PRVO POGLAVLJE

Zdravica za vojvodu od Claymorea i njegovu mladenku! U normalnim okolnostima, ovajpoziv na svadbenu zdravicu izazvao bi raskošno odjevene dame i gospodu okupljene u velikojdvorani dvorca Merrick da s grohotom veselog smijeha odzdrave. Podigli bi pehare s vinom iponudili još pohvala proslavi otmjenog i plemenitog vjenčanja kao što je ovo koje tek što nijeodržano ovdje na jugu Škotske.Ali ne danas. Ne na ovome vjenčanju.Na ovome vjenčanju, nitko nije klicao i nitko nije podigao pehar. Na ovome vjenčanju, svatko je promatrao svakoga, i svi su bili napeti. Mladenkina obitelj bila je napeta. Mladoženjinaobitelj bila je napeta. Uzvanici i sluge i psi u dvorani bili su napeti.Čak je i prvi grof Merrick,čiji je portret visio iznad kamina, izgledao napet.- Zdravica za vojvodu od Claymorea i njegovu mladenku! - ponovno je uzviknuo mladoženjinbrat, a njegov je glas bio prasak groma u neprirodnoj, grobnoj tišini napučene dvorane. - Dauživaju dug i plodan zajednički život.U normalnim okolnostima, ta drevna zdravica izaziva predvidljivu reakciju: mladoženja seuvijek ponosno nasmiješi jer je uvjeren da je dosegnuo potpuno savršenstvo. Mladenka senasmiješi jer ga je uspjela uvjeriti u to. Uzvanici se smiješe jer, meñu plemstvom, brakoznačava povezivanje dviju važnih obitelji i dva velika bogatstva - što je samo po sebi razlogza veliku proslavu i izuzetno veselje.Ali ne danas. Ne ovogčetrnaestog listopada godine 1497.Izrekavši zdravicu, mladoženjin je brat podigao svoj pehar i neveselo se osmjehnuomladoženji. Mladoženjini prijatelji podigli su svoje pehare, i s osmijehom netremicepromatrali mladenkinu obitelj. Ič

lanovi mladenkine obitelji podigli su svoje pehare pa seledeno nasmiješili jedni drugima. Mladoženja, koji kao da je jedini bio imun premaneprijateljstvu u dvorani, podigao je svoj pehar i smireno se osmjehnuo svojoj mladenki, aliosmijeh mu nije dosezao do očiju.Mladenka se nije trudila nikome osmjehnuti. Bilo je očito da je bijesna i nezadovoljna.Uistinu, Jennifer je bila toliko gnjevna da je jedva zamjećivala da je itko ondje. U tomtrenutku, svaki se atom njezinoga bića usredotočio na zadnju, očajničku molbu Bogu, koji jezbog manjka pozornosti ili manjka zanimanja dopustio da se ona zatekne u ovom žalosnompoložaju.Gospode- nijemo je vri-snula, gutajući knedlu užasa koja joj je bujala u grlu -akokaniš nešto uč initi kako bi spriječ io ovo vjenč anje, morat ćeš to brzo uč initi iliće za pet minuta biti prekasno! Ja valjda zaslužujem nešto bolje od ovog prisilnog braka s muškarcemkoji mije ukrao djevič anstvo! Znaš, nisam mu ga ja sama jednostavno predala!Shvativšiludost kuñenja Svevišnjega, brzo se prebacila na preklinjanje: - Nisam li se uvijek trudiladobro te služiti? -nijemo je šapnula. - Nisam li ti se uvijek pokoravala? - NE UVIJEK, JENNIFER - Božji glas zagrmio je u njezinoj glavi.- Gotovouvijek -

mahnito se ispravila Jennifer. -Svaki sam dan išla na misu, osim kad sambila bolesna, stoje bilo rijetko, i molila se svakog jutra i več eri.Gotovosvake več eri -brzo seispravila prije nego što joj savjest ponovno proturječi -osim kad bih zaspala prije nego štobih završila. I pokušala sam, uistinu sam pokušala biti sve što su dobre sestre u opatiji željeleda budem. Znaš kako sam se jako trudila! Gospode -očajnički je završila -ako mi pomogneš da pobjegnem ovome, nikad više neću biti svojeglava i impulzivna. - TO TI NE VJERUJEM, JENNIFER - sumnjičavo je zagrmio Bog.- Ne, kunem se- iskreno je odgovorila, nastojeći postići dogovor. -U č init ću sve što teliš,odmahću se vratiti u opatiju i posvetiti život molitvi i... - Bračni ugovori su propisno potpisani. Uvedite svećenika - zapovjedio je lord Balfour iJennifer je neobuzdano, panično zadahtala, a sve misli o moguć

im žrtvama raspršile se iznjezine glave. -Gospode, -nijemo je preklinjala - zašto mi to radiš? Nećeš valjda dopustiti dami se to dogodi?DRUGO POGLAVLJERoyce neće moći vjerovati kakvu smo sreću imali - obratio se Stefan jahaču pokraj sebe,čija je zarobljenica takoñer bila vezana i prebačena preko sedla. - Zamisli, Merrickove cure stojeispod onog stabla zrele da ih uberemo kao jabuke s grane. Sad nema više potrebe daprovjeravamo Merrickovu obran. Sigurnoće se predati bez borbe.Onakočvrsto vezanoj u tamnom, vunenom zatvoru, dok joj je u glavi bubnjalo, a želudac jojudarao o leña konja svaki put kad bi životinja podigla kopito, kad je začula ime »Royce«,Jenny se krv sledila. Royce Westmoreland, grof od Claymorea. Vuk. Zastrašujuće priče koje je o njemučula više se nisučinile ni približno tako pretjeranima. Brennu i nju ščepali sumuškarci koji nisu pokazali nimalo poštovanja prema haljama vjerskoga reda St. Albans ukoje su djevojke bile odjevene, haljama koje su označavale njihov položaj novakinja, buduć

ihredovnica koje još nisu položile zavjet. Kakva bi to vrsta muškarca, mahnito se upitala Jenny,stavila ruke na redovnice, ili gotovo redovnice, bez svijesti ili straha od odmazde, ljudske ilibožanske. To ne bi učinio nijedančovjek. Na to bi se odvažili samo vrag i njegovi učenici!- Ova se odmah onesvijestila - rekao je Thomas i raskalašeno se nasmijao. - Baš je šteta štonemamo više vremena kušati plijen, iako, da je do mene, ja bih radije onaj ukusni zalogajčić koji si omotao u svoj gunj, Stefane.- Od ove dvije, tvoja je ljepotica - hladno je odgovorio Stefan - i nećeš ništa kušati dok Roycene odluči štoće s njima.Gotovo se gušeći od straha u gunju, Jenny je u grlu ispustila majušni vrisak bezumnog,paničnog prosvjeda, ali nitko je niječuo. Molila je Boga da njihove otmičare na konjimapogodi munja, ali Bog kao da je niječuo, i konji su nastavili beskonačno, mučno kaskati.Molila se da joj se pokaže neki plan za bijeg, ali um joj je bio prezaposlen i mahnito je mučiosvim strašnim pričama o ubojitom Crnom vuku:On ne drži zarobljenike ukoliko ih ne mislimuč iti. Smije se kad njegove žrtve vrište od bola. Pije njihovu krv...  Žuč 

  je navrla u Jennyn vrat i ona se počela moliti, ne za bijeg, jer u dubini duše je znala daneće biti bijega. Umjesto toga molila se za brzu smrt i da ne osramoti svoje ponosnoobiteljsko ime. Ponovno je začula glas svog oca, dok je stajao u dvorani u Merricku ipodučavao njezinu polubraću dok su bili mlañi: - Ako je Božja volja da umrete od rukeneprijatelja, tad to uč inite s hrabroš č u. Umrite boreći se kao ratnici. Kao pravi Merrickovi!Umrite u borbi... Te su rečenice odjekivale njezinom glavom, iz sata u sat, uvijek iznova, ali kad su konjiusporili i kad je začula daleke, nepogrešive zvukove velikog vojničkog tabora, bijes je počeonadvladavati strah.Premlada je da umre,pomislila je,i to nije pošteno!A sadće umrijeti inježna Brenna i toće takoñer biti Jennyna krivnja. Moratće se suočiti s Gospodinom s timena savjesti. I sve to zato što je taj krvožedni oger tumarao po zemlji i proždirao sve na svomeputu.Njezino ustreptalo srce udvostru

čilo je brzinu kad su se konji naglo zaustavili. Svuda oko nje,metal je zveketao o metal dok su ljudi hodali naokolo, a zatim ječula glasove zarobljenika,muške glasove koji su dirljivo preklinjali za milost, »Smiluj se, Vuče... Milost, Vuče...« Tostrašno zapomaganje pretvorilo se u povik kad je bez imalo uljudnosti naglo strgnuta s konja.- Royce - zazvao je njezin otmičar - ostani... nešto smo ti donijeli!Posve zasljepljena ogrtačem koji joj je bio prebačen preko glave, s rukama još uvijek vezanimuzetom, prebačena je preko ramena svog otmičara.Čula je kako Brenna vriskom dozivanjezino ime dok su ih nosili.- Brenna, budi hrabra - viknula je Jenny, ali ogrtačjoj je prigušio glas i znala je da jeprestravljena sestra sad ne možečuti.Jenny je njezin otmičar naglo spustio na tlo i gurnuo naprijed. Noge su joj bile ukočene pa jezateturala i srušila se na koljena.Umri kao prava Merrickova. Umri hrabro. Umri boreći se,mislima joj je bjesnjela ta pjesma dok se bezuspješno pokušavala osoviti na noge. Iznad nje,uk je progovorio, i ona ga ječula prvi put, ali je znala da je to njegov glas. Taj je glas biogrub i hrapav, žestok, glas ravno iz utrobe pakla.Što je ovo? Nešto za jelo, nadam se.Prič a se da jede meso onih koje ubije...Sjetila se tih riječi maloga Thomasa dok se njezingnjev stapao s Brenninim vriskom i preklinjanjem zarobljenika za milost. Uže oko njezinihruku najednom se razvezalo. Gonjena blizana

čkim demonima straha i bijesa, Jenny senespretno osovila na noge, Umatajući rukama po ogrtaču, nalik nekom pobješnjelom duhukoji pokušava zbaciti plašt. U trenutku kad je pao, Jenny je stisnula šaku, svom snagomzamahnula prema mračnom, demonskom, sjenovitom divu koji je stajao ispred nje i pogodilaga učeljusnu kost. Brenna se onesvijestila.Čudovište! - viknula je Jenny. - Barbaru! - iponovno je zamahnula, ali ovaj se put njezina šaka našla u bolnom stisku nalik škripu,podignuta visoko iznad njezine glave. - Vraže!- vrisnula je migoljeći se i snažno ga odalamila nogom u potkoljenicu. - Sotonin okotu!Pljačkašu nedužnih...-Koji je ovo...! - zagrmio je Royce Westmoreland i ispru-živši ruku, uhvatio svoju napadačkuoko struka i podigao je s tla, držeći je ispruženom rukom visoko u zraku. To je bi-la greška.Njezino stopalo učizmi ponovno je zamahnulo i pogodilo Roycea ravno u prepone takosnažno da se umalo previo u struku.- Gaduro mala! - prasnuo je, a zatim je od iznenañenja, bola i bijesa ispustio iz ruke, da bi jeodmah zgrabio za koprenu zahvativši i šaku kose ispod nje, i snažno joj povukao glavuunatrag. - Budi mirna! - zagrmio je.Kao da mu se i priroda povinovala; zarobljenici su prestali naricati i zapomagati, zveketmetala utihnuo je i neka se strašna, nezemaljska tišina spustila na velikučistinu. Ubrzanogdisanja i bolne glave, Jenny ječvrsto stisnula oči ičekala udarac njegove moćne šake kojiće je zacijelo ubiti.Ali taj udarac nije došao.Napola obuzeta strahom, a napola nekom morbidnom znatiželjom, polako je otvorila oč

i i poprvi put zapravo vidjela njegovo lice. Od demonske prikaze koja se nadvija-la nad njomumalo je vrisnula od užasa. Bio je ogroman. Neizmjeran. Kosa mu je bila crna, a crni ogrtač se bibao iza njega, sablasno lepršajući na vjetru kao da ima vlastiti život. Svjetlo vatre plesalo je po njegovom crnjomanastom, soko-likom licu, bacajući sjene zbog kojih je izgledaonedvojbeno sotonski; plamtjelo je u njegovim neobičnim očima, grijući ih dok nisu zasjalekao grumeni otopljenog srebra na njegovom bradatom, ispijenom licu. Ramena su mu bilaogromna, prsa nevjerojatno široka, ruke nabrekle od mišića. Jedan pogled na njega i Jenny jeznala da je sposoban za svaku grozotu za koju su ga optuživali.Umri hrabro! Umri brzo! Okrenula je glavu i zarila zube u njegovo mišićavo zapešće.Vidjela je kako se njegove usplamtjele oči nakratko iskola-čuju prije nego što se njegova rukapodigla, a zatim obrušila na njezin obraz silinom od koje joj je glava trznula u stranu, a ona sesrušila na koljena. Jenny se instinktivno brzo sklupčala u zaštitu ičekala,čvrsto stisnutihočiju, da je zadesi smrtni udarac, dok joj je strava vrištala kroz svaku poru njezinog drhtavogtijela.Glas diva začuo se iznad nje, samo što je ovaj put bio još strasniji jer je bio tako napetokontroliran da je siktao s prigušenim gnjevom: - Što si to doñavola učinio? - bjesnio je Roycena svog mla

ñeg brata. - Zar nemamo dovoljno problema i bez ovoga? Ljudi su umorni igladni, a ti dovedeš dvije ženske da im dodatno rasplamsaju nezadovoljstvo!Prije no što je njegov brat mogao išta odgovoriti, Royce se okrenuo kako bi izdao strogunaredbu drugom muškarcu da ih ostavi, a zatim ošinuo pogledom dva ispružena ženska likakoja su mu ležala pod nogama, jedna u nesvijesti, a druga sklupčana u loptu, tresući se takožestoko da joj se cijelo tijelo trzalo kao u napadajima grčeva. Iz nekog ga je razloga tajevojka koja se tresla raspaljivala više od svoje nesvjesne prijateljice. - Ustani! - obrecnuo sena Jenny, gurkajući je vrhomčizme. - Maloprije si bila itekako hrabra, sad ustani!Jenny se polako izravnala i, odupirući se rukom o tlo, nespretno osovila na noge, nesigurno seljuljajući, dok se Royce ponovno obrušavao na brata. - Stefane,čekam odgovor!-I datću ti ga ako prestaneš urlati na mene. Ove žene su...- Redovnice! - rekao je Royce, najednom prikovavši pogled uz teško raspelo koje je visjelo nacrnoj špagi oko Jennynog vrata, a zatim ga podigavši prema prljavoj kapi i nakošenoj kopreni.Na trenutak se od tog otkrića zabezeknuo. - Tako mi Boga, doveo si ovamoredovniceda biposlužile kao kurve?- Redovnice! -preneraženo je prodahtao Stefan.- Kurve! - ogorčeno je zagraktala Jenny. Pa ne može valjda biti toliko ogrezao u bezbožnostda bi ih doista dao svojim ljudima kao kurve.- Mogao bih te ubiti zbog ove ludosti, Stefane, tako mi bog pomogao.Drukčijećeš misliti kad ti kažem tko su - odgovorio je Stefan, podižući prestravljen pogled sJennyne sive halje i raspela. - Pred tobom, dragi brate - objavio je s obnovljenimoduševljenjem - stoji gospa Jennifer, ljubljeno najstarije dijete lorda Merricka.Royce je netremice promatrao svog brata; ruke koje je držao uz tijelo izravnale su se

kad seokrenuo kako bi prezirno promotrio Jennyno lice. - Ili su te prevarili, Stefane, ili su glasinekoje kruže laž, jer priča se da je Merrickova kćerka ljepotica kojoj ovdje nema ravne.- Ne, nisu me prevarili. Doista je njegova,čuo sam to s njezinih vlastitih usana.Uhvativši Jennynu drhtavu bradu palcem i kažiprstom, Royce se pomno zagledao u njezinozamrljano lice i proučavao ga uz svjetlo vatre, dok su se njegove obrve skupljale, a usneizvijale u kiseli osmijeh. - Kako tebe itko može nazvati ljepoticom? - rekao je s namjernim,uvredljivim sarkazmom. - Draguljom Škotske?Vidio je bljesak srdžbe koji su njegove riječi izazvale na njezinom licu dok se otimala iznjegovog stiska, ali umjesto da ga njezina hrabrost gane, razbjesnila ga je. Sve glede imenaMerrick gnjevilo ga e, izazivalo usključalu žeñza osvetom, i on je zgrabio njezino blijedo,zamrljano lice i grubo ga okrenuo natrag prema svojemu. - Odgovori mi! - zapovjedio jestrašnim glasom.U stanju na rubu histerije, Brenni sečinilo da Jenny nekako prihvaća krivnju koja je s pravombila njezina i, hvatajući se za Jennine halje, koristeći ih kao polugu, nesigurno se osovila nanoge i zatim priljubila svoje tijelo uz Jennynu desnu stranu, kao blizanke spojene na porodu.- Ne zovu Jenny tako! - zagraktala je kad sečinilo daće Jennyna uporna šutnja zacijeloizazvati odmazdu strašnoga diva ispred njih. - Mene... mene tako zovu.- Tko si sad doñavola ti? - bijesno je upitao.- Nitko! - planula je Jenny, odbacujući osmu zapovijed u nadi da bi Brenna mogla bitiosloboñena povjeruju li da je redovnica, a ne Merrickova. - Ona je samo sestra Brenna izopatije Belkirk!- Je litoistina? - strogo je upitao Royce Brennu.- Da! - vrisnula je Jenny.- Ne - krotko je šapnula Brenna.Stisnuvši dlanove u šake uz tijelo, Royce Westmoreland nakratko je zatvorio oč

i. Ovo je kaonoćna mora, pomislio je. Nevjerojatna noćna mora. Nakon napornog marša, nije imao hrane,ni sklonište, ni strpljenja. A sad ovo. Ne uspijeva mučak ni dobiti razuman, iskren odgovorod ove dvije prestravljene žene. Umoran je, shvatio je, iznuren od tri dana i noći bez sna.Okrenuo je svoje ispijeno lice i usplamtjele oči ka Brenni. - Ako se imalo nadaš daćešpreživjeti naredni sat-obavijestio ju je, ispravno je prepoznavši kao onu od njih dvije koju je lakše preplašiti i stogakao onu kod koje postoji manja vjerojatnost daće izmisliti neku laž - odgovoritćeš mi odmahi po istini. - Njegov poput mača oštar pogled zabio se u Brennine smeñe oči razrogačene od straha i zarobio ih. Jesi li, ili nisi, k

ćerka lorda Merricka?Brenna je progutala slinu i pokušala odgovoriti, ali riječi nisu prelazile preko njezinihuzdrhtalih usana. Klonula od po-raza, poniknula je glavom i samo plaho kimnula. Zadovoljan,Royce je uputio ubojit pogled goropadnici u halji nježne redovnice, a zatim se okrenuo i izdaokratku naredbu bratu.Zaveži ih i odvedi u šator. Neka ih Arikčuva od vojnika, Želim ih sutra obje žive zaispitivanje. Želim ih sutra obje žive za ispitivanje... Te su riječi odje-kivale u Jennynom izmučenom umudok je ležala na zemlji u šatoru pokraj sirote Brenne, zapešća i gležnjeva zavezanih kožnimremenima, i kroz rupu na vrhu šatora promatrala zvjezdano nebo bez ijednog oblač

ka. Kakvo je ispitivanje Vuk imao na umu, pitala se dok je iscrpljenost najzad nadjačavala strah. Kakvaće sredstva mučenja upotrijebiti da izvuče od-govore iz njih, i kakve bi to odgovore uopćemogao željeti?Sutraće, Jenny je u to bila sigurna, biti zadnji dan njihovih života.-Jenny - nesigurno je šapnula Brenna. - Ne misliš valjda da nas on sutra kani ubiti, zar ne?- Ne - slagala je Jenny kako bi je umirila.

TREĆE POGLAVLJEVukov tabor kao da je živnuo i prije nego što su zadnje zvijezde izblijedjele s neba, ali tu noć Jenny nije spavala duže od sata. Tresući se ispod tankog pokrivača od svog laganog ogrtača,zurila je u poput tinte modro nebo i naizmjence se isprič

avala Bogu zbog svojih brojnihludosti i pre-klinjala Ga da poštedi sirotu Brennu od neizbježnih posljedica Jennyne budalasteodluke da se jučer u sumrak popne na brežuljak.- Brenna - šapnula je kad je kretanje muškaraca ispred šatora postalo glasnije, što je bio znakda se tabor posve budi -jesi li budna?-Jesam.- Kad nas Vuk bude ispitivao, pusti da ja odgovaram.- Dobro - uzdrhtalim je glasom odgovorila Brenna.- Nisam sigurna štoće željeti znati, ali zacijelo je nešto što inu ne bismo smjele reći. Moždaću ja uspjeti pogoditi zašto postavlja neko pitanje i takoću znati kad da ga obmanem.Zora jedva da je prošarala nebo svojim rumenilom, kad su ih dvojica muškaraca došlaodvezati i dopustila im objema samo nekoliko minuta privatnosti u grmlju u šumi na rubuvelikečistine, prije nego što su ponovno zavezali Jenny i odveli Brennu na susret s Vukom. -Čekajte - protisnula je Jenny kadje shvatila njihove namjere. - Uzmite mene, molim vas. Mojasestra je... ovaj... nije joj dobro.Jedan od njih, gorostas viši od dva metra koji je mogao biti samo legendarni kolos po imenuArik, uputio joj je pogled od kojeg se krv ledila i udaljio se. Drugi ječuvar nastavio odvoditinesretnu Brennu i Jenny je kroz podignuti preklop šatora vidjela lascivne poglede koje su jojupućivali muškarci u taboru dok je hodala izmeñu njih, sa zapešćima vezanim na leñima.Pola sata koliko Brenne nije bilo, Jenny sečiniločitavom vječnošću, ali na njezino ogromnoolakšanje, kad se vratila, na Brenni se nije primjeć

ivao nikakav znak da je otrpjela ikakvutjelesnu okrutnost.- Jesi li dobro? - zabrinuto je upitala Jenny kad se stražar udaljio. - Nije ti valjda naudio?Brenna je progutala slinu, odmahnula glavom i spremno briznula u plač. - Ne... - histerično jeridala. - Iako se strašno naljutio jer sam... nisam mogla prestati plakati. Tako sam se silnobojala, Jenny, a on je tako ogroman i tako divlji, a ja nisam mogla prestati plakati, što ga jesamo još više izazvalo.- Ne plači - tješila ju je Jenny. - Sad je sve gotovo - lagala je. Laganje joj, tužno je pomislila,postaje veoma lako.Stefan je odmaknuo zaklop Royceovog šatora i ušao. - Moj Bože, prava je ljepotica - rekao je,misleći na Brennu, koja je netom bila otišla. - Šteta što je redovnica.- Nije redovnica - razdraženo se otresao Royce. - Izmeñu napadaja ridanja, uspjela je objasnitida je »novakinja«.- Što je pak to?Royce Westmoreland bio je prekaljeni ratnik koji praktički da i nije imao nikakvog znanja izprve ruke o vjerskim pravima.Čitav njegov svijet, otkad je bio dječak, bio je svijet vojske ivojevanja i zato je preveo Brennino uplakano objašnjenje u vojnički rječnik koji je razumio: -Izgleda da je novakinja dragovoljac koji još nije dovršio obuku, niti se zakleo na odanostsvom feudalnom gospodaru.- Vjeruješ li da govori istinu?Royce je izvio lice u grimasu i ispio još malo svijetlog piva.- Previše je preplašena da bi lagala. Kad smo većkod toga, previše je preplašena i da bigovorila.Stefanove su se oči suzile možda od ljubomore zbog djevojke, a možda i zbog rasrñenostizbog bratovog neuspjeha da sazna više vrijednih informacija. - I previše lijepa da bi je previšegrubo ispitivao?Royce mu je uputio podrugljiv pogled, ali misli su mu bile na onome što ga je zanimalo. -

  GIGA19Želim znati koliko je dobro utvrñen Merrickov dvorac, kao i kako mu se prostiru posjedi: svešto možemo saznati, a što može biti od pomoći. Inačećeš ti morati na ono putovanje doMerricka koje si jučer započeo.Odložio je vrčodlučno tresnuvši njime o stol na nogarima.Neka mi dovedu sestru - rekao je s ubojitom konačnošću.Brenna je užasnuto ustuknula kad je div, Arik, ušao u njihov šator, a zemlja kao da jepodrhtavala sa svakim njegovim korakom. - Ne, molim vas - očajnički je prošaptala.Nemojte me ponovno voditi pred njega.Nimalo se neobazirući na Brennu, div je prišao Jenny, stegnuo joj ruku svojom ogromnomšakom i povukao je na no-ne. Legenda, pomalo je histerično shvatila Jenny, nimalo nijepreuveličala veličinu Arikove ratne sjekire: drška joj je doista imala obujam debele granestabla.Vuk je nespokojno koračao unutar granica svog prostranog šatora, ali se naglo zaustavio kad je Jenny gurnuta u njega, a njegove srebrne oči pročešljavale su je dok je stajala ponosnouspravljena, s rukama zavezanim na le

ñima. Iako joj je lice bilo brižno bezizražajno, Royce sezapanjio ugledavši skriveni prezir u modrim očima koje su prkosno zurile u nje-gove. Prezir ini tračak suza. Najednom se sjetio što ječuo o Merrickovoj starijoj kćeri. Mlañu su nazivali»Draguljem Školske«, ali prema legendi, ova je bila hladna, ponosna na-sljednica s takovelikim mirazom i tako plemenitim porijeklom da je nijedan muškarac nije bio dostojan. Nesamo to, navodno je bila neugledna djevojka koja je s prezirom odbila jedinu bračnu ponudukojuće vjerojatno dobiti, nakončega ju je otac poslao u samostan. Lica posve zamrljanogblatom, nije bilo moguće reći koliko je »neugledna«, ali ni u kom slučaju nije imala anñeoskuljepotu ićud svoje sestre. Druga je djevojka dirljivo ridala, ova ga je bijesno promatrala. -Tako mi Boga, zar ste vas dvije doista sestre? Brada joj se još više podigla. - Da.- Zapanjujuće - rekao je podrugljivim glasom. - Jeste li prave sestre? - najednom je upitao,kao da je zbunjen. -Odgovori mi! - prasnuo je kad je ona ostala tvrdoglavo nijema.Jenny, koja je bila daleko uplašenija no što je pokazivala, najednom je posumnjala da je onkani mučiti ili usmrtiti na kraju razgovora koji je započeo s bezazlenim pitanjima o njezinomrodoslovlju. - Ona mi je polusestra - priznala je, a zatim je nalet prkosne hrabrosti nadjačaonjezin strah. - Teško mi je na bilo što se usredotočiti kad su mi zapešć

a zavezana na leñima.To je bolno i nepotrebno.- U pravu si - zamijetio je s namjernom okrutnošću, sje-tivši se da ga je udarila u prepone. -Trebalo ti je vezati stopala.Zvučao je tako ogorčen da su se njezine usnice trznule od zabavljenog zadovoljstva. Royce jeto primijetio i nije mogao vjerovati očima. Odrasli muškarci, ratnici, drhtali su u njegovojnazočnosti, a ova je mlada djevojka bahatog držanja i tvrdoglave brade zapravo uživalaprkositi mu. Njegova znatiželja i njegovo strpljenje naglo su isparili. - Dosta je pristojnihtrivijalnosti - grubo je rekao i polako joj se počeo približavati.Jennyna zabavljenost nestala je i ona je ustuknula jedan korak, a zatim stala i primorala se neuzmicati.- Želim odgovore na neka pitanja. Koliko vojnika ima tvoj otac u dvorcu Merrick?- Ne znam - glatko je odgovorila Jenny, a zatim pokvarila učinak svoje razmetne hrabrostioprezno uzmaknuvši još korak.- Misli li tvoj otac da ga kanim napasti?- Ne znam.- Iskušavaš moje strpljenje - upozorio ju je svilenkastim, zloslutnim glasom. - Bi li radije daova pitanja postavim tvojoj nježnoj mlañoj sestri?Ta je prijetnja polučila željeni učinak; njezin prkosni izraz pretvorio se u očajnički. - Zašto nebi mislio daćeš ga napasti? Godinama se šuška daćeš to učiniti. A sad imaš izgovor! Iakotebi ne treba izgovor. -Jennifer je zavriskala, preplašena preko svake razumne granice, kad jeonovno krenuo prema njoj. - Ti si životinja! Uživaš ubijati nedužne ljude! - Kad nijezanijekao da uživa u tome, Jenny je osjetila kako joj se utroba zgrčila od straha.- Sad kad to znaš - rekao je opasno tihim glasom - kako bi bilo da mi kažeš koliko vojnikaima tvoj otac?Jenny je brzo izra

čunala da ih je ostalo najmanje pet stotina. - Dvjesto - odgovorila je.- Ti glupa, lakoumna mala budalo! - prosiktao je Royce, zgrabio je za ruke i snažno protresao.- Mogao bih te slomiti golim rukama, a ti mi ipak lažeš?- Sto očekuješ daću učiniti? - viknula je Jenny, tresući se od glave do pete, ali svejednotvrdoglava. - Izdati ti vlastitog oca?- Prije nego što odeš iz ovog šatora - obećao je - rećićeš mi što znaš o njegovim planovima,svojevoljno ili uz moju malu pomoću kojoj nećeš uživati.- Ne znam koliko je ljudi okupio - bespomoćno je uzviknula Jenny. - Istina je - naglo jedodala. - Prije jučerašnjeg dana, otac me nije vidio dvije godine, a i prije toga je rijetkorazgovarao sa mnom!Taj je odgovor toliko iznenadio Roycea da se zagledao u nju. - Zašto ne?- Ja... ozlovoljila sam ga - priznala je.- Shvaćam zašto - bez uvijanja je rekao, misleći kako je ona najnepokornija žena koju je ikadimao nesreću upoznati. Ujedno je, najednom je zamijetio, imala najmekša, najza-mamnijausta koja je ikad vidio i veoma moguće najmodrije oči.- Nije godinama razgovarao s tobom niti ti obratio imalo pozornosti, a ti svejedno izlažešopasnosti vlastiti život kako bi ga zaštitila od mene?-Da.- Zašto?Postojalo je nekoliko iskrenih i sigurnijih odgovora koje mu je Jenny mogla dati, ali bijes i bolotupili su joj mozak. -Zato što te prezirem i prezirem sve što predstavljaš - glatko je odbrusila.Royce ju je netremice promatrao, uhvaćen negdje izme

ñu bijesa,čuñenja i divljenja premanjezinoj prkosnoj hrabrosti. Osim ako je ne ubije, što mu ne bi dalo odgovore koje traži, nijeznao kako bi se ponašao s njom, i iako mu se u tom trenutku pomisao da je zadavi učinilaprimamljivom, nije dolazila u obzir. U svakom slučaju, s Merrickovim kćerkama kaonjegovim zarobljenicama, moguće je da bi se Merrick mogao predati bez otpora. - Izlazi -kratko je rekao.Nije je trebalo dodatno nukati da napusti njegovo omraženo društvo. Jenny se smjestaokrenula kako bi pobjegla iz šatora, ali zaklop je bio spušten i ona se zaustavila.- Izlazi, rekao sam! - zlokobno je upozorio Royce i ona se naglo okrenula.- Ništa mi ne bi bilo draže, meñutim, ne mogu proći kroz platno.Bez ijedne riječi, ispružio je ruku i podigao zaklop, a zatim se na njezino iznenañenje, niskosagnuo uvredljivo oponašajući naklon. - Vaš sluga, moja gospo. Ako mogu išta učiniti kakobih vaš boravak s nama učinio ugodnijim, nadam se da nećete oklijevati dati mi to do znanja.- U tom mi slučaju odveži zapešća - zatražila je Jenny na njegovu krajnju nevjericu.- Ne - prasnuo je Royce. Zaklopac se spustio i pljesnuo je po stražnjici pa je Jenny jurnulanaprijed u srditom iznenañenju, a zatim ispustila prigušen krik kad se najednom jednaneopažena ruka ispružila i uhvatila njezinu, ali je to bio samo jedan od desetak stražararazmještenih tik ispred Vukovog šatora.Kad

se Jenny vratila u njihov šator, Brenna je bila pepelja-stosiva od strave što je ostala sama.- Savršeno sam dobro, obećajem ti - uvjerila ju je Jenny dok se nespretno spuštala na tlo.

  GIGA21ČETVRTO POGLAVLJEVatre su gorjele u razmacima u dolini u kojoj su Vukovi vojnici te noći još uvijek biliutaboreni. Stojeći na otvorenim vratima šatora, sa zapešćima vezanim na leñima, Jenny jepomno proučavala aktivnost svuda oko njih. - Ako kanimo pobjeći, Brenna... - započela je.- Pobjeći? - razjapljenih je usta ponovila njezina sestra. - Kako bismo to, za ime blaženedjevice Marije, mogle učiniti?- Nisam sigurna, ali kako god to učinile, moratćemo to učiniti veoma brzo.Čula samrazgovor nekih vojnika i oni misle daćemo biti upotrijebljene kako bi Oca primorali napredaju.- Hoće li on to učiniti?Jenny se ugrizla za usnicu. - Ne znam. Nekoćbi, prije nego što je Alexander došao u Merrick,moji roñaci radije položili oružje, nego da se meni dogodi išta lošega. Sad im više nisamvažna.Brenna ječula tugu u sestrinom glasu i iako ječeznula utješiti Jenny, znala je da je Alexandertoliko otu

ñio klan Merrickovih od njihove mlade gospodarice da više nisu marili za nju.- Tebe, meñutim, vole pa je teško znati štoće odlučiti ili kolikoće utjecaja otac imati na njih.No, ako uspijemo brzo pobjeći, mogle bismo stići do Merricka prije nego što se išta odluči i to je ono što moramo učiniti.Od svih prepreka koje bi ih mogle zateći na putu, Jenny je najviše zabrinjavalo putovanje doMerricka, za koje je procjenjivala da traje dva dana jahanja. Svaki sat koji bi morale provestina cesti bio bi riskantan; posvuda su lutali banditi, a dvije žene samečak su i pošteni muškarcismatrali lakom metom. Ceste jednostavno nisu bile sigurne. Kao ni krčme. Jedini sigurnismještaj pronašao bi se u opatijama i samostanima, gdje su odsjedali svi pošteni,čestitiputnici.- Problem je u tome što nemamo šanse pobjeći sa zavezanim rukama - glasno je nastavilaJenny, promatrajući užurbani tabor. - A to znači da ih ili moramo uvjeriti da nam odvežuzapešća, ili nekako pobjeći u šumu u vrijeme jela, kad nismo vezane. Ali ako to učinimo, našće nestanak biti otkrivenčim doñ

u po naše pladnjeve, a dotad nećemo uspjeti daleko odmaći.Svejedno, ako to bude jedina prilika koja nam se ukaže u narednih dan-dva, velika jevjerojatnost daćemo je morati prihvatiti - vedro je objavila.- Kad kliznemo u šumu, štoćemo onda učiniti? - upitala je Brenna, hrabro svladavajućiunutarnju stravu od pomisli da su noću u šumi same.- Nisam sigurna... negdjećemo se sakriti dok ne odustanu od potrage za nama. Ilićemo ihmožda uspjeti obmanuti da pomisle da smo otišle na istok umjesto na sjever. Uspijemo li imukrasti dva konja, to bi nam povećalo izglede da im umaknemo, iako bi bilo teže sakriti se.Trik je pronaći neki način da učinimo oboje. Moramo se moći i sakriti i odmaknuti im.-Kako to možemo učiniti? - upitala je Brenna, ozbiljno namrštivšičelo u jalovom mozganju.Ne znam, ali nešto moramo pokušati. - Izgubljena u razmišljanju, slijepo je zurila mimo jednog visokog, bradatog muškarca koji je prestao razgovarati s jednim od svojih vitezova ipozorno je proučavao.Vatre su ugasnule i njihov ječuvar pokupio pladnjeve i izno-va im vezao zapešća, ali nijednadjevojka još nije smislila prihvatljiv plan, iako su razmotrile nekoliko prilično nemogu

ćih. -Ne možemo jednostavno ostati ovdje kao voljni pijuni kojiće biti iskorišteni u njegovuprednost - planula je Jenny kad su te noći ležale jedna uz drugu. - Moramo pobjeći.- Jenny, je li ti palo na pamet što bi nam mogao učiniti kad... ako - brzo se ispravila - ako nasuhvati?- Ne mislim da bi nas ubio - ohrabrila ju je Jenny nakon kratkog razmišljanja. - Mrtve mu nebismo bile ni od kakve koristi kao taokinje. Otac bi zahtijevao da nas vidi prije nego štopristane na predaju, a grof bi nas morao pokazati žive i zdrave ili bi ga otac rastrgao - rekla jeJenny, zaključujući da je bolje, manje zastrašujuće misliti o njemu kao o grofu od Claymorea umjesto kao o Vuku.- U pravu si - suglasila se Brenna i ubrzo zaspala.Ali proteklo je još nekoliko sati prije no što se Jenny dovoljno opustila da bi i sama zaspala, jer je, usprkos izvanjskom prividu hrabrosti i samopouzdanja, bila uplašenija no ikad u životu.Bojala se za Brennu, za sebe i za svoj klan, a nije imala ni najmanjeg pojma kako bi pobjegle.Znala je samo da moraju pokušati.Glede onoga da ih njihov zarobitelj ne

će ubiti ako ih uhvati, to je vjerojatno bila istina;meñutim, bilo je drugih, nezamislivih, muških inačica umorstva koje je imao pri ruci kako biim vratio milo za drago. U mislima joj se stvorila slika njegovog tamnog lica koje tek što nijebilo posve sakriveno najmanječetrnaestodnevnom gustom, crnom bradom i zadrhtala jesjetivši se onih neobičnih, srebrnih očiju kakve su izgledale sinoćdok su se u njimaodražavali zaigrani plamičci logorske vatre. Danas su njegove oči bile srdito sive boje olujnogneba, ali postojao je jedan trenutak, kad mu se pogled spustio na njezina usta, kad se izraz udubini njegovih očiju promijenio, i zbog te neodredive promjene

činio joj se više prijeteći noikad ranije. Zbog te crne brade, samoj je sebi rekla ne bi li se ohrabrila, izgleda takozastrašujuće, jer mu ona skriva crte lica. Bez te tamne brade, nedvojbeno bi izgledao kaosvaki drugi postariji muškarac od... trideset i pet?Četrdeset godina? Legende o njemu slušala je još kao trogodišnja iličetverogodišnja djevojčica, dakle mora biti uistinu star! Kad jeshvatila da je star, osjećala se bolje. Samo zbog one svoje brade izgleda prijeteće, umirila jesamu sebe. Zbog brade, i zbog zastrašujuće visine i grañe, i onih neobičnih, srebrnih očiju.Svanulo je jutro, a ona još uvijek nije smislila nijedan doista izvediv plan koji bi zadovoljionjihovu potrebu da budu najbrže što mogu i sakriju se i da ujedno izbjegnu napad, ili neštogore, bandita.- Kad bismo barem imale nešto muške odjeće - rekla je Jenny, i to ne prvi put - tad bismoimale mnogo više izgleda i da pobjegnemo i da stignemo do doma.- Pa ne možemo baš upitati našegčuvara da nam posudi svoju - pomalo je malodušnoodgovorila Brenna jer je strah nadvladavaočak i njezinu spokojnućud. - Voljela bih da imamsvoj vez - dodala je uz isprekidan uzdah. - Toliko sam nervozna da jedva mogu mirno sjediti.Osim toga, s iglom u ruci uvijek najjasnije razmišljam. Misliš li da bi mi naščuvar donio iglu,ako ga veoma ljubazno zamolim?- Teško - odsutno je odgovorila Jenny, cupkajući porub svoje halje i promatrajući muškarcekoji su tumarali naokolo u iznošenoj odjeć

i. - Osim toga, što bi šivala s tom...- Jennyn glas postao je tiši, ali raspoloženje joj se uzvinulo, i jeva je uspijevala izbrisatiradostan osmijeh s lica dok se polako okretala prema Brenni. - Brenna - rekla je brižnononšalantnim glasom - posve je umjesno zamoliti stražara da ti donese iglu i konac.Čini seprilično ljubaznim, a znam da te smatra dražesnom. Zašto ga ne pozoveš i zamoliš da namnabavi dvije igle?Smijući se u sebi, Jenny ječekala dok je Brenna prilazila vratima šatora i domahivalastražaru. Ubrzoće iznijeti Brenni plan, ali ne još; Brennuće odati lice, pokuša li lagati.-Drugi ječuvar... ovoga uopće ne poznajem - razočarano je šapnula Brenna dok je muškaracprilazio. - Da ga pošaljem po onog ljubaznog stražara?- Svakako - odgovorila je Jenny smiješeći se.Sir Eustace je s Royceom i Stefanom pregledavao neke karte kad ga je stražar obavijestio daga traže gospe. - Zar njezina bahatost nema kraja? - upitao je Royce, misleći na Jenny. -Čak isvoje stražare šalje da joj obavljaju posliće i što je još gore, oni trče izvršiti njezine naloge. -Završivši svoju tiradu, kratko je upitao: - Pretpostavljam da te je poslala ona plavookaprljavog lica.Sir Lionel se nasmijuljio i odmahnuo glavom. - Vidio sam dvačista lica, Royce, ali ono kojemi se obratilo imalo je zelenkaste oči, ne plave.- Ah, shvaćam - sarkastično je odvratio Royce. - Dakle nije te s tvog položaja otpravila

  GIGA23Bahatost, nego Ljepota. Sto hoće?- Nije mi htjela reći. Kaže da želi vidjeti Eustacea.- Vrati se na svoje mjesto i ostani ondje. Reci joj da pričeka - obrecnuo se Royce.- Royce, pa to su samo dvije bespomoćne žene - podsjetio ga je vitez - i uz to sitne. A osimtoga, ne pouzdaješ se ni u koga da ihčuva osim u Arika ili nekoga od nas - rekao je, mislećina vitezove koji su sačinjavali Royceovu elitnu, osobnu stražu i ujedno mu bili pouzdaniprijatelji. - Držiš ih vezane i pod stražom kao da su opasni muškarci koji bi nas mogli svladatii pobjeći.- Nikome drugome ne mogu vjerovati sa ženama - odgovorio je Royce, odsutno masirajućivrat. Najednom je skočio sa stolca. - Dojadilo mi je sjediti u šatoru. Idem s tobom vidjeti štožele.- Idem i ja - rekao je Stefan.Jenny je vidjela grofa kako dolazi, dugim, lakim koracima koji su ga brzo približavalinjihovom šatoru, s dvojicom stražara s desne i bratom s lijeve strane.- Onda? - upitao je Royce ušavši u njihov šator s trojicom muškaraca. - Sto je pak sad? -strogo je upitao Jenny.Brenna se panično okrenula, s rukom na srcu, i licem koje je bilo oličenje usplahirenenedužnosti dok je užurbano preuzimala krivnju zbog toga što ga je uzrujala. - Ja... ja samposlala po njega. - Kimnula je u smjeru stražara. - Po Sir Eustacea.S nestrpljivim uzdahom, Royce je skrenuo pogled s Jenny i pogledao njezinu budalastu sestru.- Bi li mi rekla zašto si to učinila?-Bih.To je zapravo sve štoće ona reć

i, shvatio je Royce. - U redu onda, reci mi.-Ja... mi - uputila je Jenny pogled krajnjeg jada i hrabro nastavila dalje - mi... veoma bismovoljele da nam date igle i konca.Royceov pogled sumnjičavo je poletio na osobu koja je najvjerojatnije smislila neki načinkorištenja igala na njegovu vlastitu tjelesnu nelagodu, ali danas mu je gospa Jennifer Merrickmirno uzvraćala pogled, pokornog lica, i njega je obuzeo nekičudan osjećaj nezadovoljstvazbog toga što se njezina luda hrabrost tako brzo iscrpla. - Igle? - ponovio je mršteći se na nju.- Da - odgovorila je Jenny brižno podešenim glasom, koji nije bio ni izazivački ni krotak, već hladno uljudan kao da je mirno prihvatila svoju sudbinu. - Dani su sve duži, a mi nemamonikakvog posla. Moja sestra Brenna predložila je da malo vezemo.- Vezete? - ponovio je Royce, samom se sebi gadeći što ih drži vezanima i pod strogimnadzorom. Lionel je bio u pravu: Jenny je samo sitna žena. Mlada, nesmotrena, tvrdoglavadjevojka s više hrabrosti nego razuma. Precijenio ju je jednostavno zato što se nijedan drugizarobljenik doveden pred njega nije usudio zamahnuti na njega. - Sto misliš da je ovo,kraljičin salon? - obrecnuo se. - Nemamo tih... – Mozak mu se pokolebao tražeći imenanaprava na kojima su žene na dvorcu svakodnevno satima vezle koncem.- Koluta za vez? - uslužno mu je pomogla Jenny. Promotrio ju je s gañenjem. - Bojim se danemamo koluta za vez.- Možda imate neki mali okvir za izradu prekrivača? - dodala je, nedužno šireći oči isusprežući smijeh.-Ne!- Mora da postoji nešto načemu možemo upotrijebiti iglu i konac - brzo je dodala Jenny kadse okrenuo kako bi otišao. -Poludjet

ćemo bez ikakvoga posla, iz dana u dan. Nije važno štošijemo. Sigurno imate nešto što treba zašiti...Naglo se okrenuo, iznenañen, zadovoljan i sumnjičav. -Zar se dragovoljno nudite da namkrpate odjeću?Na taj prijedlog, Brennino je lice bilo oličenje nedužne šokiranosti; Jenny je pokušalaoponašati taj izgled. - Nisam baš mislila na krpanje...

