Skripta Kalanj (sociologija)

8/10/2019 Skripta Kalanj (sociologija)

1/55

Sociologija 2. godina Klasine socioloke teorije I (kod prof. Rade Kalanj)

1Socioloka skriptarnica E-mail: [email protected]

Suvremenost klasine sociologijeRade Kalanj

1.0. Dananje znaenje klasinih sociolokih teorija

1.1. Preispitivanje nasljea

Klasine socioloke teorije su novijeg datuma, veinom nastale u intervalu 30ih-40igodina 19. stoljea pa do 50ih godina 20. stoljea tj. do Talcott Parsonsa. Kao i sve drugznanosti i sociologija preispituje svoje utemeljiteljske ideje i svoju suvremenost. Sociologija s bavi drutvom i drutvenim promjenama. Klasine socioloke teorije su stalno izvrnute raznisudovima kojem moemo razmotriti kao sljedea stajalita:stajalite ignorancije, stajaliterelativizacije, stajalite uene indiferentnosti, stajalite predmetne posebnosti, stajalitekontinuiteta, kriza kontinuiteta i otvorena perspektiva.

1.2. Stajalite ignorancije (zdravorazumske i uene)

Polazi od toga da su KST zastarjele i ne pomau u analizi i razumijevanju suvremenodrutva jer su one nastale kao rezultat industrijskog drutva i prosvjetiteljstva dakle pitanjim prevladanima i nebitnim za dananju sociologiju.Bryan S. Turner: u suvremenoj sociologiji postoji neprijateljstvo prema izuavanju KST, glavndoprinos sociolokoj znanosti i tako su dali mislioci koji nisu sociolozi, sociologija je i tako uu postklasino razdoblje pa nema smisla izuavati KST.Michel Wieviorka: preporuuje da se treba pomiriti s injenicom da je KST iza nas i da je njevrhunac dosegnut 50ih god. 20. st. (T. Parsons je napravio sintezu KS autora, 30ih god. 20. stWebera, Durkheima i Pareta te ekonomista Alferda Marshala)Irving L. Horowitz: upozorava na raspad sociologije u trenutku kad je ona pala pod utjecatotalitarnog ideolokog miljenja (u predratnoj njemakoj nacizam postaje modus sociolokomiljenja, u SSSRu to je marksizam a u Italiji faizam). U Americi se sociologija ograniava n praktine obrasce pomoi ljudima ne obazirui se na izvore drutvenih sukoba. Horowitzakljuuje da je dananja sociologija ideologija a ne ono to je nekad bila, prouavanjideologije. Prema tome KST ne mogu biti jamac znanstvenosti.

1.3. Stajalite relativizacije

Polazi od toga da se bez KST moe, ali nije zgorega podsjetiti na njihove zvune autoriako nije jasno kako se oni uklapaju u suvremenost. U sociologijama 20. st. sve smanje mjestzauzimaju KST, pa proizlazi da se moglo i bez njih no ostavljeni su kao podsjetnik da danansocioloka misao poneto duguje i tradiciji. Klasici su u 19. st. sociologiju uspostavili kasustavni korpus znanja, specifian metodoloki i konceptualni sklop koji je razlikuje od drugznanstvenih disciplina. KS se javlja kao reakcija na pozitivistiko scijentistiko. Njene glavnteme i postavke odiu pesimizmom jer su proizale iz industrijskog drutva koje pojedinc


2/55



otuuje od zajednice. Moderna socioloka misao je opsjednuta stalnom napetou izmenasljea klasine sociologije i potreba svijeta ranog 21. stoljea, gdje su neizvjesnost, fluidnostfleksibilnost zamijenili pouzdanost i izvjesnost KST. Relativistiki duh vremena relativizira svveliine pa i velike klasike sociologije.

1.4. Stajalite uene indiferentnosti

KST su toliko ugraene u suvremenu sociologiju da ih uope nije potrebno posebnnavoditi kao potvrdu odanosti izvorima. Suvremena sociologija je apsorbirala i preobrazila KSTPodrazumijeva se da je znanstvena zajednica sasvim upuena u KST. Nevolja sociologije je toma da prakticiranje socioloke znanosti ovisi o vrsti cilja to ga ona treba postii. TakoRaymond Boudon navodi etiri tipa prakticiranja sociologije: 1. kognitivni ili znanstven(znanstvenici brinu o tome da li je teorija istinita a ne privlana ili potrebna)2. estetski ili ekspresivni (tim teoretiarima je vaan cilj, snaga i dojmljivost iskaza)3. kritiki ili angairani (kritika teorija mora biti angairana i borbena kako bi razotkrivaldrutvene strukture, ideologije i svjetonazore; najvei domet postigla prokazivanjemtotalitarizama)4. kameralistiki ili deskriptivni tip: tu najvie dolazi do izraaja uena indiferentnost spramklasinog nasljea. Kameralizam ima cilj da obavijesti o drutvenim fenomenima a ne da iobjasni. Kameralistika se sociologija podeava prema trenutanim problemima ideologijama, pa se tako oblikuje indiferentnost prema kognitivnom stilu, kontinuitetu i napretksociologije. Sociologija prestaje biti determinirana iznutra (kognitivna ili znanstvena dimenzija postaje determinirana izvana. Kameralistika sociologija udovoljava zahtjevima modernodrutva pa su za nju zainteresirane drave, stranke, razne grupe za pritisak, jer su politike borbnezamislive bez oslonca na brojke i kvantitativne pokazatelje socioloko ekonomskih odnosa

1.5. Stajalite predmetne posebnosti

KST poseban su predmet izuavanja, zasebna disciplina, upravo zato to su njihovomzaslugom postavljeni temelji moderne sociologije kao znanosti. U tome se koriste dva princip povijesno-kronoloki i problematski.1. povijesno kronoloki pristup prikazuje teorijske profile pojedinih autora i na to pregledninain oslikava njihove glavne ideje. Na tom pristupu zasniva se veliki broj napisanih pregledKSTa, najee poinju s Augusteom Comteom koji je disciplini dao ime i ustanovio jeMeutim ima onih koji poinju s misliocima prije njega (Montesquie, Saint-Simon, Fergunson

jer dre da je on samo prijenosnik ve ustanovljenog znanstvenog pozitivistikog duha prouavanju drutva. Veliki autori koji se obavezno pojavljuju su: Durkheim, Weber, MarxSimmel, Pareto, Spencer, Georg Hubert Mead. Meu povijesno kronolokim pristupima najbol je primjer Etape socioloke misli Raymonda Arona (1967.) za koga su veliki klasicMontesquie, Comte, Marx, Durkheim, Pareto i Weber.2. problematski pristup obrauje odreene probleme i vri selekciju kako u poimanju bitni problema tako i u izboru najinteresantnijih autora. Ovisno o definiciji kljunih problemrazlikuju se esencijalni i marginalni prinosi. Primjer tog pristupa je Socioloka tradicija


3/55



Roberta A. Nisberta (1996.), koji socioloku tradiciju svodi na pet kljunih problemazajednica, autoritet, status, sakralno i otuenje, i prema njima vrednuje vanost pojedinihautora.

Oba pristupa imaju taj nedostatak da tek usputno dodiruju suvremenost KST.

1.6. Stajalite kontinuiteta

KST su karika u neprekidnom lancu umovanja koje su svoj materijal crpile iz antikihsrednjovjekovnih, renesansnih, rano-modernih i moderno-prosvjetiteljskih iskustava o drutvdravi, zakonima, poredcima i vladavini. One su utvrdile predmetnu i metodoloku specifinosociologije i osigurale joj trajnu prisutnost meu drugim znanostima. One su most izmekulture tradicionalnog filozofskog tipa i modernog rasuivanja. Otkrivanje istine je glavnzadaa znanosti a ona se najbolje osvjeuje vraanjem klasinim teorijskim izvorima. Vraanizvorima titi suvremenu sociologiju od zdravo-razumskog svatarskog sociologiziranja beznanstvenih temelja. U dananjoj znanstveno sociolokoj analizi drutva pojavljuju se dvijvarijante: jedna insistira naneupitnosti kontinuiteta a druga problematizira krizukontinuiteta. Prvu tezu zastupa najodlunije Nisbet: KST ne mogu objasniti sve aspektemoderne sociologije, koja se u meuvremenu razvila ali su osigurale koherentnost i kontinuitsocioloke tradicije. Drugu tezu zastupa vei broj autora i njihov je kritiki odmak od tradicinaglaen, osobito kod Georgesa Gurvitcha, Charlesa Tillya i Immanuela Wallerteina. Oni misda su mnogi socioloki problemi KST danas prevladani (sociologija ili filozofija povijestopreka izmeu poretka i napretka, sukob izmeu pojedinca i drutva, odnos izmeu psihologijesociologije, tzv. odluujui imbenika). Suvremena sociologija vie nije zaokupljenistraivanjem sociolokih zakona kojima su bili zaokupljeni KST ve radije pribjegava statistizasnovani i ogranieno primjenjivim zakonima vjerojatnosti.

1.7. Kriza kontinuiteta i otvorena perspektiva

Sociologija ne mora odustati od svojih kontinuiranih zadaa. Ona samo nadilazi landogmatske i besplodne probleme teorijske tradicije i odatle crpi snagu za obnovu i izlazak ikrize u koju je zapala. Osim Gurvitcha i Nisbeta kriznu debatu upotpunjuju Tilly i Wallerstein nkraju 20. stoljea. Tilly prouava problem makrostruktura i procesa 19. st. i dananjeg drutvte konstatira da misaona batina 19. st. jo uvijek dominira dananjim idejama o drutvuMislioce 19. st. zbunjivale su pojave koje su se oko njih dogaale (nagli rast gradova, indmehanizacija, pobuna siromanih), te su se priklonile zdravo-razumskoj analizi uspon

kapitalizma nacionalnih drava i iz toga izradili drutvene znanosti koje danas imamoekonomiju kao teoriju kapitalizma, politologiju kao teoriju drave, sociologiju kao teorijdrutva s nacionalnom dravom i antropologiju kao teoriju bezdravnog drutva. Sociolokmisao 19. st. ostavila nam je i neka pogrena shvaanja. A to su:1. drutvo je zasebna pojava a svijet je sastavljen od razliitih drutava, autonomnih kulturdravne vlasti, privrede i solidarnosti,2. bitan je utjecaj drutva na pojedinanu (individualnu) svijest,


4/55



3. drutvena promjena je koherentna (meusobno povezana) pojava koja se u cijelosti mo pojasniti,4. glavne promjene u drutvima odvijaju se stupnjevito pri emu je svaki stupanj napredniji,5. uzrok velikih drutvenih promjena je diferencijacija (razliitost ili razdvajanje uslijed nastalrazlika) koja vodi napretku,

6. stanje u drutvu ovisi o procesu diferencijacije i procesu integracije kontrole a nagldiferencijacija dovodi do nereda,7. napetosti svojstvene naglim drutvenim promjenama uzrokuju nepoeljno drutveno ponaan(ubojstva, pobune, kriminal),8. nelegitimni i legitimni oblici sukoba potjeu iz razliitih procesa: procesa promjena nereda o procesa integracije i kontrole.

Ti su postulati zablude jer proizlaze iz otre podjele na snage poretka i snage neredaTilly zagovara takvu analizu drutva koja poiva na etiri povijesne razine:1. svjetsko-povijesnoj: utvruje posebna obiljeja nekog razdoblja (evolucija ovjeanstvuspon i pad imperija, slijed naina proizvodnje); presudno znaenje pripada svjetskim sustavim2. svjetsko-sistemska: otkriva vezu unutar meuzavisnih drutvenih struktura (analiz jedinstvenog svjetskog sustava); presudno znaenje ima isto svjetski sustav sa svojim mreamaodnosima prisile i razmjene,3. makro-povijesnoj: pokuava objasniti velike drutvene strukture te naznaiti njihove uzastopoblike; presudno znaenje pripada velikim procesima poput urbanizacije, akumulacije kapitala,4. mikro-povijesnoj: ispituje doticaj pojedinaca i drutvenih grupa s velikim strukturama procesima da bi se objasnilo kako ih ljudi stvarno doivljavaju; presudno znaenje pripadodnosima izmeu pojedinaca i grupa tj. procesi ljudskih interakcija. Ova analitika etiri vrste komparativnih ili usporeujuih postupaka:individualizirajuu komparaciju (istraivanje velikih drutvenih jedinica i njihove osobitostiuniverzalizirajuu komparaciju (pokazuje kako se veza uzroka i posljedica javlja u izrazitrazliitim okolnostima), varijacijsku komparaciju (njom osmiljavamo drutvene strukture kojse nikad ne javljaju u istom obliku a izazivaju ista naela uzronosti), matizirajuu komparacij(strukture i procese objanjava sistemskim slinostima nekih pojava npr. siromatvonerazvijenost, plemenka ideologija). Tilly dri da njegova analitiko-komparativna koncepcijmoe doprinijeti obnovi kontinuiteta socioloke znanosti.

