PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

SOCIOLOGIJA SA SOCIOLOGIJOM PRAVA SKRIPTA II

WWW.BH-PRAVNICI.COM

INFO@BH-PRAVNICI.COM

I – ANTIČKA SHVATANJA O DRUŠTVU

1. PLATON (427-347.p.n.e.) idealistički utopista

Djela: Država Zakoni U ova dva navedena djela Platon razvija koncepciju idealne države istražujući klasne odnose između prisutnih klasa u tadašnjem polisu. Pokušao je na naučnoj osnovi razmatrati tadašnje socijalne i ekonomske probleme. I sam kaže da ta njegova idealna država ne postoji u stvarnosti, nego je ljudi svjesnom djelatnošću treba takvom da stvore. Država (kao djelo) U ovom djelu on stvara idealnu sliku društva čija se struktura sastoji od tri klase: 1. filozofi – upravljači 2. vojnici – čuvari analogno njegovom shvatanju 3. obrtnici/trgovci – proizvođači da se duša sastoji iz 3 komponente: a) uma i volje b) volje i energije c) nagona i strasti Prve dvije, više klase ne mogu posjedovati privatnu svojinu, ni imati porodicu. Sve građane vaspitava država. Država je temeljni regulator života svih. Ona reguliše proizvodnju, sklapanje braka, rađanje i odgoj djece. Robovi po Platonu nisu ljudi već oruđa koja govore, kao i stranci i barbari. Zakoni (kao djelo) U ovom djelu Platon je nešto fleksibilniji. Ne preporučuje više podjelu društva na 3 klase, već samo ravnomjernupodjelu zemlje među porodicama, kao osnvnim ćelijama i temeljima države. Uvidio je značaj društvene podjele rada, jer usljed podjele rada čovjek postaje ovisan o društvo. Po Platonu u svakoj državi postoje najmanje dvije države i to:

- država bogatih - država siromašnih

U ovom djelu on istražuje i geografske i demografske determinante funkcionisanja društva.

2. ARISTOTEL (384-322.p.n.e.) realist Djela: Politika Nikomahova etika Najveći je Platonov učenik i kritičar. Bio je više okrenut ovozemaljskim pitanjima tadašnjeg društva. Proučavao je botaniku i zoologiju, pa je i državu i društvo posmatrao kao organizam. On tako tvrdi da i država, kao i živo biće, ima svoju evoluciju, tj. svako društvo se rađa, razvija i umire (ciklička teorija društva). Po Aristotleu čovjek je politička životinja (zoon politikon), koja ima različite interese u odnosu na druge ljude i grupe ljudi, ali koja istovremeno, da bi opstala, mora živjeti skupa s drugim ljudima. Aristotle je u poređenju s Platonom realista, jer on tvrdi da ne postoji apsolutno najbolja država, odnosno društvo. Postoji samo relativno najbolja država u odnosu na postojeće društveno stanje. Idealno društvo je ono u kojem postoje 2 klase:

a) upravljačka – intelektualna aktivnost; upravlja društvom b) klasa manuelnih radnika, tj robova

Dakle, priroda je unaprijed odredila sposobnost ljudi. Po Aristotelu je ropstvo prirodno stanje, a ne nešto što je nastalo usljed društvnih odnosa i on ropstvo odobrava. Posebno je istakao ekonomske ekonomske činioce za razoj društva. On je socijalne fenomene istraživao neodvojivo od ekonomskih činilaca i zato je jako bitan. Imovinska nejednakost, kao ekonomski činilac je po njemu izvor klasnih suprotnosti u društv koje vode do nastanka socijalnih prevrata. S obzirom na kriterij imovinske nejednakosti društvo čine 3 klase:

1. bogati 2. srednje bogati 3. krajnje siromašni

On je bio zagovornik sredine u svemu, te i ovdje uvažava samo srednje bogate, a druge 2 klase prezire. Privatna svojina, a posebno porodica su nužne za jedno društvo. On definira i klasificira osnovne oblike vlasti i dijeli ih na pozitivne i negativne: Pozitivni su: MONARHIJA (vladavina najboljeg po zakonu) ARISTOKRATIJA (vladavina nekolicine po zakonu) POLITEJA (vladavina većine po zakonu) Negativni su: TIRANIJA (vladavina jednog bez zakona) OLIGARHIJA (vladavina više njih bez zakona) DEMOKRATIJA (vladavina naroda bez zakona, što vodi u anarhiju)

II KRŠĆANSKI SREDNJI VIJEK

Poslije pada robovlasništva i nastankom feudalizma razvijaju se dva shvatanja društva: a) kršćansko-religiozno (predstavnici su sveti oci) b) prirodno-historijsko

3.AUGUSTINUS AURELIUS (345.430.n.e.) Djelo: De civitate Dei (O Božijoj državi) U tom djelu opisuje gotsko osvajanje Rima, što je on objašnjavao kao Božiju kaznu. (Rim je bio svjetovna država, pa je zato propao) On cijelu historiju dijli na 6 etapa, počinjući sa stvaranjem čovjeka, izgnanjem iz raja itd., a u toku historije nastaju dvije države:

- svjetovna – CIVITATE TERRA – oličenje zla, grijeha i đavola - Božija/kršćanska – CIVITATE DEI – oličenje dobra

Te dvije države nastaju iz dvije vrste ljubavi. Prva iz ljubavi čovjeka prema samom sebi, a druga iz ljubavi prema Bogu, a obje ove države prolaze kroz 6 etapa, a konačna pobjeda pripada Božijoj državi. Papa je poglavar te države i to je čista duhovna država. U državi postoji zajedničko i privatno vlasništvo. Privatno je uzrok sukoba i nemira u državi. Augustinovo djelo je pokušaj da se historija čovječanstva izloži i objasni kao razvojni proces. Zato je on bitan. Međutim, najsvestraniji mislilac razvijenog feudalizma je bio sveti otac Toma Akvinski. 4. TOMA AKVINSKI (1227 – 1274) Djelo: Summa theologiae I, 2, 3 Toma Akvinski je bio skolastički filozof i teolog. Država se ne zasniva na ljudskoj urođenoj prirodi već na ljudskom razumu, a izvor tog razuma je Božiji razum. Društvo je samo sredstvo pomoću koga čovjek treba sa postigne svoj konačni cilj – spasenje! Bio je zagovornik teokratskog apsolutizma, tj. prevlasti rimskih papi nad svjetovnim vladarima. On opravdava ropstvo i kmetstvo i tvrdi da su oni posljedica prvobitnog grijeha, te da su od koristi i robovima i kmetovima i gospodarima. Njegova misao o državi i društvu se temelji na vjerovanju u “onaj svijet”, odakle se očekuje spasenje. Državna zajednica je samo priprema za višu zajednicu, zajednicu Božije države Po Akvinskom, čovjek je društvena i politička životinja (kao i kod Aristotela), ali obdarena razumom. Čovjek je po svojoj prirodi upućen na druge ljude. On zagovara kralja i vrhovnu vlast iz Božije vlasti, tj. svaka vlast je od Boga! Ali vlast svjetovnog vladara, koja je uvijek partikularna i ograničena, treba da se potčinjava univerzalnoj papinskoj vlasti. Visoko cijeni novac i trgovinu.

III RENESANSNA SHVATANJA DRUŠTVA (16.-18. st.)

Vremenom se kao posljedica srednjovjekovnog crkvenog učenja, oblikovao nepomirljiv odnos crkve i države, kako u političkoj zbilji, tako i u teoriji. U tepriji se postavljaju sljedeća pitanja: a) postanak države i njena uloga b) ko pokreće i ko razvija društvo (vjera, ideja, razum, zakoni ili interesi) c) razmatra se i postavlja pitanje uzročnosti i zakonomjernosti razvoja u historiji – da svaka

posljedica ima svj uzrok, a ne da je slučajna RENESANSA: - obnova, ponovni procvat, preporod; - društveno-politički i kulturni pokret u Evropi od 14.-16.st. koji je izražavao ideologiju nove

društvene klase buržoazije, napredne u ono doba, a koji je bio protiv feudalno-crkvenih svjetonazora. Renesansu je karakterisalo golemo zanimanje za književnost i umjetnost stare Grčke i Rima, zaboravljenu u srednjem vijeku, i procvat nauke, književnosti i umjetnosti.

5. THOMAS MORUS (1480. - 1535.) socijalutopist Djelo: Utopija Bio je engleski državnik, utopist i humanist On u svom djelu “Utopija” oštro kritikuje postojeće društvene odnose u Engleskoj i zamišlja viziju idealne države na nekom usamljenom nepostojećem ostrvu. On na ideji pravičnosti pokušava teorijski osmisliti mogućnost uspostavljanja jednog novog društva u okviru kojeg ne bi bilo klasnih razlika. Mora biti ukinuto siromaštvo, zločin i kazna, a sve u toj državi je zajedničko. Nema privatnog vlasništva. Dnevno radno vrijeme svakog pojedinca iznosi 6 sati. To unaprijed omogućuje poštivanje svih ljudi, njihovih prava i sloboda. Stanovnici “Utopije” su pripadnici različitih konfesija, ali nezavisno od toga oni skupa žive. Ta različitost nije imala nikakvo političko značenje. 6. TOMMASO CAMPANELLA (1568.-1639.) socijalutopist Djelo: Civitas salis (Sunčana država) ili Grad sunca (1623.g.) Kao i Morus zastupa socijalutopijsku misao o državi. On u svom djelu također do u detalj razrađuje nacrt svoje utopijske države u kojoj je sve krajnje uređeno i raspoređeno. Sve se događa i odvija shodno državnoj regulativi, a za opće dobro. Društvo je hijerarhijski uređeno po kriteriju znanja – ko više zna, on je i na višem mjestu na ljestvici. Po Kampaneli je država umno-razumna tvrorevina koja treba da ukloni sva zla u društvu i obezbijedi dorobit svih u zajednici. Svi odrasli članovi društva treba da rade 4 sata dnevno, a materijalna dobra su zajednička, pa i žene i djeca, kuće, spavaonice itd. (u ovomu se ogleda Platonov uticaj na njegovo učenje)

Nasuprot tipičnim socijalno-utopijskim pogledima na uređenje društva i države (koje su zastupali Mor i Kampanela), u renesansi se javljaju prva real-politička, praktička shvatanja društva i države. Prvi predstavnici ovog shvatanja su Makijaveli i Žan Boden. 7. NICCOLO MACHIAVELLI (1469.-1527.) Djela: Vladalac (1532.) Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija (1502.) Historija Firence Duh zakona Bio je italijanski političar, teoretičar države i prava i književnik. Makijaveli je prvi teoretičar koji oslobađa koji oslobađa i razdvaja državu i politiku od religije i morala. Sve do njega ljudi su smatrali da je uloga države i politike u realizaciji moralne ideje. Po Makijaveliju INTERESI su centralna kategorija države i društva. Interesi su pokretačka snaga historije i ljudi će prije zaboraviti i očevu smrt nego gubitak imovine. Oni više vole imetak nego poštovanje. Politika je po njemu borba nteresa gdje su dozvoljena sva sredstva da bi se ostvario cilj. (Cilj opravdavo sredstvo) On je rodonačelnik shvatanja politike kao tehnike vladanja ljudima i narodima. Po njemu klasni interesi razdvajaju ljude više od odgoja, morala i predrasuda. 8. JEAN BODEN (1530.-1596.) Djelo: Republika (6 tomova) Bio je francuski politički mislilac, filozof i ekonomist. Utemeljio je teoriju suvereniteta. Suverenitet (franc. najviši, onaj koji svima vlada) je po njemu, određujući pojam za državu i državni ustav. IUS MAIESTATIS (najviše pravo, tj. suverenitet) je za njega apsolutnost, jedinstvo i neprenosivost vlasti. Um i autoritet su najautoritativniji principi države, a vlast i vladari su odgovorni pred zakonom za dobrobit ljudi i naroda. Bio je deist, a zalagao se za toleranciju između narodnih i vjerskih skupina. [deizam – učenje, rašireno u 17. i 18.st. (još i Lok, Volter, Ruso), koje je dopuštalo postojanje Boga samo kao prauzroka svijeta, a koje je negiralo postojanje Boga kao ličnosti (teizam) i Njegovo miješanje u život prirode i društva (čudesa i sl.).] Po njemu svaki visoko obrazovani predstavnik bilo koje konfesije ima svoje mjesto u javnom i državnom životu, zadržavajući svoju vjeru. Uticaj antike (tj. Aristotela) se očituje u stavu da društvo proističe iz porodice.

Filozofija renesanse je bila prvi pobornik tolerancije. Država se više nije trebala brinuti za vjerska uvjerenja ljudi, a politička prava ljudi više nisu ovisila o religiji.

