Ralph E. Vaughan

SherlockHolmes izavojnicevremena

Sherlock Holmes & The Coils of Time 2005

Uvod

Smrad grobnih jama... Nestala ljudskost skriva se u mraku... Vjeno mrmljanje i jecanjepaklenih strojeva tamo dolje... Sfinga s bijelim krilima zlokobno se uzdie nad ruevinamaLondona pod uzavrelim nebom...

Pobjedniki krici Morloka...U bijegu od te nemogue stvarnosti koja je nalikovala na nonu moru, traio je

imaginarnu zatitu u svom domu u Richmondu na Temzi, tom asnom upnom dvoru koji jegledao na Richmond Green pokraj etnice Cholmondeley, sjeverno od parka Old Deer uzcestu Kew, nasljee Charlesa prvog. Bio je manje od 20 kilometara udaljen od Londona,kratak put du L&SW eljeznice, ali bili su potrebni dani skrivanja i izbjegavanja kako bi sevratio u svoju ruevnu kuu.

Probio se kroz zarasle vrtove do svog stroja, iza razbijenih prozora i sumornih zidova. Usamo par trenutaka privrstio je nekakve poluge, traje beskrajna vjenost da se vrati u maloposlije nego li je opet poeo.

Natrag u godinu Gospodnju 1894.Dok se radionica Moesena Maddoca materijalizirala, osjeao je da ga je poznata

prostorija s velikim prozorima trebala umiriti poput kakvog opijata, ali prostorija je izgledalazlokobno, puna sjena, plinske lampe su bile priguene i nesigurne.

Trznuo se kad je neto blijedo i nejasno odlepralo kroz vrtove iznad prozora, kreui seprema velikom, gusto poumljenom parku Deer, ali je nestalo prije nego li je mogao sasigurnou ustvrditi da je uistinu neto vidio. Obuzeo ga je umor i sruio se u konu foteljukoja je bila dio stroja. Knjige pomou kojih je htio promijeniti budunost ispale su mu iz rukui buno pale na drveni pod.

Dok se odmicao od sada utihlog stroja, umalo se sruio na pod. Teturao je niz hodnikobloen tikovinom koji je spajao glavni dio kue s radionicom. Bio je slab od gladi iiscrpljenosti, na rubu nesvjestice zbog gubitka krvi. Tako se elio pustiti da ga obuzmenesvjestica, blagoslovljeni zaborav u kojem nema munih snova, vizija, niti sjeanja, ali samje sebe prisilio da ide naprijed.

Morao je saznati gdje je budunost krenula krivim putem i da li je on odgovoran za to.Na kraju hodnika, otkljuao je zasun i otvorio vrata.Maddoc je oteturao do blagovaonice i gotovo se sruio na jadnu gospou Watchett,

svoju kunu pomonicu, zbog ega je njoj skoro ispalo glavno jelo. Iz grla joj se oteo vrisakkad ga je vidjela s modricama i posjekotinama na licu i u otrcanoj odjei punoj krvavih mrlja.ovjek koji je sjedio za okruglim stolom skoio je na noge.

"Blagi Boe!", uzviknuo je lijenik. "to se dogodilo? Kakva ti se nesrea dogodila?""Dajte mu au porta!", viknuo je urednik."Jesi li bio napadnut?", pitao je brigadir."Oito je da je bio izloen velikom oku," primijetio je psiholog.Maddoc je osjetio vrst stisak koji ga je vodio prema njegovom mjestu na elu stola te je

bio iznenaen kad je pokraj sebe vidio sijedu glavu ge. Watchett. Netko mu je u ruku staviopunu au. Tek kad je primijetio da netko nadolijeva u au, shvatio je da je naiskap popioprvu au porta.

"Reci nam to ti se dogodilo," inzistirao je Philby, crvenokosi ovjek iju je inaesmirenu narav zamijenila udna panika u glasu. "ekali smo veeru skoro sat vremenaoekujui tvoj najavljeni dolazak."

Okolnosti u kojima su se ovi ljudi nali oko njegova stola odjednom su mu postalejasne. Da, on ih je pozvao ovamo, ali slanje tog poziva inilo se kao da je bio u prolomivotu. Da li je prolo samo tjedan dana otkako je glupo i krajnje naivno demonstrirao radsvog malog modela nekim od ovih ljudi? Tjedan dana, njima sigurno, ali njemu...

Na neki nain, drugi je ovjek tada stajao pred njima, pun samopuzdanja i uvjerenja usvoje vizije znanosti i tehnologije, kao i u samu budunost. Nadao se, ali nije oekivao, daBritanija jo uvijek vlada valovima, ali je oekivao budunost ispunjenu uzvienimtehnolokom dostignuima, bez obzira na politiku, sudbinu koju je skrojila posvijetljena i

oplemenjena ljudskost. Ljudi tog dalekog vremena, 802701. godine, trebali su biti poputmudre starije brae, a ispostavilo se da su poput male djece koja se boje mraka i trebajunjegovu pomo vie nego to bi on ikada mogao trebati njihovu.

Toliko je elio izvesti Eloije iz mraka, iz sjene Morloka. Tolika je elja bila u njemunakon to se vratio s prvog putovanja u budunost da je istog trena ponovno zaplovio morimavremena, naputajui svoje vrijeme i razne gluposti poput ove veere i nebitne budale poputovih...

"Jesi li putovao kroz vrijeme?", upitao je Wells, ovjek kojeg je Maddoc upoznao naRoyal College of Science sredinom 80-ih. "Da li si putovao prolou ili si... Ili si vidiobudunost, zrelost rase, sudbinu ljudskog roda?"

Maddoc je vidio njihove radoznale poglede. Nisu svi koji su sada prisutni svojim oimavidjeli pokus s modelom vremenskog stroja, ali oni koji nisu sigurno su od drugih ulidetaljne opise. Pogotovo od onog Wellsa koji sebe smatra piscem. Porei postojanjevremenskog stroja znailo bi pozivanje na istragu i vjerovanje, a niti jedno od toga vie nijehtio, niti mu je vie bilo stalo. Nije se usudio rei im istinu, to jest, ne cijelu istinu, ali on jebio znanstvenik, a ne pripovjeda koji od niega moe izmisliti priu. Sve to je imao bila jeistina. Trik je dakle bio u tome da im ne kae nita o drugom putovanju, a o prvom da im kaesamo toliko kako bi im priutio luksuz nevjerice, priliku da ga okarakteriziraju kaoekscentrika i njegovu priu shvate samo kao opreznu alegoriju temeljenu na trenutanimdrutvenim okolnostima.

"Da, dragi moji prijatelji, putovao sam kroz vrijeme u stroju koji sam dizajnirao,"napokon je rekao s lakoom koju uope nije osjeao. "Priat u vam o mom kratkom boravkumeu Eloima i Morlocima u dalekoj budunosti, vie od 800.000 godina u budunosti."

"Prilino fantastino," promrmljao je brigadir."Ali prvo moram popiti jo jednu au porta i pojesti malo odline ovetine koju je

pripremila gda. Watchett, jer imam osjeaj da mjesecima nisam jeo potenu hranu." To i jebila istina, pomislio je. "Tad u vam priati o mom putovanju po morima vremena i izloiti sevaem sudu i prosvjetljenju. Kada shvatite to je nastalo od odluka donesenih u nae vrijeme,vae uvjerenje u sadanje drutvene prilike moda i nee biti tako vrsto."

Kasnije, usred tihog zvocanja posuda i laganog piskutanja plinske lampe te zvukovakoje je stvarala Wellsova olovka, Maddoc je govorio svojim neko dobrodolim gostima:

"Nekima od vas prolog sam etvrtka priao o vremenskom stroju, demonstrirao svojmodel i ak pokazao pravu stvar u mojoj radionici. Nakon to sam ponovno napravio jednu odniklanih ipki i kristalne poluge, prvi vremenski stroj je poeo svoje prvo putovanje u vrijemesa mnom kao pilotom. Dakle, evo to se dalje dogodilo..."

Tada je, za njihovo dobro, poeo lagati.

Prvo poglavlje: Vrisak u noi

Mladi William Dunning je oprezno koraao preko poploenog i maglom skrivenogAlbion Yarda u Rotherhithe dijelu Bermondseya, juno od Temze. Iza njega, jedva vidljivikroz ukastu izmaglicu, uzdizali su se sumorni jarboli, znakovi brodova s dokova Albion,brodovlja koje se irilo po cijeloj Temzi. Velik broj tih koljkama ukraenih brodskih trupovapripadao je njegovoj obitelji...

Ne, pomislio je s malo gorine, pripadali su njegovom bratu. Kad bi se DunningCommodities & Trading Company usporedilo s velikim brodom koji jedri morem financija,ba kao to britanska trgovaka flota plovi oceanom, tada je Sir Reginald Dunning kapetan,gotovo pa nedodirljiv u svom svijetu, a William samo neki crni "mali od palube". Bilo bi mubolje kao malom od palube, jer bi tada svoju dunost sluio na palubi. Vidio bi veliinu ibeskrajnost mora, osjetio bi uzbuenje otkrivajui iz plave daljine jo neposjeene uvale,romantinost egzotinih luka zainjenu s malo opasnosti. Ali najblie to je ikada doao tomeje prilikom posjeta trgovakim dokovima u Surreyju, radi inspekcije tereta i brodskih

manifesta. Takvi su poslovi okupljali njegova popodneva i veeri, egzotino drvo iz Burme iCeylona, zrnje iz sjevernih zemalja i kanadskog dominiona. Ali sve je to, doslovno, u ovomtrenutku bilo iza njega, i sada je mogao rei da je sam svoj ovjek, vladar svoje sudbine. Bardo sljedeeg jutra kad se opet morao pojaviti u uredima tvrtke.

Skrenuo je desno na Swan Lane, pa lijevo na ulicu Albion. Na ovom trgovakompodruju nije bilo plinskih lampi pa se magla pruala poput crnih pipaka. Istroene cigle naskladitima i mlinovima uzdizale bi se u visine, a prazni prozori gledali na ulicu poput oijumrtvaca. Njegovi su koraci odjekivali na poploenoj ulici.

Bila je to pogubna veer bez suputnika i klaustrofobina veliina londonske maglepotaknula je rad mate i u mraku naselila dublje i dublje sjene i blijede oblike koji laganotrepere u magli i s nelagodom prizivaju takozvane duhove s East Enda koji se vrlo estopojavljuju u senzacionalistikim magazinima. Nakon nekoliko dugih minuta u toj odjednomzloslutnoj ulici, u daljini je vidio trag svjetlosti. Radost koju je osjetio vidjevi plinsku lampuu mraku ulice bila je kao radost ovjeka koji nakon lutanja pustinjom nade oazu. Kad jenapokon doao do lampe na krianju ulice Neptune, nevoljko se odmicao od nje u tamu kojeje opet bila pred njim.

Namjeravao je otii do oblinje stanice Rotherhithe i dalje kroz tunel ispod Temze unajnapuenije dijelove Cityja, pa tamo uzeti fijaker do svog stana, ali s puta ga je skrenuozvuk, a tada i vienje. Zvuk je bio veseli ton neugodenog klavira i pijani glasovi koji supjevali dobro poznatu mornarsku pjesmu.

"For broadside, for broadsideThey fought all on the Main;Blow high! Blow low! And so sailed we.Until at last the frigateShot the pirate's mast away.A sailing down all onThe coast of High Barbary."Vidio je zlatni sjaj kako se reflektira u magli kroz dvostruki red prozora. I tada je

shvatio zato je do oblinje stanice krenuo okolnim putem. Bila je to gostionica Neptun,okupljalite mornara i svih trudbenika mora, mjesto koje ga je privlailo uvijek kada se naaou tom podruju bez nekakvih obveza. Oito ovo nije bio jedan od takvih trenutaka, jer je biloprilino kasno, a rano ujutro se morao pojaviti u uredu s izvjetajem inspekcije. A i bratoveupute su bile, kao i uvijek, vrlo jasne.

Unato svemu, neto ga je vuklo prema Neptunu, osjeao se bespomono i nije mogaokontrolirati kretanje svojih nogu.

Ulaz u pub ukraen je drvenim rezbarijama na jarbolu koje su prikazivale gospodaramora. Iznad ulaza, s grede je visjela drvena plakata aroliko oslikana prizorima vladaraoceana s trozubcem oko kojeg su se omotale morske trave. Te su morske slike ostavile takojak utisak na Dunninga da je skoro mogao sjetiti kapi morske vode na licu i miris soli u nosu.

Kao to brod bespomono eka da ga val gurne u dubine, Dunning je ponesen morskimugoajem uao u zadimljeni prostor.

Ovo se mjesto prvotno zvalo Plava sirena, sagraeno dok je sadanji sistem dokova uSurreyju bio neto malo bolje od plitkih bara i dok je veina brodova pristajala uz sklepanedaske ili su svoj teret istovarivali direktno na blatnu obalu. Ove je veeri Neptun bio ispunjenbukom i smijehom kakav bi bio proglaen skandaloznim u Princu, Piccadillyju ili u CafeRoyale u ulici Regent. Zrak je bio plav od dima i gust ali ipak sladak u usporedbi s otrovnomjuhom koja je sada tekla kroz zaaene ulice Londona. Stare grede su bile prekrivene crnompatinom koja je nastajala godinama.

