PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE ISSN 1840-2461 GODINA XII ... · na. Gledati dječicu kako trče kroz cilj tako ponosna i nasmijana, toliko mladih osoba koje žele živjeti zdravo i

PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE ISSN 1840-2461 FEBRUAR | VELJAČA 2019. GODINA XII BROJ 44.

Photo by Elijah O'Donnell on Unsplash

IMPRESUMUrednički tim: Tarik Kovač, Jasmila Talić-Kujundžić Redakcija: Amina Abadžić, Azra Berbić, Halida Duraković, Jovana Đurić, Ammar Grabić, Nadina Hodžić, Dalibor Kraišniković, Amina Jusić, Omer Muminović, Emina Sarajlić, Haris Softić, Bratislava Terzić, Delina Voloder, Ela Vrana, Tijana Vujinović, Kanita Zaimović, Amina Žigić Naslovnica: Photo by Elijah O'Donnell on Unsplash Ilustracije i fotografije: NARKO-NE arhiva, Daniel Grill, Edu Lauton, Rene Magritte, Laura Marques, rawpixel, Selver Učanbarlić, Eric Zener, Bratislava Terzić Lektorice: Aldijana Bihorac-Mujičić, Maja Sijerčić, Lejla Selimović-Erdić Projekt-asistentica: Azra Halilović Projekt-koordinatorica: Andrea Mijatović Izdavač: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Za izdavača: Amir Hasanović Dizajn i DTP: Selma Mutapčić PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE | ISSN 1840-2461 | FEBRUAR | VELJAČA 2019. | GODINA XII | BROJ 44.Disclaimer: Preventeen promovira rodno korektan/senzitivan jezik. U sadržajima/tekstovima u kojima se koristi samo jedan rod, a iz konteksta je jasno da se odnosi na oba roda, razlog korištenja jednog roda je ustupak radi lakše čitljivosti teksta. Preventeen promovira slobodno izražavanje i razvijanje kritičkog mišljenja kod mladih. Stavovi autora tekstova ne odražavaju nužno stavove uredništva ili izdavača.

KONTAKTIRAJTE NAS:Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, Josipa Vancaša 21, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Tel/fax: +387 (0)33 223-285 e-mail: [email protected] www.prevencija.ba Facebook: Časopis ”Preventeen”

Impresum & SadržajNavlakuša .......................................................................................... 3 Jasmila Talić-Kujundžić, MA psihologije, Sarajevo Tarik Kovač, BA inžinjer građevinarstva, Vareš

Mladalačka furka za bolju budućnost ...................................... 4 Ammar Grabić, Gradačac, učenik gimnazije Mustafa Novalić u Gradačcu

Vječni san ili nešto više – DP/DR ............................................... 9 Emina Sarajlić, Vareš, studentica Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu

Balkanska debatna akademija ..................................................15 Omer Muminović, Teočak, učenik Behram-begove medrese u Tuzli

Đonići .............................................................................................. 19 Bratislava Terzić, diplomirana žurnalistkinja, Kakanj

Besplatni kursevi u NAHLI.......................................................... 23 Delina Voloder, Sarajevo, studentica Odsjeka za komunikologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu

Prilike za volontiranje u malim sredinama .......................... 24 Halida Duraković, Živinice, učenica Behram-begove medrese u Tuzli

Sve se hoće kad se može ............................................................27 Amina Žigić, Lukavac, učenica Ekonomsko-hemijske škole u Lukavcu

Hoćemo zajedno, nećemo baška! ............................................ 29 Ammar Grabić, Gradačac, učenik gimnazije Mustafa Novalić u Gradačcu

Muzej ratnog djetinjstva ............................................................. 34 Kanita Zaimović, Lukavac, studentica Stomatološkog fakulteta u Sarajevu

Pod maskom .................................................................................. 38 Haris Softić, Sarajevo, učenik Ugostiteljsko-turističke škole u Sarajevu

Searching ................................................................... 41 Nadina Hodžić, Lukavac, studentica Fakulteta političkih nauka i međunarodnih odnosa na SSST u Sarajevu

Plutajući dušek nasred mora .................................43 Jasmila Talić-Kujundžić, MA psihologije, Sarajevo

Kupit ću, može zatrebati .......................................45 Amina Abadžić, Živinice, učenica Behram-begove medrese u Tuzli

Jesenji bluz ................................................................48 Jovana Đurić, diplomirani psiholog, Beograd

Čiča miča i gotova ovisnička priča ....................... 51 Dalibor Kraišniković, Bijeljina, student Odsjeka za politologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu

Zenica trči ..................................................................53 Azra Berbić, diplomirana pravnica, Kakanj

Implantati za mozak ............................................... 57 Tarik Kovač, BA inžinjer građevinarstva, Vareš

Hajdemo u planine! ................................................58 Ela Vrana, Goražde, učenica STŠ Hasib Hadžović u Goraždu

Iskoraci u prevenciji ovisnosti ............................. 61 Delina Voloder, Sarajevo, studentica Odsjeka za komunikologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu

Sweet sixteen ............................................................63 Amina Jusić, Breza, studentica Veterinarskog fakulteta u Sarajevu Tijana Vujinović, Vitez, studentica Ekonomskog fakulteta u Sarajevu

PRE VENTEEN 44 F EBRUA R V ELJAČ A 20192

Navlakuša

2019 F EBRUA R V ELJAČ A 44 PRE VENTEEN 3

NavlakušaJasmila Talić-Kujundžić, MA psihologije, Sarajevo

Tarik Kovač, BA inžinjer građevinarstva, Vareš

Dok je napolju padao snijeg, mi nismo samo sjedili u toplim domovima i gledali pahulje kako lepršaju i spuštaju se na nosove, kose, kape i kapuljače drugih ljudi, tamo negdje. Grijali smo se aktivno, pišući i istražuju-ći teme koje će i nas i vas obradovati po-stepenim buđenjem prirode i blagih sunče-vih zraka. Ugrijati prostoriju u kojoj boraviš je lako, al’ za podgrijati mozak ipak treba malo više vremena. Naša redakcija spremi-la je mnoštvo članaka kojima ćemo zajed-no obogatiti znanje, ali i dobro se zabavi-ti. Čekajući proljeće, u našem novom broju imate priliku čitati i o takozvanoj sezonskoj depresiji, što će vam možda razjasniti zašto ste tokom zime bili malo više razdražljivi i mrzovoljni. Čitat ćete i o “vječnom snu“, sta-nju depersonalizacije i zastrašujućem osje-ćaju nestvarnog gledanja sebe i svog tije-la izvan svog tijela. Također, u ovom broju moći ćete čitati i o različitim vrstama ovi-snosti, počevši od ovisnosti o kupovini, ali i o zamkama konzumerizma koje najranjivije hvataju u kandže šopingholizma. Čitat ćete i o iskustvu bivšeg ovisnika o narkoticima, koji je imao podršku i ljubav ljudi koji su mu pomogli da se “izvuče“. Također, naša do-pisnica Delina prisustvovala je promociji knjige profesora Ismeta Dizdarevića, Isko-raci u prevenciji ovisnosti, te je razgovarala s njim o knjizi samo za Preventeen. Ukoliko volite gledati filmove, tu je za vas i jedna re-cenzija o uzbudljivom trileru Searching. Na-ravno, nismo se zadržali samo na temama

ovisnosti, prevencije ovisnosti i emocional-nih iskustava, nego smo obuhvatili i prilike za mlade, počevši od volontiranja u malim sredinama, građanskih inicijativa, regional-nih debatnih akademija, besplatnih kurse-va, planinarenja, do trčanja i organiziranja vremena. Pisali smo i o mladim poduzetni-cima i aktivistima, pa su tako naši dopisni-ci razgovarali i s osnivačem Muzeja ratnog djetinjstva, Jasminkom Halilovićem, ali i s jednim od dobitnika nagrade za mir u Haa-gu, mladim Nikolasom Rimcem. Kao i obič-no, za vas uvijek imamo i neobične teme, pa se tako u ovom broju nalazi i tekst naše Bratislave koja je razgovarala sa srednjoš-kolcima i srednjoškolkama o njihovim isku-stvima prepisivanja s đonova zbog posti-zanja boljih ocjena na testovima. Tekst je iskren, bez “dlake na jeziku“, te je popraćen i originalnim autorskim fotografijama naše dopisnice. Pisali smo i o neobičnom zani-manju, te razgovarali s internacionalnom majstorkom i profesoricom maske, Zanom Šutrović. Možda ćete zahvaljujući tom tek-stu više razmisliti o značaju maske za glu-mu, film i teatar. U rubrici Kreativa naći ćete i malo kreativnog umora za vaše moždane vijuge, malo poezije dušeka zaglavljenog nasred mora. Čitat ćete i o proslavi 16. go-dišnjice našeg Udruženja NARKO-NE, obilje-žene u Kaknju, što s ponosom predstavlja-mo, jer su u pitanju godine predanog rada, ne samo na Preventeenu, nego i na ostalim projektima NARKO-NE-a, koji su jako bitni za zdravo odrastanje i razvoj potencijala djece i mladih. Potrudili smo se da ovaj broj za vas bude radost zajedno s proljećem i prolaskom moguće sezonske depresije.

Štreberska

Štreberska


Sigurno ste čuli za razne aktivnosti poje-dinih grupa ili udruženja, primijetili ste ih na ulicama grada, u školi, ili ste za njih čuli putem medija, a da li ste se zapitali kako to počinje i ko stoji iza toga? Do građanskih inicijativa dolazi neformal-nim okupljanjem građana koji žele javno djelovati. Građanskim inicijativama mogu se priklju-čiti pojedinci, ali i nevladine organizacije i riječ je prvenstveno o okupljanju radi rje-šavanja nekog konkretnog problema u za-jednici, kao i na nivou cijele države. Problematika koju građanske inicijative obrađuju je raznolika, od komunalnih pi-tanja, zaštite životne sredine, socijalnih pi-tanja, odnosno sve što zainteresovanu ka-tegoriju muči. Neke od poznatih inicijativa koje su još aktuelne u Bosni i Hercegovini su: Pravda za Davida, Naša škola, I kopija vrijedi, Zaustavite iseljavanje građana itd.Kroz lokalne organizacije u Gradačcu imao sam priliku upoznati se s nekim građan-skim inicijativama, a i sâm sam pokrenuo neke od njih. Da bi se inicijativa formirala

Mladalačka furka za bolju budućnost

potrebno je da se okupi kritična masa lju-di sa zajedničkim problemom, tako smo mi u srednjoj školi detektovali problem nedostatka adekvatnog prostora za dru-ženje mladih. U mom gradu, Gradačcu, nema priklad-nog prostora gdje bi se okupljala omladi-na i zajednički djelovala. Prema Zakonu o mladima FBiH, općinske, gradske i kanto-nalne vlasti imaju obavezu osigurati pri-kladan prostor za aktivnosti mladih.Zatim smo taj problem, u februaru 2017. godine, iznijeli predstavnicima lokalne sa-mouprave zaduženim za pitanja mladih. Pošto oni nisu imali konkretno rješenje za osiguranje potrebnih finansijskih sred-stava, uputili su nas na nevladin sektor da pokušamo preko njih doći do rješe-nja, koje bi i njima dobro došlo. Malo smo istražili na internetu i naišli na poziv In-stituta za razvoj mladih KULT za dodjelu granta. Kandidovali smo svoju inicijativu, koja je odobrena, te smo krenuli u realizaci-ju aktivnosti. Projekt Omladinskog trening centra započet je još 2014. godine, tada je podignut temelj i tu je sve stalo. Od tada niko se konkretno nije pozabavio ovim pi-tanjem, jer tadašnjoj vlasti to nije bilo u interesu. Naravno, nismo mogli sami krenuti u ovu proceduru bez mentorstva predsjedni-ka Vijeća mladih općine Gradačac, Mire-la Bijedića. Mirel nam je u mnogim stva-rima pomogao i da nije bilo njega, danas

Ammar Grabić, Gradačac, učenik gimnazije Mustafa Novalić u

Gradačcu

Štreberska

Štreberska


ne bi bio sazidan prvi sprat našeg budu-ćeg okupljališta. Iako smo iskoristili sva sredstva od KULT-a, naša potraga za no-vim donatorom nije stala. Općina je uspjela doći u kontakt s UNDP-om i osigurati potrebna sredstva za grad-nju preostalog dijela centra. Vjerujemo da ćemo se za dvije godine moći neometa-no družiti i organizovati razne aktivnosti u našem prostoru, a ne “visiti“ po kafama i gledati odakle je vedro.Dobra ideja gotovo uvijek nađe svoj put ka rješenju, bitno je imati volju i strplje-nje, a ostalo dođe na svoje. Svako može koristiti Google i potražiti listu donatora za dodjelu grantova i popuniti obrazac za podršku, ali ne treba gubiti nadu i ako sti-gne negativan odgovor, jer jedna adresa će upravo biti ta koju tražimo.Uporedo s ovim projektom, stalno smo bili u kontaktu s KULT-om, te su nas po-zvali da budemo dio obuke za mlade li-

dere/liderice: Uči, misli i djeluj – UMiD 11. generacije. Obuka Uči, misli i djeluj zvanično je pri-znati vid neformalnog obrazovanja koji mladima pruža mogućnost sticanja razli-čitih kompetencija koje će ih učiniti kon-kurentnim na tržištu rada. Program se sastoji od seminara, praktič-nih vježbi i volonterskog rada. UMiD obu-ka traje godinu dana, a učesnici obuke (omladinski lideri/liderice) tokom nje-nog trajanja aktivno učestvuju u realizaci-ji građanskih inicijativa u svojim lokalnim zajednicama. U okviru inicijative, polaznici se uglav-nom bave jednom od četiri oblasti: aktiv-no uključivanje mladih u društvene pro-cese, obilježavanje značajnih datuma, ja-čanje ekološke svijesti kod mladih, aktiv-no uključivanje mladih s invaliditetom i neformalno obrazovanje mladih. Inicija-tive su organizovane uz podršku mladih,

Čis

ta o

kolin

a, z

drav

a lo

kaln

a sr

edin

a -

Gra

dača

c

Štreberska

Štreberska


radionice prevencije ovisnosti i promocije zdravih stilova života, na kojima smo slu-šali, između ostalog, o različitim životnim pričama i izazovima na koje su učesnici nailazili. Druga aktivnost je bila postavlja-nje ploča sa slikama koje upućuju na pre-venciju ovisnosti, te postavljanje infopul-ta gdje su se građani mogli informisati i ugrabiti poneki savjet. Treća aktivnost, nama u timu najvažnija, jeste ulična trka pod nazivom Trkom do zdravlja. Ova trka je okupila ukupno oko stotinu osoba, uzrasta od tri do 50 godi-na. Gledati dječicu kako trče kroz cilj tako ponosna i nasmijana, toliko mladih osoba koje žele živjeti zdravo i reći NE ovisnosti-ma je nešto što je mene lično tako osna-žilo i dalo mi nadu da u našim gradovima stvarno odrastaju djeca koja će sutra vo-diti zdrave živote i biti snažna da se odu-pru izazovima koje nosi svijet... Iz najzapadnijeg dijela naše domovine dolazi nam Ines Bezdrob s veoma intere-santnom inicijativom:U sklopu LGI radili smo projekt MUF – Mladi u fokusu, a obradili smo teme po-put aktivizma, liderstva, politike mladih, lobiranja i mnogih drugih. Kako je taj seminar za mnoge od njih predstavljao neko novo iskustvo i bio okruženje u kojem su se prvi put našli, vri-jedi ista stvar i za nas amaterske trenere. Dosta stvari su oni naučili od nas, ali i mi od njih, te smo samim tim obogatili svoj spektar iskustava koja će nam svima uve-liko koristiti. Zahvalni smo KULT-u na ukazanom povje-renju, ali i strpljenju, jer smo tim koji se u realizaciji projekta susreo s nekoliko pro-blema i u odrađivanju nekih obaveza ka-snio, te se nadamo da je ovo samo po-četak!Berina Bulatović se bavila problemima osoba s invaliditetom, te pokušala barem nakratko staviti nas u njihovu kožu:

omladinskih organizacija, lokalnih uprava iz Bosne i Hercegovine, kao i učesnika i učesnica ranije održanih Uči, misli i dje-luj obuka.Ukupno 26 mladih ljudi iz cijele BiH oku-pilo se u maju prošle godine u Obrazov-no-razonodnom centru SPAJALICA na Ilidži. Krenuli smo u ovu avanturu, koja se sasto-jala od dva modula, ljetne škole, testiranja i dodjele certifikata. Ova obuka je stvorila nevjerovatne prilike i divna poznanstva, ali je iznjedrila i dobre inicijative. Donosim vam pozitivne priče i priče o promjenama koje su se desile u Tuzli, Sa-rajevu, Bihaću, Maglaju, Brezi i Gradačcu. Tako nam je Almedin Beganović iz Tuzle objasnio svoju inicijativu, koja ima za cilj zapošljavanje mladih i promociju nefor-malnog obrazovanja:Projektom smo imali predviđen niz ak-tivnosti koje su za cilj imale promociju IT sektora među mladima, kao i edukaciju preko 50 mladih o tri ključna aspekta IT sektora: proceduralno programiranje/C++, mašinsko programiranje/Arduino, razvija-nje mobilnih aplikacija/MIT app Inventor. Sve te aktivnosti vodile su do posljednje, koja je bila ključna za naš projekt, a to je bilo otvaranje drugog Makerspacea u Bosni i Hercegovini, po kojem projekt i nosi naziv. Koncept Makerspacea podrazumijeva je-dan kolaborativni prostor otvoren za sve mlade ljude koji dolaze s idejom za neku inovaciju, taj prostor im omogućava pri-stup opremi i mentorsku podršku u razvi-janju te ideje u uspješni StartUp.Merima Šabanović iz Breze sa svojom grupom pokušala je zbližiti mlade iz svo-je zajednice i Maglaja projektom Zdrav na kvadrat, koji se bavi promocijom zdravog načina života:Naš projekt se sastojao iz tri aktivnosti, koje su se realizovale pojedinačno u oba grada. Prva aktivnost bile su interaktivne

Štreberska

Štreberska


Kao i za sve UMiD-ovce, sprovođenje prvog projekta za moj tim i mene bilo je ogro-mno iskustvo koje je promijenilo komple-tan način razmišljanja o najsitnijim stva-rima s kojima se susrećemo u toku dana. Shvatiš da postoji i druga strana medalje. Počneš se stavljati u cipele drugih ljudi. Naučiš kako je teško organizirati nešto da bi korisnicima i javnosti ispunilo očekiva-nja i samim tim svaki sljedeći događaj na kojem prisustvuješ sagledaš s te druge strane i počneš više cijeniti ljude koji ga organizuju. Projekt Ruku pod ruku, koji je imao za cilj podići svijest o ulozi slijepih i slabovid-nih osoba u društvu, pomogao je mom vrijednom timu, meni i svim ljudima koji su svojim volonterizmom doprinijeli nje-govoj realizaciji, da shvatimo kako za gle-danje i razmišljanje izvan kutije nisu bit-

ne oči, nego ono što imamo u svojoj glavi. Tu se nalaze jedine prepreke i te prepre-ke sami sebi, ili postavljamo, ili razmiče-mo. Zahvalni smo Institutu za razvoj mla-dih KULT na prilici da naučimo ovo, kao i Udruženju Srce puno osmjeha na nese-bičnom zalaganju i savjetima tokom čita-vog projekta.Moju inicijativu, pod nazivom Čista oko-lina, zdrava lokalna sredina! podržalo je Udruženje KULT Gradačac, a zamišljena je u tri faze. Prve dvije faze desile su se na područ-ju jezera Vidara, Popovače, a podrazu-mijevale su čišćenje ovih područja i sad-nju voćki oko Omladinskog centra. Nakon toga rađene su edukativne radionice za srednjoškolce pod nazivom Čovjek – fak-tor i meta zagađenja životne sredine. Da nije bilo UMiD-a vjerovatno bih to vrije-

Mak

ersp

ace,

Tuz

la

Štreberska

Štreberska


me proveo u kući i “kukao“ o današnjoj situaciji. Zajedno smo uspjeli osvijestiti, ne samo mlade ljude, nego i starije, o problemu u našoj zajednici, a to je zagađena čovjeko-va okolina. Iako to izgleda na globalnom nivou malo, za našu planetu je to itekako veliko, jer ko će nam pomoći i ispraviti učinjene greš-ke, nego mi? Nakon organizovanog masovnog čišćenja jezera, sadnje voćki i edukovanja mladih, mogu s ponosom reći da sam izašao iz svoje “zone komfora“ i da će mi ovaj pe-riod života uvijek ostati urezan u srcu, jer da njega nije bilo, ne bih promijenio gle-dište na određene stvari.

Iako je ovaj projekt formalno završen, na ovome nećemo stati i nastavit ćemo aktiv-nosti u oblasti zaštite čovjekove okoline.S pravom se od građanskih inicijativa mnogo očekuje, jer je to jedan od važnih nestranačkih načina okupljanja građana oko raznih ideja. Baš zbog toga što su nestranački, privla-če politički neobojene građane koji su za-sićeni politikantstvom, koje je prisutno u svakom segmentu našeg društva. Zato se ne trebamo ustručavati i zaobila-ziti neke inicijative koje se i nas tiču, nego se trebamo priključiti, reći ono što ima-mo i zajedno pronalaziti rješenja za do-brobit svih.