IV - NOVI VIJEK (do kraja 18.st.) prosvjetiteljstvo Karakteristično za novovjekovni period je povratak antičkoj nauci i njen puni procvat. Ovo je period pred građanske revolucije. 9. THOMAS HOBBES (1588. – 1679.) Djelo: Levijatan Thomas Hobbes je bio engleski socijalno-politički mislilac i filozof. Hobs se smatra predstavnikom teorije društvenog ugovora. Po njemu, čovjek je po prirodi egoista iz čega slijedi nužna podjela društva. Karakteristično za to društvo je stanje trajnog međusobnog sukoba pojedinaca. Dakle, prirodno stanje među ljudima je – BELLUM OMNIUM CONTRA OMNES – rat svih protiv svih, u skladu s latinskom izrekom: HOMO HOMINI LUPUS EST (Čovjek je čovjeku vuk.) Da se kao takvi ne bi međusobno uništili, a da bi se društvo očuvalo kao cjelina, ljudi dolaze do ufovora, po kome podanici svoja prava bespovratno prenose na monarha. Monarhova vlast postaje apsolutna, a podanici mu se moraju pokoravati. On je jedini nosilac vrhovne nedjeljive i neograničene vlasti (suvereniteta). Narod, kada tu vlast jednom preda vladaru, ne može je nikada oduzeti i vratiti. 10. JEAN JACQUES ROUSSEAU (1712.-1788.) Djelo: Društveni ugovor (1762) Ruso je bio francuski filozof. On iznosi suprotnu teoriju vlasti od Hobsa. Po njemu, narod je vrhovni suveren, a ne monarh ili kralj. Prvobitno stanje među ljudima je stanje jednakosti i takvi ljudi su nepokvareni. Međutim, s pojavom privatnog vlasništva i uzurpacijom zemljišta, javlja se nejednakost među ljudima i to izaziva nesporazume i sukobe među ljudima. Da bi se to smirilo, ljudi se sporazumijevaju i povjeravaju svoja prava zajedničkom vladaru, ali ne trajno. Narod ima pravo zbaciti vladara kada iznevjeri njegove interese, jer izvorni suverenitet pripada narodu, a ne vladaru. Po Hobsu država je rezultat društvenog ugovora koji se zasniva na sili, a Rusoova teorija društvenog ugovora se temelji na sporazumu među ljudima.

11.GIAMBATTISTA VICO (1668.-1744.) Djelo: Principi nove nauke (o općoj prirodi naroda) U ovom djelu on pokušava razviti koncepciju cikličnog kretanja historije (koja se sreće i kod Ibn Halduna). Viko smatra da se historijski razvoj društva odvija kroz stalno odvijanje tri doba: - buržoasko doba - herojsko doba - ljudsko doba Ovo zadnje je najrazvijenije historijsko stanje. Ruso je zastupao stav da su društvene pojave međuuslovljene, a ispoljaaju se kroz ciklično kretanje društva. U svom djelu je sistematski proučio periode antike i feudalizma. Tu je otkrio određene zakonitosti, a naučno je objasnio nastanak mitologije, privatnog vlasništva, društvenog života ljudi. Posloije njega se počela razvijati misao o napretku i progresu društva. Uz sve nedosttke Vikoove teorije, ona je bitna jer je Viko shvatio čovjeka kao historijsko društveno biće, koje skupa sa vlastitom kulturom i civilizacijom prolazi različite razvojne faze. 12. CHARLES LOUIS SECONDAT MONTESQUIEU (1689.-1755.) Djelo: Duh zakona Bio je francuski filozof i teoretičar. Najviše se bavio pitanjem osnova društvenih pojava. Slično Ibn Haldunu i Aristotelu, on nastanak društvenih pojava veže za geografsku i klimatsku sredinu. Osim klime, na ljude utiču i religija, zakoni, običaji, navike, naredbe države i historijsko sjećanje. Monteskje u svom djelu razikuje tri tipa društvenog poretka: a) republika b) monarhija c) despotska vladavina Upravo i na njih utiču navedeni faktori. Slabost njegovog učenja je u tome što jednom faktoru daje dominantan uticaj nad drugim faktorima (dao je prednost geografskim faktorima).

V – ORIJENTALNO-ISLAMSKA SOCIJALNA I POLITIČKA MISAO

(Al-Farabijevo kozmološko i socijalno-političko učenje)

13. AL-FARABI (870.-950.) Djela: Pogledi stanovnika uzorne države Upravljanje državom Al-Farabi spada u red najznačajnijih arapsko-islamskih mislilaca ranog feudalizma. Biografija mu je nepoznata, zna se samo da je rođen u Traksoksijaniji, a umro u Damasku. Arapi ga smatraju «drugim učiteljem» (prvi učitelj je za Arape Aristotel) On je prvi islamski mislilac koji je u cjelini Arapima prenio grčku logiku. Smatra se osnivačem arapske filozofije. Još za života su mu djela prevedena na latinski i hebrejski. U to doba je arapsko društvo već zapalo u duboku krizu, a on je po uzoru na Aristotelov Organon (Logika) nastojao disciplinirati um i usmjeriti ga na put istine. Uveo je Aristotelovo učenje u arapski svijet. UČENJE: Kosmos je prauzrok duhovnog svijeta, intelekta, duše i sreće. Iz tog kosmosa on izvodi stavove o društvu, njrgovoj strukturi, oblicima vlasti itd. Idealno je društvo (država) koje je vjerna kopija kosmosu. Sreća je jako bitan pojam za njegovu socijalno-političku teoriju. Da bi se ostvarila sreća, ljudi moraju da znaju i prihvate određene stavove, te da svoje ponašanje i odnose usklade s tim stavovima. Prauzrok, prvi pokretač cijelog kosmosa je Tvorac koji je najsavršeniji. Sve ostalo je ispod Njega, a izvodi se iz Njega. Tako je Al-Farabi ujedinio Aristotelovo učenje o nepokretnom pokretaču i islamsko učenje o Jednom Jedinom Nedjeljivom i Svemogućem Allahu. Odvajajući se od materijalnog svijeta, čovjek se sve više približava i vraća intelektualno-duhovnom svijetu. Pojedinci i društvene grupe se međusobno razlikuju na osnovu bogatstva i moći koja je vezana za bogatstvo. Tako Al-Farabi društvo dijeli na 4 sloja: a) mudraci b) upravljači c) zanatlije d) radnici Pravičnost se ostvaruje tako što će svaki sloj i jedinka raditi posao za koji je predodređen. Ovdje je osjetan uticaj Platona na njegovu misao, jer islam u svojoj osnovi ne prihvata bilo koju vrstu nejednakosti. Sagledavajući društvene veze i odnose, Al-Farabi (kao i Aristotel) definira čovjeka kao zoon politikon (političku životinju) Čovjek kao individualno biće ne može zadovoljiti svoje potrebe i interese bez nužnog udruživanja i saradnje s drugim ljudima. Društvo je struktuirano na sljedeći način:

porodica → ulica → rejon sela → grad → narod → čovječanstvo

nepotpuni stupnjevi potpuna globalna društva jer mogu zadovoljiti sve potrebe

S obzirom na veličinu, Al-Farabi društva dijeli na: - velika (=čovječanstvo) - srednja (=narod; tj. dio čovječanstva) - mala (grad-država; tj. dio naroda) Dakle, al-Farabi je prvi spoznao razliku između države i društva. Poredi državu sa živim organizmom, te opravdava postojanje vladara, koji je srce države. Njemu su svi potčinjeni, a on rukovodi i organizira cjelokupni život u državi, dok potčinjeni rade i djeluju svaki u skladu sa svojim mjestom u društvu. Umna država je idealna država. Nasuprot njoj su neuke, razvratne i grešne države. Al-Farabi je po svojoj analizi države i društva preteča organske, biologističke teorije sociologije.

MISAO O DRUŠTVU I DRŽAVI U BiH

14. HASAN KAFI PRUŠČAK (1544-1515/16.) Djelo: Temelji mudrosti o uređenju svijeta - uvod (USULUL HIKEM FI NIZAMIL ALEM) podijeljeno na: - 4 poglavlja

- zaključak Ovo djelo je prevedeno na mnoge svjetske jezike. Hasan Kafi Pruščak rođen je u Pruscu; školovao se 9 godina u Istanbulu, a zadnjih 20ak godina je bio prusački kadija. (odnosi se na kadiluk, a ne na selo) Baštinik je Al-Farabijeve socijalno-političke misli. Ogledao se u arapskoj filozofiji, teologiji, islamskom pravu, logici, historiji i politologiji. Pokušao je znanstveno-teorijski objasniti krizu i postojeće proturiječnosti islamske države. Ovo djelo je trebalo poslužiti sultanu kao sredstvo, smjer i pravac njegovog političkog djelovanja, pa ga je on njemu i posvetio. (sultanu Muhamedu III) Njegova misao o državi i društvu proizilazi iz islama. S tog stajališta islamska država nije samo uvjetovana religijom, već je njen produkt, a šerijat daje usmjerenje ispoljavanja života individua i naroda. Ako efikasno djeluju vodstva islamske države (imamat i halifat), onda je i država pravedna. Nema suprotnosti između božanskog i državnog zakona. I temelj u uređenju države i društva jeste PRAVDA I DOBRA POLITIKA. Samo se dobrom politikom i pravdom usavršava upravljanje. Poslovi i funkcije u državi se moraju povjeravati poštenim, sposobnim i stručnim ljudima. Ko tako ne postupa on izdaje Allaha, Poslanika i ummet. Vladar se treba savjetovati sa poštenom ulemom, a mora biti darežljiv, izdašan, blag, strpljiv, pouzdan i dostojanstven. Znaci propadanja države su: - uzimanje džahila za saradnike

- potcjenjivanje i izbjegavanje savjeta učenjaka - nanošenje nepravde narodu - rashodi veći od prihoda itd. II temelj je PRINCIP ŠURA – savjetovanje i razmjena mišljenja sa ulemom, istihara i vlastito vladarevo promišljanje. Ne smije se nikada uzdati samo u vojsku (militarizam), policiju i imovinu, već pored toga i na princip savjetovanja i uvažavanja mišljenja i savjeta mudraca i iskusnih i poštenih učenjaka. U ratu se kao i u drugim poslovima treba služiti lukavstvom. Tri stvari ometaju pravilno rukovođenje: a) previše saradnika b) ako su saradnici zavidni ili slijede samo svoj interes c) ako ljudi izbjegavaju davati vladaru savjete jer ga mrze

III temelj jeste PRAVILNA ORGANIZACIJA VOJSKE, njeno naoružanje, prava i potpuna obuka i osposobljenost. Mora se voditi računa o savremenom oružju, bodriti vojsku na strpljivost i borbu itd. IV temelj je MORALNO-POLITIČKO STANJE I UREĐENJE – Ovo stanje karakterizira pobožnost u vojsci, strpljivost, uzoran red i disciplina, kao i svestrano dobra obuka vojske. To omogućuje pobjedu i Božiju pomoć. Vojska se mora boriti za čast Allahove vjere i uzdizanje Allahove riječi, a ne samo za imetak i položaj. Mir je u principu bolji od rata. Kaoi Al-Farabi, on društvo dijeli na 4 staleža, što je u suprotnosti s islamskim učenjem o jednakosti svih ljudi. Četiri osnovna staleža po Pruščaku su:

1. vladari i veziri, njihovi namjesnici i vojnici 2. učenjaci 3. zemljoradnici 4. zanatlije i trgovci

Nužan preduslov za red u državi je podjela rada kroz podjelu ljudi na ova 4 staleža, pri čemu će svi raditi svoj posao. 15. MUHAMED SKEJO PROZORAC (? – 1812.) Djelo: Uputstvo o uređenju države na osnovu islama (Način o uređenju društva u islamu) Ovo djelo je podijeljeno na: - predgovor

- uvod - 3 poglavlja - zaključak

Muhamed Skejo Prozorac je bio kadija i muftija. Njegova politička teorija države i društva je produkt islamske misli o društvu i državi. Najveći dio djela je posvećen islamskoj dogmatici i etici. Po njemu, osmansko društvo i država i padaju zbog: - ignorancije pravde i pravedne uprave (uzrok: dužnost se povjerava nesposobnima) - neuvažavanja umne sfere društva (uzrok: oholost odgovornih državnika) - neujednačenog rasporeda zanimanja On također društvo dijeli na četiri staleža:

1. ratnici (vladari i ostala vojska) 2. inteligencija 3. ratari (raja) 4. zanatlije

Za razliku od Pruščaka (koji uzroke vidi u amoralu, dekadenciji i raskolu u vrhu islamske države – na makro-nivou!), Prozorac te uzroke nalazi u mikro-sferi društva – kod kadija, ajana, aga itd. Da bi se to (zlo) otklonilo, državna uprava mora funkcionisati prema izvornim islamskim propisima.

