Poglavlje 3.INTERPRETIRANJE FINASIJSKIH IZVJEŠTAJA

1. Navedite osnovne finansijske izvještaje opšte namjene!

Osnovni izlazni rezultat procesa finansijskog računovodstva je predstavljen u sljedećim međusobno povezanim finansijskim izvještajima opšte namjene:

1.) Bilans stanja ili Izvještaj o finansijskom položaju sažima finansijski položaj računovodstvenog subjekta na određeni vremenski trenutak.

2.) Bilans uspjeha, Izvještaj o dobitku ili Račun dobitka i gubitka sažima rezultate poslovanja za dati vremenski period.

3.) Izvještaj o novčanim tokovima sažima poslovne, finansijske i investicione aktivnosti preduzeća isto kao što ono prima i isplaćuje gotovinu u toku datog vremenskog perioda.

4.) Izvještaj o promjenama na kapitalu u okviru koga se prate promjene između dva obračunska perioda na svim pozicijama koje čine kapital.

5.) Bilješke (napomene) uz finansijske izvještaje koje imaju za cilj da detaljnije pojasne promjene na pojedinim pozicijama u prethodnim izvještajima u toku obračunskog perioda.

2. Šta prikazuje bilans stanja?

Bilans stanja prikazuje imovinu, obaveze i vlastiti (vlasnički) kapital preduzeća na navedeni dan, obično na kraju izvještajnog perioda.

3. Definišite imovinu (sredstva), obaveze i vlastiti kapital.

Imovinu preduzeća predstavljaju njegova ulaganja (šta on posjeduje), obaveze (šta ono duguje), dok vlastiti kapital prikazuje koliko je preduzeće finansiralo ova ulaganja (imovinu).

4. Definišite normalnu materijalno-finansijsku konstituciju.

Pod normalnom materijalno finansijskom konstitucijom podrazumijeva se optimalna veličina i struktura sredstava i izvora sredstava u odnosu na zadatke i uslove pod kojima se oni realizuju.

5. Koje su forme prikazivanja bilansa stanja?

Bilans, kao dvostrani pregled međusobno izravnatih veličina, može da se prikaže :- formi konta, kao međusobno sučeljavanje dviju strana, ili u - štafelnoj formi, u kojoj su veličine dviju strana poredane jedna ispod druge.

6. Čime je uslovljen finansijski položaj preduzeća?

Bilans stanja postaje još korisniji za upravu, povjerioce, potencijalne invastitore i ostale interesne grupe kada se njegovi glavni elementi klasifikuju u značajne podgrupe. Drugim riječima, za kvalitetnu ocjenu finansijskog položaja nužno je poznavati osnovne elemente imovine kao i osnovne elemente izvora te imovine.

1

7. Navedite i objasnite osnovne oblike kratkotrajne (obrtne) imovine.

Kratkotrajna imovina su novac i druga sredstva od kojih se očekuje da budu pretvorena u novac, prodata, ili potrošena unutar redovnog poslovnog ciklusa preduzeća ili jedne godine, u zavisnosti od toga šta je duže. Poslovni ciklus je vremenski period koji protekne od prispijeća zaliha do naplate potraživanja.

Osnovni oblici kratkotrajne imovine su:1.) novac,2.) kratkotrajna finansijska imovina3.) potraživanja i4.) zalihe.

Novac je uvijek tekuća ili kratkotrajna imovina. Ovaj oblik tekuće imovine čine: gotovina u blagajni, novac na žiro računu, na deviznom računu i sl.

Plasmani novca na kraći rok od jedne godine predstavljaju kratkotrajnu finansijsku imovinu. Ona se sastoji od datih kredita drugim preduzećima i od kupljenh, u pravilu, kratkoročnih hartija od vrijednosti.

Poraživanja od kupaca predstvaljaju iznose koji duguju kupci, a nastali su od prodaje proizvoda ili od izvršenih usluga.

Zalihe su materijalni oblik tekuće imovine, a sastoje se od: zaliha sirovina i materijala, zaliha proizvodnje u toku, gotovih proizvoda i trgovačke robe. Zalihe se obično prikaziju po nabavnoj vrijednosti odnosno cijeni koštanja.

8. Navedite i objasnite pozicije koje se uključuju u sastav aktivnih vremenskih razgraničenja.

U sastav aktivnih vremenskih razgraničenja se uključuju:- unaprijed plaćeni troškovi i- obračunati, a još nenaplaćeni prihodi.

Unaprijed plaćeni troškovi su troškovi budućeg perioda koji su plaćeni ali za koje kompanija nije još dobila koristi, kao što je unaprijed plaćeni zakup, unaprijed plaćeno osiguranje, unaprijed plaćeno oglašavanje, potrošni materijal i sl.

Obračunati, a još nenaplaćeni prihodi su prihodi od izvršenih usluga ili isporučenih proizvoda koji još uvijek nisu proknjiženi. Svi prihodi koji su zarađeni (obračunati), a koji nisu evidentirani u toku računovodstvenog perioda zahtijevaju korektivna knjižena na dugovnoj strani sredstava i potražnoj strani prihoda.

9. Objasnite pojam dugotrajna materijalna imovina.

Predstavlja onaj dio imovine koji ima materijalni, fizički oblik. Ova imovina je stečena radi upotrebe u redovnim poslovnim operacijama ( a ne primarno za prodaju) u toku dužeg vremenskog perioda od redovnog poslovnog ciklusa ili jedne godine, koje god je duže. Dugotrajna materijalna imovina obuhvata zemljište, zgrade, postrojenja, opremu, trnsportna sredstva i sl.

2

10. Navedite i objasnite oblike nematerijalne imovine.

Tu spadaju patenti, autorska prava, goodwill, franšize, trgovačke marke i tome slično.

Patent je dokument koji izdaje država ili neko zvanično ovlašteno lice tijelo, a kojim se pronalazaču proizvoda ili prozvodnog procesa daje exkluzivno pravo da koristi ili proda inovaciju ili pravo na nju.

Autorska prava daju njihovom imaocu exkluzivno pravo da publikuje, produkuje i prodaje prava na intelektualno stvaralaštvo, bilo da se radi o muzičkim, umjetničkim, literarnim ili dramskim djelima.

Goodwill je neopipljiva (nedodirljiva) aktiva koja predstvalja višak troška sticanja preduzeća preko fer tržišne vrijednosti idenifikovane stečene neto imovine. Goodwill se evidentira i prikazuje samo kad je on stečen pri kupovini preduzeća.

Franšiza je ugorni sporazum, koji uz naknadu i na ograničenom geografskom prostoru, omogućava njenom imaocu (primaocu franšize) da sa ili bez pomoći davaoc franšize prodaje određene proizvode ili usluge, koristi određeno trgovačko ime, ili obavlja neke druge radnje identifikovane u ugovoru o franšizingu,s tim da davalac franšize ne gubi pravo vlasnišva nad predmetom ugovora o franšizingu.

Trgovačke marke predstavljaju jednu identifikaciju (simbol, logo, dizajn, riječ, slogan, amblem, itd.) proizvoda ili usluga koji se razlikuju kod sličnih proizvoda ili usluga koje proizvode odnosno pružaju treće strane.

11. Objasnite razliku između rashoda za amortizaciju i akumulirane amortizacije.

???

12. Objasnite pojam dugotrajna finansijska imovina.

Dugotrajna finansijska imovina su resursi koji se mogu realizovati u novac. Međutim, pretvaranje u novac se ne očekuje unutar jedne godine ili poslovnog ciklusa u zavisnosti šta je duže. Ova kategorija imovine uobičajeno obuhvata dionice i obveznice drugih korporacija.

13. Objasnite računovodstvenu metodu udjela za ulaganje u obične dionice kompanije emitenta.

Ulaganje u obične dionice pri kojima je investitor sposoban da izvrši značajan uticaj na poslovnu i finansijsku politiku kompanije emitenta zahtijeva upotrebu računovodstvene metode udjela (equity method).

Kada se koristi metoda udjela, prihod od ulaganja se evidentira kod investitora kad se on prikazuje kod kompanije emitenta. Iznos priznatog prihoda je utemeljen na investitorovom procentu vlasništva u komapaniji emitentu. Dividende se evidentiraju kao smanjenje vrijednosti koju sadrži konto ulaganja kada se one isplaćuju od strane kompanije emitenta.

3

14. Objasnite dvije glavne kategorije obaveza.

Obaveze su obično klasifikovane kao kratkoročne ili dugoročne

Kratkoročne (tekuće) obaveze su one obaveze čija likvidacija zahtijeva postojeće resurse, imovinu klasifikovanu kao obrtna imovina ili kreiranje drugih kratkoročnih obaveza. Najčešće su to obaveze prema dobavljačima za nabavljeni materijal, robu i sl., obaveze za izvršene nam usluge, primljeni kratkoročni krediti s rokom otplate kraćim od jedne godine, emitovane kratkoročne hartije od vrijednosti, itd.

Među kratkoročne obaveze se često uključuju i pasivna vremenska razgraničenja, mada ona mogu biti iskzana i kao zasebna pozicija. Pasivna vremenska razgraničenja čine: unaprijed naplaćeni prihodi i obračunati a neplaćeni rashodi.

Obaveze koje imaju datume plaćanja, ili rokove dospijeća, koji su duži od jedne godine nakon datuma bilansa stanja pojavljuju se kao dugoročne obaveze. To su uglavnom obaveze za primljene dugoročne kredite od banaka ili drugih finansijskih institucija te obaveze po osnovu emitovanih obveznica.

15. Navedite i objasnite pozicije koje se uključuju u sastav pasivnih vremenskih razgraničenja.

Pasivna vremenska razgraničenja čine:- Unaprijed naplaćni prihodi i- Obračunati a neplaćeni rashodi.

Isto kao što se troškovi mogu platiti prije nego što se iskoriste, tako se i prihodi mogu primiti prije nego što su zarađeni. Pošto se jedan dio unaprijed naplaćenih prihoda ili cjelina odnosi na idući obračunski period, pripadajuči dio uplate se odlaže izvan bilansa uspjeha kako bi ovaj ostao neutralan za dio prihoda koji tome periodu ne pripadaju.

Obračunati a neplaćeni rashodi su rashodi koje je kompanija pretprjela ali ih još nije platila. Ovi rashodi moraju biti odraženi na kontima sa pratećim obavezama da odraze koliko se duguje i koliko će biti isplaćeno u budućnosti. Korektivno knjiženje zahtijeva da rashod duguje a obaveze da potražuje. Kao obračunati a neplaćeni rashodi mogu se pojaviti: neplaćene kirije za protekli obračunski period, provizije, honorari i sl.

16. Navedite i objasnite dijelove sekcije dionička glavnica.

U osnovi dionička glavnica ili vlastiti kapital se sastoji od dva osnovna dijela: - Uloženog kapitala i- Zarađenog kapitala.

Sekcija dioničke glavnice korporacije u bilansu stanja je obično podijeljena u tri dijela:- Dionički kapital- nominalna vrijednost emitovanih dionica.- Premija na uplaćeni kapital- primarno višak iznosa uplaćenog preko nominalne

vrijednosti.- Zadržana zarada- neraspodijeljena zarada korporacije.

Korporativni dionički kapital mogu biti ili preferencijalne ili obične dionice.

4

Premija na uplaćeni kapital obuhvata višak plaćene cijene za dionicu iznad njene nominalne vrijednosti.Zadržana zarada predstvalja akumuliranu zaradu korporacije umanjenu za podijeljene dividende dioničarima.

17. Navedite i objasnite uzroke ograničenja zadržane zarade.

Ograničenja nastaju iz jednog ili više od sljedećih uzroka: zakonskih, ugovornih ili dobrovoljnih.

- Zakonska ograničenja. Većina zemalja zahtijeva od korporacije da ograniči zadržanu zaradu za trošak kupljenih trezorskih dionica. Ograničenje služi za održavanje netaknutog korporativnog zakonskog kapitala koji se privremeno vodi kao trezorske dionice. Kada se trezorske dionice prodaju, ograničenje se ukida.

- Ugovorna ograničenja. Ugovori o dugoročnom dugu mogu nametnuti ograničenja na zadržanu zaradu kao uslov za zajam. Ograničenja limitiraju upotrebu korporativne imovine za isplatu dividendi.

- Dobrovoljna ograničenja. Bord direktora korporacije može dobrovoljno kreirati ograničenja zadržane zarade za određene svrhe. Npr., bord može odobriti ograničenja u svrhu buduće planirane ekspanzije. Pri smanjenju iznosa zadržane zarade raspoložive za dividende, više gotovine može biti raspoloživo za planiranu ekspanziju.

18. Šta su vanbilansne stavke i zašto su one važne?

Vanbilansne stavke se najčešće odnose na primjenu postupaka koji omogućavaju finansiranje bez dodavanja duga u bilansu stanja, tako da nemaju uticaja na finansijske pokazatelje ili kapacitet uzajmljivanja preduzeća.

Vanbilansno finansiranje se često susreće upravo kada se transkacije zakupa strukturiraju kao operativni (poslovni) zakupi prije nego kapitalni zakupi, kada je namjera uprave da stekne neko sredstvo i izloži se obavezi bez evidentiranja i jednog i drugog.

19. Objasniti korisnost i ograničenja bilansa stanja.

Bilans stanja omogućuje osnovu za evaluaciju kompanijine likvidnosti, finansijske fleksibilnosti, poslovne sposobnosti i zarađivačke performanse za vremenski period. Likvidnost je sposobnost da se plate računi kada oni dospiju. Finansijska fleksibilnost je sposobnost preduzeća da preduzme efikasne akcije radi promjene iznosa i vremenskog rasporeda novčanih tokova tako da ono može odgovoriti na neočekivane potrebe i povoljne prilike. Poslovna sposobnost se odnosi na ekonomske resurse koje kompanija može upotrijebiti u svojim daljnjim aktivnostima. Zarađivačka performansa je mjera efikasnosti i efektivnosti kompanije u ostvarivanju njenih ciljeva.

Bilans stanja ima više ograničenja:- Bilans stanja ne odražava tekuću vrijednost ili fer tržišnu vrijednost zbog toga što

računovođe primjenjuju načelo istorijskog troška u vrednovanju i prikazivanju imovine i obaveza. To stvara poteškoće naročito u slučaju zgrada, opreme i zaliha, koje u trenutku izrade bilansa stanja mogu imati dva, tri ili više puta veću vrijednost od originalnih troškova, odnosno može biti potrebna višestruka vrijednost originalnih troškova da bi se oni zamijenili.

5

- Neka važna korporativna sredstva koa je teško kvantifikovati, su zanemarena. Npr., vrijednost ljudskih resursa komanije, uključujuči upravljačke vještine, je često značajna ali nije prikazana.

- Stručna prosuđivanja se često upotrebljavaju u pripremanju bilansa stanja i mogu vjerovatno umanjiti korisnost izvještaja.

20. Objasniti izraze duguje i potražuje na osnovnim kategorijama bilansa stanja (sredstvima, obavezama i dioničkoj glavnici).

Računovođe koriste dvije praktične skraćenice- duguje i potražuje. U terminima kategorija bilansa stanja, zadužiti ili teretiti ukazuje na:

- Povećanje nekog sredstva - Umanjenje neke obaveze- Smanjenje neke stavke dioničkog kapitala.

Potražuje ukazuje na :- Smanjenje nekog sredstva- Povećanje neke obaveze ili- Povećanje neke stavke dioničke glavnice.

21. Šta prikazuje bilans uspjeha?

Bilans uspjeha prikazuje uspjeh preduzeća ostvaren u određenom posmatranom periodu. Obilježje bilansa uspjeha je dinamičnost, odnosno kretanja koja su se dogodila u određenom vremenskom periodu, a u vezi su sa prihodima i rashodima.