Ruk

u po

d ru

ku, S

araj

evo

Štreberska

Štreberska


Vječni san ili nešto više – DP/DR

Ustaneš jedno jutro i nisi siguran jesi li ustao. Možda je alarm zvonio glasnije nego inače, možda si legao kasnije nego što si trebao, pa onako napola otvoriš oči, a vid ti mutan, protegneš ruke, a one utr-nule, lagane, možda upravo kontra – pre-teške. Kao da nisu tvoje, pa ti treba mi-nuta da shvatiš da jesu, i da nije san, i da moraš da kreneš ponovo u život. Možda ti se desi nešto što nisi mogao za-misliti da će ti se ikad desiti, možda dobi-ješ na bingu ili te simpatija pozove van, pa se štipaš – da vidiš je l’ sanjaš. Možda si upravo preživio veliku nesreću ili tragedi-ju, pa poželiš da sanjaš. Možda si se upla-šio, pa ne možeš shvatiti šta se dešava. Sasvim normalna pojava, pojava dereali-zacije, pojava depersonalizacije. Ne znaš ni ko si, ni gdje si, ni zašto si tu ili kako si tu dospio, ni šta se dešava – ali hajde, proći će, trenutak, svima se dešava. Ali, šta je s onima kojima ne prođe? Šta je s onim ljudima koji, odjednom, dok stoje u redu na kasi, dobiju zamagljen vid? Koji sjede za ručkom s porodicom i pitaju se da li su stvarno tu? Koji gledaju sebe u ogledalu i čekaju da se osoba u ogledalu pomakne,

Emina Sarajlić, Vareš, studentica Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta u

Sarajevu

jer to nisu oni? Šta je s onima koji se ni-kada ne probude? Ne, ti ljudi najvjerovat-nije nisu ni u kakvoj komi, nisu ni pijani, ni pod uticajem neke supstance – ti ljudi najvjerovatnije imaju depersonalizaciju/derealizaciju, ili skraćeno DP/DR. Tako se desilo i meni, prvog aprila 2016. godine. Rekao bi čovjek da je ovo najbru-talnija prvoaprilska šala, ali je, ustvari, šale bilo preko glave. Dugo prije toga sam se borila s anksioznim epizodama, opse-sivnim mislima, osipom i paničnim napa-dima, živjela u strahu od življenja, ali to je sve bilo periodično, uspijevala sam da se borim s time, ili sam barem mislila da jesam. Nakupljao se stres, od upisivanja na fakultet, pisanja maturskog rada, pro-blema kući, trauma od zdravstvenih pro-blema, novi dečec, nova društva, ali – do-bro sam ja, zaista. I tako, jedan preforsi-ran izlaz, jedna suvišna čaša i jedna zadi-mljena prostorija prezasićena dobro po-znatim slatkastim mirisom rezultirali su paničnim napadom, koji je trajao satima, praćen nesvjesticom, strahom, drhtanjem, osjećajem hladnoće, ubrzanim pulsom, povraćanjem i onim što su ljudi vjerovat-no nekada nazivali slom živaca. Nisam željela da vjerujem da sam se do te mjere stjerala u ćošak, nisam željela da vjerujem da se to stvarno dešava. Pa, opet, borba u mislima, proći će – uvijek prođe, ni prvi, ni posljednji. Premorena i još ne-sigurna na sopstvenim nogama došlepah se do kuće, legoh da spavam, odspavah punih 16 sati i to će biti posljednji put da sam spavala u dugo vremena.

Štreberska

Štreberska


Kada sam se digla na noge u četiri sata popodne, nisam bila sigurna da li sam za-ista ustala. Mislila sam da sam još umor-na, ali to nije bilo moguće, s obzirom na to koliko sam spavala. Ubrzo sam shvatila da nemam apetita kada ona pržena koba-sica i krompir na stolu nisu imali nikakvog ukusa, a izgledali su onako pljosnato, ne-stvarno, kao da su nacrtani. Brzo se vrati onaj osjećaj panike i tjeskobe, ta da li ja stvarno ovo sanjam? Tada je počeo mje-sec koji je prošao ne u življenju, nego pre-življavanju, čekanju novog jutra da svane, samo da jedva čekam da bi dan prošao. A onda sam imala tu sreću da se ispovje-dim jednoj djevojci koja mi je rekla koliko dugo već ona ima osjećaj da lebdi – koja je željela da mi kaže da nisam sama. I tu noć sam prvi put zaspala. Osjećala sam se ponovo sigurno, jer sam konačno sa-znala da nisam sama. Proći će još godi-na dok ne čujem prvo stručno mišljenje i prije nego što ovo lebdenje i sanjanje ne dobiju svoje ime, ali sam shvatila u tom trenutku da je neophodno da znamo da nismo sami. Upravo zato pišem ovaj članak, i dijelim s vama svoje iskustvo i iskustvo ljudi iz ra-znih dijelova svijeta. O depersonalizaciji/derealizaciji se malo zna, jer su tek u posljednje dvije-tri de-cenije liječnici i psihoterapeuti počeli uvi-đati koliko ljudima u svakodnevnici sme-ta ovaj fenomen, te je istraživanje o tome zapravo još u početnoj fazi. Na prostoru Balkana mnogi nisu još ni upoznati s ovim terminom. Depersonalizacija/derealizacija se može javljati pojedinačno, ali najčešće se jedno ne javlja bez drugog. Depersonalizacija je nesigurnost u egzistenciju samoga sebe, koja, kao i derealizacija, podrazumijeva mnoge varijante: osjećaj da smo roboti, da ne kontrolišemo svoje misli i osjećaje, da gubimo svoju ličnost, da smo na auto-pilotu, da nismo sigurni da li imamo kon-

trolu nad svojim pokretima, neprepozna-vanje svog odraza u ogledalu, “otupljenje“ sopstvenih čula, hladnoća, nesigurnost u sopstvene postupke. Derealizacija se odnosi na osjećaj nestvar-nosti okoline – vrijeme koje teče prespo-ro ili prebrzo, okolina koja je odjednom nepoznata, mutan pogled, dvodimenzio-nalan pogled na svijet, prigušeni zvukovi, slike, mirisi. A oboje su praćeni opsesivnim mislima i visokim nivoom anksioznosti, te se osje-ćate kao da sanjate, da ste pijani, lebdi-te, da ste pod vodom, u balonu, te, sve u svemu – osjećate kao da život kao takav nije stvaran. Um mi se konstantno čini tup. – Endž, (49), AustralijaKao duh, kao da ne postojim. – Sani, (26), SrbijaOkolina i ljudi su poznati, znaš gdje si i što si, a opet je sve nekako čudno, kroz maglu, tu si, a nisi. – Mirta, (34), HrvatskaNeki ljudi povremeno iz neobjašnjivih ra-zloga dobivaju epizode DP/DR-a, ali samo pojedinim to remeti svakodnevnicu, te izaziva strah i tjeskobu. Kod nekih se javlja mnogo češće, a kod nekog jednom poč-ne i više-manje ne prestaje, samo je jače/slabije. Bila sam u učionici u školi, zamantalo mi se i nikada više nisam bila ista. – Endž, (49), AustralijaNisam sigurna [kako je počelo]. Cijeli moj život moje misli bi prošetale i zaboravljala bih stvari, ali sam to pripisivala drogama i pijenju. A onda se počelo dešavati i kada sam trijezna... – Niki, (35), SADJedan dan sam se užasno umorio i nije nikada prošlo. Odbili su me na faksu, iz-gubio sam djevojku, duvao travu... – Jerry, (38), SADI onda počinje strah – da imate tumor na mozgu, da umirete, da ste pošizili, da je

Štreberska

Štreberska


napravimo nešto prije nego što promisli-mo o tome, bez pretjeranog uključivanja u potpunosti u okolni svijet, a onda da se zapitamo – šta se ovo desilo?!Ponekad, uslijed određenih životnih okol-nosti u kojim smo se našli, naše tijelo po-stane osjetljivije na reakcije u nama ili oko nas, bilo postepeno, ili zbog nečeg što se desilo iznenada, što nas je poljuljalo. Naš mozak onda prestane da razaznaje kada smo zaista u opasnosti, a kada se oko nas samo dešava nešto slično kao kada smo bili u opasnosti. Depersonalizacija/dere-alizacija nastaje zbog mnogih razloga, od preosjetljivosti uslijed duge borbe s opse-sivno-kompulzivnim poremećajem, anksi-oznošću i panikom, od trauma iz djetinj-stva, toksične ili opasne okoline, šokan-tnog iskustva kojeg možda prati i posttra-umatski stresni poremećaj, loše reakcije

to Božija kazna čak. Ako ste se pronašli u ovome što sam do sada napisala, a niste čuli za depersonalizaciju/derealizaciju, vjerovatno ćete osjetiti olakšanje, jer ko-načno – ono što osjećate ima ime i sa-znali ste da niste sami. A, potom, slijedi šok – pa ja imam dijagnozu! Da li će ikada proći? Da li je moguće da prođe? Da li sli-jede terapije, psihijatri, koliko je to opa-sno, da li će se razvijati? Opasno je koli-ko mu dozvolimo da bude. Činjenica je da je DP/DR stanje koje je prirodna tjelesna reakcija koju svako ima, tzv. “fight or fli-ght response“ – stanje u koje mozak uđe kada smo zbunjeni, u šoku, strahu ili u nevjerici. Kada tek izađemo iz stanja spa-vanja, kada proživimo određenu traumu, kada nas nešto “uhvati na prepad“. Naj-češći popratni osjećaji su strah, konfuzija i panika, mozak razdvoji impulse i više ne radi sinhronizovano, tjerajući nas da prvo

Wat

er’s

Em

otio

nal S

way

wit

h Er

ic Z

ener

Štreberska

Štreberska


na alkohol ili THC, ili pretjeranog analizi-ranja. Ponekad su za to zaslužne i fizičke bolesti, nizak nivo šećera ili željeza u krvi, nizak ili visok pritisak, glavobolje, epilep-sija i druge izlječive ili neizlječive bolesti. Ovisno od uzroka, postoji mnogo okidača za novu epizodu depersonalizacije/dere-alizacije nakon one prve koja nas je pre-stravila i okupirala: gužve, glasan zvuk, mi-ris marihuane, okus alkoholnog pića, hla-dan dodir, mutan vid, hladno i jako svje-tlo, hladnoća uopšte – bilo šta što nas i najmanje podsjeti na epizodu DP/DR-a, može izazvati novu. Za sada, jedini efikasan način za izlaženje iz toga stanja je upravo skretanje misli – neobraćanje pažnje. Budući da se deper-sonalizacija/derealizacija javlja na sličan način na koji se javlja PTSP, ili ga prati, i najčešće za sobom povlači druge smetnje, poput anksioznosti ili opsesivno-kompul-zivnih tendencija, DP/DR se ne javlja kao primarna bolest, nego kao popratni simp-tom. Stoga, jedini način da se DP/DR liječi jeste da se liječi strah od njega. Opsesiv-ne misli, ali i druge psihičke i fizičke smet-nje upravo proizilaze iz DP/DR-a. Osim direktnog rada na suočavanju s ovim poremećajem, ili skretanja opsesivnih mi-sli, radi se, dakle, na uzročniku – što god on bio, bio psihički ili fizički, morate ga ot-kriti zajedno sa svojim liječnikom ili tera-peutom. Možda možete sami pretpostavi-ti šta vam se dešava, ali da biste efikasno radili na rješenju veoma je bitno stručno mišljenje, jer ako je uzrok nešto fizičko, ili neki drugi psihički poremećaj, koji izmiče kontroli, terapija medikamentima je mož-da nužna. U suprotnom, DP/DR je vječna napetost. Budući da je, dakle, uzročnik naj-češće stres, joga i tjelesna aktivnost su od-lični načini za rješavanje osjećaja deperso-nalizacije i derealizacije. Jogom i medita-cijom učite tijelo da se smiruje, a fizičkom aktivnošću izbacujete višak stresa iz sebe i dajete mozgu priliku da ponovno poveže

neurone. Zdrava i uravnotežena ishrana je, takođe, ključna za stvaranje hormona sre-će i reduciranje stresa. Ležanje u krevetu i preživljavanje neće pomoći, iako je to po-nekad sve što želimo raditi.Pomažu uglavnom blaga muzika, manje nerviranja i prihvatanje situacije. – Sani, (26), SrbijaTrening, zdrava prehrana, dobar san, smijeh, sunčane naočale. – Daniel, (21), HrvatskaVježbanje koncentracije. – Dilija, (20), Švaj-carskaPa, da odgovorimo na ono glavno pita-nje – tehnički, ništa vam se neće desiti od DP/DR-a, nećete poluditi, depersonaliza-cija/derealizacija neće se razviti u šizo-freniju, “alchajmera“, niti u bilo što dru-go – ali način na koji se nosite s tim može izazvati hipohondriju ili depresiju, izaziva-ti strah i stres, te vam može remetiti sva-kodnevnicu do te mjere da ne znate nor-malno funkcionisati, niti se opustiti i pre-pustiti samome življenju. Stoga je veoma bitno na vrijeme prepoznati mogućnost da je stanje u kojem ste se našli proizaš-lo od DP/DR-a, te potražiti pomoć. Razgo-vor sa psihologom nije bauk – iako se to tako percipira na našim balkanskim pro-storima. Psiholog ne propisuje terapije i ne ide u ekstreme. Psihoterapeut vam, tako-đer, može pomoći da nađete tehnike koji-ma ćete se smirivati i opuštati um i tijelo. Psihijatar je onaj kome vas vaš terapeut šalje ukoliko je potrebna evaluacija za lije-čenje medikamentima – a i onda, to što ste potražili pomoć i dobili terapiju, ne znači da ste ludi. Je li bolje da pijete tablete, ili da se osjećate tako kako se osjećate – zau-vijek? Nisu ludi oni koji traže pomoć, ali su, dakako, ignoranti oni koji takav čin osuđu-ju. Kada sam upitala ljude koji žive s ovim stanjem šta bi željeli da se promijeni, evo šta su rekli:Možda bi bilo bolje da se narod više infor-miše o svemu, kao i činjenici da psihijatar

Štreberska

Štreberska


ne znači sramota. Bolje spriječiti, nego li-ječiti. – Sani, (26), SrbijaMislim da se na našem području ne radi apsolutno ništa. Pola doktora, kod kojih sam bila, blijedo su me gledali za to što sam im pričala. Prije nego sam pošla kod doktora prvi put, na internetu sam pro-našla što je zapravo moje stanje. Bilo bi super da postoje neke grupne psihotera-pije za taj poremećaj. Bar to za početak... - Mirta, (34), HrvatskaViše temeljitog istraživanja o ovoj temi, da možemo naučiti više o tome zašto se ovo tačno dešava i da dobijemo moguć-nost da ga se zasigurno riješimo – Endž, (49), AustralijaMoguće je “izliječiti“ depersonalizaciju/de-realizaciju, to jeste – doći do tačke kada nam više ne smeta, kao što je to bilo prije nego što smo ga prvi put primijetili. Potreb-

no je samo ne gubiti volju i biti konzisten-tan u mijenjaju načina razmišljanja i načina života. Kao i mnoge druge psihofizičke sen-zacije, DP/DR se često javlja kao konačna opomena da nam nešto definitivno smeta i da je vrijeme da se napravi promjena.Ovo stanje je dokaz da nešto u životu radiš pogrešno ili si radio/radila, rješavanjem tih stvari se izlazi iz ovoga. I najbitnije, živjeti u momentu, biti prisutan. – Sani, (26), SrbijaA, ako nemate iskustvo s ovim stanjem, nego ste trenutno stigli do ove tačke u članku iz znatiželje i imate poznanika koji se nosi s ovim, ili nakon svega ovoga – mi-slite da neko vama blizak ovo ima, nemoj-te ga odbaciti ili reći mu da je “sve u gla-vi“, iako jeste, jer kada se čini toliko stvar-no može pojačati nesigurnost u sopstven razum. Najbolje što možete uraditi jeste da ne osuđujete i samo budete tu, prisut-ni i svjesni.

Ren

e M

agri

tte,

La

Dec

alco

man

ie, 1

966

Štreberska

Štreberska


Kada su moji prijatelji saznali, odjednom sam izgubila mnogo meni bliskih ljudi. Govorili su mi da sam skrenula s uma. – Niki, (35), SADAko ovaj članak na kraju bilo kome po-mogne da potraži pomoć koja mu je po-trebna, da skupi hrabrost i podijeli s vo-ljenim osobama ono što ga muči, da osje-ti olakšanje i, prije svega – da sazna da nije sam, ja sam svoj cilj postigla i skrati-la mnoge muke koje sam ja morala proći, jer su ovakve teme u našoj konzervativ-noj sredini sklonoj osuđivanju često tabu. Nećete vjerovati, ali situacija u svijetu, ta-kođe, nije mnogo bolja, postoji samo jed-na klinika koja se bavi isključivo istraživa-njem disocijativnih poremećaja, iako se smatra da se svaki deseti čovjek bori s ne-kim smetnjama povezanim s njima. Premda se smatra da u Sjedinjenim Američkim Dr-žavama i Velikoj Britaniji jedna od 50 oso-ba ima hronični DP/DR, ni kod njih stanje nije mnogo drugačije. Tako se režiser i pi-sac Šon O’Konor iz Irske našao u ćorsokaku nakon duge borbe s anksioznošću i napadi-ma panike, sve do jedne noći 2005. godine, kada je imao najjači: Sjedio sam i gledao TV sam i udario me iznenada i niotkud. Bilo je strašno. Kada je napad prošao, osjećao sam se čudno, lelujavo, odsječeno od stvarnosti. Pokušao sam da odspavam, ali kada sam ustao osjećao sam se isto. Prošle su sedmi-ce, a onda mjeseci, u konstantnom strahu, ludim mislima i brizi da ću skrenuti s uma, ili da ne mogu da se otrijeznim. Uskoro ću saznati da sam razvio hronični DP/DR. Proš-lo je dvije godine dok se nisam oporavio. Morao sam prestati raditi, pauzirati karijeru, odseliti se kući, moj život je stao. Sljedeće dvije godine, Šon je počeo da radi na sebi i kroz mnogo različitih pristupa us-pio je da se dobro informiše o ovome sta-nju. Nakon što je sam prošao kroz proces oporavka, odlučio je da sve iznese u knjizi za koju on misli da bi mogla pomoći ne-kome da izbjegne patnju prilikom prvog

susreta sa DP/DR-om – Depersonalizejšn menjual ili Uputstvo za depersonalizaciju. Počelo je kao audio knjiga, a zatim je na-stala serija knjiga, forum i niz kratkih fil-mova, od kojih je jedan Disapir (Nestaja-nje). Na pitanje šta je ono što je pokrenulo njegov oporavak, Šon kaže: Veliko otkriće mi je bilo da DP/DR varira. Imaš dobre i loše dane i imaš stvari koje radiš koje ga popravljaju ili remete. Kada sam to shva-tio, znao sam da se mogu potpuno opora-viti, jer ako nešto možeš smanjiti 5, 10, 15%, možeš i 100%. Nije to organska bolest moz-ga poput demencije ili šizofrenije. Bitno je sjetiti se da je ovo prirodan način samood-brane. Treba da te sačuva od traume, a ne da je prouzroči. Koliko god može da bude strašno, ne može vam više nauditi. Iznena-đujuće je saznati da je DP/DR programiran da se brzo pojavi, i brzo i ode – dokle god ima opasnosti. Postaje poremećaj kada ljudi izdvoje taj simptom. Ljudi koji misle da se ne mogu otrijezniti nakon lošeg tri-pa ili, kao ja, da će poludjeti nakon dobrog paničnog napada. Stvara začarani krug brige i disocijacije zbog kojeg se osjećaji zadržavaju duže nego što trebaju. Šonova djela možete naći na www.dpmanual.comNa kraju, ako imate ili ste imali problema s depersonalizacijom/derealizacijom i misli-te da će vam razgovor s onima sličnim vama pomoći, ili mislite da vi možete pomoći ne-kome – priključite se Fejsbuk grupi: www.fa-cebook.com/groups/podrska.dpdr/ Ponekad, sam razgovor i šala o vječ-nom sanjanju smanjuju doživljaj ovo-ga kao nečeg vanzemaljskog i strašnog. Zapamtite, i u ovom usamljenom svijetu sanjarenja i lebdenja u balonu, uvijek ima neko ko vam može pomoći da se vratite na tlo, samo se nemojte plašiti da pruži-te ruku.