Wallersteinova miljenja su slina ali imaju iru perspektivu i ambiciozniji teorijskikoncept. Sociologija ima svoje nasljee koje on naziva kulturom sociologije a njeni su kanons(tvoraki) mislioci Durkheim, Marx i Weber. To je standardna lista koja krui meu sociolozimdiljem svijeta, te on izvodi tri aksioma klasino sociolokog miljenja.1. aksiom durkheimovski (zasnovan na njegovom nastojanju da ogranii podruje sociologiod ostalih): postoje drutvene grupe kojima su svojstvene objanjive i racionalne strukture. N

te grupe nisu iznutra jedinstvene i tim je se upravo bavi Marx.2. aksiom marxovski: sve drutvene grupe obuhvaaju podgrupe koje su hijerarhijskrasporeene i meusobno sukobljene. Ali zato se sva drutva onda ne raspadnu? I takdolazimo do Webera koji je traio objanjenje za postojanje poretka usprkos sukobu. Zanimaga je zato se ljudi podvrgavaju autoritetu te je doao do zakljuka da se autoritet i vlaslegitimizira na tri naina: tradicijski, karizmatski i racionalno zakonski.


5/55



3. aksiom weberovski glasi: injenica da grupe obuzdavaju svoje sukobe proizlazi odatle podgrupe na nioj razini priznaju autoritet grupe a time joj se omoguuje odranje u kojem podgrupe vide svoju dugoronu prednost. Navedeni aksiomi prema kojima se ustanovljuje realnost drutvenih injenica, trajnosdrutvenih sukoba i postojanje legitimacijskih mehanizama za obuzdavanje sukoba djeluju ka

neupitne pretpostavke razumijevanja drutvene stvarnosti. To je otvorena perspektiva koja krizkontinuiteta ne shvaa kao prestanak kontinuiteta. Promatrane sa stanovita kontinuiteta KST trae razmatranje triju problematskihsklopova: sklop koji se bavi neposrednim pretpostavkama njihovog oblikovanja, sklop kotematizira njihove glavne probleme te sklop preispituje njihovu prisutnost u suvremenoj socioznanstvenoj i opoj kulturi.

2.0. Intelektualni poredak prosvjetiteljstva i oblikovanje znanosti o drutvu

2.1. Izvanjski, unutarnji i sociokulturni pristup Ve je Durkheim ukazao na to da se sociologija mora baviti svojim predmetom a ne besplodnim raspravama o tome kad je i u kojim okolnostima nastala. John Heilbron navodi dv pristupa u objanjavanju sociologije:1. unutarnji pristup polazi od tonog iitavanja itumaenja tekstova (pristup koji je rairen u povijesti ideja i povijesti znanosti);2. izvanjskipristup oprean je prvom i polazi od toga da se pojmovi mogu razumjeti jedino promatranjemvanjskih faktora (pristup marksistikih analitiara koji ideje objanjavaju klasnim poloajem pojedinih autora ili strukturom drutva kao cjeline).Zbog manjkavosti oba pristupa najbolji je sljedeisociokulturni pristup i to onaj to ga jerazvio Pierre Bourdieu polazei od stajalita konstruktivistikog strukturalizma. Taj pristu

polazi od toga da kulturne tvorbe nastaju u specifinom kontekstu, u neovisnim poljimavlastitom strukturom i dinamikom. Iz modela intelektualnog polja proizlazi stav da jintelektualni rad posebna drutvena aktivnost. Intelektualni poredak koji je uvjetovao nastanasociologije bilo jeprosvjetiteljstvo. On je izvor cjelokupne modernosti. Prosvjetiteljstvo jenaelo tradicije i postojanosti zamijenilo naelom inovacije i promjene. Naruilo je hijerarhij prava i uspostavilo univerzalno pravo ovjeka i graanina. Pokopalo je stare autoritete i idejn pripremilo revoluciju, te svim buduim naratajima dalo primjer kako apstraktno naelo slobodizvrgava u praksu terora i nasilja. Voen ideologijom napretka cijelu je znanost sveo na princilinearnosti i mehanicistike uzajamnosti i odreenosti. To je dovelo do bespotedneindustrijalizacije ije posljedice danas moramo sanirati zaokretom prema odrivom razvoju. Iak je dovela do mehanike dehumanizacije drutva i pojave totalitarnih drava te ratova u 20. s prosvjetiteljstvo je iznimno vano za nastanak mnogih znanosti pa i sociologije.

2.2. Znaajke prosvjetiteljskog intelektualnog poretka

Te znaajke je najbolje sistematizirao britanski sociolog Peter Halmiton u raduProsvjetiteljstvo i nastanak socioloke znanosti. Deset je kljunih znaajki prosvjetiteljstv


6/55



razum, empirizam, znanstvenost, univerzalizam, progres, individualizam, tolerancija, slobod jedinstvo ljudske prirode, sekularizam.1. Razum je definiran kao racionalna organizacija znanja voena iskustvom a ne uroenimidejama svjetlo duha koji otkriva prirodne principe sigurne spoznaje i ispravno djelovanje.2. Empirizam istine su utemeljene na empirijskim (iskustvenim) injenicama a ne na

metafizikim poelima. (Empirizam je iroki filozofski pokret utemeljen na djelima FrancisBacona Novum Organum 1620. i Johna Lockea Ogled o ljudskom razumu 1690.)3. Znanstvenost u prosvjetiteljstvu poistovjeena s novom eksperimentalnom metodom. U 18st. znanost postaje predmetom javnog interesa. Galileo i Newton zasluni su za afirmacijeksperimentalne metode a francuski enciklopedisti (d'Alembert i Diderot) sistematiziraju znanje4. Univerzalizam ne zadovoljava se lokalnim odreenjima nego tei sveopim, ovjeanskimnaelima djelovanja i promjene. Iz toga je proizala ideja kozmopolitskog humanizma.5. Progres napredak znanosti vodi poboljanju uvjeta ljudskog ivota i usavravanju samogovjeka. Budunost ovjeanstva ovisi o napretku znanosti.6. Individualizam insistira na individualnim polazitima miljenja i djelovanja. Izindividualnosti je izvedena ideja poretka kao republike graana koju su prosvjetiteljski piskatkad nazivali i republikom duha, republikom znanja. Individualizam je prosvjetiteljsk proizvod.7. Tolerancija je u prosvjetiteljstvu dobila status teorijskog naela i praktine vrijednosti. Nastala je kao potreba da se prevladaju sukobi izmeu katolikih i reformistikih crkavProistekla iz zagovora religijske slobode tolerancija je dospjela do ranga politike vrijednostTolerirala su se razliita traganja za istinom i razliita politika uvjerenja.8. Sloboda izraava stajalite autonomnosti ljudskog subjekta kao ovjeka i graanina i izlazakiz stalekih i teolokih ogranienja. Sloboda je misaona okosnica Deklaracije o pravima ovjeki graanina i kljuno djelatno naelo francuske revolucije. Smisao slobode najbolje je izrazVoltaire: Ako je bog slobodan tada je sloboda mogua, pa je moe imati i ovjek. i jo kae d bi se preispitale dogme valja nauiti misliti.9. Jedinstvo ljudske prirode ljudska priroda i sudbina ne definiraju se dogmatski. Svaka jeznanost o ovjeku i samo zajednitvo svih disciplina otkriva cjelokupnost ljudskog bia ovjeanstva.10. Sekularizacija je dugotrajni kulturno-povijesni proces koji je zapoeo starogrkimrazdvajanjem mithosa i logosa u 5. st. pr. Kr., ali je prave uinke postigao tek u moderno dob pojavom prirodnih znanosti i krizom kranstva. Prosvjetiteljski je sekularizam toliko izraen dse moe definirati kao radikalni antiklerizam. Bez njega se ne bi moglo misliti o provedivosslobode.

2.3. Panorama ideja. Prevladavanje samoskrivljene nepunoljetnosti Znaajke prosvjetiteljstva nalazimo u djelima mnogih mislilaca tog razdoblja bilo da goni afirmiraju ili osporavaju.Piere Bayle (1647. 1706.) njegov Historijski i kritiki rjenik (1697.) kritika jetradicionalizma, on dri da se matematiko geometrijsko naelo moe primijeniti na povijesZnanost o ovjeku je vanija od apstraktnih znanosti (matematika i sl.). Umjesto ideala dedukci


7/55



(opisivanja) i konstrukcije uvodi ideal egzaktnosti, to znai da se nita ne smije tvrditi bedostatnih dokaza.Charles Montesquie (1689. 1755.) on Baylova stajalita pretvara u metodiki pristup iznanstveno teorijsku koncepciju. Svestran mislilac, pravnik po obrazovanju. U Perzijskim pismima prouavajui uspon i pad Rima zakljuuje da svijetom ne upravlja sudbina nego op

moralni i fiziki uzroci. Tu kritizira francusko drutvo, institucije i dogme katolike crkveGlavno mu je djelo O duhu zakona (1748.) u kojem smatra da samo sistem podjele vlasti (nzakonodavnu, izvrnu i sudsku) osigurava slobodu graanina i da su najvea zla ovjeanstvdespotizam, ropstvo i netrpeljivost. On tu navodi tri glavna tipa vladavine: republikanskumonarhijsku i despotsku vladavinu. Prva poiva na potivanju zakona i odanosti pojedinczajednici, druga na instituciji asti (prednost plemiima) a trea je utemeljena na strahu. To szapravo tri epistemoloka (nauka o spoznaji, znanju) modela. Montesquie je prvi upotrijebiidealno tipsku metodu koju e Weber kasnije oznaiti kao kljunu u svojoj sociologiji. On juvjerenja da u ljudskom drutvu postoje zakoni kao to postoje zakoni i u prirodi. Prvi je shvatismisao drutvenog totaliteta. Uoio je da moral, pravo, politika i ekonomija tvore cjelinu te ih szasebno ne moe razumjeti jer izraavaju ivot jednog te istog drutva.Marie Arouet Voltaire (1694. 1778.) sljedei je veliki mislilac koji naglaava ne tolikoiznimna individualna djela koliko navike i procese nastajanja i nestajanja temeljnih institucijavjerovanja pojedinih naroda. Bio je borac protiv fanatizma predrasuda i stalekih povlasticSvojim je djelom obiljeio predrevolucionarno doba u Francuskoj. Protivnik je crkve. Osobito zasluan za promicanje engleskog filozofsko-politikog modela, osobito Newtonovih idejSmatrao je da su potrebne Francuskoj pa u svojim Filozofskim pismima (1734.) Engleskopisuje kao najprosvjeeniju naciju Europe u kojoj vlada sloboda, narod je bez predrasuda, obrazovani ljudi uivaju potovanje vlasti. Izmeu Decartesa i Newtona opredjeljuje se za ovodrugog jer ga smatra znanstvenijim i zamjera Decartesu na tome to putujui Italijom nijkonzultirao Galileja koji je raunao, mjerio i promatrao.Jean Jacques Rousseau (1712. 1778.) francuski mislilac, kritiar suvremene civilizacije izagovornik povratka prirodi. Za razliku od Voltaira on je i pristalica i kritiar Newtonovog pozitivizma. Kant ga je nazvao Newtonom moralnog svijeta. Iz njegova uenja iznikle su dvimoderne znanstvene discipline: sociologija i etnologija. Durkheim ga uz Montesquiea smat preteom sociologije. No dok su Monte. i Volt. rijeju societe oznaavali naciju i zemljuRousseau prvi upotrjebljava tu rije za drutvo. Drutvo upotrebljava kao kljuni koncepnjime oznaava drutvene odnose. (Napisao je: Rasprava o porijeklu i osnovamanejednakostima meu ljudima , Ogledi o porijeklu jezika.) Isticao je da postoje dvije vrsnejednakosti: prirodne ili fizike i moralne ili politike koje su ustvari drutvene nejednakostPitanje pravednosti postavlja kao pitanje politikog poretka drutva. U posmrtno objavljenimIspovijestima (1789.) konstatira: Svaki e narod uvijek biti samo ono to od njega uini obl

politikog poretka. Zbog toga to politiki poredak odreuje nain ivota nuno je tragati zonim politikim oblikom koji e radikalno preobraziti drutvo. O tome pie u djelu Odrutvenom ugovoru ili o naelima politikog prava gdje kae da se ovjek raa slobodan ali posvuda u okovima. Pravi razliku izmeu onoga to pripada poretku prirode (prirodno stanje)onoga to je proizvod drutveno povijesnih uvjeta (graansko stanje) pri emu drutveno igodluujuu ulogu u preobrazbi drutva. Povratak u izvorno prirodno stanje nije mogu ali jmogue postojei poredak zamijeniti novim racionalnijim koji je skladan naelima slobod jednakosti i mirnog suivota. Privren je pravu pravednog i egalitarnog (jednakost) drutv


8/55



Svojim Drutvenim ugovorom je formulirao pretpostavke koje su ile u smjeru comteovsko pozitivizma ili pak marksistikog komunizma. Njegova stajalita utjecala su na DurkheimovoParsonsovo poimanje drutvene integracije.

