MEDRESA „OSMAN - EF. REDŽOVIĆ“

ČAJANGRAD, VISOKO

SOCIOLOGIJA

(neautorizirana skripta)

Visoko, januar 2008. mr. Fahrudin Memić, prof.

1. Pojam, definicija, predmet i značaj sociologije

2. Prirodne pojave i prirodne nauke, društvene pojave i društvene nauke

3. Sociologija i druge društvene nauke

4. Historijski razvoj opće teorije društva - antička filozofska misao

5. Srednjevjekovna misao o društvu (kršćanska)

6. Srednjevjekovna misao o društvu (islamska)

7. Novovjekovna shvatanja o društvu

8. Osnivači sociologije i njihove teorijske postavke o društvu

9. Geografska i biologistička teorija

10.Psihologističke teorije

11.Sociologističke teorije i formalna sociologija

12.Marksističko shvatanje historije i društva

13.Kritička teorija društva

14.Funkcionalizam i strukturalizam

15.Osnovni pojmovi sociologije - društvo i individua

16.Društveni odnosi

17.Metode u sociologiji - posmatranje i eksperiment

18.Metode u sociologiji - sociometrija i metodski tehnički postupci

19.Pojam i određenje društvene strukture,

20.Gurvičevo i Milsovo shvatanje društvene strukture

21.Marksovo shvatanje društvene strukture

22.Društvena pokretljivost - horizontalna i vertikalna

23.Pitanje svojine i odnosi ljudi u proizvodnji

24.Funkcije ekonomske, pravne, političke i ideološke sfere u strukturi i dinamici

društva

25.Pojam i podjela društvenih grupa

26.Globalne društvene grupe

27.Razvijene historijske forme društvenih zajednica - narod,

nacija, čovječanstvo

28.Biološko - ekonomske i edukativne društvene grupe - porodica

29.Ekonomsko političke društvene grupe - kasta, stalež, klasa

30.Ekonomsko političke društvene grupe - birokratija i profesionalne organizacije

31.Političko - pravne društvene grupe - država

32.Političko - pravne društvene grupe - poliičke stranke i pravne institucije

33.Društvene grupe psihološkog i društveno-idejnog sadržaja

34.Pacifistički i ekološki pokreti

35. Interakcija društvenih grupa - rat i institucije mira

36. Interakcija individua i društvenih grupa

37.Kultura - pojam, vrste, oblici i sadržaj

38. Izdiferencirani oblici društvene svijesti - filozofija i umjetnost

39. Izdiferencirani oblici društvene svijesti - nauka i religija

40. Izdiferencirani oblici društvene svijesti - moral i ideologija

41.Bosanskohercegovački kulturni kod (sinkretizam i multikultura)

42.Osnovni oblici promjena i razvoja društva: kreacija, evolucija, revolucija, progres i

regres

43.Društvene nejednakosti i društveni sukobi u današnjem svijetu

Pojam, definicija, predmet, metod i značaj sociologije

Sociologija je najopćija nauka o strukturi i zakonitostima društva. Takvo

određenje izraženo je u samom nazivu ove discipline Riječ sociologija

sastavljena je od latinskih riječi socius, societas što znači drug, društvo i grčke

riječi logos koja znači zakon, ali i nauka. Naziv sociologija iz pomenutih riječi

izveo je francuski filozof Ogist koji je i utemeljivač ove nauke. Dakle, predmet

proučavanja sociologije je ljudsko društvo u najopćenitijem smislu.

Međutim, izrazom društvo vrlo često se označavaju različiti oblici socijalnog

života, kao što su: porodica, škola, politička partija, nacionalna zajednica ili skup

građana jedne države. Iako su sve ove grupe predmet sociološkog proučavanja

sociologija, prvenstveno, proučava društvo kao naciju ili državnu zajednicu

unutar koje se javljaju navedene grupe.

Sociologija je teorijsko - iskustvena disciplina koja izučava:

1. društvo kao globalnu društvenu pojavu

2. društvene grupe

3. društvenu strukturu

4. društvene pojave

5. društvene promjene

6. osnovne oblike ljudske svijesti

Sociologija je najopštija, ali u isto vrijeme praktično - eksperimentalna i teorijsko-

sistematska društvena disciplina. Predmet posmatranja, proučavanja i eksplikacije

sociologije je društvo kao opća, globalna ili totalna pojava, kao opća kategorija koja

se pokazuje u najrazličitijim manifestacijama društvenog života i kretanja ljudi. Ona

je usmjerena na otkrivanje bitnih zbivanja, unutrašnjih veza i relativno nužnih zakona

koji život određuju i daju mu njegovu karakterističnu strukturu.

Pored predmeta ili oblasti kojim se bavi, svaka nauka i disciplina mora imati i vlastiti

metod. Metod je put i način na koji se postiže osnovni cilj nauke, naučna spoznaja.

Kao takav on obuhvata sva logička pravila i logičke kriterijume, koje primjenjuje

nauka uopće. Metod pomaže kako da se uz najmanji rizik postigne cilj naučnog

istraživanja. Sve faze naučnog rada potpadaju pod pravila naučnog metoda. Iako su

mnoge metode zajedničke u više društvenih disciplina pa čak i prirodnih, sociologija

je ipak za posebne potrebe svoga predmeta istraživanja izgradila i posebne tehnIke i

metode istraživanja zato što je ona istovremeno praktično - eksperimentalna i

teorijsko - sistematska disciplina. Ona u svom proučavanju počinje od istraživanja

konkretnih pojava. Postoje tri osnovna metoda u sociologiji:

1. pozitivistički (naučni)

2. historijsko - komparativni

3. marksistički

4. funkcionalistički

Sociologija je, dakle, opšta nauka o društvu ili, u krajnjoj liniji, nauka o čovjeku.

Međutim, čovjek je društveno ali i prirodno biće koje je predmet proučavanja

kako prirodnih, tako i društvenih nauka. Društvo, kao najširi skup funkcionalno

povezanih ljudi, složena je zajednica različitih prirodnih, društvenih i duhovnih

elemenata. Stoga je definiranje društva kao predmeta sociologije, takođe

veoma složen problem koji pretpostavlja prethodno diferenciranje prirodnih i

društvenih pojava, kao i prirodnih i društvenih nauka.

Prirodne pojave i prirodne nauke, društvene pojave i društvene nauke

Cjelokupna oblast znanosti dijeli se u dvije velike grupe. Prvu čine prirodne, a drugu

društvene nauke. Ovim dvjema grupama odgovaraju dva velika aspekta svega

postojećeg - priroda i društvo. Predmet prirodnih nauka je priroda sa svim svojim

manifestacijama, pojavama i procesima uključujući i čovjeka kao biološko biće.

Društvene nauke proučavaju društvo, njegovu strukturu, pojave, procese i promjene,

pa time i čovjeka kao društveno biće.

Kao prirodno biće čovjek je sastavni dio prirodnog svijeta - anorganskog i, posebno

živog, organskog. Ovim svijetom upravljaju prirodni zakoni koji djeluju nezavisno od

naše volje i našeg uma. Prirodne pojave i procesi (fizikalni, hemijski i organski)

predmet su izučavanja niza prirodnih nauka. Ove nauke prvenstveno interesiraju

uzročno - posljedični odnosi i determinizini. Njihova otkrića imaju praktičnu primjenu

u oblasti proizvodnje i drugim sferama čovjekova praktičnog života. Uzročnosti i

zakonitosti u prirodi mogu se samo usmjeravati u željenom pravcu, ali nikako i

poništavati. Te zakonitosti i pravilnosti predstavljaju određeni vid racionalnosti. Ta

racionalnost nije čovjekov proizvod; ona je dar same prirode.

Čovjekovo djelovanje u tome sastoji se u njihovom dovođenju u međusobne odnose

i veze koji u takim novim kombinacijama nisu prije postojali u prirodi (npr. nastajanje

električne energije „spajanjem“ kinetičke energije vode imagnetne energije)razvoj

prirodne nauke i istraživanje uopće u tom pravcu beskonačno je kao što je i svijet

prirode beskonačan. Taj svijet mi ne stvaramo, mi ga samo modeliramo.

Za razliku od prirodnih, društvene pojave nastaju ne samo kao posljedica

utjecaja prirode, već prvenstveno kao rezultat združene ljudske ativnosti.

Čovjek je glavni akter društvenih procesa i društvenih pojava. To je

upravo zato što je čovjek živo i umno (misaono) biće. Svijest i religija

odvajaju čovjeka od drugih živih bića po čemu i jeste humano i društveno

biće. Škola, bolnica ili fabrika nikada ne bi mogli nastati bez svjesnog i

združenog djelovanja ljudi. Možemo reći da društvene pojave, procesi i

tvorevine nastaju svjesnom i organiziranom ljudskom djelatnošću. Ljudi su

svakako njihov sastavni dio.

U pomenutim pojavama i tvorevinama izražavaju se međusobna ponašanja,

mišljenja, želje i interesi ljudi. Ono "čisto društveno" u njima mi ne možemo vidjeti.

Konkretno opažamo samo ljude i materijalna dobra koja su rezultat njihovog rada.

Radom u najširem smislu razvijaju se društveni procesi, odnosi i tvorevine. Ono što je

bitno jeste to da tim društvenim pojavama čovjek pridodaje određeno (praktično)

značenje, a koje one same u sebi ne sadrže. Napravljena stolica svojim oblikom

ukazuje na svoju praktičnu namjenu, dok drvena masa od koje je napravljena ne

izražava tu upotrebu. Oblikujući prirodni materijal u procesu rada čovjek mu daje

određeni izgled, odnosno određeni smisao i svrhu, koje, inače, kao takve, ne

nalazimo u prirodi. Možemo izvesti zaključak da su društvene pojave, pojave sa

značenjem i svrhom. Unoseći tako svrhe i značenja u prirodu čovjek stvara društveni

svijet. Svijet društvenih pojava nastaje nastaje, dakle, unošenjem reda, svrhe ili

određenog oblika poretka (racionalnosti) u prirodni red stvari. Zadatak društvene

nauke je da proučava nastanak, razvoj i zakonitosti koje vladaju u svijetu društvenih

pojava.

Rekli smo da su društvene pojave rezultat ljudskog prirodnog i društvenog

(kolektivnog) djelovanja. Prema vrsti i karakteru ljudskog djelovanja dijelimo ih na:

čisto racionalne, fizičke, voljne, interesne, emocionalne, te pojave ljudske mašte. Na

toj osnovi razvijaju se različite društvene pojave koje proučavaju društvene

nauke:filozofija, teologija, umjetnost, historija, sociologija, politologija, pravna nauka,

etika, ekonomija i etnologija. Pojave, odnosi i procesI kojima se bave ove nauke u biti

su društvenog karaktera, jer su proizvod zajedničke ljudske djelatnosti. Kao takve,

one su predmet sociološkog proučavanja. Sociologija je u osnovi opća i uopćavajuća

nauka o čovjeku i društvu. Ona je danas u sebi razvila niz socioloških disciplina:

sociologiju rada, sociologiju kulture, sociologiju politike, sociologiju saznanja,

sociologiju naselja, itd. Otuda sociologija uopće ulazi u odnose sa drugim

društvenim naukama.

Sociologija i druge društvene nauke

Među prvim društvenim naukama sa kojima sociologija dijeli predmet proučavanja su

historija i filozofija. Historija proučava društvene pojave i događaje koji su se zbili u

prošlosti. Njeni rezultati su korisni za sociološko proučavanje društvenih pojava i

društva uopće u sadašnjosti. S druge strane, sociološka teorijska uopćavanja o

određenim pojavama pomažu historiju u njenim misaonim rekonstrukcijama prošlosti.

Sličan je odnos između filozofije i sociologije. Filozofija je danas historijska nauka

odnosno ponajprije filozofija historije. Kao takva ona traga za smislom historijskih

zbivanja i za društvenim snagama koje pokreću i razvijaju društvene procese. Sve to

filozofija čini u cilju otkrivanja mogućnosti za ostvarenje jednog istinitog i moralnog

društvenog poretka. Kritička svijest filozofije pomaže i sociologiji da traga za

izgradnjom bolje i pravednije ljudske zajednice. Međuutjecaj i isprepletenost

najizraženija je između sociologije i psihologije. Razlog tome je u veoma izraženom

jedinstvu psihičkog i društvenog momenta u društvenim pojavama psihologistička

teorija društva svodi društvene pojave na psihičke. U svaki oblik kolektivnog

ponašanja ljudi ne unose samo ideje već i svoja osjećanja, svoju volju i i emocije,

općenito. Čovjek je kompleksno biće: racionalno, voljno, emocionalno i nagonsko.

Svi ti elementi igraju određenu ulogu u ljudskim društvenim ponašanjima i društvenim

procesima. Npr., teorija imitacije, tj. podražavanja dokazuje da su društvene pojave

u suštini rezultat imitiranja. Obrnuto, socijalno - psihologističke teoije nastoje

pokazati kako su psihička obilježja ličnosti (kao npr. temperament, karakter,osjećanje

itd.) rezultat društvenih utjecaja. Ovo su dvije krajnosti. Međutim, možemo zaključiti

da je svaka društvena pojava, kao pojava sa značenjem, spoj i psihičkih i društvenih

elemenata. Uzajamna saradnja između sociologije i psihologije neophodna je u

njihovom proučavanju.

Sociologija i religija, odnosno teologija, takođe, ulaze u međusobnu zavisnost.

Religije utječu na oblike društva i reguliranje međuljudskih odnosa u njemu. Snažan

je utjecaj religioznih normi i religijskog morala na čovjekovo ponašanje u zajednici.

Sve monoteističke religije nastoje da čovjeka pouče u vođenju moralnog života. Tako

se,naprimjer, islamska religija i duhovnost zalažu za solidarnost među ljudima kako

bi oni ostvarili društvo kao „sistem zajedništva. Ona zahtijeva ličnu odgovornost

pojedinca, ali i razvoj individualnosti i organiziranosti u monolitnu cjelinu -

muslimansku zajednicu. Kao što religija utječe na oblik društvenog života, pa time i

na nauku o društvu, isto tako i društvo ulječe na razvoj i transformaciju religije i njeno

prilagođavanje društvenim uvjetima (npr. protestantizam i kapitalizam). Otuda

sociološka i filozofska znanost utječu na razvoj teološke misli.

Historijski razvoj opće teorije društva

Uvod

Na dugom historijskom putu do svoga punog sazrijevanja, misao, odnosno

teorija o društvu, prošla je kroz nekoliko "karakterističnih etapa: racionalno -

filozofsku, teološku i racionalno - pozitivističku. Ove faze društvene misli, u

najvećoj mjeri bile su uslovljene stupnjem razvoja globalnih društvenih odnosa,

kako onih između čovjeka i prirode (putem rada), tako i odnosa ljudi međusobno

u procesu rada, a i izvan njega.

Sazrijevanje društvene misli, s druge strane, bilo je, također, uslovljeno

razvojem ukupne ljudske svijesti - kako one o spoznaji prirode, tako i one koja

odražava društvene odnose ljudi. Dakle radi se o društveno - historijskim i

znanstvenim pretpostavkama konstituiranja sociologije. Prve podrazumijevaju

potpuno razvijene konkretne društvene odnose. Takvi odnosi nisu bili razvijeni u

robovlasništvu. Oni nastaju tek sa kapitalizmom i potpunim razvojem robno -

novčane privrede. Druga pretpostavka je ostvarena sa razvojem prirodnih i

društvenih nauka, ka konkretnih egzaktnih i induktivnih metoda u okviru tih

nauka, kao što su posmatranje, eksperiment, ispitivanje (stavova) i statističke

metode. U daljem izlaganju prikazaćemo osnovne ideje i njihove autore u svakoj

od navedeih etapa na putu do stvaranja sociologije.

Antička filozofska misao o društvu

Prijelaz iz rodovsko - plemenskih zajednica u robovlasničko društvo, u staroj Grčkoj

bio je obllježen pojavom prve društvene podejele rada, klasa, države, monogamnog

braka i pisma čime je najavljen početak antičke civilizacije. U antičkoj Grčkoj bili su

razvijeni osnovni društveni odnosi koji će postati temelj za kasniji razvoj feudalnih i

kapitalističkih odnosa, i, uopće, za razvoj evropske civilizacije i kulture. Prije svega

misli se na razvoj klasnih, ekonomskih i političkih odnosa i državne organizacije

društva. Ovdje subili u klici dati robonovčanintržišni odnosi, političke strukture,

demokratska načela vođenja politike, humanistički ideali, te, iznad svega model

ljudske zajednice. Ta zajednica bio je grad - polis, koji je, ujedno bio i država. Ona je

brojala manji broj ljudi (do 10.000) koji su se lično poznavali i između kojih su vladali

lični odnosi, utemeljeni na humanističkom demokratskom idealu. Nasuprot robovima

svi su se članovi polisa kao slobodni građani predavali političkoj djelatnostim i

bavljenju politikom kao načinom izgradnje harmonične slobodne i demokratske

zajednice. To su bili društveni preduvjeti koji su omogućili zavidno visok intelektualni

domet u razvoju grčke filozofske i uopće društvene misli.

Drugi moment koji je uslovio tako visok uzlet grčkog uma proizašao je iz klasne

strukture grčkog društva. Nju obilježava veoma oštra razlika između klasa i na njoj

uspostavljena razlika između umnog i fizičkog rada. Gotovo da se može reći da je

cijela grčka kultura izrasla na preziru prema fizičkom radu, rezerviranom za robove.

Umna i politička djelatnost slobodnih građna (oslobođenih brige za sredstva

materijalne egzistencije) bila je njihova moralna obaveza. Zato su grčki mislioci

ostvarili gotovo nedostižne rezultate u filozofiji, nauci, umjetnosti i kulturi uopće. U

okviru tih učenja oni su razvili ideje o čovjeku, društvu i državi. One su izložene u

jednom racionalnom filozofskom obliku.

Takve ideje prvo nalazimo kod sofista - prvih prosvjetitelja. U svom prirodno -

pravnom i racionalističkom učenju oni su dokazivali da su društvo i država nastali

ugovorom. Prethodno stanje je bilo „prirodno“ u kojem je vladalo „prirodno pravo“.

Konzervativna struja sofista tumačila je vladavinu prirodnog prava kao vlast najboljih

aristokratije. Suprotno tomer, demokratska struja je smatrala da su sloboda i

jednakost temeljne društvene vrijednosti. Sofisti su nastojali da iz čovjeka kao „mjere

svih stvari“ izvedu koncepciju države i društva. Tim stavovima oni su dali podsticaje

antropološkoj orijentaciji u filozofiji i društvenoj nauci.

Filozofska misao svoj najviši domet dostiže sa Platonom (427.-347. p.n.e.). kao

idealista tvrdio je da se bit čovjeka izražava u njegovoj duši. Dajući primat ideji u

odnosu na materiju u svom monumentalnom djelu „Država“ Platon je razvio teoriju o

najboljem državnom i političkom uređenju. Takva politička država mora ostvariti

ideju Dobra. Dobro mogu ostvariti moralni ljudi. A ljudi su moralni ako djeluju

prema sposobnostima svoje duše. A duša, opet, ima tri nejednako i

neravnomjerno kod svih ljudi razvijene sposobnosti: racionalnu ili umnu, voljnu i

nagonsku sposobnost. Ljudi se u zajednici dijele na tri staleža: filozofi - kod

kojih dominira racionalna sposobnost duše, ratnici - sa izraženom voljnom

sposobnošću i najzad, obrtnici i zemljoradnici - sa izrazito nagonskim

sposobnostima duše.

Prema tome, moralno je ida filozofi upravljaju državom, ratnici da je brane, a

obrtnici da pribavljaju materijalna dobra. Tako se ostvaruje etička državna i

društvena zajednica i na taj način ona realizira ideju Dobra.

U odnosu na Platonovu, filozofska misao njegovog učenika Aristotela (384.-322.

godine p.n.e) mnogo je realističnija. On djeluje u fazi raspadanja grčkog

političkog uređenja utemeljenog na samostalnosti državica - gradova - polisa. U

njegovom djelu sabiru se sva dostignuća helenske filozofije. U odnosu na

spekulativno - idealističku misao Platonovu, filozofska misao Aristotelova ima

izrazito racionalni i logičko - naučni karakter. Svoje poglede o čovjeku i društvu

izlaže u nizu djela, a, posebno, u djelu „Politika“ ne traga za najboljim državnim

uđenjem, već kroz analizu i određenje čovjeka, porodice i klasne strukture

društva nastoji ukazati na elemente koji determiniraju društveno i državno

uređenje. Njegova misao da je čovjek „zoon politikon“ dubokoumno je odredila

čovjeka kao biće političke, odnosno društvene zajednice. Historijski uslovi nje-

gova vremena onemogućavali su mu kao i svim grčkim filozofima da razdvoji

društvene i političke odnose. Čisto društveni odnosi u to vrijeme nisu bili ni

razvijeni. Zato je Aristotel društvo poimao kao državnu - političku zajednicu, a

ne kao društvenu zajednicu. To je razlog što je on i čovjeka definirao, prvenstve-

no, kao političko, a ne kao društveno biće. Ali misao o čovjeku kao „zoon

politikonu“ presudno je kasnije utjecalo na definiranje čovjeka kao društvenog

bića.

Nastanak društva Aristotel tumači kao proces razrastanja ili združivanja

porodica. Ropstvo je prirodna pojav, jer ni sva bića ljudskog izgleda nisu ljudska

- humana bića. Inače, grčka filozofska misao u cjelini određivala je čovjeka kao

živo umno biće. Umna su samo ona živa bića kod kojih razum gospodari nad

tijelom. Međutim, ima bića kod kojih razum ne gospodari nad nagonima. Takva

bića ljudskog izgleda ne mogu se tretirati kao istinska ljudska bića. Ona mogu

biti samo robovi. Aristotel je smatrao da je najbolja država ona u kojoj vlada

umjerena tj. srednje imućna klasa. Istovremeno, takva vlast mora biti zasnovana

na posredničkoj reprezentativnoj demokratiji.

Poslije Aristotela u društvenoj misli Grka javljaju se stoici sa idejama o

jednakosti svih ljudi, i epikurejci koji su zastupali individualističke i egoističke

ideje o čovjeku i društvu. Posmatrana u cjelini grčka filozofska društvena misao

dala je temeljne ideje o čovjeku i društvu i izrazila demokratski humanistički

politički ideal kao trajan uzor kojemu civilizirano čovječanstvo teži u traganju za

najboljim društveno - političkom poretkom.

Srednjevjekovna misao o društvu

U feudalizmu koncepcija o društvu razvija se u dva pravca: kršćansko - religljskom i

prirodno - historijskom. Kršćansko - religijsku teoriju razvijaju crkveni autoriteti:

Aurelije Augustin (354. - 330.) i Toma Akvinski (1225. - 1274.). Prirodno - historijsku

teoriju drušva i historije zastupa islamski filozof i državnik Ibn Haldun (1332.-1402.).

Kršćanska misao o društvu

Sa propašću antičke i rimske civilizacije u Evropi se razvija feudalni društveno -

ekonomski i politički sistem. U njegovoj rranoj fazi javlja se kršćanstvo kao objavljena

religija sa idejama jednakosti, zajedništva i altruizmakoje su bile i ideje

obespravljenih slojeva i sirotinje. Godine 1054. ova religija cijepa se na zapadnu

katoličku, i na istočnu - pravoslavnu crkvu. Katoličanstvo na Zapadu ostvarilo je

dominantniji utjecaj u društvenom životu, dok je pravoslavna crkva na Istoku

podržavala mnogo veći utjecaj države.

Osnovna ideja srednjevjekovne teološke misli ogleda se u teološko-orgaskom

poimanju društva. Potpuni sklad između individualnog i društvenog osnovno je

obilježje srednjevjekovne civilizacije. Pojedinac je izvomo pripadnik regionalne,

staleške i kršćanske zajednice. Brak i porodica kao ustanove imaju božansku misiju.

Društvo je vertikalna hijerarhija u kojoj svaki čovjek ima bogomdano mjesto, funkciju,

obaveze i prava. Svaki čovjek, društvena grupa i stalež obavljajući neku funkciju

predstavlja bitni organ cjeline. Glavni izvor kršćanske koncepcije države i društva su

tumačenja stavova Biblije i crkvenih autoriteta.

U ranoj fazi - periodu propasti Rimske imperije Aurelije Augustin u poznatom djeIu “O

državi Božijoj“ nastoji proniknuti u krajnji smisao ljudske historije i u ulogu i karakter

države posebno. To je bio prvi pokušaj da se tok historije zahvati u svjetsko -

povijesnom značenju. U tom procesu javljaju se dvije države: svjetovna, koja je

oličenje grijeha i zla, i, kršćanska, koja je oličenje dobra. Ove dvije države stvorene

su na d vije vrste ljubavi: zemaljska država je izraz čovjekove ljubavi prema sebi, a

prezira prema Bogu, a kršćanska iz ljubavi prema Bogu i prezira prema sebi. Borba

ove dvije države prolazi kroz šest faza do konačne pobjede kršćanske - božije

države. Ovo manihejsko shvatanje uči da je zlo zemaljskog, a dobro božanskog

porijekla. Prema ovom gledištu historija je poprište stalne borbe između dobra i

zla.

U zreloj fazi feudalizma javlja se Toma Akvinski koji sistematičnije i potpunije

tumači kršćansku dogmu i razvija skolastičku teološku koncepciju. pri tome se

može lahko uočiti Aristotelov i Augustinov utjecaj na Tomu Akvinskog, ali jedan

od najvećih skolastičara ne polazi od dualističke koncepcije. Država se ne

temelji na ljudskoj prirodi, već je ona najviša ljudska zajednica - izgrađena na

ljudskom razumu. Država služi vođenju moralnog života i zadovoljavanju

različitih potreba. Toma Akvinski u potpunosti prihvata Aristotelovo gledište o

čovjeku kao društvenoj i političkoj životinji. Do na jednoj strani kao i Aristotel

brani ropstvo, Toma Akvinski s druge strane kao i Augustin tok svjetske

historije tumači Božijim proviđenjem. Najvažniji Tomi ni stavov i su:

1. čovjek je po prirodi društven,

2. u društvu postoji zajednica ciljeva i interesa, jer samo kroz

općedruštvene čovjek može najbolje da shvati i svoje sopstvene

interese,

3. vlast je potrebna radi usmjeravanja društva u pravcu općeg dobra.

Akvinski je kombinovao Aristotelovu teoriju sa crkvenom dogmom, prema kojoj,

sva vlast dolazi od Boga. Teološka koncepcija o društvu i državi razvijena kod

crkvenih autoriteta utjecala je na dalji razvoj sociološke misli na početku novog

vijeka.

Islamska misao o društvu

Islamska nauka i kultura uopće bile su u srednjem vijeku veoma razvijene i to

ne samo u arapskom svijetu nego i u nekim područjima Evrope. Iako je arapska

kultura i civilizacija posredovala u prenošenju antičke kulture i duhovnosti u

Evropu pogrešno bi bilo zaključiti da je arapska kultura i civilizacija bila isključivo

tranzitnog karaktera, jer je ona dala nemjerIjiv doprinos u razvoju prirodnih i

društvenih nauka i u otkriću egzaktnih naučnih metoda. U oblasti sociološke i

filozofsko - historijske nauke svakako je bio najznačajniji doprinos dao Ibn

Haldun (1332.-1406.) koji se, s pravom, smatra utemeljivačem sociologije i

osnivačem filozofije historije.

Kao najznačajniji predstavnik svoga vremena u islamskom svijetu ovaj filozof i

državnik nastojao je proniknuti u suštinu društva i historije. On je prvi uočio da

se društvo kroz historiju razvija na sličan način kao i organizam tj. rađa se,

razvija, dostiže svoju zrelost, zatim opadanje i na kraju umiranje. Društvo izrasta

na geografskoj i demografskoj osnovi koju karakteriše brojnost, međuzavisnost i

solidarnost. Solidarnost se temelji na porodici i razgranatim krvnosrodničkim

odnosima koji iz nje proizilaze. U svom daljem razvoju ova krvnosrodnička

povezanost prelazi u suptilnije kulturne oblike kolektivne povezanosti koji

prožimaju sve oblike zajedničkog života. Ovaj spoj prirodnih i kuturnih činilaca -

kohezije u društvu Haldun je nazvao asabijom (asabijja). Ekonomski razvoj dovodi

do materijaInog blagostanja, koje, opet, utječe da se ljudi predaju materijalnim

uživanjima i luksuzu. Time se slabi utjecaj kulturnih činilaca i nastupa slabljenje

asabije, poslije čega slijedi silazna faza i propast društva. On je u historiji uočio dva

tipa društva između kojih se vodi borba: nomadski i sjedilački.

Sa razvitkom urbanog načina života u kojem se javljaju dekadentni oblici društvenog

života, nomadski narodi prerastaju u sjedilačke. U gradskim sredinama solidarnost,

odnosno asabija na osnovu porodičnih i duhovnih veza je najslabija. U nastojanju da

pronikne u suštinu ljudske historije i njenih krivudavih tokova Ibn Haldun je bio sklon

da u njoj otkrije zakon cikličnog kretanja i razvitka. On je mislio da se u historiji

ponavljaju određene faze: budućnost je slična ili identična prošlosti, kao što se to

ponavlja i u prirodi.

U Haldunovim pogledima prepoznaju se bitni elementi i biologističke i psihologističke,

a posebno funkcionalističke teorije društva u čijim osnovama dominira neoboriva

postavka o društvu kao složenom i suptilnom organizmu.

Zbog toga je njegovo učenje i danas aktuelno u sociološkoj nauci. Ipak, Haldun,

iznad svega slovi - prije i više nego Viko, Monteskje i Hegel - kao utemeljivač

filozofije historije. Njegovo shvatanje o cikličkom zakonomjernom razvitku historije

bilo je naučnije od mnogih evropskih shvatanja toga vremena. I danas ono ima svoje

mjesto i značaj u filozofiji i sociologiji historije.

Pored Ibn Halduna u arapskom svijetu, u Bosni se na islamskoj tradiciji javlja mislilac

Hasan Kafija Prušćak (1564.-1615.). Najznačajnije njegovo djelo je „Temelji mudrosti

o uređenju svijeta“ u kojem izlaže temeljne principe o dobrom uređenju države i

društva. Radi se o sljedećim principima: pravda i dobra politika, često konsultovanje

učenih i mudrih ljudi, pravilna organizacija i dobra materijalno - tehnička i moralna

osposobljenost i pobožnost vojske.

Prušćak visoko cijeni islamsko oblikovanje i uređenje društva kao zajednice

slobodnih, ali i odgovornih ljudi. U izgradnji takvog društva posebnu ulogu ima

institucija komšiluka. Komšiluk on sagledava kao teritorijalni, a, istovremeno i

duhovni oblik zajednice.

Novovjekovna shvatanja o društvu

Pojava i razvoj novovjekovne misli o društvu započinje sa 15. stoljećem sa početkom

građanskih revolucija i dolaskom građanske klase - buržoazije na historijsku

pozornicu. Početak tog perioda obilježava pojava i širok razvoj robne privrede i sitne

industrije. Na društvenom i političkom planu javlja se individualizam i liberalizam - kao

dominantna ideologija i praksa novog društva. Osim foga, tim periodom najavljena je

plodna faza u razvoju prirodne i društvene nauke koja je svojim otkrićima dala pečat

njenom konstituiranju i kasnijem neslućenom razvitku i usponu.

Kada govorimo o društvenoj i političkoj nauci onda treba reći da njene novovjekovne

naučne temelje polaže talijanski renesansni mislilac Nikolo Makijaveli (1469.-1527.).

Odvojivši politiku od etike on je u najoštroumnijoj analizi čovjekove prirode otkrio da

svijetom društva i politike vladaju realni interesi, strasti i strast za vladanjem. Po

njegovom mišljenju, ciljevi opravdavaju sredstva. Politika kao shvatanje i kao praksa

nije nikakav ideal, već umijeće realno mogućeg uređivanja društvenih i političkih

odnosa.

Još veći zaokret u pravcu realizma u tumačenju države dolazi kod francuskog

publiciste Žan Bodena (1530.-1596.) koji je, kao niko poslije Aristotela, sveobuhvatno

proučavao društvene pojave. Društvo nastaje spontanim procesom iz porodica, za

razliku od nasilnog nastanka države. Suverena vlast države je ona koju zakon ne

ograničava.

Građanske revolucije su vrlo često završavale kompromisom - ugovorom između

stare feudalne - aristokratske i mlade građanske klase. U društvenoj misli ovog

perioda kao refleks tog stanja preovlađuju teorije društvenog ugovora o nastanku

društva i države. Prvo, klasično izlaganje koncepcije društvenog ugovora,nalazimo

kod engleskog filozofa Tomasa Hobsa (1588.-1679.). U periodu prije stvaranja

društva i države vladao je „rat svih protiv sviju“ a ljudski život bio je „bijedan,

odvratan, surov i kratak“. Ljudska priroda je nezasita u svojim prohtjevima. Da bi se

ljudi zaštitili uzajamno od svega toga dogovorili su se da se ujedine u društvo i da

svoja prava prenesu na vladara. Tako je nastala država i društvo.

Sličnu varijantu teorije društvenog ugovora razvijao je drugi engleski filozof Džon Lok

(1632.-1704.), inače apologeta velike i slavne, ali i mirne i kompromisne, Engleske

građanske revolucije 1688. godine. Cilj stvaranja države je da štiti privatnu svojinu

građana. Lok je, zajedno sa Hobsom, bio tvorac doktrine liberalizma. Ta doktrina

zalagala se za suverena prava i slobode čovjeka kao individue i za njihovo

prvenstvo u odnosu na kolektivna prava. Svojim učenjem on je položio idejne temelje

američkoj i francuskoj građanskoj revoluciji.

Žan Žak Ruso (1712.-1778.), francuski filozof i prosvjetitelj, bio je, takođe, veliki

tumač teorije društvenog ugovora. U svom djelu „Društveni ugovor“ on je ustvrdio

da je ugovor bio jedini način da se stvori mirno društvo i obezbijedi jedinstvena

vlast. Razlikujući suverenu državnu vlast i upravu on je tvrdio da prva izražava

opću volju naroda. Svojom teorijom o narodnom suverenitetu Ruso je položio

temelje svim kasnijim demokratskim teorijama. Kao pristalica antičkog

demokratskog ideala - neposredne demokratije, on je smatrao da je zapadno-

evropska posredna, ili predstavnička demokratija, odnosno demokratija

masovnih društava, izvor krize države i politike, a i društva uopće.

Pored ovoga, Ruso je kao branitelj spontanog i slobodnog vaspitanja djeteta kao

cjelovite ličnosti, također, dao temeljan doprinos kasnijoj pedagoškoj nauci.

Uporedo sa ovim teorijama nastaju i teorije o progresu u historiji kod Helvecijusa

i Vikoa. Ovim filozofima historije pridružuje se francuski filozof Monteskje (1689.-

1755.). U svom čuvenom djelu „Duh zakona“ on razvija liberalnu teoriju društva i

države. On je tvorac teorije podjele vlasti, postavivši na taj način principe

zakonodavstva. U sociološkom smislu nesumnjiva je njegova analiza o

geografskom faktoru i njegovom uljecaju na karakter i običaje naroda. A ti

običaji, onda, utiču na oblik političkih institucija.

Pored niza značajnih mislilaca istaknimo i velikog filozofa Dejvida Hjuma (1711.-

1776.) koji je svojim općefilozofskim i, posebno, društvenim idejama uticao na

nastanak sociologije. Porijeklo društva je u polnom instiktu - tvrdio je Hjum. Ovaj

nagon stvara porodicu. Ona se održava simpatijom, oslonjenom na srodstvo i

susjedstvo. Simpatija se pojačava i obezbjeđuje običajima i navikama. Uzajamna

pomoć i simpatija integrišu porodice i društvo .

Snažno je Hjum utjecao na svog sunarodnika škotskog filozofa i klasika

ekonomske misli Adama Smita (1723.-1790.). Teoriju simpatije Smit je razradio i

ugradio u svoju moralno - političku filozofiju i ekonomsku teoriju. Smit je značajan

za sociologiju, jer je prvi definirao (građansko) društvo - govoreći da ono

predstavlja „sistem potreba“. Time je skrenuo pažnju sociološke misli na ljudske

potrebe u kojima se otkriva društvena priroda čovjeka.

Ovu liniju razmišljanja nastavlja u historiji i filozofiji uopće, najveći um, njemački

filozof G.W.F.Hegel (1770.-1831.). U djelu „Filozofija prava“ prihvaća i dalje

razrađuje pojam građanskog društva kao „sistema potreba“. Građansko društvo

je, konkretnije govoreći, sfera ekonomskih, privatnih odnosa i interesa. Njoj

Hegel suprostavlja političku, odnosno javnu sferu, kao sferu općih interesa.

Nosilac općih interesa i opće volje je država. Hegelu pripada zasluga što je otkrio

suprotnost privatnih i javnih - općih interesa kao temeljnu suprotnost novog doba.

Istovremeno, on je ukazao na značaj i ulogu te suprotnosti za nastanak i

izražavanje svih oblika konflikata u društvu, kao što su socijalni, klasni, itd. Taj

raskorak između privatnih i javnih interesa trajan je izvor suprotnosti, i, ujedno,

pokretač društveno - historijskog razvitka.

Nagovještaji novog duha koji su Smit i Hegel poimali kao sistem, cjelinu, totalitet,

odnosno um, konkretno su se izražavali u ekonomiji, politici kao i u industrijskom

sistemu, utemeljenom u tehnici. Ideja o racionalnoj organizaciji društva, po ugledu na

industrijsku, potekla je Sen Simona (1760.-1825.). Osim toga, on je zagovarao ideju

komunističke zajednice. Smatrao je da će se razviti industrijsko društvo u kojem će

upravljati inženjeri, tehničari i naučnici. U tome je bio potpuno u pravu. Danas mi

živimo u takvom društvu u kojemu tehnostruktura igra odlučujuću ulogu. Sen Simon

je anticipirao ideje o sociologiji kao novoj nauci. Općenito se smatra da je glavne

ideje te nauke izložio upravo on, a da ih je njegov lični sekretar Ogist Kont samo

sistematizirao i uobličio u cjelovit sistem siciologije kao nauke.

Osnivači sociologije i njihove teorijske postavke o društvu

Opće je uvjerenje da je Ogist Kont (1798.-1857) utemeljivač sociologije. Veličina,

sistematičnost i plodnost njegove sociološke misli dijelom je rezultat njegove naučne

inventivnosti, a većim dijelom posljedica mnogovrsnih utjecaja velikih mislilaca:

1. Kantovog, Hjumovog i Galovog pozitivizma i učenja o uzročnosti,

2. Hjumovog i Herderovog shvatanja historije,

3. Monteskjeovog i Sen -Simonovog zahtjeva za stvaranjem jedne nauke koja bi

poslužila političkoj praksi,

4. Monteskjeove koncepcije društvenog zakona i Kondorseove teorije progresa i

ideje o neophodnosti preobražaja društva.

Sve te ideje slile su se u njegov sistem sociologije, izložen, prvenstveno, u djelu

„Kurs pozitivne filozofije“. Sociologija ima zadatak da ostvari jedinstvo ljudskog

društva.

Kont gradi novi pristup društvenim pojavama tretirajući ih u mnogovrsnoj povezanosti

i integriranosti u društvo kao cjelinu. On je stvorio sociologiju kao elementarnu i

osnovnu nauku o društvu.

Posmatranje društvenih pojava, s obzirom na njihovo mjesto i funkciju u društvenoj

cjelini te njihovu konkretnu izražajnost, došlo je do punog izražaja u Kontovim

pogledima. Takav stav proizilazi iz historije nauke i historije saznanja, a dijelom iz

Kontovog poimanja mjesta i značenja sadržaja sociologije kao nauke. On u historiji

razlikuje tri stadija: teološki, metafizički i pozitivni. Saznanje u prvom rezultat je

religijskog uvida i vjere uopće, u drugom filozofske spoznaje, a u trećem

naučne.

Spoznaje istine u okviru nauke imaju praktičnu i pragmatičnu važnost. To je

zato što nauka istražuje uzročnost i konkretne odnose među pojavama prirodne

i društvene stvarnosti. Naučna spoznaja oslanja se na čula i indukciju kao

metod u istraživanju konkretnih društvenih pojava.

Kont je odredio predmet i metod sociologije kao nauke. Predmet soiologije je

društvo u statičkom i dinamičkom vidu. Sociologija se dijeli na socijalnu statiku i

socijalnu dinamiku. Statika proučava strukturu društva, a dinamika kretanje,

razvoj i zakonitosti društvenog razvitka.

