28
SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE Objavljeno u časopisu Srpska politička misao, 1/1997 Problem uloge države u društvu oduvek je bio jedna od centralnih preokupacija političke filozofije, politikologije, ekonomije i sociologije. Kriza koncepta države blagostanja, dugotrajna kriza kapitalističke ekonomije i posebno krah komunističkog projekta i aktuelizacija problema države u tranziciji, sve to učinilo je da interes za ovu temu u socijalnoj nauci bude izuzetno velik. Taj interes je istovremeno praćen dinamičnim i povremeno oštrim teorijskim rasprvama. Ovaj tekst ima za cilj da ukratko izloži poglede vodećih teorijskih pravaca u savremenoj literaturi na neka ključna pitanja uloge države u društvu. Savremene rasprave o državi bez sumnje nose pečat epigonstva. One zvuče kao teorijski rimejk izvornih novovekovnih teorija: uglavnom ćutke prelaze preko fundamentalnih pitanja – šta je država, iz čega ona

SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

Embed Size (px)

DESCRIPTION

savremene koncepcije drzave, s. brankovic

Citation preview

Page 1: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVEObjavljeno u časopisu Srpska politička misao, 1/1997

 

 

Problem uloge države u društvu oduvek je bio jedna od centralnih

preokupacija političke filozofije, politikologije, ekonomije i sociologije.

Kriza koncepta države blagostanja, dugotrajna kriza kapitalističke

ekonomije i posebno krah komunističkog projekta i aktuelizacija

problema države u tranziciji, sve to učinilo je da interes za ovu temu u

socijalnoj nauci bude izuzetno velik. Taj interes je istovremeno praćen

dinamičnim i povremeno oštrim teorijskim rasprvama.

Ovaj tekst ima za cilj da ukratko izloži poglede vodećih teorijskih

pravaca u savremenoj literaturi na neka ključna pitanja uloge države u

društvu.

Savremene rasprave o državi bez sumnje nose pečat epigonstva. One

zvuče kao teorijski rimejk izvornih novovekovnih teorija: uglavnom

ćutke  prelaze preko fundamentalnih pitanja – šta je država, iz čega ona

nastaje, na čemu se temelji – smatrajući ih već apsolviranim u

postojećoj teoriskoj baštini, tj. u radovima rodonačelnika moderne misli

o državi (Hobsa, Loka, Mila, Marksa, Vebera) ili, ako se i upuštaju u

Page 2: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

raspravu o tim pitanjima, uglavnom ostaju u okvirima osnovnih ideja

koje su razvili ovi mislioci; glavna pažnja koncentriše se na dva osnovna

pitanja: odnos država – društvo i uloga države u upravljanju

savremenim društvom, a u okviru toga posebno problem veličine i

organizacionih, materijalnih i ljudskih kapaciteta države da odgovori

ulozi koja joj se dodeljuje. I ovaj kraći pregled zadržaće se uglavnom na

tim pitanjima.

U bloku koji sledi dajemo prevode tri teksta: prvi izlaže ideje nove

desnice, odnosno minimalističku koncepciju države, drugi predstavlja

pogled na državu iz suprotne, neoveberijanske perspektive – reč je o

jednom od analitičara tzv. razvojne države koji problematizuje ulogu

države u zemljama u razvoju; treći na upečatljiv način slika sudar svih

glavnih koncepcija o državi na poligonu postsocijalističkih društava.

Glavne pravce u savremnoj literaturi o državi klasifikovaćemo prema

njihovim pogledima na gore pomenuta pitanja. Pet pravaca smatramo

glavnim: 1. Pristup nove desnice, ili neoliberalizam sa svojom

minimalitičkom koncepcijom o državi koja posebno postaje aktuelna

kada kejnzijanski intervencionistički polet počinje da zapada u krizu i

jenjava; 2. Pluralistički, ili neo-utilitaristički pristup u kome se država

takoreći svodi na vladu a njena politika na lanac reakcija na socijalne

inpute; 3. Neoveberijanski pristup, posebno koncept razvojne države

koji državu smatra ne samo samostalnim činiocem, već i inspiratorom i

glavnim protagonistom razvojnih programa; 4. Levičarske koncepcije,

pre svih koncepcija države blagostanja[1]. Ovde će ukratko biti

prikazana i lepeza neo-marksističkih pogleda na državu, ali pre svega

na kapitalističku državu – iskustva država inspirisana marksizmom

izgubila su posle kraha komunizma na praktičnom značaju i teorijskoj

relevantnosti te se na njih nećemo osvrtati; 5. Neokorporativistički

pristup koji insistira na uključivanju socijalnih, pre svih ekonomskih

Page 3: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

aktera u globalni sistem interesne medijacije u kome najvažniju

posredničku ulogu igra država.

Donja tabela je pokušaj da se ovi pravci razvrstaju prema tome koja je

ključna vrednost čija se zaštita ili promovisanje očekuje od države i koja

su osnovna sredstva kojima se ta vrednost nastoji ostvariti. Kao i svaka

šema, ona se daje radi preglednosti, uz sav rizik neophodnog

uprošćavanja.

