98
SOCIOLOGIJA EMOCIJA Sociološka konceptualizacija emocija - Sociolozi započinju sistematsko proučavanje emocija tek krajem 1970-ih godina. Kako je moguće da su sociolozi zanemarivali područje proučavanja koje pokriva gotovo svaki aspekt ljudskog iskustva i društvenih odnosa? Osim rijetkih iznimaka većina sociologa smatrala je, a i danas smatra da je ljudsko ponašanje dana činjenica, pa su tako i emocije samo dodatni produkt pojedinih socijalnih situacija koji ne utječe na same društvene odnose. - Međutim ukoliko se primijeni samo zdravorazumska logika postaje jasno da emocije povezuju ljude, stvaraju privrženost velikim socijalnim i kulturnim strukturama. Emocije isto tako potiču ljude da se razdvajaju i rastaju, uništavaju socijalne strukture i propituju kulturne tradicije. Iskustvo, ponašanje, interakcija i organizacija su povezane s mobiliziranjem i izražavanjem emocija. Sposobnost da koriste emocije kako bi stvorili socijalne veze i stvarali kompleksne socio-kulturne strukture jest jedinstvena sposobnost ljudi. - Dodatno pitanje jest – zašto bi se sociologija trebala baviti emocijama kada se emocijama bave druge znanosti, posebice psihologija i neurobiologija? Ove discipline se od svog samog početka zanimaju za emocije i pokušavaju objasniti njihovo porijeklo i prirodu, no sociolozi donose nove uvide u smisao emocija, posebice u socijalnu osnovu samih emocija. Premda se sociolozi kasno počinju baviti emocijama danas sociolozi počinju objašnjavati ulogu emociju u povezivanju mikro i makro razina socijalne stvarnosti. Dok se psiholozi prvenstveno bave individualnim procesima koji stvaraju emocije, sociolozi postavljaju osobu u socijalni kontekst i proučavaju kako socijalne strukture i kultura utječu na „stvaranje“ i tok emocija među pojedincima. - No što su emocije? Čini se da na ovo pitanje ima toliko odgovora koliko i teorijskih pristupa proučavanju

SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Sociološka konceptualizacija emocija

- Sociolozi započinju sistematsko proučavanje emocija tek krajem 1970-ih godina. Kako je moguće da su sociolozi zanemarivali područje proučavanja koje pokriva gotovo svaki aspekt ljudskog iskustva i društvenih odnosa? Osim rijetkih iznimaka većina sociologa smatrala je, a i danas smatra da je ljudsko ponašanje dana činjenica, pa su tako i emocije samo dodatni produkt pojedinih socijalnih situacija koji ne utječe na same društvene odnose.

- Međutim ukoliko se primijeni samo zdravorazumska logika postaje jasno da emocije povezuju ljude, stvaraju privrženost velikim socijalnim i kulturnim strukturama. Emocije isto tako potiču ljude da se razdvajaju i rastaju, uništavaju socijalne strukture i propituju kulturne tradicije. Iskustvo, ponašanje, interakcija i organizacija su povezane s mobiliziranjem i izražavanjem emocija. Sposobnost da koriste emocije kako bi stvorili socijalne veze i stvarali kompleksne socio-kulturne strukture jest jedinstvena sposobnost ljudi.

- Dodatno pitanje jest – zašto bi se sociologija trebala baviti emocijama kada se emocijama bave druge znanosti, posebice psihologija i neurobiologija? Ove discipline se od svog samog početka zanimaju za emocije i pokušavaju objasniti njihovo porijeklo i prirodu, no sociolozi donose nove uvide u smisao emocija, posebice u socijalnu osnovu samih emocija. Premda se sociolozi kasno počinju baviti emocijama danas sociolozi počinju objašnjavati ulogu emociju u povezivanju mikro i makro razina socijalne stvarnosti. Dok se psiholozi prvenstveno bave individualnim procesima koji stvaraju emocije, sociolozi postavljaju osobu u socijalni kontekst i proučavaju kako socijalne strukture i kultura utječu na „stvaranje“ i tok emocija među pojedincima.

- No što su emocije? Čini se da na ovo pitanje ima toliko odgovora koliko i teorijskih pristupa proučavanju emocija. Pod emocijama se obično smatraju sentimenti, raspoloženja, afekti, osjećaji koji se isto tako teško mogu definirati. U svakom slučaju emocije se odnose na iskustvo uključenosti, povezanosti. Osoba može biti pozitivno ili negativno uključena u događaj, pozitivno ili negativno povezana s osobom ili uvjetima. Ona može biti duboko ili površno uključena ovisno o tome koliko osoba mari za nešto koliko registira i uključuje u svoje fizičko biće. Iskustvo samo je osjećaj, a ne misli subjekta o tom iskustvu ili jezik samo-objašnjenja koji proizlazi iz tog iskustva, već neposredan kontakt sa svijetom koje osoba postiže svojim uključenjem.

- Uobičajeni sukob između razuma i emocija obično vodi odbacivanju emocija kao neodgovarajuće kategorije za znanstvenu analizu, osim ukoliko se emocije ne promatraju kao činjenice prije svega u psihologiji bihevioralnoj psihopatologiji gdje su naglašene emocije činjenice koje dominiraju ponašanjem.

- Postoji i tradicija u sociologiji koja tvrdi da se moć pojedinca kao individualnog socijalnog aktera postiže samokontrolom pri definiranju i postizanju ciljeva,

Page 2: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

usmjeravanju vrijednosti nasuprot odvraćajućim impulsima i emocijama. Ovo je npr. Klasičan argument Maxa Webera u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Ova pozicija međutim ignorira jest činjenica da sve akcije kao i sam razum trebaju emocije koje potiču akciju. Kako je moguće kompetentno riješiti bilo koji praktičan problem bez osjećaja sigurnosti, povjerenja u sebe, bez osjećaja povjerenja u akcije drugih, bez osjećaja nezadovoljstva u slučaju neuspjeha, bez osjećaja zavisti prema takmacima pri realizaciji interesa itd?

- Razum isto tako zahtjeva svoje temeljne osjećaje bez kojih ne bi bilo razuma: osjećaj mira, sigurnosti, povjerenja itd. Ovo nije argument protiv razuma već protiv „inflacije“ razuma nauštrb emocija. Bez odgovarajućih emocija koje podupiru razum, razum se pretvara u svoju suprotnost.

- Velik broj teorija u sociologiji i drugim društvenim znanostima pokušava objasniti tendenciju ljudi u društvima da poštuju više ili manje utvrđen poredak praksi kroz vanjsku prisilu sistema normi. Socijalni poredak i stabilna konformnost ne mogu se objasniti samo prisilom jer je vjerojatna posljedica prisile otpor, organiziran pa tako i konfliktan, parcijalan ili otpor koji stvara apatiju i alijenaciju. Isto tako socijalni poredak se ne može objasniti sistemom socijalnih normi jer u svakom društvu u kojem postoje nejednakosti, tj. u svakom društvu, ne postoji opće slaganje o normama.

- U posljednja dva desetljeća razvila se teorija koja pokušava objasniti socijalnu konformnost koristeći pojam „unutarnje prisile“ te se na taj način približava pristupu koji se oslanja na emocije. Međutim ovaj pristup se ne oslanja na emocije kao što su sram već samo na unutarnju kalkulaciju. Teorija racionalnog izbora smatra da se pojedinci prilagođavaju socijalnom poretku zato što se to isplati, zato što kalkulacija troškova neprilagođavanja nadilazi dobiti prilagođavanja.

- No upitno je da li ovakav način razmišljanja donosi i dobra objašnjenja. Prvo, ljudi rijetko imaju informacije o troškovima i dobitcima pojedinih akcija pa tako nemaju sredstva za pouzdane kalkulacije. Drugo, akcije u društvu se dešavaju u toku te rijetko postoji jasan i pouzdan vremenski okvir koji bi se mogao uračunati u planiranje akcije. Troškovi i dobitci se najčešće mogu sagledati tek nakon završetka akcije.

- Pretpostavke teorije racionalnog izbora, a prije svega ideja aktera kao racionalnog „kalkulatora“ na kraju je samo metafora ali ne i jasna reprezentacija akcije kakva je u stvarnosti. Zapravo jedna od osnovnih funkcija emocija je rješenje problema koji nastaju samom kalkulacijom. Naše emocionalne reakcije na različite događaje uključuju osjećaje koji nas upućuju na zaključak hoće li posljedice akcije biti povoljne ili nepovoljne, bolne ili ugodne. Upravo emocije fokusiraju aktera na stvarne probleme te ograničavaju moguća rješenja i to gotovo trenutno. Emocije omogućuju trenutnu evaluaciju uvjeta te utječu na dispoziciju osobe da reagira na te uvjete. Zato se može reći da upravo emocije povezuju strukturu i agens (agencija – agency).

2

Page 3: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Strukturirana diferencijacija emocija

- Emocije nisu samo dio individualnog čina konformnosti već se nalaze i u samim interakcijama. Opća teorija emocija upravo se temelji na toj ideji. Kemper (A Social Interaction Theory of Emotions, 1978) smatra da se socijalne interakcije mogu opisati prema dvjema formalnim dimenzijama socijalnih odnosa, moći i statusu, odnosno dobrovoljnom ili nedobrovoljnom potčinjavanju, pristajanju, prisili itd. Moć i status mogu se postaviti na skalu koja uključuje pitanje ima li dovoljno moći i statusa u odnosu. Agens tako može biti odgovoran za previše ili premalo moći, ali on isto tako može biti diferenciran prema „sebi“ i „drugima“. Tj. osoba ili drugi mogu imati svu ili nikakvu moć, odnosno manje i više moći.

- Nadalje, pojedini fiziološki procesi prate iskustvo moći i statusa. Postoji tako jasna veza između socijalnog stresa i srčanog infarkta. Konačno, pojedine emocije koje proizlaze iz socijalnog odnosa su fiziološki specifične. Npr. Strah je povezan s izlučivanjem hormona epinefrina; ljutnja s lučenjem hormona noradrenalina. Fiziološki procesi su prema Kemperu mehanizmi koji prenose strukture interakcije u emocije aktera.

- Ovo je npr. Vrlo jasan model koji povezuje biologiju i sociologiju na ne-redukcionistički način. No, fiziološki procesi se mogu shvatiti i kao posredujuće varijable, a ne samo ovisne ili neovisne varijable kao npr. Unutar podjele između socijalne strukture i emocija.

- Najčešći slučaj je da pojedine emocije proizlaze iz strukture odnosa moći i statusa u kojima se pretpostavljaju. Tako npr. Nedovoljna moć u odnosu vjerojatno stvara osjećaj straha; višak moći vjerojatno stvara osjećaj krivnje. Ukoliko u odnosu postoji na jednoj strani višak statusa vjerojatno je da će se stvoriti osjećaj srama, u slučaju nedovoljnog statusa osjećaj depresije itd.

- Emocije koje se osjećaju u tijelu kao subjektivni osjećaji su dio transakcije između „sebe“ i „drugog“. Emocije se nalaze upravo u socijalnom odnosu. No koji dio socijalnog odnosa jest emocija? To je dio odnosa u kojem se subjekt odnosa, osoba odnosa na neki način mijenja te tako promijenjena mijenja same odnose. Sama dinamika socijalne interakcije i socijalnih odnosa jest u emociji. Ukoliko sam u odnosu s nekim tko ima više statusa nego li je potrebno da bi se interakcija odvijala na zadovoljavajući način, to stvara osjećaj ljutnje. Ja osjećam ljutnju kao transformaciju moje dispozicije. Ovisno o tome kako drugi razumijevaju moju ljutnju i oni mijenjaju ponašanje itd.

- Emocija je dakle neophodna veza između socijalne strukture i socijalnog aktera. Veza nikada nije mehanička jer emocije ne vrše izravnu prisilu na drugog već mijenjaju njegovu inklinaciju da se ponaša na automatski način. Bez emocija shvaćanje akcije bi bilo fragmentirano i nekompletno (klasične antropološke interpretacije pojedinih artefakata ili rituala). Emocije provociraju uvjeti, a doživljavaju se kao transformacije dispozicije za djelovanjem. Kroz aktivnu razmjenu subjekta s drugim emocionalno iskustvo se stimulira unutar aktera i s obzirom na orijentaciju njegovog ponašanja.

3

Page 4: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Kolektivne emocije

- No razlikuju li se emocije unutar socijalnog odnosa od kolektivnih, grupnih emocija? Osobe koje dijele zajedničke strukturne uvjete mogu imati zajedničke emocije, međutim takve nakupine emocionalnog iskustva nisu grupne emocije. Grupne emocije, nasuprot agregativnim, nakupljenim emocijama ne stvaraju se samo iz zajedničkih strukturnih uvjeta već zbog odnosa među članovima grupe. Monerov rad u sociometriji pokazuje da grupne emocije imaju svoju zasebnu stvarnost. Privlačenja i odbijanja koje se doživljavaju na individualnoj razini isto tako utječu na stvaranje, pravac akcije i očuvanje grupa kao nedjeljivih entiteta.

- Ovo se često naziva emocionalnom klimom. Emocionalna klima ne zahtjeva da svaka osoba doživljava iste emocije. Različiti pojedinci zaposjedaju različite pozicije unutar grupe, igraju različite uloge, imaju različite sposobnosti i dispozicije te je vrlo vjerojatno da će imati i različita emocionalna iskustva. No u svojim odnosima oni će pridonositi osjećaju grupe kao grupe, njenoj emocionalnoj formaciji ili klimi.

- Socijalni značaj emocija vidi se i praćenjem pojedinih socijalnih procesa i institucija. Npr. – nezaposlenost – zaposlenost omogućuje smislenu vezu između pojedinca i šire zajednice, a taj smisao gubi se u vrijeme nezaposlenosti; gubitak posla je tako i gubitak veza i sposobnosti; nezaposlenost dovodi u pitanje životne planove te prije stvara apatiju nego pobunu; oni koji propadnu na tržištu rada zapravo izravno doživljavaju vanjsku prisilu, pasivnost, nemoć, važnost slučajnosti, sreće, sudbine, a za mnoge to će biti i osnova za demoraliziranje i depresiju.

- Nezaposlenost će tako stvoriti strah zbog nedovoljnosti vlastite moći u tržišnim društvenim odnosima; sram zbog viška statusa odnosno nesrazmjera vlastite kvalifikacije i zahtjeva tržišta; depresiju zbog nedovoljnosti statusa unutar trenutne pozicije; ljutnju zbog pretjeranog statusa drugih unutar tržišta rada

- Kada su se počeli baviti emocijama početkom 1970-ih godina sociolozi su prije svega željeli odgovoriti na pitanja kako emocije utječu na koncept sebstva, kako emocije stvaraju interakcijski tok, kako ljudi razvijaju emocionalnu privrženost i obveze prema socijalnim strukturama i kulturnim simbolima, kako emocije održavaju ili mijenjaju socijalne strukture i simbole, kako se socijalne strukture i kulturni simboli ograničavaju doživljavanjem i izražavanjem emocija.

- Postojeće sociološke teorije mogu se podijeliti na nekoliko klastera: 1) dramaturške i kulturne teorije, 2) teorije rituala, 3) teorije simboličkog interakcionizma, 4) teorije simboličkog interakcionizma pod utjecajem psihoanalitičkih ideja, 5) teorije razmjene, 6) strukturalističke teorije, 7) evolucijske teorije

- Dramaturške i kulturne teorije naglašavaju ljudsko ponašanje kao stratešku izvedbu na pozornici pred publikom koji sačinjavaju «drugi». Ova izvedba je određena kulturnim vjerovanjima i normama o ulozi emocija i načinu njihovog doživljavanja i izražavanja u posebnim situacijama. Dramaturške teorije tako

4

Page 5: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

naglašavaju važnost kulture koja stvara pravila osjećanja kao i pravila i ideologije koje određuju igranje aktera na socijalnim pozornicama.

- Teorije rituala naglašavaju važnost procesa interakcije koji ritmički sinkroniziraju ljudske međusobne reakcije. Iz trenutnih međusobnih reakcija i ritma komunikacije nastaju emocije te se tako stvara viši stupanj emocionalne energije u situaciji. Te se emocije zatim simbolički reprezentiraju, posebice kada emocionalno uzbuđenje uključuje grupnu solidarnost. Jednom kada su označeni simbolima, sami simboli i mišljenje na njih može aktivirati emocije solidarnosti.

- Teorije simboličkog interakcionizma naglašavaju važnost identiteta i koncepcija sebstva kao regulatora ponašanja. Ljudi traže potvrđivanje i održavanje ideja o sebi ili svom ja kao posebnim individuama u svim situacijama. Kada mogu potvrditi svoju koncepciju sebe ili svoj identitet u socijalnoj situaciji doživjet će pozitivne emocije. Nasuprot tome, ukoliko postoje problemi pri potvrđivanju vlastitog identiteta, pojedinci će doživjeti negativne emocije te će pokušati dovesti sebe i odnos drugih prema sebi u ponovni balans.

- Simbolički interakcionizam pod utjecajem psihoanalize preuzima osnovne postavke simboličkog interakcionizma no isto tako naglašava da u situacijama kada se identitet, svoje ja ne može potvrditi, pojedinci upotrebljavaju defenzivne strategije te pokreću defenzivne mehanizme koji iskrivljuju njihovo iskustvo i izražavanje emocija. Pošto su negativne emocije, pogotovo one koje proizlaze iz nemogućnosti da se potvrdi sebe, bolne, pojedinci će pokušati izbjeći tu bol. Na taj način oni mijenjaju svoje emocionalno iskustvo ali i svoj odnos prema drugima.

- U teorijama razmjene, interakcija se vidi kao proces u kojem akteri odustaju od nekih resursa da bi dobili druge resurse koje vide kao vrjednije. Neke teorije razmjena posebno naglašavaju emocionalne odgovore aktera pri primanju, ili nedostatku primanja očekivanih, poželjnih resursa. Druge naglašavaju da su emocije same po sebi resurs koji se može razmjenjivati. U svim slučajevima međutim, ljudi se promatraju kao pojedinci koji pokušavaju stvoriti profit, dobiti više resursa negoli odustati od drugih resursa. Kada su u mogućnosti realizirati profit, pojedinci doživljavaju pozitivne emocije i razvijaju povezanost i obveze prema drugima, štoviše te emocije postaju dodatan resurs u razmjeni. Nasuprot tome, kada ljudi ne dobivaju očekivane nagrade, oni doživljavaju negativne emocije te su spremni kazniti druge ili napustiti situaciju, vezu.

- Strukturalističke teorije opisuju kako lociranje pojedinaca unutar socijalne strukture utječe na tijek emocija. Pozicije unutar strukture determiniraju relativne količine moći i prestiža koje pojedinci mogu primiti; zauzvrat relativne količine moći i prestiža determiniraju kako pojedinci djeluju i interagiraju. Kada reakcije drugih potvrđuju poziciju pojedinca unutar socijalne strukture doživljavaju se pozitivne emocije. Nasuprot tome kada potvrđivanje nije pozitivno pobuđuju se negativne emocije. Strukturalističke teorije su tako teorije statusa i moći koje tijek emocije povezuju s relativnom moći i statusom pojedinaca na različitim pozicijama unutar socijalne strukture.

5

Page 6: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Evolucijske teorije pokušavaju objasniti ljudsku emocionalnost kao rezultat prirodne selekcije. Evolucijske teorije unutar sociologije nisu nove manifestacije biološkog determinizma, već teorije koje pokušavaju objasniti temeljne biološke mehanizme koji generiraju ljudske emocije kao i objasniti kako se biološki mehanizmi suodnose sa socio-kulturnim formacijama pri generiranja emocija.

6

Page 7: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Sociologija i emocije kao socijalni konstrukti

- Za većinu sociologa emocije su socijalni konstrukti. To znači da ono što ljudi osjećaju jest kondicionirano socijalizacijom u kulturu te participacijom u socijalnoj strukturi. Ideologije, vjerovanja i norme definiraju koje se emocije mogu doživjeti te kako se te kulturno definirane emocije trebaju izraziti. Na taj način emocije su socijalni konstrukti.

- Ekstremni predstavnici ove temeljne ideje unutar sociologije kao discipline smatraju da su sve emocije socijalno konstruirane jer ih definira kultura i praksa. Steven Gordon (1990) npr. Smatra da porijeklo emocija nije u biologiji već kulturi. Članovi društva uče od drugih rječnik (lingvističke oznake), ekspresivna ponašanja, individualne reakcije i zajednička značenja svih emocija koje su povezane s različitim tipovima socijalnih odnosa. Npr. Ljubomora signalizira ulazak drugih u cijenjenu vezu; ljutnja označava štetu koju su proizveli drugi; žalovanje reprezentira gubitak značajnog drugog; zahvalnost označava olakšanje zbog pomoći drugih itd.

- Emocije dakle proizlaze iz situacija koje su intimno socijalne unutar kojih pojedinci uče prikladne emocije te kako ih upotrijebiti u različitim tipovima odnosa. Kulturno dozvoljene, proskribirane lingvističke oznake koje pojedinci primjenjuju na svoje emocionalno uzbuđenje su važan element u konstruktivističkoj perspektivi. Gordon smatra tako da se emocionalno uzbuđenje socijalno interpretira te da se temelji na „vokabularima sentimenta“ koji su se razvili unutar društva. Procesom socijalizacije pojedinci uče emocionalni rječnik koji im omogućuje da imenuju unutarnje osjete povezane s objektima, događajima i odnosima na koje nailaze. Tako npr. Učimo da riječ „ljubav“ primjenjujemo na situacije kada se unutarnji simptomi kao što je izlijevanje hormona epinefrina i pojačano kucanje srca pojave pri susretu s osobom koja nam je privlačna. Nadalje, ti rječnici emocija se razlikuju među sub-kulturama kompleksnih društava – žene npr. Češće razlikuju sviđanje i voljenje.

- Općenito socijalni konstruktivisti tvrde da su fiziološka uzbuđenja toliko difuzna i neodređena da emocije ne mogu postojati dok ih akteri ne označe kao specifične osjećaje, raspoloženja ili sentimente. Za konstruktiviste te oznake dolaze iz kulture, a ne biologije.

- No za konstruktiviste nije samo priroda emocionalne rekacije nejasna dok se kulturno ne označi već su i bihevioralne geste koje drugima signaliziraju prisutnost određene emocije ograničene kulturom. Znaci posramljenosti npr. Uključuju kulturno specifično ponašanje skrivanja poput pokrivanja lica, skretanja pogleda ili odmicanja glave od drugih. Štoviše, ljudi strateški kontroliraju svoje ekspresivno izražavanje emocija da bi se prilagodili pravilima osjećanja ili da bi manipulirali drugima, ovisno o situaciji.

- No premda se svakako mora priznati da su emocije pod utjecajem i ograničenjem kulturnih normi, vjerovanja i vokabulara, postoji previše dokaza koji pokazuju kako su brojne emocije univerzalne, baš kao i njihovo izražavanje bez obzira na kulturne razlike među društvima. Tako je teško tvrditi da su sve emocije socijalno konstruirane. Socijalni konstruktivisti

7

Page 8: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

zanemaruju da je aktiviranje, doživljavanje i izražavanje emocija intimno povezano s tijelom. Premda se emocije gotovo uvijek ograničavaju i kanaliziraju socio-kulturnim kontekstom, priroda emocija i njihov intenzitet ipak su određeni biološkim procesima. Socio-kulturni konteksti mogu aktivirati tjelesne sustave koji produciraju emocije poput straha ili ljutnje ti se tjelesni sustavi, jednom kada su aktivirani teško mogu u potpunosti ograničiti i kanalizirati u kulturne rječnike i norme. Zato je neophodno razumjeti i biologiju emocija ukoliko želimo shvatiti kako „funkcioniraju“ emocije.

Biologija emocija

- Emocije uvijek imaju biološku komponentu, a još u 19. stoljeću William James, psiholog sveučilišta Harvard je primijetio da su emocije posljedice fiziološkihpromjena u tijelu. Kada osoba primijeti nešto u okolini, postoji trenutna fiziološka promjena koja aktivira nervni sistem koji registrira efekte na organe i dijelove tijela. Te fiziološke promjene omogućuju osobi da poveže tjelesni osjet s emocijom. Za socijalne konstruktiviste ta veza je samo kulturna konvencija koja označava određene tjelesne osjete kao emocije, dok za neurologe fiziološke promjene same stvaraju pojedine vrste osjećaja bez obzira kakva se kulturna oznaka prikačuje.

- Većina sociologa ne želi razmotriti efekte bioloških na socijalne procese. Ovo je posebno problematično u proučavanju emocija jer je vrlo jasno da su biološki procesi izravno uključeni u produciranje afekata. U sociologiji se ustalilo mišljenje da je ljudski mozak izuzetno razvijen, da razvija kulturu koja regulira socijalno ponašanje i socijalnu organizaciju, pa zato više nije potrebno razmatrati utjecaj bioloških procesa na socijalnu organizaciju i ponašanje. No premda je točno da kultura i socijalna struktura reguliraju i kanaliziraju emocije sociolozi moraju biti svjesni i utjecaja bioloških procesa na emocionalno uzbuđivanje da bi u potpunosti shvatili kako emocije utječu na socijalnih život.

- Emocije se pojavljuju kada mozak aktivira četiri tjelesna sistema: autonomni živčani sustav, neurotransmitere i neuroaktivne peptidne sisteme, hormonalni sistem te muskularni sistem koji interagira s drugim sistemima kako bi proizveo primjetljive emocionalne reakcije. Ti sistemi su puno više nego pasivni motori koje pokreće kultura i socijalna struktura. To su sustavi koji imaju nezavisne efekte na poticanje i izražavanje emocija

- U svrhu proučavanja emocija mozak se može podijeliti na dvije opće regije – neokorteks i sub-korteks. Područja ispod corpus callosuma )projepa u mozgu kroz koje nervne mreže povezuju dvije strane mozga pripadaju subkorteksu. Ovaj dio se razvio prije nego su životinje počele razvijati neokorteks koji se kasno počeo razvijati tijekom evolucije. Ljudski neokorteks je izuzetno velik, puno veći negoli u bilo koje druge životinje.

