SVEUČILIŠTE U MOSTARUFILOZOFSKI FAKULTETODJEL ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Amedeo Modigliani

seminarski rad iz

Uvod u povijest umjetnosti

Mostar, 18. listopada 2012.

Sadržaj:

1.UVOD……………………………………………………………………………………1

2.ŽIVOT I DJELO…………………………………………………………………………3

3.PARIZ……………………………………………………………………………………4

4.DELTA…………………………………………………………………………………...5

5.MONTPARNASSE……………………………………………………………………... 6

6.AKTOVI………………………………………………………………………………… 8

7.1918.-1919. ; JUG FRANCUSKE I POVRATAK U PARIZ…………………………... 9

8.PRIVATNI ŽIVOT……………………………………………………………………...10

9.ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………...12

10.LITERATURA…………………………………………………………………………13

1.UVODAmedeo Modigliani, talijanski slikar i kipar, bio je boem u pravom smislu te riječi.

Pored izvanrednog umjetničkog talenta ta činjenica ga je zasigurno najviše obilježila.

Ovisnost o alkoholu, opojnim sredstvima, teška bolest s kojom se baš i nije trudio boriti,

ljubavne veze, te prerana smrt unose u njegov život veliku dozu tragedije. Smatram da je i

zbog toga doživio zasluženu slavu, ako ne za života onda barem u današnje vrijeme. Publika

počinje suosjećati s umjetnikom, postaje znatiželjna, te želi saznati što je on stvorio unatoč

teškoj sudbini koja ga je pratila cijeloga života. Njegova umjetnost me se dojmila prije svega

zbog portreta. Fasciniralo me to što oči na portretima često prikazuje potpuno jednobojno,

crno, gotovo potpuno nerealno, promatrač ima dojam da su očne duplje prazne,da očiju uopće

nema, ali ipak su oči to što određuje njegove likove. To je prvo što promatrač primijeti na

njegovim slikama. Na taj način vjerojatno želi ostaviti svoju intimu za sebe, ne želi je dijeliti s

javnošću. Izdužuje lica i vratove, ističući najočitije osobine modela, ili ih proširuje, kao što je

slučaj kod njegovog portreta Pabla Picassa.

Modigliani slika ljude u svakodnevnim položajima, što znači da na neki način želi

prikazati svakodnevicu svojih suvremenika. Svi njegovi prikazi odišu jednostavnošću, ne

trudi se da svoje modele smjesti u neki poseban ambijent, ne pridaje previše važnosti

pozadini, što u prvi plan dovodi model koji slika, što i je smisao i cilj njegova rada. U

Modiglianijevoj umjetnosti očaravajuće je još i to što se trudi nanositi što tanje slojeve boje, a

ipak uspijeva postići kontrast, igru svjetla i sjene. Aktovi koje slika gotovo su svi slični po

formi, vjerojatno zbog utjecaja kubizma pod kojim je Modigliani bio. Između ostalog je, za

vrijeme školovanja kod slikara Guglielma Michelia, doživio i utjecaj impresionizma.

Život mu je bio jako kratak, ali bez obzira na to jako turbulentan. Obilježilo ga je

njegovo talijansko i židovsko podrijetlo, što mu u to vrijeme nije baš služilo na čast, iako ga je

on bio itekako svjestan i nikad ga nije zanijekao. Ipak, ono što je unijelo najviše optimizma u

njegov život bila je njegova velika ljubav, Jeanne Hebuterne. Ona ga je prihvatila onakvog

kakav je, s mnoštvom mana, što je ipak umjetniku priuštilo mir pred smrt. S njom je imao

kćer, za koju se nakon njegove i Jeannine smrti brinula njena obitelj. Jeanne je u vrijeme kad

je Amedeo bio na samrti bila trudna u 9. mjesecu. Nekoliko dana nakon njegove smrti Jeanne

je usmrtila sebe i nerođeno dijete skokom s balkona kuće njenih roditelja. Amedeo joj nije

mogao priuštiti život kakav je znao da zaslužuje, ali joj je ipak odao počast, i pokazao

divljenje i ljubav na svojim portretima.

