Mjesec na drvu

Mjesec, koji je putovao nebom, jednom nije pazio kuda ide i

ostao je zaglavljen na visokome drvu. Zapeo je među granama i

nije mogao ni naprijed ni natrag. Počeo je vikati: "Upomoć!

Zapeo sam! Pomozite mi!"

Ali ljudi u selu su spavali i nitko ga nije čuo.

Samo je jedno dijete imalo tako dobar sluh, da je čak i u snu

čulo Mjesečev glas. Probudilo se i pomislilo: Tko to doziva?

Moram pogledati.

Otišlo je do prozora, otvorilo ga i vidjelo Mjesec, okrugao i

žut, kako stoji u krošnji.

"Upomoć!, zvao je Mjesec, "Molim vas, oslobodite me!"

"Čekaj", reklo je dijete, "probudit ću odrasle ljude!"

Otišlo je do svojih roditelja, prodrmalo ih i viknulo:

"Probudite se! Mjesec je zapeo na drvu i treba pomoć!"

"Ah što god", rekli su roditelji pospano, "to si ti samo

sanjalo. Tako nešto se ne može dogoditi."

"Može", reklo je dijete, "pođite do prozora i pogledajte sami!"

I budući da nije ostavljalo roditelje na miru, pošli su do

prozora i vidjeli Mjesec zaglavljen na drvu. Probudili su zatim

susjede i prijatelje i uskoro je čitavo selo bilo na nogama te

su se savjetovali što da učine.

"Upomoć!", zvao je Mjesec tužno, "pa pomozite mi, molim vas!"

Zatim su ljudi donijeli pile i ljestve, otpilili su par grana i

gurali Mjesec svom snagom, sve dok se nije oslobodio i

otkotrljao.

"Hvala, vi dobri ljudi", rekao je Mjesec, "hvala što ste me

oslobodili. I hvala tebi, dobro dijete da si me čulo!"

Zatim je ponovo krenuo na nebesko putovanje i dobro je pazio

kuda ide.

Anja Werner

iz: Wenn es dunkel wird, Gutenacht-geschichten, Urachhaus,

Stuttgart, 2001.)

Bolestan zeko

Jednom se zečić razbolio i morao je ostati u krevetu. Mama zečica

zavezala mu je oko vrata šal i skuhala vrući čaj, a tata zec otišao je do

apoteke po lijekove.

Sunce je sjalo, a zečić je želio da se može igrati vani sa svojim

prijateljima. Upravo je mali jež promolio glavicu kroz vrata i upitao:

"Pa gdje si ti zečiću, zar se ne ideš igrati s nama?"

"Ah", rekao je zečić, "danas sam bolestan i moram ostati kod kuće."

"Čekaj", rekao je ježić, "želim ti donijeti nešto da te razveselim!"

Ježić je otrčao na livadu i počeo za zečića brati veliki buket cvijeća.

To je s drva vidjela vjeverica i upitala: "Za koga bereš to lijepo

cvijeće?"

"Ah", rekao je jež, "zečić je bolestan. Želim mu odnijeti cvijeće."

"Onda ću mu ja odnijeti lješnjake", rekla je vjeverica i odskakutala.

I upravo kad je vjeverica iskopala nekoliko lješnjaka iz svojega

skrovišta, doletjela je pčelica zujeći i upitala: "Za koga si iskopala te

lijepe lješnjake?"

"Ah", rekla je vjeverica, "zečić je bolestan. Želim mu odnijeti

lješnjake."

"Onda ću mu ja odnijeti meda", rekla je pčelica i odzujala.

Upravo kad je pčelica stavljala med u jedan lončić, doskakutala je

žaba i upitala: "Kre, kre, za koga stavljaš taj lijepi med u lončić?"

"Ah", rekla je pčelica, "zečić je umoran. Želim mu odnijeti meda."

"Onda ću mu ja odnijeti kamenčiće da se s njima igra.

i upravo kad je žabica skupljala najljepše kamenčiće, došla je mala

buba:

"Za koga skupljaš kamenčiće?", upitala je.

"Ah, zečić je bolestan. Želim mu odnijeti kamenčiće da se s njima

igra."

"Onda ću mu ja odnijeti bočicu punu soka", rekla je bubica i otpuzala.

Zečić je još uvijek ležao u krevetu i bio je tužan jer nije mogao van.