Njegova teorija društva oslanja se na biologiju. Sociologija kao pozitivna nauka

ima važnu ulogu u ostvarivanju stabilnosti društva. Osnovna metoda sociologije

u proučavanju društvenih pojava mora biti empirijska, odnosno pozitivna

metoda. Njen osnovni postulat je da se društveni odnosi i pojave moraju uzimati

i posmatrati kao stvari, ili kao činjenice. A to su one iste metode kojima se služi i

prirodna nauka, kao što su: posmatranje, eksperiment, mjerenje i matematičko -

statističke metode. On je na taj način postao ne samo osnivač sociologije, već i

pozitivne naučne metode i pozitivizma uopće kao pravca u društvenim

naukama.

Teorije o društvu

Nakon Kontova sociološkog sistema nastupa plodan period u daljem razvoju

sociologije. Kao i Kont tako i njegovi sljedbenici nastoje po ugledu ili analogiji sa

prirodnim naukama dalje razviti i do stepena egzaktnosti i sistematičnosti usavršiti

sociologiju kao nauku.

Osnovni problem u tome na prvom mjestu je način poimanja i definiranja društva. Od

te osnovne teorijske postavke ili paradigme (kako se u nauci kaže) u bitnome zavisi

odgovor i na sva ostala pitanja sociologije. Od toga zavisi odgovor na pitanje kako

društvo funkcionira kao sistem. Teorijski modeli ili teorijske paradigme pojedih

prirodnih pa i društvenih nauka uzimaju se kao pogodan model za teoriju društva.

Uzimaju se kao primjeri biologija, psihologija, filozofija, fizika, matematika itd., kao

teorijski modeli za stvaranje teorije o društvu. Tako su nastale sljedeće teorije:

geografija, biologistička, psihologistička, kolektivno - psihologistička, formalistička i

kritička teorija, marksistička, funkcionalistička i strukturalistička.

Nameće se pitanje odkud toliko teorija? Odgovor na to je u činjenici da je društvo

sistem podložan permanentnom kretanju i razvitku. Otuda se u svakoj novoj fazi

društvenog razvitka javlja nova teorija koja pokušava da adekvatnije objasni princip

funkcioniranja društva kao cjeline. Tako novije teorije adekvatnije i potpunije

objašnjavaju društvenu prirodu modernih odnosa čovjeka i društva. U tom smislu

danas strukturalistićka, i posebno, funkcionalistička teorija slove kao teorije koje

najpotpunije objašnjavaju strukturu i funkcioniranje modernog društva. Kritička teorija

razvija jednu kritičku sociologju, usmjerenu protiv svakog oblika totalitarno -

fašističkog modela društva.

Geografska teorija

Javlja se kao jedna od najranijih teorija o nastanku i razvoju društva. Još su Platon i

Aristotel kao i Ibn Haldun ukazali na veliki značaj geografske sredine za nastanak i

oblikovanje društva. Položaj države - društva, klima, konfiguracija tla i plodnost

zemljišta, flora i fauna imaju veliki utjecaj na društveni i privredni, pa čak i na politički i

kulturni, razvitak određenog društva. Taj utjecaj više je izražen neposredno prilikom

stvaranja prvih civilizacija u dolinama plodnih rijeka. Danas je on više posredan i

uveliko zavisi od razvoja nauke i tehnike, čijim posredstvom se značajnije

ekspoatiraju prirodni potencijali i resursi uopće. No, ima mišljenja da se geografski,

osnosno klimatski, utjecaj više izražava preko oblikovanja psihološkog karaktera ljudi

i njihovih običaja, pa stim i kulturnih vrijednosti. Ovi elementi onda direktno utječu na

oblikovanje društvenog i političko - pravnog poretka.

Uvjerljivo ovako gledište razvio je i Monteskije koji kaže da je tip vladavine određen

geografskim i demografskim činiocima. Geografski i klimatski elementi, utječu na

stvaranje običaja i kulture, odnosno duha naroda, a ovaj duh se direktno izražava u

građenju određenog oblika vlasti.

Iako je nesumnjiv značaj geografskih elemenata u oblikovanju društveno -

ekonomske, političke i kulturne fizionomije jednog društva, ipak se taj utjecaj danas

izražava posredno, tj. Preko razvoja nauke, tehnike i modernh sredstava proizvodnje.

Biologistička teorija

Kao što geografska teorija polazi od prirodne sredine, tako i biologistička uzima

prirodni organizam kao idealno - tipski model načina analize društva. Ova analogija

između organizma i društva omogućava da se društvo posmatra kao jedan zatvoren i

cjelovit organizam i sistem. Herbert Spenser, engleski sociolog, najviše je doprinio

razvoju ove teorije koja polazi od kategorija-organizma, naslijeđa, borbe za opstanak,

prilagođavanja itd... u objašnjavanju društva. Ova teorija razvila se u dvije osnovne

varijante:

- organicističko - evulucionistički, i

- socijaldarvinistučku.

Organicističko - evulucionističku varijantu najviše je razvio Spenser, ističući da su, u

pogledu sastava i funkcioniranja, društvo i organizam identični. Tu sličnost društva i

organizam (kako ga proučava biologija) Spenser vidi u njihvom rastu kroz

razgranavanje i diferenciranje funkcija. Pored sličnosti on uviđa i razlike:

- organizam je simetričan a društvo ne;

- organizam je čvršći agregat od društvenog;

- u organizmu je svijest koncentrisana u jednom dijelu, dok je u društvu raspoređena

kod svih jedinki.

Zastupnik rasističke, odnosno socijaldarvinističke teorije je francuski sociolog A.

Gabino (1811. - 1882.) On smatra da je nejednakost rasa i njihova međusobna borba

osnovni zakon kretanja i razvoja društva.

Velike civilizacije stvarala je bijela rasa, bilo sama, ili u mješavini sa drugim. Ali to

mješanje upravo je bio uzrok propasti rase i civilizacije.

Lapuž (1886. - 1891.) smatra da je razlika između kultura rezultat biometrijeske

razlike u većini lobanje. Dužina lobanje arijevaca čini ovu rasu superiornijom u

odnosu na ostale. Gumlovič (1838. - 1909.) je bio najpoznatiji zastupnik

socijaldarvinizma. Prema njemu historija je proces borbe rasa i etničkih zajednica.

Iako između društva i organizma postoji izražna analogija, i mada je društvo kao

sklop ljudskih jedinki povezano ne samo krvno - srodničkim, već i ekonomskim i

drugim vezama i odnosima sa jakom socijalnom kohezijom koja ga čini sličnim

organizmu, ipak se bilogisička teorija sama ne može uzeti kao model za objašnjenje

društva. Ona sigurno daje dobru osnovu, ali osnovu koju treba dograditi sa drugim,

socijalnim i kulturnim elementima.

Marksističko shvatanje historije društva

Marksističko shvatanje historije i društva izgrađivalo se u dijalogu i prihvatanju

određenih stavova njemačkog klasičnog idealizma, klasične političke ekonomije i

socijal - utopizma. S druge strane oblikovanju marksističke teorije društva doprinjela

je revolucionarna djelatnost njenih utemeljivača Karla Marksa (1820. - 1895.) i

Fridriha Engelsa (1820. - 1895.). Osnovna njihova namjera bila je revolucioniranje

radničke klase i osposobljavanje za izvođenje proleterskih revolucija u cilju stvaranja

besklasnog društva - odnosno komunističke zajednice. Tako se dogodilo da od

pomenutih pravaca i teorija nisu preuzeli adekvatne stavove kojima bi se omogućilo

dalji razvoj društvene teorije. Naime, klasici marksizma su od svojih prerdhodnika

preuzeli historijski nerealne stavove i poglede koji su, dakle, kao što je raspad

komunističkih sistema u istočnoj Evropi i kod nas pokazao, doživjeli svoj neuspjeh.

Tako su iz njemačke filozofije preuzeli stavove o dijalektici, a kritikovali idealizam; od

klasične političke ekonomije ideju o stvaranju ekonomske vrijednosti i težnju

ukidanju privatne svojine i rada, što je, takođe, bilo nerealno; iz socijalutopizma,

ideju komunističke zajednice, a ne ideju o tohnostrukturi tehnomenađerskoj klasi

koja danas upravlja privrednom razvijenih industijskih država.

Osnovna greška marksističkog učenja bila je izražena u shvatanju historije i njenih

protivurječnosti i njenih pokretačkih snaga. Nisu suprotnosti između klasa na svjetsko

- historijskom planu glavna pokretačka snaga u historiji, niti su to suprotosti između

klasa unutar naroda, već su međunarodne, međunacionalne suronosti pokretač

svjetske historije.

Prvo gledište je Marksovo, a drugo Hegelovo. Raspad socijalizma potvrdio je

Hegelove poglede. Iz ovih grešaka Marksove teorije proizašle su sve druge koje su

se izrazile i u njihovoj teoriji društva.

Te zablude ogledaju se u nemogućnosti ukidanja privatne svojine i tržišne ekonomije,

kao i socijalno - klasnog raslojavanja. Na političkom planu utopijska je bila

marksistička ideja o ukidanju države i politike u bliskoj budućnosti. Jer raskorak

između pojedinačnih i općih interesa trajan je u razvoju društva kroz historiju. A taj

raskorak i suprotonost je osnova svih drugih, pa i klasnih suprotnosti. Ona je jedan

od faktora koji dovodi do stvaranja države.

Tačno je da je čovjek društveno biće - kao kaže Marks. Ali, i iznad svega, i

individualno. Nisu svi ljudi međusobno potpuno jednako vrijedni. Razlike među

ljudima su prirodne. A one se izražavaju u njihovom radu i sticanju materijalnih

dobara. Prema tome, egoizam i indidualnih interes mora se prihvatiti kao realnost u

shvatanju čovjeka. On je pokretač svakog rada i djelatnosti ljusi uopće u društvu.

Ipak, pored zabluda, Marksova teorija društva dala je veliki doprinos u objašnjavanju

aktuelnog kapitalističkog društva njegovog i našeg vremena. Njegova definicija

društva kao cjeline - totaliteta društvenih odnosa (slično Smitu i Hegelu - „sistem

potreba“) i danas je duboko istinita. Taj totalitet ekonomskih, pravnih, političkih,

srodničkih, idejnih i kulturnih odnosa u bitnom zavisi od procesa i odnosa u sferi

materijalne proizvodnje. Utjecaj ove teorije danas prenio se na kritičku staru i novu

teoriju društva koja se razvila pred II svjetski rat, u njemu, i poslije njega, danas.

Psihologističke teorije

Snažno i gotovo nadmoćno konkuriraju biologističkoj teoriji društva. Osnovna

teorijska postavka ili paradigma ovih teorija je da su „čisto“ društvene pojave

psihičkih naravi. Tačnije govoreći „društveno“ je rezultat dodira, idenifikacije ili

imitacije između dvaju psihičkih akata ratličitih individua. Ako se društvena pojava

tumači kao rezultat dodira individualnih siholoških akatta onda se govori o

individualno psihologističkim teorijama.

Druga varijanta su kolektivno - psihologističke teorije koje iz kolektivnih stanja svijesti

i njihovih realnih značenja izvode društvene pojave.

Individualno - psihologistička teorija

Iako polazi od jedinstvenog i konzistentnog stava da su društvene pojave produkt

dodira i međuutjecaja individualnih psihičkih akata, ipak je ova teorija, također, u

sebi dosta diferencirana na podteorije, a to su: a) teorija podržavanja b) teorija

razumjevanja c) psihoanalitička teorija.

a) G. Tard (1843. - 1904.) francuski socijalni psiholog, smatrao je da su

društvene pojave rezultat imitacije. U društvu sve je imitacija najvećeg broja

ljudi. V. Mekdugal (1871. - 1938.) je objašnjavao društvene pojave na bazi

teorije instikata.

b) Maks Veber (1864. - 1920.) uz Frojda, svakako je najutjecajniji mislilac oblasti

individualno - psiholoških teorija. Uz O.Konta, H. Spensera i E. Dirkema

smatra se klasikom sociološke misli konca XIX i početka XX stoljeća. Stvorio

je kolosalan sociološki sistem, čija su djela od neprolazne vrijednosti.

Naučne podsticaje Veber je dobio od njemačkog filozofa V. Diltaja (1833. - 1911.),

sljedbenika historijske filozofske škole, koja je smatrala da su društvene pojave u biti

historijskog karaktera i značaja. Prihvatajući to gledište Maks Veber ga je dalje razvio

i primjenjivao u oblasti sociologije. U stvari, on je razvio teoriju razumjevanja

društvenog djelovanja pojedinca i grupa i učinio je osnovnim predmetom sociologije.

Govoreći o razlici između otkrivanja uzročnosti i otkrivanja smisla. Prvo je stvar

prirodnih nauka koje su, dakle, objašnjavajuće, a drugo duhovnih tj. razumjevajućih

nauka. Ovo gledište Veber je u potpunosti razvio u svom sociloškom djelu ukazujući

da su društvene pojave, pojave sa značenjem koje im njihovi akteri pripadaju. On

smatra da je taj smisao psihičkog porijekla i naravi. Tako on ističe da postoje četiri

osnovna tipa smisaone psihičke akcije ili ponašanja: afektivni, tradicionalni,

vrijednosno - racionalni i ciljno - racionalni. Rijetko se samostalno pojavljuju ovakva

ponašanja, već uvijek u međusobnim kombinacijama. Prva dva su karakteristična u

primitivnim oblicima zajednice, a druga su dva dominantna u građanskom društvu.

Ponašanje harizmatskog vođe je afektivno, seljaka na selu najčešće tradicionalno, a

trgovca u kapitalizmu ciljno - racionalno. Ovo posljednje je ciljno - racionalno, jer se

bazira na razumno koji se upotrebljava za postizanje određenog materijalnog cilja.

Problem sveopće racionalizacije koji je zahvatio kapitalizam bio je snažna

preokupacija Veberove sociološke misli. Racionalizacija je posljedica razvoja

robnonovčane privrede i racionalne državne uprave, odnosno birokratizacije. Veber

je komparativno proučavao razvoj privrede i religije kroz historiju. U tu svrhu napisao

je dva velika i značajna djela: „Privreda i društvo“ i „Protestanska etika i duh

kapitalizma“. Opsežna historijska proučavanja odnosa religije i privrede dala su jedan

značajan rezultat koji je Veber izrazio na slijedeći način: razvoj ova dva fenomena je

povezan; religije prethode privrednim sistemima. Tako je i u slučaju kapitalizma kao

privrednog sistema, protestantinizam je duhovno pripremio nastanak i razvoj

kapitalizma. Zapovjedi o urednom i sistematičnom životu, etici rada i poziva kao

vjerskim zadacima bili su osnova kapitalističke racionalnosti, preduzimljivosti,

štedljivosti, poslovičnosti i suzdrživosti. Ovi stavovi Veberove sociologije, kao i

značajni rezultati koje je on postigao u proučavanju države, politike, partija i

birokratije, ušli su u riznicu moderne sociologije kao trajne vrijednosti.

c) Treća varijanta individualno - psihologističke škole je psihoanalitička teorija S.

Frojda koja u proučavanju strukture ličnosti presudan značaj pridaje biološkim i

psihološkim elementima i to, prvenstveno, nagonima života i ljubavi (erosa). Ti

nagoni upravljaju podsvjesnom sferom. Ukoliko se ne zadovoljavaju javljaju se

psihopatološka ponašanja ličnosti. Na ovaj sloj naslanja se sloj svjesnog -

racionalnog. To je ego. Super - ego je treći sloj koji se izražava kroz savjest. Savjest

predstavlja izraz usvojenih društvenih novina i vrijednosti. To se stiče u porodici.

Autoritarni tip oca kao vlasti u porodici najčešće sputava djecu, pa se kod dječaka

javlja Edipov, a kod djevojčica Elektrin kompleks.

Inače, moderna civilizacija sprečava zadovoljenje instikta za kojim teži pojedinac

stalno i neograničeno. Tako se manifestira sukob između pojedinca i kulture, kao

nešto trajno i nerazrješivo. Značaj Frojdove teorije je u isticanju važnosti dubinskog,

nesvjesnog sloja ličnosti za tumačenje racionalnog društvenog ponašanja čovjeka u

društvu.

Sociologističke (kolektivno - psihlogističke) teorije

Sociologistička ili kolektivno - psihologistička teorija određuje društvo i društvene

pojave uopće kao pojave kolektivnih psihičkih stanja i svijesti. Kolektivna svijest i

kolektivne predstave su nešto što demantira društvo kao cjelinu i ljudska pojedinačna

ponašanja.

Ovo stanovište u potpunosti je razvio francuski sociolog Emil Dirkem (1858.- 1917.).

Prema Dirkemu oblici kolektivne svijesti postoje objektivno, nezavisno od

individualnih osjećanja, i oni, kao takvi, obezbjeđuju jedinstvo društva kao jednog

živog sistema, ili organizma. Oblici kolektivne svijesti izražavaju se u pravu, moralu,

religiji, običajima i oni svojim postavkama i normama prinuđavaju pojedince da se

ponašaju u skladu sa potrebama i interesima društva. U religiji kolektivna svijest

najsnažnije dolazi do izražaja. Upravo zato što je predmet obožavanja, u stvari,

simbolizacija društva. Ta simbolizacija društvenog je, zapravo, simbolizacija svijesti o

zajedničkoj pripadnosti jednoj istoj društvenoj zajednici. To nije ništa drugo do

kohezija društva. Svako društvo pretpostavlja određen organizam. U protivnom,

javljaju se asocijalna i socijalnopatološka ponašanja. Dirkem je utvrdio da slabljenje

kolektivne svijesti utječe na pojavu samoubistava. Odstupanje od normi vrijednosti i

standarda društvenog ponašanja u jednom društvu je izraz slabljenja kolektivne

svijesti. Ove stavove izložio je u svojim djelima „Društvena podjela rada“ i

„Elementarni oblici religijskog života“.

Osim psihologizma kao osnove u njegovoj teoriji dolazi do izražaja i pozitivizma.

Posebno je ova orjentacija izražena u njegovom shvatanju sociološke metode. U

djelu „Pravila sociološke metode“ Dirkem uči da društvenim pojavama i odnosima

treba prilaziti kao stvarima. Dakle, kada u svakom odnosu prepoznamo „odnos stvari“

i kada ga uzročno i funkcionalno objasnimo, možemo reći da smo ga spoznali.

Dirkem uviđa da se društva temelje na određenom obliku solidarnosti. Društva sa

nerazvijenom podjelom rada temlej se na mehaničkoj, a razvijena društva na

organskoj solidarnosti. Proučavajući moderno građansko društvo on je uočio da u

njemu dolazi do raspada sklada između pravnih i moralnih normi i do nepoštivanja

istih. To je svakako posljedica ekstremnih oblika individualizma i liberalnog

ponašanja uopće. Takvu pojavu Direkem je označio anomijom.

U ovaj pravac sociološkog mišljenja spada i veliki američki (a po rođenju ruski)

sociolog P.Sorokin (1889. - 1969.) . Govoreći o dva tipa istine: natčulnom (u religiji) i

čulnom (u nauci i umjetnosti) i on se svrstava u ovu kolektvisitičku sociologističku

orjentaciju.

Formalna sociologija

Bogastvo različitih teorija o čovjeku i društvu ukazivalo je na stanovnište da je

sociologija enciklopedijska nauka. Tj. da ona uključuje razna područja čovjekovog

biološkog, psihološkog i iskustvenog života uopće. U nastojanju da sociologiju

„očiste“ od tih primjesa i da zasnuju kao autonomnu i autohtonu nauku, nauku koja

će se baviti samo onim „čisto društvenim“, njemački sociolozi su razvili formalističku

teoriju o društvu. Sociologija ima zadatak da se bavi samo formama društvenog

života, a ne i sadržajem. Ova teorija svoj naučni uzor vidi u geometriji i matematici

koje se, također, ne bave kvalitetom i sadržajem.

Osnivač ove teorije bio je Georg Zimel, a njeni plodni razrađivači: L.fon Vize i F.

Tenis - svi njemački teoretičari. Osnovni predmet sociologije za Zimela su

univerzalni, vanvremenski, vanprostorni oblici društvenog života. Svi se oni, u suštini

svode na međuljudske interakcije. One se javljaju u svim oblicima društva. Ti oblici

su: udruživanje, razdruživanje, grupisanje, nadređenost, podređenost, izdvajanje i

socijalizacija čovjeka. Posebno je značajno njegovo proučavanje utjecaja novaca u

društvu. Udaljavajući se od formalističkog programa, on je uočio da novac

depresionizira čovjeka i svodi društvene odnose na odnose kalkulacije. Iznad svega,

Zimel je najveći doprinos u sociologiji dao na području socijalnih konflikata, kao

pojava koje normalno prate čovjeka i društvo uopće na putu njihova međusobnog

razvoja.

Ferdinand Tenis je stekao ugled u sociologiji po svom znamenitom djelu „Zajednica i

društvo“. U njemu je on istakao da postoje dva oblika društvenog života: zajednica i

društvo. Zajednica se temelji na organskoj, a društvo na racionaliziranoj volji. Period

zajednice traje sve do pojave kapitalizma, kojim globalno započinje period društva.

Danas postoje tipovi zajednice: krvnosrodnička zajednica - porodica, zajednica

susjedstva - selo, naselje, i zajednica duha - mala gradska zajednica. Idealni tip

društva je nacionalni i svjetski grad.

Leopold fon Vize prdstavlja vrhunac formalne škole. On operira sa dva glavna pojma:

„društveni proces“ i „društvena tvorevina“. Procesi su: procesi udruživanja,

razdruživanja, spajanja i razdvajanja. Tvorevine su relativno stabilni i trajni oblici.

Iako se društvene pojave ne mogu svesti na golu formu, ipak, možemo reći, da je

formalna teorija dala značajan doprinos razvoju sociologije uopće.

Funkcionalizam

Funkcionalistička teorija je danas jedna od najutjecajnijih i najrašireniji u modernoj

socijalnoj i političkoj nauci uopće. Nastala je kao sinteza suptilnije izražene varijante

biologizma i integralističkog poimanja čovjeka i društva, izraženog u marksizmu, kao i

uopćavanja saznanja o arhajskim primitivnim zajednicama, razvijenim u okviru

etnologije i socijalne antropologije.

Prvi takav pokušaj nalazimo kod A.Redklif - Brauna. On je društvo definirao kao

sistem usklađenih odnosa, prilagođen spoljašnoj sredini. Primitivna društva su čvrsto

integrirana, bez oštrijih sukoba. Društvo funkcionira kao usklađen i povezan sistem

zato što je utemeljeno na društvenim vrijednostima, normama i institucijama.

Pojedinci prihvataju vrijednosti i norme socijalizacijom. U svakom društvu postoje

razvijene odgovarajuće funkcije ili uloge. Društvo je na neki način suma tih uloga ili

funkcija, nužnih za njegovo opstojanje. Kroz obrazovanje, odnosno socijalizaciju

pojedinci se osposobljavaju za obavljanje tih uloga. Robert Merton je razlikovao

manifestne i latentne uloge, ili funkcije. U teorijskom smislu, funkcionalizam poima

društvo kao stabilnu, harmoničnu cjelinu elemenata od kojih je svaki neophodan za

njegovu ravnotežu i uspješno funkcioniranje.

U sociologiji funkcionalizam je najviše razvio američki sociolog Talkot Parsons. On je

najutjecaniji sociolog XX st. Glavno mu je djelo „Društveni sistem“ objavljeno 1951.

godine. Osnovni zadatak sociologije je da istraži društveno djelovanje, odnosno

akciju ljudi u okviru datog socijalnog sistema. U tu svrhu Parsons koristi analitički

metod. Osnovni problem sociologije je obezbjeđivanje integracije društva. Kolektivne

društvene predstave koje pojedinci imaju upravljaju njihovim ponašanjem nezavisno

od volje ljudi. Parsons smatra da društvenim ponašanjem i funkcioniranjem društva

općenito upravljaju vrijednosti i norme.

Prihvatajući vrijednosti i norme u određenom društvu putem socijalizacije, pojedinci

se integriraju u dati društveni sistem. Ti sistemi vrijednosti i normi uobličeni su u

moralu, religiji, pravu, običajima i ideologijama. Parsons smatra da između ovih

oblika svijesti u jednom društvu postoji „relativan sklad“. Iz tih sistema, čovjek crpi

ciljeve svoga djelovanja. Na taj način se organizam, ličnost, kultura i društveni sistem

javljaju integrisani u društvu. Nužni elementi za funkcioniranje društvenog sistema

svakog čovjeka su: jezik, srodstvo, tehnologije i religija. Parsons smatra da religija

predstavlja osnovu svim društvenim ustanovama i socijalizaciji ličnosti uopće.

Osnovne postavke funkcionalističke teorije R. Merton je sveo na tri postulata:

1. Postolat funkcionalnog jedinstva društva kaže da se svaka društvena pojava ili

ustanova mora obavljati pozitivnu funkciju (ulogu) za funkcioniranje cjeline

društva;

2. Postulat univerzalne funkcionalnosti kaže da se sve društvene i kulturne

forme moraju imati određenu društveno-pozitivnu funkciju.

3. Postulat funcionalne neophodnosti govori da je svaka društvena pojava, ili

ustanova neophodna za opstojanje društva kao cjeline.

Socijalizacija ličnosti je usvajanje zajednićkih vrijednosti i normi i ideja. Otuda

funkcionalisti socijalizaciju shvataju kao izuzetno značajnu i fudamentalnu dimenziju

društvene stvarnosti. Zato oni socijalizaciji (obrazovanju i vaspitanju) pridaju veliki

značaj.

Čovjek je shvaćen kao „igrač uloge“ pripremljen za nju socijalizacijom. Treba reći da

je funkcionalistička teorija iz predhosnih teorija i pravaca preuzela sve ono što je

pozitivno i vrijedno i ugradila u svoj sociološki sistem. Otuda funkcionalizam danas

predstavlja najpotpuniju i najedakvatniju teoriju u modernom društvu.

Strukturalizam

Jedna je od najznačajnijih teorija u društvenim naukama uopće, a u antropologiji i

sociologiji posebno. Termin struktura u sociologiji je prešao iz prirodnih nauka,

minerologije, fizike i hemije. Inače, ovaj pojam izražava skup ili sklop nekih (razlićitih)

elemenata koji po nekom pravilu uvijek stoje u konstantnim relacijama i koje

spoznajom otkrivamo. Sama riječ potiće od latinske riječi strueure-okupiti, urediti,

aranžirati. Struktura se poima u mehaničkom smislu i u smislu analogije sa

strukturom živog organizma. Drugo gledište više je razvijeno u sociološkoj nauci

(Kont, Dirkem i Spenser)

Kao pravac u filozofiji, nauci, umjetnosti i lingvistici javio se 60-tih godina u

Francuskoj kao reakcija na dominaciju historizma. Glavni predstavnici su: etnolog i

antropolog K. Levi Stros, lingvist F. de Soris ( 1857 - 1913.) , filozof M. Fuko i

marksist L. Altise. Stros je najznačajniji, i on u svojim redovima „Strukturalna

antropologija i „Mitologike“ zastupa tezu da lingvistika treba, u neku ruku, da bude

temelj društvenih nauka. Takav stav Stros temelji na postavci da je jezik jedna

temeljna struktura prema kojoj se na analogan naćin modeliraju sve značnije

društvene pojave.

Naučna spoznaja u društvenim naukama se otkriva nesvjesne odnose među njima i

ljudksim ponašanjima, a da toga ljudi uopće nisu svjesni. Strukturalna (lingvistička)

analiza omogućava prodor u taj dubinski sloj društvene strukture. Gledano sa tog

stanovištva sva društva i kulture nalaze u istoj ravni. Nema historijskog razvoja

elemenata, već se radi sammo o promjeni njjihovog rasporeda, ili promjeni strukture.

Sam pojam strukture kod Strosa sadrži sljedeće bitne elemente: struktura se odnosi

na sihronične pojave, u strukturi su bitne relacije, a ne njeni elementi, i za strukturu je

bitna cjelina elemenata.

Osnovni princip formiranja struktura je razmjena elemenata. u historiji društva razvila

su se tri oblika razmjena i njima odgovarajuči oblici strukture:

razmjenom dobara - ekonomska struktura

razmjenom riječi - jezik kao struktura; i

razmjenom žena - struktura srodstva (porodice)

Iako je ovdje težište proučavanja na relacijama, a ne na samim subjektima i njihovom

razvitku, ipak, može se reće da je strukturalizam značajno doprinio boljem

razumjevanju savremenih društvenih odnosa. Sem toga, strukturalizam je stvorio

nove metode u istraživanju društva i njegovog razvitka.

Klod Levi Stros je u svojim djelima: „Strukturalna antropologija“ i „Mitologike“ razvio

strukturalnu koncepciju društva i novu metodologiju. Osnovne postavke su sljedeće:

1. Pošto je jezik najstarija struktura to se lingvistika kao nauka o jeziku može uzeti

kao temelj i uzor svim drugim društvenim naukama.

2. Društvenih ponašanja ljui najčešće nisu svjesni. Shvatanje „nesvjesnog“ je od

bitne važnosti, ne samo za lingvistiku i etnologiju, već i za druge društvene nauke

kao što je sociologija i dr. Ovo „nesvejsno“ nije identično Frojdovom, već se ono

odnosi na cjelinu društva i na društvo uopće.

3. Sva društva i sve kulture za Strosa su u istoj historijskoj ravni. Nema naprednijih i

nazadnijih, odnosno primitivnjijih društava. Radi se samo o drugačijem rasporedu

osnovnih elemenata. Nema razvoja u nekom progresivnom smislu, niti stvaranja

novih elemenata, jer je konstantni broj elemenata dat u poćetku. promjena je samo u

njihovom rasporedu kao kod kaleodiskopa.

4. Najvažnije u svemu tome je poimanje strukture, kako je onaodređena na gore

pomenuti način.

Mišel Fuko se smatra u nekim aspektima najekstremnijim zastupnikom

strukturalizma. On stoji pod snažnim utjecajem F. Ničea, M. Hajdegera, O. Špenglera

i S. Frojda. On se okreće proučavanju kulturno historijskih epoha kao cjelina i

istražuje njihovu koherentnost. Svaka kulturno - historijska epoha kao cjelina svih

elemenata temelji se na svojoj „epistemi“ . Epistema je u stvari pogled na svijet. Taj

pogled je usklađen skup nekih ideja, koje se temelje na jednoj glavnoj ideji, kao

centralnoj. „Epistema“ određuje mišljenje i ponašanje ne samo grupe, već i

pojedinaca.

Ona je neka vrsta zakona našeg mišljenja. „Episteme“ se javljaju diskontinuitetu

razvoja društva. U analizi strukture jedne epohe čovjek nema privilegovan status u

odnosu na stvari. To je bila zabluda misli da čovjek treba da stoji unutar strukture na

uzvišnom mjestu kao neki subjekt. Čovjek nije nikakv subjekt, već, takođe, objekt

unutar strukture. Taj diskontinuirani razvoj epistema doveo je do pojave slijeda tri

konepcije društva:

1. biološka koncepcija, pa analogija na organizam,

2. ekonomistička teorija,

3. sociologistička i lingvistička teorija koja traga za „nesvjesnim“ obrascima

ponašanja pomoću kojih se objašnjava društvo i kultura.

Bez obzira na svoje ograničenosti strukturalistička teorija društva ima ogroman

značaj u razvoju savremene sociologije i socijalne antropologije.

Posebno treba istači činjenicu da je strukturarrlizam u proučavanju modela

struktura pošao od jezika kao temeljne strukture.. Time je ukazao na nepobitnu

činjenicu - koju ističu i drugi filozofski i sociološki pravci mišljenja - da je

proučavanje položaja i uloge jezika danas od centralne važnosti od razumjevanje

društvenih odnosa i društva uopće.

Kao i funkcionalizam i strukturalizam stoji na stanovištu društva kao cjeline, kao

strukture elemenata, koji funkcioniraju nezavisno od ljudi, elemenata koji su i

neumitne pretpostavke njihove egzistencije.

Kritička teorija društva (Frankfurtska škola)

Kritička teorija društva danas predstavlja veoma utjecajan pravac u savremenoj

filozofiji i sociologiji. Nastala je pod uticajem marksističkih ideja o kapitalizmu i

savremenom undustijskom društvu i modernim socijalno - psihologističkim

teorijama. Kritička teorija razvila je jednu novu socijalnu filozofiju, kritički

orjentiranu prema problemima položaja čovjeka u modernom industrijskom

društvu. Njeno stvaranje započeli su 30 - tih godina XX stoljeća uglavnom

njemački filozofi, jevrejskog porijekla, okupljeni oko Frankfurtskog instituta za

socijalna istraživanja. Tu grupu čine: Maks Horkheimer ( 1895. - ), Erik From,

HerbertMarkuze ( 1898. - 1978.), Teodor Adorno ( 1903. - 1969.), F. Polok (1895.

- 1970.), i drugi brojni filozofi, sociolozi, socijalni psiholozi i polizikolozi. Noviju

varijantu kritilke teorije razvijaju Jirgen Habermas, K.A. Apel i drugi, a od

sociologa, R. Mils, A. Guldren. Dolaskom Hitlera na vlast članovi frankfurtskog

kruga morali su se seliti u SAD.

Frankfurtovci polaze od Marksove kritike ekonomije i ideologije i Frojdovog

psihoanalitičkog nastojanja da se objasni podsvjesno, tako da ova dva mislioca u

jednoj sintezi prestavljaju polaznu osnovu kritičke teorije. U kritičkoj analizi

modernog građanskog društva, frankfurtovci otkrivaju društvene uzroke

ideologije, izražene ne samo u politici, već i u kulturi uopće. Oni su sljedbenici i

Hegela, koji preuzimaju njegovu ideju uma i tragaju za mogućnostima njenog

ozbiljenja.

Ipak, njihovo stvaralaštvo i najvećoj mjeri je bilo reakcija na fašizam kao oblik

totalitarne autokratije i diktature. Ovi oblici političkih režima inherentni su

visokorazvijenim industrijskim društvima na zapadu. Takve sisteme odlikuje

upravljanje od strane jedne političke partije sa jednim vođom na čelu, vladavina

policije i monopola na ekonomiju, monopola na mas - medije (TV, radio, štampu) i

na naoružanje. Takav oblik totalitarne diktature javio se u ostatku bivše

Jugoslavije i izveo je genocidnu fašističku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i

Hercegovinu.

Frankfurtska teorija nastoji da demaskira odnose modernog društva i represivni

karakter njihovih institucija i svekoliko oblike manipulacije čovjeka (manipulaciju

njegovim potrebama, osjećanjima i njegovom sviješću) U tom smislu posebno

skreće pažnju na nastanak i formiranje različitih oblika mišljenja i racionalnosti,

posebno tzv. instrumentalne racionalnosti. Zatim ukazuje na ulogu i značaj

masovnog komuniciranja i propagande koji se javljaju kao proizvođaći lažne

svijesti i lažnih potreba, te posebno na ulogu političke propagande. Politička

propaganda je močno sredstvo širenja nacističko - fašističke totalitarne ideologije.

Uz političku propagandu prirodno ide i pojava autoritarne ličnosti. U uslovima

fašističkog društva javlja se autoritarna ličnost, mada i sama predstavlja socijalnu

i psihološku osnovu za pojavu fašističke i nacističke ideologije. Stoga, porodično

vaspitanje često doprinosi stvaranju autoritarne ličnosti.

Kriza zapadne civilizacije prema kritičkoj teoriji , proizilazi iz demonstracije

tehničkog uma i tehničko - tehnokratskog oblika racionalnosti. Vladavina

tehničkog uma u proizvodnji, ekonomiji, politici i u društvu uopće pogoduje

razvijanju totalitarnih ideologija pa i fašizma i nacizma kao njihovog praktično -

političkog izraza.

Možemo istači da je kritička teorija i njena socijalna filozofija danas, kao jedan

teorijsko - metodološki pristup, uzela širokog maha ne samo u filozofiji i

sociologiji, već i u drugim društvenim i politikološkim i komunikološkim

znanostima. Svojim kritičkim i humanističkim pristupom problemima čovjeka i

društva u modernom vremenu, ona otvara nove vidike razvoju društvene znanosti

uopće, i sociologije posebno.

Osnovni pojmovi sociologije

Uvod

Kao i svaka (društvena) nauka i sociologija je razvila svoj osnovni pojmovni naučni

aparat. Pojmove sociologije čine: društvo, čovjek (individua –- ličnost) duštveni

odnosi i društvene pojave koje opet čine društveni procesi, društvene tvorevine i

socijalizacija.

Navedeni temeljni pojmovi izražavaju društvo u totalitetu i njegove segmentne i

društvene procese. Kao što sastavni dijelovi društva stoje u nekom relativno

stabilnom odnosu, tako i analogno tom realnom stanju stvari pojmovi i kategorije čine

jedan sklop, ili kategorijalni naučni aparat. Ipak, ključne, uporišne tačke tog sistema

predstavljaju pojmovi čovjeka (kao individualiteta) i društva (kao kolektiviteta). U

njima i između njih, kao, reklo bi se, magnetnih polova, realno se odvija cjelokupni

društveni život. Da bismo ušli u to polje složenih procesa i odnosa nužno je objasniti

osnovne pojmove sociologije.

Društvo

Riječ društvo označava različite oblike zajedničkog života ljudi ( radni kolektiv, škola,

bolnica, sportski klub, narod u jednoj državnoj zajednici). Ali sociologiju kao opću i

uopčavajuću nauku o društvu prvenstveno zanima samo ovaj posljednji oblik, a preko

njega i svi ostali. To je zbog toga što samo to društvo predstavlja potpunu društvenu

zajednicu (grupu) koja je samodovoljna (autarhična) i autonomna, tj. sama sobom

upravlja. Društvo u okviru jedne države dakle, samo sebi je dovoljno i za svoje

opstojanje ne traći drugo društvo. Osim toga, ono samom sobom upravlja. Takva

velika društvena grupa mora da ima osnovne materijalne i duhovne pretpostavke za

svoje egzistiranje. Ljudi u takvoj zajednici međusobno i na mnogostruk način

povezani - prvo, krvnosrodničkim, ekonomskim i kulturnim vezama. Ta zajednica kao

i njihova povezanost stvarani su u drugom historijskom procesu. U prvo vrijeme u

primitivnim zajednicama odnosi veza bili su neposredni i zato ih nazivamo

zajednicama. Sa pojavom prve društvene podjele rada (između plemena) i novčane

razmjene nastupili su procesi integracije kojima će se stvarati prvi oblici društva -

robovlasnički i feudalni tip. Oni zadržavaju neke elemente zajednice, a poprimaju i

neka bitna obilježja društva. Osnovu tome daje ekonomija (tržišna privreda), pojava

države (politike) i pojava pisma. Ovi elementi obilježavaju početak civilizacije. Tim

procesima započinje i razvoj čovjeka kao društenog i političkog bića. On završava sa

integracijom narodnih zajednica u naciju. One su danas društveno i politički

oblikovane u moderne države. Tako danas kada u okviru sociologije govorimo o

društvu kao njenom osnovnom predmetu onda moramo kazati da se u pravilu radi o

identitetu: društvo = nacija = država. Ovaj identite oblikuje se tek sa stvaranjem

građanskog (buržoaskog) društva. Tek sa građanskim društvom nastaje pravo

istinsko društvo. Dakle, u usponu u novovjekog građanstva, odnosno, „trečeg

staleža“. Ovaj stalež simbolizira i izražava istinsko društvo. „Sam pojam društva, u

socijalnom i političkom smislu, nalazi svoju prirodnu osnovu u običajima i stavovima

trećeg staleža“ kaže - J.C. Blunčli.

U ovom staležu nastaje društvenost koja se ogleda u zajedničkim težnjama, u

nastajanju opće vizije koja se ispoljavaju u društvenoj i političkoj moći. Iz ovog

staleža razit će se struktura građandkog društva kao sfera rada i privatnog života

uopće. Danas društvo predstavlja zstvoren i funkcionalan sklop u kojemu se

reprodukuje totalitet odnosa. Pod društvom u punom smislu razumijeva se neka

vrsta niza ljudi, u kojem su svi međusobno ovisni, u kojem cjelina opstoji samo preko

jedinstva funkcijašto su ih na sebe preuzeli sudionici - svakom od njih je u principu

dodijeljena po jedna, i gdje je u naćelu svaki pojedinac u velikoj mjeri određen

svojom pripadnošću cjelokupnom nizu. Pojam društva postaje tako funkcionalan

pojam time što u prvom redu označuje odnose između svojih elemenata i zakonitosti.