Usredotoenost na istraivanje postojanih zakona drutvenog razvitka pobudilo jeinteres za primjenu racionalno-analitikih metoda u objanjavanju ekonomskih fenomena. U to

su smjeru djelovali merkantilisti 17. st. prije svih Antonie de Montchrestein svojomRaspravom o politikoj ekonomiji, pretea politike ekonomije koja e se u 18. st. znanstvenoblikovati zahvaljujui biologu i lijeniku Francois Quesnay autora Ekonomske tablice sobjanjenima i glavnog tvorca fiziokratske kole ljudsko drutvo analizira kao biolokorganizam a zakone ljudskog ponaanja promatra kao fizioloke zakone prirodni je poredatemelj ekonomskog i drutvenog napretka. To e stajalite protumaiti na moderno liberalistiknain Le Marcier La Riviera koji u svom djelu Porijeklo i napredak prirodnog prava konstatiodranje vlasnitva i slobode dovest e do vladavine savrenog poretka kome nisu potrebndrugi zakoni ni prirodna sila. Na toj pretpostavci je Turgot razvio svoju teoriju nunostliberalizma u trgovini i proveo niz reformskih zahvata u monarhistikoj Francuskoj.Adam Smith (1723. 1790.) u djelu Istraivanje uzroka i prirode bogatstva naroda kae dse drutveni ivot pokorava racionalnim zakonima a ekonomiju smatra induktivnom znano(indukcija = osnovna metoda znanstvene spoznaje, zakljuivanje od pojedinanog ka opemkoja se temelji na empirijskom promatranju injenica. Drutvo je organizirano prema naelslobodne razmjene i nije mu potrebna vanjska intervencija politike naravi. Dravna intervencii monopoli su umjetni nameti koji sputavaju slobodan razvoj te ih treba svesti na minimumosigurati slobodu trita. Time je otvoren put utilitaristikoj koncepciji prema kojoj jekonomsko jedinstvo uvjet za postizanje politikog jedinstva.

Pod utjecajem Adama Smitha i liberalnog utilitarizma piu svoja djelaAdam Ferguson(Studija o povijesti graanskog drutva) iJohn Millar (Porijeklo i razlike meudrutvenim poloajima). Njihova se djela smatraju prvim primjerom socioloke analize drutva i imala ssnaan utjecaj na Marksovu teoriju klasa. Oba autora pripadaju kotskoj misaonoj koli, iznikliurbanoj trgovakoj i industrijskoj sredini. Otuda Ferguson istie graansko drutvo kaautonomne sfere spram drave. Drutvo je po njemu dinamiki proces bremenit sukobiminteresa i moi, koje su izvorite neprekidnih inovacija. Struktura vlasnitva je temelj odnos podreenosti.Condorcetovi (1743. 1794.) pogledi izvedeni iz prosvjetiteljstva najblii su idealuznanstvenosti koji e u 19.st. prerasti u Comteov projekt sociologije kao pozitivne znanostDjelovao je u vrijeme francuske revolucije, zduno ju podupirao i na kraju postao njenomrtvom. Poznat je po svom djelu Nacrt povijesnog prikaza napretka ljudskog duha (1795.) kojem je izloena optimistika i linearna koncepcija beskonanog ovjeanstva. U svojooptimistikoj ponesenosti nije mogao predvidjeti i tamnu stranu napretka. Povijest vidi kao slije

deset epoha. Prvih devet epoha tvore prolost ljudskog drutva od poetka do revolucija povijest u doslovnom smislu. Desetu epohu tvori beskonana budunost ili opi trijumf u kojese ostvaruju tri velike nade: ukidane nejednakosti meu narodima, napredak jednakosti unut pojedinih naroda i stvarno usavravanje ovjeka. Te ideje su se proirile u Europi i zasjenilCondercetovo doista znanstveno djelovanje vidljivo u spisu Ogled o primjeni analize nvjerojatnost odluka dobivenih veinom glasova (1785.). To djelo je najraniji pokuaj zasnivanmatematike teorije socijalnih odnosa (drutvene se znanost poput fizikalnih oslanjaju n promatranje injenica).


9/55



Immanuel Kant (1724. 1804.) kritiki se odnosi prema prosvjetiteljstvu. Najvie je cijenioRoussea i objavio je spis to je prosvjetiteljstvo (1784.) gdje konstatira da je ono izlazaovjeka iz samoskrivljene ne punoljetnosti. Nepunoljetnost se odnosi na nemogunost da svlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog. Ta nepunoljetnost je skrivljena kad njeziuzrok ne lei u nedostatku razuma nego u pomanjkanju rukovoenja. Imaj hrabrosti sluiti s

vlastitim razumom: sapere aude to je lozinka prosvjetiteljstva, ali i stav rousseovski condorcetovski. Bit prosvjetiteljstva je odbacivanje heteronomnosti (ovisnost o tuim zakonimi afirmacija autonomnosti razuma. Ovaj Kantov filozofski pogled nazivamo Kantovim politikim odmakom. On dri da je spoznaja mogua samo polazei od apriornih formsadranih u ljudskome duhu ne kao zakon prirode ili unutarnje naelo izvanjskog svijeta negse temelji na strukturama koje konstituiraju na nain miljena. Kant u Kritici istog uma(1781.) postavlja granice samog uma te kae da on nikako ne moe spoznati stvarnost po sebime dovodi u pitanje teoriju metafizikog racionalizma uvjerenog da ljudski duh odraavstvarnost kakva jeste. Jedan te isti um upravlja kako teorijskom aktivnou (uvjetima mogunosobjektivne spoznaje) tako i refleksijom moralnosti (formalni uvjeti) koja je zaokupljen praktinim djelovanjem to je on opisao u djelu Kritika praktikog uma (1788.). Stao je obranu Francuske revolucije i u spisu Spor meu fakultetima (1798.) ocjenjuje ju kao doganaeg vremena koji dokazuje moralno stremljenje ovjeanstva a njen doprinos republikanskoustrojstvu ocjenjuje kao veliki napredak. Ideje republike kozmopolitskog prava i pacifizma izrasu Kantove idealistike privrenosti prosvjetiteljskim naelima graanske republike. Njegokozmopolitizam izvire iz uvjerenja da cjelokupno ovjeanstvo dijeli zajedniku sudbinuKantova je filozofija utjecala na koncepcije njemakih teoretiara 19. i 20. stoljea te nDurkheimovu socioloku koncepciju. Za razliku od Kanta koji se kritiki odnosi spram prosvjetiteljstva ali istodobno afirmirnjegove ope emancipatorsko (osloboeno od zavisnosti) naelo i misliociromantizma (1777. po. 19. st.) oblikuju posve alternativni nain razumijevanja ovjekadrutva, povijesti i kulture. Njegovi najistaknutiji predstavnici su: filozof, pjesnik i dramatiaFriedrich Schiller, pjesnik i knjievnik Goethe, skladatelji Betoven, ubert i uman. Njihovmisao oblikovala se kao antiteza prosvjetiteljskom racionalizmu i liberalnom utilitarizmuRomantizam velia duh sistema i stajalite sinteze, iznova otkriva vrijednost grkog polisa umjetniko-religiozne tradicije srednjeg vijeka. Razum ne promatra kao isti intelekt ve kavitalno naelo i beskonanu snagu. Na politikom planu zagovara individualnu i kolektivnslobodu ali ne onu anglosaksonskog-liberalnog tipa nego u duhu nacionalne autoritarne dravSuprotnost prosvjetiteljstvu najbolje se vidi iz djela Johana G. Herdera u Studija o porijekl jezika gdje istie vanost jezika kao osnove drutvene meupovezanosti pojedinaca. ZamjeKantu to zanemaruje povezanost uma i jezika. U djelu Jedna drugaija filozofija povijestfrancuskim prosvjetiteljima, osobito Voltairu, zamjera to povijesne epohe odmjeravaju jedn

prema drugima te lano istiu superiornost ovog ili onog razdoblja. Treba polaziti od toga da zasluge ovjeanstva trajne i svako razdoblje u prolosti na svoj je nain vano za ovjeanstvU svom najznaajnijem djelu Ideja za jednu filozofiju povijesti ovjeanstva kae da svakepoha ima svoje posebno znaenje stoga on otkriva vrijednosti srednjeg vijeka i kranstvsmatra istinskom religijom ovjeanstva. On se suprotstavlja prosvjetiteljskom poimanju drav drava je organska realnost nezavisna od pojedinanih volja. Nacija prethodi graaninu kao prolost prethodi sadanjosti, narodu se nanosi nepravda ako ga se liava njegovog nacionalnokaraktera.


10/55



Mislioci njemakog romantizma pridonijeli su historizaciji pojmova naroda, jezikadrave i kultura. Konzervativni teoretiari i zagovornici restauracije s kraja 18. i poetka 19. st.cijelosti nastupaju s pozicija prolosti i tradicija te tako osporavaju ideje prosvjetiteljstva francuske revolucije. Najznaajniji su Edmund Burke, Jozeph de Maister i Lous de Bonalda.Edmund Burke - njegovo djelo Razmiljanja o francuskoj revoluciji predstavlja polazite

kasnijih konzervativnih mislilaca. Projektu Francuske revolucije suprotstavlja engleski ustav jga dri dubokoumnim, proizalim iz tradicije, obiaja i stoljeima oblikovnih institucija. Smatda su Fr. revolucionari kanjeni vlastitim uspjehom: sruili su zakone, razorili sudove, oslabiindustriju i trgovinu, osiromaili narod, opljakali crkvu i dravu onesposobili za obnovu. Burkali za prolou i smatra da je nacija vana. Njegovi su pogledi tipinotradicionalistiko-romantistiki i ogledaju se u radovima Maistera i de Bonalda a na stanovinain i kod A. Comtea. Rije je o velianju povijesnih tradicija, nepovjerenju u apstraktni razumodbacivanju prekomjerne industrije te ideji da se napredak dogaa samo ako je poveza jedinstvom u narodu i naciji. Duhovno nasljee pojedinaca temelji se na moralnim idealimumjetnosti, znanosti i specifinoj kulturi neke zajednice.Joseph de Maistre - izravno poziva na religijske izvore francuske tradicije i srednjovjekovnateokratska uenja. Povijesni razvoj tumai kao djelo nadnaravne moi, velia tradiciju, on na njutemeljuje apsolutistiku koncepciju autoriteta.(grenim ljudima mora upravljati mo kojdolazi od Boga). U djelu O papi(1819) zagovara poredak teokratskog tipa s papom kanepobitnim poglavarom, krajnjim arbitrom i voom svih naroda i vladara. Svi temeljni zako poivaju na viem autoritetu i zbog toga to nisu napisani nitko ih ne moe ni prebrisati. U istoduhu razmilja iLuis de Bonald koji zagovara disciplinu. Za njega je moral temelj svake organizacije a zakonsredstvo njegove primjene. Moral je zrcalo monarhijskog i religioznog poretka. Bonaldova smisao moe saeti u dvije toke:1. pojedinac nema nikakva prava a ima samo dunosti jer postoza drutvo i po drutvu; 2. nema drugog suvereniteta osim Boga te on ljudskom razumu odrisvako pravo za odluivanje: prava se vrlina sastoji u poniznosti. Odatle je logina i njegovosuda republike i demokracije. U pogledima Burkea, de Maistrea i de Bonalda prosvjetiteljstvo predstavlja izazovtradiciji i oni ga radikalno osporavaju. Na njihovim miljenjima ne moe se graditi mirn budunost. Pojavljuju se mislioci koji budunost izvode upravo iz prosvjetiteljskih ideja i ideFr. revolucije. Te su mislioce zbog njihove sklonosti idealnim konstrukcijama zvaliutopistima , pri emu se isputa iz vida znanstveno-pozitivan odnos kojim su propagirali ideje prosvjetiteljstva i tako izravno utjecali na oblikovanje znanosti o drutvu.

