UNIVERZITET U SARAJEVU

PRAVNI FAKULTET,

KATEDRA ZA DRŽAVNO I MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO

Ibn Haldunovo tumačenje društva i države

S E M I N A R S K I R A D

Student: Adisa Bavčić

Mentor: prof. dr. Fuad Saltaga

viši ass. mr. Amila Ždralović

Sarajevo, 2010. godine

SADRŽAJ:

1.Uvod

2. Muqaddima (Mukadima)

3. Poimanje društva

3.1 Radna teorija vrijednosti

4. Nomadi i sjedioci

4.1. Assabiyah – asabija

4.2. Umran

5. Država

5.1 Oblici vladavine

6. Zaključak

2

1.Uvod

Egipatsko – kairski historičar i hroničar Ibn Iyas u svojoj opsežnoj historiji pod naslovom „Badai

al – zuhurfi al – duhur“, tvrdi da je Ibn Haldun bio “vrijedan umnik - znalac“ i svrstava ga u

znamenite ličnosti. Također, jedan egipatski poznati hroničar Muhamed b. Abd al – Rahman al –

Sahavi u svojim djelima pominje Ibn Halduna, tj. u djelu „Blještava svjetlost“ (Al – Daw al -

lami) i između ostalog navodi da je Ibn Haldun bio veoma „lijep čovjek“, također ističe (a to su

učinili i mnogi frugi historičari, a koji su vremenom bliži Ibn Haldunu) i sljedeće: „Kad Ibn

Haldun nije bio na sudijskom položaju bio je druželjubiv, ali kad je bio na položaju sudije nije se

družio, štaviše nije ga trebalo tada ni viđati“. Katib Čelebi u svom enciklopedijskom

bibliografskom djelu „Kašf al – Zunun“, pominje Ibn Halduna i za njegovu historijsku ulogu

kaže da je univerzalna „velika i od goleme koristi“.

Ibn Haldun je rođen u Tunisu 1. ramazana 732. godine po hidžri ili 27. maja 1332. godine po

Issau, odnosno gregorijanskom kalendaru. A preselio je na Ahiret tj. umro je također u časnom

mjesecu ramazanu, 26. ramazana 808. godine po hidžri ili 16. marta 1406. godine u Kairu. Ibn

Haldun je umro iznenada na dužnosti malikijskog sudije – kadije. Po historijskim izvorima

znamenitog historičara Ibn Tagri Birda, Ibn Haldun je pokopan u groblju pored „Kapije pobjede“

u Kairu. 1

Arnold J. Toynbee u svom djelu „Studije historije i rast civilizacije“ je izrekao: „Al –

Muqaddima je najveće djelo svoje vrste koju je ikada dosad stvorio jedan um bilo kada ili bilo

gdje“. Muqaddima je njegovo temeljno djelo što u prevodu znači Uvod, Prologomena,

Predgovor…po snazi intelektualnog stvaranja donijelo mu je svjetsku slavu. Ono predstavlja

teorijsku cjelinu čija je prvotna namjena bila da omogući lakše razumijevanje povijesti. 2Ibn

Haldun se nakon uspješno završenih studija matematike, filozofije, logike, prava, retorike,

gramatike i drugih nauka, s nepunih dvadeset godina uključuje u aktivan društveno – socijalni i

politički život države. Ibn Haldun je prvog učitelja imao u svome ocu, gdje je u ranoj mladosti

1 “Mala enciklopedija”, Prosveta, četvrto izdanje, Beograd 1986, tom 1, 846 str.

2 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 157 str.

