PREVENTIVNA DIPLOMACIJA U MEĐUNARODNOM PRAVU … · 114 MP 1-2, 2009 – Preventivna diplomatija (str. 112-140) Atwood6 svojevremeno je izjavio: „Upravo smo neki dan donijeli odluku

112

Maja SAHADŽIĆ1 UDK: 341.91:341.71(497.11)Biblid 0025-8555, 61(2009)

Vol. LXI, br. 1-2, str. 112-140 Izvorni naučni rad

April 2009.

PREVENTIVNA DIPLOMACIJAU MEĐUNARODNOM PRAVU I NJENA PRIMJENA

NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE

APSTRAKT

Izraz preventivna diplomacija pojavio se u Ujedinjenimnacijama u kasnim pedesetim godinama. Tadašnji Generalni sekretarUjedinjenih nacija Dag Hammarksjöld „izmislio” ju je da bi opisaopreostalu funkciju koju bi Ujedinjene nacije mogle koristiti u okvirubipolarnog sistema međunarodnih odnosa. Generalni sekretar BoutrosBoutros Ghali uključio je ovaj izraz u Program za mir 1992. godine ipostavio je u isti rang sa konceptima poput očuvanje mira, stvaranjemira, uspostavljanje mira, čime je dobio visok politički prioritet. Autor uovom radu razmatra sledeća pitanja: utjecaj hladnog rata na nastanakpreventivne diplomacije, pojam, međunarodni dokumenti, međunarodneinstitucije koje se bave preventivnom diplomacijom, pokušaj primjenepreventivne diplomacije na prostoru bivše Jugoslavije.

Ključne riječi: preventivna diplomacija, međunarodni odnosi,međunarodno pravo, međunarodna sigurnost, bivša Jugoslavija

1. UVODNE NAPOMENE

Najviši cilj Ujedinjenih nacija je mir. S tim je ciljem i osnovana ovasvjetska organizacija nakon Drugog svjetskog rata, kao nasljednicaSaveza država. Vijeće sigurnosti je, dakako, kao operativno – izvršni

organ Ujedinjenih nacija, bilo onemogućeno u svom radu tijekom sukoba Istok

1 Maja Sahadžić, asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici.

113

MP 1-2, 2009 – Preventivna diplomatija(str. 112-140)

– Zapad. Epohalnim razrješenjem tog sukoba (1989–1990. godine) činilo se daje, s nešto zakašnjenja, nastupilo zlatno doba za Ujedinjene nacije. Iz tograzdoblja potječe Program za mir (Agenda for Peace), jedna od vrlo bitnihmirovnih strategija današnjice. Osnivači Ujedinjenih nacija bili su očevicistrahota koje je izazvao Drugi svjetski rat, pa je stoga njihov najviši cilj bionačiniti od Ujedinjenih nacija instrument koji će „buduće naraštaje spasiti odužasa rata“ (Preambula Povelje Ujedinjenih nacija). Time su očuvanje svjetskogmira i međunarodne sigurnosti postali glavni zadaci Ujedinjenih nacija.2

Svjetska sigurnosna politika se do danas oblikovala u nekoliko različitihstrategija (možemo ih nazvati i metodama) koje se nazivaju preventivnadiplomacija, preventivno djelovanje, sprečavanje sukoba, upravljanje krizama, akoje su i dalje nedovoljno definirane i određene. Ipak, treba upamtiti da „javnavlast svjetske zajednice nije namijenjena ograničavanju sfere djelovanja javnevlasti individualnih političkih zajednica, ona čak zauzima njeno mjesto. Njenasvrha je da stvori, na svjetskoj osnovi, okruženje u kojem javne vlasti svakepolitičke zajednice, njeni građani i međuvladine organizacije, mogu izvršiti svojezadatke, ispuniti svoje obaveze i iskoristiti svoja prava sa većom sigurnošću”.3

2. UTJECAJ HLADNOG RATA NA NASTANAK

PREVENTIVNE DIPLOMACIJE

Prema Tedu Robertu Gurru4 tokom 1993. i 1994. godine dogodilo se okopedeset ozbiljnih i urgentnih etno – političkih sukoba u svijetu. IzvještajRazvojnog programa Ujedinjenih nacija (United Nations DevelopmentProgram – UNDP) A Human Development Report procjenjuje da su se tokom1993. godine u 42 zemlje u svijetu dogodila 52 velika sukoba a da je još 37zemalja u svijetu potresalo političko nasilje. Od ukupno 79 zemalja koje su bilepogođene sukobima i političkim nasiljem 65 su iz razvijenih zemalja.5 J. Brian

2 http://www.dadalos.org/frieden_hr/grundkurs_2/agenda.htm (posljednji pristup webstranici: 03. 11. 2008).

3 A. J. Fremantle, The Papal Encyclicas in their Historical Context, Mentor – Omega,London, 1963, p. 420 (preuzeto iz: Andy W. Knight, “Towards a subsidiarity model forpeacemaking and preventive diplomacy: making Chapter VII of the UN Charteroperational”, Third World Quarterly, vol. 17 no. 1, 1996, p. 36).

4 Profesor emeritus na University of Maryland na Department of Government and Politics.Bio je zamjenik direktora Nacionalne komisije za uzroke i prevenciju nasilja, trenutno radikao Državni savjetnik za neuspjeh radnih grupa.

5 Kumar Rupesinghe, “Advancing Preventive Diplomacy in a Post – Cold War Era: SuggestedRoles for Governments and NGOs“, Relief and Rehabilitation Network, septembar, 1994, p. 2.

114


Atwood6 svojevremeno je izjavio: „Upravo smo neki dan donijeli odluku dadamo dodatnih 35 miliona američkih dolara za pomoć katastrofi koja sedogodila u Ruandi. Da smo imali 35 miliona američkih dolara u prethodnedvije godine, mogli smo učiniti nešto da izbjegnemo ubijanje“.7 Primjera radi,tokom mjeseca marta 1995. godine Institut za obrambenu politiku Ujedinjenihnacija (United Nations Institute for Defense Policy – UNIDP) razvio je projekatpreventivne diplomacije i podrške miru u Južnoj Africi. Svrha projekta jeistraživanje međunarodnih iskustava u vezi sa preventivnom diplomacijom ioperacijama podrške miru, posebno u Africi, procjena domaćih i međunarodnihutjecaja i stimuliranje rasprave, istraživanja i diskusije.8 Šta nam ovo svezapravo govori? Možda je najbolje krenuti od hladnog rata.

...kraj hladnog rata uspostavio je novo geopolitičko okruženje i izrodiomnogobrojne nove vrste unutrašnjih sukoba. Takvi unutrašnji sukobi unutardržava sada brojno nadmašuju konvencionalne oblike ratovanja između država.Dinamika ovih unutrašnjih sukoba i načini njihovog izbjegavanja ne prate starapravila Hladnog rata. Kao rezultat toga, praktičari i teoretičari suočili su se spotrebom razvijanja novih znanja i traženjem načina kojima bi se vladalotakvim sukobime prije nego što oni prerastu u visok stupanj nasilja budući da,jednom kada se visok stepen nasilja ispolji, postaje mnogo teže za članovemeđunarodne zajednice – Ujedinjene nacije, regionalne organizacije,pojedinačne države koje djeluju samostalno ili zajednički, i nevladineorganizacije – da ostvare političku volju i resurse potrebne za učinkovitorješavanje sukoba i uspostavljanje mira.9

Razvojem hladnog rata, međunarodna zajednica se suočila sa iznenadnimporastom regionalnih sukoba. Dok se vjerojatnoća ratova velikih razmjera izmeđuvelikih sila znatno smanjila, razmjeri manjih regionalnih i etničkih sukoba su sebrzo širili, predstavljajući novi izazov za strategičare i diplomate širom svijeta.10

Tako su manji regionalni i etnički sukobi poput onih u Somaliji, Ruandi, Bosni iHercegovini i Kosovu obilato i ubrzano nastajali. Kraj hladnog rata uvelike je

6 Šef Agencije za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država.

7 International Herald Tribune, 1. jun 1994.

8 Vidjeti više: Jakkie Cilliers, Mark Shaw and Grey Mills, „Towards a South African Policyon Preventive Diplomacy and Peace Support Operations“, African Security Review, vol.4 no. 2, 1995, p. 1.

9 Alexander L. George, “Strategies for Preventive Diplomacy and Conflict Resolution:Scholarship for Policy – making“, Cooperation and Conflict, vol. 39, no. 9, 1999, p. 10.

10 Hideo Sato, “New Approaches to Preventive Diplomacy“, Japan Center for InternationalExchange, 2003, p. 3.

115


smanjio opasnost od sukoba – nuklearnog rata – dok je povećao opasnost odostalih vrsta sukoba – onih kakve smo vidjeli na Balkanu. U jednu ruku, teškodočekani kraj hladnog rata učinio je mogućim prednosti u ekonomskim ipolitičkim slobodama te otvaranju asocijacija i tržišta. U drugu ruku, stavio je vansnage je stara pravila i stara shvaćanja stabilnosti, dok su druga tek trebala dazauzmu njihovo mjesto. Niti statistika od prvih godina poslije Hladnog rata nijeposebno ohrabrujuća. „Hrvatska, Bosna [i Hercegovina], Somalija, Ruanda,Nagomo – Kurabakh, Čečenija, Tajikistan, ‘Kurdistan’ – spisak se nastavlja iuključuje preko 90 oružanih sukoba od pada Berlinskog zida, od čega je najvećibroj etničkih sukoba“.11 „Stari“ instrumenti kolektivne sigurnosti Ujedinjenihnacija i poredak očuvanja mira Ujedinjenih nacija više se ne mogu primjenjivatina različite vrste sukoba kojima smo svjedočili od kraja Hladnog rata.12

To je razlog zbog kojeg smo vidjeli, u poslednjih nekoliko godina, noverizike proliferacije oružja za masovno uništenje i silan val međunarodnogkriminala – da ne spominjem neuspjeh državnih struktura, novih regionalnihtenzija, etničkih sukoba, agresivni i netolerantni nacionalizam, čak ipribjegavanje u Evropi onome što je zamjenik državnog sekretara StrobeTalbott13 nazvao jednim, jedinim, najružnijim fenomenom u cijelom katalogupolitičkih zala – genocidu.14

„Dok su međunarodne strukture suradnje zabilježile progres uposthladnoratovskom periodu, potreba za jačanjem mehanizama za očuvanjemira, prevencije i rješavanja sukoba je veliki dio međunarodnog plana.“15

Hladni rat je zadržao mnoga nezavidna rješenja, penetraciju država u susjedneteritorije, ne samo za ekonomske potrebe. Kriza poslije krize u vrijeme poslijehladnog rata demonstrirala je važnost i efektivnost preventivnih akcija udjelovanju prema sukobima i složenim i hitnim situacijama. I dok Fancis

11 Bruce W. Jentleson, “Preventive Diplomacy and Ethnic Conflict: Possible, Difficult,Necessary“, Institute on Global Conflict and Cooperation Policy Papers, no. 27, 1996, p. 6.