2.4. Saint-Simon. Socijalna fiziologija i apoteza industrije i znanosti

Claude-Henri de Saint-Simon (1760-1825) porijeklom je iz zemljoradnikearistokracije ali se intelektualno profilirao u duhu prosvjetiteljstva. Kratko 1776.g. boravi Americi gdje se nakon Deklaracije o neovisnosti odvija proces federalizacije SAD-a. Vraa u Francusku pred revoluciju, odrie se plemstva i uputa u pekulativne poslove kako bi prikupnovac za osnivanje znanstvene kole i krupnog industrijskog poduzea. U revoluciji nijsudjelovao ali joj je bio privren. Zbog pekulativnih aktivnosti proveo je godinu dana u zatvorI nakon toga bavi se pekulacijama ali kad je stekao dostatno novca za pristojan, ak i lagoda


11/55



ivot okree se intelektualnom i spisateljskom radu. Odrekao se plemstva iz solidarnosti s treistaleom. Temeljito prouava Monteskijea i Rusoa i dok prvog smatra prevladanim, u Rusonalazi putokaz za izgradnju istinskog i primjerenog drutvenog ugovora. U njegovim djelimnalazimo, ne potpuno razvijene ali sve bitne elemente znaajne za formiranje sociologije ka posebne znanosti. Jasno je uoio razliku izmeu drutva i drave, smatrajui da se nova nauk

treba baviti drutvom koje je u stalnom napretku. Bio je idejni pretea socijalizma i zagovorniujedinjene Europe. Drutvo je jedinstvo ljudi u kojem oni rade za zajedniki cilj. U prvim spisimaPisma jednog stanovnika eneve suvremenicima(1803) iNacrtnovog plana suvremene organizacije izrie tipino prosvjetiteljsko poimanje znanosti inapretka. Pod utjecajem romantikog poimanja religije formuliraOrganski plan newtonovskereligije u kojoj bi znanstvenici bili novi sveenici . U spisuUvod u znanstvene radove 19.st.religiju za razliku od prosvjetitelja, ne poima kao pusto praznovjerje nego kao puke obrasc prvobitne znanosti. Razvoj znanosti doveo je do toga da religiju moe zamijeniti znanos Napredak drutva shvaa kao stalnu smjenu kritikih i organskih razdoblja. Kao to je 18.st. birazdoblje kritike starih teolokih sustava, 19.st. treba biti razdoblje drutvene organizacijeOsvrui se na francuske enciklopediste, kae da su imali prvenstveno kritiku funkciju, dok novi enciklopedijski zahvat morao na pozitivan nain ustanoviti jedinstvo ljudskog znanja Newtonovu teoriju proiriti na duhovni svijet. Tu ideju razvija uPodsjetniku o znanosti oovjeku(1813) gdje formulira pojam socijalne fiziologije koji e kasnije Comte prevesti n pojam socijalne fizike i napokon, sociologije kao istinske znanosti o drutvenim pojavamSocijalna fiziologija razmatra drutvo kao cjelinu organizirani stroj u kojem pojedinac, kaorgan, doprinosi funkcioniranju cjeline. Socijalna fiziologija je i znanost o slobodi drutvo mogue samo na osnovi zajednikih etnikih i kulturnih vrijednosti, a njegovu dinamikodreuju dva oprena elementa: snaga obiaja i elja za novim.

Saint-Simon objavljujeasopis Industrija (gdje surauje i Comte) u kojem veliaindustrijski rad. U spisu Parabola(1819), koji je ulomak opsenijeg djelaOrganizator(1819-1820), tvrdi: da kad bi Francuska izgubila svoje znanstvenike, privrednikei umjetnike, ostala bi tijelo bez due i zaostajala bi za drugima, a kad bi izgubila sve predsjednike, ministre, marale, sudce i kardinale, Francuze bi to sigurno rastuilo ali ne bi bizlo za dravu, jer drava moe samo tada napredovati ako napreduje znanost, privreda proizvodnja i umjetnost. Zato je vano da se shvati vanost industrije jer je na osnovu vrijednos proizvodnje mogue uspostaviti ovozemaljski moral i iz njega izvesti politiku kao znanost proizvodnji. Saint-Simon zamilja drutveno ustrojstvo utemeljeno na ekonomskom djelovanjregulirano tehnikim i znanstvenim naelima, u kojem vladavinu nad ljudima zamjenjujvladavina nad stvarima i upravljanjem procesima proizvodnje. Konstatira da su za drutvenstrukturu najvaniji oni koji proizvode. Taj misaoni pravac kasnije e razviti MarxSaint-simovska produktivistika vizija drutvene organizacije, voena neogranienim

povjerenjem u mo znanosti i industrije, javlja se kao izraz uspona novopoduzetnike i radniklase. Taj novi industrijski i znanstveni poredak temeljio bi se na:Domuizumiteljstva(fiziari, filozofi, matematiari),Domu izvriteljstva(bogati poduzetnici). O predlae i izradu nacionalnog katekizma znanstvenog tipa, da bi se i djeci usadila svijest osnovnim naelima drutvene organizacije a polaganje ispita iz tog katekizma bio bi uvjestjecanja graanskog prava. Saint-Simon je bio eurofil. Bekom kongresu je uputio svoju studiju o potrebreorganizacije Europe, koja je ostala neprimjeena, a gdje on naglaava vanost objedinjavan


12/55



svih naroda u jedno politiko tijelo. Smatra da to politiko tijelo, po uzoru na Engleze, trebimati tri doma: 1. dom istraivaa (znanstvena dimenzija), 2. dom izumitelja (industrijskdimenzija), 3. dom moralnih osjeaja (moralna dimenzija). Ne mogu ta tri doma zadovoljiti sv potrebe industrijskog drutva, ali bi pomirili industrijsko-znanstvenu i moralnu stranu. Saint-Simon razlikuje drutvo od drave. On je uoio fenomen drutvenog sistema te s

i kod njega nazire pojam drutvene strukture i dinamike drutva. Drutvo promatra kao socijalnkategoriju i uoava njegovu polarizaciju na dvije klase: proizvoae i neproizvoae i parazite(plemstvo i sveenstvo). Dravu smatra posebnim parazitskim aparatom u industrijskodrutvu kojim upravlja parazitska klasa . Smatra da drutvo nije jednom zauvijek odreeno, negda je to kontinuirani proces kojeg karakteriziraju tri vana elementa:1. tenja ovjeka da savlad prirodu, 2.tenja kolektivnog ljudskog napora da se osigura srea svim lanovima drutv3.tenja za ostvarenje sveope asocijacije naroda koja bi obuhvaala cijeli ljudski rod.

Saint-Simon objavljujeKatekizam industrijalaca(na njemu je radio i Comte dosukoba s Saint-Simonom) u kojem velia industrijalce kao ljude budunosti:industrijska klasa najvanija jer ona moe opstati bez svih, a ni jedna druga ne moe opstati bez nje, ostale klasmoraju raditi za nju zato to ih ona stvara i odrava u ivotu. Nosioci industrije, buroazijazasluuje i crkveno sveto obiljeje. On je bio glorifikator industrijskog drutva i smatrao je d politiku vlast treba preuzeti proizvodna drutvena klasa a ne klasa parazita (Saint-Simonoutopijski socijalizam). U svom posljednjem djeluNovo kranstvo(1825) razvija gotovomistinu viziju novog drutva znanstvenika i proizvoaa. Uviajui siromatvo zalae se z pomo najsiromanijoj klasi koju u svom neobjavljenom djeluO drutvenoj organizaciji(1825) nazivaproleterijatom. Zagovara ideal univerzalnog bratstva, pa kae:ivimo uvrijeme kad je ropstvo dokinuto, postoje tek ljudi istog politikog roda, a klase se jedna od drugtek neznatno razlikuju(ropstvo je tada postojalo u SAD, Junoj Americi, a u Rusiji kmetstvo Njegovi sljedbenici Armant Bazard i Prosper Enfantin, osnovali su saintsimonistike kole crkve, ali se one nisu odrale.

Djela: Historija ovjeka, Podsjetnik o nauci o ovjeku, Socijalna fiziologija, Uvod u naune radove XIX st., Novo kranstvo, Parabola, Katekizamindustrijalaca, O organizaciji europskog drutva, Organizator, Industrijski sistem, Pisma jednog stanovnika eneve suvremenicima i Dvije karavane.

2.5. Tri kljuna zadatka i motiva znanosti o drutvu

Razlikujemo dva razdoblja u razvoju znanosti o drutvu: preddisciplinarno idisciplinarno. Socioloka je teorija do Saint-Simona prola preddisciplinarno razdoblje. Unut preddisciplinarnog razdoblja razlikujemo tri faze: 1. faza- sekularizacije od 1730 do 1775-

kojoj se oblikuje sekularna socioloka teorija (Monteskije, Ruso) koja se razlikuje od ostaliteorija (politikih, moralnih, pravnih, polit. ekonomskih). Socijalna meuzavisnost se objanjav jezikom racionalistike filozofije i njoj svojstvenim univerzalnim prirodnimnaelima. 2.fazscijentizacije socijalne teorije od 1775 do 1814- u kojoj se drutveni odnosi ne gledaju samo k predmet racionalizma ve kao predmet empirijske znanosti (kod Condorceta i Saint-SimonaSkovan je naziv socijalna znanost. Preko Saint-Simonovih ideja i djela prelamaju se dvstadija socioloke znanosti, stadij kad ona eli biti znanost i stadij kad se eli institucionalizirati2. i 3. f.) 3. faza- disciplinarizacije od 1814 do sredine 19.st. karakterizira daljnje irenj


13/55



socijalne teorije i nastup disciplinarnih oblika organizacije. Comte je ustanovio novu teorijskorganizaciju ne traei utoite ni u jednoj poznatoj postojeoj znanosti.. Razvio je teorijznanosti u kojoj relativna autonomija igra sredinju ulogu. Time je socioloka znanost dobisvoje vlastito podruje. Sa Comteom zavrava preddisciplinarno i poinje disciplinarno razdoblsociologije.