Sličnosti i razlike Pruščaka i Prozorca 1. Oba su uvidjeli slabosti i uzroke dekadencije osmanske države. Uzroci ovoga su kod obojice isti, s tim da su oni kod Pruščaka na globalnom, a kod Prozorca na mikrodruštvenom nivou. 2. Na mogućnost otklanjanja ovih negativnosti obojica gledaju na isti način, ali opet se njihovi

savjeti odnose na 2 sfere. 3. Dijele društvo na iste staleže, određujući svakom staležu dužnosti i obaveze. Niko ne smije

prisiljavati čovjeka na posao koji ne odgovara njegovom zanimanju, a što je postalo praksom u Osmanskom carstvu. (npr. raja je gonjena u vojsku)

4. Temeljni uzroci svih slabosti i dekadencije nalaze se u napuštanju islamske etike i morala

VI – NJEMAČKA KLASIČNA FILOZOFIJA

- Immanuel Kant (1724 - 1804) - Johann Gottlieb Fichte (1762 – 1814) - Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770 – 1831) 16. IMMANUEL KANT (1724 - 1804) Djela: objavio je 3 crkvene “kritike” koje su temelj njegove filozofije:

1. Kritika čistog uma 2. Kritika praktičkog uma 3. Kritika moći suđenja (Kritika rasudne moći)

Immanuel Kant rođen je u Keningsbergu u Njemačkoj. Studirao je filozofiju, matematiku i fiziku. Poslije je bio privatni učitelj! Oštro je osuđivao makijavelistička načela i principe vladanja, a utemeljio je etiku odgovrnosti koja treba biti osnovom prava i politike po principu: “Gledaj u drugom čovjeku uvijek cilj, a nikada sredstvo za ostvarenje vlastite svrhe.” “Svaka politika treba da se pokloni pred moralom i samo tako se može nadati da će dostići, makar i polahko, onaj stupanj kad će moći blistati trajnim sjajem.” Iz ponašanja treba izbaciti lukavstvo, prevaru, laž i svaku tajnu. To je princip publiciteta u ponašanju. - Prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija su u središtu Kantova povijsnog znanstvenog i političkog razmišljanja. Prosvjetiteljstvo je za njega sticanje svijesti o pravoj biti čovjeka Kant koncipira idealnu državu koja treba da bude norma stvrnim postojećim državama, a koja treba da bude racionalna država. Racionalna država je ona koja nema druge svrhe. osim da jamči pravni život i koja je podređena pravnim normama. U takvoj državi on razlikuje 3 vlasti:

- vrhovnu (stvara zakone, a pripada “kolektivnoj volji naroda”) - izvršnu (moralna ili fizička osoba koja izdaje dekrete, a ne zakone) - sudsku

Čovjek ima tri oblasti: - sloboda (sloboda od vanjskih prisila) - jednakost (ekonomska nezavisnost za onog koji prodaje svoj proizvod, a ne sebe kao radnika) - nezavisnost Izvršna vlast je vlada koju može vršiti “moralna ili fizička osoba” koja treba da podučava činovnike i da činovnicima ili narodu izdaje “naredbe” u formi DEKRETA, a ne u formi zakona, jer se dekreti odnose na posebne, a zakoni na opće slučajeve. Za razliku od zakona dekreti se mogu opozvati. Vlada upravlja preko činovnika, a ova izvršna vlast je odvojena od zakonodavne, a ujedno joj je podređena. Mora poštovati zakone zakonodavne (vrhovne) vlasti.

Ni jedna ni druga nemaju funkciju sudovanja, to radi sudska vlast. Kant insistira na principu diobe vlasti. Ova idealno-racionalna Kantova država je ustvari liberlano-demokratska republika. Stanje podređenosti je prirodno stanje. Prelaz iz prirodnog stanja u građansko odvija se putem tzv. prvobitnog ugovora, tj. izražavanjem posebnih volja u jednu zajedničku opću volju. U odnosu na vlast, on razlikuje 3 društvena uređenja: a) AUTOKRATIJA – suverenitet pripada jednoj osobi (odnos vladar-podanici) b) ARISTOKRACIJA – suverenitet pripada nekolicini osoba c) DEMOKRATIJA – suverenitet pripada svim osobama Svaka je vlast od Boga! Zagovara u potpunosti nezavisnost, slobodu štampe i punoljetstvo čovjeka! Da bi se postigao nivo racionalne države, vadar mora postepeno predavati vlast narodu. Odnosi između država su analogni odnosima izmežu pojedinaca koji su u situaciji potencijalnog rata (tj. u prirodnom stanju). One moraju izaći iz ove situacije i preći u stanje uređeno pravom, koje je stanje “vječitog mira”. To bi bio savez država s jednom naddržavom iznad. Ideal vječnog mira je neostvariv, ali mu ipak treba težiti. Oštro kritikuje I odbacuje sve vrste makijavelizma u politici. Začetnik je pacifizma po svojim razmišljanjim, tj. zagovornik je mira u svakom pogledu.

17. JOHANN GOTTLIEB FICHTE (1762 – 1814) Djelo: Govori njemačkoj naciji Rasprava: Temelji prirodnog prava Johann Gottlieb Fichte rođen je u Ramenovu, a umro je u Berlinu. Studirao je teologiju, a i kod njega je politika strogo podređena moralu. Svrha političkog života jeste stvaranje moralnog svijeta, gdje nestaje svaki faktor prisile i manipulacije. Moral se sastoji u težnji ka tom idealu, koji po samoj svojoj prirodi ne može ostati takav. Državna i politička forma su sredstva za razvoj moralnog života. Ondje gdje je postignuta moralnost, država nije potrebna. Dakle, svrha države je da sama sebe učini suvišnom i ukine se. “Država, kao i sve ljudske ustanove koje su jednostavno sredstva, teži svom uništenju: svrha je svake vlade učiniti samu vladu suvišnom.” Fichte razlikuje 3 vrste slobode: 1. transcendentalna sloboda – ista je u svih razumnih duhova

- to je sposobnost da bude prvi i neovisan uzrok 2. kozomološka sloboda – stanje da se ne ovisi ni o čemu izvan sebe, ne posjeduje ju

nijedan duh, osim neograničenog duha, ali je ona posljednja svrha kulture svih ograničenih duhova.

3. politička sloboda - pravo da se ne prizna nijedan zakon koji ne bi bio onaj što ga svako sam sebi zadaje. Ova sloboda mora postojati u svakoj državi.

Na ovoj zadnjoj slobodi, Fichte razvija 2 političke teme: a) tema demokratije – sadrži osnovne klasične motve (Rusoa) o ugovoru i sudjelovanju

građana u političkom životu b) tema države – oslanja se na Kanta; sadrži državnu intervenciju u političko-ekonomskom

životu (riječ je o o intervenciji moralno-pedagoškog nadahnuća) U raspravi “Temelji prirodnog prava” tvrdi da je politički život sredstvo. Politički život prethodi moralnom i priprema postepeno oslobođenje čovjeka. “Biti čovjek odvaja se od biti građanin, da bi se u apsolutnoj slobodi uzdiglo do moralnosti, ali to je moguće samo onda ako čovjek prolazi kroz državu.” “Narod je de facto i de iure najviša vlast iznad koje nema drugih vlasti i izvor je svih drugih vlasti i odgovran je samo pred Bogom.” Sve velike odluke donose se glasanjem, bilo primjenom ećinskog principa ili principa jednoglasnosti. Fichte se ne brine za manjinu u glasačkoj proceduri. Priznaje samo apsolutnu većinu i tvrdi da oni koji se ne žele podrediti jednoj prilično jasnoj većini prestaju biti članovi države. On ne uviđa da je to izvor autoritativne tiranije. Ali brana tiranije većine leži u umnoj zbilji države. Umni upravljaju državom! U djelu “Govori njemačkoj naciji” on slavi njemački kulturni identitet. Nijemci treba da preuzmu sveopću misiju oslobođenja, jer je njemački narod sposoban za to. Čistoću njemačkog naroda on definira jezikom (kulturno-povijesnom činjenicom), a ne rasom.

18. GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL (1770 – 1831) Veliki broj djela, ali najpoznatija su: - Fenomenologija duha - Filozofija povijesti

- Povijest filozofije - Osnovne crte filozofije prava - Logika

Hegel je rođen u Stuttgartu, a umro je u Berlinu. On je najveći predstavnik njemačke klasične filozofije – objektivnog idealizma. Studirao je filozofiju i teologiju u Tuebingenu. Bio je vatreni pristaša Francuske revolucije. Smisao historijskog razvoja on vidi u postepenom oslobođenju čovjeka, što je ujedno i napredovanje svijesti: - istočnjaci su bili svjesni da je samo jedan slobodan, a to se pretvaralo u despotizam - Grci i Rimljani su znali da je nekolicina slobodna, pa je došlo do razlika između Grka i

varvara, Rimljana i ne-Rimljana, te pravdanja ropstva kao prirodne pojave; - s kršćanstvom (osobito protestantskim) nastaje svijest da je čovjek kao takav slobodan. Oštro kritikuje katoličke zemlje i suprostavlja im protestantske. Smisao historijskog razvoja nalazi se u razvitku duha, koji je manifestacija ljudske slobode (kao konkretna institucija). s protestantizmom i Francuskom revolucijom duh postaje svjetovan. Nestaje razlika između svetog i svjetovnog, onostranog i ovostranog svijeta, religijskih i etičkih vrlina, naroda i svećenstva. Hegelova moderna država je ostvarenje između svetog i svjetovnog jedinstva, prirodno mjesto realizacije slobode i slobodnog razvoja pojedinca. Racionalnost je napredak slobode, a ta racionalnost ima organska obilježja – zastupnik organske teorije društva. Država je nužan oblik racionalnog i ulazak Boga u svijet. On zagovara etičku državu gdje se etički život hrani tradicijom, običajima i zakonima. Hegelova država nije liberalna, jer nema brigu o zaštiti pojedinaca, a pogotov nije demokratska. Građansko društvo je sačinjeno od 3 klase: I bitna klasa – klasa zemljoposjednika II industrijska klasa – obrtnici, poslovođe manifaktura, trgovcađ III “opća” klasa birokrata , činovnika Iz ovoga proističu i 3 momenta pojma: - opće - posebno - pojedinačno Hegel zagovara monarhiju, ali i protestantski princip. smatra da racionalna država treba biti antifeudalna u kojoj će čovjek kao takav biti slobodan, te shodno tomu izjednačen. “Moraju vladati oni koji znaju, a ne neznanje i taština učenih.”

Hegelova država je jedna ideja o stvarnosti što izražava maksimum političke racionalnosti Hegelova vremena. Država je uporišnatačka za političara koji djeluje u situaciji čiji je izraz ta država, sve dok ne izađe iz okvira te situacije. Zastupa monarhiju tako što tvrdi: sam suverenitet je nešto jednistveno i, prema tome, njegovo najbolje utjelovljenje jeste upravo monarh. Suvremena racionalna država je po njemu antifeudalna država koja izjednačuje građane sa sviješću da je svaki čovjek kao takav slobodan. Njemački (osobito pruski) model najbolje ostvaruje tu racionalnu državu u suvrmeenom društvu. Efektivna vlast u hegelijanskoj državi jeste ona koju imaju funkcioneri, a oni čine treću, opću klasu, gdje ulaze i sudska i policijska vlast. Zakonodavnu vlast čine 2 doma: gornji dom (predstavnici klase zemljoposjednika) donji dom (predstavnici druge dvije klase) Ovaj donji dom je izbornog karaktera. Osim države ne smije postojati nikakav drugi autoritet, čak ni neki naddržavni autoritet.

VII – SOCIJALIZAM

Socijalizam neposredno proizilazi iz filozofije prosvjetiteljstva. Teoretici ovog doba su prihvatili načelo “prirodne” jednakosti ljudi, ali su iz ove jednakosti izvlačili različite posljedice političkog karaktera. Više je prisutna kategorija pravde nego jednakosti. Drugo pitanje kojim se bave jeste pitanje organizacije ekonomskog života, utemeljenog na znanstvenoj organizaciji društva, bez individualne inicijative, koju socijalistička doktrina smatra nedruštvenom. Treća je očita nadmoć interesa za društvene pojave u odnosu na interese za političke pojave (rađa se sociologija!). Zajedničko im je svima osuda i odbojnost prema trgovini. 19. ROBERT OWEN (1771.-1858.) Djelo: Novi pogled na društvo Knjiga o novom moralnom svijetu Od desete godine je bio industrijski radnik, a u tridesetoj je postao suvlasnik jedne tvornice tekstila u Škotskoj, gdje je sproveo niz reformi koje su poboljšavale uvjete na radnom mjestu. Sličan projekat u SAD-u mu je propao. Zatim se aktivno uključio u politiku, da bi na kraju postao sveštenik jedne male sekte. Owenov koncept društva: Neovisno od čovjeka, svijetom upravljaju prirodni, istovremeno božanski zakoni. Treba im omogućiti da djeluju nesmetano, da se otklone neracionalni elementi (trgovinska sfera, koja proizvodi 2 najveća zla-profit i novac), koji sputavaju njihovo moralno zbivanje. Trgovina se treba zamijeniti raspodjelom! Glavna pretpostavka ovoga jeste izjednačavanje vrijednosti i rada! Novac, kao posrednik u trgovini, je izvor svih nepravdi. Novac treba zamijeniti sredstvom pravedne raspodjele! Tu se radi o potvrdama (kuponima) o radu. Da bi se izvršila eliminacija novca, treba formirati institucije banaka, kao “zamišljenog bogatstva ili kreditnih titulusa”. Banke svojim članovima dijele bonove u zamjenu za robu koju su proizveli.

