj sinteze asocijacija za što se koristi primjerom čovjeka koji je rođen slijep i iznenada dobio vid. Takav čovjek, prema Lockeu ne može identificirati kocku vidom, ukoliko kocku nije doživio i putem osjetila dodira. Ta dva iskustva, dakle moraju biti asocirana kako bi čovjek imao cjelovit i koherentan doživljaj vanjskog svijeta.

Princip sinteze i princip analize su postali nakon Lockea temelj za kasnija psihološka tumačenja. Psihologija se potom počela baviti serijama iskustava koje se kombiniraju putem prirodne sile asociranja.

(4) Koncepcija o primarnim i sekundarnim kvalitetama podražaja

Locke je, kao i Hobbes napao koncepciju da su doživljeni kvaliteti podražaja inherentni samom podražaju odn. objektima koje posmatramo, Razlikuje primarne i sekundarne kvalitete-osobine-aspekte podražaja, koji određuju kakve će biti naše ideje odn. naši doživljaji (iskustvo):

primarni kvaliteti podražaja su nezavisni od promatrača i proizvode ideje koje predstavljaju autentični duplikat fizičkih podražaja iz vanjskog svijeta i u njih spadaju slijedeće osobine podražaja: volumen, masa, oblik, veličina, položaj i udaljenost predmeta te kretanje jer naš doživljaj volumena, mase, oblika, veličine, položaja, udaljenosti i kretanja korespondira s nečim što objektivno postoji i događa se oko nas,

sekundarni kvaliteti podražaja proizvode ideje koje ne korespondiraju ni sa čime što postoji izvan nas samih, već su potpuno subjektivnog karaktera, i putem njih mi sami izgrađujemo doživljaje koje onda pripisujemo realnosti, a u njih spadaju slijedeće osobine podražaja: dodir, okus, boja i miris.

(5) Koncepcija o racionalnom čovjeku

Locke smatra da je čovjek racionalno biće koje raspolaže umom ili razumom i da je sposoban za racionalno funkcioniranje na bazi tog uma. Tu koncepciju je Locke nastojao dokazati u svojim liberalnim raspravama o politici i obrazovanju.

Čovjek prema Lockeu može na bazi svog razuma organizirati svoje odnose sa drugim ljudima, pa ljudsko društvo treba biti utemeljeno na dominaciji razuma odn. na razumijevanju među ljudima. Kao takvo ono je prosvijećeno, humano i slobodno.

3.2.3. GEORGE BERKLEY

(1) Uvod

22

George Berkley (1684 - 1753) je bio engleski filozof 18og stoljeća, po profesiji biskup. Njegovi najvažniji doprinosi su koncepcija subjektivnog idealizma, koncepcija o duši i teorija percepcije treće dimenzije, koje je izrazio u djelima “Traktat o principima ljudske spoznaje” (1710) i “Esej o novoj teoriji viđenja” (1709).

(2) Koncepcija subjektivnog idealizma

Berkley je razvio koncepciju subjektivnog idealizma, kojom poriče egzistenciju realnog-objektivnog svijeta, što je ujedno vrhunac poricanja koncepcije da su kvaliteti podražaja inherentni samom podražaju odn. objektima koje posmatramo.

On odbacuje primarne kvalitete podražaja i smatra da u našem iskustvu nema drugih kvaliteta osim onih koje je Locke označio kao sekundarna: sve ono što nam je dostupno putem našeg iskustva isključivo je subjektivnog karaktera. Mi ništa drugo ne možemo spoznati, nego naše vlastito subjektivno iskustvo.

Hipoteza da iza iskustva pojedinca postoji nešto objektivno i realno samo je hipoteza koja se, prema Berkleyu ne može dokazati. Mi osjetnim podacima neopravdano pripisujemo realnost: što su ti vanjski predmeti sami po sebi, mi ne znamo niti možemo spoznati.

(3) Koncepcija o duši

Berkley je razvio koncepciju duše kako bi protumačio zašto različite osobe doživljavaju isti predmet ili sekvencu zbivanja na isti način.

Duša, prema Berkleyu potiče od Boga i organizira i drži zajedno na okupu u svijesti naše subjektivne doživljaje i stvara povezane sekvence tih doživljaja. Ona je nematerijalna i neempirijska ali je logički nužna osnovica i aktivni uzrok organizacije našeg iskustva.

(4) Teorija percepcije treće dimenzije

Berkleyeva teorija vizualne percepcije treće dimenzije (prostora, udaljenosti) pretpostavlja da je doživljavanje prostora rezultat našeg iskustva, a ne duše ili naslijeđenih sposobnosti.

Ta teorija je asocijacionistička: percepcija udaljenosti, prema Berkleyu nastaje kombinacijom-sažimanjem osjeta iz više čulnih modaliteta, iz osjeta vida te iz osjeta dodira i dohvatanja. Vizuelni osjeti koje pruža dvodimenzionalna mrežnjača asociraju se sa taktilnim osjetima i kinestetičkim osjetima koji proizlaze iz pokreta cijelog tijela ili dijelova tijela pri dohvatanju nekog predmeta.

3.2.4. DAVID HUME

David Hume (1711 - 1776) je u djelu “Traktat o ljudskoj spoznaji” (1739) opovrgnuo Berkleyevu koncepciju o duši koja organizira i drži zajedno na okupu u svijesti naše subjektivne doživljaje i stvara povezane sekvence tih doživljaja kroz slijedeće postavke:

obznanio je da pomnim ispitivanjem svoje svijesti nije uspio pronaći dokaze o postojanju duše. Protiv subjektivnog idealizma je ustao i empirijskom pretpostavkom da su mišljenje,

23

ponašanje, ličnost i pojam o sebi pojedinca empirijskog porijekla: oni ne ovise o nekoj njegovoj fiksnoj i nepromijenjivoj “dušenoj” prirodi, nego o povijesti različitih serija osjetnih podataka koji proizlaze iz njegovog iskustva.,

smatra da za objedinjavanje iskustva služi organizam, a ne duša: organizam je mjesto gdje se objedinjuju (povezuju) iskustva putem asocijacija, koje su prirodna sila odn. proces. Organizam je pretpostavka kako egzistencije tako i kontinuiteta mišljenja, ponašanja, ličnosti i pojma o sebi: zato što pojedinac ima stalni organizam ima i stalnu ličnost, pojam o sebi te koherentno mišljenje i ponašanje.

Hume je postulirao tri zakona asociranja:

(1) ZAKON SLIČNOSTI : asocijativno se povezuju doživljaji koji su međusobno slični,

(2) ZAKON KONTIGVITETA (DODIRA) : asocijativno se povezuju oni doživljaji koji su u našem iskustvu bili u prostornom dodiru ili vremenskom slijedu,

koji su istovjetni Aristotelovom prvom i trećem zakonu i uvodi:

(3) ZAKON KAUZALNOSTI : asocijativno se povezuju doživljaji koji se percipiraju kao kauzalni, ali, konstatirajući da ljudi nisu u stanju spoznavati kauzalnost, sveo je zakon kauzalnosti na zakon kontigviteta.

3.2.5. DAVID HARTLEY

(1) Uvod

David Hartley (1705 - 1757) je sredinom 18og stoljeća u svome djelu “Opažanja čovjeka” (1749) sistematično, ali bez originalnih doprinosa, pisao o asocijacionizmu, inspiriran Lockeovim radom.

Kao liječnik, uočio je da je Locke u svom radu zaobišao fiziologiju, zato je nastojao diskutirati različite probleme, najprije koristeći mentalističke termine, a potom (neuro)fiziološke razvijajući koncepciju o vibracijicama, koncepciju o stvaranju asocijacija i koncepciju o motornim radnjama.

(2) Koncepcija o vibracijicaama

Hartley, kao i Hume smatra da je osnovica cjelokupnog mentalnog funkcioniranja organizam: mentalno funkcioniranje je organizmičko funkcioniranje a čini ga proces prenošenja vibracija putem živčanih vlakana koja mogu vibrirati.

Koristeći ideje Newtonove fizike, smatrao je da eksternalno podraživanje receptora izaziva korespondentne vibracije infinitezimalnih dijelova unutar živca povezanog sa receptorom. Živac je ispunjen materijom, a ne šupalj, kako se do tada smatralo i njime se ta vibracija prenosi dalje prema mozgu gdje izaziva aktivnost pojedinih dijelova mozga, koje Hartley naziva vibracijicama. Te vibracijice su fiziološki supstrat iskustva odn. sekvence doživljaja pojedinca i slijede redoslijedom kojim se podražaji pojavljuju. Ova pretpostavka je bliže realnosti nego Descartesove ideje o šupljim živcima kojima struji “animal spirit”.

Vibracijice treba razlikovati prema intenzitetu:

(1) primarne vibracijice dovode do osjeta i percepcije i proizlaze iz direktnih vibracija koje djeluju na naša osjetila i prenose se živčanim putevima do mozga,

(2) sekundarne vibracijice dovode do misli, predodžbi i sjećanja a proizlaze iz vibracija bez vanjskog uzroka i zapravo su reaktivacija originalnih vibracijica,

pa mentalni sadržaji koji proizlaze iz sekundarnih vibracijica imaju manju jasnoću.

(3) Koncepcija o stvaranju asocijacija

Osnova asocijacija je prema Hartleyu prijenos vibracija između pojedinih točaka mozga. Podraživanje jedne točke u mozgu može dovesti do živčane aktivnosti i u onim točkama koje nisu direktno podražene zbog asocijativne veze između točaka koja je nastala prethodnim iskustvom. Na primjer, ako su se jednom u iskustvu pojedinca pojavili redom vibracije A, B, C i D, koji su doveli do vibracijica u mozgu a, b, c i d, kasnija pojava vibracije A dovesti će do vibracijica a, ali i b, c i d.

24

Hartley se slaže sa Lockom da je mozak čovjeka pri rođenju tabula rasa: dijete se rađa bez asocijacija. Jedino sa čime se dijete rađa je sposobnost za osjetno iskustvo ili doživljavanje i sposobnost asociranja. Postepeno se osjetno iskustvo obogaćuje da bi se na osnovu tih prvih osjetnih podataka počele formirati asocijativne veze i tokovi asocijacija. Na osnovu njih izgrađuju se sve složeniji predmeti mišljenja. Hartley međutim odbacuje Lockeovu koncepciju da se ideje stvaraju putem refleksije.

Hartley je objasnio i Lockeovu koncepciju o sažimanju ideja. Grupa osjeta se povezuje i formira određeni mentalni proizvod, pri čemu ti pojedinačni elementarni gradbeni elementi-komponente gube svoj identitet i u konačnom kompleksnom proizvodu se ne mogu zasebno doživjeti odn. prepoznati. Kod lijeka, na primjer, svaki sastojak izaziva pojedinačni doživljaj, a svi zajedno jedan kompletan okusni doživljaj u kojem se ti sastojci više ne mogu razaznati.

Kao asocijacionista, uzima si za cilj utvrđivanje psihičkih elemenata i načina njihovog kombiniranja kojima se može kreirati bilo koja mentalna pojava.

(4) Koncepcija o motornim radnjama

Hartley smatra da su motorne radnje sastavljene od serije pojedinačnih postupaka koji su međusobno asocirani i koji se odvijaju korak po korak čineći organizirani niz u kojem svaka prethodna radnja predstavlja podražaj za izvođenje slijedeće radnje. Savremena (neuro)psihologija na isti način tumači učenje motornih vještina: tokom vježbe uče se asocijacije između pojedinačnih radnji.