Sa Saint-Simonom prosvjetiteljski intelektualni poredak je dostignuo vrhunac. Otvore je prostor za ideje koje drutvenu organizaciju temelje na emancipiranom razumskom naelu. Ntu injenicu, kao veliku novost prosvjetiteljstva, ukazuje i Hegel u svojoj Filozofij povijesti(1837)- od poetka povijesti Anaksagora je prvi rekao da um upravlja svijetom, ali tek sada ovjek doao do spoznaje da misao treba upravljati drutvenom zbiljom.Ova je epohvana zato to je obavila tri velika zadatka znanosti o drutvu:

1.znanstveno-teorijski zadatak na nov nain, sukladno slobodoumnom i istraivakomnaelu tumai i objanjava drutveno stanje proizalo iz prosvjetiteljstva, graanske i industrijskrevolucije (ovjek i drutvo se objanjavaju na nov nain).2. praktino-teorijski zadatak na osnovu novog znanstveno utemeljenog naina u praksi se provode reforme i reorganizacija drutva nakon revolucije (teorijski se trebaju stei znanja znovi oblik drutva).3. projektivno-teorijski zadatak projektira se nov model u kojem e moderno-racionalnonaelo upravljati pojedinim dijelovima ili cijelim drutvom (zadatak da se projicira najboljmogue drutvo) Ta tri naela isprepleu se u djelima svih znaajnijih mislilaca 19.st. posebno onih kojsu postali klasici upravo zbog toga to su socijalne teorije preobrazili u socioloku znanosOblikovanje sociologije kao znanstvene discipline karakteriziraju dva, vremenskrazliita,epistemoloka poretka(epistemologija-nauka o znanju):

prvi epistemoloki poredak - od Saint-Simona do 80. god. 19.st.,predstavljajumislioci koji socioloku znanost grade na analizi i definiciji novonastalog drutva kaoindustrijskog, demokratskog i kapitalistikog. Meu njima su najvaniji mislioci: AugusComte, Alexis de Tocqueville, Karl Marx i Herbert Spenser.

drugi epistemoloki poredak- na prijelazu iz 19.st. u 20.st.,koji socijalnu znanostgradi na ve oblikovanoj ili zreloj disciplinarnoj analizi uinaka i posljedicakapitalistikog i demokratskog drutva, te ih ne sagledavaju samo opeteoretski negstrogo znanstveno i metodiki. Njegovi su predstavnici: Emile Durkheim, Max VeberGeorg Simmel i Vilfredo Pareto.

3.0. AUGUSTE COMTE I SOCIOLOGIJA KAO POZITIVNA ZNANOST

3.1. Polazita i djela

Auguste comte (1798-1857) je prvi socioloki mislilac koji je znanost o drutvu nazvasociologijom i time je uvrstio u institucionalnu klasifikaciju modernih znanosti. Smatra sosnivaem sociologije iz dva razloga: 1.on je tvorac rijei sociologija (u Teaju pozitivnfilozofije, 4. svezak, 47. predavanje u fusnoti -1837.g.) i taj trenutak se rauna kao emancipacisociologije kao posebne znanstvene discipline. 2. njegov rad se koristi kao dobra ilustracij


14/55



prijelomnog razdoblja razvitka znanosti o drutvu, prijeloma koji je znaio konanu pobjedideje da u drutvima postoje zakonitosti koje se mogu otkriti, na koje moemo djelovati i timutjecati na budunost. Sociologija treba posluiti kao osnova za stvaranje boljeg drutva, a njeosnovni moto jest:Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se djelovalo. Ta nova disciplin po njemu bi trebala biti najvanija znanost, a bavila bi se socijalnom statikom (postojeim

drutvenim poretkom i strukturama) i socijalnom dinamikom (drutvenim promjenama razvitkom). Za Comtea su interesi drutva vaniji od sebinih interesa pojedinaca, a osnovnelija drutva nije pojedinac nego obitelj (obitelj postaje pleme a pleme nacija) u kojoj sdiscipliniraju interesi pojedinca za drutvene svrhe. Njegovi bitni uvidi su: zakoni o tri stadijklasifikacija znanosti, opi duh pozitivizma. kolovao se na tada prestinoj, elitnoj Politehnikoj koli, aritu postrevolucionarneindustrijske modernizacije. Usprkos briljantnom talentu iz mehanike i matematike, stalni posaotoj koli nije dobio zbog svojih republikanskih uvjerenja suprotnih tadanjim pokuajimrestauracije carstva. Od 1817.g. do 1824.g. traje njegova intenzivna ali konfliktna suradnja sSaint-Simonom. Nakon konanog razlaza Comte 1826.g. otpoinje seriju javnih predavanja kosu posjeivale i znamenite linosti onog doba (Humboldt, Carnot, fiziolog Blaiville, matematiLouis Poinsot i dr.). Ova predavanja sadrana su u njegovom kljunom djeluTeaj pozitivnefilozofije. Djelovao je u kritinom postrevolucionarnom razdoblju u isto vrijeme kada jeHonore de Balzac opisivao uspon industrijalaca i bankara.

Prva faza njegove intelektualne aktivnosti (1820-1826) obiljeena je njegovom privrenosti svom uitelju Saint-Simonu. Napisao jeOpsculle nekoliko manjih spisa o raznim pitanjima (Prilozi socijalnoj filozofiji, Zbirna ocjena cjeline moderne prolosti, Programznanstvenih radova neophodan za reorganizaciju drutva, Filozofska razmatranja o znanostiznanstvenicima, Razmatranja o duhovnoj moi). U njima je na saintsimonistiki nain iznio tezo nestanku srednjovjekovnog drutva, koje su obiljeile teoloke i vojne znaajke i dolaskdrutva industrijskog i znanstvenog tipa.. Duhovnu mo sveenika i teologa preuzimajznanstvenici, a ratnika industrijalci u irem smislu. Kad ljudi ponu znanstveno misliti rat gusmisao, njihov se napor usmjerava na borbu s prirodom i na racionalno koritenje prirodno bogatstva. Otuda je intelektualna reforma nuan preduvjet drutvene reforme. Iz njegovirazmatranja mogu se izvesti sljedei zakljuci:1. prolo je ratniko i teoloko vrijeme, ratni prelaze u industrijalce kojima je samo do napretka(tu je pogrijeio), 2. moderna drutva ulazerazdoblje znanosti i znanost zamjenjuje duhovnu mo koju je imala religija, 3. za razliku osvojih suvremenika Comte naglaava vanost osjeajne komponente kod ljudi koju smatr pokretakom snagom ljudske volje, ne razuma.

Druga faza je obiljeena dugotrajnim radom naTeaju pozitivne filozofije od1830.g. do 1842.g. koju je objavio u 6 svezaka. To djelo sadri cjelinu njegovih shvaanja i imkarakter golemog znanstveno-teorijskog programa. Ovo je glavno razdoblje njegova djelovanja

u kojem donosi poznate zakone o tri stadija povijesti (teoloki, metafiziki i pozitivni)i svojnaelo klasifikacije znanosti (ideja je smjestiti sociologiju na vrh znanstvene piramidematematika, astronomija, fizika, kemija, biologija, sociologija).

Trea faza je faza od 1843 do 1856 u kojoj je Comte zapao u duboku mistinu krizuizazvanu smru Clotilde de Vaux prema kojoj je gajio strasnu ljubav isto duevne naraviPosveuje se religiji ovjeanstva utemeljenoj na potovanju velikih genija prolosti, tosnivanju pozitivistike crkve u kojoj bi on bio velikim sveenikom. U tom razdoblju nastadjela: Rasprava o osnovama analitike geometrije, Filozofska rasprava o popularnoj


15/55


16/55



deduktivnu metodu (dedukcija- zakljuivanje od opeg k pojedinanom), koja predstavlja pomirenje racionalne i eksperimentalne analize. Poput Kanta smatra da ljudski um ne mo poznati realnost po sebi, ve rasuivanjem i promatranjem moemo doi do stvarnih zakonDistancira se od idealizma i empirizma i tvrdi da zakone dobivamo obradom materijala koji smdobili promatranjem. Tako se izraz pozitivizam oituje kao sinonim relativizma opreno

svakom apsolutizmu - sve je relativno i to je jedino apsolutno naelo. Zadatak je znanstvenika da racionalno poveu i usklade ljudske spoznaje. Pozitivnznanost ujedinjuje pojedinana znanja, objektivnu metodu povezuje sa subjektivnom, te nastorazumjeti jedinstvo i strukturu spoznajnog procesa. Tako se pozitivistika teorija pokazuje kacjelovito, organsko i progresivno uenje, kojem nije potrebna nikakva apologija jer se namesvojom znanstvenou. Njegov pozitivizam odnosi se na Newtonizaciju socioloke znanosti. O je u svojoj pozitivnoj uvjerenosti govorio da sociologija ima nomtetiki karakter ( krajem 19.svodila se debata izmeu prirodnih i drutvenih znanosti gdje su prirodne znanosti oznaili kanomtetike jer mogu pronalaziti zakone prirodnih pojava, to su one znanosti koje zbog narasvog predmeta uspijevaju nai ope zakone, drutvene znanosti ne mogu izvoditi ope zakone jdrutvo nije posloeno kao priroda one su ideografske znanosti). Comte smatra da nema dvojbda sociologija kao i svaka druga znanost moe izvoditi ope zakone o drutvenom kretanju. Otumai smisao pozitivne metode s 5 pojmova : pozitivizam je ono to je realno, korisno, sigurn precizno i vrijednosno pozitivno. On osniva javna udruenja i pomae promociju znanosti. Comte svojuhijerarhijsku klasifikaciju znanosti ustanovljuje polazei prije svega odrazlike izmeu organskih i neorganskih Predmeta. Neorganskim se predmetima bavi: fizikastronomija i kemija a organskim: biologija (o kojoj ovisi psihologija) i socijalna fizik(sociologija). Matematiku smatra temeljem svakog znanja. Polazei od stupnja sloenoshijerarhiju ustanovljuje od matematike, astronomije, fizike, kemije, biologije do sociologije ko je predmetno najsloenija. Ova je klasifikacija objavljena u Teaju pozitivne filozofije. Ukasnom djelu Sustav pozitivne politikemijenja svoje miljenje pa vrhovno mjesto daje moralu Comte najee koristi nazivsocijalna fizika za svoju pozitivnu znanost o drutvu. Duhte znanosti sastoji se u tome da prouavanjem prolosti nastoji objasniti sadanjost i predvidje budunost. Treba znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se djelovalo. IzrazsociologijaComte je prvi put upotrijebio u 47. lekciji 4. sveska Teaj pozitivne filozofije, gdje velizasluge Monteskijea i Condorceta za nastanak osnova sociologije. Taj je izraz identian pojmsocijalna fizika i njime oznaava onaj dio komplementarne filozofije prirode koji se odnosi n pozitivno izuavanje temeljnih zakona svojstvenim drutvenim pojavama. Kao posljednji d prirodne filozofije sociologija je dovretak i kruna prirodne filozofije. U sociologiji se svakstvar dvojako promatra: s aspekta suglasja s pojavama u ijem sklopu postoji i s aspekta njen povezanosti s ranijim i kasnijim stanjem ljudskog razvoja. U oba sluaja ona otkriva ope odnokoji povezuju sve drutvene pojave.. Kao najvia sinteza znanja sociologija preuzima koju s

imale teologija i metafizika. Njen cilj je postizanje sklada izmeu poimanja i promatranjSvjesna je sloenosti ljudskih i drutvenih odnosa, koji se ne mogu svesti na nekoliko jednostavnih ope- racionalnih naela. Comte kritizira redukcionistiki karakter utilitaristikuvjerenja klasine politike ekonomije. Ljudsko ponaanje osim razuma odreuju i emocijSociologija je znanost o drutvenim pojavama, sinteza svih znanja i bez nje bi znanost bila neredu i beskorisna, ali i ona je ovisna o drugim znanostima no one je ne mogu apsorbirati jesociologija prouava cjelokupno ovjeanstvo.