Ovako su društva definirani T. Adorno i M. Horkheimer. Ova definicija društva

proizilazi iz funkcionalističke teorije društva. Ova teorija je danas dominantna

sociologiji i u društvenoj nauci uopće. Slično tome, Marks je mnogo ranije rekao da je

društvo proizvod uzajamne djelatnosti ljudi u kojoj oni, proizvodeći duhovne i

maerijalne vrijednosti, stupaju u mnogovrsne veze i odnose. Ti odnosi predstavljaju

cjelinu - totalitet. Društvo je sistem potreba - (Hegel), odnosno totalitet odnosa

(Marks). Mogli bismo zajedno sa T. Parsonsom, kazati da je društvo ukupnost

društvenog života čovjeka. Društvo kao ukupnost nasljednih (bioloških), prirodnih

(geografskih) i kulturnih elemenata (znanosti) tehnike, religije, filozofije i etiških

sistema i umjetničkih tvorevina, obuhvata zapravo, ukupnost procesa socijalizacije.

Materijalni - ekonomski, i duhovni - moralni elementi u različitim kulturama različito se

vrednuju kao konstitutivni elementi društva. Funkcionalistička vladajuća teorija danas

smatra da osnovu i strukturu društva određuje odgovarajuća skala vrijednosti.

Temeljne su moralne - etičke vrijednosti.

Zaista, ako analiziramo društvo utvrdit čemo da njegovu osnovu čine određene etičke

postavke vrijednosti. One određuju naš odnos prema samima sebi, kao i naš odnos

prema drugom čovjeku. Iz tog odnosa, a djelimično iz našeg odnosa prema prirodi,

razvija se bogatstvo društvenih, ekonomskih i uopće kulturnih odnosa. Uistinu,

društvo je biološka i moralna, a i ekonomsko - politička zajednica. U takvoj zajednici

izraženi su pojedinačni, posebni i općedruštveni interesi i potrebe. Ove opće

postavke o društvu kao funkcionalnom totalitetu društvenih odnosa mogli bismo

konkretno izraziti kroz slijedeće njegove elemente:

1. ljudsko društvo je nastalo iz prirode i ono je njen sastavni dio;

2. od prirode se ljudsko društvo razlikuje po tome što ga odlikuju: svjesna

(ljudska) djelatnost, kultura, teritorijalna situiranost, njegova stalna razvojnost,

njegovo stanovništvo, njegova samodovoljnost (autarhičnost) organiziranost,

historijska trajnost, i najzad, kolektivna društvena svijest, izražena kroz snažnu

lojalnost i patriotizam. Svi ovi elementi ulaze u globalnu strukturu društva.

Individua - ličnost

Nastanak društva bio je praćen razvojem i konstituisanjem čovjeka kao individualnog

i kolektivnog bića. Takav razvoj bio je utemeljen u prirodi čovjeka kojega su grčki

filozofi definirali kao živo (prirodno) i umno biće. Prema tom određenju čovjek je

prirodno biće kod kojega um vlada nad ostalim elementima njegove prirode

(osječanjima i nagonima). U tome se ogleda društvena priroda čovjeka. Čovjek je

društveno biće. Ljudi se međusobno povezuju u različitim oblicima kolektivnog života

upravo pomoću uma. Um je omogućio čovjeku da se udružuje sa drugima i time da

ispoljava i razvija svoju društvenost. A društvo, sa svoje strane, još je više razvilo

čovjekove sposobnosti, i njegovu društvenu prirodu uopće. Prirodna i umna

dimenzija čovjeka utjecale su na njegov razvoj u dva pravca: individualnom i

kolektivnom. Njegova inndividualnost, izražena kroz egoizam, rezultat je većeg

utjecaja puke prirode. Čovjekova društvenost i kolektivnost više je djelo njegova uma

i utjecaja društvene sredine. Ti utjecaji razvijaju kod čovjeka društvena osjećanja,

potrebe, interese i odnose uopće. Društvenost čovjeka je sposobnost uključivanja u

sve vrste društvenih odnosa. ZA takvoga čovjeka kažemo da je ličnost. Ličnost je

ona individua kod koje je razvijena cjelina najrazličitijih sposobnosti i potreba,

osječanja i znanja. Ličnost je dakle, totalitet tih odnosa.

Čovjek kao individualitet i društvo kao totalitet odnosa ulaze u međusobne odnose.

Čovjek najčešće izražava svoje egoističke, a društvo kolektivističke opće interese. U

svakom društvu postoji izražena suprotnost individualnog i općedruštvenog interesa.

Ona razdvaja i čovjeka na dvije sfere: privatnu i javnu.

Možemo zaključiti da se čovjek danas oblikuje kao individualno (egoističko) i kao

kolektivno - altruističko društveno biće. Ove sfere njegova ispoljavanja nisu

odvojene. One čine jedinstvo. Takav čovjek, sa razvijenim potrebama, odnosima i

sposobnostima, i na privatnom i na javnom planu, može se kazati da predstavlja

ličnost.

Društvene grupe

U svakom društvu formiraju se grupe koje obuhvataju manji broj ljudi između kojih se

uspostavlja samo jedna, ili više vrsta društvenih odnosa. Društvenu grupu možemo

odrediti kao manju skupinu ljudi, međusobno povezanih, radi obavljanja neke

djelatnosti i zadovoljavanja neke društvene potrebe. Grupa obavlja djelatnost za

potrebe društva kao cjeline, kao npr. djelatnosti škole, proizvodne organizacije,

bolnice itd. Društveno pozitivne grupe doprinose boljem funkcioniranju društva kao

cjeline. Ali u društvenoj grupi i pojedinci zadovoljavaju svoje sopstvene potrebe ni

interese. Individualna energija i djelatnost ljudi u pravcu zadovoljavanja svojih

potreba i potreba drugih, ide upravo preko organiziranja i djelatnosti društvenih

grupa. U principu, društvene grupe, predstavljaju most, odnosno posrednika između

pojedinaca i društva. U društvenim grupama na racionalan i konkretiziran način

spojeno je individualno i društveno. Vježbanje i igranje u košarkaškom klubu

istovremeno je individualni i kolektivni čin, individualna potreba igrača i zadovoljenje

opće društvene potrebe – gledanja sportskog nadmetanja. Kao posrednici između

individualnih i opće - društvenih interesa, potreba i shvatanja, društvene grupe

integrišu ono invidualno i kolektivno. Zato se na društvenim grupama može sagledati

princip funkcioniranja jednog društva u cjelini, kao i u detalju. Taj princip mogao bi se

izraziti na sljedeći način: u zadovoljavanju individualnih potreba i interesa, unutar i

posredstvom društvenih grupa, pojedinci svjesno (ili nesvjesno) doprinose formiranju

i zadovoljavanju i općedruštvenih interesa i potreba.

Društveni odnosi

Društveni odnosi su istinski predmet sociologije kao nauke. U njima se skriva i

izražava suština čovjeka i društva kao nove i više dimenzije prirodne i historijske

stvarnosti. Društveni odnos je bitno svojstvo i određenje čovjeka. Jedino se čovjek

kao živo biće odnosi prema sebi, prema drugom čovjeku i okolini uopće.

Svaki jednostavni odnos uključuje tri elementa: dvije strane i predmet odnošenja.

Ova tročlana struktura potiče iz čovjekovog izvornog odnosa - odnosa u radu. A on je

uvijek, na neki način, odnos prema prirodi. On ima šemu: čovjek - oruđa - priroda.

Oruđa su, takođe, društveni produkt. Od tehničkog nivoa sredstava rada (koji

reprezentira nivo općeg materijalnog razvitka društva) zavisi nivo i efikasnog rada -

proizvodnje uopće. Prema tome, predhodnu šemu možemo prikazati i ovako: čovjek -

društvo - priroda. Čovjek se, dakle, u radu posredstvom društva odnosi prema

prirodi. Ovakva struktura odnosa je univerzalni i izvorni model za nastanak i

izražavanje svih drugih odnosa u društvu.

Društveni odnos općenito možemo definirati kao međusobni odnos ljudi, ili društvenih

grupa, posredovan društvom. Društvo preko svojih institucija ili organa posreduje

odnose, uređuje, usklađuje, uravnotežava ih itd. Posredovanje društva nekada je

vidljivo , a neki put nevidljivo. Razmjena roba posredstvom novca kojim se mjeri

njihova vrijednost je vidljiv društveni odnos. Novac ima ulogu društvenog posrednika

kojim se izražava vrijednost roba i preko kojega društvo uzima porez. Novac je

nosilac društvene vrijednosti, općedruštvene ekonomske vrijednosti.

Predmet odnosa je razmjena. I proizvodnja je razmjena materije između čovjeka i

prirode. Razmjena je na neki način osnovna forma svakog društvenog odnosa.

Velike društvene grupe u kojima većina društvenih odnosa ima ovakvu strukturu i ove

karakteristike, nazivamo društvima. Međutim, postoje, uslovno rečeno, odnosi u

nekim malim grupama koji nemaju središnjeg člana - posrednika, kao npr. odnos

muškarca i žene u ljubavi i braku ( A - B). Takve odnose nazivamo neposrednim, a

društvene grupe sa takvim odnosima, zajednicama.

Istakli smo da je osnovna šema društvenog odnosa tročlana, pa je možemo šematski

izraziti i ovako: Ax - yB. Nasuprot odnosima zajednice (A---B), odnosi društva (Ax ---

yB) pretpostavljaju (x i y) stvari preko kojih se izražava odnos ljudi. Ovi vidljivi, neki

put teško prepoznatljivi, nosioci druptvenog odnosa (x,y), nužno zahtijevaju uvođenje

trećeg elementa (D), koji je najčešće nosilac općedruštvenog interesa. Elementi x i y

najščešće su neke stvari, imovina, a mogu biti i ljudska volja, ljudska saznanja,

osjećanja, uvjerenja, etičke, odnosno moralne vrijednosti i uopće duhovne vrijednosti

i uopće duhovne vrijednosti. Svi ovi različiti modusi „nosilaca“ društvenog odnosa, u

suštini, elementi su simboličkog značaja. Element „D“ (društvo) uređuje odnose

navedenih elemenata (u zavisnosti od vrste i karaktera društvenog odnosa) na taj

način što ih usklađuje. Istovremeno, ovaj posredujući elemenat obezbjeđuje i

realizaciju općedruštvenog interesa. Takvo uređivanje odnosa između strana

(elemenata koji su stupili u odnos) definira se kao posredovanje. Međutim, odnosi

nisu samo odnosi između strana jednog nivoa. Najščešće se radi o odnosima u

kojima se direktno ili indirektno prelama odnos općeg, posebnog i pojedinačnog

interesa.

U principu najščešće, svaki odnos, više ili manje. Izražava sukob zajedničkog i

općedruštvenog interesa. Tako npr. i odnos profesor - đak, iako, na prvi pogled,

izgleda kao individualni odnos, ipak je, odnos individualnog i kolektivnog,

pojedinačnog i općedruštvenog interesa. Jer, općedruštveni interes je da se đak što

bolje obrazuje i vaspita kako bi u društvu mogao što uspješnije obavljati određenu

funkciju - djelatnost itd. Društvo je propisalo (zakonom) kako treba da se odvija

nastavni proces i kakvo treba da bude ponašanje i uloga đaka i profesora, u tom

procesu. Prema tome u najvećem broju odnosa prisutno je na djelu posredovanje

zajedničkih i općedruštvenih interesa općedruštvenim interesom.

Dosada smo poimali društveni odnos u njegovoj jednostavnosti i ogoljenosti. U

realnosti, međutim, stvar izgleda mnogo složenija. Naime, svaki društveni odnos ne

uključuje, cjelovitog čovjeka sa svim njegovim osjećanjima, znanjima, voljom i

interesima. Pomenuti odnos profesora i đaka nije samo obrazovni, već i vaspitni,

takođe, i moralni odnos, pa čak što više on je i ekonomski i politički odnos u daljoj

svojoj dimenziji.

Time želimo reći da je svaki društveni odnos u svojoj biti višedimenzionalan. U neku

ruku svaki odnos predstavlja snop najrazličitijih odnosa koji su razvijeni u datom

društvu.

Međutim, isto tako, treba potcrtati da svi ti odnosi nisu od jednake važnosti. Uvijek

jedan dominira nad ostalim. U razmjeni roba između kupca i prodavca od male je

važnosti srodstvo ili kultura. U odnosu profesor - đak vaspitno - obrazovni odnos

natkljiljuje ostale. U odnosu između muškarca i žene od manje je važnosti ekonomski

ili politički, a u nekim slučajevima i kulturni momenat. Koji od navedenih odnosa je

osnovni odnos to prvenstveno zavisi od karaktera i funkcije datog društvenog odnosa

u cjelini i njegovog značenja u društvu. S druge strane, to zavisi i od ciljeva koji se

žele ostvariti uspostavljanjem konkretnog društvenog odnosa.

Kompletnost i multidimenzijonalnost, a uz to, ipak, i jednoznačnost društvenih

odnosa, kao i njihova uređivanost od strane društva bitna su svojstva društvenih

odnosa uopće. Polazeći od ovih elemenata, prema sadržaju, društveni odnosi se

dijele na srodničke, odnose polova, ekonomske, pravne, političke, idejne, kulturne,

vaspitno - obrazovne, sportske itd. Prema formi, odnosi mogu biti: odnosi kooperacije

i saradnje, sukoba i borbe i kompetitivni (natjecateljski).

Sociologija proučava konkretne manifestacije društvenog života i društvenih odnosa

uopće. Društvene pojave su manifestni oblici tih odnosa i procesa. U njima čovjek

učestvuje kao kompleksno biće sa svojim osjećanjima, voljom i razumom. Društvene

pojave kao takve možemo definirati kao sklop povezanih djelovanja pojedinca i

društvenih grupa.

Društvene pojave se dijele na društvene procese i društvene tvorevine. One u sebe

uključuju svo bogastvo društvenih fenomena i odnosa, kao što su: društvene grupe,

društveni odnosi i najrazličtiji oblici socijabiliteta.

Kako prirodi tako je i društvu imanentan proces promjene, kretanje i razvitka.

Društveni proces bitno je obilježje društva uopćeo i društvenih pojava posebno.

Društveni proces možemo definirati kao povezano djelovanje ljudi i grupa u pravcu

mijenjanja nekog stanja, odnosno ostvarivanja nekih ciljeva. Svaki društveni proces

predstavlja jedinstvo forme i sadržaja. Način povezanog zajedničkog, odnosno

uzajamnog djelovanja može biti različit. On se može izraziti kroz kooperaciju,

hijerarhiju, potčinjenost, ravnopravnost itd.

Sadržajna strana procesa govori nam o tome šta je predmet zajedničke djelatnosti.

Radi li se npr. o proizvodnji materijalnih dobara ili o socijalizaciji - kao procesu obuke

obrazovanja i vaspitanja itd. Društvene procese, u svakom slučaju, treba posmatrati

u jedinstvu njihove formalne i sadržajne strane.

Imajući u vidu ove elemente, društvene procese možemo podijeliti:

1. s obzirom na učešće slobodne ljudske volje - na voljne i stihijske;

2. s obzirom na sadržaj: materijalne i duhovne (psihičke) procese;

3. s obzirom na međusobni odnos ljudi u procesima: na procese saradnje i na

procese sukoba.

4. s obzirom na njihov krajnji cilj i ishod: na procese stvaranja i procese

razaranja. Leopold Fon Vize je razvio najpotpuniju klasifikaciju društvenih

procesa. Svojim učenjem utjecao je na američke sociologe koji su u prvi plan

istakli slijedeće društvene procese: takmičenje, konflikt, prilagođavanje i

asimilaciju.

Društveni procesi najčešće završavaju u svom rezultatu: društvenoj tvorevini.

Tvorevine su rezultat, odnosno kristalizacija društvenog procesa. One su u stvari

manifestacije društvenog procesa. Npr. rezultat odgojno - obrazovnog procesa je

socijalizirana ličnost - đak ili student, osposobljen da preuzme odgovarajuću

ulogu u društvu. Najčešći rezultat društvenih procesa su društvene tvorevine kao

što su proizvodne, ekonomske, obrazovne, zdravstvene, političke, kulturne,

sportske i dr. organizacije i institucije.

Na kraju možemo zaključiti da je proučavanje društvenih odnosa procesa i

tvorevina od velike važnosti za siociološku analizu društvene strukture i društvene

dinamike u cjelini.

Metode u sociologiji

Progresivan rast i širenje naučnog saznanja u svim oblastima nauke u svijetu je od

bitnih karakteristika ovog stoljeća. Kvantitativni i kvalitativni napredak u tom

pogleduostvaren je i u sociologiji. Ona se danas razvila i razgranala u niz

specijalističkih disciplina. Takav ekstenzivan i dubinski prodor naučne spoznaje u

sociologiji bio je rezultat otkrića i primjene naučnih metoda. Inače, pored određenja

predmeta, pronalazak naučnih metoda u sociologiji omogućio je konstituiranje

sociologije kao nauke. U modernoj nauci, kada je veoma teško razgraničiti

predmetna područja, metodi se pridaje odlučujući značaj.

Sam metod je način, odnosno put kojim dolazimo do istine. On uključuje teorijske,

konkretno metodoloske i tehničke postupke koje je potrebno provesti u otkriće istine.

A to su, u prvom redu spoznajno - logički uslovi i kriterijumi kojih se moramo

pridržavati u utvrđivanju naučnog problema i u postupku njegovog rješavanja.

Međutim, oni sami po sebi, nisu i dovoljni. Naime, slijedeći korak je utvrđivanje

konkretnih metodskih postupaka i tehničkih instrumenata kojima ćemo prikupljati

željene podatke o problemu. Kada je riječ o problemu, ili zadatku, ustvari, uvijek

istražujemo neku vrstu uzročnosti, neki oblik, funkcionalnosti, ili u najopćenitijem

smislu, neki oblik ili sistem pravilnosti, odnosno racionalnosti (A je uzrok B,B = f(A)).

Taj oblik racionalnosti različit je idući od nauke do nauke. Tako npr. u prirodnim i

tehničkim naukama dominira uzročnost i funkcionalnost kao oblik racionalnosti. U

društvenim, a posebno u kulturološkim u širem smislu, naukama pojave su sa

posebnim značenjem i smislom. Otuda i metode u ovim naukama tragaju za otkrićem

smisaonih veza i odnosa među društvenim i kulturnim pojavama.

Rekli smo da svaka nauka izgrađuje svoju sopstvenu metodologiju. Sociologija je,

takođe, razvila metode kojima se istražuje društvo i čovjek u njiihovoj posebnosti i

međusobnoj povezanosti.

Sociološka metodologija isto tako obuhvata tri normirana nivoa: spoznajno - logički,

metode i metodske tehnike i instrumentarije. Uopće, može se reći da se do naučnog

saznanja ne dolazi spontano i neorganizirano. Put do istine u nauci, tako i u

sociologiji je normiran, organiziran i usmjeren ka datom cilju. A taj zadati cilj uvijek je

neka pretpostavka - naučna hipoteza. Hipoteze su iskazi ili stavovi koji ukazuju na

moguću vezu između dviju pojava. Kada se kaže da je naučni postupak organiziran i

spoznajno - logički normiran, onda to znaci da on mora obuhvatati slijedeće: teorijsko

definiranje i razradu naučnog problema, postavljanje naučne hipoteze, određivanje

osnovnog skupa pojava u kojima se manifestuje hipotetički predstavljena veze i

pojava na kojima ćemo izvršiti ispitivanje te veze, prikupljanje podataka (primjenom

konkretnih metoda i instrumenata), obradu podataka i najzad, utvrđivanje naučnog

zaključka, odnosno rezultata.

U sociološkoj nauci razvijene su sljedeće osnovne metode u istraživanju društvenih

pojava :

1. naučno posmtranje,

2. eksperiment,

3. sociometrija,

4. logičke metode (indukcija, dedukcija, analiza, sinteza).

Pored osnovnih metoda koriste se metodski tehnički postupci, odnosno instrumentiji,

kao sto su: test, interviju, upitnik i statistika . U narednom izlaganju prikazat ćemo

osnovne metode i instrumentarije kojima se koristi sociologija.

Posmatranje

Posmatranje je najstariji i najrasprostranjeniji metod u nauci uopće. Veoma je

razvijeno i prakticirano i u sociologiji. Ono se sastoji u opserviranju jedne ili više

drustvenih pojava u određenom u fizičkom i drustvenom prostoru i vremenu. Tim

putem pratimo obilježja društvene pojave koja su za nas od naučnog interesa. Samo

posmatranje može imati više različitih oblika i tehnika. Socijalne, odnosno društvene

pojave je na prvi pogled veoma lahko posmatrati. Međutim, ako želimo da zaista

prodremo u suštinu stvari, situacija je sasvim suprotna. Ako npr. želimo otkriti način

komunikacije i karakter međuljudskih odnosa među radnicima u jednoj fabrici,

posmatrajući njihov rad najčešće nećemo odmah uočiti ono što nas interesuje. Iza

fizičkih pokreta i radne komunikacije treba upravo tragati za onim što je najčešće,

tako da kažemo, nevidljivo, a što je predmet našeg interesovanja. Drugim riječima,

moramo u takvom posmatranju težiti da svoju pažnju usmjerimo prema onim

ponašanjima i kretnjama koje upravo indiciraju karakter međuljudski odnos radnika u

toj fabrici.

Rekli smo da posmatranje može biti provedeno na različite načine i sa različitim

pomoćnim sredstvima. Tako posmatrač može i sam da učestvuje u društvenoj

situaciji koju posmatra, a može da bude i na distanci, tj. da ne učestvuje u

posmatranoj društvenoj situaciji. Dakle, on može i sam da se emocinalno i

intelektualno unese u datu situaciji, ili da se drži po strani. Ovakva posmatranja

nazivaju se učesničkim ili neučesničkim. Posmatranje se najčešće izvodi planski i

sistematski. Posmatrana pojava tj. njena obilježja, učestalost i načini manifestovanja

se bilježe. U sociologiji se vrlo često provode grupna, odnosno masovna

posmatranja. Neposredni i objektivni podaci, dobijeni ovim putem, najveća su

prednost metode posmatranja.

Eksperiment

Društvene pojave koje posmatramo mogu nastati prirodnim društvenim procesima ili

mogu biti izazvane eksperimentalnim putem. Eksperiment kao metod najviše se

koristi u prirodnim naukama. Dugo vremena vladalo je mišljenje da je ova metoda

neprimjerena društvenim naukama i posebno u sociologiji. Međutim, danas je kao

metod eksperiment zastupljen i u sociologiji. Osnovna svrha eksperimentalne metode

je u istraživanju i provjeravanju kvazi kauzalne veze i funkcije. Npr. želimo istražiti

utjecaj u nastavi na uspjeh učenika. U tu svrha uzimamo dva razreda: jedan u kojem

se nastava izvodi klasičnim metodama, i drugi - eksperimentalni razred u kojem

ćemo primjeniti nove metode u nastavi, čiji efekat upravo istražujemo.

Kompariranjem ćemo ustanoviti funkcionalnu vezu između posmatranih pojava. Na

sličan način možemo ispitivati utjecaj materijalno - ekonomske situacije na uspjeh

učenika u školi. No, postoje i prigovori upotrebi eksperimenta u sociologiji. Prvo,

navodi se da su društvene pojave spontanog karaktera, a eksperimentalna situacija

je vještačka. Stoga se dobijeni rezultati ne mogu uzimati kao vjerodostojni. Sem toga,

u eksperimentalnoj situaciji ljudi se ne ponašaju prirodno, pa je i to jedan od

argumenata u prilog pomenutij kritici ove metode. Međutim bez obzira na ove

prigovore dobro pripremljen i izveden eksperiment u sociologiji može predstavljati

korisno metodološko sredstvo u proučavanju društvenih pojava. Jer, navedeni

prigovori ne odnose se samo na eksperiment, već i na primjenu metode posmatranja

uopće. Metoda posmtranja u društvenoj nauci zajedno sa eksperimentom pokazala

se kao efikasan način i put u traganju za naučnom istinom.

Sociometrija

Utemeljivač ove metode u nauci je američki pshijatar Jakob Moreno. Pod utjecajem

Frojda ,kao i nekih drugih sociologa, on nastoji da razvije postupak matematičkog

istrazivanja duhovnih svojstava - privlačenja i međusobne vezanonosti ljudi u

društvu, i, posebno, u malim društvenim grupama. Prije svega, sociometrija, kao i što

sam naziv upućuje, mjeri interindividualne odnose i relacione procese uokviru malih

zajednica. Dakle, riječ o osjećajnim aspektima interindividualnih odnosa koji se

temelje na procesima spontaniteta i kreativnosti. U tu svrhu sociolog koristi ovaj

metod, praveći sociometrijsku semu , ili sociogram. Na njemu možemo vidjeti kakvo

je stanje međuljudskih odnosa u jednoj maloj zajednici, te, isto tako, sagledati koje su

relacije dominantne, a koje su marginalne. Da bi se napravio sociogram jedne grupe,

ova metoda koristi test, psihodramu i sociodramu kao sredstva da dođe do rezultata.

Zajedno sa posmatranjem, eksperimenton i sociometrijom u socioloskom istraživanju

koriste se i logički postupci i logičke metode u obradi i prikupljanju socioloske graim

pojedidje. Induktivna metoda je takav logički postupak u kojemu se na osnovu opisa

bitnih obilježja slicnih društvenih pojava izvode opći zaključci o tim pojavama.

Najkraće rečeno indukcija je metod izvođenja općeg stava iz pojedinačnih i posebnih

pojava.

Nasuprot indukciji i sociološkim istraživanjima koristi se i obrnuti postupak iz općeg

stava koji se odnosi na jednu klasu društvenih pojava izvodimo konkretne stavove i

obilježja za pojedinačne pojave iz te klase. Tako npr. iz opće definicije države

možemo izvesti stav o funkcioniranju neke konkretne državne institucije. Dakle, ovdje

sada idemo obrnutim putem: iz općeg stava izvodimo zaključak o posebnim i

pojedinačnim pojavama.

Slična situacija je i u primjeni analize i sinteze kao metodskih postupaka u

proučavanju društvenih pojava. Analiza je postupak rastavljanjaneke složene pojave

na njene sastavne dijelove, te njihovo pojedinačno proučavanje u cilju saznanja

njene strukture i bitnih svojstava. Sinteza je obrnut postupak. Ovdje se analiziraju

pojedinačni elementi neke strukture s ciljem da se ustanove opća i zajednička

svojstva. Analiza i sinteza su postupci koji se najčešće koriste u nauci uopće, a

posebno u sociologiji. Istina o društvenim pojavama nije ni u njihovim pojedinačnim

manifestacijama, niti pak u njihovom totalitetu i međusobnoj povezanosti. Ona je

zapravo kako u onom konkretnom tako i u njegovim različitim manifestacijama i

općim karakteristikama. Zato se metod logičke indukcije i dedukcije, i metod analize i

sinteze koriste i u sociologiji.

Metodski tehnički postupci

Pored navedenih metoda, rekli smo da se u sociologiji koriste metodska pomoćna

sredstva ili instrumentariji: test, anketa, statistika itd. Statistika je veoma zastupljena

u društvenim naukama. Ovim metodom prikupljaju se i analitički obrađuju podaci o

pojavama koje su promjenjive i masovno izražene. Statističkom metodom na

sistematiziran i egzaktan način, pomoću statističkih veličina, obrađujemo masu

podataka koje se odnose na neku pojavu. Najčešće se utvrđuje vjerovatnoća,

tendencija i korelacija među pojavama. Najprostranjenije statističke tehnike u

sociologiji su: izrada uzorka, zakon velikih brojeva i korelacija.

Pored pomenutih metoda, u sociologiji se primjenjuje metoda analize, dokumenata i

analize sadržaja. Analiza sadržaja se ponajviše koristi u istraživanjima komunikacija i

javnog mnijenja. Mjerenjem i statističkom obradom podataka, prikupljeni empirijski

materijal se prikazuje u tabelama, grafikonima, krivuljama (u koordinatnom sistemu), iz

čega je lako opisati stanje i izvesti naučni zaključak, odnosno objašnjenje. Najčešće se

pokazuje mnoštvo pojava od kojih neke pozitivno , a neke negativno djeluju na nastanak

istraživane pojave, Neke direktno, a neke indirektno ukazuju na nastanak posmatrane

pojave. Ako se nastanak pojave svodi na neke historijske faktore, onda je rijec o

genetičkom objašnjenju. Ako ispitivanu pojavu determinira više elemenata koji i sami stoje

u nekom konstantnom odnosu, onda se takvo objašnjenje naziva strukturalističkim.

Najzad, ako je pojava funkcija neke nezavisne varijable (npr. Y=f(x)) onda se radi o

funkcionalističkom objašnjenju.

Struktura i dinamika društva

Problemi pojmovnog određenja društvene strukture (društvena stratifikacija i

diferencijacija, društvena pokretljivost - horizontalna i vertikalna)

U sociologiji, kako klasičnoj tako i suvremenoj, problem društvene strukture zauzima

centralno mjesto i predstavlja jedno od najsloženijih pitanja sociološke misli uopće. To je

zato što društvena struktura obuhvata sve elemente društva, sve vrste društvenih

procesa i sve oblike i nivoe društvenih odnosa u njegovom historijskom trajanju i

mijenjanju. Pojam društvene strukture je blizak pojmu društva, kao totalnom društvenom

fenomenu, nije identičan sa njim, ali se ni društvo ne može sociološki izraziti, ni odrediti

bez proučavanja i analize društvene strukture.

Struktura je osnovno i bitno svojstvo prirodnih i društvenih pojava. Prirodne nauke

proučavaju strukturu prirodnih, a društvene nauke strukturu društvenih pojava, Fizika

proučava strukturu atoma,biologija strukturu organizma, hemija strukturu hemijskih

jedinjenja, politička ekonomija strukturu proizvodnje, demografija strukturu stanovništva,

političke nauke strukturu vlasti i upravljanja itd.

Sociologija ne poznaje jedinstveno shvatanje i definiciju društvene strukture. Naprotiv, u

njoj vladaju različita, pa ponekad i suprotna gledišta o ovom pitanju. Na to su uticali razni

faktori kao sto su: različite koncepcije i shvatanja samog ljudskog društva, stupanj

razvitka sociologije kao društvene nauke, utjecaj drugih društvenih nauka i filozofije na

sociologiju kao jednu od najmlađih nauka u društvu, kao i sa proces struktuacije društva

kao cjeline i njegovih strukturalnih dijelova. Dosad su se iskristalizirala dva osnovna

pristupa i koncepta društvene strukture u sociologija:

1. teorija građanske sociologije,

2. koncepcija marksističkog pravca u sociologiji.

Građanska sociološka teorija je razvila teoriju socijalne stratifikacije, a marksistička

koncepcija je izgradila pojam klasne diferencijacije. Pokušaj savremene sociološke misli

da da sintezu ovih koncepcija i razvije nov pogled na društvo i društvenu strukturu

(dijalektička sociologija Z. Gurviča) sačinjava značajan dopinos razvoju sociološke nauke,

ali se nije ostvario zadovoljavajući rezultat u pogledu društvene strukture, kao ni u

pogledu drugih bitnih kategorija sociološke nauke. Riječ struktura potiče od latinskog

glagola struere - što znači graditi, sastavljati, slagati, povezivati. Društvena struktura,

prema tome, izražava sastav društva, tj. činjenicu da je društvo sastavljeno od određenih

djelova, koji su ga formirali kao određenu cjelinu, određenu društvenu pojavu i koji ga

održavaju i razvijaju. Struktura dakle nije samo neki jednostavni skup elemenata od kojih

je društvo sastavljeno, nego predstavlja mnoštvo odnosa, relacija izmedu integralnih

dijelova društva, kao društvene cjeline, odnosno cjelinu tih odnosa koja je dinamična jer

pokazuje njen razvoj i kretanje. Struktura društva se pokazuje kao društvo u kretanju i

razvijanju. Razlikujemo opšti pojam strukture društva, koji se odnosi na cjelinu društva u

njegovom historijskom trajanju, strukturu globalnog društva, odnosno hiostorijskog tipa

društva ili društveno - ekonomske formacije (robovlasničko, feudalno, kapitalističko

društvo) i strukturu pojedinačnog društva (američko, francusko, njemačko i kinesko i sl.

društvo). Opća struktura društva je zajednička za sve historijske forme društva, a

strukture društveno - ekonomskih formacija imaju zajedničke i različite elemente, dok se

strukture pojedinačnih društava najviše razlikuju, mada i one imaju neke zajedničke

osobenosti. Struktura društveno - ekomskih formacija i pojedinačnih društava

predstavljaju strukturalne elemente opće strukture ljudskog društva. One izražavaju u

vidljivom obliku dinamičku stranu društvene strukture.

Sadržinsku stranu društvene strukture sačinjavaju konkretno - historijske činjenice: ljudi -

pojedinci, društvene grupe, njihov rad i djelatnost, njihove organizacije i ustanove, odnosi

u kojima žive i proizvode, sredstva za proizvodnju i sredstva za život, nihova društvena

svijest, društvena pravila i norme koje stvarajui po kojima upravljaju u svom radu i životu.

Opću strukturu društva, prema tome, sačinjavaju najmanje tri bitna sastavna dijela:

1. osnovni elementi društvene cjeline,

2. odnosi između tih elemenata (mnoštvo, raznovrsnost odnosa među njima) i

3. relativna stabilnost društvene cjeline, koj stvara povezanost tih elemenata.

Sažet pojam i sociološko određenje društvene strukture može se izraziti na slijedeći način

- društvena struktura predstavlja relativno stabilni dinamičku cjelinu društvenih odnosa

izmedu osnovnih društvenih elemenata koji je sačinjavaju. Dinamizam društvene

strukture je sadržan u njenoj društvenosti - u ljudima kao osnovnim akterima struktuiranja

(građenja, spajanja, povezivanja) društvenih odnosa, društvene proizvodnje, društvenog

života i formi društvene egzistencije - načina proizvodnje društvenog života. Društvena

struktura je struktura društvenih odnosa, a društveni odnosi su uvijek odnosi među

ljudima - međuljudski odnosi (i odnosi ljudi prema prirodi su međuljudski odnosi). U ove

odnose ljudi unose svoje individualne želje, ideje, zahtjeve, potrebe, interese, svoja

shvatanja, očekivanja, kao suštinu svoje ljudske prirode - jedinstvo individualnosti i

drzštvenosti. Čovjek niti živi sam, niti radi sam, nezavisno i odvojeno od drugih ljudi, on

živi u društvu i radi zajedno sa drugim ljudima; ljudi nikad ne počinju od početka,nego

nastavljaju na ono što drugi ljudi koji su živjeli prije njih stvorili i razvili; oni, prema tome,

ostvaruju dvostruku vezu u društvu:

1.sa ljudima sa kojima žive,

2. sa generacijama ljudi koji su živjeli prije njih.

Tako se rezultat ljudskog, društvenog rada i stvaralaštva (kultura, civilizacija) održava

u historiji, tako se stvara historija, a ljudi se pokazuju i potvrđuju kao njeni nosioci i

stvaraoci. To je dinamička strana društvene strukture, ali, društvene struktura ima i drugo

lice, drugu stranu - statičku: ljudi ulaze u određene društvene odnose, odnose

proizvodnje, nezavisne od njihove volje, koje one nisu stvorili, koje su oni zatekli i koji

prestavljaju spoljašnju silu s kojom se ka nužnošću valja suočiti, jer se u njima mora

živjeti. Proizvodnja je, a prema tome proizvodni odnosi materijalna pretpostavka

egzistencije ljudi kao što su priroda i sam ljudski život. Zatim, tu su i drugi ljudski elementi

stare društvene strukture kao što su pravno - političke ustanove, pravila i norme, simboli,

mitovi i legende, navike i običaji, društvene grupe i organizacije, tradicija itd. Dolazi do

prožimanja starih i novih strukturalnih elemenata društva. Nema čistih granica između

društvenih struktura, društveno - ekonomskih formacija, kao i između strukturalnih

elemenata tih društvenih formacija. Ljudi su uhvaćeni, omotani, ograđeni strukturama i

strukturalnim elementima prošlih vremena, ograničenih u djelovanje na nove promjene i

na stvaranje novih elemenata društvene strukture koji njima odgovaraju. Ljudi su nemoćni

u svojim induvidualnim i zajedničkim naporima da se uspješno suprostavljaju ovim

spoljašnim silama, jer su rastureni strukturalnošću društva u kojem su se zatekli, jer su i

sami podjeljeni u različite elemente strukture društva u vertikalnoj skali i horizontalnoj

ravni.

Ove protivrječnosti u društvenoj srtukturi su neposredno našle svoj izraz u sociologiji

građanskog smijere, u njenoj teoriji socijalne stratifakcije, a u marksističkoj koncepciji

klasne difirencijacije ljudskog društva.

U sažetom obliku gledištu građanske socijologije u socijalnoj stratifikaciji može se izraziti

sljedećim obilježjima: ljudsko društvo ma kakav oblik imalo sačinjava određenu stabilnu

cijelinu, odgovarajući globalni društveni sistem odnos, koji sačinjava društveni okvir u

kome se odvija proces socialne stratifikacije. Socijalan stratifikacija je proces

raspoređivanja dominantnih društvenih grupa, a socijalna struktura je dinamički raspored

dominantnih društvenih grupa u prostoru. Stratifikacija izražava slojevitost struktura, tj.

Postojanje socijalnih stratuma kao što su - slojevi, grupe, institucije, frakcije itd.

Integrativnost i stabilnost golobalnog društvenog sistema se postiže i održava i procesom

stratifikacije, koji se vrši na osnovu uloga, položaja - statusa i moći koje pojedinci,

odnosno drštvene grupe imaju, i „zajedničkog sistema vrijednosti“, koji je djelo opšteg

sporazuma članova društvenog sistema („vrijednosni konsenzus“) o zajedničkom životu.

Odnosi u životu su odnosi međuzavisnosti i saradnje. Pošto ne može ni jedna društvena

grupa (ni pojedinac) biti samostalna, nego je nužno upućena na druge, to je ova nužnost

zajedničke egzistencije osnova za stabilnost cijelog društvenog sistema.

Hijerarhija među pojednicima i društvenim grupama nije izvan sukoba i antagonizma, jer

je zasnovana na sistemu zajdničkih vrijednosti kao opšte okviru socijalnog sistema za

zajednički život. Svako u sistemu vrši ulogu prema položaju koga ima, prema moći i

sposobnostima. Svako pojedinačno društvo, odnosno njegov socijaln sistem ima svoj

vlastiti vrijednosni sistem. Razlike mođu ovim vrijednosnima su značajne - u nekom su

npr. hrabrost, moralni integritet, na vrhu vrijenosti a u drugom su znanje, bogastvo,

individulane sposobnosti. Ali i sličnosti su izrazite - sve su uloge u funkciji socijalnog

sistema, njegove stabilnosti i integrativnosti, pa su stoga i hijerarhije opravdane,

podnošljive i prihvatljive. Odnos između socijalnog sistema i sistema stratifikacije utvrđen

je univerzalnim kriterijumima - općim sistemom vrijednosti u kome je sadržana ne samo

opšta volja svih članova društva, nego i pojedinačni interes, a to je onaj željni cilj koga

socijalni sistem nosi od početka - stabilna cjelina društva - zdravo društvo, društvo bez

nasilja i zločina, harmonični odnosi, bez sukoba, konfilikata i devijacija. Stratifikacioni

sistem doprinosi, dakle, integraciji i stabilnosti društva, funkcionisanju socijalnog sistema;

zato on nije pasivna strana u odnosu prema globalnom društvu nego njegova aktivna i

dinamička strana. Socijalni sistem je matica globalnog društva i zato je on u ovoj

sociološkoj koncepciji definisan kao „društvo u akciji“. Najpoznatiji predstavnik ove

sociološke teorije je američki sociolog Talkot Parsonos.

U građanskoj sociologiji 20. stoljeća se javljaju pojedinci koji „prekoračuju“ granice

socioloških škola i pravaca i koji daju značajan doprinos razvoju sociološke nauke, i

prema tome i teoriji društvene strukture. Među njima se ističu francuski sociolog Žorž

Gurvič (1894.-1965.) i američki sociolog Ralt Mils (1916.-1964.).

Gurvičevo shvatanje društvene strukture

Gurvičevo shvatanje društvene strukture najpotpunije izražava njegovo poimanje

sociologije i društva. Sociologija je nauka o totalnim društvenim fenomenima. Društvo je

totalna društvena pojava koju karakteriše mnogodimenzionalnost, odnosno koju

sačinajvaju različiti stupnjevi društvene stvarnosti - nivoi, katovi, dubinski slojevi (otuda i

njegov izraz “dubinska sociologija“) koji su uvijek nerazdvojno povezani jedni s drugima.