12 Andy W. Knight, “Towards a subsidiarity model for peacemaking and preventivediplomacy: making Chapter VII of the UN Charter operational“, Third World Quarterly,vol. 17 no. 1, 1996, pp. 44–45.

13 Analitičar vanjsko – političkih odnosa iz Sjedinjenih Američkih Država sa YaleUniversity i Brookings Institution, nekadašnji novinar Timea i Zamjenik državnogsekretara Sjedinjenih Američkih Država u periodu 1994–2001. godine.

14 An Interview with James Steinberg, Preventive Diplomacy: A Key Element in U.S.Foreign Policy, USIA Electronic Journals, vol. 1, no. 19, decembar 1996, p. 3.

15 Hideo Sato, Containing Conflict: Cases in Preventive Diplomacy, The BrookingsInstitution, 1999, p. 4.

116


Fukuyama16 tvrdi da je „kraj hladnog rata i kraj historije“,17 lideri su se suočilisa realnošću posthladnoratovskog perioda koji je proizveo dvije dimenzijerazumijevanja sigurnosti: multilateralizam i multidimenzionalizam. Multi-lateralizam koji se bazira na multi – polarnom svijetu i multidimenzionalizamkoji se odnosi na multidimenzijalizaciju sigurnosti.

3. POJAM PREVENTIVNE DIPLOMACIJE

Fraza preventivna diplomacija razvila se u okviru Ujedinjenih nacija uvremenu nakon Drugog svjetskog rata. U kasnim 50. – im i ranim 60. – imgodinama, tadašnji Generalni sekretar Dag Hammarksjöld18 „izmislio“ ju je dabi opisao preostalu funkciju koju bi, po njemu, Ujedinjene nacije moglekoristiti u okviru bipolarnog sistema međunarodnih odnosa. U ovakvojperspektivi, preventivna diplomacija, nije se smatrala pristupom za prevencijupotencijalnih sukoba, nego čuvanjem nastajućih sukoba od magnetskeprivlačnosti globalne Istočne i Zapadne konfrontacije. Tokom vremena,značenje fraze je evoluiralo u savladavanje potencijalnih sukoba, što jedemonstrirano kroz, na primjer, specijalnu Deklaraciju o sprečavanju ieliminiranju sukoba sukoba i situacija koje mogu biti prijetnja međunarodnommiru i sigurnosti i ulozi Ujedinjenih nacija na ovom polju koju je usvojilaGeneralna Skupština Ujedinjenih nacija 1988. godine (1988 United NationsDeclaration on the Prevention and Removal of Disputes and Situations WhichMay Threaten International Peace and Security and on the Role of the UnitedNations in this Field). Padom komunizma, preventivna diplomacija dobila jenovu životnu snagu: Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Boutros Boutros –Ghali uključio ju je u Program za mir 1992. godine i postavio je u isti rang sakonceptima poput očuvanje mira, stvaranje mira, uspostavljanje mira. Kasnijeje nešto modificirana, ali se ovdje preventivna diplomacija (preventivediplomacy) definira kao korištenje diplomatskih sredstava s ciljem da sespriječi nastanak sukoba između dviju strana, da se spriječi eskalacijapostojećeg sukoba i da se, ako ipak dođe do otvorenog sukoba, on ograniči. Odtada, Ujedinjene nacije su je postavile kao visok politički prioritet.19 „Iako je

16 Američki filozof, politički ekonomista i autor.

17 Za detaljnu interpretaciju citata pogledati: Gregory Elliott, Ends in Sight –Marx/Fukuyama/Hobsbawm/Anderson, Pluto Press, London, 2008, pp. 34–63.

18 Švedski diplomata, obnašao dužnost Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija od 1953. do1961. godine.

19 Victor – Yves Ghebali, “Preventive Diplomacy as Visited from the OSCE“, 3rdInternational Security Forum, Kongresshaus Zurich, 19–21. oktobar 1998. Internet:

117


termin ‘preventivna diplomacija’ postao dosta pomodan posljednjih godina, tonije novi koncept. Diplomacija, u veoma stvarnom smislu, je prva linijaodbrane protiv izbijanja prijetnji nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti“.20

Vodeća svjetska diplomatska postignuća nakon Drugog svjetskog rata, pomoglasu prosperitetu na Zapadu i spriječila povratak Evrope u rat. Profesionalci uvanjskoj politici, na bazi „dan po dan“, rade na tome da se otklone krize ili daspriječe njihovo izmicanje kontroli. Čak i je tadašnji Državni sekretarSjedinjenih Američkih Država Warren Christopher naglasio da je najboljastrategija za prevenciju sukoba promoviranje demokracije. Definicijapreventivne diplomacije pokazala se kao dosta kontroverzna.

Postoji generalni konsenzus da je preventivna diplomacija politička akcijakoju poduzimaju suverene države uz pristanak svih strana direktno umiješanihu sukob da bi se spriječilo izbijanje nesuglasica i sukoba između država a kojebi mogle predstavljati prijetnju regionalnom miru i stabilnosti, da se spriječenesuglasice i sukobi od eskaliranja u oružano sukobljavanje i da se smanjiutjecaj nesuglasica i sukoba u regionu.21

Ipak, potrebno je da se postigne osnovno razumijevanje i konsenzus upogledu koncepta definicije i principa preventivne diplomacije. Postoji čitavniz različitih definicija kojima se pokušava objasniti preventivna diplomacijapočevši od Programa za mir.

1. Program za mir: preventivna diplomacija je akcija sprečavanja nastajanjanesuglasica između strana, sprečavanje da nesuglasice prerastu u sukobe ionemogućavanje širenja drugih kada nastanu.

2. „Preventivna diplomacija – termin upotrijebljen od drugog Generalnogsekretara Ujedinjenih nacija Daga Hammarskjölda, kojim se referira na ‘tihudiplomaciju’ i operacije očuvanja mira. Zatim je pao u zaborav. Ali, 1992. godinetadašnji Generalni sekretar Boutros Boutros – Ghali pozvao je na ‘preventivnudiplomaciju’, pod kojom je mislio ne samo na diplomatsku aktivnost ali isto takoutvrđivanje činjenica i ‘preventivnu primjenu’ i misije ‘očuvanja mira’ u okvirui između država, ali ne nužno uz suglasnost obje strane“.22

http://www.isn.ethz.ch/3isf/Online_Publications/WS5/WS_5B/Ghebali.htm, posljednjipristup stranici 15. 08. 2008.

20 An Interview with James Steinberg, Preventive Diplomacy: A Key Element in U.S.Foreign Policy, USIA Electronic Journals, vol. 1 no. 19, decembar 1996, p. 1.

21 Seventh ASEAN Regional Forum Ministerial Meeting Bangkok, Thailand, 27 July 2000,http://www.aseansec.org/3579.htm (posljednji pristup web stranici 03. 03. 2009).

22 G. R. Berridge, A Dictionary of Diplomacy, Palgrave, 2001, pp. 193–194.

118


3. „Termin ‘preventivna diplomacija’ odnosi se na akcije ili institucije čiji jecilj da zadrže političke sporove koji nastaju između ili u okviru nacija odeskaliranja u oružani sukob. Ovakvi napori su neophodni kada i gdje su postojećimeđunardni odnosi ili nacionalne politike nemoćne da upravljaju napetostimabez nasilnog djelovanja. Oni dolaze do izražaja prije tačke sukobljavanja,međusobno ravnomjernog nasilja ili kada je došlo do vojnog djelovanja“.23

4. Upotreba termina preventivna diplomacija u kontekstu Organizacije zaevropsku sigurnost i suradnju (Organization for Security and Cooperation inEurope – OSCE) podrazumijeva primjenu diplomacije da bi se spriječilonastajanje nesuglasica između strana, da bi se spriječilo prerastanje nesuglasicau sukob, za eliminiranje sukoba kada se dogode i da ograniči i spriječi širenjeovih sukoba da ne postanu nedostižni za brzu eliminaciju.24

5. Kofi Annan25 o preventivnoj diplomaciji govori kao o: sredstvimasprečavanja ljudske patnje i kao alternativi za skupe političko – vojne operacijeu rješavanju sukoba nakon što oni nastanu. On spominje preventivnorazoružavanje, preventivne humanitarne akcije, preventivno građenje mira istoga i preimenuje preventivnu diplomaciju u preventivno djelovanje.26

6. Preventivna diplomacija se putem pregovaranja bavi pojedinimpitanjima prije nego što postanu problemi i problemima prije nego što postanuoružani sukobi.27

7. Preventivna diplomacija je usmjerena, prvo, na događaje koji ne bi trebaloda se dese, pa ih treba spriječiti ili izbjeći, drugo, na događaje koje treba spriječitida eskaliraju – kontrola štete koju izaziva sukob (conflict damage control) i, treće,na posljedice događaja koji se nisu mogli spriječiti, ali se mogu ublažiti.28

8. Preventivna diplomacija je zapravo „diplomacija na hladno, suprotnoKissingerovom diktumu da krize treba tretirati samo kad su vruće i kad se možeimati potpunija kontrola nad procesom“.29

23 Michael S. Lund, “Underrating Preventive Diplomacy“, Foreign Affairs, vol. 74 no. 4,1995, p. 161.

24 Margaretha af Ugglas, Conditions for successful preventive diplomacy, Swedish Ministryof Foreign Affairs, 1994, p. 12.

25 Diplomata iz Gane, Generalni sekretar Ujedinjenih nacija od 1997. do 2007. godine.

26 Masahiro Igarashi, Preventive diplomacy and conflict resolution, Kanazawa University,2005, p. 4.

27 Živorad Kovačević, Međunarodno pregovaranje, Filip Višnjić, Beograd, 2004, str. 43.