  GIGA24- Ovdje je toliko toga što treba zakrpati da bi stotinu švelja imalo posla godinu dana - odlučno je rekao Royce, u torn trenutku odlučivši da njih dvije moraju zaraditi postelju i hranu, takvukakva jest, a krpanje je bilo savršen oblik plaćanja. Obratio se Godfreyu i rekao: - Pobrini seza to.Brenna je izgledala divno pogoñena time sto je njezin prijedlog rezultirao njihovim praktičkiudruživanjem snaga s neprijateljem; Jenny se ozbiljno potrudila izgledati kao da se tomeprotivi, aličim su sečetvorica muškaraca udaljila dovoljno da ih više ne mogučuti, zagrlila jesestru i razigrano je prigrlila. - Upravo smo svladale dvije od tri prepreke našemu bijegu -rekla je. - Ruke nam neće biti vezane i imatćemo sečime maskirati, Brenna.- Maskirati? - započela je Brenna, ali prije no što joj je Jenny trebala odgovoriti, razrogačila je oči shvativši i privukla sestru u drugi zagrljaj, tiho se smijući. - U muškoj odjeći - smijuljilase - a on nam ju je sam ponudio.U roku od sat vremena, u njihovom su šatoru bile dvije minijaturne planine odjeće i trećaplanina poderanih deka i vojničkih ogrtač

a. Jedna je hrpa odjeće pripadala isključivo Royceu iStefanu Westmorelandu, druga Royceovim vitezovima, dvojica od kojih su, s olakšanjem jezamijetila Jenny, bili muškarci srednje veličine.Jenny i Brenna radile su do kasno u noć, naprežući oči na treperavom svjetlu. Većsu pokrpaleodjevne predmete koje su odabrale odjenuti za bijeg i sklonile ih izvan vidokruga. Sad sumarljivo radile na hrpi odjeće koja je pripadala Royceu. -Sto misliš, koliko je sati? - upitala jeJenny, brižno zašivajući otvor rukava njegove košulje. Pokraj nje bilo je još mnogo njegovihodjevnih predmeta koji su dobili jednako kreativne preinake, uključujući i nekoliko pari dugihčarapa koje su bile vješto zašivene u koljenu kako se noga ne bi mogla provući dalje.- Negdje oko deset - odgovorila je Brenna i pregrizla konac. - Bila si u pravu - rekla je sasmiješkom, podižući jrdnu od grofovih košulja, koja je sad na leñima imala crnim koncemizvezenu lubanju i prekrižene mrtvačke kosti.Neće ni zamijetiti kad je odjene. - Jenny se nasmijala, ali Brenna je najednom odlutala umislima. - Razmišljala sam o MacPhersonu - rekla je Brenna i Jenny je obratila pozornost, jerkad nije bila svladana strahom, Brenna je zapravo bila veoma pametna. - Mislim da se ipaknećeš morati udati za MacPhersona. - Zašto to kažeš?- Zato štoć

e otac nedvojbeno obavijestiti kralja Jamesa -moždačak i papu - da smo bile oteteiz opatije, a to bi mo-glo izazvati takvo komešanje daće kralj James poslati svoje snage uMerrick. Opatija je nepovrediva i mi smo bile pod njezinom zaštitom. I tako, doñe li nam kraljJames u pomoć, neće nam trebati MacPhersonovi klanovi, zar ne?Plam nade zaiskrio je u Jenninim očima, a zatim se pokolebao. - Mislim da nismo doista bilena posjedu opatije.- Otac to neće znati paće pretpostaviti da smo bile. Kao, mislim, i svi drugi.Čela namrštenog od zbunjenosti, Royce je stajao ispred svog šatora, pogleda uperenog umanji šator na rubu tabora, gdje su bile zarobljene njegove dvije taokinje. Eustace je upravozamijenio Lionela i stajao ispred šatora.Blagi odsjaj svijeće koji se nazirao izmeñu platna i tla govorio je Royceu da su obje žene jošbudne. Sad, u razmjernom miru mjesečinom obasjane noći, samom je sebi priznao da je ranijetog dana u njihov šator otišao djelomice iz znatiželje.Čim je saznao da je Jenniferino licečisto, osjetio je neporecivu znatiželju da ga ode pogledati. Sad je otkrio da je smiješnoznatiželjan glede boje njezine kose. Sudeći po njezinim izvijenim obrvama, kosa joj je ilicrvenkasta ili smeña, dok je njezina sestra definitivno plavuša, ali Brenna Merrick njega nijezanimala.Jennifer jest.Bila je kao slagalica, dijelove koje je morao pričekati da ih vidi jedan po jedan, a svaki ga jenovi dio iznenañivao više od prethodnog.Ona je očito

čula uobičajene priče o njegovim navodnim zvjerstvima, a ipak ga se nije ni

  GIGA25upola bojala kao većina muškaraca. To je bio prvi i najintrigantniji djelićslagalice: cjelo-kupne djevojke. Njezina hrabrost i manjak straha.Zatim, tu su bile njezine oči: ogromne, privlačne oči bogate, dubokomodre boje koja ga jepodsjećala na baršun.Čudesne oči. Iskrene i izražajne s dugim, crvenkastosme-ñimtrepavicama. Zbog njezinih je očio poželio vidjeti njezino lice i danas kad ga je vidio, nijemogao vjerovati da su je u pričama koje je o njojčuo nazivali neuglednom.Nije baš bila prava ljepotica, nije joj posve pristajao ni pridjev »zgodna«, ali kad ga je danas ušatoru pogledala, bio je zapanjen. Imala je visoke i otmjeno oblikovane jagodične kosti, kožuglatku kao alabaster, obojanu blijedim rumenilom, malen nos. Za razliku od tih finih crta lica,njezina bradica imala je nedvojbeno tvrdoglavu neuvijenost, a ipak, kad se nasmiješila, zakleobi se da je opazio dvije male rupice na obrazima.Sve u svemu, ima zanimljivo, privlačno lice, zaključio je. Definitivno privlačno. A to je biloprije nego sto je dopustio samome sebi sjetiti se njezinih mekih, raskošnih usana.Odvlačeći misli s usana Jennifer Merrick, podigao je glavu i ispitivač

ki pogledao Eustacea.Shvativši neizgovoreno pitanje, Eustace se lagano okrenuo prema vatri kako bi mu plamenobasjao lice, i podigao desnu ruku kao da izmeñu prstiju lagano drži iglu, a zatim spuštao ipodizao ruku u ravnomjernim, valovitim pokretima šivanja.Djevojke su šivale. Royceu je to bilo prilično teško shvatiti, s obzirom koliko je bilo kasno.Njegovo vlastito iskustvo s imućnim ženama bilo je da šiju posebne predmete za obitelj idom, ali krpanje ostavljaju služavkama. Dok je neuspješno pokušavao razabrati Jenniferinodraz na platnu šatora, pretpostavio je da bi imućne žene mogle šivati i kako bi imale nekogposla kad se dosañuju. Ali ne ovako kasno i ne uz svjetlo svijeće.Kako su silno marljive te Merrickove cure, pomislio je s tračkom sarkazma i nevjerice. Kako je lijepo od njih što žele pomoći svojim zarobiteljimačuvajući njihovu odjeću u dobromestanju. Kako velikodušno.Kako krajnje nevjerojatno.Posebice u slučaju gospe Jennifer Merrick,čije je neprijateljstvo većranije osjetio iz prveruke.Odgurnuvši se od svog šatora, Royce se zaputio meñu svoje umorne, izranjavane vojnike kojisu spavali na tlu, šćućureni u ogrtačima. Kad se približio šatoru žena, najednom mu je napamet palo očito objašnjenje njihovog poriva za iglama i škarama i suspregnuo je psovkuubrzavajući korak. One nedvojbeno uništavaju odjeć

u koju su dobile, bijesno je shvatio!Brenna je prigušila vrisak prestravljenog iznenañenja kad je Vuk naglo povukao zaklop šatorai ušao unutra, ali Jenny se samo trgnula i zatim polako ustala sa sumnjičavo uljudnim izrazomna licu.- Da vidimo što to vas dvije radite - otresito je rekao Royce, pogledom strijeljajućičasBrennu, koja je ruku za-štitnički podigla do vrata,čas Jenny. - Pokažite mi!- U redu - odgovorila je Jenny s hinjenom nedužnošću. -Tek sam sad počela raditi na ovojkošulji - izmotavala se dok je pomno odlagala u stranu njegovu košulju kojoj je upravo zašilaotvore za ruke. Posegnula je prema hrpi odjeće koju je sama kanila odjenuti i podigla pargustih, vunenih dugihčarapa kako bi ih on vidio, i pokazala mu urednno zakrpanu poderotinuod pet centimetara.Posve zbunjen, Royce je zurio u gotovo nevidljiv,čvrsti šav kojim je sašila rasparani dio. Ona je ponosna, ohola, neposlušna i tvrdoglava, priznao je samome sebi, ali ujedno je i prokletovješta švelja.- Prolazi li vaš pregled, gospodaru? - nukala ga je s tračkom zabavljenosti u glasu. - Možemoli zadržati posao, gospodine?Da je bila itko drugi, a ne njegova zarobljenica i bahata kćerka njegovog neprijatelja, Roycebi se jedva suzdržao da je ne podigne u naruč je i propisno poljubi za njezinu strašno potrebnupomoć. - Odlično šivaš - pošteno je priznao. Tek što nije izišao, kad se okrenuo, rukomodmičući zaklop šatora. - Mojim bi ljudima bilo hladno u poderanoj odjeć

i, neprimjerenoj zanadolazeće ružno vrijeme. Bitće sretni kad saznaju da se ovo što imaju bar može nositi dokne stigne zimska odjeća.Jenny je predvidjela da bi on mogao shvatiti koliko bi opasne Brenna i ona mogle biti saškarama i da bi takoñer mogao doći provjeriti njihov posao, pa je zato imala onečarapespremne pri ruci da ga zavede s traga. Meñutim, nije očekivala daće joj uputiti iskrenkompliment i osjećala se nekako nelagodno i prevareno sad kad je pokazao da ima bar kapljudskosti u tijelu.Kad je otišao, obje su djevojke potonule na svoje pokrivače.Moj Bože - zabrinuto je rekla Brenna, pogleda uperenog U hrpu deka u kutu koje su razrezalena vrpce. - Nekako o ovim ovdje muškarcima nisam razmišljala kao o ljudima.Jenny je odbila priznati da je i ona mislila jednako. - Oni su nam neprijatelji - podsjetila ih jeobje. - Naši neprijatelji, i tatini neprijatelji i neprijatelji kralja Jamesa. - Usprkos tomizjavljenom uvjerenju, Jennyna se ruka lecnula od škara kad ju je ispružila kako bi ihdodirnula, ali tad se natjerala da ili uzme i stoički je razrezala još jedan ogrtač, pokušavajućiodrediti najbolji plan za njihov bijeg sutradan ujutro.Dugo nakon što je Brenna posve iscprljena utonula u san, Jenny je ležala budna i razmatralasve sto je moglo poći dobro i loše.PETO POGLAVLJERosa je svjetlucala na travi, osvijetljena prvim zrakama izlazećeg sunca, i Jenny je nijemoustala, pazeći da ne probudi sirotu Brennu nimalo ranije nego što je potrebno. Nakon što jetemeljito promotrila sve alternative, smislila je najbolji mogu

ći plan i osjećala se gotovooptimističnom glede njihovih izgleda u uspješan bijeg.- Je li vrijeme? - šapnula je Brenna, glasa prigušenog od prepasti, dok se prevrtala na leña, iugledala Jenny veću debelim, vunenimčarapama, muškoj košulji i tijesnom haljetku kojićeobje nositi ispod halja kad ih njihovčuvar otprati do šume gdje im je svakoga jutra bilodopušteno nekoliko minuta privatnosti za osobne potrebe.- Vrijeme je - odgovorila je Jenny s ohrabrujućim osmijehom.Brenna je problijedjela, ali ustala je i počela se odijevati drhtavim rukama. - Voljela bih danisam takva kukavica -šapnula je Brenna, ruke stisnute preko srca koje joj je divljački lupalo.Slobodnom je rukom posegnula za kožnim uskim haljetkom.- Nisi kukavica - ohrabrila ju je Jenny, tihim glasom. -Samo pretjerano brineš, i preuranjeno, omogućim posljedicama svega štočiniš. Zapravo - dodala je, uslužno vežući vezice na vratuBrennine otuñene košulje - hrabrija si od mene. Jer da seja bojim posljedica koliko ih se tibojiš, nikad ne bih imala hrabrosti odvažiti se ni na najmanju sitnicu.Brennin kolebljiv osmijeh bio je nijema zahvala na komplimentu, ali nije ništa rekla.- Imaš li kapu?Kad je Brenna kimnula glavom, Jenny je uzela crnu kapu kojuće ubrzo sama staviti na glavukako bi sakrila svoju dugu kosu, a zatim je podigla svoju sivu redovničku halju i zaguralakapu u pojasčarapa. Sunce se malo podiglo na nebu i pretvorilo ga u vodenastosivo, dok sudjevojkečekale trenutak kad

će se pojaviti div i otpratiti ih u šumu, odjevene u ši rokesamostanske halje koje su skrivale mušku odjeću koju su odjenule ispod njih.Taj se trenutak bližio i Jenny je spustila glas do šapta, po Badnji put ponavljajući njihov plan,bojeći se daće Brenna od straha zaboraviti što treba učiniti kad zatodoñečas. -Ne zaboravi -rekla je - svakaće sekunda biti važna, ali ne smije sečiniti da hodamo prebrzo jerćemo takoprivući pozornost. Kad skineš redovničku halju, dobro je sakrij ispod grmlja. Najviše nade ubijeg imatćemo budu li tražili dvije redovnice, ne dva dječaka. Ako uoče naše habite, uhvatitće nas prije nego što odemo iz tabora.Brenna je kimnula glavom i progutala slinu, a Jenny je nastavila. - Kad se riješimo habita, nepuštaj me iz pogleda i tiho hodaj kroz guštaru. Ne slušaj ništa drugo i ne gledaj ništa drugo.Kad shvate da nas nema, povikatće, ali nama to ništa ne znači, Brenna. Nemoj se bojatigalame.- Neću - odgovorila je Brenna, a o

či su joj većbile ogro-mne od straha.- Ostatćemo u šumi i kretati se južnom granicom tabo-ra do tora gdje drže konje. Oni koji nasbudu tražili neće očekivati daćemo krenuti natrag prema taboru, tražitće nas u suprotnomsmjeru - dublje u šumi. Kad se približimo toru, ti ostani u šumi, a jaću dovesti konje. Uz malosreće, onoga tko pazi na konje višeće zanimati potraga za nama, nego konji.Brenna je nijemo kimnula glavom, a Jenny je razmislila kako da najbolje uobliči ostatakonoga što mora reći. Znala je daće, opaze li ih, na njoj biti da smisli neštočimeće imodvratiti pozornost kako bi Brenna mogla pobjeći, ali uvjeriti Brennu da nastavi bez nje nećebiti lako. Tihim, hitnim glasom, Jenny je najzad rekla: - U slučaju da se razdvojimo...- Ne! - provalila je Brenna. - Nećemo. Ne smijemo.- Slušaj me! - tako je strogo prošaptala Jenny da je Brenna progutala ostatak svog prosvjeda. -Ako se razdvojimo, moraš znati ostatak plana tako da mogu... da te mogu kasnije sustići. -Kad je Brenna nevoljko kimnula glavom, Jenny je uhvatila obje hladne i vlažne ruke svojesestre ič

vrsto ih stisnula, nastojeći uliti malo svoje hrabrosti u Brennu. - Sjever je premaonom visokom brdu, onom iza tora u kojemčuvaju konje. Znaš na koje brdo mislim?- Znam.  GIGA28- Dobro. Kad uzmem konje i kad uzjašemo, ostatćemo u šumi i probijati se prema sjeveru,dok se ne popnemo na vrh tog brda. Kad se popnemo, skrenutćemo na zapad dok se budemospuštale niz brdo, ali moramo ostati u šumi. Kad ugledamo cestu, jahatćemo usporedno snjom, ali moratćemo ostati u šumi. Claymoreće vjerojatno poslati nekog da pazi na ceste, aliće oni tražiti dvije redovnice iz opatije Belkirk, a ne dva mladića. Budemo li imale sreće, naićićemo na neke putnike i pridružiti im se, štoće nam pružiti dodatnu krinku i povećati izglede uuspjeh. Brenna, postoji još nešto. Ako nas prepoznaju i pojure za nama, kreni najbrže štomožeš u smjeru koji sam ti upravo rekla, a jaću skrenuti u drugome smjeru i odvesti ihpodalje od tebe. Ako se to dogodi, ostani pod maskom najdulje što možeš. Do opatije je samopet ili šest sati jahanja, ali ako mene uhvate, ti moraš nastaviti bez mene. Ne znam gdje smosad. Pretpostavljam da smo preko granice u Engleskoj. Jaši na sjever i kad stigneš do prvogsela, pitaj kako do Belkirka.- Ne mogu te samo napustiti - tiho je plakala Brenna.- Moraš... moraš da bi dovela oca i naše roñake da me spase.Brennino lice malo se razvedrilo kad je shvatila da bi u konačnici pomogla Jenny, a nenapustila je, i Jenny joj se optimisti

čno nasmiješila. - Sigurna sam daćemo do subote bitizajedno u utvrdi Merrick.- Utvrdi Merrick? - začuñeno je upitala Brenna. - Zar ne bismo trebale ostati u opatiji i poslatinekog drugog da obavijesti oca što se dogodilo?- Možeš ostati u opatiji ako želiš, a jaću zamoliti majku Ambrose za pratnju kako bih u nekodoba danas ili večeras nastavila dalje kući. Otacće zacijelo misliti da smo zarobljene ovdje izato moram odmah do njega, prije nego što prihvati njihove uvjete. Osim toga, imatće pitanjao broju vojnika u taboru, oružju koje nose: takvim stvarima, na koje možemo samo miodgovoriti.Brenna je kimnula glavom, ali to nije biočitav razlog iz kojega je Jenny željela osobno otići uutvrdu Merrick i obje su to znale. Više od ičega, Jenny je željela učiniti nešto zbogčegaćenjezin otac i njezin klan biti ponosni na nju, a ovo je bila njezina zlatna prilika. Kad i akouspije, želi biti ondje vidjeti to u njihovim očima.Ispred šatora su odjeknuli koraci stražara i Jenny je ustala, s uljudnim,čak pomirljivimosmijehom na licu. I Brenna je ustala; izgledala je kao da tek što se nije suočila s izvjesnomsmrću.- Dobro jutro - rekla je Jenny dok ih je Sir Godfrey vodio prema šumi. - Osjećam se kao dauopće nisam spavala.Sir Godfrey, muškarac od tridesetak godina, dobacio joj je neobi

čan pogled. Nedvojbeno,pomislila je Jenny, zato što mu dotad nikad ranije nije uputila nijednu uljudnu riječ; zatim seukočila kad njegov pogled kao da je počeo kliziti niz njezinu halju, sad podstavljenu muškomodjećom.- Malo ste spavale - rekao je, očito svjestan njihovih ka-snonoćnih napora s iglom.Vlažna trava prigušila je njihove korake, dok je Jenny hodala s njegove lijeve, a Brennaposrtala s desne strane.Hineći da zijeva, iskosa ga je pogledala. - Moja sestra je jutros prilično umorna od dugogbdijenja. Bilo bi veoma lijepo kad biste nam dopustili nekoliko minuta više da se osvježimona potoku.Čelo mu se namrštilo, preplanulo lice okrenulo prema njoj promatrajući je s mješavinomsumnjičavosti i nesigurnosti, a zatim je kimnuo glavom u pristanak.- Petnaest minuta - rekao je i Jenny se oraspoložila. - Ali želim vidjeti glavu barem jedne odvas.Stražario je na rubu šume, okrenut im bokom, pogleda koji se, Jenny je to znala, nije spuštaoniže od njihovih tjemena. Dosad nijedan od njihovihčuvara nije pokazao pohotnu željupromatrati ih u bilo kojem stanju djelomične razodjevenosti, a danas je bila naročito zahvalnana tome. - Ostani mirna -savjetovala je Jenny, vodeći Brennu ravno prema potoku. Kad sudošle do njega, hodala je obalom potoka, najdalje u šumu što se usudila, a da ne da SirGodfreyu povoda da nagrne u potrazi za njima, a zatim se zaustavila ispod niske grane stablakoja je visjela iznad grmlja.- Voda izgleda hladna, Brenna - doviknula je Jenny, namjerno podižući glas kako bi ječuvar

čuo i uz malo sreće pomislio da ih ne treba previše pomno držati na oku. Dok je govorila,Jenny je stajala ispod grane onoga stabla i pomno odrješivala svoju koprenu i kapu, nukajućiBrennu da učini jednako. Kad su obje kratke koprene bile skinute, Jenny se oprezno sagnula,držeći koprenu iznad glave kao da joj je glava još uvijek njome pokrivena i polako je objesilana granu tik iznad sebe. Zadovoljna,čučnula je i hitro prišla Brenni koja je jednako takodržala svoje pokrivalo za glavu iznad glave, uzela ga iz Brenninih drhtavih prstiju i pričvrstilana grmlje najbolje što je mogla.Dvije minute kasnije, obje su djevojke većbile skinule redovničke halje i sad su ih sakrivaleispod grmlja, prekrivajući lišćem i grančicama sivu tkaninu kako bi je sakrile od pogleda. Utrenutku nadahnuća, Jenny je posegnula u hrpu odjeće i grančica i izvukla svoju rupčić.Prislonila je prst na usta, namignula Brenni i nisko se sagnula, a zatimčučećki othitalapetnaestak metara nizvodno, suprotno od smjera u kojem su kanile ić

i. Zastavši tek koliko jebilo potrebno da pričvrsti bijeli rubac na trnovitu granu, kao da ga je izgubila u bijegu,okrenula se i pojurila natrag k Brenni.- To bi ih trebalo zavesti na pogrešan trag i osigurati nam mnogo više vremena - rekla je.Brenna je kimnula glavom; izgledala je sumnjičava i puna nade istodobno i njih su se dvijekratko pogledale, jedna drugoj provjeravajući izgled. Brenna je podigla ruku, spustila kapuniže na Jennyne uši, zagurala neposlušan pramen crvenozlatne kose i kimnula.S osmijehom zahvale i ohrabrenja, Jenny je uhvatila Brennu za ruku i brzo je odvela u šumu,u smjeru sjevera, držeći se obodnice tabora, moleći se da im Godfrey da punih petnaestminuta koliko je obećao, a možda i više.Nekoliko minuta kasnije većsu se bile probile iza tora za konje koje ječuvao stražar ičučalehvatajući dah. - Ostani ovdje i ne miči se! - rekla je Jenny, pogledom pretražujući neposrednublizinu kako bi bila sigurna da nema stražara, za kojeg je bila sigurna da je zacijelo smještenblizu bojnih konja. Tad ga je ugledala,čvrsto usnulog na tlu s druge strane obora.- Stražar spava na svom mjestu - pobjedonosno je šapnula okrećući se Brenni, a zatim tihododala: - Ako se probudi i uhvati me u pokušaju da ukradem konje, drži se našeg planapješice. Shvaćaš li? Ne izlazi iz šume i kreni prema onom visokom brdu iza nas.Nečekajuć

i odgovor, Jenny je otpuzala naprijed. Na rubu šume je zastala kako bi pogledalaoko sebe. Tabor je još uvijek djelomično spavao, uljuljkan oblačnim sivim jutrom u uvjerenjeda je ranije no što je bilo. Konji su bili gotovo nadohvat ruke.Stražar se samo jednom promeškoljio u snu dok je Jenny oprezno hvatala dva nemirna konjaza povodce i vodila ih prema konopu koji je okruživao obor. Stojeći nespretno na prstima,podigla je uže dovoljno visoko da konji proñu ispod njega i u dvije kratke minute, jednu ježivotinju predala Brenni i hitro su ih odvele dublje u šumu, u kojoj se njihova kopita nisučulana debelom pokrovu lišća vlažnog od rosnog jutra.Jenny je teškom mukom susprezala pobjednički osmijeh dok su odvodile konje do srušenogstabla i, uspevši se na njega kako bi bile više, uzjahale na leña ogromnih hatova. Većsu biledebelo na putu prema visokom grebenu kad su se iza njihčuli nejasni zvukovi uzbune.Nastala buka zanijekala je potrebu za tišinom i na zvuk muških povika, obje su djevojke žarilepete u slabine svojih konja i strelovito ih podbole kroz šumu.Obje su bile vješte jahačice i obje su se lako prilagodile jahanju raskrečenih nogu. Nedostataksedla im je meñutim predstavljao odreñenu smetnju, jer je bez sedla bilo nužnočvrsto stisnutikoljena uz konje, što su oni shvaćali znakom da ubrzaju, a zbogčega je bilo potrebno svojskise držati za povodce. Ispred njih bio je visoki greben i zatim, konačno, na drugoj strani, cesta,opatija i na kraju utvrda Merrick. Kratko su stale kako bi se Jennifer mogla orijentirati, ališuma je bila mra

čna s ono malo sunčevog svjetla i Jenny je odustala, primorana nastaviti poinstinktu. - Brenna - rekla je smiješeći se i tapšajući satenski, debeli vrat ogromnog bojnogkonja kojeg je jahala. - Sjeti se onih legendi o Vuku - o njegovom konju. Nije li se govorilo damu je ime Thor i da je najbrži konj u zemlji? I ujedno najokretniji?- Da - odgovorila je Brenna i malo zadrhtala od hladnoće zore, dok su konji oprezno biralikudaće stati u gustoj šumi.- I nije li se govorilo da je crn kao grijeh, s bijelom zvijezdom načelu? - nastavila je Jenny.-Da?- A nema li ovaj konj takvu zvijezdu? Brenna se osvrnula i kimnula glavom.- Brenna - rekla je Jenny uz tihi smijeh - ukrala sam moćnog Thora Crnoga vuka!Zivotinjine uši su se trznule na spomen njezinog imena i Brenna je zaboravila brige i prasnulau smijeh.- Nedvojbeno je zato bio vezan i držan odvojeno od ostalih konja - veselo je dodala Jenny, suvažavanjem promatrajući veličanstvenu životinju. - To takoñer objašnjava zasto je, kad smotek izjahale iz tabora, bio mnogo brži od konja na kojem ti jašeš i zašto sam ga stalno moralausporavati. - Nagnula se prema konju i ponovno ga potapšala po vratu. - Kakav si ti ljepotan -šapnula mu je, ne gajeći nimalo neprijateljstva prema konju, samo prema njegovom bivšemvlasniku.- Royce... - Godfrey je stajao na ulazu u Royceov šator, njegov je dubok glas bio pun jada, arumenilo nelagode razlijevalo se njegovim debelim, preplanulim vratom. - Žene su... ovaj...pobjegle su, prije otprilike tričetvrt sata - Arik, Eustace i Lionel pretražuju šumu.Royce se zaledio u posezanju za košuljom, njegovo je lice bilo gotovo komično u izrazunevjerice dok je netremice pro-matrao svog najlukavijeg i najžešćeg viteza. - Sto su učinile? -upitao je, a licem mu se razlio osmijeh nevjerice pomiješan s. počecima ljutnje. - Želiš li mire

ći - podrugivao se, bije-sno grabeći košulju s hrpe odjeće koju su djevojke pokrpaleprethodne noći - da ste dopustili da dvije naivne djevojke nadmudre... - Gurnuo je ruku urukav, a zatim se u bijesnoj nevjerici zagledao u otvor rukava oko zapešća koji je odbijaopropustiti njegovu šaku. Divljački psujući ispod glasa, dograbio je drugu košulju, provjeriozapešće da se uvjeri da je u redu i gurnuo ruku u njega.Čitav se rukav odvojio od ostatkakošulje i otpao kao magijom. - Kunem se Bogom - prosik-tao je kroz zube - kad se dočepamone modrooke vještice, jaću... - Zavitlavši košulju u stranu, prišao je škrinji, izvukao novu inaglo je navukao, previše bijesan da bi dovršio rečenicu. Automatski posežući za kratkimmačem, prikopčao ga je na remen i prošao pokraj Godfreya. - Pokaži mi gdje si ih zadnjevidio - obrecnuo se.- Bilo je ovdje, u šumi - odgovorio je Godfrey. - Royce...- dodao je, pokazujući mu mjesto gdje su dvije koprene ludo visjele s grana bez glava ispodnjih. - Ovaj... neće valjda biti potrebno da drugi vojnicičuju o ovome, zar ne?Kratak je osmijeh zatreperio u Royceovim očima dok je cinično promatrao krupnogmuškarca, jer je odmah shvatio da je Godfreyev ponos pretrpio težak udarac i da se nada dać

eostati prešućen drugima. - Nema potrebe dignuti uzbunu- odgovorio je Royce, dok su ga duge noge nosile uz obalu potoka, a pogled mu pročešljavaostabla i grmlje. - Bitće ih lako pronaći.Sat vremena kasnije, nije bio tako uvjeren u to, a njegovu zabavljenost zamijenio je gnjev.Trebao je te žene kao taoki-nje. One su bile ključkojiće otvoriti vrata Merrickove utvrde,možda bez krvoprolića i gubitka dragocjenih ljudi.Petorica muškaraca su zajedno pročešljali šumu u smjeru istoka, u uvjerenju da je jedna oddjevojaka u bijegu izgubila rupčić, ali kad nisu uspjeli pronaći nijedan trag koji bi vodio daljeod tog mjesta, Royce je zaključio da je jedna od djevojaka, nedvojbeno ona modrooka, moždadoista imala dovoljno prisutnosti duha da ondje stavi taj bijeli komadićtkanine u namjernom pokušaju da ih zavede na pogrešan trag. To je bilo apsurdno, nevjerojatno. Ali, očito, istinito.S Godfreyem s jedne i prezirnim Arikom s druge strane, Royce je prošao pokraj dvije sivekoprene i bijesno ih stegnuo s grana. - Oglasi uzbunu i formiraj skupinu kojaće pretražitisvaki centimetar ove šume - bijesno je zapovjedio prolazeći pokraj šatora djevojaka. -Nedvojbeno se skrivaju u guštari. Ova je šuma toliko gusta da smo možda prošli tik pokrajnjih.Dvadesetorica vojnika formirala su liniju dužine svojih ispruženih ruku i počela pročešljavatišumu, počevši od ruba potoka i polako napreduju

ći naprijed, zagledajući ispod svakog grma isrušenog debla. Minute su se pretvorile u sat, sat u dva, dok najzad nije stiglo poslijepodne.Stojeći na obali potoka, na mjestu gdje su djevojke zadnje viñene, Royce je zaškiljio premagusto pošumljenim brdima na sjeveru, a izraz njegovoga lica postajao je sve grublji sa svakimnovim trenutkom u kojem njegovih zarobljenica nije bilo. Vjetar je jače zapuhao, a nebo biloolovno.Prišao mu je Stefan, koji se upravo vratio iz lovačke ekspedicije u koju je otišao noćranije. -Čujem da su žene jutros pobjegle - rekao je, zabrinuto prateći Royceov pogled do najvišegbrda na sjeveru. - Misliš li da su doista uspjele stići do onog grebena?- Nisu imale vremena stići onamo pješice - odgovorio je Royce glasom hrapavim od ljutnje. -Ali u slučaju da su išle dužim putem, poslao sam ljude da provjere cestu. Ispitali su sveputnike na koje su naišli, ali nitko nije vidio dvije mlade žene. Jedan je seljak vidio dvamomka kako jašu u šumu i to je sve. Gdje god da jesu, sigurnoće se izgubiti ako krenu u onabrda, nema dovoljno sunca da im posluži kao kompas. A kao drugo, ne znaju gdje su pa nemogu ni znati kojim smjerom trebaju ići.Stefan je šutio, očima je pretraživao daleka brda, a zatim je naglo pogledao Roycea. - Kadsam maloprije ujahao u kamp, pitao sam se jesi li i ti odlučio sinoćotići u lov.-

Zašto? - kratko je upitao Royce.Stefan je oklijevao, znajući da Royce cijeni moćnog crnog bojnog konja zbog njegovehrabrosti i odanosti više no što cijeni mnoge ljude. Zapravo, Thorovi pothvati na turnirskimborilištima i bojnome polju bili su gotovo jednako legendarni kao i oni njegovoga vlasnika.Jedna sečuvena dama na dvoru jednom požalila da bi se smatrala sretnicom kad bi joj RoyceWestmoreland iskazivao bar pola one ljubavi koju iskazuje svom prokletom konju. A Royce je odgovorio, s tipično jet-kim sarkazmom, da bi se on oženio tom damom, da ona ima upolatoliko odanosti i hrabrosti kao njegov konj.U Henryjevoj vojsci nije postojaočovjek koji bi se odvažio izvesti Royceovog konja iz oborai projahati na njemu. Sto je značilo da je to učinio netko drugi.- Royce...Royce se okrenuo začuvši oklijevanje u bratovom glasu, ali pogled mu je najednom privuklotlo iza Stefana, gdje su lišće i grančice sačinjavali neprirodno visok humak u podnožju jednoggrma. Neko ga je šestočulo natjeralo da vrhomčizme gurne humak - i tad je ugledaonepogrešivu tmurno sivu boju redovničke halje. Sagnuo se, ispružio ruku i ščepao tkaninu,upravo u trenutku kad je Stefan dodao: - Thor nije u oboru s drugim konjima. Mora da su gadjevojke uzele, a da stražar nije primijetio.Royce se polako uspravio,čvrsto stisnutečeljusti promatrajući odbačenu odjeć

u. Glas mu jebio oštar od bijesa. -Tražili smo dvije redovnice koje pješače. Trebali smo tražiti dva niskamuškarca, i to na mom konju. - Psujući ispod glasa, Royce se okrenuo na peti i bijesno otišaodo obora u kojemu su držali konje. Prolazeći pokraj šatora djevojaka, zavitlao je sive habitena otvorena vrata šatora oštrim pokretom bijesa i gañenja, a zatim potrčao. Stefan je potrčaoza njim.Vojnik koji ječuvao konje pred ogromnim oborom salutirao je svom feudalnom gospodaru, azatim preplašeno ustuknuo kad je Vuk ispružio ruku i uhvatio ga za prsluk, odižući ga od tla. -Tko je stražario jutros u zoru? Ja... ja, gospodaru.- Jesi li napustio svoj položaj?- Ne! Gospodaru, ne! - vrisnuo je, znajući da je kazna za to u kraljevoj vojsci smrt.Royce ga je s gañenjem bacio u stranu. Za nekoliko minuta, skupina od dvanaestoricemuškaraca, s Royceom i Stefanom načelu, galopirala je cestom u smjeru sjevera. Kad sustigli do strmih brda koja su se nalazila izmeñu tabora i sjeverne ceste, Royce je naglozauzdao konja, izvikujući upute. Pod pretpostavkom da žene nisu doživjele neku nesreću ili seizgubile, Royce je znao da su se većspustile niz suprotnu kosinu i us-pele na sljedeći greben.Bez obzira na to, poslao ječetvoricu ljudi s uputama da pročešljaju brda s jedne na drugustranu.Sa Stefanom, Arikom i preostalom petoricom ljudi uza se, Royce je zabio mamuze u svogkonja i nagnao uškopljenog konja u trk niz cestu. Dva sata kasnije, obišli su brdo i stigli dosjeverne ceste. Jedan je ogranak vodio sjeveroistočno, drugi sjeverozapadno. Mršte