Amedeo Modigliani je osoba koja je pozornost plijenila prije svega svojim načinom

života, a tek poslije svojim radom. U njegovom slučaju to su dva potpuno različita pojma,

koja zapravo nemaju puno zajedničkog. Za razliku od njegovog života umjetnost mu je

začuđujuće smirujuća, a to prikazuje Modiglianija kakav je zapravo bio, ili kakav se trudio

biti.1

1 J. Modigliani: Modigliani bez legende, Firenca, 1958.

2.ŽIVOT I DJELOAmedeo Modigliani rođen je u Livornu 12. srpnja 1884. godine. Bio je najmlađe od

četvero djece. Njegov otac Flaminio bio je poduzetnik, majka Eugenia mu je bila podrijetlom

iz Francuske. Od nje je i naslijedio sklonost ka lijepom i umjetnosti. 1883. godine obitelj

Modigliani pogađa ekonomska kriza i doživljavaju bankrot. Njegova majka uzdržava obitelj

malim prihodima od podučavanja. Upravo u vrijeme kad ih je pogodila kriza rodio se

Amedeo. Bio je jako blizak s djedom, Isaacom. On ga je prvi vodio na izložbe i u muzeje, bio

mu je najbolji i gotovo jedini prijatelj tijekom djetinjstva. Kad je 1894. Isaac umro Amedeo je

jako patio, što je ostavilo dubok trag na njega i njegovu umjetnost. Obitelj mu se polako

oporavlja od bankrota i šalje ga u Ginnasio, gdje je trebao studirati klasiku. Ubrzo nakon toga,

1898. javljaju se prvi problemi sa zdravljem, koji će Amedea pratiti cijeli život. Bio je

bolestan nekoliko tjedana, tada počinje čitati Dantea i njegovu Božanstvenu komediju. Dante

mu postaje omiljeni pisac, a njegov rad ovjekovječio je i u nekoliko svojih slika. Bolest je

prošla i Amedeo sljedeće dvije godine pohađa studio Guglielma Michelia. 1900. opet ga

pogađaju zdravstveni problemi, tuberkuloza. Liječnici mu nisu davali šanse da će preživjeti.

Majka odvodi Amedea u južnu Italiju gdje su posjetili Napulj i Capri. Tu će on prvi put doći u

dodir s antičkom umjetnošću, prije svega s antičkom skulpturom.2

Slika 1 Primjer Modiglianijevog kiparskog umijeća. Očit je utjecaj klasične antičke umjetnosti, trokutast nos, ovalno izduženo lice, izdužen vrat, stilizirana kosa. To je rezultat Amedeovog izučavanja klasike, i ono što će kasnije učiniti njegove slike prepoznatljivima. Oči kao da su zatvorene, ali zapravo nisu, nego očiju nema, kao što ih kasnije neće biti ni na njegovim slikama.

2 J. Modigliani: Modigliani bez legende, Firenca, 1958.

3.PARIZ

1902. godine, u dobi 17 godina Amedeo se upisao na Akademiju lijepih umjetnosti u

Firenci. Njegova želja za stvaranjem i umjetnosti već je tada bila ogromna. Posjetio je Carraru

i počeo istraživati klesarstvo, što je postalo jedna od njegovih velikih strasti, kojom će se

baviti do odlaska u Pariz 1906. godine.

Pariz početkom 20.st. bio je središte svijeta umjetnosti. Avangarda je u to vrijeme

mijenjala svrhu i smjer umjetnosti. Modigliani se prvo smjestio u Montmartre, gdje je neko

vrijeme živio i radio u okruženju budućih divova svjetske likovne umjetnosti i književnosti,

uključujući Picassa i Braquea, koji su tu ''izumili'' kubizam. Picasso je tu naslikao jedno od

najvećih djela moderne umjetnosti „Djevojke iz Avignona“. Modigliani je zasigurno doživio

utjecaj takvog okruženja u kojem je kubizam na neki način predstavljao revoluciju. Prije

kubizma najdublji trag na Amedea ostavila je umjetnost Henri de Toulouse-Lautreca i

Edvarda Muncha.

Slika 2 Rad s početka Modiglianijeve karijere, U njemu se vidi utjecaj Toulouse- Lautreca. Modigliani od njega ''preuzima'' finoću i nenaglašenost linija, što je u potpunoj suprotnosti s njegovim kasnijim radovima u kojima prevladava naglašenost prije svega geometrije, a zatim i linija i boje. (1907.)