3

pred njim učio Kur'an napamet i završio hifz. Kao dijete posjećivao je razna predavanja

najpoznatijih tadašnjih učitelja – muderisa i alima u gradu Tunisu. Otac Muhammed upisao ga je

na slavni univerzitet al – Zeytuniyya' gdje je studirao tradiciju, islamsko pravo i gramatiku, a

proučavao je i djela iz književnosti – retorike, pjesništa, da bi potom prešao na logičke i

filozofske nauke. Za Halduna se može sa pravom reći da je osnivač sociologije (iako će naziv

"sociologija" doći tek sa Kontom), jer je proširio područje historije, koja sada postaje nauka o

društvu. Pojam ljudsko društvo nije postojao, te Haldun da bi definisao taj pojam uvodi arapski

pojam umran.

Po njegovoj autobiografiji Al – Ta'rif, vidi se da je do svoje osamnaeste godine stekao široko,

tada uobičajeno klasično obrazovanje iz Kur'ana, hadisa i arapskog jezika. Abu al – Qasim

Muhammed Karw navodi da je Ibn Haldunovo pravo ime Abd al – Rahman b. Muhammed, a da

mu je nadimak Abu Zayd, titula Waliy al – din, a pradjed mu je davni predak Halid b. Utman.

U nekim djelima Ibn Haldun je sebe oslovljavao kao al – Hidrami, a time je aludirao na svoje

porijeklo iz plemena Jemenskog. U svojoj autobiografiji Ibn Haldun utvrđuje svoje porijeklo

unatrag do vremena proroka Muhameda kroz arapsko pleme iz Jemena, osobito Hadramuta, koji

su došli u Španjolsku na početku islamskog osvajanja u osmom stoljeću. Njegovim vlastitim

riječima: "I naši preci su od Hadramauta, od Arapa iz Jemena, preko Wa'ila ibn Hajara, najboljeg

od Arapa, vrlo poznatog i poštovanog." (str. 2429, Al-Waraqovo izdanje). Neki biografi (npr.

Mohammad Enan) ipak proispituju njegove tvrdnje, te predlažu da je njegova obitelj potjecala od

Berbera koji su prisvajali arapsko podrijetlo radi stjecanja društvenog položaja.3

2. Muqaddima (Mukadima)

Za razliku od većine arapskih učenjaka, Ibn Haldun je za sobom ostavio malen broj djela, ne

uzimajući u obzir njegovu povijest svijeta, Kitab al-`ibar. Značajno je da autobiografija ne

aludira na te rukopise, što vjerojatno sugerira da je Ibn Haldun vidio sebe prvenstveno kao

povjesničara te da je želio biti poznat ponajviše kao autor Kitab al-`ibara. Iz ostalih izvora

3 Ibn haldun, http://bs.wikipedia.org/wiki/Ibn_Haldun, (17.11.2010)

4

poznato je nekoliko drugih djela uglavnom sastavljenih za vrijeme njegova boravka u sjevernoj

Africi i Španjolskoj.

Po dolasku u Tilmisan, Haldun je našao svog starog prijatelja i protivnika, sultana Ebu Hamuva.

Došlo je do ponovnog prijateljstva među ovom dvojicom nekadašnjih prijatelja. Poznavajući

Haldunove briljantne sposobnosti u uspostavi odnosa sa strancima, Ebu Hamuv šalje Ibn

Halduna na jednu takvu misiju u pokrajinu Vedžhu. Na pola puta prema odredištvu Ibn Haldun

mijenja odluku i odlazi plemenu Benu Arif, s kojima je imao čvrste prijateljske odnose. Traži od

njih da pošalju delegaciju sultanu Benu Hamuvu da dopusti njegovoj obitelji da se doseli k

njemu. Delegacija je uspjela dovesti mu obitelj i on se konačno nastanjuje kod plemena Benu

Arif u mjestu zvanom utvrda Ibn Selame. Tu je Ibn Haldun ostao skoro četiri godine, nalazeći

mir i spokojstvo koje mu je toliko nedostajalo. U toj utvrdi je napisao svoje glasovito historijsko

djelo koje zavređuje svu pažnju i smatra se briljantnim djelom povijesti. Tu je započeo pisanje

El-Mukaddime, a nakon što je za nju sabirao i pripremao građu punih dvadeset godina. Kada je

počeo pisati Mukaddimu imao je 45 godina. Za samo pet mjeseci napisao je ovo glasovito djelo.