- U području sub-korteksa mozga generiraju se emocije kroz autonomne, neurotransmiterske, neuroaktivne peptidne, hormonalne i mišićne sisteme. Baš kao i područje neokorteksa i područje sub-korteksa puno je veće negoli u bilo kojeg sisavca uključujući i čovjekovih najbližih srodnika – čimpanzi.

8

Page 9: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Prirodna selekcija je orgnizirala ljudski mozak stvarajući ne samo uvećan neokorteks i omogućujući razvitak kulture već je uvećala i prastare emocionalne centre te im također dala više moći.

- Da bi osoba imala „osjećaj“ neophodno je da neuroveze iz subkortikalnog dijela mozga stimuliraju neokorteks. Štoviše ne dolaze svi emocionalni podražaji do neokorteksa kako bi postali svjesni osjećaji. Danas je jasno da ljudi imaju podsvjesna sjećanja (najvjerojatnije pohranjena u hippocampusu) koja aktiviraju tjelesne sisteme te tako produciraju emocionalne reakcije. Drugi često reagiraju na emocije kojih pojedinci koji ih izražavaju nisu svjesni.

- Nadalje i svi osjeti odnosno njihovi utjecaji na emocije su također nezaobilazne teme ukoliko se želi shvatiti priroda emocija. Informacije o svemu što čujemo, vidimo, dodirujemo, mirišemo prvo idu u thalamus, koji je duboko pozicioniran u sredini subkortikalnog područja mozga. Različiti segmenti thalamusa obrađuju signale za različite tipove osjeta, a zatim šalju dva signala: jedan za sub-kortikalna područja mozga i drugi za odgovarajuća područja neokorteksa.

- Subortikalna područja mozga su bliža thalamusu pa se to područje aktivira prije nego se stimuliraju područja neokorteksa. Zato nam srce kuca brže (autonomni odgovor živčanog sustava) i pomičemo nogu (mišićni sibstem kojeg su aktivirali neurotransmiteri) prije negoli smo postali svjesni straha od zmije koju tek sada vidimo pred sobom. Amygdala – centar za reakcije straha u subkorteksu – primio je poruku i producirao emocionalnu reakciju prije nego smo postali svjesni prisutnosti zmije, pa čak i samog straha. Mozak obrađuje sve osjete iz okoline na ovaj način.

- Čak i u socijalnim situacijama mozak aktivira subkortikalna područja mozga i stvara reakcije prije negoli osoba može prilijepiti neku kulturnu etiketu na tjelesne promjene koje doživljava. Kada se kulturna etiketa primijeni na aktiviranje tjelesnih sistema, to također dovodi do promjena u emocionalnoj dinamici, ali tjelesni sistemi i dalje imaju prvenstvenu moć nad percepcijom i akcijom.

- Najstariji dio mozga koji služi emocionalnim reakcijama je amygdala, a u njoj se aktiviraju strah i ljutnja. Kod ljudi amygdala je puno veća s obzirom na veličinu mozga i tijela nego kod najbližih srodnika. Međutim velik dio povećane amygdale služi uživanju. Najvjerojatnije zbog dodatnih područja ovog dijela mozga koji služe užitku, ljudi mogu doživjeti i kompleksne emocije.

- Druge emocije se ne mogu locirati u nekom posebnom dijelu mozga, poput amygdale, no sada je jasno da je prednji cingulated cortex odgovoran za neke manifestacije sreće kao i empatije koja se odnosi na sposobnost doživljavanja emocionalnog bola drugih. Stražnji cingulate cortex najvjerojatnije je odgovoran za doživljaj tuge i sličnih emocija, premda su za njih odgovorni i hormoni, neurotransmiteri i peptidi.

- Čak i neki udaljeni dijelovi mozga mogu biti odgovorni za produciranje emocija, međutim emocije se aktiviraju kroz sisteme međusobno povezanih putova unutar i između subkortikalnih i neokortikalnih područja mozga. Uz to, velik dio emocionalnog uzbuđenja iz različitih dijelova subkorteksa pvezan je preko amygdale s prefrontalnim korteksom koji je zadužen za raicionalno

9

Page 10: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

planiranje i kontrolu emocija. Ova vrsta povezivanja pokazuje da amygdala funkcionira kao neurološki prekidač što je posebno izraženo kod ljudi.

- Sve ovo pokazuje da su brojne sposobnosti ponašanja kod ljudi, poput produkcije emocija, „urezane“ te se ne mogu objasniti jedino socijalizacijom i ograničenjima socijalne strukture. Štoviše, emocije se produciraju kompleksnom međuigrom između neokorteksa gdje su centri za jezik i kulturu i starijih subkortikalnih pordučja mozga gdje se produciraju brojne emocije. Emocije su prastare adaptacije, a područja mozga koji produciraju emocije evoluirali su davno prije nego što se u životinja pojavljuje neokorteks. Izgleda da je teško moguće da kultura samo nadograđuje biološke strukture koje su evoluirale milijunima godina među sisavcima.

- Često vidimo neovisne efekte biološke osnove kada ljudi postanu ljuti, tužni ili uplašeni te kada se ne mogu kontrolirati, čak i kada kulturne norme traže da pokažu drukčije emocije, s manje intenziteta. Kada ljudi „prolupaju“, tjelesni sistemi jednostavno preplavljuju kulturne zabrane i pravila.

- Ove subkortikalne transformacije sugeriraju da značaj upotrebe emocija kako bi se utvrdile socijalne veze ljudi nije isključivo kulturne prirode. Postoji urezana osnova za pojačanu emocionalnost u subkortikalnim dijelovima mozga.

- Premda argumenti socijalnih konstruktivista nisu potpuno pogrešni, naglašeno su jednostrani te ne mogu prepoznati važnost neuroloških procesa za produkciju emocija. No isto tako neuro-znanstvenici često ne mogu objasniti razloga za različita umrežavanja unutar mozga zato jer ne razumiju socio-kulturnu selekciju koja zahtjeva formiranje posebnih struktura unutar mozga. Kako su preci ljudi pojačano koristili kulturu da bi organizirali svoj socijalni život tako je i prirodna selekcija tražila prilagodbu emocionalnih kapaciteta u korist stvaranja privrženosti kulturi i socijalnoj strukturi.

- Sociolozi mogu pomoći evolucionarnoj biologiji i neurologiji upravo kroz testiranje kako emocije operiraju unutar kulturnih procesa i socijalnih struktura posebice proučavanjem kako ultura i socijalna struktura traže posebno strukturiranje neokortikalnih i subkortikalnih sistema u mozgu koji su „zaduženi“ za stvaranje širokog spektra emocija i koji omogućuju korištenje emocija za stvaranje socijalnih odnosa.

- Emocije su rezultat kompleksne međuigre između kulturnih, kognitivnih i neuroloških silnica. Cilj različitih znanosti bi trebao biti shvaćanje njihove povezanosti.

Spoznavanje

- Uz biološke procese, za shvaćanje emocija bitni su i kognitivni procesi, a to je i dominantna perspektiva unutar suvremene psihologije. Ovaj pristup naglašava važnost prosuđivanja za same emocije. Osnovna ideja jest da se emocije ne mog formirati dok ne postoji i zamjećivanje objekata, događaja ili situacija. Tek nakon zamjećivanja, registriranja moguće je generiranje emocija. Evaluacija objekata ili događaja događa se s obzirom na stupanj

10

Page 11: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

njihove korisnosti ili štetnosti za aktere. Ukoliko se neka situacija vidi kao korisna onda će se proizvesti pozitivna emocija, dok procjena štetnosti zbog npr. Ugrožavanja postizanja određenog cilja, proizvodi negativnu emociju.

- Fiziologija dakle prati interpretativan proces te se nalazi na kraju, a ne na početku generiranja emocija. U svakom slučaju misao i refleksija prate emocionalna iskustva i biološke procese koji ih generiraju. Isto tako jednom kada se biološki procesi aktiviraju oni mogu postati predmetom promišljanja što može promijeniti tijek emocionalnog iskustva, a tako i biološke procese koji ga prate.

Sociologija

- Iz sociološke perspektive emocionalni procesi uključuju sljedeće elemente:- 1. biološko aktiviranje ključnih tjelesnih sistema- 2. socijalno konstruirane kulturne definicije i ograničenja na emocije mogu se

doživjeti i izraziti u situaciji- 3. primjenu lingvističkih etiketa na unutarnje doživljaje omogućuje kultura - 4. vanjske izraze emocija kroz facijalne, glasovne i paralingvističke pokrete- 5. percepcija i prepoznavanje situacijskih objekata ili događaja- No, nije potrebno da su svi ovi elementi prisutni kako bi nastala emocija.

Nasuprot viđenju emocija kao kulturnih konstrukata, ljudi mogu imati nesvjesna emocionalna sjećanja koja aktiviraju biološke sisteme i emocionalni tok, a da sami akteri nisu svjesni svoje emocionalne reakcije. U drugim slučajevima, pojedinci potiskuju emocionalno uzbuđenje što može rezultirati situacijom u kojoj emocija nije doživljena niti signalizirana drugima.

- Čak i kada su svi spomenuti elementi u trenutnoj funkciji oni ne moraju imati jednak utjecaj i biti podjednako vidljivi. Npr. Ljudi mogu jasno označizi svoje osjećaje točno prateći fiziološke promjene u svom tijelu, ali mogu biti i nesigurni što osjećaju i što je potaknulo emocionalnu reakciju, čak i kada primjećuju da su emocionalni i istovremeno poštuju kulturna pravila o izražavanju emocija.

- Sociološka perspektiva omogućuje integraciju različitih elemenata uključenih u pobuđivanje i tijek emocija. Ljudi zauzimaju određene pozicije unutar socijalne strukture i igraju uloge koje su vođene kulturnim scenarijima. To mogu činiti zato što imaju kognitivni kapacitet primijetiti i registrirati određenu situaciju. Emocije se potiču, uzbuđuju aktiviranjem tjelesnih sistema. Ovo uzbuđenje nastaje zbog kognitivnog registriranja sebe u odnosu prema drugima, socijalnoj strukturi i kulturi. Jednom kada se aktiviraju, emocije ograničavaju kognitivni procesi i kulturna pravila.

- Niti jedan element – biološki, kulturna konstrukcija ili spoznavanje nije isključivo odgovoran za doživljavanje i izražavanje emocija. Ovi elementi interagiraju na kompleksne načine koje ne mogu objasniti samo pojedine znanstvene discipline. Sociološki orijentiran pristup biologiji i spoznavanju može pružiti sredstva za objašnjenje odnosa između tjelesnih sistema, kognitivnih procesa i kulturnih konstrukcija. Na žalost do sada niti jedna

11

Page 12: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

sociološka teorija nije adekvatno konceptualizirala sve spomenute elemente niti objasnila kauzalne veze među njima.

- Međutim, postignut je značajan napredak pri teoretiziranju emocionalne dinamike iz sociološke perspektive. Ukoliko se te spoznaje povežu sa spoznajama iz drugih disciplina uskoro će biti moguća i opća teorija emocija.

Brojnost i vrste emocija

- Emocije su motivirajuća snaga, ne samo zato što uređuju subjektivna iskustva, već i zato jer daju energiju i pravac reakcijama. Iz sociološke perspektive Randall Collins smatra da se emocionalna energija može objasniti kontinuumom: na jednoj strani su pozitivni osjećaji poput sreće i solidarnosti s grupom, u sredini su blaža stanja, a na drugom polu negativne emocije poput depresije i izolacije od grupe. Emocije kao motivirajuća snaga mogu se grupirati u pozitivne i negativne jer se sociolozi interesiraju kako pojedinci stvaraju veze i razvijaju predanost sociokulturnim formacijama, odnosno ne uspijevaju se povezati te stvaraju antagonističke i konfliktne odnose.

- Premda postoje kulturne razlike u načinu na koji se emocije izražavaju i interpretiraju danas je jasno da su neke emocije univerzalne. Te emocije se često nazivaju primarnim, premda se alternativni termini isto tako koriste – npr. bazične ili fundamentalne. Pretpostavlja se da su primarne emocije čvrsto ugrađene u ljudsku neuroanatomiju zato jer u sisavaca imaju veliku vrijednost za prilagodbu okolini. Postoji konsenzus da su sreća, strah, ljutnja i tuga opće emocije koje poznaju svi ljudi. Zanimljivo je da su tri od ove četiri emocije negativno nabijene.

- Charles Darwin (1872) prvi je znanstvenik koji je tvrdio da su emocije univerzalne. Smatrao je da su pojedini emocionalni izražaji ostaci ponašanja koja su u dalekoj prošlosti omogućavala opstanak. Npr. otvorena usta i pokazivanje zubi često se preklapa s osjećajem ljutnje, što upućuje na činjenicu da se radi o ostatku iz vremena kada su životinje prijetile zubima i grizle. Suze pri plakanju štite oči i odgovor su na opasnost. Darwin je isto tako tvrdio da su pojedine emocije univerzalne.

- Darwinov pristup se dugo ignorirao, a tek su 1970-ih psiholozi među-kulturnim studijama utvrdili da su izrazi lica za pojedine emocije univerzalne. Tako je Ekman (1973) ustvrdio da su sreća, strah, ljutnja, tuga, iznenađenje, gađenje i prezir primarne emocije. Veća zastupljenost negativnih emocija nad pozitivnima pokazuje da negativna raspoloženja registriraju opasnost i potiču odgovor.

- Ove emocije su univerzalne ne samo zato što se svuda pronalaze isti izrazi lica kada se te emocije pojave već i zbog zajedničkih karakteristika. Tako su ove emocije 1) prisutne i kod drugih primata, 2) imaju jasan prateći fiziološki odgovor, 3) imaju univerzalne prethodne događaje, 4) konstantno se pojavljuju u autonomnim i ekspresivnim odgovorima na podražaje, 5) brzo nastaju, 6) kratko traju, 7) produciraju automatsku pažnju prema izvoru emocije, 8) i doživljavaju se pri događajima koji su van vlastite kontrole.

12

Page 13: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Različiti autori još uvijek raspravljaju koje su sve emocije primarne, no čini se da postoji konsenzus oko sreće, straha, ljutnje i tuge. Kada se pogledaju preostale emocije koje se uvrštavaju među primarne vidi se da je njihov broj malen (iznenađenje i gađenje), a druge emocije su zapravo varijacije sreće (radost, zadovoljstvo itd.), straha (užas, anksioznost), ljutnje (bijes) i tuge (žaljenje, jad). Jonathan Turner (2000) još smatra da primarne emocije imaju stanja niskog, srednjeg i visokog intenziteta te da se tako mogu objasniti i različite varijacije koje naglašavaju različiti autori.

- No postoje i brojne druge emocije u ljudskom repertoaru čiji broj nadilazi listu primarnih emocija i njihovih varijacija. Npr. ponos, sram, krivnja, čuđenje, nostalgija potiču pitanje je li njihov razvitak posljedica biološke evolucije ili su socijalne konstrukcije. Jasno je da je njihovo izražavanje pod utjecajem kulturnih normi i pozicija u socijalnoj strukturi u različitim društvima, ali je isto tako jasno da se i te emocije generiraju u razvijenim tjelesnim sistemima. Pokušaji da se razumije priroda emocija oko kojih ne postoji slaganje pripadaju li primarnim emocijama ili ne, doveli su do istraživanja sekundarnih emocija.

- Najznačajniji pokušaj konceptualiziranja emocija poduzeo je Robert Plutschik (1962, 1980, 2002). On je identificirao osam primarnih emocija te zaključio da te emocije funkcioniraju kao reakcija na utjecaje okoline. To su osjećaj prihvaćanja, iznenađenja, straha tuge, gađenja, očekivanja, straha i radosti. Funkcija straha povezana je s bježanjem i zaštitom organizma. Strah i želja za napadom uništavaju barijeru koja priječi ispunjenje potreba. Tuga i plakanje pomažu reintegriranju osobe u grupu kao rezultat pomoći drugih.

- Plutschik smatra da su emocije slične bojama te da postoje primarne te mješavina primarnih emocija, odnosno sekundarne emocije. On prikazuje grafički primarne emocije kao «kolo boja». Emocije koje su slične nalaze se unutar 90 stupnjeva kruga, emocije koje su različite između 90 i 180 stupnjeva, a emocije koje nisu slične niti različite su točno na 90 stupnjeva udaljenosti unutar kružnice. (str. 17 – prikaz kruga i primarnih, sekundarnih i tercijarnih emocija)

- Miješanje primarnih emocija rezultira nastankom vrlo kompleksnih emocija. Primarna dijada je mješavina dviju susjednih primarnih emocija – npr. kombinacija ljutnje i radosti stvara ponos, a radost i pirhvaćanje stvaraju ljubav i prijateljstvo. Sekundarna dijada uključuje emocije koje se nalaze odmah iza susjednih emocija na «kolu emocija». Tako ljutnja i prihvaćanje stvaraju dominantnost. Konačno tercijarne emocije nastaju miješanjem emocija koje su tri puta «pomaknute» na «kolu emocija». Tako nastaje bijes kao ljutnja plus iznenađenje. Bez obzira jesu li primarne, sekundarne ili tercijarne, dijade su urezane u mozgu i nije jasno jesu li produkt socijalizacije.

- Među sociolozima koji su proučavali stvaranje sekundarnih emocija su Theodore Kemper (1987) i Jonathan Turner (1999, 2000). Oni isto ne uspijevaju utvrditi konačan odgovor jesu li sekundarne emocija kulturno definirane ili biološki uvjetovane. Kemper tvrdi da su četiri emocije (sreća, strah, ljutnja i depresija) primarne jer svaka ima 1) evolucijsku vrijednost opstanka (npr. strah i ljutnja zahtijevaju od pojedinca da brzo dogovori na

13

Page 14: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

opasnost), 2) pronalazi se u najranijim fazama ljudskog razvitka, 3) univerzalno se prepoznaju na licu, 4) imaju jedinstvene autonomne odgovore i 5) pronalaze se u svim socijalnim odnosima.

- Kemper tvrdi da su sekundarne emocije više socijalno konstruirane te da nastaju u kontekstu kada se doživljavaju primarne emocije. Npr. osjećaj krivnje se uči iz doživljaja primarne emocije straha. Kada dijete uči da loše ponašanje stvara strah od kazne nastaje krivnja. Slično Plutchiku, Kemper isto smatra da kombinacija primarnih emocija dovodi do sekundarnih emocija – npr. strah i ljutnja vode nastanku sekundarnih emocija mržnje, ljubomore i zavisti.

- Turner (1999) međutim smatra da miješanje emocija nije tako jednostavno kako to zamišlja Plutchik u svom „kolu emocija“. Proces produciranja sekundarnih emocija ovisi o simultanom aktiviranju sistema mozga i tijela. Neke od najvažnijih emocija u socijalnoj interakciji su kombinacije drugog reda. Npr. Tri primarne emocije se mogu miješati u različitim proporcijama. Turner (2000) sram prikazuje kao kombinaciju razočaranje-tuga (prema sebi) zbog neadekvatnog ponašanja u očima drugih i sebe, ljutnja (na sebe) te nešto straha zbog posljedica (za sebe) zbog uključivanja u neadekvatne ili nekompetentne oblike ponašanja.

- Osjećaj krivnje produiraju iste tri primarne emocije ali u nešto drugačijoj kombinaciji. Najvažnija emocija pri osjećaju krivnje je još uvijek razočaranje-tuga (prema sebi) zbog neispunjavanja određenih očekivanja. Druga najvažnija emocija međutim jest strah zbog posljedica (za sebe), povezana s nešto ljutnje (prema sebi). Na ovaj način ljutnja igra veću ulogu pri konstrukciji srama, dok strah ima važniju ulogu pri konstrukciji osjećaja krivnje

- Izgleda da je izražavanje i upotreba sekundarnih emocija univerzalna među ljudima, a ova činjenica upućuje na zaključak da su sekundarne emocije „dobile“ svoju biološku osnovu tijekom ljudske evolucije. Poput primarnih emocija, sekundarne emocije su spoj kemijskih i neuroloških odgovora koji na kraju čine zaseban obrazac.

- Postoji široka varijacija kroz različite kulture u načinu na koji se te emocije izražavaju, što ipak potvrđuje da su te emocije prvog i drugog reda donekle i socijalno konstruirane. Najpouzdaniji zaključak bi bio da su primarne emocije biološki utemeljene i univerzalne te da je kapacitet za emocije prvog i drugog reda utemeljen u ljudskoj neuronatomiji, s tim da je izražavanje tih emocija determinirano socijalizacijom emocionalne kulture nekog društva.

- Potpuno je sigurno da će se rasprava o biološkoj i kulturnoj osnovi emocija voditi i u budućnosti, no za sada je jasno da ljudi imaju širok repertoar emocija u rutinskim interakcijama – točnije oko stotinu emocija koje ljudi upotrebljavaju i interpretiraju s relativnom lakoćom. Da postoji previše emocija, interakcija bi bila teška i zamarajuća jer bi pojedinci konstantno pokušavali razumjeti koje emocije unutar kompleksnog spleta emocija sudionici u interakciji upravo doživljavaju i izražavaju. Da ima premalo emocija ljudska interakcija i iskustvo ne bi imale puno emocionalnog sadržaja pa tako niti smisla.

14

Page 15: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Najveći dio socioloških teorija fokusira se ili na ključne emocije poput srama i simpatije, ili na kontinuum između pozitivnih i negativnih emocija.

15

Page 16: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Durkheim i Weber o emocijama: dvije tradicije u sociologiji emocija

- Premda uobičajeno postoji potpuno drugačija predstava o ulozi emocija u sociologiji, emocije zauzimaju značajno mjesto u sociološkom naslijeđu. Isto tako često se zaboravlja da su dvije glavne tradicije sociološke teorije razvijale proučavanje socijalne i moralne dimenzije emocionalnih fenomena. Čak i termin emocija često se marginalizirao unutar ili je u potpunosti nedostajao sociologiji kao disciplini koja se tako bavila «vezama uzbuđenja», «moralnim sentimentima», «vitalističkom energijom», «afektnim akcijama», «pred-socijalnim sadržajima», «psihičkim odgovorima», «strastima» i drugim sličnim terminima koje se danas stavljaju pod nazivnik «emocije».

- Ipak klasične sociološke analize ovih fenomena bila je koncentrirana na pitanje kako utjelovljeni subjekti doživljavaju i izražavaju svoj kontakt sa socijalnim i prirodnim svijetom. Istraživala je različite načine na koji se socijalni akteri orijentiraju prema tim svjetovima, načine na koji se ti svjetovi cementiraju ili odvajaju te dijele slična pitanja koja su tipična za suvremene interese za emocije i socijalni život.

- Francuska socijalna filozofska misao od Montesquieua pa nadalje, općenito gleda na društvo kao na nad-individualan fenomen koji ima mogućnost stvoriti emocionalne orijentacije u pojedincima, a koje podupiru socijalni i moralni poredak. Društvo je izvor tih moralnih sentimenata i misli usađenih u pojedince preko institucija poput obitelji i obrazovanja. Utjelovljeni pojedinac nasuprot tome, označava dualnost asocijalnih impulsa i društvenih kapaciteta: kapaciteta koji se trebaju stimulirati ili ograničavati da bi se ljudi zajedno uključili u moralni poredak.

- To je kontekst u kojem francuski sociolog Comte i njegov nasljednik Durkheim zauzimaju početni stav prema postojećem društvu; kategoriji koja je posjedovala status moralnog apsoluta u njihovim radovima. Kritični prema viđenjima društva kao agregata pojedinaca, promatraju društvenu cjelinu kao organizam koji posjeduje dijelove koji ispunjavaju potrebe zdravlja cjeline te koji stimulira moralno pozitivne emocije u pojedincu. Oba teoretičara su prepoznala važnost emocije za socijalnu akciju, no naglašavaju kapacitet kolektiva da stimulira i upravlja tim emocijama tako da one podupiru moralni poredak.

- Comte promatra pozitivizam kao teorijski pristup i kombinaciju metoda koje su zamišljene tako da uspiju prikupiti znanstveno validne podatke i povećaju moralno zadovoljstvo društva. Pozitivizam nije bio jednostavno sredstvo istraživanja društva prema onome što Durkheim kasnije naziva «društvene činjenice» već pokušava prikazati društvo i pridonijeti društvu kao transcendentni moralni entitet koji obuhvaća emocionalne i intelektualne kapacitete ljudi tijekom njihovog razvitka u ljudskoj evoluciji. Intelektualni razvitak i stimulacija kolektivnih emocija razvija se zajedno kroz civilizirajuće procese koji rezultiraju utopijskim terminom «pozitivne zajednice».

- Comteov interes za važnost emocija je ugrađeno u njegovo viđenje ljudske prirode koja je dvostruka: sastoji se od srca i uma, ili trostruka: sastoji se od

16

Page 17: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

dvije dimenzije srca – sentiment/afekt i akcija/volja – zajedno s umom. Comte je isto tako smatrao da impuls za djelovanje dolazi od srca, a ne inteligencije koja samo vodi ili pokušava kontrolirati emocionalne impulse za djelovanjem. Ljudska akcija bilo koje vrste ima vezu s emocionalnim impulsima, no ti se impulsi mogu kanalizirati ili oblikovati na različite načine u različitim epohama, te se mogu upotrijebiti kako bi se motivirala moralna akcija koju vode osjećaji i ideje empatije, altruizma i vlastitog žrtvovanja, a koji su važni za socijalni poredak.

- Pozitivna zajednica trebala bi biti najbolji kontekst unutar kojeg bi se odvijala moralna akcija. Comte je mislio da bi mogla transformirati emocionalne energije njenih članova ugrađujući im moralne kapacitete koji se preklapaju s religijom čovječanstva premda bi još uvijek bili predmetom pritiska bioloških apetita i egoističkih stremljenja.

- Isto tako Comte se bavio tzv. religijskim fetišizmom koji nastaje kada ljudi pridaju vrijednosti i moći objektima koji zapravo potječu od ljudske akcije i socijalnih odnosa. U ranim fazama procesa civiliziranja fetišizam je bio «carstvo strasti» koje je svim fenomenima davalo energiju i božanske kvalitete. No, isto tako je stimuliralo i moralnu akciju omogućujući ljudima da nadiđu sebe promovirajući u njima osjećaj veze između univerzuma i čovječanstva. Visoke intelektualne kulture ne mogu spriječiti stanje «radikalnog fetišizma» zbog velike nade ili straha, a sociologija bi trebala stimulirati novi fetišizam koji se postavlja u središte slavljenja ljudskosti.