22. Definišite termine prihodi i rashodi.

Prihod predstavlja povećanje ekonomske koristi tokom obračunskog perioda u obliku priliva ili povećanja sredstava ili smanjenje obaveza što ima za posljedicu povećanje glavnice, ali ne ono u vezi sa uplatama od strane vlasnika.

Rashod znači smanjenje ekonomske koristi kroz obračunski period u obliku odliva ili iscrpljenja sredstava ili stvaranja obaveza što ima za posljedicu smanjenje glavnice, ali ne one u vezi sa raspodjelom glavnice vlasnicima.

23. U čemu se ogleda razlika između prihoda i novčanih primitaka i rashoda i novčanih izdataka?

Između prihoda i primitaka postoji razlika koja se ogleda u: - Vremenskoj nepodudarnosti prihoda i - primitaka i riziku transformacije prihoda u primitke.

Između rashoda i izdataka postoji vremenska nepodudarnost i sam rizik transormacije jednih u druge. S tim u vezi u stvarnosti postoje sljedeći slučajevi:

- izdatak prethodi rashodu i- rashod prethodi izdatku.

6

24. Objasnite poslovne, finansijske i ostale prihode.

Poslovni (operativni) prihodi su zapravo prihodi koji se najčešće pojavljuju, gotovo svakodnevno. Tipično preduzeće treba da ima dominantan udio poslovnih prihoda u ukupnom prihodu.

Poslovni dobitak (dobitak od operativnih aktivnosti) predstavlja rezultat sučeljavanja poslovnih prihoda i poslovnih rashoda. Poslovni dobitak je jedan od najvažnijih pokazatelja poslovne uspješnosti preduzeća u obračunskom periodu. Ako je finansijski rezultat na tom nivou pozitivan, naročito ako je visok, to će značiti da je preduzeće uspješno poslovalo upravo u onim djelatnostima od kojih najviše zavisi i njegova egzistencija i uspješno poslovanje u budućnosti.

Poslovni dobitak tj., dobitak iz prednje faze treba još korigovati i sa drugim prihodima, odnosno rashodima. To su sljedeće grupe prihoda i rashoda:

1.) prihodi i rashodi po osnovu finansiranja i ulaganja,2.) prihodi/dobici, odnosno rashodi/gubici do kojih je došlo usljed promjene vrijednosti i

otuđenja stalnih sredstava,3.) ostali prihodi i rashodi.

Pored prihoda i rashoda od operativne djelatnosti preduzeće ostvaruje i druge prihode i rashode kojima se koriguje dobitak (gubitak) od operativnih aktivnosti, a rezultat korekcije je ukupan dobitak (ili gubitak) prije oporezivanja.

Ti prihodi mogu biti po raznim osnovama, kao što su: prihodi od ulagačke djelatnosti, drugi finansijski prihodi (kamate, dividende, kursne razlike i sl.), prihodi po osnovu promjene vrijednosti biloške imovine, kao i od promjene vrijednosti drugih oblika stalne imovine, dobici od prodaje stalne imovine i drugi prihodi.

U kategoriju ostalih prihoda svrstavaju se: prihodi od subvencija, dotacija, potpora, poticaja i dr., viškovi, prihodi od naplate štete od osiguravajućih društava, prihodi od penala, kazni, nagrada, naplaćena prethodno otpisana potraživanja i sl.

Klasifikacija prihoda po osnovu njihovog nastanka, uz sistematizaciju rashoda prema istom kriterijumu, omogućava identifikovanje poslovnog rezultata, rezultata iz aktivnosti finansiranja i rezultata iz ostalih aktivnosti preduzeća. Dobitak prije oporezivanja se dobija kao razlika ukupnih prihoda i rashoda. Kada se od dobitka prije oporezivanja oduzme porez na dobitak, ta razlika predstavlja neto dobitak (dobitak poslije oporezivanja).

25. Objasnite poslovne, finansijske i ostale rashode.

Poslovni (operativni) rashodi, analogno poslovnim prihodima, nastaju u vezi sa obavljanjem obavljanjem osnovne djelatnosti preduzeća i nalaze se u čvrstoj vezi sa učincima. Poslovne rashode čine: troškovi sadržani u prodatim proizvodima, ostali troškovi perioda, nabavna vrijednost prodate robe i sl.

Pored navedenih tu su još i rashodi od ulagačke djelatnosti, po osnovu kamata i drugi finansijski rashodi, gubici od umanjenja vrijednosti stalne imovine, gubici od prodaje stalne imovine i ostali rashodi.

7

Kategorija ostalih rashoda obuhvata: darovanja (donacije), manjkove, kazne, penale i nadoknade štete, opis nenaplativih potraživanja i ulaganja i dr.

26. Objasnite razliku u vremenskom rasporedu između pravih novčanih tokova i prikazane amortizacije bilansu uspjeha.

Bilans uspjeha obično uključuje nekoliko negotovinskih rashoda od kojih je najopštiji amorizacija. Kada preduzeće načini izdatke za fiksna sredstva, kao što su postrojenja i oprema, obično ne može uključiti cjelokupne rashode za ove kupovine u toku godine u kojoj su se kapitalni izdaci desili. Umjesto toga preduzeće mora alocirati taj kapitalni izdatak na buduće vremenske periode koji odražavaju procijenjeni vijek trajanja materijalne imovine. Prema tome, amortizacija predstavlja alociranje troška nekretnina, postrojenja i opreme na njihov korisni vijek trajanja.

27. Koje su forme prikazivanja bilansa uspjeha?

Bilans uspjeha, kao i bilans stanja može da bude prikazan formi jednostranog pregleda (forma liste ili štafelna forma) i u formi dvostranog pregleda (forma konta).

Za bilans uspjeha prikazan u formi konta obično se kaže da predstavlja pregledniji i jasniji prikaz komponenti periodičnog rezultata, kao i da se takav bilans nalazi u neposrednoj vezi sa finansijskim računovodstvom.

28. Objasnite vezu između bilansa stanja i bilansa uspjeha.

Periodični neto dobitak (ili zarada) mjeri višak prihoda iznad rashoda od prodaje proizvoda i usluga. Dividende mjere neto imovinu distribuiranu dioničarima. Konto zadržana zarada u bilansu stanja mjeri kumulativni višak zarada preko dividendi otkako je preduzeće započelo poslovanje.

29. Objasnite svrhu i upotrebu pojedinačnih konta prihoda i rashoda.

Da bi pomogao pripremanje bilansa uspjeha, računovođa zadržava pojedinačna konta prihoda i rashoda u toku računovodstvenog perioda. Ova konta započinju računovodstveni period sa saldom nula. U toku perioda, računovođa evidentira prihode i rashode na kontima. Na kraju perioda, saldo na kontu ili kontima prihoda predstavlja kumulativne periodične prihode. Slično tome, na kraju perioda, saldo na kontu ili kontima rashoda predstavlja kumulativne periodične rashode, koje nagomilava radi periodičnog neto dobitka, u bilansu uspjeha.

Vođenje odvojenih konta prihoda i rashoda u toku perioda i prenošenje njihovih salda na konto Zadržana zarada na kraju perioda ima isti krajnji rezultat kao odmah na početku evidentiranja prihoda i rashoda na kontu Zadržana zarada. Upotrebljavanje zasebnih konta prihoda i rashoda pogoduje sastavljanju bilansa uspjeha, koji prikazuje određene tipove prihoda i rashoda. Kad konta prihoda i rashoda posluže svojoj svrhi, potreba zasebnih konta za dati računovodstveni period prestaje. Računovođa zaključuje ova konta, tako da oni počinju sljedeći računovodstveni period sa saldom nula, spremni za knjiženje prihoda i rashoda novog perioda.

8

30. Objasnite procedure duguje i potražuje za prihode, rashode i dividende.

Zbog toga što prihodi, rashodi i dividende povećavaju ili smanjuju zadržanu zaradu, procedure (postupci) evidentiranja za ove stavke su iste kao za bilo koje druge transakcije koje utiču na konta dioničke glavnice.

Dionička glavnicaSmanjenja Povećanja (Duguju) (Potražuju)

Rashodi Prihodi Dividende Emisija dioničkog

kapitalaTransakcije koje stvaraju prihode povećavaju neto imovinu (povećavaju imovinu ili smanjuju obaveze) i povećavaju dioničku glavnicu (DG). Uobičajeno knjiženje u dnevniku za evdentiranje transakcije prihoda je zbog toga kao što slijedi:

Imovina (I) se povećava ili se Obaveze (O) smanjuju Iznos Prihod (DG) IznosTipično knjiženje za priznavanje prihoda.

Transakcije koje stvaraju rashode smanjuju neto imovinu (smanjuju imovinu ili povećavaju obaveze) i smanjuju dioničku glavnicu. Uobičajeno knjiženje u dnevniku za evidentiranje rashoda je zbog toga kao što slijedi:

Rashodi (DG) Iznos Imovina (I) se smanjuje ili se obaveze (O) povećavaju IznosTipično knjiženje za evidentiranje rashoda.

Dividende nastaju pri smanjenju neto imovine i smanjenju dioničke glavnice. Preduzeće može isplatiti dividende u gotovini ili u drugačijoj imovini. Uobičajeno knjiženje u dnevniku za evidentiranje objavljenih dividendi od strane borda direktora korporacije izgleda kao što slijedi:

Zadržana zarada (DG) Iznos Obaveza za dividende (O) IznosTipično knjiženje za evidentiranje objavljene dividende.

Kada preduzeće isplati dividende, knjiženje u dnevniku izgleda kako slijedi:

Obaveze za dividende (O) Iznos Gotovina (I) IznosTipično knjiženje za evidentiranje isplate dividende.

31. Objasnite obračun rezultata putem metode ukupnih troškova.

Suština ove metode ogleda se u međusobnom suprostavljanju ukupnih ulaganja koja su preduzeta u određenom vremenskom periodu i ukupnih učinaka koji su proistekli po osnovu takvih ulaganja, bez obzira da li su svi ti učinci (proizvodi i usluge) prodati ili se nalaze na zalihi. Za potrebe ove metode ukupna ulaganja su obuhvaćena u finansijskom računovodstvu na računima poslovnih rashoda. Ovi rashodi su tamo raščlanjeni o vrstama, a među njima se,

9

po pravilu, ističu nabavna vrijednost prodate robe, troškovi materijala, troškovi amortizacije, troškovi zarada, troškovi goriva i energije, troškovi proizvodnih usluga, troškovi neproizvodnih usluga i sl.

Najvažniji problemi u primjeni ove metode obračuna poslovnog rezultata proističu iz činjenice što su svi učinci koji su proizvedeni mogu ali i ne moraju biti u cjelosti prodati na tržištu. Primjena metode ukupnih troškova je najjednostavnija u situaciji kada su svi proizvedeni učinci u određenom obračunskom periodu bili istovremeno i prodati u tom periodu.

Prema definiciji ove metode ukoliko se radi o slučaju da je obim proizvodnje veći od obima prodaje, tada je u obračun poslovnog rezultata potrebno uključiti utvrđeni višak proizvedenih učinaka bez obzira što on još uvijek nije našao put do potrošača. Ukoliko se se, pak, radi o slučaju da je obim proizvodnje manji od obima prodaje, tada je potrebno taj višak prodatih učinaka isključiti iz obračuna poslovnog rezultata.

32. Objasnite obračun rezultata putem metode troškova prodatih učinaka.

Suština ove metode ogleda se u tome da ona do poslovnog rezultata dolazi putem direktnog sučeljavanja prihoda od prodatih učinaka (proizvoda, usluga, robe), sa jedne strane, i troškova koji su sadržani u tim prodatim učincima, sa druge strane. Pri primjeni ove metode obračuna periodičnog rezultata pojavljuju se komplikacije u vezi sa utvrđivanjem troškova koji su sadržani u prodatim učincima. Među tim troškovima jasno se uočavaju troškovi proizvoda i troškovi perioda.

Troškovi proizvoda obuhvataju samo dio ukupnih troškova i to onaj dio troškova kojije nastao u fazi proizvodnje (najčešće su to troškovi nabavke, troškovi tehničkog upravljanja proizvodnjom, troškovi glavne i pomoćne proizvodnje djelatnosti). Ovi troškovi se putem posebnih obračuna koji se dešavaju izvan finansijskog računovodsva vezuju za proizvodne učinke.

Pored troškova proizvodnje moraju biti uključeni i tzv. neproizvodni troškovi. Oni obuhvataju troškove marketinga, troškove opšteg uravljanja i administracije i eventualno, troškove istraživanja i razvoja. Pri obračunu poslovnog rezultata, njihov cjelokupni iznos se mora nadoknaditi u periodu kada su ti troškovi nastali, što je razlog zbog koga ovaj dio troškova i nazivamo rashodima perioda.

Prednost ove metode ogleda se u jasnom izražavanju strukture troškova po funkcijama i njihovom stepenastom pokriću prihodima, iz čega proizilazi više slojeva rezultata, među kojima su od posebnog značaja bruto dobitak na prodaji, dobitak iz poslovanja, ukupan dobitak prije oporezivanja i dobitak za raspodjelu.

33. Šta su latentne rezerve?

Latentne rezerve predstavljaju sastavni dio sopstvenog kapitala koji nastaje usljed razlika između knjigovodstvenih vrijednosti i viših stvarnih vrijednosti imovine u aktivi, s jedne strane, i nižih stvarnih vrijednosti obaveza u pasivi, s druge strane.

10

34. Objasnite vrste latentnih rezervi prema uzroku njihovog nastajanja.

1.) Prinudne latentne rezerve. Ovaj tip latentnih rezervi nastaje automatski, primjenom zakonskih propisa o bilansiranju. U tom slučaju se latentne rezerve najčešće pojavljuju kao razlika između nabavnih vrijednosti i zakonski dopustivih najviših vrijednosti.

2.) Procijenjene latentne rezerve. Do pojave ovog tipa latentnih rezervi dolazi usljed postojanja prava izbora između različitih zakonski dopuštenih vrijednosti ili usljed stvarne procjene u slučajevima kada to prilike zahtijevaju. U ovom slučaju se pojavljuju dvije vrste latentnih rezervi: latentne rezerve po pravu izbora i latentne rezerve zasnovane na ocjeni. (1) Latentne rezerve po pravu izbora proističu iz činjenice da preduzeće može u okviru datih vrijednosti i dozvoljenih metoda, samo da odluči po kojim vrijednostima i kojim metodama procjenjivati pojedine imovinske dijelove. (2) Latentne rezerve zasnovane na ocjeni (šacovanju) pojavljuju se zbog „nesigurne budućnosti“ i „nejasnoća na tržištu“. Iz ovih nesigurnosti potiču rizici. Težinu tih rizika treba procjenjivati, a iz te procjene mogu da proisteknu tri vrste latentnih rezervi: (1) iz potcjenjivanja perioda korištenja, (2) iz precjenjivanja date vrijednosti i (3) iz precjenjivanja visine pokrića (rezervisanja).

3.) Latentne rezerve po slobodnoj volji se pojavljuju u svim onim slučajevima kada se vrijednost koja odgovara propisima o procjenjivanju samovoljno potcjenjuje. To se postiže ili izostavljanjem pojedinih vrijednosti iz bilansa ili uključivanjem u rashode nabavljenih vrijednosti, umjesto da se aktiviraju.

35. Šta su skriveni gubici?

Skriveni gubici predstavljaju „povlačenje“ dobitka iz budućih obračunskih perioda u postojeći obračunski period i zbog toga je u postojećem obračunskom periodu skriven gubitak ili dobitak iskazan u većem iznosu od stvarne realne vrijednosti.