3.2.6. THOMAS BROWN

(1) Uvod

Thomas Brown (1778 - 1820) je bio profesor moralne filozofije u Edinbughu, krajem 18og i početkom 19og stoljeća.

U njegovom djelu je prisutan utjecaj:

škotske duhoznanstvene psihologije jer smatra da je duša nositelj, objedinju-juća supstanca ili načelo psihičkih funkcija te da je svijest izraz duše, ali nije mozaik dijelova, već je jedinstvena supstanca sa različitim manifestacijama,

engleskog empirizma i asocijacionizma jer smatra da se proučavanje mentalnog funkcioniranja treba zasnivati na opažanju a osnova tog funkcioniranja su asocijacije. Brown koristi termin sugestija umjesto asocijacija, ali iz konteksta proizlazi da se bavi asocijacijama.

U nastavku će se diskutirati njegov doprinos asocijacionizmu i koncepcija o stvaranju pojma o sebi (vlastitog ja) koju je razvio.

(2) Problemi asocijacionizma

Brown je, smatrajući da su Aristotelovi zakoni asociranja tri izraza jednog te istog zakona ili principa, sva tri sveo na jedan bazični princip koji je nazvao princip koegzistencije. Taj bazični princip se manifestira kroz tri oblika: događaji koegzistiraju u našem iskustvu zbog sličnosti, kontrasta i kontigviteta čime bivaju međusobno povezani u iskustvu.

Dotadašnja asocijacionistička psihologija nije uspjela da odgovori na:

(1) pitanje intravarijabiliteta asocijacija : zašto pojedinac u vezi sa istim podražajem ima različite asocijacije, što znači da zakoni asociranja nisu apsolutni i ne mogu objasniti i predvidjeti tok misli pojedinca,

(2) pitanje intervarijabiliteta asocijacija : zašto ljudi u vezi sa istim podražajem imaju različite asocijacije, što znači da zakoni asociranja nisu univerzalni,

koja su važna stoga jer varijabilitet odn. nestabilnost i promjenjivost asocijacija invalidira zakone asociranja, koji govore o pravilnostima kod asociranja.

25

(3) Zakoni asociranja

Brown je formulirao vlastite zakone mentalnog funkcioniranja, koji su nazvani sekundarni zakoni asocijacija. Prvih pet objašnjava i predviđa intravarijabilitet i u njima se uzroci nestabilnosti asocijacija nalaze u osobinama doživljaja, a preostalih četiri objašnjava i predviđa intervarijabilitet i u njima se uzroci nestabilnosti asocijacija nalaze u osobinama pojedinca, po kojim osobinama se pojedinac razlikuje od ostalih. Ti zakoni su provjeravani i eksperimentalno su potvrđeni.

Veću vjerojatnost (dominantnost) pojavljivanja u obliku asocijacija tj. veću asocijabilnost imaju oni podražaji odn. doživljaji ili iskustva koji proizlaze iz tih podražaja:

1. koji su bili intenzivniji (življi) u odnosu na one slabijeg intenziteta: zakon relativne živosti,

2. koji su se pojavljali češće, u odnosu na one koji su se pojavljivali rijetko: zakon relativne učestalosti,

3. koji su trajali duže vrijeme u odnosu na one koji su trajali kratko: zakon relativne trajnosti,

4. koji su se desili nedavno u odnosu na one koji su se desili davno: zakon nedavnosti, skorašnjosti ili novosti,

5. koji su povezani sa više drugih iskustava: zakon multiplog kodiranja.

Vjerojatnost pojavljivanja asocijacija ovisi o slijedećim osobinama pojedinca po kojima se on razlikuje od ostalih:

(6.) konstitucionalne osobine pojedinca: zakon o konstitucionalnim razlikama, koje razlike utječu kod pojedinca na izraženost primarnih zakona asociranja,

(7.) emocionalno stanje pojedinca: zakon o emocionalnim razlikama, koje stanje se može uzeti i kao interindividualni faktor i kao intraindividualni faktor,

(8.) privremeno stanje pojedinca, npr. intoksikacija, bolest, umor...: zakon o privremenim stanjima, koje se također može uzeti i kao interindividualni faktor i kao intraindividualni faktor,

(9.) prethodno stvorene misaone navike pojedinca da se o nečemu misli i na neki način misli: zakon o prethodnim misaonim navikama.

(4) Koncepcija pojma o sebi

Brown je smatrao da je pojam o sebi u pojedincu urođen i da ne nastaje na osnovu iskustva. Osnovu pojma o sebi tvore, prema Brownu, mišićne senzacije odn. kinestetički osjeti, koji nastaju kada se pokreću mišići. Promjene u mišićnoj napetosti obavještavaju nas o promjeni položaja vlastitog tijela i o otporu koji pruža okolina kretanju pojedinih dijelova tijela, što je, prema Brownu dovoljno za postojanje pojma o sebi.

Međutim, danas se zna da pojedinac nema urođen pojam o sebi, nego se on stvara kroz iskustvo. Otpor okoline dijete je sposobno doživljavati odmah nakon rođenja. Ono dolazi u kontakt sa okolinom koje nije dio vlastitog tijela i osjeća da ta okolina pruža otpor. Taj otpor omogućava postepeno stvaranje pojma o sebi i dijete počinje postepeno razlikovati ono što jest i ono što nije dio njegovog organizma.

(5) Zaključak

Brown je, premda je dušom objašanjavao psihičko funkcioniranje, unaprijedio asocijacionističku psihologiju navodeći uzroke nestabilnosti asocijacija koji do tada nisu bili uočeni. Dotadašnji asocijacionisti nisu ih mogli otkriti jer su bili pod prevelikim utjecajem duhoznanstvene psihologije i Aristotelovih zakona i zanemarivali su individualne razlike.

Nakon njega škotska duhoznanstvena škola je izgubila svoj identitet i sjedinila se sa engleskim asocijacionizmom i empirizmom.

26

3.2.7. JAMES MILL

James Mill (1773 - 1836) je dao asocijacionističko tumačenje mentalnih procesa:

mentalni procesi su izgrađeni od osjetnih podataka,

asociranje odn. sjedinjavanje osjetnih podataka (doživljaja) u cjelinu dolazi putem procesa percepcije,

asociranje nastaje i teče spontano i pasivno,

asocijacije su determinirane redoslijedom doživljaja u iskustvu pojedinca: na pojavu jednog kasnije se nadovezuju svi drugi,

sva iskustva pojedinca i složeni elementi svijesti mogu se izvesti ili svesti na elementarne doživljaje,

koje je tumačenje objedinilo postavke njegovih prethodnika.

James Mill je razvio jednu vrstu radikalnog asocijacionizma: sve zakone asociranja svodi na zakon kontigviteta: sve asocijacije nastaju isključivo na osnovu dodira. Kod asociranja po sličnosti radi se o dodiru jer slični podražaji inače idu zajedno. Kod asociranja po kontrastu se dodir između suprotnih pojmova ostvaruje preko srednjih pojmova (npr. patuljak - normalno visok čovjek - div).

Prema Johnu Millu dijete posjeduje urođene sposobnosti za osjetno iskustvo i urođeni hedonizam.

3.2.8. JOHN STUART MILL

John Stuart Mill (1806 - 1873) se u postavkama koje je zagovarao razlikuje od koncepcija svoga oca, Jamesa Milla u slijedećem:

odbacuje mehanicističku koncepciju pasivnog asociranja: svijest pojedinca je aktivna i sposobna izgrađivati i stvarati nove kreativne sinteze, elementi iskustva se međusobno ne asociraju nego sintetiziraju; pritom je među prvima upozorio da je kod ljudi prisutna tendencija da se ono što dobija neko ime, počinje smatrati entitetom koji ima svoje nezavisno postojanje odn. realitet, prema formulli “izmisli pa vjeruj” (engl.: make and believe),

novi mentalni produkti su nalik kemijskim spojevima: kao što karakteristike kemijskog spoja ne predstavljaju sumu karakteristika elemenata, tako su i produkti mentalnih procesa kvalitativno različiti od elemenata od kojih su sastavljeni odn. asocijacije imaju nadsumativne ishode,

zbog čega je njegova koncepcija nazvana “mentalna kemija”.

Koncepcije Johna Stuarta Mill su prisutne u gestalt koncepcijama percepcije, prema kojima je (a) percepcija aktivan proces odn. ne predstavlja pasivno primanje podataka i (b) percepcija kao rezultat je jedinstven cjelovit i koherentan doživljaj: percepcija je “mentalno stanje” i samo je prividno sastavljena odn. integrirana od osjeta kao dijelova iskustva. Zbog nadsumativnosti percepcija se ne da rastaviti na osjetne podatke, što je postao glavni prigovor asocijacionizmu.

John Stuart Mill osim navedenog smatra da urođeni hedonizam nije karakterističan za ljude.

3.2.9. ALEKSANDER BAIN

Aleksander Bain (1818 - 1903) je svoju psihologiju zasnivao na fiziologiji: smatrao je da su organski procesi osnova mentalnih. Bavio se anatomijom osjetnih organa, motornim i senzornim živcima te mozgom, a za objašnjenje ponašanja koristi refleksni luk.

Daje tumačenje majčinske ljubavi: majčinska ljubav potječe od ugodnih osjetnih doživljaja koje dijete pruža svojoj majci svojim mekim i toplim dodirom. Bain nadalje smatra da dijete kada se rodi nije neispisan list papira: ono posjeduje instinkte, koje naziva urođene reakcione tendencije.

Razvija koncepciju o učenju vještina i navika, koje učenje ima slijedeće faze:

27

(1) nesustavno slučajno djelovanje iz kojeg se izdvajaju grubi pokušaji,

(2) selekcija akata: jačanje i perzistencija nekih vrsta akata, a nestajanje ostalih,

(3) fiksiranje selekcioniranih akata putem ponavljanja,

koja je koncepcija utjecala na suvremene teorije učenja.

Osnivač je prvog samostalnog psihologijskog časopisa “Svijest” (1866).

Bain smatra da područje psihologije treba obuhvatiti svaki i najsloženiji i najjednostavniji oblik ljudskog funkcioniranja, a jedino područje kojim se Bain nije bavio je psihologija abnormalnog ponašanja (psihopatologija) jer ga je zanimalo samo normalno ponašanje.

3.2.10. JOHANN FRIEDRICH HERBART

(1) Uvod

Johann Friedrich Herbart (1776 - 1841) u svojim koncepcijama odražava:

utjecaj škotske škole duhoznanstvene psihologije koji je prisutan u prihvaćanju realnosti duše, koja je podloga mentalnog funkcioniranja i u kojoj su locirani mentalni procesi.

utjecaj engleskog asocijacionizma i empirizma koji prisutan u pretpostavci da postoje elementarni doživljaji: osjeti, koji su osnovna građa mentalnih sadržaja odn. čijom se kombinacijom stvaraju ideje, koje se dalje međusobno kombiniraju. Ideje, dakle, potječu iz osjetnog iskustva, što je empirijska pretpostavka.

U nastavku će se izložiti njegova koncepcija o vektorskoj prirodi i dinamici ideja, koncepcija o nesvjesnom i o pragu svjesno/nesvjesno, koncepcija o aperceptivnoj masi i njegov doprinos pedagogiji.

(2) Koncepcija o vektorskoj prirodi i dinamici ideja

Ideje čovjeka su, prema Herbartu, analogne fizičkim silama: imaju svoj intenzitet, predznak i smjer djelovanja odn. imaju vektorski karakter. Ideje se mogu mjeriti i izražavati kvantitativno, vektorsko-matematičkim pristupom, koji daje proračun stanja svijesti pojedinca, na osnovu sila i vremena, za što je Herbart predložio posebne jednadžbe stanja svijesti.