Jedan od umjetnika na kojeg se Modigliani ponajviše ugledao bio je Paul Cezanne,

preteča kubizma. Kubisti su temeljili svoja djela na razlaganju ljudskog lika, kao i svega

ostalog što se u prirodi može naći, na geometrijske likove. Geometriji je pridavano puno više

pažnje nego samom značenju slike. Modigliani je i sam bio fasciniran tim ''rastavljanjem''

likova, ali ipak ne toliko da bi i sam to pokušao. On je zapravo radio suprotno, sve te

geometrijske likove koji se javljaju u bilo kojem liku sklapao je u skladne cjeline. Od

različitih pravaca u umjetnosti uzimao je ono što mu je odgovaralo, a onda to na samo njemu

svojstven način povezivao, tvoreći tako jedne od najsentimentalnijih portreta i aktova u

umjetnosti. U Modiglianijevoj umjetnosti skulptura je ono iz čega on crpi inspiraciju za svoje

slike. Njegova rana istraživanja s kamenom u Carrari ostavljaju dubok trag u njemu. Slika i

skulptura u ovom slučaju ne mogu jedna bez druge. Slika crpi snagu iz skulpture, i obrnuto;

ovisne su jedna o drugoj.

4.DELTA

1907. godine Modigliani je upoznao Paul Alexandrea, koji će dugo godina biti jedini

kolekcionar Amedeove umjetnosti. Paul je iznajmio kuću u blizini klinike u Montmatreu, koja

je uskoro postala poznata kao „Delta“. Nudila je povoljan smještaj i prostor za rad mnogim

umjetnicima. Paul Alexandre i Amedeo postali su jako dobri prijatelji, sve do početka Prvog

Svjetskog rata, nakon kojeg se više nikada neće sresti. U Delti je živio i Constantin Brancusi,

kojega je s Amedeom 1909. godine upoznao Paul Alexandre. Brancusi i Amedeo postaju jako

bliski, jer su imali puno toga zajedničkog, prije svega ljubav prema kamenu i skulpturi.

Njihov rad u početku je bio jako sličan, ponajprije što se tiče oblika i geometrije. Brancusi je

ipak bio više posvećen istraživanju apstrakcije, dok je Modigliani bio previše posvećen

ljudskom tijelu da bi ga mogao do kraja apstrakcijom raščlaniti. Zato on 1914. odustaje od

kiparstva i vraća se slikanju, možda i zbog krhkog zdravlja koje nije dopuštalo napore, a koji

su prisutni u kiparstvu.

Slika 3 (Karijatida, 1913.) Karijatide su staroj Grčkoj bile plesačice na Artemidinim svečanostima. U arhitekturi se naziv karijatide koristi za ženske kipove koji zamjenjuju stup. Očito da je lik karijatide na slici geometrijski određen, svaki dio tijela je zaseban oblik, i jasno su ograničeni jedan od drugoga. Tim razgraničenjem gubi se nosivost i snaga. Na taj način u prvi plan dolaze oblici od kojih je izgrađen lik. Na gornjem dijelu tijela izražena je simetričnost tijela. Modigliani je u ovoj slici došao najbliže apstrakciji nego na bilo kojem svom drugom radu.

5.MONTPARNASSE

Početkom 20.st. Pariz je bio središte umjetničkog svijeta, a unutar njega se posebno

isticao Montparnasse. Nekakvo mitsko značenje koje je grad poprimio u to doba privlačio je

mnoštvo likovnih i književnih umjetnika u Pariz. Još jedan razlog za to je politička situacija,

jer su mnogi zbog svoje nacionalnosti ili vjere tražili utočište za koliko-toliko miran život.

Epicentar umjetničkog djelovanja u Parizu bio je Montparnasse, gdje je stvoreno

najznačajnije umjetničko blago Pariza, ali i Francuske. Umjetnici koji su djelovali u tom

razdoblju nazivali su sebe „Ecole de Paris“,ili „Pariška škola“. Poneki su smatrali da je

umjetnost koja je tada nastajala kontradiktorna s dotadašnjom akademskom tradicijom. Važno

je napomenuti da ti umjetnici nisu imali kolektivni stil, nego je svatko radio na svoj način, i

tako utjecao na druge. Raspon njihovog djelovanja jako je velik, toliko da su od njih potekli

kubizam i fovizam, a najznačajniji umjetnici među njima bili su: Picasso, Chagall, Mondrian,

Soutine, Foujita, i naravno Amedeo Modigliani. Portreti koje je Modigliani naslikao u

razdoblju od 1914.-1916. godine uglavnom su portreti njegovih suvremenika iz

Montparnassea.