Štreberska

Štreberska


Balkanska debatna

akademijaReportaža s prve Balkanske debatne akademije, susreta debatanata iz balkanskih zemalja, održane u Skoplju, Republika Sjeverna Makedonija

Omer Muminović, Teočak, učenik Behram-begove medrese

u Tuzli

Zamislite ambiciozne, motivirane, sretne i nasmijane mlade ljude na jednom mjestu. To nije baš toliko teško, ali mi na takve mi-sli možda u našoj lijepoj domovini i nismo navikli. Međutim, ja u to odbijam vjerovati, jer sam upravo na takvom jednom mjestu gdje su se okupili sretni i nasmijani mladi ljudi lično prisustvovao. U periodu od 13. do 18. novembra u Skoplju, Republika Sje-verna Makedonija, održana je Balkanska debatna akademija, namijenjena učeni-cima srednjih škola iz Bosne i Hercego-vine, Srbije, Kosova i Sjeverne Makedoni-je. S dosta zanimljivog sadržaja, prilika za učenje i upoznavanje, razmjenu iskusta-va i mišljenja, Akademija je bila pun po-godak. Uz koordinaciju i saradnju debat-nih organizacija iz navedenih zemalja te uz pomoć RYCO (Regional Youth Coopera-tion Office) ureda sve je bilo organizirano na zavidnom nivou. Pored učenja i stica-nja novih znanja, imali smo priliku i ra-zgledati glavni grad Skoplje, prelijep spoj antičke arhitekture s prizvukom socijali-stičkog režima bivše Jugoslavije. Grad mi se veoma dopao i vjerujem da bih, kada

bih opet imao priliku da ga posjetim, bez sumnje to i učinio. Moj put je započeo u nedjelju, 12. novem-bra. Zajedno s ostalih osam učesnika, u pratnji jednog profesora, iz Bosne smo krenuli u nedjelju u 22 sata, a stigli na-rednog dana oko 11 sati prijepodne. Iako je putovanje bilo naporno, možemo reći da smo relativno brzo stigli. Nakon toga, smjestili smo se u Urban hostelu i kre-nuli u pohod istraživanja Skoplja. Zadr-žali smo se više od pola dana. Dok smo se vratili u hostel, on je već bio ispunjen učesnicima iz ostalih zemalja. I ovdje za-počinje naša priča koja se zove Balkanska debatna akademija. Mali hostel u nared-nom periodu će postati naš drugi dom i u njemu ćemo ostaviti naše uspomene ko-jih ćemo se zauvijek sjećati.Svečano otvaranje bilo je sutradan u Gradskoj vijećnici, gdje će se održati i fi-nale Debatnog turnira. Po završetku na-šeg zajedničkog upoznavanja, naredna tri dana proveli smo pohađajući Balkansku debatnu akademiju, gdje smo učili o zna-

Štreberska

Štreberska


čaju debate, argumentaciji, demokratiji, ekonomiji, javnom govoru, kao i o zajed-ničkoj historiji balkanskih zemalja i važ-nosti spomenika iz poslijeratne Jugoslavi-je u današnjem vremenu. Učili smo o zajedništvu i saradnji, novim prilikama i mogućnostima koje nam se nude u budućnosti.A onda, nakon tri dana napornog, ali i za-bavnog učenja, pristupili smo Debatnom turniru u kojem smo podijeljeni u 12 eki-pa po tri člana. Zajedničkom saradnjom trudili smo se da postignemo što bolji uspjeh. Timovi su bili miješani, to jeste činili su ga učesnici iz različitih zemalja, što nam je dalo priliku da se međusobno još bo-lje upoznamo i steknemo nove prijatelje. Imao sam priliku da budem u timu sa Si-monom Zlatanovom iz Sjeverne Makedo-nije i Mihailom Babićem iz Srbije. Brzo

smo se upoznali i krenuli raditi na našim pripremama. Na kraju, nakon sedam run-di u kojima smo ostvarili sedam pobjeda, ponijeli smo titulu Balkanskih debatnih prvaka i zlatnu medalju donijeli u svoje domovine. Simona u Sjevernu Makedoni-ju, Mihailo u Srbiju i ja u Bosnu i Herce-govinu. Bili smo preponosni na nas i na uspjeh koji smo ostvarili. U tome je i naj-veće bogatstvo koje je nadam se ova Aka-demija uspjela iznjedriti. Zajedništvo i sa-radnju i ništa što je suprotno od toga.Svoja iskustva podijelili su i učesnici, iz-među ostalih i Jon s Kosova:Balkanska debatna akademija je bilo jed-no od najboljih iskustava koje sam doži-vio. Okupljanjem učenika iz zemalja Za-padnog Balkana kroz trening i debatni turnir koji je bio namijenjen poboljšanju debatne sposobnosti napravio je veliku korist na kulturnom polju, šaljući poruku

Bal

kans

ka d

ebat

na a

kade

mija

Štreberska

Štreberska


da prošlost ne definira našu budućnost i da zajednički napredak može biti ostva-ren saradnjom i dijalogom.O predavačima s Akademije, druženju i samom odnosu prema učesnicima nešto više je rekao Mihailo iz Srbije:Mislim da je tretman učesnika bio super i da su se svi vrhunski brinuli o nama. Pre-davanja su bila stvarno fantastična i baš sam puno novih stvari naučio, predava-či su bili komunikativni i imali smo do-sta proba na predavanjima kako bismo se spremili za debatni turnir. Društvo je bilo fenomenalno i svi su se su-per slagali, nije bilo nikakvih tenzija, čak suprotno od toga. Također, on je ponio i titulu najboljeg go-vornika i na tome mu od srca čestitamo. Anastasija iz Bosne i Hercegovine nam je rekla sljedeće:

Pored sticanja znanja o debati, najzani-mljiviji je bio sam kontakt i suradnja s vršnjacima različitih vjera i nacija, te spo-znaja da smo svi zapravo isti i da nam je svima u cilju samo jedno, a to je napredak i bolja budućnost.Prilika za upoznavanje novih osoba i pri-jatelja iz različitih država je nešto što ne dobijaju svi, a o tome nam je nešto više rekao i Vuk iz Srbije:Tokom participacije na Balkanskoj debat-noj akademiji, imao sam priliku da upo-znam ljude iz različitih država u regio-nu, priliku koju ne dobijaju svi. Kroz broj-na predavanja, naučio sam, pored načina debatovanja i nove termine iz demokra-tije, ekonomije, ali i istorije regiona u ce-losti. I debatni turnir je bio odlično organizovan s temom koja je promovisala pomirenje država u regionu.

Bal

kans

ka d

ebat

na a

kade

mija

Štreberska

Štreberska


Da smo se svi povezali kao jedna velika porodica, potvrdila nam je i Ana iz Sjever-ne Makedonije:Nisam nikada do sada bila dio veće fami-lije nego one koja se zvala Balkanska de-batna akademija. Veoma mi je drago što je moj esej bio izabran među najboljima. Bilo je to šest dana edukacije, učenja na zanimljive načine, smijeha, zabave, pošto-vanja ostalih i upoznavanja samih uče-snika. Pronašli smo da je mladost vjera koja nas spaja i da budućnost pripada mladima i svima nama zajedno.

***Na kraju, reći ću i svoje mišljenje, a ono se ne razlikuje puno od ostalih. Ne može

se ni razlikovati, jer smo svi ponijeli preli-jepa iskustva s Balkanske debatne akade-mije. Balkanska debatna akademija je bila najbolje iskustvo koje sam do sada imao. Definitivno ću Skoplje i učešće na Akade-miji pamtiti cijelog života. Najviše od sve-ga su me se dojmili saradnja i druženje svih učesnika. Zaista smo pokazali jedno zajedništvo ko-jeg nam više treba. Bili smo poput jedne porodice. Vedri, nasmijani i uvijek spre-mni dati sve od sebe da usvojimo nove informacije koje su nam naši treneri pru-žali tokom svakog dana Akademije. Do nekog narednog sličnog druženja, us-pomene će ostati da pričaju najljepše priče o prelijepom iskustvu kojeg će svi učesni-ci pamtiti i sjećati ga se još dugo vremena.

Bal

kans

ka d

ebat

na a

kade

mija

Štreberska Time Out

Time Out


Đonići

Ne postoji nikakva legenda o đonićima pa ćemo je zato izmisliti. U davna vremena, Atena, grčka boginja mudrosti imala je je-dan važan kontrolni rad iz fizike, ali pošto se u međuvremenu bavila izgradnjom brodo-va, nije stigla naučiti definicije zakona. Po-kušavala je, ali joj nije nikako moglo ući u glavu to što je čitala, vjerovatno zato što se zakoni uče napamet, a ona nije voljela tako

učiti. Bila je vrijedna i mudra oduvijek, imala je čvrste stavove i skoro sve odlične ocjene. Možda zato što nije dozvolila sebi da do-bije četvorku ukoliko ne bude znala odgo-vor na ovo pitanje, odlučila je napisati prvi, drugi i treći Newtonov zakon na ruci i pre-kriti je svojom svilenom haljinom dugih le-lujavih rukava, a kasnije je naknadno obe-ćala sebi da će ih naučiti, jer će joj trebati za posao kojim se bavi. Bila je to završna godina i ona ju je htjela što uspješnije za-vršiti. Pitanja je bilo deset, a deveto pitanje je bilo drugi Newtonov zakon. Ona je odgo-vorila na sva pitanja, samo to deveto je bo-jažljivo prepisivala slovo po slovo i dobila je peticu! Budući da su joj sve zaključene ocjene bile petice, ona je cijelo ljeto pro-vela praveći brodove i crtajući nove skice za nove brodove. Obrazovanje, snovi, ciljevi, nadanja, ambi-cije, želje, podvizi, sve to okupira mladog čovjeka u vremenu u kojem živimo danas, a koje se nije promijenilo toliko u odnosu na prošlost, osim nekih detalja, ali srce i

Bratislava Terzić, diplomirana žurnalistkinja, Kakanj

Elm

a K

ubur

a, K

aže

da li

čno

nije

ovi

sna

o pr

epis

ivan

ju s

đoni

ća, a

li da

tu i

tam

o vo

li po

neka

d pr

epis

ati,

kada

ne

stig

ne n

auči

ti.

Time OutTime Out


dalje isto kuca; pogotovo srca učenika koji su se odlučili na prepisivanje pred kon-trolni rad. Pojavile su se nove tehnike pre-pisivanja, sada samo rijetki pišu po ruka-ma potrebno znanje, to je bilo prvobitno. Sada se piše na manjim papirima koji se mogu sakriti pod rukav, jer kad bi profe-sor posumnjao, mogli bismo taj đonić vrlo lako ostaviti ispod klupe, a kad je napisan na ruci, onda nam ne može niko pomoći. Obično tako i u današnja vremena posto-je osobe koje prepisuju samo onoliko ko-liko ne stignu naučiti. Zabava je definitivno zagarantirana ako prepišete, a ostanete ne-primijećeni i dobijete veću ocjenu. Ne lažete sebe s tim, logično, lažete samo veselu pro-fesoricu ili namrgođenog profesora, ali oni u podsvijesti imaju jednu jedinu misao, a to je da svi prepisuju. I tako je to već riješe-no, oni znaju, a vas ne grize savjest. Utješno zvuči, ali je istinito. Nikad se ne zna ko pre-pisuje na času, jer se to radi spretno i tajno. Na primjer, učenici koji imaju sve odlične

ocjene možda prepisuju. Da li je to baš tako, i kako se, nazovimo ih “varalice“, zaista osje-ćaju i šta misle o prepisivanju, iskustvima, ocjenama, rumenim obrazima, te koliko je to za njih bitno ili nebitno i kad su se prvi put susreli s tom opcijom učenja i još o ko-ječemu reći će nam Elma Kubura, Saša Va-siljević i Senad Omanović, učenici STŠ Ke-mal Kapetanović iz Kaknja.Elma: Prvi put sam se s đonićima susre-la početkom školovanja u osnovnoj školi. Jednom prilikom sam prepisala pola kon-trolnog rada i profesorica mi je već sigur-no znajući da prepisujem došla i uzela đoniće i kontrolni rad, te mi upisala ne-gativnu ocjenu. Samo sam šutjela, spusti-la glavu jer sam znala da će mi samo biti gore ako se budem protivila, te da nisam mogla poreći da sam prepisivala i da su đonići moji. Nakon tog časa, profesorica je bila još bolja prema meni, jer sam pri-znala da sam pogriješila. U razredu jed-ni drugima pomažemo i pokrivamo se, jer

Saša

Vas

iljev

ić, S

mat

ra d

a su

đon

ići n

eizb

ježa

n di

o šk

olov

anja

poj

edin

ca.

Time OutTime Out


smo jako složno odjeljenje i nema izda-jica, na svu sreću, ali u našoj smjeni ima slučajeva kada se “pametnjakovići“ nađu tu i otkriju djecu koja možda nisu stigla ili mogla naučiti određenu lekciju, ili im jed-nostavno ne ide taj predmet. Valjda su-perodlikaši misle da će tako postati još veći u očima profesora, ali nisu svjesni da gube prijatelje. Najbolja ocjena koju sam dobila prepisujući bila je iz biologije, imala sam pored sebe prijateljicu koja je strašno voljela biologiju, ali sam se ipak pripremila s đonićima jer mi je trebalo za prosjek. Bilo je teško prepisati jer sam jako sitno pisala na đonićima, a i profe-sorica nije prestajala hodati i pratiti svaki naš korak. Prema mom mišljenju, prepi-sivanje je normalno iskustvo i mislim da ga je svaki srednjoškolac prošao, a neće priznati. Pa čak su i naši profesori bili u školskim klupama i morali su se snalazi-ti. To je i opasno i zabavno istovremeno i ako neko ne može podnijeti to da je rizik negativna ocjena i više kritiziranja profe-sora prema vašem radu i zahtjevnijih za-dataka prilikom usmenog ocjenjivanja, bolje je da ni ne pokušava to raditi. Iskre-no, volim učiti ali ne mogu zapamtiti sve pojmove ili formule, tako da mi je i pre-pisivanje drago, ali ipak više volim učiti i ne krasti toliko od svog znanja. Čak i svaki kontrolni iz matematike konkretno nisam prepisala, već samo kada su neke formule koje su baš zapetljane i teške za zapam-titi, a sve ostalo što se može naučiti ili iz-vježbati, učim ili vježbam. To može postati ovisnost, pogotovo tako da utiče na nerad djece i da se stalno oslanjaju na prepi-sivanje i gube osjećaj odgovornosti i svi-jest da moraju izvršiti određene obaveze. Mada ja vrlo rado radim i završavam svo-je školske obaveze, te ne bježim od od-govornosti vezanih za svoje obrazovanje i ocjene. U svemu treba imati mjeru, pa i u varanju na testovima. Ako baš nije toliko potrebno, ne treba se oslanjati na to.

Saša: Prepisivanje kojeg se najjasnije sje-ćam datira iz vremena početka srednjoškol-skog obrazovanja. Što se tiče same izrade đonića, ona počinje otkucavanjem materije u nekom od Windowsovih programa do nji-hovog printanja u umanjenoj verziji, nama učenicima poznatijoj kao “đonić format“. Kad je bilo potrebe za prepisivanjem, ma-terija se kristalno jasno vidjela jer je pret-hodno bila printana, te mi se nije nikada događalo da ne vidim šta piše na đoniću zbog napisanih sitnih slova. Iako nisam ni-kad otvoreno priznao da su postojale situa-cije u kojima sam išao linijom manjeg otpo-ra, mislim da su moji roditelji imali na umu da postoji mogućnost ove radnje. Priznajem da sam nekoliko puta bio otkriven od stra-ne profesora. Posljedice koje su me zadesi-le usljed mojih namjera bile su negativna ocjena i crveni obrazi. Prepisivanje defini-tivno ne treba predstavljati vid zabave, ali ima tih situacija kojih se rado sjećam. Što se tiče afiniteta prema prepisivanju i učenju, oni ovise o materiji, kao i samoj pripremi pred ispitivanje. Prepisivanje donosi veliku štetu jer predstavlja plasiranje neusvojenog znanja. Smatram da prepisivanje ne postaje ovisnost koja direktno utiče na svakodnev-no funkcioniranje organizma pojedinca, ali da utiče negativno zato što izlaže pojedin-ca dodatnom stresu i smanjuje mogućnost usvajanja gradiva. Za sebe smatram da ni-sam ovisan o prepisivanju jer prepisivanje uzimam u opticaj samo u trenucima ekstre-mnog nedostatka vremena.Senad: Mislim da su đonići stvar s ko-jom se sreću i s kojom će se uvijek sre-tati školarci, zbog toga što je to način koji ti može pomoći u onim situacijama kada možda nisi imao dovoljno vremena, snage ili koncentracije da nešto naučiš. Đoniće odobravam kada ih i sam koristim. Šalu na stranu, zapravo u potpunosti ih baš i ne odobravam, jer na taj se način učeni-ci navikavaju da varaju, rade loše stvari i tako dalje, ali smatram da je ponekad

Time OutTime Out


uredu malo prepisati i da svaki profesor može “progledati kroz prste“, kada vidi da učenik nije bio u stanju naučiti. Sigurno da će jednim dijelom naštetiti zbog toga što se te stvari ne nauče i nikada ne ostanu zapamćene, to je veliki razlog zbog kojega su đonići štetni. Moji roditelji su me po-nekad čak imali prilike vidjeti dok pravim đoniće i, naravno, posavjetovali me da to ne radim i da to nije dobro, ali jednim di-jelom opet razumiju jer su prošli kroz isto. Moj dan kada se odlučim na prepisiva-

nje, ukoliko je neki važan test, ispunjen je nervozom, strahom i negativnim mislima. Velika je odgovornost prepisati s đonića, treba tu mnogo elemenata, spretnosti, si-gurnosti i jake volje. Đonić je prava mala avantura: razmišljamo kako ćemo to izve-sti, iz kojeg rukava posegnuti za đonićem i zbog toga je prepisivanje pomalo i zabav-no. Jednostavno uzmem makaze, izrežem nekoliko papira i pišem sitno običnom hemijskom olovkom, mada više volim uči-ti, jer učenjem stičem tu ispravnu naviku za radom. Bolje pamtim i siguran sam u sebe kada naučim. Pohvalit ću se, iskreno rečeno, nikada me nisu uhvatili da prepi-sujem, pošto sam malo spretniji, pa baš i nisu mogli, a u mome razredu nema iz-dajica, svi smo složni i uvijek tu jedni za druge ako možemo pomoći. Realno gle-dajući, ništa bitno iz varanja ne naučim, jer više varam sam sebe nego profesora. Samo jednom se dogodilo da nisam mo-gao učiti, bio sam nekako dekoncentriran, umoran i bezvoljan, a sutradan je bio test iz mehanike. Rekao sam samome sebi da ću prepisati samo za dva, da ne bude ne-pošteno i tako sam i uradio, prepisao za dvojku i to je bilo to. S ponosom mogu reći da nisam ovisan o prepisivanju.

***Na pitanje šta misle o drugim vrstama va-ranja, kao na primjer bubicama, slušali-cama, diktiranju preko mobilnog telefona, poručili su da je to već ozbiljan problem, da se ne bi nikada usudili, ali isto tako da ne bi sebe doveli u situaciju da im je to svrha u životu, dobijati bodove varanjem na takav očajan način. Kao što su naglasi-li, prepisuju samo u situacijama kada ne-što nisu stigli naučiti, ali više vole učiti i kvalitetno se obrazovati. Atena, grčka bo-ginja mudrosti će sigurno biti ponosna na njih, gledajući ih kroz biser iz školjke koju je pronašla na putovanju okeanima i mo-rima svojim brodom kojeg je kreirala i na-pravila svojim znanjem.

Senad Omanović, Za đoniće je prvi put čuo nekada u periodu sedmog razreda osnovne škole, kada je prvi put probao taj slatki grijeh zvani đonić. Njegovo prvo prepisivanje je bila njegova velika avan-tura. Bilo je to na času biologije, a pošto, kako kaže, nije bio ljubitelj ćelija, anafaze, profaze i ostalih pojmova iz biologije, od-lučio je sasvim malo prepisati.

Time OutTime Out


Besplatni kursevi u NAHLI

Koja je osnovna misija organizacije NAHLA?Misija nam je osnaživanje žene obrazo-vanjem i kreiranjem poticajnog okružen-ja za lični razvoj i kompetentno učešće u društvenim procesima. Korisnice naših usluga su zaposlene i nezaposlene žene.Također, poboljšati kvalitet života žene u bh. društvu cilj je na kojem NAHLA ustrajava već duži period. Najefikasniji način ostvarivan-ja ovog cilja je putem obrazovanja, pružan-ja jednakih šansi svim osobama da steknu znanje, vještine i razmijene iskustva primje-njiva u poslovnom i praktičnom životu. Kroz svoje edukativne programe godišnje edu-ciramo stotine osoba, čime osiguravamo izgradnju pojedinaca, ali i stvaramo vrijed-nost korisnu za cijelo društvo. Kako bismo osigurali jednaku dostupnost neformalnog obrazovanja svim kategorijama društva, NAHLA u svim svojim edukativnim progra-mima realizuje i besplatne programe. Krite-riji za odabir kandidatkinja ovise o samom programu, ali okvirno govorimo o sljedećim ciljanim skupinama: nezaposlene žene, ko-risnice socijalne pomoći, samohrane majke, žrtve nasilja u porodici, civilne žrtve rata, a za pojedine programe učenice, studentice, te penzionerke.

Da li je velik odziv na besplatne kurseve i kakve prilike kursevi nude?Kada je u pitanju interesovanje općenito za naše programe, besplatne i komercijal-ne, na naše veliko zadovoljstvo interes je veliki. Svakodnevno srećemo žene koje di-

Besplatni kursevi, koji postaju sve zastupl-jeniji u našoj državi, odlična su prilika za sve one koji smatraju da za učenje i stican-je znanja nikada nije kasno. Neki od kur-seva koji se nude su kursevi jezika, IT kur-sevi, zatim obuke u oblasti grafičkog diza-jna, QA testiranje (kontrola kvalitete soft-vera), obuka za rad u administraciji, obuka za profesionalnu dadilju, obuka za krojači-cu, online marketing, obuka za gerontološ-ku domaćicu, te radionice u oblasti šivenja, fotografije, slikanja, izrade ručnih radova. Iz razgovora s koordinatoricom Odjela za edukaciju Centra za edukaciju i istraživan-je NAHLA, Leka Elvirom, saznajemo mnogo o besplatnim edukacijama i kursevima, te interesovanju za njih.