Pojedinačne ideje nisu konačni proizvod mentalnog funkcioniranja. one su aktivne dinamičke sile koje se međusobno kombiniraju, čime određuju sadržaj svijesti pojedinca. Ta dinamička interakcija ideja odn. stalni sukob i borba ideja za mjesto u svijesti su neprekidni i dovode do promjena u sadržaju svijesti pojedinca.

Ideje se međusobno pojačavaju, ako imaju isti smjer djelovanja odn. ako su harmonične ili se oslabljuju, ako se suprotstavljaju odn. ako su u konfliktu. Ideje koje se međusobno pojačavaju su dominantne u svijesti pojedinca i uspostavljaju stabilno stanje koje može trajati.

(3) Koncepcija o nesvjesnom i o pragu svjesno/nesvjesno

Harmonične ideje slabe druge ideje koje sa njima nisu harmonične: jače ideje nadvladavaju slabije. Slabije ideje bivaju potisnute iz svijesti u nesvjesno, pa je pojedinac u određenom času svjestan samo ograničenog broja ideja, dok se ostale nalaze u nesvjesnom.

Ideje potisnute iz svijesti nisu prestale biti sile i nisu izgubljene: one se mogu ponovo vratiti u svijest, ako ideje koje su ih istisnule iz svijesti oslabe i ako se potisnute ideje međusobno kombiniraju. Te ideje moraju prijeći određeni prag da dođu iz svijesti u nesvjesno.

(3) Koncepcija o aperceptivnoj masi

28

Prošli doživljaji odn. iskustva, prema Herbartu, ne nestaju bez traga, nego se akumuliraju u depozit prošlog subjektivnog iskustva kojeg naziva aperceptivna masa.

Aperceptivna masa odn. prethodno iskustvo je aktivni činitelj u sadašnjem doživljavanju: percipiranju i interpretiranju okoline. Dva pojedinca različite aperceptivne mase će različito doživljavati isto objektivno zbivanje. Navedeno je Herbart potvrdio opažanjem da različita djeca na iste podražaje različito reagiraju.

Prethodna aperceptivna masa putem procesa apercepcije omogućava asimilaciju novih ideja i iskustva sa prethodnim idejama i iskustvom, čime se mijenja ta aperceptivna masa. Svako novo učenje se, dakle dešava u kontekstu prethodno naučenog.

(4) Doprinos pedagogiji

Koncepcija o aperceptivnoj masi je revolucionarizirala pedagogiju. Nastava i učenje, prema Herbartu, moraju biti etapno organizirani proces kako bi se kod djece postepeno prethodnim sadržajima stvorila odgovarajuća dovoljna aperceptivna masa. Ona treba omogućiti usvajanje odn. asimilaciju novih i složenijih ideja odn. podataka tj. učenje i napredovanje.

Da se postigne navedeno, proces učenja mora ići po određenim pravilima: od jednostavnog ka složenom, od poznatog ka nepoznatom, od pojedinačnog ka općem, od konkretnog ka apstraktnom. Nadalje, potrebno je prilagoditi nastavni proces osim prethodnom znanju djeteta i dječjim inherentnim sposobnostima i talentima.

Herbart je osnovao eksperimentalne škole u kojima se nastava odvijala po principu postepenosti i programiranosti i bavio se obukom nastavnika.

(5) Zaključak

Herbartova koncepcija o dinamici ideja je imala utjecaja na današnju matematičku psihologiju. Koncepcija o nesvjesnom je kasnije utjecala na psihoanalizu, a koncepcija o pragu na psihofiziku. Koncepcija o aperceptivnoj masi je razbila doktrinu pedagogije koja je do tada egzistirala.

Herbart nije težio neurološkim objašnjenjima: sve pojave psihičkog karaktera koje je tumačio nije povezivao sa živčanim funkcioniranjem.

3.2.11. FRANCUSKA EMPIRIJSKA PSIHOLOGIJA

Francuskoj empirijskoj psihologiji doprinose su dali:

(1) filozof Étienne Condillac, u koncepciji senzacionizma,

(2) liječnik Phillipe Pinel, u koncepciji moralne terapije,

(3) liječnik Pierre Cabanis, u u koncepciji o razinama neurofiziološke organizacije,

(4) anatom i fiziolog Marie François Xavier Bichat, u koncepciji fiziološke neuropa-tologije,

koje su prirodoznanstvene i materijalističke koncepcije o ljudskoj prirodi i koje se suprotstavljaju metafizičkim, idealističkim i religioznim koncepcijama.

Étienne Condillac (1715 - 1783) u svom najvažnijem djelu “Rasprava o osjetima” (1754) zastupa i razvija koncepciju senzacionizma, koja se naziva i radikalni empirizam, na slijedeći način:

29

(1) odbacuje koncepciju o urođenim idejama,

(2) prihvaća Lockeov stav da su izvor odn. osnovni gradbeni elementi naših ideja osjetni podaci, koji proizlaze iz našeg iskustva,

(3) smatra da su svi mentalni procesi agregat ili transformacija osjetnih podataka, pa nema potrebe za postuliranjem zakona asociranja, niti za refleksijom kao izvorom naših ideja, dovoljna je samo sposobnost da imamo doživljaje. Mentalno funkcioniranje prema Condillacu ima vlastiti potencijal izgrađivanja i raste implicitno i spontano iz samog sebe.

Kako bi ispitao djelovanje pojedinih senzornih inputa, Condillac uvodi pristup postepenog i zasebnog unošenja pojedinih osjetila odn. osjeta u doživljajni svijet kako bi se moglo ustanoviti koje ideje proizlaze iz kojih osjetila te kako se osjetila ispomažu. Unutar navedenog pristupa autor koristi model statue, koja je nalik odraslom čovjeku, ali u koju nije prodro nijedan osjetni podatak. Takvoj se statui otvaraju osjetila jedno po jedno, počevši od osjetila mirisa, koje, prema autoru najmanje doprinosi ljudskoj spoznaji.

Condillac postulira slijed mentalnih procesa koji proizlaze iz doživljavanja:

(1) pažnja , koja proizlazi iz zauzetosti svijesti nekim prvim osjetnim doživljajem,

(2) ugoda-neugoda , koja proizlazi iz djelovanja prvih osjeta,

(3) pamćenje , koje proizlazi iz perzistirajućeg doživljaja osjeta na kojeg je skrenuta pažnja,

(4) uspoređivanje , koje proizlazi iz simultanog obraćanja pažnje na dva perzistirajuća doživljaja odn. dva različita osjeta,

(5) suđenje , koje neposredno proizlazi iz uspoređivanja,

(6) sukcesivna uspoređivanja i prosudbe se pohranjuju i čine seriju ideja , koje se, dakle, asociraju putem sukcesivnih uspoređivanja i prosudbi.

Redoslijed pristizanja i međusobnog kombiniranja osjeta determinira sadržaj svijesti i cjelokupno mentalno funkcioniranje. Sve što je potrebno za mentalno funkcioniranje je sadržano u i može se objasniti samim osjetima odn. osjetnim iskustvom pojedinca.

Condillac naglašava da će cjelokupni mentalni život pojedinca odrediti tendencija organizma da se ugodni doživljaji traže, produžavaju i ponavljaju, a neugodni izbjegavaju, prekidaju i ne ponavljaju, što predstavlja hedonistički pristup osjetnom doživljavanju.

Phillipe Pinel (1745 - 1826) se koncepcijom moralne terapije suprotstavio demonskoj koncepciji duševnih bolesti koju je koncepciju vjekovima forsirala Crkva. Pinel je pošao od ispravne pretpostavke da su psihopatološki poremećaji izraz bolesti živčanog sustava, posebno mozga, pa se duševni bolesnici trebaju tretirati humano, kao i drugi bolesnici. Oni nisu neizlječive jedinke koje su nepredvidljivo opasne i koje ugrožavaju društvo.

Nakon što je 1793. postavljen za upravitelja pariške duševne bolnice, Pinel je sproveo niz humanitarnih reformi tako da je bolesnicima skinuo lance, prekinuo sa grubim tretmanima kao što je puštanje krvi ili čišćenje crijeva. Premjestio je bolesnike iz tamnica u osvijetljene i prozračene sobe, gdje bi razgovarao sa njima, vjerujući da će pokazivanje razumijevanja za njihove probleme te iskazivanje blagosti, brige i obzirnosti pomoći bolesnicima, što je doista i dovodilo do uspjeha u liječenju.

Iako je moralna terapija imala značajne učinke, poboljšavajući stanje do 70% bolesnika, ona je u drugoj plovici 19og stoljeća neopravdano odbačena, pa su se uvjeti u duševnim bolnicama pogoršavali do sredine 20og stoljeća uz prenapučenost, korištenje stezulja, kajševa i kaveza za obuzdavanje nasilnih pacijenata, loše sanitarne uvjete... Tada je pod pritiskom stručne i laičke javnosti došlo do reformi i ponovnog poboljšavanja uvjeta boravka ali i do egzodusa mentalnih bolesnika iz bolničkih institucija.

Pinel je, osim što je uveo potpuno nove oblike tretmana psihopatoloških poremećaja, također dao svoj doprinos i u opisu i klasifikaciji mentalnih poremećaja, koje je nastojao povezati sa poremećajima mozgovnog funkcioniranja.

30

Pierre Cabanis (1757 - 1808) je razvio koncepciju o razinama neurofiziološke organizacije izučavanjem filantropskog problema da li giljotina mrcvari svoje žrtve, što se može zaključiti iz naknadne motorne aktivnosti obezglavljenih, kao što je trzanje i/ili drhtanje, ili ta kazna djeluje bezbolno.

Polazeći od Descartesove koncepcije o refleksnim luku Cabanis je pretpostavio da postoje tri hijerarhijske razine neurofiziološke organizacije:

(1) najniža razina nesvjesnih refleksnih aktivnosti , koje se aktivnosti zbivaju u kičmenoj moždini,

(2) viša razina poluintegriranih polusvjesnih aktivnosti , za koju razinu Cabanis ne navodi mjesto gdje se zbivaju,

(3) najviša razina složenih svjesnih aktivnosti , kao što su doživljavanje, mišljenje i volja, koje se aktivnosti zbivaju u mozgu.

Cabanis zaključuje da egzekucija giljotinom djeluje bezbolno odn. da žrtva nije svjesna svoje patnje, a naknadna motorna aktivnost tijela poslije pogubljenja se sastoji iz refleksnih zbivanja, pri čemu truplo ništa ne doživljava, uključujući i bol niti djeluje svrhovito odn. sa ciljem. Pritom nije odgovorio na pitanje što se dešava u giljotinom odrezanoj glavi i koliko vremena je mozak u toj glavi funkcionalan.

Ostali Cabanisovi doprinosi su:

(1) svođenje cerebralne aktivnosti na iste “mehaničke” principe koji se odnose na refleksnu aktivnost, čime je funkcioniranje čitavog živčanog sustava sveo na fiziološke procese,

(2) uvođenje filogenetskog pristupa u istraživanju živčanog sustava jer je smatrao da složenija mentalna aktivnost proizlazi iz povećanja složenosti živčanog sustava.

Marie François Xavier Bichat (1771 - 1802), je dao svoj glavni doprinos medicini, izučavajući histološku strukturu tkiva ljudskih organa. Prenio je razinu analize sa morfologije organa na strukturu tkiva proširujući Hipokratovu koncepciju da je organizam zbroj organa na koncepciju da su svi organi ljudskog tijela sastavljeni iz samo nekoliko tipova tkiva. Svaki organ, premda manifestno različit od ostalih, predstavlja kombinaciju nekoliko osnovnih vrsta tkiva.