 

 

  Osnovna vrednost – ključni

pojam

Glavno sredstvo – metod

Nova desnica – neo-

liberalizam

sloboda pojedinca slobodno tržište

Pluralistički koncept demokratska procedura,

politička kompeticija, grupni

interes

pregovori i “trgovina” interesnih

grupa sa državom

Država blagostanja (Welfare

state)

“jednakost” – “socijalna

pravda”*

klasni kompromis

Page 4: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

Neo-veberijanski koncept;

razvojna država

efikasnost države, nacionalna

moć i prestiž

stručan jak i efikasan državni

aparat

Neo-korporativistički pristup efikasnost upravljanja

društvom

pregovori među nosiocima

suprotstavljenih interesa uz

posredovanje države

 

 

1. Neo-liberalna stanovišta (“nova desnica”)

Pojam “nova desnica” označava širok spektar ideja i nije ga baš

jednostavno jasno teorijski omeđiti. Uz to ideje koje pripadaju ovom

korpusu se često označavaju i drugim imenima: neo-liberalizam,

posebno kad se rasprava vodi na filozofskom planu i koncentriše na

staru dilemu sloboda ili jednakost, neo-klasicizam, kad se prevashodno

referiše na ekonomsku problematiku. U ovom tekstu nas, međutim,

zanima odnos pisaca nove desnice prema pitanjima države i pomenute

termine ćemo ravnopravno koristiti u zavisnosti od toga o čemu se

raspravlja.

Prvobitnu desnicu, konzervativizam osamnaestog i devetanaestog veka,

karakterisala je vatrena odbrana tradicije, ne samo u duhovnom

značenju te reči, već i u značenju koje apostrofira tradicionalne forme

društvenog uređenja: oni veličaju klasnu strukturu i poredak

pretkapitalističkih društava i ogorčeni su protivnici demokratije,

Page 5: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

masovnog društva i njegovih vrednosti (Burke, de Maistre, de Bonald,

kasnije Le Bon). Veličajući mudrost tradicije i običaja, oni su

istovremeno oštri protivnici racionalizma jer u prosvetiteljskoj uverenosti

da se stvari svesnom akcijom ljudi mogu dovesti u bolji red vide glavni

izvor svih zala koje donosi novo doba.

Novu desnicu od stare razlikuje ne samo prihvatanje racionalističke

argumentacije, već i filozofska i teorijska sofisticiranost i čak izrazita

superiornost u odnosu na većinu svojih oponenata. Druga razlika je u

tome što mislioci nove desnice vatreno zastupaju upravo one vrednosti

sa kojima je stara desnica ogorčeno polemisala: reč je o liberalizmu, pre

svega kao filozofskoj koncepciji koja u prvi plan ističe pitanje slobode, a

potom i kao skupu ekonomskih i politički ideja.

Obično se ističu dva ključna pravca u novoj desnici: teorija javnog

izbora (public choice theory) i Austrijska škola (Dunleavy, O’Leary,

1987).

Nesumnjiva su dva izvora teorije javnog izbora. To je pre svega teorija

društvenog ugovora sa svojom bazičnom idejom o sporazumu između

ljudi kao racionalnih aktera – sporazumu koji se temelji na racionalnoj

proceni da je ostanak u prirodnom stanju nepovoljan izbor za svakog

pojedinačno i za sve zajedno te da se kao najpovoljnije rešenje nameće

sklapanje formalnog ili prećutnog ugovora kojim se reguliše pitanje

javne vlasti u društvu i koji ujedno predstavlja osnov legitimiteta države i

vlasti.

Drugi važan izvor je teorija igara, ili matematička politička teorija. Ona

proučava logiku igre u kojoj se od pojedinca traži da razmišlja ne samo

o vlastitim potezima, već i da svoju strategiju temelji na proceni mogućih

poteza i strategija drugih učesnika. Ovakvo analiziranje ponašanja

Page 6: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

učesnika, kao i tipologizacija igara (na kooperativne i nekoopreativne,

igre sa nultim i pozitivnim ishodom i sl.) u velikoj meri su primenjivi i na

politiku i njene individualne i kolektivne aktere. Ta analitička aparatura i

klasifikacije pojedinih učesnika i igračkih situacija u političkoj nauci su

odavno dobile nezaobilazno mesto, bilo kao korisni  analitički modeli, ili

kao prigodne i efektne ilustracije u opisima i analizi stvarnih političkih

odnosa[2].

Bazično teorijsko (ali i epistemološko pa i etičko) stanovište neo-

liberalizma je individualizam. Oni odbacuju ideje o postojanju nad-

individualnih entiteta – kolektiva, kolektivnih ponašanja – smatrajući ih

holističkim zabludama. U političkim raspravama neoliberalizam se

socijalističkim idejama suprotstavlja argumentima ekonomske

efikasnosti. Filozofski i teorijski neoliberalizam je prilično daleko od

takve trivijalne argumentacije. Premda ne skrivaju svoje utilitarističko

stanovište, oni ostaju u daleko sofisticiranijim sferama moralne filozofije,

stavljajući slobodu na najviše mesto na lestvici vrednosti, ali

zadržavajući istovremeno normativistički pristup kao i oni koje kritikuju.

