Sveučilište u SplituEKONOMSKI FAKULTET SPLIT

TEČAJ ZA TURISTIČKE VODIČE

RIMSKI VOJNI LOGORI- Od ilirskih gradina do Justinijanove rekonkviste -

ILIRI

• U jednom od mitova iz starogrčkog epa koje bilježi Apolodor Atenjanin u 2. stoljeću pr. n. e., doznajemo za priču o Feničaninu Kadmu i njegovom sinu ILLYRIOSU, rodonačelniku ilirskog roda. Prema toj legendi kralj FENIČANA (glasoviti moreplovci semitskog porijekla, 4000. – 146. godine pr. n. e.) Agenora šalje svog sina Kadma u potragu za njegovom sestrom Europom koju je oteo grčki bog Zeus. Nakon mnogih putovanja i lutanja, ne usudivši se vratiti u domovinu bez sestre, zaustavlja se sa prijateljima u Beocij (pokrajina u srednjoj Grčkoj) gdje osniva grad Tebu. Oženivši se Harmonijom, kćerkom boga rata Aresa i božice ljubavi Afrodite, Kadmo odlazi po nalogu proročišta među ILIRSKE ENHELEJCE i pomaže im u borbi protiv susjednih ilirskih plemena. Nakon pobjede nad suparničkim plemenima, ENHELEJCI izabiru Kadma za svog zakonitog kralja. Tu, u zemlji ILIRA, Harmonija mu donosi na svijet sina pod imenom ILLYRIOS. Po rođenju, dijete je obavila velika mitska zmija, prenijevši tako na njega svoju magičnu moć. U dubokoj starosti, Kadmo i Harmonija se pretvaraju u zmije i nastavljaju živjeti na Elizejskim poljanama gdje pravednici i ljubimci bogova provode blaženi život.

PORIJEKLO IMENA

ILIR

• Legenda o Kadmu i njegovom sinu ILLYRIOSU tijesno je povezana s likom velike mitske zmije koju nalazimo kod indoevropskih HETITA (narod iz istočne Male Azije, 1600. – 1200. godine pr. n. e.), pod imenom HILLURYANKAS (ILLURJANKA). Suvremena filologija u obliku naziva ove mitske životinje nastoji dokazati možebitnu etimologiju imena ilirskog etnosa. Zmija je naime imala značajnu ulogu u religiji ILIRA. Smatra se simbolom plodnosti, čuvarom kućnog ognjišta, te uzvišenim božanstvom na pijedestalu ilirskog Olimpa koje je u mnogim elementima povezano sa solarnim kultom, pa stoga i nije slučajno da se podrijetlo imena ILIR povezuje i sa nazivom te životinje. Zmija će kao simbol (poglavito južnih ILIRA) uporno odolijevati svim nevoljama koje će zadesiti ovaj indoevropski etnos i nadživjeti zajedno sa njim nekoliko stoljeća dug proces romanizacije istočnojadranskog areala.

Ilirsko svetište pored mjesta Nakovana na poluotoku Pelješcu

ETNIČKE GRANICE ILIRSKIH PLEMENA

• Tijekom brončanog doba (negdje oko 1200. g. pr. n. e.) dolazi do velike seobe Indoeuropejaca sa sjevera i sjeveroistoka Europe na zapadni dio Balkanskog poluotok i Jadransku obalu. Tim indoeuropljanima pripadala su razna plemena jezično srodna ali ne i jedinstvena, koje GRCI, a potom i RIMLJANI nazivaju ILIRI.

• Krajem 5. stoljeća pr. n. e., jedan drugi indoevropski narod, KELTI, preplavljuju cijelu zapadnu Europu te prodiru u Italiju i istočnoalpske zemlje, sve do Dunava. Godine 300. pr. n. e. započinju novi val pohoda i nadiru u dva pravca, i to prema Italiji, te na Podunavlje i Balkan. Upadaju u mađarsku nizinu, a potom i u Posavinu, Podravinu, Liku, Krbavu i dolinama rijeka prodiru dalje na istok prema balkanskom poluotoku i Grčkoj. Kelti se spuštaju i prema jugu, do Neretve, gdje potiskuju velika ilirska plemena Ardijejce na lijevu obalu istoimene rijeke dok pleme Autarijate prisiljavaju na seobu sve do rijeka južne Morave i Tare na području današnje Srbije. Jedan dio Kelta ostaje u krajevima između Une i Vrbasa, te Save, Drave i Jadranskog mora gdje se stapaju sa ilirskim plemenom Japoda. U svijetlu ovih migracijskih zbivanja poremećenih provalom Kelta, dolazi do razmještanja ilirskih plemena uzduž Jadranske obale i njenog zaleđa.

Prikaz keltskih ratnika iz 4. stoljeća pr. n. e.KELTI, skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na području današnje Irske, Velike Britanije,Belgije, Francuske i Švicarske. Uz ovaj indoevropski etnos vezuje se LATENSKA KULTURA (kultura evropskog mlađeg željeznog doba, druga polovina 1. tisućljeća pr. n. e.) koja se tijekom osvajačkih pohoda keltskih plemena u 4. stoljeću pr. n. e. duboko ukorijenila u Posavini, Podravini, Dalmaciji te oko savskih pritoka.

Rekonstrukcija utvrde plemena KELTA iz 5. stoljeća pr. n. e.

• Konstituiranje prvih političkih organizacija kod Ilira, o kojima svjedoče postojeći antički izvori, nalazimo na južnom priobalnom pojasu istočnog Jadrana i njegovog šireg zaleđa (područje današnjeg Crnogorskog primorja, te država Makedonije i Albanije). U njihovom formiranju presudan faktor odigrala je neposredna blizina grčkog svijeta. Izravnim političkim i kulturnim utjecajem helenizma dolazi do stvaranja društvene nadogradnje iznad stadija plemenskog organiziranja u kojoj je živjela većina ilirskih plemena tijekom prvog tisućljeća pr. n. e..

• Najstariju poznatu državu Ilira koje spominju literarni izvori utemeljilo je pleme ENHELEJACA na krajnjem jugu Ilirije (priobalni pojas između Boke Kotorske u Crnoj Gori i Drača u Albaniji). Vrhunac moći Enhelejci dostižu u 8. – 7. stoljeću pr. n. e., dok se slom te prvotne ilirske državne tvorevine bilježi u 4. stoljeću pr. n. e. Pored grčkih mitova, Enhelejce spominju i grčki povjesničari i geografi poput logografa Hekateja iz Mileta koji 500. godine pr. n. e. ostavlja prvi pisani zapis o imenu ovog plemenskog etnosa.

• Razmještaj ilirskih plemena uzduž jadranske obale i otoka opisuje u 4. stoljeću pr. n. e. Pseudo – Skilaks u svom PERIPLUSU (grč. naziv za opis plovidbe uz obalu neke zemlje). Pored Pseudo – Skilaksa, nezaobilazni izvori za topografiju Ilira na našim prostorima (do druge polovice 1. stoljeća n. e.) grčki su geograf Strabon (GEOGRAPHIA) i historičar Apijan Aleksandrijski (ILLYRICÁ) te rimski znanstvenik i pisac Plinije Stariji (NATURALIS HISTORIA).

TOPOGRAFIJA ILIRSKIH PLEMENA

GRAECIA

MACEDONIAGENTES ITALICAE

THRACI

DACI

GALLI

ILLYRICAE GENTES

• Slijedeći antičke itinerare na hrvatskom obalnom dijelu Jadrana i unutrašnjosti nailazimo na slijedeća veća plemena za koje se može pretpostaviti da pripadaju ilirskom etnosu:– HISTRI, po kojima je današnja Istra dobila ime,

nastanjivali su područje od rijeke Raše na zapad do granica plemena Veneta na sjeverozapadu današnje Italije.

– JAPODI, zauzimaju veliko područje između rijeke Sane na istoku, Zrmanje i Velebita na jugu, Jadranskog mora na zapadu (do 4. stoljeća pr. n. e.). U Istri su rijekom Rašom graničili s Histrima, a ostatke njihove materijalne kulture nalazimo i u južnim dijelovima Slovenije.

Ostaci bedema iz željeznog doba (9. – 8. stoljeće pr. n. e.) u Ošanićima kod Stôca u Hercegovini

- Od Krke na sjeveru, uz jadransku obalu, živjeli su LIBURNI, prvi pomorski narod što ga povijest bilježi na našim prostorima. Sa svojim brzim i manevarski laki lađama liburnama (lat. liburna) ovi vješti pomorci i ratnici gospodarili su svim plovnim putovima što su ih nastanjivali. Tijekom prve polovice 1. tisućljeća pr. n. e., Liburni su dominantna vojna i trgovačka sila na Jadranu. Iskoristivši prodor Kelta na teritorij Japoda, u 4. stoljeću pr. n. e. proširuju svoj teritorij zauzevši cijeli obalni pojas sve do rijeke Raše u Istri i otoke pred njim, uključujući i Kvarnerske.

Prikaz broda ugraviranog na brončanoj potkoljenici otkrivenoj na lokalitetu Ilijak na Glasincu (BiH), 8. – 7.

stoljeće pr. n. e.

– ARDIJEJCI, sve do 4. stoljeća pr. n. e. imaju svoja sjedišta na desnoj obali Neretve kada pod pritiskom Kelta prelaze na lijevu obalu rijeke i premještaju se prema unutrašnjosti gdje dolaze u sukob s ilirskim Autarijatima. Nakon poraza u ovim međuplemenskim ratovima, povlače se prema Jadranskom moru i zauzimaju obalu od Neretve na sjeveru pa sve do rijeke Vojuše u Albaniji na jugu. Tijekom 3. stoljeća pr. n. e. nalaze se na vrhuncu svoje moći. U slijedu neprekidnih ratnih sukoba s Rimljanima, 135. godine pr. n. e. definitivno bivaju poraženi te se povlače sa obala Jadrana ponovno prema unutrašnjosti.

– DAORSI, potomci mitske Daorse, kćeri Ilirija, živjeli su na području između velikih ilirskih plemena Delmata i Ardijejaca u današnjoj Imotskoj krajini i uz obalu rijeke Neretve. Njihovo plemensko središte nalazilo se u velikom utvrđenom naselju Daorson, otkrivenom i istraženom kod mjesta Ošanića, nedaleko od Stôca u Hercegovini.