Njegov najvažniji doprinos psihologiji je razvoj koncepcije fiziološke neuropatologije, prema kojoj koncepciji duševne bolesti proizlaze iz anatomskih ili histoloških abnormalnosti odn. poremećaja strukture živčanog tkiva. Duševna ili mentalna bolest prema Bichatu proizlazi iz neadekvatnog fiziološkog funkcioniranja tkiva živčanog sustava, a posebno mozga.

Bichatova sistematična istraživanja ljudskog tkiva doprinjela su razvoju histologije, a objavljena su u djelima “Opća anatomija” (1801) i posmrtno “Deskriptivna anatomija” (1803).

31

3.3. DUHOZNANSTVENA PSIHOLOGIJA

3.3.1. THOMAS REID

Thomas Reid (1710 - 1792) je glavni predstavnik škotske škole duho-znanstvene psihologije 18og stoljeća, koji se racionalizmom i psihologijom duševnih moći suprotstavio asocijacionističko-empirističkoj psihologiji.

Najvažnije mu je djelo “Eseji o intelektualnim moćima čovjeka” (1785), a najvažnije koncepcije su koncepcija o racionalnom čovjeku i koncepcija o duševnim moćima.

(1) Koncepcija o racionalnom čovjeku

Reid smatra da su ljudi racionalna bića, za što postoji dovoljno dokaza kao što su:

(1) ljudi su sposobni spoznavati odn. shvaćati odnose u realnosti , odn. vanjski svijet, a do takve spoznaje mogu doći samo zato jer imaju um ili razum,

(2) Newtonove studije iz optike i mehanike pokazuju kako se mogu racionalnim putem pronaći pravi načini za rješavanje problema.

(2) Koncepcija o duševnim moćima

Reid je odbacio:

(1) Hobbesov i Humeov skepticizam u odnosu na postojanje duše, smatrajući:

da je duša jedinstvena odn. nedjeljiva i nematerijalna,

da je duša odgovorna za cjelokupnu aktivnost pojedinca i prisutna je u svakom aktu pojedinca,

(2) Lockeov empirizam , po kojemu se ljudi rađaju kao nerazumna bića bez ikakvih intelektualnih moći smatrajući da:

dijete raspolaže intelektualnim ili duševnim moćima odmah nakon rođenja, pa su npr. moral i etika urođeni ljudima koji su stoga prirodnim putem sposobni da razlikuju dobro i zlo,

čovjek raspolaže sa intelektualnim moćima i koristi ih prilikom rjašavanja problema,

prioritet u procesu spoznaje kod čovjeka ima intuicija, a ne iskustvo.

Reid nije pribjegavao dogmama odn. doktrinama već je pokušao argumentirati svoje stavove o spoznatljivosti vanjskog svijeta, o moralnoj i etičkoj prirodi čovjeka i o slobodi volje argumentima koji su bili empirijskog karaktera.

Reidova koncepcija o duševnim moćima je bila u skladu sa kršćanskom religijom i nije ostala samo na sveučilištu. Bila je prihvatljiva za široke narodne mase, pa je postala veoma popularna u Engleskoj, gdje se počelo smatrati da psihologija duševnih moći spašava pojedinca od intelektualnog i moralnog kaosa.

Koncepcija o sposobnostima potiče iz koncepcije o intelektualnim moćima po kojoj je glavni cilj psihologije utvrđivanje primarnih sposobnosti ili moći duše.

3.3.2. CHRISTIAN WOLFF

32

Christian Wolff (1679 - 1754) je prvi istaknuti predstavnik njemačke škole duhoznanstvene psihologije, koja se od škotske škole razlikuje u tome što više insistira na koncepciji duševnih moći.

U djelu “Racionalna psihologija” (1734) Wolff iznosi svoju centralnu doktrinu: budući da postoje različite sposobnosti ili moći duše, duša ulazi u svaku aktivnost čovjeka na isti način kao što tijelo u pojedinim trenucima izvodi različite akte, pa je duševna moć zapravo sposobnost duše za obavljanje određenih vrsta aktivnosti. Pritom duša ostaje jedna i jedinstvena, a nikako nije zbroj duševnih moći koje je sačinjavaju.

3.3.3. IMMANUEL KANT

(1) Uvod

Immanuel Kant (1724 - 1804) spada među najistaknutije njemačke i svjetske filozofe, značajan je za razvoj filozofije, kao i za psihologiju.

Kant je bio sljedbenik Leibniza, sve dok nije u srednjim godinama pročitao Humeova djela, nakon čega je konstatirao da se “prenuo iz dogmatske usnulosti”: skepticizam ga je potaknuo da razvije mnogo razrađeniju teoriju spoznaje od Leibnizove.

Njegova su glavna djela: “Kritika čistog uma” (1781), “Kritika moći rasuđivanja” (1790) i “Kritika praktičnog uma” (1788), a najvažnije koncepcije su koncepcija o transcendentalnoj duši, koncepcija o ograničenim spoznajnim mogućnostima čovjeka, koncepcija o kategorijama spoznaje, filozofija transcedentalnog, koncepcija o povezanosti znanosti i matematike i koncepcija o slobodnoj volji.

(2) Koncepcija o transcendentalnoj duši

Duša je, prema Kantu, nematerijalna, bezprostorna i bezvremenska odn. transcen-dentalna pa je ne možemo spoznati, budući da je naša spoznaja ograničena prostorno-vremenskim okvirom.

Kant smatra da se putem uma ili razuma se ne može ni demonstrirati ni dokazati realnost duše, kako induktivnim tako ni deduktivnim metodama, što ga je navelo na zaključak da je naš um ograničen u spoznaji. Nakon tog zaključka se počeo baviti spoznajnim mogućnostima našeg uma kroz radikalnu kritičku analizu “racionalnih moći” čovjeka, čemu je posvetio čitav život.

(3) Koncepcija o ograničenim spoznajnim mogućnostima čovjeka

Čovjek prema Kantu ne može u cijelosti spoznati realnost jer su mogućnosti našeg uma ograničene. Zato se trebaju razlikovati “stvari kakve su same za sebe” (same po sebi) i “stvari kakve su za nas” (kakve su nama dostupne).

Mi spoznajemo stvari kakve su one za nas, a ne kakve su one same po sebi, pa je čitava naša spoznaja subjektivnog karaktera: mi ništa ne možemo saznati o objektivnom stanju stvari odn. o realnosti kakva je ona sama po sebi. Kant, kao i Berkley smatra da je naše doživljajno iskustvo potpuno subjektivno.

Budući da čovjek ne može u cijelosti spoznati realnost, postoji granica do koje naša spoznaja može ići, tzv. granica spoznatljivosti. Ono što je izvan tih granica ostaje nedostupno, neshvatljivo i neobjašnjivo odn. nespoznatljivo - transcendentalno, pa tako i duša ima osobine transcendentalnog.

(4) Koncepcija o kategorijama spoznaje

Znanje o okolnom svijetu pojedinac počinje usvajati zahvaljujući urođenim odn. nenaučenim i od rođenja prisutnim načinom spoznaje koji se sastoji u prepoznavanju odnosa između objekata i događaja u prostoru i vremenu.

Prostor i vrijeme su temeljne determinante naše spoznaje jer je zajednička karakteristika svih ljudi da sve što doživljavaju doživljavaju u nekom prostoru i vremenu. Ništa što je izvan prostora i vremena ne može se spoznavati ni doživljavati.

Nakon što su podražajne informacije iz naših osjetila organizirane u prostoru i vremenu, čovjek dalje operira s njima pomoću urođenih spoznajnih mogućnosti odn. determinanti našeg uma: pomoću 12 principa, koji su pretpostavka naše spoznaje, a koje Kant naziva

33

“kategorijama spoznaje”. Te kategorije spoznaje su osnovne i nedjeljive spoznajne funkcije odn. mentalni procesi koji omogućuju spoznaju.

(5) Filozofija transcedentalnog

Kantova koncepcija o ograničenim spoznajnim mogućnostima čovjeka se još naziva filozofija transcendentalnog ili transcendentalizam, prema kojoj postoje, zaključno, slijedeće transcendentalne pojave, koje se ne mogu spoznati umom (1) naša duša, (2) naša okolina i (3) mi sami odn. naše “vlastito ja”, uključujući kategorije naše spoznaje i našu moralnu prirodu.

Ono što je transcedentalno, za Kanta je nužno i univerzalno za sve ljude, i u sukobu je sa iskustvom, koje bez oslanjanja na transcedentalne kategorije spoznaje predstavlja, prema Kantu, besmisleni kaos.

(6) Koncepcija o povezanosti znanosti i matematike

Kant uvodi važnu distinkciju između kvalitete i kvantitete podataka dobivenih opažanjem: spoznaja koja se zasniva na kvantitavnim postupcima opažanja i sakupljanja podataka vrednija je od one koja se zasniva na kvalitativnim podacima. Kvantitativni podaci su relativno slobodni od nedosljednosti različitih opažača odn. mnogo su objektivniji i stabilniji i njih je teže falsificirati.

Iako se kvantitativnim postupcima ne može zahvatiti “stvar za sebe”, na osnovu kvantitativnih podataka može se izraditi “sistematski proračun iskustva”, koji se više približava realnosti nego bilo koja kvalitativna metoda opažanja.

Kvantitativne metode su prema Kantu pogodnije za znanstvena istraživanja, a neka disciplina je u većem stupnju znanstvena, što je u njoj veća količina matematike.

(7) Koncepcija o slobodnoj volji

Kant smatra da je voljno djelovanje odn. “čin volje” najadekvatnija manifestacija vlastitog ja pojedinca zato jer je ljudska volja slobodna odn. izvan okvira i nezavisna od prirodne nužnosti i determiniranosti.

Slobodna volja pojedinca je u skladu sa moralnom prirodom ljudi, koja nije iskustvenog porijekla i ne može se spoznati već je ugrađena u čovjeka a determinirana je religijom ili vjerovanjem.

Volja, premda je potpuno odvojena i nezavisna od spoznaje, predstavlja agens kojim se samokontrolira animalna odn. strasna strana čovjeka u interesu vrline, tako da postoji stalni sukob razuma i volje protiv strasti.

34

3.4. UTILITARIZAM

3.4.1. ADAM SMITH

Adam Smith (1723 - 1790), engleski ekonomist, osnivač je političke ekonomije, a također je zaslužan za nastanak i razvoj koncepcije utilitarizma na području ekonomije.

Njegove koncepcije u ekonomiji su bile suprotne koncepcijama koje su se razvile u Francuskoj, posebno suprotne koncepcijama radikalnih fiziokrata. Prema njima treba razlikovati “korisne” gospodarske aktivnosti koje proizvode i/ili povećavaju bogatstvo ili dobit, a u koje spada eksploatacija prirodnih bogatstava: poljoprivreda, šumarstvo i rudarstvo od ostalih “parazitskih” gospodarskih aktivnosti, koje oni smatraju nepotrebnima i u koje spada u prvom redu trgovina, protiv koje se društvo treba boriti.

Smith u svoja dva rada razvija koncepciju utilitarizma u ekonomiji:

u knjizi “Blagostanje naroda” (1776) zaključuje da se jedino trgovinom mogu zadovoljiti različite ljudske potrebe, što predstavlja najbolji način za povećanje blagostanja društva te je stoga fiziokratska koncepcija ekonomije primitivna,

u knjizi “Teorija moralnih osjećaja” (1759) zaključuje da ne postoje posebni zakoni ekonomije koji su odvojeni od zakona ljudskog funkcioniranja i da je osnova morala osobna korist.