Ključna vrednost za pisce nove desnice je sloboda i to, razume se,

sloboda pojedinca i njena definicija je uglavnom variranje starog refrena

da pojedinac mora biti slobodan od svake prinude drugog, tj da je

granica njegove slobode samo ista takva sloboda drugog. Pisci nove

desnice zauzimaju vrlo rezervisan ili čak neprijateljski stav prema

demokratiji ako ona znači institucionalni okvir kojim se daje prednost

jednakosti nad slobodom, posebno ako je ona sredstvo kojim većina

ugrožava manjinu, ili instrument kojim se volja većine može preobraziti

u nasilje nad pojedincem (Nozik, Rotbard).

Pisci tzv. austrijske škole (Hajek, Nozik) su naročito protiv ideje

“socijalne pravde”, budući da ona pretpostavlja redistribuciju dohotka.

Page 7: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

Koristimo uobičajenu sintagmu “socijalna pravda”, ali je i ovde, kao i

gore u tabeli stavljamo pod navodnike jer je ne smatramo

najprikladnijom, s obzirom na to da postoje i druge ideje o pravdi u

društvu. Ideje “socijalne pravde” u konceptu pravednog naglašavaju

atribut (re)distributivnog. U novodesničarskoj viziji pravde se u poznatoj

disjunkciji “sloboda – jednakost”[3] naglasak stavlja na slobodu, a ta

vrsta pravde se obično naziva alokativnom; kao instrument pravedne

alokacije uzima se, naravno, tržište (jezgrovito o tome kod nas piše V.

Gligorov (1985, 1988), ali su nezaobilazni Nozik (1974) i Rols (1971),

iako on zastupa suprotno stanovište u odnosu na pisce nove desnice).

Država se u izvesnom smislu shvata kao politički analogon tržišta, tj.

kao političko tržište, te se u skladu sa tom analogijom u njenoj strukturi

razlikuju strana potražnje (demand side) i strana ponude, tj. strana

snabdevanja javnim dobrima (supply side). Ključni koncept strane

potražnje je tzv. teorema srednjeg birača koja kaže da državni budžet

inklinira ka preferencijama srednjeg birača jer on (budžet) mora biti tako

sačinjen da privuče glasove birača. Snabdevačka strana polazi od

predstave o državi kao snabdevaču javnim dobrima i uslugama. No

budući da ima monopol na snabdevanje tom vrstom dobara, ona je

podložna raznim anomalijama, pre svih permanentnoj tendenciji da se

težnja ka kolektivnim ciljevima pretvori u težnju ka privatnim.

Tržište je, dakle, ne samo univerzalni princip, već, može se reći, i

svojevrsni analitički model, te se i država iz te perspektive posmatra kao

preduzeće: kako je preduzeću imanentna težnja ka uvećanju profita,

tako je i državi imanentna težnja ka uvećanju budžeta, ali i ka uvećanju

svog aparata. Jednini limit toj njenoj težnji je strah da se daljim

povećanjem ne smanji blagostanje društva. Tu težnju pisci nove

desnice veoma oštro kritikuju, ispoljavajući neskriveni prezir prema

birokratiji. No i mere koje se protiv toga predlažu inspirane su logikom

Page 8: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

tržišta: jedan od načina da se spreči uvećanje birokratije i budžeta jeste

federalizacija države i razvijanje lokalne samouprave: ako je vaša

lokalna vlast suviše gramziva, te vam guli kožu velikim nametima, vi

ćete svoj biznis preseliti u drugi okrug, gde su porezi manji (tzv,

glasanje nogama) i time ćete tržišnim sredstvima delovati na birokratiju

da optimalizuje svoje usluge, tj. da vam pruža što više može po što nižoj

ceni.

Pisci nove desnice veoma efektno kritikuju pluralističku[4] koncepciju

države, tvrdeći da takav koncept zakrivljuje izvornu političku volju

građana i da takvo javno odlučivanje nužno vodi društvo ne samo u

ekonomsku, već i u moralnu krizu: razne interesne grupe i lobiji vrše

pritisak na državu, ne bi li iznudile što veći udeo u raspodeli javnih

dobara (rent-seeking); da bi odgovorila toj eskalaciji tražnje, država

povećava svoj budžet i aparat, što u krajnjoj instanci završava u državi

Levijatanu; sve to nužno prati povećanje poreza, smanjivanje plata i

investicija, porast nezaposelnosti. Ovo uvećanje države znači i

ugrožavanje privatne sfere i slobode pojedinca, a taj kurs Hajek naziva

dobro poznatom sintagmom put u ropstvo. Eroziju tržišta prati

istovremeno i erozija moralnog kapitala, tj. sistema vrednosti na kojima

se temelji kapitalizam: radne etike protestantizma, štedljivosti i sl. Pisci

neoliberalne orijentacije predlažu nekoliko načina da se to izbegne: 1)

ustavno ograničavanje poreskih zahvata države; 2) pitanja ustavnog

uređenja moraju se rešavati po principu jednoglasnosti; 3) koncepcija

minimalne države koja će štititi samo prirodna prava ljudi.