Prikaz ilirskih ratnika na pojasnoj ploči iz Selcë – Poshtme u Albaniji (3. stoljeće pr. n. e.)

– DELMATI, glasoviti po svojim dugotrajnim i silovitim ratovima što su ih vodili s Rimljanima; s vremenom postaju sinonim ilirskog otpora osvajačkim pohodima Rima na istočnu jadransku obalu pa stoga i Rimljani svoju buduću provinciju na ovom dijelu Jadrana nazivaju imenom ovog plemena RIMSKA PROVINCIJA DALMACIJA (provincia Dalmatia, formirana kao zasebna administrativno – politička jedinica, otprilike 9. g. n. e. ili nedugo nakon toga, u sklopu RIMSKOG CARSTVA). Delmati su u početku nastanjivali današnje područje dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine gdje se nalazilo i njihovo plemensko središte Delminium (na planini Lib u Duvanjskom polju). U 3. stoljeću pr. n. e. prodiru prema Jadranskom moru i zauzimaju obalni pojas između rijeka Krke i Cetine.

Grčko – ilirska kaciga (4. stoljeće pr. n. e.)

• Od svih vidljivih tragova materijalne kulture drevnih Ilira, kao najmonumentalniji ostaci tog vremena javljaju se njihova fortifikacijska naselja – GRADINE. GRADINE (grč. pólisma) se u pravilu često nazivaju veće prirodne uzvisine na kojima se nalaze ostatci starih, ljudskim rukama izgrađenih, naselja ili utvrda sa kojih se pruža mogućnost otvorenih vidika na šire okolno područje. Tehniku gradnje i izbor struktura uvjetovala je raspoloživost kamene građe i njezina kakvoća, ali isto tako i namjena budućeg fortifikacijskog objekta . Ostatke kamenih gradinskih utvrda danas nalazimo na širem obalnom pojasu od Slovenije i Istre na sjeveru pa sve do Epira u Grčkoj na jugu. Iliri su gradili utvrđena naselja i u ravničarskim predjelima, uz velike rijeke, kao što su Drava, Sava i druge, ali su nasipi od nabijene zemlje i jarci oko njih ostavili u današnje vrijeme vrlo malo vidljivih tragova.

ILIRSKE UTVRDEGRADINE

• Strateški položaj jedan je od važnijih obilježja ilirskih utvrda. GRADINE se redovito podižu na teško pristupačnim prirodnim uzvisinama (po mogućnosti na uzvisinama koje su bile okružene rijekom) u cilju lakše obrane od mogućih neprijateljskih napada. Veći broj GRADINA podizao se na obroncima brjegova koji se u svom prirodnom sklopu nalaze neposredno iznad plodnih dolina. Takav položaj , osim strateške prednosti, pružao je stanovnicima ilirskih naselja i gospodarsku podlogu za život.

• Fortifikacijski oblik buduće GRADINE uvelike je ovisio o konfiguraciji terena na kojem se podizalo buduće naselje. Na zaravnjenim uzvisinama većih površina, GRADINE su imale približno pravilan kružni oblik, dok kod šiljastih manjih površina sa strmim i manje pristupačnim kamenitim padinama oblik utvrde se prilagođavao konfiguraciji vršnog dijela uzvisine, što znači da su te građevine mogle biti polukružnog ili nekog drugog oblika. Prema strmijim strana padina bedemi GRADINA su u pravilu bili niži i uži. Temelji fortifikacija rađeni su uglavnom od većih kamenih blokova, a ostali viši dijelovi od manjeg kamenja što se danas može i uočiti u konstrukciji pojedinih gradinskih naselja .

Fibula od lijevane bronce, mjesto Otišić pored Vrlike (6. – 4. st. pr. n. e.)

Pojasna kopča s likom Meduze, Asseria pored Benkovca (4. – 1. st. pr.

n. e.)

• U GRADINE se pristupalo kroz jedan ili više ulaza gdje su nerijetko uz ulazna vrata podizane obrambene kule u cilju sprječavanja neprijateljskog prodiranja unutar ilirske naseobine. U odnosu na liniju bedema ulazi na GRADINU pozicionirani su frontalno ili bočno. Frontalni ulazi postavljeni su na način da je jedan zid do ulaza više izvučen prema van (redovito desni) kako bi se napadač mogao dohvatiti s nezaštićene strane, dok bočni prilazi često imaju rješenja po sistemu ulaza u puževu kućicu što je uvjetovano geomorfološkom situacijom. Osim bočnog i frontalnog pristupa, kod gradinskih naselja nailazimo i na ulazne prostore razvijene po dubini koji se smatraju složenijim konstrukcijskim rješenjem s aspekta fortifikacijskog obrambenog sustava.

• Iako je struktura ilirskih bedema (sastavljenih ponajviše od dva zida čiji je međuprostor ispunjen sitnim kamenjem i zemljom) veoma rijetko dosezala arhitektonsku kvalitetu zidina što ih je poznavao tadašnji antički svijet, ti su bedemi svojom konstrukcijskom masom i osmišljenim funkcionalnim rješenjima veoma često bili na visini defenzivnog zadatka, o čemu vjerno svjedoče razni antički izvori kada govore o mukotrpnim i dugotrajnim rimskim opsadama gradinskih naselja i njihovoj neosvojivosti. Briga oko sigurnosti naselja bila je trajna kod pojedinih ilirskih etnosa, pa otuda pojava da su bedemi često obnavljani, dograđivani i usavršavani u više faza. Primjer arhitekture ››izlomljenih‹‹ linija bedema kod podizanja pojedinih GRADINA, govori da su Iliri, neovisno o grčkim i rimskim utjecajima, empirijom dolazili do pojedinih rješenja u svrhu unapređenja fortifikacijske obrambene moći.

Lavlja vrata antičkog grada Mikene na Peloponezu (2. tisućljeće pr. n. e.). Naselja u staroj Grčkoj fortificiraju se još u brončano doba, posebno za zaštitu akropola (gornji grad, utvrđeni dio antičkih grčkih gradova na nekom povišenom platou, brijegu ili uzvisini; dolazi od grč. άκρος, ákros, uzvišen, povišen + πόλις, pólis, grad), gdje do izražaja dolaze monumentalne utvrde drevnih gradova Troje, Mikene i Tirenta. Značajka je grčkih obrambenih zidina postojanje kiklopskih (megalitskih) kamenih blokova nevezanih žbukom, čiju su tehniku gradnje grčki pomorci širili mediteranskim akvatorijem, poglavito među plemenskim etnosima ILIRA.

• U začetku razvoja urbanističke faze kod Ilira (5. stoljeće pr. n. e.), neka su istaknutija ilirska naselja, pod vidnim utjecajem helenističke arhitekture, podizala svoje fortifikacije megalitskom tehnikom koristeći za gradnju bedema pravilno klesane kamene blokove velikih dimenzija. Ostatke MEGALITSKIH ILIRSKIH GRADINA danas nalazimo u Istri, zatim na širem Zadarskom i Šibenskom području, potom na otocima Braču i Hvaru, te u Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji.

Ostaci bedema ilirske gradine na brežuljku Glavica iznad Starog Grada na otoku Hvaru

Daorson – Ošanići kod Stôca u Hercegovini

Asseria – Podgrađe kod Benkovca

• Sve do rimskog doba, a ponegdje i kasnije, Iliri su svoja utvrđenja gradili tehnikom suhozidine. Dolaskom Rimljana na ilirska područja počinje se koristiti žbuka kao vezivni građevinski materijal u konstrukciji fortifikacijskih bedema GRADINE. Visine takvih zidina bile su različite, ovisno o konfiguraciji terena i dostupnosti kamena kao osnovnog građevinskog materijala, ali i o učestalosti i blizini ratnih zbivanja. Neke zidine nisu bile veće od 2 do 3 m no na ostacima koji su i danas vidljivi nailazimo na bedeme i do 8 m visine. GRADINE u pravilu imaju samo jedan obrambeni zid ali ima i slučajeva kada su se gradili i po dva i tri obrambena pojasa u cilju lakše obrane od neprijateljskih napada. Po debljini (širini) zida možemo smatrati tankim bedemima one kod kojih širina iznosi 2 i 5 m, bedemima srednje debljine čija je širina u rasponu 5 – 10 m, te veće debljine zidine širine 10 i više metara.

Varvaria na Bribiru u šibenskom zaleđu

• Raspored nastambi u naseljenim GRADINAMA uglavnom je slijedio konfiguraciju zemljišta, tako da su nastambe u GRADINAMA okruglog ili pak ovalnog oblika bile postavljene uz bedeme da bi se potom u koncentričnim nizovima sužavale prema središtu gradinskog naselja.

• Osim po izgledu GRADINE su se razlikovale i po funkcijama. GRADINE većih dimenzija (lat. oppidum, povišeno utvrđeno naselje većeg opsega i značenja, administrativni, kulturni i društveni centar neke zajednice ili plemenskog etnosa) prilagođene su naseljavanju stanovništva. Smatra se da su služile i kao utočište - skrovište za zbjeg (lat. refugium) kada se tijekom nesigurnih društvenih prilika privremeno sklanjalo stanovništvo susjednih naselja smještenih u okolnim udolinama koje okružuju GRADINU. Namjenu privremenih utočišta za zbjegove imale su i manje GRADINE (lat. castellum, povišeno utvrđeno naselje manjeg opseg i značenja, ruralnog karaktera) koje su pored toga služile i kao skloništa za stada stoke u slučaju ratne opasnosti, a neke kao i kultna mjesta. U pravilu, GRADINE s manjim gradinskim prostorom, prvenstveno su služile kao izvidnice ili pomoćne utvrde. Nalazile su se na uzvisinama s kojih je bilo moguće vidjeti i onaj dio šireg okolnog područja koji se zbog prirodnih zapreka nije mogao vidjeti s matične, prostorno veće GRADINE. Pri izboru njihove lokacije posebno je dolazila do izražaja mogućnost ostvarivanja vizualne komunikacije sa svrhom dojavljivanja eventualne vanjske opasnosti, i to danju dimom, a noću vatrom. Stoga se danas gotovo sa svake GRADINE mogu uočiti i vidjeti nekoliko susjednih GRADINA što govori u prilog tezi o razvijenom ilirskom fortifikacijskom sustavu obrane i signalizacije (grč. semaforon).