20. SAINT-SIMON (1760.-1825.) Djela: Parabole

Katekizam industrijalca Esej o socijalnoj organizaciji Organizator Industrijski sistem

Pisma jednog stanovnika Ženeve (1803.) Novo kršćanstvo (1825.) Gurvič i Dirkem ga smatraju ocem savremene sociologije. Jedno je sigurno, da se od Sen Simona sociologija račva u dva smjera:

1.) građansko-pozitivistički (preko njegovog učenika Ogista Konta) i 2.) marksistički (preko Karla Marxa)

Bio je pod velikim uticajem Francuske revolucije. “Ta revolucija je označila krizu historije, društva i teorije o društvu.” Do revolucije društvo i svijet je isključivo tumačila Crkva, a nakon revolucije se postavilo pitanje ko će to sada raditi. Simon tu ulogu, mjesto Crkve, namjenjuje novoj nauci o društvu koju on naziva socijalna fizika. Ta nauka kao i prirodne znanosti mora biti potpuno egzaktna i eksplicitna. Parabola (kao djelo): On iznosi tezu, da kada bi Francuska iznenada izgubila umne i radne osobe (naučnike, prizvođače..), onda bi trebala bar jedna generacija da se to nadomjesti. Kads bi međutim ostala bez aristokratije, dvora, politike, sveštenstva, birokratije, onda bi to bio veliki udarac, ali bi se moglo lahko nadomjestiti, jer te službe može svako od ovih prvih obavljati. Dakle, društvo je loše organizovano! “Opći lopovi” kažnjavaju male prijestupnike, nesposobni upravljaju sposobnima, najnemoralniji treba da odgajaju građane itd. On društvo dijeli na - radnike (proizvodna klasa) - neradnike (parazitska klasa) Religija treba da doprinese tome da se bolje osjete moralne i društvnene dužnosti. Pisma jednog stanovnika Ženeve (kao djelo): Riječ je o jednoj vrsti religije u čast Njutna, o hramu s odgovarajućim ukrasima i istinskim obredima. On Njutna vidi kao proroka nove vjere, dakle, po njemu je religija usko povezana s naukom. Religija treba biti nadopuna moralu (kršćanskom) i ona treba da ujedini sve narode u jedan miroljubiv poredak. Reorganizacija evropske zajednice (kao rukopis): On predlaže za evropske narode englesko parlamentarno uređenje. Kod nas se smatralo da je Sen Simon socijalistički utopist, ali on je socijalist samo u pogledu strogog planiranja ekonomije. U drugom pogledu se Sen-Simon ne može definisati ni kao socijalist, ni kao utopist. Smatrao je da ekonomiju treba strogo planirati, i da na kraju sve treba doći u nadležnost države i, štaviše, sve postaje podređeno upravljanju organiziranom zajednicom. Privatno upravljanje proizvodnjom nestaje, jer je sve povezano i predviđeno.

21. CHARLES FOURIER (1772.-1873.) Djela: Uz Sen-Simona je bio glavni najavljivač sociologije. Naslijedio je ogromno bogatstvo, pa je bankrotirao i posvetio se socijalnim pitanjima. On u prvi plan ističe značaj borbe klasa kroz historiju i kritikuje buržoasko-politički poredak. On sva društva kroz historiju dijeli na četiri stupnja: - divljaštvo - barbarstvo - patrijarhat - civilizaciju Onu podjelu je kasnije prihvatio marksizam. Svaka ova faza ima svoju uzlaznu ali i silaznu putanju. On tvrdi da se siromaštvo rađa iz izobilja kod pojedinca i siromaštva kod većine. Furije je razvio i teoriju socijalne i političke harmonije: Anarhija proizvodnje rezultira smanjenjem plaća radnika uzrokovanih time da se proizvodi sve po manjim cijenama, što dovodi do ropskog položaja siromašne radne klase društva. Druga karakteristika anarhije modernog tržišta jeste “lažnost” cijena roba, koja se ostvaruje berzom, lihvarstvom i drugim špekulacijama. U političkoj sferi vlast služi poslovnim ljudima, dakle, Furije povezuje finansijski kapital i političku vlast, te to podliježe kritici. Furije dolazi do zaključka da je čovjek u ovakvom poretku “jednodimenzionalan”, a po njemu se ova “neprirodnost” mora odbiti i vratiti se prirodi. Novi Furijerov čovjek će razviti svoja čula, smisao za ukus, obnovit će se u skladu s prirodom. Ako se omogući da se u svim vrlinama čovjeka razvije dobra priroda, imat ćemo prilično drugačiji svijet od današnjega, harmoničan svijet – harmoniju.

Psihološkom skladu odgovara socijalni sklad koji Furijer konstruira kao proizvodne jedinice od oko 1800 osoba (FALANGE). To su radne socijalističke općine u kojima je stanovništvo podijeljeno na tri klase: siromašnu, srednju i bogatu. Svaka je suvlasnik te nove socijalne zajednice preko posjedovanja akcija. Siromašni mogu brzo postati akcionari, jer su za radnike puštene u promet akcije s vrlo visokim kamatama.

Furijer u svom novom društvu odobrava individualno domaćinstvo u kom se međutim ne služi jednoj osobi, nego zajednici koja je nešto nadindividualno.

U tom nadvladavanju individualizma se nazire socijalistički karakter Furijerove društvene misli.

22. PIERRE JOSEPH PROUDHON (1809.-1856.) socijal-utopist! Djelo : Vlasništvo je krađa (1840.) Razvio je teoriju egalitarizma i anarhizma:

U navedenoj raspravi Vlasništvo je krađa, francuski mislilac Prudon je izložio principe svoje socijalne doktrine. Njegovo učenje teži ostvarenju potpune jednakosti među ljudima na temelju pravične, jednake raspodjele dobara i društvenih uslova među članovima zajednice To se zove EGALITARIZAM. Ko ne radi, nego zarađuje novac preko profita, kamata i dohodaka, taj je kradljivac. Dakle, vlasnik je kradljivac, parazit. Nezakonit je dohodak koji nije stečen radom.

Prudon zagovara jednakost uslova za sve, tj. sredstava, a ne “jednakost blagostanja”. “Vlasništvo ne, ali pojedinačno posjedovanje da!” Međutim, on će kasnije dopustiti i postojanje vlasništva uz određena ograničenja.

Prudonov koncept društva je više liberalno-konkuretsko, nego socijalističko društvo, jer je Prudonovsko društvo bez vlasti, tj. bez političkih autoriteta nad ljudima. U suštini, Prudon je osuđivao sve vrste socijalizma, osobito Marxov koncept, jer je u svim tim oblicima nazirao dominaciju političke sfere, u krajnjem slučaju izraz nejednakosti i novog gospodstva. Na mjesto politike po njemu treba da dođe znanstvena organizacija.

23. FERDINAND LASSALLE (1825-1864) Djelo: Sistem stečenih prava

Njegova doktrina socijalne države polazi od značajnih njemačkih teoretičara Karla Robertusa, Gustava Šmolera i Adolfa Vagnera

Socijalizam i država

Lasalova teorijska i real-politička koncepcija proizilazi iz njegovog fundametntalnog djela «Sistem stečenih prava»

U doktrinama ovih njemačkih teoretičara država se ne može reducirati samo na funkciju da građanima jamči sigurnost i poštovanje zakona već treba da intervenira u ekonomskoj i političkoj sferi, a to je suština institucije s moralnim i odgojnim ciljevima. Treba uvesti neposredno opće pravo glasa, tako da se nižim klasama omogući sudjelovanje u političkom životu.

Drugo sredstvo oslobođenja nižih klasa jeste stvaranje kooperativa koje finansira država i koje su u konkurenciji s kapitalističkim preduzećima. Riječ je dakle, o jednoj umjerenoj socijalnoj doktrini koja u suštini iznosi politiku postepenih reformi, koje za cilj imaju stvaranje kolektivnog društva. Lasal polazi od ove doktrine, osobito reformatorske zadaće države, razlikujući činjenicu da radnička klasa a ne država, ima određujuću povijesnu ulogu.

SOCIOLOŠKE TEORIJE

24. IBN HALDUN (1332.-1406.)

Živio je u Tunisu. Završio studij matematike, filozofije, logike, prava itd. Bio sudija u Egiptu itd. Ibn Haldun nije preteča sociologije, nego njen osnivač.

Djelo: Mukaddima (Uvod) Sadržaj Mukadimme je podijeljen u 6 poglavlja:

1. o ljudskom društvu (Umranu) uopće, njegovim vrstama i razmještaju na zemlji 2. o nomadskom društvu u koje spadaju plemena i barbarski narodi. 3. o državi is vim oblicima vlasti: halifatu, monarhjiji, dinastijama, državnim funkcijama,

institucijama i ustanovama 4. o sjedilačkom društvu tj. o civiliziranom društvu koje živi u provincijama i gradovima 5. o zanatima i o načinu stjjecanja sredstava za život 6. o nauci i sticanju znanja.

Ibn Haldun je prvi znastvenik koji je definisao područje sociologije i odvojio ga od drugih

znanosti. Prema Haldunu historija ima dva bitna obilježja - s jedne strane to je obuhvatanje onoga što je prošlo, a s druge srtrane, ona je egzaktno promatranje, istraživanje i analiziranje bića i njihovih počela. On je prvi znanstvenik u historiji socijalne i političke msili čiji je predmet proučavanja ljudsko društvo u cjelini i svi oblici ispoljavanja njeove društvenosti.

On društvo obuhvata i poima univerzalno ne reducirajući ga na povijesne oblike državnosti niti na arapsko društvo. Po njemu razlika u obliku života ljudi zavisi od načina dobijanja sredstava za život. Osnpovna dva tipa društva koja on analizira su nomadi i sjedioci. Kriterij razlikovanja ova dva tipa on vidi upravo u načinu proizvodnje.

Nomadi i sjedioci

Glavni cilj nomadske zajednice je da obezbijedi količinu dobara za egzistencijalni opstanak života, jer način proizvodnje i razvijenost proizvodnih sredstava nedaju im ništa preko najnužnijih potreba. Kada se ostvari višak proizvoda iznad životnog minimuma onda se nomadske zajednice transformišu u sjedilačke skupine s novim potrebama u proizvodnom procesu. Osnovna društvena špojava koja definira nomade i njihov život Asabiyya-u biti Asabiyya je specifična vrsta veza i odnosa među ljidma utemeljena na krvnom srodstvu ili nečemu što je slično tome kao što su sirovi uvjei života i ista životna i egzistencijalna sudbina. Asabiyya je oblik društvene veze s naročitom ispoljenom solidarnošću i privlačnošću zajednica.

Država

Država je proizvod i rezultat procesa proizvodnje utemeljenog kroz saradnju proizvođača i njihov višak proizvoda. Državna vlast je nužna a ona je vezana za iskvarenost ljudske prirode. Kontrolna funkcija države ima dominirajuće značenje u suzbijanju separatizma i partikularizma provincija u odnosu na metropolu arapskih feudalnih država.

Ibn Haldun je formulisao tzv zakon o tri generacije i 4 faze: po ovom zakonu dinastija može da vlada tokom 3 geberacije, što je u ono vrijeme značilo ukupno 120 godina; po isteku tog roka ona nužno propada. - Prva generacija utemeljivača države zadržava vitalizam, krepost, odvažnost. - Druga, pod uticajem lagodnog života, prelazi iz stanja u kome svi učestvuju u slavi dinastije, u stanje gdje samo jedan čovjek polaže poravo na apsolutnu vlast i slavu. - Treća je u potpunosti izgubila vitalitet nomadskog načina života; vladajuća dinastija dolazi u stanej senilnosti. - Četvrta generacija je izgubila sve kvalitete prestiža i napredovanja i samo je pitanje dana kada će propasti.

Haldun razlikuje 3 oblika vladavine: tradicionalni, harizmatski, i legalni. Tradicionalna vlast počiva na uvjerenju o nasljednom pravu konkrtetne induividue kao nosiocu konkretne vlasti. Harizmatsku suštinu vlasti definira stajalište da su nosioci te vlasti, od Boga unaprijed određeni ljudi. Legalni oblik vlasti je racionalan ili iracionalan. Racionalan je onaj oblik koji je produkt najboljih umova dinastije utemeljen na općem interesu. Iracionalan počiva na volji i sili vladara a ne na opće važećim moralnim i filozofskim principima.

VIII POZITIVIZAM

POZITIVIZAM (lat. – učenje koje se zadovoljava utvrđivanjem činjenica, datosti, usredsređujući se na svijet činjenica) 25. AUGUSTE COMTE (1798.-1857.) Djela: Tečaj pozitivne filozofije (6 tomova)

Tečaj pozitivne politike Program naučnog rada potrebnog za reorganizaciju društva itd.

Francuski filozof, sociology i matematičar, utemeljitelj sociologije kao moderne

znanosti o društvu. Bio je Sen-Simonov lični sekretar i saradnik.

Pozitivistička teorija društva Pozitivistička teorija uopće odražava svijet industrijskog društva itehinke, ethos

građanskog društva s njegovom računicom i njegovom “suhoparnošću”. Kontov pozitivizam se od uopćenog pozitivizma razlikuje utoliko što se njegov

pozitivizam završava na prihvatanju činjenica, ali i na njihovom provjeravanju, na hipotezi i na predviđanju.