Jedna od najzanimljivijih ideja nove desnice je ideja višestrukog glasa:

umesto da biračko pravo pojedinca sažmemo u jedan glas kojim se

nekome daje pravo da uređuje celokupni socijalni univerzum, zašto se

taj glas, poput kupovne moći potrošača ne bi podelio na posebne

glasove o svakom vitalnom pitanju u društvu, kao što se na

Page 9: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

ekonomskom tržištu količina novca koju smo zaradili može deliti i

usmeravati u različite segmente potrošnje po našem sopstvenom

nahođenju. Kao što neograničena sloboda kupca na izbor vrste i marke

robe podiže ukupni kvalitet robe i kvalitet zadovoljavanja potrošačevih

potreba, tako bi pomenuto usitnjavanje biračke monete moralo popraviti

kvalitet upravljanja društvom.

Ideje nove desnice neprekidno su izložene oštrim kritikama. Pol Striten

slikovito opisuje poziciju neoklasičarske skepse prema ulozi države u

ekonomiji: stari romantičarski teoretičari države još od Platona su tvrdili

da država ne može učiniti ništa pogrešno; neoklasičari tvrde suprotno –

da ona ne može učiniti ništa dobro. Bilo kakva intervencija “pljačkaške

države” u “magiju tržišta” nije rešenje, to je problem – nevidljiva noga

(traženje renti) gazi nevidljivu ruku”. Jedan od njenih najspornijih

postulata koji, međutim, ne nailazi na adekvatan teorijski odjek, je po

našem sudu predstava o racionalnom građaninu koji zna svoj

(prevashodno ekonomski) interes, te ga stoga nije moguće ubediti da

glasa protiv tog interesa. Koliko je ta predstava varljiva možda najbolje

svedoči žalosna politička stvarnost koju dele građani naše zemlje i

nekih drugih balkanskih država.

 

 

2. Pluralističko stanovište

Pluralistički koncept koji neki nazivaju i neoutilitarizmom (glavni pisci

Lasvel, Truman, Dal, Iston), razvija se u društvima u kojima političke

podele nemaju naglašen ideološki karakter (SAD, Velika Britanija,

[vedska) već se u velikoj meri svode na borbu interesa različitih grupa

Page 10: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

(interesne grupe, sindikati, profesionalne asocijacije poslodavaca,

religiozne i etničke grupe, razni lobiji). Te grupe su uglavnom politički

neutralne i prevashodni cilj im je ostvarivanje svog interesa.

Fundamentalno pruralističko polazište je da je moć u društvu

disperzivno i nehijerarhijski alocirana. Ona je predmet neprekidne

utakmice i trgovine između različitih društvenih grupa, pre svih

profesionalnih asocijacija, sindikata itd. Grupe imaju različit pristup

resursima, među njima vlada šarenilo i nejednakost. Ali skoro svaka

grupa ima izvesne adute koji mogu biti iskorišćeni u demokratskom

procesu, ponuđeni i razmenjeni na političkom tržištu za druge vrednosti

koje su grupi potrebne. Politika, naročito njena supply side je rezultanta

tih neprekidnih inputa.

Najsporniji u pluralističkom konceptu je put, tj. sredstvo ostvarivanja

grupnog interesa: grupe se, naime, upućuju na državu (vladu, lokalne

vlasti, parlament) kao nosioca “autoritativne alokacije vrednosti”.

Politički izbor građana nije izbor javnog dobra, već je definisanje tog

dobra otvoren proces čiji ishod, a time i sam sadržaj javnog dobra

zavise od odnosa snaga interesnih grupa. Time i državna politika gubi

konzistentnost i pretvara se u fragmentiranu, zbrkanu skupinu poteza -

reakcija na hitne zahteve grupa. Klasičan primer takvog formiranja

politike je tzv. trgovina glasovima, tj. uzajamna pomoć različitih grupa:

dve grupe imaju različite interese koji se međusobno ne isključuju (npr.

farmeri i proizvođači elektronike): postiže se dogovor da jedna grupa

svojim glasovima podrži zahtev druge, a da za uzvrat to isto učini i

druga kad se bude odlučivalo o interesima prve. Ove (da se poslužimo

izrazom iz naše bliže političke istorije) neprincipijelne koalicije izazivaju

gnev liberalnih čistunaca jer se u njima gubi identitet i konzistentnost

državne politike i javnog dobra koje ona zastupa, a glas birača se,

Page 11: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

daleko od njihovih očiju, krivotvori i koristi za ciljeve za koje oni nisu dali

mandat svojim predstavnicima.

Pluralistička stanovišta su izazvala snažan talas kritika. Razlog žestoke

netrpeljivosti neoliberalističkih pisaca prema pluralističkom konceptu

države i politike, razume se nije u političkoj parafrazi tržišne filozofije,

već u tome što je kompeticija usredsređena ka državi i osvajanju javnih

dobara, pošto takav metod nepovratno kompromituje ideju neutralne

države i ruši izvornu logiku tržišta kao automatskog samoregulišućeg

mehanizma koji deluje potpuno odvojeno od države. Država odgovara

na zahteve brojnih grupa tako što svojim favoritima dodeljuje

subvencije, poslove, kredite, ili jednostavno tako što kroz

zakonodavstvo menja odnose na tržištu u korist onih koji su uspeli da joj

se nametnu. Državna politika je kao rezultat košarkaške utakmice koja

se neprekidno igra, sve je otvoreno, tako da se gubi svaki identitet i

konzistentnost politike. Država jednostavno ne može da radi ništa drugo

nego da komunicira sa liderima interesnih grupa, kako primećuje Held.