Stari morski vukovi koji su obitavali u Neptunu letimice su pogledali doljaka i jednakobrzo ocijenili da se radi o jo jednom radoznalom dendiju kom je dosadila sigurnost WestEnda, koji je eljan dvosmislenosti postojanja koja je koja bit ivota istono od South Crossa ijuno od rijeke. S odmjerenim prezirom i osobitim snobizmom nie klase primijetili suzavijeni obod njegova polucilindra, visoko kopane izme, utirkani ovratnik s tokastom

leptir manom, brokatni frak i kaput, uske hlae i vrsto smotan kiobran, te su jednoglasnozakljuili da nije jedan od njih.

Ali on uope nije mario to ti ljudi misle o njemu. Oni su vidjeli samo njegovuvanjtinu, znakove koje je na njemu ostavio svijet u kojem ivi; kao to gospodar stavlja igna vrijednu i korisnu ivotinju, pali joj kou ali ne dolazi do srca. Nekolicina stalnih gostijupoznavali su ga kao dobrog sluatelja njihovih lovakih pria, kao dobrog ovjeka koji eplaati pie cijele noi, ali ak ni oni nisu znali za njegove snove o misterioznim dubinama idalekim obalama jer je prije svega bio vrlo povuena osoba, ak i u svom druenju s timgrubim ljudima koje je, u drugim okolnostima mogao zvati prijateljima.

Kimnuo je glavom u znak pozdrava nekolicini poznanika dok je uzimao od pipniaratamno pivo i krenuo prema stolu za kojim su sjedili neki hvalisavci. Primio je par pozdrava odljudi kojima je ponestajalo novaca za pie. Niti jedan od tih ne bi dobio odobrenje njegovabrata, kao to bi i samu ustanovu Sir Reginald ocijenio kao nedostojnu. Ne bi mu se svidjeloniti to to njegov brat pije obino pivo, ili to ini bilo to nije u suglasnosti s njegovimstandardima, bogatstvom i odgojem. Ali Sir Reginald Dunning nikada nije posjetio svojebrodove i bio je prezaokupljen izlascima u Pall Mall u potrazi za pravim poznanstvima spravim ljudima da nije mogao pratiti kakvim se to aktivnostima bavi njegov mlai brat.Prema tome, mislio je William Dunning, drei u ruci krigl piva, to to Sir Reginald misli osvemu ovome ne vrijedi ni piljiva boba!

Ljudi su priali prie o tajnama mora od kojih je samo nekolicina mogla biti istinita,posebice lovake prie onog Marlowa koji je priao nadugako i nairoko. Priali su i oLondonu, gradu svijeta i sjena, prosvjeenja i mranih tajni.

"Jedan moj prijatelj Kinez uo je huk demona iz rijeke. Vidio je utopljenika kako izlaziiz vode na dokovima Copenhagena. Pria se o udnim stvarima koje se bacaju u kanalizaciju,"rekao je jedan stari glas.

"Mora paziti to baca u kanalizaciju!", dodao je jo jedan smijui se svojojduhovitosti.

"Viene su bijele sjene u mraku," javio se opet onaj prvi glas. "Moj je brat vidio umraku tako neto to se ne moe opisati kao ljudsko."

"Moda su to duhovi," dodao je drugi. "London je drevni grad. Je, je. Zamisli samokoliko je ljudi ovdje umrlo i koliko ih je zakopano. Kada kopa u tako mesnatom tlu, moeuznemiriti neke duhove."

"Na primjer duhove East Enda," rekao je Dunning, imajui na umu ne samo tamo nekeprie koje je proitao na zadnjoj stranici ne ba kredibilitetnih novina, ve i ubrzani ritamsvog srca kada je ove veeri hodao kroz maglu. "Kau da su ljudi vidjeli blijede prikaze kakolebde kroz maglu i nestaju u tlu."

"Nestali," rekao je netko apatom. "Ljudi odvedeni u noi rukom koja nije ljudska inikad vie nisu vieni."

"Da, siguran da svi oni imaju neto zajedniko!", uzviknuo je Dunning glasom koji jedrhtao od uzbuenja. "Duhovi East Enda i odvedeni ljudi, mora postojati nekakva veza meunjima."

"U East Endu sigurno ima sumnjivog isparavanja," viknuo je netko sa strane."Alkoholnog!"

Dunning se s nelagodom pridruio grohotnom smijehu i nastalom izrugivanju.Novine, ak i one respektabilne, one koje je itao njegov brat dok je u svom klubu puio

kubanske cigare i pio prastari francuski brandy, pisale su o takozvanim Nestajanjima. Iako suse misteriozni nestanci uglavnom dogaali u siromanim dijelovima Londona, dijelovimaEast Enda poput Whitechapela i Spitalfieldsa, gdje su takoer bila prijavljena vienja duhovai demona, bilo je prie o slinim dogaajima i u elitnim dijelovima poput Kensingtona iHolborna. Dunning je sumnjao da takvih dogaaja ima vie nego to se pie, kako bi sesprijeila opa panika.

Nije inzistirao da se nastavi pria o toj temi kada su njegovi sugovornici tu temu ostrahu iz zemlje zamijenili novim priama o tajnama mora. U njihovim se oima ukazivaooaj koji nikada prije nije vidio, preglasno su se smijali i ostajali i nakon to su potroili sve

novce prihvaajui dareljivost drugih, ne zbog besplatnog pia ve to su tako odgaaliodlazak u mrak u mune pare koje su okruivale grad. Dunning se stresao od pomisli naludilo koje moda lei skriveno ispod sivila magle, ali dobro je skrivao svoje zgraanje da nebi vukovi s mora posumnjali kako kuca njegovo abarsko srce.

Kako je no prolazila, Dunning je pio, pjevao mornarske pjesme i sluao prie sve dokmu njegov sreeni, utogljeni ivot u Cityju nije nestao u nekoj izmaglici. Pio je i pijanevaodo zore, sve dok vie nije mogao bjeati od ivota na bezdunim ulicama punih aktovki iposlovnih ljudi koje jure negdje u svojim fijakerima. Tada ogoren i frustriran, prizivao jesvijest. udio je za bronanim zalascima sunca u tropima, ali nije mogao pobjei iz eljezneklopke svog ivota.

Naposljetku, s uzdahom i nesigurnou u nogama ustao je od dugakog stola, stavio naglavu svoj polucilindar i dodirnuvi obod poelio svojim drugovima dobro jutro. Podmirio jesvoj raun i krenuo prema vratima. ak i kad je dodirnuo kvaku, oklijevao je elei se vratitiu svjetlo, ali bilo je prekasno. Otvorio je vrata.

Magla je bila gusta kao i kada je potraio zaklon u Neptunu, moda i gua sada u cikzore.

Sada kada su ivot i svjetlo Neptuna bili nepovratno iza njega, obuzela ga jemelankolija. Dokle god bude marioneta drutvenim aspiracijama svoga brata, nee upoznatiivot za kojim udi. Bio je samo neija lutka, a konce je bilo nemogue pokidati.

Nije bilo fijakera i koija u neprijateljskom mraku Rotherhithea ovog travanjskog jutra.Odjednom je shvatio da je prilino odlutao od stanice Rotherhithe gdje je prvotno krenuo, alito ga nije brinulo jer je znao da e ako nastavi ii prema jugu pokraj Neptuna i Lowera uz rubparka Southwark, za par minuta doi do Deptford stanice; tamo je mogao uhvatiti rani vlak ilisi priutiti luksuz taksija ili bar zamijeniti tamu djelominim komforom i sigurnou.

Hodao je kroz no obavljenu maglom prema jugu dok nije stigao do ulice Lower. etaoje uz istone rubove parka Southwark, est tisua kvadratnih metara mrkle tame iza gustemagle. Sa suprotne strane nalazio se niz neosvijetljenih radionica. Nije volio osjeajusamljenosti koji je obuzimao ovaj dio grada, prazna skladita i straare u kojima su ivjelistrani mornari i u svakoj od njih moglo je biti okupljalite zloinaca ili uivatelja opijuma.

Prisilio se na smijeak unato svim strahovima koji su ga poeli moriti, kombinacijaduboke depresije koja ga je hvatala nakon previe pria koje je veeras uo o stranimtajnama Londona.

Moda zalazak i zadravanje u Neptunu i nije bila tako pametna ideja. Da je slijediobratove upute, izbjegao bi maglu i ve bi odavno bio kod kue; ili da je pokazao malosamokontrole mogao je bez problema nai put do stanice Rotherhithe. Lake je odbaciobratovu zabrinutost nego li svoju nepromiljenost i nestrpljivost.

Dok je hodao, godio mu je hladni jutarnji zrak nakon cijelononog pijanevanja.Oslukivao je da li e uti topot konjskih kopita i kotaa fijakera ili koije, ali sve to je uobilo je svoje disanje i svoje korake.

Nije bilo trgovaca na putu na trnicu, ak ni pijanih mornara koji teturaju ulicom. Unjegovoj glavi koja je bila pod utjecajem piva, sve je to bio udno, do vraga udno.Nestajanja, pomislio je. Ljudi, posebice nie klase, vrlo su praznovjerni i smiljaju priepoput Nestajanja ili Duhova s East Enda koje poprimaju demonske razmjere, a nisu nitadrugo doli jo jedan upad crnog srca Londona u civilizirano drutvo. Uz tako aktivan svijetpodzemnog kriminala kakav postoji u Londonu, nema potrebe mrak naseliti duhovima idemonima. Iako je imao osjeaj da postoji neka opipljiva ali nejasna veza izmeu Nestajanja iDuhova s East Enda, bio je spreman kladiti se u zadnji novi da je svaka nestala rtva na dnunekog blatnog jarka ili e na kraju isplivati s dna Temze prerezanog grla ili s uetom okovrata.

Dunning je bio malo nervozan, ali nije se bojao noi niti terora koji se u njoj mogaokriti. Trenutani manjak straha nastao je od kombinacije smione mladosti, previe piva i opegorine koja ga je obuzimala radi uzaludnosti ivota koji je vodio. I naravno, u kiobranu je

imao ma. U svim klubovima du Pall Malla i ulice Fleet gdje zalaze mlada gospoda, nitijedan od njih nije ga mogao pobijediti kada je ruci imao floret.

Iz dubine parka dolazili su udni podmukli zvukovi i inilo se kao da ga okruuju. Ali tonisu bili zvukovi najnaseljenijeg grada na svijetu, niti zvukovi kriminalca koji trae rtvu kojue orobiti i ubiti. Bez ikakve zabune, to su bili zvukovi skrivenih zvijeri koje vrebaju plijen.

Zastao je na svom putu prema Haven Roadu. Nije mogao biti udaljen vie od minutu-dvije od svjetla stanice, ali je sumnjao da e ih vidjeti, jer je put pred njim bio ispunjenzvukom koraka na ploniku.

U trenutku se otrijeznio, lea je prislonio uz zid skladita, krenuo je vaditi ma izskrovita i stajao je spreman, uvjeren da je i vie nego spreman za bilo koju opasnost kojamoe vrebati iz tame.

Magla ga je sve vie okruivala, kao da ga gui. S maglom je doao i muan miris,poput mousa iz brloga predatora. Uz miris dola je i tiina i inilo se kao da je utialanjegovo disanje, a otkucaje srca priguila poput sata zamotanog u pamunu tkaninu.

Iznenada, magla je eruptirala, udovi su mahali a ape sjekle, u mraku su svjetlile crveneoi. Koliko god da se trudio nije mogao razaznati svoje napadae, samo da ih je bilo desetak ida nisu bili ljudi... Ne skroz.

Mahao je maem, ali bez velike koristi jer jedino s im se maevao bila je magla. Usamo nekoliko trenutaka ma mu je istrgnut iz ruku i nestao je u tami.

Bio je baen na tlo. Koljenima i dlanovima se doekao na plonik. Priklijetila ga jenekolicina zdepastih stvorenja prekrivenih blijedom upavom kosom. Guili su ga smrdljivivrui zadasi. Lice mu je lupilo o cestu.

Uzvik boli i straha prenio se ulicama Bermondseya, zbog tog se uzvika sirotinja stisnulaoko ognjita, a pijanci su odluili malo due ostati na svijetlu.

Uzvik je prestao jednako naglo kao to je i nastao.Polucilindar se kotrljao niz ulicu.Opet je zavladala jutarnja tiina.

Drugo poglavlje: Nakon incidenta prazne kue

"Kako to mislite imate ga?", pitao je inspektor Geoffrey Lestrade. "Koga imategospodine Holmes?"

"ovjeka kojega Scotland Yard bezuspjeno lovi od trinaestoga prolog mjeseca,"odgovorio je Holmes. "ovjeka koji je upucao i ubio asnog Ronalda Adaira metkom izudno sastavljene zrane puke kojom je upravo razbio prozor moje sobe. Ubojstvo je zloinza koji e odgovarati u Assizesu, inspektore, a ne razbijanje prozora, ak ni pokuaj ubojstvana ovjeka kojeg je London zadnje tri godine smatrao mrtvim. Moje estitke inspektoreLestrade, na uhienju!"