- Durkheimova djela o socijalnoj solidarnosti su koncentrirana na kolektivno ushićenje: značenje koje se odnosi na ideju o rođenju socijalnih silnica. Kolektivno ushićenje stvara promjene u emocionalnim iskustvima i izražavanjima te u mentalnom poimanju socijalnog svijeta. Zarazno se širi među pojedincima te se izražava zajedničkim obrascima tjelesnih oznaka, pokreta i akcije te može zamijeniti svijet dostupan našoj percpeciji jednim drugim – moralnim svijetom u kojem se ljudi suodnose na osnovi zajedničkog sistema simboličke reprezentacije. Ovo ushićenje se inicira okupljanjem ljudi koje stvara jednu vrstu strujanja koje dovode pojedince u neuobičajenu egzaltaciju te se prenosi socijalno sankcioniranim ritualima. Snaga ove stimulacije je značajna jer se radi o energiji koja dolazi izvan nas samih.

- Kako se onda ova analiza emocionalne energije može pomiriti s Durkheimovom definicijom sociologije kao znanosti o «društvenim činjenicama», stvarima koje su iznad, preko i van dohvata pojedinaca? «Socijalne činjenice» ne izgledaju kao da se odnose na emocije, no one se odnose na kontinuum fenomena od velikih institucionalnih struktura do tipova osjećaja koji se stvaraju kolektivnim okupljanjem. Nadalje, dok su Durkheimova rana djela posvećena društvenim činjenicama kao kolektivnim ograničenjima pojedinaca, njegovi kasniji radovi naglašavaju kako socijalne činjenice reprezentiraju zajedničke simboličke i emocionalne procese koje pozitivno integriraju pojedince u socijalne i moralne poretke. Upravo je ovaj fokus na integrativne funkcije socijalnih činjenica omogućio objasniti zašto emocije postaju važan dio njegove društvene teorije.

17

Page 18: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Durkheim smatra da se društvo izražava kroz simbolički poredak; kolektivne reprezentacije znakova, mitova, ideja i vjerovanja koja su dio svijesti pojedinaca unutar grupe. Kolektivni simboli su proizvod procesa rituala kroz koje kolektivno ushićenje postaje svjesno same sebe. Ovi procesi se dešavaju kada su emocije strukturirane kroz različite rituale te postaju simboli koji su važni za identitet ljudi. Ovaj transfer energije pomaže grupi da postane svjesna same sebe kao moralne zajednice, on veže ljude te strukturira unutarnje živote prema kolektivnim simbolima.

- U slučaju samožrtvovanja npr. vojnik koji pogiba za zastavu zapravo umire za svoju zemlju. Žrtvovanje života za simbol može se jedino objasniti činjenicom da je zastava nabijena emocionalnom snagom kolektivnog života same zemlje.

- Zašto simbolički poredak društva ima tako dubok emocionalni utjecaj na pojedince? Za Durkheima to je zato što je simbolički poredak izgrađen na reprezentacijama «svetog» za grupni život; stvarima koje su odvojene od profanog, zemaljskog svakodnevnog života. Zato može stimulirati intenzivno emocionalno ushićenje među onima koji doživljavaju njegove sadržaje. To ushićenje je toliko moćno da ne može postojati društvo bez osjećaja za sveto koje nabija energijom simboličke poretke društva i motivira ljudi da djeluju prema moralnim normama tog poretka.

- Durkheimovi radovi se kritiziraju kao funkcionalistički, no kolektivna emocionalna iskustva svetog mogu učvrstiti socijalni poredak ali isto tako i poticati socijalne promjene i revolucije. Sveto može biti benevolentno, povezano s ljubavlju i zahvalnošću, poretkom, ili može biti nasilno, povezano s neredom, nasiljem i strahom. Durhkheimovi radovi o Francuskoj revoluciji 1789. bave se ushićenošću koju karakterizira revolucionarna epoha u kojoj socijalne promjene revitaliziraju društvo. Revolucija uključuje stimuliranje emocionalne energije koja producira nadljudski heroizam i krvavo barbarstvo, a ljudi se transformiraju u nova, ekstremna bića. No uz nasilne transformacije pojedinaca, ushićene akcije transformiraju cijeli niz profanih fenomena u svete stvari koje jačaju revolucionarno društvo. Usprkos proklamiranom anti-religijskom karakteru revolucije, Domovina, Sloboda i Razum postaju svete kvalitete koje imaju emocionalno utvrđujući utjecaj na novo društvo.

- Durkheim smatra da su ljudi podvojeni između individualnih, egoističkih, asocijalnih impulsa i socijalnih kapaciteta za kolektivnu misao i emociju. Ove suprotstavljene karakteristike ljudskog bića znače da inkorporacija pojedinca u socijalni poredak nikada nije zagarantirana. Ova tenzija između socijalnog i asocijalnog pola predstavlja temelj za socijalnu revitalizaciju i konflikt, ali i osnovu za socijalno propadanje. Kao što Durkheimova studija samoubojstva sugerira bez svetih snaga i kolektivnog ushićenja snaga društva kao integrativne sile može nestati, a pojedinci mogu izgubiti i želju za životom.

- Durkheim posebno naglašava i odnos između simboličkog i moralnog poretka društva te emocionalno ushićene akcije. Oduševljena, stimulirajuća društvena akcija ne treba se gledati samo prema društveno poretku ili promjeni već kao ekonomija energije koja traži različite oblike akcije koji rezultiraju i različitim

18

Page 19: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

socijalnim posljedicama. Sveto ima snažnu energiju koja se prelijeva u sve koje joj priđu blizu.

- Kolektivno doživljavanje Svetog pojačava pojedinačne akcije; pojedinci su revitalizirani pojačanjem emocija. No ova energija treba konstantno pojačavanje da se ne bi ugasila te da pojedinci ne bi ponovo postali zaokupljeni egoističkim impulsima te da društvo ne bi moralno propalo.

- Ako Comte i Durkheim pripadaju francuskoj tradiciji misli koja započinje društvom kao cjelinom, njemačka tradicija započinje kreativnim i etičkim kapacitetima pojedinca koji se pokušava uzdići iznad prirodnih impulsa i afekata te konstruirati svoju vlastitu socijalnu i moralnu okolinu. U tom kontekstu razvijaju se dva dominantna tipa mišljenja i o emocijama. S jedne strane Kant gleda na emocije kao na ograničenje samo-određujućim akcijama. Ljudske moralne orijentacije se izvode iz ljudske sposobnosti da nadiđu emocije i želje te poštuju kategorički imperativ. S druge strane Nietzsche pravi razliku između prirodnih afekata koji reflektiraju ljudsko postojanje, ali i kapacitete emocija da podupiru volju te ljudima pomognu da nadiđu svoja ograničenja te postanu i izraze svoje pravo ja.

- Herder isto tako tvrdi da su sentimenti osnova na kojoj pojedinci nadilaze svoja ograničenja na putu prema duhovnoj samodeterminaciji, moralnoj neovisnosti i moralnom spasu.

- Naglašavanje samonadilazećeg pojedinca duboko je utjecalo na Simmela i Webera, no oni isto tako ne zaboravljaju ideju da pojedinačna akcija može stvoriti iracionalne rezultate te ograničiti kapacitet za emocionalno iskustvo i slobodno izabiranje akcije.

- Simmel analizira racionalizirajuće efekte modernosti na osobu i rašireni blase stav koji ljudima pomaže da prežive ekstremno stimuliranje čula u urbanim sredinama. Njegove analize su postale bogato izvorište za sve sociologe emocija.

- Simmelov koncept „moralne duše“ međutim ključ je za razumijevanje Simmelovog odnosa prema emocijama. Duša je posjed pojedinca: ona stimulira potrebu razvijanja jedinstvene osobnosti (koja integrira naše emocije i intelekt oko koherentnog identiteta) i pomaže razriješiti unutarnje konflikte između naših predsocijalnih i individualiziranih emocija i sposobnosti te naših socijalnih kapaciteta koji mogu opstruirati ovaj razvitak. No, premda duša podupire razvitak integrirane osobnosti realizacija ovog cilja ostaje problematična. Duša se može razvijati samo kroz interakciju, no oblici kroz koje se interakcija dešava na kraju ipak ograničava i zaustavlja ovaj razvitak ostavljajući rascjep između vitalnog emocionalnog bića i njihove sposobnosti da izraze što je esencijalno za njihov život.

- Simmel tvrdi da se interkacije iniciraju i uokviruju kao posljedica izražavanja primarnih emocija ili predsocijalnih sadržaja (npr. Erotskih, religijskih ili agresivnih impulsa) koji upućuju pojedince jedne prema drugima, kao i mentalnih oblika koje pojedinci upotrebljavaju u orijentiranju jednih prema drugima. Interakcija se razvija, međutim, kroz kreiranje recipročnih mentalnih orijentacija i sekundarnih, socijalnih emocija koje proizlaze iz razmjene i žrtve

19

Page 20: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

(integralnog dijela svih ljudskih asocijacija), „zahvalnost“ i „vjernost“ koje su centralne za održanje interakcijskih oblika i razvitak osobnosti.

- Zahvalnost je internalizirano i emocionalno doživljeno „moralno sjećanje čovječanstva“ koje nastaje kada pojedinac u interakciji primi bilo koju žrtvenu vrijednost kao npr. Kompliment. Zahvalnost može inicirati nove interakcije i povezati različite elemente društva mikroskopskim ali čvrstim nitima.

- Vjernost također proizlazi iz žrtvenog karaktera interakcije. Nevezano za motive uspostavljanja odnosa, njegov razvitak može stimulirati dubok osjećaj vjernosti, povezujući sudionike i nakon što je motiv za uspostavljanje odnosa nestao. Društvo jednostavno ne bi postojalo na duže vrijeme bez postojanja vjernosti koje obogaćuje i veže impulse, strasti i interese pojedinaca.

- Socijalne emocije omogućuju duši da se izrazi dajući temelje za osobnost koja se pak razvija kroz stabilne odnose koji se odupiru nestalnosti prolaznih impulsa.

- Ipak postoji fundamentalna tenzija između postojećih oblika odnosa i odnosa koji omogućuju stalni razvitak osobnosti. Oblici odnosa proizlaze i omogućuju izražavanje vlastitih, vitalnih životnih sadržaja no zahtijevaju posebnu logiku i vlastite zakonitosti koje na kraju ipak udaljavaju same odnose od tih sadržaja. Pojedinci mogu razviti vjernost prema posebnim interakcijskim oblicima, no ti se oblici uskoro odvajaju od individualnosti sudionika interakcija te ne daju više sredstva za izražavanje vlastite individualnosti. Ovo utvrđivanje oblika Simmel prikazuje u svojim radovima o transformaciji emocija u modernosti.

- Simmel povezuje metropolu i novčanu ekonomiju s kvalitativnim razmjenama u emocionalnom životu. Predmoderno vrijeme karakteriziraju emocionalno saturirani odnosi koji okružuju pojedinca, modernost ima intelektualistički karakter osnovan na psihološkim temeljima koji nude brzu i stalnu razmjenu vanjskih i unutarnjih stimulacija. Svakodnevni život u gradu konfrotnira pojedinca s brzinom i senzornim kontrastima te onemogućuje održanje sporijeg, utvrđenog ritma tipičnog senzorno-mentalni život manjeg mjesta ili sela.

- Novčana ekonomija intenzivira ovu situaciju pretvarajući sve u odnose razmjene što promiče dominaciju sredstava nad ciljevima kao i moralni relativizam u kojem novac postaje univerzalni mjeritelj vrijednosti. Ljudi gube emocionalnu vitalnost, distanciraju se od stabilnih emocionalnih odnosa i razvijaju emocionalni plašt protiv intenzivnih afekata. Ovakav psihički odgovor na stanje modernosti prikazuje se posebno u cinizmu i blasé stavu. Cinizam pak pokazuje da su moralni ideali dostupni svima koji su u mogućnosti da ga ih kupe. Poštovanje i divljenje se nude onima s novcem, a ne daju onima bez njega, bez obzira na njihov moralni karakter.

- Postajući blasé, pojedinci prilagođuju svoje živce gradskom životu, živce koji su iscrpljeni prekomjernom stimulacijom umanjujući svoje reakcije na njihove impulse. To umanjenje je međutim i umanjenje vlastite vrijednosti kao i vrijednosti drugih ljudi kroz distanciranje od emocija i indiferenciju. Zahvalnost i vjernost nestaju, a njih zamjenjuje racionalno kalkulirani ekonomski egoizam.

20

Page 21: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Cinizam i blase stav nude zaštitu protiv modernosti ali predstavljaju i procijep između emocionalnih kapaciteta pojedinaca i modernih oblika interakcija. Ljudi se ne mogu «uključiti» s obzirom na narastujuće kulturne oblike, na način koji bi im omogućio razvitak njihove osobnosti, niti mogu izraziti svoju osobnost unutar okoštalih, poravnavajućih interakcijskih oblika, karakterističnih za modernost. Pojedinci se fragmentiraju i nemaju osjećaj nečeg konačnog u centru svoje psihe, tražeći trenutna zadovoljstva unutar stalno novih stimulacija. Za Simmela kolektivno ushićenje koje bi omogućilo pojedincima da upotpune svoje osobnosti stapajući se s kolektivnom svijesti ne postoji. Ostaju frustrirani konfrontirani emocionalnom sterilnošću te se nalaze pred nemogućim zadatkom da postanu sve što bi mogli biti.

- Weberova analiza racionaliziranih okvira modernosti počiva na samo-determinirajućim ljudskim subjektima koji se bore životu dati smisao, izbjeći akcije motivirane isključivo na afektima, osmisliti svoje osobnosti prema slobodno odabranim, a ipak na emocijama baziranim vrijednostima. Ova je borba posebno važna zato što društveni život raz-očarava. Mehanizirani kapitalizam funkcionira odvojeno od moralnih normi, dok pojedinci rijetko pronalaze karizmatske autoritete koji su sposobni potaći njihov entuzijazam i emocionalno ih povezati s «krajnjim vrijednostima».

- Weber ima ambivalentan odnos prema emocijama u svojim analizama. One su normativno obezvrijeđene kao isključiv motivator za akciju te potkopane racionaliziranim socijalnim sistemom. Weberova tipologija socijalne akcije postavlja afektivno djelovanje nasuprot slobodno odabranom, ciljno orijentiranom racionalnom djelovanju koja definira čovjeka. Weberovi radovi o politici, znanosti i osobnosti međutim pokazuju da je Weber zabrinut za djelovanje koje je bazirano racionalnoj akciji bez strastvene predanosti toj akciji. On ne prihvaća emocije kao motivator akcije već prije upućuje pojedince da ograniče srž svog emocionalnog bića u korist slobodne odabrane racionalne akcije. No takva akcija sve je teža u moderno doba.

- Racionalno organizirano moderno doba (prije svega za profesionalni, radni život) preferira uračunljivost pred sentimentom, oduzima ljudima emocionalnu toplinu i promovira «svjetsku dominaciju ne-bratstva». To se tipizira racionalnim birokratskim socijalnim oblicima koji reorganiziraju sve što dolazi u kontakt sa striktno «instrumentalno-racionalnim principima». Što su takvi oblici razvijeniji to su više dehumanizirani, a službeni biznis «oslobođen» je ljubavi, mržnje i svih iracionalnih i emocionalnih elemenata koji nisu podložni kalkulaciji. To se čak hvali kao posebna vrlina kapitalizma.

- Ovaj racionalizirani sistem daje ljudima sve više znanja o načinu postizanja tehničkih ciljeva, no ne može im pomoći u odabiranju između tih ciljeva. Racionalizacija ima negativne posljedice na karizmu kao emocionalno iskustvo, a upravo je karizma prema Weberu trebala imati snagu dati značenje samom socijalnom životu. Karizma predstavlja intenzivno nesvakodnevno iskustvo, mehanizam za ljudsku kreativnost koja može potaknuti socijalne promjene. Dok je karizma tradicionalno harala velikim zajednicama kao požar topeći ih u cjeline, sada nestaje pred snagama

21

Page 22: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

racionalnog udruživanja nakon što je ovaj oblik udruživanja za stalno ušao u strukture socijalne akcije te se sada osjeća i u najmanjim i intimnim osobnim ljudskim situacijama.

- Devitaliziranje karizme ne mora utjecati na mehaničke temelje kapitalizma ali onemogućuje kreativnu socijalnu promjenu te pokazuje kako važnost individualne akcije nestaje te tako na kraju ugrožava sposobnost pojedinaca da žive smislen život. Ovakav razvoj događaja povezan je s različitim faktorima, no Weber identificira protestantsku etiku kao najvažnijeg nositelja racionalizirajućih procesa. Protestantizam je postavio neviđene zahtjeve na svoje sljedbenike – disciplinirati svoje emocije i tijela. Doktrina predestinacije i doživljaj potpune usamljenosti kao i agonija sumnje u sebe pred prokletstvom donekle su ublažene u npr. kalvinizmu koji premješta pozitivna emocionalna iskustva iz religijskog značenjskog sistema u pastoralnu meditaciju te na taj način još nekako spašava afekte kao važan ljudski kapacitet.

- U Weberovoj analizi protestantizma i racionalnog kapitalizma pronalazi se duboki pesimizam, no Weber pronalazi i aspekte ljudskog života koji su sposobni izbjeći racionalizaciju. Neograničeno davanje sebe u ljubavi jer radikalno i moguće nasuprot funkcionalnosti, racionalnosti i općosti. Erotizam može postati kao vrata u iracionalan ali stvaran život nasuprot mehanizmima racionalizacije. Weber pokušava pronaći nadu za budućnost predviđajući karizmatske «proboje» koji imaju potencijal zaustaviti okoštavanje društva.

- No premda Weber govori o karizimatskim vođama koji se mogu pojaviti u vrijeme socijalnih kriza, njegova analiza kapitalizma ne predviđa auto-destruktivne tendencije koje su tipične za Marxovu analizu te ne pronalazi neku klasu ili grupu koja bi bila sposobna utkati vitalne emocije i fundamentalne vrijednosti u socijalni svijet.

- Usprkos ovoj viziji modernosti, Weber pokušava pomiriti individualnu razinu iskustva slobodnih racionalnih akcija sa strastvenom predanošću pravednoj akciji. On smatra da pojedinci trebaju stvoriti osobnost koja ograničava unutarnju emocionalnu osobnost u korist slobodno odabranih ciljeva. Ova etika osobnosti postavlja velike zahtjeve na pojedince: samo kroz stalnu osviještenost i aktivnost pojedinac može napredovati od života kojim dominiraju kaotični impulsi prema životu kojim upravljaju koherentne vrijednosti i značenja svjesno formirane osobnosti. Herojska osobnost ima potencijal kombinirati emocionalni angažman i predanost akciji s pažljivim mentalnim kalkuliranjem posljedica te akcije.

- Status emocija u sociologiji poretka nasuprot sociologiji akcije razlikuje se na dva osnovna načina. Prvi uključuje lociranje emocija i prepoznavanje nezavisnog kauzalnog značenja emocija ili lociranje vanjskih socijalnih faktora koji određuju emocije. U Comteovim i Durkheimovim organskim modelima socijalnog života, društva imaju kapacitet stimulirati emocionalne kvalitete u pojedincima koje ih povezuju u moralnu zajednicu. Jednom kada su stimulirane, emocije se mogu izrazit na takav način da utječu na druge pojedince otvarajući mogućnosti za nove ideje i akcije koje mogu biti destruktivne za same socijalne autoritete.

22

Page 23: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Radovi Simmela i Webera nasuprot tome koncentriraju se na emocije pojedinaca. Za oba autora transcendiranje prirodnih emocija je važan element vlastitog samo-određenja jer omogućuje konstruiranje vlastitih moralnih standarda. Oba autora u čovjeku vide homo duplexa koji bi ipak trebao doći do prave ljudske egzistencije nadilazeći svoju prirodu. Transcendiranje prirodnih komponenti osobnosti za Comtea i Durkheima dešava se kroz uključenje pojedinaca u kolektive. Za Simmela transcendiranje prirodnih komponenti osobnosti rezultira obogaćenjem pred-društvenih emocija i individualnih okvira – socijalnim emocijama i recipročnom mentalnom orijentacijom. Za Webera ono uključuje nadilaženje afektivne ili ustaljene, habitualizirane akcije strastvenim ispunjenjem ciljeva racionalne akcije.

- Druga važna karakteristika koja razlikuje ove sociološke škole tiče se njihovih zaključaka o socijalnim posljedicama emocija. Comteov pristup evoluciji i razvitku emocija oblikovana je njegovim vjerovanjem u Religiju humanosti, dok su Durkheimova očekivanja novih perioda kolektivnog ushićenja važna za revitaliziranje modernih društava te umanjuju opasnosti za socijalni i moralni poredak. Rad Simmela i Webera nasuprot tome označen je pesimizmom. Oboje cijene samoodređenje i autodeterminiranu akciju, no shvaćaju da je takva akcija ograničena u modernim uvjetima. Za Webera to traži herojski stav prema amoralnim racionalizacijama modernosti. Za Simmela sudbina pojedinca u modernosti je tragična: duša zahtjeva interakcijske oblike koji omogućuju ostvarenje čežnji za koherentnom osobnosti, no pojedinci su okruženi svijetom nezainteresiranih objekata koji se ne daju «asimilirati».

23

Page 24: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Dramaturške i kulturološke teorije emocija

- Metafora drame u sociologiji emocija potiče od Williama Shakespearea koji je napisao: «Sav svijet je pozornica, svi ljudi samo su glumci». Ovi glumci igraju brojne uloge u svom životu. Teorije koje socijalnu interakciju vide kao teatar posebno se koncentriraju na scenarij, pozornicu, publiku, rekvizite i glumce koji igraju dramske uloge.

- Svi dramaturški teoretičari prihvaćaju ideju da interakciju vodi scenarij koji je određen kulturom. Svi glumci su svjesni normi, vrijednosti, uvjerenja i drugih simboličkih elemenata koji ih upućuju kako da govore, kako da se predstavljaju ili na neki drugi način glume. Interakcija se izvodi na pozornici ispred publike. Ljudi se obično ponašaju kao da su na pozornici tako da svaki sudionik u interakciji vidi druge kao publiku kojoj se predstavlja vlastita osobnost. U viđenju ljudi kao glumaca na sceni vlastita koncentracija je usmjerena prema rekvizitima – od odjeće do fizičkih objekata – koji pojedinci koriste u predstavljanju svojih uloga i interpretiranju kulturnog scenarija koji navodi njihovu predstavu.

- Kultura međutim nije oklop. Ona ograničava ali sami glumci imaju dramske «dozvole» tj. «diplome» za igranje svojih uloga. Dramaturški pristup naglašava da glumci upravljaju svojim impresioniranjem drugih pri prezentiranju sebe svojoj publici. Glumci igraju uloge dajući interpretaciju scenariju, ali isto tako koriste strateško ponašanje pri upravljanju svog nastupa. Često nude i cinične izvedbe da bi postigli specifične ciljeve koji nisu poznati samoj publici.

- Erving Goffman se smatrao učenikom Emilea Durkheima, posebice ga je zanimala Durkheimova analiza religije. Povezujući okupljanja, pojačana emocionalna uzbuđenja, rituale i svete simbole grupe, Durkheim je ponudio sliku načina na koji se pobuđuju emocije tijekom svih interakcija licem u lice, a ne samo ceremonijalnih okupljanja.

- Goffman je transformirao Durkheimova analizu povremenog okupljanja među Aboridžinima u koncept «susreta» koji se sastoji od sljedećih elemenata: 1) jedinstven vizualni, kognitivni fokus pažnje; 2) obostrana otvorenost za verbalnu komunikaciju; 3) međusobno vizualno ispitivanje i maksimiranje obostrane percepcije i promatranja; 4) osjećaj zajedništva, solidarnosti i tok emocija; 5) ritualno i ceremonijalno naglašavanje otvaranja, zatvaranja, ulaza i izlaza interakcije; 6) set ritualiziranih procedura za naglašavanje devijacija i za ispravljanje devijantnih ponašanja.

- Fundamentalna jedinica interakcije je «fokusirani susret». On je ugrađen u šire strukturne i kulturne jedinice, prvenstveno u «okupljanje» koje se odnosi na okupljanje pojedinaca u prostoru. Okupljanja su ugrađena u šire – «socijalne prilike» koje se sastoje od jasne opreme, posebnog kulturnog etosa, programa, pravila ponašanja te predviđenih sekvenci aktivnosti. Goffman nije razvio objašnjenje dinamike ugrađivanja susreta u šire jedinice, no on naglašava značaj kulturnih scenarija jer oni orijentiraju pojedinca unutar susreta, a isto tako vode i njegovu stratešku akciju.

24

Page 25: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Kulturni scenariji su sačinjeni od kulturnog etosa, programa, pravila pnašanja te pomažu akteru pri strateškim odlukama o načinu ponašanja u susretima te o općem prezentiranju sebe drugima. Te prezentacije imaju nekoliko dimenzija. Jedna je oblik govorenja, korištenja riječi, fraza, ritma i drugih aspekta govora. Druga dimenzija je upotreba rituala ili stereotipnih sekvenci govora, natuknica koje otvaraju, zatvaraju, strukturiraju, popravljaju i na druge načine održavaju interakciju u skladu s kulturnim scenarijem.

- Treća dimenzija je uokvirenje koje se odnosi na postavljanje granica između onog što je uključeno i isključeno iz interakcije. Četvrta dimenzija odnosi se na korištenje rekvizita poput stolica, stolova i njihova organizacija u prostoru. Peta dimenzija odnosi se na kategoriziranje situacije kao «radno-praktične», «socijalne» ili «ceremonijalne». Tu se nalazi i stvaranje uloga, tj. proces signaliziranja prava i obveza koje se mogu tražiti u interakciji kao i stil vlastitog prezentiranja koji se može koristiti u susretu. Konačno tu je i ekspresivnost ili prezentiranje emocija drugima tijekom same interakcije.

