ROSLUND i HELLSTRÖM

ĆELIJA 8Preveo sa švedskoga

Alan Legin

Naslov izvornikaAnders Roslund & Börge Hellström

Edward Finnigans UpprättelseCopyright © Anders Roslund & Börge Hellström 2011 Published by agreement with the Salomonsson Agency

Ne radi se o tome da će umrijeti. Ne radi se o tome da je sjedio i čekao četiri i pol godine. Ne radi se o tome.

Kazna, prava kazna je znati kada.Ne poslije. Ne kada bude stariji. Ne tamo negdje daleko, tako dale-

ko da ne mora ni misliti o tome.Točno kada.Koje godine, kojeg mjeseca, kojeg dana, koje minute.Kada će prestati disati.Kada više neće osjećati, mirisati, vidjeti, čuti.Nikada više.Samo onaj koji je osuđen umrijeti točno u minutu razumije koliko

je to sjebano.Sve ono što smrt čini gotovo podnošljivom za druge, neizvjesnost,

izbjegavanje pomisli o njoj zato što se ne zna.On zna.On zna da će prestati postojati za sedam mjeseci dva tjedna jedan

dan dvadeset tri sata i četrdeset sedam minuta.Točno.

tada

5

Osvrtao se oko sebe u ćeliji. Neobičan miris. Trebao se već privi­knuti. Trebao je već postati dio njega.

Znao je da se nikada neće priviknuti.Zvao se John Meyer Frey, pod u koji je zurio bio je žut kao

mokraća i čudno je blistao, zidovi koji su se približavali bili su vje­rojatno bijeli, a strop nad njim je ranjeno vrištao od vlage dok su se okrugle mrlje gurale prema zelenkastom podu zbog kojeg su se pet cijelih dva kvadratna metra činila još manjima nego što su bila.

Duboko je udahnuo.Najgori su ipak bili satovi.Podnosio je beskonačni hodnik sa željeznim rešetkama koje su

zatvarale samo one koji bi željeli potrčati, bio mu je podnošljiv i zve­ket ključeva koji je odjekivao uokolo dok glava ne zaboli i misli se ne raspadnu, podnosio je čak i krikove Kolumbijca iz ćelije devet, a oni bi postajali sve glasniji kako bi noć tekla.

Ali ne i satove.Čuvari su imali velike proklete džepne satove u zlatnim oznakama

na rukavima i slike satova su ga progonile svaki put kad bi netko od njih prošao pokraj. Tamo dalje na cijevi za vodu koja je izlazila iz rupe između istočnog bloka i zapadnog krila visio je još jedan, nikad nije shvatio zašto, bio je tako neprikladan, ali visio je ondje, otkucavao je i nije se dao zanemariti. Katkad, bio je siguran da je tako, čuo je i crkveni sat kako otkucava u Marcusvilleu, bijela kamena crkva s vitkim tornjem kraj trga, poznavao ga je tako dobro, posebno u zoru kad bi sve na tre­nutak gotovo utihnulo, a on je još ležao budan na ležaju i pregledavao zelenkasti strop, tada bi se probio kroz zidove i brojio svoje udarce.

Roslund i Hellström

6

To su radili. Brojili. Odbrojavali.Sat za satom, minuta za minutom, sekunda za sekundom i mrzio

je spoznaju kako vremena više nema, kako je prije dva sata pred njim bio dulji život.

Ovo je bilo jedno takvo jutro.Ležao je budan gotovo cijelu noć, prevrtao se, pokušao zaspati,

znojio se, osjećao minute i opet se prevrtao. Kolumbijac je vikao više nego inače, otprilike od ponoći, cijelu noć do nešto poslije četiri, strah je odjekivao kao što obično odjekuje zveckanje ključeva, svakim satom sve glasnije, nešto na španjolskom što John nije razumio, ista rečenica opet i opet.

Oko pet je zadrijemao, nije gledao na sat, ali je svejedno znao da je toliko, osjećao je vrijeme, kao da je tijelo sada samo odbrojavalo čak i kad bi pokušao misliti na nešto drugo.

U pola sedam, ne kasnije, probudio se.Miris ćelije ga je odmah zapljusnuo, već prvi udisaj mu je izazvao

mučninu i na trenutak se nagnuo nad prljavi otvor zahoda, zapravo više porculansku rupu bez poklopca koja je bila preniska za čovjeka visokog metar i sedamdeset pet. Kleknuo je na koljeno i čekao da po vrati, a kada nije mogao, gurnuo je prste u usta.