• Tijekom 5. stoljeća pr. n. e. u južnoj Iliriji, području gdje su se povijesno prostirale najveće ilirske države, razvija se vrlo napredan urbanistički život, vidno popraćen kulturnom i gospodarskom ekspanzijom tog vremena na jadranskoj obali. Ilirske GRADINE s vremenom doživljavaju arhitektonski i namjenski preobražaj te poprimaju sve više karakter urbaniziranih grčkih gradova. U prvoj fazi urbanističkog razvoja na ilirskim prostorima koji traje sve do polovice 4. stoljeća pr. n. e., gradinska naselja okružuju snažne obrambene zidine i kule od velikih kamenih blokova, podignute pod vidnim utjecajem grčke arhitekture, a možda čak i izravnim angažmanom grčkih majstora klesarstva. Od sredine 4. stoljeća pr. n. e. pa sve do gubitka nacionalne nezavisnosti i potpadanja pod rimsku vlast (2. stoljeće pr. n. e.), ilirska naselja doživljavaju veliki procvat, i njihova urbanistička slika poprima sve više karakteristike helenističkih gradova.

Bedemi gradine iz brončanog doba (14. stoljeće pr. n. e.)sjeverno od uvale Veriga na otoku Veliki Brijuni

Monkodonja – brončanodobno utvrđeno gradinsko naselje (1800. – 1200. godine pr. n. e.) pored grada Rovinja u Istri

Ilirski grad Nesactium na jugoistočnim obroncimaistarskog poluotoka, iznad zaljeva Budava

• Dolaskom Rimljana i njihovom okupacijom ilirskih prostora, mnoga plemena zauvijek napuštaju neka naselja. Bedemi autohtonih GRADINA koje nisu prošle fazu urbanizacije već su nastavile život na starim društvenim, etničkim i ekonomskim temeljima izgubili su prvotno značenje. Mir koji je u rimsko doba zavladao tim krajevima učinio je suvišnim ilirske GRADINE izuzev onih čiji je položaj bio od izuzetne strateške važnosti. Upravo oko tih strateških GRADINA podižu se još snažniji bedemi, a unutar njih, umjesto skromnih ilirskih nastambi, grade se monumentalne javne građevine antičke rimske arhitekture. Primat naselja s kontinuitetom imali su na našim prostorima Nesactium (nastavlja urbanistički razvoj kao rimski municipij) u Istri, potom Pula, Asseria (današnje Podgrađe kod Benkovca), Varvaria (na Bribiru u šibenskom zaleđu) i niz drugih ilirskih gradova istočno - jadranskog zaleđa, priobalja i otoka.

Ilirski – grčki grad Lissos (današnji Lezhë u sjevernoj Albaniji)

• Osnivanje grčkih kolonija na istočnoj jadranskoj obali jedan je od najpresudnijih događaja u povijesti Ilira na ovim prostorima. To se prvenstveno očituje promjenom političkih prilika, što će za Ilire i njihov etnos imati dalekosežne negativne posljedice u daljnjem odnosu snaga na jadranskom priobalju i otocima, dok će s druge strane, moglo bi se nazvati povijesnom kontradikcijom, postaviti temeljne preduvjete za razvoj i prosperitet ilirske materijalne i duhovne kulture.

• Prve grčke kolonije na ilirskoj obali osnovane su u 7. stoljeću pr. n. e. na njenom krajnjem jugu, na području današnje Albanije. Prisutnost Helena na Jadranu imalo je veliko povijesno značenje za razvoj ilirskih plemena koja su živjela u njihovoj neposrednoj blizini, ali isto tako i za prosperitet drugih mnogo udaljenijih plemena. Učestali trgovački odnosi između Grka i Ilira pridonijeli su bržem napretku ilirskog društva i učinili ga prvorazrednim rasadnikom grčke civilizacije i kulture među samim Ilirima.

GRČKA KOLONIZACIJA

JADRANSKE OBALE

• Tijekom 4. stoljeća pr. n. e. dolazi do kolonizacije širih razmjera u unutrašnjosti jadranskog akvatorija zaslugom energičnog i ambicioznog sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg. U cilju proširivanja svojeg carstva na obale Jadrana, Dionizije osniva 397. godine pr. n. e. koloniju ISSA (na otoku Visu), a potom pomaže egejskim Grcima s otoka Parosa 385. godine pr. n. e. u osnivanju kolonije PHAROS na mjestu današnjeg Starog Grada na otoku Hvaru.

• ILIRI koji su ono vrijeme nastanjivali otok Hvar, u prvi trenutak nisu priječili doseljavanje Parana na svoj otok, no u kratkom vremenu, potpomognuti plemenima sa obale odlučuju se na ratni pohod sa ciljem istjerivanja grčkih kolonista iz grada PHAROSA. Ilirska plemena i njihovo brodovlje doživjeti će poraz u ovom ILIRSKO – GRČKOM RATU zahvaljujući prvenstveno velikoj i moćnoj Dionizijevoj floti trijera (grč. tριήρεις/triêreis, lat. triremis, antički ratni brod sa tri reda vesala) koja je pritekla u pomoć egejskim Grcima u obrani grada PHAROSA. Događaj koji se zbio 384. godine pr. n. e. detaljno je opisao Diodor, grčki povjesničar sa Sicilije (1. stoljeće pr. n. e.) u 15. knjizi svoje BIBLIOTHECA HISTORICA.

• Kasnije barbari s otoka nisu podnosili nazočnost Grka i pozvaše Ilire s kopna nasuprot otoku. Njih više od deset tisuća prijeđe na Faros s mnogo malih brodova, poduzeše napad i pobiše mnoge od Grka. No namjesnik Lissosa, postavljen od Dionizija, zaplovi s većim brojem trijera protiv ilirskih brodica; i jedne potopi, druge zarobi, pobivši više od pet tisuća barbara, zarobivši pak oko dvije tisuće.

Diodor, 15. knjiga BIBLIOTHECA HISTORICA

Presjek modela antičke ratne galije – trijera iz 4. stoljeća pr. n. e.

• Da bi zaštitili svoj teritorij – choru, grčki kolonisti sa PHAROSA sagradili su tijekom 4. – 3. stoljeća pr. n. e. dvije stražarske kule, koje se svojim dominantnim strateškim položajem, veličinom i zagonetnošću svog postanka svrstavaju u jedne od najzanimljivijih spomenika kulturno povijesne baštine otoka Hvara, pa i šire. Prvobitni konstrukcijski izgled tih helenističkih fortifikacijskih građevina danas je najbolje vidljiv na brdu TOR (lokalno ime od romanskog torre, kula, lat. turris, toranj, kula) jugoistočno od mjesta Jelse gdje se nalaze ostaci istoimene kule.

• TOR je građevina četverokutnog tlorisa (dimenzija 7,40 x 6,20 m, visine 6,30 m na njenoj južnoj strani i 8 m na njenoj sjevernoj strani) sagrađena iz velikih ››kiklopskih‹‹ kamenih blokova. Nalazi se na brežuljku 235 m nadmorske visine, udaljenog 10 km od prvobitnog položaja antičkog PHAROSA. Ispred kule nalazi se masivni bedem koji predstavlja ranije pretpovijesno gradinsko utvrđenje. TOR, čiji položaj ima izuzetan strateški značaj, kontrolirao je istočni prilaz teritoriju PHAROSA odakle su se mogli slati dimni ili vatreni signali upozorenja u sam grad PHAROS preko kule na Maslinoviku, udaljene od TORA 7,5 km prema sjeverozapadu.

• Kula na Maslinoviku nalazi se na niskom brežuljku (67 m nadmorske visine), na sjevernom dijelu grčke parcelacije zemljišta, nekih 3 km udaljenom od PHAROSA. Slična je veličinom i oblikom kuli TOR, ali je do današnjih dana sačuvana samo u visini od dva do tri reda kamenih blokova. Arheološka iskapanja na tom mjestu pokazala su da je ova kula, visine negdje 10 metara, imala krov od crijepa. U ovoj kuli su pronađeni i tragovi peći za ogrjev.

Kula Tor na istoimenu brijegu, jugoistočno od mjesta Jelse na otoku Hvaru

• Nakon smrti Dionizija Starijeg (367. godine pr. n. e.) dolazi do postepenog raspada sirakuškog imperija. Njegov nasljednik i sin Dionizije Mlađi nije pokazivao odlike velikog vojskovođe i vladara poput svog oca što ubrzo dovodi do otvorenog neprijateljskog raspoloženja mnogih naroda Sredozemlja prema gradu Sirakuzi i njenom kolonijalnom carstvu. Splet takvih okolnosti koriste ILIRI učestalim gusarskim napadima na južnom Jadranu i Otrantskim vratima sprječavajući na taj način mirnu plovidbu i normalno odvijanje trgovačkih veza između grčkih kolonija na istočnoj jadranskoj obali i otocima. Svi ovi događaji potakli su unutrašnje političke nemire na Siciliji koji u velikoj mjeri pridonose propasti Sirakuze i njenog nekad moćnog kolonijalnog carstva. U svjetlu tih događanja, godine 350. pr. n. e. dolazi do političkog osamostaljivanja gradova ISSE i PHAROSA.

Srebrni novac antičkog PHAROSA (4. stoljeće pr. n. e.)

• Nedugo nakon svog osnutka (397. godine pr. n. e.), ISSA pod vlašću Sirakuze (grč. Graeteia Magna) postaje jedna od najmoćnijih grčkih kolonija na Jadranskom moru. Nakon sloma sirakuškog carstva, ovaj će antički grad kao nezavisna issejska država, uređen poput slobodnih grčkih polisa, uz PHAROS sve do njegove propasti 219. godine pr. n. e., a potom i sam (do 1. stoljeća pr. n. e.) biti jedna čvrsta i neprekidna poveznica između grčkog svijeta na Mediteranu i naših obala. ISSA je postepeno i sustavno širila svoj utjecaj na susjedne otoke i obalu. Osnivanjem kolonija i trgovačkih emporija (grč. emporion, lat. emporium, pristanišno – trgovački prostor u antičkim lučkim gradovima) ovaj grad – država postaje gospodarska i politička snaga na srednjem Jadranu. ISSA već u 4. stoljeću pr. n. e. osniva jednu koloniju u današnjoj Lumbardi na otoku Korčuli, da bi potom u 3. stoljeću pr. n. e. osnivala emporije i na samom kopnu – TRAGURION (današnji Trogir) i EPETION (današnji Stobreč, južno od Splita). Tijekom 2. stoljeća pr. n. e. ISSA osniva emporij u SALONI (današnji Solin kod Splita) uz već postojeće, prema Strabonu epíneion Delmatéōn – pristanište (luka) DELMATA na tom mjestu.