- Ono što Goffmanov pristup interakciji čini dramaturškim jest da se pojedinci vide kao glumci koji znaju svoj tekst iz kulturnog scenarija dok glume drugima na pozornici koja je sačinjena od fizičkih rekvizita i druge opreme. Međutim, pojedinci nisu samo glumci, oni su stratezi koji manipuliraju izrazom i gestama da bi se prezentirali na poseban način.

- Rad Stevena Gordona nije primarno vezan na dramaturški pristup no on je prvi autor koji je prepoznao vrijednost kulture za objašnjenje emocionalne dinamike. On razlikuje biološke emocije i socijalne sentimente. Prve su konfiguracije tjelesnih senzacija i gesta kao odgovor na stimulaciju, dok su druge kombinacija tjelesnih senzacija, gesti i kulturnih značenja koje učimo u trajnim socijalnim odnosima.

- Biološke emocije poput ljutnje i straha transformiraju se u ranom djetinjstvu u kulturna značenja u odnosu prema socijalnom objektu, često drugoj osobi ili grupi. Npr. sentimenti ljubavi i privlačnosti razvijaju se prema osobama poput roditelja, prijatelja i seksualnih partnera; sentimenti poput tuge ili nostalgije usmjeravaju se prema nekome tko je umro, a sentimenti poput zavisti ili ljubomore prema onim koji posjeduju objekte za kojima žudimo. Sve ove sentimente definira kultura.

- Gordon tvrdi da sociološki pristup emocijama uviđa da emocije proizlaze iz trajnih socijalnih odnosa te se fokusira na trajne emocije poput ljubavi i prijateljstva nasuprot kratkotrajnim emocijama poput ljutnje ili straha kojima se više bave psiholozi. Emocije ne proizlaze samo iz trenutne situacije već iz povijesti interakcije koja se razvila u prošlosti kao i iz očekivanja za budućnost. Sociološki pristup promatra stapanje psiholoških procesa (unutarnjih iskustava i osjećaja i socijalnih procesa (kulture) kao preduvjet stvaranja posebnih emocija u socijalnoj situaciji, no kultura određuje koje će se emocije mijenjati (uključujući potiskivanje ili intenziviranje tih emocija) kako i koliko često će se izražavati.

- Gordon smatra da su emocije sačinjene od 1) tjelesnih senzacija, 2) ekspresivnih gesti, 3) socijalnih situacija ili odnosa, 4) emocionalne kulture nekog društva. Prvi element, tjelesne senzacije ima važnost tek kada se izrazi

25

Page 26: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

kroz ponašanje kojeg vode kulturni scenariji. Izražaj lica, verbalno izražavanje, tjelesne geste koje otkrivaju emocije nisu toliko rezultat unutarnjih bioloških poriva koliko posljedica kulturnih sila koje određuju kako ljudi reagiraju na druge u socijalnim situacijama. Snaga kulture je posebno vidljiva u vokabularima emocija, vjerovanjima ljudi o načinu izražavanja emocija i pravilima kako se ljudi trebaju osjećati u posebnim situacijama. Za svaku emociju članovi društva uče bokabular (riječ za emociju), vjerovanja o emocijama (npr. sreća se treba slobodno izraziti, ljutnja se mora smanjiti) kao i emocionalne norme (trebamo biti tužni na sprovodu, a veseli na zabavi)

- Kultura emocija u društvu pronalazi se ne samo u jeziku već isto tako u ritualima, oblicima umjetnosti i drugim kulturnim elementima. Emocionalna kultura nekog društva pronalazi se i u formalnim dokumentima poput znanstvenih publikacija, religijskim tekstovima, savjetnicima i časopisima.

- Pojedinci preuzimaju emocionalnu kulturu društva socijalizacijom te na taj način postaju emocionalno kompetentni igrati uloge u situacijama ovisno o svojoj socijalnoj poziciji (npr. klasi ili rodu). Pri tome su neke emocije dobro «obrađene», a neke zanemarene ovisno o socijalnim ulogama. Npr. ljutnja se može naglašavati za dječake, a umanjivati za djevojčice, dok se empatija naglašava kod djevojčica, a umanjuje kod dječaka.

- Varijacije s obzirom na 1) slijed, 2) ograničenje i 3) raznovrsnost izlaganja emocijama utječe na kognitivnu konstrukciju emocija u djece. Slijed izlaganja odnosi se na pitanje kada se pojavljuje emocija i kada se emocija treba doživjeti. To ovisi o emocionalnoj kulturi društva koja određuje koje emocije su adekvatnu za djecu ovisno o njihovoj dobi. Npr. djeci se govori o romantičnoj ljubavi ali ih se ne potiče da dožive takvu ljubav sve dok ne sazre.

- Ograničenje se odnosi na pitanje koliko je socijalizirajući akteri ograničavaju izražavanje emocija. Ukoliko npr. stariji skrivaju emocije, npr. ljutnje u obitelji, djeca ne dobivaju potpuni uvid u vjerovanja, uvjete i emocionalne norme koje se tiču ljutnje.

- Raznovrsnost se odnosi na pitanje postoji li više socijalizirajućih aktera (npr. roditelji, braća i sestre, vršnjaci, odgajatelji itd.) koji nude različite načine razumijevanja emocija.

- Gordon identificira dvije orijentacije unutar emocionalne kulture: institucionalnu i impulzivnu. Ovu ideju preuzima od Ralpha Turnera (1976) koji smatra da ljudi svoje duboko, stvarno ja ugrađuju ili u institucionalno (normativno) ponašanje ili u impulzivno (ponekad protunormativno) ponašanje. U institucionalnim orijentacijama ljudi osjećaju tko su kroz akcije za koje kalkuliraju u skladu s normama, dok u impulzivnim orijentacijama sebe otkrivaju u spontanim akcijama koje mogu otpustiti normativna očekivanja. Institucionalna značenja emocija su iskustva koja pojedinci stječu kada su u punoj kontroli osjećaja i izražavanja osjećaja. Nasuprot tome impulzivna značenja emocija su spontano neinhibirano izražavanje emocija, slobodna od institucionalnih normi i konvencija. Ovisno o tome gdje sebe doživljavaju kao «najrealnije» pojedinci će naglašavati institucionalno ili impulzivno značenje emocija.

- Za institucionalne emocije vrijedi: Trajanje emocija je kratko; Intenzitet emocija je nizak; Traži se konzistentnost između normi i izraza emocija; Izvor normi

26

Page 27: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

uključuje tradiciju i institucije; Hipokrizija nastaje između standarda i samog djelovanja; Emocionalni rad uključuje samokontrolu; Percepcija vlastitih emocija jest da su socijalizirane; Najkompetentniji oblik izražavanja odnosi se na besprijekornost da bi se poštovalo socijalne standarde; Neautentničnost se pojavljuje kada se odbacuju principi ili «srednji put» u komunikaciji; Tipičan vokabular emocija uključuje: simpatiju, poštovanje, nostalgiju, prezir, indignaciju i moralnost

- Za impulzivne emocije vrijedi: Trajanje emocija je kratko; Intenzitet emocija je obično visok; Konzistentnost se traži između osjećaja i njihovog izražaja; Izvor normi ukljčuje vršnjake, masovne medije; Nastaje u samoj situaciji; Hipokrizija nastaje između impulsa i same akcije; Emocionalni rad uključuje pokazivanje emocija i smanjivanje inhibicija; Percepcija vlastitih emocija jest da su nesocijalizirane i prirodne; Najkompetentniji oblik izraza je spontanost čak i kada je «odigrana», najbolje ukoliko se radi o tabuu; Neautentičnost se pojavljuje kada se odstupa pred socijalnim pritiskom; Inhibicija; Tipičan vokabular emocija uključuje: ljutnju, iritaciju, gađenje, iznenađenje, strah i uzbuđenje

- Za emocionalne orijentacije važno je da iste emocije mogu imati različita značenja. Npr. iz institucionalne perspektive, ljutnja uključuje značenje gubitka kontrole, kršenje obveze prema drugima, izdaju samog sebe; dok iz impulzivne perspektive ljutnja signalizira slobodu od društvenih normi i predstavlja znak za ono što je važno za samog sebe s obzirom na snagu emocionalne reakcije (što uključuje i samo otkrivanje – primjer mladi u Njemačkoj 1960-ih)

- Gordon smatra da impulzivna orijentacija naglašava izražavanje primarnih emocija (npr. straha, ljutnje, sreće, iznenađenja, gađenja i tuge) što znači da je emocionalni vokabular takve osobe vrlo malen. Uz to emocije takve osobe se može mijenjati često i nenadano s obzirom na situaciju. Nasuprot tome institucionalna orijentacija se više fokusira na kulturno razvijene socijalne sentimente poput ljubavi i osvete, što znači da je emocionalni vokabular osobe veći te može i rasti vremenom. Impulzivna orijentacija može biti izvor emocija u prijelaznim situacijama, dok institucionalna orijentacija može biti izvor emocija za dugotrajne odnose.

- Gordon isto tako naglašava da kontrola emocija organizacijom ne mora dovesti do pojave «lažnog sebe ili lažnog ja» u institucionalnoj orijentaciji. Naime kontroliranje vlastitog izražavanja emocija može izražavati «stvarnog ja» neke osobe.

- Jedna od ranih i najvažnijih autorica koja prihvaća elemente Goffmanove analize, ali i dodaje neke Marxove ideje o alijenaciji je Arlie Hochschild. Za Hochschild, pojedinci često ulaze u strateške igre koje nisu zadovoljavajuće. Kulturni scenariji često zahtijevaju ponašanja koja su stresna i otuđujuća. U njenoj studiji o stjuardesama pokazuje kako ovo zanimanje traži ugodno i prijateljsko ponašanje čak i ako su putnici neugodni i ponižavaju. One moraju pronaći načine da ostanu u okviru zahtijevane uloge i zadrže ugodan izraz lica i držanje.

27

Page 28: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Hochschild pretpostavlja da društva otkrivaju svoju emocionalnu kulturu koja se sastoji od kompleksnih ideja o tome kako se ljudi trebaju osjećati u različitim tipovima situacija. Ova kultura je sačinjena od ideologija emocija koja se tiče prikladnih stavova, osjećaja i emocionalnih odgovora u osnovnim sferama aktivnosti. U biografijama pojedinaca postoje emocionalni markeri ili događaji u njihovim životima koji otkrivaju i simboliziraju opću ideologiju emocija. Tako npr. dijete u školi prvo uči da mora kontrolirati svoj način izražavanja emocija u učionici. Kroz socijalizaciju, pojedinci uspješno usvajaju ideologiju emocija za različite kontekste aktivnosti unutar društva, a ukupna suma tih ideologija sačinjava opće postulate emocionalne kulture.

- U svakom specifičnom kontekstu aktivnosti postoje dva osnovna tipa normi. Prvi tip se odnosi na pravila osjećanja koja određuju koje emocije pojedinci trebaju osjećati i doživjeti u nekoj situaciji (npr. tuga na sprovodu ili sreća na zabavi). Pravila osjećanja određuju intenzitet emocija (od jakih prema slabima), pravac emocije (pozitivna ili negativna), kao i trajanje emocije (od kratkotrajnih do dugotrajnih). Tako se od onih koji tuguju smrt nekog bližnjeg očekuje da tuguju duži period.

- Drugi tip norme odnosi se na pravila pokazivanja emocija koja određuju kada i kako treba otvoreno pokazati emocije – npr. plakanje na sprovodu ili smijanje na zabavi. Kada pojedinci poštuju pravila pokazivanja emocija zapravo sudjeluju u površnoj glumi koja uključuje promjenu vanjskog izgleda i ponašanja tako da je osoba konzistentna s normativnim očekivanjima.

- Ova dva tipa normi – pravila osjećanja i pokazivanja emocija – reflektiraju širu emocionalnu kulturu kao i emocionalnu ideologiju koja vodi aktivnosti unutar posebne situacije. No struktura šireg organizacijskog konteksta, posebice podjela rada i raspored moći također određuju pravila osjećanja i pokazivanja emocija za pojedince. Npr. norme mogu određivati da svi zaposlenici trebaju biti ozbiljni i fokusirani na svoj posao, no ta se pravila različito primjenjuju na menadžere, predradnike i radnike na traci. Oni koji imaju više moći obično imaju širi opseg pravila osjećanja i prikazivanja osjećaja nego oni koji imaju malo moći.

- Velik dio svog rada Arlie Hochschild posvećuje pitanju kako se pojedinci odnose prema kulturnim pravilima i ideologijama, posebno kada ih kulturni scenariji tjeraju na ponašanje koje potiče negativne emocije. U mnogim situacijama ljudi moraju posegnuti za «emocionalnim radom» ili «upravljanjem emocijama» da bi zadržali vlastitu prezentaciju u skladu s ideologijama emocija, pravila osjećanja i pravila prikazivanja osjećaja.

- Tehnike emocionalnog rada za osjećanje i izražavanje adekvatnog držanja uključuju:

- 1. Rad na tijelu (body work) – pri čemu ljudi pokušavaju promijeniti svoje fiziološke reakcije s obzirom na situaciju. Npr. kada žele ostati mirni mogu koristiti vježbe disanja, ili pak mogu namjerno agresivno vikati da mobiliziraju svoje tijelo za agresivno ponašanje (kao sportaši prije nastupa). Na ovaj način tijelo se koristi da se inspirirao (ili umanjio) osjećaj.

- 2. Površinska gluma – pri čemu pojedinci manipuliraju svojim vanjskim ekspresivnim gestama nadajući se da će im to omogućiti da osjećaju i dožive

28

Page 29: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

emocije koje bi te geste trebale signalizirati. Stavljaju se npr. maske «sretnog lica» gdje pravila traže da osjećaju radost, no ovaj čin se koristi zato što se osoba konačno i može osjećati radosnom i postići pozitivno raspoloženje.

- 3. Dubinska gluma – pri čemu ljudi pokušavaju potaknuti neki osjećaj koji će im omogućiti da dožive emocije za koje pravila traže da se otvoreno pokažu. Glumci često koriste ovu tehniku da bi promijenili vlastita unutarnja stanja u skladu s pravilima scenarija.

- 4. Kognitivni rad – pri čemu osoba pokušava potaći misli i ideje koje su vezane uz pojedinu emociju. Npr. u situacijama koje traže tugu (npr. sprovod) osoba se može prisjetiti prošlih doživljaja tuge da bi producirala istinski osjećaj tuge što će joj pomoći da prikaže autentičan osjećaj.

- Za Arlie Hochschild prikazivanje pojedinih osjećaja (pa tako i potiskivanje drugih) da bi se nešto «prodalo» ili potaklo osjećaje u drugima, dovodi do upotrebe osjećaja za komercijalne, a ne privatne svrhe. Kada se prikazani osjećaji stalno odvajaju od unutarnjih osjećaja dolazi do samo-otuđenja, alijenacije i osjećaja ne-autentičnosti. Dok je Marx tvrdio da alijenacija nastaje kada radnici nisu u mogućnosti kontrolirati odnos između onoga što proizvode, kako to proizvode i kome prodaju proizvode svoga rada, Hochschild tvrdi da alijenacija u suvremenom svijetu nastaje kada pojedinci ne mogu kontrolirati odnos između onoga što moraju osjećati i onoga kako se osjećaju. Na ovaj način organizacije kontroliraju aktere na dubljoj razini jer su osobna unutarnja iskustva manipulirana.

- Kao opće pravilo Hochschild navodi da će emocionalni rad biti najvidljiviji kada ljudi nailaze na ideologije emocije, emocionalna pravila i pravila izražavanja emocija koja su u suprotnosti s njihovim stvarnim osjećajima. Kompleksni socijalni sistemi s hijerarhijama autoriteta ili tržišnim sistemima stvaraju situacije u kojima se pojedinci moraju poslužiti emocionalnim radom. Pošto su ovi tipovi sistema tipični za industrijska i postindustrijska društva Hochschild vidi modernost kao uzrok dramatičnog porasta emocionalnog rada. Takav rad je uvijek skup jer ljudi moraju potisnuti svoje istinske emocije pri vlastitoj prezentaciji kakvu zahtjeva kulturni scenarij.

- U svojim kasnijim radovima Hochschild analizira vezu između opće ideologije (kulture) i pravila osjećanja te ustvrđuje da možemo misliti na bilo koju ideologiju kao interpretativni poredak kojeg sačinjavaju okvirna pravila i pravila osjećanja. Okvirna pravila određuju interpretacije i značenja koja pojedinci trebaju pridati situacijama, dok pravila osjećanja određuju kako se ljudi trebaju osjećati u nekoj situaciji s obzirom na pripadajuću interpretaciju i zahtjeve okvirnih pravila.

- Candace Clark razvila je koncept simpatije kao ključne emocije u interpersonalnim odnosima. Ona vidi simatiju – tugu i suosjećanje koje se osjećaju za nekog drugog kao osnovne emocije ljudskog društva. Kao i u ostalim dramaturškim teorijama Clark misli da se kultura osjećanja sastoji od vjerovanja, vrijednosti, pravila, unutarnje logike, vokabulara i drugih simboličkih elemenata koji uobličavaju i usmjeravaju proces simpatiziranja. Pojedinci su implicitno svjesni tih kulturnih elemenata te ih koriste za dramaturške

29

Page 30: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

prezentacije na pozornici pred publikom. Premda postoje kulturna pravila koja vode ponađšanje, mnoge kimenzije kulture ne daju jasan scenarij već daju «gramatička pravila» koja omogućuju akterima da organiziraju elemente osjećanja, poput ideologije osjećanja, pravila osjećanja, logike osjećanja i vokabulare osjećanja u okvir za izražavanje i reagiranje na simpatiju.

- Simpatiziranje nema samo svoj kulturni i dramaturški aspekt kao emocionalni proces, već postoji i strateška dimenzija simpatiziranja. Pojedinci ne igraju pasivno uloge koje oblikuje scenarij, oni su dio mikroekonomije i mikropolitike. Izražavanje emocija pojedinca (prema drugima) uvijek uključuje i razmjenu: emocionalni resursi se daju s implicitnim očekivanjem da će se drugi resursi dobiti u zamjenu, pri čemu pojedinac pokušava realizirati psihički profit u emocionalnoj razmjeni. Čak i simpatija kao čin dobrote i altruizma jest dio ove dinamike razmjene.

- Većina Zapadnih društava traži da se dobrohotnost uzvrati. Primatelji simpatije moraju uvijek nešto uzvratiti davateljima, a to se mora dogoditi u skladu s implicitnim kulturnim pravilima. Clark naglašava da uspon individualizma, pri čemu je jedinica razmjene pojedinac (više nego grupa), traži da osoba koja dobiva poklon simpatije uzvrati emocijama poput zahvalnosti, ugodnosti i opuštanja.

- S obzirom na mikropolitiku, pojedinci uvijek pokušavaju učvrstiti svoju poziciju prema drugima, čak i kada se nesvjesni svojih pokušaja da utvrde svoj položaj na račun drugih. Takvo natjecanje za položaj prema drugima stvara nejednakosti pri susretima iz kojih zatim proizlaze tenzije. Simpatija kao i bilo koji drugi set emocija može biti važno sredstvo za pojedinca pri učvršćivanju svoje pozicije.

- No, simpatiziranje, čak i kada stvara napetosti u razmjeni integrira socijalni poredak. Oni koji daju simpatiju osjećaju se socijalno obvezanima kroz kulturna pravila davanja emocija koje pomažu pojedincima u nevolji, a zauzvrat primatelji simpatije daju emocije olakšanja i zahvale, signalizirajući davateljima simpatije da je njihov poklon simpatije uzvraćen. Snažnije socijalne veze se tako produciraju u razmjeni emocija.

- Drugo, simpatija funkcionira i kao «vrijednost sigurnosti» jer omogućuje onima s poteškoćama da se privremeno oslobode zahtjeva kulturnih normi revitalizirajući njihove energije da poštuju kulturne norme u budućnosti. Simpatija tako daje pojedincima privremeni «prostor za disanje», omogućujući im da se privremeno oslobode normalnih kulturnih kodova.

- Treće, simpatiziranje je također izvođenje moralne drame jer uvijek uključuje poticanje kulturnih pravila o pravednosti, vrijednosti za same primatelje. Davanje i primanje simpatije mobilizira aktere da se fokusiraju na moralnost situacije i njenih sudionika. Na taj način simpatija produbljuje jaka kulturna pravila i socijalnu integraciju.

- S obzirom na kulturu suosjećanja, Clark smatra da je pokazivanje simpatije ograničeno posebnim pravilima unutar gramatike emocija da bi se organizirali kulturni elementi. Postoji nekoliko setova pravila i instrukcija za davanje i primanje simpatije, ali postoje i opća pravila koje pojedinci razmatraju kada moraju procijeniti je li druga osoba vrijedna simpatije. U Zapadnoj kulturi

30

Page 31: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

prikazivanje simpatije treba biti najveće i najiskrenije kada je 1) problem drugog velik i kada je 2) odnos između davatelja i primatelja simpatije blizak.

- Pravila vezana uz suosjećanje variraju između muškaraca i žena. Za žene se očekuje da će biti «empatični promatrači» koji vide muke drugih i osjećaju prikladne emocije (briga, tuga, strah i sl.) te ih pokazuju drugima u nevolji. Za muškarce vrijedi pravilo da se suzdržavaju od otvorenog pokazivanja suosjećanja te se od njih očekuje da probleme promatraju više kognitivno, a manje emocionalno, naglašavaju da ljudi sami stvaraju svoje probleme, nježne emocije smatraju ženstvenim, odbijaju samo-sažaljenje, pokazuju altruizam na neosoban način, prepuštaju socio-emocionalni posao ženama, prihvaćaju stav da neki ljudi ne zaslužuju simpatiju. Usprkos postojanju ovih pravila otvorenog prikazivanje simpatije za muškarce, Clark otkriva u svojim istraživanjima da muškarci gotovo jednako razvijaju sentimente suosjećanja kao i žene.

- Kultura isto tako određuje tko zaslužuje suosjećanje. Povijesno gledano ključni problemi i muke koji zaslužuju suosjećanje su: smrt, bolest, ugnjetavanje i siromaštvo. Tijekom povijesti broj nevolja koje zaslužuju suosjećanje se proširio zbog strukturne diferencijacije, posebice u sistemima s otvorenim tržištem koji naglašavaju individualizam te koji izoliraju osobu od tradicionalnih obrazaca ukotvljenosti u socijalne strukture. Posljedica toga je i činjenica da moderne kulture naglašavaju važnost pojedinca i pojedinačnih problema. Simpatija se danas tako očekuje i za emocionalne probleme vezane uz stres, krizu identiteta, razvod, usamljenost, kriminalnu viktimizaciju, teške osobne veze, nezadovoljstvo na poslu u kući i školi.

- S obzirom na široki dijapazon muka koje bi mogle zaslužiti suosjećanje razvila se i kulturna logika koja akterima omogućuje prepoznati tko zaslužuje simpatiju. Prvo pravilo odnosi se na pitanje odgovornosti za probleme – na jednom polu su oni koji ni po čemu nisu skrivili svoje probleme do onih koji su u potpunosti odgovorni za svoje probleme. Postoji niz pravila koja određuju prikladnost davanje simpatije:

- Prvo pravilo je «princip posebne deprivacije» koji naglašava da neki pojedinci doživljavaju deprivacije izvan normalnih očekivanja. Drugo pravilo je «princip posebnih teškoća» koji naglašava da neki pojedinci imaju posebno teške zadatke. Treće se odnosi na «ravnotežu principa sreće» koje naglašava oni koji imaju povlaštene živote zaslužuju manje simpatije od onih koji nisu imali sreće (Paris Hilton). Četvrto pravilo odnosi se na «princip ranjivosti» koji naglašava posebne kategorije osoba (djecu, starije, žene itd. – npr. mjesto u tramvaju od posebnih kategorija do opće). Peto pravilo na «princip potencijala» koji kaže da su oni čija je budućnost neispunjena (npr. djeca) više zaslužuju simpatiju od onih koji su već imali šansu ispuniti svoje potencijale (odnos prema starijima u bolnicama). Šesto pravilo odnosi se na «princip posebne odgovornosti» koje kaže da oni s posebnim sposobnostima i znanjima, a koji ta znanja i sposobnosti ne koriste ne zaslužuju puno simpatije. Sedmo pravilo odnosi se na «princip socijalne vrijednosti» koji kaže da ljudi koji prema svojoj moralnoj vrijednosti imaju i viši status, više moći, bogatstva, kulturnog kapitala i drugih resursa zaslužuju i više simpatije. Kontradiktornost principa rješava se u samoj situaciji i primjenjuje se onaj princip koji najviše trenutno odgovara.

31

Page 32: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Emocije i teorije rituala

- U analizi susreta Ervinga Goffmana, rituali nisu samo u sekvencama govora i gesti koje održavaju neprekinuti tok interakcije. Oni su dio svakog aspekta interakcije licem u lice. Rituali otvaraju i zatvaraju susret, omogućuju fokusiranje na temu susreta te uobličuju i okvir susreta. Za Goffmana susreti ne mogu biti otvoreni, zatvoreni i održani bez konstantnog toka ritualnih sekvenci govora i gesti.

- Teoriju interakcijskog rituala razvio je Randall Collins koji smatra da je cijeli susret zapravo ritual. Stereotipni dijelovi govora i gesti, poput smješkanja i rukovanja pri pozdravu su rituali s malim «r», a za teoriju interakcijskog rituala ukupna međuigra svih elemenata susreta su ritual s velikim «R». Kada je Goffman ustvrdio da se susreti sastoje od vizualnog i kognitivnog fokusa pažnje, uzajamne otvorenosti za verbalnu komunikaciju, maksimiranja obostrane percepcije, osjećaja zajedništva itd. zapravo je prema Collinsu opisao ukupne interakcijske rituale kako ih je vidio Durkheim.