Ibn Haldunovo glavno djelo, prvotno je zamišljeno kao povijest Berbera. Kasnije se fokus

proširio tako da u svom završnom obliku (uključujući vlastitu metodologiju i antropologiju) djelo

predstavlja takozvanu univerzalnu povijest. Podijeljeno je na sedam knjiga, od kojih se prva,

Muqaddimah, smatra zasebnim djelom. Od druge do pete knjige pokrivena je povijest

čovječanstva sve do vremena Ibn Halduna. Šesta i sedma knjiga pokrivaju povijest Magreba i

berberskih naroda. Budući da su te knjige temeljene na Ibn Haldunovu osobnom poznavanju

Berbera, one za današnje povjesničare predstavljaju stvarnu vrijednost Kitab al-`ibara.

Ova "prva knjiga" poznata kao Muqaddima (Uvod) sadrži, kako ju je nazvao njezin autor, "novu

nauku o kulturi". Ibn Haldun nakon uvoda o historiji kao nauci počinje opisom prirodne (fizičke)

sredine i njenog utjecaja na čovjeka. Potom razvija svoju analizu primitivnih društvenih

organizacija, govori o naravi prvotnog rukovođenja te o međusobnim odnosima primitivnih

ljudskih društava, kao i njihovom odnosu sa višim, urbanim oblikom društava. Potom općenito

raspravlja o upravljanju državom, najvišim oblikom ljudskog društvenog organiziranja, zatim

govori o halifatu, posebnom muslimanskom obliku države iz klasičnih vremena. U ovom dijelu

govori o promjenama koje zahvataju dinastije u određenoj državi. Nakon toga Ibn Haldun prelazi

5

na raspravu o urbanom životu, kao najrazvijenijoj formi ljudskog povezivanja, i o civilizaciji.

Zadnja poglavlja Al-Muqaddime Ibn Haldun posvećuje svim aspektima više civilizacije i o njima

raspravlja detaljno: riječ je o trgovini, zanatima, umjetnostima i naukama... 4

Prema suvremenom arapskom učenjaku Sati'ju al-Husriju može se sugerirati da je Muqaddimah

sociološko djelo koje u svojih šest knjiga u grubim crtama prikazuje opću sociologiju,

sociologiju politike, sociologiju urbanog života, sociologiju ekonomije, sociologiju znanja.

Al-Muqaddima se sastoji od šest poglavlja:

1. O ljudskom društvu općenito, njegovim vrstama i razmještaju na zemlji

2. O nomadskom društvu, plemenima i primitivnim zajednicama

3.O dinastijama, halifatu I državi, državnim funkcijama i vlasti

4.O sjedilačkom, odnosno, civiliziranom društvu

5. O zanatima, reprodukciji života, dohotku I načinima sticanja dohotka

6.O znanostima I sticanju znanja5

3. Poimanje društva

Ibn Haldun je prvi znanstvenik u historiji socijalne i političke misli čiji je predmet proučavanja

ljudsko društvo u cjelini I svi oblici ispoljavanja njegove društvenosti. On društvo obuhvata i

poima univerzalno, ne reducirajući ga na povijesne oblike državnosti, niti na arapsko društvo.

Aristotelovo ishodište – čovjek je društveno biće, odnosno politička životinja, Haldun prihvaća

kao metodološko uporište u izučavanju socijalnih fenomena.

4 Abdurahman ibn Muhammed ibn Haldun el Hadremi; I izdanje, 2007. god.; dvotomno izdanje, prijevod s arapskog: Tufik Muftić 5 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 157 str.

