Solovjev Ekumenist Prije Ekumenizma (II)

8/13/2019 Solovjev Ekumenist Prije Ekumenizma (II)

1/8

SOLOVJEV EKUMENIST PRIJE EKUMENIZMA (II)

J e r k o B a r i i

RASKOL CRKVE

Solovjev najprije ispituje &trai korijene, uzroke, motive i povode raskolau Crkvi. Jasno je da e ga i ovdje kao istonjaka, Rusa, pravoslavca viezanimati istoni rascjep negoli zapadni. Tu e se on vie zaustaviti. Istonoj shizmi poklonit e vie vremena i panje. Solovjev dri da je bit velikog spora izmeu kranskog Istoka i Zapada od poetka do danas razliito poiilmanje moi centralnog crkvenog autoriteta. To ipak sadri trostruko pitan je: odnos centralne crkvene vlasti fii lokalnih crkava, zatimodnos izmeu duhovne vlasti i duhovne slobode pojedinca, tj. pitanjeslobodne savjesti. Dotine zamisli odnosno posebni stavovi u tome odrazite se i na shvaanje te oblikovanje strukture Crkve. Na Zapadu je vienaglaena vlast, autoritet, upravljanje, na Istoku zajednica, sinodalizam,sestrinske Crkve, sluenje, laici imaju veu ingerenciju i ulogu u Crkvi, alizato i drava ima stvarno nadmo nad Crkvom. A u sve e se uplestirazlike u mentalitetu, ambicija, politiki interesi, ljudske slabosti, strasti,grijesi, pa nepoznavanje drugoga, zatvaranje u sebe a na koncu eohladiti i ljubav. Shizma je nastala iz nepoznavanja druge Crkve, iz

iskljuivo pridavane vrijednosti Crkvi. Istina je skupa u Istoku i u Za padu s razliitim naglascima.24 Ondje se htjelo razviti boanske i ovje je sile za opu svrhu, lovdje se radilo samo o tome da se uuva istoa.Evo poglavite razlike i najdubljeg uzroka razdvajanja izmeu obijuC rk vi. . . Istok moli, Zapad moli i radi.25

U djelu Veliki spor i kranska politika Solovjev pokazuje kako je praviuzrok velikom raskolu 1054. bila opreka izmeu tenji Istoka ii Zapada,dok je raspra o umetku Filioque u vjerovanje bila samo izlikom. Doista je

poganski duh na obje strane slavio slavlje. Naime, istonjacd su htjeli postii crkvenu nezavisnost da bi pojaali svoj ekskluzivizam ne pitajuihoe li time razdijeliti mistino tijelo Kristovo, dok su zapadnjaci ljudskim gospodstvom, ak apsolutizmom, pokuali na zemlji utvrditi kraljevstvo Boje. I zakljuuje Solovjev: to je stvarni uzrok raskola, to jeBoji zakon zamijenjen ljudskim strastima.20

Konkretno, daljnji uzrok istone shizme Solovjev nalazi u tzv. treoj stranci u Bizantu. Niti otvoreno krivovjerna stranka, niti stranka uistinu pravovjerna nisu za mnogo stoljea utvrd ile sudbinu kranskog Istoka.Odlunu je ulogu u toj stvari odigrala jedna trea stranka, koja se nije, premda je bila u sredini izmeu prvih dviju, odijelila od njih neznatnimsitnicama, nego je imala posve odreeni cilj i tjerala duboko promiljenu politiku. Velika je veina visokog grkog klera pripadala toj stranci, koju

M Mgr Jean Rupp, navedeno djelo, str. 430.^ Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 51.20 Prema Michel DHerbigny, navedeno djelo, str. 125.

338


2/8

moemo nazvati polu-pravo vjernom ili bolje: pravoslavno-protukatoli-kom. Ti su sveenici bilo iz teoretskog uvjerenja, bilo iz prirodnog osjeaja, bilo iz odanosti zajednikoj tradiciji, mnogo drali do pravovjernedogme. Oni u naelu nisu imali nita protiv jedinstva Ope Crkve, alisamo pod tom pogodbom, da srediste tog jedinstva bude kod njih, a budui da se to sredite uistinu nalazae drugdje, voljeli su biti Grci negokatolici i radije prihvatahu Crkvu razdijeljenu negoli ujedinjenu vlau,koja je u njihovim oima bila tuinska i neprijateljioa njihove narodnosti.Kao krani nisu mogli biti cezaropapisti u naelu, ali kao u prvom redugrki patrioti voljeli su bizantinski cezaropapizam negoli rimsko papinstvo.27 Dalje Solovjev kae za tu stranku: Voljeli su prihvatiti iz rukugrkog cara kakvu izopaenu ili nedostatnu formulu, negoli primiti istui potpunu istinu od jednog pape: Zenonov henotikon u njihovim oimauspjeno nadoknaivae dogmatsku poslanicu svetoga Leona Velikoga ...