Slika 4 (Paul Guillaume, 1916.) Mladi pariški trgovac umjetninama, predstavljao je mnoge umjetnike

koji su djelovali u Montparnasseu.

Od 1914. predstavljao je i Modiglianija. On se kod Guillaumea prvi put sreo s Afričkom umjetnosti. I na ovoj slici oči su ono što prvo primjećujemo, samo što u ovom slučaju oči nisu jednake boje. Na slici je neobično to što se u pozadini javlja ime modela, to su činili još i van Gogh i Gauguin, vjerojatno po uzoru na stare Egipćane. Kod Modiglianija je Vjerojatnije da je to preuzeo od

Kubista.

Iako Modigliani slika gotovo samo poznanike, nikad se ne upušta u dublju analizu

njihove osobnosti. Taj dojam dobivamo ponajprije zbog načina na koji slika oči, možda zato

da jednostavno zadrži određenu distancu prema promatraču, a možda želi pokazati da te oči

gledaju u suprotnom smjeru od normalnog, tj. da gledaju u unutrašnjost čovjeka. Iako je

Modigliani dolaskom u Pariz sklopio mnoga prijateljstva uvijek je na neki način bio

usamljenik. Nikad se nije upuštao u bilo kakve akademske rasprave niti mu je to bilo

potrebno, ali uvijek je bio u toku. Teško bi bilo reći je li on moderan ili staromodan. Istina je

da se ponajviše bavi portretima, što je jako stara grana slikarstva, ali to radi na potpuno nov i

samo njemu svojstven način. Način na koji pojednostavljuje oblike, a potom ih opet spaja u

cjelinu je nov, samo njegov, zato bi ipak više pripadao modernoj umjetnosti.3

6.AKTOVI

Slobodni način života koji je bio raširen u Montparnasseu učinio je akt jako

popularnim. Modigliani je svojim aktovima stekao odličnu reputaciju, a naslikao ih je trideset

i pet. Upravo zbog popularnosti aktova u to vrijeme bilo ih je lako prodati,što je naravno

olakšavalo život umjetniku. Za razliku od portreta Modiglianijevi aktovi su puno slobodniji i

opušteniji i do izražaja dolazi opuštanje od njegovog dotadašnjeg stila. Modiglianijevi aktovi

bili su šokantni za to vrijeme. Iz razloga što je akt kroz povijest uvijek imao neku funkciju i

značenje. Kod Modiglianija nema značenja ni funkcije, to je jednostavno prikaz nage žene

koja zauzima čitavo platno i njoj je posvećena sva pažnja. Slikar je u neposrednoj blizini, ne

trudi se previše oko pozadine, a to je ono što je izazivalo zgražanje u to doba, jer ti aktovi

zaista nisu bili ništa više od prikaza nage žene. Jedina izložba koja je bila organizirana za

Modiglianijeva života bila je prekinuta upravo zbog aktova. Modiglianija često uspoređuju s

umjetnicima manirizma, jer su i oni svojim slikama kršili pravila klasične umjetnosti.

Omiljeni su mu bili Botticelli, Titian i Correggio. On je bio svjestan sličnosti između njihovih

3 S. Fraquelli: Modigliani and his models, London, 2006.

i svojih slika, jer su likovi na njihovim portretima imali karakteristično duge vratove, baš kao

i njegovi.4

Slika 5 (1916.) Modigliani uspijeva ostvariti svoj cilj, da naslika svoje slike što tanjim slojevima boje. Žena je u opuštenom i prirodnom položaju. Jedinstvena je, jer su gotovo svi ostali aktovi slikani u sličnim položajima. Vanjske linije su snažne, imamo dojam da je žena nalijepljena na pozadinu. Kao ni na ostalim slikama nema suvišnih detalja, žena je u prvom planu i radi se samo o njoj.

7.1918.-1919. ; JUG FRANCUSKE I POVRATAK U PARIZ

Leopold Zborowsky 1918. poziva Modiglianija i Jeanne, uz još nekoliko umjetnika, na

jug Francuske. Amedeovo zdravlje tada je već bilo jako narušeno, a u Parizu. Amedeo je tu

slikao portrete lokalne radničke klase i nekoliko puta Jeanne. Odabir radničke klase za temu

svojih slika ima najviše veze s njegovom fascinacijom ljudima, dok socijalna tematika nema

veze s njegovom umjetnošću. 1919. godine Modigliani se vraća u Pariz; boravak na Azurnoj

obali zapravo mu je samo pogoršao zdravstveno stanje i ovisnost. Počinje slikati ulja na

platnu i to portrete triju najvažnijih žena u tom periodu života: Jeanne, Hanka, Leopoldova

žena i Lunia Czehowska. Zborowski je Amedeoa predstavljao iz svog stana, radije nego iz

galerije. Ostao mu je odan prijatelj do smrti, trudeći se da mu svaki dan osigura sredstva za

život.