- Collins smatra da se na socijalna stvarnost na makro razini sastoji od lanaca interakcijskih rituala koji se sastoje od 1) fizičke prisutnosti pojedinaca, 2) uzajamne svjesnosti o prisutnosti, 3) zajedničkog fokusa pažnje, 4) zajedničkog raspoloženja, 5) ritmičke koordinacije i sinkronizacije razgovora i neverbalnih gesti, 6) simboličke reprezentacije zajedničkog fokusa i raspoloženja objektima, riječima i idejama, 7) osjećaja moralne pravičnosti simbola koji označavaju članstvo u grupi pojedinaca koji su uključeni u rituale.

- Poput Durkheima, Collins tvrdi da prisutnost, zajednička pažnja, ritimička sinkronizacija, zajedničko raspoloženje i simbolizacija grupe mora potaknuti emocije, a tada i elementi rituala dobivaju više značenje te povratno nabijaju emocije koje se pojačavaju do točke koju pojedinci osjećaju kao vanjsku snagu svoje vlastite socijalnosti te počinju reprezentirati tu snagu simbolima.

- No teorija interakcijskog rituala pokušava objasniti prije svega održanje emocionalne energije koja se stvara u različitim prilikama i susretima, tj. održavanje trajnih emocija. Osnovna pretpostavka je da su pojedinci motivirani doživjeti pozitivnu emocionalnu energiju tj. osjećaj inicijative i entuzijazma. Oni pokušavaju maksimirati razinu emocionalne energije ukoliko mogu. Trajne emocije tijekom interakcije utječu na ukupni osjećaj probitka te ukoliko se uspiju održati one pojačavaju dugoročni osjećaj emocionalne energije.

- Da bi interakcijski rituali pojačali emocije, važno je da ljudska tijela dijele isti prostor. Prisutnost kroz medije, npr. video tehnologije može stvoriti neke od efekata interakcijskog rituala no samo okupljanje licem u lice može potaknuti povišene emocije. Isto tako važno je koliko su ljudi odvojeni od okoline. Ukoliko postoje jače fizičke granice prema okolini vjerojatnije je da će prisutnost rezultirati interakcijskim ritualom koji će pojačati emocije.

- Kada ljudi dijele isti prostor uglavnom će se pokušati fokusirati jedni na druge te doseći zajednički fokus pažnje što će rezultirati ritmičkom sinkronizacijom. Stereotipizirane formalnosti poput pozdrava pomažu ljudima da se fokusiraju jer produciraju privremene emocije (poput smješka u pozdravu). Kada dijele

32

Page 33: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

isti prostor formalni stereotipni rituali (s malim «r») pobuđuju prolazne emocije nižeg intenziteta, zajednički fokus i ritmičku sinkronizaciju. Kada ovi elementi interakcijskog rituala (s velikim «R») počinju djelovati stvaraju granice prema ne-članovima. Granica nije fizička no ona je ipak barijera za autsajdere koji mogu pokušati sudjelovati u susretu.

- Collinsovo viđenje rituala razlikuje se od Goffmanovog koji je stereotipne sekvence govora i gesti definirao kao karakteristike rituala, a koje se koriste da otvore, zatvore, uokvire i poprave rituale. Collins ove rituale vidi samo kao dijelove većeg rituala (s velikim «R»).

- U svojim novijim radovima Collins pokušava jasno odrediti «sastojke rituala» te uključuje granice prema autsajderima, zajednički fokus pažnje, zajedničko raspoloženje koje podupiru – zajedničke aktivnosti ili događaji, stereotipne formalnosti i privremene emocije. Posljedice rituala uključuju emocionalno usklađenje, grupnu solidarnost, emocionalnu energiju, simbole reprezentiranja grupe i pojačan osjećaj moralnosti i pravičnosti grupe kao i pogreba da se ostane privržen simbolima grupe. «Sastojci rituala» i «posljedice rituala» stalno utječu jedni na druge i pojačavaju njihove elemente (granice prema autsajderima, zajedničko raspoloženje, emocionalno usklađenje itd.).

- U skladu s Durkheimovom teorijom Collins pokušava točno odrediti mehanizam nastanka grupne solidarnosti i osjećaja posebnosti i «svetosti» grupe. Kolektivno ushićenje pojačava emocionalnu energiju. Simbolizacija grupnih odnosa u svetim simbolima također pojačava stupanj emocionalne energije. Jednom kada grupa ima svoje simbole, njihovo «prizivanje» samo po sebi može potaknuti rast emocionalne energije – npr. pri podizanju zastave. Tako emocionalna energija ne mora više u potpunosti biti vezana za fizičku prisutnost jer će pojedinci biti uz pomoć simbola u stanju prizvati sjećanja na kolektivno oduševljenje, ushićenje.

- Jednom kada grupna solidarnost postane stabilna pojedinci će htjeti reprezentirati osjećaj solidarnosti kroz simbole. To mogu biti objekti poput jakne motociklističkog kluba (weekend bikeri), religijski simboli, ili mogu biti samo riječi i fraze koje imaju posebno, sveto značenje. Simboli stalno cirkuliraju unutar grupe među njenim članovima te potiču emocije što povratno čini simbole dodatno posebnim i svetim. Tijekom vremena ova cirkulacija simbola postaje poseban kulturni kapital grupe – riječi, posebna znanja, oblik govora, objekti, sjećanja, iskustva postaju stalno zajednički elementi grupe.

- Simboli ne cirkuliraju samo među članovima grupe dok se nalaze u izravnoj interakciji već cirkuliraju i u mislima ljudi. Dok misle o simbolima, nastaju emocije i osjećaj grupne solidarnosti postaje aktivan ali nešto manje intenzivan nego kada postoji fizička prisutnost članova grupe. Partikularni kulturni kapital može biti ugrađen u interakcije licem u lice, ali isto tako i akumuliran u sjećanjima na proše interakcije, potičući simbole i potičući osjećaj grupne pripadnosti. Ljudi se osjećaju kao članovi grupe u kojima ne interagiraju duže vrijeme ukoliko mogu potaknuti sjećanja na interakciju,

33

Page 34: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

simbole grupe i osjećaj emocionalne nabijenosti koji proizlazi iz razmišljanja o grupi i njenim simbolima (objašnjenje za naciju kao zamišljenu zajednicu).

- Štoviše kulturni kapital je partikularan i poseban te može održavati nabijenost simbola grupe i emocionalnu energiju pojedinca. Npr. veterani koji su dijelili ratna iskustva i emocije često imaju simbole svoje grupe te jak partikularni kulturni kapital koji će potaknuti njihove emocije i osjećaj članstva u grupi i dugo nakon završetka rata. Isto se pronalazi među prijateljima iz gimnazije dugo nakon završetka školovanja.

- Jednomkada su odnosi emocionalno nabijeni i simbolizirani, sveta kvaliteta simbola potiče osjećaj moalnosti grupe. Devijantnost ili odstupanje od pravila manje se tolerira zato što se na taj način odstupa od nečega što je sveto. Grupni simboli se brane, a sve što ih napada kao «zlo» (rasprave o spaljivanju zastave).

- Collins isto tako smatra da su makro strukture društva izgrađene na lancu interakcijskih rituala preko vremena i prostora. (grupna solidarnost nakon napada 11.9. tek kada je pronađen totem – njujorški vatrogasci). No da bi se makrostrukture društva mogle objasniti Collins smatra se mora objasniti strateško uključivanje pojedinaca u interakcije. Sve interakcije uključuju element razmjene jer pojedinci daju dio resursa da bi osigurali ukupne resurse. Postoje dvije vrste resursa: 1) kulturni kapital, i 2) emocionalna energija. U svakoj interakciji pojedinci «troše» kulturni kapital i emocionalnu energiju samo ukoliko mogu i primiti više kulturnog kapitala i emocionalne energije od drugih.

- Kulturni kapital se sastoji od pohranjenih sjećanja prošlih konverzacija, posebnih tipova znanja i ekspertize, prava i privilegija koja su povezana s moći donošenja odluka i pravom prihvaćanja časti. Pri tome postoje dvije vrste kulturnog kapitala – partikularni kulturni kapital ili sjećanja na resurse koji su jedinstveni specifičnim sudionicima stvarnih susreta; te opći kulturni kapital ili simboli ukupnih resursa koje priznaju svi članovi društva poput znanja i ekspertize, pozicije (npr. profesor, radnik itd.), moć i autoritet, članstvo u manjim grupama. To je opći kulturni kapital zato što drugi razumiju prava i privilegije koje proizlaze iz tih resursa u svakom interakcijskom ritualu.

- U svaki interakcijski ritual pojedinci unose opći kulturni kapital, a ukoliko rituali uključuju iste pojedince ili iste grupe kao u prošlosti onda oni unose i partikularni kulturni kapital. Tijekom samog interakcijskog rituala pojedinci će trošiti svoj kulturni kapital da bi dobili više ukupnog kapitala, no ukoliko primijete da ne mogu ostvariti više kapitala jer se njihov opći i partikularni kapital ne cijeni, tada će se ili povući iz situacije ili će pokušati potrošiti minimum svog kapitala.

- Ljudi osjećaju pojačanje svog kulturnog kapitala i pozitivnu emocionalnu energiju kao nagradu. Tada traže interakcije i prisutnost drugih koja će producirati ne samo međusobnu svijest o prisutnosti već i zajednički fokus, raspoloženje i ritmičku sinkronizaciju, osjećaj grupnog članstva koje će im dati emocionalni naboj što na kraju opet pojačava njihov kulturni kapital.

- Kada pojedinci imaju više moći prestiža (oblici općeg kulturnog kapitala) oni su u poziciji da kontroliraju ritmički tijek interakcije. Kada govore, drugi slušaju

34

Page 35: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

i daju pozitivne emocionalne signale, pojačavajući kulturni kapital i emocionalnu energiju pojedinaca koji već imaju moć i prestiž. No postoje različiti tipovi situacija koje obećavaju stvaranje emocionalne energije i kulturnog kapitala - radno-praktične, socijalne i ceremonijalne.

- Socijalni i ceremonijalni susreti stvaraju više emocionalne energije i kulturnog kapitala nego radno-praktične situacije osim ukoliko sam posao ne zahtjeva socijalne i ceremonijalne sadržaje. Ukoliko radna situacija omogućuje skupljanje moći i prestiža pojedinci će uspjeti pojačati svoju emocionalnu energiju i kulturni kapital. «Radoholičari» rade puno jer dobivaju dodatni emocionalni naboj i osjećaj pojačanog kulturnog kapitala kroz svoju radnu aktivnost. Oni koji su vezani na dosadne rutine u svom poslu i koji su podčinjeni autoritetima najčešće razvijaju neformalnu subkulturu i transformiraju radno praktičnu situaciju u socijalnu situaciju te tako podižu emocionalnu energiju i partikularni kulturni kapital (npr. rudari, radnici na teškim poslovima.)

- Collinsovu teoriju nadograđuje Erika Summers-Effler proučavajući emocionalnu dinamiku ljudi na podređenim pozicijama. Ona otkriva kako emocije i emocionalna energija u ljudima i između ljudi može podupirati status quo ali i omogućiti otpor (podređenima). Kada emocionalna energija koju podređeni dobivaju sudjelovanjem u pokretima otpora nadilazi emocionalnu energiju dobivenu iz održanja statusa quo, nastaju uvjeti za socijalne promjene – npr. kada žene dobivaju više emocionalne energije sudjelovanjem u feminističkom pokretu nego podupiranjem svoje podređene pozicije.

- Isto tako Summers-Effler proučava situacije u kojima pojedinci koriste neizravne putove kako bi maksimirali emocionalnu energiju kada su izravni putovi zatvoreni.

- Ona proširuje Collinsovu teoriju kada uvodi elemente teorije sebstva, biološke i kulturološke elemente.

- Kada su pojedinci u podređenim pozicijama ne mogu maksimirati emocionalnu energiju. Zato što se moraju pokoravati gube emocionalnu energiju savki put kada se nađu u interakciji s nadređenima. Tada podređeni mogu reagirati na tri načina: 1) mogu pružati otpor onima koji okupiraju nadređenu poziciju, 2) mogu izbjegavati ili minimirati interakcije u budućnosti u kojima su u podređenoj poziciji i 3) mogu nastaviti sudjelovati u takvim interakcijama i upravljati svojim emocionalnim reakcijama kognitivnim radom, represijom i upotrebom drugih strategija upravljanja emocijama.

- Kako bi bolje objasnila ovakve interakcije kao i Collinsovu ideju emocionalne energije Summers-Effler uvodi analizu «refleksivnog-ja». Pojedinci uvijek vode unutarnje konverzacije s različitim aspektima svoga ja odnosno sebe. Jedan dio sebe odnosi se na unutarnji razgovor prije samog djelovanja; drugi se odnosi na unutarnji razgovor nakon shvaćanja posljedica djelovanja; a treći je razgovor sa «stalnim posjetiteljima», utjecajnim ljudima ili perspektivama koje su postale dio načina na koji ljudi vide i evaluiraju sebe.

- Posljedica unutarnjih dijaloga između tri aspekta sebe je «ukupni ja» koji se sastoji od informacija koje su se akumulirale kroz lančane interakcijske rituale te koji čini «poopćeni anticipirani odgovor» koju osoba može očekivati u

35

Page 36: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

različitim situacijama. Kada je unutarnji dijalog konzistentan tj. kada se ono što netko misli da će se dogoditi, ono što se događa i ono što «stalni posjetitelji» mogu reći, preklapa – tada je ritam unutarnjeg dijaloga takav da povećava intrapsihičku energiju. Nasuprot tome, kada postoji konflikt u unutarnjoj konverzaciji između različitih strana «sebe», «svojega ja», onda taj konflikt crpi intrapsihičku energiju pojedinca.

- Svi ljude u podređenom položaju koji često doživljavaju sram, neugodu, strah, krivnju, zavist, a posebno žene moraju potiskivati te emocije emocionalnim radom koji može smanjiti konflikt između elemenata «refleksivnog ja». Upravljanjem emocijama i izravnim potiskivanjem suprotnosti unutarnjeg dijaloga su smanjene ali cijena je visoka: depresija i gubitak emocionalne energije. Gubitak emocionalne energije pomaže nadređenima da zadrže status quo u posebnim socijalnim odnosima ali i širim sistemima nejednakosti u kojim je jedna grupa privilegirana, a druga podređena.

- Kako se razbija začarani krug umanjivanja emocionalne energije i održavanja statusa quo? Interakcijski rituali pomažu pojedincima da se fokusiraju na kolektivnu nevolju podređenih što im omogućuje da razviju nove oblike solidarnosti. Kolektivni identitet unutar pokreta za prava žena i pokreta za građanska prava održava se susretanjem u istim prostorima, razvojem zajedničkih raspoloženja, doživljavanjem emocionalnog oduševljenja i ritmičkom sinkronizacijom akcije te konačno i stvaranjem zajedničkih simbola i oblika grupne solidarnosti.

- Sve socijalne pokrete vode interni rituali koji razvijaju zajednički fokus pažnje, emocionalnu energiju i cirkulaciju simbola među članovima. Za podređene koji sudjeluju u tim pokretima, kolektivni identitet postaje stalni posjetitelj u unutarnjim dijalozima koji se sada slaže s onim što osoba želi da se dogodi.

- Međutim da bi se ova transformacija mogla dogoditi neophodno je da simboli naglašavaju nepravdu statusa quo te tako transformiraju negativne emocije poput srama i straha u ljutnju koja nabija emocionalnu energiju i održava pojedinačan aktivan otpor prema nadređenima.

- Drugo određen stupanj kritičke svijesti mora se dostići nakon koje novi simboli imaju veću jačinu u unutarnjim konverzacijama osobe nego dominantna kultura koja implicitno ili eksplicitno podupire stare obrasce dominacije.

- Treće, zato što su sukobi na interpersonalnoj ravni skupi, neophodna je stalna interakcija s onima koji dijele novu kritičku svijest tako da bi simboli pokreta cirkulirali i održavali visoki stupanj emocionalne energije usmjerene protiv statusa quo. Te emocije moraju biti dovoljno jake da bi nadišle strah i sram koji se pojavljuje pri sukobima s pojedincima na nadređenim pozicijama u interakcijama licem u lice.

- Četvrto, određeni strukturni uvjeti su neophodni da bi se realizirala prva tri. Npr. manje financijske ovisnosti o muškarcima značilo bi da žene više nisu ekonomski podređene; lokalne grupe se mogu formirati u kojima interakcijski rituali podržavaju kritičku svijest i emocionalnu energiju borbe; pojava karizmatskih vođa može artikulirati kritičku svijest i potaknuti emocije; a sa smjenom generacija, nasljednice feministica ne akumuliraju iskustva povezana s podređenošću.

36

Page 37: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Summers-Effler istražuje i ljudske reakcije na rutinsko doživljavanje emocionalne energije. Ona tvrdi da ljudi ne pokušavaju izravno i aktivno pojačavati emocionalnu energiju već često koriste indirektne načine da minimiraju gubitak emocionalne energije. One se koriste zato što pojedinci nemaju pristup izvorima pozitivne emocionalne interakcije. Ti indirektni načini su defanzivne strategije i uključuju kontroliranje vlastitog ponašanja kako bi se postigao najbolji mogući rezultat u ograničavajućoj okolini. Pojedinci tako vrše unutarnju kontrolu umjesto da se podvrgavaju vanjskoj kontroli. Psiholozi to nazivaju adaptacijom ali Summers-Effler naglašava da je to mehanizam održavanja statusa quo i sistema nejednakosti. (primjer obiteljskog nasilja)

- No, postoje dugoročne negativne posljedice upotrebe defenzivnih strategija. One vode ne samo lažnom osjećaju kontrole već i stalnom gubitku emocionalne energije pri čemu žrtve doživljavaju psihološke probleme uključujući nesanicu, strah, pomisli na samoubojstvo, kronične glavobolje, probavne smetnje itd.

- Defenzivne strategije stvaraju i konstantno samopromatranje. Unutar ovog hiper-samoreflektiranja pojedinci gube perspektivu prema van pa tako i zaključke o stvarnim krivcima svojih problema.

- U konceptu emocionalne dinamike Summers-Effler gleda na koncept «sopstva» ili «sebstva» kao na samo-organizirajući sistem koji integrira biološke, kulturne, kognitivne i socio-strukturne elemente. Ona zadržava osnovnu Collinsovu ideju da «moje-ja» pokušava maksimizirati emocionalnu energiju i da ljudi doživljavaju porast emocionalne energije kada 1) imaju moć i status i 2) postignu solidarnost s drugima. Ona dodaje da emocionalna energija raste sa širenjem «svojeg-ja». Kada ljudi šire osjećaj samog sebe, istražujući i razvijajući nove odnose, nove solidarnosti, nove uloge, oni doživljavaju porast emocionalne energije.

- No «svoj-ja» je izgrađen tako da postoji hijerarhija nagona. Kontrolni parametri nagona koji su hijerarhijski niže pozicionirani određeni su osnovnim biološkim potrebama (npr. potreba za hranom i vodom), dok su kontrolni parametri nagona koji su na višem stupnju, određeni potrebama za emocionalnom energijom (npr. za postizanjem statusa i moći ili širenjem vlastitog utjecaja). Kada parametri potreba koje su hijerarhijski nisko pozicionirane nisu zadovoljeni te potrebe dominiraju osobom, kada su zadovoljeni, parametri na vrhu hijerarhije (nagoni za maksimiranje emocionalne energije) postaju bitni za samo-organiziranje. Kada ljudi slobodno izražavaju «svoje-ja» konstantno traže više pozitivne emocionalne energije iz dodatnih solidarnosti, novih pozicija moći i novih izvora statusa, za razliku od kontrolnih parametara niže na hijerarhiji nagona koji su jednom zadovoljeni ne zahtijevaju daljnje ispunjenje.

- Summers-Effler pokušava tako uvesti biologiju u svoje objašnjavajuće koncepte te razlikuje dva aspekta osobe, «sebstva»: 1) osjetilno «moje-ja» koje se odnosi na tjelesne odgovore na okolinu, posebice emocionalne odgovore u neruološkim, hormonalnim, autonomnim i mišićnim sistemima tijela i 2) kontekstualno «moje-ja» koje se odnosi na sposobnost a) učenja, b)

37

Page 38: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

reprezentiranja iskustva na simbolički način, c) unutarnje konverzacije sa «svojim-ja» i d) upotrebu kulturnih resursa na strateški način.

- Osjetilno «moje-ja» odgovara na stimulacije iz okoline, često bez izravnog razmišljanja, reflektiranja. Tijekom vremena pojedinci razvijaju uobičajene, habitualizirane načine odgovaranja na situacije, bez svjesnog reflektiranja kao rezultat pravca i intenziteta emocionalnog uzbuđenja u tjelesnim sistemima.

- Ljudi simbolički reprezentiraju jezikom svoje neurološki utemeljene emocionalne odgovore kao «osjećaje» te na taj način daju značenje kulturi. Kultura je tako primarno emocionalni odgovor, nasuprot kognitivnom procesu. Kultura se može analizirati izvan osobe – kao vrijednosti, vjerovanja, norme, no te su dimenzije kulture ugrađene i kodirane u osjećajima osobe. Kada pojedinci dožive pozitivnu emociju na biološkoj ravni i etiketiraju tu emociju kao kulturni simbol bit će u prilici održati na duže vrijeme svoju emocionalnu energiju aktiviranjem i cirkuliranjem simbola koji označavaju fiziološku reakciju koja stvara emocije. Ti simboli imaju sposobnost reaktivirati emocionalne odgovore pojedinca te tako podići razinu emocionalne energije.

- Kada postoji konflikt između očekivanja i samih događaja dogodit će se svjesno samo-reflektiranje i samo-razgovor jer će pojedinci pokušati pomiriti suprotnosti između onog što osjećaju nesvjesno i onog što se svijest percipira da se događa. Ovaj samo-razgovor će se usmjeriti na 1) što ljudi misle da se trebalo dogoditi s obzirom na kulturne norme, 2) što se događalo u prošlosti i što «stalni posjetitelji» misle da se dogodilo, 3) što ti elementi «mojega-ja» misle da se trebalo učiniti da bi se razriješio konflikt.

- Kontekstualni aspekt «mojega-ja» uvijek će pokušati predvidjeti uvjete okoline i kontrolirati ponašanje da se prilagode tim uvjetima. Ovaj aspekt «mojeg-ja» temelji se na potrebi za konzistentnošću. Ljudi pokušavaju stvoriti rutine u svojim odnosima prema okolini tako da lakše mogu predvidjeti što će se dogoditi. Nagon za samo-konzistentnošću nisu krajnji cilj ljudske motivacije, međutim pojedinci traže predvidljivost zbog alternativne situacije koja može nuditi više emocionalne energije.

- Kontekstualno «moje-ja» vidi kulturu kao resurs koji se može iskoristiti za strateške akcije i interakcije. Kultura omogućuje interakcije jer daje simbole koji se koriste za posredovanje u komunikaciji. Međutim kultura nije odvojena od pojedinčeva iskustva i njegove emocionalne reakcije na ta iskustva. Kultura je dio osobe i «mojeg-ja» jer pojedinci pokušavaju pronaći kontekst situacije koristeći simbole da bi reprezentirali emocionalna iskustva. Jednom kad su kulturni simboli «prikačeni» za tjelesne odgovore stvarajući emocionalne reakcije, simboli će potaknuti mehanizme koji stvaraju emocionalne reakcije.

- Konverzacije u grupi često uključuju stalno naglašavanje osnovnih vrijednosti grupe, kao i sekundarnih vrijednosti koje se odnose na načine realiziranja temeljenih vrijednosti. Kada ti simboli cirkuliraju u interakcijskim ritualima oni će potaknuti mehanizme koji podižu emocionalnu energiju pojedinaca i grupnu solidarnost te voditi prema grupnoj akciji.

- U društvima u kojima su grupe i mreže stabilne, refleksivna misao o sebi i kulturnim značenjima će se fokusirati na grupu i zajednicu. U situacijama

38

Page 39: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

kada se socijalne strukture i mreže mijenjaju, koncentrirat će se na pojedinca prije negoli na grupu jer ljudi pokušavaju maksimirati svoju emocionalnu energiju kroz strateške akcije. Tada i pojedinac, a ne grupa može postati «sveti» objekt.

- Pojedinci su tako stratezi. Pokušavaju maksimirati emocionalnu energiju unutar ograničenja okoline, socijalne strukture i kulture. Pokušavaju postići moć, status, solidarnost, proširiti sebe, svoju osobu. Ukoliko strukturna i kulturna ograničenja djeluju protiv ovog cilja, ljudi će pokušati minimirati gubitak emocionalne energije.

- Veza između tijela, socijalne strukture, kulture i osobe moguća je zbog emocija. Emocije se aktiviraju psihološkim odgovorima na okolinu i postaju supstrat za usmjeravanje ponašanje prema pozitivnim posljedicama. Kultura upućuje na značenja jer povezuje simbole s emocionalnim odgovorima tijela. Socijalne strukture daju mogućnosti ili ograničenja unutar kojih ljudi pokušavaju maksimirati svoju emocionalnu energiju. Pojedinac sa svojim osjetilnim «ja» i svojim kontekstualnim «ja» djeluju strateški da bi maksimirali emocionalnu energiju unutar ograničenja psiholoških navika koje se grade kao odgovor na emocionalno uzbuđenje, simbola koji se dodaju emocijama i prerađuju u vrijednosti, vjerovanja i norme kao i strukture socijalnih odnosa koja organizira moć, status i solidarnosti.

39

Page 40: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Simbolički interakcionizam i emocije

- Simbolički interakcionizam naglašava uzajamno slanje i interpretiranje gesti koje imaju konvencionalno značenje. Geste su simboli koji znače istu stvar za pošiljatelja i primatelja u interakciji. U simboličkom interakcionizmu pojedinci se shvaćaju kao jedinice koje interpretiraju geste drugih – riječi, izraze lica, pokrete tijela – u procesu uzajamnog preuzimanja uloga. Iz uzajamne preuzete uloge pojedinci prilagođuju svoj način ponašanja kako bi poduprli jasan tok interakcije ili, ukoliko žele, da bi prekinuli interakciju.