17/55



Comte razlikuje dva podruja (predmeta) sociologije: socijalnu statiku i socijalnudinamiku . Socijalna statika je svojevrsna socijalna anatomija iji su predmet prouavanjarazliiti dijelovi drutvenog sustava. Ona analizira razliite drutvene institucije: religiju, obitelvlasnitvo, podjelu rada, drutvene snage, jezik, materijalne i duhovne moi. Sredinji pojamsocijalne statistike je drutveni koncenzus, (consensus social izriito naglaava u 48. lekci

Teaja pozitivne filozofije). Misli se na suglasje meu predstavnicima pojedinih drutvenislojeva, socijalno suglasje izmeu sve vie diferenciranih ljudi i klasa uzrokovanih industrijskinainom proizvodnje. Pojam koncenzusa potjee iz teorija prirodnog prava i drutvenog ugovorOsnovni smisao ovog pojma je u meusobnoj harmoniji pojedinih dijelova i procesa drutvPrema tome socijalna statika sadri s jedne strane anatomsku analizu strukture drutva u danomtrenutku, a s druge, analizu elemenata koji odreuju koncenzus, tj. tvore kolektivitet svi pojedinaca, obitelji i institucija. Socijalna statika poinje kao jednostavna pozitivna analizrazliitih drutava i uzajamnih veza solidarnosti nekog kolektiviteta a zavrava kao prouavantemeljnog poretka svakog drutvenog kolektiviteta. Ona ispituje drutvenu strukturu , usporeudrutva traei ono to ih ini stabilnim.Socijalna dinamika je svojevrsna socijalna fiziologija koja prouava zakone i faktore drutvenonapretka. Dinamika je opis uzastopnih i nunih etapa ljudskog duha i drutva. Podreena jstatici jer povijest je shvatljiva samo polazei od poretka svakog ljudskog drutva. Zato nzastavama pozitivizma pie slogan Napredak je razvoj reda. Bavi se otkrivanjem pravilnostidrutvenom razvoju osobito u tri velika stadija drutva. Comteovu teoriju o slijedu ljudske povijesti tvore tri velika meusobno razliita stadijateoloki, metafiziki i pozitivni. On je tu svoju zamisao o opem zakonu razvoja ovjeanstva predstavio 1826.g.. Odnose u drutvu regulira stanje duha, stanje svijesti, a svaka svijest iznanje prolazi te tri faze U teolokom stadiju prevladavaju teolozi i vojnici a spoznaja jusmjerena na krajnji uzrok. U metafizikom prevladavaju metafiziki filozofi i pravnici a misatei racionalnosti, kritinosti i individualnosti. U pozitivnom stadiju prevladavaju znanstveniciindustrijalci, naputa se istraivanje krajnjih uzroka a afirmira relativizam; najvea pozorno poklanja se zakonima koji upravljaju odnosima u prirodi i drutvu. Teoloki stadij je epoha reda poetak ljudske umnosti kad se prirodu i povijest tumailo pomou teolokih ideja i duh joptereen fikcijama. Metafiziki stadij je epoha napretka, koja obuhvaa vrijeme do Francuskrevolucije, a najvaniji su antiki grki i prosvjetiteljski mislioci, a svijest traga za opimapstraktnim svojstvima stvari. Pozitivni stadij predstavlja ujedinjenje reda i napretka i on je zovjeanstvo konaan, a znanost se bavi injenicama, trae se zakoni, odbacuje postojanje ope Iako e se spoznavanje posebnih elemenata stalno usavravati, okvir cjeline nee se mijenjatstupnjeviti tijek moderne evolucije pokazao je da pozitivni duh jedini temelj istinskintelektualne zajednice. Metode koje prevladavaju u ovom stupnju su promatranje, opieksperiment i usporedba. Svijet se prihvaa kao polje univerzalne sukcesije uzroka i posljedic

Ova tri stupnja bit su napretka. Svaki od njih je nezaobilazna faza drutvene evolucije , znanostali i pojedinaca individualno. U izvoenju ove teorije Comte se naao u suprotnosti izmeu njemu svojstvenog povijesnog i kolektivnog poimanja znanja i psiholokog tj. individualistikog poimanjsvojstvenog empirizmu. Teorija se temelji na postojanju dr. uvjeta koji omoguuju ljudskomumu da nadilazi neposredne potrebe. Comte smatra da je ovjeanstvo slijedilo putanju slinodrastanju djeteta. Dijete nasljeuje znanja a i ovjeanstvo se polako obrazuje prijenosom pozitivnih dostignua iz generacije u generaciju, pri emu svaka generacija obrazuje slijede


18/55



predajui joj svoj dio poboljanja i napretka. Dakle, ovjek nikad ne kree od poetka prem pozitivnom znanju . Iako izvorita Comteovog poimanja povijesnog napretka proizlaze i prosvjetiteljstva (Saint-Simon), izvoenje teorije o tri stadija u suprotnosti je izmeu dvaju prvmomenata i treeg stadija- jedinstva reda i napretka, analogno Hegelovom dijalektikomsklopu teza- antiteza- sinteza.

Unato tome Comteu pripada zasluga da je razlikom izmeu socijalne statike i socijalndinamike prvi utvrdio predmet sociologije i formulirao neka epistemoloka i metodolok pravila, koja e se kasnije u sociolokim miljenju razvijati. Suprotno miljenjima koj pozitivizam poistovjeuju s objektivizmom i fizikalizmom, pozitivizam nije empirizam iak priznaje vanost promatranja konkretnih injenica. Zato Comte izrie kritiku atomistima (atomnisu vidljivi), odbacuje raun vjerojatnosti (svijet je ipak racionalan), protivi se upotrebmikroskopa i teleskopa (izobliuju naa osjetila), protivi se fundamentalnim istraivanjima jeznanost mora biti korisna i poboljavati drutvo. Istodobno osuuje vulgarne utilitariste koznanstvena istraivanja odreuju samo korisnou. Osobito osuuje teorijski individualizamutilateristiki moral. Zbog srozavanja morala pojedinac se okree privatnom interesu i drutveosjeaj se gubi. Taj apstraktni individualizam osnovna je znaajka ekonomije i psihologije kose bitno razlikuju od sociologije kao prave drutvene znanosti. Obraun s politikom ekonomijom (izuzimajui slavnog Adama Smita-koga cijenizauzima istaknuto mjesto u Comteovim razmatranjima. Smatra da politiki ekonomisti rasuujna mehaniki nain i daju apstraktnu, pojednostavljenu sliku drutva, dok je sociologija, sluese metodom eksperimenata, promatranja i povijesne usporedbe, znanost o injenicama a ne puapstrakcija. Politika ekonomija je jo uvijek metafizika, ustanovljuje apstraktne entitet(proizvodnja, vrijednost, korisnost), te su ekonomisti lani znanstvenici koji nemaju nikakvideju o metodama i ciljevima istinske znanosti. Iz osporavanja individualizma proizalo je i Comteovo poimanje religije, osobito ukasnijim djelima. On ustanovljuje religiju velikog bia- religiju ovjeanstva koja j primjerena pozitivnom stadiju ovjeanstva. Ona istodobno odgovara i individualnom drutvenom ustrojstvu ljudskog roda i sukladna je znanstvenoj i industrijskoj epohi.Vrhovn bieje poseban organizam realan i objektivan, s vlastitim zakonima. Religija ovjeanstva jedi je nain na koji se ovjek nakon nemilosti Boga moe obratiti neem drugom osim samom sei svojim interesima.Veliko bie je ustvari socioloki projicirana istina o ljudskoj prirodi specifinom ljudskom poretku. Sociologija mora izuavati i strukturalne komponente drutva(institucije, obiteljvlasnitvo, podjelu rada) i dinamike komponente drutva (interakcije, procese drutven preobrazbe). Comte je osobito insistirao na povezanost povijesti i drutva, ukazivao na golemznaenje jezika koji nudi iznimno bogatstvo za promiljanje karaktera kolektiva i pojedincPraktina je svrha sociologije u tome da iznova osigura primat totaliteta ne ponitavaju

individualnost koja ostaje glavnim izvorom energije u povijesti.

3.3. Domaaji i granice Comteove sinteze

Da bi se primjereno vrednovao Comteov doprinos oblikovanju socioloke znanosti morga se osloboditi od totalizirajuih ideolokih primjesa njegovog teorijskog sustava te ambicije dsociologiji pripie ulogu koja je pripadala teologiji i metafizici. U tom smislu e sociologij


19/55



poslije Comtea redefinirati svoj identitet mnogo skromnije, svjesna da nije kraljica znanosti neg parcijalno znanje (dio znanosti). Analizirao je on industrijsko drutvo, u industrijskom poletuindividualnoj emancipaciji, koje za njega predstavlja istinsku antropoloku revoluciju koja promijenila ustaljeni nain ljudskog postojanja. Ta dvostruka emancipacija , ekonomskoivota i individuuma, praena je dvostrukim, mentalnim i fizikim, procesom individualizacij

gdje se duh cjeline koji je vladao u starim drutvima, raspao pod utjecajem pojedinanostReforma drutva i sinteza znanstvenih spoznaja njegova su trajna preokupacija. Kljundrutvena reforma je ona koja treba dovesti do preobrazbe teolokog naina miljenja i iren pozitivistikog stajalita, no to se ne moe izvesti bez sinteze znanosti. Comteovu sintezuRaymond Aron je sistematizirao u etiri toke:1. Znanost moe biti i izvor dogmi. Comte traga za konanim istinama koje se ne bi dovodile pitanje. ovjek je stvoren ne samo za sumnju nego i za vjerovanje. Zakoni su usporedivi dogmama, zato ih treba zauvijek prihvatiti a ne stalno dovoditi u pitanje.2.Comte smatra da bitan sadraj znanstvene istine tvore zakoni kao nuni odnosi me pojavama. Znanost utvruje poredak koji vlada u svijetu, ali ne bez interesna. Znanost j pragmatina, ona je naelo iz kojeg se izvode tehniki obrasci, a istodobno ima odgojnvrijednost na nau umnost i svijest.3.Sabirui rezultate i metode znanosti, Comte polazi od pretpostavke da u prirodi postohijerarhija koja se kree od najjednostavnijih do najsloenijih fenomena, od neorganske dorganske prirode i konano svih ivih bia. Nia stanja uvjetuju via ali ih ne determinirajuDakle, vii su drutveni oblici uvjetovani ali ne i determinirani niim.4.Znanosti pozitivistikog duha koje moraju oblikovatidogme modernog drutva izvrgnute stalnoj opasnosti od analitike disperzije. Comte znanstvenicima spoitava sklonost pretjeranospecijalizaciji (prouavaju mali dio stvarnosti ne marei za ostalo). Zadovoljavaju se ulogomznanstvenika bez elje da reformiraju drutvo, pa tako analitike znanosti vie tete nego koristImali se sve to u vidu tada sinteza znanosti ima samo jednu svrhu: utemeljenje sociologije kasredita i naela znanstvenog miljenja o drutvu. Njoj se priklanjaju sve druge znanosti i on predstavlja najviu razinu sloenosti.

Djela: Dva glavna Teaj pozitivne filozofije(1830-1842) 6 svezaka ; i Sustav pozitivne politike(1851-1854) 4 sveska ; manja djela: Rasprava o osnovamaanalitike geometrije, Filozofska rasprava o popularnoj astronomiji, Rasprava o pozitivnom duhu, Rasprava o cjelini pozitivizma, Sustav pozitivne politike ilirasprava o sociologiji koja uspostavlja religiju ovjeanstva, Politiki katekizam ili saeto izlaganje o univerzalnoj religiji, Subjektivna sinteza ili opi sustav shvaanja primjeren normalnom stanju ovjeanstva i Opsculle-manji spisi o raznim pitanjima .