28 Ibidem, str. 43.

29 Ibidem, str. 48.

119


9. Preventivna diplomacija je prevencija eskalacije kroz uspješne inicijativeprema deeskalaciji. Pitanje je: kada i gdje preventivne diplomatske mjere krozpregovaranje čine deeskalaciju?30

10. Preventivna diplomacija je napor da se izbjegne nastanak sukobaizmeđu strana ili zemalja, izbjegavanje postojećih sukoba da eskaliraju uoružani sukob i sprečavanje da se sukob koji je već uzeo maha ne proširi.Zajedno sa očuvanjem mira, stvaranjem mira, i građenjem mira preventivnadiplomacija je važno stremljenje u stvaranju regionalnog i međunarodnog mira.Inicirana od strane regionalnih organizacija, preventivna diplomacija jekomplementarna naporu Ujedinjenih nacija u proširenju mira, obzirom da dajerazličite mogućnosti za partnerstvo između regionalnih organizacija iUjedinjenih nacija u suočavanju i nošenju sa sigurnosnim problemima.31

11. Preventivna diplomacija, u okviru koje velike sile djeluju tako daumanjuju probleme koji bi inače doprinijeli nastanku međunarodne krize, jeponavljajuća osobina moderne svjetske politike.32

Jedno je sigurno a to je da je preventivna diplomacija korak u seriji onih kojise koriste u upravljanju zategnutim odnosima između subjekata međunarodnogprava a prema njihovom rješavanju. Preventivna diplomacija se različitodefinira: izbjegavanje sukoba, preventivna akcija, upravljanje sukobom,rješavanje sukoba i tako dalje. Svi ovi termini znače isto: izbjegavanje sukobau veoma ranoj fazi je humano, manje košta i puno lakše za savladati nego ukasnijoj i uznapredovaloj situaciji. A akcija o kojoj govori Generalni sekretar uProgramu za mir je prije svega pregovaranje koje je osnova preventivnediplomacije jer ona uvijek djeluje putem pregovaranja. Da bi se uopće došlo doopćeprihvaćene definicije preventivne diplomacije „dva aspekta definicijemoraju biti uspostavljena: a) opći konceptualni parametri za radnu definicijutermina; i b) metodološka razmatranja u mjerenju uspjeha i neuspjeha“.33

„Preventivna diplomacija provodi tri velike funkcije [preventivnediplomacije]: rano upozoravanje, usluge eksperata te dobra služba i

30 Kjell – Ake Nordquist, “Boundary Conflicts and Preventive Diplomacy“, http://wwics.si.edu/subsites/ccpdc/pubs/zart/ch2.htm (posljednji pristup web stranici 04. 09. 2008).

31 Confidence Building Measures and Preventive Diplomacy in Southeast Asia, CPFLuhulima, Jakarta, 23. septembar 1999.

32 Barry H. Steiner, “Preventivne Diplomacy in the Endgame“, Global Society, vol. 15 no.2, 2001, p. 173.

33 Bruce W. Jentleson, “Preventive Diplomacy and Ethnic Conflict: Possible, Difficult,Necessary“, Institute on Global Conflict and Cooperation Policy Papers, no. 27, 1996, str. 6.

120


medijacija“.34 „Mjere preventivne diplomacije mogu uključivati sljedeće:

napor u građenju povjerenja (napor da se stvori obostrano povjerenje između

država), građenje pravila (prihvaćanje pravila i propisa ponašanja kao putokaza

u odnosu između država), poboljšavanje kanala komunikacije (otvorena, laka i

direktna komunikacija)“.35 „Tipovi preventivnih djelovanja imaju tri osnovne

karakteristike: svi zavise od ranog upozorenja, zahtijevaju informacije o slučaju

i prirodi potencijalnog sukoba te zahtijevaju pristanak strane ili strana u okviru

čije jurisdikcije preventivna akcija treba da se preduzme“.36

„Preventivna diplomacija je u veoma uskoj vezi sa, i ponekad neodvojiva

od pojmova stvaranje mira (peace – making), očuvanje mira (peacekeeping),građenje mira (peace building) i provođenje mira (peace enforcement)“.37 U

tom smislu, preventivna diplomacija predstavlja samo sredstva koja su

potrebna da bi se (raz)riješio sukob. „Poglavlje III Helsinškog dokumenta iz

1992. godine (1992 Helsinki Document) pravi razliku između prevencije

sukoba, upravljanja krizom i mirnog rješavanja sporova. Ovakva podjela je

ponekad i nesretna podjela“.38 Zbog čega? Jer ima tendenciju da pretpostavi

postojanje tri različite situacije koje zahtijevaju tri različita pristupa: sukob

naklonjen prevenciji, kriza u potrebi za rješavanjem i spor kao subjekt

dogovora. „Osnovni izazov preventivne diplomacije je kako rano upozorenje

pretvoriti u ranu akciju, zbog toga što je lako podleći iskušenju da se odgodi

akcija dok stvari ne postanu jasne, a onda je možda najbolja prilika za uticanje

na događaje već propuštena“.39

34 Victor – Yves Ghebali, “Preventive Diplomacy as Visited from the OSCE“, 3rdInternational Security Forum, Kongresshaus Zurich, 19–21. oktobra 1998.

(http://www.isn.ethz.ch/3isf/Online_Publications/WS5/WS_5B/Ghebali.htm, posljednjipristup stranici 15.08.2008).

35 Detaljnije u: Seventh ASEAN Regional Forum Ministerial Meeting Bangkok, Thailand, 27July 2000, http://www.aseansec.org/3579.htm (posljednji pristup web stranici 03. 03. 2009).

36 Boutros Boutros – Ghali, “Confronting New Challenges“, Report on the Work of theOrganization from the 49th – 50th Session of the General Assembly, New York, 1995, p. 219.

37 Masahiro Igarashi, Preventive diplomacy and conflict resolution, Kanazawa University,2005, p. 1.

38 Victor – Yves Ghebali, “Preventive Diplomacy as Visited from the OSCE” 3rd InternationalSecurity Forum, Kongresshaus Zurich, 19–21. oktobra 1998. (http://www. isn.ethz.ch/3isf/Online_Publications/WS5/WS_5B/Ghebali.htm, posljednji pristup stranici 15. 08. 2008.godine).

39 Živorad Kovačević, Međunarodno pregovaranje, op. cit., str. 44.

121


Istraživači u oblasti preventivne diplomacije smatraju da su tri elementaključna u odvlačenju sukobljenih strana od eskalacije i nasilja: ulozi, stavovi itaktike. Ulozi (stakes) su ono što je važno za sukobljene strane – koja je cijena ikakva je korist (costs and benefits), oni se mogu mijenjati (a) različitimvrednovanjem pojedinih spornih pitanja, (b) preoblikovanjem spornog problema,(c) obezbjeđenjem dodatnih stimulacija ili novih koristi. Stavovi (attitudes),preventivna diplomacija nastoji da utiče da se stavovi strana u sukobu mijenjajuod sukobljavajućih ka prilagođavajućim. Taktike (tactics), njihova suština je utome da se urade prave stvari u pravom trenutku, taktike stoga uključuju: izborpravog trenutka (timing), uslove (terms) i neodustajanje (toughness).40

Principi preventivne diplomacije koji su putokazi za praksu preventivnediplomacije su neophodni da bi se povećalo razumijevanje domašaja imehanizama preventivne diplomacije, te da bi se omogućila konzistentnost irealna očekivanja u okviru procesa. Ovo uključuje neupotrebu sile umeđudržavnim odnosima, mirno rješavanje sporova, nemiješanje umeđunarodnim odnosima, pragmatizam, fleksibilnost, konsenzus, konsultacije,prilagođavanje. „Osam je principa preventivne diplomacije: radi se odiplomaciji, ona je nenasilna, trebala bi biti na vrijeme, podrazumijeva vjeru ipovjerenje, djeluje na bazi konsultacija i konsenzusa, dobrovoljna je,primjenjuje se na sukobe između država, provodi se u skladu sa univerzalnoprepoznatim osnovnim principima međunarodnog prava i sadržanihmeđudržavnih odnosa, inter alia“.41 Preduslovi za djelotvornu primjenupreventivne diplomacije su: „svijest o tome da sukob prijeti da eskalira,razlikovanje zasnovanih upozorenja o eskalaciji sukoba od lažne uzbune,potrebno je da ima nekoga ko je spreman i sposoban da odgovori naupozorenja, potrebno je da postoji treća strana koja je zainteresirana i voljna dasurađuje“.42 Zadaci preventivne diplomacije ne bi trebali biti limitirani napolitičke, vojne, pravne, kulturalne, humanitarne, religijske, jezičke i drugeaspekte. „Trebali bi da obuhvate širok spektar problema i sve faktore koji moguda generiraju određenu nesuglasicu i sukob. Osim toga trebali bi da imajujedinstven okvir svog djelovanja“.43 Treba zapamtiti da efektivnost preventivne

40 Više o ovome: ibidem, str. 45–48.

41 Detaljnije u: Seventh ASEAN Regional Forum Ministerial Meeting Bangkok, Thailand, 27.juli 2000, http://www.aseansec.org/3579.htm (posljednji pristup web stranici 03. 03. 2009).

42 Detaljnije u: Živorad Kovačević, Međunarodno pregovaranje, op. cit., str. 335 i 336.

43 Detaljnije u: Adam Daniel Rotfeld, “Preventive Diplomacy and the OSCE: Some Lessonsfrom the Past and Suggestions for the Future“, PSIO Occasional Paper, no. 1, 1996, p. 70.

122


diplomacije nije subjekt logičkog kriterija ili jednakosti. Neki argumentiraju da

„preventivna diplomacija može da uspije samo kasnije u sukobu, kada lokalne

suprotstavljene strane postignu uzajamno ‘povredljiv ćorsokak’” (‘hurting

stalemate’).44 „Strane u sporu će prihvatiti i ponašati se prema dogovoru za koji

one smatraju da je najviše kompatibilan sa njihovim interesima. Postoje razlozi

zašto multilateralne sigurnosne strukture nisu dovoljno efektivne niti

strukturalno niti financijski kako mnogi političari misle da jesu. Ako bi to bio

slučaj tada bi reformiranje sigurnosnih struktura, stvaranje mehanizama kojim

se njima upravlja kao mnogo efektivnijim, povećanje financijskih izvora

striktno vezanih za preventivnu diplomaciju i sile za očuvanje mira bilo

dovoljno da se, primjera radi, Evropa učini mnogo stabilnijom i sigurnijom“.45

Nema dileme da je više izvora i bolji način upravljanja multilateralnim

sigurnosnim strukturama esencijalan. Sve strukture imaju prijeku potrebu za

transformacijom jer nisu podesne za današnje potrebe kao ni za izazove u

budućnosti. I zaista je onako kako je Generalni sekretar naveo u Programu za

mir a to je:

„Naš cilj mora biti: da tražimo i identificiramo najraniju moguću fazu u

situacijama koje mogu proizvesti sukob i pokušati kroz diplomaciju otkloniti

izvore opasnosti prije nego što nasilje nastupi, tamo gdje sukob uzme maha, da

se uključimo u stvaranje mira čiji je cilj rješavanje problema koji su doveli do

sukoba, kroz očuvanje mira, da radimo na sačuvanju mira, bez obzira koliko on

krhak bio, da budemo spremni da asistiramo u građenju mira i u najširem

smislu da stvorimo odnos prema najdubljim uzrocima sukobima i da se

postavimo prema njima.”