Elvira, s kojim ciljem se održavaju kur-sevi, da li je to zbog nedostatka radne snage u određenim oblastima, ili...?Programi se planiraju i organiziraju u skla-du s potrebama tržišta, te kao takvi nisu statični, nego jedan živi organizam koji se konstantno nadopunjava i prilagođava potrebama tržišta. Kada je u pitanju bes-platno praćenje nekog od programa, cilja-na grupa se formira po samom programu.

Delina Voloder, Sarajevo, studentica Odsjeka za komunikologiju Fakulteta

političkih nauka u Sarajevu

Time OutTime Out


jele sličnu misiju i koje vide šansu za usavršavanje kroz programe koje nudimo.

***Besplatni kursevi i edukacije odlična su prilika za sve one koji žele dokazati sebi, ali i drugima da mogu naučiti i ra-diti sve ono što žele, a što će im ujedno biti korisno u živo-tu. Nikada nije kasno za edukaciju i obrazovanje i svaka in-

dividua treba prekoračiti li-mite u svojoj glavi i suprot-staviti im se. Kao rezultat dobit će osjećaj zadovoljst-va i ispunjenja, jer znanjem možete uspjeti ostvariti sve svoje ciljeve.

l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l l

Prilike za volontiranje u malim sredinama

Halida Duraković, Živinice, učenica Behram-begove medrese u Tuzli

Pitali smo se šta mladi iz malih sredina mogu učiniti za svoju zajednicu i kako se aktivno mogu uključiti u njen ra-zvoj. Kome i gdje se mogu obratiti ukoliko žele volontirati ili izložiti svoje ideje? Odgovor nam je dala Omladinska banka.

Šta je Omladinska banka? Kao što je navedeno na www.fondacijatz.org, Omladinska banka je program Fondacije tuzlanske zajednice, koja na jedinstven način uključuje mlade u aktivnosti za dobrobit zajednice. U okviru ovog programa stvaramo mrežu mla-dih uključenih u Odbore Omladinskih banaka, koji donose odluke i distribuiraju grantove za podršku projektima koje vode mladi u Tuzli, Lukavcu, Kalesiji, Srebreniku i Živinicama. Sredstva se usmjeravaju na projekte za dobrobit zajedni-ce, koje predlažu i vode mladi uzrasta od 15 do 30 godina, s ciljem rješavanja problema mladih i zajednice. Kroz lični doprinos i aktivno djelovanje u zajednici, mladi imaju prili-ku da preuzmu inicijativu i da predlože projekte za pobolj-

šanje uslova življenja u lo-kalnoj zajednici i otvaranje novih sadržaja i mogućno-sti za mlade.

Šta to čini jedan odbor Omladinske banke? Svaki odbor sastoji se od članova, predsjednika i koordinatora odbora, pri čemu je svaka funkcija vo-lonterska. Kakve su to od-govornosti koordinatora i značaj te pozicije, govo-ri nam Mirza Mujezinović, koordinator Odbora Omla-dinske banke u Živinicama:Koordinator odbora ima zadatak raditi s velikom grupom ljudi i predvoditi taj odbor, s tim što su nje-gova ovlaštenja veća i on treba da u kriznim situaci-jama, ako do takvih dođe, biti glas razuma i spustiti loptu na zemlju. Također, on je taj koji usmjerava mlade ljude u odboru, koji vodi radionice, pokušava iz njih izvući mak-

Time OutTime Out


simum i dodatno ih pribli-žiti određenoj grupi. Funk-cija koordinatora je volon-terska. Naravno, svaki koor-dinator dobija volontersku naknadu kako bi mogao pokriti troškove putovanja na radionice. Mirza je prije ove funkci-je obnašao i funkciju pred-sjednika odbora, te nam je rekao da je to za njega zna-čilo jedan novi vid odgo-vornosti, jer se dotad nije susretao s ozbiljnim situa-cijama poput dodjeljivanja grantova grupama mladih koje žele promijeniti zajed-nicu. Također, značilo je i to da se mora više posvetiti proučavanju našeg društva da bi otkrio koje su to po-trebe mladih u našoj oko-lini i, naravno, značilo je da je u grupi od više od dvade-set osoba, on ta koja je za-dužena i odgovorna za sva dešavanja u odboru. O značaju same Omladin-ske banke u malim sredi-nama, Mirza kaže: Uvjeren sam da je važnost Omladinske banke u ma-njim sredinama velika. Naj-bolji pokazatelj jeste njena prepoznatljivost u sredina-ma u kojima radimo, kroz projekte koji se realizuju i koji donose nove stvari i pogodnosti manje razvije-nim zajednicama. Koristi zajednice se ogledaju kroz realizovane projektne ak-tivnosti. U početku su to bili infrastrukturalni projekti, projekti vezani za raznora-

zne radionice, sportske aktivnosti, a sada govorimo o pro-jektima koji su vezani za osnivanje i jačanje organizacija, govorimo o poduzetničkim projektima od kojih organizaci-je imaju višestruku korist, a jedna od njih je i novčana. Naj-bolje rečeno, sada govorimo o projektima koji će zadržati mlade u našoj državi i našim gradovima i pokazati da mla-di nisu pasivni, nego da predstavljaju neviđeni resurs u na-šem društvu. Resurs koji je potreban našoj zemlji. Ahmet Bulić, predsjednik Odbora Omladinske banke u Ži-vinicama također govori o koristi članstva u Omladinskoj banci: Biti član odbora Omladinske banke za mene ima višestru-ko značenje. Pored neformalnog znanja koje stičem kroz razne radionice i aktivnosti u okviru Omladinske banke,

Time OutTime Out


država i proces obuke čla-nova odbora stvara junake lokalnih zajednica. A kako sve to izgleda iz perspektive članice Odbo-ra Omladinske banke u Ži-vinicama, ispričala nam je Belma Ramić: U školi učimo o dosta toga, ali mali dio tog stečenog znanja koristimo u pravom životu. Smatram da mladim ljudima trebaju izvor in-formacija i određena isku-stva, koja će im služiti u praksi. Za ovo vrijeme koje sam provela kao volonter-ka Omladinske banke, ne samo da sam proširila svoj krug prijatelja, nego sam naučila objektivnije gledati situaciju, raditi u timu i do-nositi promišljene odluke, a pored toga znam od čega se sastoji jedan projekt i kako ga napisati. U manjim gradovima je teže aktivira-ti mlade ljude i ubijediti ih da se njihovim radom za-jednica mijenja iz korijena. Uz ovakve prilike kao što je Omladinska banka, mla-di imaju glas koji se čuje i uvažava, a svakako da ima-ju mnogo ideja koje će po-boljšati život u zajednici.Sarah Idrizović, članica Odbora u Kalesiji nam kaže da Omladinska banka igra veliku ulogu u ovom mje-stu, pružajući mogućnost mladima da se uključe i doprinesu napretku Kale-sije, te da je posljednjih nekoliko mjeseci napredak uočljiv.

još jedan bitan faktor su prijateljstva i poznanstva koja sam sklopio u Omladinskoj banci. Moje volontiranje u Omladinskoj banci itekako ima uticaja na moje formalno obrazovanje. S obzirom na to da sam student Ekonomskog fakulteta, gdje sam, također, uključen u razne projekte i vannastavne aktivnosti, volontiranje u Omladinskoj banci pruža mi razne vještine, znanje koje je itekako dobro doš-lo u svim sferama života, pa tako i u studiranju. Od izuzet-nog značaja je imati Omladinsku banku u manjim sredi-nama i imamo samo pozitivne primjere uticaja Omladin-ske banke na lokalne zajednice, kao što su naprimjer u Živinicama, te Šerićima, Suhoj, Priluku itd. Međutim, pored svih projekata koji su podržani i tako doprinijeli lokalnim zajednicama, ljepota Omladinske banke ogleda se i u pro-cesu osnaživanja mladih ljudi koji nakon isteka mandata u odboru omladinskih banaka u svoje lokalne zajednice do-laze spremni i odlučni djelovati prema pozitivnim promje-nama. Ukratko, Omladinska banka kroz projekte koje po-

Time OutTime Out


Sve se hoće kad se može

Kao mladi ljudi, često se nađemo u situaciji kada ne znamo kako uskladi-ti sve svoje obaveze. I da naučimo sve, odemo na trening, sekciju, volontira-mo, pomognemo roditelji-ma i još mnogo toga. Mož-da nam se nekada dogodi i da nešto moramo odgoditi, jer se nismo stigli organi-zirati da bismo to odradili ili ipak dobijemo jedinicu u školi zbog manjka vremena za učenje. Uzrečica “orga-nizacija je pola posla“ jed-na je od najkorisnijih uzre-čica koje možemo čuti, jer to zaista jeste tako. Ukoli-ko ste mlada osoba s do-sta obaveza, najvažnije od svega jeste da organizirate svoje vrijeme. Svi mi možemo odvojiti ne-koliko minuta pred spava-nje, ostaviti surfanje te-lefonom i napraviti mali

Amina Žigić, Lukavac, učenica Ekonomsko-hemijske

škole u Lukavcu

smo nadogradili sebe, da se znamo snaći u raznim situacijama i biti sposobni za radne zadatke. Također, stičemo radnu naviku, jer nije dobro učiti pet minuta pred test, a to nam se svi-ma barem jednom dogodi-lo. Međutim, pored škole tu su i mnoge druge stvari ko-jima se bavimo i trebamo odvojiti vremena za njih.U nastavku možete pročita-ti kako mladi stižu uskladiti svoje vrijeme uz sve obave-ze i možda i vi počnete na taj način organizirati svoje vrijeme i obaveze.Za ovaj razgovor izabra-la sam tri osobe, a to su: Mirza, Armin i Elma. Razlog zbog kojih sam baš njih iza-brala da razgovaramo je to što se svako od njih bavi ra-zličitim stvarima, ali uvijek stižu obaviti sve svoje oba-veze. Mirza je fudbaler, Ar-min ide u školu i na posao, a Elma ima mnogo vanna-stavnih aktivnosti (sekcije, organizacije i sl.). Smatram da je jako bitno imati više različitih situacija da bismo mogli vidjeti stvari iz različi-tih perspektiva.

Mirza, s obzirom da si druga smjena u školi, a na trening ideš u drugi grad, pa zatim u školu, kako ti stigneš uskladiti to dvo-je, ali i pronaći vremena za druge stvari koje voliš?Pa da, ustajem svako jutro u sedam sati, a zatim idem na trening u Tuzlu gdje pro-

plan aktivnosti za sutraš-nji dan i vremenske okvire. Prvobitno zbog toga što to-kom dana neke stvari koje smo trebali završiti potpu-no smetnemo s uma. Zapi-sivanje svih svojih obaveza na papir i popisivanje vre-mena u kojem bi one tre-bale biti obavljene zaista ne oduzima mnogo vreme-na, ali vam mnogo vreme-na donosi. Što se tiče ško-le, i tu organizacija donosi velika olakšanja. Na počet-ku školske godine ili po-lugodišta, najbolja stvar koju možete uraditi je da odmah odgovarate svaki predmet i dobijete ocjene. Samim tim olakšavate sebi veliki dio ostatka mjeseca i tako svaki put nakon neko-liko lekcija. U školi nije po-enta dobiti tu famoznu pe-ticu, tu smo da bismo nau-čili stvari koje će nam kori-stiti sutra u životu kako bi-

Time OutTime Out


vedem dva sata, ali onda se ponovo vraćam busom kući i presjedam tako da stignem samo da se presvučem, je-dem i uzmem stvari za ško-lu pa opet moram na bus za Lukavac. Skoro čitav dan provedem u pokretu i kući dolazim oko pola devet. Po mojoj priči zvuči kao da ne-mam vremena ni za šta dru-go, ali zaista imam. Kada sti-gnem kući uzmem da učim predmete koje sam imao taj dan i spremim se ukoli-ko trebam odgovarati nešto i nakon toga malo surfam netom i idem na spavanje. Vikendom, također, imam treninge, ali po danu. Nakon toga spremam stvari za ško-lu, a navečer izlazim s druš-

tvom. Nije mi naporno zato što radim ono što volim, a i uvijek znam u koje vrijeme šta radim tako da mi je dan isplaniran.

Armine, ti si završna go-dina srednje škole i ideš u drugu smjenu, ali pored toga ti radiš svaki dan pr-vu smjenu na poslu. Da li je teško uskladiti posao i ško-lu, pronaći vremena za se-be i da li ti je naporno pro-voditi toliko sati van kuće?Moj dan stvarno zna biti na-poran, ali opet se sve to izdr-ži. Ja sam znao šta me čeka kada sam se odlučio zapo-sliti i radim uvijek prije ško-le, tako da se sad ne mogu žaliti. Da ne bih zapostavio

društvo, ponekad ostanem poslije škole i odem s nji-ma na piće, a navečer spre-mam stvari za školu. Jeste da legnem kasno i ustajem jako rano, ali ipak zarađu-jem i imam svoj dinar, što bi se reklo. Što se tiče obaveza vikendom, stignem i rekrea-tivno igrati fudbal i pomoći roditeljima što treba. Ništa nije nemoguće, samo tre-ba imati volje da uradite sve što trebate i želite.

Elma, ti si odlična učeni-ca u školi, ideš na neko-liko sekcija, aktivno vo-lontiraš u tri organizacije i treniraš odbojku. Kako izgleda tvoj dan ili sed-mica i kako stigneš biti redovna i aktivna u svim stvarima? Na koji način organiziraš svoje vrije-me i kako usklađuješ svo-je obaveze? Koja je tvoja motivacija?Iskreno, nekada ni sama ne znam gdje udaram glavom i dođem u situaciju da se sama zapitam kako ću sti-ći sve, ali na kraju ipak us-pijem. Kada sam došla u situaciju da sam nekoliko puta zaboravila za sastanak neke organizacije ili sekci-ju, odlučila sam sama na-praviti raspored za svaki dan. To nije bukvalno ras-pored, ali taj raspored mi stoji na ormaru i na nje-mu piše kojim danima su sastanci i u koliko sati, za-tim za sekcije u školi i za treninge također. Za ško-A

min

a i M

irza

Time OutTime Out


lu imam popis svih pred-meta i ocjena, tako da ga, kada trebam učiti, uzmem i vidim koje su mi ocjene, haj’mo reći, najkritičnije pa se spremim za taj predmet da bih odmah mogla od-govarati i riješiti ga. Što se tiče škole, ja zaista pratim na času šta se radi i na taj način uvijek zapamtim pola stvari i olakšam sebi, a i re-dovno učim, tako da nikad nemam nagomilano gradi-vo. Desi se, zaista, da po-nekad ne mogu da stignem sve, ali i to je za ljude. Bila sam članica još dvije orga-nizacije pa sam se morala iščlaniti, jer nije bilo mogu-će da budem aktivna. Bitno je poredati svoje prioritete i nečega se ponekad i odreći da bismo mogli normal-

no funkcionirati. Prije mi je bilo mrsko odmah sjesti i učiti, ili završiti neki dopis za organizaciju pa se dove-dem u lošu situaciju. Nakon nekoliko takvih sluča-jeva počela sam primjenjiva-ti i ono sve što možeš danas, ne ostavljaj za sutra i toga se sjetim svaki put kad me mrzi da uradim nešto. Svoju motivaciju izvlačim iz svega, to jeste i nakon sva-ke uspješne akcije u orga-nizaciji nakon čega budem ponosna na sve nas, nakon svake petice i uspješnog dana, a najviše me moti-vira to što znam pametno koristiti svoje vrijeme i da će se sve ovo isplatiti jed-nog dana.

***

Dani koji su ispunjeni, kao što su Mirzini, Elmini i Ar-minovi dani mogu djelova-ti jako zamorno na prvu, ali su iznimno ispunjeni i smi-sleni. Uspjeh u školi, ali i u svim ostalim poljima gdje želimo postići najbolje, ovi-si o organizaciji i planiranju. Ponekad dani puni slobod-nog vremena mogu biti ite-kako prazni, ako ono što je važno ostavljamo posljed-nje i ako očekujemo da naš uspjeh bude potpun bez mnogo truda i zalaganja. Međutim, ono što je najvaž-nije jeste da za sve što ra-dimo pronađemo istinsku i unutarnju motivaciju. Tada i mnogo posla izgleda kao malo posla i sve postaje lakše, pa i samo planiranje.


Hoćemo zajedno, nećemo baška!

Ammar Grabić, Gradačac, učenik gimnazije Mustafa Novalić u Gradačcu

Nezamislivo je i apsurdno da u jednoj zgradi budu dvije škole, u kojima đaci bi-vaju odvojeni zbog svoje nacionalne pri-padnosti, a što je “pokriveno“ različitim nastavnim programima. Iako svi stremimo Evropi i zaklinjemo se Evropom, ipak do-zvoljavamo da 56 škola (prema izvještaju OSCE-a iz 2018.) u Bosni i Hercegovini rade po ovom principu. Najviše takvih škola na-

lazi se u Srednjobosanskom kantonu (36), slijedi Hercegovačko-neretvanski kanton (16), a četiri su u Zeničko-dobojskom kan-tonu. Učenici u BiH obrazuju se po tri razli-čita nastavna plana i programa (bosanski, srpski i hrvatski), a posebno su problema-tični predmeti u takozvanoj “nacionalnoj grupi predmeta“ (geografija, historija, ma-ternji jezici i vjeronauka).Pozitivna priča dolazi nam upravo iz kan-tona u kojem je ovaj problem najizraženi-ji, tačnije iz srca Bosne i Hercegovine, grada

Time OutTime Out


Jajca. Učenici Srednje strukovne škole “Jaj-ce“, na čelu s Nikolasom Rimcem, nisu mo-gli sve to prihvatiti i odlučili su promijeniti stvari, boreći se za ideje jedinstva, sloge i ljubavi. Sredinom 2017. godine ti isti učeni-ci su kroz proteste pod nazivom Naša ško-la izašli na ulice i mirnim putem, transpa-rentima i mimohodom uspjeli obustaviti iz-gradnju nove škole, koja bi funkcionirala po istom principu. Na taj način skrenuli su pa-žnju na sebe i događaj je imao veliki odjek, pa je potaknuo i druge sredine koje imaju isti problem, da reagiraju i traže nova rje-šenja. Po svemu sudeći, Nikolasova ekipa našla je recept za rješenje ovog problema. Način na koji su se izborili s ovim izazovom govori nam da ništa ne možemo očekivati od na-ših političara, već se trebamo sami potruditi u njihovom rješavanju. A kad političari vide da su takva rješenja moguća, da funkcioni-raju i da ih ne ugrožavaju, lahko će se pri-lagoditi njima!

Nikolas, za početak ovog intervjua, možeš li našim čitateljima reći nešto više o sebi?Nikolas Rimac, brine o svoja dva psa, tre-nutačno student Filozofskog fakulteta u Sarajevu i voli jabuke.

Svjestan si sigurno zašto smo upravo tebe odabrali i zašto bi čitatelji Preven-teena htjeli znati više o tebi, jer si uči-nio, naizgled, na ovim prostorima ne-moguću stvar?Iskreno, evo i dalje ne znam zašto ste baš mene odabrali, jer sve ovo što se dešava-lo nije djelo samo mojih ruku. Pitam se čak i zašto ne biste pitali neke aktiviste iz Trav-nika, Sarajeva, Banje Luke (...) koji su, tako-đer, bili glavni akteri u svemu ovome. Svat-ko je dao svoj komad utjecaja i zajedno smo pomaknuli brda. Ovisno kako definirate ne-moguće? Osobno, meni se to ne može na-zvati nemogućim, već jednostavno, što se tiče čina, učinka i ljudske sposobnosti ne-moguće ne može postojati. Teško jeste, ali

Nik

olas

Rim

ac

Uje

dinj

eni s

redn

jošk

olci

Time OutTime Out


opet ne mora značiti da je nemoguće. Ne-moguće je za mene nešto strano.

Šta vas je motiviralo da razbijete ustalje-ni način funkcioniranja u vašoj sredini i nametnete novi način razmišljanja? Kako je došlo do svega toga?Ja mislim da se ništa ovakvo ne desi, dok netko ne dira u nešto vaše. U našem gradu podjela seže od osnovne škole, pa je tako većina učenika u Jajcu to već doživjela i pro-živjela u ranoj dobi, ali nismo vjerovali da će se to dogoditi i u srednjoj školi. No, što nas je motiviralo? Svatko je od nas imao neke razloge, netko je imao potrebu zbog ličnog dostojanstva, netko možda iz ljubavi prema simpatiji koja je prošla iste “horore“, samo zato što je druge etničke pripadnosti. I na-ravno, to počinje kao pitanje s početka: Ne moraš ti, netko će drugi. Upravo je to ono što bi trebalo ignorirati! Tko će drugi? Tko je taj drugi? I konačno, zašto ne bih ja bio taj od koga će sve početi. Unatoč svemu tome,

uvidjeli smo da se nitko nije zalagao za ono što nas boli i pokušao da nam pomogne. No, eto mi smo neiskusno, takoreći divljač-ki i idealistički krenuli nešto uraditi, nešto promijeniti. Nakon svega i više promišljanja zapravo dođemo do te točke gdje možemo kreirati nešto veće, sposobnije, nešto bolje. Što se tiče omladine u Jajcu i pitanja što nas je to motiviralo, to je još uvijek heterogena sredina u kojoj živimo. Eh, to je ono što smo htjeli da bude i u školi, da nema podjela po etničkoj pripadnosti.