Ono što Dal slavodobitno naziva poliarhijom izvrgava se u polianarhiju.

Država je s jedne strane arena u kojoj se sudaraju ili udružuju razni

socijalni inputi, a s druge strane institucija raspodele beneficija

pobednicima tog neprekidnog takmičenja. Država se, drugim rečima,

“ne uzima suviše ozbiljno kao nezavisni subjekt”, kako to kaže Theda

Skocpol. Ona je samo odraz slike društva, beskonačan broj

organizovanih interesa i grupa koje se takmiče za pravo na društvene

resurse; politika je samo formalna ratifikacija tih procesa (Kouson). Ovo

stanovište dobro odslikava čuvena metafora Dejvida Istona o crnoj kutiji

u koju se ulivaju inputi i iz koje izlaze outputi, ali u čiju unutrašnjost nije

neophodno zavirivati. Teorijsku snagu tog modela opisuje i njegova

prigodna ilustracija koju Kouson s dobrim razlogom naziva običnom

tamnom žvrljotinom.

Page 12: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

I pisci koji problemima države pristupaju iz neo-veberijanske

perspektive napadaju pluralističku viziju države kao klimave institucije

bez vlastitog identiteta i snage da se izdigne iznad društva. Piter Evans

će neoutilitarističko slavljenje “rent-seeking-a” ironizirati ukazujući na

žalosnu sudbinu države u Mobutuovom Zairu koju on naziva

“kleptopatrimonijalnom” državom i udžbeničkim primerom pljačkaške

države.

 

 

3. Država blagostanja; neomarksistički pogled na državu

U konceptu welfare state državi se daje drugačija uloga od one koja joj

se namenjuje u minimalističkim koncepcijama. Ona ne samo da

preuzima aktivnu ulogu u društvu, pre svega prema glavnim socijalnim

akterima, predstavnicima kapitala i rada, već se nameće i kao ključni

faktor rešavanja razarajućeg socijalnog (klasnog) konflikta, gradi i

garantuje novi institucionalni aranžman koji se temelji na klasnom

kompromisu. Ova koncepcija se od neoveberijasnkog pristupa (koji

takođe zastupa ideju snažne i aktivne države) razlikuje pre svega po

snažnoj ulozi u redistribuciji dohotka i po mestu koje ta redistribucija ima

u ostvarivanju klasnog mira.

Država blagostanja je, kako kaže Ofe, bila politički institucionalizovani

klasni kompromis, drugim rečima, ona je iz temelja izmenila prirodu

bazičnog klasnog konflikta, menjajući dotadašnje pitanje “ili-ili” sa

“manje ili više”, ili “pre ili kasnije”. Odustajući od svog političkog

fundamentalizma, radnička klasa je u tom globalnom aranžmanu

zauzvrat dobila mnoge, možda strateške ustupke: garantovani

Page 13: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

minimalni životni standard, zaštitu sindikalnih i političkih prava i sloboda,

izbegavanje masovne nezaposlenosti do koje bi surova logika

nekontrolisanog tržišta mogla dovesti. Ključna tekovina Kejnzovog

koncepta je po Ofeu što je nadmetanje socijalnih subjekata prešlo u igru

sa pozitivnim ishodom, umesto dotašnje igre sa nultim ishodom.[5]

Smirivanju klasnog konflikta značajno doprinose i radničke partije.

Prihvatajući logiku političke utakmice, one su prisiljene da se bore za

glasove najšireg kruga birača, te stoga moraju da deradikalizuju svoje

političke zahteve; to širi krug njihovih pristalica, ali i dovodi do erozije

kolektivnog (klasnog) identiteta i partije sve više približava

Kirchheimerovom konceptu “catch-all-party”; s druge strane, ta ista

logika međupartijske utakmice ih prinuđuje da razvijaju snažne i

centralizovane birokratske organizacije; one pak zapošljavaju visko

obrazovane profesionalce te se socijalni sastav tih aparata, koji imaju

odlučujući uticaj na koncipiranje politike, bitno razlikuje od biračke baze

stranaka.

Neposredno, najvidljivije su beneficije radničke klase, ali je posredno i

kapitalistička klasa na velikom dobitku – moglo bi se samo pretpostaviti

kuda bi sve moglo odvesti dalje produbljivanje i zaoštravanje klasnog

konflikta. Dve su ključne tekovine države blagostanja u zapadnim

zemljama: ekonomski rast i klasni mir i one su se međusobno

podsticale: rast je smanjivao nezaposlenost i potencijalne izvore novih

konflikata, a time je smanjivao potrebu većih socijalnih izdataka, dok je

iz atmosfere mirnih međuklasnih odnosa sledila bolja predvidljivost i

lakše planiranje nacionalne ekonomske strategije, kao i strategije

pojedinih aktera u biznisu. Taj kompromis nije bio samo praktične, već i

ideološke prirode, budući da se osnovna zamisao socijalne države ne

zasniva samo na idejama evropske posleratne levice, već i na idejama

katoličanstva, pa i nekih konzervativnih izvora. Ovaj projekat se uzima

Page 14: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

kao školski primer konstruktivnog iskoraka države u sferu građanskog

društva i efikasnog uređivanja bazičnih, strukturnih odnosa u njemu.