Dr. John H. Watson se namrtio. Tri godine koje su protekle nisu promijenile njegovaprijatelja, niti njegovu nestrpljivost u interakciji s umovima koji nisu na njegovoj razini, nitinjegovu naviku da dozvoli drugima da upijaju zasluge za njegova dijela. Potjera je jo uvijekbila najvanija igra i kada bi to zavrilo zadovoljio bi se time da odstupi i dozvoli onimainferiornijima da vide njegovu superiornost.

Zarobljenik se borio s krupnim policajcima koji su ga okruivali, ali bezuspjeno.Njegov se crveni brk nakostrijeio poput krzna pobjenjele zvijeri. Lice mu je bilo muevnoali i zlokobno, pogled filozofa iznad izboene eljusti putenog ovjeka. Bijesno je gledao usve koji su sudjelovali u njegovu uhienju, ali je poseban pogled bio upuen jednom ovjeku.Sherlocku Holmesu.

"Ti prepredeni avole," bijesnio je zatvorenik. "Ovo nije kraj, Holmes. Nije svegotovo!"

"Grijei, pukovnie Moran. Sve je gotovo," odgovorio je Holmes. "Putovanjazavravaju susretima ljubavnika, kae jedna stara drama. Nadao sam se da e mi se pruiti

zadovoljstvo naeg ponovnog susreta otkad ste me poastili svojom panjom kada sam leaona hrbatu iznad Reichenbach Falla."

"Ti podmukli vrae!""Gospodo, dopustite mi da vam predstavim pukovnika Sebastiana Morana, nekada

asnika u Indijskoj vojsci Njezina velianstva i najboljeg lovca na veliku divlja koji je ikadavrebao istonim provincijama naeg carstva. Uvjeren sam da broj tigrova koje je on ulovio jonitko nije nadmaio iako se ini da je veeras izgubio na toj otrini. Sigurno vas je smekalauspavanost civilizacije, pukovnie, jer inae bi stari lovac poput vas prepoznao strategijuvezanja djeteta za drvo kao mamca koji e privui tigra pred ciljnik vae puke. "

Pukovnik Moran je pokuao skoiti na Holmesa, bijes u njemu izrodio je krikom kakavsu isputale zvijeri koje je lovio i ubijao. Meutim, nije se mogao osloboditi stiska dvajupolicajaca koji su ga vukli nazad.

"Priznajem da sam bio malo iznenaen da ste za mjesto s kojeg ete pucati u moju sobuizabrali istu praznu kuu iz koje sam ja odluio motriti vas," rekao je Holmes. "Zamiljao samda ete djelovati s ulice, kao u Adairovom ubojstvu kada su vas ekali moj prijatelj Lestrade injegova vesela druina. Osim toga, sve je prolo vrlo dobro, u Londonu je jedan ubojicamanje, a ja se mogu vratiti slobodnom bavljenju svojim zanatom."

Morart se okrenuo prema inspektoru Lestradeu. "Ako ste me uhvatili, uhvatili ste me, aline vidim razloga zato moram biti podvrgnut sprdnjama ovog ovdje ubojice."

"Ubojice!", uzviknuo je Watson."Misli na svog suradnika, pokojnog profesora Moriartyja, koji je unato svom uloenom

trudu i trudu svojih jataka, umjesto mene poginuo kod Reichenbach Fallsa," objasnio jeHolmes. "Smrt, da; ali nit' je to bio nesretni sluaj, niti ubojstvo. iste savjesti mogu rei daneu gubiti sna zbog uloge koju sam odigrao u njegovoj smrti."

Moran je gledao oima punim bijesa: "Ako sam u rukama zakona, neka sve ovo budeprema pravilima."

"To zvui razumno," Lestrade se sloio. "Ima li potrebe za jo podrugivanja, gospodineHolmes?"

Holmes se lagano nasmijeio: "Protekle tri godine razvili ste vragolasti smisao za humorkojeg u se morati uvati Lestrade. Ali da, ja sam gotov s pukovnikom Moranom."

Kada je Lestrade kimnuo, policajci su odvukli zatvorenika u lisicama iz sobe i odveli ganiz stepenice u policijska kola koja su ekala na ulici Baker.

Holmes je pregledao zranu puku. "Uistinu jedinstveno i divljenja vrijedno oruje,iznimne snage, a opet gotovo neujno," komentirao je. "Profesor Moriarty osobno je naruioizradu te puke kod slijepog njemakog pukara prije nekoliko godina. Ta je pukauzrokovala dosta muke u Londonu i ire, kako kod rtava tako i kod policije zbog nerijeenihsluajeva. Nikad nisam mislio da u doi u priliku da ju drim u ruci. Kada poveete ovupuku, njene jedinstvene metke i pukovnika Morana s ubojstvom asnog Ronalda Adaira,mnogi e vam detektivi biti zahvalni. Preda jem ovo u vae ruke, Lestrade."

"Bit e sigurna u mojim rukama gospodine Holmes," rekao je Lestrade. "Isto vrijedi i zapukovnika Morana. Njega samo udo moe spasiti od ome."

Sherlock Holmes se namrtio. "U tom sluaju trebali biste biti na oprezu, jer nisujednom odvjetnici upravo udom donosili spas u zadnji as."

Izali su iz prazne kue na plonik. Bila je to svjea proljetna veer, vedra iznadtreperenja plinskih lampi koje su osvjetljavale aleju. Nakon to su otili predstavnici policije,vie nije bilo dokaza da se u ulici Baker dogodilo ita uzbudljivo. ak i razbijeni prozor nabroju 221-B nije se mogao opaziti bez paljivijeg promatranja kada se moglo primijetitilagano pomicanje zastora iza onoga to je ostalo od prozorskog stakla.

"Znam da e zasluge za ovo uhienje pripasti meni, ali nemoj misliti da sam toliko ludda ne znam tko je zasluan za uhienje ovog bezveznjaka," rekao je Lestrade. "Jako je dobroto ste opet meu ivima gospodine Holmes, i vjerujte mi gospodine, moji osjeaji nemajunikakve veze za kriminalcima i kriminalom."

Rukovali su se."Laku no, inspektore Lestrade."

"Laku no gospodine Holmes... Dr. Watson."Kada su ostali sami, Watson je rekao: "udan lik. Svaki put kad pomislim da sam ga

proitao, iznenadi me.""Ljudi su komplicirani kao i svijet u kojem ivimo," rekao je Holmes. "Ozbiljna je

pogreka misliti i kod jednog i kod drugog da je ono to vidimo, sve to tu ima.""Imam puno pitanja o tome to se dogodilo veeras, Holmes, a i o ubojstvu Adaira,"

rekao je Watson, pogleda usmjerenog prema gore. "Moda uz au sherryja i cigaru, kao ustara vremena..."

Holmes je oklijevao, utljiv, ali jasne crte njegova lica nisu odavale nikakvih emocija."Moda na pola sata, ne due. Pretrpio si dovoljno okova za jedan dan."

Kada je Watson uao u odaje koje je toliko godina dijelio s Holmesom, uzdahnuo jepreplavljen uspomenama. Sve je bilo tono onako kako se sjeao, sa starim predmetima nanjihovima mjestima, kemijski kutak i stol s mrljama od kiseline; polica s biljekama iknjigama koje bi mnogi kriminalisti rado vidjeli u plamenu; kutija za violinu, lula, perzijskepapue na tepihu. Watson je toliko bio pod dojmom da u prvom trenutku nije primijetio gu.Hudson koja je stajala pokraj votanog poprsja Sherlocka Holmesa koje je bilo identinonjegovoj osobi osim male rupe na sljepoonici i puno vee s druge strane.

"Uinila sam kao to ste mi rekli gospodine Holmes," rekla je domaica."Slijedili ste mjere predostronosti kao to sam vam rekao go. Hudson?""Prilazila sam do njega na koljenima kao to ste mi rekli," odgovorila je. "I micala

svakih petnaest minuta.""I potpuno ste zavarali mog moebitnog napadaa," rekao je Holmes. "Jako dobro go.

Hudson. Da li ste vidjeli gdje je zavrio metak?""Unitio je vae prekrasno poprsje, proao ravno kroz njega i zabio se u zid," objasnila

je. "Pokupila sam ga s tepiha."Holmes je pregledao to je ostalo od metka. "Zamisli, Watsone, metak revolvera. To je

stvarno genijalno, jer tko bi zamiljao da e tako neto biti ispaljeno iz zrane puke? Policijatrai oruje i ubojicu za kojeg je uvjerena da je blizu, a metak je u biti ispaljen s velikomtonou iz velike udaljenosti. U redu go. Hudson, uvelike sam vam zahvalan na pomoi."

Domaica je zastala. "Jo jedna stvar gospodine Holmes.""Da, go. Hudson?""Mislila sam da sam ula zvuk iz vae sobe," objasnila je. "Bio je skoro neujan pa sam

se zamislila da uope ita ujem, ali kada sam pokuala otvoriti vrata, bila su zakljuana.Pokuala bih ih otvoriti, ali nije bilo vremena."

"Siguran sam da to nije bilo nita, go. Hudson," uvjerio ju je. "Moglo je to biti bilo to,kripa drveta ili mi, ili moda ak zvukovi s ulice."

"Da, gospodine," sloila se iako joj je obrva i dalje bila blago podignuta.Kada je ostavila dvojicu prijatelja same, pijuckali su sherry i puili cigare, a Holmes je

objasnio detalje oko ubojstva Ronalda Adaira koje je toliko uzbunilo stanovnike Londona.Watsona je sve to toliko podsjealo na stara vremena da je morao brisati oi pune suza. Kakoje uzbuenje nestajalo, Watson je postajao sve iscrpljeniji i udio je za jastukom.

"Jedna stvar me jo uvijek zbunjuje," rekao je Watson."A to to, stari moj?""uvar kojega je postavio pukovnik Moran.""A, stari krvnik Parker. to s njim?""Njegov je posao bio motriti stan kada su tvoji neprijatelji saznali da se vraa u London

i sigurno je svom gospodaru javio o tvom povratku u ulicu Baker," nastavio je Watson. "Kakosi inae mogao oekivati Moranov napad?"

"Upravo tako," sloio se Holmes. "I to s tim?""Kada je vidio da ulazi, Parker bi vrlo paljivo promatrao tko ulazi i izlazi iz zgrade,"

rekao je doktor. "Sigurno bi vidio da ste otili, ak i da ste se obukli kao prodava knjigakojeg sam danas susreo u ulici Oxford. Potpuno me je obuzela maska, a ja nisam imaonikakvog razloga promatrati te dok Parker je. Da je vidio da zgradu naputa netko koga nije

uoio da ulazi unutra, neto bi posumnjao. Zapravo, tvoj talenat za preruavanje je tolikopoznat, da sam uvjeren da je imao posebne naredbe da obrati panju ba na to. ak i uznevjerojatnu slinost votanog poprsja, pukovnik Moran ne bi bio potpuno zaveden da jesumnjao da postoji i najmanja ansa da ti nisi u zgradi. I ipak je doao, kao da prevara uopenije bila mogua. Neto mi jednostavno ne pae."

"U tom sluaju dobro je da su poslali Parkera da me slijedi, a ne nekog poput tebe,"rekao je Holmes uz iroki osmijeh. Pogledao je sat na kaminu. "Vrijeme ti je za krevet, dragimoj Watsone, s im se slau i tvoje snene oi. Laku no."

Watson je umorno uzdahnuo. Pitanja i dvojbe su ga i dalje muile, ali bio je preumoranda razmilja o tome. Moda e kasnije, kada bude pregledavao svoje biljeke, moi napravitireda u dogaajima koji su se odigrali tijekom popodneva i veeri. Kada je pozdravio svogprijatelja, Watson je izaao iz dobro mu poznate zgrade, zaustavio je fijaker i krenuo premasvom domu u Kensingtonu.

Kad je ostao sam, Holmes je zatvorio vrata ali ih nije zakljuao. Njegov e gost uskorodoi. itao je biljeke koje je dobio, jedne su bile napisane dobro mu poznatim rukopisom idruge koje mu je dao njegov brat Mycroft, koji je odravao njegov stan i davao sredstva kojasu mu omoguavala odreene tajne istrage u protekle tri godine.

Duhovi East Enda...Nestajanja...Misteriozan nestanak zdravog mladog mukarca...ak i bez ubojstva Ronalda Adaira i prilike da izravna raune s pukovnikom

Sebastianom Moranom, dolo je vrijeme njegova povratka u London i zemlju ivih. Sada, kadMoran vie nije bio prijetnja, mogao se u potpunosti posvetiti zadatku zbog kojeg je pozvan.

Iznenada je osjetio kako ga obavija tama Londona, veliine svemira, prostor koji se iriu beskonanost da bi se na kraju uvukao sam u sebe, kada se poetak i kraj spoje uneprepoznatljivu sadanjost. Osjeao se kao da je zapeo u mreu ogromnog vremenskog veza.

Odmahnuo je glavnom kako bi se odvojio od nevjerojatnog i nepoznatog i ponovnopogledao na sat.

Tree poglavlje: uvar moga brata

U tono devet sati ulo se lagano kucanje na vratima. Posjetitelj je bio visok, u srednjimgodinama, ozbiljnog izraza lica, besprijekorno odjeven.