6

Iz prvog dijela Mukadime, O ljudskom društvu općenito, daju se izvesti slijedeći zaključci:

1.Koncepcija društva se izvodi na osnovu objektivnog kriterija same društvenosti po sebi.

2. Uvažavajući kriteriji objektivne društvenosti, Ibn Haldunova spoznaja društva se

razlikuje od potonje Grčke i arapske koncepcije

3. Tu se prvi put društvo I društvenost uzimaju kao predmet proučavanja, a da se njegovi

oblici – država, pleme, narod i dr. razumijevaju kao konkretne forme društvenosti. Ovdje

je u vidnom obliku izražen i odnos općeg, posebnog i pojedinačnog

4.Historija je znanost o zbiljskim procesima kretanja društvenosti – kroz prostor i

vrijeme.

5. Po svom općem rezultatu Ibn Haldun je došao do potpuno nove

i suvremene koncepcije znanosti o društvu i historiji6

Ibn Halduna je bio protivnik teorije idealnoga društva. Ako je ono moguće, vladari ne bi bili

potrebni; zbog toga priznaje da su rasprave filozofa o medinat al-fadila čisto hipotetičke. Mislilo

se da Ibn Haldun nije dovoljno poznavao ideje islamskih filozofa o ovoj temi ali postojeći

paralelizam između faza dinastija izloženih od strane Ibn Rušda i po njemu obavezuje na

ispravljanje takvih tvrđenja. Ibn Haldun stiže da potvrdi da njega jedino zanimaju stvarni

događaji koji su postojali i postoje, konkretni politički režimi, djelotvorni politički principi koje

posjeduje zajednica. Društvom trebaju upravljati najsposobniji ali ne učenjaci, nego najspremniji

za aktivno izvršavanje vlasti: prinčevi oslonjeni na vjeru i snagu društvene kohezije. Društvo je,

prema tome, utemeljeno i održavano izvršavanjem službe u činu autoriteta i ovaj nema druge

osnove do volju moći, što je za Ibn Halduna tipično nomadsko. Zato kaže da, ako je Ibn Rušd

tvrdio da je plemenitost bila svojstvena samo stanovnicima gradova, to je samo stoga što je živio

u društvu u kome nije bilo autentične sile društvene kohezije. 6 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 158 str.

7

U spoznaju društva kao povijesno – kulturne i socijalno – političke činjenice, Ibn Haldun polazi

od ekonomske strukture društva pod kojom podrazumijeva radnu teoriju vrijednosti, zakon

ponude i potražnje i sociološki aspekt društvene podjele rada. Osnovna dva tipa društva koja

analizira Haldun su nomadi i sjedioci. Nomadi i sjedioci oblikuju sliku dinamike i structure

povijesnog toka u cjelini. Kriterijum razlikovanja ova dva tipa Haldun vidi u načinu proizvodnje,

što njegovoj teoriji društva daje znanstveni dignitet.

Haldun kaze : Znaj da razlika u materijalnoj produkciji i reprodukciji ljudskog društva

predstavlja i čini razliku u konstituciji različitih političkih oblika, u formiranju različite kulture i

tradicije“. On je među prvim teoreticima uvidio značaj ekonomskog faktora za politiku, socijalnu

kulturnu sferu, te među prvima će ekonomske činjenice tretirati kao socijalne činjenice, a

ekonomske zakone kao socijalne zakone.

3.1 Radna teorija vrijednosti

Ibn Haldun je među prvim misliocima kategoriju države, prava, političke sfere, kulture, nake,

posmatrao na jedan dijalektičko materijalistički način. U potpunosti je shvatio da njegovo

određenje države bi predstavljalo jednu praznu apstrakciju, metafiziku-teološku konstrukciju,

bez poimanja njenog stvarnog, materijalnog sadržaja.