36. Navedite i objasnite tri osnovna razloga pojavljivanja latentnih rezervi:

1.) Nemogućnost tačne raspodjele troškova između obračunskih perioda. Ovaj slučaj pojavljivanja latentnih rezervi vezan je, u prvom redu, za područje ocjenjivanja smanjenja vrijednosti fiksnih sredstava, koje, inače predstavlja jedno od najkomplikovanijih područja u oblasti računovodstva. Latentne rezerve se pojavljuju najčešće u vezi sa netačnom raspodjelom troškova investicija (amortizacije) između obračunskih perioda.

2.) Primjena načela opreznosti. Ukoliko se predviđeno povećanje cijena ne ostvari ili se postojeća tendencija zaustavi i vrati na početni nivo, bilans sastavljen u prethodnom periodu uz uvažavanje principa opreznosti, dakle sa potencijalno mogućim rezervama, postat će realan. Međutim ako se predviđen porast cijena nastavi, bilans će biti nerealna, i sadržat će u sebi latentne rezerve.

3.) Svjesne manipulacije u cilju ostvarenja poslovno-političkih težnji. Latentne rezerve mogu da nastanu kao rezultat svjesnih težnji odgovornih lica u preduzeću. Postoji više motiva za ovaj izvor latentnih rezervi, a neki od njih su: smanjenje poreza, pripremanje eventualnih malverzacija, berzanske špekulacije.

11

37. Navedite i objasnite najvažnije motive za skrivanje gubitaka.

1.) Želja da se sačuva dobar glas preduzeća. Gubitak se ponekad skriva u želji da se sačuva dobar glas preduzeća, što je popraćeno vjerom da će se u narednim poslovnim periodim ostvariti dobitak kojim će se pokriti skriveni gubitak.

2.) Berzanske špekulacije. U nekim slučajevima preduzeće koje ima skrivene gubitke ne samo da ne iskazuje gubitak, već prikazuje čak i dobitak koji dijeli dioničarima.

3.) Interesi menadžmenta. Razlog skrivanja gubitaka mogu da budu i interesi menadžmenta. Naime, direktor koji napušta preduzeće nastoji čak i po cijenu skrivanja gubitaka da prikaže što veći dobitak.

38. Navedite najvažnije razloge za ukidanje latentnih rezervi.

1.) Savladavanje povremenih kriznih situacija uključujući i pokriće prolaznih gubitaka. 2.) Povećanje sredstava za interno finansiranje.3.) Popravljanje finansijske strukture.4.) Uravnoteženje periodičnih rezultata u cilju realizacije ciljeva na području politike

dividendi.

39. Navedite i objasnite četiri uobičajna tipa novčanog toka.

Neto novčani tok = Neto dobitak + Nenovčane stavke

Često poznat u investicionom ciklusu kao zarađeni novac, neto novčani tok (net cash flow) je predviđen za mjerenje poslovanjem stvorenog novca, tako da je različit od zarade- hvale vrijedan cilj. Problem sa neto novčanim tokom kao mjerom stavranja novca jeste da on implicitno pretpostavlja da i obrtna sredstva i kratkoročne obaveze preduzeća nisu povezani sa poslovanjem ili da se ne mijenjaju u određenom vremenskom periodu.

Obuhvatnija mjera stvaranja novca je zbog toga novčani tok od poslovn aktivnosti (cash flow from operating activities), koji se pojavljuje u izvještaju o novčanim tokovima.

Novčani tok od poslovnih aktivnosti= Neto novčani tok +/- Promjene tekuće imovine i obaveza

Treća, čak još obuhvatnija mjera novčanog toka popularna među finansijskim stručnjacima je

Slobodni novčani tok= Ukupan novac raspoloživ za vlasnike i kreditore poslije finansiranja svih invsticionih aktivnosti koje se isplate

Slobodni novčani tok (free cash flow) proširuje novčani tok odposlovnih aktivnosti pomoću priznavanja da izvjesni novac koji preduzeće stvara mora biti nanovo uložen u preduzeće, u obliku kapitalnih izdataka, da bi podržao rast.

Još jedan široko upotrebljavani novčani tok je:

Diskontovani novačnani tok= Iznos novca danas koji ima istu vrijednost kao budući tok novčanih primitaka i izdataka

12

Diskonotovani novčani tok (discounted cash flow) se odnosi na grupu postupaka za analiziranje investicionih prilika koje uzimaju u obračun vremensku vrijednost novca. Standardni pristup za vrednovanje ulaganja i peduzeća koriste postupak diskontovanja novčanog toka za izračunavanje sadašnje vrijednosti projektovanih slobodnih novčanih tokova.

40. Navedite tri glavne sekcije izvještaja o novčanim tokovima preduzeća.

1.) Izvještaj o promjenama na kapitalu2.) Izvještaj o zadržanoj zaradi i3.) Bilješke uz finansijske izvještaje.

41. Objasnite izvještaj o promjenama na kapitalu.

Osnovna svrha izvještaja o promjenama na kapitalu jeste da prikaže vezu između bilansa uspjeha i bilansa stanja. U izvještaju o promjenama na kapitalu prikazuju se povećanja ili smanjenja kapitala koja mogu da nastanu kao posljedica transakcije sa dioničarima (emisija novih dionica, emisiona premija, otkup dionica, isplata dividendi), iskazivanje to dobitka ili gubitka u datom obračunskom periodu, pripisa efekata revalorizacije, povećanja ili smanjenja neraspoređenog dobitka, promjena na poziciji rezerve, kao i promjena koje su posljedica uticaja izmjena u računovodstvenim politikama na kapital preduzeća.

42. Koju informaciju omogućava izvještaj o zadržanoj zaradi?

Izvještaj o zadržanoj zaradi prikazuje promjenu saldu na kontu zadržana zarada u toku perioda. Zadržana zarada ili dobitak predstavlja dio tekuće ostvarene zarade koja se ne isplaćuje kroz dividende, već se reinvestira unutar preduzeća. Iznos zadržane zarade se povećava s povećanjem ostavrenog dobitka, a smanjuje za iznos ostvarenog gubitka kao i za iznos odobrenih dividendi.

Važno je podvući da upotreba neto dobitka predstavlja dalekosežnu poduzetničku odluku u okviru politike preduzeća. Pomoću nje se otkrivaju budući rizici i osiguravaju buduće šanse.

Dividenda je direktna isplata korporacije njenim dioničarima. Sve dividende osim dividendi u obliku dionica smanjuju ukupnu doničku glavnicu preduzeća.

43. Objasnite formulu za izračunavanje iznosa zadržane zarade na kraju obračunskog perioda.

Formula za izračunavanje iznosa zadržane zarade na kraju obračunskog perioda glasi:

Zadržana zarada na kraju perioda = Zadržana zarada na početku perioda + Neto zarada - Dividende Iznos zadržane zarade se povećava s povećanjem ostavrenog dobitka, a smanjuje za iznos ostvarenog gubitka kao i za iznos odobrenih dividendi.

13

44. Objasnite pojam dividendi u obliku dionica.

Dividenda u obliku dionica ili dividendne dionice predstavljaju, sa razlogom, izdavanje od korporacije njenih vlastitih običnih dionica za njene obične dioničare. Korporacije ponekad emituju dividende u obliku dionica kada one žele da naprave distribuciju svojim dioničarima ali ne žele distribuirati imovinu ili nemaju dovoljno imovine za distribuciju.

Dividende u obliku dionica se mogu takođe upotrijebiti za smanjenje tržišne vrijednosti dionica korporacije, što ih čini raspoloživim za veći broj potencijalnih investitora i pružaju nadu u povećanu potražnju za dionicama.

45. Zašto su potrebne bilješke (napomene) uz finansijske izvještaje.

Računovodstveni sitem mora pružiti relevantnu informaciju sa što je moguće većom preciznošću i pouzdanošću da bi korisnici finansijskih izvještaja vjerovali njegovom informacionom sadržaju.

Bilješke (napomene) uz finansijske izvještaje predstvaljaju detaljniju dopunu i razradu podataka iz finansijskih izvještaja.

46. Navedite i objasnite dvije osnovne vrste bilješki uz finansijske izvještaje.

To su:1.) Bilješke koje objašnjavaju ključne računovodstvene metode preduzeća.2.) Bilješke koje obuhvataju dodatna saopštenja koja se ne mogu vidjeti u finansijskim

izvještajima, a koja su važna za njihovo razumijevanje.

Prva grupa bilješki obuhvata metodu obračuna nabavne cijene prodate robe, metodu amortizacije i tome slično. U ovu grupu bilješki pored ključnih računovodstvenih metoda, mogu se svrstati druge računovodstvene pretpostavke i procjene od koji se polazilo u izradi finansijskih izvještaja.

U drugoj grupi bilješki navodi se, sljedeće: datumi dospijeća, kamatne stope, date hipoteke i druge vrste osiguranja, kao i ostale pojedinosti u vezi dugoročnih zajmova, pojedinosti o zaključenim leasing poslovima, pojedinosti u vezi s planom poslovanja dionicama ili planom prodaje dionica zaposlenim u preduzeću, stanje većih tužbi i drugih pravnih postupaka protiv peduzeća.

47. Objasnite pojam revizije.

Pojam revizije različiti autori i institucije definišu na različite načine. Ono što se može kao zajedničko uočiti za sve definicije revizije je sljedeće:

- Revizija se usmjerava prvenstveno na računovodstvene izvještaje, bilans stanja i račun dobitaka/gubitaka.

- Revizijom računovodtsvenih izvještaja želimo se uvjeriti da li na pošten i objektivan način prikazuju finansijsko stanje preduzeća.

- Kao kriterijum objektivnosti uzimaju se dosljedna i korektna primjena opšteprihvaćenih računovodstvenih načela i standarda.

- Činjenično stanje se provjerava prikupljenim dokaznim materijalom čijom se međusobno usporedbom dolazi do određenih zaključaka.

14

- Kao dokazni materijal uzimaju se knjigovodstvene isprave, računovodstvena evidencija, obračuni i predračuni, informacije i objašnjenja ljudi iz preduzeća i izvan njega.

48. Navedite temeljne elemente revizorskog izvještaja.

Šest zahtijevnih elemenata u revizorskom izvještaju imaju poseban značaj:1.) datum,2.) za koga je pripremljen,3.) identifikovanje ispitivanih izvještaja,4.) izvještaj s obzirom na domet ispitivanja,5.) upućivanje na fer predstavljanje u skladu sa opšteprihvaćenim računovodstvenim

načelima, i6.) pečat i potpis revizora.

49. Navedite i objasnite vrste mišljenja koje revizor u svom izvještaju može izraziti o realnosti i objektivnosti finansijskih izvještaja.

1.) Pozitivno mišljenje. Kada se ocjenjuje da finansijski izvještaji posmatrani u cjelini ne obmanjuju, već nasuprot da na objektivan i pošten način prikazuje poslovnu uspješnost i finansijsko stanje daje se pozitivno mišljenje.

2.) Pozitivno mišljenje s određenom rezervom. Ovo mišljenje revizora ukazuje na neke okolnosti koje su bile prisutne pri obavljanju revizije, a koje revizor smatra da mora navesti.

3.) Uskraćeno mišljenje. Ukoliko su postojala značajna ograničenja prilikom izvođenja revizije ili, pak, neizvjesnosti i neodređenosti u takvom stepenu koje ne daju pouzdanu podlogu u pogledu objektivnosti i korektnosti finansijskih izvještaja, tada revizor može uskratiti mišljenje.

4.) Negativno mišljenje. Kada se ocjenjuje da finansijski izvještaji ne predstavljaju korektnu, objektivnu i poštenu sliku poslovanja i finansijskog stanja, tada revizor daje negativno mišljenje.

50. Šta obuhvata tipični godišnji izvještaj?

Godišnji izvještaji rezimira finansijske rezultate njenog godišnjeg poslovanja i njene planove za budućnost. Osnovna funkcija godišnjeg izvještaja je da prikaže finansijske informacije, gotovo sve koje su proizvod korporativnog računovodstvenog sistema.

Sljedeće pozicije su tradicionalno finansijski dijelovi godišnjeg izvještaja:1.) najvažniji finansijski događaji,2.) pismo za dioničare,3.) menadžerski izvještaj,4.) revizorski izvještaj,5.) finansijski izvještaji (i menadžerska analiza) i6.) dodatne finansijske informacije.

15

51. Definišite međuizvještaje i navedite važnije upotrebe i ciljeve međuizvještavanja.

Međufinansijski izvještaji su izvještaji koji pokrivaju periode kraće od jedne godine, kao što su mjesec ili kvartal godine. Međuizvještaji se smatraju sastavnim dijelom godišnjeg izvještajnog perioda i ne razmatraju se kao zasebno (nezavisni) vremenski periodi.

Važnije upotrebe i ciljevi međuizvještavanja obuhvataju sljedeće:1.) Procjenu godišnjih zarada.2.) Prikazivanje projekcija i predviđanja.3.) Identifikovanje prekretnica u poslovanju i finansijskom položaju.4.) Ocjenu ostvarenja uprave za vremenski period kraći od jedne godine.5.) Dodatak informaciji koja je predstavljena u godišnjem izvještaju.

16

Poglavlje 5.

RACIO ANALIZA FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA

1. Objasnite pojam finansijskog pokazatelja (racio brojeva).

Stavljanjem u odnos podataka iz jednog ili više izvještaja, ili nekom kombinacijom tržišnih i podataka iz finansijskih izvještaja dobija se broj koji se naziva pokazatelj, racio ili koeficijent.

Racio brojevi olakšavaju analizu finansijskih izvještaja zbog toga što oni prikladno sumiraju podatke u formu koja je laka za razumijevanje, tumačenje i upoređivanje. Racio brojevi predstvljaju smjernice ili prečice koje su korisne za procjenu finansijskog položaja kompanije i njenog poslovanja kao i za poređenje s rezultatima iz prethodnih godina ili rezultatima drugih kompanija.

2. Navedite i objasnite faze provođenja racio analize finansijskih izvještaja.

1.) Faze izbora potrebnih racio brojeva.2.) Faze obačuna vrijednosti izabranih racio brojeva3.) Faze povezivanja, poređenja i tumačenja njihovih vrijednosti.

Problem izbora potrebnih racio brojeva nije, nažalost, moguće otkloniti izborom jednog superiornog pokazetelja jer on zapravo ne postoji. Na ovaj problem je stoga potrebno gledati kao na sklapanje mozaika, pri čemu je nekada potrebno složiti mnogo sličica, odnosno racio brojeva, kako bi čitava slika o određenom fenomenu postala što jasnija.

Kada je riječ o drugoj fazi racio analize finansjskih izvještaja, odnosno fazi obračuna izabranih racio brojeva, treba istaći da je u mnogim slučajevima kalkulacija određenih racio brojeva predstavljena na različite načine, što može da iskrivi zaključke u vezi sa onim zbog čega su ti racio brojevi prvobitno izabrani. Da se to ne bi desilo potrebno je obezbijediti vjerodostojnost i konzistentnost finansijskih izvještaja.

Konačno treća faza racio analize finansijskih izvještaja, koja je po mnogo čemu najvažnija faza ove analize, obuhvata interpretaciju dobijenih vrijednosti. Ova faza je sračunata na tumačenje šta dobijene vrijednosti pokazuju, kakva je njihova informativna vrijednost, za šta ih kako treba upotrijebiti i sl.

3. Navedite i objasnite upozorenja koja treba imati na umu kada se upotrebljavaju racio brojevi.

1.) Podržite objektivan stav. Ne koristite racio brojeve za podupiranje unaprijed određenih zaključaka. Koristite ih kao pomoć boljem razumijevanju vašeg preduzeća.