"Gospodin Holmes? Ja sa...""Da, molim vas uite, Sir Reginald Dunning," uurbano je rekao Holmes. "Uvelike

cijenim vau tonost i voljnost da doete u ovaj kasni sat.""Ja sam zahvalan vama to ste me uope primili," odgovrio je Sir Reginald. "Va brat

vas jako hvali i smatra da moete otkriti to se dogodilo mojem bratu Williamu. Nikomenisam rekao da dolazim k vama. Va je brat inzistirao na tome da va povratak u Londonostane tajna."

"Da, postojao je razlog za to, ali to vie nije bitno," rekao je Holmes. "Kada jutarnjenovine stignu na ulice Londona, svi e znati da nisam umro kao to je to s velikom tugomobjavio moj prijatelj Watson. Molim vas sjednite Sir Reginalde i recite mi detalje, najbolje tomoete, o nestanku vaeg brata."

"Bojim se da je William posljednja rtva takozvanih Nestajanja," poeo je Sir Reginald."Vjerujem da ste uli za taj fenomen."

"Da, niz endeminih nestajanja je jedan dio razloga zato sam se vratio u London,"objasnio je Holmes. "Zato sam pristao nai se s vama im mi je Mycroft proslijedio vaepismo. Molim vas, nastavite gospodine."

"Moj je brat prilino mlai od mene i meu nama je uvijek postojao ogroman jaz," rekaoje Sir Reginald. Na mnogo naina potpuna smo suprotnost jedan drugome, psihiki i fiziki.Ja sam uvijek bio praktiar, razuman i prizeman, odgovoran za sebe i Williama otkako su

umrli nai roditelji. Uvijek sam pazio na Williama, moda ak i previe neki bi rekli. Bezlane skromnosti, izgradio sam Dunning Commodities and Trading u koncern kakav jedanas."

"Vaeg brata tvrtka nije interesirala?", pitao je Holmes."Kad sam tek zapoeo s radom u tvrtci, bio je premlad," objasnio je Sir Reginald.

"Kasnije sam mu davao onoliko odgovornosti koliko sam mislio da moe podnijeti. Ne mogurei da je bio lo radnik jer je uvijek napravio ono to mu je bilo zadano najbolje to jemogao, ali je uvijek imao problema sa koncentriranjem na ono to treba napraviti. Uvijek jepostojalo neto to mu skree panju."

"Pie?", sugerirao je Holmes. "ene? Opojne droge?""Ne. Ne bih odobravao takve poroke, ali bar bi hi razumio," odgovorio je Sir Reginald.

"Uvijek je bio hirovit momak, naklonjen itanju i mozganju, uvijek je udio za avanturama izemljama onkraj horizonta. Nadao sam se da e te romantine tlapnje nestati kada sazrije, aliini se da su se stvari samo jo vie pogorale. Jedan od njegovih poslova je pregledavanjetereta i manifesta, ali uvijek je vie vremena provodio avrljajui s mornarima zbog ega sunjegovi izvjetaji uvijek kasnili. Unato mojim naporima da..."

"Priajte mi o nestanku vaeg brata," molio je Holmes."Dogodilo se to prije etiri veeri," poeo je Sir Reginald. "Pregledavao je brodove koji

su se tek usidrili na dok Albion. To je prilino jednostavan zadatak koji se bez problemamogao dovriti prije sumraka, ali voditelj doka mije rekao da je William otiao tek kasnonaveer. Umjesto da ode ravno kui, ini se da je zaao u konobu Neptun, jedno odokupljalita mornara koja su bila neizmjerno draga mom bratu. Agent kojega sam unajmiosaznao je da je William konobu napustio sam, ali ja sam mislio moguim da je privukao krivuvrstu panje i da su ga pratili kad je izaao van."

"Va agent nije naao dokaza tome?""Ne.""Nije mu bilo traga u bolnicama i drugim ustanovama na tom podruju?""Ne, gospodine Holmes. Sve smo ih detaljno pregledali.""Pretpostavljam da nije bilo zahtjeva za otkupninom.""U pravu ste.""Da li je mogue da je va brat odluio slijediti svoje dugogodinje snove?", zapitao je

Holmes. "Da je uistinu htio pobjei na puinu, teko da bi to napravio najednom od vaihbrodova. Da li ste uzeli u obzir tu opciju?"

"Jesam, gospodine Holmes," odgovorio je."to nas dovodi do zakljuka da je vrlo vjerojatno da je va brat posljednja rtva

Nestajanja," zakljuio je Holmes."Toga se i bojim," priznao je Sir Reginald. "Nisam htio ni razmiljati o tome dokle god

je postojala neka druga mogunost. Radije bih vjerovao da se William smuca po nekoj odluka u tropima, ak da se uvukao u leglo uivatelja opijuma na Limehouseu, ali nikad nisammogao lagati samom sebi. Ja vjerujem u suoavanje s problemima licem u lice."

"Da li ste se konzultirali s New Scotland Yardom?"Sir Reginald se namrtio. "Nisu bili od nikakve pomoi! Cijela ova stvar s Nestajanjima

baca loe svjetlo na njih i u ovom trenutku oni ne ele jo jednu rtvu, a pogotovo ne jednukoja nije sirota i jadna. Nema to nisu inili da me uvjere da je Wiliam s bilo kime, samo danema nikakve veze s Nestajanjima. I upozorili su me da ne spominjem duhove s East Enda,osim ako nisam ministar unutarnjih poslova."

"Neki smatraju da duhovi nisu stvarni, kao ni Nestajanja," ustvrdio je Holmes. "I nitkone eli priznati da postoji neka veza izmeu njih."

"Pa, bio je jedan ovjek u Yardu koji je izgledao kao da zna to radi," priznao je SirReginald. "Rekao mije potajno da misli da postoji veza izmeu duhova i Nestajanja, obeao jeda e se pozabaviti Williamovim nestankom."

"Njegovo ime?""Inspektor Kent."

"Aa, inspektor Charles Kent," promumljao je Holmes. "Prema mojim saznanjima,ponekad previe sputan obiajima i vlastitim predrasudama, ali sve u svemu dobar ovjek.Dri do svoje rijei, metodian, tvrdoglav poput mazge. to je on otkrio?"

Sir Reginald je slegnuo ramenima. "Kada sam ga pokuao nazvati sutradan, reeno mi jeda je premjeten."

"Kent moe vrlo vjeto razljutiti svoje nadreene kada smatra da je na pravom tragu ikada se to kosi sa glavnom strujom," komentirao je Holmes. "Ali nikad nisam uo da jepogazio svoju rije."

"Kako bilo da bilo, gospodine Holmes, ja ne mogu sjediti i ekati," izjavio je SirReginald. "Ja moram saznati to se dogodilo Williamu... ak i ako je ono najgore. Hoete limi pomoi, gospodine Holmes?"

Holmes je pogledao na sat."Hou. Imate li fotografiju vaeg brata koju bih mogao zadrati?"Iz unutarnjeg je depa izvadio malu fotografiju. "Ovo je slikano prije manje od mjesec

dana.""Hvala Sir Reginald. Sada, ja vas molim da me ispriate, ali morat u se pozdraviti s

vama," rekao je Holmes ispraajui svog posjetitelja. "Pokuajte se ne brinuti. Dat u sve odsebe da naem vaeg brata i pripazim na njega."

"Bog vas blagoslovio gospodine Holmes," rekao je s olakanjem Sir Reginald. "Ljudime smatraju za tvrdog ovjeka, bezdunog, koji brine samo o gomilanju bogatstva i moi, alidao bih sve to samo da opet vidim Williama. Ako sam bio grub prema njemu, bilo je to samozato to nisam htio da napravi pogreke koje sam primijetio da drugi prave."

"Svoga brata uvar?""Pa da, pretpostavljam da bi se moglo tako rei," priznao je. "Ako ga naete, molim vas,

prenesite mu..., hm, recite mu zato..., ako, kada ga naete... Ako bude..""Imat ete priliku sami mu rei, nadam se," rekao je Holmes, htjedei ga potedjeti

neugodne situacije u kojoj se naao ovjek nenaviknut na mucanje i borbu s osjeajima."Laku no, Sir Reginald."

Holmes je zatvorio vrata i hitro izvukao crnu torbu iza stolca. Iz torbe je izvadionekoliko malih spremnika prepoznatljivih svakom glumcu. Morao je traiti informacije nasumnjivim mjestima, a najbolja osoba za taj posao sigurno nije bio Sherlock Holmes. U samopar trenutaka transformirao se iz gentlemana s West Enda u ovjeka koji je mogaoneprimijeeno etati dokovima i prateim objektima tamnog istonog dijela Londona.

Zastao je na vratima.Prvi put u ivotu u njemu je sumnja nadjaala samopouzdanje. Osjeao se kao da se

nalazi na rubu neistraene zemlje, njegova bojazan nije imala veze s trogodinjim odsustvom,jer London je London, oduvijek njegov dom i centar svijeta. Naznake njegova puta bile suneznane, vie skrivene nego znane. Ali nije imao izbora nego odgurnuti se u nepoznate vode,s povjerenjem u logiku i sebe.

Zatvorio je vrata.Naputajui lik Sherlocka Holmsa, siao je niz stepenice mornarskim korakom i izaao

na otri jutarnji zrak.U njegovoj sobi, netko je otkljuavao bravu.

etvrto poglavlje: Holmes, zabadalo

Atmosfera u Neptunu bila je opijena oblacima plavog dima duhana i alkoholnimparama. Zagluena pjesmama i razgovorima od kojih je nastalo poliglotsko brbljanje zbogega su sugovornici morali stajati jedni blizu drugih. Iz tog razloga bilo je teko, ako ne inemogue neprimjetno prislukivati razgovore bez da se bude primijeen.

Drei u ruci drugi krigl piva te veeri, inspektor Kent je teturao od jednog do drugogmjesta kao da je pod utjecajem alkohola, ali je hvatao svaku rije koja je dolazila do njega.Tko god da je pogledao u njega ne bi u njemu prepoznao inspektora Scotland Yarda.

S dvodnevnom bradom i ofucanim kaputom upotpunio je svoju masku. U biti, ontrenutano i nije radio za Scotland Yard, jer su ga njegovi nadreeni kratkim postupkomsmijenili jer se bavio istragom koja se mogla povezati s Nestajanjima. Gomila mekuaca,mislio je dok je polako otpijao jo jedan gutljaj piva i neprimjetno se premjestio na drugi krajkonobe.

"A Nestajanja, ha, kao ono to je odvelo onog dendija..." To mu je privuklo panju pa sepribliio grupici koja je priala o toj temi, ali je pokuao kretati se tako da njegova namjera nebi bila oita. Bili su za stolom u zatamnjenom dijelu konobe, blizu stepenica koje su vodile ugornje prostorije ija je namjena bila upitna.

Tri stara mornara tiho su razgovarala s etvrtim mukarcem, mravim ovjekomodjevenim u crno. Bilo je jasno da nije mornar, kao to je bilo jasno da nije iz East Enda i biloje oito da su se ova trojica uhvatila njega zbog piva koje im je plaao, a ne zbog meusobnogpoznanstva. Iako se etvrti ovjek smijao dok je sluao njihova brbljanja, mogla se primijetitineka povrnost, kao da kod njega radost nije ila dublje od koe, a u pogledu se moglo vidjetineto to je ponitavalo svaki trag veselja.

Kentu je brada pala na prsa, a pogled je uputio kroz mali prosjek izmeu ruba pivskogkrigla i oboda eira. Izgledao je kao da ne zna gdje se nalazi i da e se svaki as sruiti, ali onje uo gotovo sve i vidio skoro isto toliko.

"Duhovi se uzdiu iz zemlje. Stvarno...""Hvataju ljude...""Odvuku ih tamo dolje gdje kuca srce mranih maina...""Paklena maina skrivena u Temzi...""Nestajanja...""Duhovi...""Gdje jedno ode, drugo se dogodi...""Kao dendi...""Mali je bio dobar, nije bio napuhan...""Jadan, jadan momak, odveli ga prljavi duhovi...""Hej, a Nestajanja...""Odveden u gladnu crnu utrobu..."Uskoro se pribliio i peti ovjek koji se kretao besciljno kao i Kent kad se namjetao u

poloaj za prislukivanje. Radio je to vjeto, jer nije privukao niiju panju, samo Kentovu,koji je paljivo promatrao sve i svakoga.

Peti je ovjek bio visok, mrav i tamne puti, Lascar oito, ali neto na njemu bilo jeudno, neto to jednostavna maska Lascara nije prikrila i to bi i mogla biti maska, pomislioje Kent. inilo se da je i njega zanimala pria koju su trojica mornara priala etvrtomovjeku o tajanstvenim dogaajima koji su obuzeli istoni London i o rtvi koja je mogla bitinitko drugi do William Dunning.

Unato neprekidnom dotoku piva ili moda upravo zato, naposljetku tri su mornarazautjeli, a ovjek koji je sjedio s njima krenuo je ustajati. Kad je to uinio pribliio mu seLascar koji se sagnuo i neto mu apnuo na uho.

ovjek je pogledao Lascara i kimnuo glavom.Zajedno su krenuli uz stepenice.Kent se ispravio i krenuo prema stepenicama razmiljajui gdje da stane kako bi

nesmetano mogao sluati razgovor. uo je prigueni razgovor iz sjene, ali nita razgovjetno.Kad je krenuo prema gornjim dijelovima konobe, osjetio je teku ruku na ramenima koja ga jeokrenula poput krpene lutke

"Inspektore Kent, sami ste se doli igrati policajca, ha?", glasno je komentirao ovjekkoji je bio irok gotovo koliko je bio i visok, miiav i s licem koje je izgledalo kao da sesusrelo s nekoliko aka. Ruke koje su trenutak prije okrenule Kenta, sada su bile na njegovimreverima. "Ne moe sakriti plavu bocu s malo pinata, ti prokleti plave!"