Tada se začulo zvono na vratima i jež je donio buket cvijeća. Zatim je

došla vjeverica i donijela lješnjake.

Zatim je došla pčelica i donijela med.

Zatim je došla žaba i donijela kamenčiće.

Zatim je došla mala buba i donijela malu bočicu punu soka.

Zatim se zečić veselio i ubrzo je ozdravio.

Kalinka

Prije mnogo vremena, kad je Božić bio proslavljen tek nekoliko stotina puta, živjela je

u malome selu djevojčica Kalinka sa svojom obitelji. Jednoga dana navratio je mladi

čarobnjak koji je bio zaljubljen u Kalinku.

Rekao je Kalinki: "Mislim da te volim. Želim da se udaš za mene i da me slijediš u

moje kraljevstvo gdje imam dvorac od zlata i srebra."

Kalinka je razmislila o tome : "Rado bih bila tvoja žena jer je tvoje čarobnjaštvo

istinski lijepo. Ali kada dođe Božić želim ponovo vidjeti svoju obitelj, i to svake godine."

Ponosni čarobnjak je odvratio: "Niti jedan dan ne želim te ni s kime dijeliti. Umjesto

svoje braće, sestara, roditelja, djedova i baka, tetki, ujaka i stričeva, imat ćeš bisere i rubine,

krzno i svilu!"

Tada se Kalinka povuče: "Kad bi me me zaista volio, ne bi tako govorio. Ne želim se

udati za tebe."

To je razljutilo čarobnjaka. U gorućem bijesu podigao je ruke i izrekao kletvu: "Ako

sa mnom ne želiš provesti svoje vrijeme, nećeš ga provesti ni sa kime! Otimam ti sve godine

tvoga života i na sljedeći Božić morat ćeš umrijeti!"

Kalinka je bila užasnuta. I njena obitelj je plakala i tugovala gorko, ali sve to nije

moglo promijeniti kletvu.

"Ja ću onda prihvatiti svoju sudbinu", rekla je hrabra Kalinka.

"Sve što sam željela vidjeti u dugome životu, moram, dakle, vidjeti u jednoj godini.

Nije mi puno vremena preostalo."

Spremila je nešto stvari, pozdravila se sa svojim dragima i obećala da će se vratiti do

sljedećeg Božića. Tada je krenula na put.

Lutala je livadama i poljima i sve je razgledala. "Svijet je lijep", mislila je i uživala u

zlatnome zalasku sunca, onko kako još nikada dotad nije uživala. Zatim je susrela staru

majčicu koja je prema svojoj kući nosila dva teška vjedra vode. Starica je bila tako polagana

da su kornjače promolile svoje glave iz trave i smijale joj se.

"Čekaj, majčice, pomoći ću ti", rekla je Kalinka i već je uzela jedno vjedro. Brzo su zajedno

odnijele vodu do kuće. Tada se starica zahvalila: "Mogla sam već uštedjeti puno vremena.

Brojni ljudi su na cesti brzo prošli pored mene, ali pomogla si mi jedino ti. Budi noćas moj

gost!"

Ali Kalinka ju je pozdravila i zahvalila joj: "Nemam puno vremena, draga majčice i moram

još puno toga vidjeti."

U međuvremenu se spustila noć. Kalinka se taman htjela leći na polje da tamo prespava, kad

je začula tužno plakanje. Pošla je prema zvuku i vidjela je čaplju koja je sa slomljanim krilom

ležala na tlu.

"Sestro čapljo, što ti se dogodilo?", pitala je Kalinka.

"Zločesta djeca su mi to napravila. Oh, ja ću umrijeti! Kad bih samo još jedan jedini put

mogla vidjeti svoje mlade, odnijela bih ih k svojoj sestri!"

Kalinka je vidjela da će čaplja uskoro umrijeti. Ali željela je ispuniti njezinu želju. Čaplja joj

je objasnila gdje je njezino gnijezdo i gdje stanuje njezina sestra, a Kalinka je obećala da će

njene mlade odnijeti u sigurnost.

"Hvala što mi posuđuješ svoje vrijeme", šapnula je čaplja i umrla.

Kalinka je odmah krenula dalje. Pronašla je gnijezdo s mladim čapljama i pažljivo ih odnijela

njihovoj teti, dobrodušnoj čaplji koja je malene uzela. Dotad je već svanulo jutro.