„…Suština preventivne diplomacije ubuduće [je] potreba ne samo da se

postigne rano upozoravanje u početku sukoba nego i da se brzo i učinkovito

odgovori da bi se sukob onemogućio i spriječilo ispoljavanje visokog stepena

nasilja.”46

44 William I. Zartman, Ripe for resolution, Oxford University Press, New York, 1985, p. 232(preuzeto iz: Barry H. Steiner, “Preventivne Diplomacy in the Endgame“, Global Society,vol. 15, no. 2, 2001, p. 174).

45 Ibidem.

46 Alexander L. George, “Strategies for Preventive Diplomacy and ConflictResolution: Scholarship for Policy – making“, Cooperation and Conflict, vol. 39, no.9, 1999, p. 10.

123


4. MEĐUNARODNI DOKUMENTI KOJI SADRŽE ODREDBE O PREVENTIVNOJ DIPLOMACIJI

Osnovni principi suvremenog međunarodnog prava u vezi sa preventivnomdiplomacijom i rješavanjem sukoba osim Programa za mir iz 1992. godineodnose se prije svega na član 2. alineja 4 Povelje Ujedinjenih nacija kojim sezabranjuje upotreba sile. Također, član 2. alineja 3 Povelje obavezuje državečlanice da rješavaju svoje nesuglasice mirnim načinima na takav način kojim semeđunarodni mir, sigurnost i pravda ne mogu ugroziti. Posebno je bitnoPoglavlje VII u kojem se razrađuje pitanje kolektivnog sistema sigurnosti.

Utjecajan pokušaj da bi se potanko odredile metode i mehanizmi dostupniUjedinjenim nacijama u potrazi za razjašnjavanjem sukoba učinjen je od straneGeneralnog sekretara Ujedinjenih nacija odmah nakon nestanka SovjetskeUnije i nedvojbenog prestanka Hladnog rata. U Programu za mir, naglašavajućida poštovanje temeljnog suvereniteta i integriteta država čini kamen temeljacorganizacije, Generalni sekretar je primijetio brze promjene koje utiču napojedinačne države ali i međunarodnu zajednicu u cjelini, kao i naglasio uloguUjedinjenih nacija u osiguravanju mira.47 Program za mir je kategoriziraonekoliko vrsta djelovanja koja su Ujedinjene nacije preduzimale ili mogle dapreduzmu. „Preventivna diplomacija je akcija sprečavanja nastajućih sporovaizmeđu država, sprečavanje eskaliranja postojećih sukoba i ograničavanješirenja istih kasnije kada se dogode. Ovo uključuje utvrđivanje činjenica, dobreusluge i misije dobre volje. Uspostavljanje mira uključuje akciju kojom sesukobljene strane dovode do dogovora korištenjem miroljubivih sredstava uPoglavlju VI Povelje Ujedinjenih nacija. Očuvanje mira je smještanje prisustvaUjedinjenih nacija na terenu. Građenje mira je akcija utvrđivanja i podrškestrukturama koje potpomažu mir. Provedba mira je očuvanje mira koje neuključuje pristanak strana, koje počiva na odredbama o provedbi Poglavlja VIIPovelje Ujedninjenih nacija“.48 Međutim, zadnja odredba Programa za mir neodređuje jasnu razliku između suzbijanja rata i oblika masovnog nasilja koje sepotencijalno može dogoditi (odnosno nije još otpočelo) i „konzerviranja“ rata ioblika masovnog nasilja kada je već otpočeo/lo.

Osnovni cilj Ujedinjenih nacija određen je članom 1 Povelje Ujedinjenihnacija a to je briga za međunarodni mir i sigurnost odnosno „održanjemeđunarodnog mira i sigurnosti i u tu svrhu preduzimanje efikasnih kolektivnih

47 Malcolm N. Shaw, International Law, 6th ed, Cambridge University Press, Cambridge,New York, Mebourne, Madrid, Cape Town, Singapore, Săo Paolo, 2008, pp. 1217–1218.

48 Ibidem.

124


mjera radi sprečavanja i otklanjanja prijetnji miru, suzbijanje djela agresije ilidrugih povreda mira kao i postizanje mirnim putem, a u skladu sa načelimapravde i međunarodnog prava, sređivanja ili rješavanja međunarodnih sporova ilikonfliktnih situacija koje bi mogle dovesti do povreda mira“. Prema članu 2.alineja 3 i 4 Povelje Ujedinjenih nacija: svi članovi rješavaju svoje međunarodnesporove mirnim načinima, tako da međunarodni mir i sigurnost kao ni pravda nebudu povrijeđeni; svi članovi se u svojim međunarodnim odnosima uzdržavajuod prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političkenezavisnosti svake države, ili na svaki drugi način nesuglasan s ciljevimaUjedinjenih nacija. Prema član 33. Povelje Ujedinjenih nacija: stranke u svakomsporu, čije trajanje može da ugrozi održanje međunarodnog mira i sigurnosti,treba da traže rješenje prije svega putem pregovora, istražne komisije,posredovanja izmirenja, sudskog rješavanja, pribjegavanja regionalnim usta-novama ili sporazumima, ili drugim mirnim načinima po svome vlastitom izboru;Vijeće sigurnosti, kad smatra potrebnim, poziva stranke da svoj spor riješe takvimnačinima. Član 53. Povelje Ujedinjenih nacija navodi da Povelja ne isključujepostojanje regionalnih dogovora ili agencija za održavanje međunarodnog mira isigurnosti tamo gdje je primjereno na regionalnom nivou, pod uvjetom da takvidogovori ili agencije i njihove aktivnosti moraju biti u skladu sa namjerama inačelima Ujedinjenih nacija. U pogledu Poglavlja VII Povelje Ujedinjenih nacijasporna je operacionalizacija ovog poglavlja u cjelini. „Jedan od ključnih načinakojim se Poglavlje VII Povelje Ujedinjenih nacija može operacionalizirati od1990. – ih na ovamo je da se reinterpretira shvaćanje tog poglavlja sa principomsupsidijariteta na umu“.49 Pa tako, u slučaju preventivne diplomacije i funkcijaglobalnog upravljanja u smislu stvaranja mira, centralnom upravljačkom tijelu(sistemu Ujedinjenih nacija) mogu se dozvoliti široke nadležnosti u skladu sapodručjem moguće intervencije na regionalnim i državnim/društvenim nivoima,ali njene ovlasti trebale bi biti ograničene na trajanje takve intervencije.50

Od 1992. godine kada je svjetlo dana ugledao Program za mir, nastali sumnogobrojni dokumenti čiji je cilj promocija preventivne diplomacije, od kojihprekretnicu čine oni doneseni od 2000. godine pa do danas:

– Izvještaj sa Panela o mirovnim operacijama Ujedinjenih nacija iz 2000.godine (2000 Report of the Panel on United Nations Peace Operations);

49 Andy W. Knight, „Towards a subsidiarity model for peacemaking and preventivediplomacy: making Chapter VII of the UN Charter operational“, Third World Quarterly,vol. 17 no. 1, 1996, p. 47.

50 Ibidem.

125


– Akcijski plan G8 o sprečavanju sukoba iz 2000. godine (2000 G8 ActionPlan on Conflict Prevention);

– Akcijski plan Evropske Unije o sprečavanju sukoba iz 2001. godine (2001European Union Action Plan on Conflict Prevention);

– Izvještaj Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o sprečavanju oružanih

sukoba iz 2001. godine (Report of the United Nations Secretary General onPrevention of Armed Conflict);

– Izvještaj Visokog panela o prijetnjama, izazovina i promjeni Ujedinjenih

nacija „Sigurniji svijet: naša podijeljena odgovornost“ iz 2005. godine

(2005 United Nations report of the High – level Panel on Threats,Challenges and Change “A more secure world: our shared responsibility“).U decembru 2007. godine Visoki savjetodavni odbor izdao je deklaraciju

Učiniti sprečavanje sukoba stvarnim (2007 Declaration of High – LevelAdvisory Board of the Task Force Making Conflict Prevention Real).51

Bitno je spomenuti i neke ranije dokumente. Prvenstveno Briand –Kellogov pakt iz 1928. godine52 koji kaže da se ugovorne strane slažu da

dogovor ili rješavanje svih nesuglasica ili sukoba bilo koje prirode a koji mogu

nastati između njih, ne bi trebali rješavati nikako drugačije nego mirnim

načinima.53 Vrlo je bitan i član 9 I Haške konvencije iz 1899. godine u kojem

se navodi: u razmiricama međunarodne prirode, koje uključuju ili čast ili

vitalne interese, te nastaju iz razlike u mišljenju u vezi činjenica, ovlašćujuće

moći preporučene od strana koje nisu mogle da dođu do rješenju uz upotrebu

sredstava diplomacije, trebale bi koliko to prilike dozvoljavaju, formirati

Međunarodnu komisiju za sporove, koja bi olakšala rješavanje ovih razlika

rasvjetljavajući činjenice sredstvima cjelovite i savjesne istrage.54

51 New Initiatives on Conflict Prevention & Human Security: Proposals for theEstablishment of an International Panel & Parliamentarians Network, East WestInstitute, 2008, pp. 1–3.

52 Poznat kao Pariški pakt, međunarodni sporazum koji sadrži odredbe vezane zaodustajanje od rata kao instrumenta državne politike. Nije se pokazao učinkovitim, ali jeveoma bitan za kasniji razvoj međunarodnog prava. Nazvan je po Franku B. Kelloggu iAristidu Briandu.

53 Vidjeti više: V. Đuro Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci,Rijeka, 2000, str. 238.

54 I haška konvencija o mirnom rješavanju međunarodnih sporova iz 1899.

(http://fletcher.tufts.edu/multi/texts/BH014.txt, posljednji pristup web stranici 31. 01. 2007).

126


Poretkom Ujedinjenih nacija uspostavljen je jednostavan načinrazlikovanja funkcija osnovnih organa ove organizacije. Ipak, politički odnosiu međunarodnom/svjetskom sistemu djelovanja doprinijeli su da ovaj poredakUjedinjenih nacija ne djeluje onako kako je Poveljom Ujedinjenih nacijapredviđeno. Stoga se poredak Ujedinjenih nacija prilagođavao različitimprilikama.