2.) Ne upotrebljavajte pogrešne iznose. Npr., kada tražite procentualno promjenu iznosa od dva eura, kao što je povećanje cijene sa 2 eura na 3 eura, iznos koji trebate komparirati je razlika između dva iznosa u eurima, što je 1 euro.

3.) Ne činite besmisleno upoređivanje podataka. Npr., uzmite zalihe i podijelite ih sa premijom na uplaćeni kapital. Ovaj racio broj se lako izračunava ali on nema značenje u poslovanju preduzeća.

17

4. Nabrojite i objasnite temeljne grupe finansijskih pokazatelja.

1.) Pokazatelji likvidnosti.2.) Pokazatelji upravljanja dugom (zaduženosti).3.) Pokazatelji upravljanja imovinom (efikasnosti, aktivnosti).4.) Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti) i5.) Pokazatelji finansijskih tržišta.

5. Nabrojite i objasnite pokazetelje likvidnosti.

Likvidnost preduzeća danas se najčešće definiše kao njegova sposobnost da o roku isplaćuje svoje dospjele obaveze, odnosno kao sposobnost bezuslovnog izmirivanja obaveza u svakom trenutku njihovog dospijeća. Ova je sposobnost određena time da li preduzeće ima novac u banci ili očekuje da generiše novac (kod prodaje proizvoda i kod naplate potraživanja od kupaca) u dovoljnom iznosu da plati svoje račune kako oni dospijevaju.

Najčešće koršteni pokazatelji likvidnosti su:- opšti racio likvidnosti,- rigorozni racio likvidnosti,- racio novčane likvidnosti i- odnos neto obrtnih sredstava i ukupne aktive.

Opšti racio likvidnosti- često se naziva i racio tekuće likvidnosti. Izračunava se dijeljenjem obrtnih sredstava (koja obuhvataju gotovinu, utržive hartije od vrijednosti, potraživanja i zalihe) sa kratkoročnim obavezama:

Opšti racio likviosti = Obrtna sredstva / Kratkroročne obaveze

Opšti racio likvidnosti pokazuje u kojoj mjeri obrtna sredstva pokrivaju kratkoročne obaveze, odnosno u kojoj mjeri neto obrtna sredstva (obrtna sredstva minus kratkoročne obaveze) daju sigurnost da će sve kratkoročne obaveze biti podmirene. Direktna veza između opšteg racia likvidnosti i neto obrtnih sredstava najbolje se može uočiti iz sljedećih relacija:

Opšti racio likvidnosti > 1 slijedi Neto obrtna sredstva > 0Opšti racio likvidnosti = 1 sijedi Neto obrtna sredstva = 0Opšti racio likvidnosti < 1 slijedi Neto obrtna sredstva < 0

Ako je opšti racio likvidnosti veći od 1, to znači da su neto obrtna sredstva pozitivna, te da se može očekivati da će kratkoročne oabaveze biti pokrivene vrijeme. Ako je racio opšte likvidnosti 1, to znači da su neto obrtna sredstva 0, odnosno da su obrtna sredstva jednaka kratkoročnim obavezama, a stalna imovina jednaka dugoročnim izvorima finansiranja. Ako je opšti racio likvidnosti manji broj od 1, to znači da su neto obrtna sredstva negativna (kratkoročne obaveze su veće od obrtnih sredstava).

Iznos empirijskog mjerila za oaj racio teži da bude vezan popularnog iznosa 2:1.

Previsok opšti racio likvidnosti upućuje na slabo upravljanje krakotrajnom imovinom, nekuretne zalihe ili pak slabo korištenje kratkoročnih kredita. Ukoliko ovaj racio pokazuje silazan trend, onda on upozorava da kratkoročne obaveze rastu i/ili da se kratkotrajna imovina smanjuje, ili pak da kratkoročne obaveze rastu brže od kratkotrajne imovine.

18

Nizak racio može upućivati na to da je potrebno povećati ulaganje u neki od oblika kratkotrajne imovine, ili da neki od oblika kratkoročnih obaveza treba smanjiti. Ako je opšti racio likvidnosti nizak, preduzeće se nalazi u situaciji da živi samo od danas do sutra, što znači da je prisiljeno primjenjivati neekonomske mjere, koje gotovo uvijek negativno utiču na stabilnost i profitabilnost poslovanja.

Rigorozni racio likvidnosti- poznat takođe i kao racio redukovane likvidnosti, racio ubrzane likvidnosti ili „ljuti“ test likvidnosti. Pozicije gotovina, utržive hartije od vrijednosti i potraživanja od kupaca se ponekad nazivaju brza aktiva, pri čemu izraz brza naglašava neposrednu ili skoro neposrednu likvidnost.

Rigorozni racio likvidnosti se koristi za procjenu može li preduzeće udovoljiti svojim kratkoročnim obavezama upotrebom svoje najlikvidnije imovine. Izračunava se prema sljedećem obrascu:

Rigorozni racio likvidnosti = Obrtna sredstva – Zalihe / Kratkoročne obaveze

Kompanija treba održavati rigorozni racio likvidnosti, odnosno racio ubrane likvidnosti tako da on nije niti previše nizak, niti previše visok. Racio koji je previše visok ukazuje na neefikasnost upotrebe resursa. Racio koji je previše nizak signalizira moguće nedostatak gotovine.

Racio novčane likvidnosti- predstavlja oprezniju mjeru likvidnosti nego što su to opšti ili rigorozni racio likvidnosti. Racio novčane likvidnosti obuhvata samo gotovinu i utržive hartije od vrijednosti u brojniku:

Racio novčane likvidnosti = Gotovina + Utržive hatije od vrijednosti / Kratkoročne obaveze

Analiza racia novčane likvidnosti može se koristiti za ocjenu likvidnosti kada preduzeće treba platiti većinu ili sve kratkoročne obaveze samo gotovinom u kratkom roku.

Odnos neto obrtnih sredstava i ukupne aktive- izračunava se dijeljenjem neto obrtnih sredstava sa ukupnom aktivom.

Odnos neto obrtnih sredstava i ukupne aktive = Obrtna sredstva – Kratkoročne obaveze / Ukupna aktiva

Ovaj racio omogućava dodatnu informaciju o likvidnosti zbog toga što on ukazuje na procenat neto obrtnih sredstava kojeg sadrži ukupna aktiva preduzeća. Viši racio ukazuje na jači položaj likvidnosti.

6. Nabrojite i objasnite pokazatelje zaduženosti.

Najznačajniji pokazatelji upravljanja dugom su: 1.) Odnos ukupnog duga i dioničke glavnice.2.) Odnos ukupnog duga i ukupne imovine.3.) Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije i4.) Racio pokrića kamata.

19

Odnos ukupnog duga i dioničke glavnice- je osnovni odnos unutar strukture izvora imovine (pasive), a izračunava se prema sljedećem obrascu:

Odnos ukupnog duga i dioničke glavnice = Ukupni dug / Dionička glavnica

Ekstremno nizak racio može značiti da je uprava preduzeća previše finansijski oprezna. Ovo može ukazivati da preduzeće nije doseglo svoj puni profitni potencijal, tj., profitni potencijal od leveridža.

Odnos ukupnog duga i ukupne imovine- pokazuje koliki se dio imovine preduzeća finansira iz pozajmljenih izvora (kratkoročnih i dugoročnih).

Odnos ukupnog duga i ukupne imovine = Ukupni dug / Ukupna imovina

Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije- može se još nazvati i „udjel tuđeg kapitala“, bavi se samo dugoročnom kapitalizacijom preduzeća, pri čemu se kao dugoročna kapitalizacija uzimaju i sopstveni kapital i dugoročni dug.

Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije = Dugoročni dug / Ukupna kapitalizacija

Racio pokrića kamata- pokušava da ocijeni koliko ima „sigurnosti“ u zarađivačkoj moći kompanije, u obliku koji prikazuje isplate kamata. Ovaj racio pokazuje da li je preduzeće zaradilo dovoljno poslovnog dobitka, odnosno dobitka prije kamata i poreza (EBIT), za određeni period izvještavanja, da komotno plati svoje troškove kamata, ili su njegovi troškovi kamata visoki u odnosu na veličinu poslovnog dobitka, tako da bi pad poslovnog dobitka imao značajan uticaj na dobitak raspoloživ za obične dionice.

Racio pokrića kamata = Poslovni dobitak / Troškovi kamata

7. Objasnite poslovni, finansijski i kombinovani leveridž.

Finansijski leveridž je finansijski postupak koji upotrebljava uzajmljenu gotovinu ili preferencijalne dionice (pozicije koje uključuju fiksne troškove finansiranja) da bi se poboljšao prinos na ulaganje u dioničku glavnicu.

Poslovni leveridž je baziran na vezi između prihoda od prodaje preduzeća i njegove zarade prije kamata i poreza. Poslovni leveridž se pojavljuje kada preduzeće ima relativno velik iznos fiksnih troškova u svojim ukupnim troškovima.

Ukupni leveridž odražava uticaj poslovnog i finansijskog leveridža na ukupni rizik preduzeća (stepen nesigurnosti povezan sa sposobnošću preduzeća da pokrije svoje obaveze sa fiksnim plaćanjima).

8. Nabrojite i objasnite pokazatelje aktivnosti.

1.) Koeficijent obrta potraživanja od kupaca.2.) Koeficijent obrta zaliha.3.) Koeficijent obrta fiksnih sredstava i4.) Koeficijent obrta ukupne imovine.

20

Koeficijent obrta potraživanja od kupaca- izračunava se dijeljenjem neto prihoda od prodaje na kredit sa prosječnim saldom neizmirenih potraživanja od kupaca.

Koeficijent obrta potraživanja od kupaca = Neto prihodi od prodaje na kredit / Prosječan saldo potraživanja od kupaca

Koeficijent obrta potraživnja od kupaca pokazuje prirodnu moć ulaganja u potraživanja od kupaca, odnosno koliko svaki euro prosječnog stanja potraživanja od kupaca donosi eura neto prihoda od prodaje.

Koeficijent obrta potraživanja od kupaca mjeri koliko su puta računi potraživanja od kupaca preduzeća generisani i naplaćeni u toku godine. Viši koeficijent obrta potraživanja od kupaca implicira da je preduzeće efikasnije upravljalo svojim računima potraživanja od kupaca. Nizak ili opadajući koeficijent obrta potraživanja od kupaca može ukazivati na to da preduzeće ili postaje labavo u svojim nastojanjima da naplati potraživanja od kupaca ili ne otpisuje potraživanja koja su postala krajnje nenaplativa.

Koeficijent obrta obaveza prema dobavljačima- utvrđuje se na sljedeći način:

Koeficijent obrta obaveza prema dobavljačima = Vrijednost godišnjih nabavki materijala i usluga / Prosječan saldo obaveza prema dobavljačima

Ovaj koeficijent mjeri koliko su puta obaveze preduzeća prema dobavljačima bile stvorene i plaćene u tok godine. Dokle god preduzeće plaća svoje račune pravovremeno i udovoljava finansijskim obavezama prema svojim dobavljačima, niži koeficijent obrta obaveza je bolji.

Koeficijent obrta zaliha- otkriva učestalost obrta zaliha u toku godine. On se izačunava dijeljenjem cijene koštanja realizovanih proizvoda sa prosječnim saldom zaliha:

Koeficijent obrta zaliha = Cijena koštanja realizovanih proizvoda / Prosječan saldo zaliha

Uopšte što je obrt zaliha veći, to je upravljanje zalihama efikasnije, tj., zalihe su „svježije“ i likvidnije. Međutim, treba imati u vidu da visok koeficijent obrta zaliha ponekad ukazuje i na postojanje neažurnosti u nabavkama. S druge strane realtivno nizak koeficijent obrta zaliha često je znak viška zaliha, sporog rješavanja zaliha ili starih zaliha.

Prosječan period trajanja jednog obrta zaliha (prosječno vrijeme zadržavanja u preduzeću, prosječna starost zaliha) se identifikuje na sljedeći način:

Prosječan period trajanja jednog obrta zaliha = 360 dana / Koeficijent obrta zaliha

Koeficijent obrta fiksnih sredstava- ukazuje na to koliko je efikasno uprava preduzeća upotrebljavala njegova neto fiksna sredstva radi stvaranja neto prihoda od prodaje. Izračunava se pomoću formule:

Koeficijent obrta fiksnih sredstava = Neto prihodi od prodaje / Prosječna neto fiksna sredstva

Nizak ili opadajući stepen obrta fiksnih sredstava može ukazivati na povećanje priprema preduzeća za budući rast. S druge strane, preduzeće može sasjeći svoje trošenje kapitala

21

ukoliko je bliža perspektiva za njegove proizvode slaba. Takvo djelovanje bi moglo da vodi ka povećanju koeficijenta obrta fiksnih sredstava.

Koeficijent obrta ukupne imovine- pokazuje koliko efikasno uprava upotrebljava ukupnu imovinu radi stvaranja neto prihoda od prodaje. Koeficijent obrta ukupne imovine pokazuje koliko euro prosječne ukupne imovine (aktive) stvara eura neto prihoda od prodaje.

Koeficijent obrta ukupne imovine = Neto prihodi od prodaje / Prosječna ukupna imovina

Viši koeficijent obrta imovine generalno indicira efikasniju upotrebu imovine preduzeća. Preduzeća sa starijim postrojenjima i opremom će imati viši stepen koeficijenta obrta imovine budući da je spomenuta imovina potcijenjena i prikazana u bilansu stanja po niskoj knjigovodstvenoj vrijednosti, posebno unutar perioda visoke inflacije.

9. Nabrojite i objasnite pokazatelje profitabilnosti.

Najčešće korišteni pokazatelji profitabilnosti su sljedeći:1.) Stopa poslovnog dobitka.2.) Stopa neto dobitka.3.) Stopa prinosa na ukupnu imovinu i4.) Stopa prinosa na vlastiti kapital (dioničku glavnicu).

Stopa poslovnog dobitka- poznata i kao operativna profitna marža izračunava se dijeljenjem poslovnog (operativnog) dobitka sa neto prihodima od prodaje.

Stopa poslovnog dobitka = Poslovni dobitak / Neto prihodi od prodaje

Stopa neto dobitka- poznata i kao neto profitna marža, pokazuje koliki je ostvareni neto dobitak po euru neto prihoda od prodaje.

Stopa neto dobitka = Neto dobitak / Neto prihodi prodaje

Niska stopa neto dobitka rezultat je (1) relativno niskih cijena i/ili (2) relativno visokih troškova u odnosu na ostvarenu prodaju.

Stopa prinosa na ukupnu imovinu- mjeri uspješnost preduzeća pri upotrebi imovine radi generisanja zarada nezavisno od toga kako je finansirana ta imovina.

Stopa prinosa na ukupnu imovinu = Poslovni dobitak / Prosječna ukupna imovina

Stopa prinosa na vlastiti kapital- je relativan odnos neto dobitka i prosječnog vlastitog kapitala.

Stopa prinosa na vlastiti kapital = Neto dobitak / Prosječni vlastiti kapital ROE pokazuje koliko je dobro menadžment upotebljavao resurse dioničara da bi stvorio neto dobitak.

22

10. Objasnite Du Pont sistem analize i koristi od njegove upotrebe.

Osnovna Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto dobitka sa koeficijentom obrta ukupne imovine i proizvod ove dvije veličine daje stopu neto prinosa na ukupnu imovinu.

Stopa neto prinosa na ukupnu imovinu = Stopa neto dobitka × (koeficijent obrta ukupne imovine)

Proširena Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto prinosa na ukupnu imovinu sa stopom prinosa na vlastiti kapital na sljedeći način:

Stopa prinosa na vlastiti kapital = (Stopa neto prinosa na ukupnu imovinu) × (Multiplikator vlastitog kapitala)

Multiplikator vlastitog kapitala se izračunava na način kako slijedi:

Multiplikator vlastitog kapitala = Prosječna ukupna imovina / Prosječni vlastiti kapital

Ovaj multiplikator pokazuje koliko je na €1 vlastitog kapitala angažovano prosječne ukupne imovine.