Razume se, ovako ambiciozan cilj zahtevao je i radikalnu promenu u

samom državnom organizmu. Država se morala snabdeti neophodnim

instrumentima za ostvarivanje te nove uloge, drugim rečima, morala je

radikalno povećavati svoje kapacitete, pre svega svoju veličinu i budžet,

i ona je to i činila. No u tome se začinju ozbiljni razlozi njene krize. Po

Ofeu, dva su ključna: jedan je takozvana patologija očekivanja: radna

etika se potkopava, širok krug socijalnih subjekata se, umesto

oslanjanja na svoje snage, na šta ih je upućivala logika tržišta, u sve

većoj meri okreće ka državi i od nje sve više očekuje. Da bi odgovorila

tim očekivanjima, država stalno uvećava svoj budžet i aparat, a to

redukuje investicije i generiše novu krizu. Ovo pak ponovo produbljuje

socijalni konflikt i time se ista ona blagotvorna spirala uzajamnih

podsticanja ekonomskih i socijalnih procesa pretvara u zloćudnu, a

socijalna igra se ponovo vraća na nulti ishod.

Ovi aspekti koncepta države blagostanja bili su predmet žestokih

osporavanja u drugim teorijskim školama.

 

3a: Neo-marksistički pristupi

I među piscima neo-marksističke orijentacije postoji čitavo šarenilo tema

i pristupa. Habermas ukazuje na krizu legitimiteta savremene

kapitalističke države: kriza kapitalizma se izmešta iz ekonomske sfere u

sam državni aparat i(li) u kulturni sistem. Habermas smatra da,

intervenišući u ekonomiji, država potkopava ideologiju kapitalizma o fer

razmeni i “prirodnom” regulišućem mehanizmu tržišta (što su argumenti

Page 15: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

i bojazni i pisaca neo-liberalne orijentacije); druga, možda ključna, je

davno uočena kontradikcija da se javno proizvedeno bogatstvo prisvaja

privatno. Ipak prethodna dva problema nemaju razarajući efekat na

kapitalizam. Takav efekat po Habermasu ima pre svega motivaciona

kriza koja nastaje iz činjenice da kapitalistički (potrošački) način života

razara temljene tradicionalne vrednosti kapitalizma, protestantsku radnu

etiku, religiozni fatalizam, štedljivost.

Funkcionalistički pristup ističe da je osnovna funkcija države da

koordinira i upravlja ekonomskim krizama koje generiše kapitalistički

način proizvodnje. Tri su osnovne funkcije: zaštita poretka, promocija

kapitalističke akumulacije i proizvodnja legitimiteta. (O’Connor 1973,

Wolf 1977). Iz strukturalističke perspektive država se posmatra kao

faktor kohezije društva i ona svojom intervencijom zadire u strukturni

sklop društva, s osnovnom namerom da organizjue vladajuću i

dezorganizuje potčinjenu klasu, koristeći pre svega državne ideološke

aparate (školstvo, religiju, masovne medije, sindikate, porodicu) (Altiser)

Poulantzas ukazuje na tendencije ka intenzivnoj državnoj kontroli nad

svim sferama socijalno-ekonomskog života. One su kombinovane sa

radikalnim opadanjem institucija političke demokratije i drakonskim

sužavanjem “formalnih” sloboda što ističe autoritarnu prirodu

kapitalističke države. Po njemu nije važna politička pripadnost birokratije

na kojoj neki insistiraju, koliko strukturni sklop kapitalizma čije

održavanje je glavni zadatak kapitalističke države.

Klaus Ofe na sličan način problematizuje pitanje državne intervencije u

kapitalizmu. Po njemu iskustva države blagostanja na dramatičan način

aktuelizuju staru dilemu o konvergenciji ili međusobnoj isključivodsti

slobode i demokratije. Odrečan odgovor na ovo pitanje bio je jedna od

retkih dodirnih tačaka između Marksa i njegovih liberalnih antipoda –

Page 16: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

Mila i Tokvila. Ali šta se danas može odgovoriti na pitanje da li se ipak

kapitalizam i demokratija isključuju? Ofe odgovara “i da i ne”. Da,

upravo zbog razloga koji su doveli do krize države blagostanja. Ne, jer

su snage koje učestvuju u novom (starom) konfliktu sada veoma

hetergone, tako da raniji bipolarni klasni sukob prelazi u visoko

fragmentirani konflikt koji nikako ne dovodi u pitanje temelje poretka i

koji delom i zbog toga ponovo upućuje glavne aktere na međusobnu

saradnju.

Demonstrirajući neobično snažnu sklonost levičara ka skraćenicama

jedna grupa teoretičara svoju teoriju naziva stamocap (state monopoly

capitalism), definišući taj poredak kao fuziju države i monopolističkih

korporacija u jedinstveni instrument ekonomske eksploatacije i političke

dominacije.