5. MEĐUNARODNE INSTITUCIJE KOJE SE BAVEPREVENTIVNOM DIPLOMACIJOM

U Programu za mir iz 1992. godine Generalni sekretar Ujedinjenih nacijaBoutros Boutros – Ghali naglasio je da preventivna diplomacija ima potrebu zamjerama kojima se stvara povjerenje, ima potrebu za ranim upozoravanjem(early warning) koje se bazira na sakupljanju informacija i činjenica, a može dauključuje i preventivno pregrupiranje. Naglasio je i da organi koji se aktivnotrebaju baviti preventivnom diplomacijom su organi Ujedinjenih nacija,regionalne organizacije, vlade, nevladine organizacije, mediji, pojedinci. Bitnoje da se postave sljedeća pitanja: „prvo, šta može biti učinjeno, u kom razmjeru,od strane koje organizacije a šta ne može i ne bi trebalo da se čini od stranespecifične organizacije, drugo, mali sekretarijat organizacije i mali broj članovatima može da smanji rizik i predstavlja ad hoc djelovanje ograničenog trajanja itreće, međunarodne strukture imaju prirodnu tendenciju za samoočuvanjem“.55

Vrlo je bitno jačanje institucija koje mogu omogućiti dugoročni i održivubazu za globalni mir i sigurnost. Od 1992. godine nastali su mnogobrojni centriza preventivnu diplomaciju širom svijeta, i to: Ujedinjene nacije, Organizacijaza evropsku sigurnost i saradnju, Interparlamentarna unija (InterparliamentaryUnion – IPU), Asocijacija jugoistočnih azijskih zemalja (Association ofSoutheast Asian Nations – ASEAN), američke institucije za prevenciju sukoba(Yale University, Center for Strategic and International Studies – CSIS,Carnegy Foundation), Međunarodni institut za demokraciju i podršku izborimau Švedskoj (International Institute for Democracy and Electoral Assistance –IDEA), Schlezwig – Holstein institut za izučavanje mira u Njemačkoj (SchillerInstitute – SHIFF), Međunarodni institut za izučavanje mira u Brazilu(Interpaz), Abdullahova inicijativa u Saudijskoj Arabiji (Abdullah PeaceInitiative – SUSRIS), Jordanski institut za demokraciju u Jordanu (The Jordan

55 Detaljnije u: Adam Daniel Rotfeld, “Preventive Diplomacy and the OSCE: SomeLessons from the Past and Suggestions for the Future“, PSIO Occasional Paper, no. 1,1996, pp. 69. i 70.

127


Institute), Centar za preventivnu diplomaciju u Japanu (Japan Center forPreventive Diplomacy – JCPD), Međunarodna mreža za odnose i sigurnost(International Relations and Security Network – IRSN).

Ujedinjene nacije imaju i koriste čitav niz sredstava da pomognu stranamau sukobu da izbjegnu nesuglasice jednom kada one nastanu i daju aktivnupodršku u mnogo pravaca. Neke od ključnih aktivnosti Organizacije zaevropsku sigurnost i saradnju tiču se upravo preventivne diplomacije zajednosa prevencijom i upravljanjem sukobima. Zaista, akcija Organizacije zaevropsku sigurnost i saradnju u Bosni i Hercegovini nije bila samo test poligonkojim se utvrđivala efektivnost djelovanja, nego je i stvorila plodno tlo zadefiniranje novih aktivnosti na osnovu prethodnih iskustava u oblastipreventivne diplomacije. Primjera radi, Organizacija za evropsku sigurnost isaradnju se složila da nadgleda pripremu i održavanje slobodnih i pravednihizbora, nadgleda primjenu ljudskih prava, pomaže pregovore u jačanjupouzdanja i sigurnosti, uspostavljanje novog vojnog balansa baziranog nasporazumnom smanjenju broja vojnih snaga i naoružanja. Misija preventivnediplomacije u Bosni i Hercegovini je uposlila 250 ljudi. Osim toga, Visokipredstavnik za nacionalne manjine je specijalizirani instrument preventivnediplomacije. Njegov zadatak je da spriječi sporne situacije određenog tipa –posebno one koje uključuju probleme sa nacionalnim manjinama. On je ujednoi instrument koji potpuno uključuje ljudsku dimenziju Organizacije za evropskusigurnost i saradnju u upravljanju sukobom.

Veoma bitan instrument u strategiji suradnje za reduciranje globalnognasilja je Međunarodni sud pravde (International Court of Justice – ICJ) kojiima nadležnost da procesuira pojedince za zločine genocida i ostale zločineprotiv čovječnosti. Tako Međunarodni sud pravde djeluje kao dio strategijepreventivne diplomacije Ujedinjenih nacija, pomaže stranama u sukobu darazjasne svoje stavove i pozicije, smire napetosti i daje dodatno vrijeme zaosjetljive bilateralne pregovore.

6. PREVENTIVNA DIPLOMACIJA NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE

Iz velikog broja slučajeva u kojima je međunarodna zajednica imala prilikuda djeluje preventivnom diplomacijom da bi ograničila, ako ne i spriječila,sukobe pokazalo se da su ti pokušaji bili neprimjereni, pogrešni ili su upotpunosti izostali. Upozorenja su postojala, predložene opcije su bile prisutnea način ponašanja i odgovora vođa i strana u različitim sukobima pokazuje da:

128


a) različiti pristupi su bili mogući; i b) pristupi su imali šansu da izazovupozitivan učinak.56 Ipak, nisu polučili uspjeh.

Regionalna međuvladina tijela poput Konferencije za evropsku sigurnost isuradnju (Conference on Security and Cooperation in Europe – CSCE), imalasu svoje neuspjehe, poput pokušaja medijacije u bivšoj Jugoslaviji, odnosnodebakla u Bosni i Hercegovini.57 Kada su snage zaštite Ujedinjenih nacijazajedno sa Evropom pokušale da održe mir na Balkanu ranih 90-ih godina,posrnule su zahvaljujući slabom mandatu, neadekvatnom nivou trupa ipolitičkom vodstvu kojem je nedostajalo odlučnosti kada su se sukobile sazlom plemenske svađe. Rezultat je bio da su trupe Ujedinjenih nacija –uključujući Kanađane – uzete kao taoci, kao i debakl u Srebrenici u kojem suslabo naoružani holandski mirotvorci bili odbijeni za podršku potrebnu da sezaustavi divljanje snaga bosanskih Srba.58 Mnogi su otvoreno iskazali „jasnaubjeđenja da generalni sekretar treba više da učini kako bi se određena pitanja– primjerice – političke volje da se nešto što prije uradi na zaustavljanju rata uBosni i Hercegovini – rješavala brže i efikasnije. Boutros Boutros – Ghali jeponovio kako je on spreman da preduzme sve kako bi se takve inicijative realnoi provele u djelo, ali da je najvažnije da se svi, prije svega najutjecajnije državedanašnjice, dogovore šta zaista u praksi žele da rade.59 Zbigniew Brzezinski60

mišljenja je da: Zapad, nažalost, do sada nije reagirao na neki smislen načinkojim bi se sukob ograničio, suzbio i kojim bi se ponudilo nekakvo rješenje.Prilično je jasno da ljudi koji su uključeni ne mogu da postignu rješenje, osimkroz borbe. A Zapad nije ispunio ni svoje moralne ni svoje političke obaveze.Zapad je bio nekonzistentan i neodlučan. Mislim da su Evropljani pokazalisvoju hipokriziju i neodlučnost.61

56 Vidjeti više: Bruce W. Jentleson, “Preventive Diplomacy and Ethnic Conflict: Possible,Difficult, Necessary“, Institute on Global Conflict and Cooperation Policy Papers, no.27, 1996, p. 9.

57 Kumar Rupesinghe, “Advancing Preventive Diplomacy in a Post – Cold War Era:Suggested Roles for Governments and NGOs“, Relief and Rehabilitation Network,September, 1994, p. 6.

58 David Rudd, Europe – bound, The Canadian Institute of Strategic Studies, June, 2002, p. 1.

59 Zoran Vitorović, Preventivna diplomatija?, Ars libri, Beograd, 2003, str. 36 (Intervju,BBC World Service, South Slavonic Section, 11. 04. 1995).

60 Savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera, savjetnik u Kennedyjevoj iJohnsonovoj administraciji, predavao na Harvadru i Columbiji, dosta je bio fokusiran naodnose Zapada i Istoka.

61 Zoran Vitorović, Preventivna diplomatija?, Ars libri, Beograd, 2003, str. 36 (Intervjuemitovan na WDR Radio Kelnu, 02. 12. 1994).

129


U slučaju Jugoslavije možemo vidjeti ponavljani naglasak na niz tačnoodređenih tačaka nedjelovanja ili pogrešne politike. Bivši ambasadorSjedinjenih Američkih Država u Jugoslaviji Warren Zimmerman je među onimakoji ukazuju na neuspjeh zapadnih zemalja, najviše Njemačke, da postupe premaprincipu ustanovljenom od strane specijalnih predstavnika Ujedinjenih nacijaCyrusa Vancea i Lorda Carringtona u ljeto 1991. godine da se ne odobridiplomatsko priznanje niti jednoj jugoslavenskoj republici dok se sve ne slože omeđusobnim odnosima.62 Autor Saadia Touval smatra da preventivnadiplomacija nije uspjela na području bivše Jugoslavije iz nekoliko razloga.Prvenstveno zbog toga što međunarodna zajednica nije imala jasne ciljeve, a iporuke koje su se slale bile su nejasne, neodređene i višeznačne. S druge strane,diplomatski napori zapadnjačke diplomacije manjkali su kredibilitetom. Istiautor smatra da, čak i da je pokušana, medijacija također ne bi uspjela jer Zapadnije raspolagao učinkovitim polugama za rješavanje krize.63 U rješavanjujugoslavenske krize izmijenjali su se mnogobrojni posrednici, koji, iako privatneličnosti, to nisu činili u privatnom svojstvu, već u ime, za račun i po nalogumeđunarodnih tijela… Tek kada je Richard Holbrook uzeo potpuno u svoje rukepregovarački proces, gospodari rata na Balkanu su shvatili da je vrag donio šalui prihvatili su da ozbiljno pregovaraju, što je dovelo do Daytonskog sporazuma.Uspjeh je samo dijelom zavisio od pregovaračkog umijeća posrednika, a mnogoviše od snage, odlučnosti i kohezije onih koji su odlučili da pregovaraju.64 U obaslučaja, i bivše Jugoslavije i Ruande, vodstvo Ujedinjenih nacija iskazalo jeozbiljnu neodređenost o problemima intervencije i takozvane nepovredivostisuvereniteta.65 Osvrćući se na ovo iskustvo, nekim opažanjima je zaključeno dau situacijama poput Bosne (i Hercegovine) prijetnja silom i ograničena upotrebasile može biti učinkovita barem u uspostavljanju pristojnih ograničenja naneprihvatljivo ponašanje. Pomoću toga, članovi međunarodne zajednice mogu

62 Warren Zimmerman, “The Last Ambassador: A Memoir of the Collapse of Yugoslavia“,Foreign Affairs, no. 74, 1995, pp. 13–14 (preuzeto iz: Bruce W. Jentleson, “PreventiveDiplomacy and Ethnic Conflict: Possible, Difficult, Necessary“, Institute on GlobalConflict and Cooperation Policy Papers, no. 27, 1996, p. 10).