Kalinka je dobre volje išla dalje. Puno toga je već doživjela – prijaznost i smrt, izlazak i

zalazak Sunca. Uskoro je došla do maloga grada i ušla u njega. I što je sve vidjela! Stotine

ljudi odjednom, trgovce i žonglere, kradljivce i obrtnike, djecu i starce! Začuđeno je gledala

oko sebe sve dok nije vidjela nekog čovjeka koji je sjedio za stolom igrajući igru i čupao si

kosu.

"Što je tebi?", pitala je Kalinka.

"Ah, u ovoj igri upravo gubim sav svoj novac", uzdahnuo je čovjek. "A kod kuće imam

sedmero djece, trinaestero sestara i braće i dva bolesna strica o kojima se moram brinuti!"

Kalinka je neko vrijeme promatrala igru i postavila figure tako da je čovjek pobijedio. On ju

je zahvalno zagrlio, plačući od sreće.

Zatim je vidjela oficira. On je pridobio vojnike da krenu s njim u rat i mladići su već stajali

iza njega.

"Hej, djevojko!", pozvao je Kalinku. "Izgledaš pametno. Tvoja pamet dobro bi nam došla u

našem ratu. Želiš li poći s nama?"

Kalinka je promislila. Zatim je glasno rekla: "Moj život je prekratak, a svijet je lijep. Ne želim

trošiti svoj život na to da gledam kako drugi život namjerno skraćuju."

O tome su razmislili i novi vojnici. Svi su zaključili da Kalinka ima pravo i bili su joj zahvalni

što je spriječila da izgube toliko vremena.

Kalinka je u malome gradu našla mnogo prijatelja i skupila mnogo uspomena. I kad je dosta

vidjela, odlučila je poći dalje. Već je došlo ljeto. U šumi je cvalo divlje cvijeće i visoke bukve

šumorile su svojim zelenim lišćem. Kalinka je bila sretna zbog sve te ljepote. Onda je začula

prekrasan pjev. Nedaleko, na jednoj grani sjedila je zlatna ptica i punila šumu svojom

melodijom. Kalinka je sjela. "Nešto tako čudesno kao što je ovaj pjev sigurno neću pronaći",

mislila je. "Rado ću ostatak moga vremena osluškivati pticu."

Ali ptica je ispružila krila i odletjela. Kalinka je potrčala za njom. Sunčevo svjetlo probijalo se

svuda kroz krošnje drveća i šumom provlačilo svjetlucavu zavjesu. Kalinka je iz vida izgubila

pticu, ali slijedila je njezin pjev. Uskoro se u pjesmu upleo još neki zvuk. Melodija je bila

takodirljiva da su se Kalinki oči napunile suzama. Ma od kuda ta melodija dolazila, Kalinka je

željela pronaći njezin izvor i tamo ostati.. Uskoro je otkrila proplanak prepun divljeg bijelog

cvijeća. Na proplanku je na jednome bunaru sjedio kraljević i svirao flautu. Ptica mu je

sletjela na rame.

Kad je Kalinka htjela zakoračiti na proplanak, dražestan je momak prestao svirati i pogledao

ju je.

"Stani!", povikao je preplašeno.

I Kalinka je stala. "Tko si ti?", pitao je. "Nikad još nisam čula tako nešto lijepo kao što je

tvoje sviranje na flauti."

Kraljević ju je tužno pogledao. "Samo ljudi čistoga srca čuju moju melodiju. Ali to što ti imaš

čisto srce, čini me još tužnijim."

"Kako to?", pitala je Kalinka.

"Začarala me je jedna ljubomorna vještica! Mogu biti oslobođen samo ako netko svojevoljno

skoči u bunar i umre za mene."

Tada Kalinka progovori: "Ja sam već puno toga doživjela i skupila prekrasne uspomene. Ali

ništa nije bilo tako lijepo kao tvoja melodija. Ja ću žrtvovati vrijeme koje mi je preostalo da

tebi dam slobodu."

"Ali promisli", viknuo je kraljević i ispružio ruku, "čim zakoračiš na proplanak vidjet ćeš

kako stvarno izgledam! I onda više nećeš željeti umrijeti za mene. Svi koji su me pokušali

osloboditi, pali su mrtvi. Ne želim da se i tebi dogodi isto."

Ali hrabra Kalinka je odlučila. "Tvojoj sam melodiji poklonila svoje srce, a ne tvojem licu. Ja

ću skočiti u bunar."