ći se odneodlučnosti, Royce je mahnuo svojim ljudima da stanu dok on razmisli kojom su cestomnajvjerojatnije krenule žene. Da nisu imale dovoljno prisebnosti da ostave onaj prokleti rupčić u šumi kako bi pogrešno navele svoje zarobitelje u potragu u krivom smjeru, sve bi svojeljude poveo sjeverozapadnim ogrankom. Ovako nije mogao zanemariti mogućnost da sunamjerno krenule cestom koja bi im produžila putovanječitavih pola dana. To bi ih koštalovremena, ali bi im donijelo sigurnost, znao je Royce. Meñutim, nije bio siguran da one znajukoji smjer vodii do njihovog doma. Pogledao je nebo; ostalo je još samo oko dva satadnevnog svjetla. Sjeverozapadna cesta kao da se u daljinii penjala u brda. Najkraću rutuujedno je bilo najteže preći noću. Dvije žene, preplašene i ranjive iako su odjevene kaomuškarci, zacijelo bi krenule najsigurnijom, najlakšom cestom, iako je duža. Donijevšiodluku, poslao je Arika i preostale ljude da pretraže dvadeset milja tog puta.S druge pak strane, bijesno je pomislio Royce okrećući svog konja prema sjeverozapadnoj rutii pokazujući Stefanu da poñe s njim, ona bahata, proračunata modrooka vještica odvažila bi setim brdima sama i noću. Ta bi se sve usudila, pomislio je sa sve većim bijesom sjetivši sekako joj je sinoćpristojno zahvalio što je zakrpala njihovu odjeću i kako je slatko otmjenabila dok je prihvać

ala njegovu zahvalu. Ona ne poznaje strah. Još ne. Ali kad je se on dočepa,naučitće što je strah. Naučitće bojati se njega.Veselo si pjevušeći u bradu, Jenny je dodala još grančica u ugodnu logorsku vatru koju jezapalila koristeći kremen koji je jučer dobila kako bi zapalila svijeće uz koje su šivale. Negdjeu obližnjoj gustoj šumi, neka je životinja sablasno zajauknula na mjesec koji je izlazio i Jenny je odlučnije za-pjevušila, skrivajući instinktivni drhtaj bojazni iza vedrog, ohrabrujućegosmijeha smišljenog da umiri sirotu Brennu. Tmasti oblaci koji su prijetili kišom su prošli,ostavivši crno, zvjezdano nebo obasjano okruglim, zlatnim mjesecom i na tome je Jenny biladuboko zahvalna. Kiša je bila zadnje što je sad željela.Ona je životinja ponovno zajauknula i Brenna je navukla konjsku dekučvršće oko ramena. -Jenny - šapnula je, pogleda s povjerenjem prikovanog na stariju sestru. - Je li to bio zvuk kojimislim da je bio? - Kao da je ta riječbila ne-izgovoriva glasu, blijedim je usnama bezglasnooblikovala riječ»vuk«.Jenny je bila prilično sigurna da je bilo nekoliko vukova, a ne samo jedan. - Misliš na ono štosmo upravočule? - izmotavala se sa smiješkom.- To nije bila sova - rekla je Brenna, a Jenny se zabrinuto lecnula kad je napadaj ružnog,prodornog kašlja spopao njezinu sestru i ostavio je bez daha. Pluć

na bolest koja je kinjilaBrennu gotovo stalno dok je bila dijete noćas se vraćala, pogoršana vlažnom hladnoćom istrahom.-Čak i ako nije bila sova - nježno je odgovorila Jenny -nijedan grabežljivac neće doći blizuove vatre . To znam sa sigurnošću. Garrick Carmichael mi je to rekao jedne noći kad smo senas troje vraćali iz Aberdeena i snijeg nas primorao da se ulogorimo. Zapalio je vatru, te jeBecky i meni to rekao.U tom trenutku, opasnost koju je predstavljala ova zapaljena vatra brinula je Jenny gotovo jednako koliko i opasnost od vukova. Mala vatra,čak i u šumi, vidi se iz velike daljine i iakosu one bile nekoliko stotina metara udaljene od ceste, nije mogla otresti osjećaj da bi ihnjihovi progonitelji svejed-no mogli pronaći.Nastojeći skrenuti misli s vlastitih briga, privukla je koljena na prsa, naslonila bradu na njih ikimnula prema Thoru.- Jesi li ikad u životu vidjela veličanstveniju životinju od nje-ga? Jutros kad sam ga uzjahala,isprva sam mislila daće me zbaciti, ali onda kao da je osjetio našu hitnost i smirio se. Ičitavdanašnji dan, to je veomačudno, kao da je znao što želim da učini, a da ga nijednom nisammorala potaknuti ni voditi. Zamisli kakoće tata biti oduševljen kad se vratimo, ne samopobjegavši iz kandži samoga Vuka, nego i s njegovim konjem povrh toga!- Ne možeš biti sigurna da je to njegov konj - rekla je Brenna, izgledajuć

i kao da su jespopale dvojbe glede mudro-sti krañe konja velike vrijednosti i još veće slave.- Naravno da jest! - ponosno je izjavila Jenny. - Upravo je onakav kakvim ga trubaduri opisuju u svojim pjesmama. Osim toga, pogleda me kad godizgovorim njegovo ime. - Dabi to pokazala, tiho ga je zazvala imenom i konj je podigao svoju veličanstvenu glavu,promatrajući je očima toliko pametnim da su djelovale ljudske. - To je on! - pobjedonosno je rekla Jenny, ali Brenna kao da se šćućurila od straha na tu pomisao.- Jenny - šapnula je, a njezine ogromne oči boje lješnjaka bile su tužne dok je proučavalasestrin hrabar, odlučan osmijeh. - Sto misliš, zašto ti imaš toliko mnogo hrabrosti, a ja takomalo?- Zato što je naš Gospodin pravedan Bog - smijuljeći se odgovorila je Jenny - i budući da si tidobila svu ljepotu, htio je i meni nešto dati za ravnotežu.- Ali... - Brenna je naglo ušutjela kad je veliki crni konj najednom podigao glavu i glasnozarzao u noć.Skočivši na noge, Jenny je pohitala do Thora i stavila ruku preko njegove njuške da ga ušutka.- Brzo, Brenna, ugasi vatru! Upotrijebi deku. - Dok joj je srce bubnjalo u ušima, Jenny jenakošene glave osluškivala zvukove jahača, osjećajući njihovu nazočnost iako ih nije moglačuti. - Slušaj me - mahnito je šapnula. -

Čim uzjašem na Thora, oslobodi svog konja i natjerajga galopom u šumu u onome smjeru, a ti dotrči ovamo i sakrij se iza onog srušenog stabla. Neizlazi odatle i ne puštaj ni glasa dok se ja ne vratim.Govoreći, Jenny se penjala na deblo i podizala na Thorova leña. - Odjahatću na Thoru nacestu i natjerati ga uz onu uzvisinu. Ako je onaj vražji grof ovdje, pojuritće za mnom. I,Brenna - dodala je bez daha, većokrećući Thora prema cesti - ako me uhvati i ne vratim se,idi cestom do opatije i drži se našega plana: pošalji tatu da me spasi.- Ali... - šapnula je Brenna, tresući se od straha.- Učini kako sam ti rekla! Molim te! - preklinjala ju je Jenny i podbola konja u brzi galopkroz šumu prema cesti, namjerno proizvodeći što više buke kako bi odvukla progonitelje odBrenne.- Tamo! - povikao je Royce Stefanu, pokazujući na tamnu točku koja je jurila prema grebenuvisoko iznad njih. Zatim su i oni podboli svoje konje kako bi poletjeli niz cestu progonećikonja i jahačicu. Kad su došli do mjesta na cesti gdje su se djevojke bile ulogorile, nepogrešivmiris netom ugašene vatre nagnao je Roycea i Stefana da naglo zauzdaju konje. -Pretražilogor - povikao je Royce, većpodbadajući svog konja u galop. - Mlañuć

eš djevojkuvjerojatno pronaći ondje.- Prokletstvo, ta stvarno zna jahati! - gotovo je s divljenjem šapnuo Royce, pogleda uperenogu niski Jennyn lik pogrbljen ponad Thorove šije, dok je neuspješno pokušavala sačuvati tristometara razdaljine. Instinktivno je znao da progoni Jenny, a ne njezinu bojažljivu sestrujednako sigurno kao što je znao da je onaj konj Thor. Thor je trčao svim srcem, aličak nibrzina viteškog crnog pastuha nije mogla nadoknadi-t i vrijeme koje je izgubio svaki put kadbi mu Jenny odbila dopustiti da skoči preko neke naročito visoke prepreke i kad hi ganatjerala da je umjesto toga zaobiñe. Bez sedla, očito joj je prijetila opasnost da je zbaci,dopusti li mu da skoči previsoko.Royce je smanjio razmak na pedeset metara i vratolomno se približavao kad je opazio da Thornajednom skreće sa staze na kojoj je bio i odbija preskočiti preko nekog srušenog stabla - sto je bio siguran znak da je osjetio opasnost i pokušavao zaštititi sebe i svoju jahačicu. Krikstraha i užasa oteo se iz Royceovih grudi dok je zurio u noći shvatio da iza srušenog stablanema ničeg osim strmog ponora i zraka. -Jennifer, nemoj! - povikao je, ali ona se nijeobazirala na upozorenje.Preplašena do točke histerije, ponovno je dovela konja pred deblo i zarila pete u njegovesjajne slabine. - Skoči! - vrisnula je i nakon trenutka oklijevanja, ogroman je konj skupio stra-žnje noge ispod sebe i silovito skočio. Ljudski krik proparao je noćgotovo u istom tomtrenutku kad je Jennny izgubila ravnotežu i kliznula s konja u skoku, na jedan se kratkitrenutak držeć

i za njegovu gustu grivu, prije nego što se s treskom srušila meñu granje palogstabla. A zatim se začuo jedan drugi zvuk - mučni mukli udarac ogromne životinje koja sesurvala niz kosinu i otkotrljala u smrt.Jenny se nesigurno dizala iz guštare grana stabala kad je Royce skočio sa svog konja i potrčaodo ruba litice. Odgurnula je kosu iz očiju i shvatila da nekoliko stopa dalje od nje nema ničegosim tame, a zatim je polako skrenula pogled na svog zarobitelja, ali on je netremicepromatrao niz kosinu, stisnutečeljusti tvrde kao granit. Ona je bila toliko klonula i dezori- jentirana da nije prosvjedovala kad joj je grubo uhvatio ruku u bolan stisak i povukao je zasobom dok je namjerno klizio kosinom brda.Na trenutak Jenny nije mogla zamisliti što on želi - a onda su joj se misli malo razbistrile.Thor! On traži svog konja, shvatila je, a pogled joj mahnito poletjeo preko krševitog terena,dok se molila da nekimčudom ona veličanstvena životinja nije ozlijeñena. Uočila ga je uistom trenutku kad i Royce: nepomičan, crni oblik koji je ležao samo nekoliko metara podaljeod podnožja gromade koja mu je ublažila pad i slomila vrat.Royce je odgurnuo njezinu ruku i Jenny je stajala gdje je stajala, paralizirana kajanjem itjeskobom dok je promatrala predivnu životinju koju je nenamjerno ubila. Kao u snu, pro-matrala je kako najsilovitiji ratnik Engleske kleči na jednom koljenu pokraj svog mrtvogkonja, polako miluje blistavo crno krzno životinje i bolnim glasom izgovara riječi koje onaniječula.Suze su joj zamutile oči, ali kad je Royce ustao i naglo se okrenuo prema njoj, panika sesudarila s njezinom tugom. Instinkt ju je upozorio da potr

či i ona se okrenula ne bi li pobjegla,ali nije bila dovoljno brza. Uhvatio ju je za kosu i potegnuo prema sebi, silovito je okrećućikako bi mu bila okrenuta licem, okrutno zarivajući prste u njezinu lubanju. - Prokleta bila! -divljački je rekao, a njegove svjetlucave oči vibrirale su od gnjeva. - Ovaj konj kojega siupravo ubila imao je više hrabrosti i više odanosti od većine ljudi! Toliko je prokleto mnogoimao i od jedne i od druge da ti je dopustio da ga pošalješ u smrt. - Tuga i strah bili su urezanina Jennynom blijedom licu, ali nisu nimalo smekšali njezinog zarobitelja, koji ječvršće ibolnije stisnuo njezinu kosu, dodatno joj izvijajući glavu. - Znao je da iza onog drveta nemaničeg osim zraka, i upozorio te je, a zatim ti je dopustio da ga pošalješ u smrt!Kao da više ne može vjerovati samome sebi, silovito ju je odgurnuo, uhvatio za zapešće igrubo vukao za sobom do vrha grebena. Jenny je sinulo da ju je nepokolebljivo odvukaoondje dolje nedvojbeno zato da mu ne bi ukrala drugog konja. Ali ona je tad bila tolikopremorena da joj nije ni palo na pamet to pokušati,čak ni da se ukazala prilika. Sad joj semeñutim, vraćala prisebnost i dok ju je podizao na leña svog konja, ukazala se druga prilika.Upravo kad je grof zamahnuo nogom preko leña konja, Jenny je najednom silovito posegnulaza uzdama i uspjela mu jednu istrgnuti iz ruke. Plan je propao jer se on bez ikakvog naporauspeo na konja u trku i zatim ovio ruku oko Jennynog struka stiskom od kojega je ostala bezzraka. - Probaj još jedan trik - šapnuo je u njezino uho tonom tako neublaženog gnjeva da sešću

ćurila od straha - učini još nešto štoće me razljutiti - njegova se ruka strašno stisnula okonje - i natjeratću te da to požališ dok god si živa! Razumiješ li? - to je pitanje potcrtao naglostežući stisak.- Da! - prodahtala je Jenny i on je polako popustio priti-sak o njezina rebra.Šćućurena ispod palog drveta, na mjestu gdje joj je Jenny rekla da ostane, Brenna jepromatrala kako Stefan Westmoreland jaše natrag načistinu, vodeći njezinog konja. Iz svojepro-matračnice, vidjela je samo noge životinje, šumsko tlo i, kad je on sjahao, noge samogStefana. Trebala je otrčati dublje u šumu, grozničavo je zaključila Brenna, ali da je to učinila,možda bi se bila izgubila. Osim toga, Jenny joj je rekla da ostane gdje jest, a u svim takvimsituacijama, Brenna je vjerno i nepogrešivo slijedila Jenny ne upute.Muškarca su noge dovele bliže. Zaustavio se kod vatre, gurkajući vrhom svoječizme žeravukoja tek što se nije ohladila, i Brenna je instinktivno osjetila da njegove oči pretražuju mračnezakutke grmlja u kojem je bila sakrivena. Najednom se pokrenuo, zaputio prema njoj, injezine su se grudi počele nadimati u prestravljenim grčevima dok su joj pluć

a hvatala zrak.Prekrivši usta rukom, pokušala je ušutkati napadaj kašlja koji je provaljivao iz nje dok je unepomičnoj stravi promatrala vrhove njegovihčizama tek nekoliko centimetara udaljene odnjezinih vlastitih.- U redu - odjeknuo je duboki glas na malojčistini - izañi odatle, moja gospo. Bilo vas jeveselo loviti, ali lov je gotov.Nadajući se da je to zamka i da on ne zna stvarno da je ona ondje, Brenna se zavukla dublje usvoju rupu. - Dobro - uzdahnuo je. - Izgleda daću morati ući i izvući te. - Naglo ječučnuo itrenutak kasnije krupna ruka prodrla je kroz grane, pipkajući naokolo, i na kraju se spustila naBrenninu dojku.Vrisak ogorčene strave zapeo joj je u grlu kad se njegova ruka naglo otvorila, zatim ponovnopolako spustila, kao da pokušava utvrditi što je pronašao. Kad je to utvrdio, povukao je ruku utrenutačnom šoku, a zatim je gurnuo naprijed, zgrabio Brenninu i izvukao je iz skrovišta.- Vidi, vidi - rekao je Stefan bez osmijeha na licu. - Izgleda da sam pronašao šumsku vilu.Brenna nije imala

dovoljno hrabrosti da ga udari ili ugrize, što je Jenny u

činila njegovombratu, ali uspjela ga je bijesno pogledati dok ju je podizao na njezinog konja i uzjahivaosvojega, držeći uzde njezinog konja u ruci.Kad su izišli iz šume na cestu, Brenna se šaptom pomolila da je Jenny pobjegla, a zatim seohrabrila pogledati niz cestu do grebena. Srce joj je potonulo kad je vidjela kako joj se Jennypribližava, posjednuta ispred Crnog vuka na njegovom konju. Stefan je

dojahao ukorak sbratom. - Gdje je Thor? -upitao je, ali ubojiti izraz na Royceovom licu odgovorio mu je na topitanje prije Royceovog glasa. - Mrtav je.Royce je jahao u tišini,čvrsto stisnutih usana, i sa svakom je minutom postajao sve srditiji.Osim duboke tuge koju je osjećao zbog gubitka Thora, bio je i umoran, gladan i bijesan dosrži jer je jedna mlada djevojka (s pravom je Brennu smatrao nedužnom) crvene kose (sad jeto znao) uspjela nasamariti lukavog, iskusnog stražara, uskomešati pola njegove vojske iprimorati ga da provedečitav dan i noćhvatajući je. Ali najviše od svega srdila ga je njezinanepokolebljiva volja, njezina ukočena kralježnica i prkosno ponašanje. Bila je kao razmaženodijete koje ne želi priznati da je pogriješilo i rasplakati se.Kad su dojahali u tabor, glave su se okrenule prema njima i lica su se ovjesila, ali nitko odvojnika nije bio dovoljno budalast da zakliče. Većje samačinjenica da su dva zaro-bljenikauspjela pobjeći bila razlog za nelagodu, ne za ve-selje, ali da su ta dva zarobljenika žene bilo je nezamislivo. Ponižavajuće.Royce i Stefan odjahali su prema oboru i Royce je sja-hao sa svog konja i otresito povukao Jenny. Okrenula se kako bi krenula prema svom šatoru, a zatim suspregnula krik bola iiznena

ñenja kad ju je Royce naglo povukao natrag. - Želim znati kako si izvukla konje izobora, a da te stra-žar nije vidio.Svi vojnici koji su ih mogličuti kao da su se jednoglasno ukočili okrenuli prema Jenny,čekajući da odgovori. Dotad su se ponašali kao da je nevidljiva, ali sad se vrpoljila podnjihovim brzim, intenzivnim pogledima. - Odgovori mi!- Nisam se morala naročito šuljati - odgovorila je Jenny s najviše dostojanstva i prezira koliko je mogla. - Tvoj stražar je spavao.Pogled bolne nevjerice zatreperio je u Royceovim srditim o

čima, ali lice mu je ostalobezizražajno kad je kratko ki-mnuo Ariku. Plavokosi div, s ratnom sjekirom u ruci, prošao jekroz redove vojnika prema nepažljivom stražaru. Jenny je promatrala prizor koji se odvijaopred njom i pitala se štoće se dogoditi tom nesretnomčovjeku. Nedvojbenoće biti kažnjenzbog nemarnosti na dužnosti, to je znala, ali kazna neće biti doista strašna. Ili hoće? To nijesaznala jer ju je Royce zgrabio za ruku i povukao za sobom.Dok ju je Royce vukao kroz tabor, Jenny je osjećala neprijateljske poglede koje joj jeupućivao svaki vojnik i vitez pokraj kojega je prošla. Napravila je budale od svih njih kad im je pobjegla i izigrala ih. Sad su je zbog toga mrzili, a njihova je mržnja bila tako otrovna da joj je pržila kožu.Čak je i grof djelovao srditiji na nju nego prije, pomislila je Jenny,ubrzavajući korak u gotovo trk, nastojeći pratiti njegovu brzinu prije nego što joj iščupa rukuiz zgloba.Njezinu zabrinutost zbog njegovog bijesa najednom je nadvladala neposrednija nesreć. RoyceWestmoreland vodio ju je u svoj šator, ne u njezin.- Neću ući u taj šator! - vrisnula je i trznula se unatrag. Psujući ispod glasa, grof je ispružioruku i prebacio je pre-ko ramena kao vreću brašna, stražnjice uperene u nebo, duge kose koja je padala do njegovihlistova. Raskalašen smijeh i povici odjeknuli sučitavomčistinom dok su vojnici nazoč

ilinjezinom javnom poniženju i Jenny je gotovo došlo na po-vraćanje od bijesa i poniženja.U šatoru ju je bacio na hrpu krznenih otirača na tlu, a zatim je promatrao kako se uspravlja usjedeći položaj i na-kon toga na noge, promatrajući ga kao neka malena, u kut satjeranaživotinja. - Obeščastiš li me, ubitću te, kunem se-uzviknula je, u mislima se lecnuvši odgnjeva koji je preo-brazio njegovo lice učelik, a njegove oči u svjetlucave, sre-brne krhotine.- Obeščastim? - ponovio je sa zajedljivim prezirom. -Zadnje što u meni u ovom trenutkupobuñuješ jest požuda. Ostatćeš u ovome šatoru jer je većpod teškom stražom i ne moramtrošiti vrijeme dodatnih vojnika načuvanje vašeg šatora. Nadalje, u središtu si tabora i odlučišli pokušati pobjeći, mojiće te ljudi sasjeći. Je li to jasno?Bijesno ga je promatrala, ali je šutjela kao kamen i njezino bahato odbijanje da se pokorinjegovoj volji još je više rasr-dilo Roycea. Stisnuo je šake uz bokove, suspregnuo gnjev inastavio: - Učiniš li još išta da dovedeš u opasnost mene ili bilo koga drugog u ovom taboru,osobnoću ti pretvoriti život u pakao. Shvaćaš li?Promatrajuć

i to grubo, zlokobno lice, Jenny je posve vje-rovala da on to može, i hoće učiniti.- Odgovori mi! - ubojito je zapovjedio.Shvativši da je većgurnut preko razumne granice, Jenny je progutala slinu i kimnula glavom.- I... - započeo je, a zatim naglo zašutio kao da više samome sebi ne može vjerovati štoćesljedeće reći. Okrećući se ,dograbio je vrčvina sa stola i tek što nije ispio iz njega, kad jenjegov paž, Gawin, ušao u šator. U Gawinovi, deke koje je dijelio vojnicima prije nego sto jeshvatio da su ras-parane, a ne pokrpane. Dječakovo lice bilo je utjelovljenje bijesa i nevjerice.- Koji je vrag s tobom? - obrecnuo se Royce, zaustavljajući vrčna pola puta do usana.Gawin je podigao svoje mlado, ogorčeno lice ka svom gospodaru. - Deke, gospodaru -odgovorio je i skrenuo optužujući pogled na Jenny. - Rasparala ih je, umjesto da ih pokrpa. Ljudima bi većionako bilo dovoljno hladno samo s ovim dekama za zaštitu, ali sad... Jennyno srce zalupalo je u nepatvorenom strahu dok je grof veoma polako, veoma pažljivospuštao vr

či odložio ga na stol. Progovorio je i njegov je glas bio hrapav šapat, promukao odbijesa. - Dolazi ovamo.Odmahujuć

i glavom, Jenny je ustuknula korak unatrag.- Samo si pogoršavaš situaciju - upozorio ju je kad se odmaknula još korak. - Rekao sam,dolazi ovamo.Jenny bi radije skočila s litice. Zaklop šatora bio je podignut, ali nije bilo načina da pobjegne;oko šatora su se skupljali vojnici još otkad ju je Royce donio u njega i nedvojbeno sučekaline bi li ječuli kako cvili ili vrišti za milost.Royce se obratio svom pažu, ali njegov bijesan pogled nije napuštao Jenny. - Gawine, donesiiglu i konac.- Da, gospodaru - suglasio se Gawin i pohitao u kut šatora po iglu i konac. Stavio ih je na stolpokraj Roycea, a zatim se povukao i iznenañeno promatrao kako Royce jednostavno podižekrpe koje su nekoćbile deke i pruža ih crvenokosoj vještici koja ih je uništila.- Pokrpatćeš ih sve do zadnje - rekao je Jenny neprirodno mirnim glasom.Napetost je napustila njezino tijelo i ona je netremice promatrala svog zarobitelja smješavinom zbunjenosti i olakšanja. Nakon što je zbog nje morao provesti dan i noćhvatajući je, nakon što je ubila njegovog predivnog konja i uništila njegovu odjeću, on ju je kaniokazniti samo time da pokrpa deke koje je upropastila. Zarće to pretvoriti njezin život upakao?- Nećeš spavati s dekom dok svaka od ovih ne bude popravljena, razumiješ li? - dodao je,glasom glatkim i tvrdim kao uglačaničelik. - Dok mojim ljudima ne bude toplo, tebiće bitihladno.- Ja... razumijem - odgovorila je Jenny kolebljivim glasom. Njegovo je ponašanje bilo takosuzdržano, tako očinsko da joj nije palo na pamet da joj kani išta drugo učiniti. Zapravo dok jekoračala prema njemu i pružala drhtavu ruku prema rasparanim komadima tkanine u njegovojruci, na pamet joj je pala pomisao da su glasine strašno uveli

čale njegovu nemilosrdnost, no tase pomisao trenutak kasnije razmrskala: -Jao! - zajauknula je kad je krupna ruka sunula poputzmije u napadu i ovila se oko njezinog ispruženog zapešća, potežući je silinom koja joj jeizbila zrak iz pluća i primorala da trgne glavom unatrag. - Ti razmažena mala gaduro - rekao je - Netko ti je trebao izbiti taj ponos dok si još bila dijete. Meñutim, kako to nisu učinili, jaću...Podigao je ruku i Jenny je podigla svoju ne bi li zaštitila gJavu, misleći daće je on udariti policu, ali ogromna rukaza koju je očekivala daće je pogoditi, silovito je spustila njezinu. - Slomitću ti vrat ako tetako udarim. Na umu imam drugu metu...Prije no što je Jenny uspjela reagirati, sjeo je i jednim spretnim pokretom prebacio je prekokoljena. - Ne! - zadahtala je, praćakajući se u bijesnoj, preplašenoj slutnji, strašno svjesnavojnika koji su se okupili ispred šatora i pokušavaličuti štose z/biva. - Da se nisi usudio! - viknula je, svom se težinom bacajući prema podu. Prebacio jenogu preko obje njezine, zarobio ih izmeñu svojih bedara i podigao ruku. - Ovo je -rekao jekad se njegova ruka snažno srušila na njezinu stra-žnjicu - za mog konja. - Jenny je brojalakroz valove bola i grizla usnicu do krvi u nastojanju da uguši vriske i jecaje, dok se njegovaruka podizala i spuštala nanoseći joj nesmiljeni bol, uvijek iznova. - Ovo ti je zadestruktivnost... za tvoj glupi bijeg... za deke koje si uništila...Kaneći je mlatiti dok ne zaplač

e i ne zamoli ga da prestane , Royce je nastavio dok ga rukanije zaboljela, ali iako se ona mahnito praćakala ne bi li izbjegla njegovu ruku, nije ispustila niglasa. Zapravo, da se njezinočitavo tijelo nije gr-čevito trznulo svaki put kad ju je opaliorukom po stražnjici, posumnjao bi da uopće išta osjeća.Royce je ponovno zamahnuo rukom, ali je oklijevao. Stisnula je stražnjicu očekujući udarac,aorazbor, jedva je mogla vjerovati da je nije ubio na licu mjesta zato što ga je pokušala ubiti. Uglavi su joj odjekivale njegove riječi,Strah od mene, od legende 0 meni, poražava našeneprijatelje i prije no što podignu oružje protiv mene.Negdje u nejasnim zakutcima uma, već  je bila došla do zaključka da Vuk nije ni približno onako strašan kakvim ga legende prikazuju;da je upola tako grozan kao što kažu, većbi je mučio i napastvovao. Umjesto toga, on je očitokanio pustiti Brennu i nju.Kad se Gawin vratio s manjom iglom, Jenny se osjećala gotovo dobrohotno prema muškarcukojega je samo nekoliko minuta ranije pokušala ubiti. Nije mogla i neće mu oprostiti tjelesnozlostavljanje, ali smatrala je da su prilično ravnopravni, sad kad je i ona ranila njegovo tijelo injegov ponos, jednako kao i on njezin. Dok je sjedila i promatrala ga kako pije iz vrča,zaklju

čila je daće otad biti najmudrije i najbolje dati sve od sebe da ga ne izazove da sepredomisli glede toga da ih vrati u opatiju.- Moratću vam obrijati bradu, gospodaru - rekao je Gawin- jer u protivnom neću moći vidjeti ranu kako bih je zašio.- Onda je obrij - promrmljao je Royce. - Nisi naročito spretan s tom iglom ni kad vidiš štoradiš. To dokazuju ožiljci svuda po mome tijelu.- Prava je šteta što vam je rasjekla lice - suglasio se Gawin, a Jenny je imala osjećaj da je natrenutak prestala postojati.- Većje dovoljno izbrazdano brazgotinama - dodao je, od-lažući oštar nož i šalicu vode zabrijanje.Dok je obavljao svoj zadatak, dječakovo tijelo onemogu-ćavalo je Jenny da vidi Vuka i kakosu minute polako prolazile, uhvatila se kako se lagano naginje sad na jednu, sad nadrugu stranu, duboko znatiželjna vidjeti kakvo je okrutno lice bilo skriveno tom gustom,crnom bradom. Da možda ne skriva slabu bradu?,zapitala se i nagnula još malo ulijevo unastojanju da vidi. Nedvojbeno skriva slabu bradu, zaključila je, i toliko se nagnula udesno da je umalo izgubila ravnotežu pokušavajući viriti iza paža.Royce nije zaboravio na njezinu nazočnost, niti joj je vjerovao sad kad se pokazala dovoljnoodvažnom da mu pokuša oduzeti život. Promatrajući je krajičkom oka, opazio je da se naginjes jedne na drugu stranu i posprdno rekao svom pa-žu: - Gawine, pomakni se u stranu da mividi lice, prije nego što se sruši kao prevrnuta boca, pokušavajući nešto ugledati iza tebe.Jenny, koja se bila nagnula snažno udesno, nastojeći vidjeti, nije mogla povratiti ravnotežudovoljno brzo da bi hinila kako neč

ini baš to što je on rekao. Obraze joj je oblila rumen inaglo je skrenula pogled s Royceovog lica, ali ne prije nego što je stekla zapanjujući dojam da je Vuk znatno mlañi nego što je ona mislila. Nadalje, nije imao slabu bradu. Imao je snažnu,četvrtastu bradu s neobičnom rupicom u sredini. Više od toga nije uspjela vidjeti.- Hajde, hajde, ne srami se - sarkastično ju je bockao Royce, ali jako vino koje je pio uvelikemu je ublažavaloćud. Osim toga, njezina nagla, zapanjujuća preobrazba iz odvažnog ubojiceu znatiželjnu mladu djevojku istodobno ga je zbunjivala i zabavljala. - Dobro pogledaj lice ukoje si netom pokušala urezati svoj inicijal - nukao ju je, promatrajući nje-zin ukočen profil.-Moram vam zašiti tu ranu, gospodaru - rekao je Gawin mršteći se. - Duboka je i većotiče, bitće dovoljno ružna i kad je zašijem.- Pokušaj me ne učiniti odvratnim gospi Jennifer - podrugljivo je rekao Royce.-Ja sam vaš paž, gospodaru, nisam švelja - odgovorio je Gawin, podigavši iglu i konac iznadduboke posjekotine koja je počinjala uz sljepoočicu njegovog gospodara i spuštala se niznjegovučeljust.Rije軚velja« najednom je podsjetila Roycea na uredne, gotovo nevidljive šavove kojima jeJenny zašila par njegovih vunenih dugihčarapa i on je mahnuo Gawinu da odstupi i skrenuoradoznao pogled na svoju zarobljenicu. - Do

ñi ovamo - obratio se Jenny mirnim glasom koji je svejedno odzvanjao autoritetom.Bez želje da ga izaziva, kako se ne bi predomislio glede toga da ih oslobodi, Jenny je ustala I oprezno se povinovala njegovoj zapovjedi, osje

ćajući olakšanje sad kad je uklonila pritisak sbolne stražnjice.- Priñi bliže - pozvao ju je kad se zaustavila tik izvan njegovog dohvata. -Čini se umjesnimda bi ti trebala zakrpati sve što si rasparala. Zašij mi lice.Na svjetlu dvije svijeće, Jenny je vidjela duboku posjekotinu koju je napravila na njegovomlicu i od pogleda na to razde-rano meso, združenog s pomisli da ga mora probušiti iglom,pomislila je daće se onesvijestiti. Progutala je žučkoja joj se podizala u grlu i šapnula krozsuhe usnice: - Ja... ne mogu.- Možeš i hoćeš - neumoljivo je izjavio Royce. Sekundu prije, počeo je sumnjati je li mudrodopustiti joj da mu se približi s iglom, ali posvjedočivši njezinom užasu od pogleda na ono što je učinila, osjećao se umirenim. Zapravo, pomislio je, primorati je da i nadalje gleda ranu nanjegovom licu i da je dodiruje, pravedna je odmazda!Vidno nevoljko, Gawin joj je pružio iglu i konac i Jenny ih je držala u drhtavoj ruci,podignute iznad Royceovog lica, ali netom prije nego što ga je dodirnula, on joj je zaustavioruku svojom i hladnim, upozoravajućim glasom rekao: - Nadam se da nisi dovoljno budalastada gajiš ikakvu pomisao učiniti ovu muku nepotrebno bolnom?- Ne, nisam. Neću - slabašno je odgovorila Jenny. Zadovoljan, Royce joj je pružio vrčvina. -Evo, najprijepopij malo ovoga. Smiritće ti živce. - Da joj je u tom trenutku ponudio otrov, i rekao joj daće joj on smiriti živce, Jenny bi ga uzela, toliko je bila izbezumljena od pomisli na ono što jemorala u

činiti. Podigla je vrči otpila tri duga gutljaja, zagrcnula se, a zatim ga ponovnopodigla i još malo otpila. Popila bi i više, da joj grof odlučno nije izvukao vrčiz stisnute šake.- Previšeće ti zamutiti vid i učiniti te nespretnom - suho je rekao. - Ne želim da mi pokušašzašiti uho. A sad, na posao. - Okrenuo je glavu i mirno joj ponudio razderano lice da ga zašije,dok je Gawin stajao uz Jennyn lakat i promatrao kako bi bio siguran da neće nauditinjegovom gospodaru.Jenny nikad ranije nije probola ljudsko meso iglom i dok je gurala vrh igle kroz grofovunatečenu kožu, nije mogla posve suspregnuti mučni jecaj prosvjeda. Promatrajući jekrajičkom oka, Royce je nastojao ne lecnuti se, od straha daće ona to vidjeti i na licu mjestase onesvijestiti. - Za jednog ubojicu, imaš začuñujuće slab želudac - zamijetio je, nastojećiodvratiti svoje misli od bola, a njezine od krvavog zadatka.Grizući usnicu, Jenny je ponovno zarila iglu u njegovo meso. Iz lica joj je nestala sva boja iRoyce joj je ponovno pokušao skrenuti misli razgovorom. - Zbogčega si pomislila da si zaredovnički poziv?- Ja... nisam to pomislila - prodahtala je.- Sto si onda radila u onoj opatiji u Belkirku?- Otac me je poslao onamo - odgovorila je, gutajući mu

čninu koju je osjećala od svogmorbidnog zadatka.- Zato što misli da ti je suñeno biti redovnicom? - u nevje-rici je upitao Royce, promatrajući jekrajičkom oka. - Mora da on vidi neku drugačiju stranu tvojećudi od one koju si menipokazala.Na to se umalo nasmijala, zamijetio je, gledajući kako grize usnicu dok joj se boja vraćala uobraze. - Zapravo – polako je priznala, blagim glasom koji je bio začuñujuće lirski kad nijebila bijesna ili suzdržana - mislim da bi se moglo reći da me je poslao onamo zato sto je vidioistu stranu mojećudi koju si i ti vidio.- Ma nemoj? - razgovorljivo je upitao Royce. - Koji si razlog imala da njega pokušaš ubiti?Zvučao je tako iskreno ogorčen da Jenny nije mogla posve suspregnuti osmijeh. Osim toga,od jučer nije ništa pojela i jako joj je vino nadiralo krvotokom, grijući je i opuštajući sve donožnih prstiju.- Onda? - nukao ju je Royce, proučavajući majušnu rupicu koja je virila iz kutka njezinih usana.- Nisam pokušala ubiti svog oca - odlu

čno je rekla i ponovno zarila iglu.- Što si onda uč

inila, kad te je protjerao u samostan?- Izmeñu ostaloga, odbila sam se udati za nekoga... na odreñeni način.- Stvarno? - upitao je Royce, iskreno iznenañen kad se sjetio što ječuo o Merrickovoj starijojkćerki zadnji put kad je bio na Henryjevom dvoru. Pričalo se da je Merrickova starijaneugledna, uštogljena, hladna žena i požrtvovna usidjelica. Pretraživao je po umu, nastojeći sesjetiti tko mu ju je zapravo opisao tim riječima. Edward Balder, sad se sjetio, grof Lochlordona, izaslanik s dvora kralja Jamesa, rekao je to za nju. Ali, isto su rekli i svi drugi uonim rijetkim prigodama kad bi je uopće spomenuli. Neugledna, uštogljena, hladna usidjelica,rekli su, ali bilo je toga još, iako se u ovome trenutku nije mogao sjetiti. - Koliko imašgodina? - naglo je upitao.To ju je pitanje iznenadilo i kao da joj je bio neugodno. -Sedamnaest - priznala je, i to priličnonevoljko, pomislio je Royce. - I dva tjedna.- Tako si stara? - upitao je, a usnice mu se trznule od mješavine zabavljenosti i suosjećanja.Sedamnaest ni u kom slučaju nije bila stara dob, iako se većina djevojaka udavala u dobiizmeñučetrnaest i šesnaest godina. Pretpostavljao je da se zbog toga mogla smatratiusidjelicom. - Dakle, usidjelica si po vlaskom odabiru?Nelagoda i poricanje zatreperili su u njezinim dubokim modrim očima, a on se pokušao sjetitišto su još o njoj rekli na dvoru. Nije se mogao sjetiti ničega osim da su rekli da je njezinasestra, Brenna, u svemu zasjenjuje. Prema pričanju, Brenna je imala lice

čija je ljepotazasjenjivala sunce i zvijezde. Lijeno, Royce se upitao zašto bi ijednom muškarcu bila dražaneka plaha, blijeda plavuša od ove divlje mlade zavodnice, a onda se sjetio da je i samopćenito preferirao ugodu anñeoske plavuše, osobito jedne. - Jesi li usidjelica po vlastitomizboru? - upitao je, mudročekajući da ona zarije iglu prije nego što izgovori tu riječod koje selecnula.Jenny je zašila još jedan šav, pa još jedan, i još jedan, nastojeći odvratiti nenadanu i njojneuobičajenu svijest o njemu kao zgodnom, muževnom muškarcu. A on jest zgodan, pošteno je priznala, i to zapanjujuće zgodan. Glatko obrijan, imao je neku grubu, izrazito mušku vrstuljepote koja ju je uhvatila nespremnu.Čeljust mu je bilačetvrtasta s rupicom na bradi, jagodične kosti široke i visoke. Ali posve ju je razoružalo zadnje otkriće: Grof od Claymorea,čije je samo ime izazivalo užas u srcima neprijatelja, imao je najgušće trepavice koje je ona uživotu vidjela! Osmijeh joj je zatitrao u očima dok je zamišljala kolikoće kod kuće svi bitiradoznali kad im prenese tu informaciju. - Jesi li usidjelica po vlastitom izboru?- pomalo nestrpljivo ponovio je Royce.- Valjda jesam, budući da me je otac upozorio daće me poslati u samostan ako upropastim jedinu izrazito prikladnu brač

nu ponudu kojuću ikad dobiti.- Tko te je zaprosio? - znatiželjno je upitao Royce.- Edward Balder, grof Lochlordona. Miruj! - zapovjedila je s besramnom smjelošću kad je oniznenañeno poskočio.-Neću ja biti kriva ne sašijem li ovo dobro, ako ti kaniš skakutati ispod igle.Na taj strogo formuliran prijekor obične slabašne djevojke, koja je štoviše bila njegovazarobljenica, Royce se umalo glasno nasmijao. - Koliko prokletih šavova kaniš sašiti? - ra-zdražljivo je odvratio. - Pa posjekotina je bila mala.Uvrijeñena time da on očito smatra njezin smjeli napad tek običnom, malom smetnjom, Jennyse odmaknula od njega i bijesno ga pogledala. - Ovo je prava pravcata ogromna, gadnaposjekotina!Zaustio je u namjeri da se prepire s njom, ali pogled su mu privukle njezine dojke, koje su sebesramno napinjale o tkaninu košulje koju je odjenula.Čudno da dosad nije zamijetio koliko je velikodušno obdarena, ili kako joj je sićušan struk, ili kako su nježno zaobljeni njezini dok se nisu razdvojile i dopustile mu pogled na savršeno bijele zube i dvije rupice koje su gapromatrale iz kutova njezinih mekih usta.Možda bi joj se Royce nasmiješio, ali je u tom trenutku opazio preziran pogled naGawinovom licu i sinulo mu je da se ponaša kao opijeni udvara

čprema svojoj zarobljenici isto je još važnije, kćerki svog neprijatelja. A ponajviše, prema ženičija je destruktivnostznačila daće mnogi njegovi vojnici več

eras drhtati na neuobičajenoj hladnoći, bez deka kojebi im ponudile bar malo topline. Kratko je kimnuo glavom prema hrpi pokrivača. - Idi spavati.Sutra možeš početi popravljati štetu koju si nanijela dekama.Njegova osornost potjerala je osmijeh s njezinoga lica i ona se odmaknula.- Mislio sam što sam rekao - dodao je, ljući na sebe nego na nju. - Dok ne popraviš štetu kojusi nanijela dekama, spavatćeš bez njih.Njezina se brada podigla u bahati položaj na koji se on od nje većnavikao i ona se okrenula izaputila prema prekriva-čima koji su služili kao njegov krevet. Kretala se, mrzovoljno jezamijetio Royce, provokativnom ljupkošću kurtizane, ne redovnice.Jenny je legla na krzna dok je on gasio svijeće; nekoliko trenutaka kasnije, grof se ispružiopokraj nje, navlačeći preko sebe krzna kako bi mu bilo toplije. Najednom ju je utješna jarostvina počela napuštati i njezin je iscrpljeni um iznova proživljavao svaki napeti trenutak togbeskrajnog dana, od rane zore kad su Brenna i ona planirale bijeg, do prije nekoliko sati, kad ju je ovaj muškarac pokraj nje ponovno zarobio.Zureći u tamu, iznova je preživjela najporazniji prizor, onaj koji ječitavu večer pokušavalazaboraviti. Pred očima je vidjela Thora u svom njegovom veličanstvenom sjaju, kako se beznapora propinje kroz šumu, juri grebenom, preskače prepreku za preprekom, a zatim ga jevidjela kako leži mrtav uz kamenu gromadu, a njegovo blistavo krzno svjetluca na mjesečini.Na o

či su joj navrle suze; iskrzano je udahnula, pa još jednom, nastojeći ih suspregnuti, ali bolkoju je osjećala zbog te hrabre životinje nikako nije prolazila.Royce, koji se bojao zaspati dok ona ne zaspe,čuo je njezino iskrzano disanje i zatim tih,sumnjiv šmrcaj. Siguran da hini suze u nadi daće on popustiti i dopustiti joj da se zavučeispod krzna, prevrnuo se na bok i jednim hitrim pokretom uhvatio je za lice i okrenuo gaprema sebi. Oči su joj svjetlucale od neprolivenih suza. - Zar ti je tako hladno da suspre-žešsuze? - upitao je u nevjerici, nastojeći vidjeti njezino lice samo na svjetlu umiruće žeravevatrice u središtu šatora. - Ne - promuklo je odvratila.-Onda zašto? - upitao je, ni izdaleka ne naslućujući što je to najzad moglo skršiti njezintvrdoglavi ponos i nagnati je na plač. - Zbog batina koje si dobila od mene?- Ne - bolno je šapnula, pogleda prikovanog uz njegov. -Zbog tvog konja.Od svega što je mogla reći, taj odgovor bio je onaj koji je najmanje očekivao i najviše želiočuti. Spoznaja da se ona kaje zbog nerazumnog gubitka njegovog konja zbog nečega je tajgubitakčinila nekako manje bolnim.- Bio je najljepša životinja koju sam ikad vidjela - promuklo je dodala. - Da sam znala daćuga jutrošnjom krañom odvesti u smrt, ostala bih ovdje dok ne bih... dok ne bih pronašla nekidrugi način.Netremice promatraju

ći grofove oči opuštenih kapaka, Jenny je vidjela kako se lecnuoodmičući ruku od njezinoga lica. - Pravo ječudo da si pala s njega, jer bi inače oboje poginuli- mrzovoljno je rekao.Okrenula se na bok i zarila lice u krzna. - Nisam pala - slomljeno je šapnula. - Zbacio me je.Čitav sam ga dan tjerala preko viših prepreka. Znala sam da i onu možemo s lakoćompreskočiti, ali kad je skočio, istodobno se i propeo, bez ikakvog razloga, i ja sam pala na leña.Otresao me prije nego što je skočio.- Thor je otac dvojice sinova, Jennifer - rekao je Royce s grubom blagošću - koji su pljunution. Jedan je ovdje, a drugi je u Claymoreu gdje ga obučavaju. Meni nije posve izgubljen.Njegova zarobljenica isprekidano je udahnula i u tami jednostavno rekla: - Hvala ti. Hladan je vjetar zavijao mjese

činom osvijetljenom dolinom, hvatajući uspavane vojnike usvoj ledeni zagrljaj dok im zubi nisu grčevito zacvokotali i jesen bez imalo draži nastupila uulozi zime. U svom šatoru, Royce se okrenuo ispod toplih krzna i osjetio nepoznat dodirhladne ruke o njegovu.Otvorio je oči i ugledao kako se Jennifer trese na krznima, vitkog tijela šćućurenog učvrstoklupko, koljena privu

čenih uz prsa u nastojanju da se ugrije. Royce nije bio toliko omamljensnom da ne bi znao štočini, niti je zaboravio da joj je zabranio toplinu prekrivača dok neispravi štetu koju je načinila pokrivačima njegovih vojnika. I da bude posve iskren, dok jeumorno promatrao njezino tijelo koje je drhtalo, palo mu je na pamet da se njegovi vojnici joši više tresu vani, bez šatora. I stoga nije bilo apsolutno nikakvog opravdanja za ono što jeRoyce sljedeće učinio. Naslonio se na lakat, pružio ruku preko Jennifer i uhvatio rub debelehrpe krznenih pokrivača, a zatim ih navukao preko nje, umatajući je dok je nije ušuškao u njihkao u toplu vreću.Ponovno je legao i bez kajanja sklopio oči. Na kraju krajeva, njegovi su vojnici naviknuti nanedaće i loše vrijeme. Jennifer Merrick nije.Promeškoljila se i dublje ugnijezdila u krzna, a njezina se stražnjica nekako smjestila uzRoyceovo podignuto koljeno. Usprkos prepreci od krzana, njegov ga je um odmah počeopodsjećati na sve privlačne ženske atribute koji su mu ležali nadohvat ruke. I jednako uporno,Royce je odmah odguri-vao te misli. Ona je imala neobičnu sposobnost istodobno biti nevina,neiskusna djevojka i zlatokosa božica: dijete koje ga je moglo rasrditi jednim pokretom i ženakoja je mogla ublažiti i bol jednim prošaptanim »žao mije«. Ali dijete ili žena, on se nijeusudio dodirnuti je, jer ovako ili onako, mo-ratće je pustiti ili u protivnom odustati od brižnosmišljenih planova za budućnost kojaće za manje od mjesec dana biti njegova. Hoć

e liJenniferin otac popustiti ili ne, Royceu je zapravo bilo svejedno. Za tjedan dana, najviše dva,pre-datće je ili njezinom ocu, preda li se pod uvjetima koji su Henryju prihvatljivi, ilisamome Henryju, ako njezin otac odbije. Ona je sad bila Henryjevo vlasništvo, a neRoyceovo, i on nije želio komplikacije koje bi nastale iz svakoga smjera spava li s njom.Grof Merrick ushodao se ispred ognjišta u središtu dvorane, lica iskrivljenog od gnjeva dok jeslušao prijedloge svoje dvojice sinova ičetvorice muškaraca koje je smatrao najbližimprijateljima i roñacima.- Ništa ne možemo učiniti - umorno je rekao Garrick Carmichael - dok nam kralj James nepošalje pojačanje koje si zamolio kad si mu rekao da Vuk ima djevojke.- Tad možemo napasti tog gada i uništiti ga - bijesno je dometnuo njegov mladi sin, Malcolm.- Sad je blizu naše granice. Ovaj put ne moramo dugo marširati do Cornwalla prije bitke.- Ne vidim kakva je razlika u tome koliko je on blizu ili koliko ljudi mi imamo - tiho je rekaoWilliam, stariji sin. -Bila bi ludost napasti ga, ukoliko prije toga nismo oslobodili Brennu iJenny.- A kakoćemo, za ime Božje, to učiniti? - prasnuo je Malcolm. - Djevojkama ionako nemaspasa - ravnodušno je rekao. - Sad nemamo što drugo učiniti doli tražiti osvetu.Mnogo niži rastom od brata i očuha i mnogo mirnijećudi, William je uklonio crvenkastu kosusčela i nagnuo se u stolcu, ogledavajući se oko sebe. -Čak i ako nam kralj James pošaljedovoljno ljudi da porazimo Vuka, nećemo osloboditi djevojke. Poginutće u borbi iliće bitiubijenečim borba započ

ne.- Prestani se protiviti svakome planu ako nemaš bolji! -prasnuo je grof.- Mislim da ga imam - tiho je odgovorio William i sve su se glave okrenule prema njemu. -Djevojke ne možemo izvući silom, ali tajnost bi mogla upaliti. Umjesto da pošaljemo vojskukojaće izazvati Vuka, dopustite da najprije ja povedem nekoliko ljudi onamo. Odjenutćemose kao trgovci, ili redovnici, ili nešto slično, i slijeditćemo Vukovu vojsku dok se ne uspijemopribližiti djevojkama. Jenny bi - rekao je s ljubavlju - itekako mogla shvatiti da je ovo štogovorim istina. Ako je tako, očekivatće nas.-Ja kažem da napadnemo! - planuo je Malcolm, jer mu je želja da se odmjeri s Vukomponovno svladala razum, a uz to nije baš naročito mario za sestre.Obojica mladića okrenula su se prema ocu zanjegovomišljenje. - Malcolme - s ljubavlju jerekao grof - izgleda da ti želiš postupiti muški: osvetiti se, ne mareći za posljedice. Imatćešpriliku napasti kad nam Jamie pošalje pojačanje. Zasad - pogledao je Williama s tračkomnovog poštovanja - plan tvojega brata najbolje je što imamo.