Proširena Du Pont formula u analizu profitabilnosti uključuje i finansijsku strukturu, koja se u ovom slučaju definiše kao odnos duga i vlastitog kapitala. Pored ispitivanja uticaja efikasnosti upravljanja troškovima i efikasnosti korištenja ukupne imovine na rentabilnost poslovanja preduzeća, moguće je ispitati i efekat finansijskog leveridža na stopu prinosa na vlastiti kapital.

Du Pont sistem analize trpi neke prigovore, ali mu se priznaju i neke prednosti. Prigovara mu se da:

1.) Formiranje elemenata pojedinih pokazatelja nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. To je uslovljeno načinom obračuna troškova jer ovaj sistem koristi cijenu koštanja.

2.) Sistem je relativno malen, pa ni „analiza ne može biti naročito duboka“.3.) On uvodi kratkoročno razmišljanje jer je jednostrano orijentisan na kratkoročno

maksimaliziranje rentabilnosti. U njemu se ne mogu naći pokazatelji koji bi obavještavali o sigurnosti ciljnog dobitka, inovaciji proizvoda, istraživanju i dr.

Kao prednosti navodi se to što je vrlo pregledan, transparentan i elastičan, što omogućava poboljšanje i razvitak.

11. Nabrojite i objasnite pokazatelje tržišne vrijednosti.

Uobičajeno korišteni pokazatelji tržišne vrijednosti su: 1.) Odnos između tržišne cijene dionice i zarade po dionici.2.) Odnos između tržišne i knjigovodstvene vrijednosti.3.) Divdendni prinos i4.) Racio plaćanja dividendi.

23

Odnos između tržišne cijene dionice i zarade po dionici- popularno nazvan P/E racio predstavlja jedan široko korišten pokazatelj koji se zasniva na kombinovanju tržišnih i informacija sadržanih u finansijskim izvještajima.

P/E = Tržišna cijena dionice / Zarada po dionici

P/E racio ukazuje na to koliko su investitori spremni da plate za €1 zarade po dionici. On omogućuje važnu indikaciju o tome kako tržište opaža rast i profitne prilike preduzeća. Preduzeća visokog rasta sa jakim budućim profitnim prilikama će imati viši P/E racio od preduzeća sa nižim očekivanim rastom i profitima.

Prihvaćena mudrost jeste da nizak P/E može ukazivati na potcijenjenost dionica, dok visok P/E racio može ukazivati na precijenjenost dionice.

Odnos između tržišne i knjigovodstvene vrijednosti- se dobije kada se tržišna cijena obične dionice preduzeća podijeli sa raciom knjigovodstvena vrijednost po dionici. Racio knjigovodstvena vrijednost po dionici se dobije kada se iznos obične dioničke glavnice iz bilansa stanja preduzeća podijeli sa brojem običnih dionica u prometu.

Racio knjigovodstvena vrijednost po dionici = Obična dionička glavnica / Broj običnih dionica u prometu

Racio tržišna/knjigovodstvena vrijednost = Tržišna cijena dionice / Knjigovodstvena vrijednost dionce

Kada je tržišna cijena dionice veća od knjigovodstvene vrijednosti dionice, analitičari često zaključuju da tržište vjeruje da buduće zarade preduzeća vrijede više od likvidacione vrijednosti preduzeća.

Dividendni prinos- se izračunava dijeljenjem dividende po običnoj dionici preduzeća sa tržišnom cijenom njegove obične dionice.

Dividendni prinos = Dividenda po običnoj dionici / Tržišna cijena dionce

Dividendni prinos pokazuje, dakle, stopu prinosa na dioničku glavnicu (bez kapitala za preferencijalne dionice) posmatranu sa aspekta tržišne cijene dionice. To je značajan pokazatelj zarade dioničara jer se pretpostavlja da on može prodati dionicu po tržišnoj vrijednosti i prava zarada u tom trenutku je upravo dio od te vrijednosti. Dividendni prinos predstavlja dio ukupnog prinosa doničara, drugi dio ukupnog prinosa dioničara je porast cijene.

Racio plaćanja dividendi- predstavlja odnos između isplaćene novčane dividende po dionici i zarade po dionici.

Racio plaćanja dividendi = Novčana dividenda po dionici / Zarada po dionici

Politika dividendi ima uticaja kako na sektor u kome posluje kompanija, tako i na prihvaćene poslovne srategije. Brzorastuće kompanije imaju veliku potrebu za gotovinom i one po pravilu isplaćuju manje na ime dividendi.

24

12. Zašto su analiza trenda i uspoređivanje sa djelatnošću važni za analizu finansijskih pokazatelja?

Analiza trenda pomaže analitičarima da opaze da li se tekuća finansijska situacija kompanije poboljšava ili pogoršava. Analiza trenda je jedan dragocjen dio racio analize. Ona pomaže menadžerima da uoče pogoršani položaj i da preduzmu korektivne mjere ili identifikuju snage kompanije.

Drugi način za prosuđivanje da li je racio broj preduzeća isuviše visok li isuviše nizak jeste da se on upoređuje sa racio brojevima ostalih preduzeća u djelatnosti. Ovaj tip upoređivanja precizira odstupanja od norme što može ukazivati na probleme.

13. Objasnite potencijalne probleme i ograničenja racio analize.

Neki potencijalni problemi i ograničenja se ogledaju u sljedećem:1.) Većina velikih preduzeća posluje sa brojnim različitim divizijama (odjeljenjima) u

dosta različitim djelatnostima i u takvim slučajevima je teško otkriti značenje datih prosjeka djelatnosti u svrhu upoređivanja. Ovo teži da učini racio analizu korisnijom za mala, striktno fokusirana preduzeća nego za jedno veliko multidivizionalno.

2.) Najveći broj preduzeća želi da bude bolje od prosjeka, tako da so dostizanje prosječne peformanse nije nužno dobro. Kako cilj svakog preduzeća treba da budu što je moguće veće performanse, možda je pažnju prilikom benchmarking analize bolje usmjeriti na ostvarenje liderskog preduzeća u djelatnosti.

3.) Inflacija jako deformiše bilans stanja preduzeća- evidentirane vrijednosti se često bitno razlikuju od „pravih“ vrijednosti. Racio analiza za jedno preduzeće u toku vremenskog perioda, ili uporedna analiza preduzeća različitih starosti, mora biti interpretirana sa prosuđivanjem.

4.) Sezonski faktori mogu tako deformisati racio analizu. Naime, neke pozicije naročito one kratkoročne, mogu biti pod izuzetno velikim uticajem tzv., sezonske komponente.

5.) Preduzeća mogu upotrijebiti postupak „uljepšavanja izloga“ da bi načinila da njihovi finansijski izvještaji izgledaju ubjedljivije.

6.) Različita računovodstvena praksa može deformisati upoređivanja. Metode vrednovanja zaliha i amortizacije mogu uticati na finansijske izvještaje i otuda deformisanje poređenja između preduzeća.

7.) Teško je generalizovati da li je određeni racio broj „dobar“ ili „loš“. Naprimjer, visok racio tekuće likvidnosti može ukazivati na jak položaj likvidnosti, što je dobro, ili na previše gotovine, što je loše.

8.) Preduzeće može imati neke racio brojeve koji izgledaju „dobro“ i ostale koji izgledaju „loše“, što pravi teškoće u iskazivanju da li je preduzeće u ravnoteži, u jakom ili slabom položaju.

25

14. Objasnite specifičnosti finansijske analize malog preduzeća.

Pri analiziranju finansijksog položaja malih preduzeća, racio analiza se koristi kao početna tačka. Međutim, analitičar mora takođe: (1) da ispita kvalitet finansijskih podataka, (2) da osigura da je preduzeće dovoljno raznovrsno da se odupre mijenjanju kupovnih navika kupaca, (3) da osigura da preduzeće ima napravljen plan za nasljeđivanje njegovog upravljanja.

Prvi problem bankara je vjerovatno to što će se suočiti, za razliku od većih klijenata banke, sa malim preduzećem koje može da nema obezijeđene revidirane finansijske izvještaje. Ako je preduzeće malo ono može imati istorijske finansijske izvještaje samo za jednu godinu, ili možda ni to.

Uprkos datom setu finansijskih pokazatelja, malo preduzeće može biti rizičnije odjednog velikog. Često mala preduzeća proizvode jedan proizvod ili se jako oslanjaju na samo jedno kupca, ili jedno i drugo.

Povećanje kredita malim preduzećima, a naročito malim vlastito- upravljanim preduzećima, često uključuje još i druge rizike koji su mali problem za veća preduzeća. Naime, riječ je o pouzdanosti u pogledu upravljanja jednog ključnog pojedinca čija bi neočekivana smrt mogla prouzrokovati da preduzeće propadne.

Zaključimo na kraju, pri određivanju kreditnog boniteta malog preduzeća, finansijski analitičar mora „vidjeti iznad racio brojeve“ i analizirati održivost rasta proizvodnje, klijenata, menadžmenta i tržišta preduzeća. Racio analiza je samo jedan korak u kreditnoj analizi.

15. U čemu se sastoji slabost univarijacione analize u predviđanu finansijske neprilike preduzeća?

Univarijaciona analiza pomaže da se identifikuju faktori koji su povezani sa finansijskom neprilikom i otuda je ona nužan korak u početnom razvoju teorije rizika. Međutim, univarijaciona analiza ne osigurava način mjerenja relativnog značaja pojedinačnih racio brojeva finansijskih izvještaja ili njihovu kombinaciju kada se procjenjuje rizik.

16. Navedite i objasnite modele MDA koji se koriste u svrhu predviđanja finansijske neprilike preduzeća.

Možda najpoznatiji model MDA za predviđanje stečaja je Altman-ov Z-score. On se izračunava na sljedeći način:

Z-score = 1,2 X1 + 1,4 X2 + 3,3 X3 + 0,6 X4 + 1,0 X5

X1 = Neto obrtni kapital / Ukupna imovina X2 = Zadržane zarade / Ukupna imovina X3 = Zarada prije kamata i poreza / Ukupna imovina X4 = Tržišna vrijednost vlasničke glavnice / Knjigovodstvena vrijednost obaveza X5 = Prihodi od prodaje / Ukupna imovina.

26

Ono što nam ne smije nikako da promakne jeste činjenica da Altman-ov model ne treba shvatiti kao supstitut za tradicionalnu analizu finansijskih pokazatelja, već samo kao dopunu spomenute analize. Ovaj model se preporučuje kao komplementarni za: (1) procjenu poslovnih kredita, (2) upravljanje potraživanjima, (3) interne kontrolne procedure, (4) strategije ulaganja i sl.

Trebamo pomenuti i Taffler-a, koji je izveo sljedeći model:

Z = Co + C1Profit prije poreza / Kratkoročne obaveze + C2Obrtna imovina / Ukupne obaveze

Prema Taffler-u pozitivan Z score znači da je preduzeće zdravo, u najmanje prosječnom izrazu. Negativan Z score implicira relativno visok rizik od propasti. Kao što se moglo i očekivati što je viši ili niži Z score, snažnije je ukazivanje na potencijalno preživljavanje ili propast preduzeća.

17. Navedite i objasnite prednosi i slabosti MDA.

Prednosti:1.) Ona povezuje višestruke finansijske racio brojeve istovremeno.2.) Ona priprema odgovarajuće koeficijente radi spajanja samostalnih varijabli.3.) Ona se lako pimjenjuje kad se razvije početni model.

Nedostaci: 1.) Istraživač ne može biti siguran da model MDA uključuje sve relevantne finansijske

racio brojeve koji prave razliku.2.) Istraživač mora subjektivno procijeniti vrijednost skora koji najbolje razlikuje

preduzeća koja su u neprilici od onih koja to nisu.3.) Razvijanje i primjena modela MDA zahtijeva od preduzeća da objelodane neophodne

informacije za izračunavanje svakog pojedinog finansijskog racio broja. 4.) MDA pretpostavlja da je svaki finansijski racio broj za preduzeća koja su u nevolji i za

ona koja to nisu normalno distribuiran.

18. Objasnite logit model za predviđanje finansijske neprilike preduzeća.

Logit analiza ne zahtijeva da podaci pokazuju u pozadini statističke osobine opisane naprijed za MDA. Osim toga, logit analiza omogućava vjerovatnoću stečaja umjesto brojčanog skora dobijenog kod MDA.

Razvijanje logit modela slijedi sličnu proceduru kao MDA: 1.) Početno izračunavanje velike grupe finansijskih pokazatelja.2.) Smanjenje grupe finansijskih pokazatelja na podgrupu koja će najbolje odvojiti

preduzeća u finansijskoj neprilici i ona koja nisu i3.) Specifikacija koeficijenata za svaku obuhvaćenu varijablu.

Vjerovatnoća stečaja preduzeća = 1 / 1 + e na y,

Gdje je e približno jednako 2, 718282. Eksponent y je multivarijaciona funkcija koja obuhvata konstantu i koeficijente za grupu objašnjavajućih varijabli (tj, pokazatelja finansijskih izvještaja).

27

Poglavlje 6IZVJEŠTAJ O NOVČANIM TOKOVIMA

1. Navedite i objasnite dva glavna razloga usljed kojih se prihodi i rashodi prikazani u periodičnom bilansu uspjeha razlikuju od iznosa periodičnih novčanih primitaka i izdataka.

1.) Preduzeće mjeri neto dobitak upotrebljavajući akrualnu osnovu računovodstva. Priznavanje prihoda se obično ne podudara sa primicima novca od kupaca. Slično tome, priznavanje rashoda se nužno ne podudara sa isplatama novca dobavljačima, zaposlenim i ostalim povjeriocima.

2.) Preduzeće dobija novac iz izvora koji nisu direktno povezani sa poslovanjem, ko što je izdavanje dioničkog kapitala ili obveznica. Slično tome, preduzeće obavlja novčane isplate za takve stvari kao što su dividende i nabavka opreme koje nisu povezane direktno sa poslovanjem u toku tekućeg perioda. Ove investicione aktivnosti finansiranja takođe generišu ili upotrebljavaju novac.

2. Ukratko objasnite svrhu izvještaja o novčanim tokovima.

Osnovna svrha izvještaja o novčanim tokovima jeste da omogući informaciju o novčanim primicima i novčanim izdacima nekog subjekta u toku perioda.

Sekundarni cilj je da omogući informaciju o poslovnim, investicionim i finansijskim aktivnostima subjekta u toku perioda.

Izvještaj o novčanim tokovima prikazuje novčane primitke, novčane izdatke i neto promjenu u novcu (gotovini) koja vodi porijeklo od poslovnih, investicionih i finansijskih aktvnosti preduzeća u toku perioda u obliku koji usklađuje početni i krajnji gotovinski saldo.

3. Šta u izvještaju o novčanim tokovima obuhvata pojam novčani tok?

Izvještaj o novčanim tokovima prikazuje novčane tokove koji se odnose na poslovne, investicione i finansijske aktivnosti preduzeća.

Izvještaj o novčanim tokovima omogućava odgovore na sljedeća pitanja:1.) Odakle je gotovina došla u toku perioda?2.) Zašta je bila upotrijebljena gotovina u toku perioda?3.) Kolika je bila promjena u saldu gotovine u toku perioda?

4. Definišite ekvivalente gotovine i navedite tri primjera.

Ekvivlenti gotovine su kratkoročna visoko likvidna ulaganja koja su:1.) Brz pretvoriva u poznate iznose gotovine.2.) Zbog toga što je blizu njihov rok dospijeća, njihova tržišna vrijednost je relativno

neosjetljiva na promjene u kamatnim stopama.