Zakon triju stadija

“Svako od naših glavnih shvatanja, svaka grana naših spoznaja prolazi uzastopice kroz

tri različita stadija: fetišizam (vjerovanje da biljke i životinje imaju dušu)

1. teološki (fiktivni) stadij politeizam (vjerovanje u više bogova) monoteizam (vjerovanje u jednog boga)

2. metafizički (apstraktni) stadij - (ima svoje dvije faze, zavisno od toga da li je njegova

akcija postepena preinaka ili teži vlasti; pod pojmom metafizika se podrazumijeva idealistička filozofija o prapočecima bivstvovanja)

3. znanstveni (pozitivni) stadij.”

Historijski i antropološki razvoj podliježu istom zakonu triju stadija. Filozofija povijesti nije ništa drugo do primjena zakona triju stadija. Trima stadijima odgovaraju tri načina praktične aktivnosti:

1. osvajanje (teološkom stadiju) 2. odbrana (metafizičkom stadiju) 3. rad (pozitivnom stadiju).

Novi svijet pozitivizma

Nije ni liberalni, ni demokratski, ni komunistički svijet. Novi pozitivni poredaj je “bez boga i kralja”, temelji se na: - “društvenom osjećaju”

- “pozitivnom umu” - “realnoj aktivnosti”.

Uređenje neće obuhvatiti zapadne zemlje onako kako su se formirale, već će se

konstituirati u manje cjeline, u republike s populacijom od 1-3 miliona stanovnika. Pravo vlasništva ostaje netaknuto, porodica se učvršćuje, razlikovanje klasa i dalje

traje. Postoje tri oblike društvene vlasti:

1. materijalna vlast – pripada velikim i bogatim 2. intelektualna – svećenicima i filozofima 3. moralna – pripada ženama (One odgovaraju snazi, čustvu, razumu)

Kontova osnovna maksima pozitivnog doba je “red i napredak”. Industrijalci su

nosioci reda, proleteri napretka, a filozofi su interpretatori postojećih pojmova. Dakle, novi pozitivan Kontov svijet jeste moralni svijet koji se oblikuje kao neka vrsta

opće vjerske milicije u službi čovječanstva, kao novi bog.

26. HERBERT SPENCER (1820-1903)

Engleski sociolog i filozof. Analogno Kontu, on je positivist.U svom određenju društva bio je na organicističkom stajalištu. Utvrdio je dva tipa društva: vojničko i industrijsko društvo. - Vojnička društva karakteriziraju odbrambeno-napadačke strukture, povezane sličnim

ciljevima. Ovdje je pojedinac u službi društva, tu vlada prisilna saradnja, sila centralizma. Ovdje dominira sila- država sa svojim autoritetom.

- Industrijska društva su usmjerena na održavanje – opstanak. Ovdje je obrnut slučaj nego kod vojnih društava: društvo je u službi pojedinca s društvenom vladavinom proizvodne i trgovačke djelatnosti razmjene roba i po sebi razumjliva individualna sloboda utemeljena u trgovačkim ugovorima. Dakle, država se apsorbira u društvo, a politika je decentralizirana.

Spenserovo povjerenje u unutrašnju vrijednost društvenog procesa se naziva

historicističkim optimizmom. Temelj tog optimizma jeste evolucionistička doktrina: evolucija se odvija po univerzalno valjanim zakonima, kako u prirodi, tako i u društvu i povijesti.

Spenser slijedi snažan antietatistički nazor i jedan oblik liberalizma, utemeljen na načelu “laissez faire, laissez passer” (Pustite neka svako čini što hoće i neka sve ide svojim tokom!). Dakle, on osporava tendenciju svog vremena – sve šire intervencije države u društveni život. Po njemu, priroda zna o povijesti više od nas i treba je prepustiti njoj samoj.

Iz doktrine Ogista Konta i Herberta Spensera proističu tri teorijska pravca u sociologiji:

mehanicizam, biologizam i psihologizam. Nasuprot njima se javlja marksizam.

MARKSIZAM

Tvorci ovog teorijskog pravca su Karl Marx i Friedrich Engels, a njihov najdosljedniji sljedbenik je Lenjin.

27. KARL MARX (1818-1883) Djela: Kapital (tri toma) Temelji slobode

Ekonomsko-filozofski manuskript Rođen je u jevrejskoj njemačkoj porodici; studirao pravne nauke u Berlinu i Bonu, a u

Parizu 1844.g. upoznao Engelsa s kojim se učlanjuje u njemačko udruženje radnika “Savez pravednih”. Ovo će na njihovu inicijativu biti preimenovano u “Savez komunista”, zastupajući parolu “Proleteri svih zemalja ujedinite se!”

Zbog svojih uvjerenja je stalno proganjan, da bi se 1849 skrasio u Londonu gdje je i umro. 28. FRIEDRICH ENGELS (1820-1895) Djela: Porijeklo porodice, svojine i države Dijalektika prirode

Antidiring itd. Također rođen u bogatoj njemačkoj porodici.Marxov lični prijatelj i pristalica. Jedon je

vrijeme čak i materijalno pomagao Marxa, a nakon njegove smrti pomagao je njegovu porodicu i obezbijedio posthumno objavljivanje nekih Marxovih djela Zajednička djela Marxa i Englesa: Manifest Komunističke partije Njemačka ideologija itd.

Marksistička teorija društva Trajna pažnja Marxa prema ekonomskoj uslovljenosti povijesnih fenomena odredila je bit marksizma. Pred nekim književnim djelom, religijskim pogledom, umjetničkom slikom, marksist je uvijek doveden pred zadaću da odredi u kakvu su odnosu te duhovne tvorevine s ekonomskom strukturom društva, te misli da ih samo na taj način može učiniti shvatljivim. Ta metofda se zove “historijski materijalizam”.

Temeljna ideja Marxa je da je ekonomska proizvodnja osnova političkoj i intelektualnoj povijesti. Povijest, ako povijest klasnih borbi, razrađena je metodološki u Kapitalu.

Marksistički metod istraživanja

Marx je pri istraživanju društvenih pojava koristio dijalektički1 metod. Ovom metodom

Marx će doći do općeg rezultata poimanja društva: “Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje process društvenog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.” Marx (kao radikalni ateist) moral, religiju, pravo ne smatra samo zamišljenom projekcijom neke 1 Dijalektika, grč. – vještina iznalaženja istine otkrivanjem protuslovlja

neostvarene ljudske “biti”, nego ti fenomeni nadgradnje reproduciraju posebna činjenična stanja.

Buržoasko društvo

Buržoasko društvo se temelji na odnosu gospodstvo-ropstvo između kapitalista iproletera. Kapitalistički način proizvodnje mora biti oboren, da bi ustupio mjesto novom društvu koje se ne temelji na antagonizmu (suparništvu). Proučavanjem buržoaskog društva došao je do dvije osnovne tačke marksističke ekonomije – teorija vrijednosti - zakon razvoja kapitalističkog društva

U proizvodnom procesu, za Marxa je rad jedini izvor vrijednosti i, prema tome, bogatstva. Kapital koji je namijenjen za plaćanje najamnina Marx naziva varijabilnim kapitalom, a sredstva za proizvodnju konstantnim kapitalom. Kapitalist ulaže svoj novac da bi kupio radnu snagu, sirovine, mašine, proizvodi robu da bi ostvario dobit. Marx je predviđao samouništenje kapitalističkog načina proizvodnje.

Politička misao, ljudska emancipacija

Antagonizam (suparništvo) klasa je pokretačka snaga povijesti. U Manifestu on zaključuje da je dosad poviejest bila povijest klasnih borbi izmežu tlačitelja i potlačenih.Protagonisti (pokretači zbivanja) suvremene povijesti su buržoazija (kapitalisti) i proletarijat (radnici). Klase djeluju historijski da bi ostvarile svoje interese i svoju vlast, ali sve dok se nije pojavio proletarijat one su djelovale bez jasne svijesti o svojim ciljevima. S Marxovim Kapitalom političko se djelovanje proletarijata temelji na ekonomskoj znanosti, a ujedno i na pretpostavci o premoći ekonomskih faktora nad drugim formama mišljenja i djelovanja. (ovo vodi porijeklo iz Hegelove misli o općoj šemi društva) Marx postavlja probleme nezadovoljnog radništva i pokazuje rješenje tog problema u ukidanju privatnog vlasništva, a stvaranju društvenog vlasništva. Prva faza tog novog društva je socijalizam – diktatura proleterijata, a kad nestanu klasne razlike, nestat će i vlast proleterijata i tada nastupa druga faza komunizam u kojem će javna vlast izgubiti svoje obilježje. Za Marxa je država sredstvo potlačivanja u rukama vladajuće klase i prema tome će nestati s nestankom eksploatacije čovjeka po čovjeku. Religija je poput politike factor otuđenja i potlačivanja i s komunizmom će nestati i religije. U komunizmu ćemo imati tako “kompletnog, svestranog čovjeka”, sa razvijenim svim svojim sposobnostima što neće biti omeđene materijalnim potrebama, jer je komunizam razvijao proizvodne snage da se život odvija za razliku od socijalizma “svakome prema njegovu radu”, na principu “svakome prema potrebama”.

Marx novo društvo – komunizam, definira više kao stanje, kao dovršen povijesni proces. 29. EMILE DURKHEIM (1858.-1917.) - Francuski sociolog sa univerziteta Sorbona Djela: O podjeli društvenog rada

Elementarne forme religijskog života

Dirkemov sociološki metod (SOCIOLOGIZAM) Sociologizam Emila Dirkema je sinteza pozitivističke metodologije i posebne zbirke suštinskih teorija (O.Kont i S. Simon). Njegov postulat je: “tretirati sociološke činjenice kao stvari”. Da bi se obezbijedila naučna objektivnost, sociology ne smije da počne sa koncepcijama već sa opipljivim činjenicama. Sociolog mora naći “objektivni” skup činjenica. Postoje tri reda takvih činjenica:

1. pravni kodeksi 2. društvene statistike 3. vjerske dogme Kada Dirkem kaže da društvene činjenice treba tretirati kao “stvari”, pojam “stvar” je klasificirao u 4 značenja:

a) stvar je entitet s određenim karakteristikama nezavisnim od ljudskog ponašanja b) stvar je entitet koji se jedino može saznati a posteriori (na osnovu iskustva) c) stvar je entitet čije je postojanje neovisno od volje ljudi d) stvar je entitet koji se može saznati samo “spoljnom” opservacijom.

Dirkem dolazi do zaključka da društvena činjenica mora imati dvije važne karakteristike

jedne stvari: (a) mora biti eksteriorna (nije identična u odnosu na ideju znanstvenika) (b) mora nametnuti izvjesnu prinudu naučniku u smislu da činjenica posjeduje

karakteristike neovisne od volje znanstvenika

Društvo

Važan aspekt promjene od primitivnih do civiliziranih oblika postojanja društva treba tražiti u porastu podjele rada i specijalizaciji.

Osnovna razlika između primitivnih i civiliziranih društava je, po Dirkemu, u tipu morala ili društvene solidarnosti.

U primitivnom društvu, gdje je podjela rada u začetku, pojedinci su relativno homogeni, povezani mehaničkom solidarnošću koju karakteriše slijepo povinovanje svim diktatima javnog mnijenja i tradicije.

U civilizaciji, usljed razvijenije društvene podjele rada, pojedinci imaju različite uloge, funkcije i oni su povezani “organskom” solidarnošću čiji korjeni leže u njihovim potrebama da se uzajamno pomažu.

Po Dirkemu uopće nije potvrđeno da materijalno progress i civilizacija čine ljude srećnim, što potkrepljuje činjenicom da je u primitivnim društvima broj samoubistava znatno niži – dakle, tu postoji viši stupanj prosjećne sreće nego što je to danas slučaj.

Samoubistvo kao društvena činjenica može se objasniti društvenim uzrocima. Osnovna razlika u broju samoubistava je u stepenu integracije individue u određenu zajednicu. Osobe koje su manje integrisane u društvo su sklonije samoubistvu.

Sociologija religije

U djelu “Elementarne forme religijskog života” Dirkem je religiju definirao kao

potpuno “društvenu stvar”. Ova definicija sažima 2 različite teze:

a) religijske ideje i prakse ukazuju na društvenu grupu ili je simboliziraju b) udruživanje je izvor religioznog iskustva

On je svoje religijsko tumaenje započeo tumačenjem totemističkog australskog plemena “Aruntas”. On totem definiše kao simbol koji simbolizira sveto totemsko načelo ili boga il sam klan. Religijske snage se crpe iz nekog specijalnog objekta (kao što je totem), ali je greška u “bukvalnom smislu tog simbola”.

Politička orijentacija Intelektualci u Francuskoj su u Dirkemovo doba bili podjeljeni u dva smjera kada se

radilo o pitanju osnove reintegracije francuske nacije: 1. prvi su zagovarali povratak katoličanstvu, monarhiji i tradicionalizmu 2. drugi su integraciju nacionalnog bića vidjeli u sekularnoj osnovi, koja je rezultirala

u difuziji znanstvenih spoznaja – Dirkem je pripadao ovoj grupi! Dirkemova sociologija se prvenstveno bavi problemima društvene kontrole i negativno

je raspoložena prema kategoriji društvenog konflikta, klasnoj borbi, socijalnim promjenama kao i odstupanju pojedinca od oficijelnih društvenih normi.