I zakoračila je na proplanak. Tada se otmjeni kraljević pretvorio u stvarno ružnoga mladića s

ogromnim nosom. Ali Kalinka ipak nije zaboravila ljepotu njegovog sviranja na flauti.

Odlučno je išla prema bunaru.

Tada je mladić skočio i istovremeno se smijući i plačući dotrčao do nje."Uspjela si! Spasila si

me!"

No zlatna je ptica uletjela u bunar i nestala u njemu, kao da nikada nije ni postojala. Kletva je

bila slomljena.

Kalinka i princ pali su jedno drugome u zagrljaj. I budući da ga je Kalinka voljela, on je zaista

postao lijep i dražestan.

Proveli su zajedno cijelo ljeto na šarenim livadama i u šumama koje su šumorile. Noću je

kraljević svirao flautu sve dok Kalinka ne bi zaspala. Svaki je dan vrijedio kao jedna godina,

jer su bili sretni i jer su to znali.

Onda je došla jesen. Crveno i zlatno lišće plesalo je šumom. Kalinka je mislila na svoju

obitelj. Još jedan, posljednji put željela ih je vidjeti i provesti Božić s njima.

Kad je pao prvi snijeg, Kalinka je krenula na put. Svijet se zaodjenuo u bijelo krzno. S neba

su sipile bijele pahuljice, a hladan je zrak mirisao na medenjake, borove grane i vrući punč.

Na Badnjak su došli do sela. Kalinkina obitelj prihvatila ih je s olakšanjem i srećom.

Proslavili su najljepši Božić koji je ikada bio proslavljen, pjevali su pjesme i pričali priče te

kraljevski jeli.

Kad je Kalinka osjetila da joj se život bliži kraju, legla je na krevet, sretna što je toliko

lijepoga pronašla, tužna što sada mora otići. Potišteni su k njoj došli njeni najmiliji, kad je

iscrpljeno sklopila oči.

Odjednom je netko pokucao na vrata. Tko bi to mogao biti? Pred vratima stajala je stara

majčica, obitelj čaplji, jedan siromašan čovjek sa svojom djecom i rođacima i petsto vojnika!

Svi su u rukama nosili po jedan zavezan paketić.

Majčica je istupila naprijed i rekla Kalinki čije je vrijeme skoro isteklo: "Svima nama dala si

dio svoga dragocjenog vremena. Uzmi sada natrag od svakog od nas onoliko vremena koliko

ga možemo odvojiti – i budi tako stara kao i ja!" Kalinka je bila ganuta do suza. Zahvalno je

uzela brojne paketiće i otvarala jedan za drugim. Minute, sekunde, sati, dani, tjedni i mjeseci

bili su joj poklonjeni i uskoro je bilo jasno da će zaista doživjeti duboku starost. Sretna je

obećala da će vrijeme svoga života dijeliti s onima koje voli.

I otad si ljudi za Božić poklanjaju ono najbolje što mogu dati: Vrijeme...

Jenny-Mai Nuyen

IDEMO LOVITI LAVOVE

Mi idemo, mi idemo, mi idemo loviti lavove.I što vidimo?Vatru!Ne možemo gore,ne možemo dolje,ne možemo okolo,moramo po sredini.Pušemo: hu, hu, hu ...Gotovo!

Mi idemo, mi idemo, mi idemo loviti lavove.I što vidimo?Duboku šumu.Ne možemo gore,ne možemo dolje,ne možemo okolo,moramo po sredini.Kliks – klaks, kliks – klaks...Gotovo!

Mi idemo, mi idemo, mi idemo loviti lavove.I što vidimo?Močvaru i blato.Ne možemo gore,ne možemo dolje,ne možemo okolo,moramo po sredini.Pač – mač, pač – mač....Gotovo!Mi idemo, mi idemo, mi idemo loviti lavove.

I što vidimo?Jezero!Ne možemo gore,ne možemo dolje,ne možemo okolo,moramo po sredini.Plivamo: pljas-pljas, pljas-pljas...Gotovo!

Mi idemo, mi idemo, mi idemo loviti lavove.I što vidimo?Tamnu pećinu.uzmemo svjetiljku, svijetlimo, svijetlimo, svijetlimo...Ah! Lav!!!Natrag!Preko jezera – pljas, pljas...Preko močvare i blata – pač-mač...Kroz duboku šumu – kliks – klaks...Kroz vatru – hu, hu...Do kuće!Otvorimo vrata,zatvorimo vrata,gotovo!I uopće se nismo bojali!