Bio je to Dinky Clabber, temer kojeg je Kent poslao u Dartmor prije par godina jer jeslomio ruke i noge nekom trgovcu koji nije htio otkupiti ukradenu robu od neke bande. Da jertva izazvala malo vie suosjeanja kod porote, Clabber bi jo uvijek bio u zatvorenikojodjei.

Sve su se oi tada okrenule prema Kentu i Clabberu i Kent je znao da vie nema smislapretvarati se. Uz to, na stepenicama se dogaalo neto to je trailo Kentovu panju.

Kent je svojim skoro punim kriglom udario Clabbera u lice. Odgurnuo je njegove rukesa svojih revera, udario ga koljenom u meunoje i ubilaki jakim aperkatom prizemljioClabbera na tlo. Svi u Neptunu opet su se vratili svom poslu. Tunjave nisu bile neuobiajeneu Neptunu, jedino po emu je ova bila zanimljivija je to ju je tako brzo okonao ovjek kojije u usporedbi s Clabberom bio sitan.

Kad je Kent potrao uz stepenice, uo je lom stakla i znao je da je zakasnio te da neenita doznati od ovjeka u crnom koji je jako bio zainteresiran za Nestajanja, Duhove iWilliama Dunninga. Bar je Lascar bio jo tu.

"Stani," rekao je Lascaru koji se nalazio u mranom hodniku. "Scotland Yard. Imamnekoliko pitanja za vas."

"Dobro jutro inspektore Kent," rekao je ovjek ravnomjernim tonom. "ini se da nas jeobojicu omeo va susret s Clabberom."

"Isuse Boe," promrmljao je Kent. "Gospodin Sherlock Holmes. Mrtav tri godine, aliipak zabadalo."

Peto poglavlje: Uobiajen upit

"Obeao sam Sir Reginaldu da u se pozabaviti nestankom njegova brata," rekao jeKent. "Nisam imao namjeru odustati samo zato to je to poglavlje neugodno za neku gospoduu Scotland Yardu i Ministarstvu unutarnjih poslova."

"Ba kao to sam i dao na znanje Sir Reginaldu kada mi se obratio za pomo,"odgovorio je Holmes, koji na licu vie nije imao minku koja ga je transformirala u mornaraiz istone Indije, a i odjea na njemu sad je vie odgovarala detektivskom savjetniku iz WestEnda.

"Tko je bio ovjek kojeg si poveo uz stepenice?", pitao je Kent. "Izgledao je jakozainteresiran za sve udne stvari koje se dogaaju u East Endu i za sudbinu osobe koja jemogla biti nitko drugi nego William Dunning."

"Vie oajan, nego zainteresiran," odgovorio je Holmes. "I da, raspitivao se o WilliamuDunningu."

"O Williamu Dunningu ili o Williamu Dunningu kao posljednjoj rtvi Nestajanja?",pitao je Kent.

"Vrlo pronicljivo," uzvratio je Holmes. "On trai rtve Nestajanja i u toj svojoj potrazinaiao je na Williama Dunninga."

"Tko je on?"Bili su u javnom kupalitu nedaleko od Neptuna gdje je Holmes iznajmio pretinac u

kojem je pohranio odjeu i druge potreptine. Nakon okraja s Clabberom, kojeg su neki odredovnih gostiju Neptuna odnijeli van na ulicu i negodovanja vlasnika zbog razbijenogprozora (taj su problem brzo rijeili kada su zaprijetili policijskom premetainom gornjihprostorija), od gostiju konobe vie nita nisu mogli saznati, kriomice ili na neki drugi nain.

"Nije mi rekao svoje ime," nastavio je Holmes. "Ali uspio sam saznati neto o njemuprije nego li je skoio kroz prozor na drvarnicu u mranoj ulici."

"to je rekao?"Holmes se nasmijeio. "Nije to to ovjek kae to nam otkriva neto o njemu, ve kako

to kae, kako se ponaa i kako izgleda."Kent je uzdahnuo. "uo sam Lestradeove i Gregsonove prie o vaim metodama i

priznajem da sam malo suzdran kad je u pitanju njihova ispravnost. U policijskom poslu imamjesta za teoriju, ali ja vie drim do neoborivih injenica."

"injenice poput te da ste nedavno naslijedili lijepu sumu novca od roaka sa sela ijednako brzo izgubili taj novac ulaganjem u kenijskoj koloniji?", pitao je Holmes.

"Kako ste doli do te informacije?", zahtijevao je odgovor Kent."Lanac vaeg depnog sata je prilino nov i oito skuplji nego to si to moe priutiti

jedan inspektor Scotland Yarda," objasnio je Holmes. "Meutim sat je, prilino star iakoispoliran, prije vas pripadao nekome drugome. Na okvir sata su grubo urezani inicijali FJ,mogue da se radi o roaku, ali prije da je to omiljeni ujak. Samo ovjek koji nije u prilicidoi do urara, sam bi urezao svoje inicijale na okruglo kuite, a bilo je potrebno maloseljake prostodunosti da se to uini depnim noiem. Sat je dio vaeg nasljea, ali lanac stekupili sami to objanjava razliku u kvaliteti. Veinu novca ste uloili u poslovne pothvate uKeniji, vjerojatno u jednu ili vie plantaa kave, zato bi ste inae imali primjerak Mombassaregistra u vaem unutranjem depu, koji sam primijetio kad ste se nagnuli kroz prozor, kojije presavijen tako da se vidi nekoliko potcrtanih unosa koji se tiu roba iz tih krajeva? Dugasua u istonoj Africi donijela je propast mnogim Englezima."

"Tono, gospodine Holmes, sve to ste rekli," rekao je Kent zapanjeno. "Sat i pet stotinafunti mi je oporuno ostavio majin brat, Franklin Jones, poljodjelac iz Hertfordshirea. Onamu je bila omiljena sestra i ja sam se okoristio od te povezanosti. Posluao sam lo savjet oulaganju umjesto da sam novac stavio u banku i sada sve to mi je ostalo su sat, lanac i okopedeset funti koje namjeravam uvati." Inspektor Scotland Yarda je zastao, a onda rekao: "Uredu, gospodine Holmes, priznajem da ste opravdali svoj ugled kod Lestradea i Gregsona, alivae uplitanje u slubenu policijsku istragu je nepotrebno."

"Slubenu?", ponovio je Holmes. "Hoemo li kontaktirati vae nadreene glede statusavae istrage?"

Kent je nervozno zagrizao usnu. "Nema razloga da se svaamo, gospodine Holmes."Uistinu, inspektore Kent," sloio se Holmes. "Moja jedina briga je da otkrijem izvor

terora koji hara istonim Londonom, mada se bojim da smo suoeni s fenomenom koji bimogao obuhvatiti cijeli London, a i ire."

"A William Dunnung, gospodine Holmes?""Briga, naravno," priznao je Holmes, "ali opasnost koja prijeti svima ostalima je bitnija

od dobrobiti jednog ovjeka. Meutim, ako rijeimo veliki problem, spas Dunninga ilinjegova sudbina, takoer e biti rijeeni."

"Hm, potpuno vas shvaam," rekao je Kent. "U tom sluaju, radit emo zajedno?""Bila bi mi ast, inspektore," rekao je Holmes. "Uvijek sam imao visoko miljenje o

vama i o vaim dostignuima.""Priajte mi o ovjeku u Neptunu," inzistirao je Kent."Prvo, htio bih napustiti ovu ustanovu," rekao je Holmes. "Zgodno mjesto za mijenjanje

maske, ali je mjesto koje esto posjeuju ljudi sumnjiva morala i mnogi bi od jednog od nasdvojice mogli htjeti isto to je Clabber htio od vas. Jeste li naoruani?"

"Revolver u depu kaputa.""Moda se pokae potrebnim."Jutro je bilo svjee s malo magle koja je dolazila s Temze. Ulice su uglavnom bile

prazne, osim ponekog radnika koji je ve krenuo na posao."Iz njegova govora moe se zakljuiti da je veinu ivota proveo u Walesu iako je

obrazovanje stekao na Royal Academy of Science u Londonu," poeo je priati Holmes dok suhodali. "ivi izvan Londona, moda u Richmondu, ali ne dalje od Kewa. Znanstvenik je, ali ineka vrsta mehaniara. Nedavno je bio izloen velikom stresu, psihiki i fiziki i unatoenergiji koju je pokazao skaui kroz prozor u Neptunu, nije daleko od fizikog i psihikogkolapsa uzrokovanog iscrpljenou."

"U kakvoj je on vezi s Nestajanjima i Duhovima?"Holmes se namrtio. "Nejasnoj, ali neka veza postoji, kao to postoji veza izmeu

Nestajanja i Duhova.""To i ja pokuavam objasniti ljudima!", viknuo je Kent. "Oni ne ele vjerovati da postoji

sila koja se moe kretati po Londonu i initi da ljudi nestanu bez traga."

"Koliko sam ja uo, prije nego li sam napustio Francusku, Nestajanja su najjaekoncentrirana u East Endu, ali se ne dogaaju samo tamo," rekao je Holmes.

"Tono," odgovorio je Kent. "Razmjer nestajanja se taji od novinara. Isto je i zatakozvane Duhove."

"Neprikladno ime," primijetio je Holmes."Vjerojatno ga je smislio nekakav pijanac koji sebe smatra novinarom, ali ne bih

odbacio niti teoriju da je ime predloio nekakav slubenik iz Ministarstva unutarnjihposlova."

"Blijede prikaze koje dolaze od niotkuda i jednako naglo nestaju," razmiljao je Holmesna glas. "Neuvjeban um bi to nazvao duhovima."

"Vi niste zavedeni natprirodnim, gospodine Holmes?", pitao je Kent."to li je natprirodno ve priroda koje nije detaljno prouena i shvaena?", odgovorio je

Holmes. "Nai su se preci bojali u plavo i gradili krugove od kamena da udovolje duhovimaza koje su vjerovali da se kreu meu njima i ine da sunce izae i zae i ljetina urodi. Mipromatramo zvijezde teleskopima i koristimo znanost u agrikulturi, ali moderni se ovjek jouvijek nije potpuno odvojio od tog u plavo obojanog divljaka, zbog toga imamo astrologe,ljude koji bacaju uroke i ljude koji vjeruju u duhove."

"Stvari koje su viene na East Endu nisu duhovi," inzistirao je Kent."Oito da nisu," sloio se Holmes. "Oni koji vjeruju da jesu nee se zamarati

Nestajanjima, a oni koji ne vjeruju nemaju to povezivati s Nestajanjima.""Duhovi nisu natprirodni, ali su zli," dodao je Kent."Holmes je kimnuo. "U tom se u potpunosti slaemo."

Dok su hodali, jedan drugome su priali svoja saznanja o Duhovima i Nestajanjima.Nestajanja su primjeena prije tri mjeseca, ali su vjerojatno poela ranije. rtve su uglavnombile iz onih masa ljudi gdje se nee primijetiti da netko nedostaje, iji se nestanak moepripisati izbjegavanju odgovornosti, nezgodnom padu nakon previe gina ili ubilakimaktivnostima londonskog kriminalnog miljea. Tek kada je broj nestalih porastao, ljudi supoeli primjeivati i veina stanovnika se nadala da se radi o jo jednom valu ubojstava te sugledali kada e Temza izbaciti tijela koja su zavrila u njoj.

Vienja duhova su se pojavila kasnije, to je jedan od razloga zato ih gradski novinari idrutveni teoretiari nisu povezali. Oni koji su pijunirali blijede prikaze uglavnom su ihopisivali kako se uzdiu iz zemlje, ali oni koji su bili u najboljem poloaju promatrati ih,najee su bili ljudi kojima se najmanje vjeruje, obini radnici i oni koje se bave nemoralnimi nepotenim poslovima. Duhovi su bili niski, vitki i vrlo brzi. Pojavljivali su se u tamnimnoima i gustoj magli. Oni koji nisu vjerovali u njih, brzo su pripisali njihovu pojavualkoholnom deliriju, prema miljenju inspektora Kenta, prebrzo.

"Kada toliko ljudi vidi neto slino," rekao je, "mora gledati iznad karaktera osobe kojatvrdi da je neto vidjela i zakljuiti da tu moda neeg i ima. Ako rije 'duh' teko prelazipreko usana, nazovi to nekako drugaije, ali nemoj to poricati zbog neutemeljenihpredrasuda."

"Da li ste razvili neke teorije, inspektore?""Ljudi ili neka udna ivotinja, ne mogu rei gospodine Holmes," odgovorio je Kent,

"ali uvjeren sam da za kretanje koriste sistem gradske kanalizacije.""Slaem se, ali na temelju ega ste doli do tog zakljuka?""Oznaio sam vienja na karti grada," objasnio je Kent. "Odnosi su skoro identini; broj

vienja koji se nisu uklapali je manji od onih koji se podudaraju s pristupom glavnomkanalizacijskom vodu ili nekom od pokrajnjih."