Dirkemov pozitivističko-evolutivni sociologizam se u etici manifestira kao antiindividualizam, a u političkoj sferi kao- tradicionalistički konzervatizam.

Dirkemova sociološka škola (njegovi sljedbenici)

Marsel Mos – se bavio odnosom sociologije i psihologije Žorž Davi – utvrdio Dirkemovo stajalištbe da se moralna obveza prvo doživljava kao eksterna društvena prinuda, te se stoga moralna i društvena osjećanja nikada ne mogu odvojiti Pol Kokone – bavio se empirijskim (iskustvenim) istraživanjem odgovornosti Moris Halbraks – Djelo: Društveni okvir memorije (1925.) – tvrdi da se u svojim snovima nikada ne sjećamo i da smo tada najudaljeniji od uticaja društva. Selesten Bugle – usredotočen je na probleme jednakosti i demokratije

SOCIOLOŠKI MEHANICIZAM

30. WILFREDO PARETTO (1848-1923) talijanski sociolog i ekonomist

Djela: Trattato Um i društvo Činjenice i društvo

Metod istraživanja

Smatrao je da se u proučavanju treba rukovoditi samo iskustvom i observacijom, te da ne treba stvarati hipoteze, jer je to jedini način da se približimo istini. Nastojao je napisati sociologiju koja će biti znanost. On u sociologiji isključivo koristi logičko-eksperimentalnu metodologiju. Taj metod polazi od konkretnih slučajeva i kreće se ka uopćavanju. Činjenice imaju prednost nad načelima, teorijama, hipotetičkim stajalištima.

Društvo

Prema svojoj metodi Pareto je društvo mehanicistički klasificirao na statiku (koju naziva “residuum”) i promjenjivi dio (“derivacija”). Residuum je ono što ostaje nataloženo u društvu, a derivacije su ono što se iz nečega izvodi ili preradom dobija. Pareto raspravlja o nekih 50 residuuma, koji se mogu svrstati u 6 klasa. Mada snage i proporcije ovih residuuma variraju od doba do doba, od društvene grupe do društvene grupe, oni su konstantni elementi svakog društvenog sistema. Pored residuuma postoje i 4 grupe derivacija. Iz ove podjele društvenog sistema na residuume i derivacije Pareto izvodi mehaničku podjelu društva kroz društvene procese. Svako društvo, bilo ono prošlo ili sadašnje, kategoriju razuma nadomješta silom. U svim zemljama vladaju oligarhije koje koriste silu. Očigledno je da je ovakva teorija odgovarala fašističkoj filozofiji vlasti.

PSIHOLOGISTIČKA SOCIOLOGIJA

31. GUSTAVE LE BON (1841-1931) francuski znanstvenik

Djela: Psihološki zakoni evolucije naroda Psihologija gomile

Francuska revolucija i psihologija revolucija Le Bon je do krajnjih konzekvenci razradio stajalište o primatu psihičkog faktora u određenju povijesti, društva i čovjeka. Kad je riječ o psihologiji gomile, on je siguran u izvjestan metod kojim se može ubijediti publika u istinitost neke tvrdnje neprestano potvrđujući tu dogmu i istovremeno voditi računa da se izbjegne svaki pokušaj potpune analize ili mogućnosti postojanja izuzetka u primjeni dogme. Njegova doktrina se može sagledati kroz klasifikaciju njegovih pogleda u psihologiji, razrađenih u njegova tri navedena djela: a) pogled na socijalnu evoluciju b) pogled na ponašanje gomile c) pogled na revolucije

Psihologija socijalne evolucije

Ovo je razradio u svom djelu Psihološki zakoni evolucije naroda. Ovdje je pažnje usmjerena na prirodu nacionalnog karaktera, tj. “dušu jedne rase”. Svaka rasa posjeduje izvjesne psihičke karakteristike koje su produkt evolucije, iskustva podržanog tradicijom. Ove psihičke karakteristike su odlučujući faktor civilizacije. Le Bon smatra da postoje primitivne rase “one kod kojih nema nikakvog traga kulture” i superiorne rase – indoevropski narodi. Što je jedna rasa viša to su joj umovi veći. Može postojati velika razlika u intelektualnoj snazi pojedinaca, ali je ta rasa ipak ujednačena u fundamentalnim psihološkim faktorima, koji određuju njen karakter. Ukrštanje rasa je jedini proces koji može da dovede do brze i fundamentalne promjene u nacionalnom karakteru.

Psihologija gomile Ova tema je razrađena u istoimenom djelu gdje Le Bon obrazlaže posljedice industrijske revolucije, koja je dovela do naglog razvoja gradova, dakle i do velike koncentracije stanovništva u njima. Tako savremeni politički život zavisi od volje rulje ili mase. Rulja je abnormalna pojava, veoma je emocionalna, slabog je intelekta i pretjerano podložna sugestijama, kolektivnim predstavama i sl. Lahko ju je oblikovati. Lideri gomila su, bez izuzetka, retoričari opsjednuti jednom idejom, a ne umni ljudi, koji teže despotski nametnutoj kontroli. Gomile su sklone nasilju i malo pripremljene da misle intelektualno i odmjereno. Parlamentarni sistem je sistem vladavine gomile. Iako je djelatnost parlamenta na malo višoj razini nego djelovanje neorganizirane gomile, u trenucima kriza i parlament se srozava na nivo rulje, što se dešavalo u skupštinama perioda Francuske revolucije.

Psihologija revolucija

Le Bon u svom djelu “Francuska revolucija i psihologija revolucija” konstatira da religijske i političke revolucije nemaju svoje racionalno porijeklo, već njihov korijen leži u afektivnim mističnim silama. (afekt = jak osjećaj) Afektne animalne mistične sile političkim, vjerskim revolucijama daju dinamiku razornog rušilačkog tona čiji je krajnji rezultat bezvrijednost i apsurdnost čina.

Mentalne karakteristike jednog naroda značajno utiču na određivanje prirode njegovih revolucija (ratova).

Revolucija proizvodi 4 tipa mentaliteta: 1. mistični mentalitet – pripisuje moć misterioznim silama superiornih bića koja su u

obliku “idola, fetiša, riječi ili formula” 2. jakobinski mentalitet – zasniva se na mističnom mentalitetu, uvećan za

nerazboritost siline strasti 3. revolucionarni – koji mističnom i jakobinskom daje karakteristike hroničnog

nemira – duh neprestanih promjena 4. mentalitet kriminalaca – degenerisana antisocijalna klasa lumpenproletera, a koju

ruka zakona drži na oku. 32. GABRIEL DE TARDE (1843-1904) Djela: Zakoni imitacije

Transformacija moći (1899.) Transformacija prava

Mišljenje i gomila Jedan je od rodonačelnika psihologističke sociologije. Bio je direktor kriminalističke statisite u Ministarstvu pravde Francuske. Tard je smatrao da se društveni procesi sastoje i intermentalnoj (veza među psihičkim procesima) aktivnosti jedne grupe udruženih pojedinaca. Ta aktivonst se razvijala kroz tri fundamentalna procesa: - imitacija

- opozicija - adaptacija.

Okosnica Tardove socijalno-političke misli je sadržana u stajalištu da politički autoritet

počiva na ubjeđenjima i željama društva. Želja naroda je da se njime upravlja uz uvjerenje da su pojedini lideri po sposobnosti ili

Bogom dati da ih vode. U svojoj knjizi “Mišljenje i gomila” Tard teži da izdiferencira gomilu od javnosti i da

tako odredi ulogu mišljenja u ubjeđenjima javnosti i njenom ponašanju. Najvažnija djela iz kriminologije: Uporedni kriminal Filozofija kazne Studija o kaznenim i društvenim pitanjima 33. FERDINAND TÖNNIES (1885-1936) Djelo: Zajednica i društvo Uvod u sociologiju Tenis je njemački mislilac koji je svojim djelom “Zajednica i društvo” stekao svjetsku slavu.

On je podijelio sociologiju u 3 discipline: 1. čista (teorijska) sociologija 2. primijenjena sociologija 3. empirijska sociologija ili sociografija

Temelj Tenisovog sociološkog sistema je učenje o ljudskim odnosima i društvenim

entitetima, zasnovano na razlikovanju između dva osnovna pojma, između društva i zajednice.

1. čista (teorijska) sociologija U odnosu na zajednicu Tenis društvo klasificira na sljedeći način: a) društveni odnosi b) društvene skupine c) društvene korporacije

Društvene skupine jesu takve prirodne ili psihološke skupine koje udruženi pojedinci priznaju, za koje su dali svoj pristanak u kontinuitetu. Narod je npr. skupina i po društvenim i po psihičkim osobinama, a politička stranka samo po psihičkim.

Korporacije su organizacije gdje određene ličnosti vrše određenu funkciju; korporacija je lice koje ima svoju volju koja se realizuje preko tih funkcionera. Država je najznačajnija korporacija.

Tenis je takođe razmatrao društvene norme i vrijednosti. On razlikuje tri kategorije normi: 1. poredak (najopćiji kompleks normi zasnovanih na saglasnosti ili konvenicji)

2. zakon (kompleks normi koje tumači sud; stvara se običajem ili formalno i svjesno) 3. moral (kompleks normi koje tumači imaginarni sudija – Bog ili savjest)

2. Primijenjena (posebna) sociologija Što se tiče pitanja kojoj od tri sfere (ekonomici, politici ili nauci) treba dati vodeću ulogu u društvu, Tenis se opredjeljuje za ekonomsko tumačenje historije. Tenis smatra da samo one ideje imaju važnost i značenje u društvu koje bez obzira na svoju «ispravnost» izražavaju stvarni ili pretpostavljeni interes uticajnih, vodećih društvenih grupa. 3. Empirijska sociologija (sociografija) Pod empirijskom sociologijom Tenis je podrazumijevao rezultate konkretnih istraživanja određenih socijalnih fenomena. U ovim empirijskim istraživanjima Tenis je izradio sopstveni metod korelacija, što je njegov osoben doprinos empirijskoj sociologiji. 34. WILHELM WUNDT (1832-1920) Djelo: Narodna psihologija (više tomova) Logika duhovnih znanosti Elementi narodne psihologije

Znanstvenik kozmopolitskih razmjera. U Lajpcigu je pokrenuo časopis «Filozofske studije» i «Psihološke studije».

Vunt je kategoriju volje stavljao u središte svojih psiholoških tumačenja. On je umjesto intelektualnog područja isticao sve više emocionalno i intuitivno kao faktore evolucije društva.

U svom djelu «Elementi narodne psihologije» Vunt historiju ljudske kulture i evoluciju dijeli na 4 glavna stupnja: 1. period primitvnog čovjeka

2. period totemizma 3. period bogova i junaka 4. period humanizma

34. SIGMUND FREUD (1856-1939) Djela: Tumačenje snova Ja i ono

Tri rasprave o seksualnoj teoriji Budućnost jedne iluzije Totem i tabu Austrijski psiholog i psihijatar, tvorac psihoanalize. Reducirao je sve sadržaje i oblike društvenosti na seksualni nagon kao određujući pokretač povijesti, društva, čovjeka. Prema tome, sociologija nije ništa drugo do individualna psihologija. Obradio je slučaj Ane O. Te došao do niza otkrića: zaključak je da je ta bolest uzrokovana nekontroliranim djelovanjem nekog ranijeg događaja kojeg histerični pacijent nije svjestan, ali koji gospodari njegovim ponašanjem. Po njemu postoji «nesvjesno» kao poseban dio psihe. U svom djelu «Ja i ono», Frojd tvrdi da «Ono» počiva na nagonima, a da se «Ja» razvija iz «Ono»u susretu «ono» s vanjskim svijetom. Proces nastanka svijesti iz nesvjesnog je središnji zadatak psihoanalitičkog djelovanja. Frojd razlikuje nagon i instinkt: instinkt sadrži definitivnu biološku programiranost ponašanja i tipičan je za životinje, dok je nagon svojstven ljudima, a pored urođene biološke komponente ga čini i iskustvo. U prvoj fazi Frojd nagone definiše dualno (seksualni i ja-nagon), da bi ih kasnije ispravio na nagon života-Eros i nagon destruktivnosti ili nagon smrti-Thanatos. Svoje tumačenje društva je iznio u djelu «Totem i tabu». Tu je prikazao trofazni razvitak čovječanstva: 1. totemizam - odgovara najranijem djetinjstvu čovječanstva 2. razdoblje religije – odgovara ljudskoj mladosti 3. razdoblje znanosti i tehnike – zrela dob čovječanstva

U “Totemu i tabuu” on prikazuje izlazak čovjeka iz prirodnog stanja prahorde i ulazak u ljudsko, civilizirano, kulturno stanje. Kao biće s nedostacima, čovjek da bi mogao opstati i preživjeti u borbi s prirodom, on se mora udružiti s drugim ljudima. Da bi to bilo moguće, neophodno je da: a) ljudsko društvo seksualne nagone i ciljeve preusmjeri na društvene ciljeve – npr. rad, b) ograniči čovjekovu prirodno datu destruktivnost (radi zajedničkog opstanka). Frojdova psihoanaliza utvrđuje da je čovjek po prirodi biće nagona. Preobražen čovjek više nije biće nesvjesnog, nego biće svijesti, biće logosa, intelekta, uma. Prevlast uma dovodi do toga da čovjek postane samom sebi jasan i shvatljiv. Frojd na kraju pada u vlastitu protivrječnost. 34. MAX WEBER (1864-1920) najznačajniji mislilac XX stoljeća

Djela: Protestantska etika i duh kapitalizma Privreda i društvo Metodologija društvenih nauka

Veberov sociološki metod Njegova koncepcija znanstvenog metoda mu je donijela svjetsku slavu. On ističe “potrebu poštivanja vrijednosti teorijske spoznaje… a isto tako zahtijeva tvorbu strogih pojmova i strogog razlikovanja empirijskog znanja od vrijednsonih sudova.” Naime, nema ništa opasnije od miješanja teorije i povijesti”. Veberova metodologija je iskustvena znanost, a ne filozofija ili sl. Upotreba jasnih i preciznih pojmova je pretpostavka valjanih znanstvenih analiza društvenih i kulturnih pojmova i postizanja konkretnog znanstvenog cilja, tj. istine koju nam može dati samo iskustvena spoznaja.