HIMPILIĆ I TINTILIĆ

Na brežuljak se penju lako:

Patuljak je Himpilić

Tintilića pozna svatko.

Zajedno sjede na vrh brda

kapica se svakom mrda.

Obuze ih dubok san,

utihneš li – čut ćeš sam.

Svak se od njih budit stane,

smijeh se ori na sve strane.

Himpilić će: "Sagradit ću kuću."

Tintilić će: "I ja ću, i ja ću!"

Himpilić će: "Kuća mi se, gle, savila

i nije mi ni za šta."

Tintilić će: "Ni moja nije uspravna, gle'te,

bit će od toga velike štete."

Jaki vjetar zafijuče,

tup! Ostadoše sad bez kuće.

Sastali se potom važno

pa su rekli vrlo snažno:

"Sagradimo kuću složno:

krov, prozorčić, i gotov je stan."

Pa gledaju iz njega veselo van.

PATULJAK

Ja sjedim sam u šumici

u šiljatoj sam kapici,

na kamenu prevelikom

i mislim sad o tom i tom:

Što bih mogao raditi?

(Kucati, jesti, spavati...)

Ja kucam i kucam i kucam cijeli dan,

al' ako me potražiš ti

ja ću odmah nestati!

***

Mišo maše Maši.

Maša maše Miši.

Mišo Maši,

Maša Miši,

doviđenja, piši!

***

Mila moja mala Mašo mene malog mazi me,

maši malo mila Mašo, meni malom maši mi

***

Ovo mi je teško dosta

hodat preko uskog mosta,

nožicu pred nožicu

polako preko stići ću.

***

Bi ba bućicu

penjem se u kućicu,

u kućici ptičice

gnijezdo su savile.

Bi ba bućicu

penjem se u kućicu

u kućici ptičice

gnijezdo su savile.

Bi ba bućicu

penjem se u kućicu,

iz kućice ptičice

sve su odletjele.

***

Motala motala vunicu

Na tu malu ručicu.

Kad ju je namotala,

onda ju je odmatal, odmatala, odmatala...

Pljes!

***

Ja sam majstor Kuckalo

I kuckam brzo, okretno

I kuckam, lupam, udaram,

po cijeli, dugi, božji dan.

Kuc- kuc, kuc-kuc, kuc-kuc, kuc-kuc.

Grigor Vitez KAKVE JE BOJE POTOK  

Potoku koji šumom teče Oprezno priđe jedan jelen I napivši se vode reče: - Potok je kao šuma zelen.

Kraj stijena potok dalje teče O kamena se lomeć rebra, Skakutajući zeko reče: - Potok je ovaj sav od srebra.

Kroz polje potok dalje teče Pod vedro nebo izašav, A lastavica ozgo reče: - Potok je kao nebo plav.

I napivši se vode reče: Nad njim oblaci bijeli stoje, Lebdeći bijeli leptir reče: - Potok je ovaj bijele boje.

S mnoštvom zvijezda dođe veče, Ugasi svoje boje dan, Plašljiva srna tiho reče: - Gle, sav je potok ozvjezdan.

KRALJEVSKI KROJAČ

Bio jednom jedan kraljevski krojač. On je šivao odjeću za

kralja, ali ne bilo kakvu odjeću. Bio je najljepše obučen

karalj na daleko i široko. Jednoga dana odlučio kralj posjetiti

svoga krojača. Došao je do njegove kućice sa svom svojom svitom

i dvorjanima i kad je pokuco – imao je što vidjeti: u sobici je

stajao čovjek, a na njemu sve smi dronjci, krpe i zakrpe. Kralj

se strašno razljutio: "Kako to izgledaš?" upitao je. "Ti si

kraljevski krojač i moraš nositi pristojnu odjeću!"

"Oprostite visočanstvo, ja nemam vremena sašiti sebi odjeću,

jer cijelo vrijeme šijem samo za Vas. A ni platna nemam", rekao

je kraljevski krojač. Kralj je tada naredio krojaču da ne mora

za njega šivati toliko dugo dok sebi ne sašije pristojnu

odjeću. I poklonio mu je kralj platno, sukno najljepših boja.

Kraljevski krojač je sjeo i mislio, mislio sve dok nije

smislio: što bi od tog platna mogao napraviti? I smislio je:

napravit će kaput. Pa sijeci amo, sijeci tamo – napravio kaput.