  GIGA26odmičući zaklop šatora. - Mojim bi ljudima bilo hladno u poderanoj odjeći, neprimjerenoj zanadolazeće ružno vrijeme. Bitće sretni kad saznaju da se ovo što imaju bar može nositi dokne stigne zimska odjeća.Jenny je predvidjela da bi on mogao shvatiti koliko bi opasne Brenna i ona mogle biti saškarama i da bi takoñer mogao doći provjeriti njihov posao, pa je zato imala onečarapespremne pri ruci da ga zavede s traga. Meñutim, nije očekivala daće joj uputiti iskrenkompliment i osjećala se nekako nelagodno i prevareno sad kad je pokazao da ima bar kapljudskosti u tijelu.Kad je otišao, obje su djevojke potonule na svoje pokrivače.Moj Bože - zabrinuto je rekla Brenna, pogleda uperenog U hrpu deka u kutu koje su razrezalena vrpce. - Nekako o ovim ovdje muškarcima nisam razmišljala kao o ljudima.Jenny je odbila priznati da je i ona mislila jednako. - Oni su nam neprijatelji - podsjetila ih jeobje. - Naši neprijatelji, i tatini neprijatelji i neprijatelji kralja Jamesa. - Usprkos tomizjavljenom uvjerenju, Jennyna se ruka lecnula od škara kad ju je ispružila kako bi ihdodirnula, ali tad se natjerala da ili uzme i stoički je razrezala još jedan ogrtač, pokušavajućiodrediti najbolji plan za njihov bijeg sutradan ujutro.Dugo nakon što je Brenna posve iscprljena utonula u san, Jenny je ležala budna i razmatralasve sto je moglo poć

i dobro i loše.

ŠESTO POGLAVLJETijekom narednih pet dana, Jenny je počela prepoznavati rutinu vojske koja se odmarala.Ujutro, nedugo nakon svanuća, vojnici bi ustali i nekoliko sati vježbali s oružjem, odčega bipolja i dolina odjekivali neprekidnim, neskladnim zveketom mača o štit, teškog mača o teškimač. Vukovi strijelci,čija je vještina bila legendarna, takoñer su svakodnevno vježbali,pridodavajući brenčanje svojih lukova zveckanju kovine o kovinu.Čak su i konjesvakodnevno odvodili na vježbu, jahači su ih galopirali vratolomnom brzinom u hinjenimnapadima na zamišljene neprijatelje, dok zvukovi ratovanja nisu počeli odjekivati i bubnjati unjezinim ušima dugo nakon što bi vojnici načinili stanku za podnevni obrok.Sjedeći u Royceovom šatoru, prstiju zaposlenih šivanjem deka, Jenny je osluškivala tuneprestanu buku, neuspješno pokušavajući držati svoje brige pod nadzorom. Nije moglazamisliti kako bi vojska njezinoga oca mogla preživjeti u okršaju protiv vješto izbrušene»ratne mašine« u koju je Vuk pretvorio svoje vojnike, niti je mogla prestati brinuti daćeutvrda Merrick biti nepripremljena za napad kojiće primiti. Zatim su se njezine brigeprebacile na Brennu.Od noći njihovog na propast osuñ

enog bijega, Brennu je tek jednom nakratko vidjela. Stefan,grofov mlañi brat, očito je bio odgovoran držati Brennu zarobljenom u njegovom šatoru, baškao što je grof od Claymorea preuzeo od-govornost nad Jenny; meñutim, grof je zabranio dadjevojke budu zajedno. Jenny ga je uporno ispitivala o Brenninoj sigurnosti i on je naizglediskreno odgovarao da je Brenna savršeno sigurna i da se njegov brat prema njoj odnosi kaoprema gošći.Odloživši šivanje, Jenny je ustala i prišla podignutom zaklopcu šatora,čeznući da maloprošeće naokolo. Vrijeme je bilo dražesno za rani rujan: toplo tijekom dana, hladno noću.Vukova elitna straža, petnaestorica vojnika koji su bili odgovorni isključivo Royceu, nevojsci, vježbala je na konjima na udaljenoj strani polja i, iako je onačeznula prošetati na sun-cu, njezin joj je zarobitelj uskratiočak i to, sa svakim novim danom naizgled sve grubljiprema njoj. Vitezovi, posebice Sir Godfrey i Sir Eustace, koji su ranije bili gotovo ljubazni,sad su se prema njoj ponašali kao prema neprijateljučiju su nazočnost bili primorani trpjeti.Brenna i ona su ih nasamarile, i nitko od njih to im neće zaboraviti niti oprostiti.Te večeri, nakon jela, Jenny je ponovno spomenula temu koja ju je najviše tištila. - Želimvidjeti sestru - rekla je grofu, nastojeći mu biti ravna po ravnodušnom raspoloženju.- U tom slučaju, pokušaj me zamoliti - odgovorio je -umjesto da mi nareñuješ.Jenny se ukočila od njegovog tona, zastala kako bi pro-cijenila svoje stanje i važnostpostizanja svog cilja, i nakon zna

čajnog oklijevanja, ustupila je kimajući glavom i slatkoupitala: - U redu. Gospodaru, smijem li vidjeti sestru?-Ne.- Zašto, zaboga? - eksplodirala je Jenny, trenutačno zabo-ravljajući poslušnost.Oči su mu zaiskrile smijehom. - Zato - komentirao je Royce, uživajući u okršaju s njom, iako ju je odluči držati daleko od sebe, tjelesno i mentalno. - Kao što sam ti većrekao, loše utječešna sestru. Sama, bez tebe, nikad ne bi imala dovoljno domišljatosti ili hrabrosti planirati bijeg.A bez nje, ti ne možeš razmišljati o odlasku.Jenny ga je iz sveg srca poželjela ispsovati tako da mu opr-ži uši, ali to bi samo naštetilonjezinoj krajnjoj nakani. -Pretpostavljam da mi nećeš vjerovati ako ti dam riječda nećupokušati pobjeći.- Jesi li voljna to učiniti?- Jesam. A sad, smijem li vidjeti sestru?- Ne - pristojno je odgovorio. - Bojim se da ne smiješ.- Doista me zapanjuje - objavila je s veličanstvenim, kraljevskim prezirom, polako ustajući -da nisi siguran da jednačitava engleska vojska može obuzdati dvije obične žene. Ili mi ovumolbu odbijaš iz okrutnosti?Usne su mu se stisnule, ali nije ništa rekao, a odmah nakon večere otišao je i više se nijevratio do dugo nakon što je Jenny već

zaspala.Sljedećeg jutra, Jenny se zapanjila kad je vidjela kako dovode Brennu prema šatoru. Sivihabiti koje su zakopale pokraj potoka bili su previše prljavi da bi ih odjenule i Brenna je,poput Jenny, bila odjevena u tuniku, dugečarape i visoke mekečizme koje je očito posudilaod nekog paža.Srdačno je zagrlivši, Jenny je povukla sestru da sjedne pokraj nje i tek što se nije upustila uraspravu o mogućim načinima bijega, kad joj je pogled pao na par muškihčizama koje su sevidjele izmeñu dna šatora i tla.Čizama sa zlatnim mamuzama koje su bile zabranjene svimaosim vitezovima.- Kako si, sestro? - zabrinuto je upitala Brenna.- Veoma dobro - odgovorila je Jenny, pitajući se koji je od vitezova ispred šatora i tko mu jenaredio da prisluškuje što djevojke govore. Nenadani, zamišljeni izraz preletio je Jennynimlicem i polako je dodala: - Zapravo, da sam znala kakoće se dobro odnositi prema nama, nebih bila pokušala naš ludo odvažan bijeg.- Molim? - zadahtala je Brenna, radoznalog lica. Jenny joj je pokazala da šuti i uhvatilaBrennino lice u ruke,Okrećući ga prema izlazu iz šatora, pokazala joj je crnečizme tik s druge strane. Jedvačujnimšaptom je rekla: - Uspijemo li ih uvjeriti da više ne želimo pobjeći, imatćemo mnogo višeizgleda za priliku za bijeg. Moramo otić

i, Brenna, prije no što se otac preda. Ako to učini, bitće prekasno.Brenna je kimnula u znak razumijevanja i Jenny je nastavila: - Znam da tako nisam mislilakad su nas tek zarobili, ali istini za volju, strašno sam se prepala dok smo bile same u brdimaone noći kad smo pokušale pobjeći. A kad samčula zavijanje onog vuka...- Vuka! - vrisnula je Brenna. - Rekla si da je sova.- Ne, sad kad o tome razmislim, gotovo sam sigurna da je bio strašan vuk! Ali, poanta je dasmo ovdje sigurne - nitko nas neće ubiti ni zlostavljati, kao što sam isprva mislila, pa zatonema razloga da se dovedemo u ikakvu opasnost pokušajem bijega i samostalnogpronalaženja puta kući. Ovako ili onako, tataće brzo ishodovati naše osloboñenje.- O, da! - suglasila se Brenna, kad joj je Jenny pantomimom pokazala da se glasno suglasi. -Savršeno se slažem s tobom!Kao što se Jennifer nadala, Stefan Westmoreland, koji je stajao ispred šatora, izvijestio je oonome što ječuo. Royce ga je slušao s velikim iznenañenjem, ali logika iza Jenniferine očitespremnosti da se mirno preda zarobljeništvu bila je neporeciva. Nadalje, Jenniferina naizgledvoljnost da mirnočeka kraj svog zarobljeništva bila je razumna, a razumni su bili i razlozi teodluke koje je navela sestri.I tako je, iako uz odreñenu instinktivnu bojazan, Royce zapovjedio da se broj stražara okonjegovog šatora smanji sčetvorice na jednoga, i to na Arika, koji je bio ondje isključivo kakobi osigurao sigurnost zarobljenice.Čim je Royce izdao tu zapovjed, zatekao se kako svaki putkad je u taboru, promatra svoj šator i uvijek oč

ekuje razbarušenu gomilu zlatnocrvene kosekako pokušava ispuzati iz njega. Kad su prošla dva dana, a ona je poslušno ostala u šatoru,izmijenio je raniju odredbu i rekao Jennifer daće joj biti dopušteno svakodnevno provesti satvremena sa sestrom. Nakon toga je posumnjao i u mudrost te odluke.Jennifer, koja je veoma dobro znala razlog ovih promjena, zaklela se daće paziti na svakudaljnju prigodu kojom bi mogla učvrstiti grofovo neutemeljeno povjerenje i time ga uljuljkatiu dodatno oslabljivanje opreza. Naredne noći, sudbina joj je pružila krajnju priliku i Jenny ju je iskoristila: Upravo je izišla iz šatora s Brennom, namjeravajući reći Ariku da žele maloprošetati obodom šatora -područ jem na koje su sad bile ograničene - kad su se Jennyistodobno dogodile dvije stvari: Prva je bila ta da su Arik i stražari Crnoga Vuka bili udaljeniviše od dvadeset metara, trenutačno zaokupljeni nekom svañom koja je izbila meñu

 

 GIGA48

vojnicima; druga je bila da se, daleko s njezine lijeve strane, grof okrenuo i pomno promatraoJennifer i Brennu.Da Jenny nije znala da ih on promatra, možda bi pokušala pobjeći u šumu s Brennom, alibudući da je odmah shvatila kako bi ih on uhvatio za nekoliko minuta kad bi to pokušale,učinila je nešto mnogo bolje. Brižno nastojeć

i izgledati kao da nema pojma da ih on promatra,Jenny je uhvatila Brennu za ruku i pokazala prema odsutnom Ariku, a zatim se hotimiceudaljila od šume, poslušno se držeći perimetra šatora kako joj je rečeno. Točineći, Jenny jevješto uspjela navesti Roycea na pomisao kako joj se može vjerovati da neće pokušati pobjeći,čak i ako ne bude pod stražom.Varka je veličanstveno upalila. Te večeri, Royce, Stefan, Arik i Crni Stražar okupili su seraspraviti plan o rušenju logora narednog dana i započinjanju marša trideset milja sje-veroistočno prema zamku Hardin, gdjeće se vojska odmoriti dokčekaju svježa pojačanja izLondona. Tijekom rasprave i obroka koji je uslijedio, ponašanje Roycea Westmorelandaprema Jenny graničilo je s galantnim! A kad su svi izišli iz šatora, okrenuo se prema njoj itiho rekao: - Više neće biti nikakvih ograničenja tvojim viñanjima sa sestrom.Jenny, koja tek što nije sjela meñu hrpu krznenih prekriva-ča, zastala je u pola pokreta nanepoznatu nježnost u njegovom glasu i zagledala se u njega. Njezinim je tijelom kolalanelagoda, neobjašnjiva ali opipljiva, dok je promatrala njegovo

ponosno, aristokratsko lice.Kao da je prestao razmišljati o njoj kao svom neprijatelju i sad je moli da i ona učini isto, aona ne zna kako bi reagirala.Promatrajući njegove nedokučive srebrne oči, instinkt ju je upozorio da bi joj ga njegovaponuda primirja mogla učiniti opasnijim nego što joj je bio kao neprijatelj, ali njezin je umodbio tu zamisao jer joj nije imala smisla. Naravno da bi se mogla samo okoristitipovršinskim prijateljstvom izmeñu njih, i, istini za volju, prilično je uživala u njihovombezbrižnom razgovoru dok mu je neku večer šivala ranu.Zaustila je da mu zahvali na ponudi, ali se predomislila. Učinilo joj se izdajom zahvaliti svomotmičaru na obzirnosti, prenemagati se da je sve oprošteno i da su oni, no dobro, prijatelji.Nadalje, iako joj je laknulo što ga je naizgled privolila da joj vjeruje, osjećala se postiñenomzbog varke kojom se poslužila kako bi to postigla. Još kao mala djevojčica, Jenny je bilaizravna i otvorena; taj ju je stavčesto doveo u očevu nemilost i na kraju naveo da izazovesvog beskrupuloznog brata na dvobojčasti, umjesto da ga pokuša pobijediti u njegovojvlastitoj podmukloj igri. Zbog otvorenosti i iskrenosti protjerana je u opatiju. Ovdje je,meñutim, bila primorana poslužiti se varkom i iako su sva njezina nastojanja bila nagrañena, anjezin cilj hvale vrijedan, nekako se osjećala postiñenom zbog onoga što ječ

inila. Ponos,iskrenost i očaj vodili su rat u njoj, u njezina ju je savjest napala u tom kreševu.Pokušala je razmisliti što bi majka Ambrose učinila u toj situaciji, ali jednostavno nije moglazamisliti da bi se itko uopće usudio oteti štovanu nadstojnicu, a kamoli je prebaci-ti i prekoleña konja kao vreću žita, i učiniti sve ostalo što je Jenny otrpjela otkad su je doveli ovamo.Ali jedno je bilo sigurno. Majka Ambrose bila je pravedna prema svima, bez obzira kakošokirajuće bile okolnosti.Grof je nudio Jenny povjerenje,čak i svojevrsno prijateljstvo i ona je to vidjela u toplininjegovog pogleda;čula u nježnosti njegovog dubokog baritona. Nije mogla, nije se usuñivalaodgurnuti to povjerenje.Budućnost njezinoga klana ovisila je o njezinoj sposobnosti da im pobjegne ili lakoće da je sespasi, jer oniće to zacijelo barem pokušati prije nego što se predaju. Zbog toga je Jennytrebala sloboda kretanja po taboru, najveća moguća. Sramotno ili ne, nije mogla biti pravednai prezreti njegovo povjerenje. Niti je mogla odbiti njegovu gestu prijateljstva a da timeistodobno ne ugrozi to povjerenje, ali barem je mogla pokušati uzvratiti mu na prijateljstvo sodreñenim stupnjem iskrenosti ičestitosti.Odlučivši to nakon poduljeg razdoblja šutnje, Jenny je pogledala grofa i podigla bradu, a

zatim s nenamjerno hladnim kimanjem glave prihvatila njegovu ponudu primirja.Više zabavljen nego rasrñ

en onime što je pogrešno protumačio kao njezino »kraljevsko«prihvaćanje njegove obzirnosti, Royce je prekrižio ruke na prsima i oslonio se bokom o stol,upitno podigavši jednu obrvu. - Reci mi nešto, Jennifer, - rekao je dok je ona sjedala meñukrzna i podvijala skladne noge ispod tijela - kad si bila u samostanu, zar te nisu upozorili da sekloniš sedam grijeha?- Naravno da jesu.- Uključujući i ponos? - promrmljao je, jer mu je pozornost odvratilo svjetlo svijeće koje jesvjetlucalo u zlaćanim pramenovima njezine kose koja se prelijevala preko ramena.- Ja uistinu nisam ponosna - odgovorila je sčarobnim osmijehom, posve svjesna da onnedvojbeno misli na njezino zakašnjelo, hladno prihvaćanje primirja. - Valjda sam svojeglava.I tvrdoglava. I neposlušna. Ali ne, mislim da nisam ponosna.-Glasine i moje vlastito iskustvo s tobom navele bi me da pomislim suprotno.Na njegov je zajedljiv ton Jenny prasnula u smijeh i Royce se uhvatio zarobljen zaraznomradošću i ljepotom tog smijeha. Nikad ranije niječuo glazbu njezinoga smijeha, niti ga vidiokako sjaji u njezinim veličanstvenim očima. Sjedeći na hrpi raskošnog krzna i smijući mu se,Jennifer Merrick bila je nezaboravna. Shvatio je to jednako jasno kao sto je shvatio daće je,priñe li joj i sjedne li pokraj nje, po svemu sudeći smatrati neodoljivom. Oklijevao je ipromatrao je, nijemo nabrajajući sve razloge iz kojih bi trebao ostati gdje jest, a zatim jebrižno sakrivaju

ći svoju nakanu, učinio upravo suprotno.Ispružio je ruku i podigao dva vrča i bocu vina sa stola pokraj svog bedra, a zatim to sveodnio do hrpe krzana. Natočio je vino u vrčeve i pružio joj jedan. - Zovu te ponosna Jennifer, jesi li to znala? - upitao je cereći se njezinomčarobnom licu.Nesvjesna da brzinom munje zaranja u opasno, neoznače-no područ je, Jenny je slegnularamenima, a oči su joj radosno titrale. - To su samo glasine, posljedica, pretpostavljam, mog jedinog susreta s lordom Balderom. Tebe zovu pošast Škotske i govore da ubijaš bebe i piješnjihovu krv.- Stvarno? - upitao je Royce s preuveličanim drhtajem groze dok je sjedao pokraj nje. Napolau šali, dodao je: -Nikakvočudo što sam omražena osoba u boljim engleskim dvorcima.- Zar si doista omražen? - upitala je, zbunjena i potiskujući nenadani apsurdni naletsuosjećanja. Možda on jest neprijatelj Škotske, ali bori se za Englesku, i njoj sečinilo strašnonepravednim da ga njegov vlastiti narod odbacuje.Podigavši vrč, Jenny je otpila nekoliko gutljaja da umiri živce, a zatim je spustila teškuposudu i proučavala je na odsjaju svjetla lojanica na stolu s druge strane šatora. Mladi Gawinbio je na suprotnom kraju, naizgled zadubljen u svoj beskonačni zadatak laštenjagospodarevog oklopa pijeskom i octom.Englesko plemstvo, zaključila je, mora biti veoma neobično, jer u Škotskoj bi ovog muškarcapokraj nje smatrali izuzetno zgodnim junakom i srdačno do

čekivali u svakom dvorcu ukojemu ima neudatih kćeri! Istina, on ima neku mračnu bahatost; u grube, markantne obrisenjegovečeljusti i brade bila je urezana granitna odlučnost i neumoljiv autoritet, ali, kad seuzme sve zajedno, njegovo je lice bilo odvažno muževno, zgodno. Dob mu je bilo nemogućepogoditi; život proveden na vjetru i suncu urezao je bore u kutove njegovih očiju i brazde uzusta. Pretpostavljala je da je zacijelo mnogo stariji nego što izgleda, budući da se nije moglasjetiti vremena kad nije znala priče o Vukovim podvizima. Najednom joj je palo na pametkako je doista veomačudno da je proveo život u osvajanjima, a nije se želio oženiti i imatinasljednike kojiće nasljediti svo bogatstvo koje je zacijelo nagomilao.- Zašto se nisi oženio? - najednom je lanula, a zatim nije mogla vjerovati daj e doistapostavila to pitanje.Na Royceovom se licu zamijetila zaprepaštenost kad je shvatio da ga ona, s njegovih dvadeseti devet godina, očito smatra davno prestarim za brak. Povrativši sabranost, zabavljeno je

upitao: - Što ti misliš, zašto se nisam oženio?- Zato što te nijedna prikladna dama nije zaprosila? -odvažno se usudila uz drzak osmijeh ukutu usana koji se Royceučinio krajnje očaravajućim.Usprkosčinjenici da je dobio brojne takve bračne ponude, samo se nacerio. - Pretpostavljamda misliš da je za mene prekasno.Sa smiješkom je kimnula. - Izgleda da smo oboje osuñeni ostati usidjelice.- Ah, ali ti si usidjelica po vlastitom odabiru, a u tome je razlika. - Izuzetno uživaju

ći, Roycese nalaktio i gledao kako joj obrazi rumene od jakog vina koje je pila. - Što misliš, gdje sampogriješio?- Ja to, naravno, ne bih mogla znati. Ali pretpostavljam - nastavila je nakon kratkograzmišljanja - da muškarac na bojištu nema prilike susresti mnogo prikladnih dama.- Istina. Većinu života proveo sam u borbi za mir.-Jedini razlog zašto nema mira jest taj da ga ti stalno narušavaš svojim bezobzirnim opsadamai beskonačnim bitkama - turobno ga je obavijestila. - Englezi se ne mogu ni s kime složiti.- Ma nemoj? - suho je upitao, uživajući u njezinom duhu jednako kao što je trenutak ranijeuživao u njezinom smijehu.- Naravno. Pa ti si se sa svojom vojskom tek vratio iz borbe protiv nas u Cornwallu...- Borio sam se u Cornwallu, na engleskom tlu - blago ju je podsjetio Royce - jer je vašljubljeni kralj James, koji usput ima slabu bradu, napao nas u pokušaju da na prijestolje stavimuža svoje roñakinje.- Za tvoju informaciju - ogorčeno mu je odvratila Jenny -Perkin Warbeck slučajno jest zakonitkralj Engleske i kralj James to dobro zna! Perkin Warbeck je davno izgubljeni sinEdvarda IV.- Perkin Warbeck - glatko joj je proturječio Royce - je davno izgubljeni sin jednogflamanskog lañara.- To je samo tvoje mišljenje.Kad sečinilo da on nije raspoložen za prepirku o tom pitanju, kradom je pogledala njegovogrubo isklesano lice. - Ima li kralj James doista slabu bradu? - upitala je.- Ima - potvrdio je Royce, cereći joj se.- Zapravo, nismo ni razgovarali o njegovom izgledu - ukočeno je rekla, probavljajući ovuinformaciju o svom kralju, za kojeg se govorilo da je naočit kao bog. - Razgovarali smo otvojim beskonačnim ratovima. Prije nas, ratovao si protiv Iraca, a onda si bio...-Borio sam se protiv Iraca - s posprdnim ju je smješkom prekinuo Royce - zato što su oniokrunili Lamberta Simnela za kralja, a zatim nas napali u pokušaju da ga stave na prijestoljeumjesto Henryja.Prema njegovim se riječima

činilo da su Škotska i Irska bile u krivu i Jenny se jednostavnonije osjećala dovoljno upućenom da bi o tom pitanju primjereno raspravljala. S uzdahom jerekla: - Pretpostavljam da nema nikakve dvojbe zašto si ovdje, sad, tako blizu naše granice.Čekaš da ti stigne pojačanje, a nakon toga te Henry kani poslati u Škotsku da vojuješ svojekrvave bitke protiv nas. Svi u ovom taboru to znaju.Odlučan vratiti razgovor na njegovu raniju, bezbrižnu temu, Royce je rekao: - Koliko sesjećam, razgovarali smo o mojoj nesposobnosti da pronañem prikladnu ženu na bojnomepolju, a ne o ishodu samih bitaka.Sretna zbog promjene teme, Jenny se namjerno ponovno usredotočila na taj problem. Nakon jedne minute, rekla je: - Sigurno si bio na Henryjevom dvoru i ondje upoznao dame?- Jesam.Pijuckala je vino u zamišljenoj tišini i promatrala visokog muškarca koji je ležao pokraj nje,podignute jedne noge, ruke nehajno položene na koljeno, posve opušten u šatoru na bojnompolju. Sve na njemu odavalo je ratnika.Čak i sad, dok se odmarao, iz njegovog je tijelaisijavala snaga grabežljivca, ramena su mu bila nevjerojatno široka, ruke i grudi nabrekle od

  GIGA51mišića ispod tamnomodre vunene tunike, a mišići na njegovim nogama i bedrima jasno su seocrtavali u teškim, crnim vunenimčarapama iznad visokihčizama. Godine nošenja oklopa izamahivanja širokim mačem očvrsnule su ga za bitku, ali Jenny nije mogla zamisliti da bi mutakav život mogao biti od ikakve koristi kad bi otišao na dvor, niti ga pripremiti da se uklopimeñu dvorjane. Iako sama nikad nije bila na dvoru,

čula je svakojake priče o obilju iprofinjenosti dvorjana. Najednom je shvatila koliko strašno neumjesno ovaj ratnik zacijeloizgleda i jednako se tako osjeća na takvom mjestu. - Zar... zar se ne osjećaš ugodno s ljudimana dvoru? - s oklijevanjem se odvažila upitati.- Ne naročito - odgovorio je Royce, smućen mnoštvom emocija koje su titrale u njezinimizražajnim očima.Njegovo priznanje ganulo je njezino nježno srce i malo je rastužilo jer Jenny je bolje odvećine ljudi znala koliko je ponižavajuće i bolno osjećati se kao da ne pripadaš meñu upravoone ljude za koje najviše želiš da te prihvate.Činilo se pogrešnim, nepoštenim da ovogmuškarca koji svakodnevno izlaže svoj život opasnosti zbog Engleske, njegov vlastiti narodizbjegava. - Sigurna sam da za to nisi ti kriv - dobrohotno je rekla.- Sto misliš, tko je onda kriv? - upitao je, a lagan je osmijeh lebdio u kutovima njegovihisklesanih usana. - Zašto se na dvoru ne osjećam ugodno?- Govorimo li o tvojim osjećajima kad si s damama, ili kad si s gospodom? - upitala je,najednom osjetivši odlučan poriv da mu pomogne, što je jednim dijelom bila posljedicasažaljenja, drugim jakog vina, a trećim reakcija na njegov nepokolebljiv sivi pogled. - Ako jes damama, možda ti mogu pomoći - predložila je. - Bi li htio pokoji savjet?- Svakako, molim te. - Potiskujući osmijeh, Royce je na lice namjestio zadivljujuću imitacijuiskrene ozbiljnosti. - Reci mi kako da se ponašam prema damama tako da sljedeći put kadodem na dvor, budem tako uspješan da jedna od njih možda pristane uzeti me za muža.- Oh, ne mogu obe

ćati daće se htjeti udati za tebe - izla-nula je bez razmišljanja.Royce se zagrcnuo vinom i obrisao kapljice s kuta usta. -Ako si mi željela povećatisamopouzdanje - rekao je glasom još prigušenim od smijeha - loše ti ide, moja gospo.- Nisam mislila... -jadno je zamuckivala Jenny. - Doista, ja sam...- Možda bismo trebali razmijeniti savjete - veselo je nastavio. - Ti meni reci kako jedna damavisokog roda želi da se prema njoj ponaša, a jaću tebe upozoriti o opasnostima razaranjamuškarčevog samopouzdanja. Evo, popij još malo vina - glatko je dodao, posežući za bocom idolijevajući u njezin vrč. Pogledao je preko ramena Gawina i trenutak kasnije, paž je odložioštit koji je laštio i izišao iz šatora.- Nastavi sa svojim savjetima, sav sam se pretvorio u uho -rekao je Royce kad je ona otpila još gutljaj vina. - Zamislimo da sam na dvoru i upravo sam ušao u kraljičin salon. Ondje jeokupljeno nekoliko lijepih dama i ja odlučim da jednu od njih želim za ženu...Razrogačila je oči od šoka. - Nisi nimalo izbirljiv, zar ne?Royce je zabacio glavu i glasno se nasmijao, a taj je nepoznati zvuk trčeći doveo trojicustražara u šator kako bi mu utvrdili razlog. Kratko im odmahnuvši da odu, pogledao je njezindrski nosićkoji je još uvijek bio namreškan od neodobravanja, i shvatio da je upravo potonuonečuveno nisko u njezinim očima. Potiskujući novi nalet radosti, s lažnom je skrušenošć

uupitao: - Pa rekao sam da su dame sve lijepe, nisam li?Izraz lica joj se razvedrio i ona se nasmiješila i kimnula glavom. - To je istina. Rekao si.Zaboravila sam da je ljepota muškarcu najvažnija.- Isprva, ljepota jest najvažnija - ispravio ju je Royce. - U redu onda. Što da radim sad kadsam... ovaj... kad sam odabrao predmet svojih bračnih nakana?- Što inače radiš?- Sto misliš da radim?Skupila je fine obrve i zabavljenost je titrala na kutovima njezinih raskošnih usana dok ga jepromatrala, razmišljajući o odgovoru. - Na temelju onoga što ja znam o tebi, mogu samo

  GIGA52pretpostaviti da bi je prebacio preko koljena i pokušao batinama natjerati da se pokori.- Zar hoćeš reći da to nije pravi način? - ozbiljnog je lica upitao Royce.Jenny je opazila šalu koja je vrebala u njegovim očima; prasnula je u smijeh i Royceu seučinilo kao da je njegov šator ispunila glazba. - Dame... odnosno, dame visokog roda -pojasnila je minutu kasnije s izrazom koji je očito podrazumijevao da je njegovo prošloiskustvo nedvojbeno bilo s ženama jedne posve druge vrste - imaju veoma odreñene zamisli otome kako se muškarac koji osvoji njihovo srce treba ponašati prema njima.- Kako jedna dama visokog roda sanja da se muškarac ponaša prema njoj?- Pa, viteški, naravno. Ali, ne samo to - dodala je, a njezine safirne oči blistale su nekimčeznutljivim sjajem. - Dama želi misliti da kad njezin vitez uñe u prostoriju punu ljudi, ne vidinikoga osim nje. Da je slijep za sve osim njezine ljepote.- U tom slučaju, prijeti mu neposredna opasnost da se spotakne o vlastiti mač- naglasio jeRoyce prije nego što je shvatio da Jennifer govori o svojim vlastitim snovima.Prijekorno ga je pogledala. -I - naglašeno je dodala - želi misliti da je on romanti

čne prirode -a ti to očito nisi!- Nisam, ako biti romantičan znači da u sobu moram utap-kati poput slijepca - zadirkivao je. -Ali, nastavi. Što još dame vole?- Odanost i vjernost. I riječi... posebice riječi.- Kakve riječi?- Riječi ljubavi i nježnog divljenja - sanjivo je odgovorila Jenny. - Dama želičuti da je njezinvitez voli više od svega drugog i da je ona za njega lijepa. Želi da joj on kaže da ga njezineoči podsjećaju na more ili na nebo, a njezine usne na ružine latice...Royce ju je promatrao sa zaprepaštenim iznenañenjem. -Zar ti doista sanjaš o tome da timuškarac to kaže?Problijedjela je kao da ju je udario, ali onda kao da je odlučila to zaboraviti. -I neuglednedjevojke imaju snove, gospodaru - sa smiješkom je naglasila.-Jennifer - oštro je rekao, ispunjen kajanjem ičuñenjem -ti nisi neugledna. Ti si... - Svakim ga je trenutkom sve više privlačila i on ju je proučavao, pitajući se učemu je ta njezinaprivlačnost. Privlač

ilo ga je nešto više od samog njezinog lica ili tijela; Jennifer Merrick imala je neku blistavu nježnost koja ga je ushićivala, žestok duh koji ga je izazivao i sjaj koji ga jesve jače privlačio k njoj. - Nisi neugledna.Nasmijuljila se bez imalo ogorčenosti i odmahnula glavom.- Nemoj, ni u kom slučaju, pokušati uvjeriti svoju damu da je lijepa neiskrenim laskanjem,gospodaru, jer nemaš nikakvih izgleda u uspjeh!- Ako ne mogu batinama natjerati damu da mi se pokori, niti je obmanuti laskanjem -odgovorio je Royce zaokupljen njezinim ružičastim usnama - pretpostavljam daću se moratiosloniti na moju jedinu preostalu vještinu...Pustio je da ova zadnja riječznakovito visi u zraku dok Jenny, obmanuta, više nije moglaizdržati znatiželju. - O kakvoj to vještini govoriš?Naglo ju je pogledao u oči i s nestašnim osmijehom rekao:- Skromnost mi brani da je imenujem.- Ne budi stidljiv - prekorila ga je Jennifer, toliko znatiželjna da nije ni primijetila da senjegova ruka podiže do njezinog ramena. - Sto je to štočiniš tako dobro da bi se jedna damazbog toga poželjela udati za tebe?- Vjerujem da sam prilično dobar u - ruka mu se ovila oko njezinog ramena - ljubljenju.- Ljubljenju! - zagrcnula se, smijući se i istodobno se pro-pinjući i uklanjajući njegovu ruku. -Ne mogu vjerovati da bi se time hvalio preda mnom!- Nisam se hvalio - odvratio je Royce i djelovao je povrijeñen. - Uvjerili su me da samprilično dobar u tome.Jenny se svim silama trudila izgledati strogo i prijekorno, ali joj to nije uspjelo; usne su joj

zadrhtale od smijeha na pomisao da se »pošast Škotske« ne hvasta vještinom s mačem ilikopljem, nego ljubljenjem!- Vidim da je tebi ta pomisao smiješna - suho je zamijetio Royce.Odmahnula je glavom tako snažno da joj se kosa rasula preko ramena, ali o

či su joj titrale odradosti. - Ma ne, samo. .. - rekla je prigušujući smijeh - samo ne mogu zamisliti takvu sliku otebi.Bez upozorenja, njegova se ruka podigla i ovila oko njezine, odlučno je privlačeći. - Zašto meonda sama ne procijeniš? - tiho je predložio.Jenny se pokušala odmaknuti. - Ne budi smiješan! Ne bih mogla... ne mogu! - Najednom nijemogla otrgnuti pogled s njegovih usana. - Radoću ti vjerovati na riječ. Rado!- Ne, osjećam da to moram dokazati.- Nema potrebe - očajnički je zaviknula. - Kako bih mogla procijeniti tvoju vještinu kad menikad u životu nitko nije poljubio?Od tog je priznanja Royceu bila još poželjnija, jer on je bio naviknut na ženečije se iskustvo upostelji moglo mjeriti s njegovim. Izvio je usne u osmijeh, ali prste je stisnuočvršće okonjezine ruke, neumoljivo je privlačeći bliže, podižući drugu ruku do njezinog ramena.- Ne! - uzviknula je Jenny i bezuspješno se pokušala odmaknuti.- Zahtijevam.Jenny se pripremila na neku nepoznatu vrstu tjelesnog napada; u grlo joj se smjestio jecajstraha, ali veću sljedećem trenutku shvatila je da se nemačega bojati. Njegove su usne bilehladne na njezinima i iznenañuju

će glatke dok su ovlaš dodirivale njezina zatvorena usta.Posve mirna od prepasti, s rukama sapetim njegovima, držeći ukočeno tijelo podalje odnjegovoga, ostala je nepomična dok joj je srce sve više ubrzavalo od očajničkog nastojanja daosjeti kako je biti poljubljen i istodobno sačuva pribranost.Royce je popustio pritisak svojih dlanova tek koliko je bilo dovoljno da ona odmakne svojestisnute usnice od njegovih.- Možda nisam onako dobar kao što sam nekoćmislio - rekao je, brižno skrivajućizabavljenost. - Zakleo bih se da ti je mozak cijelo vrijeme radio.Obeshrabrena, preplašena i posve zbunjena, Jenny se svejedno očajnički trudila ne odupirati ine učiniti ništačime bi narušila krhku ravnotežu njihovog nesigurnog prijateljstva.- Kako to misliš? - upitala je, bolno svjesna da se njegovo moćno tijelo sad ispružilo praktičkiispod i pokraj nje na naj-raskalašeniji način, s glavom na krznima.- Mislio sam, bi li ti rekla da je naš poljubac bio od onakvih o kakvima dame visokog roda»sanjaju«?- Molim te, pusti me.- Mislio sam daćeš mi pomoći u vladanju na zadovoljstvo finih dama, takvih kao ti.- Veoma se dobro ljubiš! Upravo onako kako dame sanjaju daće ih netko ljubiti! - očajni