Mora se isprazniti.Prvog udisaja se mora riješiti, to mora van, inače je teško ustati,

teško je ostati na nogama.Otkad je stigao ovamo, nije spavao ni jednu cijelu noć, sada već

četiri godine i prestao se nadati da će ikad spavati. Ali ova noć, ovo jutro, uzeli su više nego što su inače uzimale noći i jutra.

Bila je to pretposljednja noć Marvina Williamsa.Prije ručka su ostarjelog čovjeka trebali provesti kroz zaključani

hodnik u kuću smrti, u jednu od dviju ćelija.Posljednja dvadeset četiri sata.Marv, koji mu je bio susjed i prijatelj. Marv, koji je najduže do

sada čekao u Death Rowu1. Marv, toliko mudar, toliko ponosan, toliko drukčiji u usporedbi s ostalim luđacima.

1 Označava mjesto, često dio zatvora u kojem su smještene osobe koje čekaju na izvršenje smrtne kazne.

ĆELIJA 8

7

Klistir Stesolid u analni otvor, Marv bi trebao sliniti kada dođu po njega, treba ga na kraju umiriti lijekovima, a on mora polako i pospano pristati na šetnju između ovih uniformiranih i već kad se vrata na izlazu iz istočnog bloka zaključaju, zaboraviti kako je uopće mirisalo.

»Johne.«»Da.«»Budan?«Ni Marv nije spavao. John je čuo kako se prevrće i okreće, okre­

taj za okretajem u tijesnom prostoru, kako pjevuši nešto što je zvučalo kao dječja pjesmica.

»Da. Budan sam.«»Nisam se usudio sklopiti oči. Razumiješ li, Johne?«»Marv…«»Bojim se zaspati. Bojim se spavati.«»Marv…«»Ne moraš ništa reći.«Rešetka je bila bijela kao snijeg, šesnaest ružnih željeznih šipki

od jednog zida do drugog. Kad je John ustao i nagnuo se naprijed, učinio je kao i uvijek, palcem i kažiprstom je okružio jednu od šip­ki, oko željeza, čvrsto se držeći. Svaki put isto, jedna ruka, dva prsta, okružio je ono što je okruživalo njega.

Opet Marvov glas, onaj duboki, mirni bariton.»Dobro je i ovako.«John je šutke čekao. Razgovarali su jedan s drugim otkad su ga

prevezli ovamo, već prvog jutra ga je Marvov ljubazni glas izvukao iz kreveta i pomogao mu da izdrži stajati, a da ne izgubi ravnotežu. Ota­da su vodili razgovor koji još traje, ravno u zrak kroz rešetke prema zidu, nekoliko godina, a da nisu vidjeli jedan drugoga. Ali sada. Glas je zapeo negdje u grlu. Iskašljao se. O čemu razgovarati s nekim tko će živjeti još jednu noć, još jedan dan i onda umrijeti.

Marv je teško disao.»Shvaćaš li to, Johne? Ne mogu više čekati.«

—————

Roslund i Hellström

8

Svaki dan je imao jedan sat.To je bilo sve.Vani je dan bio dulji. Ali ovdje, jedan jedini sat za disanje u

za tvorskom krugu unutar ograde s metrom bodljikave žice pri vrhu, s naoružanim čuvarima u zidanim tornjevima.

Ostala dvadeset tri na podu boje mokraće u pet cijelih dva kva­dratna metra.

—————

Dio vremena su čitali. John nikada prije nije čitao. Ne dobrovoljno. Poslije nekoliko mjeseci Marv ga je prisilio na Huckleberryja Finna. Prokleta dječja knjiga. Ali ju je pročitao. I još jednu. Sada je čitao svaki dan. Da ne razmišlja.

»Što će biti danas, Johne?«»Danas želim razgovarati s tobom.«»Moraš čitati. Znaš to.«»Ne danas. Sutra. Sutra ću opet čitati.«

—————

Crni Marv. Jedini crnac u selu.Tako se uvijek predstavljao. To je rekao onog prvog jutra kad su

mu noge otkazale. Jedan glas s one strane zida ćelije i John je reagirao upravo onako kako uvijek reagira, zamolio je glas da se nosi k vragu i da jede govna. Jedini crnac u selu. John je to i sam vidio kad su ga četvorica čuvara pratili, otvorili mu vrata i poslije ih zatvorili prvi put. Nema drugih bijelaca u istočnom bloku. On je bio jedini. Sedamnaest godina, uplašeniji nego ikada, pljuvao je po zidu, udarao dok komadići žbuke nisu ležali kao prašina na njegovim cipelama i vikao jebeni crnjo, uhvatit ću te dok nije promukao.