4.0. ALEXIS DE TOCQUEVILLE mislilac demokratskog drutvenog stanja

Tocqueville (1805-1859) nije smatran pravim klasinim sociolokim misliocem sve dose na njega nije osvrnuo Raymond Aron u Etapama socioloke misli, smatrajui da je njegovzanemarivanje neopravdano jer je on mislio sociologiju bez sociologizama i dogmatizamaOmoguio je da se Francuska revolucija prikae bez revolucionarnog katekizma. On jupotrijebljen u intelektualnoj borbi protiv totalitarizma i u novom miljenju o demokracij


20/55



Vaan je zato to je uoio i analizirao injenicu demokracije, ne samo teorijsko-politiki negosocioloki. Po obrazovanju je bio pravnik, ali se tim nikad nije bavio nego je karijeru posvetio prouavanju demokratskog stanja u vrijeme kad su se uhodavale parlamentarne institucije i vse vidi odnos izmeu politikog i socijalnog smisla demokracije. Nekoliko puta je biran z

parlamentarnog zastupnika, bio je lan Francuske Akademije i neko vrijeme (5 mjeseci) ministvanjskih poslova u doba Luisa Napoleona Bonaparte. No taj veliki mislilac bio je lo ministar ostao je trajno poznat po svojim teorijskim djelima. Napisao je dva vana djela:Demokracija uAmerici(1835-1840-na osnovu jednogodinjeg boravka tamo) iStari reimi i revolucija(1856). U ovim djelima on usporeuje ameriko i francusko drutvo i iz tih analiza izvodgeneralne sudove o kljunim drutvenim pojavama epohe. Cjelokupno je njegovo djelzapaanje o drutvenoj promjeni i potaknuto je njima. Dok drugi mislioci tog vremena stavljanaglasak na ruenje religijskih svjetonazora, pojavu industrijalizacije i izbijanje novih drutven proturjenosti, on zastupa stav da izjednaavanje uvjeta tvori drutvenu evoluciju. Razvo jednakosti je po njemu naelo povijesti, te mu pridaje pokretaku ulogu u drutvenoj dinamikoji nazivamo napretkom civilizacije. Tocqueville prouava propadanje starih poredaka zasnovanih na staleima, specifinim pravima i dunostima, i na vezama osobne privrenosti. U feudalnom drutvu, na osnov ponaanja plemia i puanstva, nije bilo mogue donijeti neki opi sud, jer ono to je za plemiasno za puk je nebitno. Sam pojam asti vezan je za posebni drutveni poloaj, tj.za plemstvo predstavljao je prvi konstitutivni element starog reima. Drugi konstitutivni element bila jisprepletenost osobnih veza sazdanih od prava i obaveza. Politike institucije srednjeg vijek poivale su na vezama osobne vjernosti koje su nalagale podinjavanje i trajnu odanogospodaru. Na mjesto starog poretka dolazi novi mnogo gipkiji poredak. Tocqueville ne smatra dti novi odnosi proizvodnje tvore bitan element modernosti, jer u njima uoava nove obliksiromatva, zavisnosti i bijede. On je posve svjestan pojave nove trgovake i industrijskaristokracije, ali upozorava da su njihova bogatstva nesigurna to nije bio sluaj s zemljinoaristokracijom gdje je mo utemeljena na zemlji. Zemljina aristokracija predstavlja aritdrutvenog ustroja i osigurava mu dosljednu cjelovitost. Nestankom starog reima nestale su stare veze osobne odanosti i uspostavljaju se vezugovornog karaktera, ugovorni ,apstraktni i masovni odnosi. Javlja se ideja domovine i nacijeoblikuje osjeaj patriotizma. Prijelaz u modernost je dakle, prijelaz u pokretljivije drutvo gdje svako, naelno, moe uzdii ili propasti. Nikakva veza osobne zavisnosti ne moe se isprijeiizmeu pojedinca i politikog autoriteta koji mu je nadlean. Dakle, pojedinac je poravnan ssvima drugima spram javne vlasti. Taj tip drutva pogoduje individualizmu i procvatuegalitarizma (- opa tenja za jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi). U modernom drutv

veliku ulogu igra javno mnijenje, svatko svoj ivot usporeuje s drugim, pa osjeanezadovoljstva postaje trajnim obiljejem ivota u tom drutvu. Stoga demokracija zTocquevilla nije samo politiki poredak zasnovan na suverenosti naroda ili na principu vladavinu ime veine, ve je i poredak utemeljen na jednakosti uvjeta i na osjeaju te jednakosti. On je boravkom u SAD-u otkriodrutvo u kojem se isprepleu oba aspektademokratskog poretka. Tu je politika demokracija proizala iz stanja obiaja, vrsto jutemeljena i osnauje drutvenu klimu koja joj pogoduje. U Europi tog vremena stanje jdrugaije: poredak socijalne demokracije ne trai uvijek politiku demokratizaciju i europska


21/55



povijest optereena napetou izmeu egalitarnih tendencija i tenje za slobodom. Smatra da egalitarizam modernog drutva trajna prijetnja slobodi te to objanjava njegovu dvojnost spramoderne demokracije. U starom reimu slobode su postizane po cijenu mnogih nejednakostIzjednaavanje uvjeta u moderno doba proizalo je iz jaanja sredinje vlasti i irenja nadlenos javne uprave. Ope niveliranje rezultiralo je egalitarnim drutvom ali ono ga ujedno

dezorijentira (imamo gomile slinih ljudi povuenih u sebe) . Tom stanju krajnjegindividualizma, povlaenja u privatni ivot, , vrlinu predstavlja interes kao naelo moderndemokracije . Kao to je tiranija veine prijetnja demokraciji tako i otklon od graanskog duhsmanjuje upotrebu slobodne volje te se ljudi preputaju na volju javnoj upravi kako bi sauvasvoje materijalne interese. Protuteu tome Tocqueville vidi u amerikoj praksi demokracijeSvoje nade polae u lokalnu samoupravu, duh graanske inicijative, te religiji koja pogodujravnotei izmeu osobnog interesa i komunitarnog duha. Njegova demokracija je demokracija uglednika jer se sposobni za podupiranje javnstvari regrutiraju meu bogatima i obrazovanima. Puke mase gleda s nepovjerenjem jer ssklone revolucionarnoj varijanti i krvoproliu. Njegova analiza poloaja radnika u 19.st. slina Marxovoj ali su im zakljuci razliiti. On se zalae za borbu protiv siromatva i iskljuenoskako ne bi dolo do revolucije i socijalizma. Potaknut amerikim snom nada se skladu izmeu egalitarnog poleta i zahtjeva zslobodom tj. konano smirenom drutvu. Za njega se povijest odvija u znaku dijalektik jednakosti i slobode . Po njemu ,oblikovala su se dva modela evolucije: anglosaksonski kontinentalni . U anglosaksonskom modelu, koji je oslonjen na liberalnu tradiciju samouprav(ameriki tip demokracije), izjednaavanje uvjeta odvija se zajedno sa uveavanjem sloboda. kontinentalnom, jednakost napreduje na tetu sloboda. Francuska je najraniji primjer, Njemaka i Rusija su kasniji oblici. Tako on naznaava dva puta prema demokraciji: liberalnirevolucionarni. Liberalni karakterizira postupna promjena a revolucionarni nagli raskid. Glavuzrok politikog prevrata nije revolucionarni radikalizam nego apsolutizam sredinje vlastSudbina naroda predodreena je njihovom prolou, tako da se revolucije i socijalizam javljatamo gdje je vlast bila apsolutistika. Razmatrajui Francusku revoluciju, pita se zato je revolucija izbila u Francuskoj a ndrugdje u Europi? U djelu Stari reimi i revolucija pojanjava da je centralizacija dovela dstvaranja revolucionarnog duha. U feudalizmu sloboda se ouvala ogranienjem monarhovvlasti, i to je monarh vie zloupotrebljavao svoju mo vie se stvarao prostor za demokracijIzmeu privilegiranih grupa prolosti i novih elita proizalih iz centralizacije malo pomalo juspostavljena jednakost obiaja koja nije bila sukladna jednakosti prava. Francuska je pri krastarog reima bila ona drava u kojoj je izjednaivanje uvjeta otilo nadalje a da se to nijdogodilo u institucijama. Plemstvo je neopravdano preziralo buroaziju smatrajui da ga je onrazvlastila, a narod su i jedni i drugi gledali s podozrenjem jer se on nastoji dokopati zemljino

vlasnitva i tako promijeniti svoj poloaj. Jaanjem sredinje vlasti lokalne institucije su ostal bez svog sadraja, tj. francusko je politiko drutvo prestalo postojati kao politika cjelina. Lie politikog odgoja koji prua praksa lokalne samouprave, Francuzi su oscilirali izmeu politikapatije i nerealnih zahtjeva pa dolazi do naizmjeninosti anarhije i demokracije. I utopistikideologije su raspirivale revolucionarni duh. Tocquevillevo poimanje revolucija nije iskljuiv politiko, ve je to interakcija izmeu stanja obiaja i stanja politikih institucija. Francuskrevolucionarni duh, kao i pragmatizam amerikih stajalita, ukorijenjeni su u polaganoj dugotrajnoj evoluciji mentaliteta i obiaja.


22/55



I liberalni put u demokraciju, kao i revolucionarni, ima izvorite u mijenama feudalno poretka. Tu Tocqueville uoava razliku izmeu Engleske i Europe. Engleska aristokracija je vrrano pokazala sposobnost da svoje napore ujedini s naporima drugih stalea kako bi suzbineumjerene poteze sredinje vlasti. Umjesto naizmjeninosti revolucionarnog duha i podlonosdespotizmu (Francuska), anglosaksonski se model oituje kao prostor progresivnog irenj

sloboda. Amerika praksa je mirna i umjerena koncepcija demokracije. Tocquevillkae.Francuzi su u Ameriku donijeli tradicije apsolutne monarhije, a Englezi su tamo doli snavadama slobodnog naroda. Ameriko drutvo postiglo je suglasje izmeu naela jednakostnaela slobode. Kad je rije o velikim dravama, treba uvesti federalne i konfederalne forme, jone osiguravaju zakonodavstvo primjereno raznolikosti situacija. Tamo gdje vlada demokracij jamstvo slobode vie nije aristokratski duh nego zakonodavni duh, koji bdije nad potivanje pravih pravila. Da bi sloboda nadivjela egalitarni mentalitet ona mora biti usaena u navjerovanja i navike. U Americi tome pogoduje i nain poimanja i prakticiranja religije. Tu nemdominantne crkve koja bi pritiskala politiki ivot zemlje kao u Francuskoj. Dapae, religij blagotvorno utjee na javni demokratski ivot, pogoduje umjerenosti, ona nije izvor napetosnego element koji doprinosi mirnoj provedbi politikih prava. Tocqueville analizira dinamiku snaga i tendencija koje suprotstavljaju graanskodrutvo i dravu. U tom pogledu on stavlja naglasak na kontinuitet. Uoava da revolucija imslabu demokratsku kulturu te sluti uskrsnue despotizma . Kraljevska administracija staroreima nagovijestila je kasniju administrativnu birokraciju, kao to je i centralizacija koju jkraljevstvo provodilo nagovijestila najprije jakobinsku a potom carsku centralizaciju.

4.1. Promjena, kontinuitet i teorija prijelaza

Nae su spoznaje o prijelazu iz jednog drutvenog oblika u drugi jo uvijek oskudneTocqueville analizira procese koji proizlaze iz nemogunosti reprodukcije nekog sustava:svijkoji se uzdie napola je uronjen u svijet koji propada i nemogue je rei to e ostati od stariinstitucija i obiaja a to e nestati. Rastuuje ga prizor jednoobraznosti i sveope osrednjostinovom drutvu, pa priznaje da ponekad ali za starim drutvom. No to ne otupljuje njegovobjektivnost. U spisuStari reim i revolucija analizira preobrazbu francuskog sela i pita se:zato je unato napretku civilizacije, poloaj francuskog seljaka u 18.st. isti kao u 13.sPrimjeuje kako poloaj i seljaka i ladanjskog plemia odraava statusni nesklad. Seljak korisgraansku slobodu kako bi se dokopao vlasnitva zemljita dok plemii veinom naputaju selSeljaci tako nemaju kome prodati svoje proizvode a plasiranje robe u gradove poveavtrokove, pa oni propadaju. Plemii vie nemaju obavezu da brinu o seljacima a i sami sosiromaeni pa ti novi odnosi stvaraju nove mrnje kakvih nije bilo u prethodnom odnos

dominacije. Tocqueville izlae uzroke i razloge koji su doveli do revolucionarne 1789.g. Rije j prije svega o dugoronim tendencijama: centralizaciji, usponu apsolutizma, izjednaavanjuvjeta. Feudalni poredak postoji samo prividno, plemstvo je izgubilo svoj legitimitet, izjednaavanje uvjeta ne dogaa se u politikim institucijama. Poboljanje situacije jedniizaziva zavist drugih. Pojaavanje tih proturjenosti stvara stanje duha koje se ne miri sa tim povlasticama, ono to se nekada podnosilo kao usud sada izaziva pobunu. Odatle proizlaTocquevillov efekt koji suvremeni sociolozi oznaavaju kaorelativnu frustraciju. Steene