čki je uzviknula Jenny, ali on ju je samo promatrao sa sumnjičavim izrazom lica i odbijao jepustiti.-Jednostavno se ne osjećam sigurnim - zadirkivao je, promatrajući kako se u njezinimnevjerojatno modrim očima pale iskrice bijesa.- Tad vježbaj na nekom drugom!- Nažalost, Arik me ne privlači - rekao je Royce i prije no što je ona mogla izreći još nekiprigovor, brzo je promijenio taktiku. - Meñutim - ugodno je rekao - vidim da, iako prijetnjetjelesnom odmazdom nemaju nikakvog učinka na tebe, najzad sam otkrio što ima.-Kako to misliš? - sumnjičavo je upitala.- Mislim da, u budućnosti, kad te budem htio pokoriti svojoj volji, jednostavnoću teljubljenjem natjerati da se po-vinuješ. Prestravljena si od ljubljenja.Pomisao daće je on poljubiti - nedvojbeno pred svojim vojnicima - svaki put kad mu seusprotivi, zauzela je zabrinjavajuće istaknuto mjesto u njezinom umu. U nadi daće gagovoreći mirnim, razumnim glasom, umjesto vatrenim prosvjedom protiv njegove izjave,uspjeti razuvjeriti od toga da je ljubi kako bi dokazao svoju tvrdnju, rekla je: - Ne osjećamstrah, većsamo manjak zanimanja.S mješavinom zabavljenosti i divljenja, Royce je gledao njezinu muku, ali to je samo pojačalonjegovu neobjašnjivu odlučnost da iskuša

čvrstoću njezina stava.- Ma nemoj? - tiho je šapnuo, a njegov pogled ispod teških vjeña nije napuštao njezine usne.Dok je govorio, ovio je ruku oko njezine glave neumoljivo je privlačeći, polako, centimetarpo centimetar, dok se njegov topli dah nije miješao s njezinim, a zatim se njegov pogledpodigao i spojio s njezinim. Uporne, iskusne sive oči uhvatile su preplašene, očarane modre, izarobile ih dok je privijao njezine usne o svoje. Svaki živac u Jennynom tijelu kao da jedoživio udar. Zatvorila je oči, a njegove su se usne pokrenule, pomno i posjednički istražujućisvaku nježnu oblinu i uzdrhtali obris.Royce je osjetio kako su se njezine usne nehotice smekša-le, osjetio kako njezine uzdrhtaleruke popuštaju, njezine se dojke oslanjaju o njegova prsa, njezino srce divlje lupa. Rukakojom je držao njezina usta priljubljena uz svoja popustila je pritisak istodobno kad sunjegove usne pojačale svoj. Prevrnuo ju je na leña i nagnuo se nad nju, produbljujući po-ljupce, umirujući joj milujući bok. Gurnuo je vrh jezika niz nabor njezinih usana, tražeći ulaz,zahtijevajući da se otvore, a kad su se najzad otvorile, njegov je jezik zaronio u slatkoćunjezinih usta i polako se povukao, a zatim ponovno zaronio u napadnom oponašanjučina zakojim je počeo žudjeti s opasnom odluč

nošću. Jenny je zadahtala pod njim i ukočila se, azatim je najednom sva napetost iscurila iz nje, kad se njezinim tijelom razlila razornaeksplozija ugode. Posve nesvjesna goruće strasti koju je on namjerno, vješto izazivao u njoj,bila je posve opijena, zavedena da zaboravi da je on njezin zarobitelj. Sad je bio ljubavnik -strastven, uvjerljiv, nježan, zahtjevan. Preplavila ju je nježnost i ona je, nijemo prostenjavšiod bespomoćne predaje, ovila ruku oko njegovog vrata i uzvraćala mu poljupce sa strašćukoja se budila.Royceove usne postale su zahtjevnije, njegov je jezik tražio, milovao, dok mu je ruka nemirnoklizila po njezinom trbuhu, milovala joj dojke, zatim se ponovno spustila i spretno otkopčalanjezin pojas pa kliznula ispod tunike. Jenny je osjetilačvrsto klizanje njegovog žuljevitogdlana niz svoju nagu dojku u istom trenutku kad su njezine usne uhvaćene u poljubac kojiproždire.Zastenjala je pod ovim putenim napadom, a u Royceu je eksplodirala želja kad je osjetio kakonjezino tijelo buja pod njegovim dlanom, njezina se bradavica ponosno uzdiže o njega.Prstima je lagano dodirivao drski vršak njezine bradavice, a zatim ga uhvatio meñu prste iprotrljao. Osjetio je njezin dahtaj šokirane naslade na svojim usnama kad su se njezini prstigrčevito žarili u njegova ramena i ona ga strastveno poljubila, kao da mu pokušava uzvratitiužitak koji joj je pružao.Iznenañen bolnom dražesnošću njezine reakcije, Royce je podigao usne s njezinih i pogledaonjezino zajapureno, opojno lice, ne prestajući milovati njezinu dojku i samome sebi govorećidaće je svakog trenutka pustiti.Žene s kojima je spavao nikad nisu željele da ih zavede ili bude nježan prema njima. Željelesu obuzdanu silovitost, snagu i ustrajnost koje su bile dio legende o njemu. Željele su da ihVuk osvoji, podjarmi, grubo uzme, iskoristi. Bilo je previše

 ženakoje su ga u krevetupreklinjale da ih ozlijedi da bi ih sve nabrojao. Njemu je bila nametnuta uloga seksualnogosvajača i on ju je godinama prihvaćao, ali sve mu ječešće ta uloga bila dosadna i u zadnjevrijeme sve mu sečešće gadila.Royce je polako odmaknuo dlan od njezine nabrekle dojke, nareñujući samome sebi da jepusti, da prestane to što je započeo i da prestane odmah. Znao je daće se sutra nedvojbenokajati sto je dopustio da stvari odu ovako daleko. S druge pak strane, bude li se kajao,zaključio je da bi baš i mogao imati nešto konkretno gledečega bi se kajao. I s nekom napola

promišljenom zamisli da im oboma dopusti još malo užitka koji večeras zajedno pronalaze,Royce je pognuo glavu i poljubio je, istodobno rastvarajući njezinu tuniku. Pogled mu sespustio, prikovao uz zamamnu gozbu otkrivenu pred njim. Predivne dojke, oble i pune, sružičastim bradavicama ukrućenim učvrste pupoljke želje, drhtale su pod njegovimpogledom; koža joj je bila glatka kao krema i blistala na svjetlu vatre, nedirnuta kao netomnapadali snijeg.Udahnuo je ne bi li se malo pribrao i skrenuo pogled s njezinih dojki na njezine usne i zatimna njezine hipnotizirajuće oč

i, dok je rukom odvezivao njezinu tuniku i sklanjao je s putakako bi osjetio ove meke bijele brežuljke priljubljene uz svoja naga prsa.Većzavedena gotovo u nesvjesticu vrelinom njegovih poljubaca, njegovim pogledom injegovim vinom, Jenny je oša-mućeno promatralačvrstu, putenu liniju njegovih usana, gle-dala kako se promišljeno spuštaju ka njezinima. Pogledi su im se sreli i svijet se zavrtio kadsu njegova usta sirovom glañu ščepala njezina, razmičući joj usnice da bi zario jezik u njih.Prostenjala je od užitka kad se njegov dlan ovio oko njezine dojke i podigao je, dok je onpolako spuštao svoja naga, dlačicama ohrapavljena prsa o nju, a zatim se svom težinomspustio. Tijelom napola prekrivajući njezino, senzualno ju je ljubio od usta do uha, trznuvši jezikom u osjetljivu šupljinu, a zatim je divno istražujući dok se Jenny nije počela izvijati onjega.Prebacio je usta preko njezinog obraza do usana i započeo ih polako, erotično zavoditi, takoda je Jenny ubrzo zastenjala duboko u grlu. Njegove razdvojene usne prekrile su njezine iprisilile ih da se jače rastvore dok nije uhvatio njezin jezik i nježno ga uvukao u svoja ustakao da se želi napiti njegove slatkoće, a zatim joj je dao svoj dok Jenny instinktivno nijepočela uzvraćati jednako, a kad je to učinila, poljubac je postao neobuzdan. Njegov se jezikzapleo s njezinim, njegova ruka zarila u njezinu kosu i Jenny je ispreplela ruke oko njegovogvrata, izgubljena u poljupcu od kojeg

se zemlja uzdrmala.Donji dio njegovog tijela se podigao, nogama ju je nukao da raširi svoje i smjestio se meñunjih, primoravajući je da postane vibrantno svjesna nečeg ukočenog i tvrdog što ju je značajnopritiskalo izmeñu bedara. Poharana sirovom požudom njegove strasti,čvrsto se privijala uznjega, prigušujući uzvik razočaranja kad je on odvojio svoja usta od njezinih, a zatimiznenañeno zadahtavši kad je spustio usta do njezinih dojki. Usnama je obuhvatio njezinubradavicu i nježno je povukao, a zatimčvršće, žestoko je sisajući dok joj se leña nisu izvila ivalovičiste naslade se razliličitavim njezinim bićem. I upravo kad je pomislila da više nemože izdržati, on je povukao jače i iscijedio iz nje tiho stenjanje.Čim ga ječuo, prestao je iokrenuo se kako bi i njezinu drugu dojku obdario jednakom pozornošću, a ona je provlač

ilaprste kroz njegovu gustu, tamnu kosu, bezumno držeći njegovu glavu priljubljenu uz svojetijelo.Kad je imala osjećaj daće zacijelo umrijeti od užitka, on se najednom oslonio na ruke iodigao prsa od nje. Hladan zrak na njezinoj usplamtjeloj koži, u kombinaciji s odsućemnjegove kože na njezinoj, djelomice ju je izvukao iz sumanute euforije u koju ju je Royceodveo. Jenny je polako otvorila oči i vidjela kako on oklijeva iznad nje, pogledom vrelomilujući njezine nabrekle dojke, bradavice ponosne i uspravne od njegovog jezika, usana izubiju.Panika, zakašnjela, troma, najzad je pogodila Jenny kad je snaga njegovih zahtjevnih bedaraodaslala valove želje njezinim tijelom. Počeo je spuštati glavu prema njoj i, prestravljena da jepredugočekala, mahnito je odmahnula glavom. - Molim te - zadahtala je. Ali on se već podizao, tijelo mu se napinjalo, na oprezu. Djelićsekunde kasnije, jedan je stra-žar doviknuoispred šatora: - Oprostite, gospodaru, vojnici su se vratili.Bez ijedne riječi, Royce se podigao na noge, brzo namjestio odjeću i izišao iz šatora.Ošamućena odčežnje i zbunjenosti, Jenny ga je gledala kako odlazi, a zatim joj se polakovratio zdrav razum. Stid je bjesnio njome dok je promatrala svoju razbacanu odjeću i

zagurivala je natrag na mjesto, drhtavom rukom prolazeći kroz divlje raščupanu kosu. Većbibilo dovoljno loše da ju je primorao da mu se pokori, ali nije. Kao da je bila zač

arana,razuzdano je i svojevoljno sudjelovala u vlastitom zavoñenju. Zbog šoka od onoga što jeučinila, umalo učinila, tijelo joj je zadrhtalo, a kad je pokušala okriviti njega, savjest joj nijedopustila da to učini.Mahnito je počela smišljati što bi mogla reći ili učiniti kad se on vrati, jer ma koliko bilaneiskusna, instinktivno je znala daće on željeti nastaviti gdje su stali, i njezino je srce počelolupati od straha: ne od njega, većod sebe same.Minute su prolazile i pretvorile se u sat, a njezin se strah pretvorio u iznenañenje i na kraju,blaženo, u umor. Šćućurila se u krzna i zatvorila oči, a zatim ih naglo otvorila, zacijelo satimakasnije, i zatekla ga kako stoji iznad nje.Oprezno je proučavala njegove krute, neumoljive crte lice, a njezin snom omamljen umzamijetio je da »ljubavnik« koji je bio otišao iz šatora ne izgleda nimalo zainteresiraniji nasta-viti svoje zavoñenje nego što je ona bila da ponovno počne.- To je bila pogreška - bezizražajno je rekao - za nas oboje. Neće se više ponoviti.Bilo je to zadnje što je očekivala daće on reći i dok se on okretao i brzo izlazio iz šatora unoć

, pretpostavila je da je to zacijelo njegov oblik kratke isprike zbog onoga što se dogodilo.Otvorila je usta od nijemogčuñenja, a zatim brzo zatvorila oči kad je Gawin ušao u šator ilegao na svoju slamaricu blizu ulaza.SEDMO POGLAVLJEUzoru su šatori bili raspremljeni i zvuk stalne, kotrljajuće grmljavine ispunio je zrak dok jepet tisuća vitezova na konjima, plaćenika i štitonoša, napuštalo dolinu u pratnji teških kolakoja su stenjala pod težinom topništva, mužara, ovnova za probijanje, katapulta i opreme isvih zaliha potrebnih za opsadu.Za Jenny, koja je jahala pokraj Brenne, okružena brojnom stražom naoružanih vitezova s objestrane, svijet je postao nestvarna mrlja buke i prašine i unutarnje zbunjenosti. Nije znala kamoide ni gdje,čak ni tko je. Kao da je cijeli svijet bio potresen i svi su se nekako promijenili. Sad je Brenna bila ta koja je dobacivala osmijehe ohrabrenja Jenny, dok se Jenny, koja se smatralarazmjerno pametnom, hvatala kako promatra - kako se nada daće ugledati RoyceaWestmorelanda!Vidjela ga je nekoliko puta kad je projahao pokraj nje, ičinilo joj se kao da je i on neznanac.Na leñima ogromnog crnog konja i odjeven u zlokobnu crninu sve od visokihčizama doogrtača koji se nabirao preko njegovih moćnih ramena i nadimao iza njega, bio jenajzastrašujući neodoljiv lik koji je Jenny ikad vidjela - ubojit neznanac odlučan uništitinjezinu obitelj, njezin klan i sve sto je voljela.Te noći dok je ležala pokraj Brenne i zurila u zvijezde, pokušala je ne razmišljati o ružnomopsadnom tornju koji je bacao svoje zlokobne sjene dolinom - tornju kojiće ubrzo bitiprebačen uz drevne zidine utvrde Merrick. Ranije ga je, u dolini, opazila me

ñu stablima, alinije bila sigurna sto je. Ili možda jednostavno nije željela da njezini strahovi budu potvrñeni.Sad je mogla razmišljati o maločemu drugome i uhvatila se kako očajnčki prianja uzBrennino predviñanje da bi kralj James mogao poslati svoje snage da u ovoj borbi pomognenjezinom klanu. I cijelo to vrijeme, djelićnje odbijao je povjerovati daće doista doći do bitke.Možda je to bilo zato što nije mogla uistinu vjerovati da bi muškarac koji ju je ljubio idodirivao s tako strastvenom nježnošću mogao promijeniti mišljenje i, hladno i bez imaloosjećaja, ubiti njezinu obitelj i njezin klan. U onom nježnom, naivnom dijelu srca, Jenny nijemogla vjerovati da bi muškarac koji ju je sinoćzadirkivao i smijao se s njom mogao bitisposoban za to.Ali, nije mogla posve vjerovati ni da se prošla noćikad dogodila. Prošle je noći on bio nježan,uvjerljiv, uporan ljubavnik. Danas je bio neznanac koji je bio sposoban zaboraviti da onapostoji.Royce nije zaboravio da ona postoji -čak ni drugog dana njihovog putovanja. Sjećanja nanjezino tijelo u njegovom naruč ju, na opojnu slatkoću njezinih poljubaca i nesigurnogmilovanja, držala su ga budnim dvije noći zaredom.Čitav ju

čerašnji dan, dok je jahao uzkolone svojih vojnika, hvatao se kako gleda neće li opaziti nju.Čak i sad, dok je jahao načelu svoje vojske i škiljio ka suncu, nastojeći utvrditi koliko je sati,njezin melodičan smijeh odzvanjao je poput zvona na rubovima njegovog uma. Odmahnuo jeglavom, kao da je želi razbistriti, i najednom ga je ona promatrala s onim njezinim živahnimosmijehom u kutu usana.Sto misliš, zašto sam odluč io ne oženiti se?,bio ju je upitao. Zato što te nije zaprosila nijedna prikladna dama?,zadirkivala je.Čuo je njezino prigušeno smijuljenje dok je pokušavala izgledati prijekorno: Nemoj, ni u komsluč aju, pokušati uvjeriti svoju damu da je lijepa neiskrenim laskanjem, gospodaru, jer nemaš nikakvih izgleda u uspjeh...  Na temelju onoga sto ja znam 0 tebi, mogu samo pretpostaviti da bi je prebacio preko koljenai pokušao batinama natjerati da se pokori.. Nije mogao vjerovati da jedna neiskusna škotska djevojka može imati toliko duha i hrabrosti.Royce je pokušao samome sebi reći da je ova sve veća opčaranost, ova opsjednutostnjegovom zarobljenicom, tek posljedica požude koju je raspalila u njemu prije dvije noći, aliznao je da ga očaranim drži više od požude: Za razliku od većine žena, Jennifer Merrick nije ni odbijala ni draškala pomisao da

će je dirati i s njome spavati muškarac

čije je samo imepovezano s opasnošću i smrću. Stidljiva, strastvena reakcija koju je dvije noći ranije probudiou njoj nije imala nikakve veze sa strahom; nastala je iz nježnosti i zatim želje. Iako je očitoznala svaku glasinu o njemu, svejedno se s nevinom dražesnošću ponudila njegovommilovanju. I zato je nije mogao izbaciti iz misli. Ili se možda, turobno je pomislio, jednostavno obmanula u vjerovanje da je on, usprkos svojoj reputaciji, zapravo kao krepostan,neokaljan, galantan vitez iz njezinih snova. Ta mogućnost, da su njezina nježnost i strast biliposljedica neke djevojačke, naivne samoobmane, bila je toliko odbojna da je Royce bijesnootklonio sve misli o Jenny ičvrsto odlučio zaboraviti je.U podne, baš kad se Jennifer spustila na travu pokraj Brenne, kako bi objedovala uobičajenužilavu perad i komad starog kruha, podigla je pogled i opazila kako im se približava Arik.Zaustavio se točno ispred nje, ukopavši svojučizmu najmanje metar dalje od nje, i rekao:- Doñi.Većnaviknuta na očitu nevoljkost plavokosog diva da izgovori više riječi nego što jeapsolutno neophodno, Jenny je ustala. I Brenna se počela uspravljati, ali je Arik podigao ruku.- Ti ne.Sa šakom stisnutom oko Jennyne nadlaktice, proveo ju je pokraj stotina vojnika koji su setakoñer smjestili na travu za spartanski objed, a zatim povukao prema šumi uz cestu izaustavio se na mjestu gdje Royceovi vitezovi kao da su stra-žarili ispod stabala.Sir Godfrey i Sir Eustace odmaknuli su se u stranu, njihova ina

če ugodna lica bila su kamena,a Arik ju je potjerao naprijed lagano je gurnuvši, odčega je zateturala na malučistinu.Njezin zarobitelj sjedio je na travi, širokih ramena oslonjenih o deblo stabla, podignutogkoljena, i proučavao je u tišini. Na toplom dnevnom suncu, skinuo je ogrtači bio odjeven u jednostavnu smeñu tuniku dugih rukava, guste smeñe dugečarape ičizme. Nije izgledao nipribližno kao prikaza smrti i uništenja kakvom joj se jučer učinio, i Jenny je osjetila apsurdninalet sreće jer očito nije zaboravio da ona postoji.Meñutim, ponos ju je spriječio da pokaže te osjećaje. Budući da je bila posve nesigurna kakobi se trebala ponašati ili osjećati, Jenny je stajala gdje je bila ičak mu je uspjela uzvratitinepokolebljivim pogledom, dok je njegova upitna šutnja najzad nije obeshrabrila. Nastojećizadržati ton svojega glasa pristojno suzdržanim, upitala je: - Zaključujem da me trebaš?Iz nekog razloga, njezino je pitanje izazvalo posprdan sjaj u njegovim očima. - U pravu si.Smetena njegovim neobi

čnim, posprdnim tonom,čekala je i zatim rekla: - Zašto?- E, to je pravo pitanje.- Zar mi... zar si me pozvao da razgovaramo? - upitala je mračno Jenny i na njezinuposvemašnju zbunjenost, on je zabacio glavu i glasno se nasmijao, a bogat, grleni zvuk odje-knuo ječistinom.Njezino lice bilo je odraz dražesne smetenosti i Royce se otrijeznio, smilovavši sebezazlenosti koja ga je nasmijala i ujedno učinila da je poželi više nego dvije noći ranije.Pokazao je prema bijeloj tkanini koja je bila rasprostrta na tlu. Na njoj je bilo nekolikokomada one iste kokoši i kruha koji je i ona ranije jela, zajedno s nekoliko jabuka i komadomsira. Tiho je rekao: - Uživam u tvome društvu. Takoñer sam pomislio daće ti biti ugodnije jesti ovdje sa mnom, nego na otvorenom polju okružena tisućama vojnika. Jesam li po-griješio?Da nije rekao da uživa u njezinom društvu, Jenny bi ga možda obavijestila da je posvepogriješio, ali nije bila otporna na onaj dubok, snažan glas koji joj je govorio da mu je, u biti,nedostajala. - Nisi - priznala je, ali u interesu svog ponosa i razboritosti, nije sjela pokrajnjega. Uzela je blistavocrvenu jabuku i sjela na srušeno deblo, tik izvan njegovog dosega, alinakon nekoliko minuta ležernog razgovora, počela se osjećati savršeno opušteno u njegovomdruštvu i neobično bezbrižno. Nije joj palo na pamet da je ovajčudan fenomen posljedicanjegovih hotimičnih nastojanja da učini da se ona osjeća sigurnom od njegovih pokušaja dajoj se približi ili da zaboravi nagli i bešćutan način na koji je prije dvije no

ći okončao njihovuljubavnu predigru, tako da ne bi automatski odbila njegov sljedeći pokušaj.Royce je točno znao što radi i zašto to radi, ali samome sebi je rekao da, uspije li nekimsvetimčudom držati ruke podalje nje dok je ne pošalje ili njezinom ocu ili svome kralju,njegovi napori neće biti uzaludni, jer uživao je u veoma ugodnom i ponešto otegnutom ručkuna ugodnojčistini.Nekoliko minuta kasnije, usred savršeno neosobne rasprave o vitezovima, Royce se najednomzatekao kako gotovo ljubomorno razmišlja o njezinom bivšem udvaraču. - Kad smo kodvitezova - naglo je rekao - što se dogodilo tvome?Zagrizla je jabuku s upitnim izrazom lica. - Kome mome?- Tvom vitezu - pojasnio je Royce. - Balderu. Ako je tvoj otac bio za taj brak, kako sirazuvjerila Baldera od daljnjeg navaljivanja?To pitanje kao da ju je dovelo u nepriliku i, kao da nastoji dobiti na vremenu kako bi smislilaodgovor, privukla je duge, skladne noge uz prsa i ovila oko njih ruke, a zatim spustila braduna koljena i podigla sjajnomodre, nasmijane oči ka njegovom licu. Royce je pomislio daizgleda nevjerojatno poželjna na tom deblu: kao dražesna šumska nimfa duge kovrčave kose,odjevena u dječačku tuniku ičarape. Šumska nimfa? Sljedećeće sastavljati sonete njezinojljepoti, a ne bi li to oduševilo njezinog oca, da i ne spominje koliko bi oživjelo tračeve nadvoru u dvije zemlje! - Sto, zar ti je to pitanje bilo previše teško? - upitao je glasom oštrim odsrdnje na samoga sebe. - Da pokušam oblikovati neko lakše?- Kako si ti nestrpljiv! - strogo je odgovorila, posve neu-strašena njegovim tonom.Njezine riječ

i pratio je tako lijepo odgojen, prekoran pogled da se Royce i protiv voljenasmijuljio. - U pravu si - pri -znao je smiješeći se besramnom djetetu-ženi koje se usudilogrditi ga zbog njegovih mana. - A sad mi reci zašto se stari Balder povukao.- U redu, ali izuzetno je neviteški od tebe da mi toliko dodijavaš stvarima koje su izrazitoprivatne prirode, da ne spominjemo da su i bolno neugodne.- Za koga su neugodne? - upitao je Royce, neobazirući se na njezino izrugivanje. - Za tebe iliza Baldera?- Meni je bilo neugodno. Lord Balder je bio ogorčen. Vidiš - objasnila je s iskrenimosmijehom - nikad ga ranije nisam vidjela do one večeri kad je došao u Merrick potpisatiugovor o zarukama. To je bilo strašno iskustvo - rekla je s izrazom lica koji je bio jednakozabavljen i prestravljen.- Što se dogodilo? - poticao ju je.- Ako ti kažem, moraš obećati da nećeš zaboraviti da sam uvelike bila kao svaka drugačetrnaestgodišnja djevojka: puna snova o divnom mladom vitezu kojemću postati supruga. Umislima sam znala točno kakoće izgledati - dodala je, skrušeno se nasmiješivši kad se togasjetila. - Bio bi svjetlokos i mlad, naravno, s licem kojeg je milina pogledati. Imao bi plave očii prinčevsko držanje. Bio bi i snažan, dovoljno snažan da zaštiti naše posjede za djecu kojućemo jednog dana imati. - Pogledala je Roycea, a izraz na njezinom licu bio je zajedljiv. -Tome sam se potajno nadala, i u moju korist, mora biti rečeno da ni moj otac ni mojapolubraća nisu rekli ništa kako bih pomislila daće lord Balder biti upravo suprotno.Royce se namrštio jer mu je u mislima zabljesnula slika kicoškog, vremešnog Baldera.- I tako sam ja ušetala u veliku dvoranu Merricka nakon što sam nekoliko sati vježbala hod usvojoj spavać

oj sobi.- Vježbala si hod? - upitao je Royce glasom koji je bio mješavina zabavljenosti i nevjerice.- Pa naravno - veselo je odgovorila Jenny. - Vidiš, željela sam predočiti savršenu sliku o sebiza dobro mog budućeg gospodara. I zato nije bilo dobro da poput strijele dojurim u dvoranu idjelujem previše nestrpljiva, niti da hodam previše sporo i time dam dojam da sam nevoljka.Bila je to ogromna dilema: odlučiti kako da hodam, da ne spominjem što da odjenem. Bilasam toliko očajna da sam se savjetovala sa svojom dvojicom polubraće, Alexanderom I alcolmom, kako bih dobila njihovo muško mišljenje. William, koji je prava duša, tog jedana s mojom pomajkom izbivao iz ku

će.- Sigurno su te unaprijed upozorili glede Baldera. - Pogled u njezinim očima rekao mu jesuprotno, ali svejedno nije bio spreman za oštar ubod sažaljenja koji je osjetio kad je od-mahnula glavom.-Upravo suprotno. Alexander je rekao da se boji da haljina koju je moja pomajka odabralanije ni približno dovoljno otmjena. Ponukao me da umjesto nje odjenem zelenu i ukrasim jemajčinim biserima. To sam i učinila. Malcolm je predložio da na bok stavim draguljimaurešen bodež, kako ne bih bila zasjenjena uzvišenom nazočnošću svog budućeg supruga. Alex je rekao da mi kosa izgleda previše obično i mrkvasto i da je moram skupiti pod zlatni veo iobrubiti safirima. A kad sam se odjenula na njihovo zadovoljstvo, pomogli su mi uvježbatihod... - Kao da je odanost priječi od oslikavanja polubraće u nelaskavom svjetlu, vedro senasmiješila i odlučno utješnim glasom rekla: - Šalili su se sa mnom, naravno, kao što se brać

ašale sa sestrama, ali ja sam bila previše ispunjena snovima da bih to zamijetila.Royce je pronikao u istinu iza njezinih riječi i prepoznao bešćutnu zlobu u njihovoj šali.Osjetio je nenadanu, snažnu želju šakom razbiti lica njezine braće samo iz »šale«.- Bila sam toliko zabrinuta glede svake pojedinosti - nastavila je ona, a lice joj je sad bilosavršeno razdragano, kao da se smije samoj sebi - da sam poprilično zakasnila spustiti se udvoranu kako bih upoznala svog zaručnika. Kad sam najzad sišla, proparadirala samdvoranom primjerenom brzinom, na nogama koje su drhtale ne samo od nervoze, nego i odtežine bisera, rubina, safira i zlatnih lančića oko mog vrata, zapešća i struka. Trebao si vidjetiizraz na licu moje sirote pomajke kad je vidjela kako sam se uresila. Vjeruj mi, izgledala samprilično napadno - nasmijala se Jenny, bezbrižno nesvjesna zatomljenog bijesa koji je bujao uRoyceu dok je ona nastavljala.- Pomajka je kasnije rekla da sam izgledala kao škrinja blaga na nogama - nasmijuljila se. -Nije to rekla neljubazno - žurno je dodala Jenny kad je vidjela mračan pogled na licu svogzarobitelja. - Zapravo je bila veoma suosjećajna.Kad je ušutjela, Royce ju je ponukao da nastavi. - A tvoja sestra Brenna? Sto je ona imalareći?Jenifferine oči zasjajile su ljubavlju. - Brennaće uvijek pronaći nešto dobro štoće reći omeni, bez obzira koliko šokan-tne bile moje pogreške ili skandalozno moje ponašanje. Rekla je da sam blistala kao sunce i mjesec i zvijezde. - Jenny se oteo iskren smijeh i pogledala jeRoycea očima sjajnim od veselja. - Sto i jesam... hoć

u reći, blistala sam.Glasom hrapavim od osjećaja koje nije mogao ni shvatiti ni suspregnuti, Royce je ukočenorekao, promatrajući je: - Neke žene ne trebaju dragulje da bi blistale. Ti si jedna od njih.Jennifer je šokirano zinula i netremice ga promatrala. -Je li to bio kompliment?Posve iziritiran time što ga je svela na izricanje galantnosti, Royce je kratko slegnuoramenima i rekao: - Ja sam vojnik, nisam pjesnik, Jennifer. Samo sam izrekaočinjenicu.Nastavi sa svojom pričom.Smetena i zbunjena, Jennifer je oklijevala, a zatim odlučila ne obazirati se na njegovuneobjašnjivu promjenu raspoloženja u sebi slegnuvši ramenima. Odgrizavši još jedan zalogaj jabuke, vedro je rekla: - U svakom slučaju, lord Balder ne dijeli tvoje nezanimanje zadragulje. Uistinu - rekla je kroz smijeh - oči su mu umalo iskočile iz glave, toliko je bio us-hićen mojim sjajem. Zapravo, bio je toliko ošamućen mojim vulgarnim razmetanjem da me jesamo ovlaš pogledao u lice prije nego što se obratio mom ocu i rekao, »Uzetću je«.-I samo tako, vas dvoje ste bili zaručeni? - upitao je Royce mršteći se.- Ne, »samo tako« ja sam se umalo onesvijestila - toliko sam bila šokirana prvim pogledom nalice mog »ljubljenog«. William me uhvatio prije nego što sam pala i pomogao mi da sjednemna klupu za stolom, aličak i kad sam sjela i počela se oporavljati, nisam mogla oteti pogled slica lorda Baldera. Uz to što je bio stariji od mog oca, bio je mršav kao štap i nosio je... ovaj..- Glas joj je utihnuo i nesigurno je oklijevala. -Ne bih ti smjela reć

i ostatak.- Sve mi reci - zapovjedio je Royce.- Sve? - u nelagodi je ponovila Jenny.- Sve.- U redu - uzdahnula je - ali priča nije lijepa.- Sto je nosio Balder? - nukao ju je Royce s osmijehom na usnama.- Pa, nosio je... - ramena su joj se zatresla od veselja kad je prodahtala - nosio je tuñu kosu!Bogat, dubok smijeh odjeknuo je iz Royceovih grudi i pridružio se pjevnoj melodičnostiJennynog.- Jedva sam se oporavila od toga, kad sam zamijetila da jede najneobičniju hranu koju samikad vidjela. Ranije, dok su mi braća pomagala izabrati što da odjenem,čula sam kako seizmeñu sebe šale na račun želje lorda Baldera da za svaki obrok jede artičoke. Na prvi pogledsam shvatila da su oni prženi predmeti neobičnog izgleda, nagomilani na pladnju lordaBaldera, zacijelo hrana koju nazivaju artičokom i to je na kraju uzrokovalo moje protjerivanjeiz dvorane i Balderovo otkazivanje vjenčanja.Royce, koji je većpogodio zašto je Balder jeo hranu koja navodno povećava mušku spolnumoć, teškom je mukom uspijevao sačuvati ozbiljan izraz lica. - Što se dogodilo?- Pa, ja sam bila veoma nervozna - zapravo zgrožena na pomisao daću se udati za takogroznog muškarca. Uistinu je bio djevojačka noćna mora, a ne djevojački san, i dok sam gaproučavala za stolom, osjetila sam izuzetno nedamski poriv da zarijem šake u o

či i zaplačemkao dijete.- Ali to, naravno, nisi učinila - pretpostavio je Royce, srni ješeći se dok se prisjećao njezinogneukrotivog duha.- Nisam, ali bi bilo bolje da jesam - priznala je s osmijehom praćenim uzdahom. - Ono štosam učinila bilo je mnogo gore. Nisam ga mogla gledati, pa sam se usredotočila na artičokekoje nikad ranije nisam vidjela. Promatrala sam ga kako ih proždire i pitala se što su i zašto ihon jede. Malcolm je zamijetio što gledam pa mije rekao zašto lord Balder jede artičoke. I tome natjeralo da se počnem hihotati...U njezinim ogromnim modrim očima prelijevala se radost, a ramena joj se bespomoćno treslakad je rekla: - Isprva sam to uspijevala sakriti, a onda sam dograbila rupčići pritisnula ga ousne, ali bila sam toliko razdražljiva da se hihot pretvorio u smijeh. Smijala sam se i smijala, imoj je smijeh bio toliko zarazan da se i sirota Brenna počela smijati. Smijale smo se do suza,dok otac nije poslao Brennu i mene iz dvorane.Podižući vesele oči do Royceovih, razdragano je rekla: -Artičoke! Jesi li ikadčuo nešto takoapsurdno?S krajnjim naporom, Royce je uspio djelovati zbunjeno. - Zar ti ne vjeruješ da su artičokeblagotvorne za mušku moć

?- Ja... ovaj... -Jennifer se zarumenjela kad je najzad shvatila koliko je neumjesna ta tema, alisad je bilo prekasno da ustukne, a osim toga je bila znatiželjna. - Zar ti vjeruješ?- Naravno da ne vjerujem - ozbiljnog je lica odgovorio Royce. - Svi znaju da su u timstvarima blagotvorni poriluk i orasi.- Poriluk i...! - zbunjeno je izlanula Jenny, a zatim je opazila lagani pokret njegovih širokihramena, koji je izdavao da se i on smije pa je odmahnula glavom uz prekoran osmijeh. - Usvakom slučaju, lord Balder je zaključio, i to posve opravdano, da na svijetu nema dovoljnodragulja koji bi bili vrijedni toga da mene uzme za ženu. Nekoliko mjeseci nakon toga,počinila sam još jednu neoprostivu glupost - rekla je ozbiljnije promatrajući Roycea - i moj jeotac zaključio da mi je potrebnačvršća ruka od one moje pomajke.- Kakvu si to »neoprostivu glupost« napravila taj put? Uozbiljila se. - Otvoreno sam izazvalaAlexandra da ilipovuče sto je govorio o meni, ili se odmjeri sa mnom na poljučasti na lokalnom turniru koji

se održava svake godine blizu Merricka.- A on je odbio - s mračnom je ozbiljnošću rekao Royce.- Naravno. Za njega bi bilo sramotno da je učinio suprotno. Uz to što sam djevojka, imala samsamočetrnaest, a on dvadeset godina. Meñutim, ja nisam marila za njegov ponos jer... nije biobaš simpatičan - blago je dovršila, ali u tim je riječima bilo obilje boli.-Jesi li ikad osvetila svojučast? - upitao je Royce, a u grudima osjetio neku nepoznatu bol.Kimnula je, a usne joj dodirnula naznaka skrušenog osmijeha. - Usprkos oč

evoj naredbi da sene približavam turniru, nagovorila sam našeg oružara da mi posudi Malcolmov oklop i na danviteškog turnira, bez da je itko znao tko sam, izjahala sam na polje i suočila se s Alexanderomkoji se na turnirimačesto isticao.Royce je osjetio kako mu se krv ledi na pomisao da ona galopira poljem, jurišajući naodraslog muškarca koji vitla kopljem. - Imala si sreće što te samo srušio s konja, a ne i ubio.Nasmijuljila se. - Alexander je taj koji je bio srušen.Royce je zurio u nju u posvemašnjoj zbunjenosti. - Ti si njega srušila?- Na odreñeni način - nacerila se. - Vidiš, baš kad je on podigao koplje da me udari, ja sampodigla vizir i isplazila mu jezik.U trenutku šokirane šutnje koja je prethodila Royceovoj eksploziji smijeha, dodala je: -Kliznuo je s konja.Izvan malečistine, vitezovi i štitonoše, plaćenici i strijelci prestali sučiniti što sučinili izagledali se prema šumi u kojoj je smijeh grofa Claymorea odjekivao iznad stabala.Kad je najzad došao do daha, Royce je pogledao Jenny s nježnim osmijehom punim divljenja.- Tvoja je strategija bila sjajna. Ja bih te odmah ondje na bojištu proglasio vitezom.-Moj otac nije bio baš toliko oduševljen - rekla je bez ogorčenosti. - Alexova vještina naturnirima bila je ponos našega klana, a ja to nisam uzela u obzir. Umjesto da me proglasivitezom, otac me je nalupao, što sam vjerojatno i zaslužila. A onda me je poslao u opatiju.- U kojoj te je držao pune dvije godine - rezimirao je Royce, glasom punim otresite nježnosti.S kratke udaljenosti koja ih je razdvajala, Jenny ga je promatrala i polako joj se počelaotkrivati zapanjujuća spoznaja. Muškarac kojeg su ljudi nazivali nemilosrdnim, okrutnimbarbarom bio je posve drugačiji: bio je, naprotiv, muškarac sposoban osjetiti snažnosuosjećanje prema budalastoj mladoj djevojci: to se očitavalo na ublaženim crtama njegovogalica. Op

činjena, gledala je kako on ustaje; njezine oči bile su zarobljene njegovim hipnotičkimsrebrnim pogledom, dok joj se on svrhovito približavao. Ne shvaćajući štočini, i ona jepolako ustala. - Mislim - šapnula je, lica podignutog ka njegovom - da te legenda pogrešnoprikazuje. Sve ono što kažu da si učinio nije istina - tiho je šapnula, prekrasnim očimapretražujući njegovo lice kao da mu može proniknuti u dušu.- Istina je - kratko joj je protuslovio Royce, dok su mu mislima prolazile slike bezbrojnihkrvavih bitaka u svoj njihovoj sablasnoj ružnoći, dopunjene bojištima zakrčenim leševimanjegovih vlastitih vojnika i vojnika njegovih neprijatelja.Jenny nije znala za njegova tmurna sjećanja i njezino je nježno srce odbacilo njegovusamozvanu krivnju. Znala je samo da je muškarac koji stoji ispred nje muškarac koji jepromatrao svog mrtvog konja s boli i tugom urezanom na njegovom mjesečinom obasjanomlicu; muškarac koji se netom lecnuo sa suosjećanjem na budalastu priču koju mu je ispričala otome kako se uredila za upoznavanje sa svojim vremešnim vitezom. - Ne vjerujem u to -promrmljala je.- Vjeruj! - upozorio ju je. Royce ju je želio djelomice zbog toga što mu nije dodjeljivala ulogusurovog osvajača kad bi je dodirnuo, ali jednako je bio nerad dopustiti joj da se obmanedodjeljujući mu drugu ulogu - ulogu svog viteza u kreposnom, sjajnom oklopu. - Većina toga je istina - ravnodušno je rekao.Kao kroz maglu, Jenny je bila svjesna da on poseže za njom; osjetila je kako se njegovi prstistežu oko njezinih nadlaktica poput baršunastih lisi

čina i primiču je, vidjela kako se njegove

usne polako spuštaju na njezine. I, dok je promatrala njegove senzualne oči teških vjeña, neki je iskričav zaštitnički nagon u njoj zavriskao upozorenje da se uvaljuje preduboko.Uspaničarena, Jenny je okrenula lice trenutak prije nego što su njegove usne dodirnulenjezine, dišući u brzim dahtaji-raa kao da je trčala. Neobeshrabren, Royce je umjesto togapoljubio njezinu sljepoočicu, toplim usnama klizio po njezinom obrazu i privlačio je bliže ksebi, ovlaš dodirujući njezin osjetljiv vrat. Jenny se rastopila. - Nemoj - nesigurno je pro-šaptala i okrenula glavu još više u stranu, a zatim, nesvjesna onoga štočini,čvrsto se uhvatilaza njegovu tuniku, prianjajući uz njega za potporu dok se svijet počeo okretati oko nje. -Molim te - šapnula je kad su se njegove ruke stisnule oko nje, a njegov jezik kliznuo donjezinog uha,čulno, nehajno istražujući svaku krivulju i šupljinu, odčega je zadrhtala odčežnje dok ju je on rukama milovao po leñ

ima. - Molim te, prestani - bolno je rekla.U odgovor, njegova je ruka kliznula niže, prsti se raširili o njezinu kralježnicu kako biprimorali njezino tijelo na prisan, potpun dodir s njegovim ukočenim bedrima: rječita izjavada on ne može i neće prestati. Drugom je rukom kliznuo do njezine glave i puteno je milovao,nukajući je da podigne glavu za njegov poljubac. Isprekidano uzdahnuvši, Jenny je zarila liceu njegovu vunenu tuniku, odbijajući njegovo nježno na-govaranje. Kad je to učinila, ruka nanjezinoj glavi stisnula se u nagloj naredbi. Bespomoćna dalje odolijevati njegovom nukanju ilinjegovoj zapovijedi, Jenny je polako podigla glavu kako bi primila njegov poljubac.Njegova ruka zaronila je u njezinu gustu kosu i držala je zarobljenom dok je ustima hvataonjezina u pljačkaškom, proždrljivom poljupcu koji ju je zavitlao u vruću tamu u kojoj ništanije bilo važno osim njegovih zavodljivih, zahtjevnih usta i znalačkih ruku. Svladanavlastitom nježnošću i njegovom sirovom, moćnom seksualnošću, Jenny je hranila njegovupožudu, razdvojenim usnicama dočekujući nadiranje njegovog jezika. Priljubila se uz njega iosjetila kako je za-dahtao o njezina usta sekundu prije nego što su njegove ruke posjedničkikliznule preko njezinih leña, bokova i dojki, a zatim se spustile ičvrsto je privinule uzukrućeno spolovilo. Bespomoć

na, Jenny se topila priljubljena uz njega, uzvraćajući mubeskonačne, opojne poljupce, stenjući u grlu dok su joj dojke bubrile kako bi ispunile njegovedlanove. Vatra je drhtala njezinim tijelom dok se njegova ruka probijala izmeñu pojasanjezinih teškihčarapa i gurala naniže, obujmljujući njezine nage guzove ičvršće je privijajućiuz rivajuću tvrdoću njegove muškosti, gnječeći je o sebe.Jenny se izgubila izmeñu divlje erotičnog osjećaja njegove ruke priljubljene uz njezinu nagukožu i napadnog dokaza njegove želje koji se uporno pritiskao o nju. Kliznula je rukama uznjegova prsa i ispreplela ih oko njegovog vrata, a zatim se prepustila njegovom užitku,poticala ga, dijelila ga, uživala U stenjanju koje mu se otimalo iz grudi.Kad je najzad otrgnuo usta s njezinih, držao ju ječvrsto priljubljenu uz prsa, brzo i teškodišući. Sklopljenih očiju, ruku i nadalje isprepletenih oko njegovog vrata, uha priljubljenog uzteško lupanje njegovog srca, Jenny je lelujala izme