3.4.2. JEREMY BENTHAM

Jeremy Bentham (1748 - 1832) je zaslužan za daljnji razvoj utilitarizma, uvodeći koncepciju psihološkog hedonizma, koncepciju etičkog hedonizma i koncepciju o nagrađivanju.

(1) Koncepcija psihološkog hedonizma

Prema koncepciji psihološkog hedonizma ljudska priroda je takva da ljudi teže da putem cjelokupne svoje aktivnosti ostvare ugodu, zadovoljstvo i sreću odn. osobnu korist pa je čitavo ljudsko ponašanje motivirano željom za ugodom i zadovoljstvom i tendencijom da se izbjegne bol odn. neugoda.

Psihološki hedonizam nije etičkog nego je emiprijskog odn. bihevioralnog karaktera.

(2) Koncepcija etičkog hedonizma

Bentham izjednačuje pojam dobroga i pojam korisnoga: dobro je sve ono što je korisno i što dovodi do ugode i sreće.

Stoga prema koncepciji etičkog hedonizma ugoda, zadovoljstvo i korist pojedinca predstavljaju jedini cilj koji je individualno i društveno prihvatljiv, jer dobrobit pojedinca implicira dobrobit zajednice.

Društvo treba organizirati u skladu sa ljudskom prirodom, tako da svakom članu omogući postizanje što veće osobne koristi, kroz njegovu vlastitu individualnu djelatnost, inače društvena organizacija koja ne donosi korist ljudima koji rade dolazi u sukob sa ljudskom prirodom.

Zadatak zakonodavstva u takvom društvu je usklađivanje privatnog i društvenog interesa u skladu sa etičkim načelima kako bi se omogućilo stjecanje najveće moguće koristi odn. dobrobiti kod što većeg broja ljudi, a ne kod ograničenog broja pojedinaca.

Najbolje je, ipak ono društvo u kojem je što manje uplitanje vlasti odn. države u gospodarstvo, iz koje koncepcije se razvio liberalni kapitalizam, što je posebno došlo do izražaja u SAD.

(3) Koncepcija o nagrađivanju

35

Koncepcija o nagrađivanju proizlazi iz prethodnih dviju koncepcija i prema toj koncepciji

osnovni motiv svake ljudske djelatnosti je osobna korist: ljudi će raditi samo ono iz čega proizlazi dovoljna korist za njih,

kontroliranje aktivnosti članova društva je moguće samo ako su pojedinci, članovi društva za svoj rad adekvatno nagrađeni: intenzitet, količina i vrsta aktivnosti članova društva proporcionalna je veličini odn. količini dobivene nagrade, dobiti, koristi ili ugode.

Dužnost državnika je, stoga podržavati takav društveni poredak u kojemu je svaki pojedinac siguran da je državna dobit i korist i njegova osobna.

Povezivanjem navedene utilitarističke koncepcije i asocijacionističkih koncepcija razvila se koncepcija sekundarnog potkrepljenja. Pojedina materijalna sredstva (predmeti, stvari) koja su sasvim neutralnog karaktera a koja se asociraju sa doživljajem ugode koju izazivaju kod pojedinca, počinju sama za sebe poprimati značenje odn. obilježje ugode. Tako komad šarenog papira ne znači ništa ako nije asociran sa kupovinom i nabavkom stvari koje donose ugodu, kada samo posjedovanje novca počinje izazivati ugodu.

36

3.5. Frenologija: Franz Joseph Gall

Frenologija se pojavila u Njemačkoj, a razvili su je liječnici Franz Joseph Gall (1758 - 1828), koji je predložio osnovne postavke i Johann Cristoph Spurzheim (1776 - 1832), koji je koncepciju popularizirao.

Osnovne postavke frenologije su, prema Gallu slijedeće:

(1) u osnovi svih sposobnosti i osobina ličnosti pojedinca odn. u osnovi svih njegovih funkcija i njegovog ponašanja je mozak odn. pojedina njegova područja koja su kod svih ljudi organizirana na jednak način,

(2) u mozgu svakog čovjeka postoje određena strogo lokalizirana područja ili centri o kojima ovisi postojanje i razvijenost neke funkcije

(3) stupanj razvijenosti neke funkcije ovisi o stupnju razvijenosli dijela mozga gdje je lokalizirana ta funkcija,

(4) ako je neko područje u mozgu jače razvijeno, to se manifestira na lubanji pojedinca, koja je na tom mjestu ispupčena, jer postoji pritisak mozga na lubanju i obrnuto : za ona područja mozga koji su slabije razvijena postoje korespondentna udubljenja u lubanji,

(5) na osnovi opažanja oblika lubanje može se dijagnosticirati koji su dijelovi mozga odn. korespondentne funkcije jače, a koje su slabije razvijene odn. moguća je objektivna dijagnostika sposobnosti i osobina ličnosti.

Nakon što je više ili manje proizvoljno napravio popis odn. taksonomiju osobina ličnosti i sposobnosti odn. funkcija čovjeka, koje je nazvao fundamentalnim osobinama čovjeka, a koji je popis sadržavao tridesetak funkcija Gall je odredio gdje se u mozgu nalaze centri za pojedine osobine. Označio ih je brojevima, čime je dobio mapu fundamentalnih osobina čovjeka.

Pri stvaranju mape Gall se koristio kliničkim podacima o traumama odn. oštećenjima lubanje odn. pojedinih dijelova mozga koje dovode do ispada pojedinih funkcija, iz čega je djelomično zaključivao koji su dijelovi mozga odgovorni za koju funkciju. Pojedine funkcije su, dakle, prema njemu, ovisne o intaktnosti odn. cjelovitosti i funkcionalnom stanju pojedinih dijelova mozga,

NEDOSTACI navedene koncepcije su slijedeći:

(1) neurofiziološka ispitivanja su pokazala da stroga lokalizacija pojedinih funkcija ne postoji,

(2) popis i mapa fundamentalnih osobina čovjeka su proizvoljni,

(3) frenologija nema znanstvene osnove jer nije koncipirana putem znanstvenih metoda i predstavlja pokušaj etabliranja psihologije duševnih moći.

DOPRINOS frenologije psihologiji je slijedeći:

(1) ukazano je da je mozak nositelj svih čovjekovih funkcija i da u njemu postoji lokalizacija tih funkcija i

(2) napravljena je prva taksonomija sposobnosti i osobina ličnosti odn. funkcija čovjeka.

Paralelno sa frenologijom se razvila i fiziognomija, kao neznanstvena metoda određivanja psiholoških osobina čovjeka na osnovu izgleda lica i drugih dijelova glave.

37

3.6. PSIHOFIZIČARI

3.6.1. ERNST HEINRICH WEBER

(1) Uvod

Ernst Heinrich Weber (1795 - 1878) je bio liječnik i fiziolog a bavio se fiziologijom osjetila za toplo/hladno, osjetila mirisa, sluha i vida, osjetila dodira i mišićnih osjetila odn. ispitivanjem doživljaja koji su vezani za ta osjetila. Njegov najvažniji istraživački rad vezan je za konepciju relativnog diferencijalnog limena.

(2) Ispitivanje osjetila za toplo/hladno

Prvo Weberovo istraživanje je bilo u području doživljavanja toplog i hladnog. Utvrdio je da apsolutna temperatura okoline nije odlučujuća za doživljavanje toplog i hladnog, nego promjena temperature okoline u kojoj se pojedinac nalazi. Ista temperatura može se doživljavati na različit način: i kao “toplo” i kao “hladno”.

Navedeno je demonstrirao u eksperimentu u kojem je uranjavao lijevu i desnu ruku u dvije različite posude u kojima se nalazila voda različite temperature. Nakon toga je uronio obje ruke u vodu srednje temperature. Pokazalo se da je na ruci koja je bila u toploj vodi imalo doživljaj hladnog, a na ruci koja je bila u hladnoj vodi imao doživljaj toplog.

Ovaj eksperiment ima važno epistemološko značenje jer pokazuje da se objektivno isti podražaj može različito doživljavati, ovisno o tome u kakvom su funkcionalnom stanju naši receptori. Dakle, naš doživljaj ne ovisi samo o objektivnoj stvarnosti, pa je spoznajna vrijednost podataka dobivenih našim osjetilima dubiozna.

U području osjetila za toplo/hladno Weber je uočio i fenomene osjetne adaptacije:

podražaj istog intenziteta biti će doživljen kao jači na početku podraživanja, a kasnije kao manje intenzivan,

podražaj može rasti ili opadati, ali ta promjena neće biti doživljena, ako je postepena.

(3) Ispitivanje osjetila mirisa, osjetila sluha i osjetila vida

Prije Webera nije se znalo koji su adekvatni podražaji za doživljavanje mirisa: tekućine, krute tvari ili plinovi. Kako bi to ispitao Weber si je otopinu kolonjske vode uštrcao u nos i utvrdio da ta tekućina nema nikakvog mirisa. Iz navedenog je zaključio da tvari moraju biti u plinovitom stanju da bi mogle djelovati na olfaktorne receptore i izazvati doživljaj mirisa.

U području sluha Webera je zanimala usporedba doživljaja koji nastaju podraživanjem lijevog i desnog uha. Od ispitanika je tražio da osluškuju otkucavanje dvaju satova u dvije situacije: (1) oba sata uz isto uho (monoauralno slušanje) i jedan sat na jednom uhu, drugi sat na drugom uhu (binauralno slušanje). Pokazalo se da je lakše detektirati razliku u otkucajima ako su oba sata uz isto uho.

U području vida Webera je zanimao minimum separabile: najmanji vidni kut koji je potreban da se dvije paralelne linije dožive kao razmaknute, kojeg je nastojao eksperimentalno utvrditi.

(4) Ispitivanje osjetila dodira

U području osjetila dodira Weber se bavio problemom praga dvostrukosti odn. dvostrukog doživljavanja dodira. Taj problem izražen pitanjem glasi: koliko moraju biti udaljene dvije točke podraživanja na koži da bi imali jasan osjećaj dodira na oba mjesta.

Weber je eksperimentalno pokušao dobiti odgovor na to pitanje. Nakon što je ispitaniku pokrio oči, Weber je na njegovoj koži odredio jednu fiksnu točku i područje oko nje koji će se istovremeno podraživati putem dva šiljka. Povećavanjem razmaka između te dvije točke, dobivao je različite iskaze ispitanika: od nerazlikovanja, preko nesigurnosti do jasnog razlikovanja.

Pokazalo se da veličina praga dvostrukosti značajno varira ovisno o dijelu tijela u kojem se podraživanje vrši: najmanji je na vrhovima prstiju i na vrhu jezika, veći je na usnama i na

38

gornjim dijelovima šaka, povećava se prema laktovima i ramenima, a najveći je na leđima . Također je utvrdio postojanje inter- i intra- individualnih razlika u pragu dvostrukosti.

Da bi objasnio prag dvostrukosti, Weber je postavio hipotezu o osjetnim krugovima. Osjetni krug predstavlja površinu oko fiksne točke, na kojoj se ne opaža dvostrukost. Weber smatra da je za doživljavanje dvostrukog dodira nužno da između fiksne točke u centru kruga i točke na obodu kruga postoji još jedan nestimulirani receptor za dodir.