Ekvivalenti gotovine obuhvataju kratkoročne finansijske instrumente tržišta novca, komercijalne zapise i državne obveznice koje se mogu pretvoriti u gotovinu.

28

5. Navedite dva primjera novčanih primitaka i novčanih izdataka za svaku od sljedećih kategorija: (a) poslovne aktivnosti, (b) investicione aktivnosti i (c) finansijske aktivnosti.

Poslovne aktivnosti preduzeća bi mogle obuhvatati novčane tokove od:a.) Novčanih primitaka od prodaje proizvoda i usluga, prihoda od dividendi, prihoda od

kamata.b.) Novčanih izdataka za zalihe, plate, rashod za porez, rashod za kamate i ostale rashode.

Investicione (ulagačke) aktivnosti obuhvataju:a.) Novčane primitke od prodaje postrojenjske imovine i ulaganja u hartije od vrijednosti

ili naplate zajmova načinjenih od strane subjekta.b.) Novčane izdatke za kupovinu postrojenjske imovine, kupovinu ulaganja ili hartija od

vrijednosti i zajmove načinjene od strane subjekta.

Finansijske aktivnosti povlače za sobom pozicije obaveza i vlasničke glavnice i obuhvataju:a.) Novčane primitke od prodaje dioničkog kapitala i emisije obveznica te ostalih

kratkoročnih i dugoročnih uzajmljivanja.b.) Novčane izdatke za kupovinu trezorskih dionica, otplatu glavnice od uzajmljivanja i

gotovinske dividende.

6. Objasnite veze između tokova neto dobitka i novčanih tokova od poslovanja, investiranja i finansiranja u različitim fazama životnog ciklusa proizvoda.

Pomoćni okvir za potpunije razumijevanje veza između tokova dobitka i novčanih tokova je koncept životnog ciklusa proizvoda iz marketinga i makroekonimije. Pojedinačni proizvodi (dobra i usluge) se kreću kroz četiri više li manje identifikovane faze: uvođenje, rast, zrelost i opadanje.

Dužina ovih faza i prožimanje ciklusa prihodima se mijenja u zavisnosti od vrste proizvoda. Obično je moguće identifikovati njegovu fazu da li je on u početnom ili kasnijem dijelu te faze.

Neto gubici se obično dešavaju u fazama uvođenja i početnog rasta zbog toga što prihodi ne pokrivaju troškove dizajniranja i lansiranja novih proizvoda. Neto dobitak dolazi do vrhunca u toku faze zrelosti i onda počinje njegovo opadanje.

Tokom faze uvođenja i faze početnog rasta, negativni novčani tok od poslovanja rezultira od novčanih izdataka potrebnih za lansiranje proizvoda. Negativni novčani tok od investicionih aktivnosti se takođe dešava tokom ovih početnih faza radi izgradnje proizvodnih kapaciteta. Relativna veličina ovog negativnog novčanog toka za investicione aktivnosti zavisi od stepena kapitalne intenzivnosti preduzeća.

Kako se faza rasta ubrzava, poslovi postaju unosni i počinje stvaranje gotovine. Ipak, preduzeća moraju upotrebljavati stvorenu gotovinu za finansiranje potraživanja od kupaca i stvaranje zaliha za očekivane više nivoe prodaje u budućnosti. Velična negativnog novčanog toka iz investicionih aktivnosti zavisi od stope rasta i stepena kapitalnog intenziteta.

Kako se proizvodi kreću kroz fazu zrelosti, obrazac novčanog toka se dramatično mijenja. Poslovanje postaje neto dobavljač gotovine, a oboje je zbog toga što tržište prihvata proizvode

29

i što obrtni kašpital treba izravnati. Tokom kasnije faze zrelosti, neto novčani tokovi od investicionih aktvnosti mogu čak pozitivno promijeniti smjer budući da novčani primici od prodaje nepotrebne opreme premašuju nova ulaganja.

U toku faze opadanja, novčani tokovi od poslovnih i investicionih aktivnosti se smanjuju kao što se smanjuje prodaja. Preduzeća vraćaju svoj preostali dug.

7. Objasnite postupak identifikovanja novčanih tokova.

Ovaj koncept može biti lakše shvaćen pooću razmišljanja u izrazima veza između imovine, obaveza i vlasničke glavnice u bilansu stanja. Ukupna imovina mora biti uvijek jednaka ukupnim obavezama plus vlasnička glavnica u bilansu stanja. Inače, bilans stanja nije doveden u ravnotežu.

Imovina = Obaveze + Vlasnička glavnica

Ukratko postoje tri glavna izvora novčanih primitaka: (1) prodaja imovine drugačije od gotovine, (2) povećanje obaveza i (3) povećanje vlasničke glavnice. Postoje takođe tri odgovarajuća novčana izdatka: (1) kupovina imovine drugačije od gotovine, (2) smanjenje obaveza i (3) smanjenje vlasničke glavnice.

8. Objasnite postupak pripremanja izvještaja o novčanim tokovima od bilansa stanja.

Prvi korak u sastavljanju izvještaja o novčanim tokovima jeste da se dodaju dvije dodatne kolone u bilansu stanja. Ove kolone će odraziti promjene iz protekle godine. Promjene nisu prikazane za međuzbirove i ukupne sume, već samo za pojedinačne stavke. Promjene mogu onda biti uključene u jednostavni izvještaj o novčanim tokovima.

U svakoj su koloni novačani tokovi podijeljeni u tri kategorije: (1) vlasnička glavnica, (2) obaveze i (3) ostala imovina. Sastavljanje izvještaja o novčanim tokovima je jednostavno pitanje prenošenja promjena u stavkama bilansa stanja (izuzev za gotovinu) u odgovarajuće kolone i kaegorije u izvještaju o novčanim tokovima.

9. Ukratko objasnite razliku između direktne i indirekne metode izračunavanja neto novčanog toka od poslovnih aktivnosti.

Direktna metoda klsifikuje poslovne novčane tokove u gotovinu dobijenu od kupaca, dobijene dividende, gotovinu isplaćenu dobavljačima i zaposlenim i isplaćene kamate i poreze.

Indirektna metoda počinje sa neto dobitkom preduzeća, koji je baziran na akrualnoj osnovi računovodstva, i pravi četiri tipa prilagođavanja da bi ustanovila novčane tokove od poslovnih aktivnosti, što je neto dobitak prema gotovinskoj osnovi računovodstva.

Jedina je razlika između metoda u tretiranju novčanih tokova od poslovnih aktivnosti.

30

10. Koji su glavni izvori (primici) gotovine u izvještaju o novčanim tokovima? Koje su glavne upotrebe (izdaci) gotovine?

Ako je kompanija uzajmljivala gotovinu ili emitovala još dionica, ova aktivnost bi bila novčani primitak iz finansijskih aktivnosti. Obrnuto, isplate zajmova i otkup dionica ili isplata dividendi predstavlja novčani izdatak.

11. Gdje je rashod za amortizaciju prikazan u izvještaju o novčanim tokovima kada se upotrebljava indirektna metoda?

Indirektna metoda dodaje rashod za amortizaciju neto dobitku u svrhu izračunavanja gotovine pribavljene od poslovanja.

12. Da li je dugoročno važnije da preduzeće ima pozitivan novčani tok iz poslovnih, investicionih ili finansijskih aktivnosti? Zašto?

13. Zašto je izvještaj o novčanim tokovima koristan? Koje ključne informacije on izražava?

1.) Sposobnost subjekta da stvara buduće novčane tokove. Primarni cilj finansijskog izvještavanja jeste da omogući informacije koje stvaraju mogućnost za predviđanje iznosa, vremenskog rasporeda i neizvjesnosti budućih novčanih tokova.

2.) Sposobnost subjekta da isplaćuje dividende i podiruje obaveze. Ako kompanija nema adekvatnu gotovinu, zaposleni ne mogu biti isplaćeni, dugovi olakšani, dividende isplaćene ili oprema stečena. Izvještaj o novčanim tokovima ukazuje na to kako je gotovina korištena i njene izvore.

3.) Razloge za razliku između neto dobitka i neto novčaog toka od poslovnih aktivnosti. Iznos neto dobitka je važan, zato što on omogućava informaciju o uspjehu ili neuspjehu preduzeća od jednog perioda do drugog.

4.) Transakcije investiranja gotovine i finansiranja gotovinom u toku perioda. Pomoću ispitivanja investicionih aktivnosti kompanije i njenih finansijskih transakcija, čitalac finansijskog izvještaja može bolje razumjeti zbog čega se su imovina i obaveze povećale ili smanjile u toku perioda.

14. Objasnite upotrebu informacija o novčanom toku u racio analizi.

Racio brojevi novčanog toka mogu pomoći u evaluiranju finansijske performanse kompanije u terminima snage i slabosti, finansijskog upravljanja, politike investiranja, profitabilnosti, djelotvornosti, izvora gotovine i adekvatnosti gotovine.

Podaci o novčanom toku se mogu koristiti u predviđanju stečaja i finansijske neprilike. Razvijanjem referentnih veličina za svaki racio broj novčanog toka u određenoj djelatnosti može učiniti racio brojeve značajnijima.

31

15. Navedite i ukratko objasnite primjere prirodnih „veza“ između bilansa stanja, bilansa uspjeha i izvještaja o novčanim tokovima.

1.) Veza bilansa stanja. Prvo se prikazuje nekoliko strukturalnih veza između bilansa stanja i druga dva izvještaja.

2.) Prodajni ciklus. Zatim se prikazuje prodajni ciklus opisujući ove ponovljene finansijske izvještaje knjiženjima koje kompanija mora načiniti da bi izvještavala o prihodima od prodaje primila uplatu.

3.) Ciklus rashoda. Zatim slijede dokumentovana knjiženja za prodajne, opšte i administrativne rashode i njihovu kasniju isplatu.

4.) Ciklus ulaganja. Onda se prikazuje povezana knjiženja koja se dovode u vezu sa ulaganjem kapitala i duga.

5.) Nabavka sredstava/Amortizacija. Na kraju se prikazuju knjiženja za nabavku sredstava i amortizaciju.

32

Poglavlje 14.- FINANSIJSKI MENADŽMENT

PROCJENA VRIJEDNOSTI PREDUZEĆA

Procjena vrijednosti preduzeća jeste kompleksan i delikatan posao. Korektna procjena vrijednosti preduzeća zahtjeva angažovanje eksperata više struka u čemu posbnu ulogu imaju ekonomski, a naročito finansijski stručnjaci. Ti stručnjaci odgovarajućim metodama procjenjuju vrijednost preduzeća. Na vrijednost preduzeća obično se gleda sa aspekta buduće koristi koju bi investitoru (kupcu preduzeća) donjeo uloženi kapital u kupovinu preduzeća. U principu polazi se od nezavisnog procjenjivača koji procjenjuje objektivnu vrijednost preduzeća. Ta objektivna vrijednost preduzeća može poslužiti kao početna vrijednost u pregovorima o kupoprodaji preduzeća.

DEFINICIJA VRIJEDNOSTI PREDUZEĆA

Prema Helfert-u najvažniji koncepti vrijednosti su:Ekonomska vrijednost temelji se na sposobnosti pojedinog oblika imovine ili pak preduzeća kao cjeline da svome vlasniku odnosno vlasinicima u budućnosti osigura pritjecanje neto novčanih tokova nakon oporezivanje. Ekonomska vrijednost bilo kojeg dobra može se definisati kao iznos novca koji je kupac spreman dati sada- njegovu sadašnju vrijednost-u zamjenu za model očekivanih budućih novčanih tokova.

Tržišna vrijednost je vrijednost ma koje pozicije imovine ili skupa imovine koja je ostvarena na organizovanom tržištu ili između privatnih osoba u slobodnim transakcijama bez prisile. Ova vrijednost predstavlja samo trenutnu saglasnost dvije ili više osoba. Tržišna vrijednost je podložna raznovrsnim silama koje djeluju na tržištu. Knjigovodstvena vrijednost imovine ili obaveza je ona vrijednost koja je navedena u bilansu stanja na određeni dan.

Likvidaciona vrijednost je koncept koji se primjenjuje u slučaju kada preduzeće mora likvidirati dio imovine ili svu svoju imovinu. U suštini radi se o procjeni mogućih efekata od prodaje imovinskih oblika preduzeća. Zbog kratkoće vremena za procjenu i prodaju u postupku likvidacije najčešće se postiže niža cijena imovinskih oblika od one koja bi se postigla u uslovima normalne prodaje na tržištu. Raskomadana vrijednost kao varijanta koncepta likvidacione vrijednosti najčešće je povezana sa aktivnostima preuzimanja ili rastruktuiranja preduzeća. Ovaj koncept vrijednosti polazi od prepostavke da zbir ekonomske vrijednosti pojedinačnih djelova preduzeća sa više djelatnosti nadilazi vrijednost preduzeća kao cjeline. Reprodukciona vrijednost vezana je za prosuđivanje o novčanom iznosu koji je potreban za zamjenu određenog oblika imovine sa identičnom vrstom imovine. Utvrđivanje reprodukcione vrijednosti vezano je veikim djelom za rad osoba tehničke struke. Može se reći da reprodukciona vrijednost predstavlja samo jednu kontrolu za trošak u procjenjivanju tržišne vrijednosti imovine preduzeća koje stalno posluje. Jamstvena vrijednost odnosno vrijednost kolaterala je vrijednost imovinskih oblika koji se koriste kao jamstvo kod dobijanja zajma. Vrijednost jamstva predstavlja gornju granicu do koje se pravni subjekt može zaduživati na osnovu zalaganja određene vrijednosti imovine.

33

Oporeziva vrijednost utemeljena je na lokalni zakonskim aktima kao osnovicama za oporezivanje imovine. Upotreba ovog koncepta vrijednosti ograničena je na prikupljanju prihoda od poreza. Procjenjena vrijednost se primjenjuje u situaciji kad imovina što se procjenjuje nema jasnu odredivu tržišnu vrijednost. Ovaj koncept vrijednosti često se koristi u transakcijama koje obuhvataju znatne iznose. Procjenjenu vrijednost utvrđuju nepristrasni eksperti pri čemu tačnost procjene zavisi od njihove stručnosti.

Vrijednost uz pretpostavku neograničenog vremena poslovanja je vrijednost primjenjivanja na ekonomsku vrijednost preduzeća u neograničenom vremenu poslovanja od koga se očekuje stvaranje niza budućih novčanih tokova koje kupac mora vrednovati da dođe do cijene za preduzeće kao cjelinu.

RAZLOZI ZA VREDNOVANJE PREDUZEĆA

Mogu se identifikovati tri osnovne grupe razloga za vršenje procjene vrijednosti preduzeća:

Poslovni razlozi procjene vrijednosti preduzeća vezani su za nastup individualnih preduzeća na tržištu i funkcionisanje tržišta u cjelini. Da bi opstala preduzeća su prisiljena da se stalno prilagođavaju zahtjevima tržišta i konkurencije. U tom procesu dolazi do: pribavljanja finansijskih sredstava emisijom vrijednosnih papira, spajanja preduzeća, kupovine odnosno prodaje preduzeća ili njegovog djela, razdvajanja preduzeća, zamjena duga za udjel u vlasništvu, zajedničkim ulaganjem, izdvajanja preduzeća u zakup is l. u svim navedenim slučajevima neophodno je utvriditi vrijednost preduzeća.

Fiskalni razlozi za procjenu vrijednosti preduzeća zavise od poreskog sistema i druge državne regulative koja ima za cilj da štiti funkcionisanje određenog privrednog sistema. Osnovni fiskalni razlog za procjenu vrijednosti preduzeća je utvrđivanje poreske osnovice koja služi za obračun raznih vrsta poreza.