Ibn Haldun je spoznao jedan novi ekonomski zakon date epohe, a to je radna teorija vrijednosti,

do kojih će političko-ekonomska misao zapada doći tek krajem 18. vijeka. Njegova radna teorija

vrijednosti je utemeljena na fundamentalnom ekonomskom principu, da je vrijednost količine

postojećih roba određena količinom društveno potrebnog rada, koji je uložen u tim robama. On

ovu teoriju razvija do krajnjih konsekvenci te tvrdi da je vrijednost i zlata i srebra određena

količinom rada koju je nužan u cjelovitoj proizvodnji. Iz ovoga se izvlači jedan fundamentalan

zaključak, da priroda sama po sebi, zemlja, ne stvara novu vrijednost već da ona može biti na

nivou vrijednosti samo ako je posredovana i oblikovana radom. Kod Halduna je prisutno jedno

kritičko stajalište fiziokratskog pristupa novostvorene vrijednosti.7

4. Nomadi i sjedioci

7 http://www.ibn-sina.net/bs/component/content/article/131-ibn-haldun-1332-1408.html (17.11.2010)

8

Dva osnovna tipa društva koja Haldun izučava su: nomadi i sjedioci. Za nomade je specifičan

primitivni način proizvodnje za vlastite potrebe, a svakako i asabija, odnosno, velika bliskost

pripadnika plemena (koja se karakteriše krvnim srodstvom). Odnosi u plemenskoj zajednici

regulisani su na etičko-običajnom principu, a ne na principu prava - pravo nastaje tak kada

nastaje država. Sjedioci su tip društva koji sada više nije u stalnom pokretu i kojem stočarstvo

nije primarna grana privrede, već i poljoprivreda. Sjedioci se javljajaju sa viškovima

proizvodnje, koji dovode do prvih oblika razmjene i primitivne trgovine, a u krajnjoj mjeri do

nastanka gradova (i daljeg razvoja). 8Početak civilizacije znači raslojavanje krvnopemenskih

veza. Ulazak nomada u civilizaciju je uslovljen viškom proizvoda, da bi docnije taj ulazak bio

posredvoan mačem I osvajanjem. Civiliziacija se može stvarati samo u izobilju I miru, na

određenom stepenu koncentracije materrijalnog bogatstva, razvijene podjele rada I kooperacije

velikog broja ljudi na zajedničkom poslu. Tako nešto moguće je postići samo kroz konstituciju

posebne političke organiziacije društva, oblika društvenosti koji se naziva državom.9

4.1. Assabiyah – asabija

Dva krunska pojma u Ibn Haldunovoj povijesti filozofije orkestriraju i čine zaglavnicu i

zasvodnicu njegove teorije o novoj historijskoj znanosti, a to su pojam ''asabiyyah i ''umran.

Prvi pojam označava neku vrstu rodovsko-plemenskog osjećanja pripadnosti jednoj društvenoj

grupi čija organizaciona društvena struktura je prepoznatljiva u obrascu tri koncentrična kruga

unutar kojih cirkuliraju rodovsko-plemenske elite. Unutarnji krug se sastoji od vladajućih

rodovsko-plemenskih skupina koje su krvno ili na drugi način blisko vezane za vladajuću

dinastiju, a te skupine su oslobođene od svake vrste poreza i angažirane su na poslovima

utjerivača poreza i dažbina kako bi stvorile uvjete za materijalno jačanje vojske u borbi protiv

drugih rodovsko-plemenskih društvenih skupina i zajednica. Srednji krug se sastoji od onih

rodovsko-plemenskih zajednica od kojih se ubire porez, a treći i ujedno najspoljašnjiji krug

ovakovrsnog društvenog ustrojstva čine one rodovsko-plemenske zajednice od kojih se ne ubiru

bilo kakvi porezi i dažbine. Urbani život je uglavnom koncentriran unutar prva dva kruga, a sami

gradovi su štićeni snagom središnjih, vladajućih društvenih krugova. 10

8 Muqaddima ibn Khaldun (Q), 1:67; usp. F. Rosenthal, The Muqaddimah, svezak 3, Princeton 19679 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 159 str.10 http://www.ibn-sina.net/bs/component/content/article/131-ibn-haldun-1332-1408.html (17.10.2010)