Bitna osobina svih tih neprestano pokretnih slojeva je njihovo uzajamno prožimanje, zatim

njihova napetost, sukobljavanje, raskorak, hijerarhija, kontinuiranost i diskontinuiranost.

U strukturi društva, kao totalnoj društvenoj pojavi Gurvič razlikuje sljedeće dubinske

slojeve:

1. morfološka i ekološka površina u koju spada prirodna i tehnička sredina, geografska i

demografska osnova ( zemlja i stanovništvo), zatim građevina, javne zgrade, crkve,

kasarne, zatvori, tvornice, magazini, saobraćajni objekti i dr;

2. organizirani sistem u koje spadaju statuti i drugi nominativni akti, koji prestavljaju

„unaprijed kolektivna ponašanja“ , koja su urađena, hijerarhizirana i centralizirana prema

određenim obrascima i koji vrše prinudu nad svima koji u njemu učestvuju i drugima.

3. društveni obrasci (kolektivni znakovi, znamenja i društvena pravila). Sadržinski to je

prostrano i bogato područje koje obuhvata induvidualne i kolektivna postupke, pravila

kojima se rukovode svi članovi i grupacije. Društveni obrasci su raznovrsni i inisu odmah

vezani za tradiciju, običaje i navike. Društveni znak je spoljašnj podsticaj kojim društvo

prenosi svokim članovima i naredbu o propisanim ponašanjima, npr., školsko zvono

upozorava učenike i nastavnike da je čas završen. Društvena pravila ponašanja su

ispunjena znakovima i znamenjima. Ako im se doda autoritet onda dobijaju snagu

spoljšnje sile kojoj se ljudi pokoravaju;

4. kolektivna ponašanja koja se odvijaju izvjesnom pravilnošću ali izvan organizovanog

sistema. Ovda spadaju obredna i kolekitvan ponašanja, običaji, navike(folklor), moda i dr.

5. spletovi društvenih udova u koje ulaze uloge raličitih društvenih cjelina(klase i druge

društvene grupe ) kao i pojedini u različitim područjima društvene djelatnosti –

ekonomskoj, političkoj, sindikalnoj itd.

6. kolektivni stavovi - to su „ najparadoksalniji slojevi društvene stvarnosti“ – dispozicje

koje usmjeravaju u određenom pravcu reakcije raznih „Mi“, „Ja“, grupa, klasa i cjelokupnih

društava i primoravaju ih da postupaju na određen način, da izvršavaju specijalne

društvene uloge i da budu vođeni specifičnim simbolima. Kolektivni stavovi su u isto

vrijeme i nestalni i postojani, neočekivani i predvidljivi. Oni izražavaju u suštini mentalitet

totalnih društvenih fenomena;

7. društveni simboli. To su znakovi koji samo djelimično izražavaju simbolizirane sadržaje

i služe kao posrednici između sadržaja kolektivnih i individualnih reakcija. Vrlo su

promjenjivi ali imaju velik značaj za kulturu i civilizaciju;

8. Eruptivna, novatorska i stvaralačka kolektivna ponašanja. To su ponašanja koja ruše

utvrđenu hijerarhiju organizacija, obrazaca, društveih uloga i simbola i mjenjaju

dotadašnje kolektivne stavove. Procesi tako raiklane izmjene stvarnosi odigravaju u

političkim i društvenim revolucijama, u razdobljima velikih reformih, velikim religijoznim

potresima, građanskim i međunarodnim ratovima, ali i u običnim mirnim situacijama i

vremenima;

9. kolektivne ideje i vrijednosti, koje izviru iz svih gore spomenutih dubinskih slojeva

društvene stvarnosti;

10. kolektivna društvene stanja i psihički akti. Psihički život se izražava na svim nivoima

društvene stvarnosti, prožima cjelinu društvenih odnosa i zato predstavlja njihov bitan

sadržaj.

Gurvič razlikuje pojam totalnog društvenog fenomena i pojam društvene strukture. Prvi

pojam je prostraniji, širi, bogatiji, drugi je uži i jednostavniji. No, Gurvič smatra da postoje

mnogobrojni razlozi koji sociologiji nameću poseban interes za strukturu. Navodimo samo

neke:

1. bilo je potrebno da se sociologija oslobodi „sociologije pokreta“ i „sociologije

progresa“, koje su dugo vladale sociloškim mišljenjima. Društvene strukture se ne

mogu reducirati ni na jedan od tih pojmova, pa ni na njihovu sintezu;

2. uvođenje pojma društvene strukture omogućilo je sociologiji da se preovlada lažna

podjela sociologije na društvenu „statiku i dinamiku“. Društvena je struktura

neprekidan proces, ona predstavlja jedan aspekt društva u djelovanju, koje kao

„tvorevine“ne može postojati bez „čina“;

3. pojam društvene strukture omogućava sociologiji da „napokon prestana

zloupotreba termina institucija“. Društvene su strukture više nego skup institucija

jednog društva. Institucija prestavlja umrtvljeni aspekt društva, a društvena

struktura živ i dinamičan.

4. pojam društvane strukture omogućava socijologiji da dođe do razlike u odnosu na

pojam organizacije, koja nije identična strukturi. Grupe ili društvo mogu biti

strukturirani, ali ne i organizirani (društvene klase, nacije);

5. pojam društvene strukture omogućava socijologiji da utvrdi tioplogiju gobalnih

društava. O društvenoj strukturi se ne može govoriti ako se ne odredi pojam

totalnog društvenog fenomena i mjestu društvne struktute u njemu. Gurvič na

prvom mjestu ističe postojanje društvene cjeline, koja ima prvenstvo pred

strukturom. Cjelina je bogatije od strukture. Međutim, globalna društva ne mogu

postojati ako nisu struktuirani, struktura ih čini djelatnim i dinamičnim. Za

Gurvičeno shvatanje strukture društva može se reći da je to pokušaj sinteze ideja

građanske socijologije i marksističkih koncepcija - građanske ideje stabilizacija

(ravnoteže) ui marksističke ideje dinamike (protivriječnost prozvodnih snaga i

proizvodnih odnosa) u historijskoj praksi društva. U tome i jeste značaj Gurvičeve

„dubinske socijologije“.

Milsovo shvatanje strukture društva

Prema R. Milsu osnovni strukturalni elementi društva su društvene uloge i društvene

institucije. Društvene uloge su cjeline ponašanja koje se ponavljaju, a odnose se na

ponašanje drugih. Društvene institucije predstavljaju organizacije društvenih uloga s

različitim stepenom autoriteta.

Društvena struktura je cjelina „različito raspoređenih i kombinovanih društvenih uloga“.

Konkretno, društvena struktura se izražava u dva elementa:

1. institucionalni poreci,

2. sfere društvenog ponašanja.

Institucionalni poredak obuhvata institucije sa sličnim ciljevima i zadacima. Svako društvo

poznaje slijedeće institucionalne poretke:

1.politički poredak u koji ulaze institucije vlasti, autoriteta, upravljanja;

2.ekonomski poredak koji obuhvata institucije proizvodnje, raspodjele, tehnologije,

usluga;

3.vojnički poredak sa institucijama za legitimnu prinudu i kontrolu;

4.srodnički poredak, koji obuhvata institucije razmnožavanja i početnog procesa

socijalizacije;

5.religijski poredak koji obuhvata institucije vjere i vjernika.

Sfera društvenog ponašanja i djelovanja postoji u svakom institucionalnom poretku. Tu

spadaju: simboli, tehnologija, statusna sfera i vaspitanje. Simboli se izražavaju

amblemima, znakovima, ceremonijama, načinom govora, muzikom itd... Tehnologija se

izražava u oruđima, mašinama, instrumentima.

Statusna sfera je sfera društvenog prestiža, poštovanja, časti i dostojanstva koja se

izražava u izvorima i sredstvima za njihovu upotrebu. Vaspitna sfera obuhvata sve

djelatnosti kojima se prenose znanja i vrijednosti populaciji koja ih nije osvojila.

Institucionalni poreci i sfere društvenog ponašanja su istovremene pojave stvarnosti

globalnog društva i međusobno su povezani. Razlika je samo u tome što su institucionalni

poreci relativno trajni, a sfere ponašanja i djelovanja promjenjive.

Građanska sociološka misao o društvenoj strukturi (teorija stratifikacije) ostala je unutar

horizonta građanskog društva. Na to su uticale historijske okolnosti u kojima se ta misao

razvijala i teorijsko - metodološke premise i koncepcije, koje je ona zastupala. Ipak je ona

značajna za razvoj sociološke nauke, a naročito istraživanje savremenog društva.

Marksovo shvatanje društvene strukture

Nov pogled na društvenu strukturu, a time i na cjelinu društvenih pojava razvila je

marksistička sociološka misao. Najznačajniji predstavnici tog shvatanja u društvenim

naukama su K. Marks i F. Engels.

Marks ističe slijedeće pretpostavke za istraživanje društva i društvene strukture:

Prva je pretpostavka egzistencije ljudskih individua. Za život ljudi najprije su potrebni

hrana i piće, stan, odijelo; proizvodnja sredstava za zadovoljenje ovih potreba. Ova

proizvodnja "samog materijalnog života" je historijsko djelo i uslov cijele historije.

Druga pretpostavka je proizvodnja novih potreba. Zadovoljenje prvih potreba, aktivnosti

zadovoljavanja I već stečena oruđa zadovoljavanja tih potreba vodi novim potrebama.

Proizvodnja materijalnog života nije samo reprodukcija fizičke egzistencije, vec način

djelovanja društvenih individua, način društvenog života.

Treća pretpostavka je reprodukcija društva - "proizvodnja ljudi", radanjem (porodica).

Proizvodnja života kako vlastitog pomoću rada, tako i tuđeg pomoću rađanja je društveni

odnos, ali i prirodni odnos. Sadržina i karakter društvenog odnosa izražava se u

zajedničkom djelovanju više individua, nezavisno od uslova, načina i svrhe tog djelovanja.

Četvrta pretpostavka je stupanj razvoja proizvodnih snaga i društvene podjele rada.

Koliko su razvijene proizvodne snage pokazuje najočiglednije stupanj do kojeg je

razvijena podjela rada. Svaka nova proizvodna snaga, ukoliko nije samo kvantitativno

proširenje dosad već poznatih proizvodnih snaga, povlači za sobom dalje usavršavanje i

razvijanje podjele rada. Podjela rada dovodi do razđajanja sela i grada i do suprotnosti

njihovih interesa (razdvajanje industrijskog i trgovačkog rada od zemljoradničkog). Daljni

razvitak razdvaja trgovački i industrijski rad. Na tim osnovama formiraju se i razvijaju

različite grupe individua koje zajednički djeluju u različitim granama proizvodnje.

Međusobni odnosi među tim grupama uslovljeni su načinom organizacije

zemljoradničkog, industrijskog i trgovačkog rada (ropstvo, staleži, klase).

Peta pretpostavka je razvoj i egzistencija vlasništva (svojine). Različiti nivoi podjele rada

su istovremeno različiti oblici vlasništva, jer "svaki stupanj podjele rada određuje uzajamni

odnos individua u vezi s materijalom, oruđem i proizvodima rada".

Šesta pretpostavka je proizvodnja ideja, predodžbi svijesti. Ova proizvodnja se

neposredno preplice s materijalnom proizvodnjom. To isto vazi i za duhovnu proizvodnju -

politiku, moral, religiju, pravo, metafiziku. Poznata je Marksova teza o odnosu društvenog

bica i društvene svijesti - "ne određuje svijest ljudi njihovo biće nego njihovo društveno

biće određuje njihovu svijest". Marks pravi izuzetak kod umjetnosti: "Kod umjetnosti je

poznato da određena doba njenog procvata nikako ne stoje u razmjeru prema opštem

razvitku društva, pa dakle, ni prema materijalnoj osnovici... Npr. Grci (Ilijada i Odiseja) i

Šekspir".

Sedma pretpostavka je istorijsko-dijalektički metod istraživanja društva, društvenih

pojava,pa prema tome i društvene strukture. Marks stoji na stanovištu da istraživanje

društvene pojave (ili cjeline društvenih pojava) mora polaziti od njene najrazvijenije forme,

najvišeg stupnja njenog društvenog razvitka, a ne, kao u primjeru opšte historije od

najnižih, početnih nivoa, pa slijedeći historijsku hronologiju dolaziti do savremenih etapa

njenog (njihovog) razvitka.

Iz ove skice osnovnih Marksovih ideja o ljudskom društvu i društvenoj strukturi jasno se

uočava razlika između opšte strukture društva, structure društveno-ekonomskih formacija

I struktura pojedinačnog društva.

Opšta struktura obuhvata cjelinu egzistencije ljudskog društva u njegovom historijskom

trajanju, ona nije ograničena ni prostorom ni vremenom, otvorena je i izražava sve

protivrječne i neprotivrječne sadržaje u razvitku i kretanju ljudskog društva. Ova struktura

nije data u nekom mirnom sistemu elemenata, već je raspršena, dinamična, promjenjiva.

Opšta struktura društva nije strogo odvojena od Struktura društveno-ekonomskih

formacija i Struktura pojedinačnih društava. Značaj opšte strukture društva za sociologiju

se ogleda u njenoj dinamičkoi strani razvitka ljudskog društva.

Struktura društveno - ekonomske formacije izražava cjelinu društvenih odnosa u svakoj

od njih - prvobitna zajednica, robovlasničko društvo, feudalno društvo, kapitalističko

društvo i komunistička zajednica. Marks razlikuje dva historijska tipa ekonomskih

formacija:

1. Besklasne ili neantagonističke u koje spadaju prvobitna i komunistička zajednica i 2.

klasne ili antagonističke u koje spadaju robovlasničko, feudalno i kapitalističko društvo.

Marks je u kapitalističko) društveno - ekonomskoj formaciji otkrio osnovne elemente ne

samo feudalne strukture, na čijim se ruševinama ovo društvo gradilo već i elemente

robovlasničkog društva, prvog klasnog društva u historiji. Društveno - ekonomske

formacije klasnog društva su se formirale i uspostavile kao dominantne i vladajuće

društvene strukture.

Klasna struktura društva sadrži niz zajedničkih elemenata za sve društveno - ekonomske

formacije klasnog društva i za sva pojedinačna klasna društva, iako svaka od tih formacija

i svako pojedinačno društvo u njima sadrži niz specifičnosti koje ih razlikuju i razdvajaju -

robovlasničko društvo sa svojim kastama, i kastinskim uređenjem; feudalno sa svojim

staležima i pravom nasljeda; kapitalističko društvo sa srednjim slojevima - birokratijom,

tehnokratijom. Zajedničke komponente klasne strukture - klase, svojina, pravo, država,

politika, ideologija, eksploatacija, klasna borba, sadrže specifičnosti društveno-

ekonomskih formacija koje se izražavaju u odnosima njihovih struktura (jedne države

prema drugoj, jedne ideologije prema drugoj, jednog tipa svojine prema drugom), a

naročito u odnosima izmedu strukturalnih elemenata unutar jedne društveno-ekonomske

formacije (jedne klase prema drugoj, i to ne samo vladajuće i potlačene nego i između

strukturalnih dijelova ovih klasa).

U totalitetu ove složene i protivrječne stvarnosti klasne strukture i klasnog društva za sve

vrijeme njegove egzistencije, Marks je otkrio njenu bitnu odrednicu - sferu ekonomije.

Ekonomija je anatomija ovog društva. Ekonomska struktura je osnovica cjelokupne

njegove strukture. Razvoj strukture klasnog društva uvećava moć ekonomskih činilaca

tako da se u kapitalističkoj formaciji ova moć uzdiže do nivoa "svjetskog gospodstva

kapitala nad najamnim radom",do ekonomske prinude, koja vlada ljudima i njihovim

odnosima. Ekonomsko otuđenje koje je neposredan rezultat ove evolucije ekonomskih

odnosa, postalo je izvor ideološkog, političkog i socijalnog otuđenja.

Drugi elementi klasne i društvene (kažemo i društvene zato jer se u klasnoj strukturi nikad

bez ostatka ne sabira sva struktura društva) strukture, kao i cjelina drustvenih odnosa

klasne epohe u razvitku ljudskog društva ne mogu se razumjeti ni objasniti bez analize

proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa tj. ekonomske strukture svakog klasnog društva,

a posebno kapitalističkog društva.

Klasna struktura se ne iscrpljuje bez ostatka na postojanju dvije antagonističke klase.

Klasna diferencijacija na dvije antagonističke klase - eksploatatorsku i eksploatisanu -

jeste najopštiji izraz klasnog društva i njegove strukture. Ali, svaki oblik strukture

pojedinačnog klasnog društva ispoljava se u daleko složenijim i bogatijim sadržajima -

mnogobrojnim, raznovrsnim i različitim elementima koji ne mogu do punog izrazaja doći u

klasama kao velikim društvenim grupacijama.

Ovaj sažet sadržaj strukture kapitalističkog društva pokazuje bogatstvo društvenih

odnosa koje ona obuhvata i koje svako sociološko istraživanje mora da ima u vidu ako

želi da otkrije i dohvati stvarni život ljudi i ljudskog društva u cjelini. Opštu strukturu

društva marksistička sociološka misao je izgradila iz analize istorijskog razvoja ljudskog

društva. Zato i podjela te strukture na "ekonomsku strukturu (realnu osnovu - bazu) i

nadgradnju (društvenu nadgradnju superstrukturu, pravno-političku nadgradnju i oblike

društvene svijesti) što je izvršio Marks nije nikakva konstrukcija njegove misli, nego

rezultat istraživanja historijske prakse razvitka ljudskog društva. Ovi integralni dijelovi

opšte strukture društva ne postoje kao odvojene, rastavljene i suprostavljenje cjelini

društva oduvijek, odnosno od njegovog postanka. Prvobitna zajednica ne poznaje podjelu

na način kako će se ona formirati u klasnom društvu iako i u njoj postoje primarni činioci

društvenog zivota nasuprot sekundarnim, ali ni ta podjela nije jasna. Zašto? Zato što nisu

razvijene proizvodne snage društva koje utvrđuju tu diferencijaciju i podjelu ili neku drugu,

po drugoj osnovi i kriteriju. Nema razvijene društvene podjele rada i razvijenih društvenih

odnosa. društvo živi u odnosima prirodne podjele rada (podjela rada između muškarca i

žena, između starih i mladih između roditelja i djece). Postoji određen način organizacije

proizvodnje i društvenog života (unutar gensa, bratstva i plemena), ali njen rezultat nije

razlićit društveni položaj pojedinca i grupa zajednici, odvojenost proizvođača koja stvara

suprotnost interesa. Proizvodnja sredstava za život i sredstava za proizvodnju zajedničko

je djelo svih članova društva.

Prema marksističkoj misli o društvu društvenu osnovu sačinjavaju proizvodne snage i

proizvodni odnosi jednog društva. Jedinstvo ovih proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje

sačinjava historijski način proizvodnje. U predgovoru „Prilogu kritici političke ekonomije“

Marks na slijedeći način određuje sadržaj opšte društvene strukture: U društvenoj

proizvodnji svoga života ljudi stupaju u određene, nužne odnose, zavisne od njihove

volje, odnose proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kjoj

se diže pravna i politićka nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti.“

Cjelokupnost odnosa proizvodnje - to je osnovni sadržaj društvene osnove ili bez društva.

Odnosi proizvodnje su odnosi između samih ljudi u proizvodnji. Materijalna proizvodnja je

temelj proizvodnje društva, bez te proizvodnje ne bi bilo nijedne i nikakve proizvodnje.

Materijalna proizvodnja je temelj proizvodnje društva, bez te proizvodnje ne bi bilo nijedne

i nikakve proizvodnje. Materijalan proizvodnja je proizvodnja neophodnih, nužnih

sredstava koja zadovoljavaju osnove životne potrebe ljudi - hrane i osnovni uslov cijele

historije, koji mora biti ispunjavan svakog dana i svakog sata danas kao i prije hiljade

godina da bi se ljudi samo održali u životu.

Materijealna proizvodnja je historijsko djelo. Ona je vidljiva potvrda samostvaranja

čovjeka i ljudskog društva društvenim radom, zajedničkom djelatnošću ljudi.

Proizvodne snage su temeljni sadržaj materijalne osnove društva. One izražavaju

čovjekov utjecaj na prirodu i društvene odnose pomoću oruđa rada koja su ljudi u procesu

intelektualnih. Tu spadaju i iskustvo, navike, vještine, znanje koje su ljudi u procesu rada i

proizvodnje razvili i osvojili. Zatim - ciljevi, potrebe i svrhe koje ljudi postavljaju i kojima se

rukovode u proizvodnji i u društvenom životu. Čovjek je, prema tome temeljna proizvodna

snaga. Nema proizvodne snage bez čovjeka. Samo čovjek proizvodi sredstva za

proizvodnju. On je dinamički strana proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Čovjek kao

društveno biće, kao ukupnost društvenih odnosa i kao ljudska priroda. Nema društva bez

čovjeka, ali nema ni čovjeka bez društva. Nema ni čovjeka, ni društva bez prirode.

Priroda je osnovna za čovjekovo historijsko djelovanje. čovjek je dio prirode. On radom

razmjenjuje svoju materiju sa prirodnom materijom, mijenja i humanizuje priorodu,

društvene odnose i sulove svoje egzistencije. Ukratko - čovjek i ljudsko društvo su

nezamislivi bez prirode, koja je pravo tlo njihovog društvenog života. Zato se o

antagonizmu između prirode i ljudskog društva može govoriti samo u smislu da društvo

razvija taj antagonizam, tu suprotnost, jer „priroda se ne odnosi, samo se čovjek odnosi“.

U društvu postoji kontinuitet u razvitku proizvodnih snaga. Kontinuitet se sastoji u tome da

čovjek nikad ne počinje od početka, nego od onoga što je drugi čovjek prije njega uradio i

ostvario. „Svaka proizvodna snaga je stečene snaga, produkt prethodne djelatnosti.“

Proizovdne snage su rezultat praktične energije ljudi, ali je ta energija određena

okolnostima u kojima se nalaze ljudi, proizvodnim snagama koje su već stečene, koje

nisu stvorili ti ljudi, nego su tvorevina prethodnog pokoljenja.“ Zahvaljujući toj jedinstvenoj

činjenici da svako naredno pokoljenje zatiče proizvodne snage koje je steklo ranije

pokoljenje -stvara se veza u ljudskoj historiji, stvara se historija čovječanstva, koja je

utoliko više historija čovječanstva, ukoliko su se više razvile proizvodne snage ljudi, a

prema tome i njihovi društveni odnosi“. Proizvodne snage su prema tome, osnovna

cjelokupne historije ljudskog društva. One prožimaju cjelokupnu strukturu društva, a ne

samo društvenu bazu.

Proizvodni odnosi su odnosi ljudi u procesu proizvodnje. To su nužni odnosi u koje ljudi

ulaze nezavisno od svoje volje, tj. za ulazak u te odnose nije presudna njihova volja, onu

su primorani nužnošću egzistencije da i nasuprot svojoj volji ulaze u te odnose. To ne

znači da oni nemaju ili ne mogu imati svijest o tome i o samoj toj nužnosti. To isto tako ne

znači da oni ne mogu uticati na te odnose u smislu njihovog razvoja i u smislu njihove

promjene. To samo znači da se materijalna proizvodnja ne može odvijati bez tih odnosa.

U historijskom razvitku odnosi proizovdnje su se, kao što je već rečeno, razvili u dva

osnovna tipa -asocijativni i antagonistički tip proizvodnih odnosa.

Društvenu nagradnju sačinjavaju dvije osnovne vrste društvenih pojava:

1. Politička i pravna nadgradnja u koji spadaju - država, politički sistem, političke

stranke, klase, kaste, slojevi, staleži,

2. razni oblici društvene svijesti - religija, filozifija, pravo, ideologija, moral, nauka.

Društvena nadgradnja je nadgradnja nad cjelinom društvenih odnosa proizvodnje.

Odnos između društvene odnose i društvene nadgradnje kao primaran odnos u opštoj

strukturi društva nije jednostran i jednosmjeran, nije odnos uzroka i posljedice, nije

statičan i nepromjenjiv. Postoji dijalektička veza između ovih dijelova društvene strukture.

Konkretnost interakcije zavisi od stanja dinamičkog elementa u društvu - proizvodnih

snaga. Klasna podjel rada kroz klasno društvo razdvaja i udaljava ove elemente klasne

struktrure do njihove relativne samostalnosti i do suprostavljenosti jednih prema drugima.

To se događa unutar same nadgradnje, npr. odnos između države i institucionalizovani

oblika društvene svijesti (religije, filozofije, nauke), odnos između frakcija iste klase,

odnos između različitih oblika društvenih svijesti itd.

Proizvodni odnosi na jednom stupnju svoga razvoja postaju kočnica za razvoj proizvodnih

snaga, jer same ljude stavljaju u objektivne uslove proizvodnje. Stvara se sukob između

proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Taj se sukob izražava kroz odnos između

antagonističkih klasa, ali se ne svodi samo na taj odnos. Započinje proces klasne borbe,

kao trajan proces ali on u svakom klasnom društvu nema iste oblike, isti karakter i sadržaj

kao ni iste zahtjeve ni ciljeve. Rezultat klasnog sukoba je revolucija.

Društvena pokretljivost (horizontalna i vertikalna)

U sociologiji su društvene promjene podijeljene na dvije grupe - makropromjene, koje

izražavaju promjene globalnog društva, izmjene njegove društvene strukture i njegovih

društvenih odnosa, koje se nazivaju društvenim kretanjem i mikropromjene - promjene

unutar socijalnog sistema, koje se nazivaju društvenom pokretljivošću ili mobilnošću.

Makoi mikro promjene u društvu su usko međusobno povezane. Makro promjene utiču na

mikro promjene u globalnom društvu.

U sociološkoj nauci su utvrđena dva osnovna oblika društvene pokretljivosti i to

horizontalna i vertikalna pokretljivost. Horizontalna pokretljivost izraža kretanje u prostoru,

promjenu mjesta rada, ali ne i promjenu zanimanja, kao ni promjenu društvene grupe

(ako se radi o odnosu između pojedinca i društvene grupe), odnos društvene ili klasne

strukture. Npr. ako se radnik iz Tuzle preselio na rad u Sarajevo, on je ostao radnik u istoj

djelatnosti i na istom radnom zadatku. Ako pri tome nije promjenio ni kvalifikaciju, onda se

zaista radi o jednostavnoj horizontalnoj pokretljivosti. To se naravno odnosi i na

pokretljivost društvenih grupa. Ako se, međutim seljak iz okoline Sarajave preseli sa

porodicom u grad Sarajevo i zaposli se kao radnik u nekom preduzeću, onda on ne

mjenja samo mjesto rada i boravka. Već prelazi iz strukture zemljoradnika -

poljoprivrednog proizvođaća u strukturu industrijskog radnika, onda je on izvršio

vertikalnih promjena. Vertikalna pokretljivost, prema tome izražava promjenu društvenog

položaja promjenu mjesta u društvenoj odnosno klasnoj strukturi. Vertikalna pokretljivost

se izražava u kretanju društvenih grupacija (i pojedinaca) od nižih ka višim strukturama u

društvu. Horizontalna pokretljivost se naročito odigravala i odigrava u vrijeme procesa

industralizacije, kada se velike mase seoskog stanovništva prosto smirili u gradovima, u

vrijeme urbanizacije, u vrijeme velikih ekonomski političkih i kulturnih promjena u društvu.

Vertikalna pokretljivost izražava visok stupanj razvijenosti društva, njegovu otvorenost,

dinamičnost i demokritničnost. što je veća mogućnost pomjeranja društvenih individua i

društvenih grupa iz nižih u više spratove društvene (klasne) strukture veće su šanse za

prevladavanje socijalnih i drugih društvenih razlika među ljudima, a time i antagonizma i

drugih sukoba i konflikata u društvu.

Sociološka istraživanja su pokaza koje su sve pojave, procesi i odnosi u klasnom društvu

sprečavale društvenu pokretljivost, akoje su je podsticale i razvijale. Savremena

sociologija za savremeno društvo utvrdila je da su za vertikalnu pokretljivost najvažniji

slijedeći elementi: školska kvalifikacija, politička aktivnost i bračne veze. Školska

kvalifikacija je na prvom mjestu iz razloga potrebe savremene proizvodnje i društvenih

djelatnosti, koji zahtjevaju sve više niove obrazovnih, stručnih, pa čak i naučnih

kvalifikacija. Politička djelatnost sa razvojem i jačanjem uloge držae, sa razvitkom

političkih odnosa u svijetu, naročito sa procesom političkog pluralizma i demokratije dobija

značaju i zato ona postaje osnov vertikalne pa i horizontalne pokretljivosti. Međutim,

istraživanja pokazuju da u savremenom društvu još nema šireg ulaska u politiku lica iz

radničkih struktura, još postoje vidljive, posebno nevidljive prepreke za taj proces. Većina

ljudi u kapitalizmu ostaje u klasi odnosno u sloju u kojoj su se rodili. Otvorenost klasa i

slojeva o kojoj su pisali Gurvič, Mils, S. Male, A. Gorz i drugi sociolozi, koja je sve

razvijenija i šira sa višim stupnjem razvitka savremenog društva a naročito sa procesima

integracije predstavlja značajan činilac kako vertikalne tako horizontalne pokretljivosti u

tom društvu, ali u njemu djeluju još uvijek snažnije sile socijalne, klasne, nacionalne,

rasnih i drugih odnosa koje zaustavljaju ovu vrstu promjene i kretanja u ljudskom društvu.

Kao i u drugim društvenim pojavama i u ovoj oblasti društvene stvarnosti procesi su

praktičniji, složeniji i kompleksni. Zakonitost (tendencija) neravnomjernog razvitka

ljudskog društva je, prema najvećem broju sociologa osnovni uzrok takvog kretanja

savremenog društva.

Pitanje svojine i odnosi ljudi u proizvodnji

Svojina u najjednostavnijem određenju i značaju predstavljaju prisvajanje predmeta,

stvari,dobara iz prirode i društva radi zadovoljavanja materijalnih i duhovnih, odnosno

biološko - fizioloških i kulturnih potreba čovjeka i ljudskog društva. Time je određen

društveni karakter i sadržaj svojine. Smatra se, u socijološkoj nauci da nema svojine u

prirodi. Činjenica da životinje prisvajaju predmete - stvari iz prirode radi zadovoljavanja

svojih biloško - filizioloških potreba ne može se prihvatiti kao uspostavljanje svojine u

društvenom smislu, zbog razlika između društva i životinjskih skupina - u svijetu i

proizvodnji (životinje nemaju svijest i ne proizvode sredstva za život), kao i zbog samog

načina prisvajanja (životinje u stvari i ne prisvajaju, nego jednostavno troše gotove

predmete iz prirode nošene prirodnim nagonima i instiktima). Priroda se ne odnosi samo

se čovjek odnosi i samo ljudi uspostavljaju drušrtvene odnose, jer su samo oni društvena

bića.

Prisvajanje kojim se stvari koje se prisvajaju, stavljaju pod svoju kontrolu i kojim se

uspostavlja odnos korištenja i raspolaganja je društveni čini ostvaruje se putem rada

(prizvodnje). Nema svojine bez ljudske djelatnosti, bez rada i prizvodnje.

A proizvodnja, rad i djelatnost su društvene pojave - proizvodnja je uvijek društvena

proizvodnja, rad je društveni rad kao i djelatnost u svim svojim oblicima i vrstama.

„ prizvodnja je prisvajanje prirode od strane individue u okviru određenog društvenog

poretka i njegovim posredstvom“ (Marks). Dakle, kad se govori o proizvodnji, onda se radi

o tome da se ona odvija na nekom određenom stupnju razvika društva i da je to

proizvodnja društvenih individua. U duštvenoj proizvodnji ljudi prilagođavaju (izrađuju,

oblikuju) proizvode prirode svojim društvenim potrebama. Ranije smo pokazali nužnost

društvene proizvodnje i ljudskog rada i djelatnosti za društvenu i individualnu egzistenciju

ljudi. Nužnost proizvodnje uslovljava i nužnost društvenih ljudskih individua, tj. njihovog

zajedničkog života. Marks je u ovom smislu i definiao ljudsko društvo kao „ proizvod

uzajamne djelatnosti ljudi“.

Nužnost egzistencije ne umanjuje značenje društvene potrebe za ljudskom zajednicom,

višim društvenim potrebama od materijalnih (egzitencijalnih), kulturnih potreba, koje

ljudsko društvo odvajaju od „ druge“ prirode i koje stvaraju njegovu historiju. Proizvodnja,

rad, djelatnost su konkretne životne i društvene aktivnosti ljudskog društva kao subjekta

historije čija razvijenosrt odnosno nerazvijenot pokazuje nivo njegove društvenosti,

historijke zrelosti kako u odnosu na „ drugu“ prirodu tako i u odnosu na sebe sama, na

svoju prirodu.

Svojina kao prisvajanje predmeta prirode i društva je opsta odredba koja se konkretno

izražava u svim epohama ljudskog društva. Time se ne kaže da su svojina i proizvodnja

indentične društvene pojave. Zajedničko im je - čin prisvajanja, obje izražavajudruštveni

odnos (odnos prema prirodi i odnos u društvu) i obje se vrše po odredjenim društvenim

pravilima i normama.

Prisvajanje koje se vrši putem svojine obuhvata dvije stvari - korištenje i raspolaganje.

Korištenje predstavlja najviše ovlaštenje sa prisvojenim predmetima - trošiti, odnosno i

utrošiti ga u cjelini, uzeti sve iz predmeta što je bitno za zadovoljenje potrbe prisvajača.

Raspolaganje znači stavljanje predmeta pod kontrolu prisvajača, koja otvara mogućnost

korištenja. Prema prvoj nauci pravo korištenja i raspolaganja nad sredstvima i dobrima

predstavlja osnovnu sadrživu i suštinu prava svojine i svojine kao drustvene pojave i

društvene činjenice.

Predmet prisvajanja, odnosno svojine može biti svaki materijalni dio prirode koji se može

uzeti, zatim sve što čovjek, odnosno ljudi mogu podvrgnuti raspolaganju i upravljanju,

dakle, i nematerijalna dobra i sami ljudi (ustanova ropstva). Svojina je, prema ovome

sociološka, pravna i ekonomska kategorija. Ona zato ima razlicite funkcije u društvu -

društvenu (sociološku), pravnu i ekonomsku. Ustaljeno je shvatanje da je osnovna

funkcija svojine njena ekonomska funkcija i uloga. Međutim pogrešno je strogo dijeliti ove

različite dimenzije svojine, jer su one usko povezane, ali u različitim tipovima svojinskih

(proizvodnih) odnosa i u različitim vrstama svojine one se ispoljavaju s različitom snagom

i intenzitetom, što je uslovljeno ukupnošću društvenih odnosa u društvu i njegovoj

strukturi. Razlike se pokazuju između društvenih odnosa u kojima vlada kolektivna svojina

i onih u kojima je dominantan odnos privatne svojine tj. Gdje je odvojen rad i svojina na

sredstvima za proizvodnju. Ovo odvajanje rada od sredstava za proizvodnju izvršeno je u

klasnom društvu. U robovlasničkom društvu je rad - radni (kmet) svojina vlasnika

sredstava za proizvodnju - robovlasnika; u feudalizmu rad - radnik (kmet) je samo

djelimično slbodan prema feudalcu - osnovnom nosiocu svojine; u kapitalističkom društvu

rad - radnik (proleter) je lično slobodan, ali su sredstva za proizvodnju u svojini

kapitalističke klase, koji ima vlast i nad samim radom (radnikom) koju ostvaruje putem

mehanizma države i prava.

Svojina i vlast su temeljne činjenice društva. Kao svojina i vlast u sociologiji ima različita

značenja. Najčešće je ono koje u vlasti vidi hijerarhiju u odnosima među ljudima i

grupacijama u društvu nezavisno od razloga te hijerarhije - odnes nadređenosti i

podređenosti, i to kao relativno čvrst odnos koji je u pravilu utvrđen dušetvenim normama

i pravilima. Vlast je, ukratko potčinjavanje jednih ljudi drugima, moć da se sebi podredi

tuđa volja i mogućnost da se ona održava i reprodukuje. U savremenim društvenim

formacijama vlast se uspostavlja preko države, političkog sistema i pravnog poretka.

Otuda izrazi državna vlast, politička vlast, vladavina prava (ustava i zakona). Vlast i sojina

su u bliskoj vezi. Naprijed sno pokazali da je svojina moć (vlast nad ljudima), da su ljudi

objekt svojine. Zato je pogrešno svojinu vezati samo za stvari, predmete i definirati je kao

moć nad stvarima. Svojina je izvor vlasti, kao sto je vlast izvor svojine.

Prirodna podjela rada je prvi oblik podjele rada u društvu. Ona je vezana za prirodne

zajednice (hordu, rod, pleme), za epohu prvobitne zajednice. To je podjela rada po polu i

starosti, prema prirodnima osobinama društvenih individua. Obuhvata vrijeme sakupljčke

privrede (nomadstvo, pastirstvo, lov i prve etape zemljoradnje) nego se javlja kao

prirodna pretpostavka zajedničkog života. Zemlja, šuma, pašnjaci su zajedničko dobro

plemena - plemensko vlasništvo. Svaki pojedinac samo kao član zajednice ( plemena)

može biti vlasnik ili posjednik onoga što pripada toj zajednici. On i ne postoji drugačije

nego kao plemenski pojedinac. Sa razvitkom zemljoradnje, stočarstva, zanatstva,

odnosno sa odvajanjem ovih grana proizvodnje prirodna podjela rada se zamjenjuje

društvenom podjelom rada. Određeni elementi ove prirodne podjele rada ostaju i u novim

odnosima, a neke komponente se zadržavaju sve do današnjeg vremena, ali je veoma

bitno da društvena podjela rada, tj. podjela po granama proizvodnje i vrstama društvenog

rada i djelatnosti postaje vladajući društveni odnos ukupne egzistencije ljudi. Sa višim

historijskim stupnjem razvitka proizvodnje i odnosa proizvodnje (raspodjele, razmjene i

potošnje) društvena podjela rada se javlja kao klasna podjela društva - određene

društvene grupacije (kaste, klase) se odvajaju od sredstava za proizvodnju i stavljaju u

objektivne uslove proizvodnje, nasuprot drugim grupacijama klasama) koje uspostavljaju

vlast (svojinu) nad tim sredstvima za proizvodnju i nad svim objektivnim uslovima

proizvodnje. Društvena podjela rada se pretvara u klasnu podjelu rada, naručito podjela

rada na umni i fizički rad (a to i jeste prava podjela rada) dovodi do snazne klasno

diferencijacije, do podjele ljudi na proizvođače i upravljačke skupine (klase), do

društvenih odnosa u kojima jednagrupacija živi od rada druge grupacije, dakle do odnosa

eksploatacije i izrabljivanja. Klasna podjela rada obuhvata materijalnu proizvodnju,

duhovnu proizvodnju i proizvodnju samih ljudi - cjelokupnost društvenih odnosa. Najteža

praktična negativna posljedica ove podjele rada je sveopšte ljudsko otuđenje

(ekonomsko, političko, socijalno) koje ljude prikiva cijeli život za jednu vrstu rada, jednu

djelatnost, jednu grupaciju (kastu, stalež, klasu, sloj, naciju, državu) i stavlja u situaciju da

mu se rad javlja kao tegoba kao mučnina, kao nesreća, kao prinuda a ne kao njegov

vlastiti zahtjev i potreba. Rad u obliku roba, kmeta, prolotera (najamnog radnika) kao i rad

u obliku robovlasnika, feudalca i buržuja je podjednako otuđen s razlikom da robovlasnik,

feudalac i buržuj „osjećaju ugodno u tom svom otuđenju“. A šta je u biti otuđenja?

Otuđenje je takav društveni odnos i društveni proces u kome se čovijek kao čovjek, kao

ljudsko biće negira i gubi; u kome se pojava predstavlja kao suština; lažno - kao istinito;

idealno - kao stvarno; neljudsko - kao ljudsko; individuum kao ličnost;drušvo - kao

zajednica; pojedino - kao opšte; grupno - kao zajedničko odnosno kao društveno.