Pri provjeri hipoteze se pokazalo da na veličinu osjetnih krugova postoji utjecaj vježbe odn. treninga: sa ponavljanjem podraživanja osjetni krugovi odn. prag dvostrukosti postaju sve manji, što djelomično invalidira postavljenu hipotezu. Veće značenje od postavljene hipoteze ima činjenica da je u istraživanjima osjetila dodira prvi puta korišten pojam praga.

(4) Ispitivanje mišićnih osjetila

Weber je ispitivao diferencijalnu mišićnu osjetljivost pomoću uspoređivanja težine dvaju utega. Uočio je da ispitanici bolje razlikuju utege po težini ako se dodirnim osjetilima odn. osjetilima pritiska na kožu (uteg leži na dlanu) pridruže mišićna odn. kinestetička osjetila putem “vaganja” utega podizanjem i spuštanjem podlaktice.

Definirajući diferencijalni limen (DL) kao najmanju razliku u intenzitetu dvaju podražaja koja se još može doživjeti Weber je ustanovio da DL nije stabilan odn. jednak na svim intenzitetnim razinama podražaja na kojima se određuje: DL raste u funkciji intenziteta podražaja.

Ista objektivna razlika u intenzitetima podražaja se različito doživljava na različitim intenzitetnim razinama: na nižim intenzitetima se doživljava, a na višim se ne doživljava.

(5) Koncepcija relativnog diferencijalnog limena

Zato što DL nije stabilan nego varira sa intenzitetom podražaja različiti osjetni organi se ne mogu uspoređivati po diferencijalnoj osjetljivosti jer moramo znati na kojoj je intenzitetnoj razini podražaja DL određen.

Da bi otklonio navedenu poteškoću Weber je predložio omjer utvrđenog diferencijalnog limena i intenziteta podražaja na kojem je taj limen utvrđen (DL/IP) kao mjeru diferencijalne osjetljivosti. Ta mjera je stabilna odn. neovisna o intenzitetu podražaja i naziva se relativni diferencijalni limen (RDL). Konstantnost RDL izražava se izrazom:

RDL = k,

koji je kasnije nazvan Weberov zakon. Bio je to prvi univerzalni zakon psihofizike koji je vrijedio za sva osjetila.

Kako je RDL neimenovani broj, neovisan o IP i o mjernim jedinicama, njime je moguće uspoređivati osjetljivost različitih osjetnih modaliteta. Kao proporcija, on pokazuje za koliku proporciju treba smanjiti ili povećati intenzitet nekog podražaja da bi se doživjela razlika u intenzitetu.

Kasnija istraživanja su pokazala da je RDL konstantan samo za srednje intenzitete podražaja, a raste prema višim i prema nižim intenzitetima.

(6) Zaključak

Najznačajniji doprinos Webera je uvođenje znanstvenih metoda mjerenja i univarijantnog eksperimenta u psihologiju. Nadalje, u vrijeme kada su se drugi istraživači bavili refleksima i prenošenjem živčanih impulsa, Weber je istraživao funkcioniranje osjetnog sustava u cjelini.

3.6.2. GUSTAV THEODOR FECHNER

(1) Uvod

39

Gustav Theodor Fechner (1801 - 1887) je bio fizičar i filozof 19og stoljeća. Osim fizikom i filozofijom, bavio se još psihologijom percepcije, psihofizikom i eksperimentalnom estetikom. Svoje koncepcije je objavio u knjigama Das Büchlein vom Leben nach dem Tode (1836), Zend-Avesta (1851), Elemente der Psychophsik (1860) i Vorschule der Aesthetik (1876).

Kao filozof zastupao je:

(1) MISTIKU : smatrao je (1) da čovjek nikako ne može umrijeti, da se život pojedinca nakon smrti nastavlja u nekom drugom čovjeku i da mi time živimo jedan u drugome i (2) da je čitav svemir živi organizam i da je sve što postoji dio tog organizma.

(2) TELEOLOGIJU : smatrao je da je čitav svijet svrsishodan odn. da postoji spiritualni smisao, svrha i ljepota svega što se zbiva u prirodi odn. realnosti, i da je svaki razvoj takav da ostvaruje ciljeve koji su unaprijed određeni svrhom, pa smjer razvoja možemo odrediti poznavanjem te svrhe,

(3) PANPSIHIZAM : pod utjecajem hinduizma smatrao je da sve živo što postoji ima svoju dušu, svjesno je sebe i drugih i raduje se životu.

Premda Fechner zastupa u svojoj filozofiji monističku koncepciju, u svojim istraživanjima zastupa koncepciju psihofizičkog dualizma-paralelizma: smatra da fizikalni i duševni procesi jesu povezani, ali nisu u odnosu međusobne interakcije, nego su paralelni.

(2) Problem odnosa fizikalnih i “duševnih” procesa

Fechner je uočio da na području prirodnih znanosti postoji velika egzaktnost u metodama i instrumentima mjerenja kojih nema u području “duševnih” znanosti. Smatrao je da bi se za početak znanstvenog istraživanja u području svijesti i “ljudske duše” trebale uvesti znanstvene metode i matematička egzaktnost.

Nakon što se oporavio od oboljenja izazvanih istraživanjem paslika zbog čega je imao jake bolove očiju, djelomično je oslijepio, nije mogao čitati ni jasno misliti posvetio se potrazi za univerzalnim matematičkim izrazom za odnos između fizikalnih i “duševnih” procesa odn. za odnos između intenziteta podražaja i intenziteta doživljaja. Tim nastojanjem je zadao:

(1) problem mjerenja intenziteta doživljaja i

(2) problem psihofizičkog odnosa.

(3) Problem mjerenja intenziteta doživljaja

Da bi riješio problem mjerenja intenziteta doživljaja Fechner je diferencijalni limen odn. prema Weberu, jedva zamjetljivu razliku = JZR interpretirao kao mjernu jedinicu mjerne skale intenziteta doživljaja koja:

(1) ima ishodišnu točku (nul-točku) definiranu apsolutnim limenom: to je najmanja vrijednost intenziteta nekog podražaja koji još izaziva osjet,

(2) ima za mjernu jedinicu JZR koje su ekvidistantne duž čitave skale intenziteta doživljaja,

(3) omogućuje direktno mjerenje: mjerne jedinice intenziteta osjeta su i same osjeti.

(4) implicira da su JZR elementarni osjeti, odn. elementarni dijelovi doživljaja intenziteta osjeta.

Prema opisanoj mjernoj ljestvici intenzitet nekog doživljaja ili osjeta je jednak broju JZR koje se mogu interpolirati između apsolutnog limena i intenziteta doživljaja proizvedenog zadanim podražajem.

(4) Problem psihofizičkog odnosa

Fechner je uočio da odnos između intenziteta podražaja i intenziteta doživljaja, ili rječnikom Fechnera: odnos između fizikalnog i duševnog svijeta, nije linearan 1:1, nego da mogu postojati

40

jednake promjene u intenzitetu fizikalnih procesa koje se doživljavaju različito , odn. jednom se doživljavaju jasno a drugi put se uopće ne doživljavaju, na primjer:

ako je tišina, i zazvoni jedno zvono, dolazi do veće promjene u intenzitetu doživljaja, nego ako zvoni nekoliko zvona i njima se pridruži još jedno zvono, kada se taj doprinos gotovo ne doživljava,

ako je tama u sobi, i upalimo jednu svijeću, dolazi do veće promjene u svjetlini, nego ako u sobi već gori puno svijeća i upali se još jedna, kada se taj doprinos opet gotovo ne doživljava.

Fechner je, nadalje uočio da što se više penjemo na ljestvici intenziteta podražaja to povećanje intenziteta podražaja mora biti veće da bi bilo zamjetljivo. Iz navedenog je zaključio da intenziteti podražaja na fizikalnoj ljestvici moraju rasti geometrijskom progresijom (sve veći i veći prirasti) da bi intenziteti osjeta na ljestvici osjeta rasli aritmetičkom progresijom (jednaki prirasti). Takav odnos izražava logaritamska funkcija

= k log ,

pri čemu je = intenzitet doživljaja, = intenzitet podražaja i k = konstanta.

(5) Eksperimentalna estetika

Fechner je osnovao eksperimentalnu estetiku, induktivnu estetiku ili, njegovim rječnikom “estetiku odozdo”, suprotstavljajući se filozofskoj “estetici odozgo” ili deduktivnoj estetici, koja a priori postavlja opće principe lijepog iz kojih se dedukcijom dolazi do procjene ljepote pojedinačnih predmeta. Smatrao je da estetiku treba zasnivati na istraživanju: treba proučavati pojedinačna umjetnička djela i predmete, utvrditi zajedničko u njima i iz toga postaviti principe lijepog.

(6) Zaključak

Fechnerovi radovi su postali temelj eksperimentalne psihologije, jer se Fechner zalagao za primjenu mjerenja i eksperimenta na čitavo područje psihičkog.

Njegovi su doprinosi pored navedenih i u tome što:

(1) prvi spominje i definira psihofiziku, čime je zasnovao psihofiziku kao posebnu granu eksperimentalne psihologije,

(2) dao je upute za primjenu i statističku obradu rezultata dviju psihofizičkih metoda: metode granica i metode konstantnih podražaja.

41

3.7. STRUKTURALIZAM: WILHELM WUNDT

(1) Uvod

Wilhelm Wundt (1832 - 1920) je bio obrazovan filozofski i prirodoznanstveno: bio je doktor filozofije i medicine. Predavao je filozofiju u Leipzigu i radio u fiziološkom laboratoriju kod Helmholza.

1879. je osnovao u Leipzigu laboratorij za eksperimentalnu (fiziološku) psihologiju , što se smatra početkom znanstvene psihologije i pokrenuo je časopis “Filozofske studije”. Bavio se psihofiziologijom vida i sluha, nadovezujući se na Helmholzova istraživanja. Ispitivao je navike, običaje i kulturalne proizvode naroda, a bavio se i dječjom psihologijom, psihologijom životinja i psiholingvistikom.

Njegov najvažniji doprinosi su koncepcija psihologije i psihologijskog eksperimenta, koncepcija gradbenih elemenata iskustva, koncepcija strukturalizma, koncepcija voljne radnje i ispitivanje asocijacija.

(2) Koncepcija psihologije i psihologijskog eksperimenta

Wundtova koncepcija psihologije je značajna za formiranje psihologije kao znanosti. Wundt je smatrao da:

(1) psihologija ne treba biti nezavisna i odijeljena od fiziologije jer se psihologija se od fiziologije razlikuje samo po tome što kod psiholoških istraživanja postoje doživljaji (osjeti),

(2) psihologija se u svojim istraživanjima treba služiti eksperimentalnom metodom kao i fiziologija, i mora biti znanstvena a ne filozofska disciplina pa se stoga mora koristiti znanstvenim metodama eksperimenta i mjerenja, a ne spekulacijom koja je dio filozofske tradicije.

Wundt je postavio slijedeće elemente i osnovne zahtjeve metodološkog postupka psihologijskog eksperimenta:

(1) objektivni podražaj , koji mora biti mjerljiv i primijenjen u strogo kontroliranim uvjetima,

(2) fiziološki događaj , do kojeg dovodi podražaj,

(3) subjektivni doživljaj (osjet) , kojeg izaziva fiziološki događaj, koji odgovara zbivanjima u mozgu, a dostupan je pojedincu putem introspekcije,

(4) intospektivni izvještaj u strogo kontroliranim uvjetima i stoga različit od laičke introspekcije,

smatrajući da je time definirao osnovnu metodu znanstvene psihologije: metodu eksperimentalne introspekcije ili introspektivnog eksperimenta.