9

Dakle osnovna društvena pojava koja definira nomade i čini okosnicu njihovog života jeste

“assabiya”. Samo plemena koja su organizirana i integrisana na principu asabije mogu opstati u

surovim uslovima egzistencije nomadskog načina života. Ona objašnjava ne samo veze unutar

plemenskih zajednica, već i temeljni proces nastanka naroda i drţava kroz transformaciju

rodovskih odnosa u viši stepen društvene zajednice. Haldunova teorija o cikličnom kretanju

društva po kojoj svaki politički režim traje 3 generacije, rezultat je specifikacija zakona evolucije

po kome se sve pojave razvijaju od nižih ka višim. Pored zakona evolucije, metodom općeg

(društvo), posebnog (država) i pojedinačnog (pleme),Haldun je dokazao sveopću povezanost i

uslovljenost društvenih pojava. Radi se o SOCIJALNOM DETERMINIZMU, koji je Haldun

naučno utvrdio u XIV vijeku, a socijalna misao evropskog zapada tek početkom XIX vijeka.

4.2. Umran

Drugi pojam, pojam ''umran-a, je vrlo osebujan pojam u Ibn Haldunovom naslovlju unutar

njegove filozofije historije. Taj pojam jednodobno smjera na rasvjetljivanje naravi historije i

njenom dovođenju u blisku i nerazdruživu vezu sa ljudskim udruživanjem koje Ibn Haldun, čini

se, želi motriti kao stanovitu kulturu svijeta ili svjetsku kulturu. Njega osobito zanimaju

historijska stanja unutar kojih se materijalizira i uosobljuje bremenita duhovna zbilja svjetske

kulture, budući da svjetska kultura kao živi izraz korporativnog ili komunitarnog genija ljudske

osobnosti i ljudskoga roda, kao i svjetska povijest sa svojim iznutarnjim i izvanjskim stanjima,

jednodobno istječu iz središta pojedinačnog i komunitarnog ljudskog duha i slijevaju se sa

nevidljivih stranica individualne i komunitarne ljudske nature na spoljašnje, vidljive stranice

historije i prirode, na stranice kulture i civilizacije ademovske zemaljske historije.

Tim prije rečena uzajamnost je nužna i neporeciva jer bez ljudske nature nema kulture niti bez

ljudskoga duha ima historije. Sraz čovjekove naravi i svjetske kulture, s jedne, i čovjekova duha i

svjetske historije, kulture i civilizacije, s druge strane, za Ibn Halduna nije moguć bez jedne

tanahne, svjetlosne, nepretrgnute niti koja uvjetuje i omogućuje gornje spojeve, a tu nit on

prepoznaje u religiji koja u svim tim procesima igra krajnje važnu ulogu. Poglavito kada je

religija pojmljena kao dar Duha Božijega ljudskome geniju, a ne kao sredstvo za diskriminiranje

i ideologija netrpeljivosti i ekskluzivizma, jer ona kao dar jedino prianja uz ljudski duh i čini

10

sami temelj ljudske naravi kao takve. Aromom ovoga duhovnoga dara zrači ljudska kultura i, na

taj način, kultura svijeta i civilizacija, iznutarnja narav povijesti i žive stranice netaknute prirode.