U takvim odnosima čovijek se ne pojavljuje kao subjekt ni života, ni rada, nego kao

objekt, kao „klasni“ i „nacionalni pojedinac“. To je društveni odnos u kome čovjek nije

svestranost, nego jednostranost; nije univerzalnost, nego ograničenost; nije totalnost

nego parcijalnost. To su dakle odnosi hijerarhije, nadređenosti i podređenosti,

naređivanja i slušanja. Između čovjeka i životinja ne uspostavlja se odnos gospodstva

iako životinja sliži a ovo društvo je uspostavila odnose gospodara i sluge, elite i mase,

antagonističke odnose između klasa, naroda, nacija i država. Uspostavilo je i uspostavlja i

dalje. Tehnička podjela rada u savremenom industrijskom drustvu nije otklonila ove

situacije i odnose među ljudima i društvenim grupacijama. Donijela je „razmrvljeni rad“,

segmentaciju i atomizaciju. Sve je ovo uslovljeno i određeno po najviše materijalnim

odnosima proizvodnje, ali ne samo njima. Upitanju je antropološka i istorijska nesazrelost

i nerazvijenost ljudskog društva.

Ako se razmotri ukupnost djelovanja društvene podjele rada na drustvo onda se otkriva

gornja protivriječnost kao njena bitna sadržina, protivriječnost koja se u različitim

društvenim formacijama različito ispoljava, što je i dovelo sociološku misao da se različito,

kontraverzno i divergentno izrazi o njoj, tj. da se jednom istakne kao izvor ukupnog

historijskog kretanja društva, a drugi put kao izvor svega zla i nesreće čovječanstva.

Funkcije ekonomske, pravne, političke i ideološke sfere u strukturi i dinamici

društva

Odnosi između ekonomske, pravne, političke i ideološke svere u strukturi i dinamici

društva su bili predmet ne samo teorijskih razmatranja u gotovo svim sociološkim

pravcima i školama, a posebno u marksističkoj misli, nego i značajnih empirijskih

istraživanja, što je naravno osnovna zadaća sociologije. Empirijska istraživanja su

potvrdila mnoga teorijska svatanja. Pokazalo se da su odnosi između ovih dijelo

društvene strukture u dinamičkom, a ne nikakvom statičnom, mrtvom i nepromjenjljivim

stanju. Potvrdilo se da u različitim epohama i razdobljima istog tipa ljudskog društva (npr.

Kapitalističkog) ne postoje jednaka ukoga ekonomskih, pravnih, političkih i ideoloških

elemenata u strukturi te formacije, a naručito u njenom dinamičkom kretanju. To se

posebno izrazilo u pojedinačnim društvima te formacije - u jednom su vladali ekonomski,

u drugom kulturni, u trećem politički i pravni, u četvrtom ideološki elementi. To je

karakteristično za sve druge tipove društvenih formacija. Kao opšta pravilnost, kao ono

što se u samoj stvarnosti pojedinačnih društava i ekonomskih formacija pokazalo kao

zajedničko, jeste da su materijalni uslovi egzistencije igrali primarnu ulogu, da su se

probijali na prvo mjesto. To je nije moglo u određenim kraćim periodima vremena ni

zapaziti odmah, ali se u posmatranju dužeg perioda funkcionisanja društvenih struktura

otkrivalo gotovo bez napora. Otuda se i dogodilo da se i taj odnos u sociološkom

mišljenju formulira kao zakonitost, kao tendencija, ali ne za ukupni istorijski razvitak, već

samo za ekonomske formacije društva (azijski, antički, feudalni i kapitalistički način

proizvodnje). Postavilo se pitanje zašto su ekonomski sadržaji društvenog života izbijali u

prvi red i zadržavali primarnost u svim društvenim formacijama? Postoji više razloga za

to, ali su očigledni slijedeći:

1. Materijalna proizvodnja je osnovni uslov biološke egzistencije ljudskog društva. Da

bi se održali u životu, ljudi moraju zadovoljiti prvo svoje potrebe za hranom, pićem,

odijelom, stanom - nužne potrebe. Dakle, radi se o objektivnim pretpostavkama

koje ne mogu biri predmet subjektivnih razmišljanja i odluka. To je ono što je

zajedničko za ljudske individue koje su živjele u hordama, koje su se bavile

sakupljačkom privredom (a u stvari se radilo o sakupljanju hrane za život) i ljude

koji sada žive, kao i za ljude budućnosti čovjećanstva.

Svi vrijednosni sistemi, kulturni, ideološki, koji su ove potrebe ljudi smatrali nižim, pa i

najnižim potrebama koje ljude indentificiraju sa životinjskim skupinama i koji su u

historiji društva, pa i savremenog društva bili dosta rašireni nisu ukinuli, niti su,

naravno, to mogli - nužnost i primarnost ovih potreba. Ti sistemi su izražavali

socijalnuklasnu uslovljenost i ideološku usmjerenost svoji stavova i poruka, jer su one

primarno bile okrenute prem određenim klasama i slojevima, koje su zbog svog

položaja u društvenoj strukturi bile daleko od zadovoljavanja i tih, materijalnih, a

potom i duhovnih potreba.

2. Materijalni odnos proizvodnje su činilac klasne diferencijacije. Uspostavljanje

nejednakosti među ljudima i društvenim grupacijama u raspodjeli sredstava za

proizvodnju, raspodjeli i korištenju materijalnih dobara klasnom podjelom rada

formiralo je kako klasne odnose tako i antagonizme u društvu. Vladajuće klase

svakog dosadašnjeg i sadašnjeg društva su svoju vladavinu zasnivale i održavale

najviše monopolom nad materijalnim uslovima i odnosima proizvodnje.

3. Materijalna proizvodnja je uslov funkcionisanja društvenih institucija i organizacija

u društvu. Ustanove braka, porodice, države, političke stranke, obrazovne i

kulturne institucije, razna profesionalna udruženja ne bi se mogli održati, a kamoli

vršiti svoje društvene funkcije bez materijalne osnove. Ekonomska struktura djeluje

i „nevidljivo“ kroz druge elemente društvene strukture (državu, politički sistem,

pravni poredak, tehnološki sistem). Svaki od ovih dijelova društvene strukture ima

svoju „malu ekonomsku strukturu“ - materijalnu osnovicu koja ima služi da izvrše

svoje funkcije u cjelini društvene strukture. U savremenom „organizovanom

društvu“ elementi njegove strukture su na visokom stupnju svoje međusobne

povezanosti i integriranosti, tako da se hijerarhija njegove društvene strukture,

prikriva. Dijalektika odnosa između strukturalnih elemenata globalnog društva i

pojedinačnih društava je ostala veoma složena i kompleksna. Na to su utjecali

razni uzroci, a posebno nova društvena podjela rada - tehnička podjela rada, zatim

promjene u socijalnoj i klasnoj strukturi društvo i svojinskim odnosima u njemu. Na

to je utjecala i naučno - tehnološka revolucija. Na tim osnovama dolazi do bitnih

promjena u ulozi i funkcijama svih u klasnićno vrijeme društva relativno

osamostaljenih sfera društvene stvarnosti - ekonomske, političke, pravne, kulturne

i ideološke. Itegracija je vladajuća tendencija i društvena pojava savremene

stvarnosti ljudskog društva u svjeskom okviru i to je proces koji uslovljava i

određuje odnose u strukturi globalnog društva i pojedinačnog društva. Dolazi do

procesa radikalnih promjena i transformacija u globalnim društvenim odnosima koji

su pračeni krizama, antagnozimima i ratovima. Javljaju se nove ideologije

ekonomskog rasta društva, progresa, nove teorije u sociologiji drugim društvenim

naukama - npr. teorija konvergencije društvenih sistema, teorija „planetarnog

društva i mišljenja“, teorija postindustrijskog društva, nove ideje o ljudskim pravima

i slobodama. Sve to utiče da se uloge i funkcije ekonomske, pravne,

političke,ideološke sfere u strukturi i dinamici društva mijenjanju, i to minjenjaju

brzo i veoma temeljito. A to znači da se mijenja položaj čovjeka i društvenih grupa

u društvu i društvenim odnosima.

Pojam podjele društvenih grupa

Globalne društvene grupe

Pojam društvene grupe

O pojmu društvenih grupa, kao i o drugim osnovnim pojmovima društva u sociologijij ne

postoje jedinstvena gledišta. Naprotiv, postoje veoma različita shavatanja, ponekad toliko

različita, raznovrsna i međusobno suprotna da se postavlja pitanje koherentnosti

sociologije kao društvene nauke. Ono što je ipak zajedničko svim ovim shvatanjima jeste

da stoje na stanovništvu da je ljudsko društvo - društvo društvenih grupa. Ima više

sociologa koji tvrde da je sociologija nauka o društvenim grupama. Prema njima i samo

društvo je jedna velika, sveobuhvatna, struktirana društvena grupa.

Svaka društvena grupa sadrži strukturu kao svoju osnovnu i bitnu sadržinu. Tako se

pokazuje da je društvo „struktura - struktura“, ali to ne dovodi u pitanje njegovo

funkcijonisanje kao cjeline, jer je „svaka društvena grupa artikulisana cjelina, struktura,

koja se bitno temelji na organizovanim djelatnostima njenih članova.

Društvenu grupu sačinjavaju pojedinci koji obično imaju identične interese, ciljeve, koji u

ostvarivanju tih interesa i ciljeva oraganiziraju zajedničku djelatnost kao trajnu aktivnost

kojom se vremenom uspostavlja odgovarajući način društvenog života sa razvijenim

osjećanjem pripadnosti grupi, zajedničkom skalom vrijednosti osnovnih društvenih

potreba. Odnosi saradnje, kooperacije i tolerancije uz istovremeni procese konkurencije i

razlike koje su rezultat, hijerarske strukture društvenih grupa i prirodnih razlika pojedinaca

- njenih članova, društvenu grupu čine dinamičnom, a ne statičnom društvenom

strukturom. Ona ovu svoju dinamičnost ispoljava više unutar cijele društvene strukture,

nego u svom vlastitom okviru. Kao grupa ona se, dakle, potvrđuje u odnosima sa drugim

društvenim grupama. Evo primjera nekoliko definicija društvenih grupa poznatih

sociologa:

1. „Grupa je stvarna kolektivna jedinica...koju neposredno možemo posmatrati a

zasnovana je na kontinuiranim i aktivnim kolektivnim stavovima, jednica koja ima

da ostvari zajedničko djelo, koja je jedinstvo stavova, djela i ponašanja koja čine

jedan strukturalistički društveni okvir i teži ka relativnoj koheziji manifestacija

društvenosti“

2. „Društvena grupa ili društvo je suma međusobno povezanih pojedinaca, koji se

razlikuju od drugih pojedinaca... međusobno uspostavljajući pozitivne odnose

dopunjavanja“

3. „Društvena grupa je mnoštvo pojedinaca povezanih zajedničkom djelatnošću i

zajedničkih interesa u cilju zadovoljavanja vlastiti potreba, koji u okviru sličnog ili

identičnog načina života uspostavljaju više ili manje trajnu mrežu odnosna na bazi

međusobne saradnje ili kooperaciji proizašle iz sistema zajedničih društvenih

vrijednosti, a koja i u krajnjoj instanci rezultira kolektivnim predstavama i

osjećanjima zajedničke pripadnosti.

Podjela društvenih grupa

Zavisno od kriterija stratifikacije i teorijskog mišljenja u sociologiji srecemo vise podjela

društvenih grupa. Njemački sociolog F. Tenis sve društvene grupe dijeli na zajednicu i

društvo, prema kriterijuma nastanka i sadržinskih odnosa u njima. Zajednica društvena

grupa, nastala stihijski, iz razloga solidarnosti a društvo svjesno iz razloga posebnih

interesa.

Prof. A. Fiamengo u svom udžbeniku po Osnovni opće sociologije analizira gornje i druge

podjele društvenih grupa i doloazi do podjele društvenih grupa na globalne i parcijalne.

Kriterij podjele je sadržaj, vrsta, i obim društvenih procesa i društvenih odnosna u njima.

Globalne društvene grupe su one u kojima se odigravaju svi životni procesi određenog

stupnja razvitka ljudskog društva i koje, prema tome, predstvaljaju „društvo“, a parcijalne

društvene grupe sačinjavaju one društvene grupe u kojima se odvijaju samo određeni

društveni procesi. Globalne društvene grupe karakteriše i jedinstvo društvenih procesa u

njima. Tu spadaju - horde, rodovi, plemena, narodi, nacije i čovječanstvo.

Primitivne historijske forme društvenih zajednica

HORDA. Prema dosadašnjim istraživanjima ne samo sociologije nego i drugih društvenih

nauka ovo je najstarija društvena grupa - prvo bitna forma društvene organizacije ljudi.

Ona je nastala iz stada i formirala se kao lutajuća grupa, potpuno samostalna, kako u

stalnom aktu reprodukcije, tako i u pribavljanju sredstava za život. U hordama vlada

prirodna podjela rada - podjela po polu i starosti. U njima nema sukoba među članovima

po osnovu rada i raspodjele materijalnih dobara, mada se smatra da je u njima dolazilo

do pojave nejednakog prisvajanja određenih proizovoda koji su pojedini činili. Bračne,

odnosno polne veze su se uspostavljale unutar horde, jer nema porodice kao forme

egzistencije, nego je horda porodica. Nema zabrane polnog opštenja - vlada promiskuitet.

Horde nisu velike društvene grupe, broj članova se kretao od 10 do 80.

ROD I PLEME smatra se da se rodovsko društvo razvilo na srednjem stupnju divljaštva,

oko 20000 god. p.n.e., sa prelaskom iz sakupljačke privrede na proizvodnju koja

uspostavlja potpuno nove materijalne uslove za život.

Na pravom mjestu dolazi do ograničavanja prirodne, a uspostavljanja i razvijanja

društvene podjele rada - odvajanje pastirstva i nomadstva od zemljoradnje i

zemljoradnje od stoćarsta.

Bitna promjena se događa u braćnim odnosima - nastaje slobode polnih veza unutar

roda, bračne veze se obavljaju između rodova. U rodu (gensu) nastaje grupni brak,

poznat pod nazivom brak punalua. Nema bračnih odnosa između braće i sestara

unutar istog roda. Ženski potomci ostaju u svom rodu, a muškarci odlaze u drugi rod.

Tako s formiraju materinski gensovi, u kojima se potomstvo računa po majci. Kasnije

dolazi do formiranja očinskih gensova u kojima primarnu ulogu imaju očevi i epoha

matrijarhata ustupa mjesto epohi patrijarhata. Proizvodnja i potrošnja u rodovskom

društvu imaju kolektivni karakter. Zemlja je zajedničko dobro kao i šume i pašnjaci.

Rodovi imaju religiju i običaje. Rod nije izolovan od drugog roda - povezani su

bračnim odnosima i materijalnom proizvodnjom-razmjenom dobara. To nije naravno

tržišna razmjena.

Iz više rodova se povezivanjem formira i nastaje viši tip društvene organizacije -

pleme.

Pleme predstavlja značajnu prekretnicu u razvitku ljudskog društva. Ono razvija i

afirmiše duštvenu podjelu rada. Ono unosi u društveni život nove, bitne činjenice za

ljusko društvo -zajednički govor, ili dijalekt, religiju sa kultovima, ples (igru), zajednički

proces odgoja i zajedničku odbranu (plemena). To je bio razlog da se pleme označi

kao prva politička organizacija društva nasuprot rodu kao proizvodno-potrošačkoj

formi društvenog života. Mislimo da je to previše stroga ocjena, jer umanjuje

značenje proizvodne funkcije plemenske organizacije, kao i druge sadržaje

društvenosti - kulturu, edukaciju, osjećanje zajedničke pripadnosti i solidarnosti. U

sociologiji postoje razlićita shvatanja uloge i znaćaja krvne i društvene veze u

rodovskoj odnosno plemenskoj zajednici. Jedni misle da je krvna veza odlučujuća i

primarna, dok drugi tvrde da djeluju istovremeno, ali da prevladava društvena veza.

Istraživanja L. Morgana i F. Engelsa su pokazala kako se odvija proces promjene tih

veza putem prirodne i društvene podjele rada i kako jačaju društvene veze sa

razvitkom proizvodnje, prirodnih odnosa, kulture i drštvene svijesti, te kako

plemenska organizacija predstavlja taj početak preobražaja ljudskog od „prirodnih

naroda“ ka „kulturnim narodima“.

Razvijanje historijske forme društvenih nauka

NAROD, NACIJA I ČOVJEČANSTVO sačinjavaju razvijene društvene zajednice.

Narod. Narod nastaje sa prvim klasnim društvom, robovlasnićkim, traje do pojave

nacionalnih zajednica, koje se razvijaju uglavnom u kapitalističkoj društvenoj

formaciji. Narod se razvio iz plemenske organizacije-iz saveza plemena. Plemenski

savezi su prelazne forme društvenog života od rodovske ka narodnim zajednicama.

U historijskom razvitku poznata su dva tipa nastanka narodnih zajednica:

1. na tlu robovlasničkog društva (Egipat, Grčka, Rim) i

2. na tlu feudalnog društva (Francuska, Njemačka, Poljska, Rusija)

U oba tipa radi seo raspadu prvobitne zajednice i prevladavanju rodovsko -

plemenske forme društva. Proces formiranja naroda kao istorijski višeg tipa

društvene zajednice tekao je sporo i neravnomjernou različitim sredinama. Poznato

je da su narodi koji nisu prošli robovlasničku etapu u svom razvitku, nego su

„neposredno“ iz patrijarhalne zajednice prelazili u feudalne sruštvene odnose, mnogo

kasnije razvili ovu formu kao totalnu društvenu organizaciju, a tu spada većina

evropskih naroda. Narod je društvena grupacija, zasnovana primarno na

teritorijalnim, a ne krvavim vezama. Krvne veze se postepeno gube, a sve više jačaju

društvene veze među ljudima i društvenim grupama (ekonomske, kulturne, političke).

Iako ne postoji tržište zajednički jezik je odigrao bitnu ulogu u formiranju narodnih

zajednica.

NACIJA. Kao razvijena forma društvenog života nacija nastaje sa kapitalističkim

načinom proizvodnje. od tog vremena ona je postala dominantna globalna društvena

grupacija, koja izražava sva bitna svojstva ljudskog društva. U njoj se odigravaju i

prelamaju protivrječnosti koje se javljaju u savremenim društvenim odnosima koa i

one koje su se zadržale iz starih vremena. Nacija svoje trajanje ne završava sa

kapitalističkom društvenom strukturom, nego je prekoračuje i historijski i sadržinski.

Industijska revolucija je utrla put sveobuhvatnoj promjeni odnosa u materijalnoj

proizvodnji , a građanska revolucija je utrla put svestranoj promjeni odnosa izvan

materijalne proizvodnje - u politici, kulturi, nauci. Dakle, mjenja se cjelina društvenih

odnosa, način proizvodnje društvenog života ljudi. Uske granice društvenih formi

feudalne strukture ne mogu da zadovolje potrebe masovne indrustijske proizvodnje i

prometa robe, kao što lokalne društvene zajednice sa svojom izolovanošću i

autarhičnopću nisu mogle odgovarati slobodnom kretanju kapitala i radne snage,

koja je donosila nova epoha. Zato se uže etničke i druge društvene grupe i zajednice

nužno povezuju u veće teritorijalne, proizvodne i društveno - političke cjeline - nacije.

Kapitalistićko društvo poznaje cijeli niz protivrječnosti u svom razvitku - društvena

proizvodnja i privatno prisvajanje, antagonizam kapitala i najamnog rada, politička

sloboda i ekonomska prinuda, politička država i građansko društvo, podjela rada na

grad i selo itd... Nacija izražava sve osnovne osobenosti društva u kome se razvija,

pa, prema tome i sve ove protivrječnosti kapitalističkog društva su istovremeno

protivrječnosti nacije.

U sociologiji su se razvile različite teorije o nastanku, društvenog karaktera i prirodi

naciji. Po sadržini one se dijele u četiri osnovne grupe:

1. Idealističke teorije nacije se javljaju u dva oblika - spiritualističke i

subjektivističko -psihološke. Spiritualističke (lat. spiritus - duh, duša) teorije

ističu duhovnu stranu nacije kao njnu osnovnu sadržinu i suštinu. U skladu sa

Hegelovim učenjem da se apsolutni duh u svom razvitku manifestuje u državi,

to se država javlja kao ostvarenje nacije. Nacije koje nemaju svoju državu,

koje se ne razvijaju u državu, prema ovom shvatanju one nisu nacije. nacije

koje nemaju svoju državu, koje se ne razviju u državu, prema ovom shvatanju

i nisu nacije. One su bez prošlosti i budućnosti, nemaju historije i stoga

nemaju pravo na opstanak.

Subjektivističko - psihološke teorije istiću svijest o zajednici i zajedničkom

životu kao bitan i odlučujući činilac formiranja i razvoja nacije. Francuski

teoretičar E. Renan (1823. - 1892.) u ovom smislu definira naciju: „ Pripadnici

jedne nacije su oni koji teže zajedničkom životu“. Austrijski pisac L.

Gumplović (1838. - 1909.) istiće da je nacija primarno duhovna i kulturna

zajednica, koju stvara država.

2. Prema vulgarno-materijalističkim teorijama nacije su objektivne, materijalne

činjenice društva,određene prirodnim, biološkim faktorima. Osnovna sadržina

nacije je činjenica zajedničkog života potomaka istih predaka. Bitna svojstva

pripadnika nacije se prenose s generacije ne generaciju po biološkim

zakonima. Ovo shvatanje je srodno rasističkim koncepcijama i idejama, prema

kojima je rasa suština nacije. Poznato je da su ova shvatanja i ideje o naciji

imala značajnu ulogu u imperijalističkom i nacionalističkim pokretima i

ratovima protiv nezavisnosti i slobode naroda kao „naučno“ opravdanje svojih

akcija. Najistaknutiji predstavnici ovih teorija su englez H.S. Čembrlen (1815.

- 1927.), Francuz J.A. Gabino (1816. - 1882.) i Adolf Hitler

3. Imperijsko - pozitivističke teorije odbacuju shvatanja o jednom tkz.

odlučujućem činiocu formiranja, razvoja i određenja nacije. Naprotiv, prema

ovom shvatanju naciju konstituiraju mnoštvo društvenih i prirodnih pojava i

činjenica - zajedničko porijeklo, teritorija, religija, zajednički jezik, zajednička

sudbina, tradicija, nacionalna svijest, karakter, ekonomija i dr. Ova shvatanja i

koncepcije su razvijena u građanskoj sociologiji. Njihov nedostatak je u

činjenici da su ovi konstitutivni elementi nacije dati eklektički, kao mehanički

zbir, bez određenja primarnih veza i odnosa međe njima i bez odgovora na

pitanje strukture i dinamike u historijskom razvoju nacija i odnosa između

nacija. Njihov značaj je u činjenici otkrivanja svih bitnih sastojaka nacionalnih

zajednica, koje njihov razvoj donosi i mijenja, i to konkretno, bez uopštavanja i

generalizacije.

4. Marksistička koncepcija nacije. Nacija ( lat. natio - rod, pleme, narod) je

prirodna i društveno - historijska zajednica nastala iz naroda epohi

kapitalističkog društva. Ona je viši historijski stupanj organizacije društva u

odnosu na narod, ali nije strogo odvojena od naroda. Nacija zadržava prirodne

elemente naroda (etnos - zajedničko porijeklojezik,tradiciju) ali razvija nove

elemente (nacionalnu kulturu, nacionalnu svijest, historiju, ekonomiju, politiku)

na osnovama društvene i klasne podjele rada (društvena proizvodnja,

unutrašnje tžište, kapital - najamni rad). Nacija je primarno klansna forma

organizacije društva. Nacionalna država i nacionalna ekonomija su neposredni

izrazi te klasne suštine nacije. U tom procesu glavnu ulogu je imala vladajuća

klasa društva - buržoazija. Njena uloga je međutim, protivrječna: u odnosu na

stari, feudalni naćin proizvodnje ona je odigrala „krajnje revolucionarnu ulogu“

jer je ukidala odnose-naturalnu proizvodnju, autarhičnost (zatorenost),

raštrkanost i zaostalost, a u odnosu na postojeće kapital - društvene odnose

imala je reakcionarnu ulogu, jer je vršila otvorenu, „bezdušnu akspoataciju“

proizvođačkih klasa i slojeva. U svojo neograničenoj i nezajađljivoj trci za

profitom ona i naciju pretvara na naciju u formu ekspoatacije i izrabljivanja -

jedne nacije od strane druge nacije. Buržoazija stvara antagonizme izmeđe

nacija umjesto odnosa saradnje i povezivanja. U evoluciji razvitka

kapitalističke strukture razvijaju se pojave nacionalne antagonizacije u

oblicima nacionalizma, šovinizma, hegemonizma, fašizma i racizma. Epoha

imperijalizma je kolonijalnu vladavinu, tj. nacionalno porobljavanje i

eksploataciju u cijelo, svijetu. Uspostavljanje totalitarnih i etatističkih režima

dalje je jačalo tendencije ugrožavanja nacionalne slobode i emancipacije. Zato

je zahtjev za nacionalnim osobađanjem postao jednak zahtjevu za socijalnim

(klasnim) oslobađanjem. Dijalektika socijalne i nacionalne emancipacije

postala je osnovna karakteristika cijele savremene epohe. Ali to nije uvijek

zapažala marksistička sociološka misao. Naprotiv, zapadala je u

protivrječnosti, a dogmatska i nenaučna shvatanja i to u pogledu definicije

nacije tj. određenja njene društvene suštine i naručito u pogledu pitanja

odnosa među nacijama. Nacija ne predstavlja dovršenu društvenu zajednicu

ljudskih individua , ona nije nikakva apstraktna „iluzorna zajednica“ koja stoji

nasuprot njihovim društvenim i ljudskim težnjama, pravima i slobodama. To je

realna, konkretno - historijska forma života ljudi i društvenih grupa, koja

sačinjava određenu stepenicu u razvitku društvenosti društva i koja ima u torn

smislu određenu historijsku ulogu. Ona nije trajna, vječna i nepromjenljiva

forma društvene egzistencije, nego veoma kompleksna, protivrječna i

promjenljiva, koja trpi protivrječnosti ljudskog društva u kome se formira,

razvija i mijenja, kao i protivrječnosti u vlastitom društvenom biću. Historijske

okolnosti koje uslovljavaju cjelinu dru-štvenog bića nacije određuju i odnose

medu nacijama. Odnosi sukoba, neprijateljstva između naroda i nacija, kao i

odnosi saradnje i povezivanja imaju svoje izvore u raznim i raznovrsnim

uzrocima - ekonomskim, političkim i kulturnim, antropoloskim i sociološkim,

objektivnim i subjektivnim, idealnim i materijalnim, unutrašnjim i spoljašnjim,

regionalnim i svjetskim, klasnim i nacionalnim historijskim i nehistorijskim.

Mnogi od njih djeluju samostalno i izolovano, mnogi istovremeno i

sinhronizovano, mnogi suprotno jedni drugima, sa različitom snagom i

utjecajem. U različitim periodima i u raznim nacijama i narodima ove sile

(zakonitost, tendencije) različito se izražavaju, ali djeluju neprekidno, vidljivo i

nevidljivo, pojedinačno i u svjetskoj cjelini. Pojave nacionalizma, šovinizma,

fašizma i rasizma su vidljivi izrazi ovih antagonizama, koje su dovele do

najteže katastrofe u ljudskoj historiji (Drugi svjetski rat), a koje i danas

ugrožavaju ne samo nacionalna i ljudska prava i slobode, koje je savremeno

društvo učinilo temeljnim kriterijumom demokratije i dostojanstva čovjeka,

nego dovodi u pitanje puku fizičku (biološku) egzistenciju cijelih naroda i

nacija.

Nacionalizam ima korijene i u najdubljim katovima i pregradama ljudske historije, u

"primitivnim nagonskim porivima" (Supek), u "zovu divljine" (Dž. London), u antropološkoj

nesazrelosti drustva, u nacionalističkim mitovima, kao i u aspiracijama totalitarističkih

režima.

Nacionalizam siedinjuje negativne strane historijskog iskustva društva (prošlosti i

sadašnjosti), i to kako vlastitog društva, tako i "tuđeg". On je suprotnost oslobodilačkim

idejama, težnjama, zahtjevima ljudi i društvenih grupacija i zajednica. On je negativna

kolektivizacija nacija i naroda (pseudo homogenizacija) - birokratska i totalitaristička

kolektivizacija koja depersonalizira i deindividualizira ljudske individue i ukida društvenost

društvenih zajednica. On stvara hijerarhje među pojedincima (stvara kolektivnog, a ne

društvenog pojedinca) i društvenim grupacijama, među narodima i nacijama, među

religijama i kulturama, među civilizacijama. On dijeli nacije na historijske i nehistorijske,

stare i mlade, prirodne i vjestačke, velike i male, demokratske i nedemokratske, kulturne i

zaostale itd. Nacionalizam hiperbolizira i glorifikuje "svoju" naciju, a ponižava "tuđu", on

„svoju“ naciju pretvara u svoju privatnu svojinu, a drugu "tuđu" naciju (nacije) u objekt

negacije, uništenja, genocida. Nacionalizam najekstremnijeg oblika nacionalfašizam

režima u Srbiji i Hrvatskoj nošen mitomanskim idejama "Velike Srbije" i "Velike Hrvatske"

agresijom na Bosnu i Hercegovinu 1992. i 1993. godine doveo je u pitanje egzistenciju

cijele jedne nacije (bošnjačke), kao i dijelove srpske, crnogorske i hrvatske nacije.

Nacionalizam jeste negacija i vlastite nacije, ali on apstrahuje te posljedice. On i istupa

verbalno sa stanovišta cijele nacije, "općih", "zajedničkih", "historijskih ciljeva i interesa"

prikrivajući pojedinačne, egoističke, grupne interese nacionalističkih grupacija kao

osnovnih nosilaca nacionalizma. Zato nacionalizam ne možemo izjednačavati sa cijelom

nacijom.

ČOVJEČANSTVO je najrazvijenija forma ljudskog društva. Nastaje povezivanjem,

odnosno prerastanjem nacija u svjetsku zajednicu ljudi u uslovima visoko razvijenih

proizvodnih snaga i društvenih odnosa. Proizvodne snage koje je razvilo kapitalističko

društvo anticipiraju nove društvene odnose koji prekoračuju nacionalne granice, a time i

nacionalne forme organizacije ljudskog društva. Nacionalna zajednica ma koliko bila

razvijena u uslovima “svjetske privrede", svjetskog tržišta i univerzalnog razvoja nauke i

kulture postaje uska, ograničena društvena forma života za zadovoljavanje ljudskih

potreba koje su se razvile pod tim uslovima. Nužnost povezivanja nacija unutar

kapitalističkog načina proizvodnje postala je vladajuća tendencija savremene epohe,

zakonitost postojećeg historijskog stupnja razvitka društva.

Koje su to osnovne karike u lancu ove prijelazne epohe?

Na prvom mjestu svjetski karakter društvene proizvodnje. Drugo, razvoj svjetskog tržišta.

Svjetsko tržiste je postalo uslov ekonomskog razvoja svakog društva - mjera njegove

stabilnosti. Treće, univerzalni razvitak nauke, tehnike, komunikacija, kulture. Nauka je

postala "prva proizvodna snaga". Četvrto, osvajanje političkih sloboda i građanskih prava.

Sve su to empirijske činjenice stvarnosti savremenog društva, nikakve konstrukcije,

voluntarističke želje, utopistička maštanja ili romantičarski ideali. Bitnu promjenu

društvenih odnosa izražavaju procesi masovne borbe ljudskih grupacija za oslobađanje

od eksploatacije i izrabljivanja (klasne i nacionalne) koja se odvija u primjerima

neokolonijalizma, imperijalizma, i državnog hegemonizma. Zašto ljudsko društvo ne

prekoračuje uske osnove građanske civilizacije? Zašto ne prelazi okvire grupnog

(nacionalnog) egoizma, birokratsko - tehnokratskog kolektivizma, etnocentrizma? Kako

objasniti pojave barbarizma u njegovim najprimitivnijim oblicima (genocid)? Vrijeme

prelazne epohe, svake prelazne epohe, je protivrječno i vrijeme krize - opste i

pojedinačne, društvene i individualne, vrijeme paradoksalnosti, apsurda i tragedija. Na

djelu je "treća industrijska revolucija", a istovremeno i "postindustrijsko društvo"; epoha

automatizacije i "razmrvljenog rada"; slobodnog vremena i vremena dokolice; hijerarhije

rada i hijerarhije ljudi; podjele rada i podjele ljudi i društvenih grupacija u pravima i

slobodama.

Ekonomski i tehnološki razvoj nisu istovremeno i društveni razvoj. Kao što politička

emancipacija nije bila socijalna emancipacija u monopolističkom kapitalizmu, tako ni

ekonomska emancipacija nije ljudska, odnosno opšteljudska emancipacija u savremenom

kapitalizmu.

Totalitaristički i etatistički modeli političkog uređenja političkih odnosa su produzetak stare

društvene strukture. Ova dva procesa dominiraju savremenim društvom - ekonomska,

tehnološka i informatička integracija i politička polarizacija i antagonizacija. U dubini je

ovih procesa nacionalna, a još dublje civilizacijska polarizacija. Jedna i druga su izraz

društvene i klasne podjele rada. Stoga je čovječanstvo kao viša forma društvenog života

u odnosu na nacionalnu zajednicu moguće samo ako se ukida i prevladava ova duboka

provalija između ljudi i društventh grupacija, koja još uvijek vlada u cjelini svjetske

zajednice. Čovječanstvo je moguće ako društveni odnosi koji se stvaraju i razvijaju,

čovjeka izvlače iz spoljašnjih sila i prinude koje on još trpi i u radu i izvan rada. Kad čovjek

učini rad samodjelatnošću, svojom unutrašnjom potrebom, tada mu i drugi čovjek postaje

njegova temeljna potreba. Tada on za drugog postaje njegovom potrebom. Tek tada

prestaje situacija u kojoj ljudi služe određenim spoljašnim zadacima - klasnim, partijskim,

državnim, nacionalnim. "Mir i zadovoljstvo rađa se samo kao izraz pronađenog ljudskog

odnosa, kad su ljudi našli prirodni ili autentični, ili neposredni, ili istinski ljudski, i kako god

pokušali nazvati taj odnos, ali odnos koji se uvijek očituje kao duboko zadovoljstvo i

uvjerenje da smo s drugim čovjekom, da smo s ljudima, da smo u središtu ljudskog

medija: u njegovom mirovanju i kretanju, smirenosti i uzbuđenju, kontemplaciji i zanosu.

Ljudsko je dakle, jedna stalna mogućnost, ali koja postoji samo kao neposredna

stvarnost, kao neporeciva izvjesnost kad smo je dostigli, kad smo se u njoj nasli" (Supek).

Proces je dug, svjetski. Svjetski ne znači da će se stvar prelaza odigrati istovremeno u

svim pojedinačnim društvima, već da se on odigrava historijski.

Čovječanstvo je dobilo ime po njemu - čovjeku. U mjeri u kojoj čovječanstvo postaje

ljudsko društvo po mjeri čovjeka ono ima šansu, ima perspektivu i budućnost. Danas

zaslužuje najoštriju kritiku zbog ravnodušnosti prema otvorenom zločinu koji se vrši nad

čovjekom, nad nevinim ljudima i narodima i nad njim samim.

Parcijalne društvene grupe

Biološko - ekonomske i edukativne društvene grupe

PORODICA je biološka i edukativna društvena grupa. To je njena osnovna društvena

sadržina od postanka do najnovijeg vremena. Edukativna funkcija porodice u njenom

historijskom razvitku nije bila uvijek istog intenziteta, što nije zavisilo samo od nje, nego i

od okolnosti - sadržine, karaktera, i strukrure društvenih odnosa u kojima se nalazila i

razvijala. U društvenim odnosima u kojima društvo preuzima brigu edukacije, počevši od

predškolskog uzrasta i dalje, ova funkcija porodice se smanjuje. Na to je uticala i

ekonomska funkcija porodice - da li se odvija u njoj ili izvan nje i da li ženski članovi

porodice učestvuju u obavljanju te funkcije. Dok su robovlasničko i feudalno društvo

prikovali žene za porodičnu kuću, kapitalistički način proizvodnje i buržoaski politički

sistem joj daju prava rada u društvenoj proizvodnji i tako ženu kao i muškarca udaljavaju

od same edukativne uloge u porodici. Sociološka istraživanja edukacije u savremenom

društvu (narocito u Americi) su pokazala te razlike.

I biološka funkcija porodice je pokazala svoju evoluciju u odnosu na društvene promjene

koje su se kroz historijski razvitak odigravale. Razvijanje društvene sadržine te funkcije

porodice izražava neposredno razvitak društvenosti samog ljudskog društva. Dosad

najpotpuniji pregled razvitka historijskih tipova, formi porodice i porodičnih odnosa od

najstarijih vremena do danas na osnovu istraživanja antropologa L. Morgana dao je F.

Engels u svom radu - Porijeklo porodice, privatnog vlašnistva i države. To su slijedeći

tipovi porodice:

1. krvnosrodnička porodica,

2. porodica punalua,

3. porodica parova, i

4. monogamna porodica.

Engels je ove oblike porodice sistematizirao prema historijskim tipovima društveno -

ekonomskih odnosa u tri glavne grupe:

1. grupni brak za etapu divljaštva,

2. brak parova za etapu varvarstva, i

3. monogamna porodica za epohu civilizacije.

U sociologiji kako građanskog tako i marksističkog smjera u osnovi je prihvaćena ova

Engelsova tipologija porodice i njen historijski raspored. Značajna su, međutim

istraživanja monogamne porodice u epohi civilizacije. Ona su pokazala da je porodica

kroz historijski razvoj klasnog društva - doživljavala bitne promjene, ali je i zadržavala

određene osobenosti svojih početnih faza razvitka. U ovom pogledu najmanje se

promijenila njena biološka funkcija, a najviše njena ekonomska funkcija. Već smo istakli

da je u robovlasničkom i feudalnom društvu porodica osim biološke, vršila proizvodnu

funkciju, i to kao primarnu, a da je u kapitalističkom društvu, a naročito u savremenim

društvenim odnosima porodica izgubila tu ulogu i postala gotovo samo potrošačka

društvena grupa. Savremena porodica gubi i svoju edukativnu funkciju. Posljedice ovih

promjena u porodici, ali i cijelom društvu su značajne, i javljaju se kao negativne i kao

pozitivne, zavisno od stanja društvenih odnosa u cjelini društva. Druga značajna činjenica

za porodicu i društvo koju je istakla sociološka nauka jeste veoma usporen proces

emancipacije žene kroz cijeli dosadašnji historijski tok civilizacije, emancipacije u smislu

ravnopravnosti sa muškarcem i emancipacije u najširem smislu. Neravnopravno,

ondnosno podređen položaj žene u odnosu prema muškarcu počinje sa patrijarhartom,

dakle prije nastanka klasnog društva. Klasno društvo koje je prirodnu ili društvenu podjelu

rada pretvorilo u klasnu podjelu, je reprodukovalo ovu podređenu, zavisnu poziciju žene u

odnosu na muškarca. Snažno su djelovali na ovo i elementi tradicije. No, ekonomska

zavisnost je bila odlučujuća činjenica. Tek je razvoj industrijske proizvodnje, a sa njom i

razvitak drugih proizvodnih i društvenih djelatnosti omogućio izlazak žene iz čvrstog

zagrljaja porodičnog života, omogućio njenu ekonomsku, a potom i društvenu

nezavisnost. Protivrječnosti nisu nestale, ali su materijalni uslovi postajali sve povoljniji za

ravnopravan položaj žene u porodici, a zatim i u društvu. Tom procesu su doprinosili

procesi demokratizacije vlasti i upravljanja koji su se razvijali na podlozi sve razvijenije

društvene proizvodnje. Odnosi u društvu i odnosi u porodici se sve više humanizuju.

Ekonomsko - političke društvene grupe

KASTE su društvene grupe koje su primarno vezane za robovlasničko društvo, kažemo

primarno zato što ih srećemo i u drugim tipovima društva, (feudalno pa i kapitalističko), ali

one u njima ne čine dominantnu strukturu, već samo elemente pored vladajućih

društvenih grupa. Kaste ne iscrpljuju cjelinu društvene strukture robovlasničkog društva

već postoje uz klasne grupacije i same sadrže klasna svojstva. Isto tako kaste ne čine

podjednako društvenu strukturu svakog robovlasničkog društva. Po svojoj ulozi u društvu

u kojem postoje kaste su najbliže staležima, tako da ih neki sociolozi ne razlikuju od

staleža. Kaste su hijerarhijski međusobno postavljene. U toj činjenici se izražava u

njihova klasna suština. Kaste su zatvorene društvene grupe. Ta zatvorenost se izražava

u činjenici da je ograničena mogučnost ili je čak nema - napuštanja kaste i prelaska u

drugu kastu.