 

4. Neoveberijanski pristup; koncepcije razvojne države[6]

Posle kejnzijanske države blagostanja postalo je moderno da se o

državi govori kao o instituciji koja uobličava društvo, a nije tu samo da bi

ga opsluživala, što Theda Skocpol naziva vraćanjem evropske

kontinentalne perspektive u njeno izučavanje. “Država se mora

posmatrati kao nešto više od vlade, ona je kontinuirani administrativni,

legalni, birokratski sistem i sistem prisile koji pokušava ne samo da

struktuira odnose između građanskog društva i javne vlasti, već i da

struktuira mnoge temeljne odnose u samom građanskom društvu”

(Stepan, 1978)

Teoretičari razvojne države (Peter Evans, Dietrich Rueschemeyer, Alice

Amsden) svoju raspravu koncentrišu na tri ključna pitanja: autonomija

Page 17: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

države[7], kapaciteti i snaga države da opsluži društvo u razvoju i

aktivna uloga u projektovanju i sprovođenju razvojne politike. Oni svoje

polazište nalaze u Veberovom odbacivanju tvrdnje o državi kao

parazitskoj organizaciji, tj. u njegovom isticanju da je snaga države u

njenoj organizaciji i racionalnosti. Obilato se koriste i Veberovi

argumenti o prednostima i nadmoći državne administracije utemeljene

na modernoj birokratiji koju krase: preciznost, brzina, nedvosmislenost,

poznavanje predmeta, kontinuitet, diskrecija, jedinstvo, stroga

subordinacija, redukovanje ljudskih i materijalnih troškova.

Ključna stvar koja razlikuje razvojni od pluralističkog koncepta države je

organska koherencija birokratije i aktivna uloga države u planiranju i

opsluživanju razvoja ali i njena snaga da svoju viziju nametne

društvenim akterima. @eleći upravo da naslika kontrast između

efikasnosti ova dva tipa države, Evans analizira dva suprotna primera:

prvi je primer države u Zairu koju je zaposela Mobutuova kamarila i koja

je princip rent-seekinga dovela do njegovih krajnjih konsekvenci, tj. do

ogoljene i gotovo legalizovane korupcije državnih službenika; to je

rezultiralo enormim bogaćenjem ljudi iz vlasti, neviđenom pljačkom

nacionalnih dobara i, razume se, opštim siromašenjem stanovništva;

suprotni je primer azijskih džinova u kojima je razvoj iniciran i vođen od

same države: najpre je preuređena administracija i to tako što su

zahtevi u pogledu obrazovanja budućih službenika podignuti na najviši

mogući nivo, snažno je podstican i sistematski izgrađivan korporativni

identitet kao i svest o misiji službenika u administraciji, državnim

agencijama su dati veliki stepen autonomije i posebna ovlašćenja.

Glavni prigovor koncepcijama nove desnice iz neo-veberijanske

perspektive mogao bi biti konceptualne prirode: njihov diskurs i

agrumentacija su pretežno deduktivni i normativistički, dok Evans i

druge pristalice razvojne države navode moćnu empirijsku

Page 18: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

argumentaciju, kako protiv ideja neoklasičara i neoutilitarista, tako i u

prilog vlastitim tezama.

Neoveberijanskom se može nazvati i antiminimalistička argumentacija

Pola Stritena. Potpuno suprotno od neoklasicista, on smatra da su

“veličina države i javnih troškova u pozitivnoj korelaciji sa ekonomskim

rastom u zemljama u razvoju” i tu tvrdnju argumentuje pozivajući se na

više od sto empirijskih ekonometrijskih studija. On smatra da tržište

može raditi u interesu ljudi, ali da to nije moguće bez prethodnih

povoljnih uslova koje može da stvori samo država. Ona može da

obezbedi:  povoljan pravni ambijent, primenu zakona i očuvanje

poretka, uključujući i garanciju sprovođenja ugovora, mora da kreira i

vodi dobru makro-ekonomsku politiku, ohrabruje konkurenciju

antimonopolsikm zakonodavstvom i na druge načine, da stvara i

održava socijalnu stabilnost, obezbeđuje infrastrukturu neophodnu za

ekonomski razvoj (npr. istraživanja i informacije koje su neophodne za

donošenje dobrih poslovnih odluka).

 

 

5. Korporativistički pristup

Reč je o konceptu koji insistira ne samo na aktivnoj ulozi države u

društvu, već i na elementima organske isprepletanosti države i raznih

interesnih asocijacija građanskog društva na zajedničkom zadatku

efikasnog upravljanja. Mnogi autori (Manojlesku, [miter, Kouson)

razlikuju takozvani državni i društveni korporativizam. Državni nastaje u

društvima u kojima kapitalistička proizvodnja i samo građansko društvo

nisu dovoljno razvijeni. Grubo rečeno, u takvim društvima država

Page 19: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

inkorporira u sebe institucije građanskog društva i to prevashodno kao

instrumente ostvarivanja svoje dominacije. Društveni korporativizam

nastaje u razvijenim kapitalističkim društvima u kojima se uporedo sa

jačanjem državnog intervencionizma stvaraju moćne interesne

grupacije. Odnos državnih organa i ovih korporativnih grupa je, prema

Kousonu takav da ni jedna ni druga strana ne može do kraja da ostvari

svoje interese bez aktivne saradnje.