Nastavilo se kasnije, navečer. Zdravo, ja se zovem Marv, jedini crnac u selu. John više nije mogao vikati. A Marv je samo nastavljao mljeti o svom odrastanju u nekoj rupi u Louisiani, kako se u svojim tridesetima preselio u selo u brdima Kolorada, kako je, kad su mu bile četrdeset četiri, posjetio neku lijepu ženu u Columbusu u Ohiju i poslije ušao u pogrešan kineski restoran u pogrešno vrijeme i vidio dvojicu ljudi kako umiru pred njegovim nogama.

ĆELIJA 8

9

»Bojiš li se?«Smrt. Jedino na što nisu smjeli misliti. Jedino na što su mislili.»Ne znam, Johne. Ništa više ne znam.«

—————

Pričali su neprekidno tijekom prijepodneva, toliko toga treba reći kada vrijeme brzo izmiče.

Vidjeli su kada su druge odande ispraćali, znali su proceduru, to što je bilo zapisano u priručnicima Uprave za zatvorski sustav koji su visjeli po zidovima tu i tamo, kako treba proživjeti svaki sat posljed­njeg dana. Trenutak prije stigla je liječnica, Stesolid u tubi u analni otvor i Marv je sada bio lagano omamljen, mrmljao je kad bi pokušao izgovoriti riječi i zvučalo je kao da slini iz jednoga kuta usana dok govori.

John poželi da ga može vidjeti.Ovako, stajati kraj njega, a ipak ne, osjećati blizinu, ali ga ne

moći dodirnuti, čak ni staviti mu ruku na rame.Vrata su se ondje otvorila.Tvrdi potplati na podu boje mokraće.Visoke kape nalik na šilterice, zelenosmeđe uniforme, sjajno ula­

štene crne čizme, četvorica čuvara marširali su po dvojica prema Mar­vo voj ćeliji. John je pratio svaki njihov korak, vidio je da su zastali nekoliko metara dalje licem okrenutim prema onom koji se nalazio s druge strane zida.

»Ispruži ruke!«Glas Vernona Eriksena bio je prilično svijetao, naglasak tipičan

za južni Ohio, domaći dečko koji je došao raditi preko ljeta u zatvor u Marcusvilleu kad mu je bilo devetnaest i otada je ovdje, i koji je poslije samo nekoliko godina napredovao do šefa čuvara u Death Rowu.

John više nije vidio što se dogodilo, uniforme su smetale pogle­du.

Ali je znao.Marvove ruke kroz rupu u rešetkama i Eriksen, koji mu stavlja

lisice oko zapešća.»Otvori ćeliju šest!«

Roslund i Hellström

10

Vernon Eriksen bio je zatvorski čuvar kojeg je John polako nau­čio poštovati. Jedini. Jedan od onih koji se zanimao za svakodnevicu osuđenika, iako zapravo nije morao.

»Ćelija šest otvorena!«Zvučnik iz glavne stražarnice je zapucketao, a vrata na Marvo­

voj ćeliji su kliznula. Vernon Eriksen je čekao, kimnuo prema svojim kolegama i stajao na mjestu dok su dvojica ulazila u ćeliju. John ga je gledao. Znao je da šef čuvara upravo ovo mrzi. Ići po zatvorenika kojeg je upoznao, voditi ga u kuću smrti, pripremiti za smrt. Nikada nije ništa rekao, nikada ne bi mogao ništa reći, ali je John to razumio i osjećao odavno, jednostavno je znao. Eriksen je bio visok, ne krupan, ali snažan, rijetka kosa na tjemenu, staromodni redovnički vijenac kao sivi polukrug oko rubova kape. Sada je gledao u Marvovu ćeliju, pratio pokrete svojih kolega i pipao bijelim rukavicama oba svežnja ključeva koji su visjeli na opasaču.