Koje su to bile prepreke na koje ste na-ilazili i kako ste našli rješenja da ih savladate?I dalje ima onih koji misle da ovo što mi radimo predstavlja prevaru i izdaju vlasti-tog naroda (bošnjačkog/hrvatskog) i dvije generalne “nacionalnosti“ u Jajcu. Kako? Ne bih rekao, imate ljude koje vas cijene i to vam je dosta. Nećete govoriti nekome sa strane ti mene ne voliš, zašto se tebi ne

Dod

jela

nag

rade

u H

aagu

Time OutTime Out


sviđa ovo što radim? Budimo realni, ovo što mi radimo, radimo u ime generacija koje, nažalost, nisu imale mladost kao mi. Koje se nisu mogle ni izdvojiti kao poje-dinci. Jednostavno, ovo radimo zbog nas srednjoškolaca, onih koji su voljni i koji to zaslužuju! Čisto da i mladi liberiraju nad jednom točkom u ovoj našoj “državici“, koju znamo po 1.000 razloga zašto i kako.

Jeste li imali pomoć lokalne zajednice, ko vas je najviše podržao, odnosno ko najviše razočarao?Da, imali smo podršku naše općine. Naža-lost, Omladinski centar Jajce - Centar za obrazovanje i druženje, oni u javnosti nisu prepoznati kao neki koji su nam pomaga-li. Oni su, zapravo, od početka bili uz nas i dali nam one najbanalnije, najsirovije re-surse i pomagala i njima se zahvaljujemo i dan danas. Ne zato što sam radio kod njih (haha), nego zato što su i oni uložili mnogo truda i vremena u sve ovo. Tko nas je razo-čarao? To su pretežno bile političke stran-ke koje nas u početku nisu smatrale ozbilj-nima. Znamo da nam je politika u cijeloj državi prava “španjolska sapunica“, gdje imate dvije partije koje se svađaju, kao i u našoj općini. To je bilo u početku, dok nas nisu primijetili, kako bi rekao naš profesor

Ljubez, da smo mi celebrity, tada smo im bili interesantni. Kao neki koji su nas htjeli iskoristiti samo za “slikanje“.

Da li je ASuBiH organizacija koja vam je dala podršku koju ste očekivali? Što se tiče ASuBiH-a (Asocijacije srednjoš-kolaca u BiH), definitivno grupa divnih lju-di, ali mislim da njihova procjena i pomoć nije stigla u pravo vrijeme. Njihova podrška nije stigla sve do proljeća 2017., što nima-lo nije uredu. No, naravno, kada smo napo-kon došli u kontakt i sa SHL-om (Fondaci-jom Schüler Helfen Leben), što smo dobili? Dobili smo na omasovljenju, kroz podršku njihovih članova iz Jajca, što je svakako ve-oma važno. Zasmetalo nam je kada je ASu-BiH krajem 2017. počeo priču da su oni po-krenuli cijelu ovu inicijativu, što nije istina, to moramo konstantno ispravljati. Upravo takve stvari, po meni, ne razlikuju politič-ke stranke u BiH od nevladinih organizacija. Stvarno se bojim toga da će se to dogoditi i kod drugih gradova, drugih grupa i kod dru-gih individua. Uglavnom, s ASuBiH-om smo u dobrim kontaktima, ali treba naglasiti za-hvaljujući inicijativi mojih kolega i mene.

Nakon vaših protesta i zahtjeva da se pre-stane s procesom osnivanja novih škola

Prot

esti

Naš

a šk

ola

Time OutTime Out


po sistemu ovog fenomena, izašli ste iz lokalnih okvira i za vas se čulo. Čak i do Haaga! Oni su vas prepoznali kao nešto pozitivno i drugačije te vaše aktivnosti, konkretno, pogurali s finansijskim sred-stvima. Kako to komentiraš?Naravno, mi smo i prije kontakta s ASuBiH-om bili internacionalno poznati. Belgijski novinar, Pieter Stockmans, nas je posjetio i proširio vijest o nama te smo na taj na-čin izašli van okvira BiH i ovo pitanje digli na viši nivo. Što se tiče Haaga i nagrade Max van der Stoel za ljudska prava, koju smo dobili od strane Holandske ambasade i OSCE-a, u iznosu od 50.000 eura, to još nije realizira-no. No, siguran sam i preoptimističan, što se tiče odluke učenika u Jajcu, da ćemo demo-kratskim putem odlučiti gdje će taj isti no-vac biti upotrebljen na pravi način.

Šta vam je dalje činiti? U kojem pravcu djelovati? Koje organizacije najviše mi-slite animirati?Trenutačno sam student i moram narav-no i na tome poraditi. Što se tiče ostalih u grupi, svatko kroji svoju sudbinu, zar ne? Nadam se da će se nešto lijepo desiti, ali definitivno, što se tiče aktivizma, za mene nije gotovo. Ne gledam na sebe kao na ne-

U H

aagu

kog osnivača, nego kao nekoga tko će uvi-jek biti tu da pomogne, kada je to potreb-no. Definitivno imate grupe koje pokušavaju rješavati isti problem. Diskretno i direktno, naravno drugom taktikom. Bolji primjeri za to dolaze iz Gornjeg Vakufa i Mostara te smo s njima u stalnom kontaktu. Ali što se tiče nas, naše inspiracije, mi smo ono što smo naumili i odradili. Pričali smo kako, zašto, gdje i kada i na njima je sada da počnu na svoj način, ali ne sa stavom: Ne, ovo mi sme-ta, već otvoreno ući u problem.

Koji su tvoji lični planovi za dalje, gdje se vidiš za deset godina?Planiram završiti Filozofski fakultet, smjer anglistiku, i jednog dana biti profesor. Iskreno, ne znam gdje se vidim prekosutra, ne znam da li ću dočekati sutra ili ću biti u bolnici, jer sam trenutačno bolestan. Veliki pozdrav za vas i vaše čitatelje i čitateljice.

***Ovo je bio svijetao primjer aktivizma mla-dih, koji nisu mogli i nisu htjeli prihvati-ti neka nametnuta rješenja. Rješenja koja vode u podjelu i probleme. Nadamo se i želimo da bude što više ovih primjera i da mladi konačno uzmu stvari u svoje ruke!

CoolturaCooltura


Muzej ratnog djetinjstva

Jasminko Halilović, osnivač i direktor Mu-zeja ratnog djetinjstva, u januaru 2018. godine uvršten je na Forbesovu listu mla-dih lidera 30 ispod 30. Dao sam doslovno sve što sam mogao da Muzej ratnog djetinjstva bude vrhunski pro-izvod i zadovoljstvo je da je moj rad pre-poznat čak i na ovom nivou. Posebna mi je čast što sam prvi Bosanac ikad na Forbeso-voj listi. Uvijek sam se pitao da li je uop-će moguće biti globalno konkurentan u bilo čemu iz male zemlje u razvoju, a ovo Forbe-sovo priznanje vraća mi nadu da jeste, napi-sao je Jasminko na svom Facebook profilu.

Odakle se rodila ideja za Muzej ratnog djetinjstva?Ideja za MRD rodila se iz rada na knjizi Dje-tinjstvo u ratu. Koncept knjige je zanimljiv: ona okuplja preko hiljadu kratkih sjeća-nja prikupljenih od isto toliko ljudi. Rad na knjizi doveo me je u kontakt s tim ljudima, te sam s nekima od njih nastavio razgova-rati. Kroz te razgovore shvatio sam da svoja sjećanja vezuju za različite lične predme-te koje još uvijek čuvaju. Tada sam odlučio napraviti Muzej ratnog djetinjstva.

Kakav je tvoj utisak, da li je Sarajevo, ali i ostatak svijeta prihvatio Muzej ratnog djetinjstva?Mi smo izuzetno zadovoljni prijemom Mu-

zeja kod različitih ciljnih grupa. Tu prije svega mislim na građane i građanke BiH, a pogotovo na generaciju koja je u Muze-ju ispričala svoje priče. Ti ljudi su ponosni na njega, dolaze i vraćaju se, podržavaju nas preporučujući MRD svojim prijatelji-ma i gostima. MRD je za kratko vrijeme po-stao nezaobilazna destinacija u Sarajevu. Nedavno me je jedna posjetiteljica pitala: Koliko plaćate ljude da vas toliko prepo-ručuju? Preporučili su mi vas u hotelu, na ulici, u turističkom infocentru, i na kraju u lokalnoj prodavnici. Naravno, ne plaća-mo ništa, ali nam je drago što su građani i građanke ponosni na Muzej i zadovolj-ni našim radom. Što se tiče prijema van BiH, on je jednako dobar, a tome svjedo-če i priznanje i nagrade koje smo dobili za kratko vrijeme.

Kanita Zaimović, Lukavac, studentica Stomatološkog fakulteta u

Sarajevu

Eksp

onat

i Muz

eja

ratn

og d

jetin

jstv

a

CoolturaCooltura


Eksp

onat

i Muz

eja

ratn

og d

jetin

jstv

a

Eksp

onat

i Muz

eja

ratn

og d

jetin

jstv

aEk

spon

ati M

uzej

a ra

tnog

dje

tinjs

tva

Cooltura


CoolturaDa li Muzej ratnog djetinjstva može kon-kurirati svjetskoj muzejskoj sceni? S obzirom na Muzejsku nagradu Vijeća Europe za 2018. godinu koju smo dobili, definitivno se može reći da je MRD vrlo brzo stigao na sami vrh svjetske muzej-ske scene. To, naravno, ne znači da smo mi najbolji muzej nego upravo to što ste pitali, znači da smo konkurentni. Biti kon-kurentan na savremenoj muzejskoj sceni nije lako. Morate uvijek biti kreativni, ići korak ispred, davati više od onog propisa-nog vašim budžetom. Morate imati jasnu viziju doprinosa društvu, morate imati na-čin da taj doprinos mjerite, morate igrati ulogu u različitim društvenim procesima. Kada je žiri Evropskog muzejskog foruma ocjenjivao muzeje finaliste ovogodišnjeg izbora za Evropski muzej godine (progra-ma u okviru kojeg smo dobili jednu od dvije glavne nagrade), glavni kriterij je bio public quality, pod čime se misli na sve one kvalitete i doprinose koje jedan mu-zej kreira za publike s kojima komunicira. Naravno, tu su i drugi kriteriji: od korište-nja tehnologije u radu, kvaliteta eduka-tivnih programa, finansijske efikasnosti i održivosti, kvaliteta istraživačkih i izlagač-kih aktivnosti itd. Širok tim eksperata radi posvećeno kako bi MRD bio konkurentan u svim od navedenih aspekata muzejske djelatnosti. To nije nešto što jednom do-segnete i to tako stoji. Naprotiv, morate raditi kontinuirano da održite i unaprije-dite kvalitet rada.

Početkom ove godine uvršten si na For-besovu listu mladih lidera 30 ispod 30. Kakav je osjećaj, imajući u vidu činjeni-cu da si prvi bh. građanin koji se našao na spomenutoj listi?Lijepo je dobiti bilo koje priznanje, pa i individualna priznanja poput toga. Nije uspjeh biti na Forbesovoj listi, niti dobiti neko priznanje. Uspjeh je uraditi ono zbog čega ste ga dobili. U mom slučaju, uspjeh

Eksp

onat

i Muz

eja

ratn

og d

jetin

jstv

aEk

spon

ati M

uzej

a ra

tnog

dje

tinjs

tva

CoolturaCooltura


Eksponati Muzeja ratnog djetinjstva

CoolturaCooltura


je napraviti jedan novi muzej koji će biti tako odlično prihvaćen. Važno je da znamo da iza svakog priznanja (ukoliko je ono oz-biljno) stoji mnogo rada i odricanja. Ako je taj rad kontinuiran i dugotrajan, on će najčešće rezultirati nečim kvalitetnim. A kvalitetne stvari će najčešće biti prepo-

znate, nekada prvo daleko u svijetu, a tek onda oko naše kuće. Volio bih da neko ko sada čita ovaj razgovor sa mnom u Pre-venteenu poželi biti na Forbesovoj listi prije svog 30. rođendana, i odluči da će posvećeno raditi i pokušati biti najbolji u onome čime se bavi. Želim joj/mu svu sreću na tom putu.

Zana Šutrović, internacionalna majstor-ka i profesorica maske, s iskustvom u te-atru, filmu i radu na modelima Victoria’s Secret. Njene maske nosili su Al Pacino i Johnny Depp. Možda niste nikad ni razmišljali koliko je maska ustvari važna za glumca u filmu ili pozorišnoj predstavi, ali sada je prilika da o tome saznate nešto više. Moja sagovornica je profesionalna masker-ka, zanimanje koje rijetko srećete, a možda i niste znali da postoji. Ono što je važno istaknuti jeste Zanina lju-bav prema ovom zanimanju i njen put ka tome da se njime bavi iz srca, da ode i zavr-ši taj studij van Sarajeva. Zana je, uprkos uspjesima na svjetskoj sce-ni, ostala vjerna samoj suštini umjetnosti, odnosno umjetnosti zbog same umjetnosti.

Zašto ste se počeli baviti maskama?To je mene uvijek interesiralo. U Saraje-vu nije postojala akademija da se studira za maskera, već je bila samo u Beogradu i Zagrebu, a to je bilo prije rata. Završila sam akademiju u Beogradu, ra-dila sam na Televiziji Sarajevo, radila sam na filmu i radila sam poznate Na-drealiste, a ljubav prema maskama po-

Haris Softić, Sarajevo, učenik Ugostiteljsko-turističke škole

u Sarajevu


Pod maskom

Zana

Šut

rovi

ć

CoolturaCooltura


čela je iz moje zainteresiranosti prema maskama. Uvijek me zanimala ta kreativ-nost, šta se krije iza toga, kako se radi i šta je maska. To je pomoćno sredstvo jednom glum-cu ili umjetniku da uđe u svoju ulogu, jer bez maske i kostima ne može, s maskom je sve originalnost, to je transformacija iz običnog čovjeka u ulozi.

Kako je izgledala Vaša prva maska?To je bilo prije rata, radila sam dosta fil-mova, ali prve maske se iskreno ne sje-ćam, u to vrijeme radila sam film s Borom Todorovićem i Vesnom Trivalić.

Da li je bitnija gluma ili maska?Na Zapadu je maska jako bitna, skoro je bitnija nego gluma, jer glumac može za-boraviti tekst, ali publika gleda u masku. Primjer mog prvog velikog izazova bili su Nadrealisti, oni su pisali scenarij na licu mjesta, a ja sam morala biti spremna na sve promjene pa sam nosila po četrdeset perika i sto brkova.

To su jako veliki izazovi, ali kada sam ra-dila Nadrealiste mogla sam biti kreativna, jer sve što se prikazalo na televiziji bile su moje ideje za masku.

Da li biste Vi mladima preporučili da se bave maskom?U BiH ne postoji masker, tako da ljudi ne znaju koji je to posao i koje su žrtve za taj posao. Na Zapadu nema odmora, kada su predstave za vrijeme odmora i praznika tada se najviše radi. Ja bih preporučila ono-me ko se može i školovati kako treba, ali da se pravo nauči, da se bavi tim poslom i, na-ravno, da ima volju i želju za tim poslom.

Kakav je princip rada i kakve su pripre-me za maske na Zapadu?Na Zapadu su velike pripreme, i to su već go-dinu dana unaprijed pripreme za premijere i sl. U Njemačkoj sam radila kao prva masker-ka i radila sam maske za soliste i glavne ulo-ge, a poslije toga sam gostovala po cijelom svijetu, tačnije po najvećim teatrima. U nje-mačkom teatru radila sam 14 godina.

Zana

i H

aris

CoolturaCooltura


Kakvo je iskustvo biti dio karnevala u Rio de Janeiru?Karneval u Rio de Janeiru je svjetsko čudo, to je ogroman posao u kojem ima preko hiljadu učesnika, velika odgovornost da sve prođe kako treba, za 20 minuta hoda-nja kroz Sambadrom radi se deset mjese-ci u godini, velike su to vrućine na kojima moraju izdržati tih 20 minuta.

Da li ste radili za poznate brendove?Jesam, npr. za Victoria’s Secret, ali to za mene nije umjetnost. Za mene su umjet-nost Shakespeare i pozorište. Tu je i film, ali po meni pozorište je daleko veća umjetnost, jer kada se snima film može se stopirati i popraviti maska, a pozorište je veći izazov, ne možete ništa stopirati i sve mora funkcionirati.

Da li je za Vas uvreda kad vam neko kaže da ste šminker?Da, za mene je uvreda kada mi neko kaže da sam šminker, šminker ima završen kurs od nekoliko nedjelja, a ja sam akademski obra-zovana maskerka i to je velika razlika. U Na-drealistima su me potpisivali kao šminker, dok ja nisam rekla da stoji maska i šminka. Također, velika razlika je kad s Al Pacinom radite nešto za internet ili za neko fotogra-fisanje, a drugo je kada radite s njim neku historijsku predstavu, jer ja nisam vizažist.

Koje ste bosanske predstave radili?Prije rata sam u pozorištu radila predsta-vu Travijata, a mi smo došli s televizije kao ispomoć. Mogu se ponositi i da sam s Damirom Kusturom postavila predsta-vu Pipov tajni prolaz. Meni je drago kada mogu raditi s našom omladinom.

Koliko dugo ste radili za naše filmove i predstave?Radila sam na Televiziji Sarajevo od 1987. do 1992. godine. Sva moja karijera uglav-nom se svodi na Zapad, a ovdje sam radi-la Nadrealiste, radila sam filmove. Ja kako idem u neke godine, počinjem zaboravlja-ti koje sam sve filmove i predstave radila.

Da li radite maske za Halloween?Samo sam nekoliko puta radila maske za Halloween, ja to samo pokazujem studen-tima da znaju kako se treba raditi maska za koju priliku.

Da li ste nekad došli u situacija da kaže-te ja više ne mogu?Nije da ne mogu, ja uvijek tražim neku motivaciju. Na Zapadu je to novac, a u Bo-sni mi je motivacija da pomognem stu-dentima. Najbitnije je da sam motivirana, bilo da radim na humanitarnom projektu ili za neke velike pare, a bez motivacije i volje za rad takve poslove ne treba raditi. Nije to fabrika pa da je sve na traci, jer na traci se radi šablonski.

Zana

Šut

rovi

ć

CoolturaCooltura


nologiju. Kroz pomicanje kursora i pisanje i brisanje poruka, jasno se mogu uočiti ne-doumice, patnja, kao i ostali unutrašnji kon-flikti glavnih likova. Tokom 102 minute ovog trilera, David pokušava otkriti šta se krije iza profila njegove kćerke. Otvarajući njen Fa-cebook, Instagram, Venmo i profil na mre-ži YouCast!, Margotin otac otkriva novi, vir-tuelni identitet svoje kćerke. Posmatrajući njena interesovanja, želje i strahove, David dolazi do zaključka da uopšte ne poznaje svoju kćerku. Koje je objašnjenje iza Mar-gotinih neuobičajenih bankovnih transakci-ja? Da li je vodila dupli život? Zašto Margot zapravo nema prijatelje? Da li je pobjegla ili je ipak kidnapovana? Je li uopšte još uvi-

Searching

S razvojem tehnologije i činjenicom da in-ternet već neko vrijeme vlada svijetom, i nije neobično da živimo naš život preko digital-nih uređaja (obavljamo svakodnevne poslo-ve, komuniciramo s prijateljima, razgovara-mo o našim interesima i zanimanjima). Jesi li se ikada zapitao kakvu bi sliku o tebi stvo-rio potpuni stranac koristeći se isključivo informacijama dostupnim na tvojim uređa-jima i društvenim mrežama? Koji bi bio tvoj virtuelni identitet? Upravo o ovom fenome-nu govori film Searching, triler prikazan kroz ekrane tehnoloških uređaja – preko laptopa i telefona, do nadzornih kamera i televizij-skog prijenosa uživo. Kada šesnaestogodiš-nja Margot Kim (Michelle La) nestane bez traga, njen otac David (John Cho) prijavljuje slučaj lokalnoj policiji, te na zadatku počinje raditi odlikovana detektivka Rosemary Vick (Debra Messing), koja zajedno s Davidom kreće u potragu. Na prvi pogled, ovaj film bi se mogao okarakterizirati kao imperso-nalan, zbog načina na koji je priča ispričana, ali srećom ovo nije bio slučaj sa Searching-om. Generalno, kvalitet većine filmova ogle-da se u nastupu glavnih glumaca, odnosi-ma između njih i prijenosu osjećaja s glu-mačke ekipe na publiku. Searching ne prati tradicionalni format filmova, ali uspijeva u ovom zadatku. Iako gledaoci ne mogu uvijek vidjeti lica glumaca, ipak se njihove emocije odražavaju u načinu na koji oni koriste teh-

Nadina Hodžić, Lukavac, studentica Fakulteta političkih nauka i međunarodnih

odnosa na SSST u Sarajevu

Cooltura


jek živa? Gledaoci se mogu lahko povezati s pričom, a scenarij je prilično uvjerljiv, po-sebno kada uzmete u obzir da je ovo zapra-vo prvijenac redatelja Aneesha Chagantyja, te da je zaradio preko 70 miliona dolara u poređenju s uloženih milion. Posmatrajući reakcije glavnih glumaca, na čelu s Johnom Choom u ulozi oca, gledaoci su u moguć-nosti intimno se povezati s likovima i osje-ćati se kao sudionici u samoj radnji. Film je ispunjen neočekivanim zapletima u miste-riji nestale Margot, kao i suptilnim tragovi-

ma o rješavanju njenog slučaja. Iako je ovaj format filma već viđen u nekoliko navrata, Searching prikazuje jedinstvenu priču o ne-shvaćenosti, otuđenosti, samoći i nošenju s psihološkim traumama. Dok većina mladih živi život na internetu, Margotin život je ovi-sio o internetu – kroz skupinu digitalnih tra-gova, Margotin otac pokušava riješiti zago-netku nestanka svoje kćerke. Searching de-finitivno pobuđuje maštu i drži gledaoce u neizvjesnosti do samog kraja.