"Pametan pristup," rekao mu je Holmes. "Da li ste na taj nain analizirali Nestajanja?""Jesam. U ovom je sluaju odstupanja bilo vie, ali opet nedovoljno da bi se teorija

odbacila. I ta da su dva fenomena povezana.""A vai nadreeni...""Potpuno su porekli sve veze."

Holmes je uzdahnuo i odmahnuo glavom. "Vaa je metoda potpuno konvencionalannain pristupa problemu, nije potpuno lien matovitosti, ali nije otar. Navikao sam na to daljudi uope ne vide ono to je meni sasvim oito, ali samo zatupljen i surov um moe takolako odbaciti neosporivu stvarnost uoljivih incidenata tako jasno prikazanih na karti grada."

Kent je iznenada stao i zgrabio Holmesa za ruku.Stali su u sjenu zgrade."Prolaz na drugoj strani ulice," aputao je Kent. "Neka mala figura se pojavljuje iz

svjetla." Krenuo je prema svom revolveru, ali ga je Holmes sprijeio stavivi svoju ruku nanjegovu.

"To je jedan od mojih Nepravilnih, trai me kako bi mi podnio izvjetaj.""Nepravilnih?", rekao je Kent s uenjem koje mu se moglo itati na licu. Promatrao je

figuru koja im je prilazila iz uliice. "Dijete?"

esto poglavlje: Duhovi East Enda

"Ovdje, Jimmy," tiho je zovnuo Sherock Holmes izlazei na svjetlo plinske lampe.Djeaku nije moglo biti vie od deset ili jedanaest godina, ali se epurio kao da je dvostrukostariji. Bio je pristojno odjeven, ali sirotinjski i Kent se mogao kladiti da je izboina nalijevom listu no ili toljaga zavezana za nogu. Kosa mu je bila jarko crvena i ak na tompriguenom svjetlu mogle se su vidjeti pjegice koje su prekrivale njegovo lice.

"Jutro, gos'on 'Olmes," veselo je pozdravio iako je sumnjiavo gledao Holmesovogpratitelja.

"U redu je, Jimmy," uvjeravao ga je Holmes. "Ovo je inspektor Kent. Moe slobodnopriati."

Policajac i djeak su si povrno kimnuli glavnom, poput neprijatelja koji se susreu naneutralnom terenu.

"Ja i moji kompanjoni smo se raspitivali o Nestajanjima i prokletim Duhovima, kao toste traili gos'on 'Olmes," objasnio je mladi.

"Jeste li saznali togod?""Kao to ste i kazali, gos'on 'Olmes," nastavio je Jimmy. "Ljudi su vidjeli i uli vie

nego to ispriano ili zapisano i sve to treba je pitat, pa smo mi pitali. Ljudi 'oe re', elere', kako bi znali da nisu sami ako i njih nae neko zlo."

"Reci to si saznao Jimmy," traio je Holmes.

Jadna sirotinja East Enda je vidjela i znala vie toga nego lije objavljeno u jednom odpet stotina londonskih novinskih izdanja. Neki ute jer im se prijeti, ali veinu nitko nije nitapitao.

Jo od munih ubojstava '88 nije se londonska sirotinja tako vrsto drala svojih kolibicaiz kojih su inae arko eljeli otii. Samo oni koji nisu imali izbora izlazili su van po noi,posebice kada je bio mrkli mrak ili gusta magla. Istoni London je obuzeo strah. ovjeknesigurnog koraka izae iz bara i nikad vie ne bude vien; majka se na trenutak okrene oddjeteta koje nestane u trenu.

Kinezi su u svom dijelu grada priali o blijedim demonima smrtonosnijima od Jetija sasnjenih planina njihove domovine.

Radnici u kanalizaciji su priali prie o bijelim zvijerima koje obitavaju u skrivenimprolazima londonskog podzemlja, o priguenim zvukovima tajanstvenih strojeva koji dolazeiz nepoznatih dubina i podruja gdje bi trebala vladati tiina.

Usidreni brodovi i istovareni teret bili su pokradeni nevidljivim rukama u vrijeme kadanitko tom podruju nije mogao prii neopaen.

Nitko se nije usuivao etati londonskim parkovima nou.U Londonu koji je ve bio zasien mirisima, povremeno se osjetio novi smrad koji je

dolazio ili na nonom povjetarcu kroz stare ulice grada ili iz neprijateljskih dubina. Pare kojenisu imale nita s konjima ili ljudima, koji su bili dvije najbrojnije vrste koje su naseljavale

London, niti s bezbroj dimnjaka koji su se osjetili po sumporu i uzdizali se sa svake kue izgrade, jadne ili velebne, poput prstiju koji grebu po niskim oblacima.

'"Ljudi se prilino boje, gos'on 'Olmes i ne bez razloga." Jimmy je pogledao inspektoraScotland Yarda. "Posebno to nitko iz policije ne radi nita kako bi pomogao sirotinji."

Na njegove rijei, Kentove su se nosnice proirile od bijesa, ali je drao jezik za zubima.Iako su ga te rijei zaboljele, znao je da je u njima puno istine. I sam je, prilino naivno, slinerijei izrekao svome nadreenom u Scotland Yardu; na neki nain, alio je to nije bio takoizravan poput Jimmyja, ali da je, njegova bi kazna bila puno stroa od premjetaja, koji jeignorirao kako bi slijedio svoje interese i kako bi odrao obeanje koje je dao Sir Reginaldu.Znao je da e biti prozvan zbog zanemarivanja dunosti, ali sve to zbog rjeavanja sluajaWilliama Dunninga za to e biti potrebno rijeiti zagonetku Nestajanja i Duhova East Enda.Naposljetku, razmiljao je Kent, nadreeni bi mogli omalovaiti njegov uspjeh, ali SirReginald je vrlo vaan ovjek.

"Nema potrebe da bude tako otar prema inspektoru Kentu," rekao je Holmes. "On jeovdje ba zato to eli pomoi."

Jimmy je malo pognuo svoju ponosnu glavu. "Oprosti, ovjee." Kent je prihvatioispriku blago kimnuvi glavom. "Jo nitko do nas nije vidio duhove," nastavio je Jimmy, "alismo vidjeli njihove tragove."

"Tragove?", upitao je Kent."Otiske i izmet," odgovorio je Jimmy. "udni otisci, mali i zakrljali i odvratan smrad.

Uglavnom po kanalizaciji.""Znao sam!", uzviknuo je Kent. "Budale!""Priaj nam o ovjeku u crnom," poticao ga je Holmes."ta vas zanima o tom ovjeku?""Dakle tvoji su prijatelji uli prie o ovjeku koji se smuca po East Endu, raspituje se o

Nestajanjima i Duhovima, ali za ivo udo, ne zanimaju ga uzroci.""ovjek u...", zapoeo je reenicu Kent, ali ga je Holmes uutkao pokretom ruke."Da, tako je, gos'on 'Olmes," odgovorio je Jimmy. "Obuen u crno, to je, a po govoru se

vidi da nije iz Londona."Na temelju opisa mladog Jimmyja, nije bilo nikakve sumnje da je tajanstveni ovjek

nitko drugi do ovjeka koji im je pobjegao te veeri iskaui kroz stranji prozor u Neptunu,ovjek koji je ispitivao ona dva mornara. Nekoliko stanovnika Surreyja i East Enda, ak inekolicina zapadno od Aldgatea rekli su da im je priao ovjek koji je priao tako udnimnaglaskom da se isticao u gradu koji je poznat po najveoj raznolikosti naglasaka i narjejaizvan Indije.

Izlazio je iz magle ili iz mraka, ili je znao iskoiti iz sjene kako bi ispitivao ljude oDuhovima i raspitivao se o onima koji su nestali. Nije bio novinar jer nita nije zapisivao nitije traio podrivake izjave, nije bio niti agent vlade koji pokuava potaknuti val straha, jer jeuvijek nestajao kada bi dola policija. Govorio je tihom sigurnou glasa, kao da uope nesumnja u stvarnost onoga to trai, kao da mu uzrok nije nepoznat. Bio je nestrpljiv urazgovoru s nepismenim i praznovjernim londonskim masama, ali ipak je stalno bio prisutan isluao dokle god je bilo potrebno, kao da je u svom srcu skrivao krivnju koja mu nijedozvoljavala da ode sve dok ne nadoknadi dio te krivnje sluajui o uasima te noi.

"Nitko ne zna 'ko je on," rekao je Jimmy. "Ali neki ga se boje kao da je sam vrag.""Zna li mu se ime, mome?", pitao je Kent.Jimmyjev je izraz lica postao zamiljen. "Crip je uo neto, neto nejasno kao da je

vrijeme Maddocova igra i da je on Maddoc..." Jimmy je slegnuo ramenima i stao prekrienihruku. "To je sve to znam gos'on 'Olmes. Nije puno, ali je sve to vam mogu kazat."

"Pohvalan uspjeh nakon tako kratkog vremena," rekao je Sherlock Holmes. "Nemoemo traiti vie od tebe i tvojih drugova. Podijelite ovo meu sobom."

"Jimmy se nasmijeio kada je uhvatio veliki srebrenjak. "Ako jo to saznamo, nai uvas."

Kent je namrgoeno gledao za djeakom koji je nestajao u magli. "O Boe, on svojimgovorom ubija na jezik."

"Na sreu, to nije zloin," komentirao je Holmes, "inae bi vei dio Britanije i polaplemstva bili u tamnici."

"Nee nita dobroga uiniti s tim novcem," rekao je Kent. "On i drugi Nepravilni. udime to da upoljavate djecu da rade za vas."

"Ova se djeca svakako vucaraju po ulici, budui da je za njih ulica sigurnija od domovakoje moda imaju," objasnio je Holmes. "Ja dajem svrhu njihovom lunjanju i na taj nain ih,bar na kratko, inim agentima reda. Ako radim ita krivo, onda je to to od njih traim dapodravaju drutveni sistem koji ih dri tamo gdje im je mjesto, dri cijele generacije ukrajnjoj bijedi. Ako crkavicu koju im dajem za njihov trud loe potroi, nita im to neetetiti, jer nitko nije ozlijeen i niti jedan prozor nije razbijen kako bi zaradili novac; a nekimomak moda novac potroi da pobolja svoj ivot ili ivot svoje obitelji, to indirektnopozitivno utjee na drutvo koje ga kudi."

Kent je odmahnuo glavom i uzdahnuo. "Nisam vas doivljavao kao borca za ljudskaprava, gospodine Holmes."

"Moje je podruje zloin i sve njegove posljedice, inspektore," odgovorio je Holmes."To naravno ukljuuje i njegove uzroke."

"Zloinu se ne moe stati na kraj davanjem novca.""Naravno da ne," sloio se Holmes. "Ali, bolna je istina da je siromatvo korijen veine

zloina koji haraju naim gradom. Ljudi kradu jer im je potreba, ubijaju jer ele posjedovati.Kad bi mogli sasjei korijen zloina, ne poklanjajui novac, ve poboljavati kvalitetu ivota,tada bi London bio gotovo osloboen od zloina."

Kent se smijuljio. "U tom bi sluaju ljudi poput nas ostali bez posla, gospodineHolmes."

"Grijeite inspektore," proturjeio mu je Holmes. "Eliminacijom zloina iz potrebe nabi posao postao zanimljiviji i zahtjevniji jer jedina zlodjela koja bi trebalo rijeiti bila bi onakoja su poinili ljudi roeni da ine zlo." Razmiljao je o sjaju koji je ranije te veeri vidio uoku pukovnika Morana. "Zlo e uvijek biti meu nama, jer je dio nas."

"Mislite li da je ovjeku u tamnom ime Maddoc?", pitao je Kent."Maddoc je velko ime, a naglasak tajnovitog mukarca zvui kao da je iz tog kraja,"

zakljuio je Holmes."A to je to mrmljao?", upitao je Kent. "to mislite o tome?""Ne mnogo, bojim se," odgovorio je Holmes nakon kratke pauze. "Nita.""Ono to mene zabrinjava je spektar Nestajanja," rekao je Kent neodobravajui Holmesu

udno oklijevanje. "Znao sam da je problem raireniji nego to su moji nadreeni htjelipriznati, ali ini se da su vai dounici dokaze nali po cijelom Londonu, a gdje su nestajanjatu je i Maddoc. Ako uhvatimo njega, siguran sam da moemo rijeiti i Nestajanja i Duhove, tenai i mladog Dunninga."

"Volio bih da je tako lako inspektore," rekao je Holmes, "ali Maddoc nije lijek za ovubolest, mada je mogue da je njezin uzrok."

Kent je odmahnuo glavom. "Ne razumijem.""On oajniki trai poput nas, ali iz drugih razloga," objasnio je Holmes. "Mi

pokuavamo nai i moda spasiti mladog Williama Dunninga, probijajui se kroz omotaneznanja koji pokriva Nestajanja. On slijedi izvore Nestajanja raspitivajui se o rtvama islijedei pojave duhova."

"Kao da neto zna," rekao je Kent sebi u bradu. "Ali kako ga to ini uzrokom Nestajanjaili Duhova ili i jednog i drugog? Ako su povezani kao to sumnjamo."