Fragmenti natpisa o osnivanju grčke naseobine na otoku Korčuli (3. stoljeće pr. n. e.)

Brončani novac antičke ISSE sa prikazom grčke božice Atene (4. stoljeće pr. n. e.)

RIMSKO – ILIRSKI RATOVI

• Sredinom 3. stoljeća pr.n.e. dolazi do uspona najveće države u povijesti ilirskog etnosa - ARDIJEJSKOG KRALJEVSTVA. To je vrijeme moćnog vladara Pleurata i njegova sina Agrona, koji šire svoju vlast na području od srednje dalmatinskih otoka na sjeveru pa sve do Epira na jugu, Dardanije i Makedonije na istoku. Nakon Agronove smrti (230. god. pr.n.e.), na prijestolje ilirske države nasljeđuje ga malodobni sin Pinnes u čije ime vlada njegova maćeha Teuta, buduća ilirska kraljica.

• Slijedeći anti - helenističku politiku svojih prethodnika, Teuta započinje vojnu kampanju širih razmjera sa ciljem osvajanja grčkih gradova i kolonija na Jadranu. Uvidjevši ozbiljnost situacije, Grci se okreću ka Rimu, tražeći u njegovom patronatu zaštitu svojih trgovačkih i političkih interesa u jadranskom akvatoriju. Slijedom ovih događaja, u proljeće 229 godine pr.n.e. dolazi do vojno-političke intervencije Rima na istočnoj jadranskoj obali, koja će obilježiti početak dugotrajnih i krvavih rimsko – ilirskih ratova, ali kako će se to poslije pokazati, i kraj ilirskog svijeta i njihove državotvornosti.

››GEMMA AUGUSTEA‹‹, prikaz glorifikacije Augusta u prisutnosti Tiberija i božice Rome nad pokorenim Ilirima nakon BATONOVOG USTANKA (1. stoljeće n. e.)

• KRONOLOGIJA RIMSKO – ILIRSKIH RATOVA– PRVI RIMSKO – ILIRSKI RAT; 229. godine pr.n.e. rimska

flota iz luke Brundisiumu ( današnji Brindisi u Apuliji ) pod vodstvom Gnea Fulvija Centumala kreće prema grčkom gradu Korkiri (Krf). Teutin saveznik Demetrije Faranin predaje grad bez odbrane i stavlja se u službu Rima. Teuta se povlači u Rhizon (današnji Risan u Boko-Kotorskom zaljevu) i potpisuje mir sa Rimljanima pod krajnje nepovoljnim uvjetima za ilirsku državu.

– DRUGI RIMSKO – ILIRSKI RAT, 219. godine pr.n.e.; u cilju jačanja ilirskih pozicija prema Rimu i stvaranju anti – rimskog vojno političkog bloka, Demetrije Faranin sklapa savez sa makedonskim vladarom Antigonom Dosonom i njegovim nasljednikom Filipom V. Rimski senat zabrinut razvojem događaja u Iliriji, šalje rimsku vojsku na čelu s konzulima Emilijem Paulom i Livijem Salinatorom sa zadatkom slamanja alijanse Demetrija Faranina i njegovih saveznika. Demetrije dolazi i utaboruje se u PHAROSU gdje sa 6000 svojih vojnika neuspješno odolijeva rimskoj opsadi. Rimljani prodiru unutar gradskih zidina i 219. godine pr.n.e. razaraju PHAROS. Pred sam pad grada Demetrije uspijeva pobjeći i napušta otok (Hvar) odakle odlazi na dvor makedonskog kralja Filipa V. Nakon neuspjelih saveza s Makedonijom i Hanibalom iz Kartage, Demetrije Faranin pogiba 214. godine pr.n.e. u ratnim sukobima na Peloponezu.

– TREĆI RIMSKO – ILIRSKI RAT, 168. godine pr.n.e.; trajao je samo 30 dana. Osvajanjem grada Skodre (današnji Skadar u sjevernoj Albaniji) slomljen je otpor ilirskog kralja Gencija.

– PRVI RIMSKO – DELMATSKI RAT; 156. godine pr.n.e. započinju prvi ratni pohodi protiv ilirskog plemena Delmata. Rimljani 155. godine pr.n.e. opsjedaju i osvajaju glavno delmatsko uporište Delminium.

– RAT PROTIV ARDIJEJACA; 135. godine pr.n.e. zbog učestalih gusarskih napada, konzul Servije Fulvije Flak započinje napade na sjedišta Ardijejaca na desnoj obali Neretve i ubrzo slama njihov otpor.

– RATOVI PROTIV HISTRA, 221. godina pr.n.e.; Rat s ovim ilirskim plemenom postaje neizbježnim od kad su Rimljani podvrgli pod svoju vlast sjevernu Italiju i zemlju plemena Veneta. Istovremeno dok su se vodili ratovi protiv ardijejske države na jugu, rimljani započinju ratne operacije protiv Histra na sjevernim obalama Jadrana. Predvođeni kraljem Epulom pružaju ogorčeni otpor rimskim osvajačima sve do pada njihovog glavnog grada Nesactiuma.

– RATOVI PROTIV JAPODA; iz dobro utvrđene Aquileje, Rimljani poduzimaju ratne operacije protiv ilirski Japoda 159.i 156. godine pr.n.e. Nakon početnih neuspjeha Rimljani 129 .godine pr.n.e. pokreću novu kampanju i uspijevaju doprijeti sve do rijeke Titiusa (Krka) i pokoriti ne samo Japode, nego i njima susjedne Liburne.

– NASTAVAK RATOVA PROTIV JAPODA, 35. godine pr. n. e.; da bi definitivno pokorio Japode, budući rimski car Oktavijan poduzima vojne operacije širih razmjera, te zauzima njihovo glavno središte Metulum. Po završetku opsade produžuje na istok prema Segestici (današnji Sisak), te osvaja i ovaj grad s namjerom da stvori uporište protiv Dačana i drugih panonskih plemena.

– NASTAVAK RATOVA PROTIV DELMATA; mnoga ilirska plemena priznaju rimsku vlast, ali ne i Delmati. Rimljani su prisiljeni u nekoliko navrata ratovati sa ovim plemenskim etnosom, poglavito za antičku Salonu. Legije uspijevaju preoteti ovaj grad od Delmata 78. g. pr.n.e. i vratiti ga pod protektorat Republike. U nizu uzastopnih pohoda započetih 34. godine pr.n.e., rimski vojskovođa Oktavijan opsjeda i zauzima mnoga delmatska uporišta kao što su Promona, Sinodium, Andetrium i Setovija. Nakon Oktavijanovih ratova, 12. godine pr.n.e. Delmati dižu pobunu i zauzimaju Salonu, ali nakon kratkog vremena grad biva vraćena u rimske ruke a ustanak ugušen.

– BATONSKI USTANAK (bellum Batonianum); posljednji pokušaj istjerivanja Rimljana sa ilirskih prostora odigrao se između 6. i 9. godine n.e., a poznat je po imenima vođa, koji su ga predvodili, kao BATONSKI USTANAK. Povod za sveopću pobunu Ilira bilo je novačenje među Daesitijatima, koje je sprovodio Tiberije radi rata što ga je vodio protiv Germana (skupno ime etnički i jezično srodne grupe indoevropskih naroda sa područja današnje Skandinavije).

Na čelu ustanka stao je vođa Daesitijata, Baton. Druga ilirska plemena, među kojima i Delmati ubrzano se pridružuju ustanicima, a među njima posebno se ističu Breuci sa svojim kraljem Pinnesom i vojskovođom koji se također zvao Baton. Ta dva Batona središnje su ličnosti u veličanstvenom ustanku u kojem se veliki broj ilirskih plemena prvi put u svojoj povijesti udružio protiv zajedničkog neprijatelja. Ustanak je izazvao veliku pometnju u samom Rimu. To je bio najteži rat, što ga je Rim vodio nakon dugotrajni i iscrpljujućih vojni protiv Kartage. U Rimu se pričalo da ima 800.000 ustanika, od toga 200.000 boraca i 9.000 konjanika. Nakon dvije krvave godine ratovanja, Iliri u gradu Ardubi pružaju posljednji herojski otpor Rimljanima. Dok su rimski legionari jurišali na zidine grada, ilirske se žene, da ne bi pale u zarobljeništvo, bacaju sa djecom u plamen, što je zahvatio grad.

• Definitivnom okupacijom Ilirije završava jedna i započinje druga epoha u povijesti Ilira. Uključeni u sastav RIMSKOG CARSTVA, Iliri će dijeliti sudbinu sa ovim moćnim imperijem slijedeća četiri stoljeća (do 5. stoljeća n. e.). Nerijetko će se upravo u njihovoj domovini odigravati događaji sudbonosnog značenja za Rim u kojima će i oni putem političkih okolnosti imati odlučujuću ulogu.

RIMSKI VOJNI LOGORI

• LEGIJA (lat. legio, skup, od glagola lego, legere, sakupiti, okupiti, u ovom slučaju vojne postrojbe), osnovna rimska vojna formacija. Ovisno o povijesnom razdoblju brojila je od 3.000 do 6.000 vojnika. U doba Republike legijom su zapovijedali VOJNIČKI TRIBUNI (lat. tribunus militium). Od vremena Julija Cezara (uvode se redni brojevi legija) i u doba Carstva (u razdoblju ranog Principata legije dobivaju imena) na čelo legije dolazi LEGAT (lat. legatus), a od 2. stoljeća n.e., postupno ga zamjenjuje PREFEKT LEGIJE (lat. praefectus legionis). Legija je imala 30 manipula ( od lat. manipulus, šaka, šačica), odnosno 10 kohorti sastavljenih od po tri manipule.