63 Vidjeti više u: Saadia Touval, “Case Study: Lessons of Preventive Diplomacy inYugoslavia“, Managing Global Chaos, United States Institute of Peace Press,Washington D.C, 1996, pp. 403–418.

64 Za više informacija: Živorad Kovačević, Međunarodno pregovaranje, Filip Višnjić,Beograd, 2004, str. 105.

65 Andy W. Knight, “Towards a subsidiarity model for peacemaking and preventivediplomacy: making Chapter VII of the UN Charter operational“, Third World Quarterly,vol. 17 no. 1, 1996, p. 36.

130


makar povući liniju u pogledu onoga što ne žele tolerirati. I dok ovo može bitiistinito, važnija „lekcija“ je da je korištenje prilika za pravovremenu preventivnudiplomaciju za sprečavanje takvih ratova – takve prilike postojale su ranimfazama bosanske ( – hercegovačke) krize – od presudne važnosti i dameđunarodna zajednica ne bi smjela podbaciti, kao što je podbacila u Bosni (iHercegovini) i kasnije u Ruandi, u pravovremenom djelovanju.66

Trebalo bi se osvrnuti na i brojne etničke i nacionalne sporove koji suocijenjeni kao potencijalno destabilizirajući i nasilni a koji su razriješenirelativno mirno: Rusija i Ukrajina o Krimu, razilaženje Češke i SlovačkeRepublike, tranzicija s autokracije u Kongu, nenasilni prelazak na demokracijuu Zambiji, umjeren odnos prema susjednim državama Mađarske, izmeđuostalog. Ovakve uspješne pripovijesti su stvarno ignorirane u medijima, alitakođer i od strane akademske zajednice.67 Postoje slučajevi u komparativnojperspektivi koji nisu prerasli u krvoproliće, a u kojima je preventivnadiplomacija preduzeta na vrijeme. Takav je i slučaj sa Makedonijom. I dok je uHrvatskoj i Bosni i Hercegovini izbilo nasilje, preventivna diplomacijaspriječila je da se sukob prenese u Makedoniju. „Misija istog naziva[preventivna diplomacija], djelovala je na makedonskoj granici saJugoslavijom i Albanijom od 1995–1999. godine“.68

Prve dvije dugoročne misije Organizacije za evropsku sigurnost i saradnjuuspostavljene su u jesen 1992. godine kao „bolje išta nego ništa“ odgovorjugoslavenskom sukobu čije je rješavanje bilo u domenu Ujedinjenih nacija ipodržano od strane Sjevernoatlantskog saveza (North Atlantic TreatyOrganization – NATO) i Evropske unije. Zapravo, jedini značajan utjecajOrganizacije za evropsku sigurnost i saradnju jeste da je ta organizacijadoprinijela da ne dođe do “spill – over” efekta jugoslavenskog sukoba uMakedoniju kao i u srpsko područje na Kosovu, Sandžaku i Vojvodini, kaoperspektive noćne more zemalja Sjevernoatlantskog saveza i posebno Bushoveadministracije.69 Čini se da je model preventivne diplomacije koji je

66 Alexander L. George, “Strategies for Preventive Diplomacy and Conflict Resolution:Scholarship for Policy – making“, Cooperation and Conflict, vol. 39, no. 9, 1999, p. 13.

67 Michael S. Lund, “Underrating Preventive Diplomacy“, Foreign Affairs, vol. 74 no. 4,1995, p. 161–162.

68 G. R. Berridge, A Dictionary of Diplomacy, Palgrave, 2001, p. 194.

69 Victor – Yves Ghebali, “Preventive Diplomacy as Visited from the OSCE, 3rdInternational Security Forum“, Kongresshaus Zurich, 19–21. October 1998.

(http://www.isn.ethz.ch/3isf/Online_Publications/WS5/WS_5B/Ghebali.htm, posljednjipristup stranici 15. 08. 2008).

131


primijenjen na području bivše Jugoslavije bio djelotvoran jedino u Makedoniji,čime je zapravo Makedonija postala modelom preventivne diplomacije. Da bise spriječili dalji sukobi između srpskog stanovništva u Makedoniji imakedonskih vlasti, Ujedinjene nacije su od 1995–1999. godine razmjestiletrupe za očuvanje mira u Makedoniji. Naravno da su Ujedinjene nacije bilesvjesne blizine Grčke te su uz pomoć NATO – a uspjele kontrolirati političku ivojnu situaciju u Makedoniji. Primjera radi, kada je Makedonija proglasilasvoju nezavisnost u septembru 1991. godine, susrela se sa problemomuspostavljanja samostalnosti i legitimnosti. „Srpsko stanovništvo u Makedonijitražilo je referendum za nezavisnost. Ali, prije nego što je uopće došlo dosukoba, bio je suzbijen od strane makedonskih vlasti uz pomoć Međunarodnekonferencije za bivšu Jugoslaviju. Makedonske vlasti su ustavom priznale izagaratirale srpskom stanovništvu kulturna i nacionalna prava“.70 UMakedoniji je osigurano prisustvo međunarodne zajednice kroz promatračkemisije, spostavljen je veliki broj nevladinih organizacija koje su osiguravalesistem ranog upozoravanja te imale pozitivan utjecaj na razrješenje sukoba krozmulti – etničke programe. Tako su u decembru 1992. godine Ujedinjene nacijeodlučile da pošalju mirovne snage sa zadatkom da prate granicu između Srbijei Makedonije te da, ukoliko bude potrebno, spriječe eskaliranje sukoba. „Ali,najvažnije je razmještanje multinacionalnih vojnih snaga prije nego što je bilokakvo ozbiljno nasilje izbilo“.71

Kroz eskalaciju i posljedice jugoslavenskog sukoba, države su shvatile daOrganizaciji za evropsku sigurnost i saradnju moraju povjeriti kapacitete imogućnosti za upravljanje krizom i sukobom. Poglavlja I, II i III Helsinškogdokumenta iz 1992. godine materijalizirali su takvo shvaćanje i neophodnost.Nekoliko mjeseci kasnije, Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju jetakođer razvila pragmatične instrumente za istu svrhu. Kada se Organizacija zaevropsku sigurnost i saradnju umiješala u postojeći sukob i upravljanjesukobom, ubrzo se pokazalo da je preventivna diplomacija bila definitivno onošto je trebalo učiniti iz očiglednih razloga: nije imala pouzdana sredstva (poput„štapa i mrkve“) za stvaranje mira, niti iskustva izvorima očuvanja mira.

70 Samantha Brletich, “Preventive Diplomacy: Can Macedonian and Estonian ModelsSucceed in Georgia?“, Diplomatic Courier on http://www.diplomaticourier.org/kmitan/articleback.php?newsid=165 (posljednji pristup web stranici: 03. 02. 2009. godine).

71 Bruce W. Jentleson, “Preventive Diplomacy and Ethnic Conflict: Possible, Difficult,Necessary“, Institute on Global Conflict and Cooperation Policy Papers, no. 27, 1996,pp. 11, 14.

132


Preventivna diplomacija zasigurno predstavlja zaštitni znak Organizacije zaevropsku sigurnost i saradnju te je u isto vrijeme najvidljivija komparativnaprednost u odnosu na Ujedinjene nacije i regionalne organizacije za sigurnost uevropskoj regiji.72 U vezi toga da Ujedinjene nacije i druge multilateralneagencije ne djeluju dovoljno brzo za vrijeme krize ili im manjka političke volje,da djeluju prisilno onda kada je to potrebno, bivši ambasador SjedinjenihAmeričkih Država u Njemačkoj, Johnatan Dean je predložio da se Generalnomsekretaru Ujedinjenih nacija daju ovlasti da razmjesti trupe za očuvanje miraograničene veličine odmah kada to situacija zahtijeva, s tim da Vijeće sigurnostiizglasa nastavak te operacije u narednih nekoliko sedmica od prvotnograzmještanja trupa.73 Dugoročno gledajući najbolja opcija za rješavanje etničkihsukoba i građanskih sukoba je ojačavanje snaga za očuvanje mira Ujedinjenihnacija i stvaranje dobrih osnova za delegiranje organizacija za očuvanje mira iprevenciju sukoba poput Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju.Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju koja je imala posmatrače zaljudska prava na području Kosova prije zračnih udara Sjevernoatlantskogsaveza, imala je budžet od 112 miliona američkih dolara godišnje, što je ugrubovisina troškova nekoliko dana zračnih napada na Beograd. Organizacija zaevropsku sigurnost is saradnju bi mogla da intervenira i prije nego što je vojnaakcija potrebna, slanje Sjevernoatlantskog saveza na Kosovo je kao slanjeodreda specijalne jedinice nakon što je nered već izbio, dok posmatračka misijaOrganizacije za evropsku sigurnost i saradnju i snage za očuvanje mira imajupuno veći kurs uspjeha u sprečavanju zločina.74

Hipoteze o utjecaju preventivne diplomacije na rješavanje krize na prostorubivše Jugoslavije kreću se u okvirima pristupa traženja rješenja za problem krozbilateralnu diplomaciju te kroz spremnost međunarodne zajednice da budemedijator između suprotstavljenih etnonacionalnih strana.75 Činjenica je ipak daprilikom primjene preventivne diplomacije treba uzeti u obzir i rano upozoravanje(early warning)76 kojim se može kontrolirati trenutak kada će treća strana da se

72 Victor – Yves Ghebali, “Preventive Diplomacy as Visited from the OSCE, 3rdInternational Security Forum“, Kongresshaus Zurich, 19–21 October 1998.