- Tijekom preuzimanja uloga, pojedinci ne vide druge samo kao objekte u situaciji već i sebe vide kao objekte. Za interakcioniste sposobnost viđenja sebe kao objekta je centralna za sve oblike socijalne interakcije. U svakoj situaciji pojedinci preuzimaju uloge, procjenjuju dispozicije i vjerojatan smjer akcije drugih i evaluiraju sebe sa stajališta drugih. Unutar ovog procesa vidljiva je dinamika socijalne kontrole na nekoliko razina.

- Prvo, preuzimanje uloga omogućuje svakoj osobi da predvidi ponašanje drugih i poduzme prilagodbe kako bi osigurala određen stupanj suradnje. Drugo, gledajući na sebe kao na objekt evaluacije, svaka osoba može prilagoditi ponašanje da bi održala povjerenje u očima drugih kao i šire kulturne scenarije koji omogućuju moralne kriterije za takvo evaluiranje. Treće, svojom samo-sviješću pojedinci mogu sebe vidjeti kao objekte u odnosu na druge koji nisu prisutni u samoj situaciji interakciji kao i na širu perspektivi ili «zajednicu stavova». Kada to čini, svaka osoba može regulirati ponašanje prema kulturnom okviru i ograničenjima socijalne strukture.

- Za simboličke interakcioniste osoba ili «moje-ja» nije samo reakcija na pritiske drugih, kulturnih scenarija i ograničenja socijalne strukture. Radi se o prezentaciji sebe u situaciji, kao aktivnom procesu. Tijekom života pojedinca slike o osobi pojedinca kakvim ga vide drugi kristaliziraju se u trajniju koncepciju «svojeg-ja». Ova koncepcija «svojeg-ja» sastoji se od trajnijih značenja i emocija o osobi i postaje dio strukture značenja neke osobe, pa tako ima značajan utjecaj na način kako pojedinac prezentira sebe drugima.

- Kada interagiraju pojedinci procjenjuju «moje-ja» drugih u interakciji. Na osnovi ove procjene sve strane u interakciji mogu prilagoditi svoje ponašanje da potvrde koncepcije «svojeg-ja» drugih u interakciji. Potvrđivanje drugih u interakciji postaje važna za sve situacije, posebno za emocije koje se pojavljuju tijekom interakcije.

- Za većinu simboličkih interakcionista pojedinci ne nose samo ukupnu koncepciju sebe već otkrivaju i posebne identitete koji su specifični s obzirom na posebne situacije, odnosno njihovo izražavanje ovisi o specifičnom kontekstu. U uvjetima diferenciranih socijalnih struktura u kojima pojedinci imaju različite pozicije i preuzimaju različite uloge u različitim institucijama, organizacijama, grupama i susretima, oni moraju razviti i koncept sebe koji specifičan s obzirom na područje aktivnosti – radnik, suprug, roditelj, student, prijatelj itd.

- Tijekom interakcija u specifičnom kontekstu pojedinci ne prezentiraju samo opću koncepciju sebe već i trenutni identitet – ono što jesu i kako bi trebali biti

40

Page 41: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

tretirani u specifičnom kontekstu. Isto tako tijekom interakcije oni postaju svjesni očekivanja za ponašanje i igranje uloge drugih kao i identiteta drugih. Kao i u procesu potvrđivanja ukupne koncepcije sebe i u posebnim situacijama se potvrđuju (ili ne potvrđuju) situacijski identiteti.

- Pojedinci imaju dakle opće koncepcije «svojeg-ja» kao i višestruke identitete vezane za specifične uloge i socijalne kontekste. Zato je odnos i organizacija ova dva dijela «sebstva» bitan za pojedinca ali i za interakciju. Višestruki identiteti trebaju biti donekle konzistentni s ukupnom koncepcijom sebe, a i međusobno, posebno oni koji mogu biti u konfliktu. «Moje-ja» je tako mješavina koncepcija i identiteta koja je organizirana na neki način.

- Slika socijalnog svijeta kako je prikazuju simbolički interakcionisti naglašava plimu i oseku interakcija u kojima pojedinci komuniciraju simbolima, izražavajući geste koje imaju opće značenje. Razmjenom gesti na razini komunikacije licem u lice, kultura oblikuje kako pojedinci definiraju situacije, igraju uloge, evaluiraju sebe, reagiraju emocionalno i reguliraju ponašanje. Jednako bitan je i način na koji se stvara, mijenja kultura i socijalna struktura. Pojedinci tumače geste u komunikaciji i percipiraju svoje identitete prilagođavajući se drugima te doživljavajući emocije.

- Jednu od ranijih teorija emocija unutar suvremenog simboličkog interakcionizma razvila je Susan Shott (1979). Emocije uključuju dvostruki proces fiziološkog uzbuđenja i etiketiranja tog uzbuđenja kao afekta kulturnim vokabularima emocija. Pošto je fiziološko uzbuđenje difuzno i nejasno, doživljavanje emocija je socijalno konstruirano kada pojedinci dodijele emocije etiketama koje pruža kultura.

- U svim interakcijama pojedinci imaju i opći identitet ili ideju o tome tko su u različitim situacijama i situacijski identitet ili ideju o tome tko su u posebnom socijalnom kontekstu. Kada komuniciraju s posebnim i općim drugim, sebe vide kao objekte i zamišljaju kako ih vide poopćeni drugi, što stvara i fiziološko uzbuđenje. Takvo uzbuđenje se etiketira iz ponude vokabulara emocija koje je ugrađeno u kulturu društva. Kada etiketiraju svoje emocije, pojedinci evaluiraju istovremeno svoj opći i svoje situacijske identitete prema kulturnim standardima.

- Ovi procesi sadržavaju mehanizme socijalne kontrole. Nije dakako moguće promatrati i sankcionirati svaki aspekt ljudskog ponašanja. Zato pojedinci tijekom interakcije «čitaju» emocije drugih prema njima i doživljavaju difuzno stanje fiziološkog uzbuđenja te etiketiraju emocije na način da to omogućuje ponašanje sukladno situaciji. Velik dio igranja uloga u interakciji je refleksivan, tj. pojedinci proučavaju sebe kao objekte iz perspektive uopćenih drugih i iz reakcija (stvarnih ili zamišljenih) posebnih drugih u konkretnoj situaciji. Ovo samopromatranje, refleksivnost je posvećeno suradnji s drugima i poštovanju socijalnih normi.

- Socijalna kontrola je tako samo-kontrola jer negativne emocije tjeraju pojedince da promijene svoje ponašanje, djeluju na altruistički način da bi kompenzirali za svoje odstupanje od normativnih očekivanja. Primitak pozitivnih emocija od drugih daje poticaj za poštovanje normativnih očekivanja. U teoriji Susan Shott pojedine emocije su posebno bitne za ovaj

41

Page 42: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

proces kontrole: osjećaj krivnje, srama, zbunjenosti, ponosa, taštine i empatije.

- Osjećaj krivnje nastaje kad pojedinci evaluiraju sebe negativno zbog ponašanja ili pokušaja ponašanja koje je u suprotnosti s moralnim kodovima koje specificiraju «poopćeni drugi». Kada ljudi svoje fiziološko uzbuđenje etiketiraju kao krivnju, za sebe misle da su se ponašali ili htjeli ponašati na način koji narušava moralnost «općih drugih». Tako su motivirani da izbjegnu ili eliminiraju negativnu samo-evaluaciju. Pojedinci tako mogu izbjegavati osobe i situacije koje uzrokuju osjećaj krivnje ili se početi ponašati altruistički kompenzirajući svoje nemoralno ponašanje ili misli. Krivnja je tako moćan mehanizam socijalne kontrole jer tjera pojedince da promatraju i sankcioniraju same sebe te zato što ih nagoni da se uključe u altruističko ponašanje koje podupire moralne kodove i omogućuje socijalnu solidarnost.

- Sram se odnosi na etiketu koju pojedinci daju fiziološkom uzbuđenju kojeg zamjećuju kada uvide da je došlo do neprikladnog ili promašenog ponašanja odnosno prezentacije sebe. Sram tako nastaje prije kao posljedica zamjećivanja sebe kao nekompetentnog nego kao posljedica evaluacije sebe kao nemoralnog. Sram je izuzetno jaka emocija zato što napada opći identitet ili vansituacijsku koncepciju sebe kao posebnu vrstu osobe. Sram tako motivira pojedince da izbjegavaju situacije i osobe koje potiču takve emocije ili da se uključe u altruističko ponašanje i demonstriraju drugima i sebi da nisu neprikladni ili nekompetentni. Baš kao i krivnja, sram može potaknuti pojedince da se uključe u ponašanja koja potiču solidarnost.

- Zbunjenost, neugoda se pojavljuje kada pojedinci percipiraju da je njihova prezentacija situacijskog identiteta neprikladna ili manjkava. Zbunjenost gotovo uvijek prati sram, jer je situacijski identitet napadnut istovremeno kada je napadnut i opći identitet. Zbunjenost, nelagoda je gotovo uvijek odgovor na reakciju drugih koji su fizički prisutni te ova kvaliteta trenutka često sprečava refleksivne unutarnje konverzacije koje stvaraju sram i napadaju opći identitet. Kao i kod srama osoba je motivirana da izbjegava ljude i situacije koje stvaraju zbunjenost, nelagodu ali zbunjenost isto tako tjera pjoedinca da korigira ponašanje i demonstrira da je neprikladnost ponašanja bila trenutna i slučajna, a ne znak da je opći identitet manjkav.

- Ponos je općenitija i stalnija emocija koja se odnosi na priznanje sebe. Tako ponos nije određen interakcijom u jednoj situaciji. Pojedinci mogu nositi ponos sa sobom iz situacije u situaciju, a on im daje osjećaj da su prihvaćeni i cijenjeni kada igraju uloge sa specifičnim drugima i poopćenim drugima. Pošto je ponos pozitivna emocija ljudi su motivirani da je doživljavaju. Oni će se pokušati ponašati tako da dobiju priznanje drugih, a na taj će način osigurati osjećaj ponosa ali i socijalnu solidarnost.

- Taština je nesigurna emocija koja proizlazi kada pojedinci nisu sigurni u priznanje drugih. Ona motivira pojedince da zahtijevaju priznanje. Taština čini pojedince ovisnim o reagiranju drugih u kojima traže priznanje. Ova potreba da se konstantno traži priznanje drugih funkcionira kao moćan mehanizam socijalne kontrole, a posredno podupire i socijalnu solidarnost čak i kada stvara nesigurnost među pojedincima.

42

Page 43: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Empatija povezuje ljude na emocionalnoj ravni. Premda Shott empatiju ne smatra emocijom, ona smatra da je empatija vrsta mehanizma ili meta-emocija koja promovira snažne socijalne veze i dublju inter-subjektivnost. Empatija funkcionira na dvije ravni. Jedna se odnosi na situaciju kada «moje-ja» i drugi doživljavaju iste emocije, a druga na situaciju kada «moje-ja» i drugi postignu kognitivno razumijevanje o tome kako bi bilo osjećati se na mjestu nekog drugog.

- Kada empatija dovodi do dijeljenja pozitivnih emocija, tada su ljudi motivirani održati ili naglasiti empatijski kontakt promovirajući tako socijalnu solidarnost. Kada empatija dovodi do zajedničkog dijeljenja negativnih emocija oni su motivirani da se ponašaju altruistički i tako ponište efekte negativnih emocija odnosno da se ponašaju na način koji podupire socijalnu solidarnost.

- U teoriji Susan Shott socijalni poredak se održava snagom emocija koje kontroliraju ponašanje kada pojedinci evaluiraju svoju poopćene i situacijske identitete iz perspektive poopćenih drugih i prema reakcijama posebnih drugih u samim socijalnim situacijama. Negativne emocije poput krivnje i srama motiviraju pojedince da se ponašaju altruistički kako bi zaštitili svoje opći identitet. Zbunjenost i nelagoda tjeraju ih da štite svoje situacijske identitete. Taština čini pojedince ovisnima o priznanju drugih. Pozitivna empatija stvara snažne socijalne veze,a negativna empatija i stvaranje negativnih emocija tjera ljude da se ponašaju altruistički. Konačno, ponos motivira pojedince da održe osjećaj vrijednosti koji proizlazi iz pokušaja održanja ugleda u očima drugih. Na taj način emocije potiču socijalnu solidarnost i poredak jer utječu na refleksivne evaluacije identiteta u pojedinaca.

- Kao i brojni drugi teoretičari u tradiciji simboličkog interakcionizma, Sheldon Stryker gradi svoju teoriju emocija na dinamici procesa vezanim uz identitet. Osoba se gradi na socijalnoj interakciji unutar konteksta diferenciranog, ali organiziranog društva, a kako osoba reflektira društvo, ona isto tako mora biti diferencirana, a organizirana. «Ukupni-ja» organiziran je u više u dijelova ili identiteta pri čemu je svaki dio odnosno identitet povezan sa socijalnom strukturom koju Stryker konceptualizira kao mrežu povezanih pozicija i uloga. Osoba ima identitet, odnosno internaliziranu pripadajuću poziciju za svaku od mreža u kojoj pojedinac igra uloge, kojoj pripada. Na taj način pojedinci posjeduju multiple, višestruke identitete.

- Za Strykera ljudi žive svoje živote u lokalnim socijalnim mrežama. Dinamika procesa identiteta i njihovo aktiviranje emocija je tako povezano s različitim mrežama osobnih veza koje ima svaki pojedinac, njihovom širinom i normativnim ograničenjima koje donosi pozicija i uloga u mreži kao i s predanošću pojedinom identitetu koje se očituje u igranju uloge unutar mreže. Emocije su velikim dijelom posljedice reakcija drugih na ponašanje unutar uloge koja označava identitet u posebnoj mreži.

- Pošto osoba preuzima puno uloga u različitim mrežama, pojedinac ima višestruke identitete. No, identiteti su poslagani u hijerarhiju prema gustoći identiteta. Identiteti na vrhu hijerarhije se češće prizivaju i prezentiraju

43

Page 44: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

drugima nego identiteti pri dnu. Što je identitet viši na hijerarhiji, vjerojatnije je da će pojedinac prilagoditi svoje geste da bi signalizirao drugima prirodu tog identiteta. Tada će osoba 1) preuzeti uloge koje su konzistentne s očekivanjima za poseban identitet, 2) percipirati situaciju kao priliku za predstavljanje identiteta, 3) tražiti situacije koje omogućuju izražavanje identiteta.

- Hijerarhija identiteta pojedinca je međutim ograničena njegovom pozicijom u socijalnoj strukturi i socijalnim mrežama. Ljudi zauzimaju pozicije u mrežama i te pozicije imaju svoje kulturne kodove i očekivanja koja se odnose na prikladno ponašanje prema drugima koji imaju svoje pozicije i svoje uloge. Uz to, mreža kao cjelina otkriva seriju kulturnih simbola koji se primjenjuju na sve osobe, pozicije i uloge. Identiteti su značenja povezana s ulogom koju osoba prikazuje unutar mreže. Struktura i kultura mreže određuje koji identiteti se mogu razvijati.

- Kada su ograničenja slaba ili dvosmislena, ljudi imaju više mogućnosti izabrati identitet koji je na višoj razini njihove hijerarhije, a kada su normativna očekivanja jasna, manje je jasno koji identiteti su prikladni. Međutim, postoji tendencija prema kojoj se identiteti i očekivanja preklapaju jer će pojedinac u nekoj situaciji koristiti identitet koji se više prihvaća. Pojedinci najčešće ne prezentiraju identitete koji su suprotni očekivanjima. Tako se najčešće dešava da su identiteti na vrhu hijerarhije upravo oni koji su konformni očekivanjima.

- Za Strykera, važnost identiteta otkriva se kroz predanost nekom identitetu, a ta predanost ima svoju kvantitativnu i kvalitativnu dimenziju. Kvantitativna dimenzija reflektira veze unutar socijalne mreže odnosno broj pojedinaca s kojim se može biti povezan samo kroz posjedovanje određenog identiteta. Što je veći broj osoba u mreži s kojim je identitet pojedinca povezan veća je predanost tom identitetu (objašnjenje za snagu etničkog identiteta; «Nas i Rusa dvjesta miliona»). Kvalitativna dimenzija odnosi se na intenzitet prije nego na ekstenzivnost. Što su veze s drugima dublje ili jače, jača je i predanost tom identitetu (intimne veze, obitelj, djeca).

- Stryker isto smatra da emocije variraju u dvije dimenzije: jake nasuprot slabim i pozitivne nasuprot negativnim emocijama. Kada je «moje-ja» snažno i naglašeno, a mreža ekstenzivna, emocionalne reakcije bit će jake. Verificiranje identiteta će tako stvarati snažne pozitivne emocije, dok će zanemarivanje nečijeg identiteta stvoriti snažne negativne emocije. Kada je «moje-ja» slabo naglašeno, mogu se doživjeti samo blago pozitivne i negativne emocije.

- Emocije su prema Strykeru zapravo markeri identiteta koji pokazuju je li identitet prikladan u situaciji. Kada je predanost identitetu jaka, nemogućnost ispunjenja normativnih očekivanja će potaknuti snažne negativne emocije u sebi (neugoda, sram, krivnja). Kada drugi u mreži pojedinca ne ispune njegova očekivanja, a kada je sam pojedinac snažno preda identitetu u toj mreži, onda će on doživjeti negativne emocije prema onima koji ne ispunjavaju njegova očekivanja.

- Ellestad i Stets su testirale Strykerove tvrdnje o vezi između emocija i procesa identiteta istraživajući odnos ljubomore i roditeljskog identiteta.

44

Page 45: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Pronašli su da je točna tvrdnja da će tradicionalna veza između majke i djeteta postati ranjivom ukoliko otac preuzme ulogu pazitelji i hranitelja. Što je otac aktivniji u području pažnje, hranjenja emocionalne povezanosti (umjesto samo igre) to je majčina primarna uloga više pod pritiskom. Negativne emocije jednoznačno pokazuju nedostatak verificiranja određenog identiteta i postaju dio procesa socijalne kontrole.

- Teoretičari kontrole afekta nadograđuju teoretičare kontrole identiteta. Poput teorije kontrole identiteta, teorija kontrole afekta također smatra da identiteti sadrže značenja «svojega-ja», no ti identiteti su više vezani na značenja koja su proširena u kulturi. Ovi teoretičari razmišljaju o tome što pojedini identitet znači za sve ljude. Oni pokušavaju pronaći univerzalne dimenzije prema kojima su identiteti konstruirani i tako omogućiti usporedbu različitih identiteta, dok teoretičari kontrole identiteta pokušavaju pronaći dimenzije značenja koje su najvažnije za same aktere. Uz to teorija kontrole identiteta tvrdi da svako neslaganje, neusklađenost stvara negativne emocije, a teorija kontrole afekta tvrdi da neslaganje odnosno neusklađenost potiče na dodatne pokušaje usklađivanja koji nadilaze standarde identiteta pa tako i pozitivne emocije.

- Teoretičari kontrole afekta istražuju dimenzije strukture emocija traže jasne dimenzije prema kojima možemo razvrstati emocije. Oni tvrde da su najvažnije tri dimenzije: 1) dimenzija ugodnosti-neugodnosti (poput emocija sreće i tuge), 2) dimenzija snage odnosno potencije na razini moći ili dominacije i 3) dimenzija aktiviranja emocija odnosno uzbuđivanja (npr. napetost i opuštenost). Ovi teoretičari zaključuju da su evaluacija, potencija i aktivnost (EPA) tri najvažnije dimenzije značenja s kojima se pojedinci univerzalno identificiraju.

- Evaluacija se odnosi na procjenu prirode emocija, potencija na razinu moći ili nemoći aktera i aktivnost na razinu animiranosti odnosno pasivnosti. Tako npr. ljutnja ima visok stupanj potencije među negativnim emocijama, a strah nizak stupanj potencije. Pozitivne emocije se međutim rijetko dijele prema stupnju potencije jer sve proizvode osjećaj moći, snage.

- No rangiranje prema EPA modelu ne odnosi se samo na značenje emocija u nekoj socijalnoj situaciji već se može koristiti za određenje značenja 1) socijalnih identiteta u situaciji, 2) ponašanja u situaciji i 3) same okoline socijalne situacije (npr. učionica).

- David Heise je razvio teoriju u sklopu simboličkog interakcionizma koja naglašava prije svega definiranje situacije. Ljudi određuju socijalnu situaciju lingvistički, promatrajući sebe i druge prvo kognitivno kroz jezične konstrukcije. Njegova teorija kontrole afekta naglašava da su identiteti sačinjeni od spoznaja i povezani s afektima.

- Ti afekti se određuju prema EPA dimenzijama. Kada ljudi prepoznaju sebe i druge kao objekte u interakciji definiraju i sebe i druge prema pojedinačnim identitetima, a oni se zatim rangiraju prema EPA kriteriju. Svako ponašanje u situaciji kao i šira okolina imaju svoj EPA rang. Ključna dinamika u teoriji kontrole afekta je stupanj sukladnosti između temeljnih sentimenata (kulturno

45

Page 46: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

utemeljenih značenja afekata i identiteta koji nadilaze pojedinačne situacije) i trenutnih impresija ili osjećaja o posebnom događaju ili situaciji.

- Ukoliko fundamentalni sentimenti o majčinskom identitetu govore da je majka dobra, posjeduje i nešto moći, donekle aktivna, ti se sentimenti uspoređuju sa sentimentima koji nastaju kada se prepozna majka u tipičnoj situaciji – npr. majka koja grdi dijete. Tada nastaje impresija da se majčinski identitet u ovoj posebnoj situaciji može ocijeniti kao loš (zato što grdi dijete), donekle nemoćan (zbog gubitka kontrole), a stupanj aktivnosti bi bio ocijenjen kao isti (donekle aktivna umjesto pasivna).

- Razlika između prolaznih sentimenata i fundamentalnih sentimenata za majčinski identitet signalizira da je došlo do otklona, odstupanja. Identitet majke nije potvrđen u situaciji zbog razlike između fundamentalnih i prolaznih impresija prema dimenzijama evaluacije i potencije. Što je veći stupanj neslaganja između fundamentalnih i prolaznih sentimenata veći je stupanj otklona, pa su tako i emocije jače. Što je manji stupanj otklona, što su fundamentalni sentimenti i situacijske impresije bliže, manji je i stupanj emocionalne uzbuđenosti.

- Kada ljudi ulaze u socijalnu situaciju, oni je počinju definirati prema fundamentalnim sentimentima pronalazeći prikladnu razinu evaluacije, potencije i aktivnosti za sebe i druge. Kako formuliraju fundamentalne sentimente prema tim trima dimenzijama oni također počinju razvijati specifične impresije ili prolazne sentimente o tome što se zapravo dešava u socijalnoj situaciji. Te prolazne impresije se također konstruiraju prema tri dimenzije evaluacije, potencije i aktivnosti. Fundamentalni sentimenti koje su omogućile kulturne definicije i lingvistička određenja, uspoređuju se s prolaznim impresijama. Pojedinci procjenjuju stupanj sukladnosti između dva seta sentimenata. Ukoliko se sentimenti preklapaju prema tri spomenute dimenzije – emocionalno uzbuđenje je nisko. Ukoliko sentimenti nisu sukladni, došlo je do otklona što otvara prostor za emocionalno uzbuđenje. Kako se otkloni i emocije intenziviraju pojedinci su motivirani reducirati stupanj otklona. Oni pokušavaju održati sukladnost fundamentalnih i prolaznih sentimenata te izbjeći ili korigirati otklone između fundamentalnih i privremenih emocija.

- Kako pojedinci razvijaju fundamentalne i prolazne sentimente prema trima dimenzijama evaluacije, potencije i aktivnosti, oni mobiliziraju spoznavanje i sa spoznavanjem povezane emocije prema četiri karakteristike socijalnog susreta: prema 1) sebi ili identitetu, 2) prema drugima tj. njihovim identitetima, 3) ponašanju sebe i drugih, 4) situaciji ili okruženju u kojem se izražava ponašanje.

- Kultura razgraničava značenja svakog aspekta socijalnog susreta te vodi pojedinca da razvije sentimente o tome koliko evaluacije, potencije i aktivnosti se treba dogoditi i koliko se zapravo dogodilo s obzirom na vlastiti identitet, identitet drugih, vlastito ponašanje i ponašanje drugih te s obzirom na ukupnu situaciju kao cjelinu. Dakle teorija kontrole afekta smatra da se jedinica analize socijalnog događaja odnosi na pojedinca kao aktera (A) koji se

46

Page 47: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

ponaša na određene način (B – behaviour) prema određenim objektima ili osobama (O) u određenoj socijalnoj situaciji ili okolini (S) – ABOS.

- Pojedince uloge ponašanja koje izvode pojedinci u situacijama su primarni indikator identiteta koji se trenutno izražava, fundamentalnih i prolaznih sentimenata koji se pobuđuju. Ukoliko se predavač u učionici prezentira kao profesor njegova uloga ponašanja (predavanje) izražava njegov identitet (profesor) u situaciji (učionica) ispred drugih (studenti) što sa sobom nosi kulturno definirane razine evaluacije, potencije i aktivnosti koje formiraju fundamentalne sentimente u ovom ABOS-u. Ukoliko profesor iznenada počne govoriti o svom seksualnom životu došlo je do otklona između fundamentalnih sentimenata i prolaznih impresija drugih o tom pojedincu. (isto tako primjer majke koja tuče djecu)

- Kada se ovakvi otkloni dogode, akteri su motivirani da reduciraju neslaganje između fundamentalnih sentimenata i prolaznih impresija. Tada postoje tri opcije. Prvo, uloge ponašanja koje stvaraju otklon mogu se rekonceptualizirati te se tako mogu i sačuvati identiteti svih aktera. Npr. akteri mogu definirati profesorov govor o intimnosti kao uvod u neku točku predavanja. (majka se samo igrala, a nije htjela udariti djecu.)

- Drugo, situacija ili okruženje se mogu rekonceptualizirati. U slučaju profesora, može se raditi o predavanju o ljudskoj seksualnosti što njegov «izlet» čini prikladnijim. (u slučaju majke koja udara dijete, djeca su se vrlo zločesto ponašala i sl.)