Znanstvenu spoznaju kojoj teži Veber može osigurati samo empirijska znanost. Veberova metodologija je iskustvena znanost.

Sociologija religije kao instrument društvene metodologije

U svom djelu “Protestantska etika i duh kapitalizma” primjenio je svoj znanstveni metod na kulturno-historijske činjenice. Ovo njegovo djelo je studija odnosa između religijske etike i društveno-ekonomske organizacije svih svjetskih monoteističkih religija. U ovoj studiji problem se nije sastojao u razrješavanju posebnih historijskih fakata, već u potpunom izdvajanju najznačajnijih promjenjivih elemenata i pokazivanju njihovog uzročnog značaja proučavanjem djelovanja tih elemenata pod različitim uvjetima. Religijska etika je promjenjiv factor. On je tvrdio da je protestantska etika bila samo jedan od potrebnih uslova i da bi bez nje rszvoj kapitalizma u osnovi imao drugačije tokove. Vjerski pokreti kao što su konfučijanstvo u Kini, hinduizam u Indiji i protestantizam u Zapadnoj Evropi u osnovi su se razlikovali jedan od drugoga. Nije toliko važno da li na ovim područjima (Kina, Indija, Zapadna Evropa) postoji tržišna privreda, već su važni obrasci na kojima je zasnovana ta privreda (ali i znanost, državna uprava…) – ti obrasci su većinom product religije koja dominira na tom prostoru. Dok je npr. protestantizam bio doktrina racionalnog ovladavanja svijetom, konfučionizam je bio doktrina racionalnog prilagođavanja svijetu.

Veberova teorija društva

U djelu “Privreda i društvo” je napravio sistematsku konstrukciju društva, time što je prvo razlikovao je 4 osnovna tipa društvene aktivnosti: a) tradicionalna aktivnost – sastoji se u odsustvu računanja, tj. bezrezervnom prihvatanju

društvenih šalona b) svrhovita racionalnost – aktivnost koja je racionalno usmjerena u pravcu najvećeg

dostignuća jednog mnoštva ciljeva c) vrijednosna racionalnost – jasno formulirana vrijednost najefektivnijim raspoloživim

sredstvima d) uspješna akcija bilo koje orijetacijenije ni racionalna ni tradicionalna

U oblasti institucionalizacije vlasti, Veber razlikuje tri osnovna tipa: 1. racionalno-pravni: vlast funkcionira na osnovu zvanične dužnosti i po

pravnom kodeksu, tj. obim vršioca vlasti je ograničen onim na što je po pravilu ovlašten

2. tradicionalni: ovaj tip vlasti je određen funkcioniranjem vlasti na osnovu položaja čiji je status utvrđen tradicijom.

3. harizmatski: harizmatski vođa traži zakonitost zahtjeva koje je postavio drugim ljudima na bazi svog ličnog autoriteta koji je u jednoj vrsti specifičnog sukoba sa uspostavljenim poretkom.

Racionalno-pravni tip vlasti se na zapadu pretvorio u fašizam, a na istoku u harizmatsku vlast oličenu u Staljinu – staljinizmu kao drugoj strain ili obliku fašizma.

FORMALNA ILI OPISNA SOCIOLOGIJA

Sociologija kao samostalna znanstvena disciplina za svoj predmet ima jedino oblike društvenog života, dok posebne društvene znanosti treba da proučavaju sadržinu koju uključuju ti oblici. Dakle, sadržina društvenog života ili je reducirana na svoju formu ili je prepuštena drugim društvenim znanostima. 35. GEORG SIMMEL (1858-1918) njemački Jevrej Djelo: Sociologija

Filozofija novca

Oblici međusobnog djelovanja u društvu

Njegov sociološki koncept nije sadržan u jednom temeljnom djelu, nego u niz eseja i članaka. Zimel je bitan jer je postavio osnovne teorijske postavke sociološke doktrine. Do Zimela je, kako on to kaže, sociologija bila “nauka o svemu ljudskom”, a ovakvom shvatanju nedostaje konkretni objekt saznanja. “Isto kao što se psihologija ne bavi svim onim što je u vezi sa sviješću, tako ni sociologija nužno ne obuhvata sve ono što se odnosi na društvo ili što je uslovljebno njegovim postojanjem.”

Društvo je psihička interakcija između ljudskih bića, kako kao pojedinaca, tako i kao članova grupe. Društvo nije samostalno biće, već proces, jedno “zbivanje”. Društveni odnosi u svojoj savršenoj formi nisu samo psihički već i moralni odnosi. Velike grupe, npr. nacija, država, one koje su dobro organizovane izdržat će veći stepen sukoba, trvenja, antagonizma, jer imaju veće reserve energije koja ih objedinjuje i čini jedinstvenim subjektivitetom.

Od strukturalnih pitanja kojima se on bavio, dominantno mjesto zauzima kategorija nadređenosti i podređenosti. Zimel razlikuje tri tipa dominacije i vlasti:

1. dominacija jednog lica 2. dominacija grupe od nekoliko lica 3. potčinjavanje jednom bezličnom objektivnom načelu

U vezi s ovim, on daje sugestije o zamjeni dominacija ograničavanjem političkih mandata. Postavlja se pitanje: šta doprinosi integraciji ili raspadanju grupa i šta ih drži duže na okupu? Da bi se grupa samoočuvala neophodno je da:

a) su osjećanja i intelektualni sadržaji grupa vezani za rodoljublje b) da postoji fiziološka veza među generacijama, kao i mreža srodničkih odnosa

uopće c) da postoji organiziranost društva

Najveći kritičar Zimela jeste Nijemac Hans Freier.

36. LEOPOLD VON WIESE (1876 - ?) Učenje o povezivanju (1924) Djela: Opća sociologija Učenje o tvorevinama(1929)

Vizeova sistematska sociologija

Dva elementa su bitna za Vizeovo shvatanje prirode sociologije:

1. da sociologija može biti u stanju da doprinese razumijevanju odnosa u društvu tek kad iskoristi primjere prirodnih nauka

2. Vizeova definicija sociologije, po kojoj je sociologija proučavanje međuljudskih odnosa kao takvih;

Prvi dio njegove sociologije se bavi ljudskim udruživanjem, razdruživanjem i

mješovitim procesima. Udruživanje se odvija kroz tri stadija: a) pokusni stadij – kada učesnici tog udruživanja gledaju s osjećajem oklijevanja

na to udruživanje b) process prilagođavanja c) amalgamacija

Razdruživanje također ima tri glavna procesa: a) takmičenje – konkurencija b) kršenje pravila c) sukob

Udruživanje i razdruživanje se odvijaju pod uticajem tri činioca: 1. emocionalno određeni nagon 2. interesi 3. objektivni činioci

Drugi procesi koje Vize analizira su tzv. “omeđeni obrasci akcije”, koji se također

mogu (asocijativne) i razdruživanje (disocijativne). Udruživanje spada u process integracije. Među procese diferencijacije spda: porijeklo dispariteta (nejednakosti), dominacija-

potlačivanje, stratifikacija, individualizacija, odvajanje i otuđivanje Vize procese dijeli na “konstruktivne” i “destruktivne”. Osnova za klasifikaciju društvenih tvorevina su: 1. relativno trajanje 2. stepen apstraktnosti Na bazi ovog kriterija Vize razlikuje tri tipa tvorevina: gomile, grupe i apstraktne

skupine.

37. EDWARD OLLSWORTH ROSS (1866-1954) američki sociolog Djela: Amerika koja se mijenja Stari svijet u novome ruhu Rusija u prevratu Ruska boljševička revolucija Ruska Sovjetska Republika Društvena kontrola Osnovi sociologije Socijalna psihologija Principi sociologije

Edvard Olsvort Ros je autor razvijenog sistema formalne sociologije. Nije riječ o originalnom misliocu, već o kopiji Vizeovog sociološkog sistema.Više je poznat po publicističko-popularizatorskom iznošenju socioloških ideja, negoli po snazi svog intelektualnog stvaranja. On nije izgradio koherentan sociološki system.

SOCIOLOŠKI BIHEJVIORIZAM Bihejviorizam je psihološki smjer u sociologiji koji svoja saznanja crpi iz tačnog promatranja; kako se pod raznim uvjetima ponašaju ljudi, i na temelju tih opažanja objašnjavaju društvene odnose. Rodio se u SAD.

38. CHARLES NORTON COLLEY (1864-1929) Djela: trilogija Ljudska priroda i društveni poredak

Društvena organizacija Društveni proces Sociološka teorija i društveno istraživanje Čarls Norton Kuli je jedan od najznačajnijih američkih sociologa. Osnivač je psihosociologije. Bio je mišljenja da je antiteza “društvo-pojedinac” lažna i prazna kad se koristi kao opća postavka o ljudskim odnosima. Centralna tema Kulijeve psihološke sociologije je teorija o neodvojivoj i komplementarnoj prirodi društva i pojedinca. Analizirajući fenomen društva on analizira i primarne društvene grupe, od kojih je najvažnija porodica.. On iznosi zanimljivo stajalište da u kapitalističkoj klasi rijetko preovlađuju ljudi od duha, jer će se “samo pomalo banalan um usrdno posvetit komercijalnom idealu”. On se bori za razvoj demokratije, jer smatra da je volja javnosti “svjesno samousmjeravanje”. Njegova vjera u demokratiju bazirana je na stajalištu da mase posjeduju sposobnost da sistemom selekcije kroz prepoznavanje odaberu, poštuju i slijede najbolje vođe, mada ne uvijek. Kulijev osoben doprinos psihosociolgiji je teorija organskog jedinstva društva. Sljedbenici bihejviorističke škole: Džordž Herbert Mid, Ernest Kasirer i Žan Pijaže su se bavili pojavom govora, preko kojeg čovjek izražava svoje mišljenje. Viljem Filding Ogborn problem razvoja društva je promatrao kroz prizmu kulture.

SOCIOLOŠKA DOKTRINA NJEMAČKOG JEZIČKOG PODRUČJA

39. WERNER SOMBART (1863-1941) Djela: Socijalizam i socijalni pokret Moderni kapitalizam

Jevreji i privredni život Luksuz i kapitalizam Rat i kapitalizam (njegova simpatija za proleterski pokret se pretvorila u oštru antipatiju i kritiku) Njemački socijalizam (naklonost Trećem Rajhu)

Zombartova sociologija kapitalizma Za Zombarta sfera ekonomskih istraživanja obuhvata onu konkretnu ljudsku djelatonst koja je neophodna, zbog otpora sredine, zadovoljavanju ljudskih potreba. Postoje tri metoda za proučavanje ovih pojava:

1. vrednujući i metafizički 2. prirodno-znanstveni 3. duhovno-znanstveni

Kapitalizam je za njega jedinstvena historijska pojava, poseban ekonomski sistem. U

poznatom Zombartovom djelu “Moderni kapitalizam” u prvom dijelu se govori o preduslovima za pojavu savremenog kapitalizma bez opisivanja dva suprotna sistema (naturalno-autarkijskog i zanatskog), u drugom dijelu se razmatraju rani stupnjevi kapitalizma, dok se u trećem dijelu govori o procvatu kapitalizma.

Kapitalizam stoji u oštroj suprotnosti prema ranijim sistemima, definiran je kao sistem zasnovan na razmjeni u kojoj učestvuju dvije polazne grupe.

a) vlasnici sredstava za proizvodnju, koji istovremeno u svojim rukama drže ekonomske proizvodne jedinice

b) radnci bez imovine

Ove dvije grupe su povezane preko tržišta, a privreda je prožeta duhom bezgraničnog sticanja. Razvijaju se novi oblici poslovnog udruživanja, što povećava depersonalizaciju privrednih djelatnosti. Tehnologija napušta svoje tradicionalne postupke, ali ostaje i dalje empirijski utemeljena na obrascima do kojih se došlo iskustvom.