ñu posvemašnjeg mira i neke neobične,delirične radosti. Dvaput je većučinio da ona osjeti divne, zastrašujuće, uzbudljive stvari. Alidanas je osjetila još nešto: osjetila se potrebnom i voljenom i željenom, a te je tri stvaričeznula osjetiti otkad zna za sebe.Odižući svoje lice s njegovih tvrdih, mišićavih grudi, pokušala je podignuti glavu. Obrazom jeokrznula meku tkaninu njegove tunike i većod običnog dodira njegove odjeće o kožu,zavrtjelo joj se u glavi. Najzad je uspjela zabaciti glavu i pogledati ga. Strast je još uvijektinjala u njegovim dimno-sivim očima. Tiho i bez isticanja, izjavio je: - Želim te.Ovaj put nije bilo nimalo dvojbe što time želi reći i ona je prošaptala odgovor bezrazmišljanja, kao da se najednom rodio u njezinom srcu, a ne u umu: - Dovoljno jako da midaš riječda nećeš napasti Merrick?-Ne.Tu je riječrekao mirno, bez oklijevanja, bez kajanja,čak i bez razdraženosti; odbio je s jednakom lakoćom s kojom bi odbio obrok koji ne želi

a jedna jedina riječpogodila ju je kao da ju je netko zalio ledenohladnom vodom;odmaknula se od njega i njegove su ruke pale.Ošamu

ćena od stida i šoka, snažno se ugrizla za uzdrhtalu donju usnicu i okrenula, tuponastojeći dovesti u red svoju kosu i odjeću, iako je zapravočeznula za time da pobjegne izšume, od svega što se ovdje dogodilo, prije nego što se uguši od suza koje su je većumalogušile. Nije to bilo toliko zbog toga što je on odbio njezinu ponudu.Čak i sad, u svoj svoj tojbijedi, shvatila je da je ono sto je tražila od njega bilo bu-dalasto nemoguće ludo. Nju je takonepodnošljivo zaboljela bešćutnost, lakoća s kojom je gurnuo u stranu sve što mu je pokušalaponuditi: svojučast, svoj ponos, svoje tijelo, uz gubi -tak svega u što je naučena vjerovati, što je naučena cijeniti,Zaputila se van iz šume, ali ju je zaustavio njegov glas. -Jennifer, - rekao je onim tonomneumoljivog autoriteta koji je ona počinjala prezirati - ostatak puta jahatćeš pokraj mene.- Radije ne bih - glatko je odgovorila, ne okrećući se. Radije bi se utopila nego mu dopustilada vidi koliko ju je povrijedio, pa je zatim oklijevajući dodala: - To je zbog tvojih vojnika...spavala sam u tvom šatoru, ali Gawin je uvijek bio ondje. Budem li jela s tobom i jahala uztebe oniće... pogrešnoće protumačiti.- Što moji vojnici misle nije važno - odgovorio je Royce, ali to nije bilo posve istinito i on jeto znao. Otvoreno tretirajući Jenny kao svoju »goš

ću«, brzo je gubio obraz pred umornim,odanim vojnicima koji su se borili uz njega. A nisu mu se svi povinovali iz odanosti. Meñuplaćenicima je bilo lopova i ubojica, muškaraca koji su ga slijedili jer im je osiguravao kruh uželucu i jer su se bojali posljedica, ukoliko se odvaže na neposluh. Vladao je njima snagom.Ali bili oni odani vitezovi ili obični plaćenici, svi su vjerovali da je Royceovo pravo, njegovadužnost, srušiti je i zajahati, iskoristiti njezino tijelo da je ponizi, kao što neprijatelj zavreñujebiti ponižen.- Naravno da nije važno - ogorčeno je rekla Jenny, kad ju je puna snaga njezine predaje unjegovom naruč ju pogodila svom svojom ponižavajućom jasnoćom. - Neće biti upropaštenatvoja reputacija, većmoja.Tonom mirne konačnosti, izjavio je: - Mislitće što god im odgovara misliti. Kad se vratiš dosvog konja, neka te tvoj pratitelj dovede naprijed.Bez ijedne riječi, Jenny mu je dobacila pogled krajnjeg prezira, podigla bradu i izišla sčistine,njišući vitkim bokovima s nesvjesnom kraljevskom ljupkošću.Usprkosčinjenici da ga je pogledala samo na sekundu prije nego sto je izišla iz šume, Jenny je zamijetila neki neobičan sjaj u njegovim o

čima i neodrediv osmijeh u kutovima njegovihusana. Nije imala pojma što se krije iza toga, znala je samo da je njegov osmijeh pojačaonjezin gnjev dok nije posve nadmašio njezinu bijedu.Da su Stefan Westmoreland, ili Sir Eustace, ili Sir Godfrey bili ondje i vidjeli taj pogled,mogli bi joj reći što on pred-skazuje i njihovo bi objašnjenje uzrujalo Jenny mnogo više negošto je većbila uzrujana: Royce Westmoreland izgledao je upravo onako kako je izgledao kadse spremao jurišati na posebno izazovan, poželjan dvorac i tražiti ga kao svoj. To je značilo daga neće odvratiti nepovoljne okolnosti ili otpor. Značilo je da većugodno razmišlja o pobjedi.Jesu li vojnici nekako kroz stabla opazili njihov zagrljaj, ili je to bilo zato što su ječuli kakose smije s njim, dok se Jenny ukočeno vraćala do svog konja, bila je podvrgnuta posprdnimpogledima i znalačkom cerekanju koje je nadmašivalo sve što je morala otrpjeti otkad je bilazarobljena.Bez imalo žurbe, Royce je išetao iz šume i pogledao Arika.- Onaće jahati s nama. - Prišao je konju kojeg je Gawin držao za njega i njegovi su vitezoviautomatski prišli svojim konjima i skočili u sedla lakoćom muškaraca koji su velik dio životaprovodili na konjima. Njihov je primjer slijedio i ostatak vojske, povinujući se naredbi i prijenego što je izdana.Meñutim, njegova se zarobljenica odlučila besramno oglušiti na izdanu naredbu i nije mu se pridružila na

č

elu kolone kad je kolona krenula naprijed. Royce je na tu temperamentnupobunu reagirao zabavljenim divljenjem njezinoj hrabrosti, a zatim se obratio Ariku i rekao spotisnutim hihotom:- Idi je dovedi.Sad kad je Royce najzad odlučio daće je imati i više nije vodio unutarnju bitku protiv svoježelje, bio je odlično raspoložen. Pomisao da je umiri i osvoji dok jašu prema Hardinu učinilamu se beskrajno primamljivom. U Hardinuće imati raskoš meke postelje i obilja privatnosti;u meñuvremenu, onće imati nepobitan užitak njezinoga društva ostatak današ-njeg dana ičitav sutrašnji.Nije mu palo na pamet da nježnu, neiskusnu zavodnicu koja se predala u njegovom naruč juoba puta kad ju je zagrlio, koja je uzvraćala na njegovu strast s tako opojnom slatkoćom,možda više nije tako lako umiriti. U bitci je on bio neporažen i pomisao daće sad bitiporažen, i to od djevojke koja ga je željela gotovo jednakom silinom kojom je on želio nju,nije dolazila u obzir. Želio ju je, želio ju je više nego što bi smatrao mogućim, i kanio ju jeimati. Naravno, ne pod njezinim uvjetima, ali bio je voljan učiniti neke ustupke, razumneustupke koji su, u tom trenutku, neodreñeno zahtijevali sjajna krzna i dragulje, kao ipoštovanje na kojeće imati pravo kao njegova ljubavnica od svih koji mu služe.Jenny je vidjela kako div svrhovito jaše ka začelju kolone u istom trenutku kad se sjetilaosmijeha koji je opazila na Royceovom licu kad ga je napustila, i od gnjeva koji je buknuo unjoj, zabubnjalo joj je u glavi.Okrećući svog bojnog konja u uskom krugu, Arik se naglo zaustavio pokraj nje i mirnopodigao obrve. Jenny je bijesno, ali posve jasno shvatila da joj on nijemo nalaže da odjaše snjim do

čela kolone. Meñutim, bila je toliko razdražljiva da je se nije moglo zaplašiti. Hinećiposvemašnje neznanje glede razloga njegovog dolaska, naglašeno je odvratila glavu i obratilase Brenni: -Jesi li primijetila... - započela je i preplašeno zanijemila kad je Arik spretnoispružio ruku i zgrabio uzde Jennyne ždrebice.- Pusti mog konja! - obrecnula se na njega, potežući uzde sirote ždrebice s dovoljno snage da joj podigne njušku do neba. Ždrebica se okrenula oko svoje osi i zbunjeno zateturala u stranu,a Jenny je ustremila svoj zatomljen bijes na neranjivog izaslanika njezinog neprijatelja.Pogledom strijeljajući Arika, potegnula je lijevu uzdu. - Miči ruke!Blijedomodre oči promatrale su je s hladnom ravnodušnošću, ali barem je bio primoranprogovoriti i Jenny se naslañivala tom majušnom pobjedom. - Doñi!Njezine buntovne oči susrele su se s njegovim blijedomo-drima. Jenny je oklijevala. A zatim je, znajući daće je on jednostavno primorati da se pokori, prasnula: - Onda mi se ljubaznomakni s puta!Milja jahanja dočela kolone bila je vjerojatno najponiža-vajući dogañaj u Jennynom mladomživotu. Do danas je bila izvan vidokruga većine vojnika, ili okružena vitezovima. Sad su seglave muškaraca naglo okretale kad bi im došla rame uz rame, a lascivni pogledi ostajaliprikovani uz njezino vitko tijelo kad bi projahala pokraj njih. Komentirali su je, komentiralisu općenit oblik njezinog tijela i pojedinač

ne oblike njezinoga tijela - komentirali je na takoosoban način da se našla u velikom iskušenju da bičem natjera ždrebicu u galop.Kad je došla do Roycea načelu kolone, on se morao nasmiješiti ugledavši olujnu mladuljepoticu koja ga je promatrala s tako gorućim prkosom; izgledala je jednako kao one noći kadga je ubola njegovim vlastitim bodežom. -Čini mi se -zadirkivao je - da sam nekako pao unemilost.- Ti si - odgovorila je sa svakom uncom prezira koju je mogla unijeti u glas - neopisiv!Nasmijuljio se. - Zar je toliko loše

OSMO POGLAVLJEKad su se kasno narednog dana približili dvorcu Hardin, Royce se više nije osjećao nipribližno tako ugodno. Umjesto da uživa u njezinoj domišljatosti, kako se nadao, zatekao sena konju pokraj mlade žene koja je na njegove zadirkujuće komentare ili ozbiljna zapažanjareagirala bezizražajnim, pristojnim pogledom namjera kojega je bila da se on osjeća kaodvorska luda sa zvoncima na šeširu. Danas je promijenila taktiku. Sad je, umjesto da gadočekuje šutnjom, na svaku njegovu primjedbu odgovarala pitajući ga o stvarima o kojima snjom nije mogao i nije htio raspravljati: kao sto je datum planiranog napada na Merrick, brojvojnika koje kani povesti sa sobom, i koliko je dugo namjerava držati zarobljenom.Ako je njezina namjera bila da mu na najjasniji mogući način pokaže kako je ona žrtva sirovesile, i da je on silnik, tad je postigla svoj cilj. Ako je njezina namjera bila da ga rasrdi, i utome je počinjala uspijevati.Jennifer nije bila svjesna da mu je uspjela upropastiti putovanje, ali nije bila onolikooduševljena svojim uspjehom kao sto je Royce mislio da jest. Zapravo, dok je pretraživala po-gledom neravna brda ne bi li ugledala neki dvorac, osjećala se više no iznurenom od naporada shvati zagonetnog muškarca pokraj sebe, i svoje vlastite reakcije na njega. Grof joj je biorekao da je želi, i oč

ito ju je želio dovoljno jako da podnese dva dana njezine neuljudnosti, što je pomalo umirilo njezin povrijeñen ponos. S druge pak strane, nije ju želio dovoljno jako dapoštedi njezine roñake ili njezin dom.Majka Ambrose ju je upozorila na »učinak« koji bi Jenny mogla imati na muškarce; očito,zaključila je Jenny, mudra je nadstojnica samostana po svemu sudeći mislila daće njezin»učinak« natjerati muškarce da se ponašaju kao mrski, nježni, grubi, nepredvidljivi luñaci - isve to u razmaku od samo sat vremena. Jenny je s uzdahom odustala od nastojanja da shvatiišta od toga. Jednostavno je željela otići kući, ili natrag u opatiju, gdje je barem znala štomože očekivati od ljudi. Kradomice se osvrnula i ugledala Brennu u ugodnom razgovoru saStefanom Westmorelandom, koji je bio njezin pratilac otkad je Jenny bila primorana jahati načelu kolone s njegovim bratom.Činjenica da je Brenna sigurna i da djeluje zadovoljnom bila je jedina svijetla točka u Jenninom zlosretnom položaju.Dvorac Hardin našao se u vidokrugu tik pred suton. Smješten visoko iznadčistine, nadvijaose kao ogromna utvrda koja se protezala u svim smjerovima, ublaženih kamenih zidinaosvjetljenih suncem koje je poniralo. Jennyno srce je uzdrhtalo; bio je pet puta veći od utvrdeMerrick i djelovao neosvojiv. Jarkomodri barjaci lepršali su sa šest okruglih tornjeva dvorca,proglašavajući da uvečer oč

ekuju stolovanje gospodara dvorca.Njihovi su konji pretoptali preko mosta za dizanje u bedem dvorca, a sluge istrčale u dvorišteprihvatiti uzde konja i biti na usluzi novopridošlicama. Grof je prišao podignuti Jenny snjezine ždrebice, a zatim ju je otpratio u dvoranu. Jedan pogrbljen, postariji muškarac, zakojeg je Jenny pretpostavila da je zacijelo upravitelj, prišao je i Royce je počeo izdavatinaredbe: »Neka netko donese osvježenje za mene i moju... - U djeliću sekunde koliko jeRoyceu bilo potrebno da od-luči o ispravnom izrazu kojiće upotrijebiti za Jennifer, stari jeupravitelj pogledao kako je odjevena i njegov se zaključak odrazio u prezirnom izrazunjegovog lica: Drolju. - ...Moju gošću - rekao je Royce.Biti pogrešno shvaćenom jednom od prostitutki koje su putovale s njegovom vojskom bila jezadnja i konačna uvreda koju je Jennifer mogla podnijeti. Skrećući svoj ponižen pogled odpomnih starčevih očiju, hinila je da proučava veliku dvoranu dok je grof i nadalje izdavaonaredbe. Rekao joj je da mu je kralj Henry tek odnedavna dao Hardin, i da ranije nije bioovdje. Dok se Jenny osvrtala oko sebe, njezine su ženske oči odmah zamijetile da, iako jedvorac Hardin ogroman, slabo je održavan. Rogozine na podovima nisu bile zamijenjenegodinama, paučina je visjela s visokog, gredama prekrivenog stropa kao guste sive zavjese, asluge su bile prljave i nemarne.- Bi li željela nešto za jelo? - upitao je Royce, okrećući se prema njoj.

  GIGA67U ponosnom, srditom nastojanju da razuvjeri starog upravitelja i njegovo cjelokupno osobljeneurednih sluga da ona nije ono što sečinilo da jest, Jennifer se okrenula prema grofu ihladno odgovorila: - Ne, ne bih. Voljela bih otići u sobu, po mogućnosti neštočišću od ovedvorane, i voljela bih kupku i neštočiste odjeće, ako je išta od toga moguće u ovoj... ovoj hrpikamenja.Da Royce nije vidio pogled koji joj je upravitelj bio uputio, mnogo bi jače reagirao na njezineriječi i ton, ali budući da ga je vidio, držao je raspoloženje pod nadzorom. Obratio seupravitelju i rekao: - Odvedi groficu Merrick do odaje pokraj moje. -Jennifer je hladno rekao:- Budi ovdje dolje na večeri za dva sata.Svaka zahvalnost koju bi Jenny osjetila zbog njegove namjerne uporabe njezine titule bila jeizbrisana nemirom koji je osjetila zbog lokacije koju je odabrao za njezinu spavaonicu. -Večeratću u svojim odajama, iza zaključanih vrata, ili nikako - obavijestila ga je.Ovo posve neprihvatljivo izražavanje javnog prkosa pred pedeset preneraženih slugu,pridodano ostatku njezinoga ponašanja u zadnja dva dana, najzad je uvjerilo Roycea da jeispravna stroža odmazda i bez oklijevanja ju je ponudio:- Jennifer - rekao je mirnim, beskompromisnim glasom koji je posve protuslovio gruboćikazne koju tek što joj nije odredio - dok se tvoje ponašanje ne popravi, tvoji posjeti sestrizabranjeni su.Jennifer je problijedjela, a Brenna, koju je Stefan Westmoreland netom dopratio u dvoranu,uputila je moleć

iv pogled najprije Jenni, a zatim muškarcu pokraj nje. Na Jenniferinočuñenje,oglasio se Stefan. - Royce, tvoja je odredba u jednakoj mjeri i kazna gospi Brenni, koja nijeučinila ništa...Zanijemio je ugledavši pogled ledenog nezadovoljstva koji mu je brat uputio.Netom okupan i obrijan, Royce je sjedio za stolom u velikoj dvorani sa svojim vitezovima ibratom. Sluge su poslužile drvene pladnje pune vodenastog gulaša od divljači koji se hladio.Meñutim, Royceova pozornost nije bila na neprivlačnoj hrani; on je promatrao usko stubištekoje je zavijalo od spavaonica na katu i nastojao odlučiti bi li otišao gore ili ne i dovukao obježene dolje jer se Brenna, u zadivljujućem napa-daju hrabrosti, očito odlučila priključiti pobunisvoje sestre i nije se obazrela na objavu slugu da je večera poslužena.- Mogu one bez večere - na kraju je presudio Royce i po-digao svoj bodež za jelo.Dugo nakon što su stolovi na nogarima bili uklonjeni i na-slagani uz zidove, Royce je inadalje sjedio u dvorani i zurio u vatru, stopalima oslonjen o stolac bez naslona. Njegova ra-nija nakana da večeras spava s Jennifer propala je pod teretom desetaka problema i odlukakoje su zahtijevale njegovu po zornost gotovo od trenutka kad je počeo večerati. Pomislio jeda sad ode u njezinu sobu, usprkos tome stoje bilo kasno, ali u raspoloženju u kakvom senalazio, bilo je vjerojatnije daće njezino buntovništvo ugušiti sirovom snagom, umjesto da jenježno zavede. A iskusivši onaj rijetki užitak koji mu je njezino voljko tijelo pružalo unjegovom naruč ju, nije bio sklon pristati na išta manje.Godfrey i Eustace ušli su u dvoranu, opušteni i nasmiješeni nakon ve

čeri koju su očito provelis jedrim curama iz dvorca i Royceove su se misli odmah prebacile na malo drugačija pitanja.Pogledavši Godfreya, rekao je: - Uputi stražare na vratima da zadrže svakoga tko želi ući i dame o tome obavijeste.Vitez je kimnuo glavom, ali njegovo je zgodno lice bilo zbunjeno kad je rekao: - Ako mislišna Merricka, on ne može prikupiti vojsku i doći ovamo za manje od mjesec dana.- Ne očekujem napad. Očekujem neku lukavštinu. Ako napadne Hardin, izlaže se opasnostida mu kćerke budu ubijene u borbi, bilo slučajno, od ruku njegovih vlastitih vojnika ili,pretpostavitće, od nas. Budući da je pod takvim okolnostima napad nezamisliv, neće imatidrugog izbora doli pokušati izvući ženske. Kako bi to učinio, njegoviće ljudi najprije moratidoći ovamo. Naredio sam upravitelju da ne upošljava nijednog dodatnog slugu dok ne utvrdida je iz sela.Kad su obojica vitezova kimnula glavama, Royce je naglo ustao i zaputio se prema kamenimstubama na kraju dvorane, a zatim se okrenuo, lagano namrštivši obrve. - Je li Stefan rekao iliučinio ištačime bi dao dojam da razvija neko... zanimanje... za onu mlañu djevojku?Dvojica vitezova, obojica stariji od Stefana, pogledali su jedan drugoga pa zatim Roycea iniječ

no odmahnuli glavama. - Zašto to pitaš? - upitao je Eustace.- Zato - zajedljivo je rekao Royce - sto je skočio u njezinu obranu danas poslijepodne kad samnaredio da žene budu odvojene. - Slegnuvši ramenima, prihvatio je mišljenje svojih prijatelja iuputio se u svoju spavaonicu.

DEVETO POGLAVLJEOgrnuta kućnom haljinom od meke bež vune, Jennifer je naredno jutro promatrala krozmaleni prozor svoje spavaonice, pogledom prelazeći preko pošumljenih brda onkraj zidinadvorca. Prebacujući pozornost na bedem dvorca, polako je promotrila debele zidove koji suokruživali dvorac, tražeći neki put za bijeg... znakove sakrivenih vrata. Morala su postojati;Merrick je jedna dao postaviti u svoje zidine, skrivena iza visokog grmlja; koliko je ona znala,svi su dvorci imali jedna vrata koja su stanovnici mogli iskoristiti za bijeg, prodre lineprijatelji vanjsku obranu. Usprkos vjerovanju da takva vrata moraju postojati, nigdje im nijevidjela traga,čak ni pukotinu u deset stopa širokim zidinama, kroz koju bi se Brenna i onamogle provući. Podižući pogled, promatrala je stražare koji su se nehajno kretali po stazi nazidinama, očiju uperenih u cestu i okolna brda. Posluga možda jest nemarna i lijena i silno joj je potrebna obuka i upute, ali grof nije zanemario obranu dvorca, mrzovoljno je pomislila.Svaki je stražar bio budan, a straža je bila postavljena u razmacima od dvadeset stopa.Grof joj je bio rekao da je njezin otac obaviješten da su Brenna i ona njegove zarobljenice.Ako je tako, njezinće otac bez problema slijediti trag vojske od pet tisuća ljudi do Hardina.Ako ih kani izbaviti, tad mu je Hardin na samo dva dana jahanja - ili pet dana hoda - odMerricka. Ali ka ko bi je, zaboga, otac mogao spasiti iz tako dobro utvrñenog dvorca, to nijemogla ni zamisliti. I ponovno se vratila onom istom zbunjujućem problemu s kojim sečitavovrijeme suočavala: na njoj je da smisli neki na

čin za bijeg.Želudac joj je zakruljio i podsjetio je da od prijepodneva prethodnog dana ništa nije pojela pase okrenula od prozora kako bi se odjenula i sišla u dvoranu. Izgladnjivanje nije rješenjenjezinog problema, zaključila je s uzdahom prilazeći škrinjama s odjećom koje su tog jutrabile donesene u njezinu odaju. Osim toga, ako ne siñe, nije nimalo sumnjala daće grof  jednostavno doći po nju,čak i ako bude morao razvaliti vrata.Jutros se uspjela okupati u drvenom badnju punom vruće vode pa je barem imala zadovoljstvoosjećati sečistom od glave do pete. Uron u ledenohladni potok, pomislila je prisjećajući seprošlog tjedna, nije se mogao usporediti s toplom vodom i komadom sapuna.Prva je škrinja bila puna haljina koje su pripadale bivšoj gospodarici dvorca i njezinimkćerkama, i mnoge od njih podsjetile su Jenny na dražesan, hirovit stil koji je voljela njezinateta Elinor - haljine kakve su dame nekoćnosile, s visokimčunjastim pokrivalima za glavu ivelovima do poda. lako te haljine više nisu bile u modi, nimalo se nije štedjelo na tkanini jersu bile od bogatog satena, baršuna i izvezene svile. Budući da su sve bile previše kićene zaprigodu u kojoj se nalazila i njezin položaj u kućanstvu, Jenny je otvorila sljedeću škrinju.Uzdahč

istog, ženskog ushita oteo joj se s usana dok je pomno vadila haljinu od najmekšegkašmira.Upravo je zagladila kosu, kad je jedan sluga zalupao na njezina vrata i zazvao je kreštavim,uspaničarenim glasom: - Gospo, njegovo me gospodstvo poslalo da vam kažem daće, nespustite li se za pet minuta u dvoranu na doručak, on doći ovamo gore i sam vas odvesti!Radije nego da dopusti da grof pomisli da popušta iz straha od te prijetnje, Jenny je odvratila:- Možete reći njegovom gospodstvu da sam kanila sići i daću doći za pet minuta.Jenny je pričekala, kako je ona mislila, »nekoliko« minuta i zatim izišla iz spavaonice.Stubište koje je vodilo od spavaonica na katu do velike dvorane u prizemlju bilo je strmo iusko, jednako kao i ono u Merricku, zamišljeno tako da se napadači, u slučaju da uspiju ući udvoranu, moraju probijati na kat uz kameni zid koji im priječi ruku sa mačem, dok braniteljine bi bili ni približno toliko osujećeni. Meñutim, za razliku od stubišta u Merricku, na ovome je visjela paučina. Drhteći dok je zamišljala dugonoge stanovnike tih mreža, Jenny je ubrzalakorak.Zavaljen u stolac, Royce je promatrao stubište, odlučno stisnuteč

eljusti, u mislima brojećiminute koje su prolazile dok njezino vrijeme nije isteklo. Dvorana je bila gotovo prazna, uziznimku nekolicine vitezova koji su pijuckali pivo i slugu koji su odnosili ostatke jutarnjeg

obroka.Vrijeme joj je isteklo, bijesno je odlučio i odgurnuo svoj stolac takvom silinom da su nogestolca zaškripale o kamen kojim je pod bio popločan. Zatim je stao kao ukopan. Ususret mu jedolazila Jennifer Merrick u mekoj haljini visokog struka boje žutog sunčevog svjetla, a nedražesna nimfa koju je bio navikao gledati. U preobrazbi koja ga je istodobno obe-shrabrila ioduševila, mlada žena od koje je zastajao dah bila je grofica prikladna zauzeti svoje mjesto nanajsjajnijim dvorovima u zemlji. Kosa joj je bila počešljana na razdjeljak u sredini i padalapoput svjetlucavog, zlatnocrvenog vodopada, lepršajući preko njezinih ramena i niz leña svedo struka, gdje je završavala gustim kovrčama.Trokutasti izrez njezine haljine isticao je pune dojke, a zatim nježno padao preko njezinihljupkih bokova u dugoj povlaci; široki rukavi bili su previnuti u orukvice na njezinimzapešćima, a zatim se u naborima spuštali do koljena.Royce je imao neki neobičan osjećaj da je ona postala netko drugi, ali kad se približila, nijebilo zabune, bile su to njezine sjajnomodre oči i očaravajuće lice.Zaustavila se ispred njega i njegova odluka da je ima, ma koliko mu problema zadala, sad jepostala nepokolebljiva.Licem mu je preletjeo spor osmijeh divljenja i rekao je: -Kakva si ti kameleonka!Ogorčeno ga je pogledala. - Gušter?Royce je suspregnuo smijeh i pokušao ne gledati u primamljivo glatko meso izloženo izrezomnjezine haljine i ne zaboraviti koliko je opravdano bio srdit na nju. - Htio sam reć

i da sipromjenljiva - rekao je.Jenny nije bila svjesna neobičnog, posjedničkog sjaja u njegovim sivim očima dok suprelazile preko nje, ali načas ju je smelo uznemirujuće otkriće koliko zgodno i otmjeno onizgleda u tamnomodroj tunici od najfinije vune koja je naglašavala mišićavu širinu njegovihramena, s dugim rukavimačvrsto stisnutim na zapešćima i obrubljenim srebrnim koncem.Nisko na bokovima imao je pojas od srebrnih pločica, a sa njega je visio kratki mačs velikimsafirom u dršci. Niže od toga Jenny je odbijala pogledati.Najzad joj je sinulo da on promatra njezinu kosu i sa zakašnjenjem je shvatila da joj je glavanepokrivena. Posegnula je rukom na leña, uhvatila široku žutu kapuljaču koja je bilapričvršćena na haljinu i navukla je na glavu tako da joj je uokvirivala lice i spuštala se uljupkim naborima do ramena, kako je i trebala.- Izgleda dražesno - rekao je Royce promatrajući je - ali ja bih radije vidio tvoju kosunepokrivenu.Danas je odlučio ponovno je šarmirati, malodušno je shvatila; bilo joj je lakše nositi se s njimkad su jedno prema drugome pokazivali otvoreno neprijateljstvo, nego kad je on bio ljubazan.Primoravajući se da se suočava s problemima jednim po jednim, Jenny se usredotočila nanjegov prijedlog da otkrije kosu. - Kao što zacijelo znaš - odgovorila je hladnom uljudnoš

ćudok je on izvlačio stolac za nju - za sve žene osim djevojčica i mladenki neumjesno je bitigole glave. Od žene se zahtijeva da sakrije svoje...-Draži? - predložio je Royce, oduševljenim pogledom klizeći preko njezine kose, lica i dojki.- Da.- Zato što je Eva dovela u iskušenje Adama? - nagañao je Royce, iznoseći vjerovanje za koje je znao da je vjersko.Jenny je posegnula za drvenim tanjurom zobene kaše. -Da.- Meni se uvijekčinilo - zamijetio je zadirkujući - da je njega u iskušenje dovela jabuka, a utom slučaju ga je u propast odvela proždrljivost, a ne požuda.Znajući kako mu je dvaput pala u naruč je nakon upravo ovakvog bezbrižnog razgovora, Jenny je apsolutno odbila biti zabavljena ili šokirana tim krivovjerjem, nije mu sečak usudila niodgovoriti. Umjesto toga, pomno uljudnim tonom načela je drugu temu. - Bi li bio voljanponovno razmotriti tvoj nalog da sestra i ja budemo razdvojene?Upitno ju je pogledao. - Je li se tvoje raspoloženje popra vilo?Njegova krajnje iritantna, nepokolebljiva smirenost, zdru-žena s bahatošću, umalo ju jeugušila. Nakon dugog trenutka u kojem se borila ne bi li istisnula tu riječiz usta, Jenny jeuspjela protisnuti: - Da.Zadovoljan, Royce je pogledao slugu koji je cupkao bizu njegovog lakta i rekao: - Reci gospiBrenni da je sestračeka ovdje. - Zatim se ponovno okrenuo ka Jennifer, uživajući u pogleduna Jenniferin profinjen profil. - Hajde, jedi.-Čekala sam da ti poč

neš jesti.- Nisam gladan. - Sat vremena ranije bio sam gladan kao vuk, kiselo je pomislio Royce; sadimam tek samo na nju.Izgladnjela od posta koji si je sama nametnula, Jenny je učinila kako joj je rekao i uzela žlicukaše. Meñutim, njegov poman pogled ubrzo ju je počeo obeshrabrivati. Sa zalogajem hrane napola puta do usana, uputila mu je oprezan pogled iskosa. - Zašto me gledaš?Kakav god odgovor da joj je kanio dati, prekinuo ga je sluga koji je dotrčao do Jennifer izabrinuto rekao: - Riječje o vašoj sestri, gospo. Želi da doñete. Kašlje tako da mi se koža ježi!Iz Jenninog je lica nestala boja. - Blagi Bože, ne! - šapnula je, većskačući sa stolca. - Ne sad,ne ovdje!- Kako to misliš? - Naučen rješavati svakojake hitne slučajeve na bojištu, Royce je mirnopoložio ruku na njezino zapešće i zaustavio je.- Brenna ima bolest pluća... - očajno je objasnila Jenny. -Napadaji obično započnu kašljem, akasnije ne može disati.Pokušala se osloboditi njegovog stiska, ali je Royce ustao i ispratio je iz dvorane. - Morapostojati neki način da joj olakšamo.- Ne ovdje! - odgovorila je Jenny, toliko preplašena da je pobrkala riječi. - Moja teta Elinorspravlja neki aromatičan... ona o biljkama i lijekovima zna više od ikoga u Škotskoj... ima gamalo u opatiji.- Sto je u njemu? Možda...- Ne znam! - viknula je Jenny, gotovo ga vukuć

i uz stube. - Znam samo da tu tekućinu trebazagrijati dok se ne počne isparavati, a onda je Brenna udiše ito jojpomogne.Royce je otvorio vrata Brennine spavaonice, a Jenny pojurila do njezinog uzglavlja, očimamahnito pretražujući se-strino blijedo lice.-Jenny? - šapnula je Brenna ičvrsto uhvatila Jennynu ruku, a zatim zastala kad su joj tijelopotresli siloviti napadaji kašlja od kojih joj se kralježnica posve odizala od postelje. -Ponovnosam bolesna - slabašno je prodahtala.- Ne brini - umirivala ju je Jenny, nagnuvši se nad nju i odmičući zamršene plave kovrče sBrenninogčela. - Ne brini...Brennine zabrinute oči prebacile su se na prijeteći lik gro-fa koji je stajao na pragu. - Moramoići kući - rekla mu je.- Treba mi... - Uhvatio ju je novi napad prodornog, suhog kašlja. - ... treba mi napitak!Dok joj je srce bjesomučno lupalo od sve većeg straha, Jenny je pogledala preko ramenaRoycea. - Molim te, pusti je kući!- Ne, mislim da...Izbezumljena od straha, Jenny je pustila Brenninu ruku i pohitala do praga pokazujući Royceuda poñe za njom iz odaje. Zatvorila je vrata iza sebe kako njezine riječi ne bi dodatno ojadileBrennu, a zatim se okrenula prema svom zarobitelju s oč

ajem na licu. - Bez napitka moje tete,Brenna bi od ovoga mogla umrijeti. Prošli put joj je srce stalo!Royce nije posve vjerovao da plavokosoj djevojci prijeti smrtna opasnost, ali bilo je očito daJenna to vjeruje i jednako očito da Brenna ne hini onaj kašalj.Jenny je vidjela kako je neodlučnost zatreperila na njegovim grubim crtama lica i, misleći daće on odbiti, pokušala ga je smeškati hotimice ponižavajući sebe. - Rekao si da sam previše

ponosna i ja... jesam - rekla je i molećivo položila ruku na njegova prsa. - Ako pustiš Brennu,učinitću svaki ponizan zadatak koji mi daš. Ribatću podove. Dvoritću te... kuhatću ti ukuhinji. Kunem se daću ti se odužiti na stotinu načina.Royce je pogledao malu, nježnu ručicu položenu na njegova prsa; kroz tkaninu njegove tunikevećje prokapavala vrelina, želja mu većnapinjala slabine i to samo od njezine ruke nagrudima. Nije shvaćao zašto ona ima tako eksplozivan učinak na njega, ali shvaćao je da ježeli, želi je voljnu i toplu u svome naruč ju. A da bi to postigao, bio je spreman u

činiti prvudoista nerazumnu stvar u životu: bio je spreman pustiti svoju najdragocjeniju taokinju da ode jer usprkos Jenniferinom uvjerenju da je lord Merrick otac koji možda jest strog, ali je voli,nešto od onoga što mu je ispričala nagnalo je Roycea da posumnja da tajčovjek gaji ikakvedublje osjećaje prema svojoj »problematičnoj« kćerki.Jennyne ogromne oči razgrogačene od straha prikovale su se za njegovo lice. - Molim te -šapnula je, pogrešno shvaćajući njegovu šutnju znakom odbijanja. - Sveću učiniti. Kleknutćuispred tebe. Molim te, moraš mi samo reći što želiš.Najzad je progovorio i Jenny se ukočila od nade, previše izbezumljena da bi zamijetilaneobičnu, značajnu notu u njegovom glasu kad je upitao: - Sve?Snažno je kimnula glavom. - Sve... sreditću ovaj dvorac kako treba i za nekolikoće tjedanamoći ugostiti i kralja, svakiću se dan moliti za tebe...- Molitve nisu to što želim - prekinuo ju je.Očajni

čki želeći postići dogovor prije nego što se on predomisli, rekla je: - Onda mi reci štoželiš.Neumoljivo je izjavio: - Tebe.Jenniferina ruka pala je s njegove tunike, a on je bez imalo osjećaja nastavio: - Ne želim te nakoljenima, želim te u svojoj postelji. Voljnu.Njezino olakšanje što je on spreman dopustiti Brenni da ode nakratko je nadvladaloneprijateljstvo prema onome što je od nje tražio zauzvrat.Puštajući Brennu, on ništa nije žrtvovao, jerće još uvijek imati Jenny kao taokinju, ali od nje je tražio da sve žrtvuje. Preda li mu svojevoljno svojučast, postatće bludnica; osra-motitćesebe, svoju obitelj i sve što voli. Istina, većmu se jednom ranije ponudila, odnosno, umalo muse ponudila, ali ono sto je zatražila zauzvrat spasilo bi stotine, možda i tisuće života. Životaljudi koje ona voli.Nadalje, kad mu je to ponudila, bila je napola ošamućena od njegovih strastvenih poljubaca imilovanja. Sad je, meñutim, s hladnom jasnoćom vidjela rezultate ove pogodbe.Iza njezinih leña, Brenna je strašno zakašljala i Jenny je očajno zadrhtala; zabrinuta za sebe iza svoju sestru.- Jesmo li se dogovorili? - mirno je upitao.Jenny je podigla svoju bradicu. Izgledala je kao ponosna mlada kraljica koju je upravo probonetko kome je vjerovala.- Prevarila sam se u tebi, gospodaru - ogorčeno je rekla. -Smatrala sam tečasnim kad si meprije dva dana odbio, jer mogao si mi obećati što sam tražila, uzeti što sam ponudila i zatimsvejedno napasti Merrick. Sad vidim da to nije bila

čast, većbahatost. Barbarin nemačasti.Iako zna da je pobijeñena, veličanstvena je, pomislio je Royce, postiskujući osmijeh divljenjadok je gledao njezine olujnomodre oči. - Zar ti je pogodba koju nudim tako mrska?- tiho je upitao i položio dlanove na njezine ukočene ruke. -Uistinu, ja se uopće ne moramcjenjkati s tobom, Jennifer, i ti to znaš. Proteklih sam te dana mogao uzeti silom kad god samželio.Jennifer je to znala i, iako je i nadalje ostala ogorčena, morala se boriti da ne podlegnečarinjegovog dubokog glasa kad je nastavio: - Želim te, i ako me točini barbarinom u tvojimočima, neka bude tako, ali tako ne mora biti. Ako mi dopustiš, učinitću da nam bude dobro.Za tebe neće biti nimalo stida ni bola u mojoj postelji, osim bola koji ti moram nanijeti prvi

put. Nakon toga, bitće samo užitak.Da je te riječi izrekao neki drugi vitez, mogle bi biti do voljne da poljuljaju najprofinjenijukurtizanu. Budući da ih je izrekao engleski ratnik koji je kod neprijatelja izazivao neizmjeranstrah, i to jednoj nesvjetovnoj škotskoj djevojci odgojenoj u samostanu, učinak je bio razoran.Jenny je osjetilu kako joj krv jurca u obraze i neki slabašan, drhtav osjećaj se širi iz dubinenjezinog želuca do koljena, a u sje

ćanje su joj se vratili njegovi vatreni poljupci i milovanja.- Jesmo li se dogovorili? - ponovno je upitao Royce, dugim prstima klizeći niz njezine ruke unesvjesnom milovanju.Palo mu je na pamet da je upravo izrekao najnježnije riječi koje je izgovorio jednoj ženi.Jenny je oklijevala jedan beskonačan trenutak, znajući da nema drugog izbora, a zatim jeosjetila kako je jedva zamjetno kimnula u pristanak.- Hoćeš li se držati svog dijela pogodbe?Jenny je shvatila da on misli na njezinu voljkost i ovaj je put duže oklijevala. Željela ga jemrziti zbog toga. Stajala je i to pokušavala, ali neki ju je sitan, uporan glasićrazumnopodsjećao da bi u rukama bilo kojeg drugog zarobitelja nedvojbeno većpropatila mnogo gorusudbinu od ove koju joj on predlaže. Okrutnu, neizrecivu sudbinu.Netremice je promatrala njegovo grubo isklesano lice i tražila neki znak da bi kasnije mogaopopustiti, ali umjesto da pronañe odgovor, najednom je postala svjesna koliko mora zabacitiglavu kako bi ga pogledala i koliko je mala u usporedbi s njegovom visinom i širinom.Suočena s njegovom veličinom, snagom i neukrotivom voljom, nije imala izbora i to je znala.A kad je to shvatila, njezin je poraz postao malo manje bolan jer je bila posve nadigrana isvladana mnogo većom silom.Dočekala je njegov pogled bez prezanja, ponosnačak i kad se predavala. - Držatću se svogdijela pogodbe.- Držatću te za riječ- bio je uporan, kad je novi napad silovitog kašlja privukao njezinupozornost Brenninim odajama.Jenny ga je iznenañ

eno pogledala. Zadnji put kad mu je ponudila svoju riječ, ponašao se kaoda njezina riječništa ne znači, što je nije iznenadilo. Muškarci, uključujući njezinog oca,nimalo nisu držali do riječi jedne obične žene. Očito, lord Westmoreland se predomislio i nju je to zapanjilo. Osjećajući se zbog toga krajnje nelagodno i pomalo počašćeno, šapnula je: -Dajem ti riječ.Zadovoljno je kimnuo glavom. - U tom slučaju, idem s tobom i možeš reći sestri da je vodimonatrag u opatiju. Nakon toga, neće ti biti dopušteno da ostaneš nasamo s njom.- Zašto ne? - zaprepašteno je upitala.- Zato što sumnjam da je tvoja sestra obratila dovoljno pozornosti obrani Hardina da bi moglaišta reći tvom ocu. Ti, meñutim - dodao je glasom zabavljene ironije - ti si računala debljinuzidina i brojala moje stražare još dok smo prelazili preko mosta za dizanje.- Ne! Ne bez tebe! - zavrisnula je Brenna kad ječula daće je odvesti natrag u opatiju. - Jennymora poć

i sa mnom -ispalila je, pogleda uperenog u lorda Westmorelanda - mora! - I na jedanzapanujući trenutak, Jenny bi se zaklela da je Brenna izgledala više frustrirana, negopreplašena ili bolesna.Sat vremena kasnije, stotinu vitezova lorda Westmorelanda, predvoñenih StefanomWestmorelandom, većje uzjahalo i bilo spremno napustiti dvorac. -Čuvaj se - rekla je Jenny,naginjući se nad Brennu koja je bila udobno smještena u kolima na hrpi jastuka i posteljine.- Mislila sam daće ti dopustiti da poñeš sa mnom - gorko je kašljala Brenna, a njezinoptužujući pogled klizio je ka grofu.- Nemoj se iscrpljivati razgovorom - rekla je Jenny, pose-žući iza Brenne i nastojeći namjestitipernate jastuke ispod njezine glave i ramena.Okrećući se, Royce je izdao zapovijed i teški lanci i utezi su se pokrenuli. Usred glasnogzveckanja metala i jecanja dasaka, šiljaste rešetke su se podigle i most se polako spustio.Vitezovi su podboli svoje konje, Jennifer se odmaknula i ka-ravan je krenuo preko mosta.Modre zastavice oslikane glavom crnog vuka koji reži pucketale su na povjetarcu, u rukamamuškaraca načelu i začelju karavana, a Jennyn se pogled prikovao uz njih. Vukove oznakeštititće Brennu dok ne doñu do granice; nakon toga, budu li ljudi lorda Westmorelandanapadnuti, Brenniće vlastito ime morati biti zaštita.Most je ponovno podignut i zapriječio Jenny pogled, a lord Westmoreland je položio ruku nanjezin lakat i okrenuo je natrag prema dvorani. Jenny se pokorila, ali njezine su misli ostale naonim zlokobnim zastavicama s namjerno pakosnom slikom vuka bijelih oč

njaka. Do danas,vojnici su nosili barjake s grbom kralja Engleske - zlatnim lavovima i djetelinom.- Ako brineš da kanim tražiti neposrednu isplatu tvoje strane dogovora - suho je rekao Royceproučavajući njezino namršteno lice - možeš se opustiti. Do večere imam obveza kojeće medržati zaposlenim.Jenny nije imala nimalo želje razmišljati o dogovoru, a kamoli razgovarati o njemu, pa je brzorekla: - Ja... pitala sam se zašto vitezovi koji su upravo otišli nose tvoj barjak, a ne tvog kralja.- Zato što su moji vitezovi, a ne Henryjevi - odgovorio je. - Meni su se zakleli na vjernost.Jenny je naglo zastala nasred puta; Henry VII. navodno je proglasio nezakonitim da njegoviplemići imaju vlastitu vojsku. - Mislila sam da je nezakonito da englesko plemstvo imavlastitu vojsku vitezova.- U mom je slučaju Henry odlučio napraviti iznimku.- Zašto?Njegove obrve su se podigle iznad posprdnih sivih očiju. -Možda zato što mi vjeruje? -odvažio se Royce, ne osjećajući potrebu dodatno joj razjasniti.