RIMSKA VOJSKA I NJEN USTROJ

GAIUS MARIUS (157. – 86. g. pr. n. e.), rimski vojskovođa i političar. U potpunosti je sproveo reorganizaciju rimske vojske negdje oko 100. g. pr. n. e.Marije stvara profesionalnu vojsku i omogućava svima, bez obzira na imetak i podrijetlo, stupanje u vojnu službu. Ustrojava kohortu (lat. cohors) kao osnovnu taktičku jedinicu rimskih postrojbi.GAIUS IULIUS CAESAR (100. – 44. g. pr. n. e.), rimski vojskovođa čuven po svojim galskim ratovima koje je tijekom 1. stoljeća pr. n. e. vodio protiv naroda Kelta (Gala) na širem području današnje Francuske (opisao ih je u svojoj ratnoj kronici De bello Gallico). Uvodi redne brojeve legija (lat. legio).

GAIUS IULIUS CAESAR OCTAVIANUS AUGUSTUS (63. g. pr. n. e. – 14. g. n. e.), prvi rimski car (od 27. godine n. e.).Formira carsku gardu od devet pretorijanskih kohorti (lat. cohortes praetoriae, brojila je 4.500 vojnika), pod zapovjedništvom pretorijanskog prefekta (lat. praefectus praetorii). Za vrijeme njegove vladavine arhitektura gradnje rimskih vojnih logora dobiva svoj standardizirani oblik i formu.

GAIUS AURELIUS VALERIUS DIOCLETIANUS (o. 243. – 316. g. n. e.), rimski car od 284. – 305. g. n. e. (dobrovoljno abdicira sa rimskog prijestolja). Provodi vojne reforme dijeleći redovitu vojsku na granične postrojbe (lat.limitanei) i na pokretne jedinice (lat. comitatenses), te uvodi obveznim nasljednu vojnu službu. Od Dioklecijanova vremena započinje postepeni razvoj i prijelaz carske garde (lat. palatini) u pokretnu vojnu formaciju.

Rekonstrukcija Dioklecijanove palače (iz 4. stoljeća n. e.) u Splitu.

• KOHORTA (lat. cohors, četa), jedna od osnovnih odjela legije, brojila je 400 do 600 vojnika. Svaka kohorta imala je 6 centurija (dolazi od lat. centus, sto, stotina; za vladavine cara Hadrijana prva kohorta ima 5 centurija i 800 vojnika) U doba Republike, kohorta je bila samostalna vojna formacija saveznika, a za vrijeme Carstva formacija PRETORIJANSKE GARDE (lat. cohortes praetoriae) i GRADSKE VOJSKE (lat. cohortes urbanae).

• MANIPUL (lat. manipulus), bojna formacija sastavljena od dvije centurije.

Prikaz rimskog legionara iz 1. stoljeća n. e.

PUGIO, rimski bodež,1. stoljeće n. e. (Sisak, antička

Siscia)

GLADIUS, rimski kratki dvosjekli mač (u arsenalu rimske vojske od 3. st. pr. n. e. do 3. st. n. e.)

• CENTURIA (lat. centuria) vojna jedinica od 60 do 100 vojnika. Centurie su u doba kraljeva i Republike imale dvostruki karakter, vojni i politički: vojni, kako bi svaki vojnik znao svoje mjesto, a politički zbog izbora predstavnika u senatu. Za vrijeme Carstva imaju samo vojni karakter. Na čelu joj je bio CENTURION (lat. centurio). Centurioni su bili osnovica legije, a bili su prepoznatljivi po posrebrenom oklopu i po perjanici, poprečno postavljenoj na kacigi. Birali su ih tribuni, a svaka carska legija imala je 59 centuriona. Štap od vinske loze, sa kojima su kažnjavali legionare služili su kao obilježe njihova statusa.

CENTURION (lat. centurio) rimske vojske

• POMOĆNE ČETE (lat. auxilia, od lat. auxilium pomoć, potpora), sve pomoćne jedinice drukčije od legije, a koje su uključivale konjicu i sve vrste pješaštva (praćkari, lat. funditores i strijelci, lat. sagittarii milites). U doba ranog Carstva, te jedinice koje su se borile na svoj vlastiti način, a često i pod vlastitim vođama, postupno su bile preustrojene u postrojbe ujednačene prema veličini i ustroju. Konjaničke pomoćne čete nazivale su se alama, a pješačke kohortama.

Pripadnik pomoćnih jedinica (lat. auxilia) rimske vojske

• TURMALI (KONJANICI) (lat. equites, turmales equites). Rimljani nisu imali posebno razvijenu konjicu, već su im za tu svrhu služile savezničke, a poslije sve više i najamničke barbarske jedinice. Konjica je bila organizirana u ALE (lat. alae) samostalne konjaničke formacije od 500.- 1.000 konjanika pod zapovjedništvo PREFEKTA ALE (lat. praefectus alae). ALA (lat. ala, krilo u bojnom poretku) se dijeli na 16 ili 24 TURME (lat. turmae), najmanje taktičke jedinice konjice od 30 do 33, a poslije 20 do 24 konjanika (TURMA, lat. turma, se nadalje dijelila na DEKURIJE, lat. decuriae, konjaničke desetine; tri dekurije tvorile su turmu kojom je zapovijedao najstariji dekurion) pod zapovjedništvom DEKURIONA (lat. decurio).

• TEŠKA KONJICA (lat. cataphracti), uvodi se u borbeni sastav rimskih postrojba za vrijeme vladavine cara Hadrijana (117. – 138. godine n. e.).

• SAVEZNICI (lat. socii, foederatus), opći pojam za rimske saveznike i savezničke pomoćne čete.

• SKUTATI (lat. scutati milites), lako naoružani pješaci opremljeni dugim štitom (let. scutum); kasnorimski strijelci ili kopljanici sa štitom koji je bio pričvršćen na tjelesni oklop; naziv za strijelce na konju u ranobizantskoj vojsci.

• HASTATI (lat. hastati milites), vojnici prvoga bojnoga reda u legiji. Bili su opremljeni, kao oklopljeno pješaštvo i najmlađe životne dobi. Isprva su bili naoružani kopljem (lat. hasta) po kojem su i dobili ime. Poslije su dobili pilum (lat. pilum), dugačak tanki željezni šiljak učvršćen na drvenu motku s dva željezna klina (vrsta koplja u arsenalu rimske vojske).

• PRINCIPI (lat. principes), oklopno pješaštvo drugog bojnog reda legije, koje je bilo sastavljeno od vojnika u najboljim godinama i punoj snazi.

• TRIJARIJ (lat. triarii milites), vojnici trećeg bojnog reda legije koji je bio sastavljenog od veterana (opremljeni kao teško pješaštvo)

• SAMOSTRIJELCI (lat. ballistarii), legionari koji su opsluživali baliste (lat. ballistae) – legijske bacačke sprave. Na čelu im je bio MAGISTER BALLISTARIUS.

• ZNAKONOŠE (lat. signiferi), nosači bojnih znakova, odnosno stjegova. U carsko doba legija je imala jednog ORLONOŠU (lat. aquilifer, vojnik koji nosi orla, lat. aquila, simbol legije, a bira se među najhrabrijim pripadnicima te rimske vojne postrojbe; Kao oznaku nose lavlju kožu preko kacige, a na leđima okrugli štit), jednog SLIKONOŠU (lat. imaginarii milites, nositelji slike ili poprsja s carevima, a ponekad i s caričinim likom; Bili su prepoznatljivi po medvjeđem ili vučjem krznu prebačenom preko kacige), deset ZMAJONOŠA (lat. draconarii milites, znakonoše koji su nosili bojni znak u obliku zmaja, lat. draco) i 59 znakonoša s bojnim znakovima centuria. Znakonoše su pazili na isplatu plaća i čuvali ušteđevinu legije. Imenovali su ih centurioni između najboljih i najhrabrijih vojnika.

BALISTA (lat. ballista) ratna bacačkasprava u arsenalu rimske vojske za izbacivanje kamenja prilikom opsadeneprijateljskih uporišta.

ŠKORPION (lat. scorpio) u doba Grkai Rimljana najmanja ratna bacačka sprava koja je na principu torzije izbacivala strijele. Ime je dobila pookomitoj poluzi koja je podsjećala na uzdignuti rep škorpiona.

• BOJNI ZNAKOVI (lat. signa), stjegovi kao biljeg (lat. insigne) čitave jedinice. Najstariji su bili bojni znakovi manipula s likom životinja (vuk, Minotaur, konj ili vepar) ili otvorenog dlana na motki. Reformom rimskog vojskovođe i političara Gaja Marija (157. - 86. godina pr.n.e.), svakoj legiji je bio dodijeljen bojni znak s likom orla, a i svaka centuria je dobila svoj bojni znak. U carsko doba, legije dobivaju bojni znak s carskim likom, a svaka kohorta znak u obliku zmaja.

• ZASTAVA (lat. velum), četverokutna zastava konjanika i samostalnih pješačkih odjela. Jedan od najstarijih rimskih stjegova, koji su kroz pojedina razdoblja nosile različite vojne formacije. Jedna je pripadala legiji i na njoj je bilo upisano njeno ime. Davane su konjanicima ili SAMOSTALNIM PJEŠAČKIM ODIJELIMA (lat. vexillationes) koji su se udaljavali od legije pri izvršavanju raznih vojnih obveza.

Životinja vepar kao bojni znak legije XX VALERIA VICTRIX

• LIBURNA (lat. liburna), morski ratni brod na jedra i vesla, sinonim za ratnu galiju. Rimljani su je preuzeli od ilirskih Liburna, naroda koji je živio na prostoru sjeverne Dalmacije i Hrvatskog primorja. Imala je jedan red vesala, ali je bila brža od većih ratnih brodova. Od 1. stoljeća naše ere Rimljani grade mnogo veće brodove, a pojam liburna odnosio se na vrstu kvalitetnog broda i poprimio je općenito značenje. Rimskom flotom zapovijedao je PREFEKT FLOTE (lat. praefectus classis).

• MAGISTER MILITIUM, od doba Konstantina Velikog (4. st. n.e.), naslov je carskih generala i legata s najvećoj vojnoj moći unutar dodijeljenadodijeljena okrugaokruga.

• VOJNIČKA PRTLJAGA (lat. sarcinae), prtljaga koju su vojnici nosili tijekom pohoda. Sastojala se, osim oklopa, štita i oružja, od osobnih stvari, odjeće, posuda za pripremanje hrane, alata, dva do četiri kolca (lat. sudes) za gradnju palisada ( lat. vallus), košare, te hrane za pola mjeseca. Prtljaga se nosila na štapu preko lijevog ramena i bez naoružanja je težila oko 20 kg. Običaj da vojnici nose prtljagu uveo je Gaj Marije tijekom vojnih reformi (2. – 1. stoljeće pr.n.e.), te od tada vojnici nose nadimak ››Marijeve mule‹‹.