Poduzetnik mora da stvara profit kao nužni preduslov ostvaenja svojih ciljev i svog opstanka (prihvatio je ovo stajalište baštineći Marxa)

Antipatija spram kapitalističkom društvu je bila stalna konstanta Zombartovog ispoljavanja načina života. Nakon I svj. rata i pobjede Oktobarske revolucije u Rusiji, Zombart se odrekao svog dugogodišnjeg socijalističkog emocionalnog simpatizerstva, jer je i tu našao iste porobljavajuće i dehumanizirajuće sile kao i u kapitalizmu.

S vremenom Zombart postaje religiozan i insistira na duhovnim vrijednostima. U knjizi “Njemački socijalizam” umjesto kapitalističkog duha, nastupa vječni njemački duh.

40. FRANZ OPPENHEIMER (1864-1943) njemački Jevrej (umro u SAD) Djela:

Openhajmerova sociološka doktrina U analizi društvenih fenomena se koristi induktivnim i deduktivnim metodom. Razmatranjima se može pokazati da je normalno stanje društvenog organizma ono koje je

regulirano pravdom i u kojem vlada pravda. Osjećanje za pravdu je rezultat pritiska koji na individuu ili grupe vrše treća lica ili grupe, prvenstveno oni koji nisu zainteresovani za sukob. Pravdu definira kao ograničavanje slobode djelovanja pojedinca koje je nužno uslovljeno međusobnim društvenim djelovanjem. Iz ovog određenja pravde, on je definirao i predmet sociologije. Sociologija je opća znanost zasnovana na stvarnim činjenicama do kojih su došle specijalizovane znanosti (antropologija, historija, psihologija). Jedan od temelja Oppenheimerove sociološke doktrine jeste zakon o sistematskoj jednoobraznosti porijekla i razvoja države, državnih zakona, društvenih klasa, privatne svojine, monopola i viška vrijednosti. Bitna sadržina tog zakona jeste: ekonomska djelatnost se ne sastoji u zadovoljavanju ekonomskih potreba, već u ostvarivanju bilo kojeg cilja, korištenjem ekonomskih sredstava. Glavne postavke sociološkog sistema Oppenheimera su podmirivanje potreba koje nastaju nastaju usljed trošenja sredstava, smanjuju se svakom novom jednicimo date robe, sve dok se ne dostigne nula ili tačka zasićenosti. Broj stanovnika koji napuštaju selo u direktnoj je srazmjeri sa veličinom zemlje koju posjeduje zemljoposjedničko plemstvo, a u obrnutoj je srazmjeri sa brojem poljorivrednih imanja u svojini seljaka koji ih lično obrađuju.

Ovo je opći zakon. Dakle, kada broj seoskog stanovništva migrira u gradove, to snižava cijenu industrijskih proizvoda. Istovremno, povećana potranja poljoprivrednih proizvoda dovodi do povećanja njihove cijene.

Oppenheimerova novina je što je svoju teoriju o društvu kombinovao sa

filozofijom prava i sociološko-ekonomskim teorijama. 41. HANS FREIER (1887-?) Djela: Sociologija kao znanost o stvarnosti Revolucija zdesna Uvod u sociologiju Politički semestar

Pripada generaciji koja je stvorila njemački omladinski pokret (romantčarskog karaktera) kao spontani protest njemačke omladine protiv starijih oblika domaće vlasti.

Sociologija kao nacionalni program Slijedio je također teorije svojih prethodnika (Ničea, Marxa, Fihtea, Špenglera itd), među kojima i Špenglerovu teoriju o stvaralačkoj aristokratiji i dijagnozu da je naše stoljeće period borbi za ovladavanje svijetom. Građanske revolucije novog stoljeća su po njemu sociologiji dale krajnji cilj: stvaranje racionalnog historijskog društva. Građansko društvo nije nov poredak nego proces stalnog prilagođavanja. Građansko društvo je prelaz između dva poretka, jednbog koji propada još od 18.st. i drugog koji se stvara unutar postojećeg društva. Primarna je zadaća sociologije da objasni taj proces s otkrivanjem historijske perspektive. U prelomnim razdobljima sociologija predstavlja pozitivnu i konstruktivnu snagu; ona ukazuje na novi društveni poredak. Sociološka uopćavanja su više sporedni proizvod, nego cilj istraživanja. U svom drugom djelu “Revolucija zdesna” revoluciju objašnjava kao ustanak naroda protimv paraliziranog neutralnog stanja liberalnog društva, kao čin ponovnog uspostavljanja vlasti, države koja svojim aktivizmom mora da utiče na donošenje presudnih odluka.

Frajer, analogno njemačkoj povijesnoj zbilji, državi pridaje neograničenu sposobnost razrješavanja postojećih društvenih protivrječnosti. On državu smatra simbolom jednog pozitivnog razfoblja rada i stvaranja.

42. LUDWIG GUMPLOWICZ (1838-1909) tvorac tzv. “škole sukoba” Djela: Socijalna filozofija u glavnim crtama Austrijski sociolog. Etničke i kulturne razlike etničkih skupina i njihova međusobna borba u k.&k.-monarhiji su sasvim sigurno uticali na njegovo učenje.

Gumplovic je do krajnjih konzekvenci naglasio dominaciju društvenih grupa i društvenih sukoba što je rezultiralo ekstremnim potcjenjivanjem značaja pojedinca i precjenjivanjem značaja i dominacije grupe nad pojedincima. Po njemu, na početku duštvenog i političkog razvoja je postojao veliki broj malih društvenih grupa ili hordi od kojih je svaka bila ujedinjena krvnim srodstvom i jednakim ekonomskim interesima sa slobodnim životom i društvenom ravnopravnošću članstva. Početak matrijarhata i patrijarhata dao je ovim grupama grubu organizacionu formu. Osnovna pokretačka snaga povijesti je borba grupa, a cilj je želja za poboljšanjem materijalne egzistencije. U prvim sukobima među grupama poraženi su bili uništavani, da bi to poslije bilo zmijenjeno tako da su poraženi porobljavani ili se vršila ekonomska eksploatacija. Porijeklo suvereniteta treba tražiti u ovom procesu nadređivanja jedne društvene grupe nad drugom i potčinjavanja i eksploatacije slabijih. “Država nije nikakvo moralno biće. Jedini motiv stvaranja države jeste uspostavljanje suverene vlasti radi eksploatacije. Eksploatacija je prvobitni motiv i cilj stvaranja države, a moralni kodeks (pravda, sloboda, jednakost) je sporadična pojava državne djelatnosti.”

Borba među grupama i klasama u jednoj državi predstavlja dinamičnu okosnicu historije. Da bi se održao ovaj sukob klasa unutar države, bili su potrebni odgovarajući organi. Političke partijesu nakon pojave predstavničkih formi vladavine postale dominirajući i najpopularniji politički organi.

Gumplovic je rodonačelnik sociološkog stajališta koji je političku partije definisao kao “grupu povezanu zajedničkim interesom”, što je predstavljalo temelj teorije političkih partija.

Nikakva granica do koje država može ili treba da se širi ne možese postaviti. Država je prirodni proizvod i njom upravljaju prirodni zakoni. Zato za nju ne važe etički imperativi.

Njegovo uzdizanje rata kao temeljnog agesa razvoja i jedinog pouzdanog arbitra u proizvođenju nacionalne kulture jedva su dočekali militaristi u svojoj politici ekspanzije i hegemonije.

Značaj Gumploviceve teorije u stvaranju psihološke klime koja je svijet gurnula u tragedije

1914. i 1939. bio je sasvim evidentan i njemu pripada dio tereta opće odgovornosti.

FENOMENOLOŠKI PRAVAC U SOCIOLOGIJI FENOMENOLOGIJA- (grč. nauka o pojavama) je nauka koja se bavi opisivanjem svih pojava koje određuju individualni i društveni život neovisno od svakog iskustva. 43. EDMUND HUSSERL (1859-1938) Djela: Filozofija aritmetike Logička istraživanja (I i II tom) Filozofija kao stroga znanost Kriza evropskih znanosti i transcendentalna fenomenologija Njemački filozof jevrejskog porijekla. U “Logičkim istraživanjima” on će iznijeti originalno stajalište da je temelj fenomenologije otkrivanje suštine stvari. Fenomenologija je znanost o suštinama. Po Huserlovoj definiciji fenomenologije, za fenomenologiju suština nije data realnom sviješću o prirodi i društvu, ni njihovim bezbrojnim pojavnim oblicima, već je data jedino tzv. intencionalnoj svijesti. Intencionalna je ona svijest koja je neposredno upravljena na predmer svog istraživačkog interesa, ona koja taj predmet svog istraživačkog interesa u cjelini i odjednom zahvata, koja ga “gleda”, doživljava odmah i u cjelosti. Za fenomenologiju je bitno da se način kako nam je nešto dato ne odvaja od onog što je dato. Priroda i društvo za fenomenologiju nemaju nikakve sopstvene izvornosti, već postoje samo kao subjektivnost doživljaja svijesti, kao svjesna pojava. U svojoj kritici modernog svijeta znanosti i tehnike, Huserl nije protivnik ni znanosti ni tehnike, nego se u cjelokupnom svom teorijskom opusu zalaže za obnovu filozofije kao znanosti, te za izgradnju suvremenih znanosti pomoću transcendentalne fenomenologije kao filozofije. 44. MAX SCHELER (1874-1928) polužidov Djelo: Položaj čovjeka u kosmosu Jedan je od utemeljivača savremene filozofske antropologije, koja se bavi pitanjem čovjeka u cjelini njegovog bića, te stoga ne isključuje iz svog razmatranja i rezultate biologijske, medicinske i etnologijske znanosti o čovjeku, a uzima u obzir i rezultate psihologije i suvremene sociologije. Pitanja biti čovjeka, njegove socijalne povezanosti i zadataka u ljudskoj zajednici, kao i njegove uloge u pojavnosti kosmosa uopće, pitanja su koja odeđuju predmet filozofske antropologije. Sva ova pitanja Scheler je obuhvatio u djelu Položaj čovjeka u kosmosu. Scheler je principima fenomenologijske metode jasno pokazao da se realno ljudsko biće ne može razumjeti i prema tome, ne smije tumačiti po kategorijama duhovnog bitka, jer je netačno da je čovjek u osnovi i biti homo sapiens. Osnovica čovjekovog bića leži na području iracionalne, nagonske sfere, u sloju žive emocionalnosti.

Bez dubljeg unutrašnjeg doživljaja svijeta i njegovih pojava koje se manifestiraju u potresenosti emocionalnog doživljaja, čovjek ne može doživjeti svijet ni spoznati sebe. Čovjek je živo biće i u isti mah središte u kome se susreću duh i poriv, ne na antagonističkoj osnovi, nego u smislu funkcionalnog jedinstva. Religija je prethodila metafizici, a izrasla je iz nužde i ljudske bojazni da u otuđenju od prirode i u opredmećivanju prirode ne padne u čisto ništa. Šeler otklanja ideju boga i smatra da je samo čovjek odgovoran za svoju sreću, sudbinu, napredak ili destrukciju.

45. GEORGES GURWITCH (1854-1965) franc. mislilac ruskog porijekla Djela: Ogledi iz sociologije Savremeni poziv ili zadatak sociologije Društveni determinizam i ljudska sloboda

Gurvič svoj sociološki koncept naziva dubinskim, polazeći od stava da svaku kompleksnu društvenu pojavu ili proces kao i društvo u cjelini sačinjavaju različiti stupnjevi, raspoređeni dubinski i oni se nalaze jedni nad drugima, a istovremeno su međusobno neraskidivo vertikalno povezani. Takvih dubinskih spratova u društvenim pojavama ima deset. Osnovni pojam u Gurvičevom razmatranju je društvo kao globalna pojava. Do sada se u historiji razvilo 10 tipova globalnih društava od kojih je 6 predhistorijskih. U tih šest ne postoji intervencija ljudske svijesti i slobode. Od ovih deset, četiri postoje i danas, a to su:

1. dirigovano društvo razvijenog kapitalizma – Nju Dil u SAD 2. fašističko društvo utemeljeno na tehno-birokratskoj osnovi (nacizam i militarizam) 3. plansko društvo kolektivističkog etatizma (bivša socijalistička društva) 4. plansko društvo sa višestranačkim sistemom i parlamentarnim životom

NACIONALIZAM I FAŠIZAM 46. ALFRED ROSENBERG I ADOLHF HITLER (nacizam) 47. CARL SCHMITT (1888 - ?)

SUVREMENE SOCIOLOŠKE TEORIJE

FUNKCIONALIZAM 48. TALCOTT PARSONS (1912-1979)

STRUKTURALIZAM

49. CLAUDE LEVI STROSS 50. LOUS ALTHUSSER (1918 - ?) 51. MICHEL FOUCAULT (1926 - ?)

KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA (Frankfurtska škola)

52. MAX HORKHEIMER (1895-1973) & THEODOR ADORNO (1903-1969) 53. JÜRGEN HABERMARS (1929 - ?) 54. HERBERT MARCUSE (1898-1979) 55. ERICH FROMM (1900-1980) 56. WRIGHT MILLS (1906-1962)