- Treće, pretpostavljeni identitet osobe se može promijeniti kroz modificiranje identiteta. Profesor se može opisati «kao prljavi starac» (majka kao zlostavljačica). Ova treća opcija je najčešći oblik reduciranja otklona jer se takva ponašanja teško mogu ignorirati, a kulturna gramatika određuje granice redefiniranja situacija. Rezultat je često imputiranje novog identiteta jer je to najjednostavniji način reduciranja otklona.

- Imputiranje novog identiteta može se dogoditi na dva načina. Prva mogućnost je da se imputiraju karakteristike pojedincu čije je ponašanje izazvalo otklon. Npr. profesora se može opisati kao «previše poštenog» (a majku da ima kratak fitilj), tako da se elementi identiteta modificiraju, ali da temeljni identitet ostane netaknut. Druga, rjeđa mogućnost jest nametanje potpuno novog identiteta osobi čije je ponašanje izazvalo otklon. Npr. muški predavač vidi se kao naivni asistent, a ne profesor. Nametanje novog identiteta drugome i tjeranje na priznanje tog nametanja je teško i često će izazvati emocije koje će zapravo održati otklon.

- Jedan način da se ovakva emocionalna drama izbjegne jest da osobe koje su izazvale otklon prepoznaju da se on dogodio te da pokažu ponašanja koja signaliziraju želju da se ponaša na način koji odgovara originalnom identitetu. Pojedinci uglavnom nude ispriku i signal želje da se ponašanju prikladno omogućujući sebi da zadrže identitet i oslobode druge od tretiranja samo otklona. Ljudi će isto tako pokušati što duže izbjeći otklon ignoriranjem ponašanja koje je u suprotnosti sa fundamentalnim sentimentima, ukoliko to mogu.

47

Page 48: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Teorija kontrole afekta vidi emocije kao situacijske, a njihova je uloga da informira pojedinca da li potvrđuje svoj identitet u interakciji. Emocije proizlaze iz trenutnih impresija aktera u situaciji te iz razlike između prolaznih impresija i fundamentalnih sentimenata povezanih s akterovim identitetom u situaciji. Kada pojedinci pokušavaju reducirati otklon, posebno čitajući geste drugih, oni rade na ponašanju koje će potvrditi fundamentalne sentimente i kulturnu gramatiku koja definira te sentimente za situaciju. Na taj način održava se socijalni poredak.

48

Page 49: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Simbolički interakcionizam i emocije – utjecaj psihoanalize

- Premda se Sigmunda Freuda obično povezuje s idejom kako potiskivanje seksualnih poriva završava neurozom, njegov rad je izuzetno relevantan i za sociološke teorije emocija. Freud je naglašavao da su interakcije emocionalno nabijene te ispod uljudne površine ključaju emocije kao rezultat 1) negativne reakcije drugih na ponašanje pojedinca i 2) aktiviranja defenzivnih mehanizama osobe kako bi se zaštitila od bolnih emocija.

- Freudov koncept ida, ega i super-ega (Es, Ich, Über-Ich; Ono, Ja, Nad-ja) može se koristiti i u sociološkom pristupu. Freud id, ego i super-ego nije promatrao kao stvari već kao procese koji organiziraju osobna iskustva i ponašanja. Id je koncept koji se odnosi na mobiliziranje libida, tj. seksualnih poriva, odnosno potreba i to ne samo za seksom već i ljubavlju, i priznanjem.

- Id je set procesa u kojima individualna stanja potrebe počinju utjecati na svjesna i nesvjesna ponašanja. Kada se impulsi ida dozvole dolazi do energetskog punjenja. Kako se pojačavaju stanja potrebe, odnosno ispunjenja potreba, aktiviraju se ego procesi koji pokušavaju pronaći relevantne načne da bi se potrebe ispunile, a u isto vrijeme pomirile impulse ida sa stvarnošću fizičke, interpersonalne, socijalne i kulturne okoline kao i vlastitog seksualnog identiteta.

- Freud ego procese naziva «principom stvarnosti» jer ova faza aktivnosti pokušava kanalizirati impulse ida u smjeru koji je prikladan parametrima biofizičkog i kulturnog realiteta u kojem se ljudi nalaze.

- Super-ego procesi aktiviraju relevantne kulturne kodove – vrijednosti, ideologije, etiku i norme te tjeraju ego procese da pomire impulse ida s kulturnim standardima i moralnim okvirima društva. Freud konceptualizira superego procese na dvije razine: 1) na razini svijesti, pri čemu su kulturni standardi koji se odnose na moralnost internalizirani i postaju dio kognitivnog i emocionalnog iskustva osobe i 2) na razini ego-ideala, pri čemu su grupni ciljevi i normativna očekivanja internalizirana.

- Freudov koncept nije udaljen od Meadove ideje «poopćenog drugog». Savjest i ego ideal, su osnovne silnice procesa superega te utječu na tijek interakcije jer mogu stvoriti ugodu ukoliko su realizirane u aktivnostima ega ili bol ukoliko su njihovi zahtjevi prekršeni. U normalnom, neproblematičnom toku interakcije ego procesi mogu uspješno pomoriti stanja potrebe s ograničenjima fizičke, kulturne i socijalne okoline kao identiteta osobe. U takvoj interakciji dolaze i pozitivni emocionalni odgovori drugih koji dodatno utvrđuju strategije ega, identiteta i sociokulturnih sistema.

- No Freud je prepoznao da ego procesi često ne uspijevaju pomiriti pritiske ida i super-ega što dovodi do negativnog sankcioniranja od strane drugih. Ukoliko su interpretacije ovih odgovora u pojedinca isto tako negativne, osoba će doživjeti, sram, strah, anksioznost, krivnju jer se ego nije ponašao kompetentno u skladu s grupnim normama (sram), nije ispunio moralne standarde (krivnja te treba prihvatiti posljedice neadekvatnog ili nekompetentnog ponašanja (strah i anksioznost).

49

Page 50: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Nasuprot teorijama unutar simboličkog interakcionizma, ego nema uvijek na raspolaganju kapacitet da promijeni identitet i prilagodi ponašanje da dobije pozitivne odgovore drugih. Umjesto toga ego aktivira obrambene mehanizme kako bi upravljao strahom, krivnjom i sramom koji nastaju zbog neadekvatnog ponašanja u situaciji ili zbog nepotvrđivanja vlastitog seksualnog identiteta. Jednom kada su ovi mehanizmi aktivirani, dinamika ponašanja i interakcije se dramatično mijenja.

- Freud naglašava potiskivanje kao najrašireniji mehanizam obrane pri čemu se negativne emocionalne reakcije potiskuju ispod razine svijesti. Potiskivanje se može dogoditi i u kombinaciji s drugim obrambenim mehanizmima poput premještanja emocionalnih odgovora poput ljutnje prema drugima na samog sebe ili projekcije negativnih emocionalnih reakcija prema sebi na druge. Ovi obrambeni mehanizmi mogu stvori obrambeni režim u kojem pojedinac ostaje bez kontakta s vlastitim emocionalnim reakcijama kao i reakcijama drugih. Na ovaj način može se održati pozitivna ali iskrivljena slika sebe i drugih tako da se osoba osjeća kao da je ispunila vlastite kao i grupne standarde i kulturne ideale.

- Ironija aktiviranja obrambenih mehanizama je da impulsi ida nisu ispunjeni te stoga vremenom postaju još intenzivniji. U isto vrijeme obrambeni mehanizmi će destabilizirati interpersonalne odnose, uzrokujući više negativnih sankcija drugih koje se nadodaju prijašnjim potiskivanjima straha, srama i krivnje. Tijekom vremena neispunjene potrebe stvaraju bihevioralne patologije jer negativne emocije probijaju u ego procese te se pojavljuju u subjektivnim doživljajima i ponašanju pojedinca. Takvi emocionalni odgovori će se najčešće odnositi na epizode naglašenog straha (i ostalih emocija povezanih s negativnim sankcioniranjem), nesigurnosti u sebe (zbog nesposobnosti da se ponaša prikladno i kompetentno) i krivnje (zbog nemogućnosti da se ispune kulturni standardi).

- Nekoliko teorija u sklopu simboličkog interakcionizma pokušalo je uključiti komplikacije koje analiziraju frojdovski autori u vlastite koncepte.

- Thomas Scheff kombinira ideje tipične za tradiciju simboličkog interakcionizma i psihoanalize u svojoj općoj sociološkoj teoriji emocija. Premda se dinamika emocija događa na intepersonalnoj ravni, Scheff pokušava povezati emocionalne procese na mikro razini sa socio-kulturnim silnicama na makro razini.

- Scheff kao i brojni drugih simbolički interakcionisti smatra da su ljudi u konstantnom stanju samo-osjećanja osobito s obzirom na emocije ponosa i srama. Stalno promatranje sebe događa se i u trenutcima osamljenosti kada drugi nisu prisutni, a to promatranje uvijek generira evaluiranje sebe koje opet tjera pojedince da dožive ili ponos ili sram.

- Ponos je pozitivna emocija koja upućuje pojedince da se prilagode jedni drugima odnosno njihovim reakcijama (preuzimanjem uloge «drugog»). Iz takvog usklađivanja proizlazi međusobno poštovanje, jake socijalne veze i jaka solidarnost. Ponos je tako ključni mehanizam prema kojem su formirane socijalne veze pa tako i društvo.

50

Page 51: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Sram također potencijalno jača socijalne veze ukoliko je prepoznat i priznat te iskorišten za ponovno usklađivanje socijalnih odnosa, no on je isto tako uzrok individualnih i društvenih patologija. Ukoliko negativne sankcije drugih prouzroče blagi sram te ukoliko je sram prepoznat i priznat te ukoliko pojedinac pokuša prilagoditi svoje ponašanje da potakne pozitivne sankcije i ponos, onda i sram može funkcionirati tako da održava visoki stupanj interpersonalne usklađenosti, međusobnog poštovanja i jake socijalne veze.

- Postoje dva načina na koji se sram poriče. Jedan je otvoren, nediferenciran sram kada pojedinac doživljava bolne osjećaje koji su vezani uz sram ali skriva stvarne izvore tih osjećaja – tj. sram. Sram se skriva riječima i gestama i prikazuje kao nešto drugo. Ljudi se skrivaju od svog srama odvraćajući pogled, crveneći se, usporavajući govor i skrivajući lice pokretima ruku.

- Drugi način poricanja srama jest njegovo zaobilaženje. Pojedinac se ponaša hiperaktivno ubrzavajući govor i misli kao i demonstrativnu gestikulaciju prije nego se sram može doživjeti. Na taj način osoba izbjegava bol vezanu uz sram, no cijena je život uz nepriznat sram. Potisnut sram vodi ljutnji i neprijateljstvu koji prekida interpersonalnu prilagodbu te onemogućava razvitak međusobnog poštovanja i solidarnosti.

- Socijalne strukture i kulturni tabui koji prisiljavaju pojedinca da poriče svoj sram može stvoriti skupine neprijateljski raspoloženih pojedinaca koji se lako kolektivno mobiliziraju kada vide da je njihova nacija i kultura posramljena. Poricanje srama događa se konstantno na mikro razini unutar širokih segmenata populacije koja akumulira ljutnju i koju lako mobiliziraju političke vođe za agresivne ciljeve.

- Scheff i Retzinger tvrde da je uspon nacista u Njemačkoj kao i sve ratne posljedice započeo posramljenjem Nijemaca nakon I sv. rata. Sporazum u Versaillesu bio je ponižavajući za Nijemce te se većina osjećala otuđenim i stigmatiziranim. Isto tako industrijalizacija koja je kasno ali intenzivno započela u Njemačkoj krajem 19. stoljeća kratko je trajala i nije dozvolila razvitak novih oblika solidarnosti i zajednica u industrijaliziranom društvu. Ovi uvjeti dali su emocionalni ton za nepriznavanje srama i ljutnje. Njemačka politička, ekonomska i emocionalna kriza bile su isprepletene i na kraju povezane i s Hitlerovom osobnošću koji je u potpunosti bio zarobljen unutar ciklusa srama i ljutnje.

- Scheff je poduzeo i seriju istraživanja kako bi provjerio svoje tvrdnje. Tako je npr. preispitao klasičnu socio-psihološku studiju Solomona Ascha iz 1956. o socijalnom konformizmu. U originalnoj studiji pojedinci su morali ocijeniti dužinu tri linije na kartici s dužinom tri linije u prostoriji s drugim ispitanicima koji su kolaborirali s istraživačem. Ispitanici su prvo čuli evaluaciju drugih ispitanika koji su davali pogrešne odgovore. Tri četvrtine ispitanika davalo bi isti pogrešan odgovor kao i drugi u prostoriji, samo jedna četvrtina oduprla bi se konformizmu.

- Scheff tvrdi da je osnova konformizma pogrešno tretiranje emocija. Pojedinci pokušavaju izbjeći nelagodu i sram te se ne žele isticati kao oni koji imaju drugačija ili pogrešna viđenja niti žele biti u manjini. Biti u manjini znači imati negativne emocije povezane s usamljenošću i negativnim isticanjem. No to

51

Page 52: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

ne znači da oni koji se nisu ponašali konformistički ne osjećaju sram. Oni djeluju usprkos osjećaju srama, a to je moguće samo ukoliko pojedinac ima puno samopouzdanja. Osobe s manje samopouzdanja češće se ponašaju konformistički je se ne žele imati negativne emocije o sebi, one općenito jače osjećaju sram od ponosa. Osobe s visokim samopouzdanjem više osjećaju ponos. One isto tako osjećaju bol ali ta bol nije toliko jaka kao u osoba s manjim samopouzdanjem. Kada dožive posramljujuća iskustva one uspijevaju prepoznati sram, doživjeti ga i isprazniti ga.

- Jonathan Turner spojio je teorije emocija koje proizlaze iz simboličkog interakcionizma i psihoanalitičke tradicije kao i opće sociološke teorije. On dijeli socijalni svijet na mikro, mezo i makro razine socijalne organizacije i tvrdi da svaka razina ima svoje silnice i formacije kao i posebne strukture. Na mikro razini emocije knostituiraju jednu od nekoliko silnica koje su bitne za susrete koji su osnovna jedinica unutar mikro područja. Susreti su ukotvljeni u mezo strukture koje su pak ukotvljene u makro strukture. Susreti su također određeni ljudskom biologijom.

- Turner smatra da ljudi imaju univerzalne potrebe koje određuju sve interakcije:

- Potreba da se potvrdi sebe – na tri razine: 1) transituacijska razina, osnovne osjećaji o sebi o tome tko i što osoba misli da jest, 2) sub-identiteti o tome tko je osoba u općim tipovima situacija (npr. posao, dom, škola, zajednica, crkva) i 3) identiteti u ulogama, o tome tko je osoba u posebnim susretima. Potvrda sebe u situacijama je najvažnija. Kada reakcije drugih potvrđuju osobu na svakoj ravni pojedinac doživljava pozitivne emocije. Kada osoba odnosno «moje-ja» nije potvrđeno na jednoj ili više razina pojedinac doživljava negativne emocije.

- Potreba za profitabilnim razmjenama: Ljudi uvijek traže simboličke i materijalne resurse unutar situacije, posebno one koji mogu potvrdi vlastitu osobu. Sve nagrade, troškove i investicije za sebe i druge mjere se prema kulturnim standardima pravednosti. Kada ljudi u razmjeni postignu dobitak koji se čini pravednim osjetit će pozitivne emocije. Kada ne dobiju nagrade proporcionalne troškovima i investiciji primjećuju nepravdu i doživljavaju negativne emocije.

- Potreba za uključenjem u grupu. Ljudi procjenjuju situacije prema vlastitoj uključenosti u tok interakcije. Oni uvijek pokušavaju biti dio interpersonalnog toka. Kada osjećaju da su uključeni, osjećaju pozitivne emocije, kada se osjećaju isključenima, doživljavaju negativne emocije.

- Potreba za povjerenjem: Ljudi ispituju sve situacije prema reakcijama drugih koji signaliziraju da je 1) ponašanje drugih predvidivo; da su 2) odgovori drugih ritmički sinkronizirani; da su 3) drugi iskreni u svom reprezentiranju sebe i situacije; i da 4) drugi pokazuju poštovanje. Kada su ovi uvjeti ispunjeni, potreba za povjerenjem bit će ispunjena. Pojedinci će tada doživjeti pozitivne emocije, a u suprotnom negativne.

- Potreba za faktičnošću: Ljudi procjenjuju sve situacije kao signale koji indiciraju da 1) drugi u situaciji kao i vlastita osoba doživljavaju zajedničku stvarnost; da je 2) situacija upravo takva kakvom se čini; da 3) stvarnost koju

52

Page 53: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

doživljava vlastita osoba i drugi ima solidnu osnovu. Kada se ovi uvjeti ispune ljudi doživljavaju smisao faktičnosti pa tako i pozitivne emocije, a u suprotnom negativne emocije.

- U Turnerovoj teoriji univerzalne potrebe određuju očekivanja za svaki susret. Ta očekivanja su isto tako pod utjecajem mezo i makro sturktura. Postoje dva tipa mezo struktura: 1) korporativne jedinice, s podjelom rada koja je regulirana normama, ideologijama i vrijednostima i 2) kategoričke jedinice koje su sačinjene od razlika prema kulturnim evaluacijama i normativnim pravilima o ponašanju (npr. etnička grupa, rod, klasa, dob i sl.). Te mezo strukture ukotvljene su u institucijski sisteme (srodstvo, ekonomija, politika, religija, obrazovanje, znanost, medicina itd.) koji imaju svoje posebne kulture (vrijednosti, ideologije, norme) te koji ograničavaju kulturu korporativnih i kategoričkih jedinica.

- Svaka epizoda interakcije u susretu je ograničena mezo i makro strukturama kao i kulturama tih struktura. Struktura i kultura mezo struktura definira kako će se ispunjavati univerzalne potrebe pojedinaca u susretu, premda i susreti mogu razviti svoju jedinstvenu kulturu i strukturu neovisnu o mezo strukturama i kulturi.

- Kao opće pravilo vrijedi – što je susret jače ukotvljen u korporativnu jedinicu s jasnom podjelom rada (npr. pozicije, uloge, linija autoriteta) i u različite kategoričke jedinice (npr. rod, dob, etničnost) veća i jasnoća očekivanja o načinu na koji će se potrebe realizirati.

- U susretu nastaju očekivanja kako potvrditi osobnost, koliko i koji resursi su neophodni, kako će se postići uključenje u grupu, koliko povjerenja treba biti pokazano kroz ponašanje drugih, koliko osjećaja za zajedničku stvarnost treba biti postignuto. Kao opće pravilo vrijedi: što je više potreba ostvareno to će pojedinci više doživljavati pozitivne emocije, a u suprotnom negativne.

- Ukotvljenost susreta u šire strukture znači da će status, pozicije, uloge, kultura i druge karakteristike susreta poput demografije (koji i koliko ljudi koji zauzimaju različite pozicije i kategorije su prisutni) i ekologije (rekviziti, prostor) odrediti očekivanja od susreta. Ljudi ne nose samo očekivanja će njihvoe potrebe biti ispunjene već razumiju očekivanja drugih prema samima sebi s obzirom na njihove uloge, pozicije u mreži, s obzirom na kulturne okvire i norme. Postoje dakle različiti izvori očekivanja što situaciji daje potencijal da emocionalno uzbuđuje sudionike, bilo pozitivno bilo negativno.

- Turner konceptualizira emocije tako da ih ne dijeli samo na pozitivne i negativne. On prepoznaje primarne emocije: zahtijevanje-ljutnja, averzija-strah, zadovoljstvo-sreća i razočaranje-tuga, pri čemu njihova kombinacija daje sekundarne emocije poput krivnje i srama. Ovisno o tome koliko ima izvora očekivanja i koja očekivanja se mogu ispuniti, pojedinci će doživjeti različite pozitivne i negativne emocije. Postoji tok emocija koji ovisi o dinamici sankcioniranja i očekivanja. Kada pojedinci dožive negativne sankcije doživjet će i negativne emocije. Kada ispune očekivanja doživjet će pozitivne emocije, a sve nastaju kao kombinacija i varijacija spomenute četiri primarne emocije.

53

Page 54: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Ono što Turnerovu teoriju čini psihoanalitičkom jest uvođenje tvrdnje da su negativne emocije izuzetno bolne te će pojedinci pokušati potisnuti ih mijenjajući prirodu emocionalnog uzbuđenja i tok emocija tijekom interakcije. Kao opće pravilo vrijedi: što se više emocije potiskuju to više dobivaju na intenzitetu i vežu značajnu količinu psihičke energije što rezultira smanjenjem ukupne emocionalne energije takve osobe. Takva osoba odaje umrtvljenost afekata prema drugima. Kako se emocije bude i pojačavaju u intenzitetu tako nastaje i opasnost da se isprazne u snažnim reakcijama koje nisu prikladne situaciji.

- Ukoliko osoba potiskuje krivnju on će doživjeti iznenadne i jake osjećaje krivnje koji se probijaju kroz kognitivnu cenzuru, a ta će krivnja biti u potpunom nerazmjeru sa situacijom. Isto vrijedi i za tugu, sram, ljutnju i strah. Takve osobe ne mogu objasniti niti sebi niti drugima zašto su preplavljeni krivnjom, strahom, ljutnjom ili tugom.

- Drugi komplicirajući faktor jest dinamika vezana uz pripisivanje osjećaja. Kada pojedinci doživljavaju pozitivne ili negativne emocije oni će isto tako te emocije pripisivati iskustvima vezanim uz te emocije. Oni ih mogu pripisivati sebi odnosno vlastitom ponašanju, drugima tj. njihovom ponašanju i dispozicijama, korporativnim jedinicama ili njihovoj strukturi i kulturi ili članovima kategoričke jedinice ili njihovim karakteristikama i dispozicijama. U većini slučaja nema potrebe potiskivati pozitivne emocije, no pojedinci će pripisivati odgovornost za ispunjenje očekivanja i za dobivanje pozitivnih sankcija.

- Što pojedinci više pripisuju pozitivne sankcije ili ispunjenje potreba vlastitom ponašanju to će jači biti njihov osjećaj zadovoljstva-sreće kao i ponosa. Što pojedinci više pripisuju pozitivne emocije akcijama i ponašanjima drugih to je vjerojatnije da će sankcionirati pozitivno druge i razviti jake veze s njima. Što pojedinci više pripisuju kulturi i strukturi korporativnih jedinica unutar kojih se događaju susreti, jači će biti i njihovi pozitivni osjećaji prema obvezama u tim jedinicama. Što pojedinci više pripisuju svoje pozitivne osjećaju članovima kategoričke jedinice, jači će biti njihovi pozitivni osjećaji prema svim članovima te socijalne kategorije.

- Pojedinci rade obično dvije vrste pogreške kada ispune očekivanja i prime pozitivne sankcije. Oni koji svoju sreću pripisuju vlastitom ponašanju imaju pozitivne emocije prema sebi samima. Pojedinci s visokim samopouzdanjem gotovo uvijek pripisuju razloge za primanje sebi, dok pojedinci s niskim stupnjem samopouzdanja teško pripisuju pozitivne sankcije sebi jer ne misle da ih zaslužuju. Takvi pojedinci će prije pripisati doživljavanje pozitivnih emocija drugima, korporativnim jedinicama ili članovima kategoričke jedinice.

- Nešto kompliciranija je dinamika pri očekivanjima koja nisu ostvarena te kada pojedinci prime negativne sankcije. Pod takvim uvjetima pojedinci će većinom zaštititi sebe i pripisati razloge za negativne sankcije drugima, korporativnim jedinicama i kategoričkim jedinicama. Ukoliko pripisuju te razloge i sebi doživljavaju razočarenje-tugu u i prema sebi. Pojedinci s vrlo visokim i vrlo niskim samopouzdanjem najčešće će pripisivati na taj način. Pojedinci s niskim samopouzdanjem će tako potvrditi negativnu evaluaciju sebe, dok

54

Page 55: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

pojedinci s visokim stupnjem samopouzdanja imaju dovoljno emocionalnog kapitala da prepoznaju i suoče se s greškama bez narušavanja ukupnog osjećaja samopouzdanja.

- Pojedinci će doživjeti sram kada ne ispune očekivanja i prime negativne sankcije te kada stvara razočarenje-tugu, zahtijevanje-ljutnju prema sebi te averziju-strah zbog posljedica. Osoba će doživjeti krivnju kada evaluira svoje pogreške prema moralnim kodovima i iskustvu, što stvara razočaranje-tugu i averziju-strah prema posljedicama za sebe i zahtijevanje-ljutnju na sebe. Pojedinci će pokušati izbjeći druge pojedince i situacije gdje se te negativne emocije uzbuđuju, no mnoge situacije (npr. posao i obitelj) pojedinci ne mogu izbjeći.

- Izazivanje negativnih emocija bilo koje vrste najčešće aktivira defanzivne mehanizme radi zaštite sebe. Potiskivanje vodi smanjenju interpersonalne energije s iznenadnim probojima neprikladnih epizoda negativnih emocija koje su bile potisnute. Uz potiskivanje, projekciju, premještanje, pojedinci će činiti i vanjsko pripisivanje koje je širi mehanizam obrane nego projekcija ili premještanje. Što pojedinci više pripisuju svoje greške u ponašanju i primanje negativnih sankcija drugima, to će jača biti njihova ljutnja prema drugima te je vjerojatnije da će razviti predrasude prema članovima socijalnih kategorija (npr. ženama, Židovima, manjinama itd.).

- Ukoliko su kategorije drugih moćne, tada će pojedinci morati suzdržavati ljutnju te je neće moći otvoreno pokazivati te će pod tim uvjetima najvjerojatnije premještati svoju ljutnju na «sigurnije» objekte, npr. kulturu i strukturu korporativne jedinice ili dodatnu kategoriju drugih koji nisu u poziciji da ih sankcioniraju. Alternativno oni mogu premjestiti ljutnju na pojedince nižeg statusa koji ne mogu uzvratiti.

- Kada pojedinci pripisuju svoje negativne emocije strukturi i kulturi korporativne jedinice, postat će manje predani toj kulturi jedinice te će doživjeti alijenaciju i distancu pri igranju uloga unutar podjele rada jedinice. Kada pripisuju svoje negativno uzbuđenje socijalnoj kategoriji oni će razviti ideologije predrasude o dispozicijama i karakteru članova te kategoričke jedinice.