TERITORIJALNO ŠIRENJE RIMSKE DRŽAVE, 3. st. pr. n. e. – 2. st. n. e.

ROMASALONAE

CARTHAGO

ALEXANDRIA

HIERUSALEM

ANTIOCHIA

ATHENAE

AQUILEIA

LONDINIUM

AUGUSTA TREVORORUM

ADRIANOPOLIS

MASSILIA

TOLETUM

SIRMIUM

CARNUNTUM

PALMYRA

APOLLONIA

218. pr. n. e. 133. pr. n. e. 44. pr. n. e. 14. n. e. 14. – 115.

n. e. 115. – 117. n. e.

NICOMEDIA

• Polazeći od aspekta prostornog planiranja, originalnost rimske arhitekture dolazi do izražaja pri organiziranju i izgradnji velikih fortifikacijskih sustava kao što su bili rimski vojni logori. Rimljani, vođeni vlastitim iskustvima iz mnogobrojnih ratova, smještaju svoje postrojbe u posebno organizirane i utvrđene tabore, poglavito onda kada se te postrojbe nalaze na teritoriju neprijateljskih naroda.

KLASIFIKACIJA I NAMJENA

RIMSKIH VOJNIH LOGORA

• Prve opise rimskih tabora nalazimo u antičkim spisima iz doba Republike (2. stoljeće pr.n.e.). Za vladavine cara Augusta (27.godine pr.n.e. - 14 godine n.e.), rimski vojni logori dobivaju svoj standardizirani oblik i formu.

• Polazeći od namjene, razlikujemo dvije vrste logora: PRIVREMENI (pohodni, opsadni; podizani samo za jedno noćenje ili za duže vrijeme o čemu je ovisilo utvrđivanje – dubina jarka, visina nasipa) i STALNI TABOR (lat. stativa castra, odnosno ZIMOVNIK, lat. hiberna castra; stalni utvrđeni logor u kome je vojska boravila duže od jednog dana. Isprva je bio korišten kao baza. Stalni tabori, građeni od kamena ponekad su prerastali u gradove).

Rekonstrukcija rimskog pokretnog vojnog logora

Tragovi vojnog logora X. rimske legije FRETENSIS iz 1. stoljeća n. e. u podnožju židovske utvrde Masada (Izrael)

Rekonstrukcija stalnog tabora (lat. stativa sc. castra) rimske vojske

• Rimske vojne logore dijelimo i na; VELIKE UTVRĐENE TABORE (lat. castrum) i MANJA UTVRĐENJA (lat. castellum), smještena duž važnijih komunikacija i granice. Rimljani su podizali i MANJE DRVENE STRAŽARNICE (lat. speculae), koje su međusobno bile povezane u fortifikacijski lanac osmatračnica, jedne drugima u vidokrugu, pokrivajući prostor između većih utvrda.

Rekonstrukcija rimske stražarnice SPECULAE

Rimsko manje utvrđenje iz perioda 3. – 4. stoljeća n.e.

(lat. castellum) na područje današnje Velike Britanije

• Rimski vojni logori podižu se, ovisno o konfiguraciji terena i prirodnom okružju na strateški pozicioniranim mjestima u odnosu na neprijateljska djelovanja. Na odabranom zemljištu, vojnici mjernici (lat. castra metari) pod nadzorom centuriona označavaju bijelom zastavom prostor predviđen za šator prefekta legije (lat. praetorium) i zapovjedništva (lat. principia). Po određivanju središnje mjerne točke logora uz pomoć geodetskog instrumenta grome planira se podizanje ostalih predviđenih objekata unutar tabora. Mjernici zastavicama i kopljima obilježavaju mjesta za podizanje tih objekata, kako bi rimske postrojbe mogle odmah započeti sa utaborivanjem na točno određenim lokacijama unutar logora. Prije podizanja šatora (lat. contubernium) od kože vojnici bi počeli sa iskopavanjem otkopa i od iskopane zemlje s unutrašnje strane radili nasip, koji bi se koljenom (lat. valli) utvrdio.

• U ratu, naime, ništa nije tako spasonosno ni tako nužno; ako je tabor valjano sagrađen, vojnici unutar nasipa, bez brige provode dane i noći, čak ako ih opsjeda i neprijatelj, te se čini kao da sa sobom posvuda nose obzidani grad.

Publie Flavie Vegecije Renat, teoretičar rimske vojne vještine, EPITOMA REI MILITARIS, 4. - 5. stoljeće n.e.

Rekonstrukcija logora pomoćnih jedinica (lat. auxilia) rimske vojske

• OPKOP (lat. fossa), radi se prilikom utvrđivanja tabora (lat. castra) i utvrđenja (lat. castellum); najprije bi se kopao jarak, a od iskopanog materijala gradio bi se nasip (lat. agger, vallum, zemljani zaštitni nasip na kojem se zabijaju kolci, lat. sudes, od kojih se radi palisada, lat. vallus; prilikom opsade nasip od zemlje, drvlja i kamenja gradio se prema zidu opsjednute utvrde).

• KOLCI (lat. sudes), drveni zašiljeni štapovi. Legionari su nosili dva do četiri kolca kao dio vojničke prtljage (lat. sarcinae)

Presjek obrambenog sustava rimskog vojnog logora

• U carsko vrijeme, rimski vojni logori dobivaju pravokutni tlocrt (urbs quadrata, površine negdje oko 560 x 430 metara) kojim se presijecaju su dvije glavne ceste; via praetoria (kojom su se spajale porta decumana i porta praetoria - okrenuta prema neprijatelju) i via principalis (kojoj su na krajevima bile porta principalis dextra i sinistra)

• Vrata koja se nazivaju pretorijskima moraju gledati na istok ili motriti na ono mjesto sa kojega se vide neprijatelji ili ako traje marš na onu stranu na koju će krenuti vojska. Iza njih razapinju šatore i postavljaju zmajeve i bojne znakove prve centurije, odnosno kohorte. Vrata koja se nazivaju dekumanskima i kroz koja se vojnici prestupnici izvode na kažnjavanje nalaze se iza pretorije (Publie Flavie Vegecije Renat ibid.).

• Via praetoria vodila je na otvoreno mjesto (principia), gdje se nalazio praetorium (po njemu ime dobiva PRETORIJANSKA GARDA, osobna straža vojnih zapovjednika u vrijeme Republike; car August ustrojio je carsku gardu od devet pretorijanskih kohorti koja je brojila 4.500 vojnika, a bila je pod zapovjedništvom PRETORIJANSKOG PREFEKTA, lat. praefectus praetorii) prefekta legije. Pored praetoriuma nalazio se tribunal, humak sa kojeg bi se vojskovođa obraćao legionarima i forum gdje su se vojnici sakupljali. Na principalskoj cesti, stajali su šatori viši časnika, i nasuprot njima redovi šatora legionarskih i savezničkih.

• Logorom je zapovijedao PREFEKT TABORA (lat. praefectus castrorum), treći po hijerarhiji nakon legata i tribuna. Njegovu funkciju uveo je car August, a bio je zadužen za legijsku opremu i transport.

Rekonstrukcija PORTA PRAETORIA rimskog vojnog logora

PORTA PRAETORIA

PORTA PRINCIPALIS DEXTRA

PORTA PRINCIPALIS SINISTRA

PORTA DECUMANA

VIA PRAETORIA

VIA PRINCIPALIS

PRAETORIUM

PRESJEK TLOCRTA RIMSKOG VOJNOG LOGORA

PRESJEK TLOCRTA DIOKLECIJANOVE PALAČE U SPLITU

1. BLOK NASTAMBI (lat. centuria)2. NASTAMBE VOJNIH POSTROJBA KOHORTE3. SKLADIŠTA ZA ŽITO (lat. horreum)4. PRINCIPIA5. NASTAMBA LEGATA6. BOLNICA (lat. valetudinarium)7. NASTAMBE TRIBUNA8. BEDEMI LOGORA I VALLUM

RASPORED OBJEKATA U RIMSKOM VOJNOM LOGORU (1. stoljeće n. e.)

1. NASTAMBE ZA CENTURIJE2. RADIONICE (lat. fabrica)3. SKLADIŠTA ZA ŽITO (lat. horreum)4. PRINCIPIA5. PRAETORIUM6. OSTALE RADIONICE (lat. fabrica)

RASPORED OBJEKATA U TABORU KOHORTE (1. - 2. stoljeće n. e.)

Iskopine tabora kohorte (Cohors I. Lucensium Hispanorum equitata, Cohors I. Bracaraugustorum equitata, Cohors III. Alpinorum equitata, Cohors VIII. voluntariorum civium Romanorum, Cohors I. Belgarum equitata) BIGESTE (1. stoljeće pr. n. e.) pored naselja Humac nedaleko od Ljubuškoga u Hercegovini.

Baza nadgrobnog spomenika centuriona

Cohors I. Belgarum equitata

• Za sigurnost logora starale su se straže (lat. custodiae, straže danju, lat. vigiliae, noćne straže). Pred vratima logora su stajali odjeli kao prednje straže (lat. stationes). Noću se pri ophodnji straža izdavala i lozinka (lat. signum, tessera).

• Od vremena kasne Rimske republike u središtu logora dotadašnje mjesto zapovjednikova šatora počinje zauzimati jedna nova zajednička građevina nazvana principia, zgrada zapovjedništva,upravno i religiozno središte rimskog vojnog logora. Principia je sastavljen od tri dijela: Dvorišta, višebrodne poprečne zgrade, te stražnjeg dijela s nekoliko prostorija. Prednji dio principia bio je okrenut prema glavnoj logorskoj ulici (via principalis). Ovu su građevinu nazivali i groma, jer se pod njom nalazila središnja mjerna točka logora. U prostorijama principije nalazilo se odlagalište oružja (lat. armamentarium) i careva bista sa oznakama legije aquila, ali i signa pješaštva, kao i vexilla konjice.