4 F. Russoli: Katalog Modiglianijeve izložbe, Milano, 1958.

Slika 6 (1918.) Naglasak je na mladosti, boja na licu, rumeni obrazi i istaknute usne imaju zadaću da izraze mladost koja je puna života, iako ponovno zbog očiju slika poprima sjetan ton. Djevojka ima izdužen vrat i jednobojne oči, karakteristično za Modiglianija. Rupčić u crnoj kosi kao da leprša, još jedan pokazatelj mladenačke snage.

8.PRIVATNI ŽIVOTBeatrice Hastings bila je s Modiglianijem u ljubavnoj vezi dvije godine, od 1914. do

1916. godine. Bila je novinarka, kritičarka avangardne umjetnosti. Na polju umjetnosti imala

je mnogo zajedničkog s Amedeom, iako je na ljubavnom planu između njih bilo jako

turbulentno. Tijekom dvije godine njihove veze bila mu je glavni model. Naslikao je četrnaest

njenih portreta. Promjene njihovog odnosa vidljive su u različitim načinima na koje

Modigliani prikazuje Beatrice u tim portretima.

Slika 7 (1916.) Oštre i uglate linije se kreću paralelno preko lica, sve do njegove lijeve strane, koja čini vertikalnu os slike zajedno s vratom. Pozadina je iste boje kao i sjene na njenom licu. Ta sivkasto plava koja je prisutna i u očima daju dojam da je hladna i isprazna. Slika je nastala 1916. godine, pred kraj njihove veze.

Druga važna žena u Amedeovom životu bila je Jeanne Hebuterne. Studirala je

umjetnost, a upoznali su se 1917. Njeni portreti koje je Amedeo naslikao odgovarali su

njegovim sklonostima prema manirizmu. Počeli su živjeti skupa, ostali su odani jedno drugom

do kraja života, unatoč Amedeovim pijanstvima i raskalašenošću. Jeanne mu je rodila kćer

Jeanne Modigliani, koja je autorica mnogih biografija o svom ocu.5

5 M. Secrest, Modigliani,a life, New York, 2011.

Slika 8 (1918.) Slika odiše određenom elegancijom i profinjenošću. Taj dojam dobivamo zbog zavojitog oblika tijela i ovalnog lica. Na slici su čak i oči naglašenije, što je pomalo čudno, ali u svakom slučaju slici daje dodatnu čar i obogaćuje osobnost. Možda se slikar kod ovakvih portreta i više trudio, da bi pokazao Jeanne svoju privrženost. Na slici se osjeti povezanost između slikara i modela, to se ne može izbjeći. Ali da nije

toga Jeannini portreti vjerojatno ne bi bili ni približno ovako osjećajni.

9.ZAKLJUČAK

Amedeo Modigliani umro je 24. siječnja 1920. godine od tuberkuloze. Dva dana

nakon toga Jeanne je ubila sebe i nerođeno dijete. Priča o njegovom raskalašenom životu ne

može se usporediti s pričom o njegovom umjetnošću, koja je bila odmjerena, kontrolirana i

skladna. Područje kojim se Modigliani bavi seže od arhaičnog pa do modernog. Glavni

predmet njegova zanimanja su ljudi, slikanje ljudi, bez ikakvog socijalnog ili psihološkog

promišljanja. Može se reći da je Amedeo Modigliani svoju umjetnost posvetio samo ljudskoj

ljepoti, koju je u svojim djelima i tražio cijeli život.

Slika 9 (1919.) Jedini autoportret umjetnika. Čak i u svom slučaju oči boji u karakteristično crno. To ga udaljava od promatrača, kao i to što su leđa djelomično okrenuta. Potez je brz i kratak. Posljednja slika koju je umjetnik naslikao.

10.LITERATURA

- J. Modigliani: Modigliani bez legende, Firenca, 1958.

- S. Fraquelli: Modigliani and his models, London, 2006.

- F. Russoli: Katalog Modiglianijeve izložbe, Milano, 1958.

- M. Secrest: Modigliani,a life, New York, 2011.