(3) Koncepcija gradbenih elemenata iskustva

Gradbeni elementi iskustva pojedinca su:

refleksi su najvažniji u adaptaciji i preživljavanju organizma, proizašli su iz “animalnih želja” i tokom vremena su se automatizirali, ali su ostali namjerni,

osjeti, kao elementarni doživljaji su najjednostavniji elementi iskustva i ne daju se dijeliti. Nastaju nakon podraživanja osjetnog organa i dolaska aferentnih impulsa do mozga. Wundt smatra da između osjeta i predodžbi nema bitne razlike: predodžba, kao i osjet nastaje podraživanjem pojedinih dijelova corteksa.,

osjećaji su, prema Wundtu doživljaji koji nisu vezani ni za jedno specifično osjetilo, a variraju na tri bipolarne dimenzije odn. kontinuuma (1) ugoda-neugoda, (2) opuštenost-napetost i (3) aktivacija-depresivnost,

emocije formiraju sekvence odn. kompleksi osjećaja u vremenu,

voljni akt proizlazi ukoliko se na sekvencu osjećaja nadoveže sekvenca ideja i sekvenca odluke. Voljni akt, dakle, za razliku od emocije, uključuje još neke sekvence, pa je introspektivno složena pojava.

Navedeni elementi iskustva se mogu kombinirati i sjedinjavati i organizirati u cjelinu putem procesa stvaralačke sinteze, čime nastaju složena iskustva.

42

(4) Koncepcija strukturalizma

Wundt je zajedno sa svojim učenikom Edwardom Titchenerom osnivač prve škole u fazi predznanstvene psihologije: strukturalizma. Strukturalistička psihologija nastoji utvrditi nedjeljive (ireducibilne) strukturalne elemente psihičkih procesa (iskustva, doživljaja) i načine kojima se ti elementi međusobno kombiniraju u složene tvorevine (iskustva, doživljaje).

Pretpostavka navedenog pristupa je da se kompleksna psihička aktivnost može rastaviti na elementarne komponente i da se te komponente odn. procesi i pojave mogu promatrati odvojeno, izolirani, svaki za sebe putem metode introspekcije u strogo kontroliranim uvjetima.

Ispitanicima se, prema navedenom pristupu, prezentira određeni podražaj, npr. ispitanici sjede u zamračenoj prostoriji i ispred njih se prezentira točka zeleno-plavog svjetla. Nakon čega ispitanik treba iskazati da li je njegov doživljaj npr. zeleno-plavog jednostavan odn. elementaran ili složen doživljaj, a ako je složen iz kojih elemenata iskustva se sastoji.

Rezultati dobiveni opisanom metodom su bili različiti od laboratorija do laboratorija, pa je postalo evidentno da koncepcija strukturalizma dubiozna.

(5) Koncepcija voljne radnje

Wundt pretpostavlja da se svakoj voljnoj radnji prethodi slijedeći tok psihofizioloških procesa:

djelovanje podražaja na neki receptor,

percepcija putem koje se elementi iskustva predstavljaju našoj svijesti,

apercepcija u kojoj se iskustvo identificira, analizira i integrira koja je dakle integrirajuća sposobnost ili “moć samoorganiziranja” pomoću koje se povezuju elementi iskustva.

Da bi došlo do podraživanja mišića od strane mozga i mišićne reakcije, mora prema Wundtu doći do apercepcije. Međutim, eksperimenti sa vremenom reakcije su pokazali da ispitanici ponekad reagiraju prije nego se zada podražaj. Te preuranjene (anticipatorne) reakcije se nisu, prema Wundtu smjele događati, jer pokazuju da se voljno djelovanje može pojaviti i prije djelovanja podražaja. Nadalje se pokazalo da neki aspekti apercepcije nastaju nakon reakcije: ispitanici najprije reagiraju na podražaj, nakon čega postaju svjesni tog podražaja.

(6) Ispitivanje asocijacija

Wundt je pojednostavio asocijacionistički eksperiment: kao podražaj je koristio riječ u pretežno vizualnoj ili audutivnoj formi i tražio je od ispitanika da odgovara prvom rječju koja mu padne na pamet.

Dobivene asocijacije Wundt je podijelio u dvije kategorije:

(1) unutrašnje asocijacije, kod kojih postoji veza podražajne i asocirane riječi po značenju i u koje spadaju sinonimi, nadređene (supraordinirane) i podređene (subordinirane) riječi, koordinirane riječi i kontrastne asocijacije,

(2) vanjske asocijacije, kod kojih ne postoji veza podražajne i asocirane riječi po značenju, nego po prostornom i vremenskom dodiru u koje npr. spadaju asocijacije po zvukovnoj sličnosti (npr. rime).

43

3.8. EVOLUCIONIZAM

3.8.1. CHARLES DARWIN

(1) Uvod

Charles Darwin (1809 - 1882) je najzaslužniji za postavljanje teorije evolucije i za prikupljanje dokaznih podataka o evoluciji živih bića. Koncipirao je temeljnih evolucionističkih koncepcija o prirodnoj selekciji i divergenciji oblika, u kojima je razradio mehanizme evolucije, a također je prvi dao funkcionalističko tumačenje emocija.

Svoje koncepcije iznio je u radovima “Porijeklo vrsta” (1859), “Porijeklo čovjeka” (1871) i “Izražavanje emocija kod čovjeka i životinja” (1872).

(2) Koncepcija o prirodnoj selekciji

Na razvoj Darwinove koncepcije o prirodnoj selekciji utjecala je Malthusova populacijska studija “Ogled o populaciji” (1798) u kojoj autor, tražeći odgovor na pitanje kako poboljšati sudbinu socijalno najugroženijih, uspoređuje povećanje ljudske populacije i povećanje sposobnosti te populacije da samu sebe prehrani.

Malthus zaključuje da kod ljudske populacije povećanje stanovništva raste geometrijskom progresijom a proizvodnja hrane raste aritmetičkom progresijom pa je broj potomaka veći od broja jedinki koji može biti prehranjen odn. koji može preživjeti. Javlja se, dakle, višak stanovništva, koji mora biti na neki način elimniran glađu, bolešću ili ratom, odn. mora postojati borba za život i eliminacija manjeg dijela populacije kako bi se sačuvao odn. preživio veći dio populacije, što se ne može izbjeći.

Navedena hipoteza je bila posve proizvoljna, ali je značajna po tome što uzima ljudsko društvo kao biološku kategoriju. Ona gubi svoj značaj za velik dio ljudske populacije u suvremenim društvima ali je tada poslužila Darwinu da formulira prvu pretpostavku prirodne selekcije za sva živa bića: prekobrojno potomstvo dovodi do nužnosti da samo pojedine jedinke prežive.

Pretpostavku također potvrđuje činjenica da je u većini biljnih i životinjskih vrsta totalni broj jedinki stalan, premda je uvijek veći broj potomaka nego roditelja. Na primjer, kod riba se pojavljuje stotinu hiljada jaja po roditelju, a za sačuvanje konstantnog ukupnog broja jedinki dovoljno je da prežive samo dvije, a ostale mogu biti eliminirane.

Darwin je iz svojih opažanja biljnih i životinjskih vrsta koje su živjele na otocima Galapagos u Tihom oceanu, koje je posjetio u ekspediciji iz 1831. do 1836. izveo drugu pretpostavku prirodne selekcije: jedinke iste vrste koje žive na istom području uz jednake uvjete životne okoline su interindividualno varijabilne u svojim obilježjima. Naime, opazio je da se jedinke iste vrste diferenciraju čak i na istom otoku, pa su jedinke iste vrste koje se susreću uz priobalni pojas razvile različite osobine u odnosu na one jedinke koje se susreću u unutrašnjosti otoka.

Prema današnjim spoznajama osnova varijabilnosti je spontana mutacija odn. kemijska promjena gena, koja se varijabilnost povećava nakon nakon križanja mutanata. Mutacija gena ima značaj samo kod vrsta koje imaju velik broj potomaka odn. veliku gensku snagu: povećavanjem broja potomaka povećava se vjerojatnost pojavljivanja recesivnog mutiranog gena.

Dvije navedene pretpostavke su osnova koncepcije o prirodnoj selekciji, ili “borbi za opstanak” ili “preživljavanju najsposobnijeg”, koja se odnosi na pojavu:

(1) da u populaciji neke vrste one jedinke koje su svojim osobinama bolje prilagođene životnoj okolini vjerojatnije preživljavaju, pri čemu se pod prilagodbom podrazumijeva uključivanje u hranidbeni lanac odn. osiguravanje prehrane, prilagođavanje staništu i efikasna odbrana od neprijatelja, što sve omogućava održavanje na životu, razvoj potomaka i njihovu daljnju reprodukciju, a time i reprodukciju vrste,

(2) da se prirodna selekcija obavlja između varijacija koje postoje kod jedinki iste vrste tako da se osobine preživjelih prenose na potomstvo pa se može reći da borba za opstanak postoji ne samo između pripadnika različitih životinjskih vrsta kao se do tada smatralo, nego i između pripadnika iste vrste.

(3) Koncepcija o divergenciji oblika

44

Divergencija oblika je razvoj neke biljne i životinjske vrste u mnogo različitih oblika sa različitim osobinama, pri čemu najbolji izgled za preživljavanje imaju oni oblici koji su međusobno najmanje slični odn. oni koji imaju najmanje zajedničkih potreba, jer među njima nema izrazite borbe za opstanak.

Kada su od neke polazne vrste divergencijom nastala dva ili više oblika, od njih će se najprije razviti populacije koje se međusobno samo malo razlikuju, pa je moguće unakrsno razmnožavanje. Te populacije se nazivaju podvrste, a kod domaćih životinja i biljaka se nazivaju pasmine i sorte.

Divergenciju jedinki, osim mutacije gena i prirodne selekcije uzrokuju slijedeće evolucione sile:

(1) migracija i/ili izolacija jedinki iste vrste, kojima se mijenja životna okolina,

(2) drastične promjene u hranidbenom lancu,

(3) masovne bolesti,

(4) prirodne kataklizme.

Pomoću koncepcije o divergenciji oblika ili transmutaciji vrsta Darwin je objasnio filogenetski razvoj živih bića putem prirodne selekcije.

(4) Koncepcija o ulozi emocija

Darwin je (1872), uspoređujući karakteristične facijalne i bihevioralne promjene kod izražavanja intenzivnih emocija kod ljudi i životinja zaključio:

(1) da je ekspresija emocija najvidljivija na licu, da nije naučena već je dio našeg biološkog naslijeđa,

(2) da facijalna ekspresija ima evolucijsku funkciju adaptacije jer omogućava komunikaciju emocija odn. identifikaciju emocija drugih iz okoline jedinke,

(3) da su emocije funkcionalne u borbi za opstanak jer osposobljavaju organizam za višu energetsku potrošnju u napadu ili obrani.