43

Jasmila Talić-Kujundžić, MA psihologije, Sarajevo

Plutajući dušek nasred moraČizme u pijesak ti propadajuDok more u očima tvojim toneOblaci snježnoj prašini se nadajuSrčani topovi u grudima te goneDa prstima dodirneš površinu plavetnilaNisi sigurna da li si tu, ili si bila ili sve si usnilaNiti gdje se sijeku kopno, nebo i vodaNiti ko si, gdje tvoje biće hodaZašto se budiš noću a tijelo kroz dušek ti propadaI ne možeš mu ni lijevo ni desno pobjećiNe možeš mu nikako reći:

Ti si odijeljen od mog tijelaTvoja bijela nije moja bijelaMore na kojem plutamo od tebe je stvarnijeI galebovi što nas oblijeću, i sunce što nas grijeI dijete na obali što se smijeOd pijeska dvorac gradećiNe, ti nisi stvaran, i ne možeš mu rećiDa je dvorac laž koja će se rasuti kao vrijeme u pješčanom satu

Ne možeš mu reći da će jednom izgubiti mamu i tatuI svoje biće i graditeljske rukeI kopno, i nebesa i morske lukeJer će njegove oči biti za suze kućaA tijelo tonuti u tvoju bjelinuI u svoja luđački zadihana pluća.

Možeš li mu to reći dok te strah noću budiMožeš li mu to reći kad od ljubavi pucaju ti grudiMožeš li mu to reći čizama u pijesak zabijenihMože li more potonuti u tvojim očimaČije duplje neće živjeti kao kuća za suzeA čiji prsti bića u plićaku mora obitavajuNeka tvoja bića uplašena na dušeku spavajuA ti skoči s njega u morsku dubinuPlešući s algama, meduzama i sirenama grleći tminuOd koje svjetlost raste u tvojim grudimaBrže nego što životni pijesak iscuri u ljudima.

Kreativa


Cvekla, yoga i sklekovi

44

Kreativa


Autor fotografije: Selver Učanbarlić

Fotografija predstavlja opušteni mladalački duh koji bi trebao biti najjači u ovom dobu života, a zbog raznih okolnosti često nije toliko opušten.

Ova fotografija je ujedno kritika a i podsjetnik mladima koji bi trebali uprkos svim poteškoćama s kojima se bore težiti da stvari interpretiraju na najbolji mogući način.

44





Kupit ću, može zatrebati

Ono što ti se dopada, nikad nije na ra-sprodaji. (Finmanov princip iz Murphyje-vog zakona)Dok mnogi uživaju u kupovini kao nekoj “rekreativnoj“ aktivnosti, postoje i oni koji troše previše novca, ali i vremena, na šoping. Neko od nas priznaje da je šopingho-ličar, a brojni psiholozi ovisnost o ku-povini zovu oniomanija ili kompulzivni poremećaj kupovine, te tvrde da je to ustvari mentalna bolest. Ovim problemom bavi se Hannover Me-dical School iz Njemačke. Proveli su an-ketu i dobili rezultate da do 7% odraslih pokazuje oblik kompulzivnih problema s kupovinom, a taj procent u Americi i Evropi raste u posljednje dvije decenije. Iako većina ovisnosti ima fizičke, kod ovisnosti o kupovini, ističu se psihoso-cijalne posljedice.Ako malo bolje pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da i u našoj blizini postoje osobe koje su u neku ruku ovisne o ku-povini. Tako sam i ja shvatila da moja prijateljica Medina ima problema kada je u pitanju kupovina. Prvi “simptomi“ ove ovisnosti bili su ti da, kad god pijemo kafu, glavna tema

Amina Abadžić, Živinice, učenica Behram- begove medrese

u Tuzli

bude to koji komad odjeće je must have u ormaru ove godine i kako uspješno potrošiti pare na neke gluposti koje ti u suštini i ne trebaju u životu. Na moje pitanje zašto toliko “voli“ kupovati, od-govorila je da je to njen način na koji se oslobađa negativne energije i da je to smiruje. Zanimljiv sedativ, jedina za-mjerka je što se vrlo često zna predozi-rati njime. Baš zbog te njene ovisnosti, njen momak je prekinuo s njom.Kratkoročni efekti ovisnosti o kupovini u neku ruku mogu biti pozitivni. Oso-ba se osjeća sretno, zadovoljno i ispu-njeno nakon dobro obavljene kupovi-ne, ali ova osjećanja također mogu biti pomiješana s anksioznošću i krivicom, pa ih baš one i vrate u tržne centre po još “mesa“. Dugoročni efekti su ipak malo intenziv-niji. Ovisnici o kupovini suočavaju se s finansijskim problemima, pa čak poči-nju i ulaziti u velike dugove. Iskoriste svoje kreditne kartice maksimalno, a ponekad dođu i u tu situaciju da vlasti-ti dom stave pod hipoteku zbog svojih pretjeranih kupovina. Ljudi s ovim poremećajem mogu biti ovisni o kupovini određenih proizvoda kao što su odjeća ili nakit, ili mogu ku-povati bilo šta od hrane i kozmetike, pa do akcija ili nekretnina.Godine igraju važnu ulogu. Ovisnost o kupovini pretežno počinje u kasnim ti-nejdžerskim godinama ili ranim dva-desetim godinama kada mogu otvoriti vlastite bankovne račune. A ona moja drugarica je postala ovisna čim je ušla u pubertet, vazda je izuzetak bila. Što




bi se reklo, navakat je počela. Mladi se nekako razilaze kada se priča o ovo-me problemu. Dok su jedni teški šo-pingholičari jer su nekako našli vreme-na i novca da se “navuku“ na šoping, drugi svoje vrijeme koriste za nešto što je korisnije; poput čitanja knjiga, dru-ženja s društvom ili nekim drugim ak-tivnostima koje nisu opasne po zdrav-lje. Ova ovisnost nije istražena dovolj-no, ali prema dosadašnjim rezultatima muškarci i žene su izjednačeni kada je u pitanju ovakva vrsta ovisnosti. Kako god, ukoliko se povremeno odlu-čite počastiti odlaskom u dobru kupo-vinu, to ne znači da ste ovisnik o njoj, ali isto tako, to znači da se trebate kon-trolirati. Prilikom kupovine prodavači vrlo često postave lukave zamke kako bi nas naveli da potrošimo više novca nego što smo planirali i tako ostvare veći profit. Prije svega, ove zamke najvi-še su prisutne u supermarketima u ko-jima u suštini svi mi najviše i kupujemo.Prvo što se da primijetiti pri samom ulasku jesu megakorpe koje postaju sve veće i veće. Napravljene su takve s razlogom da bismo se mi, nakon što uz-memo sve što smo planirali, zapitali šta nam to još fali da korpa bude puna i tako uzmemo i ono što nam ne treba. Zatim, postave artikle u visini očiju da ih vidimo kad prolazimo i pretežno na ta mjesta stave najskuplje proizvode koje mi mahinalno uzimamo. Na kasi nas uvijek dočekaju fino pore-dane čokoladice, žvake, sjajevi za usne i sl., te mi, onako umorni od kupovine, ubacimo i to jer nam “može zatrebati“.Zamke, naravno, postoje i u tržnim cen-trima, a one su možda za nijansu i opa-snije od ovih po supermarketima koje smo već naveli. Najopasnija zamka je-

ste rasprodaja. Pretežno čim ugleda-mo radnju s rasprodajom, odmah ima-mo osjećaj da moramo brzo reagirati. Kad vidimo sniženu cijenu, automatski kupujemo proizvod ni ne razmišljajući da li nam ustvari treba i da li bismo ga uopće i pomislili kupiti da nije na sni-ženju. Cjenovna zamka je također dosta prisutna, te kada osoba vidi da nešto košta 5,99 KM smatra da je to ustvari 5 KM, odnosno nije ni svjesna da je njena cijena 6 KM. Prije odlaska na kasu tre-bamo dobro provjeriti cijene i razjasniti sebi koliko ustvari nešto košta. Ljuba-zni prodavači uvijek imaju jedan cilj − prodati što više i što skuplje. Uglavnom to čine tako što nam daju ljubazne ko-mentare i sugestije da nešto moramo imati. Znaju se služiti i trikovima dijeleći be-splatne uzorke, čime se kupci osjeća-ju dužnima da kupe bespotrebne stvari. Ono što je najbolje činiti jeste izbje-gavati susret s prodavačima, osim ako nije neophodno i tako biti siguran da vam neće ništa “uvaliti usput“.Popularna ili dopadljiva muzika još je jedna zamka koja navodi kupce da što duže ostanu u radnji i potroše više nov-ca. Skladne kombinacije, poput cipela i torbi, su, također, zamke. Odete da kupite torbu jer vam je po-trebna, pa usput uz nju kupite i cipele koje ste mogli naći i u drugoj radnji po povoljnijoj cijeni. Da biste izbjegli zamke koje smo nabro-jali i mnoge druge koje nismo, potražite ono što vam je zaista potrebno i ne lu-tajte po ostatku trgovine. Tako ćete biti sigurni da vam novčanik nije skroz pra-zan, a ruke pune stvari koje vam i ne trebaju.






Photo by Laura Marques on Unsplash



Jesenji bluz

Postoje ljudi koji vole jesen i zimu (ako mene pitate, nisi ljubitelj padavina ako voliš da ih gledaš kroz prozor, tako ih vo-lim i ja), a postoje oni kojima ova godiš-nja doba mogu izazvati mnoge negativne promjene. Jedna od mogućih manifestaci-ja jeste i sezonska depresija, odnosno se-zonski afektivni poremećaj.

Šta je sezonski afektivni poremećaj?Postoji nekoliko žargonskih naziva za ono što definišemo kao sezonski afektivni po-remećaj, a neki od njih su sezonska de-presija i zimska ili jesenja depresija (je-senji bluz). Među prvim okidačima jeste upravo promjena vremena, kao i hormon-ski disbalans. Zahvata 5-10% populacije, a učestaliji je što se više krećemo ka sjever-nijim državama. Češće se javlja kod žena (osam puta), prvi put se obično javlja iz-među dvadesete i tridesete godine živo-ta, ali može se manifestovati i kod djece i adolescenata. Kod starijih od 65 godina se rijetko kada javlja. Početak se može uočiti već od sredine septembra, a može trajati sve do početka novog ljeta. Januar pred-stavlja najkritičniji period.

Šta sve utiče na pojavu ovog poremećaja? Tokom jeseni i zime dolazi do vremenskih promjena koje se odražavaju i na naše ti-

Jovana Đurić, diplomirani psiholog, Beograd

jelo, kako fizički tako i psihički. Skraćuje se broj sati u danu kada imamo prirodnu svje-tlost, što na ljude može imati efekat sma-njene produktivnosti. Ukoliko na to dodate i sezonske viruse, pad imuniteta i energije, može doći do povećanog stresa koji iscr-pljuje i tijelo i um. Obično se desi i da nam se poremeti raspored spavanja, jer manjak svjetlosti i hladnoća ujutro nisu od pomo-ći u poređenju s toplim krevetom. Samim tim smanjujemo i svoje kretanje, pa tako spoljašnje aktivnosti poput šetnje, plivanja i različitih sportova brzo zamjenjujemo bo-ravkom između četiri zida. U ovom perio-du obično dobijemo i nekoliko kilograma – vrijeme je praznika, a i tijelo nam traži više izvora energije zbog prevelike iscrpljenosti. Manjak svjetlosti direktno utiče i na proi-zvodnju i lučenje hormona, te se lučenje melatonina, koji je prirodni regulator spa-vanja, povećava, a serotonina i dopamina, hormona sreće i adrenalina, smanjuje.

Kako prepoznati simptome? Kao i kod svih drugih mentalnih poreme-ćaja, mogući su različiti načini ispoljava-nja u zavisnosti od osobe. Ipak, neki od simptoma koji dominiraju jesu: � reakcija na sezonsku promjenu nekoliko

godina zaredom;� osjećanje iscrpljenosti s primjetnim ra-

zlikama u načinu funkcionisanja;� neraspoloženje, mrzovolja;� smanjenje aktivnosti i/ili produktivnosti;� manjak socijalnih interakcija;� poremećen ritam spavanja;� poremećen režim ishrane;� povećana razdražljivost.D.B. (22) je studentica na Filološkom fa-kultetu u Beogradu i pristala je da sa



Photo by Edu Lauton on Unsplash




mnom podijeli svoje iskustvo sa sezon-skom depresijom i kaže:Prvi put mi se dogodilo tokom prve go-dine fakulteta da osećam neke znakove depresije, ali sam mislila da se još na-vikavam na studentski život i to. Osetila sam neke promene raspoloženja, svađa-la sam se skoro sa svima, nisam mogla da se skoncentrišem na učenje niti na bilo šta drugo. S prijateljima se nisam viđala, samo sam spavala i gledala serije po či-tav dan. Posle je to prestalo i nisam pre-

više obraćala pažnju na to. Kada se po-novilo i sledeće godine sa sličnim simp-tomima, posetila sam lekara i krenula na psihoterapiju.

Kako se liječi? Postoji nekoliko načina terapije za sezon-sku depresiju, ali može se desiti da osoba ne odreaguje ni na jedan pa je potrebna kombinacija.Prvi način jeste uzimanje antidepresiva – ovaj način nije preporučljiv, osim kod osoba koje imaju genetsku predispozici-ju za depresiju (ukoliko je više članova iz porodice i familije bolovalo od depresije, veća je i naša sklonost ka njoj). U tom slu-čaju se savjetuje uzimanje antidepresiva još pri prvim simptomima. Drugi način jeste individualno savjetova-nje ili psihoterapija – terapija razgovorom jeste jedan od najefikasnijih načina, jer za razliku od jednostranog konzumiranja ta-bleta, ovdje imate živu osobu pred vama s kojom možete diskutovati različite načine rješavanja problema sve dok ne pronađe-te onaj koji je za vas najefikasniji. Takođe, terapijom se ponekad može pronaći uzrok koji je vezan za mnogo dublje probleme koji se samo manifestuju na ovaj način. D.B. navodi da je za nju najviše uspjeha imala psihoterapija: Najviše pomogne kad s nekim pričate o tome i onda postanete svesni toga šta vam se dešava i kako vi reagujete na to. Kada to spoznate onda bolje možete to i da kontrolišete. Pokuša-vala sam da ostanem aktivna tokom ovog perioda, tako da sam i trenirala i fino jela, što je smanjilo neke od simptoma.

Šta možemo uraditi da bismo se bolje osjećali? Postoji nekoliko stvari koje možemo uči-niti kako bismo se osjećali bolje tokom ovog zimskog perioda, bez obzira na to da li imamo sezonsku depresiju ili ne. Prvo i osnovno jeste ustaliti redoslijed spava-

Fototerapija je jedna od najza-stupljenijih metoda u sjeverni-jim državama. Ona podrazumi-jeva izlaganje vještačkoj svje-tlosti dvadesetak minuta dnev-no, što podstiče i lučenje hor-mona.Napomena: Ukoliko mislite da imate neke od simptoma koji narušava-ju vaš svakodnevni život, pri-je nego što sami sebi date di-jagnozu s interneta, najvažnije je da se prvo obratite stručnja-ku! Uz njegovu ili njenu pomoć utvrdit ćete da li uopšte posto-ji poremećaj i najbolje ćete ot-kriti koji metod je za vas naje-fikasniji. Lijekovi, ukoliko vam nisu potrebni, mogu i odmoći (još jednom naglašavam da to ne važi za osobe kojima su lije-kovi neophodni za bolje funkci-onisanje).




nja! Pokušajte da idete u krevet u približ-no isto vrijeme, a isto važi i za ustajanje. Održavajte režim ishrane! Kao i obično ključ je u balansu. Pazite da se ne preje-date i da rasporedite obroke. Idite napolje! Mnogo teže nam je da šeta-mo tokom ovog perioda kada bismo radi-je bili zatvoreni u sobu ispod tople deke gledajući omiljenu seriju. Ipak, probajte da uhvatite makar malo dnevne svjetlo-sti, idite do one udaljenije prodavnice, ili prošetajte psa. Idite na odmor! Ukoliko imate priliku, od-lučite se za aktivni odmor u planinama, ili

čak na moru – čula sam da je u Egiptu u oktobru i novembru fenomenalno. Vježbajte! Vjerujem da svako od nas ima teretanu u blizini. Pronađite trening koji vam odgovara i vaš um će vam biti zahva-lan, a i tijelo. Viđajte se s drugarima! Ovo je period kada se naš društveni život malo ugasi. Svejed-no pokušajte da održavate kontakte i da na taj način dobijete dnevnu dozu smije-ha. Uzmite vitamin D! Po potrebi, i uz kon-sultaciju s porodičnim doktorom možete i na ovaj način doprinijeti boljem funkci-onisanju.

Čiča miča i gotova ovisnička priča

Dalibor Kraišniković, Bi-jeljina, student Odsjeka za politologiju Fa-kulteta političkih

nauka u Sarajevu


Ja sam Nedim iz Sarajeva. Imam 21 godi-nu i bivši sam ovisnik o većini narkotika. Razgovor s Nedimom, sada potpuno obič-nim mladićem, započeo je ovako. Svijet narkomanije više nije njegov identitet. Nedim je ujedno i dokaz da izreka Jednom narkoman, uvijek narkoman pada u vodu.Želja da probam i vidim kako utiče na organizam, kao i određeni porodični pro-blemi, odveli su me u jedan drugačiji svijet. Prvo sam počeo s marihuanom i tableta-

ma. To mi je odjednom postala navika. Iz-vrtanje realne životne slike, dobar prizor i lijep osjećaj podsticali su me da nastavim uzimati narkotike. Kako to najčešće bude, želio sam nešto drugo, nešto jače. Počeo sam konzumirati ekstazi. Ubrzo, na red je došao i spid, govori Nedim.Kada kaže da je bio ovisnik o većini nar-kotika, od onih dostupnih na crnom trži-štu BiH, samo heroin nije dolazio u doticaj s Nedimom. Ekstazi, kokain i spid nekoliko godina bili su njegova dnevna doza uni-štavanja adolescentnog perioda.Ekstazi sam koristio godinu dana, sva-ki dan, bar četiri puta dnevno. Kao i zbog ostalih droga, gubio sam sliku realnosti i pojam o vremenu, osjećao sam se druga-čijim. Sve su to privremeni, lažni osjećaji, a zapravo je efekat ekstazija takav da se oštećuje vid, osjeća izmorenost, iscrplje-nost organizma koji traži samo vodu, ali




ne i hranu. Kokain, tzv. kraljevska droga je preskupa, međutim, kod ovisnika ona ima određenu reputaciju. Zahtijeva da je koristiš više od ostalih kako bi posti-gao neki apsurdan efekat. U poređenju s drugim drogama, do spida je dosta lak-še doći. Kada dođeš do njega, ispunio si cilj, a koji? Psihički problemi, nesanica, cr-pljenje životne energije, munjevit gubitak kilograma i neprijatan miris tijela, objaš-njava Nedim.Cjelokupan period dok sam konzumirao narkotike bio sam sputan u svojim sno-vima, jer nisam imao volje misliti na bu-dućnost, karijeru, već samo da dođem do doze. Postao sam ovisan, očajan i tražio izgovore. Izostajao sam iz škole da bih se drogirao. Nakon srednje škole počeo sam raditi kao konobar i pošto sam zarađi-vao, bio sam u mogućnosti da više novca usmjerim tamo gdje ne treba, dodaje on.Druženje s drugim ovisnicima usporavalo je i odlagalo šansu za oporavak. Pomisao o izlječenju uvijek je bila u drugom planu.

Izlazak iz kruga narkotika smatran je nere-alnim, ali i nepotrebnim. U taj krug stalno su dolazili novi, mladi ljudi. Svih godina tokom konzumiranja raznih narkotika, Ne-dimovi roditelji nisu znali uzrok promjene njegovog ponašanja. Pubertet i prolazna faza, predstavljali su im objašnjenje.