»Ustani, Williamse.«»Vrijeme je, Williamse.«»Znam da me čuješ, Williamse, ustani sada, k vragu, da te ne

moram dizati.«John je čuo kako su dvojica čuvara podigla njegova susjeda u ćeli­

ji s ležaja i slabe proteste drogiranog šezdesetpetogodišnjaka. Pogledao je opet Vernona Eriksena, licem i dalje okrenutog prema ćeliji. Želio je vikati, ali ne na šefa čuvara, koji je čudom bio na njihovoj strani, vikati na njega bilo bi besmisleno. Umjesto toga okrenuo se, svukao hlače i pomokrio se u rupu koja je predstavljala zahod. Nema više riječi, nema misli. Dok su Marva izvodili iz ćelije s druge strane zida, John je lovio komadić papira dolje u rupi punoj vode, mlazom je tjerao komadić papira naprijed­natrag dok nije zapeo na bijelom porculanu.

»Johne.«Marvov glas, negdje iza njega. Navukao je hlače i okrenuo se.»Želim razgovarati s tobom, Johne.«John pogleda šefa čuvara, koji kratko kimne, ode do rešetki, do

metalnih šipki između brave na vratima i betonskog zida. Nagnuo se naprijed kao uvijek, kažiprst i palac oko jedne od šipki. Iznenada je stajao pred čovjekom kojeg je rijetko viđao, ali je s njim razgovarao po nekoliko puta svaki dan četiri godine.

ĆELIJA 8

11

»Zdravo.«Taj glas koji mu je bio tako poznat, ljubazan, siguran. Ponosan

čovjek uspravna držanja, crna kosa mu je odavno posijedjela, pomno obrijan, kako ga je John uvijek zamišljao.

»Zdravo.«Marv je slinio, John je vidio kako se pokušavao usredotočiti i

kako ga mišići lica nisu slušali. Zatvorenika koji će uskoro umrijeti treba smirivati, bez nepotrebnog straha, John je bio siguran da je to zbog čuvara i njihova vlastitog straha.

»Ovo ovdje. To je tvoje.«John je vidio kako Marv poseže rukom prema svojemu vratu,

kako trenutak pipa omamljenim prstima i na kraju pronalazi ono što je tražio.

»Ionako to moram skinuti poslije.«Križ. Johnu to ništa nije značilo. Ali Marvu je bilo sve. John je

to znao. Prije dvije godine se Marv preobratio, jednako kao i mnogi drugi koji su sjedili u ovom hodniku i čekali.

»Ne.«Ostarjeli čovjek skupio je srebrni lančić, omotao ga oko križa i

ispružio prema Johnovoj ruci.»Nema nikog drugog. Da mu ga dam.«

—————

John je gledao lančić, sada ga je držao, i ponovno zabrinuto pogledao Vernona Eriksena.

Lice šefa čuvara, John ga nikada nije vidio takvog.Bilo je potpuno crveno. Kao da se grčilo, gorjelo je. A njegov

glas, bio je presnažan, previsok.»Otvori ćeliju osam!«Johnovu ćeliju.Nije imalo smisla. John je gledao Crnog Marva, koji, činilo se,

nije reagirao, a zatim trojicu pratećih čuvara koji su mirno stajali i krišom se pogledavali.

Rešetkasta željezna vrata još su bila zatvorena.»Ponovite, gospodine.«

Roslund i Hellström

12

Glas glavnog čuvara u zvučniku.Vernon Eriksen je iživciran ispružio vrat dajući do znanja da gle­

da čuvara na drugom kraju hodnika dok govori.»Rekao sam otvori ćeliju osam. Odmah!«Eriksen je zurio u rešetke, čekao je da se vrata maknu u stranu.»Gospodine…«Jedan od trojice pratećih čuvara je apelirajući ispružio ruke, ali je

jedva nešto izustio prije nego što ga je njegov šef prekinuo.»Svjestan sam da sada odstupam od planiranog vremenskog ras­

poreda. Imaš li problema s time, formuliraj svoje pritužbe pismeno. Poslije.«

Još jedan pogled prema glavnom čuvaru. Još nekoliko sekundi oklijevanja.

Svi su tiho stajali dok su vrata polagano klizila.Vernon Eriksen je čekao dok se nisu potpuno otvorila, okrenuo

se prema Crnom Marvu i kimnuo u smjeru ćelije.»Možeš ući.«Marv se nije micao.»Želiš li da ja…?«»Uđi i oprosti se.«

—————

Poslije je bilo hladno, vlažno, puhalo je s prozora odmah do stropa hodnika, slab zavijajući zvuk spuštao se prema podu. John je zakopčao radni kombinezon do grla, narančasti i pamučni i nije mu pristajao, slova DR bila su bijelo otisnuta na leđima i bedrima.

Smrzavao se.Ako je to bila hladnoća.Ili je možda bila tuga s kojom se borio.