• Legija, kao najveća vojna jedinica rimske vojske imala je svoje područje, svoj teritorij koji je bio isključivo pod njenom jurisdikcijom. Taj prostor koji je pored logora obuhvaćao i dio šireg područja što ga je legija zaposjela, naziva se prata legionis, legijska livada. Prata ili livade bili su pretežno pašnjaci. Velike vojne jedinice imale su i veliki broj pratećih životinja, jahaćih konja, tegleće marve, mula i volova, zatim veliki broj druge stoke, ovaca i koza za osiguranje prehrane vojnicima.

• Pored velikih vojničkih vojnih naseobina, razvijala su se i specifična miješana naselja, koja su se nazivala canabae. Bila su to početna staništa, koja su se razvijala na rubu užega logorskog područja ili neposredno do njega. U njima su boravili sitni trgovci ili prodavači, koji su u svojim nastambama – šatrama, prodavali vojnicima razne sitnarije i vrste živežnih namirnica, što su trebali legionarima i drugim vojnicima, a nije im ih osiguravala njihova vlastita opskrba. Postojali su i sajamski dani, kada se tu okupljao veći broj ljudi sa širega područja legije, pa i dalje, čak i preko granica. Bila su to dakle mjesta u kojima se održavao trajni dodir rimske vojske i građana s mjesnim pokorenim stanovništvom. U njima se s vremenom trajno naseljavaju isluženi vojnici – veterani, koji tu često zasnivaju i svoje obitelji. Tijekom vremena te obitelji stječu rimsko građansko pravo, što ga nasljeđuju i njihova djeca.

Položaj CANABAE pored rimskog vojnog logora

RIMSKI VOJNI LOGORI U DALMACIJI

• BURNUM je nesumnjivo bio jedno od važnih središta u graničnom području Delmata i Liburna. Danas možemo prihvatiti kao potvrdnu činjenicu, da je svaki ili gotovo svaki ilirski naseobinski lokalitet u brdovitim područjima naše zemlje, koji je poslije poznat kao antičko naselje, imao svog gradinskoga prethodnika, čije je ime to antičko naselje redovito preuzimalo. Naziv castellum, kojim Plinije Stariji naziva Burnum, označuje njegov gradinski značaj. Castellum Burnum, nalazio se nasuprot kasnijem castrumu, na lijevoj obali rijeke Krke (Titius), gdje se danas nalazi gradina kod Puljana. Rimski lokalitet Burnum lociran je sjeverno od Kistanja, u naselju Ivoševci, na zapadnom rubu kanjona Krke (uz najveći slap u Hrvatskoj, Manojlovac, visine 50 metara). Ime Burnum, izvedeno je od etnika Burnistae (stanovnici liburnske civitas).

• Početak izgradnje Burnuma, kao vojnog logora nije poznat. Moguće je da se već iza 33. pr.n.e. počelo s privremenim utvrđivanjem zemljanim bedemima i rovovima. Do panonsko – ilirskog ustanka (6. do 9. godina n.e.) u Burnumu je boravila XX. rimska legija VALERIA VICTRIX, koju je po premještanju u Germaniju zamijenila XI. legija. Nedugo po svom dolasku pripadnici ove legije započinju izgradnju stalnog logora.

• Legijski teritorij (prata legionis) logora u Burnumu pokrivao je svojom sjevernom granicom područja današnje Strmice, Mokroga i Plavnog polja (iz njega je polazio legijski vodovod, sagrađen početkom 1. stoljeća n. e. za potrebe logora u Burnumu) i Pađena, dok je na zapadu i jugozapadu bio ograničen teritorijem municipija Asseria (Podgrađe kod Benkovca) i Varvaria (na Bribiru u šibenskom zaleđu). Južni dio territorium legionis zatvarao se s granicom municipija Scardona (Skradin). Na istoku, granična linija prata legionis je bilo podnožje gorskog masiva Promine, vjerojatno uz pravac prethistorijske ceste, koja je polazila iz današnjeg Tepljuha prema Uzdolju i Kninu.

PRINCIPIA rimskog vojnog logora u Burnumu (1. stoljeće n. e.)

• Legija VII. (sa područja logora Tilurium, današnje naselje Gardun nedaleko od Trilja) i XI. slamaju pokušaj državnog udara 42. godine n.e. protiv cara Klaudija, rušeći tako političke ideale o ponovnoj uspostavi Republike od strane njihova zapovjednika Furius Camillus Scribonianus, legata i rimskog namjesnika u Dalmaciji, te potajnog saveznika Senata. Tom prigodom, kao znak vjernosti i vojno – političke podrške caru, dobivaju počasni naziv CLAUDIA PIA FIDELIS. Signe VII. i XI. legije rekonstruirane su danas na pročelju Arheološkog muzeja u Splitu.

• CLAUDIA PIA FIDELIS XI. boravi u Burnumu do 69. godine n.e., kada odlazi u Italiju, a potom 70. godine n.e. u Germaniju. Nakon ove postrojbe, u logor dolazi legija VIII. AUGUSTA, koju 70. g. n. e. zamjenjuje legija IV. FLAVIA FELIX.

TIBERIUS CLAUDIUS CAESAR AUGUSTUS GERMANICUS(10. g. pr. n. e. – 54 g. n. e.)rimski car od 41. do 54. godine n. e.

Kamen međaš LEG XI CLAUDIA PIA FIDELIS sa područja današnjeg naselja Uzdolje (Kosovo polje), smještenog oko 12 km južno od grada

Knina

T(erminus) pra(ti) leg(ionis) XI C(laudiae) P(iae) F(idelis) Međaš livade legije XI Klaudijeve Pobožne Vjerne

• Početkom 1. stoljeća n.e. za potrebe logora u Burnumu započinje izgradnja legijskog vodovoda. Njegova zračna linija dužine bila je 19,6 km, a terenska dužina 32,6 km. Akvedukt, kapaciteta 72 lit/sek, dovodio je vodu u Burnum iz vrela Begovac sa područja današnjeg naselja Radljevac. Taj veliki graditeljski i tehnički poduhvat izveli su pripadnici XI. legije i to vjerojatno na temelju prethodnih radova, što su ih započeli legionari XX. legije. Po tome se njegova gradnja može smjestiti u razdoblje vladanja cara Tiberija (14. do 37. godina n.e.), kada je u provinciji Dalmaciji bio carev legatus Augusti pro praetore – namjesnik Publije Kornelije Dolabela (14. do 20. godina n.e.). Pod njegovom upravom bio je izgrađen i velik sustav od pet glavnih cesta, koje su polazile iz Salone, glavnog grada rimske Dalmacije, povezujući obalu s drugim provincijama u unutrašnjosti.

Ostaci trase akvedukta rimskog vojnog logora Burnum

• Logor u Burnumu bio je građen u dvije faze, od kojih je izrazitija ona pod upravom Publija Anteja Rufa, namjesnika od 50. do 54. godine n. e., za vrijeme cara Klaudija (od 41. do 54 godine n.e.). U ovoj fazi logor je bio podignut za boravak cjelokupne legije i njenih pomoćnih jedinica. Za potrebe svih opsežnih radova što ih je vojska provodila, sredinom 1. stoljeća n.e. djeluje vojna ciglana koja se nalazila u obližnjem selu Smrdeljima.

Iskopine amfiteatra iz 1. stoljeće n. e. u Burnumu

• Pored rimskog vojnog logora Burnum nalazio se amfiteatar kojeg je podigao car Vezpazijan u godini 76. – 77 n.e. o čemu svjedoči pronađeni natpis na južnom ulazu ove građevine s carevom nomenklaturom i titulaturom u nominativu. Iz natpisa proističe da je amfiteatar Vezpazijan darovao IV. legiji FLAVIA FELIX koja u svom nazivu Flavija nosi njegov patronimik. To je povezano s Vespazijanovim stavom, da su gladijatorske borbe puni iskaz posebnog načina života Rimljana i jedan od vidova romanizacije lokalnog puka. U slučaju Burnuma amfiteatar je služio u prvom redu za potrebe vojnika legije i pomoćnih trupa, ali su sigurno tu razonodu nalazili i stanovnici civilnih naselja, bližih i daljih aglomeracija različitog karaktera (Scardona, Asseria, Promona). Burnumski amfiteatar (elipsoidnog oblika), tipološki pripada amfiteatrima s četiri ulaza. Spada među one spomenike rimskog doba, koji su djelomično koristili prirodnu konfiguraciju terena, u ovom slučaju strminu vrtače, što je iznimno pogodno za gradnju (kao što je to slučaj s amfiteatrom u Saloni).

Vespazijanov natpisiz 1. stoljeća n. e. sa amfiteatra u Burnumu

Zračne snimke arheološkog lokaliteta Burnum

AMFITEATAR

RIMSKI VOJNI LOGOR BURNUM

• Legija IV. FLAVIA FELIX u logoru je prisutna do 86. godine n.e. kada prelazi u posadu Singidunuma (Beograd). Nakon odlaska ove postrojbe Burnum prestaje biti legijska postaja.

• Burnum je 1. stoljeću po prilično složena konglomeracija: civitas, općina lokalnog stanovništva, koja je nastavila život na gradini kod sela Puljana i poslije taborenja rimske vojske, vojni legijski logor, canabae – naselje što se smjestilo neposredno uz bedeme logora i civilno naselje u blizini logora. Status municipija (grada) Burnum dobiva od cara Hadrijana u 2. stoljeću n.e.

Pečat IV. legije FLAVIA FELIX Na opeci (tegulae) uzidanoj u pomoćnoj prostoriji amfiteatra

• Posljednji spomen Burnuma nalazimo kod bizantskog vojnog kroničara Prokopija iz Cezareje (500. – 565. godina n. e.), dok opisuje sukobe bizantske i gotske vojske u Dalmaciji tijekom 6. stoljeća n. e.. U tom periodu Burnum postaje strateška utvrda Ostrogota. Burnum definitivno stradava tijekom provale Avara (nomadski narod podrijetlom iz Središnje Azije) u prvim desetljećima 7. stoljeća.

Luk PRINCIPIA rimskog vojnog logora Burnum

• TILURIUM, nalazi se na mjestu današnjeg naselja Gardun, udaljenog nekoliko kilometara od grada Trilja. Rimljani su podigli logor u blizini ranije ilirske gradine (nalazila se na današnjem brijegu Sv. Petra iznad rijeke Cetine), na sjeveroistočnom dijelu visoravni, koja se uzdiže iznad desne obale rijeke Cetine (Hyppus). Strateški položaj i mogućnost kontrole putova koji su se tu sabirali na lakšem prijelazu preko rijeke, bez sumnje utjecali su na podizanje legijskog uporišta upravo na tom mjestu.