23/55



prednosti postaju samorazumljive i prestaju biti izvor zadovoljstva. Dospijeva se do onog to naziva Tocquevillov zakon politike mobilizacije narod koji je bez prigovora podnosionajgore zakone, te iste zakone estoko odbacuje im se ublai njihova teina, tj. uvjeti zrevolucionarnu eksploziju stjeu se kad zavri razdoblje duge stabilnosti drutvenih odnosa i k pone objektivno poboljanje ivotnih prilika. (kad popusti stega).Iskustvo ui da je za lo

vladavinu obino najopasniji onaj trenutak kad se poinje reformirati. Tijekom boravka u SAD-u Tocqueville je prouavao situaciju sjevernoamerikihIndijanaca. Opisao je sudar kultura koji je doveo do poraznih posljedica. Indijanci su se baviekonomijom preivljavanja zasnovanoj na lovu. Dolaskom Europljana, stvara se neravnote prostor lova za Indijance se smanjuje jer ga nastanjuju bijelci. Indijanci uzmiu na zapad zdivljai. Dotueni svekolikom nestaicom, gube svoje domove , odlaze u rezervate, a uskor polako nestaju kao narod, gubi se zajedniko ime i jezik. Drugaiji bi bio ishod da su Indijan preli na poljoprivredu, ali tome se opirala njihova kultura koja je poljoprivredu smatralnedostojnim zanimanjem. Lov i rat za njih su jedino dostojni ovjeka. Iz ovoga ispitivanjTocqueville izvodi openitije zakljuke pa konstatira da Indijanac u dubini bijede svih uma imiste ideje i miljenja kao i srednjovjekovni plemi u utvrenom dvorcu (jedino mu nedostaje d postane osvaja kao i plemi)- prema tome isti uzroci proizvode iste uinke. S istim je interesom analizirao postupnu emancipaciju sjevernoamerikih Crnaca, gdjoni poslije ukidanja ropstva postaju druga vrsta roblja gube svoju trinu vrijednost i postajnajjeftinija radna snaga. Bilo da je rije o dogaajima prije Francuske revolucije, o unitavanju indijanskihnaroda ili o pseudoosloboenju Crnaca, Tocqueville kombinira analizu uzroka koji se nameakterima i analizu razloga koji daju smisao njihovim postupcima. Polazi od toga da ljudskim ponaanjem upravlja kauzalna dinamika (uzrok: nestanak divljai dovodi do bijede Indijanacrazlog :odbacuju poljoprivredu zbog asti). U povijesti sociologije dugo je voena rasprava je li drutvo zbir pojedinaca ili imobiljeja koja nisu svediva na individualne znaajke. Danas prevladava razumno srednjstajalite. Drutvo se sastoji od pojedinaca smjetenih u odreeni poredak koji tvori odreenstrukturu i koja se ne moe promijeniti a da se to ne odrazi na cjelinu i na svaki od njezinielemenata. Tocquevilleovo djelo nagovjeuje ta sredinje stajalite jednako udaljeno oredukcionistikog poimanja drutva kao skupa individualnih strategija i od deterministiksociologije koja kae da je pojedinac programiran svojim socijalnim porijeklom. Sociolok pristupi oslonjeni na takvo teorijsko i metodoloko stajalite nazivaju setocquevilleovskiminterakcionistikim paradigmama. Njegova se socioloka misao esto usporeuje sWeberovom sociologijom, pa je on socioloki i reafirmiran preko Webera. Obojica pristupajljudskom ponaanju kao intencionalnim (namjernim) akcijama. Obojica smatraju da ciljevljudskih akcija nemaju status nezavisni varijabli ve moraju biti objanjeni.

Djela: Demokracija u Americi(1835-1840) Stari reimi i revolucija(1856)


24/55



5.0. KONTEKST DISCIPLINARNE ZNANOSTI. Zlatno razdoblje sociologije

5.1. Pet sociolokih inicijativa i aktivnosti

Kraj 19. st. i poetak 20. st. bilo je relativno mirno razdoblje bez obzira na ogranien

ratove izmeu 1815. i 1914. godine. No sociolozi su, na razliite naine, tumaili da je europskdrutvo u krizi. Glavne sociologe (Emile Durkheim, Max Weber, Georg Simmel i WilfredoPareto) povezivalo je stajalite da su drutva u kojima ive zahvaena dubokim promjenamSvaki od njih je te promjene objanjavao iz svog kuta poimanja sociologije. To razdobljobiljeeno je brojnim nastojanjima za trajno utemeljenje i afirmaciju socioloke znanostObjavljuju se knjige, pokreu asopisi, unutar akademskih institucija nastoje se uspostavisocioloke katedre.

U Francuskoj je Durkheim bio samo jedan od mnogih koji su promicali sociolokuznanost. Prije njega jeLe Play (1806.1882.) zagovarao i prakticirao akcijski usmjerenusocijalnu znanost. Durkheimovi oponentiGabrijel Tarde (1843.-1904.) iRene Worms(1869.-1926.) zagovarali su drukija osnovna naela socioloke discipline. Tarde je zastupaindividualistiki pristup zasnovan na zakonu imitacije a Worms je poimanje drutva izvodio iorganicistikih pretpostavki. U Italiji je novonastajue socioloko polje bilo jo raznovrsnijetu je postojalo jo desetak razliitih sociolokih koncepata. U Austriji jeLudwig Glumpowiczobjavio Temelje sociologije aGustav Ratzenhofer raspravu Socioloka spoznaja. U svimnavedenim sredinama termin sociologija koristi se bez ustravanja i esto ga se povezuje pozitivistikom tradicijom. U Njemakoj se upravo zbog toga nije taj termin upotrebljavao jer tu jaka humanistiko-filozofska tradicija njemakog sveuilita, ali nastojanje da se sociologiutemelji kao znanost je bilo.Heinrich von Treitschke iznosi svoja stajalita u djelu Znanost odrutvu aRobert von Mohl i Lorenz von Stein u svojim radovima zagovaraju ideju da senova znanost uklopi u dravne znanosti. Izmeu Mohla i Treitschke izbila je polemika samom pojmu drutva. Mohl podvlai autonomnost drutvenih fenomena a Treitschke kae dnije dokazano da je drutvo poseban element ljudskog ivljenja.Albert Schaffle u Anatomiji iivotu drutvenog tijela izlae organicistiku koncepciju drutva aFerdinand Tonniesobjavljuje djelo Zajednica i drutvo koje se u drugom izdanju zove Osnovni pojmovsociologije. S vremenom je ublaena averzija prema nazivu sociologija pa ga poinju koristGeorge Simmeli Max Weber. U svim ovim sredinama pojavljuje se veliki broj sociolokihasopisa. U Beu je 1907. utemeljeno Beko socioloko drutvo a u Njemakoj jo od 187 postoji Udruenje za socijalnu politiku. Sve su te aktivnosti ile u smjeru izgradnje socioloke discipline, no sociolozi su tek postizali priznanje u akademskim institucijama i nisu imali svoje katedre. Durkheim je jedinkojemu je to uspjelo i u trenutku njegove smrti samo su jo tri katedre imale socioloki naziv. U

Njemakoj i Austriji nije bilo sociolokih katedri sve do 1919. Jedna od njih bila je ona nsveuilitu u Minhenu koju je neposredno prije smrti preuzeo Max Weber. Na prijelazu 19. u 20. st. prevladana je nestabilna situacija izgradnje i konsolidacij

zapadne Europe pa se nakon kritinih razdoblja na sceni pojavljuju nove formule: uspostavsocijalno usmjerene Tree republike u Francuskoj; dominacija autoritarno-birokratske drave carskoj Njemakoj; talijansko nacionalno-dravno ujedinjenje zasnovano na meuovisnosurbanih i ruralnih elita sjevera i juga. Sva su se ta drutva suoavala s problemima, ali su irjeavala, i moglo bi se rei da ih je karakterizirala neograniena volja za znanjem.


25/55



Kraljem stoljea javljaju se u sumnje u vladajuu filozofiju vie srednje klase (podutjecajem radnikog pokreta). Weber, Durkheim i drugi posumnjali su u socioloke tvrdnjsvojih prethodnika ali su i dalje radili na uspostavi znanosti o drutvu. Durkheim je podupirarepublikansku ideologiju, ali tu su njegovi moralni i filozofski aspekti dobili prednost nasociolokim, iako je postojala bojazan da se od pozitivistike usmjerene znanosti preobrazi

svojevrsnu idealistiku filozofiju. U Italiji socioloka misao nije preivjela navalu idealizma kose ogledao u kulturnoj dominaciji filozofijeBanedetta Crocea. Uspon sociologije u Austrijitrajao je kratko i bez veeg utjecaja na intelektualne rasprave. Na njemakom sveuilitsociologija se ustoliila 1919., no napustila je mnoge ranije ambicije. Sva navedena kretanja o1870. do 1930. oitovala su snano nastojanje na utemeljenju sociologije kao znanosti o drutvuiznjedrila stajalita koja poznajemo kao pravu klasinu sociologiju, ali je doivjela i neku vrstkriznog uzmaka a neki ak kau neuspjeha.

5.2. Odnosi prema politikoj ekonomiji i mijenama politikih okolnosti.

Klasina sociologija u svom zlatnom razdoblju bila je prije svega odgovor na politiku ekonomiju i teorije neoklasinih ekonomista. Moemo razlikovati tri teorije kritik politike ekonomije: prva je bila usmjerena na liberalnu ekonomsku politiku i oblikovala se kasvojevrsna istraivaka praksa koja je postala dijelom administrativne rutine; druge dvijinstrumentalno su bile usmjerene na oblikovanje sociologije kao posebne discipline. Jedna onjih polazi od kritike analize spoznajnih teorija politike ekonomije (Drukheimova kritikaDruga je bila opa kritika epistemologije, utilitarizma i politikih zasada liberalne ekonomij(Weberova kritika). Susret sociologije s ekonomijom oitovao se u tri aspekta: znanstvenom politikom i institucionalnom. U znanstvenom odgovor na individualistiku metodologijudjelom na njene znanstvene postavke. U politikom reagirala je protiv liberalnihneintervenistikih implikacija teorije, protiv stava da trite samo regulira ekonomske interes bez svjesne politike akcije u osiguranju maksimuma blagostanja. U institucionalnom pogledsuoila se s injenicom da se ekonomija dobro utvrdila u akademskim institucijama i pretendirda predstavlja cjelokupnu znanost.

Prema Durkheimu ekonomisti su prvi uoili da su drutveni zakoni vani koliko fizikalni. Za razliku od ekonomistikog metodolokog individualizma on daje primat drutveniinjenicama. Ekonomistiko stajalite nije obezvrijeeno ali ono je ogranieno na prouavanmalog broja fenomena, ono se dakle mora podrediti znatno irem vidokrugu a to je vidokrusociologije (stajalite imperijalistike dominacije). Wilfredo Pareto se suoio s istim problemom, ali po njegovom miljenju politikaekonomija nije neprikladan, nego samo nepotpun nain, analize drutvene stvarnosti. Posto

aspekti drutva koje ona ne zahvaa. On je na ontolokoj (opoj, fundamentalnoj) razini podijeldrutvo na podruja logikog i nelogikog djelovanja. Usredotoio se na opravdanje neloginodjelovanja pa je njegova sociologija uglavnom individualistiki utemeljena teorija ideologija.

Weber nije promiljao iz tradicije ortodoksne politike ekonomije ve iz tradicijenjemake historijske kole. Oslanjao se na austrijskog ekonomskog teoretiara Carla MengerIako je dijelio stavove historijske kole o sudbini njemakog naroda i naciji, pojmove kao to duh nacije nije prouavao kao temeljne pojmove svoje sociologije. Smatrao je da utilitarnkategorije ekonomije mogu sluiti kao oslonac socijalnoj znanosti, ali samo ako se shvate ka


26/55



idealni tipovi koji ukazuju na racionalnost djelovanja i pridonose razumijevanju ekonomsko ponaanja. Uvaava neophodnost ekonomske teorije ali ta je teorija metodoloki podreenstjecanju povijesnog znanja. Prema tome socijalna znanost mora biti povezana s povijesti razumjeti stvarno drutvo.

Svi glavni socioloki mislioci negirali su politiku ekonomiju kao svevaeu socijaln

znanost. Neadekvatnost politike ekonomije uoena je ne samo u epistemolokom i ontoloko pogledu ve i politikom. Politika je ekonomija otvoreno stala na stranu liberalnih ekonomskinteresa, dok su tadanji sociolozi zauzimali stajalite umjerenog socijalizma ili konzervativnodravno usmjerenog reformizma.

Krajem 19. st. zahvaljujui oblikovanju nacija i preureenju drutva politikiliberalizam zamijenjen je novim ideologijama poput solidarizma u Francuskoj, ili transformizmu Italiji. Dolo se do spoznaje da industrijsko drutvo ne moe rijeiti nagomilane proturjenostda stvara tee sukobe nego bilo koje prijanje drutvo. Klasini su soci

Documents

Skripta Kalanj (sociologija)