Ključna razlika između pluralističkog i korporativističkog pristupa je u

tome što se u pluralističkom konceptu interesne grupe tretiraju isključivo

kao zajednice interesa, nezainteresovane za politiku, dok se sama

politika smatra nečim što je ekskluzivno rezervisano za izabrane vlade i

druge državne organe. Po teoretičarima korporativizma, korporativne

grupe aktivno učestvuju u kreiranju politike, zapravo preuzimaju deo

policy-makinga i njihovi međusobni aranžmani i aranžmani s vladom

imaju trajni karakter i mnogo dublji zahvat nego reakcije vlade na

zahteve interesnih grupa. Ovi aranžmani po teoretičarima

korporativizma imaju osnovni cilj da povećaju “upravljivost” društvom.

[trek i [miter ističu zanimljivu pravilnost: što je više slojeva interesnog

posredovanja institucionalizovano, to je društvo više upravljivo

(governable). Time se vlast štiti od preteranih zahteva i očekivanja i

ujedno obezbeđuje veću “prohodnost” svojih odluka.

No postoji još jedna važna razlika: na nju ukazuje fon Bajme: po njemu

o korporativizmu se može govoriti samo kad postoje najmanje tri

partnera: najmanje dve suprotstavljene interesne grupe i država (vlada,

ili državna agencija) koja posreduje u konfliktu. U protivnom, kad

naspram vlade postoji samo jedna monopolizovana struktura (npr.

udruženje lekara, farmera i sl.) koji od vlade traži za sebe neke

beneficije, može se govoriti o pluralizmu, ali ne o korporativizmu.

Page 20: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

 

 

6. Država u tranziciji

Gotovo sve gore pomenute koncepcije dobile su priliku da se ogledaju u

transformacionim procesima koji se odvijaju u bivšim socijalističkim

zemljama. Brust i Stark, dva značajna analitičara tzv. tranzicije, ukazuju

na zanimljiv početak tog procesa: oni govore o dobro poznatoj sklonosti

ljudi u ovim zemljama da, napuštajući jednu krajnost, završavaju u

drugoj. Tako je i najveći broj političara u ovim zemljama u početku bio

fasciniran liberalnim idejama o slobodnom tržištu. Iz te perspektive

osnovna dilema nove vlasti je izgledala jednostavno: slobodno tržište ili

jaka država. Tako se nastavljalo sa pogubnim zaletanjem iz krajnosti u

krajnost, a za zemlje iscrpljene takvim avanturističkim politikama bilo je

neophodno da se klatno zaustavi.

Osnovni problem liberalne ekonomije po njima je što potcenjuje

socijalno okruženje: umesto sebičnog, ali racionalnog pojedinca kakav

postoji u premisama liberalističkog zaključivanja, postkomunističkim

društvima i državama dominirajupaternalistički obrasci ponašanja

nasleđeni iz decenijskog življenja pod nečijim tutorstvom. Po

liberalističkom rezonu brza privatizacija mora da ubedi ekonomske

aktere da nema pomoći, da su prepušteni sebi; ali to dovodi do talasa

štrajkova i demonstracija, što politički potkopava liberalne projekte - 

biračko telo odbacuje programe slobodnog tržišta. Njima nasuprot stoje

neoetatisti koji se zalažu za jaku državu. Po autorima ovog članka

problem je u tome što istočno-evropskim zemljama jednako nedostaju i

slobodno tržište i koherentna, jaka država. Oni porede partijsku državu

iz vremena komunizma sa džinom koji ima snagu patuljka i smatraju da

Page 21: SAVREMENE KONCEPCIJE DRŽAVE

velika država nije isto što i jaka država. Zato se, smatraju Brust i Stark,

prethodno mora postaviti osnovno pitanje: šta se iz starog režima može

iskoristiti i odgovaraju: ako nema jakog tržišta i jake države, postoji

višedecenijsko iskustvo jakih interesnih organizacija i asocijalcija, mreža

interesnih udruženja (i neoetatistii liberali su neprijateljski raspoloženi

prema njima). Njihova osnovna uloga je 1) da osiguraju širu podršku

programima reformi, tj. da kao partneri sa vladom rade na postizanju

dugoročnijih aranžmana, a da među svojim članstvom rade na

podizanju spremnosti za investiranje u budućnost; 2) da doprinesu

redukovanju rent-seekinga 3) da učestvuju u stvaranju zajednica rizika

koje imaju za cilj da spreče talase bankrotstava. Po tom konceptu

jedinice prestruktuiranja nisu pojedine firme, već mreže firmi.

 

*   *   *

Verovatno je da će politička praksa post-socijalističkih društava

značajno prizemljiti teorijsku raspravu o pitanjima države. Ta rasprava je

ponekad ličila na razgovor gluvih, naročito po tome što su se često

ukrštali argumenti normativne i empirijske prirode. Sada se kao na

čistom poligonu ponovo oprobavaju različite strategije i snagu

argumenata nemaju samo teorijski razlozi, već i mnogi drugi koji su

sasvim praktične prirode. Kao po poznatoj Tomasovoj teoremi: ono što

je stvarno u glavama ljudi, to je i delatno, odnosno stvarno po

posledicama. Moglo bi se pretpostaviti da će ta okolnost doprineti da se

težište rasprave o državi u većoj meri nego do sada pomeri na teren

iskustvenih nauka.