Obukao ga je i gdje god bi se pojavio – ljudi su gledali,

gledali, gledali, dok se nisu nagledali. A on ga je nosio,

nosio, nosio, dok ga nije iznosio.

A kad ga je iznosio, opet je mislio: što bi od tog kaputa mogao

napraviti. I smislio je: napravit će košulju. Pa sijeci amo,

sijeci tamo – napravio košulju. Obukao ju je i gdje god bi se

pojavio – ljudi su gledali, gledali, gledali, dok se nisu

nagledali. A on ju je nosio, nosio, nosio, dok je nije iznosio.

A kad ju je iznosio, opet je mislio: što bi od te košulje mogao

npraviti. I smislio je: napravit će prsluk. Pa sijeci amo,

sijeci tamo – napravio prsluk. Obukao ga je i gdje god bi se

pojavio – ljudi su gledali, gledali, gledali, dok se nisu

nagledali. A on ga je nosio, nosio, nosio, dok ga nije iznosio.

A kad ga je iznosio, opet je mislio: što bi od tog prsluka

mogao napraviti. I smislio je: napravit će kravatu. Pa sijeci

amo, sijeci tamo – napravio kravatu. Vezao ju je oko vrata i

gdje god bi se pojavio – ljudi su gledali, gledali, gledali,

dok se nisu nagledali. A on ju je nosio, nosio, nosio, dok je

nije iznosio.

A kad ju je iznosio, opet je mislio: što bi od te kravate mogao

napraviti. I smislio je: napravit ću maramicu. Pa sijeci amo,

sijeci tamo – napravio maramicu. Stavio ju je u džepić na

kaputu, da se dobro vidi i gdje god bi se pojavio – ljudi su

gledali, gledali, gledali, dok se nisu nagledali. A on ju je

nosio, nosio, nosio, dok je nije iznosio.

A kad ju je iznosio, opet je mislio: što bi od te maramice

mogao napraviti. I smislio je: napravit ću gumb. Pa sijeci amo,

sijeci tamo – napravio gumb. Prišio ga je na vrh kaputa, da se

dobro vidi i gdje god bi se pojavio – ljudi su gledali,

gledali, gledali, dok se nisu nagledali. A on ga je nosio,

nosio, nosio, dok ga nije iznosio.

A kad ga je iznosio, opet jem islio: što bi od tog gumba mogao

napraviti. I smislio je: napravit ću priču. Pa sijeci amo,

sijeci tamo, napravio priču.

I onda ju je pričao, pričao, pričao, dok je nije ispričao.

A ljudi su slušali, slušali, slušali, dok se nisu naslušali.

Narodna priča iz Skandinavije

TRI JARCA VJETROPIRA

Bila jednom tri jarca vjetropira: mali jarac vjetropir koji je

išao: trip-trip, trip-trip, trip-trip, srednji jarac vjetropir

koji je išao: trap-trap, trap-trap, trap-trap i veliki jarac

vjetropir koji je išao: trop-trop, trop-trop, trop-trop. Oni su

živjeli na sočnoj zelenoj livadi gdje je bilo puno svježe,

zelene trave. Bili su zadovoljni na toj livadi. Pokraj livade

je tekao potok, preko potoka je vodio most, a u potoku je živio

div. Međutim, jednoga dana, naši su jarci popasli svu travu na

svojoj livadi. Odlučili su krenuti preko mosta na drugu stranu

potoka, gdje je također bila prelijepa livada. Prvi je krenuo

mali jarac vjetropir: trip-trip, trip-trip, trip-trip. Kad je

došao do sredine mosta, div ga je ugledao i upitao: "Tko to

lupa po mom mostu, tko to lupa po mom mostu?"

"Ja, mali jarac vjetropir", rekao je jarac.

"Sad ću te pojesti", rekao je div.

"Nemoj, nemoj, nemoj! Ide iza mene moj srednji brat, njega

pojedi." A znao je mali jerac da će se srednji brat već nekako

izvuči. I div ga je pustio.

Iza njega je došao srednji jarac vjetropir: trap-trap, trap-

trap, trap-trap. Kad je došao do sredine mosta, div ga je

ugledao i upitao: "Tko to lupa po mom mostu, tko to lupa po mom

mostu?"

"Ja, srednji jarac vjetropir", odgovorio je jarac.

"Sad ću te pojesti", rekao je div.