Pravni razlozi za procjenu vrijednosti preduzeća mogu da nastanu u slučajevima kada preduzeće nije u stanju da odgovori svojim finansijskim obavezama pa se steknu uslovi za prinudno poravanjanje, stečaj ili likvidaciju.

RAZVOJ VREDNOVANJA PREDUZEĆA

Postoje dvije razvojne faze u vrednovanju preduzeća:

Prva faza (faza statičkog i objektivnog gledanja na preduzeće) je karakteristična po tome što je kao vrijednost preduzeća bila tretirana vrijednost opipljive imovine kasnije vrijednost čiste imovine.

U drugoj razvojnoj fazi vrednovanja preduzeća (faza dinamičkog i subjektivnog gledanja na preduzeće) preduzeće se tretira kao i svaka druga roba na tržištu. Ono se posmatra kao ekonomska cjelina čija se vrijednost određuje polazeći od procjene njegove poslovne uspješnosti. Drugim riječima,o vrijednosti preduzeća se razmišlja kao i o vrijednosti njegovih poslova, odnosno njeogovih poslovnih operacija.

34

PREDMET PROCJENE VRIJEDNOSTI PREDUZEĆA

Polazeći od pojednostavljenog bilansa stanja preduzeća kao predmet procjene može se pojaviti:

- Ukupni kapital preduzeća- Dugoročni kapital preduzeća- Sopstveni kapital preduzeća.

Struktura kapitala preduzeća može se prikazati pomoću sljedećih jednakosti:

Ukupni kapital= Sopstveni kapital + Ukupne obavezeDugoročni kapital= Sopstveni kapital + Dugoročne obaveze

Sopstveni kapital= Ukupni kapital - Ukupne obaveze

PRISTUPI PROCJENI VRIJEDNOSTI PREDUZEĆA

Potrebno je razlikovati dva glavna pristupa procjeni vrijednosti preduzeća, a to su:- Statički (računovodstveni)- Dinamički (poslovni).

Za prvi pristup je prihvatljiviji naziv statički nego računovodstveni jer bolje objašnjava suštinu ovog pristupa. Ovo zbog činjenice što se kod ovog pristupa ne koriste samo računovodstvene metode i podaci nego i metode tehničko-tehnološke procjene funkcionalnih sposobnosti građevina, opreme i sl. Sem toga zajednička karakteristika svih metoda procjene vrijednosti preduzeća unutar ovog pristupa je ta da se stvarna cijena sredstava i obaveza utvrđuje na oređeni datum što znači da je naglašen statički značaj pristupa procjenjivanja vrijednosti preduzeća.

Dinamički pristup procjeni vrijednosti preduzeća počiva pak na sposobnosti preduzeća da stvara poslovne rezultate u budućnosti. Ovaj pristup pokriva planski horizont poslovanja preduzeća u budućnosti, uzima u obzir i učinke svih inputa ( radnici, organizacija, tehnologija i sl.) vodi računa o tipičnim kretanjima na tržištu i o vremenskim preferencijama vlasnika preduzeća jer koristi tehniku svođenja na sadašnju vrijednost. Ovaj pristup ima prednosti u odnosu na druge jer u granicama mogućnosti predviđanja događaja u budućnosti osigurava najtačnije rezultate procjene vrijednosti preduzeća. Navedeni pristupi lako mogu međusobno da budu kontradiktorni, što implicira izbor kombinovanog pristupa procjeni.

METODE ZA PROCJENU VRIJEDNOSTI PREDUZEĆA

Ako se pođe od statičkog i dinamičkog pristupa procjene vrijednosti preduzeća ili njihove kombinacije moguće je razlikovati tri grupe metoda za procjenu vrijednosti preduzeća, a to su:

- Statičke metode - Dinamičke metode- Kombinovane metode.

Statičke metode za procjenu vrijednosti preduzeća obuhvataju:- Metodu knjigovodtsvene vrijednosti preduzeća- Metodu korigovane knjigovodtsvene vrijednosti preduzeća

35

- Metodu reprodukcione vrijednosti preduzeća- Metodu likvidacione vrijednosti preduzeća.

Dinamičke metode za procjenu vrijednosti preduzeća obuhvataju:- Metodu kapitalizacije neto dobitka:- Metodu kapitalizacije stabilizovanog ostvarenog neto dobitka- Metodu kapitalizacije stabilizovanog očekivanog neto dobitka- Metodu kapitalizacije ponderisanog neto dobitka- Metodu kapitalizacije rastućeg neto dobitka

Diskontu metodu:- Metodu diskontovanja neto dobitka- Metodu diskontovanja čistog novčanog toka

Kombinovane metode za procjenu vrijednosti preduzeća obuhvataju:- Metodu srednje vrijednosti - Štutgartsku metodu- Metodu multiplikacije (P/E)- Metodu procjene goodwill-a

STATIČKE METODE ZA PROCJENU VRIJEDNOSTI PREDUZEĆA

Statičke ili pomoćne metode za procjenu vrijednosti preduzeća temelje se na vrijednostima imovine i obaveza na određeni datum. Do vrijednosti preduzeća dolazi se na osnovu pojedinačnog vrednovanja svake pozicije imovine ili obaveza pri čemu njihova razlika predstavlja vrijednost sopstvenog kapitala odnosno preduzeća. Veliki je nedostatak statičkih metoda što kod utvrđivanja vrijednosti preduzeća ne uzimaju u obzir presudne faktore poslovne uspješnosti a time i vrijednosti preduzeća. Navodimo neke od njih:

- Bilans stanja ne sadrži vrijednost organizacionog kapitala tj.sposobnosti menadžmenta ili radnika za ostvarivanje poslovnih rezultata.

- Bilans stanja ne sadrži podatke o lokacionim prednostima ili nedostatcima ( blizina prodajnog tržišta ili izvora sirovina).

- Bilans stanja ne sadrži podatke o kvalitetu i cijeni neophodnih energenata za funkcionisanje preduzeća.

- Bilans stanja ne sadrži podatke o sposobnosti istraživačko-razvojne funkcije koja može izumima značajno povećati rentabilnost preduzeća u prvoj fazi korištenja izuma.

- Bilans stanja ne sadrži podatke i o nekim drugim faktorima koji odlučuju o stepenu uspješnosti poslovanja a nisu u sastavu imovine i obaveza.

Prosuđivati vrijednost preduzeća kako se to čini u bilansu prema zbiru njegove materijalne finansijske imovine bilo bi jednako kao kad bi se vrijednost nekog čovjeka prosuđivala prema cjeni kilograma svježeg mesa. Duhovne i duševne vrijednosti ostaju izvan okvira posmatranja. One su međutim odlučujuće. Metoda knjigovodstvene vrijednosti preduzeća oslanja se isključivo na vrijednost imovine i obaveza preduzeća koje su odraz prošlih događaja koji se evidentiraju u računovodstvu.

Knjigovodstvena vrijednost preduzeća može se odrediti prema izrazu:

Vp=Ik - Ok

36

Gdje je Vp knjigovodstvena vrijednost preduzeća, Ik knjigovodstvena vrijednost ukupne imovine, Ok knjigovodstvena vrijednost obaveza.

Prednosti knjigovodstvene vrijednosti preduzeća su:- Jasna i nedvosmislena pojmovna određenost. Knjigovodstvena vrijednost preduzeća

predstavlja razliku između poslovne active i obaveza preduzeća.- Jednostavno kvantifikovanje knjigovodstvene vrijednosti preduzeća na osnovu

podataka iz bilansa stanja.- Objektivnost utvrđivanja knjigovodstvene vrijednosti preduzeća je zagarantovano baš

zato što počiva na zvaničnom finansijskom izvještaju ( bilansu stanja) čija je odlika dokumentnost ( što znači das u bilansni podaci produkt nastalih poslovnih događaja o kojima postoje dokumenti kao izvori podataka o tim nastalim događajima).

Nedostatci knjigovodstvene vrijednosti preduzeća su:- Česte slučajeve pogrešnog inicijalnog upisa kapitala prilikom osnivanja preduzeća.- Narušavanje principa potpunosti imovine i izvora finansiranja preduzeća što ima za

posljedicu nepodudaranje knjigovodstvenog i stvarnog stanja.- Učinjene greške u knjiženju poslovnih događaja preduzeća koje su bile namjerne

(zbog poreskih razloga preduzeće podcjenjuje imovinu i dobitak kao osnovice za utvrđivanje poreza) ili nehotične (zbog nedostatka knjigovodstvenih dokumenata).

- Postojanje lateralnih rezervi i skrivenih gubitaka u bilansu preduzeća. - Odsustvo nezavisne revizije finansijskih izvještaja koja bi predstavljala garanciju da

su bilans stanja i bilans uspjeha istiniti i pošteni izvještaji o stanju i poslovanju preduzeća.

Metoda korigovane knjigovodstvene vrijednosti preduzeća

Korigovana knjigovodstvena vrijednost preduzeća procjenjuje se tako što se sve pozicije bilansa stanja preispituju jesu li ili nisu procjenjene u skladu sa propisima o bilansiranju i računovodstvenim standardima. Ukoliko neka od pozicija bilansa nije procjenjena u skladu sa propisima o bilansiranju i računovodstvenim standardima, procjenjivač ih procjenjuje u skladu sa propisima o bilansiranju o računovodstvenim standardima i unosi u korigovani bilans.

Na osnovu korigovanog bilansa procjenjuje se korigovana knjigovodstvena vrijednost preduzeća pomoću obrasca:

VPkk= Ikk - Okk

Gdje je VPkk korigovana knjigovodstvena vrijednost preduzeća (korigovana knjigovodstvena vrijednost sopstvenog kapitala), Ikk korigovana knjigovodstvena vrijednost ukupne imovine, i Okk korigovana knjigovodstvena vrijednost obaveza.

Metoda reprodukcione vrijednosti preduzeća

Reprodukciona vrijednost preduzeća procjenjuje se na osnovu imovinskog bilansa. Ovaj bilans ima za cilj da iskaže imovinu i obaveze a time i sopstveni kapital u punom iznosu, tj.bez latentnih rezervi i skrivenih gubitaka. Reprodukciona vrijednost preduzeća predstavlja

37

zbir tržišnih vrijednosti imovinskih djelova preduzeća umanjenog za zbig tržišnih vrijednosti obaveza na bilansni dan.

Reprodukciona vrijednost preduzeća može se odrediti prema izrazu:

VPr= Ir - Or

Gdje je VPr reprodukciona vrijednost preduzeća, Ir tržišna vrijednost imovine preduzeća,i Or

tržišna vrijednost obaveza preduzeća.

Da bi se utvrdilo realno dejstvo latentnih rezervi i skrivenih gubitaka na sopstveni kapital preduzeća, neophodno je analitički sagledati i procijeniti svaku poziciju active i obaveza u bilansu stanja. Ako je iznos latentnih rezervi veći od iznosa skrivenih gubitaka tada će se ta njihova razlika pozitivno odraziti na povećanje vrijednosti preduzeća. Ako je iznos skrivenih gubitaka veći od iznosa latentnih rezervi, tada će ta njihova razlika umanjiti vrijednost preduzeća.

Usklađivanje knjigovodstvenih vrijednosti imovine i obaveza sa tekućim tržisšnim cijenama utvrđuje se po određenjim pravilima:

- Nematerijalna ulaganja (patenti, licence, koncesije i sl.) procjenjuju se na bazi njihove upotrebne vrijednosti, tj. njihovog doprinosa tekućem rezultatu poslovanja preduzeća

- Zemljište se procjenjuje po tržišnoj cijeni na dan procjene koja je ostvarena za istu kategoriju zenljišta ili po cijeni koju opština primjenjuje pri utvrđivanju osnovice poreza na promet zemljišta na teritoriji gdje se zemljište nalazi

- Građevinski objekti procjenjuju se na osnovu troškova ponovne izgradnje ali po sadašnjoj ili neotpisanoj vrijednosti (što znači da se uzima u obzir vijek trajanja građevinskog objekta kojim preduzeće raspolaže)

- Oprema preduzeća vrednuje se po tržišnim cijenama, a te cijene se koriguju stepenom otpisanosti opreme koja je na raspolaganju preduzeću. Oprema koja je proizvedena u sopstvenoj režiji vrednuje se po njihovoj cijeni koštanja, koja je jednaka ili manja od tržišne cijene te opreme (u skladu sa principom impariteta u procjenjivanju). Za opremu koja je van funkcije mejrodavna je njihova likvidaciona cijena.

- Zalihe sirovina, materijala, rezervnih dijelova, robe, nedovršene proizvodnje, gotovih proizvoda i sl. Procjenjuju se na bazi tekućih tržišnih cijena ili cijene koštanja ponovne proizvodnje odnosno zaliha. Ako među ovim zalihama ima neispravnih, osštećenih i nekurentnih zaliha, one se procjenjuju po cijenama po kojima se mogu unovčiti.

- Potraživanja preduzeća mogu biti dugoročna i kratkoročna. Dugoročna potraživanja dospijevaju na naplatu iznad jedne godine a kratkoročna potraživanja ispod jedne godine. Za procjenu realno očekivane naplative vrijednosti potraživanja od kupaca od primarne važnosti je bonitet dužnika, tj. njegova sposobnost da kontinuirano i bezuslovno isplaćuje dospjele obaveze.

- Obaveze preduzeća, kako one koje se nalaze u pasivi bilansa stanja, tako i one iz vanbilansne evidencije (obaveze po osnovu datih garancija i jemstava i sl.) moraju se realno vrednovati. Za realno vrednovanje obaveza preduzeća, tj. za realnu procjenu očekivanih odliba novca za likvidaciju njegovih obaveza, pored ispunjavanja zahtjeva potpunosti, respektuje se princip najviše vrijednosti na dan procjene.

Problemi koji se javljaju kod utvrđivanja reprodukcione vrijednosti preduzeča odnose se na :- Procjenjivanje vrijednosti imovine koja se više ne proizvodi- Procjenjovanje preostalog ekonomskog vijeka korišćenja sredstava

38

- Utvrđivanje zaliha u inflaciji i sl.

METODA LIKVIDACIONE VRIJEDNOSTI PREDUZEĆA

Alternativa konceptu neograničenog poslovanja preduzeća jeste prestanak njegovog poslovanja, tj. njegova likvidacija. Prije same likvidacije preduzeća vrši se analiza mogućnosti opstanka preduzeća koje je u finansijskim teškoćama.

Kod likvidacione metode procjene vrijednosti polazimo od pretpostavke da će preduzeće prestati sa svojim radom i prodati svu svoju imovinu, ali u veoma kratkom roku. Razlozi za prodaju imovine preduzeća u kratkom roku mogu biti:

- Poslovanje s gubicima- Očekivanje gubitaka u poslovanju- Nemogućnost udovoljavanja obavezama prema povjeriocima i sl.

Likvidaciona vrijednost preduzeća (likvidaciona vrijednost sopstvenog kapitala) je ostatak vrijednosti likvidacione mase koji će primiti vlasnici nakon što su podmireni administrativni troškovi likvidacije, obaveze prema fiskusu i sva potraživanja povjerilaca:

Vrijednost likvidacione mase- administrativni troškovi likvidacije- potraživanja povjerilaca i fiskusa

= likvidaciona vrijednost sopstvenog kapitala

Vlasnici preduzeća mogu računati na likvidacionu vrijednost preduzeća, odnosno ostatak likvidacione mase, samo pod uslovom da novac od prodaje imovine preduzeća bude dovoljan za prioritetno podmirenje administrativnih troškova likvidacije i potraživanja povjerilaca i fiskusa.