"Ako sam prije i sumnjao u to, Maddoc mi je potvrdio povezanost," odgovorio jeHolmes. "to se tie njegove uloge, uzmi u obzir stanje ovjeka kojega smo vidjeli u Neptunu- iscrpljen, izmoren i najblie fizikom i psihikom slomu to sam ja ikada vidio, ali i dalje nanogama, ide dalje, trudi se unato bliskoj opasnosti. to ga pokree, inspektore?"

"to pokree nas, gospodine Holmes?", uzvratio je Kent. "Dunost. Osjeaj da inimoispravnu stvar. Ista stvar moe biti i s Maddocom."

"Ne bih se sloio inspektore," proturjeio je Holmes. "U svojoj upornosti Maddoc nijeobian ovjek, jer rijetki su ljudi koji se mogu distancirati od osjeaja i motivacije svoje vrste.

Mi inimo to to inimo radi naeg poziva, ali Maddoc je znanstvenik, neka vrsta mehaniara.Njega moe pokretati samo osjeaj krivice, pretpostavka krivnje."

"Kako moe odgovornost za sve ovo pasti na njega?""To trenutano nije jasno, ali ako naemo Maddoca sve e sjesti na svoje mjesto.""U tom sluaju," rekao je Kent odluno, "vrijeme je da prestanemo juriti duhove i

krenemo u potragu za krvlju i mesom."

Sedmo poglavlje: Vanost vremena

Royal College of Science je bio smjeten u otmjenoj etverokatnici boje terakote slijepim ukrasima u talijanskom stilu na strani zgrade koja gleda na Exhibition Road, prekoputa potanskog ureda, odmah do muzeja South Kensington. Nakon brzog dvominutnog hodaod postaje South Kengsington, Sherlock Holmes i inspektor Kent nali su se ispred tamne,visoke graevine koju su blago osvjetljivale plinske lampe, a drvee je bacalo sjene na junidio fasade.

"Ovdje moda i znaju neto o Maddocu," priznao je Kent, "ali u ovaj sat...""Ovdje uvijek ima netko osim posluge," objasnio je Holmes koji je odlunim korakom

proao kroz ulaz u posjed i krenuo prema vratima.Kent ga je slijedio. Malo je ustuknuo kada je Holmes mjedenim kolutom pokucao na

vrata, ali ne zato to je bio iznimno glasan, ve zato to je tako otro razbio savrenu tiinukoja je okruivala susjedstvo. Tamno proelje zgrade i uski crni prozori poput upljih oijuleeva na Pennyfieldu utjecali su na Kentove ivce. Ili je moda uvjeravao sam sebe, bilo je tojer se nije mogao rijeiti osjeaja da ih netko potajice promatra, a taj ga je osjeaj pratio odkad je Holmesovo derite nestalo u noi.

Na prozorima se pojavilo svjetlo. Teka vrata su se otvorila i svjetlo je postalo svijea uruci esnaestogodinjeg mladia. Njegovo je dranje govorilo koliko je pospan.

"Da, gospodine," rekao je drhtavim glasom gledajui dvije osobe na stepenicama. "toje? Kako vam mogu pomoi?"

"Inspektor Kent iz Scotland Yarda." Pokazao je svoju identifikacijsku karticu. "A ovo jeSherlock Holmes. Htjeli bismo razgovarati s nekim ovlatenim, ako je netko takav prisutan."

"Haa...", uzdisao je mladi. "Sherlock Holmes! Ali...""Da, da, da," nestrpljivo ga je prekinuo Holmes. "ini se da su napisi o mojoj pogibelji

ipak bili malo pretjerani. Sada, dobri djeae, ima li u ovo nedoba ovdje netko s kim moemorazgovarati?"

"Da, oprostite gospodine Holmes, molim vas poite za mnom," rekao je djeak."Gospodin Dawning, rektorov pomonik radi do kasno. Siguran sam da e rado porazgovaratis vama, vama obojicom, o emu god elite."

Kent se mrtio dok su u mraku slijedili djeaka sa svijeom kroz dvadeset godina starozdanje, koje je, iako dostojanstveno kao i uvijek, poput stare udovice poelo pokazivati svojudob. Djeakova je reakcija na ponovno pojavljivanje Holmesa u Londonu malo povrijedilaKentov ponos. Od kada je njegov prijatelj Watson poeo objavljivati neke njihove sluajeve,javnost je postala opsjednuta tim amaterskim detektivima, na tetu policije. Iako je Kentmorao priznati da je Sherlock Holmes vjerojatno najbolji od cijele te skupine, daleko ispredonih poput Martina Hewitta i Sebastiana Zambre, njihove su aktivnosti vie pridonijeleocrnjivanju inspektora Novog Scotland Yarda od bilo kojeg drugog imbenika.

Iako se Kent predstavio kao policijski slubenik, momak se usredotoio na Holmesa.Dobro se Kent sjeao sveope tuge koja se nadvila nad Londonom kada je Times objaviovijest o smrti Sherlocka Holmesa 1891. i ludosti koje su pratile Watsonovo objavljivanjenjihove zadnje avanture u Strand Magazinu prole godine, kada su mukarci na rukavu nosiliflor, a ene velove preko lica, kao da od Holmesove smrti nisu prole dvije godine.

Otpraeni su do ureda, ne prevelikog ali adekvatnog za potrebe posla nieg slubenika uuiteljskoj ustanovi. ovjek za stolom koji je radio pod svjetlom lampe bio je srednjih godina,mrav i blijedog lica to je uobiajeno za one koji se od sunca skrivaju iza knjiga. Obavljeno

je predstavljanje, djeak je otiao, svi prisutni su sjeli i Kent je objasnio razlog njihovanonog posjeta.

"Maddoc, kaete?", upitao je pomonik rektora Dawning. "Mislim da imamo nekolikostudenata s tim imenom, ali ini mi se da je jedan prilino slian osobi koju ste upravo opisali.Bio je prilino uspjean u svom nauavanju, ali svadljiv s onom odbojnom bezobzirnoukoja je vrlo esta kod Velana. Diplomirao je, koliko se sjeam, bez poasti. Razlog zato gase uope i sjeam, gospodo, njegova je svaa s Hintonom."

"Hinton?", zapitao je Kent."Charles Howard Hinton, matematiar," objasnio je Dawning. "I sam je donekle

problematian, prilino tvrdoglav kada se radi o njegovom podruju matematike." Pogledao jeprema Holmesu kao da oekuje nekakvu reakciju. "Objavio je nekoliko radova o viimdimenzijama geometrije."

"Moje podruje je istraivanje zloina; a moje specijalnosti su one grane znanosti kojemi mogli pomoi u hvatanju kriminalaca," objasnio je Holmes. "Matematika mi je posluilasamo da naem neprijatelja koji je, gotovo doslovce, doveo do moje smrti."

"Kakve je prirode bila svaa izmeu Maddoca i Hintona?", pitao je Kent."Sjeam se samo njene gorine i vulgarne prirode," odgovorio je Dawning. "Meutim,

sjeam da je bila vezana za jedan od Hintonovih radova o viim dimenzijama geometrije iprirodi vremena."

"Znate li kako moemo doi do profesora Hintona?", pitao je Kent."Gospodin Hinton vie nije zaposlenik ove institucije," odgovorio je Dawning, "ali

vjerujem da se vratio u London." Pogledao je u veliku knjigu uvezanu u kou, na komadpapira zapisao adresu i dao Kentu. "Da, ivi nedaleko odavde. A sada gospodo, ako je to bilosve to ste me htjeli pitati, moram nastaviti s poslom."

Dva su mukarca otila s Royal College of Science, hodala do Princess Mew, nizImperial Institute Road, pokraj renesansnog proelja samo Imperijalnog instituta, doKraljiinih vrata, gdje su zaustavili fijaker. Za manje od deset minuta bili su na adresi koju imje dao Dawning. Cheyene Walk 93, Chelsea, duga etnica uz rijeku, okruena drveem iparkovima, s nizom kua od crvene cigle, neke sa vratima od kovanog eljeza i izboenimtrijemovima. Tama Temze bila je prikrivena maglom, ali njen um je bio poput tihog nokturnau njihovim uima.

"Kada vidi dio Londona koji je miran i tih poput ovoga," komentirao je Kent, "teko jezamisliti da drugdje u svijetu neto nije u redu."

"Da, umiri dio uma," priznao je Holmes, "ali zastraio drugi dio jer tona je starauzreica o dubini mirnih voda, kada se radi o duama naih kolega. Zbog lijepe povrine estone vidimo zlo koje se nalazi ispod nje." Promotrio je njihovo okruenje. "Ipak, ovo je vrlougodno podruje, s mnogo umjetnika i knjievnika. Zanimljivo, ako ne i udno, da se jedanmatematiar nastanio meu ljudima poput Carlylea, Rossettia, Swineburna i Eliota; ali onda,uzevi u obzir ezoterinu prirodu matematike, moda i nije."

"Matematika, ezoterina?", upitao je Kent. "to je to ezoterino u tablici mnoenja ili utome da su dva i dva etiri? Ili smiljanje eljeznikog reda vonje?"

"Nisam proitao Hintonove radove, ali Dawningovo koritenje termina 'vie dimenzijegeometrije', dovoljno je upozorenje da se ne radi o obinoj aritmetici koja se poduava ujavnim kolama," objasnio je Holmes.

"Visoke dimenzije?", na to e Kent malo podrugljivo. "to to uope znai? I koliko je tobitno za nau potragu? Ono to nam treba od njega nije poduka iz matematike, veinformacija o prebivalitu Maddoca, i da li je to uope taj Maddoc za kojim tragamo."

"Skoro bi se moglo rei da i vi imate neto velkoga u sebi, inspektore," komentirao jeHolmes s laganim smjekom. "Probudit emo gospodina Charlesa Hintona i saznati sve to odnjega, a moda i neto vie."

Na njihovo kucanje na vrata odgovorio je ovjek u etrdesetim godinama, u tamnojkunoj haljini s uljanom lampom u ruci. Malo je otvorio vrata, potvrdio da je on Charles

Hinton i zahtijevao znati tko su njegovi kasni posjetitelji. Kada je inspektor Kent pokazaosvoju identifikacijsku karticu i predstavio svog kolegu, vrata su se irom otvorila i uli suunutra. Uli su u dnevnu sobu gdje su upaljene plinske lampe.

"I, to elite?", zahtijevao je objanjenje Hinton."Poznajete li ovjeka po imenu Maddoc?", upitao je Kent.Hinton se namrgodio. "Znam arlatana i prevaranta po imenu Maddoc - Moesen

Maddoc. Ako je to sve to ste trebali, zamolio bih vas da odete."Kent se namrtio na neljubaznost tog ovjeka, ali niti on ni Holmes nisu se pomaknuli.

Umjesto toga opisao je ovjeka kojega su vidjeli u Neptunu."Da, to je Maddoc." Nagnuo se prema naprijed i cerio se. "Recite mi da je ta budala

uinila neto ilegalno i da je na putu za Dartmoor u Devonu.""Koliko mi znamo nije," odgovorio je Kent. "U ovom trenutku, mi samo elimo

razgovarati s njim vezano uz neke istrage koje provodimo.""ini se da meu vama postoji neto vie od uobiajenog animoziteta," primijetio je

Holmes, "neto vie nego to bi ovjek oekivao zbog neslaganja oko matematikih teorija.Da li su njegova vienja viih dimenzija geometrije bila toliko drugaija da kod vas izazovutoliku mrnju?"

Hinton je usmjerio pogled prema svojim posjetiteljima i pitao ih: "Da li ijedan od vasgospode vjeruje u putovanje u etvrtu dimenziju?"

"etvrtu dimenziju?", uzviknuo je Kent. "to pod milim Bogom elite time rei?""Mislim da profesor Hinton govori o vremenu kao o dimenziji, pogled koji trenutano

poprima prihvaanje meu znanstvenicima i filozofima," objasnio je Holmes."Upravo tako, gospodine Holmes," sloio se Hinton. "Mi vjerujemo u tri uobiajene

dimenzije prostora - duina, dubina i visina - jer ih vrlo lako moemo vidjeti vlastitim oima,doivjeti ih svojim osjetilima. Ali morate shvatiti da inei to, mi prihvaamo dva svemirakoja ne moemo doivjeti, a to su linearni svemir - jednodimenzionalan - i ploha - proirenana dvije dimenzije. Ne moemo vidjeti niti jedan od tih svemira, niti bi stanovnici tih niihdimenzija mogli doivjeti nas, ili jedni druge."

"Na primjer, stanovnik jednodimenzionalnog svemira, nazovimo ga Linearija, poznavaobi svemir kao beskrajnu liniju," nastavio je Hinton. "Bilo kakvo postojanje izvan te linijenjemu bi bilo nezamislivo, ali ako njegov svemir pod pravim kutovima zarotiramo u sebe,dobit emo dvodimenzionalan svemir koji je poznat kao Euklid, tako i svakom kolarcu kojije uio geometriju - Plohaska. ivoti stanovnika Plohaske, trokutastih ena, kvadratnihmukaraca i pentagonalnih sveenika, bi nama gospodo, promatraima iz Tree dimenzije,bili poput otvorene knjige. Za njih, mi bismo bili poput bogova koji mogu vidjeti u njihovedomove i koji dolaze iz smjera koji je njima nezamisliv; kada bismo fiziki pokuali proikroz Plohasku, doivjeli bi nas samo kao niz krugova i ovala koji mijenjaju veliinu."