(5) Zaključak

Slijedeći su doprinosi Darwina i njegovih koncepcija razvoju znanosti:

(1) pokazao je da čovjek nije jedinstven među živim bićima odn. da razlike između čovjeka i životinja nisu izraz posebnih kvaliteta nego različitog razvojnog stupnja,

(2) nakon Darwina su se psihološki procesi počeli tretirati u skladu sa biološkim determinizmom, odn. ponašanje se počelo smatrati potpuno objašnjivim prirodnim biološkim procesima,

(3) nakon Darwina su se ponašanje i psihološki procesi počeli tretirati funkcionalistički kao procesi organizma koji je u interakciji sa okolinom, čija je funkcija prilagođavanje jedinke odn. povećanje vjerojatnosti njenog preživljavanja u nekoj okolini tokom borbe za opstanak,

(4) teorija evolucije je imala utjecaj na razvoj funkcionalizma u sociologiji: Spencer je smatrao da se evolucionističke koncepcije mogu primjenjivati ne samo na biološke i psihološke, već i na socijalne procese,

(5) u koncepciji o ulozi emocija promovirao je komparativni pristup u istraživanju ponašanja odn. psihološkog funkcioniranja ljudi i životinja, a time i komparativnu, diferencijalnu i zoo- psihologiju odn. etologiju, posebno istraživanja instinkata i filogenetska komparativna istraživanja inteligencije i njene nasljednosti,

(6) ukazao je na sličnost psihičkih procesa ljudi i viših životinjskih vrsta , kao što su učenje, pamćenje i mišljenje i time promovirao pristup filogenetske ekvivalencije u istraživanju ponašanja odn. psihološkog funkcioniranja,

(7) ukazao je da je razvoj vrste biološki determiniran i da je evolucija vrste trajan, progresivan i ireverzibilan proces, koji gotovo uvijek vodi ka sve većoj složenosti odn. usavršenosti organizma.

45

Glavni značaj Darwinove teorije ne leži toliko u novini, već u količini podataka koje je autor sakupio da dokaže njenu valjanost, u čemu je i uspio.

3.8.2. Francis Galton

(1) Uvod

Francis Galton (1822 - 1911) je bio jedan od najznačajnijih sljedbenika Darwina.

Njegovi doprinosi se sastoje u istraživanjima naslijeđivanja, u ispitivanju asocijacija i u ispitivanju sposobnosti predočavanja u čemu je dao značajne doprinose u metodologiji istraživanja, a razvio je i koncepciju korelacije. Njegova su najvažnija djela “Nasljedni genij” (1881) i “Istraživanja ljudskih sposobnosti i njihovog razvoja” (1883).

(2) Istraživanja naslijeđivanja

Baveći se ispitivanjem nasljednih osobina, Galton je razvio slijedeće dvije metode:

(1) METODA RODOSLOVLJA : ispitujući pojavu neke osobine u pojedinim familijarnim stablima odn. rodoslovljima istaknutih pojedinaca u nekoliko generacija ustvrdio je:

da se kod talenata odn. darovitosti kao npr. za matematiku, književnost, pravo, medicinu..., određeni oblici nadarenosti pojavljuju kroz više generacija i da je to pojavljivanje češće nego što bi se to moglo očekivati na temelju slučaja,

da se kod kriminalaca javljaju neke karakteristike kojih nema kod drugih, kao na primjer ne postojanje grižnje savjesti,

iz čega je zaključio da su specifične vrste talenata, ali i mentalne defektnosti te kriminalitet i druge osobine pojedinaca nasljedno determinirani,

(1) METODA BLIZANACA : blizanci bi trebali imati najviše zajedničkih osobina odn. najviše sličnosti u odnosu na druge krvne srodnike jer su različite osobine determinirane nasljeđem. Galton utvrđivao sličnosti kod blizanaca, koje su često puta bile anegdotskog karaktera. Doduše, nije razlikovao jednojajčane od dvo- ili više- jajčanih blizanaca.

Galton se prvi sistematski bavio diferencijalnom psihologijom, pri čemu je interindividualne razlike pripisivao isključivo nasljeđu. Time je postao jedan od glavnih predstavnika koncepcije ekstremnog nativizma prema kojoj koncepciji je svaka osobina pojedinca rezultat isključivo nasljeđa, a da okolina pri tome nema nikakvu ulogu, pa se promjenom okoline ne može ni pojedinac promijeniti.

Galton je također jedan od osnivača eugeničkog pokreta, koji bi se trebao baviti unapređivanjem ljudske rase na osnovu bioloških zakonitosti naslijeđivanja. Osnovna metoda eugenike je reproduktivna izolacija onih jedinki ljudskog roda koji su nesposobni ili manje sposobni za preživljavanje, a u ekstremnoj formi i eliminacija mentalno defektnih, neizlječivih bolesnika u cilju (a) postepenog poboljšavanja osobina ljudske vrste, (b) razvijanja bolje socijalne organizacije.

(3) Ispitivanja asocijacija

Galton je uveo novu metodu u istraživanju asocijacija: mjerenje asocijativnog vremena reakcije odn. mjerenje vremena latencije asocijacije. Sam je sebi zadavao podražajne riječi i mjerio vrijeme koje je proteklo do pojave prvih asocijacija, čime je dobio slijedeće nalaze:

46

(1) neke asocijacije se javljaju brzo, a neke sporo, odn. asocijativno vrijeme reakcije nije konstantno,

(2) kada je podražaj riječ, asocijacije se javljaju u formi riječi, a katkada i u formi predodžbi,

(3) velik dio asocijacija se odnosi na djetinjstvo i ranu mladost, čime je ukazao na značaj ranog iskustva i na činjenicu da rana iskustva nikada ne nestaju nego ostaju trajno u pamćenju i mogu se aktivirati.

(4) Ispitivanja sposobnosti predočavanja

Za potrebe ispitivanja sposobnosti predočavanja odn. imaginacije razvio je tada originalnu metodu upitnika. Od ispitanika je tražio da zamisle određenu prošlu situaciju i da potom daju opisni odgovor na pitanja postavljena u upitniku. Na primjer, kod predodžbe današnjeg doručka postavljena su pitanja o boji i svjetlini ambijenta, oštrini i izražajnosti pojedinih predmeta itd.. Odgovori su bodovani tako da su veći broj bodova na skali od 10 do 100 dobili oni ispitanici čije su predodžbe bile jasnije, obojenije, bogatije detaljima i sličnije stvarnosti.

Navedenim ispitivanjem je dobio slijedeće nalaze:

(1) postoje velike interindividualne razlike u sposobnosti predočavanja,

(2) kod nekih ispitanika postoje tako intenzivne predodžbe kao da se radi o halucinacijama, čime je ukazao na postojanje eidetičara,

(3) uspoređujući sličnosti i razlike u sposobnosti predočavanja kod ljudi koji su u većem i manjem krvnom srodstvu ustanovio je da je kod braće i sestara postoji veliki stupanj sličnosti u sposbnosti predočavanja, a kod ispitanika koji nisu međusobno rodbinski povezani nema nikakve sličnosti.

(5) Koncepcija korelacije

Na razvoj koncepcije korelacije Galtona je navelo zapažanje do kojega je došao istražujući nasljeđivanje visine. Uočio je da su djeca visokih roditelja su niža od njih, a djeca niskih roditelja su viši od njih, koju tendenciju je nazvao regresija prema osrednjosti , a koja je kasnije dobila naziv tendencija prema srednjoj vrijednosti.

Kako bi utvrdio o kakvoj se nasljednoj tendenciji radi, Galton je nacrtao tablicu raspršenja rezultata u kojoj se zaglavlje odnosilo na visinu djece, a lijeva margina na srednju visinu roditelja. Na presjeku pojedinih točaka dva kontinuuma Galton je unio broj odn. frekvenciju djece koji odgovaraju pojedinoj intersekciji. Na opisani način Galton je dobio tablicu bivarijantne distribucije, u kojoj je uočio slijedeće pravilnosti:

(1) ukoliko se povuče krivulja koja povezuje približno jednake vrijednosti frekvencija dobiva se elipsa čiji se centar nalazi na presječnici pravaca koji polaze od srednjih vrijednosti dviju dimenzija, i koja je elipsa tlocrt bivarijantne distribucije,

(2) ukoliko se povuče pravac koji povezuje najveće frekvencije u krajnjim stupcima dobiva se pravac koji prolazi kroz srednje vrijednosti pojedinog stupca, a ukoliko se povuče pravac koji povezuje najveće frekvencije u krajnjim retcima, dobiva se pravac koji prolazi kroz srednje vrijednosti pojedinog retka. Na navedeni način, Galton je ustanovio postojanje dviju crta regresije, koje su to kongruentnije što je veća povezanost dviju varijabli.

Koristeći navedene koncepcije Pearson je (1896) je razvio matematički način za izračunavanje koeficijenta korelacije koj je dobio oznaku “r”, prema pojavi regresije, koja je bila polazište za njegovo koncipiranje.

3.8.3. AUGUSTE COMTE

Teorija evolucije je imala utjecaj i na sociologiju, što se očituje u koncepcijama sociologa Augustea Comtea (1798 - 1857), koje su nastale kao reakcija na idealizam francuskih filozofa druge četvrtine 19og stoljeća, a kojega su glavni doprinosi:

(1) skovao je riječ “sociologija ”, od lat. socius, što znači “”u društvu”, “sa drugima” i grč. logos, što znači “istraživanje” zbog čega se često naziva osnivačem sociologije,

47

(2) osnivač je pozitivizma odn. pozitivističkog gledišta u socologiji , prema kojem gledištu se znanost odn. znanstvena spoznaja treba zasnivati na empirijskim metodama odn. potpuno objektivnim podacima, koji nisu pod utjecajem pristranosti odn. sistema vrijednosti opažača,

(3) smatra da je ljudsko društvo dinamično, a ne statično i da prolazi kroz tri etape odn. stupnja ili faze razvoja u evoluciji ljudskog tumačenja sebe i svijeta oko sebe:

teološka faza , u kojoj se ljudi u tumačenjima koriste bogovima odn. koriste “božanska” ili teološka objašnjenja,

metafizička faza , u kojoj se ljudi u tumačenjima koriste metafizičkim konstruktima koji su proizvod ljudskog uma odn. koriste metafizička objašnjenja,

pozitivistička faza , u kojoj se ljudi oslobađaju od teoloških i metafizičkih objašnjenja, a počinju koristiti pozitivistička objašnjenja koja se zasnivaju na direktnom opažanju ponašanja,

čime je Comte odbacio introspekciju kao potpuno neprihvatljivu za psihologiju kao znanost i time anticipirao biheviorističke koncepcije.

48

4. ISPITNA PITANJA

Ispitna pitanja su:

Platon

Aristotel

Descartes

Moderni racionalisti: Descartes, Spinoza, Leibniz

Hobbes

Empirijski racionalizam Lockea

Empiristi: Hobbes, Locke...

Asocijacionizam kod Hobbesa, Lockea i Hartleya

Herbart

Brown

Problemi asocijacionizma i Brownovi zakoni

Kant

Duhoznanstvena psihologija: Reed, Wollf, Kant

Usporedba duhoznanstvene i asocijacionističke psihologije

Weber

Fechner

Wundtov doprinos razvoju psihologije

Asocijacionističke koncepcije od Aristotela do Wundta

Darwin

Galton

Evolucionisti: Darwin, Galton, Comte

49

5. LITERATURA

(1) CORSINI, R. J. (Ed.: Encyclopedia of Psychology, John Wiley and Sons, New York, 1984,

(2) ENCYCLOPEDIA BRITANNICA INC.: Encyclopedia Britannica, William Benton Publisher, Chicago, 1987,

(3) HUNT, M.: The Story of Psychology, Anchor Books, New York, 1993,

(4) JLZ: Opća enciklopedija, Zagreb, 1977.,

(5) KALIN, B.: Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1991.,

(6) MURPHY, G: Historical Introduction to Modern Psychology, Routledge and Kegan Paul Ltd, London, 1948.

T H E E N D

skripta kolegija

Odsjeka za psihologiju

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

POVIJEST PSIHOLOGIJE

drugo izdanje

Zagreb, travanj, 1997.

Samo za internu upotrebu!

Unos teksta i grafička priprema: Bojan Klapčić

Grafička dorada: Adrian Drempetić

50

Documents

Povijest psihologije