DINAMIČKE METODE ZA PROCJENU VRIJEDNOSTI PREDUZEĆA

Dinamičke ili osnovne metode procjene vrijednosti preduzeća, koje danas imaju vodeću ulogu, karakteristične su baš po tome što polaze od sposobnosti preduzeća da stvara buduće rezultate poslovanja (rezultat poslovanja može biti neto dobitak ili neto novčani tok). To znači da ove metode počivaju na činjenici da imovina ima vrijednost samo ako ima upotrebnu vrijednost ili korisnost, a to se dokazuje sposobnošću preduzeća da proizvede i proda proizvod na tržištu, pa da pri tome ostvari određenu korist.

Određivanje vrijednosti preduzeća uz primjenu dinamičkih metoda vrši se uz pomoć projektovanog (očekivanog) rezultata i cijene kapitala, pri čemu cijena kapitala mora da bude konzistentna sa projektovanim rezultatom. Kod projektovanja (planiranja) rezultata poslovanja preduzeća može se poći od neograničenog (kontinuiranog) ili ograničenog (diskontinuiranog) vijeka trajanja preduzeća. Dinamičke metode za procjenu vrijednosti preduzeća respektuju i vremensku preferenciju novca (novac danas više vrijedi nego sutra).

39

METODA KAPITALIZACIJE NETO DOBITKA

Vrijednost preduzeća prema metodi kapitalizacije neto dobitka moguće je procijeniti pomoću formule:

gdje je: VP vrijednost preduzeća, ND stabilizovani neto dobitak i k cijena kapitala.

Stabilizovani (konstantni) neto dobitak je neto dobitak za koji se pretpostavlja sa visokim stepenom vjerovatnoće da će se ostvarivati u budućnosti.

Često se metod kapitalizacije neto dobitka u praksi i u literaturi sreće pod nazivom metod multiplikacije. Vrijednost preduzeća, koja bi se dobila uz korišćenje faktora multiplikacije, izračunava se primjenom sljedeće formule:

Projekcija neto dobitka pretpostavlja izuzetno poznavanje mogućnosti preduzeća sa stanovišta tehničko -tehnološkog, organizacionog i kadrovskog aspekta, kao užeg i širag okruženja. Projekciji neto dobitka treba da prethodi široka i duboka analiza svih faktora koji su uticali na ostvarene rezultate u analizi prethodnog perioda. Ostvareni rezultat se obično uzima za jednu, tri ili pet posljudnjih godina.

Vrijednost preduzeća, odnosno sopstvenog kapitala, je veća što je veći neto dobitak i što je niža cijena kapitala, i obrnuto, vrijednost preduzeća se smanjuje smanjenjem neto dobitka i povećanjem cijene kapitala. Očekivani neto dobitak preduzeća uslovljen je brojnim faktorima, kao što su: opšta konjuktura na tržištu uopšte i tržištu prozivoda koje preduzeće proizvodi i promjene te konjukture, odnos ponude i tražnje na domaćem i inostranom tržištu , zakonska regulativa, organizaciona i tehnološka fleksibilnost preduzeća i sl. Cijena kapitala je dinamična kategorija. Ona odražava stepen rizika koji preduzeće predstavlja za investitora ili kupca, odnosno ona odražava oportunitetne troškove od investiranja iste sume novca (potrebne da se kupi preduzeće) u neko slično ulaganje.

Pri izračunavanju vrijednosti preduzeća putem metode kapitalizacije neto dobitka može se koristiti:

- Stabilizovani ostvareni neto dobitak- Stabilizovani očekivani neto dobitak- Ponderisani prosječni neto dobitak- Rastući neto dobitak

Za utvrđivanje vrijednosti preduzeća metodom ponderisanog prosječnog neto dobitka procjenjivaču su potrebni sljedeći podaci:

- Prosječan neto dobitak iz prethodnih godina(npr. Iz posljednje 3 godine)- Neto dobitak iz jedne od prethodnih godina- Neto dobitak koji se očekuje u narednoj godini

40

Stabilizovani neto dobitak se utvrđuje na bazi ponderisanog prosjeka, pri čemu se sa najvećom vjerovatnoćom uzima neto dobitak iz one prethodne godine iz koje će se uslovi ostvarenja neto dobitka ponavljati.

Ukoliko se, pak, očekuje da će neto dobitak preduzeća koje se procjenjuje rasti u nerednom preiodu, tada je potrebno utvrditi prosječnu godišnju stopu rasta neto dobitka. U takvim okolnostima vrijednost preduzeća se može utvrditi na sljedeći način:

gdje je ND neto dobitak (ostvaren u prethodnoj ili planiran za narednu godinu), k cijena sopstvenog kapitala i g prosječna godišnja stopa rasta neto dobitka.

DISKONTNE METODE

Za diskontne metode procjene vrijednosti je karakteristično da one imaju sasvim drugačiju logiku razmišljanja u odnosu na metodu kapitalizacije neto dobitka. Umjesto ukamaćivanja uloga, imamo svođenje budućih rezultata poslovanja na njihovu sadašnju vrijednost. Logika koju koriste diskontne metode svodi se na sljedeće: koliko trenutno vrijedi novčanio primanje koje će preduzeće ostvariti u budućem preiodu?

U teoriji i praksi poznate su dvije diskontne metode za procjenu vrijednosti preduzeća, a to su:Metoda diskontovanja neto dobitka – da bi se utvrdila vrijednost preduzeća pomoću ove metode potrebno je planirane neto dobitke iz projektovanih bilansa uspjeha svesti na njihovu sadašnju vrijednost pomoću odgovarajućeg diskontnog faktora, a potom sabrati sadašnje vrijednosti tih neto dobitaka. Formula za izračunavanje vrijednosti preduzeća pomoću metode diskontovanja neto dobitka glasi:

Pri čemu je: VP vrijednost preduzeća, PND planirani neto dobitak, k cijena kapitala (u decimalnim brojevima) i n broj godina ostvarenja neto dobitka.

Metoda diskontovanja neto (čistog) novčanog toka – se najviše primjenjuje u praksi, budući da je najpouzdanija i najrealnija. Pouzdanost procjene određena je komleksnošću faktora koje ona uzima u obzir. Prema metodi diskontovanja neto novčanog toka, vrijednost preduzeća jednaka je sadašnjoj vrijednosti budućih neto novčanih tokova preduzeća.Ako pretpostavimo da će poslije n poslovnih godina postojati još neki ostatak preduzeća koji će se moći unovčiti, formula za izračunavanje vrijednosti preduzeća kao sadašnje vrijednosti budućih neto novčanih tokova može se zapisati na sljedeći način:

gdje je VP vrijednost preduzeća, NNT neto novčani tok, Rv rezidualna vrijednost, n broj poslovnih godina i d diskontna stopa (u decimalnom obliku).

41

Realizacija ove metode obuhvata sljedeće aktivnosti:- Definisanje i projektovanje novčanog toka- Definisanje ekonomskog vijeka preduzeća- Definisanje i utvrđivanje diskontne stope- Definisanje i utvrđivanje rezidualne vrijednosti- Identifikovanje konačne vrijednosti kapitala preduzeća.

Neto novčani tok predstavlja razliku između primanja i izdavanja novca iz tekućeg poslovanja. Neto novčani tokovi u postupku procjene vrijednosti preduzeća se najčešće planiraju u tri varijante: optimističkoj, realističkoj i pesimističkoj.

Ekonomski vijek preduzeća predstavlja planirani broj godina u kojem će preduzeće davati pozitivne ekonomske efekte. Što je ekonomski vijek preduzeća duži, on pozitivnije utiče na sadašnju vrijednost preduzeća, ali u sve manjim novčanim iznosima.

Diskontna stopa predstavlja matematički izraz stepena rizika koji preduzeće predstavlja za investitora ili kupca. Što je viši stepen rizika, to je viša diskontna stopa, a time je niža i neto sadašnja vrijednost odnosno realna tržišna cijena preduzeća koju je investitor voljan platiti.

Dva modela za određivanje diskontne stope sopstvenog kapitala su: - model premije relativnog rizika prema kojem se diskontna stopa utvrđuje sabiranjem

stope prinosa na bezrizične investicije sa premijom za rizik- model vrednovanja kapitalne imovine (Capital Asset Pricing Model – CAPM) prema

kome se cijena sopstvenog kapitala utvrđuje upoređivanjem stope prinosa na kapital uložen u konkretno preduzeće i stope prinosa na čitavom tržištu za određeni vremenski period.

Rezidualna vrijednost preduzeća odnosi se na period ekonomskog „života“ preduzeća koji nije obuhvaćen detaljnom projekcijom neto novčanog toka. Kvalitetna procjena rezidualne vrijednosti preduzeća je vrlo bitan segment u procjeni vrijednosti preduzeća, jer rezidualna vrijednost često predstavlja značajan dio ukupno procijenjene vrijednosti. Izračunavanje rezidualne vrijednosti preduzeća na osnovu likvidacione vrijednosti neto aktive polazi od toga da će se preduzeće likvidirati nakon procijenjenog bijeka eksploatacije.

Ako se, pak, pođe od pretpostavke da će preduzeće nastaviti sa poslovanjem i nakon određenog perioda za koje je obavljena detaljna projekcija novčanih tokova, rezidualna vrijednost preduzeća se u tom slučaju može utvrditi na osnovu grubljih pretpostavki o poslovanju preduzeća nakon tog perioda i to pomoću:Kapitalizacije konstantnog neto novčanog toka, rezidualna vrijednost preduzeća Rv se može utvrditi sljedećom formulom:

Gordonov model – Pomoću ovog modela izračunava se multiplikator (Gm) sa kojim se množi stabilizovani novčani tok u termalnoj godini (prvoj godini rezidualnog perioda), da bi se dobila rezidualna vrijednost preduzeća. Sam model moguće je prikazati sljedećom formulom :

Pri čemu je d diskontna stopa, a n(k) stopa rasta neto novčanog toka u rezidualnom periodu.

42

KOMBINOVANE METODE ZA PROCJENU VRIJEDNOSTI PREDUZEĆAMetoda srednje vrijednostiTu spadaju:

- Metoda jednostavne sredine

- Metoda vagane sredine

Metoda jednostavne sredine - vrijednost preduzeća se definiše kao aritmetička sredina vrijednosti njegove imovine nakon podmirenja obaveza i kapitalizovane vrijednosti neto dobitaka. Vp – vrijednost preduzeća

Vs – statička vrijednost preduzeća ND – neto dobitak k – cijena kapitala

Metoda vagane sredine – do vrijednosti preduzeća se dolazi tako što se statičkoj vrijednsoti preduzeca doda dio aritmetičke vrijednosti preduzeca, tj. dio onog viska za koliko je vrijednost kapitalizacije neto dobitaka preduzeca veca od njegove staticke vrijednosti.

VP = VsND (100 / k) - Vs d

Velicina d pokazuje koji ce se dio onog viska za koliko je vrijednost kapitalizacije konstantnih neto dobitaka preduzeca veca od njegove staticke vrijednosti dodati statickoj vrijednosti preduzeca. Ako pretpostavimo da je d = 2dobit ce se isti rezultat kao i u formuli za izracunavanje vrijednosti reduzeca metodom jednostavne sredine.

Štutgartska metodaDo vrijednosti preduzeca se dolazi pomoću formule

VP – vrijednost preduzecaVs - staticka vrijednost preduzeca

k- cijena kapitala

U Štutgartskoj metodi broj 5 je uzet kao konstanta koja odgovara najcesce uzimanom vremenu za procjenu efekata u buducnosti – pet godina.

Metoda multiplikacijeIzracunava se iz odnosa trzisne vrijednosti neto dionice i neto dobitka po dionici. Veci P/E pokazuje na brzu mogucnost stvaranja profita.

VP – vrijednost preduzeca*D P - trzisna vrijednost jedne dionice

E - neto dobitak po dionici D – broj prodatih dionica

Vp = Vs + ND (100 / k) 2

VP = Vs + 5 ND

1 + 5 k

VP = P

E

43

Metoda procjene goodwill-aPojam i osnovne karakteristikeGoodwill odrazava sve faktore koji povecavaju buduce ekonomske koristi ukljucujuci i zadovoljstvo kupaca, dobro rukovodjenje, proizvodnu efikasnost, poznatu trgovacku marku, povoljnu lokaciju i dobro odnose medu zaposlenim.Postoji mnogo faktora koji uticu na nastanak goodwill-a. Mogu se podijeliti na unutrasnje i vanjske. Unutrasnji faktori nastanka goodwill-a su faktori cije djelovanje proistice iz ulaganja unutar preduzeca, dok su vanjski faktori ulaganje sire drustvene zajednice.Faktori koji uticu na porast goodwill-a su :

Superioran upravljački tim Slabljenje upravljanja kod konkurencije Efikasnost reklame i propagande Dobri medjuljudski odnosi zaposlenih Kreditne olaksice Otkrivanje talenata i resursa Povoljna vladina regulacija

Računovodstveni tretman goodwill-aZbog toga sto ne postoji objektivno sredstvo za utvrdjivanje vrijednosti interno stvorenog goodwilla, interni goodwill, odnosno nerealizovani goodwill u preduzecu se moze priznati kao sredstvo u bilansu stanja preduzeca. Koristi nastale goodwillom vremenom ce nestati. Preduzece ce tesko zadrzati natprosjecnu zaradu, osim ako stare faktore goodwilla ne zamijeni novim. Iz toga razloga goodwill treba amortizovati ili otpisati sistematskim terecenjem profita u razumnom vremenskom periodu. Korisni vijek trajanja goodwilla trazi razmatranje faktora kao sto su:

Predvidjeni vijek preduzeca Ucinke zastarijevanja proizvoda Ocekivano djelovanje konkurencije Odredbe zakona i drugih propisa

Metode procjenjivanja goodwill-a Uobicajeno se koriste sljedece metode:

Metoda kapitalizacije prosjecnih prekoracenja neto zarada Metoda broja godina u kojima se ocekuje prekoracenje neto zarada Metoda sadasnje vrijednosti buducih prekoracenja neto zarada

Metoda kapitalizacije prosjecnih prekoracenja neto zaradaGoodwill se moze procijeniti kapitalizacijemo iznosa za koji su natprosjecni neto dobici veci u odnosu an uobicajene, odnosno kapitalizacijom viska neto dobiti. Ova metoda se cesto anziva direktna metoda. Formula za procjenu vrijednosti goodwilla je sljedeca:

G – vrijednost goodwillaD – ocekivani godisnji buduci neto dobicir – stopa rentabilnosti sopstvenog kapitala C – iznos kapitala

j – stopa kapitalizacije goodwilla

Metoda broja godina u kojima se ocekuje prekoracenje neto zarada

G = D - rC

j

44

Kod ove metode procjenjivanja centralno pitanje je broja godina ostvarivanja natprosjecne neto zarade. Superiorna moc zaradjivanja koja se pripisuje postojanju goodwilla nece trajeti vremenski neograniceno. Tako npr, visok profit preduzeca usljed pojave konkurencije moze opadati dok nizak profit preduzeca moze rasti usljed uvodjenja poreskih olaksica i sl.

Metoda sadasnje vrijednosti buducih prekoracenja neto zaradaKompleksnost ove metode je posljedica uzimanja u obzir ne samo broja godina u kojima se ocekuje prekoracnje neto dobiti vec i rizika koji neizostavno prati njegovo ostvarenje. Vrijednost goodwilla predstavlja diskontovanu sadasnju vrijednost prekoracenja sume neto dobitka koji se ocekuje u buducem periodu.Neovisno o tome da li se radi o velikom ili malom preduzecu treba respektovati sve tri komponente vrijednosti preduzeca:

Sta preduzece posjeduje Sta preduzece zaradjuje Sta preduzece cini jedinstvenim

45