Trenutak kada želiš promjenuLažnim osjećajima sreće, snage i uspješ-nosti, uz koje se gube kilogrami, mijenja-ju fizički izgled i miris tijela, te ostaje bez novca, postepeno je došao kraj.Prije tri godine upoznao sam jednu dje-vojku koja nije imala nikakvog doticaja s narkoticima. Gledala je kako sebi uni-štavam život i odlučila mi je pomoći. Na njenu inicijativu i moju, u početku, ne baš preveliku želju. Podršku mi je pružala i njena majka. Njih dvije bile su uz mene, onda kada sam imao želju da ponovo uz-mem ekstazi ili spid. Više puta sam pokle-knuo i uzimao dozu. Proces odvikavanja bez medicinske pomoći je težak, jer se ne dobija adekvatna njega onda kada dođe

Phot

o by

raw

pixe

l on

Uns

plas

h




do napada, odnosno potrebe da uzmem narkotik. Nakon više od godinu dana, izli-ječen sam, psihičkom podrškom, jer sam spoznao da griješim, uništavam život i da je mnogo ljepše kada si čist. Tako sam stavio tačku na skoro sedam godina ovi-sničkog života, objašnjava naš sagovornik. Nedim više nije ovisnik, ali je u doticaju s narkomanijom na jedan posve drugačiji način. Naime, shvativši da je moguće biti izliječen uz čvrstu volju i podršku bliskih osoba, danas on pomaže svojim prijatelji-ma da krenu njegovim stopama. Imam nekoliko prijatelja i poznanika koji i danas konzumiraju određene narkotike. Ono što oni konzumiraju, ja sam ranije, pa samim tim poznajem efekte i posljedice raznih supstanci. Kao što su meni pomo-gli određeni ljudi, na isti način i ja želim

pomoći drugima. I što je najbolje, u mno-gim slučajevima uspijevam. Znam da je proces liječenja terapijom težak i želio bih da ga i drugi ovisnici mogu izbjeći. Među-tim, kada situacija izmiče kontroli, odlu-čim se da prijatelje pošaljem na terapi-ju u medicinske ustanove, rekao je Nedim. Nedimova životna priča je sama po sebi poruka mladima, protkana ličnim isku-stvom i iskustvom njegovih prijatelja. Okrutnost ovisničkog života uzrokova-la je bol, patnju i bezizlaznost, upakova-nu u privremenu, lažnu sreću. Neki od Ne-dimovih prijatelja su izliječeni, neki su u procesu liječenja, a na drugima je da raz-misle o tome. Međutim, tu su i oni kojih više nema. Život za svakoga od nas piše roman, a životu treba dati inspiraciju, po-zitivnu i nimalo ovisničku.

Zenica trčiBudi prijatelj zdravih navika i uradi dobre stvari za svoj grad, moto je kojim se vodi i na temelju kojeg djeluje sjajna ekipa tima Zenica trči.

Azra Berbić, diplomirana pravnica, Kakanj


Zenica trči je sekcija Udruženja za razvoj i podršku planinarstva i sportskog turizma VEDRO Zenica koja je, kako oni kažu, for-mirana za sve ljubitelje rekreativnog trča-nja, za one koji bi tek krenuli, a nikako da se nakane, za one koji ponekad trčkaraju,

za one koji redovno trče i već su postali zaljubljenici u trčanje, a i za profiće koji su u ovom sportu već godinama. U njiho-vu sjajnu ekipu svi su dobrodošli, jer vje-ruju da se zajedno može mnogo više, žele podići svijest o trčanju i zdravom načinu života. Jednog hladnog decembarskog po-podneva sastala sam se s dva člana i dvi-je članice ove ekipe kako bismo razgova-rali o njihovom radu i, vjerujte mi na ri-ječ, dok sam slušala kako govore o svo-jim iskustvima koja su sa mnom dijelili na vrlo duhovit način, prepuni entuzijazma i radosti, imala sam osjećaj kao da sva ta lijepa iskustva zajedno s njima ponovo




je rođena ideja Zenički noćni cener.

Kako je tekla realizacija projekta Zenič-ki noćni cener? Naila: Ne mogu reći da je put bio lagan. Iako je projekt kreiran već u augustu 2017. godine, njegova realizacija zahtijevala je dosta truda i rada. U početku smo se bori-li da budemo ozbiljno shvaćeni od strane lokalne zajednice, prije svega od strane običnih ljudi i lokalnih privrednika na koje smo mi gledali kao na potencijalne spon-zore. Svi su uglavnom mislili da ćemo mi organizirati neko trčanje po Kamberovi-ća polju i da će to biti nešto bezveze. Me-đutim, nakon što nas je kontaktirao prvi sponzor iz Banje Luke, koji nam je ujedno bio i glavni sponzor, drugi su počeli ozbilj-nije obraćati pažnju na naš projekt. Zaista je važno napomenuti da smo s Grad-skom upravom Zenice od početka imali odličnu saradnju, jer smo s njima potpisali Memorandum o saradnji i podršci na pro-jektu Zenički noćni cener, u okviru kojeg je dogovoreno da će nas Gradska uprava Ze-nice podržavati u svim administrativnim aspektima koji se odnose na dozvole. To nam je zaista olakšalo posao u velikoj mje-ri, jer se 50% obaveza koje su se odnosi-le na samu utrku ticalo dozvola od organa gradske uprave i javnih ustanova. Sigurno ne bismo mogli organizirati utrku na tako visokom nivou bez njihove podrške. Leontina: Iza organizacije utrke je zaista bilo mnogo truda i rada, mnogo neprospa-vanih sati, jer nije bilo jednostavno sve or-ganizirati, kao što se nekome možda činilo. Imali smo veliku odgovornost i želju da sve ispadne kako treba, jer je utrka prvi puta or-ganizirana na taj način u Zenici. Nismo mi nikakvi profesionalni sportisti, svi imamo neka uobičajena zanimanja, ali smo htje-li predstaviti Zenicu u najljepšem svjetlu i Zeničanima i Zeničankama pokazati da smo sposobni organizirati događaj na koji ćemo svi biti ponosni. Trudili smo se ispoštovati

proživljavam. Na početku razgovora od-mah sam “upozorena“ da ću nakon zavr-šetka i sama poželjeti biti dio njihove eki-pe. Za Preventeen sam razgovarala s Ame-rom Krdžalićem, Nailom Muratović, Leon-tinom Jurić i Adom Vatrenjakom.

Mora se postaviti jedno pitanje iz sekci-je kliše, kako je sve počelo? Amer: Mi smo svi trčali uglavnom poje-dinačno, a onda smo početkom proljeća, tačnije 20. marta 2017. godine organizira-li prvi zajednički trening, a istog dana je naša kolegica Larisa oformila Facebook grupu Zenica trči, kako bismo pokrenuli raju da se pridruži našim zajedničkim tre-ninzima. Nakon toga krenuli smo s redov-nim grupnim treninzima i sve više ljudi nam se odlučilo pridružiti. Kada smo uče-stvovali na prvom polumaratonu, u grupi koja je išla s nama bilo je 75 trkača i trka-čica, a na prvom treningu nas je bilo samo petero. To su bili i ljudi koji nisu trenirali s nama. Jako je bitno da s nama nisu trča-li samo ljudi iz Zenice, već i iz drugih gra-dova, imali smo grupe iz Kaknja i Maglaja. Naila: Nakon nekoliko održanih zajednič-kih treninga, odlučili smo riješiti formalni status grupe zbog jednostavnijeg i lakšeg nastupa, ali i organiziranja i realiziranja potencijalnih budućih projekata pa smo oformljeni kao sekcija Udruženja za razvoj i podršku planinarstva i sportskog turizma VEDRO Zenica. Ado: Nakon nekoliko utrka koje smo po-sjetili, odlučili smo organizirati Global Running Day iste godine. Bili smo iznena-đeni odzivom, jer je po velikoj kiši došlo 105 učesnika i učesnica, iako smo sve or-ganizirali u samo tri dana. Poneseni pozi-tivnim iskustvom i sugestijama kolege iz Sarajeva, počeli smo ozbiljnije razmišljati o ideji da i mi u Zenici organiziramo po-lumaraton. Iako smo i prije razmišljali o tome, tog dana smo zapravo odlučili oz-biljno se posvetiti realizaciji te ideje i tako




svakoga i da posebno ljudi koji su došli sa strane, iz drugih gradova i država, ponesu samo lijepe utiske iz našeg grada.

Kako ste zadovoljni realizacijom pro-jekta, kakav je bio odziv? Naila: Mi smo zadovoljni, jer smo pokaza-li koji nivo ozbiljnosti i profesionalizma je stajao iza realizacije te ideje i to se vidi po rezultatima. Prvu utrku smo organizirali oko devet mjeseci, to je dugotrajan proces od slanja projekta do sastanaka sa sponzori-ma, komunikacije s Gradskom upravom, MUP-om, svi smo apsolutno sve uradili vo-lonterski i to se primijeti, jer smo zaista ra-dili svim srcem. Utrka je održana 14. apri-la 2018. godine, bila je više nego uspješna i nadmašila je naša očekivanja. Na utrci je učestvovalo 500 učesnika, a 432 je istrčalo utrku, bilo je dosta onih koji su uplatili ko-tizaciju za utrku, ali se nisu pojavili svi, jer je dosta ljudi htjelo doprinijeti organizaciji utrke, iako nisu bili učesnici. Mnogi članovi naših porodica volontirali su na utrci, i to iz-diže cijelu priču na viši nivo, jer se zajednica na koncu organizirala i na neki način podr-

žala realizaciju projekta. Imali smo i odličnu saradnju s lokalnim, ali i regionalnim me-dijima u promociji same utrke, ali i praće-nju samog događaja. I na kraju nam nisu bili bitni oni koji su sumnjali u nas ili nas nisu htjeli podržati, jer smo shvatili da trebamo dati značaj onima koji su bili uz nas i na ta-kve ljude usmjeriti pozitivnu energiju. Ado: Postoji jako velika i jedinstvena zajed-nica trkača i trkačica na prostoru cijele BiH i oni su nam pružili veliku podršku, jer su nam prenosili svoja iskustva i savjetovali su nas, a također su se odazvali u jako ve-likom broju. Bitno je napomenuti da smo dva sata prije početka utrke organizirali i utrku za djecu na kojoj se pojavilo oko 500 djece sa svojim roditeljima i mi smo bili za-ista iznenađeni odzivom, tu se najbolje po-kazalo koliki utjecaj imaju društvene mreže u realizaciji ovakvih događaja.

Koliko je vama lično članstvo u timu Ze-nica trči bitno, na koji način vam je to promijenilo život? Kroz smijeh svi ističu da uvijek pokažu na Amera kada im neko postavi ovo pitanje,

Zen

ica

trči




jer je on zahvaljujući trčanju smršao 40 kg i njegova promjena je definitivno naj-očiglednija pa smo prepustili riječ upra-vo njemu. Amer: Ja trčim skoro već šest godina i za-ista se na meni vidi fizička promjena. Me-đutim, to nije jedini pozitivan aspekt tr-čanja. Kada smo napravili tu neku grupu i kada smo se ujedinili i pronašli se oko jedne zajedničke ideje, shvatili smo koliko je lijepo imati ljude oko sebe koji imaju slične ciljeve i koji te razumiju. Kada do-đeš s posla ili ako si na birou, kada dođeš s neke kafe s*eban i isfrustriran i na trča-nju izbaciš svoje neke frustracije i oslobo-diš se negativne energije, shvatiš koliko to dobrog donosi i mentalnom zdravlju. Baš zbog toga u nama se stvorila želja da ta iskustva ne zadržimo samo za sebe, već da to iskustvo podijelimo sa što većim bro-jem ljudi. S obzirom na to da mi stavljamo akcent na rekreativno trčanje, svako po-stavlja cilj da se takmiči sam sa sobom i da sam sebe nadmašuje. Odlazak na utrke i zajednički treninzi pokažu ljudima kako se vodi poseban životni stil, jer nije samo poenta u trčanju, već i u putovanju i upo-znavanju drugih ljudi, onda zaista želiš da sa što više ljudi dijeliš ta lijepa iskustva. Ljudi se bez predrasuda povezuju i lahko se grade poznanstva i prijateljstva, jer nas sve ujedinjuje jedan zajednički pozitivan cilj, nisi ni svjestan na koliko ljudi možeš ostaviti pozitivan utisak.

Učestvovali ste na velikom broju utrka širom BiH i regiona. Koja je na vas osta-vila najljepši utisak? Leontina: Sa svake utrke zaista nosimo li-jepe uspomene, svaka ima svoje specifič-nosti, nekada po prvi put posjetimo neki grad, svaki put upoznajemo nove ljude i to su zaista lijepa druženja. Ipak, mislim da se svi slažemo kako nam je Ljubljanski mara-ton ostavio najveći utisak, jer nam je to bio prvi maraton koji smo zajednički istrčali, to

ćemo sigurno uvijek pamtiti, jer su njemu prethodile posebne pripreme i mnogo odri-canja, a nagrada je bila ostvarenje tog ne-kog cilja koji smo davno sami sebi postavili.

Koji su sljedeći ciljevi Zenica trči tima? Naila: Pored mnogih utrka na kojima uče-stvujemo širom BiH i regiona tokom cijele godine i na kojima ćemo nastaviti učestvo-vati, počeli smo već s realizacijom projekta drugog Zeničkog noćnog cenera. Sada već znamo da će drugi Zenički noćni cener biti održan 13. aprila 2019. godine, s početkom u 20 sati na Trgu Alije Izetbegovića, gdje će na startnu liniju moći pristupiti 600 trkača i trkačica. Staza će biti dužine deset kilome-tara, ostat će nepromijenjena, s novinom da će biti certificirana. Pored noćne utrke, bit će organizirana i Dječija utrka s huma-nitarnim karakterom. Čeka nas mnogo po-sla i odricanja, ali se nadamo da ćemo i naredne godine imati još bolje organizira-nu i još uspješniju utrku, želimo da imamo događaj na svjetskom nivou. Iako je Amer dodao da svi imaju neke skri-vene ciljeve, pa je tako, kako kaže, nekima cilj da trče za najboljim tajicama, jer to zna biti velika motivacija na utrkama, zaista su me svojim humorom i entuzijazmom zara-zili i poželjela sam s njima trčati, što ću si-gurno u skorijoj budućnosti i učiniti. Oni se zaista svojim radom i djelovanjem izdižu iznad standardnog sivila, teških ra-sprava i tema koje nas smaraju i o koji-ma svakodnevno slušamo. U cijeloj Bosni i Hercegovini postoji velika zajednica trkača i trkačica koji, kako oni kažu, predstavlja-ju ujedinjenu i ljepšu sliku naše domovine.

Zenica trči - web stranica

Zenica trči - Facebook

Zenica trči - Instagram

Neštokontam...

Nešto kontam...



Implantati za mozaktebi niko više ne ote iz ruku pa pravac Njemačka, gore bolji život tebi, njemu bo-lji ovdje. Svi sretni. A Nijemci, kad vide ko im dolazi, mislit će da je nekakva organi-zovana osveta za Drugi svjetski rat. Neko trovanje društva i umetanje agenata za zaglupljivanje i ubijanje tamošnjeg sta-novništva.Proizvod planiran za tržište žedno ekspre-snog znanja još nije dobio svoj komerci-jalni naziv, ali zakon ga već prepoznaje kao “krivotvorenje dokumenata“, ili “pre-vara“, ili “korupcija“ ili “nešto-četvrto-kri-minalno“. Da “nikad nije kasno“, pokazala je i do-kazala novinarka Žurnala, Azra Omerović. Bilo joj je potrebno samo 17 dana, bez i da vidi Medicinsku tehničku školu u sastavu PU Centar za obrazovanje odraslih “MUL-TILINGUA“ iz Sanskog Mosta.Za one koji su gledali film Kuduz i koji se sjećaju scene polaganja “osnovne škole“, kada na pitanje komisije zna li glavne gra-dove, Kuduz odgovara da je Foča glavni grad i da je u njemu bio, poželim samo da i ovim prodavačima papira “diplomatoid-nog“ izgleda Foča također postane glav-ni grad. Ili Zenica. Ustvari, bilo koji grad, samo neka ima zatvor.

Tarik Kovač, BA inžinjer građevinarstva, VarešĐubre i škola nikad nisu izdali. Tako su nas tješili profesori kada bismo se nevolj-ko nakon raspusta vratili na nastavu. Do-duše, za plodove ovog prvog treba nešto vremena, sreće i Božijeg davanja, za ovo drugo ne treba više od 17 dana uz fiksnu svotu novca i garantovan plod u vidu di-plome novopečenog svršenog stručnjaka nekog od ubojitih zanimanja.Za potrebe bržeg savladavanja i upijanja informacija, neko nekad negdje izmisli tehniku brzog čitanja. Za eru u kojoj živi-mo, izmisliše ljudi distance learning, ‘em za raju koja fakat ne može dolaziti na pre-davanja, ‘em ne bi l’ ubili pare i na još ka-kvom školarcu/studentu, a po jeftinom principu “da ga moje oči ne vide“. Barem ne svaki dan. U svom tom boom-u inovativnih ideja glede obrazovanja u proš-lom, a i u ovom stoljeću, dosjetio se “naš čovjek“ kako da dohaka svjetskim trendovi-ma i na tržište plasira tačno ono što tržište traži i o čemu čovječanstvo sanja od branja poznate jabuke, preko padanja one jabuke na glavu onom nekom čobanu Newtonu, do ove Steve Jobs jabuke.Metoda “ekspres učenja“, neki vid usa-đivanja znanja, zamišljena kao usađiva-nje implantata kojim će čovjek možda postati nadčovjek i vrlo brzo ovladati svim dosadašnjim civilizacijskim saznanjima i iskustvima ipak je budućnost. Možda ne daleka, ali je budućnost. Šta znaš, i da probamo kome usaditi kakav disk sa svim dosadašnjim znanjima, možda se šta zakomplikuje? Ko će to održavati? Šta padne sistem, ode sve u helać?Ipak je ovako bolje. Daš dileru 2.500 KM, on tebi papir, ti stručnjak, on biznismen,

Zapis o zemljiZapis o zemlji


Ela Vrana, Goražde, učenica STŠ Hasib Hadžović u

Goraždu

Hajdemo u planine!bavljenje fizičkim aktivnostima, ono nas oblikuje kao individue. Ono, zapravo, ima ulogu u jačanju ličnosti, razvijanju pozitiv-nih osobina ličnosti kao što su: snalažlji-vost, hrabrost, izdržljivost, upornost, snaga (u svakom segmentu te riječi, od duhovnog do fizičkog osnaživanja ličnosti). Ovo je ra-zlog zbog kojeg mnogi odlučuju da upravo planinarenje bude aktivnost kojom će se baviti u slobodno vrijeme.

OrijentiringNaime, postoji više različitih disciplina u sklopu planinarenja, a neke od njih su: klasično planinarenje, sportsko penja-nje, alpinizam, orijentiring... U toku raz-govora s mladim planinarima, članovima Planinarskog kluba Goražde-Maglić, po-sebnu pažnju mi je privukla disciplina ori-jentiring. Evo šta je rekao jedan od mladih planinara, Adin Šakrak:Orijentiring je sport u kojem učesnici ima-ju zadatak da u što kraćem vremenskom roku dođu na lokacije koje su obilježene na mapi. Ova aktivnost pomaže planina-rima u orijentaciji u prirodi, a planinar se smije koristiti samo mapom i kompasom kako bi se orijentirao u nepoznatoj sredi-ni. Veoma važno je da se prati redoslijed lokacija koje svaki planinar ili grupa pla-ninara treba obići.Zvuči zanimljivo, a ako voliš rješavati zago-netke, razne nove izazove i tragati za bla-gom onda je ovo prava aktivnost za tebe.

Nema se para(Tipično za nas, Bosance i Hercegov-ce, prvo krenut’ od onog čega najma-nje ima, a pravi tako velik problem.) Ono što često čujemo u našem komši-luku kada se pokušamo baviti bilo čime što izlazi van granica prosječnosti jeste: Đe ćeš ti to, znaš li koliko ti para treba

Voliš prirodu i svoje slobodno vrijeme rado provodiš u prirodi, na planini ili uz rijeku? Ukoliko je tvoj odgovor DA, onda je planinarenje pravi hobi za tebe! Ako ti je potreban neki podsticaj, nešto da te pokrene i podstakne da izađeš iz “sigur-ne zone“ i uputiš se na neku od prelije-pih bosanskohercegovačkih planina, onda pažljivo pročitaj ovaj članak, jer možda upravo on bude taj “okidač“. Uvijek kada se želimo okušati u nečemu novom, iza-ći iz svoje zone komfora, sebi postavlja-mo različita pitanja i tražimo izgovore. Vjerujte, znam iz ličnog iskustva. Zato ću u nastavku teksta razmotriti najčešća pita-nja koja nas koče, te vas nastojati uvjeriti i predstaviti vam zbog čega je baš plani-narenje pravi hobi za vas.

A šta će meni to? Zašto baš ja?Ono što je prva prepreka na našem putu da se okušamo u nečem novome jeste za-pravo nedostatak informacija. Zato ćemo u nastavku teksta, u nekoliko rečenica, govo-riti o tome šta je to planinarenje i kakve ko-risti od njega imamo. Ako upitamo bilo ko-jeg strastvenog planinara, njegov odgovor neće ostati samo na tome da je planinare-nje odlazak na planinu s ciljem osvajanja njenog vrha. Zapravo, planinarenje pred-stavlja stil života. Planinarenje ne samo da pomaže u njegovanju zdravih navika kroz boravak u prirodi, na svježem zraku te kroz

Zapis o zemljiZapis o zemlji


za to? Istina, ukoliko se želite baviti pro-fesionalnim planinarstvom i osvajati Mo-unt Everest, onda je doista potrebno imati malo dublji džep. Ali, ukoliko ste početnik, dobre gojzerice, entuzijazam i adekvatno spakovan ruksak su sva dodatna oprema koju trebate ponijeti.