• Etimologija imena Tilurium tumači se istovjetnim značenjem kasnolatinske riječi planurium – ››visoravan otvorena na sve strane‹‹, što je upravo odlika položaja na kojem se nalazila tilurijska gradina i kasnije rimski vojni logor. I sam naziv mjesta Gardun koji dolazi iz korijena riječi guard (straža, nadzor) upućuje na promatračko vojničko značenje visoravni iznad rijeke Cetine i položaja na kojem se nalazio castrum.

• Territorium legionis, odnosno prata legionis logora Tilurium pružao se na Sinjsko polje prema zapadu do područja salonitanske kolonije, negdje na pravcu današnjeg Dicma i Muća, obuhvaćajući i prostranu krašku visoravan Pode na sjeveroistoku od logora. Na sjeveru, legijski teritorij graničio je s teritorijem kolonije u Aequumu (Čitluk kod Sinja), koju je osnovao u čast pripadnika VII. i XI. legije, negdje poslije 42. godine n. e., car Klaudije. Prata legionis Tiluriuma prostirao se zasigurno i preko rijeke Cetine prema istoku i sjeveroistoku u smjeru Studenaca, Lovreća i Imotskog polja. Štoviše tu se morao nalaziti i njegov veći dio jer ga nije ograničavao ni teritorij Salone, ni Aequuma.

• Legijski logori Tilurium i Burnum, sagrađeni su, što je znakovito, na teritoriju Delmata - sinonima ilirskog otpora, tvoreći zajedno, sa nizom manjih utvrda podignutim među planinskim masivima dalmatinskog priobalja, obrambeni sustav koji ima za cilj pacificiranje, a potom i nadzor šireg priobalnog područja sa zaleđem između rijeka Krke i Neretve.

• Legija IX. HISPANA, prva je veća vojna postrojba logora Tilurium. Kao svoj stalni tabor, Tilurium je zaposjela VII. rimska legija, koja dolazi u ova područja za vrijeme Batonskog ustanka (6. – 9. godine n.e.). Sastav ljudstva ove postrojbe činili su Italici i Orijentalci podrijetlom iz maloazijskih gradova. Osim gradnje svog logora, vojnici ove legije sudjelovali su i u trasiranju cestovne mreže, čije je ishodište bilo u Saloni, a Tilurium jedno od važnijih raskrižja. Pored gradnje prometnica, pripadnici VII. legije podižu i mostove preko rijeke Hyppus (Cetina) na području današnjeg grada Trilja (u antičkim itinererima spominje se kao Pons Tiluri, odnosno Ponteluri, gdje se nalazila beneficijarska postaja nakon odlaska vojnih jedinica u 3. stoljeću n. e.). U literaturi, a prema zapažanjima i bilješkama istraživača, govori se o tri mosta u Trilju, a takva je i mjesna predaja. Tilurium je imao vlastiti vodovod koji je, pretpostavlja se (zbog nedovoljnih arheoloških i povijesnih dokaza) dovodio pitku vodu u logor iz obližnje rijeke Cetine.

• Za iskazanu vjernost caru Klaudiju, prilikom pokušaja vojnog udara namjesnika provincije Dalmacije Skribonijana 42. godine n. e., VII. legija dobiva počasni naziv CLAUDIA PIA FIDELIS. Klaudijeva postrojba napušta Tilurium 60. godine n.e. i odlazi u Viminacium (Kostolac u današnjoj Srbiji) na dunavski limes.

• Produženje vojnog statusa Tiluriuma potvrđuje se privremenim smještajem jednog odjeljenja XI. legije CLAUDIA PIA FIDELIS do 69. godine n.e.. Tijekom 2. stoljeća n.e. postrojba COHORS III. ALPINORUM boravi u Tiluriumu, čiji je stalni logor bio u Andetriumu (Muć). Od sredine 2. stoljeća n stalnu posadu Tiluriuma čini COHORS VIII. VOLUNTARIORUM CIVIUM ROMANORUM. To je ujedno i posljednja rimska vojna postrojba koja će boraviti na području Dalmacije. U 4. stoljeću n. e. ova kohorta odlazi u Arabiju. Tilurium, nakon odlaska rimske vojske i dalje je živio u svojoj osnovnoj, prometnoj funkciji i tako dočekao kasnu antiku i razaranja prilikom velike seobe naroda u periodu od 4. do 7. stoljeća n. e.

Arheološki lokalitet TILURIUM na položaju današnjeg mjesta Gardun nedaleko od grada Trilja

Iskopine rimskog vojnog logora TILURIUM iz 1. stoljeća n. e.na području današnjeg naselja Gardun

• Pored već dva spomenuta logora BURNUMA i TILURIUMA, na potezu od Krke do Neretve nalazimo još nekoliko manjih utvrda koje su osiguravale pomoćne čete – auxilia. To su Andetrium (Gornji Muć), Magnum (Balina Glavica), gdje je ujedno i bila beneficijarska postaja, te kohortski tabor Bigeste (Humac kod Ljubuškoga u Hercegovini)). Brojni veterani legija i kohorti, a ponajprije oni iz VII. i XI. legije CLAUDIA PIA FIDELIS naseljavaju se u gradovima na jadranskoj obali koji nisu nastali kao vojničke veteranske kolonije. Veteranska kolonija bio je Aequum (Čitluk kod Sinja), jedina takva naseobina unutar provincije Dalmacije, koju je osnovao car Klaudije. Isti car dodijelio je veteranima VII. i XI. legije zemljište u već prije limitiranom ageru Salone u Siculi.

Glava Herakla (grč. Hêraklês, jedan od najvećih heroja grčke mitologije, simbol nadljudske snage; bio je polubog, sin Zeusa, vrhovnog boga grčkog panteona i smrtnice Alkmene; u rimskoj mitologiji zvao se Herkul) iz 2. stoljeće n. e., sa lokaliteta antičkog grada Aequum (Čitluk kod Sinja)

JUSTINIJANOVA REKONKVISTABIZANTSKO – OSTROGOTSKI RAT

• KRONOLOGIJA DOGAĐANJA:– godine 476. n.e. germanski kralj Odoakar (434. – 493. g. n.

e.) svrgava posljednjeg cara zapadnog rimskog carstva Romula Augustula (Romulus Augustulus Augustus, 460. – 511. g. n. e.)

– na nagovor bizantskog cara Zenona, 493. godine n. e. plemena istočnih Gota (Ostrogoti, istočno germanski plemenski etnos sa područja današnje Skandinavije i obale Baltika) na čelu sa Teodorikom (Flavius Theodoricus, 453. – 526. g. n. e.) prodiru u Italiju i slamaju vojni otpor Odoakara. Iste godine dolazi do uspostave Ostrogotskog kraljevstva.

RAVENNAE

ROMA

SALONAE

OSTROGOTSKO KRALJEVSTVO493. – 555. godine n. e.

– Nakon 40 godina postojanja kraljevstvo Ostrogota bilo je zahvaćeno unutrašnjom krizom i nalazilo se na pragu posljednje, krvave trećine svoga životnog vijeka. Nedugo, pošto se upustio u obračun s procarigradskim urotnicima u Rimu i na vlastitom dvoru, kralj Ostrogota Teodorik umire 526. godine.

– Kao regentkinja vlast preuzima Teodorikova kći Amalasvinta. Amalasvinta, unatoč protivljenju Ostrogota, provodi politiku zbližavanja s italskom aristokracijom i Justinijanovim Istočnim Rimskim Carstvom. Godine 534. n. e. prihvaća za suvladara svog rođaka Teodahada koji je nakon kratkog vremena daje utamničiti. Bizantski car Justinijan I (Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus, 483. – 565. g. n. e., car Bizanta od 527. g. n. e.) stavlja pod svoju zaštitu Amalasvintu i traži od Teodahada, da je pusti na slobodu. Novi kralj Gota ne prihvaća Justinijanov zahtjev i nalaže ubojstvo Amalasvinte 30. travnja 535. godine n. e., što biva povod za početak bizantsko – gotskih ratova i JUSTINIJANOVE REKONKVISTE sa ciljem teritorijalne obnove RIMSKOG CARSTVA.

– Rat traje do 555. godine n. e., kada Ostrogoti bivaju poraženi u sukobu sa Bizantom na području današnje Italije, a njihova država zbrisana s političke karte kasne antike.

Prikaz cara JUSTINIJANA I i njegove žene TEODORE (502. – 548. g. n. e.) na mozaiku crkve San Vitale u Ravenni nastalom 547. godine n. e.

• U drugoj polovici 5. stoljeća n. e. (za vrijeme vladavine cara Justinijana I) dolazi do razvoja i izgradnje posebnog sustav bizantskih fortifikacijskih utvrda uzduž istočnojadranske obale i na otocima (limes maritumus). Dva su bitna razloga odredila izgradnju tih castruma, a uz neke od njih i nastanak većih civilnih naselja:– Veliki interes Carstva za luke i obale u Jadranskom

akvatoriju, jer se tim putem ostvaruje najizravnije, a nakon naseljavanja Slavena u unutrašnjost i jedina veza sa svojim posjedima u sjevernoj Italiji, kojima se centar nalazi u Raveni (Ravenski egzarhat).

– Drugi važni razlog zbog kojih je Bizant gradio impozantne sustave višenamjenskih utvrda, jest stvaranje mreže refugia (lat. refugium, utočište, sklonište) za okolna, neutvrđena ruralna naselja. Carstvo je svoju brzu ekspanziju moralo fiksirati krajnjem racionalnim fortifikacijskim zaposjedanjem prostora, jer za kratko vrijeme fizički nije bilo moguće, a ni isplativo utvrđivati i održavati baš sva zatečena naselja. Posljedica ovog činitelja su brojne još i danas vidljive bizantske utvrde po vrhovima jadranskog insularnog prostora.

BIZANTSKI LIMES NAISTOČNOM JADRANU

Ostaci bizantske utvrde na otoku Žirju

Utvrda TORETA na Kornatima

Svetojanj (Sutojanj) kod Stare Novalje na otoku Pagu

Bizantski castrum na otoku Veliki Brijuni