- Za Turnera emocionalna dinamika u susretima se uvijek mora promatrati unutar strukturnog i kulturnog konteksta. Na mezo ravni susreti su ukotvljeni unutar korporativnih i kategoričkih jedinica pa tako i unutar makro razine institucijskog područja. Kada pojedinci konzistentno primaju pozitivne sankcije i ispunjavaju očekivanja pri susretima unutar mezo i makro struktura oni razvijaju pozitivnu predanost ne samo prema drugim pojedincima već i prema kulturi i strukturi šire jedinice. Međutim, kada ljudi konzistentno doživljavaju negativne emocije u susretima ta predanost nestaje, a i održivost struktura unutar kojih se događaju susreti opada.

- Ukoliko dovoljno pojedinaca u brojnim susretima unutar mezo strukture doživljava negativno emocionalno uzbuđenje prema tim strukturama, tada je socijalna promjena u strukturi i kulturi tih mezo jedinica vjerojatnija, što može dovesti i do promjenama makroinstitucijskih struktura unutar kojih se nalaze ove mezo strukture.

55

Page 56: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

Emocije i teorije razmjene

- U teorijama razmjene interakcija je proces davanja i primanja vrijednosnih resursa. Pojedinac odustaje od resursa da bi primio resurse koje percipira kao vrednije, postižući tako profit iz razmjene. Teorije razmjene nastale su korištenjem ideja dvije društveno-znanstvene discipline: biheviorističke psihologije i neoklasične ekonomije. Unutar biheviorističke tradicije, organizmi su konceptualizirani kao jedinice koje traže nagradu i izbjegavaju kaznu.

- Ponašanja koja su donosila nagrade u prošlosti će se ponavljati, ukoliko je primanje nagrade povezano s poticajima. Prisutnost takvog ili sličnog poticaja inicirat će ista ponašanja. Ponavljanje ponašanja će se produžiti sve dok dolaze i nagrade. Što je više nagrada organizam primio u prošlosti, to će one biti manje vrijedne u budućnosti kada organizam postane zasićen tim nagradama.

- Za neoklasične ekonomiste, ljudi pokušavaju maksimirati korisnosti ili nagrade kalkulirajući troškove povezane s posebnim načinima ponašanja odnosno potencijalnim nagradama ili koristima do kojih bi se moglo doći ukoliko ponašanje i ubuduće ostane isto. Akteri biraju opcije koje maksimiraju koristi ili nagrade kalkulirajući i troškove tih opcija. Međutim, što je više koristi akter primio, to će u budućnosti svaka jedinica korisnosti manje vrijediti.

- Inkorporiranjem biheviorističkih i neoklasičnih ekonomskim modela u sociologiju, pojavila se potreba i za novim konceptima npr. konceptom investicije, odnosno akumuliranim troškovima koji su se gomilali u prošlosti da bi se dobila nagrada neke vrste.

- Upotreba koncepata troškova i koristi dovele su i do uvođenja novog koncepta: pravde. Pojedinci čine kalkulacije o svojim troškovima i investicijama kao i troškovima i kalkulacijama drugih u socijalnoj situaciji te odlučuju o vlastitim i tuđim nagradama. Ova kalkulacija može biti normativno određena, no općenito ljudi percipiraju da postoji pravda ukoliko su koristi ili nagrade svakog aktera proporcionalne njegovim troškovima i investicijama. Oni koji su imali više troškova i više investirali trebali bi primiti i više nagrada nego oni koji su imali niže troškove i investicije u situaciji (odnos prema ratnim profiterima i novim nominalnim vlasnicima tvrtki).

- Koncept pravde otvorio je put za ulazak emocija u teorije razmjene. Kada ljudi osjećaju da je posljedica razmjene pravedna oni doživljavaju pozitivne emocije, a kada posljedice razmjene vide kao nepravedne, osjećaju negativne emocije.

- Ideja očekivanja također ulazi u teorije razmjene zato što pojedinci očekuju nagrade ili koristi određene vrste i količine u situaciji ovisno o njihovim troškovima i investicijama kao i prošlim iskustvima. Kada su očekivanja ispunjena, pojedinci doživljavaju pozitivne osjećaje poput zadovoljstva, a kada nisu doživljavaju negativne osjećaje poput ljutnje te vjerojatno i tuge.

- Edward J. Lawler i Jeongkoo Yoon prvi su istraživali implikacije nekih teorija razmjene na razumijevanje emocija. Oni se posebno bave pitanjem privrženosti, predanosti u odnosima razmjene. Pojedinci doživljavaju

56

Page 57: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

neizvjesnost, koja je blaži oblik straha te je pokušavaju reducirati. Razvijajući privrženost oni reguliraju dobitke u razmjeni i tako reduciraju strah pred neizvjesnošću hoće li ili neće dobiti očekivane resurse. Ta redukcija ne smanjuje samo strah već i stvara pozitivne emocije jer pojedinci primaju očekivane dobitke.

- U njihovom modelu privrženosti dvije varijable igraju posebnu ulogu – viša ukupna moć i jednaka moć. Viša ukupna moć predstavlja stupanj uzajamne ovisnosti aktera jednog o drugome kao i o resursima koje cijene. Što je veća međusobna ovisnost viši je stupanj ukupne moći u odnosu razmjene. Jednaka moć se izvodi iz šire diskusije o relativnoj moći odnosno o pitanju kako odnosi variraju prema stupnju ovisnosti pa tako i moći koju akteri imaju jedni nad drugima.

- Ukoliko neki akteri u razmjeni imaju više moći jer su drugi akteri ovisni o njima zbog resursa koje imaju, tada postoji nejednakost odnosno viša relativna moć. Kada su akteri jednako ovisni jedan o drugome, pri čemu niti jedan nema značajno veću moć, tada postoji niska relativna moć i visoka jednakost. Ova dva uvjeta – viša ukupna moć (visoka međusobna ovisnost) i visoka jednakost (nizak stupanj razlike u moći među akterima) – vode prema strukturnoj koheziji, što povećava i razmjenu među akterima. Visoka strukturna kohezija koju omogućuju visoka ukupna moći i visoka jednakost motivira aktere da se uključe u česte razmjene. Što su češće takve razmjene više je i pozitivnih emocija.

- Akteri pokazuju interes i uzbuđenje zbog očekivane dobiti i zadovoljstvo, ugodu zbog dobitaka povezanih uz prepuštanje razmjeni. Česte razmjene pod uvjetima visoke međusobne ovisnosti i jednakosti dovode do visoke suglasnosti u razmjenama što opet aktivira pozitivne emocije koje povećavaju relacijsku koheziju među akterima. Ona je posljedica čestih razmjena, suglasnosti o dobicima i pozitivnih emocija. Relacijska kohezija je snaga koja stvara privrženost u odnosima razmjene.

- U svojim eksperimentalnim studijama Lawler i Yoon istražuju tri tipa ponašanja privrženosti: 1) davanje poklona, pri čemu partneri u razmjeni jednostrano, unilateralno nude poklone razmjene, 2) ostaju u razmjeni čak i kada se nude atraktivnije razmjene (u smislu dobitka), 3) daju prilog zajedničkim aktivnostima koje često uključuju rizik i neizvjesnost.

- Predanost odnosima razmjene je tako često rezultat dva strukturna uvjeta – ukupne moći i jednakosti – zbog toga što oni povećavaju stupanj interakcije oko dogovorenih razmjena koje pobuđuju pozitivne emocije, što dakako uzrokuje veću privrženost odnosu među pojedincima.

- Još jedan koncept dodaju Lawler i Yoon u sociološke teorije razmjene – koncept objektifikacije odnosa partnera u razmjeni. Pojedinci naime počinju u određenom trenutku promatrati svoj odnos kao objekt koji se gotovo nalazi van njih. S pojavom objektificiranja pojavljuju se i pozitivne emocije. Ova ideja je ponovo vrlo bliska Durkheimovoj ideji totema kao objekata koji reprezentiraju moć mane, što u stvarnosti nije ništa drugo pozitivni afekt koji proizlazi iz intenzivnih interakcija i moralne gustoće.

57

Page 58: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Kada se odnosi razmjene mogu objektificirati ili čak totemizirati nastaju dodatne vrijednosti pa tako i dodatne pozitivne emocije koje vode ponašanju privrženosti što pojačava grupne granice i promovira socijalnu solidarnost. Visoka ukupna moć i jednakost pojačavaju dogovorene razmjene što vodi pozitivnom emocionalnom uzbuđenju (poput oduševljenja kojeg opisuje Durkheim). Frekvencija razmjene će izravno reducirati nesigurnost kada se aktiviraju pozitivne emocije tijekom same razmjene. To povratno objektificira odnos razmjene. Pojačavanje pozitivnih emocija i jačanje kohezije u odnosima pojačava ponašanja privrženosti što konačno jača i grupne granice i socijalnu solidarnost. Objektifikacija pojačava predanost, privrženost i socijalnu solidarnost.

- Lawler je nadgradio teoriju razmjene i unio posljednjih nekoliko godina i druge elemente u svoje koncepte. Prvo naglašava razliku između emocija, koje su difuzni opći osjećaji koji se slažu prema kontinuumu od pozitivnih do negativnih i sentimenata koji su afektivna stanja oko posebnih socijalnih objekata, posebice ciljnih aktivnosti, sebstva, drugih i grupe. Pojedinci doživljavaju pozitivne ili negativne emocije u odnosima razmjene, a kognitivni procesi također se aktiviraju kada ljudi pokušavaju razumjeti izvore i uzroke svojih općih emocija. Objekti prema kojima su usmjereni sentimenti određuju pravac i tip negativnih i pozitivnih emocija.

- Ukoliko je opća emocija pripisana (kao sentiment) zadatku tijekom razmjene pojedinac doživljava osjećaj ugode ili neugode. Ukoliko pripisuje sebi kao odgovornome za emocije, tada doživljava ponos ili sram. Ukoliko vidi druge kao odgovorne za emocionalno iskustvo, pojedinac može osjećati zahvalnost ili ljutnju prema drugima. Ukoliko pojedinac vidi socijalnu jedinicu kao izvor emocija, on će osjećati afektivnu povezanost ili afektivno odvajanje od te jedinice.

- Općenito pojedinci pripisuju pozitivne rezultate razmjene sebi, a krive druge za greške u razmjeni. No pojedinci moraju nadvladati ovakvo pripisivanje da bi mogli pripisivati pozitivne emocije odnosima i socijalnim jedinicama. Pri tome su bitna dva faktora: 1) odvojivost ili neodvojivost zajedničke razmjene i 2) tip razmjene.

- Odnosi razmjene često pokazuju kvalitetu neodvojivosti pri čemu se doprinos nekog pojedinca zajedničkom zadatku ne može lako izdvojiti od doprinosa drugih. Zato je pojedincu teško preuzeti odgovornost za aktivnosti ili kriviti druge za pogreške. Takve razmjene stvaraju osjećaj socijalno posredovane vlastite efikasnosti jer je osjećaj efikasnosti povezan s aktivnosti drugih. To je posebno vidljivo kada pojedinci kažu da nešto nisu mogli učiniti sami ili da pojedinci u grupi nadopunjuju jedni druge.

- Percepcija efikasnosti stvara pozitivne emocije – veselje, ponos, a nedostatak efikasnosti stvara negativne emocije – tugu, depresiju i sram. Lawler predlaže opće pravilo: što je veća neodvojivost pojedinačnih utjecaja na uspjeh ili neuspjeh nekog zadatka jača je percepcija zajedničke odgovornosti; kao i: što je jača percepcija zajedničke odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh u

58

Page 59: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

zajedničkom zadatku to akteri više pripisuju opće i specifične emocije socijalnim jedinicama (tj. odnosima, mrežama ili grupama).

- Postoje četiri tipa odnosa razmjene: 1) produktivni; 2) dogovorni; 3) recipročni; 4) opći. Produktivna razmjena uključuje koordiniranje aktivnosti, udruživanje i razmjenu resursa da bi se proizvelo zajedničko dobro ili zajednički rezultat. Dogovorna razmjena je posljedica izravnog aktivnog pregovaranja o dobicima između dva ili više aktera te postizanje dogovora o uvjetima razmjene. Recipročna razmjena je sekvencijalno davanje resursa bez eksplicitnih garancija da će se usluga uzvratiti. Opća razmjena odnosi se na davanje resursa članu u mreži (koji daje drugim članovima) kao i primanje resursa od drugih s kojima se pojedinac ne uključuje u izravnu razmjenu.

- Lawler klasificira te tipove razmjene u: produktivne, izravne (što uključuje dogovorne i recipročne razmjene) i neizravne (koja uključuje sve opće razmjene bez izravnih dogovora). On također primjećuje da mreže razmjene mogu biti pozitivno povezane pri čemu razmjena između aktera A i B povećava vjerojatnost razmjene i s drugim akterima, npr. C i D, dok pri negativnom povezivanju razmjena između A i B smanjuje vjerojatnost razmjene s drugim akterima jer A i B održavaju međusobnu ekskluzivnu vezu.

- Na osnovi ovih distinkcija Lawler razvija i daljnje pretpostavke kako poticanje općih emocija vodi različitim stupnjevima i tipovima pripisivanja za različite socijalne objekte. Ova dinamika je pod utjecajem različitih tipova razmjena koji imaju i različit stupanj odvojivosti, različit stupanj zajedničke odgovornosti.

- Produktivne razmjene imaju visok stupanj neodvojivosti jer se aktivnosti koordiniraju i realiziraju kao zajednički rezultat. Pojedinci tada percipiraju odgovornost kao zajedničku što stvara visok stupanj pozitivnih ili negativnih afekata ovisno o uspjehu aktivnosti pri stvaranju zajedničkih dobara.

- Dogovorne razmjene koje se zasnivaju na pregovorima pokazuju 1) srednju razinu neodvojivosti jer pojedinci mogu vidjeti svoj vlastiti uspjeh ili neuspjeh u pregovorima, 2) visok stupanj percepcije zajedničke odgovornosti (o uspjehu pregovora) i 3) srednju do visoku razinu emocionalnih odgovora na uspjeh ili neuspjeh pregovora.

- Recipročne razmjene s jednostranim, unilateralnim davanjem resursa bez dogovorene obveze za uzvraćanjem usluge pokazuju 1) niza stupanj neodvojivosti jer je odvajanje vremena davanje i primanja odvojeno, 2) nizak osjećaj zajedničke odgovornosti i 3) nizak stupanj stvaranja općih emocija.

- Odnosi produktivnih razmjena stvaraju jače opće emocije, pozitivne i negativne) nego izravne (dogovorne ili recipročne) ili neizravne (opće) razmjene zbog visokog stupnja neodvojivosti akterovog doprinosa i jakog osjećaja zajedničke odgovornosti.

- Izravni odnosi stvaraju jače opće emocije i jače percepcije zajedničke odgovornosti nego neizravne (opće) razmjene. Jače emocije u izravnim razmjenama nastaju zato što rezultat ovisi o aktivnom doprinosu svakog aktera za utvrđeni dogovor ili za uzvraćanje tj. neuzvraćanje poklona, no te pozitivne ili negativne emocije nisu toliko intenzivne kao u produktivnim razmjenama gdje akteri usko surađuju i gdje doprinosi nisu lako odvojivi.

59

Page 60: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Neizravne razmjene stvaraju najniži intenzitet općih emocija zato što su akteri razdvojeni i imaju nizak osjećaj zajedničke odgovornosti za rezultate.

- Ova dinamika također objašnjava prirodu pripisivanja koje transformira opće doživljavanje pozitivnog i negativnog uzbuđenja kao specifičnih sentimenata usmjerenih prema objektima. Posebno su važni uvjeti koji nadilaze greške pri samo-pripisivanju (npr. Ponos i sram) kao i drugih pripisivanja (npr. Ljutnja i zahvalnost). Pri tome se mora odgovoriti na pitanje: „Koje snage povećavaju vjerojatnost da će akteri pripisivati odnosima, mrežama i grupama prije negoli sebi i drugima?“

- Lawlerov odgovor jest da pripisivanja grupi i sebi najvjerojatnije nastaju u produktivnim razmjenama zbog neodvojivosti doprinosa aktera i zajedničke odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh koordiniranih aktivnosti za stvaranje vrijednosnog rezultata.

- Dogovorne razmjene mogu producirati pripisivanja odnosu i grupi zbog srednjeg stupnja neodvojivosti koji je uz to povezan s visokim osjećajem zajedničke odgovornosti za rezultate, ali ne u tolikom stupnju kao u slučaju produktivnih razmjena.

- Recipročne razmjene rjeđe stvaraju pripisivanja odnosu i grupi zbog vremenske odvojenosti aktivnosti (između davanja i uzvraćanja) te samo srednji stupanj zajedničke odgovornosti.

- Najmanje je vjerojatno da će opće razmjene uzrokovati pripisivanja grupi zbog odvojenosti ponašanja svakog aktera i slabog percipiranja zajedničke odgovornosti.

- Priroda mreža, pozitivna ili negativna, također utječe na pripisivanje i povezivanje. U pozitivno povezanim mrežama gdje jedna dijada uzrokuje razmjenu s drugima u mreži, takva razmjena će proizvesti gustoću mreže (povezanost svih osoba ili čvorova u mreži) i pozitivne emocije u razmjenama u cijeloj mreži. Kada se ljudi osjećaju dobro u razmjeni oni obično žele nastaviti razmjenu te unose pozitivne emocije koje povećavaju vjerojatnost uspjeha razmjene kao i pozitivne opće emocije koje proizlaze iz takvog uspjeha.

- Stabilnost socijalnih jedinica unutar kojih se odvijaju razmjene također je bitna za stvaranje pripisivanja i povezivanja na grupnoj razini. Ukoliko pozitivne opće emocije nastanu zbog uspješnih razmjena u grupi i ukoliko pojedinci vide grupu kao stabilan izvor tih emocija pojačat će se osjećaj efikasnosti za samog pojedinca koji će pripisivati osjećaj stabilnost strukturi grupe. Obrnuto, kada pojedinci vide stabilne strukture grupe kao uzrok za negativne emocije osjetit će afektivnu nepovezanost i otuđenje od grupe.

- Lawler isto tvrdi da su socijalni odnosi razmjene ugrađene u šire socijalne strukture. No posljedica je da uvijek postoji napetost između pripisivanja pozitivnih ili negativnih emocija lokalnim odnosima razmjene i šire socijalne jedinici unutar koje se događa razmjena. Pojedinci najčešće uvažavaju najbližu jedinicu, odnosno odnos razmjene i njoj pripisuju opće emocije, dok okrivljuju veće i šire socijalne jedinice za negativne emocije.

60

Page 61: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

- Strukture izravne razmjene tj. dogovorne i recipročne razmjene stvorit će pripisivanje emocija odnosima prije negoli grupi. Produktivne i neizravne (opće) razmjene stvorit će pripisivanja grupi zato jer se fokus pomiče s partikularnog odnosa u dijadi.

- Lawler općenito vidi afekt kao nevoljni odgovor na rezultate razmjene koji pojedincima daje poticaj za izvršavanje ili neizvršavanje zadataka uključujući i razmjenu resursa. Pojedinci su motivirani doživjeti pozitivne opće emocije i izbjegavati negativne emocije. Ljudi su također motivirani interpretirati i razumjeti zašto doživljavaju ugodne ili neugodne osjećaje razvijajući specifične i usmjerene sentimente prema objektima – zadaima, sebi, drugima, odnosu, mreži i grupi.

- Procesi pripisivanja su oblikovani strukturom razmjene koja može biti produktivna, dogovorena, recipročna ili opća. Svaka struktura razmjene određuje koliko pojedinac vidi svoj doprinos zadacima kao odvojiv ili neodvojiv što odlučuje o njegovom osjećaju zajedničke odgovornosti. Pojedinci razvijaju afektivnu povezanost s odnosima i grupama kada strukture odnosa i mreže vide kao stabilne, što potiče efikasnost. Ukoliko se odvajaju emocionalno od struktura vide ih kao uvjete za stvaranje negativnih emocija.

- Međutim, neke teorije razmjene koje teoretiziraju i emocije uključuju i koncept legitimnosti. Cathryn Johnson i Rebecca Ford naglašavaju odnos moći i ovisnosti te legitimnost konceptualiziraju kao kolektivi proces u kojem postoje norme i pravila za koje pojedinci vjeruju da ih moraju poštovati. Kada akteri vide norme i pravila ponašanja kao poželjne i prikladne tada one posjeduju kvalitetu „ispravnosti“. Kada akteri poštuju orme i pravila premda ih ne vide kao poželjne i prikladne tada one imaju kvalitetu „validnosti“. Norme ispravnosti fokusirane su na legitimnost za pojedinca, dok se validnost odnosi više na legitimnost za kolektiv.

- Autoritet u grupi odnosi se na pravo da se dodijele zadaci i očekuje poslušnost. Autoritet se legitimira na dva načina: autoriziranjem i ovlaštenjem. Autoriziracija uključuje potporu ili dozvolu osoba koje imaju višu poziciju. Ovlaštenje uključje potporu ili dozvolu osoba koje imaju istu ili nižu poziciju. Oba načina predstavljaju moćan mehanizam za stvaranje poslušnosti. Članovi grupe izvršavaju zadatke čak i kada pojedinačno ne podržavaju autoritet zato što se boje negativnih sankcija nadređenih (u slučaju autorizacije) ili od kolega (u slučaju ovlaštenja). Na ovaj način postiže se legitiman autoritet kroz kolektivni proces, a ne pojedinačno odobravanje.

- Johnson i Ford istražuju strukturu sistema moći ne samo s obzirom na ovisnost već i s obzirom na legitimnost. Npr. nedostatak poslušnosti kod podređenih u nekom sistemu može biti posljedica ovisnosti o nadređenima, nedostatka legitimnosti nadređenih ili oboje. Nadalje, u situacijama konflikta primjenjuju se razlike taktike s obzirom na pitanja ovisnosti i legitimnosti. Ukoliko podređeni nije ovisan o nadređenom on može prijetiti napuštanjem transakcije. Ukoliko nadređeni nema autorizaciju, podređeni se može obratiti

61

Page 62: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

višem autoritetu. Ukoliko nadređeni nema ovlaštenje podređeni mogu formirati koaliciju s drugim podređenima.

- Johnson, Ford i Kaufmann istražuju kako pitanja ovisnosti i legitimnosti utječu na različite emocije u konfliktu. U jednoj studiji sudionici su bili podređeni u organizaciji koja se bavi proizvodnjom i distribucijom odjeće. Sukob se umjetno razvio zbog odluke menadžera da svim prodavačima uskrati povišicu od 6% premda su i radnici u produkciji dobili povišicu, a sami prodavači uspjeli su prodati više robe tijekom godine. Razlog ovog uskraćenja odnosio se na racionalizaciju poslovanja. Kako bi manipulirali odnos ovisnosti sudionici su bili informirani o dostupnosti drugih poslova kao i menadžerovim mogućnostima da zamjeni osobu. Iz menadžerove perspektive prodavač je bio ili lako zamjenjiv (niska ovisnost) ili teško zamjenjiv (visoka ovisnost) u slučaju da prodavač odluči dati otkaz.

- Da bi operacionalizirali legitimnost i njene komponente (autorizaciju i ovlaštenje), sudionici su bili informirani da li menadžer ima potporu svojih nadređenih (bez potpore = nedostatak autorizacije) te da li drugi podređeni podupiru odluke menadžera (nedostatak potpore = nedostatak ovlaštenja).

- Ispitano je pet emocija (zadovoljstvo, ljutnja, neraspoloženje, briga i uzbuđenje) koje su bile okrenute prema prošlosti (odnosno rezultirale iz već doživljenih interakcija) ili prema budućnosti (odnosno proizlazile iz budućih događaja). Zadovoljstvo, ljutnja i neraspoloženje su osjećaji usmjereni prema prošlosti dok su briga i uzbuđenje usmjereni prema budućnosti.

- Autori su također ispitali doživljavanje, ali i izražavanje tih emocija odnosno vjerojatnost pokazivanja emocija u interakciji. Ljutnja i nezadovoljstvo pojavljuju se kada su podređeni najmanje ovisni, odnosno kada nadređeni podređene vide kao teško zamjenjive, a podređeni imaju puno alternativa kada je u pitanju novi posao. Ljutnja i nezadovoljstvo se najrjeđe pojavljuju kada su podređeni i nadređeni jednako ovisni. Ovakva situacija stvara više pozitivnih odgovora pri rješavanju konflikta jer obje strane imaju malo alternativa. Sudionici su također manje nezadovoljni kada je menadžer ovlašten, tj. kada ima potporu podređenih za svoje odluke.

- Kada su podređeni manje ovisni pokazuju više uzbuđenja i manje brige s obzirom na buduće konflikte jer imaju alternative pri traženju rješenja konflikta. Također kada menadžer ima ovlaštenje sudionici pokazuju više pozitivnog uzbuđenja jer imaju slobodu poduzeti aktivnosti koje možda ne bi imali kada bi menadžer bio ovlašten od svojih kolega.

- Što se tiče izražavanja emocija, sudionici će prije izrazit ljutnju i nezadovoljstvo ako su podređeni u manje ovisnoj poziciji. Isto tako kada nadređeni imaju snažno ovlaštenje sudionici će manje izražavati svoje negativne emocije prema nadređenima.

- Zanimljivo je da autorizacija ne utječe na izražavanje emocija. Bliski suradnici su utjecajniji pri oblikovanju emocionalnih reakcija podređenih negoli udaljeni visoko pozicionirani nadređeni. Podređeni mogu biti osjetljiviji zbog otuđenja suradnika nego moćnih ljudi u organizaciji od kojih su već otuđeni.

- Ukupno gledano, emocionalne reakcije u konfliktu nisu samo pod utjecajem raspodjele moći u transakciji već i stupnjem legitimnosti koji se daje autoritetu

62

Page 63: SOCIOLOGIJA EMOCIJA

posebice stupanj ovlasti koje posjeduje ta osoba. Ukoliko podređeni doživljavaju negativne emocije njihovo izražavanje imat će manje negativnih konsekvenci za podređeni kada su u manje ovisnoj poziciji i kada njihov nadređeni nije ovlašten.

63