"Nemoj, nemoj, nemoj! Ide iza mene moj veliki brat, njega

pojedi." A znao je srednji jarac da će se veliki brat već

nekako izvući.

Napokon je došao veliki jarac vjetropir: trop-trop, trop-trop,

trop-trop. Kad je došao do sredine mosta, div ga je ugledao i

upitao: "Tko to lupa po mom mostu, tko to lupa po mom mostu?"

"Ja, veliki jarac vjetropir", odgovorio je jarac.

"Sad ću te pojesti, rekao je div"

"To ćemo tek vidjeti", odgovorio je jarac. Sagnuo je glavu,

naboo ga na rogove i bacio u vodu, tako da je voda napravila

jedno veliko –PLJAS- i sklopila se nad njim.

Veliki jarac vjetropir prešao je na drugu stranu i dalje su svi

sretno živjeli: mali jarac vjetropir: trip-trip, trip-trip,

trip-trip, srednji jarac vjetropir: trap-trap, trap-trap, trap-

trap i veliki jarac vjetropir: trop-trop, trop-trop, trop-trop.

Narodna priča iz Skandinavije

MAČKA I MIŠIĆ

Bili jednom mačka i mišić. I mačka je mišiću ukrala repić. Mišić ju je molio: "Molim te, molim te, vrati mi repić!"A mačka je odgovorila: "Ja ću tebi vratiti repić onda kad ti meni doneseš mlijeka."I mišić je brzo trčao i došao je do kravice. Rekao joj je: "Molim te, molim te, daj mi mlijeka. Ja ću mlijeko dati mački, a mačka će meni vratiti repić."No, kravica mu odgovori: "Ja ću tebi dati mlijeka onda kad ti meni doneseš sijena."I mišić je brzo, brzo trčao i došao do seljaka: "Molim te, molim te, daj mi sijena. Ja ću sijeno dati kravi, krava će meni mlijeko dati, ja ću mlijeko dati mački, mačka će meni vratiti repić." No, seljak mu je odgovorio: "Ja ću tebi dati sijena ako ti meni doneseš mesa."I mišić je opet brzo, brzo trčao i došao do mesara. "Molim te, molim te, daj mi mesa. Ja ću meso dati seljaku, seljak će meni sijeno dati, ja ću sijeno dati kravi, krava će meni mlijeko dati, ja ću mlijeko dati mački, mačka će meni vratiti repić." No, mesr mu je odgovorio: "Ja ću tebi dati mesa ako ti meni doneseš kruha." I mišić je brzo, brzo trčao i došao do pekara: "Molim te, molim te, daj mi kruha. Ja ću kruh dati mesaru, mesar će meni meso dati, ja ću meso dati seljaku, seljak će meni sijeno dati, ja ću sijeno dati kravi, krava će meni mlijeko dati, ja ću mlijeko dati mački, mačka će meni vratiti moj rapić."I pekar je odgovorio: "Dobro, evo ti kruha."Miš je kruh dao mesaru, mesar je njemu meso dao, miš je meso dao seljaku, seljak je njemu sijeno dao, miš je sijeno dao kravi, krava je njemu nlijeko dala, miš je mlijeko dao mački, mačka je njemu vratila repić. I tako je sve sretno završilo.

Engleska narodna priča

MALI CVIJET

Mali cvijet u vrtu čeka.Koga on to čeka da mu dođe izdaleka?

Mali leptirić doletio je lakona cvjetiću se ljuljao tako.Ljuljao, ljuljao i odletio...Je li naše cvijeće sada samo?O, ne! Tko to stiže izdalekakoga cvjetić već odavno čeka?

Mala pčela doletjela je lakona cvjetiću see ljuljala tako.Ljuljala, ljuljala i odletjela...Je li naše cvijeće sada samo?O, ne! Tko to stiže izdalekakoga cvjetić već odavna čeka?

Mala bubamara... (ponavljamo)

Drago sunce stiže izdaleka,njega cvjetić već odavno čeka.I sunce ga grije, grije, mazi, grije...A kada sunca više nijenaš cvjetić se sklopi i snije.

KONJIĆ

Tik, tok, tiki toku, trči konjić lakih nogu,Ri, ra, ri, ra, re, kotač kola pokreće.Tik, tok, tiki, toku, trči konjić lakih nogu.Vozač uzde čvrsto drži, kaže konju: "Budi brži!"Ri, ra, ri, ra, re, kotač kola pokreće.Sad potegne uzde:"Oj!", viknu vozač, "Konju stoj!".