Kent se naslonio u svoj stolac i otpuhnuo.Hinton se nasmijao. "Razumijem vau zabrinutost inspektore. Nemir koji osjeate nije

nita drugaiji od nemira koji osjea moj uenik kada ga pitam da nastavi izvan granica vida izdravog razuma."

"Sada kada ste doli do dimenzija nama vidljivog svemira, pretpostavljam da je sljedeikorak unutranja rotacija pod pravim kutom," komentirao je Holmes.

"Jako dobro, gospodine Holmes," rekao je Hinton, kao da se obraa studentu koji jedovoljno bistar da prati tijek komplicirane lekcije. "etvrta dimenzija koja se nastavlja nanae tri, je dimenzija Vremena. Neki ljudi, ak i neki ueni ljudi, misle da je etvrtadimenzija na neki nain drugaija od ove tri koje poznajemo. Ali tu nema nita misteriozno.To je samo dimenzija podignuta na neki nain koji mi ne moemo doivjeti naim tjelesnimorganima. Produena toka postaje linija, okreni liniju i dobije kvadrat, podigni kvadrat idobije kocku, okreni kocku, bilo kakvu kocku u smjeru koji ne moemo zamisliti i dobit eteono to sam ja nazvao hiper-kockom i etvero-dimenzionalnom kockom."

"Uistinu fascinantno, profesore Hinton," komentirao je Holmes, "ali to ima vrijednostsamo kao mentalna vjeba uenjacima."

"Slaem se, gospodine Holmes."

"to je s Maddocom?", zahtijevao je odgovor Kent.Hintonovo je lice opet poprimilo ljutiti izgled. "Taj velki mehaniar!""Dakle, razlog svae," rekao je Holmes mirno, lagano pokazujui rukom Kentu da se

smiri, "je to to Maddoc tu teoriju nije gledao kao mentalnu vjebu, ve kao problem koji imapraktiko rjeenje?"

"Iskrivio je moje istraivanje i moje rijei u neto to nije bila moja namjera," objasnioje Hinton. "Vizualizacija Vremena kao etvrte dimenzije uz ve poznate tri bio je krajnji cilj,ali u vidu irenja ljudske svijesti. Nisam se zalagao za naela vie geometrije samo da bimehaniar s neto znanja matematike i fizike napravio motor koji napaja stroj. Osnovni stroj,gospodo! Vremenski stroj!"

Kent je pogledao svog kolegu. Nije mogao odrediti to ga vie uznemiruje, Hintonovootkrie ili potpuno miran izraz Holmesovog lica. Slavnog je detektiva okruivala aura potpunesmirenosti, Kent se u svojim mislima na trenutak vratio u mladost kada je na vitrajimakapelica gledao svece isto tako smirenih lica.

"Znate li gdje moemo nai Moesena Maddoca, profesore?", upitao je Kent prekinuvitako udnu tiinu koja je nastala nakon Hintonove prie. "Bio lud ili ne, vrlo je bitno darazgovaramo s njim."

Hinton je odmahnuo glavom. "Niti znam, niti elim znati." Tada se namrtio i dugimkaiprstom dotaknuo sljepoonicu. "Meutim, postoji jedna osoba u Londonu koja bi vammogla pomoi, ako me sjeanje dobro slui, mladi ovjek imenom Wells, Herbert GeorgeWells, pisac koji dodiruje mnogo tema, ali naginje ka fikciji. Jako se zainteresirao zaMaddoca kada smo sva trojica bili na Kraljevskom Collegeu. Napisao je vrlo drzak rad jo1888. u kojem je kroz fikciju prikazao njegovo arlatanstvo, ali mogue je da su unato tomejo uvijek dobri. Ne bih znao, jer vie s niti jednim od njih dvojice nemam nita zajednikoga,iako nemam nita protiv Wellsa osobno." Na poleini kuverte je napisao adresu i dao juKentu. "On ivi nekih desetak kilometara odavde, stoga ako elite dodatne informacije oMoesenu Maddocu i njegovim trikovima, ostavite mene na miru i potraite H. G. Wellsa."

Adresa koju im je dao Hinton bila je Mornington Terrace 12, sjeverozapadno odRegents parka. Pozvali su fijaker na krianju ulica Chelsea i Flood te urno krenuli niz KingsRoad u Knightsbridge i Piccadilly. Ovako rano ujutro, promet je naravno bio rijedak, ali nisubili sami na ulicama, jer glavni grad svijeta nikada u potpunosti ne spava i nije bilozauujue vidjeti predstavnike svih klasa kako obavljaju svoje obveze. Uz park Cresent doMarylebone Roada, zatim na Hampsted Road i tada konano, Mornington Terrace. Mirnaulica koja je dobila ime po grofu od Morningtona, bratu velikog Wellingtona i guverneruIndije, u kojoj su se nizale kue od cigle, uredne i nepretenciozne, uvuene od irokihplonika iza ograda od kovanog eljeza s ulaznim vratima povrh malog stepenita.

Za razliku od ostalih kua, na broju 12 je gorilo svjetlo. Na njihovo tiho kucanjeodgovorio je mravi, uredno oiani mukarac s upavim smeim brkovima i pronicljivimplavim oima. Neto je u tom ovjeku zrailo vitalnou unato kasnom satu.

"Gospodin Wells?", pitao je Kent."Da, ja sam Herbert Wells," priznao je ovjek."Ja sam inspektor Kent iz Scotland Yarda, a ovo je gospodin Sherlock Holmes," rekao

je."Ovo je vrlo veliko, iako neoekivano zadovoljstvo gospodine Holmes," uzvratio je

Wells."Hvala vam gospodine Wells.""Molim vas, oprostite to dolazimo ovako kasno, gospodine Wells," nastavio je Kent,

"ali na je zadatak vrlo bitan i urne naravi.""Bez ustruavanja, molim vas uite gospodo," rekao je Wells. "Vi ste moji prvi

posjetitelji otkako sam preselio ovamo.""Nedavno ste preselili?", pitao je Holmes."Prilino nedavno," odgovorio je Wells. "Od sijenja do oujka sam ivio nedaleko, na

broju sedam, zbog hm..., profesionalnih problema o kojima ne smijem priati."

Wells ih je uputio u lijepo ureen dnevni boravak. Jedino svjetlo je dolazilo odparafinske lampe koja se nalazila na radnom stolu koji je bio zakren papirom za pisanje, aliWells je upalio dvije plinske lampe i time su nestale sjene. "Sjedite, molim vas. Niste meprobudili," objasnio je Wells rukom pokazujui prema stolu, "jer sam radio na prii kojutrebam objaviti."

"Roman?", pitao je Holmes."Kratki roman," odgovorio je Wells. "Fikcija koju sam okarakterizirao kao znanstvenu

romancu, anr u kojem koristim mnoge forme klasinog romana, ali ih nadopunjujemfilozofijama znanosti."

"Kao to je mogunost putovanja kroz vrijeme?", pitao je Holmes.Na Holmesove rijei Wellsove su se oi irom otvorile. "Gospodine Holmes, uo sam

mnoge prie i tvrdnje o vama i vaoj moi promatranja i zakljuivanja, ali kako ste mogliznati na emu se temelji pria na kojoj trenutano radim?"

"Dakle istina je da ete geometrijske teorije Moesena Maddoca koristiti za roman?",pitao je Kent.

"Zapravo, da," odgovorio je Wells zbunjeno. "Da li je i jedan od vas dvojice gospodoupoznat s 'Kronikama Argonauta', koje sam napisao prije par godina?"

Ni jedan ni drugi nisu poznavali to djelo."Pa dobro, bila je to pria koja je objavljena prije nego li sam ju sasvim razvio," priznao

je pisac. "Kada bih mogao otkupiti sva tri broja asopisa u kojem je objavljena, uinio bih to.Kao to ste vi to sroili, gospodine Holmes, bila je to fikcionalizacija glasina koje su kruile oMaddocu kada smo bili na Normal School of Science (danas Royal College), pomijeana smatovitim pogledima profesora Hintona na bajkovite zemlje vie geometrije."

"Profesor Hinton nas je uputio k vama," rekao je Holmes."Nisam znao da se stari momak vratio u London," rekao je Wells. "Malo smo se

posvaali nakon objavljivanja 'Kronika Argonauta', ali mi je Maddoc bre oprostio mojuknjievniku ludost nego Hinton."

"Ako ste Maddocov rad opisali prije par godina," rekao je Kent, "na emu sada radite?""Jasniju viziju teme u obliku drutvenog komentara na klasne ratove koji e jednog dana

podijeliti drutvo ako ne stvorimo uistinu ravnopravan svijet," objasnio je Wells. "Takoersam odustao od pomalo glupog, skoro pa aljivog naslova iz mladosti i zamijenio gadetaljnijim, moda malo melodramatinijim naslovom 'Vremenski stroj'. Ali mi nije jasnozato je Scotland Yard zainteresiran za matoviti roman znanstvene filozofije."

"Sam roman nas ne zanima," priznao je Kent, "ali traimo Maddoca. Da li ste ganedavno vidjeli? Znate li gdje ga moemo nai?"

"Zadnji put sam vidio Maddoca nedavno, u njegovoj kui u Richmondu, blizu etniceChlomondeley nasuprot Greenu i izgledao je prilino uplaeno," rekao je Wells. "Bilo je toprilikom veere koju je organizirao za par poznanika irokih nazora. U biti, gospodo, njegovaotkria te veeri nagnala su me da prikupim svoje biljeke na tu temu i ponovno razmotrimideje koje su se razvijale u meni gotovo cijelo desetljee i pretvorim ih u cjelovitu priu."

"Koja otkria, gospodine Wells?", pitao je Kent."Maddocov stroj," odgovorio je Wells s prizvukom razdraenosti u glasu. "Moesen

Maddoc je napravio vremenski stroj koji radi i koristei ga posjetio je budunostovjeanstva. Dozvolite mi da objasnim..."

Osmo poglavlje: Fantom Richmonda

Inspektor Kent i Sherlock Holmes sjedili su u kupeu vlaka jedan nasuprot drugomekajui da vlak za Richmond krene sa stanice Waterloo. Bili su sami i Holmes je bio tih, bakao to je bio i cijelim putem otkako su napustili Wellsov dom; bradu je spustio na prsa, oisu mu bile na pola zatvorene, a lula mu je bila vrsto meu zubima, bijesno je otpuhivao.

udna biljka, taj Sherlock Holmes, razmiljao je Kent dok je gledao kroz prozor kupea ukojem je mogao vidjeti odraz svog suputnika. Nije znao to da misli o fantastinoj prii koju

im je ispriao Wells o potpuno ispravnom modelu vremenskog stroja, ili o nevjerojatnojbudunosti kako ju je opisao Maddoc. Dok mogunost sastavljanja stroja koji moe putovatikroz vrijeme Kent nije odmah odbacio kao nevjerojatnu, jer ipak ivjeli su u doba znanstvenihuda poput elektrinog telefona i Caylayjevog parnog aviona - nije vjerodostojnom mogaoprihvatiti injenicu o razvitku dviju odvojenih rasa iz dananjeg ljudskog roda, darvinijanskaevolucija, ili u ovom sluaju devolucija. Charles Darwin je bio mrtav dvanaest godina, ali jenjegova sjena jo uvijek visila nad drutvom, a njegove su teorije i dalje dovodile u pitanjeovjekov zdrav razum i osnovne religijske principe koji su bili temelj civilizacije. UDarwinovom bogohulnom evanelju, ljudska superiornost u stvaranju nije nastala kao dar odStvoritelja, ve je nastala zbog niza deformacija koje su odredile nastanak po Bibliji. Ideja daisti bioloki procesi koji su ovjeka doveli do vrhunca kulture u kasnim godinamadevetnaestog stoljea, mogu dovesti do njegove krajnje degradacije zavravajui s nemonimdivljatvom Eloija i neljudskou Morloka, bila je krajnje ismijavanje ovjeka i Boga. Kent bipriznao mogunost postojanja vremenskog stroja, ali ne i stvaranja bez Stvaratelja.

"Prilino je udno da je profesor Hinton lagao o Wellsu, zar ne?", primijetio je Holmes."Oprostite...""Hinton nam je bez oklijevanja dao Wellsovu adresu na kojoj ovaj boravi tek tjedan

dana," objasnio je Holmes. "S druge strane tvrdi da s ovjekom nije bio u kontaktu duevremena, a mi nemamo razloga ne vjerovati u Wellsovu izjavu da ne zna da se Hinton vratio uLondon."

"Mislite li da je to vano?""Za nau istragu ne," odluio je Holmes. "Ali je zanimljivo."Kent je skrenuo panju na peron najuurbanije londonske eljeznike stanice i mase

ljudi koje su se tu nalazile ak i ovo doba, pokuavajui se snai u kaosu Waterlooa i mreenjegovih naizgled razbacanih perona, traei vlakove koji ne prestaju dolaziti i odlaziti. Da lisu pripadnici njegova roda uistinu samo majmuni u geroku i polucilindru, kojima je sudbinanamijenila da na kraju vremena postanu jedna ili druga ivotinjska vrsta? Da li je stvorenjebilo samo puka sluajnost, simfonija bez orkestra i dirigenta? Unato snazi uvjerenja koja suga vodila kroz cijeli ivot, ta s