Istinitost ovih svjedočanstava Ibn Haldun ustanovljuje preko pojma ljudske duše, koja za njega

predstavlja čvorišni, krunski obrazac u razumijevanju ljudskoga ustrojstva u ravni ljudske

povijesti, ljudske kulture i civilizacije.11

5. Država

Država je rezultat procesa proizvodnje utemeljenog kroz kooperaciju proizvođača I njihov višak

proizvoda. Nastanak države vezan je za civilizaciju i višak proizvoda kao proizvod kooperacije

proizvođača. Državna vlast je nužna zbog ljudske prirode. Bog je u duše nejednako usadio dobro

i zlo, a da bi se zlo odstranilo i sprijeĉilo uništenje ljudskog roda nužne su institucije vlasti koje

posreduju i zaštiti imovine i izbjegavanju sukoba. Uzrok ljudskog zla nije samo u Božijoj

odredbi već i u ograničenosti i nejednakoj raspodjeli bogatstva. Duše su zatrovane zlom I zato

postoji ljudska pohlepa za imovinom drugih. Vlast kao sfera nužnosti posreduje u zaštiti imovine

I izbjegavanju sukoba. Svojom koncepcijom države I vlasti Haldun nadilazi islamksu koncepciju

države upućujući njene zagovornike da pogledaju iznad horizontal arapsko – islamskog svijeta

gdje se ocrtavaju politički sistemi I države koji nisu utemeljeni na religijskom zakonu niti su

halife nosioci suvereniteta. Veoma važno je istaći da Ibn Haldun prvi put razgraničava državu od

društva (pa se tako razlikovao od grčke filozofije). Prvi stvaranju države asabija ima presudnu

ulogu. Pleme koje je povezano čvrstim sponama assabije uspijeva da pokori ili ujedini niz drugih

plemena. Vodstvo tog plemena u svoj privatni posjed uzima sve prerogative vlasti, zadržavajući

za sebe najbolji dio plijena, zemlje I drugih dobara. Uz konstituiranje vlasti ide paralelan process

raslojavanja plemenskih zajednica, vodstvo pobjedničkog plemena postaje nukleusom državne

vlasti, a poglavica ( šejh) postaje državnim suverenom. Kada se država učvrsti, funkcija assabije

kontinuirano odumire, biva nadomještena drugim faktorima – na prvom mjestu religijom, kao

činioem učvršenja dinastije I državnog aparata. 12

Za sociologiju je zanimljivo da je Ibn Haldun začeo središnji društveni sukob ("grad" protiv

"pustinje") kao i teoriju neophodnog gubitka moći osvajača gradova koji dolaze iz pustinje..

11 Abdurahman ibn Muhammed ibn Haldun el Hadremi; I izdanje, 2007. god.; dvotomno izdanje, prijevod s arapskog: Tufik Muftić 12 Fuad Saltaga, “Sociologija”, Sarajevo 1999, 161 str.

11

Djelo se temelji oko Ibn Haldunova središnjeg koncepta asabije, ili "socijalne kohezije". Ta se

kohezija spontano uzdiže u plemenima i drugim malim srodstvenim grupama, a može se

intenzivirati i povećati pomoću religijske ideologije. Ibn Haldunova analiza promatra kako ta

kohezija vodi grupe do moći, ali u sebi sadrži klicu - psihološku, sociološku, ekonomsku,

političku - propasti ili sloma grupe, što uzrokuje zamijenjivanje grupe nekom novom grupom,

dinastijom ili carstvom koji će biti povezani jačom (ili barem mlađom i silovitijom) kohezijom.

Možda najučestalije citirano promatranje izvučeno iz Ibn Haldunova djela jest, u laičkim

terminima, zamisao da kada društvo postane velika civilizacija (te vjerojatno i dominantna

kultura u regiji), nakon njegove visoke točke slijedi razdoblje propasti. To znači da je sljedeća

kohezivna grupa koja osvaja propadajuću civilizaciju nasuprot njoj grupa barbara. Jednom kada

barbari učvrste svoju kontrolu nad osvojenim društvom, bivaju privučeni rafiniranim aspektima

poput pismenosti i umjetnosti, te ili asimiliraju ili prisvajaju takve kulturne običaje. Konačno

nova skupina barbara osvaja prethodne barbare, te se sam proces ponavlja.13

Prema Haldunovom zakonu o tri generacije i četiri faze razlikujemo:

Prva generacija, čine članovi plemena, i tu su prisutne veoma jake veze (asabija) među

članovima plemena. Ovdje se prvi put uočava i karizmatska vlast.