Na livadu pođimo, zlatno cvijeće berimo.Na tepihu od travepojaviše se male glave.Pup, pup, pup,maslačak je žut.Stapka se na vjetru njiše,al' mirisa niotkud.

PRED MOLITVU

Moja je ručica ko maleni cvijet:Pet malih prstića ko latica pet.Čvrsto oni snivaju u pupoljku svi,Na suncu se probude, prebroj ih ti.

Kad se sretnu ruke dvijeIsprepletu prste sve,Malo blago tu se krije:Riječi molitve:

MOLITVA PRED OBROK

Iz zemlje se biljke viju,Na Suncu nam one zriju.Drago Sunce, zemljo draga,Hvala Vam za Vaša blaga.

Christian Morgernstern

DESET MALIH PRSTIĆA

Deset malih prstića ide gore dolje,deset malih prstićabaš je dobre volje.

Deset malih prstića ide amo-tamo,deset malih prstićaigraju se samo.

Deset malih prstićakruži sada zrakom,deset malih prstićažuri se baš svakom.

Deset malih prstićasakrili se svi,deset malih prstićapronađi ih ti.

Deset malih prstićaviču sad: "Hura!"Deset malih prstićasvci su tu, o da!

Jadni jež Vesna Parun

Daj mi, boreiglicu,da zakrpimrupicu.Kaputić mipoderan.Ispale mubodlje van.

JUNAK August Harambašić

Ja sam junak doboga,ne bojim se nikoga!Imam pušku drvenu,imam sablju limenu,imam silne topoveod stabljike bazgove,imam konja dobroga,ne bojim se nikoga!Osim tate, mamice,osim kuma, kumice,osim mačka sivogai kudrova staroga,osim svakog jačegai kokota našega!Ja sam junak doboga,ne bojim se nikoga!

PTICE

U šumi izabranu na zelenu granudvije ptice stale i zaspale.

Jedna otvori oči, nečeg se sjeti,krilima mahnu, u zrak poleti.

Kad se umorila na granu je stala,spustila glavu izaspala.

Druga otvori oči, nečeg se sjeti,krilima mahnu, u zrak poleti.

Kad se umorila na granu je stala,spustila glavu i zaspala.

A kad se obje nečeg sjete,krilima mahhnu, u zrak polete,jedna će drugu stalno zvati,radost i smijeh ljudima dati,letjet će sretne one svuda,u šume i polja, kroz tisuće čuda.A kad se umore, na granu će stati,sklopiti oči i zaspati.

MEDINA ZDJELICA

Pogledaj moju zdjelicu meda,mali je medo željno gleda.I kruži, kruži, prste liže,svakim je korakom sve bliže.Odjednom uskoči i pije,i pije, i pije...Pa onda iskočida pobjegne što prije.

Drugi medo moju zdjelicu gleda...treći...četvrti...peti

...brzo iskoči i pobjegne što prije.

A sada znaj,tu je našoj priči kraj!***

Pada snijeg, pada bijeli snijeg,mali zeko hop uz brijeg,smrzle uši,smrzle šape,nema čizmenema kape,JOOOJ!

IZGUBLJENA KRUŠKA

Stanislav Femenić

Jednog danabaka Janapobrala svekruške s grana.

Pa ih nosi,pun koš vuče – pod teretomškripi pruće.

Samo jedna kruška žutaskotrlja sepokraj puta...

Kruška nećeda se javitebe čekajoš u travi!

ŠU-ŠU PJESMA

Šu-šu, šu-šu,

šumori lišće,

šušti, šušti

i šapuće:

Sašila jesen

sred šuma

najmekše

šu-šu-šu

papuče!

I šeće, šeće

stazama

šu-šu

šuštavim

i priča priče o kišama

šu-šu-šu

šumornim,

pljuštavim.

Stjepan Jakševac

Ja sam majstor Kuckalo

I kuckam brzo, okretno

I kuckam, lupam, udaram,

po cijeli, dugi, božji dan.

Kuc- kuc, kuc-kuc, kuc-kuc, kuc-kuc

Leti, leti, latice

s istoka na zapad,

sa sjevera na jug,

opiši krug.

A kada dotakneš tlo,

ispuni željeno!

Formula u priči "Cvijetak sedmolistak", Valentin Katajev