Najposlije, kaste su društvene grupe čija je djelatnost kao i ukupna društvena funkcija

utvrđena religijoznim i pravnim propisima i pravilima. To se jasno može da vidi iz

Manuovog zakonika: „Da bi se ljudski rod mogao širiti, vrhovni gospodar (Bog Brahma) od

svojih je usta, od svoje ruke, od svojega bedra i od svoje noge stvorio brahmana, kšatriju,

vajsiju i sudru. Da bi sačuvao čitavu ovu tvorevinu on je odredio i posebna zanimanja

svakoj od ovih različitih kasta.

Brahmanima je dodijelio proučavanje i naučavanje Veda, vršenje žrtava, rukovođenje

žrtvama koje drugi vrše, pravo davanja i pravo primanja. Kao dužnost naložio je krštariji

da štiti narod, vrši milosrđe, prinosi žrtve, da čita svete knjige i da se ne prepušta

tjelesnim uživanjima. Brinuti se za blago, davati milostinju, prinositi žrtve, izučavati svete

knjige, bavitise trgovinom, obrađivati zemlju to su funkcije koje pripadaju Vasiji.

Sudri je vrhovni gospodar dodjelio samo jednu funkciju - da služi prethodnim kastama i da

time ne ponizuje njihove zasluge.“

Ovo su kaste starog robovlasničkog društva u indiji. Brahmani su sveštenici, kaštarije

ratnici, vajsije ratari ili trgovci, a sudre usluge, najniža kastra.

STALEŽI su društvene grupe karakteristične za feudalno društvo. U njemu se formiraju tri

staleža - plemstvo, sveštenstvo i treći stalež. Plemestvo i sveštenstvo su vladajuće

grupacije feudalnog društva, a treći stalež u koji ulaze seljaci, trgovci i zanatlije je

podređena društvena skupina. Slično kastama i staleži svoju društvenu poziciju imaju u

pravnim propisima - zakonima. To su takođe zatvorene društvene grupe, jer je prelazak iz

jedne u drugu društvenu grupu ograničen.

Klasni karakter staleža ne izvire samo iz normativnog poretka društva, nego iz stvarnog

položaja položaja koga zauzimaju u proizvodnim i društvenim odnosima, a pravni

poredak potvrđuje stvarno stanje staleško - klasne strukture feudalnog društva. U

sociološkoj literaturi se vodi rasprava o klasnoj prirodi kasta i staleža. Postavilo se pitanje

karaktera kastinskog društva kao posebnog tipa društva prema robovlasničkom i

feudalnom, kao i prema rodovskom uređenju. Dati su različiti odgovori i još nema

jedinstvenog gledišta.

Građanska sociologija je postavila pitanje između kasta - staleža i klasa prema

društvenim slojevima u savremenom kapitalističkom društvu. Podjela društvenih grupa na

vertikalne i horizontalne prema jednoj koncepciji određuje mjesto, ulogu i značenje svake

od njih. Prema ovoj podjeli kasta, stalež, klasa spadaju u red vertikalnih društvenih grupa,

a narod, nacija i država u red horizontalnih i dok vertikalne društvene grupe izražavaju

odnose eksplotacije, odnose sukoba i borbe, dotle horizontalne grupacije razvijaju

odnose saradnje, povezivanja i stabilizacije u društvu. Da je ova teza građanske

sociologije netačna pokazala je stvarnost savremenog društva. Naime, antagoizam nije

isključivo pojava među vertikalnim nego i horizoltalnim društvenim grupacijama. Kako bi

se drukčije mogao objasniti odnos borbe među državama i nacijama koji je postao tako

česta pojava u savremenim društvenim odnosima.

KLASE. Pitanje klasa i klasne strukture društava u sociologiji je postalo tako često i tako

duboko da gotovo nema ne samo značajnog sociološkog pravca, nego ni iole poznatog

sociologa koji nije ovom pitanju posvetio pažnju i to tako da ono sačinjava središnju temu

socioloških rasprava. To je i logično, jer se radi o primarnom sadržaju egzistencije

ljudskog društva, njegovog društvenog ustrojstva – društvene strukture. Vidjeli smo da

katinska i staleška struktura robovlasničkog i feudalnog društva u suštini nije ništa drugo

nego specifična forma klasne podjele tih stupnjeva u razvitku ljudskog društva. Saznali

smo isto tako i koji su bili osnovni izvori te klasne diferencijacije, temeljni uzorci

društvenog raslojavanja kao i tendencije razvitka tih pojava.

Klasna struktura savremenog društva postala je ključ za odgovor na pitanje klasne

strukture ranijih epoha u historijskom razvitku. U socijologiji ne postoje jedinstvena

shvatanja oko pojma klasa, klasnog društva, nastanka klasa, klasne borbe kao i pitanja

dalje diferencije među društvenim grupacijama.

U građanskoj sociologiji postoje različita određenja pojmova klase, klasne strukture kao i

gledište prema kome društvo ne poznaje klase i klasnu strukturu nego se društvo

strukturira na određene slojeve odnosno strate, što smo ranije pokazali, u teoriji

društvene stratifikacije.

Profesor A. Fiamengo u svom udžbeniku Osnovi opće sociologije, sve građanske

definicije klase razvrstava u četiri osnovne grupe:

1. one koje se približavaju marksističkoj koncepciji definicije klase,

2. one koje uzimaju mnoštvo raznorodnih elemenata za definiciju klase,

3. one koje identificiraju klase s nekom društvenomgrupom, i

4. one koje pojam klase izvode iz razlika u individiualnim sposobnostima.

Za primjer prve grupe navodi se primjer definicije klase francuskog sociologa A.Kivilijea:

„Klasa je zajednica ljudi koji imaju istu ulogu u proizvodnji i koji u procesu proizvodnje

podržavaju istovjetne odnose s drugim osobama“.

Za drugu grupu uzima se primjer definicije klase američkog sociologa P. Sorokina i

francuskog Ž. Gurviča. Sorokinova definicija klase obuhvata slijedeće elemente:

1. otvorenost i poluotvorenost ove društvene grupacije

2. solidarnost njenih pripadnika

3. relativno siromaštvo manuelnih, relativno blagostanje intelektualnih pripadnika

4. u opoziciji su prema drugim iste vrste

5. djelomična organiziranost

6. djelomična svjesnost odnosno nesvjesnost, svoje jedinstvenosti

7. karakterišu društvo zapada XVIII, XIX i XX vijeka, i

8. vrše mnogo funkcija koje su međusobno povezane.

Gurvičeva definicija klasa je još složenija: „Društvene klase su posebne nadgrupacije, po

opsegu vrlo široke grupacije, makrokosmosi podređenih grupacija, makrokosmosi čije je

jedinstvo zasnovano na njihovoj nadfunkcionalnosti, nadotpornosti prema prožimanju

globalnim društvom, na njihovoj radikalnoj međusobnoj nespojivosti, na njihovoj intezivnoj

strukturaciji koja u sebi uljučuje i preovlađavajuću kolektivnu svijest i specifična djela

civilizacije; te grupacije - koje se javljaju samo u industrijalizovanim globalnim društvima u

kojima se tehnički uzori i ekonomske funkcije posebno naglašene - te grupacije imaju uz

to slijedeće crte: one su faktičke, otvorene, sa distancijama, grupacija podjele, stalne,

neorganizovane i sa prinudnom koja se je samo uslovna“. Gurvič želi da istakne

sveobuhvatnost društvenih procesa i pojava u klasama, zatim on hoće da istakne

sveobuhvatnost društvenih procesa i pojava u klasama, zatim on hoće da pokaže

dinamičku stranu klasa kao njihovu bitnu odrednicu, potom odnos klasa globalnog

društva i naposlije, bogastvo društvenih funkcija koje one obuhvataju. Njegova definicija

klase teži da se približi odnosno da upotpuni koncepciju Marksove i Lenjinove definicije

klase, koja je prema njegovom shvatanju suviše objektivistička, i prema tome nepotpuna.

Zanimljivo je da Gurvič postojanje klasa vezuje samo za industrijska društva i da ne daje

odgovor na pitanje klasne podjele predindustrijskih načina proizvodnje.

U građanskoj sociologiji značajno mjesto u određenju pojma klasa zauzima Njemački

sociolog Maks Veber. Njegova koncepcija klasa i strukture društva ima neke zajedničke

komponente sa Marksovom teorijom. To se vidi najbolje iz njegove definicije klase: O

nekoj klasi govorićemo tamo gdje je:

1. većem broju ljudi zajednička specifična uzročna komonenta njihovih izgleda na život,

ukoliko

2. ovu komponentu pretpostavljaju samo ekonomski interesi za posjedovanje dobara i za

sticanje prihoda, i to

3. pod uslovima tržišta - robnog tržišta ili tržišta rada (klasni položaj) (M.Veber - Provreda

i društvo).

Stanovište prema kome se klase indentificiraju sa drugim društvenim grupama, a koje ima

više pristalica u savremenoj sociologiji, naročito u Americi i Engleskoj, u suštini ne

priznaje postojanje klasne strukture društva. To shvatanje je obuhvaćeno i izraženo u

pojmu socijalne stratifikacije. Njegovi najistaknutiji predstavnici su američki sociolozi T.

Parsons, R. Merton, R. Senters, zatim engleski sociolozi K. Džons i Dž. Hal.

Teorijska shvatanja i učenja prema kojima se pojam klase određuje sa stanovišta

individualnih sposobnosti nisu šire rasprostranjena i prihvaćena u sociologiji. Najpoznatiji

predstavnik ovog mišljenja je američki sociolog i ekonomist J. Šumpeter.

Klase su za Marksa totalne društvene pojave. U njima se odigravaju ili prelamaju svi bitni

elementi i problemi ljudskog društva. One su proizvod i proizvođač strukture globalnog

društva i neposredan izraz te strukture. Kao što smo naprijed pokazali, Marks je

ekonomsku strukturu smatrao realnom osnovom društva. Za Marksov pojam klasa

ekonomski odnosi zato imaju bitna značenja. Postanak i razvoj klasa određeni su

stupnjem razvoja materijalnih proizvodnih snaga. Vidimo da:

1. klase imaju historijski karakter, tj. da su nastale na određenom stupnju razvitka

ljudskog društva i da će isto tako na određenom stupnju tog razvitka iščeznuti,

2. klase su povezane sa određenim načinom proizvodnje,

3. klasna borba vodi k besklasnom društvu,

4. klase su velike društvene grupacije,

5. klase su antagonističke grupe,

6. klase imaju svoj vlastiti način života,

7. klase imaju posebne(različite) interese,

8. klase imaju različit nivo i sadržaj obrazovanja i

9. klase imaju klasnu svijest.

Klase su takve grupe ljudi od kojih jedna može prisvajati rad drugih zahvaljujući razlici

njihova položaja u određenom sistemu društvene privrede ('' Velika inicijativa''). Mjesto u

historijski određenom sistemu društvene proizvodnje pokazuje da li klase imaju vladjući ili

potčinjen položaj u konkretnom globalnom društvu; odnos prema sredstvima za

proizvodnju pokazuje koja klasa ima svojinu nad sredstvima proizvodnje (oruđima i

predmetima rada), a klasa koja ima tu svojinu ima i političku vlast u društvu. Treći kriterij

definicije klasa - uloga u društvenoj organizaciji rada pokazuje da li klasa ima

naredbodavnu ili izvršilačku funkciju u procesu proizvodnje. Učešće u raspodjeli

bogastva, četvrti kriterij klasne podjele, pokazuje raspodjelu novostvorene vrijednosti u

proizvodnji. U savremenim odnosima susrećemo nove načine sticanja i raspodjele

bogatstva kao što su znanje, stručnost, organizatorska sposobnost, umjetničko

stvaralaštvo, vrhunska sportska sposobnost, način sticanja bogatstva itd... koji dopunjuju

ovaj element klasa. Na tim osnovama dolazi do novih teorijskih ideja o klasama i klasnoj

strukturi društva koja se naročito odnose na društvenu strukturu savremenih proizvodnih

društvenih odnosa. U ovom smislu značajna su istraživanja engleskog sociologa T.

Bottomora i francuskog sociologa A. Gorza.

Drugi krug ideja koji je inspirisan naučno - tehnološkom revolucijom a koji se odnosi na

problem klasne strukture društva su ideje ''novih elita''. Suština ovih teorija se ogleda u

stavu da se u sadašnjoj epohi radi o iščezavanju klasa i nastajanju novih slojeva i elita.

Francuski sociolog R. Aron predlaže novu periodizaciju i tipologiju historije ljudskog

društva - predindustrijsko, industrijsko i postindustrijsko društvo; A. Turen piše veliku

studiju o postindustrijskom društvu; amerčki sociolog R.Mils je napisao poznato djelo ''

Elita vlasti '' itd.

Teorija elita kao i teorije stratifikacije koje su se nametnule savremenoj sociologiji nisu

marksističku teoriju klasa učinile manje aktuelnom nego su podstakle da se ukupna

teorijska misao u sociologiji dalje razvija i produbljuje.

BIROKRATIJA. Pojam birokratije je jedan od najkontraverznijih u sociološkoj nauci.

O njemu postoji nekoliko gledišta:

1. birokratija pripada kategoriji sloja,

2. birokratija je posebna kategorija društvenog grupiranja,

3. birokratija je frakcija klase, i

4. birokratija je klasa („nova klasa“).

Izraz birokratija dolazi od francuske riječi bureau - biro, kancelarija, ured, pisarnica,

poslovna prostorija i grčke riječi - kratos - što znači vlast, sila, moć, vladanje. Birokratija

je, prema tome, grupacija činovništva, administracije, koja je vezana državu i državne

organe, koja se pojavljuje kao izraz podjele društva na javnu i privatnu sferu. Ako znamo

da je država klasna organizacija, i to primarno organizacija vladajuće klase, onda nema

poteškoća da se pokaže kako se birokratija pojavljuje kao dio vladajuće klase te se time

određuje njen društveni karakter, status, uloga. No to bi bilo veoma uprošćeno,

jednostrano, nepotpuno a time i netačno objašnjenje. Odnos države i društva nije tako

jednostavan i prost, nego veoma složen, kompliciran, protivrječan, pa tako i odnos

birokratije i vladajuće klase.

Razvoj klasnog društva i države mijenja karakter i ulogu birokratije. To se najjasnije

pokazuje u kapitalističkom društvu. Birokratija je suštinski element države, jer državu

konstituiše naspram građanskog društva i to kao svoj neposredan interes, a u krajnjoj

konsekvenci interes vladajuće klase tog društva. Marks je otkrio ovu protivrječnu ulogu

birokratije: odnos prema građanskom društvu, kao odnos prema opštim interesima, koja

država normantivnim, pravnim poredkom predstavlja i odnos prema vladajućoj klasi i

prema svojim interesima (kao kooperativne organizacije). Ona se ogleda u slijedećim

osnovnim svojstvima birokratije:

1. tajnost rada,

2. zatvorenost prema vani,

3. formalizam u primjeni državnog prava,

4. hijerarhijsko ustrojstvo i hijerarhijska poslušnost,

5. autoritet, i

6. karijerizam.

M. Veber da birokratija u feudalnom društvu ali, da tek u kapitalističkom društvu postaje

društvena snaga koja mu daje i određuje osnovni karakter, sadržinu i pravac kretanja.

Birokratija je društvena pojava važna za racionalna društva a ne, što misli Marks, samo

element države. Veber pri tome ne misli da umanji uloge države u društvenim odnosima,

nego želi da više istakne njenu socijalno političku ulogu, koja u racionalnoj proizvodnji ne

može biti zamijenjena nekom drugom društvenom ustanovom i organizacijom. Zato Veber

nije prihvatio Marksovu ideju debirokratizacije kroz formu ''samouprave proizvođača''.

Činjenica racionalizacije, kao činjenica koju zhtjeva i razvija moderna industrijska

proizvodnja i na njoj zasnovan društveni život nužno zahtjeva i ponašanja svih učesnika u

proizvodnji i svih članova društva, ali to se ne odvija i ne može odvijati stihijski, spontano,

nego samo posredstvom organizacije (birokratije). Zato je ona prema Veberu i

opravdana. Međutim, Veber nije vidio klasnu uslovljenost birokratije i nije odgovorio na

pitanje debirokratizacije, koju racionalna proizvodnja pretpostavlja i to su najveći

nedostaci njegove misli o birokratiji.

PROFESIONALNE ORGANIZACIJE Društvena podjela rada nije proizvela samo kaste,

staleže, klase i mnogobrojne društvene slojeve, nego i profesionalne društvene grupe i to

u svim oblastima društvenog rada i života. Konkretna osnova formiranja profesionalnih

grupa jesu vrsta djelatnosti, zanimanja, i interesi pojedinaca. Vrsta djelatnosti i zanimanje

bliže povezuju ljude međusobno, tako da se komunikacije među njima ne završavaju

samo na nivoima zanimanja nego obuhvataju i cjelinu života ljudi, odnosno članova

profesionalne grupe. Zato se sažeto može reći da profesionalne grupe sačinjavaju ljudske

individue koje se bave istim zanimanjem, koje povezuju posebni interesi, koji se razlikuju

od interesa drugih profeisionalnih grupa. Razlike u interesima nisu klasnog karaktera i

zato odnosi između njih nemajuantagonistički karakter, ali određeni oblici suprotnosti koji

se javljaju usljed hijerarhije zanimanja, ne samo u skladi vrijednosti koje društvo ima,

nego u položaju, u stvarnim društvenim odnosima, karakterišu i profesionalne grupe.

Profesije i profesionalne grupacije stvaraju svoje posebne običaje, navike, pravila

ponašanja i moralne norme. Profesionalne grupe se organizuju u udruženja i

organizacije, formiraju svoje klubove, izdaju razne publikacije i povezuju se unutar

društva i međunarodnim odnosima.

Političko - pravne društvene grupe

U ove grupe spadaju država, političke stranke i pravne institucije. Opšta sociologija

proučava ove grupe sa stanovišta njihove društvene uslovljenosti, određenosti i uloge u

društvenim procesima i odnosima. Njihovu specifičnu političko-pravnu sadržinu izučavaju

pravne i političke nauke.

Država predstavlja jednu od najznačajnijih pojava uljudskom društvu. Riječ država (eng.

state, njem. staat, franc. etat, talij. lo stato) je najviše vezana za latinski izraz ''status

publicus'' tj. za predstavu o javnosti. Njime je označavan sttatus politike, odnosno status

vladara. U tom smislu država bi označavala političku zajednicu vladaoca i onih kojima se

vlada. U grčkoj i rimskoj tradiciji polis i civitas, kao ni srednjovijekovni izraz regnum

nemaju značenje države u savremenom smislu. Država kao sfera javne vlasti (res

publicae) i društvo (societas civiles) se počinju razvijati odvojeno kroz 18 i 19 vijek sa

apsulutnom monarhijom krajem feudalnog društva i buržoaskom državom kapitalističkog

društva š. U svojoj filozofiji prava veliki njemački filozof Hegel je sferu društva izrazio

pojmom ''građansko društvo'' , a sferu države kao političku sferu.

Sfera građanskog društva predstavlja sistem potreba kako su ga označili engleski

politekonomisti (Rikardo i Smit) u kome vladaju privatno svojinski odnosi, a sfera političke

države, odnosno sfera javnosti je obilježena vladavinom opštih interesa kao zajednički

princip svakog čovjeka kao političkog bića. Ovo shvatanje je prihvaćeno u društvenoj

nauci i filozofiji kao ispravno i smatra se kao osnovni uzrok nastanka države. Na pitanje

zašto je i kako došlo do razdvajanja privatne i javne sfere u društvenom životu

ljudi,odgovoreno je istraživanjem konkretne historijske prakse - društvenom podjelom

rada, klasnom diferencijacijom, pojavom privatne svojine,promjenama u materijalnim

odnosima proizvodnje. Tom otkriću je najviše doprinjela marksistička koncepcija društva.

Prema tom shvatanju država je historijska tvorevina - tvorevina klasnog društva. Nema

države bez klasnog društva. Nema klasnog društva bez države.država nema neku vlastitu

historiju, njene historija je historija klasnog društva. Ona ne izražava cjelinu historijske

prakse klasnih društvenih odnosa, ali se cjelina te prakse ne može shvatiti bez analize

države. U cijelom dosadašnjem toku klasno društvo je stalno razvijalo i usavršavalo

državu kao glavnu organizaciju klasnih odnosa.

Država je nastala kao proizvod antagonizma klasa koje su se razvile sa pojavom podjele

rada, privatne svojine, viška proizvoda i otuđenja. Nepomirljivost klasnih suprotnosti

između antagonističkih klasa otkriva njenu pravu klasnu prirodu - da je ona uvijek,u

suštini država vladajuće klase, a ne podjednako svih klasa i slojeva u društvu. Osnovna

protivrječnost države jeste-da je ona, s jedne strane, formalni predstavnik cijelog društva,

reprezentant opštedruštvenih interesa, a s druge strane, glavni nosilac vladajućih klasa i

osnovni instrument i sredstvo tih klasa za držanje u pokornosti potlačenih klasa, za

njihovu eksploataciju. Esploatacija se ne bi mogla ni održati, ni reprodukovati bez

organizirane prinude države koja ima monopol fizičkog nasilja i pravo legalne upotrebe

fizičke prinude (vojska, policija, sudstvo). U stvarnim životom odnosima država, kao prva

ideološka sila nad čovjekom i surogat ljudske zajednice nikad nije, ni u najdemokratskijim

formama ljudskog društva mogla pokriti ovu svoju protivrječnu prirodu, jer nije iskakala iz

horizonta klasnog društva. Ona je bila dokaz za antagonizam klasa postoji u

savremenosti društva - u materijalnim odnosima proizvodnje, a ne toliko u ideološkim i

pravnim oblicima. Politička emancipacija koju je klasno društvo razvilo sa svojim

napredovanjima, sa političkom demokratijom, pravima i slobodama i koja je značajna

činjenica za klasnu borbu potlačenih klasa, nije državu uzdigla u sredstvo oslobođenja od

socijalnog robovanja, pa ni u situacijama savremenog društva u kojem je država ovlada

cjelinom materijalnih uslova, proizvodnje i društvenih uslova uopšte.

„Država blagostanja“ u savremenom društvu nije manje država valdajućih klasa nego što

je to bila država u ranijim historijskim epohama klasnog društva.

U pitanju poimanja države, njene sociološke, odnosno društvene prirode ne može se

izostaviti Marksovo stanovište prema Hegelovom iz jednostavnog razloga što se sve do

današanjeg vremena sociološka misao spotiče oko njihovih osnovnih pogleda na ovu

društvenu pojavu. Dvije su temeljne činjenice koje karakterišu Hegelovu misao o državi:

1. Država je javna politička vlast koja je subordinirana ekonomskoj sferi društva odnosno

dežava stvara ekonomsku strukturu društva, a ne obrnuto, i

2. Država je proizvod sukoba privatnog - pojedinačnog i javnog - opšteg interesa i izvodi

se iz pojma nacionalnog duha i nacionalne slobode kao racionalizacija te slobode.

Otuda Hegelova glorifikacija države u liku ustavne monarhije. Hegel shvata državu kao

krajnju tačku historije u kojoj se konačno ostvaruje ljudska sloboda. Ona je iznad klasa,

kao nacionalna tvorevina.

Marks svojim analizama i istraživanjima dolazi do sasvim suprotnih stavova:

1. država ne određuje ekonomsku strukturu društva, nego ekonomska

struktura društva uslovljava i određuje državu;

2. država nije krajnja tačka historije i u njoj se ne ostvaruje ljudska sloboda;

3. ona nije cilj nego sredstvo klasne vladavine;

4. ona se ne stavlja iznad klasa kao isključivi zaštitnik nacionalnih interesa,

mada i njih štiti, ali njen je primarni zadatak da štiti interese i volju vladajuće

klase.

Historijski razvoj društva u cijelom dosadašnjem toku potvrdio je takvu evoluciju države.

Ona se postupno razvija u niz istitucija i organizacija prikrivajući svoja klasna obilježja i

klasne sadržaje. Namatenje volje interesa vladajuće klase cijelom društvu doživjelo je

značajnu promjenu. Država sada djeluje kroz razvijenu i raznovrsnu mrežu institucija,

organizacija, centarlnih i lokalnih, obuhvatajući cijelo društvo i sve oblike društvenog

života. Ali i društvo se organizira. Mnogi sociolozi već su razvili koncepcije o

organizovanom društvu, informatičkom društvu, masovnom društvu, tehnološkom

društvu postindustrijskom društvu, civilnom društvu itd...“

U historiji razvoja klasnog društva javljali su se u zavisnosti od sadržine njegove klasne

strukture, kao i stupnja političke emancipacije društva, različiti oblici države. U

socijološkoj, a posebno u političkoj i pravnoj nauci postoji više kriterija podjele država ali

su oni svedeni na četiri osnovna kriterija i to:

1. S obzirom na oblik vladavine formirala su se dva tipa države - monarhija i republika.

Monarhija je karakteristična za feudalno društvo. Monarh odnosno državni poglavar

postaje naslijeđem. zato se kaže nasljedna monarhija. Pored ove postoji i apsolutna

monarhija u kojoj je suverena vlast u rukama vladaoca (monarha). Zatim, ustavna

monarhija u kojoj je vlast vladaoca (monarha) regulisana ustavom. Republika ne postoje

naslijeđivanjem, nego izborom od naroda. Državna vlast, ustav i zakoni predstavljaju izraz

volje naroda, koji demokratskim putem bira šefa države i odlučuje o drugim bitnim

pitanjima države i društva. Naravno, klasna podjela društva uslovljava stepen, a zatim

sadržaj demokratije, političke i državne vlasti;

2. S obzirom na oblik političkog režima države se dijele na demokratske i autokratske.

Demokratija je vlast naroda. U demokratskim državama narod neposredno ili posredno

preko svojih predstvanika utječe na politiku države i državnu vlast. građani organizirani u

političke partije imaju svoje predstavnike u parlamentu (skupštini). U ovoj državi veliki

utjecaj ima javno mnenje, a javno mnenje je mišljenje građana o najvažnijim pitanjima

države i društva a ono sačinjava osnovu demokratski uređenog pravnog poretka i

političkog sistema. Da bi se izgradila istinski demokratska država neophodno je da se

ispune dva uslova:

1. da se ostvari ekonomska jednakost i

2. da se uspostavi politička sloboda.

U autokratskoj državi vlast je koncetrisana u rukama jedne ličnosti - šefa države;

3. S obzirom na oblik političkog sistema, ondnosno sistema vlasti razlikuju se dva modela

političkog sistema: sistem jedinstva vlasti i sistem podjele vlasti. U sistemu jedinstva vlasti

zakonodavna vlast ujedinjuje izvršnu i sudsku vlast ili izvršna vlast ujedninjuje

zakonodavnu i sudsku vlast u primjeru kad zakonodavna vlast ujedinjuje izvršnu i sudsku

vlast tada se radi o parlamentarnom, odnosno skupštinskom sistemu vladavine. Sistem

podjele vlasti se pojavljuje u tri oblika - parlamentarni sistem, konvetski sistem i

predsjednički sistem. Parlamentarni sistem sadrži slijedeće osobenosti: parlament ima

zakonodavnu vlast, a izvršnu vladu, sudska vlast je samostalna i nezavisna. Monarh je

nominalni šef države, bez pravne snage. Danas Engleska ima ovakav politički sistem.

Konvetski sistem vlasti stoji na sredini između sistema jedinstva vlasti i sistema podjele

vlasti. U ovom sistemu ostvareno je jedinstvo zakonodavne i izvršne vlasti i izraženo u

konventu (skupštini). Poslove vlade vrši posoban organ konventan - Izvršno vijeće koje

odgovara skupštini. Ovdje nema institucije vlade i šefa države, kao u parlametnarnom i

predsjedničkom sistemu. Državu predstavlja predsjednik izvršnog organa skupštine.

Sistem je primjenjen u Švajcarskoj. Predsjednički sistem karakteriše neka vrsta uzajamne

samostalnosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Predsjednik države ima značajnu

ulogu u vođenju unutrašnje i spojne politike, ima pravo pokretanja zakonodavne aktivnosti

i pravo veta u izvršavanju zakona. Zakonitost rada izvršne i zakonodavne vlasti

procjenjuje vrhovni sud. Kongres vrši ulogu zakonodavne vlasti. Ovaj sistem je zastupljen

u SAD:

4. S obzirom na odnos centralnih i necentralnih državnih organa oblici državnog uređenja

mogu biti: konfederacija, fedracija i unutarna država. Konfederacija se formira putem

ugovora federalnih članica. Članice ne moraju imati isti ekonomski i politički sistem.

Konfederacija odlučuje samo o onim poslovima koje su njene članice dogovorom prenjele

na skupštini konfederacije. Federalne jedinice - države suvereno vrše svoju vlast na

svojoj teritoriji. One mogu istupiti iz konfederacije. Prema tome konfederacija je labava

državna tvorevina, jer ne sačinjava organsko jedinstvo svojih članica. Federacija je

savezna država u kojoj federalne jedinice odlučuju u svim važnim pitanjima za njihov

život, ali u okviru nadležnosti koje su utvrđene ustavom federacije. U federaciji sve

federalne jedinice moraju imati isti društveni, ekonomski i politički sistem. Unitarna država

je prosta država u kojoj je sva vlast koncentrisana u državnom centru - vrhu.

Političke stranke i pravne institucije

Političke stranke su nastale sa klasnim društvom, one dijele sudbinu ovoga društva i

njihova osnovna društvena suština jeste klasna uslovljenost i određenost. Političke

stranke se pojavljuju u prvom klasnom društvu - robovlasničkom. Poznato je da su

klasnim borbama u antičkoj grčkoj rukovodila tajna udruženja - heterije. Političke stranke

u pravom smislu riječi, to jest u današnjem obliku nastaju sa kapitalističkim društvom. Na

taj proces utjecalo je više faktora: razvoj društveno, ekonomskih odnosa, koncentracija

stanovništva u gradovima, razvoj same države, državnih institucija i organizacija,

proširivanje građanskih prava i sloboda, jačanje političkog pokreta eksploatatorskih klasa i

slojeva u društvu naročito radničkog pokreta, unutrašnje strukture klasa, mogućnost

učestvovanja u državnoj vlasti, razvoj klasne svijesti itd. Pojava opšteg prava glasa je

označila pravu prekretnicu u ovom smislu za koju mnogi sociolozi tvrde da je neposredan

izvor formiranja političkih stranaka. Ova kompleksnost u nastanku političkih stranaka,

raznovrsnost uloga i funkcija koja vrši u klasama, državi i društvu i njihova mnogobrojnost

uslužnjava njihovo sociološko određenje. Zato u sociologiji srećemo više različitih

definicija političkih stranaka. „Politička stranka je društvena grupa organizovana na

hijerarjskom principu, konstituisanom od pripadnika jedne ili više društvenih klasa ili

klasnih grupacija, koja zastupa političke, ideološke, ekonomske, nacionalne, socijalne i

kulturne interese dotičnih klasa, učestvuvuju u procesu klasnih borbi sa namjerom da

ostvari opšte i posebne ciljeve reprezentiranih klasa (ili klase) s posebnim akcentom ka

ciljevima koji su vezani za održavanje ili zauzimanje vlasti u okviru jednog političkog

sistema.“ (N. Mesihović - Uvod u sociologiju)

Savremena sociologija je došla do više njihovih zajedničkih obilježja:

1. organizovani i hijerarijski struktuirane društvene grupe,

2. dijelovi su jedne ili više klasa,

3. relativno su trajne,

4. dobrovoljne,

5. zastupaju ekonomske, političke, kulturne interese klase (klasa),

6. ciljevi su im vršenje državne vlasti, odnosno preuzimanje vlastim

7. učestvuju u klasnoj borbi,

8. imaju svoje političke programame i statute

Činjenica da su političke stranke u suštini klasne društvene grupe ne znače da je podjela

na stranke identična klasna podjela društva. Posebno u savremenom društvo u kome su

i same klase struktuirane pod utjecajem društvene i tehničke podjele rada u kome, kao

što je to naprijed pokazano, država ima novu ulogu u društvu. Neke stranke odriću i

svjesno prikrivaju svoju klasnu opredjeljenost, one se upinju da sebe pokažu kao

reprezetanta najširijih društvenih interesa i trude se da svoje programe čine prihvatljivim

za sve slojeva društva, za sve klase. Ni jedna politička stranka nije sastavljena isključivo

od pripradnika samo jedne klase. Klasna pripadnost je temeljni, ali nije jedini osnov i

motiv u političkom opredjeljenju pojedinaca; u mnogim primjerima drugi su motivi

opredljenjenja bile važnije ,npr. - religiozni, nacionalni, individualna osjećanja i sl.

Poznati su različiti postupci inteligencije - neki intelektualci koji su po svom porijeklu i

društvenom položaju pripadali vladajućoj klasi opredjeljivali su se za političke stranke

potlaćenih klasa i učestvovali u njihovoj političkoj borbi, drugi su se opredjelivali za

konzervativne i fašističke stranke.

Političke stranke su otvorene društvene grupe, otvorene za mpripadnike svih slojeva

društva.Komunističke stranke u nekim zemljama su bile zatvorene za pripadnike

religijskih organizacija, odnosno za vjernike, ali su i one u našem vremenu napustile

to pravilo.

Političke stranke se birokratiziraju po ugledu na državu i državne organe. Neke od

njih postanu „državne stranke“. Događa se da i države postaju stranačke, „partijske“.

U primjerima jednopartijskog političkog sistema (fašizam, staljiniizam), partija postaje

državna, a država partijska. To su totalitaristički sistemi i režimi koji ukidaju

demokratiju i demokratske odnose u društvu. U sociologiji kao i u političkim naukama

postoje razlićiti kriteriji za klasifikaciju političkih stranaka. Ovdje ističemo samo neke:

1. Prema klasnoj prirodi, klasnom sastavu i opredjeljenju političke stranke se

djele na buržoaske, stranke sitnih sopstvenika,stranke krupnog kapitala,

krupni zemljoposjednika itd.....

2. Po odnosu prema postojećem društvenom sistemu stranke se dijele na

revolucionarne i stranke status quoa. Prve žele težiti promjeniti postojeće

sistem a druge održanju tog sistema.

3. Po osnovu okupljanja članstva političke stranke se dijele na opštepolitičke,

nacionalne, konfesionalne, regionalne i dr....

4. Po širini članstva stranke se dijele na kadrovske i masovne

5. Po disciplini koja povezuje članstvo stranke se dijele na čvrste i labave, prvim

pripada veći broj savremenih političkih stranaka.

Po broju stranaka politički sistemi se dijele na višepartijski, dvopartijski i jednopartijski

politički sistem.

Pored države i političkih stranaka političkoj emancipaciji društva doprinos daju mnoge

pravne i političke ustanove i institucije. Savremena politička praksa je razvila ove

ustanove do tog nivoa da one postaju jednim od kriterijuma razvijenosti i

nerazvijenosti političke demokratije, političkih sloboda i prava čovjeka i građana.

Društvene grupe koje obavljaju razne funkcije psihološkog i društvenog

sadržaja

Već je spomenuto da klasna, pa ni profesionalna struktura društva ne obuhvata

cjelokupnost strukturalnih oblika, procesa i odnosa koji se pojavljuju i razvijaju u

ljudskom društvu i društvenim odnosima. Klasna, slojna i profesionalna podjela ne

iscrpljuje sve vrste veza i relacija koji društveni načini proizvodnje i života ljudi u

društvu uspostavljaju i razvijaju, mijenjaju, obnavljaju i u kojima se izražava

bogatstvo društvenih odnosa, dinamika društvene strukture i protivrječnosti u razvitku

ljuskog društva.

Iz činjenice da ljudi nisu slobodni da biraju proizvodne i društvene odnose u koje

ulaze, odnosno da oni u njih ulaze nezavisno od svoje volje, o tendencijama koje

vladaju u društvu i kojima se ljudi podrgavaju, sociolozi koji su sazlužni za ta otkrića,

nisu izvlačili zaključke da u društvu vladaju odnosi koje ljudi ne mogu mijenjati, da su

oni ne promjenjivi, da su čvrsti kao prirodni zakon itd... Naprotiv, tendencije koje

vladaju u društvu nisu kočnice za ljudsko djelovanje, za njihovo stvaralaštvo u

različitim sferama društvene proizvodnje i društvenoga života. U ovom konkretnom

primjeru - društvenih grupa koje obavljaju funkcije psihološkog i društveno idejnog

sadržaja društvena i profesionalna podjela rada nisu granica, nego osnova za

formiranje onih raznovrsnih društvenih grupa, koje omogućavaju ljudima da njihovim

posredstvom razvijaju svoje društvene (zajedničke i individualne) potrebe i da ih

zadovoljavaju, opet naravno, pod konkretnim uslovima i okolnostima, koji sami ne

biraju i ne stvaraju, ali na koje utiču i koje mjenjaju.

Religiozne grupe su zasnovane na načelima i principima osnovnih izvora svake

religije (npr. Biblije, Kur'ana) i ustavnih normi o djelovanju vjerskih zajednica. Iako su

u ovom pogledu u savremenom društvu utvđeni demokratski principi djelovanja

religijskih organizacija, postoje značajne razlike u pojedinačnim društvima o statusu

religije i religijskih društvenih grupa u njima. U savremenom društvu u kome je

nauka postala „osnovna proizvodna snaga društva“ razvile su se mnoge naučne

asocijacije (udruženja, klubovi, koncerti, sekcije) kako u pojedinačnim društvima tako

i u međunarodnim okvirima. O oblasti kulture formiraju se društvene grupe koje

razvijaju kulturu i kulturne vrijednosti društva. Kao i naučne one se povezuju u

okvirima svjetske zajednice.

Savremeno društvo poznaje cijelu mrežu edukativnih društvenih grupa. One su u

tako velikom i raznovrsnom obliku nastale kao reakcija na krizu - socijalnu, političku,

mentalnu, moralnu koja je zahvatila moderno društvo kao i iz zahtjeva vladajućih

političkih snaga da se proces socijalizacije usmjeri ka stabilizaciji postoječeg

društvenog sistema umjesto njegovoj kritici i zahtjevu za promjenama. S toga su ove

društvene grupe u drugčijem položaju od onih u oblasti nauke, umjetnosti, zabave,

trpe veći utjecaj države i političkih strukturu društva. To su društvene grupe u oblasti

vaspitanja i obrazovanja. Društvene grupe u oblasti zabave su mnogobrojne i

raznovrsne. Na porast ovih grupa neposredno utiče povećanje slobodnog ljudskog

vremena - vrijeme dokolice. Neki sociolozi govore o rađanju dokoličarske klase u

savremenom autonatizovanom društvu. Prema sociolopkim razmišljanjima ove

društvene grupe imaju protivrječnu ulogu u druptvu i zabavnu u smislu relaksacije,

odmora od teškoća koje svakidašnji život utiskuje u biće savremenog čovjeka i

otuđujuću - jer mu, uvečavaju iluzije o mogučnosti brzog prevladanja tih teškoća.

Zajednička djelatnost je temeljna osnova nastanka i razvoja ovih grupa. Zato se u

sociologiji ove grupe nazivaju grupe zajedničkih djelatnosti. Zavisno od osnovne

djelatnosti one se dijele u gornje vrste. To su dobrovoljne, relativno samostalne i

profesionalne društvene grupe. One nisu slučajno, ad hoc, formirane grupe za

obavljanje trenutnog zadatka i neke trenutne želje, nego trajne grupe, koje vrše

značajne društvene funkcije u različitim oblicima društvenog života. Što je društvo

razvijenije tim je i broj ovih društvenihi grupa veći, a njihov ugled i ulogaa dobijaju na

značaju.

Pacifistički i ekološki pokreti

Ljudsko društvo je u stalnom kretanju i mijenjanju. Ljudi su uvijek težili da svoj život

urede prema svojim zamislima, idejama, zahtjevima, potrebama, da ga podrede

svojim snagama, svojim trenutnim i dugoročnim planovima, koncepcijama i vizijama.

Pri tome su se oslanjali ne samo na svoje vlastite snage, nego i na sile izvan sebe -

prirodne, natprirodne i društvene. I nikad nisu ostajali samo na jednoj od tih moći.

Zahtjev za udruživanjem, povećanjem svojih snaga u smislu ostvarivanja svojih

ljudskih potrebaa, svojih interesa, koji su se sa njihovim zajedničkim životom

postavljali, prirodan je ljudski čin; to je empirijska i historijska potvrda - dokaz

društvenostil ljudskih bića, društvenosti pojedinačnih ljudskih individua i prirodnosti

ljudskog društva.