(http://www.isn.ethz.ch/3isf/Online_Publications/WS5/WS_5B/Ghebali.htm (posljednjipristup stranici 15.08. 2008)

73 William D. Hartung, Preventive Diplomacy, The Nation, 10 May, 1999.

74 Ibidem.

75 Detaljnije u: Živorad Kovačević, Međunarodno pregovaranje, op.cit., str. 257–282.

76 Sadržano u Rezoluciji 1336 Ujedinjenih nacija od 31. 08. 2001.

133


uključi u rješavanje sukoba. Da se u bivšoj Jugoslaviji primijenio ovaj princip,intervencija putem preventivne diplomacije mogla se vrlo uspješno obaviti dok jošsituacija nije bila izvan kontrole. Međunarodna zajednica se uključila tek ondakada je za preventivnu diplomaciju bilo već kasno i kada su u smislu rješavanjakrize na raspolaganju bili drugi oblici diplomacije. Naravno da se ne može uvijektačno i jasno predvidjeti kada će određena kriza prerasti u krvavi sukob te zbogtoga postoji opasnost i preranog i prekasnog uključivanja. To nam možda govorida preventivna diplomacija u međunarodnom pravu i nije baš najsretnije rješenjejer se radi o traženju najpodesnijeg momenta koji vrlo lako može da isklizne te jegotovo neodrediv. Diplomacija međunarodne zajednice je propala tokom rata uBosni i Hercegovini. Više od svega Evropljani bi trebali da se sjećaju tragičnenesposobnosti Ujedinjenih nacija da zaustave zvjerstva u Bosni [i Hercegovini].Sve dok se diplomacija ne podupre silom, tirani će uvijek da prežive.77 Barem setako čini. Autor Saadia Touval smatra da budući pokušaji preventivne diplomacijetreba da obuhvaćaju nekoliko lekcija naučenih na području bivše Jugoslavije.Međunarodna zajednica mora da odredi prioritetne ciljeve; međunarodnazajednica treba da izbjegava predstavljanje neodređenih, dvosmislenih ineopredijeljenih ciljeva; jugoslavenski slučaj pokazuje da ekonomske sankcijenisu učinkovite u slučaju etničkih sukoba; jugoslavenski sukob otkriva i kolikopravovremeno djelovanje bitno jer je lakše spriječiti nego okončati sukob; nacijese najčešće nevoljko posvećuju svoje resurse i živote svojih građana da bi sespriječio strani sukob.78 No, održivost preventivne diplomacije odnedavno sepojačano dovodila u sumnju, kao rezultat niza veoma spornih, veoma uočljivihnapora velikih država, radom kroz Ujedinjene nacije, da se umanji unutardržavnisukob u Somaliji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Angoli i Sierra Leoneu.79 Izskorašnjih napetosti u gruzijskoj secesionističkoj državi Južnoj Osetiji proizašlo jepitanje kako ovaj sukob može biti riješen. Može li uspjeh preventivne diplomacijeu Makedoniji i Estoniji osigurati korisne primjere?80

77 http://www.cfr.org/publication.html?id=5525 (posljednji pristup web stranici 14. 12.2006).

78 Vidjeti više u: Saadia Touval, “Case Study: Lessons of Preventive Diplomacy inYugoslavia“, Managing Global Chaos, United States Institute of Peace Press,Washington D.C, 1996, pp. 403–418.

79 Barry H. Steiner, “Preventivne Diplomacy in the Endgame“, Global Society, vol. 15 no.2, 2001, p. 173.

80 Samantha Brletich, “Preventive Diplomacy: Can Macedonian and Estonian ModelsSucceed in Georgia?“, Diplomatic Courier on http://www.diplomaticourier.org/kmitan/articleback.php?newsid=165 (posljednji pristup web stranici: 03. 02. 2009. godine).

134


7. ZAKLJUČAK

Uobičajeno je da sukob nastaje u situacijama kada između dvije ili višestrana nastanu nestabilni, nesigurni ili nepomirljivi odnosi u vezi sa čim straneu sukobu pribjegavaju ne samo političkim nego i oružanim aspektimarješavanja nastale krize. U malom broju slučajeva strane mogu da ostanu prisvojim stajalištima a da ne dolaze u sukobljavajuće situacije. Međutim, ukolikobilo koja od strana započne potenciranje razlika i onemogućavanje provođenjaciljeva druge strane, tada se najčešće pribjegava nasilnim mjerama rješavanjasporne situacije. Ponekad sprečavanje sporne situacije i nije moguće, ali jemoguće spriječiti da takva situacija rezultira nasiljem. Sukobljavajuće pozicijeu velikom broju slučajeva podrazumijevaju da strane u sukobu smatraju jednedrugima neprijateljima što je popraćeno nepovjerenjem te stavom da pravljenjeustupka drugoj strani podrazumijeva vlastiti poraz. Sve dok se strane u sukobupostavljaju u ovu poziciju, preventivna diplomacija zaista nema šansu da seispolji u punom kapacitetu. Da su strane u sukobu na području bivšeJugoslavije iole bile zainteresirane za rješavanje problema, one bi to učinile.Naprotiv, one su nastavile da onemogućuju pregovore, a razvlačenjepregovaračkog procesa dovelo je do sukoba oružanog karaktera. Uz ovo sevezuje i da pripadnici različitih etničkih, vjerskih, kulturnih određenja mogu daegzistiraju u jednoj državi, međutim, mogu nastati situacije kada se različitostiispolje u različitim aspektima koji opet zahtijevaju razrješavanje iprevazilaženje ovakvih odnosa. Primjer za ovo je Kosovo, ali i Bosna iHercegovina. Sukobi su neizostavan dio sredstava na osnovu kojih se razvijameđunarodno pravo. Upravo ti aspekti su veoma usko povezani sa trenutnimizmjenama u strukturi međunarodnog prava. Radi se o aspektima koji seodnose na postojanje pravne nesuglasice, aspektima ratione temporis,aspektima ratione loci, aspektima ratione personae te aspektima rationemateriae. Danas su nesuglasice puno složenije, mnogo šarolikije, te je teškoshvatiti ove nesuglasice koristeći tradicionalne teorije i načine rješavanjameđunarodnih sporova i sukoba. Preventivna diplomacija ima veliki raspondefinicija te joj je sadržaj različit. Ponekad isključuje oružane mjere i uključujesamo neoružane. Može se primijeniti u sukobima između država kao i uunutardržavnim sukobima. Izvori sukoba i ratova su uvijek duboki, trebapromovirati održiv ekonomski i socijalni razvoj, bolji prosperitet, izbjegavanjeopasnosti i sprečavanje upotrebe oružja za masovno uništenje. Do sukobadolazi gotovo redovno zbog toga što ne postoji dovoljno elemenata da sezadovolje interesi i zahtjevi obje strane u sukobu. Cijena nedjelovanja je usvakom slučaju uvijek najveća i upravo je primjer bivše Jugoslavije najbolji

135


dokaz ovakve tvrdnje. Za razliku od raspada Sovjetskog Saveza iČehoslovačke, raspad Jugoslavije obilježili su ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj,Bosni i Hercegovini i konačno Kosovu. Obzirom da se u ovom tekstu elaborirapreventivna diplomacija, pitanje je koliko je preventivna diplomacija uopćemogla da pomogne i utiče na rješavanje krize i sukoba u krajnjoj liniji na timprostorima. Preventivna diplomacija stoji pred nama kao program kojeg jeprezentirao Boutros Boutros – Ghali i vapi da u sebi samima potražimopreorijentaciju nazora i razmišljanja. Pokušaj da se razviju efektivnemogućnosti sprečavanja internih sukoba i njihovih posljedica bačeni su uzapećak i zaboravljeni na dnu podruma zakračunati. Preventivna diplomacijamože vrlo lako da se posmatra kao nešto što je gotovo jednako klasičnojdiplomaciji. Ipak, ona ima svoje metode, procedure i tehnike koje koristi usituacijama sprečavanja sukoba. Spada u nenasilne, meke načine reguliranjasukoba. Nakon Programa za mir Boutrosa Boutrosa Ghalija iz 1992. godinepreventivna diplomacija postala je od ideje jedan od političkih programa uglobalnom društvu. I zaista, nakon predstavljanja Programa za mir, otpočela jeglobalna razrada preventivne diplomacije. Preventivna diplomacija je otpočelasvoje postojanje. A 1992. godina bila je kao stvorena za iskušavanje praktičneprimjene preventivne diplomacije na području bivše Jugoslavije. U Hrvatskojje proveden projekt „Pakrac“ a u Bosni i Hercegovini projekt „Gornji Vakuf“.Uz to se radilo, ili se barem smatralo da se radi, na edukaciji budućih političkihlidera, medija i sl.

Kada se radi o ograničenjima preventivne diplomacije, treba napomenuti daProgram za mir kao i Visoki predstavnik za nacionalne manjine posmatrajuprevenciju ne samo u perspektivi defuziranja određenog sukoba nego i uzaustavljanju nastajućeg sukoba u najranijoj mogućoj fazi. Ovakav pristup nijekonzistentan osnovnom značenju prevencije što je predupređenje. Drugi razlogje u vezi sa „iskrivljenim“ razvojem značenja „prevencije“ izvan poljarješavanja sukoba. Pomodno je povezivati prevenciju sa kontrolom naoružanja,urgentnom pomoći ili čak ekonomskim sankcijama. Limiti preventivnediplomacije se dakle, kreću u okviru kooperativnog sigurnosnog napora.Predstavnici država trebali bi se fokusirati na stvaranje preventivnih strategijakroz stvaranje saveza i partnera, stvaranje strateških koncepata. Preventivnadiplomacija treba da predstavlja konceptualni instrument koji omogućavanapredak u oblasti stvaranja i održavanja mira. Ponavljanje tragedija, gubljenjeprilika, zdravog razuma je u svakom slučaju dosta prisutno. Jer, iako države imeđunarodne organizacije za sigurnost redovno obraćaju pažnju, preventivnadiplomacija je ostala vidno operativno neupotrebljiva. Dok su Ujedinjene

136


nacije pokrenule preventivnu operaciju očuvanja mira u Makedoniji, bile su unemogućnosti da to učine drugdje – posebno u Burundiju. Prevencija još uvijeknije postala sastavni dio političke kulture Ujedinjenih nacija. Nasuprot toga, uokviru Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, preventivna diplomacijapredstavlja rutinsku aktivnost koju obavlja Visoki predstavnik za nacionalnemanjine. Na kraju ipak možemo zaključiti: da bi uspjela, neophodno jeuzajamno povjerenje strana u sukobu da prihvate preventivnu diplomaciju a uisto vrijeme je neophodno da strana koja pruža preventivnu diplomaciju to radis istinskim htijenjem i voljom.

Razvoj preventivne diplomacije kao efektivnog instrumenta za mirno ikonstruktivno rješavanje i transformiranje složenih sukoba treba da uključujemultidimenzionalne pristupe i na nacionalnoj i internacionalnoj ravni. Paralelaefektivnom pristupu preventivnoj diplomaciji može se povući u odnosu naprevenciju požara i preventivnu medicinu. I vatrogasci i medicinari znaju da jerana prevencija najbolja i najefektivnija u dugoročnom smislu a ujedno je inajjeftinija. Poslije genocida u Ruandi 1994. godine, tokom 1995. godineimplementiran je čitav niz programa sa ciljem rješavanja sukoba, obučavani sufacilitatori te je održan veliki broj workshop – ova sa ciljem da se razrješavanjesukoba i pomirenje nastavi.81 Zar se nije moglo spriječiti da se ne bi moraloliječiti? Jedan od veoma dobrih primjera prevencije nasilnog sukoba jestedjelovanje pape Ivana Pavla II između Argentine i Čilea tokom 1978. godine iliu Indiji tokom 1991. godine.