DESETO POGLAVLJESjedeći pokraj Jennifer nakon večere, Royce se udobno zavalio u stolac ispruživši ruku prekonaslona njezina, zamišljenog izraza promatrajući kako Jennifer hotimice šar-mira i ošamućuječetvoricu vitezova koji su ostali sjediti za njihovom stolom. Nije ga iznenadilo da Eustace,Godfrey i Lionel oklijevaju za stolom dugo nakon svršetka objeda. Kao prvo, Jennifer jeizgledala

čarobno u haljini od nebe-skomodrog baršuna obrubljenog bež satenom. Kao drugo,negdje na pola obroka, Jennifer je najednom živnula i postala vesela i prijateljski raspoložena,i oni su sad vidjeli jednu njezinu stranu koju ni Royce dotad nije vidio. Pričala im je zabavnepriče o svom životu u opatiji i nadstojnici samostana, Francuskinji koja je izmeñu ostalogauporno zahtijevala da Jennifer i Brenna nauče govoriti bez svog škotskog naglaska.Namjerno se dala na to da šarmira i dok je Royce lijeno okretao meñu prstima dršku svogsrebrnog pehara za vino, to njezino nastojanje istodobno ga je zabavljao i ljutilo.Učinila je blistavu gozbu od prilično bljutavog objeda koji se sastojao od pečene ovčetine,guske i vrapca, kao i pladnjeva masnog variva i pite punjene nečime sto je Roycea podsjećalona smeñu zobenu kašu. Hrana u Hardinu, s gañenjem je pomislio, tek je nešto bolja od one nabojištu.Da Jennifer nije odlučila biti tako zabavna, njegovi bi vitezovi nedvojbeno pojeli tek toliko danapune želudac i bez oklijevanja bi otišli od stola - upravo zato je to ičinila, znao je Royce;pokušavala je odgoditi odlazak na kat s njim.Jennifer je rekla nešto na što su Godfrey, Lionel i Eustace prasnuli u smijeh, a Royce jenehajno pogledao lijevo od sebe gdje je sjedio Arik. Arik je, zabavljeno je zamijetio Royce,bio jedini muškarac za stolom koji nije pokleknuo pred Jenniferinimčarima. Nagnuvši stolacna stražnje noge, Arik je promatrao Jennifer stisnutih očiju u kojima se iskrila sumnjič

avost,ogromnih ruku prekriženih na prsima u prijekornom stisku koji je jasno davao do znanja da ganije prevarila njezina izvanjska susretljivost i da ne misli kako joj treba vjerovati ni na jedantrenutak.Zadnjih sat vremena, Royce je bio voljan udovoljiti joj, i to je vrijeme iskoristio kako biuživao u njezinom društvu i iščekivanju onoga štoće uslijediti. Sad, meñutim, više nije biozainteresiran za iščekivanje.- Royce... - rekao je Godfrey, od srca se smijući - nije li nam gospa Jennifer upravo ispričalazabavnu priču?- Veoma - suglasio se Royce. Umjesto da nepristojno ustane i okonča njezino druženje, Royce je odabrao suptilniju metodu: uputio je Godfreyu pogled koji je jasno kazivao da je večerazavršena.Previše zaokupljena vlastitim brigama da bi zamijetila suptilnu izmjenu pogleda, Jenny seokrenula ka Royceu s pretjerano vedrim osmijehom na licu, mahnito smišljajući neku novutemu kojom bi sve zadržala za stolom. Ali prije no što je uspjela progovoriti, noge stolacanajednom su zastrugale po podu i vitezovi su ustali, žurno joj poželjeli laku noći odmah sepremjestili na stolce uz vatru.- Nije li ti se to učinilo pomaločudnim? Hoću reći, njihov tako nagli odlazak.- Meni bi bilo »čudnije« da su ostali.- Zašto?- Zato što sam im rekao da odu. - I on je ustao i trenutak kojeg se Jenny cijeli dan užasavala je stigao. Bio je ondje u njegovom nepokolebljivom srebrnom pogledu kad joj je ispružio rukukao neupitan znak da bi i ona trebala ustati. Koljena su joj zaklecala kad je ustala; nesigurno je posegnula za njegovom rukom, a zatim naglo otrgla svoju. - Ja... nisamčula da si im rekaoda odu - uzviknula je.- Bio sam veoma diskretan, Jennifer.Na katu je zastao ispred odaje pokraj njezine i gurnuo vrata kako bi Jennifer mogla u

ći prije njega.Za razliku od Jennyne malene, spartanske spavaonice, odaja u koju je zakoračila bila jeprostrana i raskošna. Uz veliku postelju sčetiri stupa s baldahinom, u njoj su bila ičetiriudobna stolca i nekoliko teških kovčega s urešenim mjedenim okovima. Na zidu su visjeletapiserije, a ispred zaštićenog ognjišta u kojemu je gorjela vatra koja je grijala i osvjetljavalaprostoriju, bio je rasprostrt debeli otirač. Mjesečina se razlijevala kroz prozor nasuprotpostelji, a pokraj postelje su bila vrata koja su naizgled vodila na niski zid utvrde.Iza svojih leña, začula je zatvaranje zasuna na teškim vratima i srce joj se zabilo u rebra.Odlučna učiniti bilo što kako bi odgodila da joj učini ono što joj je kanio učiniti, Jenny jepohitala do stolca u kutu prostorije, najdaljeg od postelje, sjela i prekrižila ruke u krilu.Namještajući vedar, upitan osmijeh na lice, posegnula je za temom kojaće njega zacijelozanimati i započela ga zasipati pitanjima: -Čula sam da se pri

ča da u bitci nikad nisi biosrušen s konja - objavila je i lagano se nagnula naprijed u položaju oduševljenog zanimanja.Umjesto da se upusti u pripovijest o svojim pothvatima, kao što su njegovi vitezovi učinili zavečerom, grof Claymore sjeo je sučelice njoj, podbočio stopalo učizmi o koljeno druge noge iudobno se zavalio, promatrajući je u posvemašnjoj šutnji.Od trenutka kad je istrgnula ruku iz njegove dok joj je prije nekoliko minuta pomagao daustane od stola, ona je imala nelagodan osjećaj da on zna kako se ona nada nekomčudu kojeće je spasiti od toga da učini što je obećala i da on nije naročito zadovoljan njezinim stavom.Razrogačila je oči i udvostručila svoja nastojanja da ga uvuče u razgovor. -Je li to istina? -vedro je upitala.- Je li istina što? - odgovorio je hladnom ravnodušnošć

u.- Da nikad nisi bio srušen s konja u bitci? -Ne.- Nije? - uzviknula je. - Onda... ovaj... koliko se to puta dogodilo?- Dvaput.- Dvaput! - Dvadeset puta bio bi majušan broj, pomislila je, osjećajući drhtaj panike zbogsvojih roñaka kojiće se uskoro suočiti s njim. - Shvaćam. To je zadivljujuće, uzme li se uobzir koliko si bitaka zacijelo vojevao svih ovih godina. Koliko si bitaka vojevao?- Ne brojim ih, Jennifer.- Možda bi trebao. Sjetila sam se! Mogao bi mi nešto o svakoj ispričati, a jaću brojati -pomalo je divlje predložila jer su njegovi kratki odgovori udeseterostručili njezinu napetost. -Hoćemo li to sad učiniti?- Mislim da nećemo.Jenny je progutala slinu, osjećajući da je njezino vrijeme isteklo i da nikakav anñeo spasaneće doletjeti kroz prozor kako bi je izbavio od njezine sudbine. - A na turnirima? Jesi li ikadbio srušen na turniru?- Nikad se nisam borio na turniru.Iznenañena toliko da je na trenutak zaboravila vlastite brige, Jenny je s iskrenimčuñenjemupitala: - Zašto ne? Zar mnogi tvoji sunarodnjaci ne žele okušati svoju odvažnost protivtvoje? Zar te nisu izazvali na viteški turnir?-Jesu.- Ali ti ne prihvać

aš?- Ja se borim u bitkama, ne na turnirima. Turniri su igra.- Da, ali neće li ljudi... ovaj... neće li pomisliti da odbijaš iz kukavičluka? Ili da, možda, nisitako sposoban vitez kako tvrde glasine?- Moguće je. A sadću ja tebi postaviti jedno pitanje - glatko ju je prekinuo. -Je li moguće datvoja nenadana zabrinutost glede mojih podviga u bitkama i moje reputacije viteza ima nekeveze s našim dogovorom, onim za kojeg se nadaš daćeš ga izbjeći?Umjesto da mu laže, što je Royce od nje napola očekivao, iznenadila ga je rekavšibespomoćnim šaptom: - Bojim se. Bojim se više no ikad u životu.Njegov kratki nalet srdžbe zbog njezinih pokušaja da manipulira njime zadnjih pet minutaaglo se rasplinuo i dok ju je promatrao kako ukočeno sjedi na svom stolcu, shvatio je da jeočekivao daće očaravajuća nevina djevojka prihvatiti ono štoće se izmeñu njih dogoditi kaoda je jedna od iskusnih kurtizana s kojima je spavao na dvoru.Ustao je, ispružio ruku ka njoj i blažim glasom rekao: -Doñi ovamo, Jennifer.Koljena su joj se silovito tresla, ali Jenny je ustala i prišla mu, nastojeći reći svojoj ogorč

enojsavjesti da djelo koje tek što nije počinila nije grešno ni izdajničko; da žrtvujući sebe kako bispasila sestru zapravočini nešto plemenito,čak kreposno. Na odreñeni način, bila je poputIvane Orkanske, prihvaćala je mučeništvo.Oklijevajući, položila je hladnu ruku na njegov topli dlan i promatrala kako se njegovidugački, preplanuli prsti ovijaju oko njezinih, pronalazeći neko neobično ohrabrenje u toplininjegovog stiska i neodoljivom pogledu u njegovim očima.A kad su je njegove ruke obujmile, i privukle uz njegovo tvrdo, mišićavo tijelo, i kad sunjegove razdvojene usne do-dirnule njezine, njezina je savjest naglo zanijemila. Bio je topoljubac kao nijedan njegov ranije, jer znao je gdjeće završiti - poljubac istančanogobuzdavanja, poganske gladi. Kliznuo je jezikom preko njezinih usana, nukajući ih da serazdvoje, zahtijevajući, ičim su se razdvojile, zaronio je u njezina usta. Njegove su rukenemirno, posjednički klizile niz njezina leña, njezine dojke, milovale joj kralježnicu i

čvrsto jeprivi-jale uz njegova tvrda bedra i Jennifer je osjetila kako polako upada u ošamućujući ponorputenosti i strasti koja se budila. Tiho zastenjavši u bespomoćnoj predaji, ovila je ruke okonjegovog vrata i privila se uz njega za potporu.U nekom dalekom kutku uma, osjetila je kako njezina haljina pada, a zatim dodir njegovogdlana na svojim nabreklim dojkama, naglo povećanje žara u svakom njegovom užarenompoljupcu. Ovile su je ruke nalikčeličnim vrpcama, podigle je, zanjihale, a zatim je odnijele dopostelje i nježno položile na hladne plahte. Najednom su se toplina i sigurnost njegovih ruku,tijela i usta povukle.Polako izranjajući iz snovite ošamućenosti u kojoj je namjerno potražila utočište od stvarnostionoga štoće se dogoditi, Jenny je osjetila kako joj kožu dodiruje hladan zrak i njezine su sevjede otvorile protiv njezine volje. Stajao je pokraj kreveta i razodijevao se, a njezinim jetijelom prostrujao drhtaj preplašenog divljenja. Na odsjaju vatre, koža mu je bila kao nauljenabronca, teški mišići na njegovim rukama, ramenima i bedrima namreškani dok je spuštaoprste do pojasa hlača. Bio je divan, shvatila je, veličanstven. Progutala je knedlu straha izbunjenog divljenja i brzo okrenula glavu na drugu stranu, prstimačvrsto uhvativši rub plahtekako bi se njome djelomice pokrila dok je on skidao i zadnji komad odjeće koja ga je skrivala.Krevet je potonuo pod njegovom težinom, a ona ječekala, okrenutog lica,čvrsto zatvorenihočiju, želeć

i da je on zagrli i brzo uzme, prije nego što joj se vrati više hladne stvarnosti.Royceu na umu nije bila takva žurba. Ispružio se na bok i lagano je poljubio u uho, a zatimnježno ali neumoljivo odmaknuo plahtu. Dah mu je zastao kad ju je ugledao u svoj njezinojnagoj divoti. Rumen je preplavila njezinu satenastu kožu od kose do nožnih prstiju dok je onpromatrao istančanu savršenost njezinih bujnih dojki s ružičastim bradavicama, majušanstruk, blago zaobljene bokove i duge, lijepo oblikovane noge. Bez razmišljanja, naglas jeizrekao svoje misli. -Imaš li ti uopće pojma koliko si lijepa? - promuklo je šapnuo, pogledompolako klizeći prema njezinomčarobnom licu i prelazeći preko njezine zlaćanocrvene koseraskošno rasprostrte preko njegovih jastuka - Ili koliko te silno želim?Kad je Jenny i nadalje odbijala okrenuti glavu,čvrsto zatvorenih očiju, njegovi su je prstinježno uhvatili za bradu i okrenuli njezino lice ka njegovom. Glasom poput grubog baršuna,ispunjenim željom i naznakom senzualnog smješka, šapnuo je: - Otvori oči, malena.Nevoljko, Jenny je poslušala i zatekla se kako promatra zavodničke srebrne oči koje suzarobile njezine, dok je njegova ruka klizila od njezinog obraza do vrata i zatim do dojke,obujmljujući je cijelu. - Ne boj se - nježno joj je naredio dok su njegovi milujući prsti klizilido njezine bradavice, lagano je dodirujući. Dubok, promukli ton njegovoga glasa, u sprezi sdraškavim istraživanjem njegovih vještih prstiju većsu djelovali na Jenny kad je dodao: -Ranije me se nisi bojala. Nemoj sad početi.Ispruženim dlanom lagano je kliznuo od njezine dojke i obujmio joj rame, a lijepo oblikovaneusne svrhovito krenule prema njezinima. Na prvi lagani, milujući dodir njegovih usana,

čitavim je Jennynim tijelom prostrujala ugoda i nakratko je paralizirala. Njegov je jezikkliznuo preko njezinih usana, mameći ih da se razdvoje, zadirkujući nježnošću koja jeizazivala slatke muke. A zatim su se njegova usta otvorila na njezinima, vrela i uporna ubeskonačnom poljupcu duboke, sirove požude. - Poljubi me, Jenny - muklo je zapovjedio.I Jenny ga je poljubila. Ovila je ruku oko njegovog zatiljka, ponudila mu razdvojene usne itrljala ih o njegove, ljubila ga jednako erotično kao sto je on ljubio nju. Zastenjao je od užitkai njegov je poljubac postao dublji, prsti su mu se raširili na njezinim leñima i okrenuli je unjegovo naruč je, dovodeći je u treperavi dodir s ukrućenim spolovilom. Gotovo u nesvjesticiod poljupca, Jennyne su ruke kliznule uz zbijene mišiće na njegovim grudima i ramenima,zatim kliznule oko njegovog vrata i zaronile u kovrčave dlačice na njegovom zatiljku.Kad je najzad Royce odvojio usne od njezinih, disao je brzo i isprekidano i Jenny je imalaosjećaj daće se sigurno rastopiti od rastaljene nježnosti i želje koja joj je pulsirala venama sasvakim gromovitim otkucajem srca. Gledajući u njegove magnetske oči, podigla je drhtaveprste, dodirnula mu lice kao sto je on ranije dodirnuo njezino, klizeći jagodicom niz njegovobraz i brazdu uz usta, spuštajući ga do njegovih glatkih usana, dok se u njoj slatko rastvarao jedan osjeć

aj, koji se zatim divlje i treperavo rascvjetao silinom od koje je zadrhtala.Zaboljelo ju je u prsima i ona je kliznula jagodicama prstiju niz njegovučeljust i lecnula sedodirnuvši crveni ožiljak koji je na njoj ostavila. Preplavljena krivnjom, podigla je oči donjegovih i bolno šapnula: - Zao mi je.Royce je promatrao njezine opojne modre oči, želja koja je divljala u njemu ustrostručila seod njezinog dodira i glasa, ali još uvijek se svladavao, opčinjen njezinom nevjerojatnommilinom dok je klizila prstima niz njegove grudi i na njima ugledala labirint dugih ožiljaka.Promatrao ju je, instinktivno znajući da ona, za razliku od drugih žena s kojima je spavao,neće zadrhtati od odbojnosti prema tim brazgotinama, ili još gore, zadrhtati od prljavoguzbuñenja na ovaj očiti dokaz opasnosti u kojoj je živio, opasnosti koju predstavlja.Očekivao je nešto drugo od obijesnog anñela u svom naruč ju, ali nije bio pripremljen na onošto se dogodilo, ni na svoju burnu reakciju na to. Njezini su prsti dodirnuli njegovebrazgotine, kliznuli prema onoj najbližoj srcu, na što su njegovi mišići refleksivno iskočilidok se borio sa samim sobom da je ne uzme. Kad je najzad podigla pogled, oči su joj caklileod neprolivenih suza, a lijepo lice bilo blijedo od tjeskobe. Silovitim, mučnim jecajem,šapnula je: - Blagi Bože, kako su te ozlijedili... - I prije no sto je naslutio što ona kani učiniti,pognula je glavu i usnama nježno dodir-nula svaki njegov ožiljak, kao da ga nastoji zacijeliti,dok je rukamačvrsto, zaštitnički kliznula oko njegovog tijela. Tad je izgubio kontrolu.Gurnuo je prste u njezinu tešku, svilenkastu kosu i prevrnuo je na le

ña. -Jenny - promuklo jezastenjao, ljubeći joj oči, obraz,čelo, usne. - Jenny... - uporno je šaptao. I zvuk te riječi,promuklost njegovog dubokog glasa, djelovali su na Jenny jednako snažno kao i ono što joj jepočeočiniti. Njegove su se usne spustile na njezinu dojku, draškale napeti vršak, zatim sečvrsto ovile oko njega i sisale, dok Jenny nije zadahtala, izvila leda, privila njegovu glavu nasvoje dojke. Pomaknuo je ruku, kliznuo niz njezin trbuh do struka, pa niže do bedara.Refleksivno je stisnula noge i njemu se oteo prigušen smijeh kad su se njegove usne vratileorobiti njezine sa gorućom strašću. - Nemoj, dušo - strastveno je šapnuo, prstima nježnoistražujući kovrčavi trokut izmeñu njezinih bedara, tražeći ulaz. - Neće boljeti.Drhtaji straha i užitka jurcali su Jennynim tijelom, ali nije reagirala ni na jedne ni na druge;reagirala je na potrebu koju ječula u njegovom glasu. Sa svjesnim naporom, opustila jemišiće u nogama ičim je to učinila, njegovi su je znalački prsti razdvojili i kliznuli duboko unjezinu vlažnu toplinu, nježno joj i vješto pružajuć

i užitak, pripremajući put za njegov

strastveni prodor.Čvrsto ga privijajući uz svoje tijelo, lica zarivena o njegov mišićavi vrat, Jenny je imalaosjećaj da joj tijelo gori, otapa se i teče, i oteo joj se zapanjen jecaj od ugode. Baš kad jepomislila daće se nedvojbeno rasprsnuti od osjećaja koji su bujali u njoj, Royceova koljenarazmaknula su njezina bedra i on se prebacio u položaj iznad nje. Jenny je otvorila oči iugledala ga nad sobom - ratnika odčijeg su imena muškarci drhtali, onog istog muškarca koji ju je dodirivao i ljubio s tako strastvenom nježnošću. Lice mu je bilo napeto i mračno odstrasti dok se borio da se suspregne.Njegove ruke kliznule su ispod nje i podigle joj bokove kako bi ga primila; osjetila je kakonjegovo vrelo ukrućeno spolovilo istražuje, na samom ulazu, i dočekala je svoju sudbinu jednako hrabro kao i uvijek od njega. Zatvorila je oči ičvrsto ovila ruke oko onog istogmuškarca za kojega je znala daće je ozlijediti. Dirljivost tog pokreta shrvala je Roycea.Zadrhtao je kad se ona predala u njegovom naruč ju i polako ušao pulsirajućim spolovilom unjezinu nevjerojatnu toplinu, nesiguran kolikoć

e joj bola nanijeti i spreman na sve da joj tubol ublaži. Vrijeme koje joj je posvetio olakšalo mu je prolaz i osjetio je kako gačvrstooblaže njezina svilenkasta toplina, šireći se da bi ga obujmila. Zgrčen učvorove želje, dok mu je srce bolno lupalo, ušao je u nju dok nije naišao na krhku zapreku.Polako se izvlačio i ponovno krenuo naprijed, a zatim se povukao, spreman probiti zapreku,izgarajući od želje da se zavuče u nju, mrzeći bol kojuće joj nanijeti.Čvrsto je ovivši rukamakao da sam može upiti tu bol, promuklim je glasom prošaptao uz njezine usne: -Jenny... žaomi je. - I punom se dužinom zario u nju ičuo njezin bolni dahtaj, dok su joj se ruke grčevitostezale.Čekao je da njezin bol mine, a zatim se pokrenuo u njoj, nježno klizeći naprijed-natrag, svakiput ulazeći dublje, izvlačeći se sve više, posve uzbuñen i lud od želje, teškom se mukomobuzdavajući. Nježno je zavrtio bokovima o njezine, strast mu se utrostručila kad ječuonjezino tiho stenjanje od užitka i kad su njezine ruke kliznule na njegove bokove i

čvrsto gaprivile uz njezino tijelo. Počeo je nadirati duboko, ritmično, zario se u nju i osjetio kako senjezino tijelo počinje pomicati u ritmu s njegovim. Nije mogao vjerovati koliki mu užitakpruža, dok se ovijala tijelom oko njegovog nabreklog spolovila ne bi li gačitavog obuhvatila,ni kakvu mu slatku muku nanose njezini instinktivni pokreti.Brzi, prodorni žalci želje ritmički su potresali Jennyno tijelo i ona se pokretala s njim,bezumno tražeći nešto što je osjetila da joj on pokušava dati i kad je on ubrzao svoje snažno,uporno prodiranje, sve se više tome približavala. Pulsiranje duboko u njoj najednom serasprsnulo u divljoj eksploziji prodorne slasti koja joj je potresala tijelo uzastopnim valovimauzbuñenja. Njezini su ga grčevi obujmili,čvrsto stiskajući njegovu muškost. Royce ju ječvrsto zagrlio i posve se umirio kako bi povećao njezin užitak, ubrzano dahćući uz njezinobraz.Čekao je dok njezini grčevi nisu prestali, njegovo srce lupalo je o njezina rebra, a zatimse zario u nju, nemoćan dalje kontrolirati silinu svog prodora, ičitavo mu se tijelo grčevitopotresalo dok je njegova toplina u mlazovima štrcala u nju.Plutajuć

i u moru bezumne omaglice, tijela još uvijek spojenog s njegovim, Jenny je osjetilakako se Royce okreće na bok i povlači je sa sobom, i polako se vratila svijesti. Otvorila je oči,sjene u spavaonici polako su dobile oblik; jedna se cjepanica srušila na kamen i poletjele suiskre. Spoznaja o svemu što se dogodilo izmeñu njih preplavila ju je kao bujica i ondje, unjegovomčvrstom zagrljaju, upoznala je osjećaj samoće i straha kakav nije mogla zamisliti.To što je upravo učinila nije bilo mučeništvo,čak ni plemenita žrtva - ne kad je u tomepronašla takvu pogansku nasladu, takav... raj. Pod obrazom ječula teško, ritmičko lupanjenjegovog srca i progutala je knedlu bolnog osjećaja. Ovdje je pronašla još nešto, neštozabranjeno i za nju opasno, osjećaj koji ne bi smio, ne bi mogao postojati.I usprkos svom strahu i krivnji zbog onoga sto je osjećala, u tom je trenutku jedino željela da je ponovo zazove onim istim grubim, nježnim tonom. Ili da joj, bilo kakvim tonom, kaže

»volim te«.Kao da mu se njezina potreba dačuje njegov glas priopćila, progovorio je, ali ono što je rekaonije bilo ono što je ona željelačuti, niti je ton njegovog glasa bio onaj za kojim je njezino srcečeznulo. Tiho, i bez osjeć

aja, upitao je: - Je li te jako boljelo?Odmahnula je glavom i, nakon dva pokušaja, uspjela pro-šaptati: - Nije.- Zao mi je ako jest.- Nije.- Boljelo bi, bez obzira tko te uzeo prvi put.Na oči su joj navrle suze i začepile joj grlo pa se okrenula na drugi bok i pokušala izvući iznjegovog naruč ja, ali on ju ječvrsto držao obujmljenu nogama i leñima priljubljenim uznjegova bedra i prsa. Bez obzira tko te uzeo, nesretno je pomislila Jenny, veoma je daleko od»volim te«.Royce je to znao. Znao je to jednako sigurno kao što je znao da je ludost uopće pomisliti teriječi, a kamoli ih izgovoriti. Ne sad, ne još... nikad, ispravio se, kad mu je mislima proletjelaslika žene kojom se trebao oženiti. Nije osjećao krivnju jer je vodio ljubav s Jenniffer, izmeñuostaloga, još nije bio zaručen - osim ako Henry nije postao nestrpljiv i sam sve dogovorio sgospom Mary Hammel.U tom je trenutku Royceu palo na pamet da,čak i ako jest zaručen, vjerojatno ne bi osjećaonimalo krivnje. Pomislio je na lice Mary Hammel, dražesno i lijepo, uokvireno oblakomsrebrnkastoplave kose. Mary je bila strastvena i nesputana u krevetu, drhtala je od uzbuñenjau njegovom naruč ju, i njezini razlozi nisu bili nikakva tajna jer ih je ona sama rekla, tihim,hrapavim glasom, nasmiješeno ga promatrajući: »Vi ste, gospodaru, Moći Silina i Snaga, a zavećinu žena to su najsnažniji afrodizijaci.«Zure

ći u vatru, Royce se lijeno upitao bi li Henry nastavio sa zarukama nečekajući njegovpovratak na kraju mjeseca. Za jednog snažnog vladara, koji je silom osvojio prijestolje,Henry je odmah stvorio, po Royceovom mišljenju, prilično odbojnu naviku rješavanjapolitičkih problema, kad god je to bilo moguće, podesnom mjerom dogovaranja brakovaizmeñu neprijateljskih entiteta - počevši s Henryjevim vlastitim brakom s Elizabeth od Yorka,kćerkom upravo onoga kralja kojemu je Henry godinu dana ranije oteo englesko prijestolje ubitci koja je završila smrću ovog drugog. Nadalje, Henry je više no jednom izjavio da bikćerku, da je dovoljno stara, udao za Jamesa od Škotske i tako okončao beskonačne svañeizmeñu dviju zemalja. Takvo bi rješenje možda zadovoljilo Henryja, ali Royce za sebe niježelio takav neprijateljski savez. Želio je popustljivu, poslušnu ženu kojaće mu grijati posteljui resiti dvoranu; većje u životu imao dovoljno sukoba da bi se dragovoljno izložio novima uprivatnom životu.Jennifer se promeškoljila u njegovom naruč ju, pokušavajući se odmaknuti. - Smijem li se sadvratiti u svoju sobu? - upitala je prigušenim glasom.- Ne - glatko je odgovorio. - Naša pogodba ni izdaleka nije ispunjena. - A zatim, kako bidokazao da to misli ozbiljno, i kako bi ublažio ono za što je bio svjestan da je samovoljnanaredba, prevrnuo ju je na leñ

a i zario usne u njezine, ljubeći je dok nije izgubila razum ipriljubila se uz njega, uzvraćajući mu poljupce slatkom, neobuzdanom strašću.

JEDANAESTO POGLAVLJEMjesečina se razlijevala kroz prozor i Royce se u snu okrenuo na trbuh, rukom tražećiJennifer. Njegova ruka naišla je na hladne plahte, umjesto tople kože. Životni vijek provedens opasnošću kao uobičajenom partnericom u krevetu, u samo nekoliko sekundi prenuo ga je izdubokog, zadovoljnog sna u budnost. Naglo je otvorio oči i prevrnuo se na leña, pogledompretražujući sobu, prelazeći preko pokućstva koje se naziralo kao sablasne sjene na blijedojmjesečini.Prebacio je noge preko ruba postelje, ustao i brzo se počeo odijevati, proklinjući vlastituglupost jer u podnožje stubišta nije postavio stražara. Iz navike je zgrabio bodež dok se pri-micao vratima, bijesan na samoga sebe što je lagodno utonuo u vjerovanje da se Jennifer ne bimogla tako šćućuriti uz njega i zatim ostati budna i hladno planirati bijeg. Jennifer Merrick jebila sposobna za to i više od toga. Kad se sve uzme u obzir, imao je sreć

e da mu nije pokušalaprerezati grkljan prije nego sto je otišla! Zgrabio je zasun i naglo otvorio vrata, gotovonagazio na svog preneraženog štitonošu, koji je spavao na slamarici ispred vrata. - Sto sedogodilo, gospodaru? - zabrinuto je upitao Gawin, uspravljajući se, spreman ustati na noge.Neki je neprimjetan pokret, nešto što je dopuhalo kroz prozor izvana, pored grudobranaprivuklo Royceov pogled i trznuo je glavom u tom smjeru.- Sto se dogodilo, gospodaru?Vrata su se s treskom zalupila pred Gawinovim preneraženim licem.Govoreći samome sebi da mu je samo laknulo što ga je poštedjela neželjenog zadatka novenoćne potjere, Royce je tiho otvorio vrata i zakoračio na balkon s parapetom. Jenny je stajalauz ogradu, duga joj je kosa lepršala na noćnom povjetarcu, ruke je ovila oko sebe i zagledalase negdje u daljinu. Skupivši oči, Royce je proučavao njezin izraz lica i preplavio ga je novival olakšanja. Nije djelovala kao da razmišlja o tome da se baci s grudobrana, niti jeoplakivala gubitak djevi-čanstva. Više no rastresena ili ljuta, izgledala je jednostavnoizgubljena u mislima.Jenny je doista bila toliko zaokupljena vlastitim razmišljanjima da nije imala pojma da višenije sama. Umirujuće milovanje neobično tople noći za to doba godine pomoglo joj je vratitiraspoloženje, aličak i s time, imala je osjećaj kao da se noćasčitav svijet prevrnuonaglavačke, a djelomičan razlog bila je Brenna: Brenna i perjem punjen jastuk bili su razlogJennynog »plemenitog« žrtvovanja svog djevičanstva. Ta ju je strašna spoznaja pogodilaupravo kad je noć

as tonula u san.Mrmljala je pospanu molitvu za Brennino ozdravljenje i sigurno putovanje, kad je iz platnene jastučnice njezinoga jastuka provirilo jedno pero i podsjetilo je na trenutak kad je zagladila jastuke ispod Brennine glave dok je ležala na kolima. Pera u blizini lica ili tijela tjerala suBrennu na strašan kašalj i nitko nije brižnije od nje pazio da ih izbjegne. Očito, zaključila jeJenny, Brenna je zaspala u svojoj odaji i probudila se kašljući, ali umjesto da ukloni drske jastuke, sama je najzad postala odvažna i domišljata: vjerujući daće ih grof obje osloboditi,Brenna je vjerojatno ležala na njima dok nije počela kašljati kao da joj ne gine smrt.Posve domišljato, pomislila je Jenny, vrijedno svakog plana koji bi sama Jenny mogla smislitii jednako osuñeno na propast, turobno je zaključila.Njezine misli napustile su Brennu i prebacile se na budućnost o kojoj je nekoćsanjala,budućnost koja joj je sad, više no ikad ranije, bila izgubljena.- Jennifer... - rekao je Royce iza njezinih leña.Jenny se naglo okrenula, dajući sve od sebe da prikrije reakciju svog izdajničkog srca naduboki ton njegovog glasa. Zašto, očajnički se pitala, još uvijek osjeća njegove ruke na svojojkoži, i zašto joj većpogled na njegovo lice priziva u misli nježnu grubost njegovih poljubaca.- Ja... zašto si odjeven? - upitala je, osjetivši olakšanje jer joj glas zvuč

i smiren.- Krenuo sam te potražiti - odgovorio je i iskoračio iz sjene.Oprezno pogledavši bodež koji je svjetlucao u njegovoj ruci, upitala je: - Sto si kanio učiniti

kad me pronañeš?- Zaboravio sam na ovaj balkon. - Gurnuo je bodež u pojas i dodao: - Mislio sam da si uspjelakliznuti iz sobe.- Zar tvoj štitonoša ne spava tik ispred praga?- Imaš pravo - posprdno je odgovorio.- Njemu je općenito navika ispružiti se kako bi zapriječio ulaz gdjegod da ti jesi - naglasila je.- Ponovno si u pravu - suho je rekao,čudeći se svom nečuvenom manjku predviñanja kad jepojurio prema vratima ne provjerivši sve druge mogućnosti.Sad kad ju je pronašao, Jenny je silno željela da ode; njegova nazočnost pustošila je spokojkoji je tako očajnički tražila. Okrećući glavu na drugu stranu kako bi mu nepogrešivo dala doznanja da bi trebao otići, pogledala je mjesečinom obasjan krajolik.Royce je oklijevao, znajući da ona želi ostati sama, ali svejedno nevoljak napustiti je. Samom je sebi rekao da ga od odlaska priječi samo briga zbog njezinog neobič

nog raspoloženja, a neuživanje u njezinom društvu ili njezinom profilu. Osjećajući da ona neće blagonaklonoprihvatiti njegov dodir, zaustavio se tik nadohvat nje i naslonio rame na zid koji je okruživaobalkon. Ona je i nadalje bila zaokupljena vlastitim mislima i Royce je skupio obrve lagano senamr-štivši, preispitujući svoj raniji zaključak da ne razmišlja o nečem tako glupome kao što je oduzeti vlastiti život. - Očemu si razmišljala prije nekoliko minuta, kad sam došao ovamo?Jenny se lagano ukočila na to pitanje. Razmišljala je samo o dvije stvari, a ni o jednoj od njihnije mogla razgovarati s njim, jer su predstavljale njezin domišljati plan. - Ni očemu naročitovažnom - izvlačila se.- Svejedno mi reci - bio je uporan.Pogledala ga je iskosa, a srce joj je izdajnički poskočilo kad je ugledala njegova širokaramena tako blizu svojih i njegovo strogo, zgodno lice na kojem se ocrtavala mjesečina.Spremna, voljna razgovarati o biločemu kako bi skrenula misli od svoje svjesnosti njegovepojave, pogledala je preko brda i uz uzdah kapitulacije rekla: - Sjećala sam se kako samstajala na balkonu Merricka i gledala preko vriština, razmišljajući o kraljevstvu.- Kraljevstvu? - ponovio je Royce, iznenañen i sretan zbog nenasilne prirode njezinih misli.Kimnula je glavom, teška joj je kosa kliznula uz i niz leña, a on je muč

no potisnuo poriv dazaroni rukom u tu svilenkastu masu i nježno okrene njezino lice ka svojemu. - Kakvomkraljevstvu?- Mom vlastitom kraljevstvu. - Uzdahnula je; osjećala se budalasto i bolno napaćeno jer on neodustaje od te teme. -Nekoćsam snivala o vlastitom kraljevstvu.- Siroti James - zadirkivao ju je, misleći na škotskog kralja. - Koje si njegovo kraljevstvokanila ugrabiti?Uputila mu je skrušen osmijeh, ali glas joj je bio neobično prožet tugom. - Nije to bilo pravokraljevstvo s posjedima i dvorcima; bilo je to kraljevstvo snova: mjesto gdje bi stvari bileupravo onakvima kakvima sam željela da budu.Davno zaboravljeno sjećanje zatreperilo je Royceovim mislima i on je, okrećući se premazidu, naslonio nadlakticu na njega, blago skupivši prste. Promatrajući preko brda u istomesmjeru u kojemu je gledala i Jennifer, tiho je priznao:- Postojalo je vrijeme, davno, kad sam i ja zamišljao kraljevstvo po vlastitome ukusu. Kakvo je bilo tvoje?- Malo ti toga mogu reći - odgovorila je. - U mom je kraljevstvu vladao mir i blagostanje.Povremeno, naravno, neki bi se najamnik ozbiljno razboljeo, ili bi našoj sigurnosti zaprijetilaneka nemila prijetnja.- Zar si ti u svom kraljevstvu iz snova imala bolest i razdor? - iznenañeno ju je prekinuoRoyce.- Naravno! - priznala je Jenny sa skrušenim osmijehom iskosa. - Moralo je biti malo odoboje, kako bih ja mogla pohitati upomoći spasiti nas. To je upravo i bio razlog zbog kojegasam izmislila svoje kraljevstvo.- Željela si biti junakinja svome narodu - zaključio je Royce, smiješeći se motivaciji koju jelako mogao shvatiti.Odmahnula je glavom, ačežnja u njezinome glasu rastjerala je njegov osmijeh: - Ne. Samosam željela da me vole oni koje ja volim; da me oni koji me znaju pogledaju i ne nañu mimanjkavosti.- I to je sve što si željela?Kimnula je, a sveč

ani izraz njezina profila ostao je ozbiljan. - I tako sam izmislila kraljevstvosnova u kojem sam mogla izvesti odvažna, velika djela kojima bih to ostvarila.Nedaleko odatle, na brdu najbližem dvorcu, zraka mjesečine koja je izronila iz oblakanakratko je osvijetlila lik jednog muškarca. U bilo kojem drugom trenutku, taj prizor biizazvao Roycea da pošalje svoje ljude da istraže očemu je riječ. Sad meñutim, zadovoljanvoñenjem ljubavi i znajući da još toga slijedi s dražesnom ljepoticom pokraj njega, njegovmozak nije obraćao pozornost na ono što su njegove oči zamijetile. Noćje bila ispunjenatoplinom i rijetkim povjerenjem, previše blaga i dražesna noćda bi razmišljao o slabovjerojatnoj prijetnji nijeme opasnosti koja vreba tako blizu njegovog posjeda.Royce se namrštio, razmišljajući o Jennynim zbunjujućim riječima. Škoti,čak i oni iz najnižihdijelova koji su se pridržavali feudalnih zakona više od klanovskih, bili su strastveno odani. Izvao njezin klan Jenniferinog oca »grofom« ili »Merrickom«, on ičitava njegova obitelj,svejedno bi raspolagali svom ljubavlju i odanošću klana. Oni ne bi promatrali Jennifer i tražili joj mane, i nedvojbeno bi bila voljena od onih koje i sama voli dakle, ne bi trebala sanjariti ovlastitom kraljevstvu. - Ti si hrabra i lijepa mlada žena - najzad je rekao - i grofica. Tvoj klannedvojbeno prema tebi osjeća ono što bi ti željela, vjerojatno i više.Otrgnula je pogled od njegovoga i kao daje ponovno utonula u pogled. - Zapravo - odgovorila je pomno nastojeći da joj glas ostane bezosjeć

ajan - oni me smatraju svojevrnim podmetnutimdjetetom.- Zašto bi pomislili nešto tako apsurdno? - zapitao je, zbunjen.Na njegovo iznenañenje, skočila je u njihovu obranu. - Sto bi drugo mogli pomisliti, sobzirom na ono u što ih je uvjerio moj polubrat?- U što ih je uvjerio?Zadrhtala je i ponovno ovila ruke oko tijela. Izgledala je uvelike kakvom ju je vidio kad jeizišao na balkon. - U neizrecive stvari - prošaputala je.Royce ju je promatrao, nijemo inzistirajući na objašnjenju i ona je nesigurno udahnula inevoljko se povinovala: - Bilo je toga mnogo, ali ponajprije Rebeccino utapanje. Becky i jasmo bile daleke roñakinje i najbolje prijateljice. Objema nam je bilo trinaest godina - dodala je uz tužan osmijeh. - Njezin otac - Garrick Carmichael - bio je udovac i ona mu je bila jedinodijete. Obožavao ju je, kao gotovo svi mi. Znaš, bila je tako slatka i tako nevjerojatno lijepa,ljepša i od Brenne, da si je morao voljeti. Ali otac ju je volio toliko da joj nije dopuštao da ištaučini, iz straha daće joj to nauditi. Nije joj bilo dopušteno ni približiti se rijeci, jer se njezinotac bojao daće se utopiti. Becky je odlučila naučiti plivati kako bi mu dokazala daće bitisigurna i nas dvije smo se gotovo svakog jutra iskradale do rijeke, kako bih je ja naučilaplivati.Dan prije nego što se utopila, bile smo na sajmu i posvañale smo se jer sam joj ja rekla da je jedan žongler gleda na nedoličan način. Moja su polubraća, Alexander i Malcolm,čula našrazgovor, zajedno s još nekoliko drugih ljudi, i Alexander me optužio da sam ljubomorna jersam bacila oko na tog žonglera, sto je bilo krajnje apsurdno. Becky je bila tako srdita, bilo joj je toliko neugodno da mi je na rastanku rekla da se ujutro ne trudim doći na rijeku jer više jojnije potrebna moja pomoć