Društvena organizacija nikad nije iscrpljivala sve snage ljudskog društva, nikad nije

uspjevala da ih sve pokupi, da ih sve upije, tako da izvan nje ne ostane ništa što bi

bilo od većeg značaja ua globalne odnose, koje je ona obuhvatala i na koje se

prostirala. U različitim historijskim razdobljima, različitih društvenim odnosima,

različite su snage i forme samoorganizacije ljudi i njihovih asocijacija. Različiti

društveni odnosi su uslovljavali i određivali mogučnosti, potrebe, vrste, motive

spontane organizacije ostavljao manje prostora za spontano organizovanje društva

podložno je historijskoj dijalektici društvenog kretanja. To pokazuje savremena epoha

u kojoj je društvena organizacija na nivou globanog društva dostigla nivo da može da

„upravlja krizom“ (H. Markuze), ali u kojoj je samoorganizacija postala svjetska

društvena pojava i činjenica. Pacifistički i ekološki pokreti su pokreti

samoorganizacije i obuhvataju cijeli svijet.

Pacifizam (lat. pax, pacis - mir) se prvo javlja kao politička struja u Zapadnoj Evropi

krajem XVIII i početkom XIX vijeka, koja istupa protiv rata i zalaže se da se sukobi

među zaraženim stranama rješavaju mirnim putem. Kasnije, nakon Prvog svjetskog

rata, on se još više razvija i proširuje. Javljaju se i drugi društveni pokreti i oni postaju

jedno od najznačajnijih obilježja savremene epohe. Proces razvitka demokratskih

odnosa i političkih sloboda podstiče jačanje društvenih pokreta, koji postaju značajan

faktor društvene dinamike i preobražaja društvenih odnosa. Teorijska misao ih dijeli

na emancipatorske, neempacipatorske prema kriteriju - da li se zalažu za radikalnu

promjenu društvenih odnosa, ili samo za popravljanje postojećih. Pacifistički pokret

se sa ovog stanovišta ocjenjuje kao emancipatorski i kao neempacipatorski, jer u

njemi ima elemenata koji su za održavanje status quoa - postojećeg stanja, ali ima i

elemenata koji su emancipatorski - borba za mir, borba protiv savremenog

nuklearnog rata, koji realno prijeti uništenju čovječanstva odnosno cijelog ljudskog

društva jeste emancipatorski čin.

Pacifistički društveni pokret se naročito razvio nakon Drugog svjetskog rata, a

ekološki pokret je doživio vrhunac razvoja 70 - tih godina ovog vijeka. Ovi pokreti su

međusobno povezani po svojoj sadržini i po svojim nosiocima.

Društvena sadržina i karakter oba pokreta bi se, mogli izraziti slijedećim stavovima:

primarno su usmjereni prema kvalitetu života ljudi i društva, manje ili nikako prema

vlasti i klasama; nemaju globalne ideološke i političke zahtjeve, nego se upravlja

prema konkretnim pitanjima,; nisu klasni ni stranački; potenciraju nenasilne forme

borbe; zalažu se za pasivan otpor, građansku neposlušnost; upotrebljavaju nov jezik

i atraktivni medijski pristup, razvijaju novi oblik opozicionog djelovanja i alternativnu

političku kulturu. Pacifistički i ekološki pokreti su multisubjektni - obuhvataju sve

socijalne slojeve, sve klasne strukture, sve nacije, vjere, sve ras, sve uzraste, sve

profesije i oba pola. Ovi pokreti su internacionalni.

Zajednička ili opšta karakteristika im je sljedeća: kolektivna akcija, dobrovoljnost,

otvorenost, masovnost, jasnoća cilja - društvena promjena; zajedničke vrijednosti -

interesna osnova okupljanja; javno istupanje i djelovanje; spontanost, elastičnost,

nezadovoljene potrebe najširih slojeva društva; značaj problema za cijelo

čovječanstvo ili dijelove čovječanstva.

Ekološki pokret u središte svog djelovanja stavlja pitanje odnosa čovjeka (društva) i

prirode, odnosno zaštitu ljudske okoline (borba protiv zagađivanja vode, zraka,

hrane, zemljišta, uništenja biljnog i životinjskog carstva, revitalizacija pustinja, zaštita

atmosphere itd.).

Industrijska revolucija je donijela ne samo ekonomski i naučno-tehnički progress,

nego je bitno izmijenila odnos čovjeka i prirode, i to izmijenila tako da je ozbiljno

dovela u pitanje život same prirode, a time neposredno život ljudskog društva.

Masovna proizvodnja je iscrpljivala prirodne izvore produkcije i reprodukcije (rude,

naftu, šume) i ogromnim otpadom zatrovala prirodnu okolinu - životnu ljudsku

sredinu. Praksa nekontrolisane eksploatacije prirode sa stanovišta ekonomskog i

naučno-tehnološkog progresa se pokazala kontraproduktivnom - pokazalo se da

prirodni izvori energije nisu obnovljivi, te da će brzo presahnuti ako bi se nastavio

postojeći trnd njihovog isisavanja, te da je društveno bogastvo pripremilo društveno

siromaštvo. Stoga ovaj pokret ističe zahtjev novog načela suživota s prirodnom

okolinom. Ovaj zahtjev se proširuje na napuštanje strateškog principa “ekonomskog

rasta” sa uvođenjem formule “održivog razvoja” koji će prema ekologistima zaustaviti

“ekološki deficit”.

Antinuklearni pokret povezuje pacifistički (mirovni) i ekološki pokret, energično se

bori protiv upotrebe nuklearne energije i to ne samo u vojnoj, nego u civilnoj industriji,

protiv je izgradnje nuklearnih elektrana naročito nakon Černobila.

Grupna i individualna interakcija

Interakcije društvenih grupa

U socijologiji je u načelu prihvaćen „model“ po kojem se društvene grupe dijele na

globalne i parcijalne.

Analizom različitih društava tokom, historije upčavaju se grupisanja ljudi koja u sebi

obujmljuju sve karakteristike ljudske zajenice, sve funkcije koje obezbjeđuju njen

opstanak u datom historijskom procesu. Zbog toga su ovakve grupe u socijologiji

nazvane globalnim.Pored ovih, uočljiv su grupisanja ljudi koja obuljmuju samo neke,

sasvim jasne i prepoznatljive funkcije. Npr.porodica ima biološko - reproduktivnu,

eduktivnu i ekonomsku funkciju, odnosno, ona zadovoljava samo neke asvim

konkretne potrebe ljudi koji pripadaju takvoj društvenoj grupi. Polazeći od toga

njihovog svojstva, ovakve se grupe u socijologiji nazivaju parcijalnim.

Međutim, društvo je u stalnom procesu kretanja i promjena. Ono prolazi periode

uspona, stagnacije i opadanja. Društvo, dakle, posjeduje dinamiku zahvljujući kojoj

možemo reći da se ono brže ili sporije razvija, da doživljava krizu, da je u prcesu

regresije i sl. Promatrajući društva kroz historiju, promatrajući tzv. civilizacijski razvoj,

uočavamo navedeu dinamiku i promjene koje iz takve dinamike proizilaze. Tako

kažemo da je neka civilizacija ili neko društvo, doživljelo svoj vrhunac u procesu

razvoja, da je u određenom historijskom razdoblju prolazilo krizu ili jednostavno

zaključujemo da je u određenom razdoblju historije propalo. Ta dinamika razvoja

društva temelji se na interakcijama ili suodnosima među različitim društvenim

grupama. Npr.porodica ne može egzistirati kao izoliran biološko - reproduktivni,

edukativni i ekonomski entitet. Ona je nužno u interakciji sa drugim socijalnim

grupama koje posjeduju neke od ovih funkcija, ali i neke druge, sasvim različite

funkcije od kojih zavisi opstanak ljudi. Interakcijski odnosi rezultat su, dakle, sasvim

konkretnih interesa i potreba ljudi koji formiraju stanovitu društvenu grupu preko koje

mogu ostvariti svoje interese i potrebe. Društvena grupa djeluje kao jedinstven

socijalni korpus, ali i kao skup individua. Međutim, u posebnom odjeljku ćemo govoriti

o interakcijama(suodnosima) u koje stupaju individue sa društvenim grupama i

obrnuto, društvene grupe sa individuama. Ovdje nas interesuju jednostavne i složene

grupne interakcije na različitim nivoima socijalnog organiziranja i tzv.socijalne

strukture i socijalne pokretljivosti. Društvenu strukturu ili sastavne elemente jednog

društva, čine, među ostalim faktorima, raznovrsne društvene grupe, prije svega,

raznovrsne po svojoj složenosti, odnosno po obimu i vrsti funkcija koje obavljaju.

Društvenu dinamiku ili pokretljivost proizvode interakcije među njima.

Interakcije mogu biti beskonfliktne i konfliktne, a svaka od ovih formi suodnosa

među društvenim grupama ima niz međuformi. Tako beskonfliktne forme interakcija

podrazumijevaju različite kooperativne odnose, različite oblike međusobnog

udruživanja u sferi ekonomije, politike, kulture, edukacije, obrazovanja i sl. Konfliktne

interakcije podrazumijevaju, također, niz veoma složenih suodnosa društvenih grupa

u osnovi kojih se nalazi sukob interesa. Dok su u prethodnoj, beskonfliktnoj situaciji

interakcijskih odnosa, interesi i potrebe različitih grupa podudarni, u konfliktnim

situacijama se oni suštinski razilaze. Ukoliko se radi o složenoj društvenoj grupi čije

su funkcije veoma razuđene, utoliko će i odnosi kooperacije i konfliktni odnosi sa

drugim socijalnim grupama biti kompleksniji. Ne postoji razdoblje apsolutne

harmonije apsolutno konfliktno razdoblje. Ukoliko su dominantni kooperativni odnosi

na svim nivoima društvenog grupisanja, radi se o razdobljima mira i socijalnog

prosperiteta, i obrnuto, ukoliko su dominantni konfliktni odnosi, radi se o periodima

kriza i ratova. Različite teorije o društvu (strukturalizam, funkcionalizam, Webrovo

gledište, Marksovo glrdište, Gurvičeva škola, Parsonsova škola itd.), različito su

tumačile porijeklo i prirodu interakcije među društvenim grupama. Ne postoji

suglasnost ni u definiranju samih društvenih grupa. Međutim, njihovo postojanje i

njihovi suodnosi koji proizvode socijalnu pokretljivost i socijalne promjene, koji

proizvode krize i sukobe na užem ili širem socijalnom planu, koji su preduslov

progresa, ili ipak, prouzrokuju stagnaciju ili regres, nisu zaobiđeni niti u jednoj

klasičnoj ili suvremenoj sociološkoj teoriji. Nijedno tumačenje nije definitivno

pihvaćeno ili odbačeno, premda je veoma često ideološka pozicija nametala navodnu

''ispravnost'' stanovitog tumačenja. Tako su klase kao socijalne gruoe i klasna borba

kao jedna od formi grupnih interakcija, smatrani aosolutnom i jedinom ispravnom

formulom za tumačenje društvene pokretljivosti i društvenih promjena. Klasna borba

jeste, neoporno jedan od obkika konfliktnih interakcija među društvenim grupama, ali,

daleko, ne i jedini. Fenomen interakcija među društvenim grupama mora se shvatiti

kao složeni sociološki fenomen koji podstiče na angažiranje eminentno sociološkog

mišljenja, sociološke teorije i metoda.

Rat i intuicija mira

Kada globalno društvo (države, nacije) dođu u konflikte interakcije radi sukoba interesa i

pokušaju nametanje vlastite volje drugima, ishod takvih konfliktnih interakcija može biti

oružani sukob ili rat. Ova sociološka definicija rata (postoje definicije u pravnoj teoriji,

vojnoj doktrini i sl., koje sa svoje tačke gledišta definiraju ovaj fenomen) govori o

njegovom porijeklu i o njegovoj prirodi. Jasno je da je rat društvena pojava, jer se radi o

specifičnom, posebnom obliku interakcije među ljudskim zajednicama. Ne postoji

razdoblje u ljudskoj historiji, ni u njenom dovoljno poznatom predcivilizacijskom ni u

civilizacijskom segmentu, kada nije vođen neki rat. On je po svojoj prirodi destruktivan,

nasilnički, i po pravilu ima za posljedicu ljudske žrtve i razaranje materijalnih i duhovnih

dobara. Porijeklo mu je kako se vidi iz definicije, u konfliktnim interakcijama među

globalnim društvenim grupama. Iza ovih konfliktnih interakcija, kao što smo već istakli,

stoje ekonomski i politički ineteresi, nastojanje da se dođe do tuđe teritorije i do tuđih

materijalnih dobara i da se na prostorima drugih naroda i država uspostavi politička volja

odnosno dominacija. Povodi za mir, od mitskog trojanskog rata do suvremenih ratova, su

obično bili banalni, ali su im uzroci, u pravilu bili složene ekonomske i socijalne prirode.

Po svome obimu ratovi mogu biti lokalnog karaktera, ali mogu poprimiti regionalne i

svjetske dimenzije u koliko se radi o konfliktnim interakcijama između više društvenih

zajednica. Ni tzv. Mirna razdoblja nisu rasterečena od konfliktnih interakcija., kako u

globalnim razmjerama, tako i u svjetskim relacijama. Napetost između dvaju globalnih

interesnih sfera i dvaju ideoloških sistema, kapitalizma i socijalizma, uzrokovali su nakon

II svjetskog rata tzv. hladni rad. Nije bilo otvorenog ratnog sukoba, ali su konfligtne

interakcije bile stalna prijetnja krhkom miru.Jedan od instrumenata vršenja pritiska da bi

se nametnuli vlastiti interesi i vlastita volja jeste i tzv. psihički rat. On se obično provodi

putem sredstava masovnog komuniciranja, štampe, radija i televizije u vidu različitih

propagandnih poruka u svrhu zastrašivanja, provodi se utrkom u naoražanju i

demonstracijom sile i drugim metodama psihološkog pritiska.Psihološki rat je u pravilu

sastavni element hladnog rata.

U savremenoj socijologiji postoji takođe diferencija ratova na osvajačke i oslobodilačke.

Definicija osvajačkog rata već je sadržana u prethodnim redovima. Međutim, oružani

odgovor na agresiju, na zauzimanje teritorije silom jeste oslobodilački rat. Postoji, osim

toga, druge forme dogovora na konfliktne interakcije i na sam rat kao najoštriji oblik. One

su sadržane u djelatnosti organizacije i institucije koje se bore za mir, ali i u djelovanju

brojnijih neformalnih asocijacija i pacifističkih (mirovnih ) pokreta.

U II. svjetskom ratu koji je po žrtvama i razaranjima dobara bio bez premca u dotadašnjoj

historiji, javile su se ideje o utemeljenju međunarodne organizacije država koja bi radila

na očuvnju mira u svijetu i na uspostavljanju suradnje među narodima. Tokom rata

formulirano je nekoliko mirovnih deklaracija koje su poslužile kao snova za Povelju

Organizacije ujedinjenih nacija. To su bila Londonska deklaracija od 12.6.1941. godine,

Atlanska povelja od 14.8.1941. godine, i Deklaracija Ujedinjenih nacija od 1.1.1942.

Organizacija Ujedinjenih nacija je utemeljena na konferenciji u San-Francusku 25.4. do

26.6. 1945. na kojoj je 50 zemalja potpisalo Povelju. Povelja je stupila na snagu

24.5.1945. od kada će ujedinjene nacije biti oficijelno tijelo međunarodnog ranga u službi

sprečavanja lokalnih, regionalnih i svjetskih sukoba i u službi očuvanja mira i suradnje

među narodima i državama. Pored ovog osnovnog cilja OUN teži ka razvijanju

prijateljskih odnosa među narodima na temelju poštovanja ravnopravnosti i prava naroda

na samoopredjeljenje. Zalažu se za rješavanje međunarodnih problema, ekonomskog,

socijalnog, kulturnog ili humanitarnog karaktera kao i za poštovanje prava čovjeka i

poštovanja osnovnih ljudskih sloboda. Sjedište Organizacije je na Istočnoj Rijeci u New-

Yorku a glavni organi su joj Generalna skupština i Vijeće sigurnosti. Sa socijalnog

stanovišta i konfliktni procesi i procesi kooperacije su sastojci logike društvenog razvitka.

Socijalne, ekonomske i općenito, kulturo-civilizacijske krize obično su praćene konfliktnim

interakcijama koje kulminiraju ratnim sukobima među globalnim društvom, kao što je

razdoblje socijalnog, ekonomskog i kulturnog prosperiteta korespondiraju periodima

stabilnog mira.

Moderni svijet, opterećen ekonomskim i socijalnim krizama i sa ogromnim razlikama

između bogatih i siromašnih, pod stalnom je prijetnjom ratnih sukoba. Stoga se javljaju

brojne asocijacije čije je osnovno geslo borba za mir, a svoju djelatnost vrše putem

kulture i kulturnih intuicija, putem nauke i obrazovanja, organiziranjem humanitarnih

aktivnosti i sl. One su sastavni elementi borbe za ostvarenje pravednijeg i humanitarnijeg

društva.

Interakcija individua i društvenih grupa

U društvenoj nauci poznat je stav da se individuum može osamiti jedino u društvenoj

zajednici, u zajednici sa drugim ljudima. Dakle, društveni život čovjeka jeste splet

interakcija između pojedinaca i različitih društvenih grupa sa kojima je on u nekoj formi

suodnosa.

Na primjer, individum se rađa u porodici u kojoj se odvija njegova edukacija i gdje se stiče

ekonomske i druge predpostavke za život. Individuum, takođe stupa u interakciju, dakako,

na različite načine, i u različitim starosnom dobu, sa čitavim spektrom društvenih grupa.

To je takođe rezultat konkretnih interesa i potreba kako pojedinaca tako i stanovite

društvene grupe. Kroz te interakcije pojedinac stiče obrazovanje, stiče materijalna dobra i

ekonomsku sigurnost, dolazi u doticaj sa kulturnim i čitavim sistemom društvenih

vrijednosti. Taj put ka zrelom individuum naziva se proces socijalizacije. Nemoguće je

formiranje ličnosti bez tog procesa izvan kojeg pojedinac, kako vele antički mislioci. Ili je

Bog ili zvijer.

Međutim, interakcija između individuuma i društvenih grupa mogu biti dvojakog karaktera,

mogu biti kooperativne o mogu biti konfliktne. Kooperativne interakcije sastani su

elementni uspjepnog procesa socijalizacije. Naravno, ne postoji idealan tip kooperativnih

interakcija između individuuma i društvene zajednice, već u tom pogledu, po pravilu

postoje određena odstupanja radi kojih socijolozi, psiholozi, socijalni radnici i drugi

znanstvenici koji se bave odnosom individuum i zajednice, konstatiraju da se proces

socijalizacije odvija sporo i teško.

U slučaju izrazitih konfiktnih interakcija, radi se o asocijanoj ličnosti. U ovom domenu

postoje različiti tipovi i nivoi konfliktnih interakcija, od onih sasvim latentnih koji mogu da

se prevaziđu u procesu socijalizacije, do onih koji imaju za posljedicu potpuno asocijalne

ličnosti. Ovdje moramo razlučiti one interakcije koje su u domenu zanimanja socijologije i

sociologa i one koje pripadaju domenu psihologije, neuropsihijatrije i drugih znanstvenih

disciplina. Međutim, ovim fenomenom se, u pravilu, mora interdisciplinarno ukoliko se želi

dobiti odgovor na pitanje o tipu asocijabilne ličnosti i ukoliko se želi postići uklapanje

ličnosti u društvenu zajednicu. U svijetu se danas razvijaju posebne oblasti unutar

socijologije koje se bave općenito fenomenom socijalizacije ličnosti i posebno fenomenom

konfliktnih interakcija između individuuma i društva. U okviru socijologije porodice,

socijalne patologije i sl. Posebno mjesto imaju konfliktne interakcije individuma i

društvenih grupa.

Struktura i razvoj društvene svijesti

Kultura: opći pojam, vrste, oblici, sadržaji

U sociologiji, ali i u drugim društvenim naukama, socialnoj psihologiji, psihologiji, filoyofiji i

sl. važno mjesto u tumačenju pojava zauzima društvena svijest. Različite škole u

socijologiji imaju svoj ugao gledanja na ovu pojavu. Poslije Marksovog stajališta da „ne

određuje svijest društveni bitak već obrnuto, da društveni bitak određuje društvenu

svijest“, u društvenoj nauci je dato preimućstvo materijalnoj osnovi u procesu

konsotituiranja društva. Uloga društvene svijesti koja se prema Marks formira na

materialnoj osnovi, u površnim i jednostranim interpretacijama, dobija drugorazredni

značaj za proces formiranja i razvoja društva. Sociološka škola Emila Dirkema(1856.-

1917.) francuskog sociologa, protivno prethodnom stajalištu, dodjeljuje posebno mjesto

tzv.“kolektivnoj svijesti“, čak joj daje apsulutno preimućstvo. Istina je negdje u sredini, jer

je društvo nastojalo i postupno napredovalo u dejstvu materijalne osnove i faktora svijesti.

Ni najprimitivniji oblici materijalne egzistencijeljudi nisu nastojali nesvjesno, kao što ni

najjednostavniji oblici mišljenja nisu nastali bez određenih formi materijalnog života.

Jedno drugo je podsticalo na razvoj i tu je neosporan odnos međuzavisnosti. Postoje

razdoblja u historiji kada su elementi društvene svijesti(kultura i njeni sastojci; filozofija,

nauka itd.), postoji znašajno preimućstvo nad materialnom osnovom(nad ekonomskim

razvojem na primjer), kao što postoje i obrnuti primjeri. Ali u principu, napredovanje

jednoga podsticalo je napredak drugoga i predstavljalo pokretačku snagu ukupnog

razvoja društva.

Sfera društvene svijesti podrazumjeva jedan opći pojam koji u sebi sadrži niz posebnih

oblika društvene svijesti. To je pojam kulture. Kultura obujmljuje bogatu konfiguraciju

mnogovrsnih ljudskih djela, kreacija u raznovrsnim sferama života, od filozofije, nauke,

religije, ideologije do umjetnosti, sporta, arhitekture, materialne produkcije u najširem

smislu riječi.

Kada se govori o kulturi jednoga naroda, jednoga razdoblja ili pak epohe misli se u

principu na sve ono što je stvoreno ljudskim umom i ljudskom rukom. Većina sociologa i

teeoretićara kulture smatra da je kultura prevashodno proces stvaranja duhovnih

vrijednosti, svakovrsnih dobara i umjetničkih djela što će reći da je ona dinamička

komponenta društva. Na toj komponenti poćiva cjelokupan razvoj čovječanstva. Koristeći

iskustva predhodnoh epoha, kulturna dostignuća,spoznaje u domenunfilozofije, nauke,

religije,koristeći već dostignuti stupanj materialno-tehničkog razvoja, čovjek stvara nove

vrijednosti, materjalne i duhovne. I stvorene vrijednosti i proces njihovog stvaranja ulaze,

dakle, u obuhvat pojma kulture.

U Njemačkoj sociologiji postoji podjela na kulturu i civilizaciju gdje se pod kulturom

podrazumjeva duhovna komponenta društva, a pod civilizacijom njegov materijalno -

tehnički razvoj. Međutim,ova podjela moze imati samo didakticku svrhu da bi se ukazalo

na izvjesne specificnosti određenih kulturnih fenomena,ili pak,da bi se ukazalo na neka

karakteristicna historijska razdoblja u razvoju kulture.Npr,kaže se civilizacija Maja ili

egipatska civilizacija a da se pri tome misli, cjelokupni kulturni razvoj jednog naroda ili

jedne epohe.

Postoji shvatanje da civilizacija pocinje sa gradskim nacinom života, da ona predstavlja

forme gradzanstvovanja od antickih doba do danas,ali to svatanje se ne sukobljava sa

definiranim pojmom kulture. Naime i gradzanstvovanje ili civilizacija ulazi u opseg pojma

kulture.

Najnovije razdoblje tehničko - tehnološkog napretka, razdoblje efikasnog sistema

komuniciranja putem mass - media, ekspanzije obrazovnog sistema, kozmičkih putovanja

i tragičnih ratnih pustošenja, naziva se vremenom masovne kulture.Kultura vise nije

privilegija uskog kruga ljudi ona je postava dostupna svakom covjeku do kojeg dopiru

sredstva masovnog komuniciranja.

Ovo „pomasovljenje“kulture prouzrokovalo je , po nekim teoretičarima,pad duhovnih

vrijednosti. Oni smatraju da jednino elite, uski krugovi visokoobrazovnih ljudi mogu biti

nosioci i kreatori istinskih i duhovnih vrijednosti. Niti jedna od ovih krajnosti nije prihvatljiv

model za dalji razvoj kulture. Kultura mora sačuvati svoje visoke vrijednosti, ona mora biti

dostupna najširim društvenim slojevima. To je predpostavka progresa čojvječanstva.

Jedan od elemenata kulture koji je čini živom i dinamičkom pojavom jeste jezik. Evolucija

primitivnim kultura ka složenijim formama odigralo se zahvaljujući pojavi simboličkog

komuniciranja, odnosno pojave pisma i jezika. Jezik i komuniciranje pomoću simbola,

privilegija je ljudske vrste. Znanstvena istraživanja među drugim živim vrstama na Zemlji

nisu desifrirala nista slično čovjekovom simboličkom komuniciranju. Zahvaljujući tom

svojstvu bilo je moguće komuniciranje kako unutar jedne kulture tako i među kulturama,

bilo je moguće prenošenje iskustava i znanja ,stvaranje historije,stvaranje književnosti i

umjetnosti. I u starom vjeku postojali su jezici koji su bili rasprostranjeni na ogromnom

geografskom prostoru i kojima se služilo mnogo naroda. Danas postoje jezici kojima se

služi veliki dio čovječanstva, dok su neki stari jezici gotovo potpuno izumrli. I pak,

zahvaljujući njima golema duhovna baština je prenesena u modernu epohu.

Sa druge strane, nepoznavanje jezika može biti prepreka za komunikaciju među

kulturama, može biti barijera za otkrivanje zagonetki minulih kultura. Tako je

nepoznavanje pisma i jezika staroga Egipta bilo zapreka da se o ovoj kulturi više sazna.

Tek je Šampolion (1790 - 1832.) desifrirao hijeroglife i omogućio da se o ovoj kulturi

obogate saznjanja.

Danas je gotovo nezamislivo nepoznavanje nekog svjetskog jezika, jer je to

nepoznavanje nepremostiva barijera za tehnički i duhovni razvoj. Složenu konfiguraciju

kulture nemoguće je shvatiti bez faktora progresa. Naime kultura jeste dinamička

kategorija, ali njena dinamika nije jednosmjerna. Postoje periodi stagnacija i periodi

opadanja pa čak i potpunih isčeznuća nekih kultura. Međutim, ono što objezbjeđuje

kontuinuranu napredovanje neke kulture ka višim vrijednostima i ka složenijim oblicima

jeste progres. Progres se razlikuje od pojma evolucije. Evolucija nemora uvijek biti sa

pozitivnim predznakom. Npr., evolucija opake bolesti vodi skončanju života. Ili pak

evolucija oružija od jednostavnih ka savršenim elementima prijeti svojom razornom

snagom uništenju čovječanstva. Progres uvjek predstavlja kretanje ka boljim i višim

vrijednostima u kulturi, vodi ka stvaranju vrijednih materijalnih i duhovnih dobara,

umjetničkih tvorbi i slično. Zahvaljujući progresu može se konstatirati da, unatoč preioda

krzia stagnacija i nazadovanja, postoji kontinuitet u razvoju kulture, neprekinuta nit od

osvita civilizacije do modernog čovječanstva.

Izdiferencirani (posebni) oblici društvene svijesti

Filozofija

Filozofija je jedan od najranijih oblika društvene svjesti koji je unutar kulture iskristalizirao

kao njen poseban segment. Iz religioznih opservacija i tumačenja postanka svjeta,

izdvojio se jedan način mišljenja koji je pretendirao da odgonetne prauzrok svega

bivstvujućeg i odgovori na temeljna pitanja života. Taj pogled na svijet tezio je ka

visokom stupnju uopćavanja problema kojim se bavi.

Prvi oblici filofzoskog mišljenja javili su se na Dalekom istoku u Kini dva milenijuma prije

nove ere. Svoje zrenje ova filozofija je doživjela u šestom vjeku prije nove ere, u doba

Konfučija i Lao Cea. Konfucije je bio osnivač religije konfučijanizma i teoretik etičkog

sistema u kojem je osnovni pojam humanost.U spisima pod nazivom „Razgovori“,

Konfučije se zalaze za moralno načelo humanosti kojeg se ljudi moraju pridržavati kako u

porodici tako i u društvu .Lao Ce, Konfučijev suvremenik bio je osnivač religije taoizma,

filozof i mističar, pisac knjige, istoku i najizad u grčkom gdje je, za antičko doba, doživjela

svoj najviši razvojni stupanj. Grčkoj filozofiji neposredno je predhodila perziska zoro

astrijanska filozofija utemeljena na učenju o dualizmu o borbi dvaju sila svjetla i tame.

Ovaj princip baštinit će i dalje razvit Grčka filozofija učenjem o borb suprotnosti, odnosno

učenjem o dijalektici. Međutim, preciznije rečeno, Grčka filozofija je prošla korz tri

razdoblja: kozmološko, antropološko i razdoblje stvaranja filozofskih sistema. U prvom

periodu filozofska misao se koncentrira na prirodu i pokušava je objasniti u njenoj

cjelovitosti, u drgom razdoblju, bavi se, čovjekom kao subjektom spoznaje, a u trećem

periodu formiraju se već cjeloviti filozovski sistemi kao npr: Demokritov, Epkurov,

Sokratov, Platonov i Aristotelom. U periodu formiranja sistema jasno se razlučuju dvije

linije u grčkoj filozoviju za materijalistička kojoj je pročelnik Demokrit i Idealistička kojoj je

pročelnik Platon.

Ovi filozofski sistemi biti će u osnovi kriticki i ne kritički razmatranja svih potonjih filozofsih

ucenja. Grčka filozofija mnogim će poslužit kao uzor za razvoj vlastitog mišljenja.

Prvi su se njom ogledali arapski islamski fizolofi koji su prevodili Sokrata, Platona,

Aristotela i druge i dali svoj kritički sud o dometima ove filozofije zahvaljujući njima,

antička filozofija je ugledala svjetlo dana u Evropi. Posebno se se isticali u poznavanju

ove filozovije, ali i u stvaranju vlastitih filozofskih sistema, Muhamedi Gazli, Ibn Arabi, Al

Farabi, Ibn Sina, Ibn Haldun i Ibn Rust.

To je bio period (od 8 do 12 vjeka) velike renesanse islamske filozofije i renesanse

filozofije uopće.

Arapska islamska misao se grana u nizu područja tako da zahvata, etiku, politiku,

ekonomiju, sociologiju itd. Iz filozofije se granaju također prirodne znanosti, astronomija,

matematika, fizika, medicina i druge.

Evropska srednjovjekovna filozofija bila je baštinik i nastavljac ovih iskustava, ali također

i tvorac drugačijih pogleda na svijet tako se u 13. Vjeku u Italiji javlja Toma Akvinski,

dominikanac, skolastičar i realist koji aristotelovo učenje, pristiglo u Evropu preko

islamskih filozofa prilagođava kršćanskoj dogmatici predaje u Rimu i Parizu, Napulju i

Bolonji.

Skolastičko učenje potrajat će nekoliko vjekova do pojave Rane Dekata, utemeljivača

novovjekovne filozofije, posebno njenog racionalističkog pravca. Istina se po Dekartu

postiže samo umom i to je izrazio u svom poznatom stavu: “cogito,ergo sum“ („Mislim,

dakle, postojim“). Dekart je smatrao da postoje dvije supstancije: tjelesna i duhovna.

Prva ima atribut prostranosti, druga atribut mišljenja. Dekart je vjerovao u Boga kao treću

supstanciju i krajnja namjera mu je bila izmirenje nauke i religije.

Prekretnicu ka novovjekovnoj filozofiji učinilo je i učenje Baruha Spinoze, Dekartovog

suvremenika i nastavljača njegove filozofije, koji uvodi racionalistički moniuzam u

filozofiju. Supstancu je shvatio kao uzrok same sebe (Causa sui). Bio je strog determinist,

metafizičar koji me priznaje mogućnost slučajnosti.

Filozofija se u novom razdoblju (od 18. vijeka) ponovo diferencira u dva generalna

pravca: idealistički i materijalistički. Brojni su predstavnici i jednog i drugog pravca, a

centralno pitanje ovih dviju pravaca jeste pitanje pripravnosti duha ili materije. Na tom

osnovnom pitanju formirat će se veliki filozofski sistemi kakvi su Kantov, Hegelov,

Šopenhauerov i Ničeov u okviru filozofskog idealizma, ili pak Marksov i njegovih

sljedbenika u okviru tzv. historijskog materijalizma.

Međutim, Filozofija 19. vijeka postupno ustupa mjesto filozofiji egzistencije i postmodernoj

filozofiji koja se okreće ka problemima suvremenog svijeta i im položaju individuuma u

modernom društvu. Filozofija pri tome ne napušta svoju misaonu tradiciju (historija

filozofije) u onoj mjeri u kojoj ona može poslužiti suvremenom mišljenju u potrazi za

istinom.

Umjetnost

U literaturi ne postoji suglasnost u pogledu definiranja pojma umjetnost. Ona jeste,

zacijelo, segment kulture, onaj njen dio koji se odnosi na estetsko oblikovanje svijeta. Za

jedne je umjetnost kreacija lijepog proizvođenja određenih estetskih vrijednosti, za druge

ona je aručita vrsta podraživanja, za treće ona je produkt intelekta, za četvrte ona je plod

mašte i osjećajnosti itd. sintetizirajući različite opservaqcije u umjetnosti možemo zapaziti

dvije osnovne njeno odlike:

1. umjetnost je aktivni stvaralački odnos prema svijetu, i

2. umjetnost je baština stvorenih estetskih vrijednosti u različitim oblastima čovjekove

reakcije.

Iz toga proizilazi da je umjetnost sposobnost da se estetski izraze ili uobliče misli i

osjećanja pomoću govorne ili misaone riječi, instumenta ili ljudskog glasa, boje, linije,

plastičnog oblika, konstrukcije, pokreta i sl. To su dakle načini izražavanja kojima se

umjetnik služi da bi svoja osjećanja i svoje misli uobličio, u procesu kreacije, u konkretno

umjetničko djelo. Sa duge strane umjetnost to su stvorene estetske vrijednosti: poezija,

pripovijetka, roman, drama, muzika, balet, gluma ali, također i arhitektura, slikarstvo,

vajarstvo i gravika.

Ukoliko se na umjetnički način reproduciraju djela velikih umjetnika (sviranje na

instumentu, pjevanje, recitovanje, glumljenje) onda se takav oblik estetskog izražavanja

naziva reproduktivnom umjetnošću. Ukoliko estetski izraz upotrijebi u zanatskoj izvedbi,

onda se radi o primjenjenoj umjetnsti.

Religija

Od kada je čovjek počeo da misli i da tumači pojave oko sebe nametalo mu se pitanje o

njegovom porijeklu i njegovoj prirodi kao i o porijeklu njega samog. Primitivni čovjek

arhajskih zajednica imao je primitivne odgovore na ta pitanja. On je pokazivao strah i

divljanje prema onome što nije mogao razumjeti. Iz toga straha divljanja prema kosmosu i

prirodi, koje je postupno razabirao kao nepresušna vrela tajni, čovjek prvobitno stvara

magijske predstave o svijetu i nejasnim i nerazumljivim pojmovima i stvarima pripisuje

nadnaravna svojstva. Magija se stvarala čudesne idole od vatre, od tame, od živih bića i

od predmeta. Primitivna religija je bila prvi odgovor na pitanja arhajskog čovjeka.

Umjetnost i religija su bili jedno. Vatra je bila predmet obožavanja, ali istovremeno i

čovjekovo umjetničko djelo, kao što su bili i crteži u pećini Altamire stari 20.000 godina ili

pak idioli u kamenu ili drvetu kojima su prebogate kulture paleolita.

Sociološka, psihološka i antropološka istraživanja u vezi sa religijama primitivnih

zajednica nastoje otkriti veze između čovjekove prirode i čovjekovog društvenog života i

pojave prvih religija. Saznanja u tom pogledu pokazuju da se radi o veoma složenim

vezama individualno psihološke, socijalne, ekonomske i dr. naravi.

Religije su, premda prvi društveni i najraniji oblici društvene svijesti, ipak nastale na

određenom stupnju razvoja čovjeka i društva. Čovjek je morao značajno da iskorači iz

predsvjesnog perioda da bi svoje razumijevanje svijeta i života pretočio u religijsku svijest.

Jedan broj teoretičara preimućno u procesu nastajanja religija daje individualno -

psihološkim činiocima kao što su snovi, priviđanja, mašta, strah, itd. Srodna ovim

shvatanjima jesu ona koja uz psihološke uključuju antropološko-biološke faktore kao što

su bolest, smrt i sl.

Izvjestan broj teoretičara smatra da je religija rezultat kolektivne svijesti i kolektivnih

predodžbi, ili predstava. Dakle, prema ovim teoretičarima, religija nastaje u zajednici i

izraz je razvoja svijesti određenog kolektiviteta. Magijska i religijski obredi izvode se u

primitivnim društvima u formi grupnih i kolektivnih interakcija i samo na taj način imaju

određene duhovno - religijska značenja. Vrhovni šaman ili mag takve primitivne zajednice

po pravilu je i njen svjetovni vođa i on predvodi sve aktivnosti u zajednici a posebno one

koje se odnose na magijske obrede. Kolektivna svijest pri ritualu nadrasta individualne

svijesti i svaki pojedinac se pokorava volji kolektiviteta.

U kontekstu različitih tumačenja fenomena religije posebno mjesto ima teološko

tumačenje. Teološko tumačenje korespondira određenom stupnju razvoja filozofijske misli

i određenom stupnju razvoja filozofijske misli i određenom stupnju razvoja društva

uopće.Postulat na kojemu se temelji ovo tumačenje jeste da je Bog tvorac svijeta, žive i

nežive prirode, da je On uputio ljudima objave preko svojih Poslanika u kojima su

sazdana univerzalna načela življenja i morala, načela o odnosu prema Bogu i vjeri, prema

drugim ljudima i živim stvorenjima koja su Njegov dar. Teološko tumačenje je i osnovni

tzv. objavljenih religija (judaizma, kršćanstva, islama) o kojima će biti riječi kasnije.

Blisko ovome je i teološko učenje po kojemu je svijet ustrojen od strane neke više

inteligencije koja djeluje prema unaprijed postavljenom cilju. Po ovom shvatanju izvjesne

pojave i procesi, posebno razvitak živih bića i njihovo ustrojstvo, rezultat je djelovanja

svijesti i nama nepoznatog „kauzaliteta“ (uzročnosti) suprotnog prostoj mehaničkoj i

nesvjesnoj uzročnosti.

Sociolozi uvažavaju predhodne faktore u nastanku religija, ali smatraju da je razvoj

društva i društvenih odnosa, razvoj proizvodnje i drugih elemenata, socijalne strukture,

oslovio nastanak i razvoj religija.

Od svog nastanka religija je bila sistem normi, sistem određenih pravila ponašanja kojih

se čovjek morao pridržavati da ne bi došao pod udar njemu nejasnih nadnaravnih sila. I u

razdoblju animizma, kada je čovjek vjerovao da predmeti imaju dušu i u razdoblju

totemizma, kada je nadnaravne sile pripisivao totemima, životinjama ili pak izrezbarenim

isklesanim likovima, religija je bila određeni sistem normi i pravila ponašanja kojih su se

morali pridržavati i pojedinci i društvena zajednica.

Sa razvojem društva, sa nastankom države i njenih institucija, razvija se i religija i

tranformira se iz različitih formi animizma i totemizma u politeističke religije koje se

zasnivaju na vjerovanju u više božanstava. Ova karakteristična evolucija prvobitnih religija

ka politeizmu odvija se u procesu prelaska rodovskih zajednica u robovlasnička društva.

Većina robovlasničkih država, kao što su bile Egipat, Babilon, Indija, Grčka, Rim, države

Maja i Asteka, prošle su kroz razdoblje politeizma sa različitim obilježjima i različitom

dužinom trajanja.

U robovlasničkim državama u kojima je privredni razvoj tekao usporeno i gdje se filozofija

i nauka bile samo rudimentarne pojave, politeizam se zadržao do kasnih, zrelih razdoblja.