Pa ipak, čest razlog za nedjelovanje je i preokupiranost drugim, navodnovažnijim pitanjima, u očekivanju da će se kriza nekako sama od sebe riješiti. Toje bio slušaj sa oklijevanjem zemalja Evropske unije (u to vrijeme Evropskezajednice) da se ozbiljno pozabave jugoslavenskom krizom – mnogo više su bilezabavljene pregovorima u Maastrichtu i mnogo više impresionirane ponovnimujedinjenjem Njemačke, da bi se bavile „plemenskim čarkama“ na Balkanu. Itako je propušten pravi trenutak za djelovanje. Ne bi bilo toliko neophodno imatigrublju politiku koliko bi bila potrebna pametnija politika koja bi uključivalasuradnju sa ključnim međunarodnim i regionalnim „igračima“ da bi se reduciraleprijetnje miru i da bi se uložilo u multilateralne institucije koje mogu rame uzrame da nose teret onemogućavanja etničkih sukoba da prerastu u rat. Ne bi totrebala da bude pacifistička politika, ali bi pokušala da stvori čitav nizinstrumenata koji se mogu iskoristiti prije upotrebe sile. A ako upotreba sile

81 Također, tokom 2002. godine predsjednik Ruande, Paul Kagane proglasio je planprocesuiranja osumnjičenih za genocid. Vidjeti više: www.fcnl.org.

137


postane neophodna da bi se spriječili napadi na populaciju koja ne može da seodbrani, ne bi trebalo da se primijeni unilateralno nego zakonski u skladu sakonsultacijom sa Ujedinjenim nacijama i relevantnim regionalnim tijelima. To biviše ličilo na preventivnu strategiju a ne preventivnu diplomaciju.

Zašto su neki sporazumi uspješno implementirani, a drugi su propali? Kojisu koraci potrebni da bi se postigao uspjeh? Koje su odrednice uspjeha,prikladne strategije, prioritetni ciljevi, veze između kratkoročne primjene idugoročne gradnje mira? Kako spojiti prevenciju i upravljanje sukobima,ljudska prava, međunarodno humanitarno pravo, strateško planiranje zasigurnost i upotrebu informacijskih tehnologija u preventivnoj diplomaciji?Uspjeh preventivne diplomacije u velikoj mjeri ovisi prije svega o političkimfaktorima umiješanih strana. Također, zavisi i od pametnog izbora i primjenepolitičkih ali nadasve diplomatskih mjera i instrumenata na konkretnu situaciju,upotreba dugoročnog pristupa i nivo suradnje sa međunarodnim, regionalnim ilokalnim organizacijama. Historija postaje sve složenija sa puno više rizika alii prilika. Zbog ovih rizika i složenosti ukupne situacije možemo pasti u očaj ilipak ostati robovi starih navika i njima odgovarajućih načina prevencije.Ukoliko i dalje nastavimo da koristimo stare koncepte i instrumente, skoro dabismo mogli reći da smo bezmalo osuđeni na neuspjeh.

LITERATURA

1. A. J. Fremantle, The Papal Encyclicas in their Historical Context, Mentor –Omega, London, 1963;

2. Adam Daniel Rotfeld, “Preventive Diplomacy and the OSCE: Some Lessonsfrom the Past and Suggestions for the Future“, PSIO Occasional Paper, no.1, 1996;

3. Akcijski plan Evropske Unije o sprečavanju sukoba iz 2001. godine;

4. Akcijski plan G8 o sprečavanju sukoba iz 2000. godine;

5. Alexander L. George, “Strategies for Preventive Diplomacy and ConflictResolution: Scholarship for Policy – making“, Cooperation and Conflict,vol. 39, no. 9, 1999;

6. An Interview with James Steinberg, Preventive Diplomacy: A Key Element inU.S. Foreign Policy, USIA Electronic Journals, vol. 1, no. 19, decembar 1996;

7. Andy W. Knight, “Towards a subsidiarity model for peacemaking andpreventive diplomacy: making Chapter VII of the UN Charter operational“,Third World Quarterly, vol. 17, no. 1, 1996;

138


8. Barry H. Steiner, “Preventivne Diplomacy in the Endgame“, GlobalSociety, vol. 15 no. 2, 2001;

9. Boutros Boutros – Ghali, “Confronting New Challenges“, Report on theWork of the Organization from the 49th – 50th Session of the GeneralAssembly, New York, 1995;

10. Briand – Kellogov pakt iz 1928. godine;

11. Bruce W. Jentleson, “Preventive Diplomacy and Ethnic Conflict: Possible,Difficult, Necessary“, Institute on Global Conflict and Cooperation PolicyPapers, no. 27, 1996;

12. Confidence Building Measures and Preventive Diplomacy in SoutheastAsia, CPF Luhulima, Jakarta, 23. septembar 1999;

13. David Rudd, Europe – bound, The Canadian Institute of Strategic Studies,June 2002;

14. Deklaracija o sprečavanju i eliminiranju sukoba i situacija koje mogu bitiprijetnja međunarodnom miru i sigurnosti i ulozi Ujedinjenih nacija naovom polju iz 1988. godine;

15. Deklaracija Visokog savjetodavnog odbora Učiniti sprečavanje sukobastvarnim iz 2007. godine;

16. G. R. Berridge, A Dictionary of Diplomacy, Palgrave, 2001;

17. Gregory Elliott, Ends in Sight – Marx/Fukuyama/Hobsbawm/Anderson,Pluto Press, London, 2008;

18. Helsinški dokument iz 1992. godine;

19. Hideo Sato, “New Approaches to Preventive Diplomacy“, Japan Center forInternational Exchange, 2003;

20. I haška konvencija o mirnom rješavanju međunarodnih sporova iz 1899.

21. International Herald Tribune, 1. juni 1994;

22. Izvještaj Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o sprečavanju oružanihsukoba iz 2001. godine;

23. Izvještaj Razvojnog programa Ujedinjenih nacija za 1993. godinu;

24. Izvještaj sa Panela o mirovnim operacijama Ujedinjenih nacija iz 2000. godine;

25. Izvještaj Visokog panela o prijetnjama, izazovina i promjeni Ujedinjenihnacija „Sigurniji svijet: naša podijeljena odgovornost“ iz 2005. godine;

26. Jakkie Cilliers, Mark Shaw and Grey Mills, “Towards a South AfricanPolicy on Preventive Diplomacy and Peace Support Operations“, AfricanSecurity Review, vol. 4 no. 2, 1995;

139


27. Kjell – Ake Nordquist, “Boundary Conflicts and Preventive Diplomacy“,http://wwics.si.edu/subsites/ccpdc/pubs/zart/ch2.htm;

28. Kumar Rupesinghe, “Advancing Preventive Diplomacy in a Post – ColdWar Era: Suggested Roles for Governments and NGOs“, Relief andRehabilitation Network, septembar, 1994;

29. Malcolm N. Shaw, International Law, 6th ed., Cambridge University Press,Cambridge, New York, Mebourne, Madrid, Cape Town, Singapore, SăoPaolo, 2008;

30. Margaretha af Ugglas, Conditions for successful preventive diplomacy,Swedish Ministry of Foreign Affairs, 1994;

31. Masahiro Igarashi, Preventive diplomacy and conflict resolution, KanazawaUniversity, 2005;

32. Michael S. Lund, “Underrating Preventive Diplomacy“, Foreign Affairs,vol. 74, no. 4, 1995;

33. New Initiatives on Conflict Prevention & Human Security: Proposals forthe Establishment of an International Panel & Parliamentarians Network,East West Institute, 2008;

34. Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945. godine;

35. Program za mir iz 1992. godine;

36. Rezolucija 1336 Ujedinjenih nacija od 31. 08. 2001;

37. Saadia Touval, “Case Study: Lessons of Preventive Diplomacy inYugoslavia“, Managing Global Chaos, United States Institute of PeacePress, Washington D. C., 1996;

38. Samantha Brletich, “Preventive Diplomacy: Can Macedonian and EstonianModels Succeed in Georgia?“, Diplomatic Courier on http://www.diplomaticourier.org/kmitan/articleback.php?newsid=165;

39. Seventh ASEAN Regional Forum Ministerial Meeting Bangkok, Thailand,27 July 2000, http://www.aseansec.org/3579.htm;

40. V. Đ. Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci,Rijeka, 2000;

41. Victor – Yves Ghebali, “Preventive Diplomacy as Visited from the OSCE“,3rd International Security Forum, Kongresshaus Zurich, 19–21. oktobar1998.

42. Warren Zimmerman, “The Last Ambassador: A Memoir of the Collapse ofYugoslavia“, Foreign Affairs, no. 74, 1995;

140


43. William D. Hartung, Preventive Diplomacy, The Nation, 10 May, 1999;

44. William I. Zartman, Ripe for resolution, Oxford University Press, NewYork, 1985;

45. Zoran Vitorović, Preventivna diplomatija?, Ars libri, Beograd, 2003;

46. Živorad Kovačević, Međunarodno pregovaranje, Filip Višnjić, Beograd,2004;

47. http://fletcher.tufts.edu/multi/texts/BH014.txt;

48. http://wwics.si.edu/subsites/ccpdc/pubs/zart/ch2.htm;

49. http://www.aseansec.org/3579.htm;

50. http://www.cfr.org/publication.html?id=5525;

51. http://www.dadalos.org/frieden_hr/grundkurs_2/agenda.htm;

52. http://www.diplomaticourier.org/kmitan/articleback.php?newsid=165;

53. http://www.fcnl.org;

54. http://www.isn.ethz.ch/3isf/Online_Publications/WS5/WS_5B/Ghebali.htm.

Maja SAHADŽIĆ

PREVENTIVE DIPLOMACY IN INTERNATIONAL LAWAND ITS IMPLEMENTATION ON THE TERRITORIES

OF FORMER YUGOSLAVIA

ABSTRACT

The term preventive diplomacy was first used in the United Nations in the latefifties when Secretary General Dag Hammarskjöld “invented“ it to describe theremaining function that the United Nations could apply in the bipolar system ofinternational relations. Secretary General Boutros Boutros Ghali included it in theAgenda for Peace in 1992 putting it in the same rank with peace-keeping, peace-making and peace-building concepts, thus giving preventive diplomacy a high politicalpriority. In this paper the author deals with the following questions: the impact of theCold War on the emergence of preventive diplomacy, meaning of preventivediplomacy, international documents and institutions related to preventive diplomacyand the attempts to implement preventive diplomacy in the former Yugoslavia.

Key words: preventive diplomacy, international relations, international law,international security, former Yugoslavia

Documents

PREVENTIVNA DIPLOMACIJA U MEĐUNARODNOM PRAVU … · 114 MP 1-2, 2009 – Preventivna diplomatija (str. 112-140) Atwood6 svojevremeno je izjavio: „Upravo smo neki dan donijeli odluku