. Znala sam da to ne misli doista i da još uopće ne zna dobro plivatii zato sam, naravno, narednog jutra otišla na rijeku.Jenniferin glas spustio se do šapta. - Kad sam došla onamo, ona je još uvijek bila ljuta;

doviknula mi je da želi biti sama. Većsam bila na vrhu brda i udaljavala se, kad samčulapljuskanje vode i kad je vrisnula da joj pomognem. Okrenula sam se i potrčala niz brdo, alinisam je vidjela. Kad sam bila napola puta, uspjela je izroniti glavom iz vode: znam, jer samvidjela njezinu kosu na površini. Zatim sam ječula kako zapomaže upomoć... -Jenny jezadrhtala, odsutno trljajući ruke. - Ali struja ju je odvlačila. Zaronila sam i pokušala jepronaći. Ronila sam i ronila - slomljeno je šapnula Jenny - ali nisam je uspjela naći i pomoći joj. Sljedeći dan, Becky je pronañena nekoliko milja dalje, rijeka ju je izbacila na obalu.Royce je podigao ruku, pa je spustio, osjećajući da se ona bori sačuvati nadzor nad sobom i dane bi dočekala s dobrodošlicom ijednu utješnu kretnju zbog koje bi taj nadzor izgubila. - Bio je to nesretan slučaj - nježno je rekla.Udahnula je ne bi li se umirila. - Ali ne prema Alexanderovim riječima. Mora da je on bio ublizini, jer je svima rekao kako ječuo da Becky doziva moje ime, što je bila istina. Ali on im je rekao da smo se nas dvije sva

ñale i da sam je ja gurnula u rijeku.- Kako je objasnio tvoju mokru odjeću? - napeto je upitao Royce.- Rekao je - s isprekidanim je uzdahom odgovorila Jenny- da sam, nakon što sam gurnula Becky, zacijeločekala i tek onda je pokušala spasiti.Alexanderu je većbilo rečeno daće on, a ne ja, naslijediti mog oca kao gospodar klana. Ali tonjemu nije bilo dovoljno: htio me je osramoćenu i daleko. Nakon toga, bilo mu je lako.- Na koji mu je način bilo lako?Njezina vitka ramena podigla su se u laganom slijeganju.- Još nekoliko opakih laži i iskrivljenih istina: koliba jednog najamnika koja se najednomzapalila usred noći nakon što sam ja osporila težinu vreće žita koju je donio u utvrdu. Takvestvari.Polako je podigla svoje od suza zacakljene oči prema njegovim i na Royceovo iznenañenje,pokušala se nasmiješiti.- Vidiš li moju kosu? - upitala je. Royce je nepotrebno pogledao zlatnocrvene pramenovekojima se tjednima divio i kimnuo glavom.Prigušenim glasom, Jenny je nastavila: - Moja je kosa bila grozne boje. Sad je one boje kakva je bila Beckyna. Becky je znala... koliko se ja... divim njezinoj kosi - slomljeno je šapnula -i... i volim misliti da mi ju je ona dala. Da mi pokaže da zna... da sam je pokušala spasiti.Od bolnog, nepoznatog stezanja u prsima, Royceu je zadrhtala ruka kad ju je podigao da bi jeprislonio uz njezin obraz, ali ona se odmaknula i iako su njezine ogromne oči blistale odneisplakanih suza, nije se slomila i zajecala. Sad je najzad shvatio zašto ova dražesna mladadjevojka nije zaplakala otkad je zarobljena,čak ni dok ju je tukao po stražnjici. JenniferMerrick pohranila je sve svoje suze u sebi i njezina hrabrost i ponos nikad joj ne bi dopustilida se slomi i prolije ih. U usporedbi s onime što je većpretrpjela, obične batine od njegoveruke mora da su joj sečinile kao ništa.Ne znajuć

i što bi drugo učinio, Royce je otišao u sobu, natočio vino iz vrča u pehar i donio jojga na balkon. - Popij ovo - glatko je rekao.S olakšanjem je opazio daje ona većuspjela obuzdati svoju tugu i dražestan osmijeh dodirnuo je njezine meke usne na njegov nenamjerno odsječan ton. -Čini mi se, gospodaru -odgovorila je - da mi stalno stavljaš alkohol u ruke.- Obično iz vlastitih pokvarenih razloga - priznao je šaljivo i ona se nasmijuljila.Otpila je gutljaj, odložila pehar i prekrižila ruke na niskom zidiću, ponovno gledajući udaljinu, naslonjena na njega. Royce ju je u tišini proučavao, nesposoban izbiti ono što mu jeotkrila iz misli, osjećajući potrebu da joj uputi neku riječohrabrenja. - Sumnjam da bih javolio biti odgovoran za tvoj klan.Odmahnula je glavom i rekla: -Ja bih to bila itekako voljela. Zamijetila sam toliko mnogostvari koje su mogle biti učinjene drugačije: stvari koje žene primjećuju, a muškarci ne. Istvari koje sam naučila od majke nadstojnice. Postoje novi tkalački stanovi, vaši su mnogobolji od naših, novi načini uzgoja žitarica, stotine drugih stvari koje se mogu učiniti druga

čijei bolje.Nesposoban raspravljati s njom o prednostima jedne vrste tkalačkog stana ili žitarice preddrugom, Royce je iskušao drugu tvrdnju. - Ne možeš živjeti svoj život u nastojanju da sedokažeš svom klanu.- Mogu - odgovorila je tihim, žestokim glasom. - Sve bih učinila da me ponovno prihvate kao jednu od njih. Oni su moj narod; njihova krv teče u mojim venama, a moja u njihovim.-Najbolje da to zaboraviš - predložio je Royce. -Čini se da si se zaputila u potragu u kojoj jepobjeda u najboljem slučaju slabo vjerojatna.- Neko vrijeme, ovih zadnjih nekoliko dana, nije bila tako slabo vjerojatna kao što ti misliš -odgovorila je, a njezin je lijepi profil bio ozbiljan. - Williamće jednoga dana biti grof, a on jedrag, divan dječak, zapravo, muškarac - budući da mu je dvadeset godina. Nije snažan kao što je Alexander bio, ili kao što Malcolm jest, ali pametan je i mudar i odan. On suosjeća smojom neprilikom kod klana i jednom kad bi postao lord, pokušao bi dovesti stvari u red. Alinoćas je to postalo nemoguće.- Kakve veze noćas ima s time?Jenny je podigla oči do njegovih, a izraz u njima podsjetio ga je na ranjenu srnu, usprkossabranom,činjeničnom tonu kojim je progovorila: - Noćas sam postala družica najgoregneprijatelja svoje obitelji: ljubavnica neprijatelja svog naroda. U prošlosti su me prezirali zbogstvari koje nisam učinila. Sad imaju valjan razlog prezirati me zbog onoga što jesam učinila, jednako kao što ja imam razloga prezirati samu sebe. Ovaj sam put uč

inila nešto neoprostivo.Ni Bog mi neće oprostiti...Neporeciva istina njezine optužbe da mu je postala družica, pogodila je Roycea jače nego što je htio priznati, ali krivnju mu je umanjila spoznaja da život koji joj je sad bio izgubljen baš inije naročit. Ispružio je ruke ičvrsto je uhvatio za ramena, okrenuo je prema sebi i podigao jojbradu, prisiljavajući je da susretne njegov pogled. I još dok je progovarao, usred zabrinutosti isuosjećanja koje je prema njoj osjećao, slabine su mu se većpočele ukrućivati u zahtjevnojreakciji na njezinu blizinu. -Jennifer - rekao je s mirnom odlučnošću -nisam znao kakva jesituacija izmeñu tebe i tvog naroda, ali spavao sam s tobom i ništa to sad ne može promijeniti.- A da možeš promijeniti - upitala je i djelovala buntovnički - bi li promijenio?Royce je promatrao nevjerojatno poželjnu mladu ženu koja je u tom trenutku rasplamsavalavatru u njegovom tijelu. Mirno i iskreno je priznao: - Ne.- Onda se nemoj truditi izgledati skrušeno - obrecnula se.Izvio je usne u neveselom osmijehu i kliznuo rukom niz njezin obraz do zatiljka. - Izgledam liskrušeno? Nisam skrušen. Kajem se što sam ti nanio poniženje, ali ne kajem se zbog toga štosam te imao prije sat vremena, nitiću se kajati za nekoliko minuta kad te ponovno uzmem, štokanim učiniti. - Bijesno gaje pogledala na tako bahatu izjavu, ali Royce je nastavio s onimešto je kanio reći: - Ja ne vjerujem u tvog Boga, ni bilo kojeg drugog, ali oni koji vjeruju su mirekli da je tvoj Bog navodno pravedan Bog. Ako je tako - nastavio je mirnim, filozofskimtonom - sigurnoće te smatrati nedužnom u svemu ovome. Na kraju krajeva, ti si pristala nanašu pogodbu samo iz straha za sestrin život. To nije bila tvoja volja, nego moja. A i ono štose dogodilo izmeñ

u nas u onoj postelji takoñer je bilo protiv tvoje volje, nije li?Čim je postavio to pitanje, Royce se pokajao, pokajao se tako jako da ga je to zbunilo. Azatim je shvatio da, iako je želi uvjeriti da je nije upropastio u očima njezinoga Boga, ne želida ona porekne da je osjetila što i on u njihovom spajanju ili da ga je željela gotovo jednakokoliko je on želio nju. Kao da je najednom morao iskušati njezinu iskrenost i svoje instinkte,nije odustajao. - Nije li tako? Smatratće te nedužnom u svemu ovome zato što si mi se samopokorila u krevetu protiv vlastite volje?- Ne! - Ta je riječizletjela iz nje, puna stida i bespomoćnosti, i tisuću drugih osjećaja kojeRoyce nije mogao utvrditi. Ne? - ponovio je, a njime se razlio vrtoglav osjećaj olakšanja. - Gdje griješim? - upitao jetihim, ali upornim glasom. - Reci mi gdje griješim.Nije odgovorila zbog zapovjednog tona u njegovom glasu. Odgovorila je zbog nenadanihsjećanja na to kako je vodio ljubav s njom; sjećanja na njegovu nevjerojatnu nježnost isuzdržavanje; na njegovo bolno kajanje kad joj je nanio bol razdjevičivši je; na njegov šapatpohvale; na njegovo teško disanje dok se trudio suspregnuti svoju strast. Svemu tome bilo jepridodano sjećanje na njezinu vlastitu hitnu želju da je on ispuni i da mu uzvrati onaj predivanosjećaj koji je u njoj budio. Zaustila je, želeći ga povrijediti onako kako je on naštetio svimnjezinim izgledima za sreću, ali savjest joj je ugušila riječi u grlu. U njihovom je tjelesnomsjedinjenju pronašla divotu, a ne stid i nije se mogla primorati da mu laže i izjavi suprotno. -Nije bila moja želja doći u tvoju postelju -odgovorila je prigušenim šaptom. Skre

ćući postiñenpogled s njegovih dimnosivih očiju, okrenula je glavu i dodala: - Ali jednom kad sam se našlau njoj, nisam željela iz nje ni otići.Okrenula je glavu pa nije vidjela novu nježnost u njegovom sporom osmijehu, ali ju je osjetilau načinu na koji su je njegove ruke obujmile, njegovi se prsti raširili na njezinim leñima iprivili je uz njegovo ukrućeno spolovilo dok je usnama osvajao njezine, lišavajući je najprijegovora, a zatim i daha.DVANAESTO POGLAVLJEImamo posjetitelje - objavio je Godfrey, ušavši u dvoranu namrštenog lica, dok je pogledavaovitezove posjednute za stolom usred podnevnog obroka. Dvanaest pari ruku je za-stalo,budnih lica. - Velika skupina s kraljevskim barjacima jaše prema nama. Veoma velika skupina- naglasio je Godfrey - previše ih je da bi bili obični glasnici. Lionel ih je opazio s ceste.Rekao je da mu sečini da je prepoznao Graverleya. -Jače se namrštio i pogledao ka galeriji. -Gdje je Royce?- Izišao je prošetati s našom taokinjom - namršteno je odgovorio Eustace. - Nisam sigurankamo.- Ja znam - odjeknuo je Arikov glas. - Idem ja. - Okrenuvši se na peti, Arik je izišao izdvoranečvrstim i sigurnim dugim koracima kojima je proždirao zemlju, ali izraz kamene,suzdržane smirenosti koji je inače obilježavao njegovo grubo lice bio je pomućen zabrinutimpogledom koji je produbio brazde izmeñu njegovih blijedomodrih očiju.Jennyn melodičan smijeh zvonio je kao praporci izenañ

eni nenadanim vjetrom, a Royce joj sesmiješio kad se bespomoćno naslonila da deblo stabla pokraj njega, ramenima koja su setresla od veselja, obraza koje je oblilo blijedo rumenilo jednake boje kao haljina koju jeodjenula. - Ja... ne vjerujem ti - prodahtala je, otirući iz očiju suze smijeha. - To je velikaizmišljotina koju si upravo smislio.- Moguće je - suglasio se, pružajući duge noge ispred tijela i cereći se jer je njezin osmijeh biozarazan. Jutros se probudila u njegovom krevetu kad su u njihovu spavaonicu nahrupili sluge ibilo je gotovo bolno gledati koliko je ojañena što je zatečena tako s njim. Postala je njegovaljubavnica i sad je bila sigurna daćečitav dvorac govorkati o tome, što je, naravno, bila istina.Razmislivši o mogućnosti da joj laže o tome ili je pokuša zavesti kako bi zaboravila svoje jade, Royce je zaključio da je najbolje odvesti je na nekoliko sati iz dvorca kako bi se maloopustila. Bio je to mudar odabir, zaključio je, promatrajući njezine iskričave oči i blistavukožu.- Mora da smatraš da sam bez mozga ako misliš da me možeš zavarati tako da povjerujem utakvu izmišljotinu -rekla je, nastojeći djelovati strogo, ali joj to nije pošlo za rukom.Royce se nasmiješio, ali je odmahnuo glavom poričući obje njezine optužbe. - Ne, gospoñ

o, ukrivu ste glede svih točaka optužnice.- Svih? - ponovila je Jenny, peckajući ga. - Kako to misliš? Royceov osmijeh postao je širidok je objašnjavao. - Nisamti ispričao izmišljotinu, niti mislim da tebe itko može lako prevariti. - Zastao ječekajući daona odgovori, a kad nije, s osmijehom je nastavio: - To je bio kompliment tvom zdravomrazumu.- Oh - iznenañeno je odgovorila. - Hvala ti - nesigurno je dodala.- Kao drugo, daleko od toga da te smatram ženom bez mozga, smatram te ženom izvanredneinteligencije.- Hvala ti - spremno je odgovorila Jenny.- To nije bio kompliment - ispravio ju je Royce.Jenny mu je uputila pogled znatiželjnog nezadovoljstva koji je nijemo zahtijevao objašnjenjete primjedbe i Royce je odgovorio, ispruživši ruku i dodirnuvši kažiprstom njezin obraz,klizeći niz njegovo glatko, fino tkivo. - Da si manje pametna, ne bi provodila toliko mnogovremena razmišljajući o mogućim posljedicama pripadanja meni i jednostavno bi prihvatilasvoj položaj, zajedno sa svim blagodatima koje su s njim združene. - Značajno je skrenuopogled na bisernu ogrlicu koju je jutros zahtijevao da stavi oko vrata, nakon što joj je daočitavu zalihu dragulja.Jenny je razrogačila oči od zgražanja, ali Royce je nastavio mirnom muškom logikom. - Da sižena obične inteligencije, zanimalo bi te samo ono što žene inače zanima, kao što je moda ivoñenje kućanstva, i podizanje djece. Ne bi se mučila pitanjima kao što su odanost,domoljublje i sli

čno.Jenny je zurila u njega u gnjevnoj nevjerici. - Prihvatila moj »položaj«? - ponovila je. -Janisam ni u kakvom »položaju«, kako si ti to lijepo sročio, gospodine. Ja živim u grijehu smuškarcem, protivno željama moje obitelji, moje domovine i Boga Svemogućeg. I nadalje -dodala je, sve više se ljute-ći - za tebe je dobro i u redu preporučiti mi da razmišljam oženskim stvarima, kao što je voñenje kućanstva i podizanje djece, ali ti si taj koji mi je ukraopravo na te stvari. Tvoja suprugaće voditi tvoje kućanstvo i nedvojbenoće mi život pretvoritiu pravi pakao bude li mogla, pa zato...-Jennifer - prekinuo ju je Royce, susprežući osmijeh - kao što dobro znaš, ja nemam suprugu.- Shvatio je da je mnogo od onoga što ona govori istina, ali izgledala je tako prokleto lijepo sonim svojim usplamtjelim safirnim očima i usnama koje su mamile na poljubac, da se njemubilo teško usredotočiti; jedino što je doista želio bilo je zgrabiti je u naruč je i milovati kaosrdito mače.- Sad nemaš suprugu - ogorčeno je odvratila Jenny - ali jednućeš uskoro odabrati...Engleskinju! - bijesno je dodala. - Engleskinju s ledenom vodom umjesto krvi, i kosom bojemišje dlake, i šiljastim malim nosom koji je na vrhu vječito crven i prijeti procuriti...Ramena su mu se zatresla od nijemog, bespomoćnog smijeha i Royce je podigao ruku uposprdnoj kretnji obrane. -Kose boje mišje dlake? - ponovio je. - Zar je to najbolje što možeš?Donedavno sam mislio da bih volio plavokosu suprugu, s krupnim zelenim oč

ima i...- I velikim ružičastim usnama i velikim... - Bila je toliko bijesna da je doista podigla rukeprema svojim dojkama prije nego što je shvatila što kani reći.- Da? - zadirkivao ju je Royce. - I velikim...?- Ušima! - bijesno je provalila. - Ali ma kako izgleda, po-anta je daće moj život pretvoriti upakao!Nesposoban dalje se suzdržavati, Royce se nagnuo i dodirnuo nosom njezin vrat. - Evo kakoćemo se dogovoriti - šapnuo je ljubeći joj uho. - Odabratćemo ženu koja nam se oboma sviña.- I u tom nevjerojatnom trenutku najednom je shvatio da mu opsjednutost s Jennifer mutirazmišljanje. Nije se mogao oženiti i zadržati Jennifer, znao je to. Usprkos zadirkivanju, nijebio dovoljno bešćutan da oženi Mary Hammel ili ijednu drugu, a potom ponizi Jenniferzahtijevajući da mu i nadalje ostane ljubavnicom. Jučer bi možda i razmislio o tome, ali sadne, ne nakon prošle noći kad je shvatio koliko je većpatnje pretrpjela u svom kratkom,mladom životu.Čak i sad se njegov um lecao od pomisli na to kakoće se njezini »ljubljeni« roñaci ponašatiprema njoj kad im se vrati nakon što je dijelila postelju njihovog neprijatelja.Alternativa da se on ne oženi i ostane bez djece i nasljednika bila je neprivlačna ineprihvatljiva. Jedina preostala alternativa: ta da se oženi s Jennifer, nije dolazila u obzir. Dase oženi njome i time dobije zaklete neprijatelje za roñake, a uz to suprugu koja je odana timneprijateljima, to je bilo neodrživo. Takav bi brak samo donio bojno polje u njegov vlastitidvorac, a on je u njemu tražio mir i sklad.Činjenica da mu je njezina nevina strast i nesebič

nodavanje u krevetu donijelo neslućen užitak nije razlog da se podvrgne životu stalnih sukoba. Sdruge pak strane, ona je bila jedina žena koja je vodila ljubav s njim, a ne s legendom koju onpredstavlja. I nasmijavala ga je kao nijedna žena dotad; imala je hrabrost i mudrost i lice kojisu očaravali i zabavljali. I na kraju, iako ne manje važno, na njoj je bilo neke izravnosti iiskrenosti koje su ga posve razoružale.Ni sad nije mogao zaboraviti osjećaj u svojim grudima kad je ona odabrala iskrenost umjestoponosa i priznala da, jednom kad se našla u njegovoj postelji, nije željela otići iz nje. Takvaiskrenost, posebice kod jedne žene, uistinu je bila rijetka. Značila je da se njezinoj riječi moževjerovati.Naravno, sve to nisu bili dovoljni razlozi da dopusti da svi njegovi brižno smišljeni planovi zabudućnost budu uništeni.S druge strane, nisu baš bili ni snažni poticaji da odustane od nje.Royce je podigao pogled kad su stražari na zidinama dvorca dugo zapuhali u svoje trube,upozoravajući da se približavaju nepozvani posjetioci.- Sto to znači? - preplašeno je upitala Jennifer.- Henryjevi glasnici, pretpostavljam - odgovorio je Royce i ponovno se naslonio na podlakticei zaškiljio ka suncu. Ako jesu, lijeno je pomislio, stigli su mnogo ranije no što ih je očekivao.- Tko god bili, prijateljski su raspoloženi.- Zna li tvoj kralj da sam ti taokinja?- Zna. - Iako mu se nije svidio zaokret u razgovoru, shvaćao je njezinu zabrinutost za vlastitusudbinu i dodao: - Poslao sam mu poruku nekoliko dana nakon što si dovedena u moj tabor,zajedno s redovitim mjesečnim depešama.- Hoću li... - nesigurno je uzdahnula - hoću li biti nekamo poslana... u neku tamnicu ili...- Ne - brzo je odgovorio Royce. - Ostatćeš pod mojom zaštitom. Zasad - neodreñeno jedodao.- Ali što ako on zapovijedi drugačije?- Ne

će - glatko je rekao Royce, pogledavajući je preko ramena. - Henry ne mari kako jaosvajam pobjede za njega, dok god ih osvajam. Ako tvoj otac položi oružje i preda se jer si timoja taokinja, tadće to biti najbolja moguća pobjeda: bez krvi. - Opazivši da ona postajenapeta od te teme, skrenuo joj je misli pitanjem koje ga ječitavo jutro izjedalo u kutku uma. -Kad su tvoja polubraća počela okretati klan protiv tebe, zašto o tom problemu nisi izvijestilaoca, umjesto što si pokušavala pobjeći od njega gradeći u mislima kraljevstvo snova? - upitao je. - Tvoj otac je moćan velmoža, mogao je riješiti tvoj problem na jednak način kako bih ga ja riješio.- A kako bi ga ti riješio? - upitala je s onim nesvjesno provokativnim smješkom iskosa, zbogkojega bi on uvijek poželio privući je u naruč je i izbrisati joj ga s usana poljupcem.Oštrije nego sto je kanio, Royce je odgovorio: - Zapovijedio bi im da te prestanu sumnjičiti.- Govoriš kao ratnik, ne kao plemić- nehajno je zamijetila. - Ne možeš ljudima »zapovjediti«što da misle, možeš ih samo preplašiti da te misli zadrže za sebe.- Što je učinio tvoj otac? - upitao je hladnim glasom koji je izazivao njezinu primjedbu.- Kad se Becky utopila - odgovorila je - moj otac se borio protiv tebe u nekoj bitci, koliko sesjećam.- A kad se vratio iz borbe sa mnom... - dodao je Royce s opreznim osmijehom - što je tadučinio?- Dotad su o meni kolale svakojake priče, ali otac je mislio da preuvelič

avam i daće one brzozamrijeti. Vidiš - dodala je kad se Royce namrštio s neodobravanjem - moj otac ne polaževeliki značaj onome što naziva »ženskim stvarima«. Veoma me voli - izjavila je s nečime sto je Royce smatrao više odanošću nego razumom, s obzirom na Merrickov odabir Balder a zaJenniferinog supruga - ali za njega žene nisu... jednostavno nisu toliko važne svijetu kaomuškarci. Oženio se mojom pomajkom zato što smo daljnji roñaci i zato što je imala trojicuzdravih sinova.- Bilo mu je draže da njegova titula bude predana daljnjem roñaku, nego tebi i, nadajmo se,njegovim unucima? - sažeo je Royce sa slabo prikrivenim gañenjem.-Njemu je klan sve i tako treba biti - odgovorila je Jennifer, a odanost ju je nagnala da teriječi izgovori s većom silinom. - Nije smatrao da bih ja, kao žena, bila sposobna sačuvatinjihovu odanost ili ih voditičak i da je kralj James dopustio da otac svoju titulu preda meni,što je moglo biti problem.- Je li se potrudio zatražiti to od Jamesa?- Pa, nije. Ali, kao što sam rekla, otac nije dvojio u mene, kao osobu, nego sam ja jednostavnožena i stoga predodreñena za druge stvari.Ili druge svrhe, pomislio je Royce, srdit zbog nje.

Ti ne možeš razumjeti mog oca, ali to je zato što ga ne poznaješ. On je sjajan č ovjek i sviprema njemu osje ć aju isto što i ja. Mi... svi mi... dali bismo život za njega da on... -Natrenutak je Jenny pomislila da ili gubi razum ili postaje slijepa, jer u šumi je stajao William, sprstom na usnama kao znakom da ona šuti. - ... da to zatraži - prošaptala je, ali Royce nijezamijetio naglu promjenu u njezinom glasu. Bio je zabavljen potiskivanjem neracionalneljubomore zbog č injenice da Jennyn otac u njoj može probuditi tako slijepu, posvemašnjuodanost. Č vrsto zatvorivši o č i, Jenny ih je ponovno otvorila i ja č e se zagledala. William je kliznuonatrag u sjenu stabala, ali još uvijek je vidjela rub njegovog zelenog prsluka. William jeovdje! Došao je po nju, shvatila je i u njezinim je grudima buknula radost i olakšanje.- Jennifer... - u tihom glasu Roycea Westmorelanda bilo je ozbiljnosti i Jenny je otrgnulapogled od mjesta na kojem je nestao William.- Dda... - promucala je, napola o č ekuju ć i da ć e č itava vojska njezina oca u svakom trenutkuisko č iti iz šume i na mjestu ubiti Roycea. Ubiti ga! Na tu je pomisao Jennifer nahrupila žu č ugrlo i ona je sko č ila na noge, opsjednuta istodobnom potrebom da odvede Roycea iz šume iujedno uspije sama u ć i u nju.Royce se namrštio promatraju ć i njezino blijedo lice. - Što ne valja... izgledaš...- Nespokojno! - ispalila je Jennifer. - Osje ć am potrebu malo prošetati. Ja...Royce se podigao na noge i tek što je nije upitao za razlog njezinog

nespokoja, kad je ugledaoArika koji se uspinjao brdom. - Prije no što Arik do ñ e do nas - zapo č eo je - htio bih ti neštore ć i.Jenny se naglo okrenula i pogled joj se zaledio na mo ć nom Ariku, dok je njome kolalao ludoolakšanje: sad kad je Arik ovdje, Royce barem ne ć e umrijeti bez ikoga uza sebe. Ali ako do ñ edo borbe, tad bi mogao poginuti njezin otac ili William ili netko od pripadnika klana.- Jennifer - zaustio je Royce, a u glasu mu se odražavala ogor č enost zbog toga što mu nijeobra ć ala pozornost.Jenny se nekako primorala okrenuti prema njemu i djelovati pozorno. - Da? - Ako ljudinjezinog oca kane napasti Roycea, do sad bi ve ć svakako izišli iz šume; nikad ne ć e bitiranjiviji nego sto je u ovom trenutku. A to zna č i, divlje je pomislila Jenny, da je Williamzacijelo sam i da je vidio Arika. Ako je to istina, a u tom se trenutku nadala da jest, tad onamora samo ostati mirna i prona ć i neki na č in da se č im prije vrati u šumu.- Nitko te ne ć e zaklju č ati u tamnicu - rekao je s nježnom odlu č noš ć u.Dok je promatrala njegove neodoljive o č i, Jenny je najednom sinulo da ć e ga uskoro napustiti,možda ve ć za sat vremena, i ta ju je spoznaja probola neo č ekivano bolno. Istina, on je bionjezin otmi č ar, ali nikad je nije podvrgnuo okrutnostima kojima bi je podvrgnuo svatko drugitko bi je zarobio. Nadalje, on je bio jedini muškarac koji se divio njezinoj hrabrosti, umjestoda osudi njezino tvrdoglavo ponašanje; prouzro č ila je smrt njegovog konja, ubola ga inapravila od njega budalu pobjegavši. Kad se sve uzme u obzir, shvatila je sa strašnom boli usljepoo č icama, on se prema njoj ponašao s više galantnosti, njegove vrste galantnosti, negošto bi to u č inio bilo koji dvorjanin. Zapravo, da su stvari izme ñ u njihovih obitelji i njihovihzemalja druga č ije, Royce Westmoreland i ona bili bi prijatelji. Prijatelji? Ve ć je bio više odtoga. Bio je njezin ljubavnik.-Ja... oprosti - prigušenim je glasom odgovorila Jenny. -Misli su mi odlutale. Sto si onorekao?- Rekao sam - ponovio je lagano se namrštivši od zabrinutosti kad je opazio njezinuspani č aren izraz - da ne želim da misliš kako si u bilo kakvoj opasnosti. Dok ne do ñ evrijeme da te pošaljem ku ć i, ostat ć eš pod mojom zaštitom.Jenny je kimnula glavom i progutala slinu. - Da. Hvala ti- šapnula je, glasom preplavljenim od osje ć aja. Pogrešno tuma č e ć i njezin ton zahvalnoš ć u,Royce se lijeno - nasmiješio. - Bi li tu svoju zahvalnost izrazila poljupcem? -Na njegovo za č u ñ enozadovoljstvo, Jenny uop ć e nije trebalo nagovarati. Ovila je ruke oko njegovog vrata ipoljubila ga o č ajni č ki strasno, č vrsto priljubivši usnice uz njegove u poljupcu koji jedjelomi č no bio oproštaj, a djelomi č no strah, rukama prelaze ć i preko miši ć a na njegovimle ñ ima, nesvjesno pamte ć i njihove obrise, č vrsto ga privijaju ć i uz svoje tijelo.Kad je najzad podigao glavu, Royce ju je pogledao, ruku još uvijek č vrsto ovijenih oko nje. -Moj Bože - šapnuo je. Ponovno je prigibao glavu prema njezinoj, ali se zaustavio, pogledauperenog u Arika. - Prokletstvo, evo Arika. -Uhvatio ju je za ruku i poveo prema vitezu, alikad su stigli do Arika, on je odmah povukao Roycea u stranu, brzo govore ć i.Royce se okrenuo prema Jennifer, zaokupljen neugodnim vijestima o Graverleyevom dolasku.- Morat ć emo se vratiti- zaustio je, ali ga je bolno prenuo izraz neopisive žalosti na Jenninom licu. Jutros je zasjalakao svije ć a kad joj je predložio da je izvede iz dvorca. - Ve ć sam tako dugo osu ñ ena našator pod stalnom stražom da se od same pomisli da sjedim na brdu osje ć am ponovnoro ñ enom - rekla mu je tad.O č ito, vrijeme koje su proveli ovdje u prirodi silno joj je koristilo, kiselo je pomislio Royce,prisje ć aju ć i se strasti u njezinom poljupcu i pitaju ć i se bi li bilo ludo od njega da joj ponudipravo da ovdje ostane sama. Došli su pješice, nije mogla nabaviti konja, a bila je dovoljnopametna da zna da ć e je, pokuša li pobje ć i pješice, pet tisu ć a ljudi utaborenih oko dvorcaprona ć i u manje od sat vremena. Uz to, mogao je dati uputu stražarima na zidinama dapripaze na nju.S okusom njezinog poljupca još uvijek na usnama i sje ć anjem na njezinu odluku da mu nepokuša pobje ć i u taboru nekoliko ve č eri ranije, prišao joj je i rekao: - Jennifer, ako tidopustim da ostaneš ovdje, mogu li ti vjerovati da ć eš ostati gdje jesi? - Glas mu je zvu č aostrogo zbog sumnje u mudrost te odluke.Izraz radosne nevjerice na njezinom licu bio je dovoljna nagrada za njegovu velikodušnost.- Da! - uzviknula je, nesposobna vjerovati ovoj blagodati sudbine.Lijen osmijeh koji se razlio njegovim preplanulim licem u č inio ga je veoma zgodnim i gotovodje č a č kim. - Ne ć u se dugo zadržati - obe ć ao je.Promatrala je kako se udaljava s Arikom i nesvjesno pamtila njegov izgled, njegova širokaramena u prsluku boje kože, sme ñ i pojas spušten nisko na njegov uski struk i debele č arapeispod kojih su se ocrtavali teški miši ć i njegovih bedara iznad visokih č izama. Na pola puta nizbrežuljak, zaustavio se i okrenuo. Podigavši glavu, Royce je promatrao stabla, narar-štivšicrne obrve, kao da je osjetio prijetnju koja vreba iz šume. Prestravljena da je on vidio ili č uonešto i da se kani vratiti, Jenny je u č inila prvo što joj je palo na pamet. Podigavši ruku ulaganom mahanju, privukla je njegovu pozornost i nasmiješila mu se, a zatim prislonila prstena usne. Ta je kretnja bila nenamjerna, osuje ć en poriv da prekrije usta i priguši krik panike.Royceu se u č inilo da mu šalje poljubac. S osmijehom koji je odavao njegovo nenadanozadovoljstvo, podigao je ruku u pokretu pozdravljanja s Jennifer. Arik mu se oštro obratio iRoyce je svrnuo pozornost sa Jeniffer i šume. Okrenuo se i hitro spustio niz strmu kosinupokraj Arika, uma ugodno zaokupljenog oduševljenom straš ć u Jenniferinog poljupca i jednako oduševljenom

reakcijom svog vlastitog tijela.-Jennifer! - na Williamov tih, hitan glas iz šume iza njezinih le ñ a, Jenniferino se cijelo tijelonapelo za predstoje ć i bijeg, ali suzdržavala se da ne potr č i prema šumi ne dok grof ne nestanekroz skrivena vrata u debelom kamenom zidu koji je okruživao zamak. Zatim se naglookrenula, i gotovo spota-knula u žurbi, dok je tr č ala kratkom kosinom i poput strijele uletjelau šumu, pogledom mahnito traže ć i svoje spasitelje. -Williame, gdje si... - zaustila je, a zatimpotisnula krik kad su je snažne, miši ć ave ruke uhvatile s leda oko struka, odigle je od tla iuvukle u dublju osamu drevnih hrastova.-Jennifer! - promuklo je prošaptao William, a njegovo je ljubljeno lice bilo na samo nekoliko centimetara od njezinoga. - Sirota moja curo... - zapo č eo je, pogledom pretražuju ć i njezinolice, a zatim, o č ito se prisjetivši poljubaca kojima je nazo č io, bez uvijanja rekao: - Prisilio te je da mu postaneš ljubavnicom, nije li?- Ja... objasnit ć u kasnije. Moramo požuriti - preklinjala ga je, opsjednuta iznova probu ñ enomželjom da uvjeri svoje ro ñ ake da odu bez krvoproli ć a. - Brenna je ve ć na putu ku ć i. Gdje suOtac i naši ljudi? - zapo č ela je.- Otac je u Merricku, a ovdje smo samo nas šestorica.- Šestorica! - uzviknula je Jennifer, spotaknuvši se kad joj je papu č a zapela u povijušu, azatim se uspravila i potr č ala uz njega.Kimnuo je glavom. - Mislio sam da ć emo imati više izgleda spasiti te lukavoš ć u, a ne snagom.Kad je Royce ušao u dvoranu, Graverley je stajao u središtu prostorije, uskim licem polakopregledavaju ć i unutrašnjost dvorca Hardin, šiljastog nosa uperenog s ga ñ enjem u slaboprikrivenoj pohlepi. Kao kraljev privatni savjetnik i najutjecajniji č lan mo ć nog Vije ć a glavneodaje, Greverley je uživao ogroman utjecaj, ali njegov mu je položaj uskra ć ivao svaku nadu utitulu i posjede za kojima je tako o č ito č eznuo.Otkad se Henry do č epao prijestolja, po č eo je poduzimati korake kako ga ne bi zadesila istasudbina koja je zadesila njegove prethodnike: poraz od ruke mo ć nih plemi ć a koji su se zaklelina odanost svome kralju, a zatim pobunili kad ih je taj isti vladar razo č arao i srušio. Da bisprije č io da se to dogodi, iznova je utvrdio Vije ć e glavne odaje koji je potom ispuniosavjetnicima i sucima koji nisu bili pripadnici plemstva, ljudima kao Graverley, koji su sjedilii sudili plemi ć ima, odre ñ ivali im visoke kazne za svako nedjelo, djelom koje je istodobnohranilo Henryjevu riznicu i lišavalo navedene plemi ć e bogatstva potrebnog za pobunu.Od svih privatnih savjetnika, Graverley je bio najutjecajniji i najosvetoljubiviji; s Henryjevimpunim povjerenjem i autoritetom kao zale ñ em, Graverley je uspješno osiromašio ili posveslomio gotovo svakog mo ć nog plemi ć a u Britaniji... uz iznimku grofa Claverleya, koji je, nanjegov neprikriven bijes, nastavio napredovati i sa svakom bitkom koju je izvojevao za svojegkralja postajao mo ć niji i imu ć niji.Graverleyeva mržnja prema Royceu Westmorelandu bila je poznata svima na dvoru, i bila jednaka Royceovom preziru prema njemu.Royceovo lice bilo je savršeno beizražajno kad je prolazio udaljenost od stotinu stopa koja ga je razdvajala od njegovog neprijatelja, ali zamje ć ivao je sve suptilne naznake koje ć e o č itoizazvati neobi č no neugodno su č eljavanje glede nekog pitanja. Kao prvo, na Graceleyevomlicu po č ivao je zadovoljan smješak; kao drugo, iza Graverleya su bila tridesetpetoricaHenryjevih naoružanih vojnika, koji su stajali uko č eni, ozbiljnih, natmurenih lica. Royceoviljudi, predvo ñ eni Godfreyem i Eustaceom, bili su postavljeni u dva reda na kraju dvorane ublizini podija, budnih, napetih izraza kao da su i oni osjetili da je nešto ozbiljno naopako uovom neo č ekivanom i nezapam ć enom Graverleyevom posjetu. Dok je Royce prolazio pokrajzadnjeg para svojih vojnika, oni su zakora č ili za njim kao službena pratnja.- Dakle, Graverley - rekao je Royce, zastaju ć i pred svojim protivnikom - što te je izvuklo iztvog skrovišta iza Henryjevog prijestolja?U Graverleyevim je o č ima plamtio bijes, ali njegov je glas bio jednako bezizražajan, a rije č ikoje je izgovorio odjeknule su jednako duboko kao i Royceove: - Sre ć om po ulju ñ eni svijet,Claymore, ve ć ina nas ne dijeli tvoj užitak na pogled na krv i smrad tijela koja se raspadaju.- Sad kad smo izmijenili uljudnosti - prekinuo ga je Royce - što želiš?- Tvoje taokinje.U ledenoj šutnji, Royce je saslušao ostatak Graverleyeve zajedljive tirade, ali njegovom seotupjelom mozgu č inilo da rije č i dolaze odnekud veoma izdaleka: - Kralj je poslušao mojsavjet - govorio je Graverley - i pokušao dogovoriti mir s kraljem Jamesom. Usred tihosjetljivih pregovora, ti si oteo k ć erke jednog od najmo ć nijih velmoža u Škotskoj i svojim sidjelima možda taj mir u č inio nemogu ć im. - Glas mu je odjekivao autoritetom dok je