Zabilježen je jedan pokušaj uvođenja monoteizma oko 1400. god prije Hrista, kada je

faraon Amanofis IV. Ukinuo vjerovanje u Amona Ra i čitavu hijerarhiu egipatski

božanstava. Amanofis IV. je bio ubijen, a Amonovo sveštenstvo je restauriralo staru

politeističku religiju.

Koja je opća karakteristika politeističkih religija?

Sve su nastale kao rezultat ovisnosti čovjeka od prirode, od zemljišta itd. egipćani su

obožavali životinje i božanstva plodnosti. U grčkom politeizmu svaka pojava je imala

odgovarajuće božanstvo.

Sa razvojem antičkih država elementi vlasti i državne hijerarhije prenijeli su se i u domen

religije. Tako se politizam nije više temeljio samo na ovisnosti čovjeka i zajednice od

prirode, već i na rasporedu moći i vlasti u državi. Piramidi vlasti i moći u državi na čijem

se vrhu nalazio despot, odgovarala je piramida božanstava različite moći i utjecaja na

čijem se vrhu nalazilo najmoćnije božanstvo. Razvojem svijesti i razvijem društva uopće,

politeističke religije ustupaju mjesto monoteizmu. To su tzv. objavljene religije. Ova

transformacija se odigrala najprije u Palestini, 12 vjekova pne, kada je mojsije, po starom

zavjetu, oslobodio Jevreje od egipćanskog ropstva, odveo ih na goru Sinaj i prenio im

Božije tablice u vidu zakona koji su postali osnovna jevrejska religija. Iz toga je nastala

sveta knjiga Tora. Jevrejska religija je strogi monoteizam utemeljen na vjerovanju u Boga

Jahovu, tvorca zakona i zaštitnika države. Od Mojsijeva vremena zadržat će se ideja o

Mesiji, Bogom obećanom spasitelju naroda.

Takav Mesija pojavit će se na istom, palestinskom tlu 1200. god. nakon mojsijeva

poslanstva i bit će tumač monoteističke religije, kršćanstva, Isus Hrist. Sveto pismo koje

je nastalo u okviru jevrejske religije bit će od tada osnova novoj, kršćanskoj religiji.

Učenje o mesiji koji je nakon raspeća na krst uskrsnuo, iako suzbijano od strane moćnog

Rima, vladara Palestine, veoma brzo se širilo među siromašnim i eksploatiranim

slojevima. Međutim, postupno hriščanstvo postaje vjera svih društvenih slojeva u Rimskoj

imperiji. Milanskim ediktom 313. godine izborila je legalnost i ravnopravnost za vladavine

cara Konstantina I, a nedugo zatim postaje i državna religija Rima (u vrijeme Teodosija).

Kasnije će se, u feudalnom razdoblju, godine 1054. hrišćanstvo podijeliti na dvije crkve;

Istočnu grčko - pravoslavnu i Zapadnu rimokatoličku. U srednjem vijeku ova religija

doživljava veliku ekspanziju i njen utjecaj je ogroman kako u domenu duhovnosti, kulture,

umjetnosti književnosti i si. tako i u domenu svjetovne vlasti i politike. U modernom

razdoblju razvoja građanskog društva hrišćanstvo-kršćanstvo se podijelilo u niz pravaca i

sekti. Protestantizam je jedan od dominantnih pravaca u katoličanstvu novijeg razdoblja.

Budizam je monoteistička religija koja se zasniva na filozofskom učenju indijskog princa

Bude za kojega se pretpostavlja da je živio krajem šestog i početkom petog vijeka prije

nove ere. Ovo učenje je preraslo u jednu od najrasprostranjenijih religija u svijetu jer je

nakon Indije, prihvaćena i u Kini. Buda bi u prijevodu značilo "prosvijećeni". Ova

monoteistička religija zasniva se na težnji ka iščezavanju u nirvani (ništavilu). Sveštenici

budističke religije propagiraju samoodricanje koje ide do surovog kažnjavanja vlastitog

tijela. Pesimistički gledaju na budućnost svijeta i vjeruju u ponovno rođenje.

Najmlađa monoteistička religija je Islam. Temelji se na Objavi Kur'ana, koja je

posredstvom poslanika Muhameda upućena od Boga ljudima kao sistem normi i

uputstava za vjerski i svjetovni život. Rođena je u srcu Arabije, u Meki i Medini u sedmom

vijeku, ali je vrlo brzo doživjela nevjerovatnu ekspanziju na ogromnom prostoru od

Španije i Magreba do Dalekog istoka. Već u prvim vjekovima razvoj Islama je donio

sobom procvat nauke, umjetnosti, filozofije odnosno kulture u njenom najširem značenju.

Kur'anska objava uvažava sve prethodne velike objave; Toru - (Tevrat), Talmud, Stari i

Novi zavjet (Bibliju) i sve Božije poslanike koji su prethodili Muhamedovom poslanstvu, od

Adema (Adama) do Isaa (Isusa Hrista). Djela umjetnosti i kulture Islama obogatila su

duhovnu baštinu čovječanstva u svim domenima: od arhitekture, matematike, fizike i

astronomije do filozofije i sociologije. Sociološka analiza religije pokazuje da je njena

evolucija kao oblika društvene svijesti bila uslovljena razvojem društva i društvene svijesti

uopće. Sociologiju posebno interesiraju funkcije religije kao socijalne činjenice, ona

područja gdje se religija dodiruje sa ideologijom, politikom, naukom, sa procesom

obrazovanja i vaspitanja itd. A takvih dodirnih tačaka ima uistinu mnogo upravo stoga što

je religija najstariji oblik društvene svijesti i što su se iz nje postupno izdvajali svi drugi

oblici društvene svijesti. U njenom okrilju dugo su se razvijali filozofija, nauka,

obrazovanje, umjetnost ltd. Sa građanskim revolucijama došlo je do odvajanja politike,

nauke, obrazovanja od religije, ali to ne znači da su njihove dodirne tačke, pogotovo

između umjetnosti i religije, filozofije i religije itd. potpuno izbrisane.

Sva suvremena demokratska društva garantiraju slobodu vjeroispovijesti, ali isto tako

garantiraju slobodu nevjerovanja ili ateizma.

Moral

Moral je kao i prethodni oblik društvene svijesti, sistem normi i pravila ponašanja.

Međutim, moralne norme nisu usmjerene, kao kod religije, na nadnaravne sile, već na

odnose ljudi u njekoj društvenoj grupi ili društvenoj zajednici. Moralne norme se ne

provode sistemom prinude, one se prihvataju dobrovoljno što ih čini autonomnim i

efikasnim. One su prostorno i vremenski ograničene. Naime, jedan sistem normi ne mora

se protezati na više društvenih grupa ili zajednica. Ono što se smatra moralnim u jednoj

socijalnoj grupi ili zajednici ne mora biti moralno u drugoj; što vrijedi u jednom vremenu

kao moralni kodeks, ne mora vrijediti i u nekom drugom vremenu. Međutim, činjenica je

da je moral društveni fenomen i da ne postoje ljudske zajednice koje ne poznaju i koje ne

prakticiraju određeni sistem moralnih normi. Određene moraine norme pa čak i čitavi

moralni sustavi poprimaju univerzalna značenja, tj nemaju ograničenja u vremenu i

prostoru. Tako su moralne norme Mojsijeva kodeksa: "ne ubij", "ne ukradi", "ljubi bljižnjeg

svog" itd., ili moralne norme, saopstene u Kur'anu i Hadisu a koje se odnose na

ponašanje čovjeka u zajednici, norme univerzalne vrijednosti.

Iz prethodnog se vidi da su veoma često sistemi moralnih normi kompatibilni (saglasni) sa

religijskim normama. Međutim postoje situacije kada su ove norme u opreci, odnosno

kada se smatra nemoralnim, ono što neka konkretna religija prakticira ili pak kada je sa

stanovišta religijskih normi neprihvatljivo ono što se u nekoj grupi ili zajednici smatra

moralnim.

Budući da se moralne norme prihvataju od strane članova zajednice dobrovoljno, kao

način ponašanja u zajednici, njihovo nepridržavanje ne povlači represiju odnosno vanjsku

prinudu. Prekršilac moralnih normi biva prezren od zajednice, odbačen iz društvenog

života grupe čije je kodekse prekršio. Prekršilac pravnih normi podnosi, medutim, sankciju

koju propisuju državni organi (sudovi) a koja ima karakter vanjske prinude, odnosno, koja

ima represivni karakter.

Podjela društva na različite ideološke sisteme tokom historije, uslovljavala je oblikovanje

morala, odnosno, moralnih normi, u skladu sa shvatanjima i opredjeljenjima konkretnog

društva. Na primjer, robovlašnistvo je imalo svoj moralni sistem koji je štitio i opravdavao

izrabljivački odnos prema obespravljenim slojevima društva. On je bio usklađen sa

pravnom i političkom represijom robovlasničke države. Moralno je bilo ono što je

prakticirao vladajuci sloj ili klasa. Ukoliko je bilo potrebno zaštiti egoističke, vlasničke

interese, onda su moralne norme (analogno pravnim normama, na primjer u Rimskom

pravu) bile definirane u torn smislu. I eksploatirani slojevi su, na drugoj strani imali svoj

moral koji se formirao kao opreka moralu vladajućih slojeva.

Ova podvojenost morala proteže se kroz sva društva zasnovana na eksploataciji, kroz

sve forme robovlasništva i feudalizma, ali i kroz sve forme suvremenih društava. I u okviru

tzv. građanskih demokratskih država i u okviru tzv. socijalističkih društava postoji

podvojenost morala shodno podvojenosti interesa, shodno vlasničkom egoizmu i

nejednakoj raspodjeli materijalnog bogatstva. Danas postoji ogromni jaz između bogatog

dijela svijeta i svijeta siromašnih. U krajnjoj bijedi živi veliki dio čovječanstva. Razvijeni

imaju svoje moralno stanoviste i imaju "opravdanje" za ovakvu situaciju. Socijalistička

društva su proklamirala novi "socijalistički moral" suprotan klasno-eksploatatorskom

moralu, zasnovan na altruizmu (suprotno egoizmu), jednakosti, ljudskim pravima i

slobodama. Taj moral je trebao da bude antiteza buržoaskom (građanskom) moralu.

Međutim, pokazalo se da su sva socijalistička društva bila novi oblici despotizma (od

Staljinovog, Čaušeskuovog, Honekerovog, Kastrovog itd. do Miloševićevog despotizma u

Srbiji).

Dakle, ne samo da se nije formirao radikalno novi moral, suprotan moralu

eksploatatorskih sistema, već je došlo do sunovrata dostignutih vrijednosti građanske

demokratije. Iza proklamiranih univerzalnih vrijednosti, humanizma i slobode, skrivao se

podvojeni moral egoističkog individuuma željnog materijalnog bogatstva stečenog na

izrabljivanju tuđeg rada i sposobnosti drugih ljudi.

Nakon sunovrata socijalizma i dubokih kriza koje prate suvremeni svijet sa naznakama

novog barbarstva, postavlja se pitanje mogućnosti stvaranja općečovječanskih moralnih

vrijednosti. To pitanje, tako teško i složeno, postavljala su pred sebe minula društva i

civilizacije, ali uvijek u formi utopije, nečeg dalekog i teško ostvarljivog. Ostaje, dakle,

otvoreno pitanje za sociologiju, ali i za druge srodne nauke: da li je općečovječanski

moral, zasnovan na istinskoj slobodi i demokratiji, samo nova, moderna utopija?

Nauka i ideologija

Svako se društvo temeljilo i temelji na određenom sistemu ideja. U arhajskim društvima

osnovu takvog sistema činila je religija da bi se potom izdvojili posebni oblici svijesti:

moral, umjetnost, filozofija i nauka. Sistem ideja formira se postupno u suglasnosti sa

ukupnim razvojem društva, sa njegovom materijalno-tehničkom osnovom i sa karakterom

društvenih odnosa. Tako formirani sistem ideja naziva se ideologijom nekog konkretnog

društva.

Pojam ideologija upotrebljava se u veoma različitim značenjima i sa pozitivnim i

negativnim predznacima. Etimološki on označava nauku o idejama. On, također,

označava način oblikovanja i usmjeravanja jednog društva putem određenog sistema

ideja i vrijednosti. Feudalno društvo je, na primjer, imalo svoj sistem ideja i vrijednosti

(svoju religiju, filozofiju, moral, umjetnost, nauku) na osnovu kojih tvrdimo da je imalo

svoju ideologiju.

Postoje definicije ideologije koje tvrde da je ona iskrivljena svijest o svijetu. Dakle, prema

ovim tvrdnjama, ideologija je onaj segment izvučen iz pomenutih oblika društvene svijesti,

pomoću kojega se prikriva istina, odnosno, daje lažna slika svijeta.

Međutim, sve su to samo različite upotrebe pojma. Jedna od takvih upotreba jeste

identificiranje ideologije i nauke. Sasvim je izvjesno da svaka nauka jeste određeni skup

ideja, određena ideologija, ali je isto tako izvjesno da svaka ideologija nije nauka. To je

stoga što ideologija ne pretendira na dokazivanje istinitosti svojih tvrdnji, dok se nauka

upravo zasniva na tom nastojanju. Nauka jeste sistem objektivnih spoznaja o svijetu. Te

spoznaje se odnose kako na prirodu tako i na društvo. Svaki od ovih segmenata

razgranao se u niz naučnih disciplina tako da na jednoj strani postoje prirodne nauke

(fizika, hemija, biologija, astronomija itd.), a na drugoj društvene nauke (historija,

sociologija, filozofija, etika, lingvistika isl.). Pri istraživanju složenih pojava veoma često

izvjesne prirodne i društvene nauke djeluju zajedno. To su takozvana interdisciplinarna

istraživanja. Postoje, također, nauke koje svojim predmetom i metodom ulaze i u domen

prirodnih i u domen društvenih pojava, kao što je logika na primjer.

Pod naukom, dakle, podrazumijevamo skup objektivnih spoznaja o prirodnim i društvenim

pojavama. Cilj naučnog istraživanja jeste da se sazna struktura predmeta i pojava u

prirodi i u društvu, njihovo kretanje i razvitak kao i neki trajni i nužni odnosi u njima i medu

njima. Takvi odnosi nazivaju se zakonima.

Utvrđujući zakonitosti kao unutrašnju suštinu stvari i pojava, nauka omogućava

predviđanje kako će se izvjesni procesi odvijati ubuduće, a na osnovu takvog predviđanja

mogu se poduzeti mjere za ovladavanje pojedinim procesima i pojavama u nastojanju da

se stave u službu čovjeka, umjesto da djeluju kao slijepe sile.

Nauka je postigla ogromne rezultate u pojedinim oblastima. Više joj nisu daleka ni strana

ni kozmička prostranstva, ni tanane niti skrivenih režnjeva čovjekova mozga. Nauka je

otkrila genetski kod čovjeka i može njime manipulirati. Ona je spoznala razornu snagu

rastavljanja atoma na njegove sastojke. Sve to ima i može imati ogromne koristi za

čovječanstvo pod uvjetom da se nikada ne otrgne ispod čovjekove kontrole.

Za razvoj nauke i njenu primjenu u službi čovjeka od posebne je važnosti tzv. etički

kodeks. U naučnim istraživanjima, posebno u onim od kojih neposredno zavisi ljudski

život i opstanak, kao na primjer u medicini, genetici, psihologiji, istraživanjima atomske

energije i sl., posebnu ulogu imaju određeni moralni principina kojima se zasniva naučno

-istraživački rad, znanstvena praksa i pedagogija. Odstupanje od moralnih principa ima

teške poslijedice, kako za nauku i njen prosperitet, tako i za ljudski život i opstanak.

Nepridržavanje određenih moralnih principa u medicinskoj nauci i medicinskoj praksi i

pedagogiji najčešće ima za poslijediu ugrožavanje ljudskog života. Analogne su

poslijedice zbog nepridržavanja stanovitih moralnih kodeksa i u brojnim drugim

znanstvenim disciplinamai u njihovoj pedagogiji. Stoga je Alfred Nobel, Švedski fizičar i

pronalazač, poštujući stanoviti moralni kodeks u znanosti. Odnosno, svjestan opasnosti

koju za čovječanstvo ima njegov pronalazak eksploziva, svojim testamentom 1896.

godine utemeljio fond od 9,2 miliona dolara za dodjeljivanje nagrada onima koji doprinose

razvoju i prosperitetu nauke(fizike, hemije, medicine, fiziologije), ali i književnosti, kao i

onima koji doprinose borbi za mir. Tim gestom je ovaj znanstvenik skrenuo pažnju svima

onima koji se na različite načine bave istraživačkim radom i pronalazaštvom da moraju

usmjeriti svoja iskustva i saznanja ka dobroti čovječanstva.

Bosansko - ercegovački kulturni kod

(sinkretizam i multikultura)

Bosna i Hercegovina je i geografski i povijesni prostor na kojemu je ostvaren susret

različitih kultura koji se općenito može definirati kao susret Orijenta i Zapada. Ta definicija

je, međutim, preuska ima li se u vidu bogastvo i mnogostrukost dodira i ispreplitanja

različitih kultura što su se odigrali na ovom prostoru. Sociološke analize pokazuju da je

sinkretizam(približavanje, sjedinjavanje različitosti) i multikulturalnost(saživljenje različitih

kultura u isto podneblju) na tlu Bosne i Hercegovine, jedan od rijetkih socijalnih modela

koegzistencije zabilježenih u evropskoj i svjetskoj povijesti. Zadatak sociologije jeste da

istraže socijalne. Ekonomske, političke, kulturne i druge uvjete koji su kroz niz vijekova

omogućili jedan tipičan oblik multikulturalnosti, ali, isto tako, da istraži socijalne i druge

uzroke pucanja šavova zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. Kulturni kod ili kulturnu

šifru zajedničkog života što je izgubljena u vrtlogu tragedije koju je izazvao novi fašizzam

rođen na prostoru bivše Jugoslavije, valja potražiti u viševjekovnoj bosansko-

hercegovačkoj povijesti.

Te kilturne utjecaje i dodire kulura različitih naroda neophodno je pratiti, bar u najkraćem

historijsko - kulturnom pogledu od vremena rimske imperije i gotske države na ovom

prostoru do suvremenog razdoblja.

Rimska provincija Ilirik prostirala se od rijeke Raše u Istri do Dunava na sjeveru i

Jadranskog mora na jugu. Od prvog vijeka nove ere Rimljani na ovom prostoru vrše

intenzivnu kolonizaciju, grade puteve, vodovode, termalna kupišta(Ilidža) i grade naselja

poput Notone kod Metkovića, Mogorjela kod Čapljine i druga, tokom nekoliko vijekova

Ilirik dobija fizionomiju rimske klture porimajući, uz sve druge elemente i latinski jezik.

Međutim, stalni updi barbarskih naroda slabe sjeverne granice Imperije čime su bili

otvoreni putevi za nove seobe i premještanja naroda. Na širem prostoru Balkana

uključujući i područje današnje Bosne, Istočnigoti stvaraju svoju državu. U vrijeme

teodorika ona dostiže vrhunac da bi je sredinom šestogvijeka srušio Justinijanov

vojskovođa Narzes.

Os šestog vijeka nove ere na Balkan i područje Ilirika dolaze Sloveni. Započinju novi

procesi akulturacije barbarskih naroda koji iz raznih pravaca prodiruu Rim. Kršćanstvo

koje je od vremena Teodosija Velikog (kraj četvrtog vijeka) postalo državna religija Rima,

postupno se širi među novodoseljenim narodima na prostorima Balkana. Javljaju se

brojne sekte unutar kršćanstva među kojima i bogumilska ili patarenska sekta kopja sebe

smatra”kršćanima prave vjereapostolske”. Suština vjerovanja ove sekte sastojala se u

negiranju crkve kao posrednika između Boga i čovjeka. Bogumilio su stvorili svoju

posebnu kulturu na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Njihove nekropole(groblja)

sa karakteristićnim nadgrobnim spomenicima, stećcima kojih ima oko pedeset hiljada,

mogu se pronaći u svim krajevima Bosne i Hercegovine.

Teško je odgovoriti na pitanje koji su razlozi nagnali Bogumile na masovno prihvatanje

islamske religje nakon pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine, ali se predpostavlja da

su to bili ekonomski razlozi kao i oštra opozicija (hereza) bogumilske skte u kršćanstvu.

U trinaestom vijeku u Bosnu je došao franjevački red kojeg je osnovao Franjoiz Asizija

1209. godine u namjeri da ojača borbu protiv hereze. Možda je i tajpritisak usmjerio

Bogumile ka prihvatanju islama, ali je to samo pretpostavka. Činjenica je da se bosanski

vladar Kulin ban 1203. goine, pred papinim legatom, na Bilinom polju kod Zenice, javno

sa narodom odrekao bogumilke vjere.

Međutim, evidentna je vjerska i kulturna tolerancija koja se u Bosni razvija nakon dolaska

Turaka. Franjevci grade samostane sakupljajući u njima duhovno blago Bosne i

Balkana(Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Visoko i drugi), jača pravoslavna crkva,a potkraj

petnaetog vijeka u Bosnu dolaze Španjolski Jevreji, Sefardi(Sefard znači Pirinejsko

Poluostrvo). Naime, Izabela od Kastilje i Ferdinand od Aragona uvode inkviziciju 1480.

godineb i donose edikt o protjerivanju Arabljana i Jevreja iz Španije. Jevreji su uglavnom

našli utočište u Turskoj, odnosno, u djelovima Osmanskog carstva kojima je i pripadala

Bosna. Odnosi vjerske i kulturne tolerancije razvijaju se vijekovima i stvara se tipično

bosanski kod koegzistencije različitih kultura u religija. U svim većim gradovima i

varošima Bosne i Hercegovine prepoznatljivi su elementi zajedničkog života i tolerancije.

Sinkretički procesi, osobito nakon jednog stoljeća turske vladavine postaju dominantno

obilježje bosanskohercegovačke kulture.

Osmanska kultura utkiva u već postojeću duhovnu tradiciju vlastite elementekoji su

najizraženiji u organiziranju gradskog života, u jednom novom arhitektonskom

senzibilitetu tipičnom za orijentalno islamsko građevinarstvo. U Bosni i Hercegovini

narastaju gradovi sa orijentalnim trgovačkim centrima, bezistanima i bazarima, as

hamamima (termalnim kupatilima), sa džamijama vitkih minareta, medresama i

kirajethanama (čitaonicama), sa posebnom arhitektonikom i estetikom u gradnji mostova

Hajrudinov most u Mostaru, Sokolovićev most u Višegradu, sarajevski mostovi iz turskog

perioda, most na Žepi, u trebinju i brojni drugi). U Bosni i Hercegovini se u turskom

periodu razvijaju umjetnost i zanati. Razvija se također jedan specifičan oblik književnosti

i filozofije sa naglašenim orijentalnimutjecajem persijskih, arapskih i turskih filozofa i

pjesnika. Poseban uticaj na bosansko - hercegovačke pjesnike i filozofe imali su persijski

pjesnici i mistici Mevlada Dželaludin Rumija i Omer Hajam ali i mnogi drugi orijentalni

pisci i filozofi. Arapski jezik je bio dominantan u domenu vjere i filozofije, persijski jezik u

domenuknjiževnosti i poezije, a turski u domenu državne uprave, administracije i vojskeali

djelimično i u književnosti. Razvija se jedan poseban vid bosanske književnostisa

orijentalnim jezicima. Bilo je dosta vrsnih prevodilaca interpreta arapske filozofije,

persijske književnosti i mističke poezije. Tako je Ahmed Sudi Bošnjak bio poznati

prevodilac i tumač Rumijinog djela”Mesnevija”. U red izuzetnih filozofa koji su svojim

djelom ušli u evropsku filozofsku tradiciju spada Hasan Kafi Prušćak koji je živio krajem

šesnaestog i početkom sedamnaestog vijeka. Brojna su pjesničkaimena Bošnjaka

zabilježena u turskim i persijskim antologijama i leksikonima među kojima vidno mjesto

zauzima sarajevski pjesnik Nerkesi (17. vijek) i mostarski pjesnik Fevzi Mostarac.

U ambijentu dominantno orijentalne kulture rezvijali su se neometano elementi kulture i

umjetnosti drugih naroda. O tome svjedoče brojni sakralni spomenici i djela svjetovne

kulture i umjetnosti drugih naroda, koja su se očuvala i stvarala kroz cio osmanski period.

Kriza Osmanskog carstva i zahtijevi Bošnjaka za kulturnom i političkom autonomijom

nagovještavali su burniji i dinamičniji perodpolitičkog i kulturnog previranja na Balkanu i u

Bosni i Hercegovini. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu

dolazi Ausro - Ugarska monarhija kao okupaciona sila. Činjenica je da od tada započinju

novi procesi i uticaji, procesi akulturacije, ali sa dovoljnim respektom prema zatečenim

kulturnim vrijednostima. Austro - Ugarski period unosi u Bosnu i Hercegovinu elemente

zapasdne kulture koja se prepoznaje u arhitekturi, umjetnosti, književnosti, nauci, tehnici

itd. Grade se biblioteke, čitaonice, škole, administrativni i kulturni gradski centri,

željeznice, putevi itd. Ovaj period, premda u mnogo čemu proturječan, nije ugrozio

kulturni kod Bosne i Hercegovine, već ga je potencirao unoseći nove elemente.

Period stagnacije Bosne i Hercegovine uslijedio je nakon I svjetskog rata i u privrednom i

u kulturnom pogledu. Hegemonija srpske nacije potisla je marginu kulturnih zbivanja

druge narode, posebno one koji nisu učestvovali u konstituiranju Kraljevine Srba, Hrvata i

Slovenaca. U tom periodu započinju procesi asimilacije drugih naroda i procesi njihovog

osiromašenja oduzimanjem zemljišta i drugihposjeda koji su značili ekonomski

prosperitet.dolazi do velikog iseljavanja muslimanskog stanovništva iz Bosne i

Hercegovine, kao i drugih krajeva Kraljevine Jugoslavije naseljenih muslimanskim

stanovništvom, u tursku.

Neosporna je činjenica da se nakon Drugog svjetskog rata afirmira multikulturna i

multireligijska Bosna i Hercegovina zahvaljujućipriznanju i afirmiranju nacija i nacionalnih

manjina koje su u međuratnom periodu bile negirane. Ipak, još uvijek se održavaju uvijeti

u kojima određene nacije, osobito muslimani, nemaju ravnopravan tretman u pogledu

kulturnog razvoja, stvaranja uvijeta za afirmaciju vlastitih duhovnih vrijednostii sl. Ozbiljniji

pokušaji u pravcu takve afirmacije oštro se suzbijaju budući da su okvalifikovani kao izraz

nacionalističkih stremljenja. No, u osnovi Bosna i Hercegovina je sačuvala svoju

multikulturalnost koja je bila ozbiljna zapreka mnogovrsnim nacionalizmima i

hegemonizmima. To je bio jedan od razloga što je Bosna i Hercegovina tretirana od

strane srpskih i hrvatskih nacionalista kao “tamni vilajet južno od Save”.

Novim hegemonističkim ambicijama Srbije najveća je zapreka bila multinacionalno,

multireligijsko i multikulturno konstituirana Bosna i Hercegovina. Posebna zapreka ovom

hegemonizmu jesu bosansko-hercegovački Muslimani - Bošnjaci koji su davali poseban

značlaj impulsu multikulturalnosti Bosne iHercegovine kao jednom od važnih uvijeta

vlastitog opstanka i afirmacije. Stoga su se sva surovost i primitivizam ovoga rata

proizašlog iz nacionalističkog projekta o stvaranju Velike Srbije, okomili na muslimansko-

bošnjački narod ali i na druge narode ove zemlje pretvorivši se u tragediju kakvu nije

zapamtio moderni svijet.

Sociolozi, psiholozi i drugi znanstvenici pred teškim su zadatkom da objasne uzroke i

poslijedice ovoga rata. Oni moraju objasniti jednu novu formu barbarstva i surovosti,

jedan novi projekt istrebljenja naroda kakav je bio svojstven nacizmu i fašizmu.

Međutim Bosna i Hercegovina je na surovost i barbarstvo odgovorila kulturom. Vijekovna

kulturna šifra zajedničkog života, unatoč uništavanju od strane agresora svakog dokaza o

njenom postojanju, nije izbrisana. Ukoliko se uopće mogu polagati nade u budućnost,

onda budućnost Bosne i Hercegovine leži u njenom vijekovnom kulturnom kodu, u njenoj

multikulturnosti.

Promjene i razvoj društva

Osnovni oblici promjena i razvoj društva

Ništa nije tako stalno i tako pouzdano kao promjena. Društvo je podložno promjenama,

kako u svojim segmentima, u dijelovima svoje strukture, tako i u cjelini. Često se

promjene koje se dešavaju unutar strukturalnih elemenata društva ne uočavaju na

njegovom globalnom planu. Ukoliko globalno društvo ostaje stabilno i pored pomjeranja i

promjena njegovih strukturalnih elemenata (pomjeranja i promjena koje se dešavaju u

pojedinim socijalnim slojevima i klasama, u parcijalnim društvenim grupama i sl.),

sociolog će konstatirati da se radi o unutrašnjoj rekonstrukciji društva. Ova relativna

stabilnost ili prividno konzerviranje stanja, unatoč unutrašnjim pomjeranjima i promjenama

u pojedinim elementima društvene strukture mogu se odvijati i u pozitivnom i u

negativnom smjeru kao procesi napretka ili, pak, nazadovanja, ali ukoliko je njihova

evolucija spora, ona ne utječe bitno na fizionomiju globalnog društva.

Međutim, kada unutrašnji procesi restrukturacije bitno promjene fizionomiju globalnog

društva u pozitivnom ili, pak, negativnom smijeru, sociolog konstatira da je došlo do

progresa (napredovanja), ili regresa (nazadovanja) globalnog društva. Progres, kako smo

konstatirali u prethodnim poglavljima, uvijek sobom nosi nove vrijednosti, bilo duhovne,

bilo materijalne naravi. Regres označava postupno opadanje ili degredaciju duhovnih i

materijalnih vrijednosti. Za društva u kojim nije izrazit ni jedan ni drugi proces, već ih

karakterizira stagnacija u dužem vremenskom periodu, kažemo da su konzervativna.

Međutim, gledajući ljudska društva u historijskoj dimenziji uočavamo da su promjene

konstanta. One su prisutne i tamo gdje društveni sistem izgleda potpuno stabilan i

konzervirajuci i odvijaju se bilo na duhovnom, bilo na ekonomskom, bilo na tehničko-

tehnološkom planu i to u oba smjera: pozitivnom i negativnom. Tako je Hegel za Kinesko

carstvo i općenito za tzv. Azijske despotije, Egipat, Mezopotamiju, Indiju i sl., tvrdio da su

bez napredovanja i bez razvitka. Sociologu, analitičaru ne mogu, međutim, pomaći

suptilni unutrašnji procesi restrukturacije koji su uzrokovali ili dekadenciju i propast, ili

prelazak ovih socio-ekonomskih i kulturalnih sistema u više razvojne oblike. Ovakvi

procesi koji mogu imati i pozitivan i negativan smjer a koji kontinuirano i u dužem

vremenskom periodu mjenjaju elemente društvene strukture i društvo u cjelini, nazivaju

se procesima evolucije.

Na primjer, u društvu se može odvijati evolucija negativnih socio-patoloških pojava,

narkomanije, prostitucije, kriminala i sl. Koje vode društvo u postupnu stagnaciju. Sa

druge strane evolutivnim se nazivaju i oni procesi koji obezbjeđuju postepni razvoj

društva.

Društvene promjene imaju, dakle kvalitativnu i kvantitativnu dimenziju. Kada se uočavaju

dinamične, veoma brze promjene kako u materijlno-tehiničkoj i ekonomskoj sferi, tako i u

domenu svijesti, u domenu duhovnog stvaralaštva, radi se o kvalitativnim promjenama ili

nadmoći kvaliteta nad kvantitetom. Ove promjene su u osnovi progresa društva. Tako se

renesansni period u četrnaestom i petnaestom vijeku u Italiji i Evropi ili, pak, na modernu

znanstveno-tehničku revoluciju može reći da su razdoblja kvalitativnih promjena ,

odnosno da je društvo prošlo periode progresa.

Na drugoj strani, rast kvantiteta ili njegova dominacija nad kvalitetom u bilo kojem

segmentu društvene strukture ili u društvu u cjelini, ne samo da nije obavezni predznak

progresa, već može biti predznak stagnacija i nazadovanja. Zato smo naveli primjer rasta

negativnih socijalnih pojava koje imaju retrogardno dejstvo i koje uzrokuju stagnaciju ili

regres globalnog društva.

No niti jedna od pomenutih situacija ne postoji u svom čistom obliku, u svojoj idealnoj

formi. U društvu se istovremeno odvijaju procesi i promjene sa veoma različitim

predznacima i zato kažemo da je ono veoma složena proturiječna pojava. Postoje periodi

izrazito dinamičnih promjena u kvalitativnom smislu kad se destabilizira postojeća

globalna društvena struktura, društveno-ekonomski odnosi i sfera svijesti.

U tim periodima obično su izraženi socijalni i klasni konflikti, a nove potrebe i interesi

određenih socijalnih slojeva i klasa, odnosno, novi kvalitet, dolaze na historijsku

pozornicu. Ovo su razdoblja tzv. kalitativnog skoka ili razdoblja evolucija.

Takvim promjenama koje se mogu nazvati revolucionarnim bila su podložna posljednja tri

vijeka: osamnaeti, devetnaesti i dvadeseti vijek. To je vrijeme građanski ili buržoazijskih i

vrijeme socialističkih revolucija. Ove revolucije proklamirale su nove vrijednosti, nove

principe slobode, demokratije i ljudskih prava. Francuska buržoaska (građanska)

revolucija (1789. god.) proklamirala je slobodu, bratstvo i jednakost. Narod Pariza je 14.

jula 1789. godine rzorio Bastilju, simbol viševjekovnog ropstva i najavio čitav val

građanskih revolucija. Tempo znanstveno-tehničkog, ekonomskog i duhovnog razvoja, u

periodu nakon građanskih revolucija je desetorostruk u odnosu na kasno feudalno

razdoblje. Svi kapitalni pronalasci u takozvanoj znanstveno-tehničkoj revoluciji odigrali su

se u svega nekoliko decenija. Uistinu se može govoriti o kvalitativnom skoku u sasvim

novo moderno razdoblje.

Početak dvanaestog vijeka donio je val novih, socialističkih revolucija. Konflikti među

socijalnim klasama koje su bile u različitoj svojinskoj poziciji proizašloj iz nejednake

raspodjele bogatstva i sistema eksploatacije kojeg nisu eliminirale ni prethodne

građanske revolucije, kulminirale su u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Međutim, ni ovaj

kvalitativni skok nije razriješio pitanje ljudske slobode, pravde i jednakosti. Naprotiv,

socijalistička društva su se vrlo brzo transformisala u nove oblike autokratije i despotizma

sa bitno ograničenim pravima i slobodama. No ono što je pokrenuto i što ima

nezaustavljivi hod, a uistinu je tekovina ovih revolucija, jeste znanstveno - tehnički

progres.

Društvene nejednakosti i društveni sukobi u današnjem svijetu

Na pragu dvadeset prvog vijeka svijet se nalazi pred teškim dilemama i nejasnim

alternativama u pogledu svog opstanka i prosperiteta. Neostvareni snovi (utopije) o

humanizmu, zablude o perspektivama komunističkog egalitarizma (jednakosti za sve

ljude), neutemeljena vjerovanja da čovječanstvo ide ka općoj integraciji i ka ostvarenju

prosperitetnog života za sve ljude, postignuti su surovom realnošću podjela i tragičnih

konflikata, bujanjem siromaštva, zaostalosti i primitivizma i prijetnjom novim svijetskim

sukobom. Francuski književnik i političar Andre Malro tridesetih godina ovog vijeka u

svojim esejima i romanima izražava duboku sumnju u perspektive socijalizma, ali, isto

tako i sumnju u pozitivne izglede tzv. zapadne kulture. Malroove prognoze su se,

nažalost, obistinile. Sociološki pogled na suvremeni svijet i samopovršna analiza procesa

i odnosa u njemu, daje sliku duboke moralne krize, golemog jaza između bogatih i

siromašnih, hipertrofije (velikog rasta) društvenih devijantnosti i tzv. socijalnih patologa

(društvenih bolesti) i mnoštva konflikata nacionalnoj, etničkoj, rasnoj, ideološkoj i sl.

osnovama. Ideja o moralnosti svijeta Baruha, Spinoze i Imanuela Kanta koja kulminira u

Kantovoj tvrdnji „da je sreća neostvariva ukoliko postoji bilo gdje na planeti Zemlji ljudsko

biće koje pati“, ne tangira uopšte moderni svijet i tzv. civilizaciju, bar ne u onoj mjeri u

kojooj bio trebala da postoji osjećaj moralne odgovornosti pred ovako postavljenom

dilemom. Naprotiv, oholost, egoizam i nemoralnost su odlike modernog svijeta, pogotovo

onog njegovog dijela koji lagodno živi u basnosnovnom bogatstvu.Dvije trečine

čovječanstva nalazi se pred potpunim ekonomskim kolopsom, a veliki broj djece umire

dnevno od gladi, neimaštine i bolesti. Upravo u onim regijama i zemljama u kojima je

oštra silazna putanja ka krizi i kolapsu ekonomije i čitavog društvenog sistema, formiraju

se konfliktna žarišta, sukobi na nacionalnom i etničkom planu itd. U posljednje dvije

decenije pred ulazak u 21. vijek oformila se jasna fizionomija dvaju suprotnih polova:

bogatstva i siromaštva, preva shodno u geo-politčkom smislu. Jasno se difencirao bogati

Sjever od siromašnog Juga. Na primjer, Sjeverna Amerika od Latinske i Južne Amerike,

Europa od svojih južnih dijelova i Afrike itd.

Strategija održavanja i produbljavanja razlika između bogatih i siromašnih kombinovano

je sa primjerom sile, tako da se konflikti i ratni sukobi premještaju upravo u one regione

koji su zahvaćeni bijedom i siromaštvom. Konfliktna područja su unosna tržišta za

plasman svih vidova naoružanja budući da donose ogromnu dobit bogatim

proizvođaćima.

U periodu Drugog svjetskog rata glavnu polarizaciju snaga u svijetu čine dva vojno -

strateški i ideološki oprečna bloka: Atlantski savez na čijem se čelu nalazi ekonomski,

politički i vojo najjača sila, Sjedinjene Američke Države i sa druge strane Varšavski pakt

(ili Savez) koji sačinjavaju većina socijalističkih Republika (SSSR). Bivša Jugoslavija nije

pripadala ni jednom savezu, već je vodila neovisnu politiku. Sa krizom i raspadom većine

socijalističkih zemalja, došlo je do dezintegracjie Varšavskog saveza i njegovog

iščeznuća kao vojne i političke sile. Globalna napetost između dvaju blokova je time

eliminirana, ali su ostali brojni regionalni i lokalni konflikti kao i dugoročna ekonomska

ovisnost bivših socijalističkih zemalja od razvijenog Zapada. Kriza socijalizma i neriješena

socio.ekonomska pitanja i posebno pitanje ravnopravnosti nacija dove su do

dezintegracije Jugoslavije. Velikosrpske ambicije, naprije prema Kosove, a potom prema

republikama koje su bile federalne jedinice u bivšoj Jugoslaviji, prouzrokovane su rat sa

teškim i tragičnim posljedicama za narode koji žive na ovom prostoru.

No ovaj sukob je samo jedno od svjetskih žarišta koje mogu pokrenuti lavinu svjetskog

rata.

Iz svega ovog socilogiji se nameće pitanja: kuda ide moderni svijet i kakve su mu

perspektive?

Dijagnoza i propisivanje terapije donose se onda kada su svi elementi i geneza neke

bolesti otkriveni. Sociologiji i drugim srodnim znanostima predstoje mukotrpna istraživanja

da bi se razotkrili svi uzroci i parametri suvremene krize i da bi se eventualno mogle

postavljati prognoze . Sociologija mora upotrebljiti sve svoje zanatske i znanstvene

mogućnosti, ona mora stviti u službu sve svoje tehnika i metode da bi se proniknulo u srž

problema.

Međutim, na postavljeno pitanje prognostički se može odgovoriti na slijedeći način: iil će

čovjek iskoristiti mogućnosti znanstveno - tehničke i informatičke revolucije stvaljajući

tehniku pod svoju kontrolu i stvarajući propsperitetno društvo planetarnih razmjera, ili će

sve prepustiti stihiji što u krajnjoj konzekvenci znači propast ove civilizacije.