Druga generacija, dolazi do proširenja plemena, a samim tim prvobitna jaka asabija

polahko slabi. Ovdje je karakteristična apsolutna vlast jednog čovjeka. Ova etapa još

uvijek sadrži neke kvalitete nomada, utemeljitelja države.

Treća generacija, ovdje dolazi do saveza više plemena, i prvobitni način života se

potpuno gubi, a asabija jako slabi. Odbrambena snaga svih sadrţana u konstituciji države

reducira se vremenom naformiranje posebne milicije i administrativnog aparata, tako da

vladajuća dinastija dolazi u stanje senilnosti.

Četvrta generacija, asabije nema i samo je pitanje vremena kada će propasti.

5.1 Oblici vladavine

13 http://bs.wikipedia.org/wiki/Ibn_Haldun(17.10.2010)

12

Ibn haldun, što je u suprotnosti s tradicionalnom islamskom tipologijom vlasti, razlikuje tri

oblika vladavine: tradicionalni, karizmatski i legalni.

- Tradicionalna vlast je utemeljena na nasljeđu. Riječ je o krvno srodničkim vezama, odnosima,

koji determiniraju političku sferu, pa se vlast prenosi sa oca na sina. Ova vlast je prevashodno

iracionalnog karaktera. Utemeljena je na mitu i korupciji, a sve je to zakriveno sferom legalnih

poklona.

- Karizmatska vlast, je vlast koja očarava kojoj se ljudi dive, mistična, univerzalna, posjeduje

neke Božje atribute. Toj vlasti su njeni podanici dobrovoljno, a ne putem sile posvećeni. Ova

vlast posjeduje univerzalnu etiku. Haldun je najviše bio oduševljen ovom vlašću. To je vlast

profeta(Božjih poslanika), ali vrijeme te vlasti je nažalost prošlo.

- Legalni oblik vlasti, dijeli se na iracionalni i racionalni oblik. Iracionalna vlast je utemeljen na

nasljeđu, a racionalna je utemeljena u pravu, oficijelno prihvaćenom od same države.

Ovu njegovu podjelu vlasti, će u potpunosti prihvatiti, njemački socijalni mislilac, sa početka

20.st. Max Weber. Na toj podjeli Weber će izgraditi čitav svoj teoretski sistem, kako sociologije,

tako i sociologije politike. Kada kažemo da Haldun spoznaje opće, imanentne zakonitosti

povjesti društva kao cjeline, on ove zakonitosti ne prenosi mehanički, na samu državu. On je prvi

teoretik koji je spoznao, naučno- teoretski analizirao, sa kritičkom opservacijom kategoriju

države.

6. Zaključak

Islamska filozofija će putem svojih filozofa Al Gazalija, Al Farabija i drugih jos u 8-9 st. ce

preuzeti izvornu grčku filozofiju osobito Aristotela i Platona te ih ne samo prilagoditi arapskom

islamskom svijetu nego i u interpretaciji grčke filozofije dati joj jednu novu kvalitetu koja će kao

takva biti sačuvana i prenesena na zapad. Od islamskih filozofa Ibn Haldun iz razloga što je on

prvi u historiji socijalne političke misli zastupao stajalište da je u proučavanju društva na mikro i

13

makro planu, nužna jedna nova nauka koja nadilazi postojeće naučne discipline i on je tu nauku

definirao kao nauku o društvu koja će tek u 19.st na zapadu dobiti grčko – latinski naziv

sociologija. Tako sociologija više nije samo korelat građanskog društva, već je produkt potrebe

samospoznaje društva, spoznaje epohe o samom sebi.

14