Poj’šće te međedIstina, naše planine krasi bogatstvo flore i faune, po čemu je i posebna, jedinstvena. Ali da ćeš već pri svom prvom planinarskom iskustvu naići na neku ogromnu zvijer iza ugla, male su mogućnosti (prije će ti iz grma izletjeti izgubljeni turisti tragajući za Sara-jevskom žičarom). Ali ovo nikako ne znači da trebaš biti previše opušten, opreza nikad dosta! U toku boravka u prirodi treba obra-titi pažnju na sve zvukove, mirise ili bilo koje druge promjene u prirodi koje mogu ozna-čavati prisustvo neke životinje. Nepoznate biljke treba izbjegavati, nikad ne znaš koja od njih krije otrov. Sa životinjama u prirodi treba biti oprezan jer nikad ne znaš koliki je stepen opasnosti koji sa sobom kriju. Moj savjet za sve buduće mlade planinare jeste da svakako prođu obuku ili kurs o osnova-ma planinarenja, izazovima koje ono nudi, rizičnim i nepredvidljivim situacijama, ali i

svakodnevnim preprekama s kojima se pla-ninari susreću.

Ma šta će ti to? Ja sam jedva iz šume pobjeg’o, ti bi još dobrovoljno da ideš?Ono s čime se susrećemo svakodnevno kada želimo iskušati nešto novo jeste onaj tipični pritisak zajednice. Ali tome ne tre-ba pridavati toliko pažnje. Želiš znati zašto planinariti? Zdravlje, rekreacija, druženje, svjež zrak, izolacija, ugođaj i selfi, naravno. Bez šale, priroda je uvijek inspiracija za na-stajanje različitih oblika umjetnosti!

Nemam vremenaE, to je ona laž kojom sami sebe obeshra-brujemo. Vremena se uvijek nađe kad se hoće. Tipičan srednjoškolac dnevno pro-vede dva sata za računarom (nažalost, u većini slučajeva i mnogo više). Zar onda ne možemo naći dva do tri sata sedmič-no za boravak na planini? Da, naravno da možemo, ostalo su samo izgovori. E sad, kada smo razmotrili tipične izgovore koji se motaju po glavi jednog srednjoškolca, u nastavku teksta će nam o svom iskustvu planinarenja govoriti članovi Planinarskog kluba Goražde-Maglić, Rasema Muslić (21), Adin Šakrak (12) i Nerim Odžaković (12).

Obu

ka, o

snov

a al

pini

zma

Zapis o zemlji

Zapis o zemlji


Danas, kada je većina mladih ljudi zatvo-rena u tamne, zadimljene prostorije i tu provodi većinu svog slobodnog vreme-na, a mali broj njih želi se baviti nekom aktivnošću u prirodi, kako ste vi došli na ideju da se bavite planinarenjem?Rasema: Ja sam postala članica planinar-skog doma prije pet godina, nakon trodnev-nog kampiranja u Kaknju. Privukli su me ze-lenilo i ljepota prirode, druženje. U samom kampu bio je veliki broj mladih, a nakon kampa svoje druženje nastavili smo na tur-nirima i takmičenjima koji su dalje uslijedili.Adin: Većinu svog slobodnog vremena provodio sam za računarom. Preko rodi-telja sam saznao za planinarenje kao je-dan od načina da provedem svoje slobod-no vrijeme. Član sam postao u februaru u toku sudjelovanja u Zimskoj školi plani-narstva na Rudoj Glavi.Nerim: Postao sam član početkom ove go-dine. Privukli su me priroda, druženje, iza-zovi kroz koje smo prošli i koji i dalje slije-de na putu da postanem dobar planinar.

Koje je najzanimljivije iskustvo koje no-site sa svojih planinarskih pohoda?Rasema: Najzanimljivija je definitivno Škola planinarstva, jer smo prošli kroz obuku za osnove alpinizma. Posebno interesantan detalj bio je spuštanje niz zidove planinar-skog doma, te dodatne radionice koje smo imali. Najljepše su uspomene koje ostanu nakon svakog druženja. A jedna od meni najdražih stvari je upravo ta da nakon ova-kvih druženja steknemo nova poznanstva.Adin: Najzanimljivija aktivnost kroz koju sam prošao jeste u sklopu Zimske škole planinarstva, a to je osvajanje Borovca. To je najveći vrh u Bosansko-podrinjskom kantonu i visok je 1749 metra. Prizor koji možemo vidjeti s Borovca je jako lijep, vidi se dosta planina iz BiH i Crne Gore.Nerim: Najzanimljivija aktivnost koju sam prošao kao član planinarskog doma jeste vježba orijentiringa. Dakle, imali smo za-datak da u što kraćem roku pronađemo

tačke označene na mapi, što nije bilo jed-nostavno jer smo morali pratiti redoslijed lokacija, a neke od njih su bile udaljene jedna od druge nekoliko kilometara koje je trebalo prepješačiti.

Ukoliko bih se i sama željela okušati u planinarstvu i postati članica doma, ka-ko to da učinim?Rasema: To je vrlo jednostavno, možeš to učiniti i online, preko Facebook stranice Planinarski dom Nedim Pilav-Jogi Goraž-de-Maglić ili odlaskom na samu lokaciju doma. Preporučujem mladim osobama da se prijave jer upravo slijede neke novine što se tiče planinarenja za mlade.

Kakvu biste poruku poslali mladima koji se žele baviti planinarstvom?Rasema: Poruka koju želim poslati jeste da se okušaju u planinarstvu, jer nema-ju šta izgubiti već samo dobiti. Taj osjećaj kada se nalaziš na vrhu planine je neopi-siv. Popnite se na Maglić i osjetite kakav je osjećaj biti na vrhu Bosne i Hercegovine.Adin: Preporučio bih mladima da se bave planinarenjem, to je hobi u kojem ćete steći jako puno novih prijatelja, novog znanja, u toku planinarenja se možete opustiti i uži-vati u prirodi, a isto tako možete se baviti i ekstremnim stvarima. To je sport za sve.Nerim: Planinarenje bih preporučio svima kao način da provedu svoje slobodno vri-jeme. Susrećemo se s različitim stvarima, upoznajemo prirodu, stičemo nova po-znanstva. Za kraj mog izlaganja predstavit ću meni omiljeni citat “oca nacionalnih parkova“, jednog od najutjecajnijih škotskih autora koji se zalagao za očuvanje okoliša, Joh-na Muira:Gubim dragocjene dane. Pretvaram se u stroj za zarađivanje novca. Ne učim ništa u ovom trivijalnom svijetu ljudi. Moram se otrgnuti i izjuriti u planine kako bih sa-znao nešto novo.

Iz naše mahale

Iz naše mahale


Iskoraci u prevenciji ovisnosti

dokazuju, a čim žele da se dokažu, oni žele i da učestvuju u rješavanju proble-ma. Smatram da su mladi ljudi jako krea-tivni, a istakao bih i kreativnost kao jednu od važnih odlika samog NARKO-NE-a. Cilj naše organizacije bio je da se ona prepus-ti mladim ljudima, volonterima, pogotovo da kreiraju svoj koncept, a naše je bilo da stvorimo samo okvire, da stvorimo temelje.

Kroz knjigu se prepliću mnogi Vaši do-življaji u organizaciji NARKO-NE. Kakav je Vaš trenutni stav i kakvi su osjećaji ka-da ste sve godine djelovanja u ovoj orga-nizaciji pretvorili u jednu cjelinu?Za mene je to bio jedan divan period dje-lovanja u NARKO-NE-u i sve što se nasta-vlja i danas ima jednu pozitivnu tradici-

Del

ina

i pro

f. dr

Ism

et D

izda

revi

ć

Delina Voloder, Sarajevo, studentica Odsjeka za komunikologiju Fakulteta političkih nauka u SarajevuKnjiga Iskoraci u prevenciji ovisnosti, čiji je autor moj sagovornik, Ismet Dizdarević, na-učnik i prvi doktor psiholoških nauka u Bo-sni i Hercegovini, kao i osnivač Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, svečano je promovirana 29. 11. 2018. godine u Sarajevu. Knjiga nam govori o putu razvo-ja same oblasti prevencije ovisnosti u Bosni i Hercegovini u posljednjih 12 godina, a pro-fesor Dizdarević nam je u razgovoru odao i male tajne, ali i zanimljive činjenice od kojih je i sačinjena njegova knjiga.

Profesore, šta Vas je podstaknulo da na-pišete ovu knjigu?Sama činjenica da sam bio predsjednik NARKO-NE-a od 2006. do 2016. godine, kao i mnoštvo aktivnosti koje ova organizacija sprovodi. Nakon svake godine pravio sam evaluaciju o aktivnostima koje su spro-vođene, a sve to je sada u knjizi napisano. Živimo u vremenu gdje se svi uspjesi vre-menom zaborave ukoliko negdje ne osta-nu zabilježeni, te se zbog toga odlučujem sve uspjehe organizacije NARKO-NE pred-staviti upravo kroz ovu knjigu. Sve što nije uslikano i napisano u današnje vrijeme, nažalost, kao da ne postoji. Ili nakon vrlo kratkog vremena iščezne.

Iz kojeg razloga u prvi plan stavljate stvaralački aktivitet mladih?Smatram da je odlika mladih ljudi da se

Iz naše mahale

Iz naše mahale


ju zahvaljujući mladima. Odlično je što se sve nove mlade generacije mogu uključiti u naš sistem i biti dio naše organizacije, te svako od njih može dati svoj doprinos.

Da li su uticaji i djelovanje NARKO-NE-a značajno prepoznati kroz sve ove godine te koji je najveći uspjeh ove organizacije?Sudeći prema praćenju medija, mogu reći da je uticaj naše organizacije sigurno pre-poznat. Većinom su printani mediji ti koji su pratili i prepoznali naš rad. To je pokazatelj da smo radili nešto kori-sno i značajno, što je javnost prepoznala. Za naš rad i djelovanje dobili smo značaj-na priznanja. U djelovanju mladih odmah se vidi šta sve oni mogu. Ja vidim tu veliku vrijednost i potencijal u mladim ljudima.

Možete li u jednoj rečenici objasniti Vaš glavni moto po pitanju prevencije?

Ja smatram da oni koji se upuštaju u rje-šavanje problema ovisnosti moraju pr-venstveno poći od naučnih spoznaja, to je jako bitno za uzeti u obzir. Drugo, moraju doći do utvrđenih principa i problema i treće , jako je bitno biti moti-viran. Danas se sve češće govori o novča-noj stimulaciji, a ne govori se o ljudskosti, humanosti.

Da li mislite da ste upravo Vi inspiracija i vodilja ka znanju za mlade volontere?Ja jesam za njih inspiracija, ali su, tako-đer, i oni moja najveća i najznačajnija in-spiracija. Smatram da jesam njihov uzor, ali ja ne bih mogao i ne bih to bio da nije njih.

***Volonteri nisu plaćeni, ne zato što je nji-hov rad besplatan, već zato što je nepro-cjenjiv. (Sherry Anderson)

Prom

ocija

knj

ige

Isko

raci

u p

reve

nciji

ovi

snos

ti

Iz naše mahale

Iz naše mahale


Sweet sixteen Amina Jusić, Breza, studentica Veterinarskog fakulteta u

Sarajevu

Tijana Vujinović, Vitez, studentica Ekonomskog fakulteta u

Sarajevu

U decembru prošle godine, tačnije 8. de-cembra, proslavili smo 16 godina posta-janja našeg Udruženja, pod motom Budi-mo zvijezde prevencije ovisnosti i još jed-nu godinu uspješnog realiziranja raznih projekata i mnogih drugih postignuća. Tog dana, cijeli tim, zajedno sa svojim volon-terkama i volonterima, zaputio se prema Kaknju. Zašto prema Kaknju? Kako je bilo organizirati to sve u Kaknju, s obzirom na to da nam je sjedište u Sarajevu i kakvi su to sve noviteti ove godine uvedeni, reći će nam Azra Halilović, uposlenica u organi-zaciji NARKO-NE:Izazov je organizirati proslavu izvan Sa-rajeva, ali uz koordinaciju i saradnju cije-log tima NARKO-NE, cijeli proces planira-nja, kao i sam događaj, protekli su u skla-du s našim očekivanjima. S obzirom na to

da NARKO-NE okuplja mlade iz cijele BiH, to je svakako bio jedan od razloga da se ovaj put družimo u Kaknju i proslavimo 16 godina djelovanja Udruženja. Također, ove godine smo i nagradu Zvijezda vodilja prevencije ovisnosti dodijelili samo za po-jedince i/ili institucije iz Kaknja kao pilot fazu, što znači da se možda sljedeće go-dine, vodeći se ovim iskustvom, odlučimo družiti u nekom drugom gradu ili zajedni-ci. Promjene su uvijek dobrodošle, ukoli-ko su u skladu s ciljevima i mogućnosti-ma organizacije. Brojeći preko 250 volontera koji su uklju-čeni u razne projekte, organizirajući nove aktivnosti, kao i putovanja, NARKO-NE tim imao je pune ruke posla. No, s obzirom na to da postoji mnoštvo sličnih pozitivnih primjera u našoj zemlji, odlučili smo trud i zalaganje nagraditi na neki novi način. Ove godine dodijeljena je prva nagrada Zvijez-da vodilja prevencije ovisnosti na području općine Kakanj. Dobitnik nagrade je Udru-ženje Alternative Kakanj, a osim njih bili su nominirani i JU Dom zdravlja Kakanj - Cen-tar za mentalno zdravlje, Adis Bešić, sred-njoškolski profesor te naša volonterka i ak-tivistica Azra Berbić, koja nam je ispričala kako se osjećala kao nominovana: Izuzetno sam ponosna što je NARKO-NE odlučio dodijeliti nagradu Zvijezda vodi-lja prevencije ovisnosti baš u Kaknju i baš Kakanjcima i Kakanjkama, posebno jer je to prva nagrada ovog tipa koja se dodje-ljuje i drago mi je što postoji namjera da se nastavi dodjeljivati i što će, kao što je direktor Udruženja spomenuo, nagrada biti proširena na teritoriju cijele BiH. Kao dugogodišnja volonterka i aktivistica bila sam počastvovana nominacijom, ali prije

Iz naše mahale

Iz naše mahale


svega bila sam sretna što sam imala veli-ku podršku mnogih volontera i volonterki koji su za mene glasali iz svih krajeva BiH, regiona, pa i svijeta i za mene je to najveći kompliment i nagrada, jer znam da baš oni koji godinama prolaze kroz iste borbe i po-bjede u volonterizmu vide i cijene moj rad. Program je počeo izvedbom kratkih ske-čeva kroz koje su volonteri i volonterke iz Kaknja prikazali koji su se projekti reali-zirali u Udruženju kroz prethodnu godi-nu i, najvažnije, kako mogu pozitivno uti-cati (i kako već jesu) na razvoj volontera u njima. Izvedbom su nastojali staviti ak-cent na jak timski rad, prijateljstva i zdra-

vo okruženje u kojem se i fizičko i psihič-ko zdravlje promovira i održava. Međutim, proslava nije bila samo puka formalnost. Gosti su se zabavljali uz zdrave i ukusne koktele Zanzi-bara, a ujedno i educirali, na što su ih potakli vrijedni volonteri koji su pripremili radionice na temu Potrebe mladih za kvalitetnim provođenjem slo-bodnog vremena, Prevencija rizičnih po-našanja, Prevencija ovisnosti o supstan-cama te Unapređenje zdravlja. Učesnici su od naših volontera čuli poneku novu informaciju i saznali nešto novo kako bi mogli unaprijediti svoje dosadašnje život-ne aktivnosti ili razmišljanja. Kroz radio-

Dod

jela

nag

rade

Zvi

jezd

a vo

dilja

pre

venc

ije

ovis

nost

i i p

rizn

anja

Događaj Budimo zvijezde prevencije ovisnosti odvijao se u okviru projekta Pu-tokazi u zdravije društvo, koji se realizira u okviru Regionalnog programa lokal-ne demokratije na Zapadnom Balkanu - ReLOaD, koji finansira Evropska unija, a implementira UNDP. Zanzi-bar je mobilni bezalkoholni koktel bar koji nudi zdravu alternativu za dje-cu i mlade te ih osnažuje da se nose s izazovima koji dolaze uz odrastanje i društvo. Ideja Zanzi-bara već duže vrijeme postoji u NARKO-NE-u, a tokom 2018. godine kroz obuku GOPA-e i njihovog Projekta zapošljavanja mladih YEP, kon-kretnije YEP inkubatora poslovnih ideja, razvijen je poslovni plan Zanzi-bara. Proces koji je trajao više od tri mjeseca, uz pomoć i podršku niza trenera re-

Iz naše mahale

Iz naše mahale


Rad

ioni

ce s

uče

snic

ima

i uče

snic

ama

D

ana

Udr

užen

ja

nice se pokazalo koliko je bitno svakod-nevno se osvrtati na naše zdrave navike i hobije. Dosta učesnika u toku samih radi-onica izjavilo je kako nisu imali priliku do sada prisustvovati sličnim aktivnostima i koliko je na njih pozitivno djelovalo ovo iskustvo, s obzirom na to da su se prisjeti-li u kojoj mjeri vode računa o svojim zdra-vim navikama. Radionice su bile interak-tivnog karaktera, pa je svako mogao izni-jeti svoje mišljenje, iskustvo i savjet. Proslavu smo prokomentirale i s drugim vo-lonterima, tačnije volonterkama iz drugih projekata naše organizacije, Amilom Crljen-ković, Sumejom Mušić i Eminom Sarajlić.

Pored promjene lokacije, šta vam se još činilo drugačijim? Jeste li imale poseb-na očekivanja?Amila: Osim lokacije na kojoj se obilježavao Dan Udruženja, i program je bio drugačiji. Nedostajala je predstava koju su do sada izvodili volonteri Intercity teatar projek-ta. Ali, odlični voditelji, dodjela nagrade za zvijezdu vodilju, radionice koje su približi-le samu tematiku i cilj Udruženja i ispunjen program pokazali su da je i ove godine Dan Udruženja obilježen na adekvatan način.Emina: Nisam znala šta da očekujem, budu-ći da nisam nikad bila u Kaknju, mada sam pozitivno iznenađena i ambijentom i dobro-

zultirao je izradom finalnog poslovnog plana koji je kasnije od strane stručne komisije pozitivno ocijenjen, te otvorio mogućnost za korištenje bespovratnih sredstava iz YEP inkubatora poslovnih ideja. Istovremeno, polako se već javlja interes za korištenje usluga Zanzi-bara, te se kokteli prodaju na nekoliko mani-festacija koje su organizovale organizacije civilnog društva s kojima NARKO-NE ima dobru saradnju. U skladu s tim, 19. i 20. januara u NARKO-NE prostorijama održan je trening za 12 mladih koji su izabrali svoje slobodno vrijeme provesti razvijajući ideje so-cijalnog biznisa Zanzi-bara i usvajati novo znanje i dodatne vještina iz oblasti marketinga i prodaje.

Iz naše mahale

Iz naše mahale


došlicom. Drugačije je bilo to što smo se ponovno vra-tili radioničarskom, interak-tivnom principu održavanja manifestacije, što mi se da-kako dopalo, jer je u našem duhu.Sumeja: S obzirom na to da mi je ovo bio prvi put da pri-sustvujem, nisam znala šta da očekujem. Znala sam da su neke stvari drugačije ove godine pa sam bila jako ne-strpljiva da se upoznam s cijelim programom. Bilo mi je super, zanimljive su bile i radionice koje smo imali. Mi koji radimo s dje-com na radionicama imali smo priliku od starijih nau-čiti nešto novo, a to je uvi-jek dobro.

Rad

ioni

ce s

uče

snic

ima

i uč

esni

cam

a D

ana

Udr

užen

ja

Mislite li da NARKO-NE treba ovu promjenu lokacije uvesti kao novi običaj svake godine?Amila: Saznavši da se proslava održava u Kaknju ove godi-ne, pomislila sam da odziv neće biti veliki. Pozitivno sam iznenađena činjenicom da je sala bila poprilično puna, te

Rad

ioni

ce s

uče

snic

ima

i uče

snic

ama

Dan

a U

druž

enja

Iz naše mahale

Iz naše mahale


Rad

ioni

ce s

uče

snic

ima

i uč

esni

cam

a D

ana

Udr

užen

ja

smatram da bi se ovaj običaj trebao nastaviti. NARKO-NE treba širom zemlje predstaviti svoj rad i time dokazati ko-liko je značajan dio našeg društva.Sumeja: Ideja da svake godine budemo u drugom gradu po-vodom Dana Udruženja je definitivno najbolja stvar koja se

može uraditi. Isti grad, mje-sto, prostorija bi s vreme-nom postali monotoni, a to nam ne treba.Emina: Nisam sigurna za običaj, iako bih voljela da npr. u Vareš dođe Dan Udruženja. Svjesna sam da nam mnogi partneri, prija-telji i volonteri nisu došli zbog lokacije. Sarajevo je ipak spoj svih puteva.Na kraju, možemo samo da se zahvalimo svima koji omogućavaju rad naše or-ganizacije. Veliko hvala na pomoći konstantnog reali-ziranja našeg cilja, promo-viranja i buđenja pozitivnih i zdravih poruka, kao i na širenju naše velike porodi-ce iz dana u dan.

Rad

ioni

ce s

uče

snic

ima

i uče

snic

ama

Dan

a U

druž

enja

Documents

PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE ISSN 1840-2461 GODINA XII ... · na. Gledati dječicu kako trče kroz cilj tako ponosna i nasmijana, toliko mladih osoba koje žele živjeti zdravo i