Papa im je dobro posluio protiv krivovjerja, no poto je ovo bilo svladano, nisu li mogli biti i bez njega? Nije li patrijarha novog Rima mogaonadoknaditi pa trijarhu starog? Tako je iza svakog slavlja pravovjerjakoje je vazda bilo i slavlje papinstva, slijedila u Bizantu protukatolikareakcija, vukui za sobom nedune ali i nedalekovidne pravoslavne krane . . . Raskol objavljen od Focija ((867) i dovren od Mihajla Cerula-rija (1054) bijae usko spojen sa slavljem pravoslavlja i potpuno ostvarivae ideal, o kojem je ve od IV. stoljea sanjala stranka pravoslavnih protukatolika. Poto je prava dogma bila konano uspostavljena, sve hereze osuene bez nade u povratak i papa postao suvian, preostajae jojsamo da se djelo okruni formalnom rastavom od Rima. Ba to bijaerjeenje, koje je najvema prijalo bizantskim carevima. Oni konano uvi-jee, da nema smisla razbuivati dogmatskim kompromisima izmeukranstva i poganstva vjersku osjetljivost svojih podanika i tjerati ih unaruje papinstva, kad je bilo mogue vrlo dobro izmiriti strogo teoretsko

pravovjerje s posve poganskim politikim i socijalnim redom. Znaajna je i do sada nedostatno naglaena injenica: poslije god. 842. nije u Carigradu bilo vie ni jednog jedinog cara krivovjerca ili voe krivovjerjai sloga izmeu Crkve i drave nije ni jedan jedini put bila ozbiljno po

muena. Obje se vlasti sporazumjee i dadoe si ruke; one bijahu meusobno povezane jednom zajednikom idejom: nijekanjem kranstva kaosocijalne sile, kao naela, koje pokree povjesni napredak. Carevi prihva-tie za sve vijekove pravoslavlje kao apstraktnu dogmu, a pravoslavnivoe krivovjerja blagoslovie na vijeke vijekova poganstvo javnoga ivota ... Ovo tobonje bizantsko pravoslavlje zapravo ne bijae nita drugo nego prikriveno krivovjerstvo.28 Dakle, odlunu je borbu trebalo dazapodjene nazovi-kransko carstvo Bizanta s ortodoksnim papinstvom,koje bijae ne samo nepogrjeivi uvar kranske istine, nego i prvo ostvarenje te istine u skupnom ivotu ljudskog roda.29 Zatim Solovjev dajekonani sud o bizantskom carstvu. Povijest je sudila i osudila istonocarstvo. Ono ne samo da nije moglo ispuniti svojega poslanja da osnu

je kransku dravu nego si je ono uzelo za zadau da osujeti historijsko djelo Isusa Krista. Kad nije uspjelo da iskrivi pravoslavnu dogmu,

27 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 2122.28 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 22, 23, 30, 31.25 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 19.

339


3/8

ono ju je svelo na mrtvo slovo, ono je htjelo iz temelja potkopati zgradukranskog mira, navaljujui na sredinju vladu ope Crkve; ono je u javnom ivotu zamijenilo zakon evanelja s predajama poganske drave.

Solovjev trai i blii uzrok raskola, sami njegov povod. Papinstvo se,kae, sada obraa drugima. Zadaa da se osnuje kranska drava, koju je grko carstvo odbilo, bude prenesena na svijet romansko-germanski,na Franke i Nijemce. Taj je prijenos obavila ona kranska vlast, koja je jedina imala pravo i dunost da ga obavi vlast svetog Petra, posjednika kljueva Kraljevstva. Papa se naime prikljuio Pipinu. Taj je ini njegove nune posljedice (osvojenje Italije od Francuza, dar Pipinov ikrunidba Karla Velikog za cara rimskog) bio pravi i blinji uzrok odije-ljenju Crkava. Bizat je reagirao. Slavlje pravoslavlja i Focijev raskol

bijahu odgovor Bizantinaca na krunjenje Karla Velikog. Cerularije edokrajiti raskol. Ali ni monarhija srednjeg vijeka nije ispunila zadaekranske drave, nije uspjela, da konano uredi drutvo prema kranskom idealu. Tada naime uobiajeni politiki smjer bio je onaj caraHenrika IV. i k'ralja Filipa Lijepog, a ne onaj njihovih svetih prethodnika; taj politiki smjer pripremae Lutero vu reformu i unaprijed opravdavae francusku revoluciju.31

Glavni pak razlog otpada protestanata od Rima, smatra Solovjev, jest pitanje slobode savjesti. Ono to ga razlikuje nije nacionalni niti politiki protest, nego isto moralni protest osobe prisiljavane u ime slobodesavjesti i prava individualnog duha.32

PRAVOSLAVLJE POSLIJE SHIZME

Raskol dakle sada konkretno postoji. I Solovjev dri da je on, to se is-tonjaka tie, izvren de facto a ne de jure, da je samo vanjski a ne nutarnji. U pismu Strossmayeru Solovjev pie: Uzrok ove podjele nije bio prosuen od samog kompetentnog auktoriteta koji bismo mi mogli p riznati u jednoj takvoj stvari; tako da naa shizma postoji za nas samo defacto, a nipoto de jure. Adhuc sub judice est.33 Kireievu pak, koji jetvrdio da vidljiva Crkva vie ne postoji, odgovara Solovjev: Ne postojiIi ta vidljiva Crkva, kojoj je jedinstvo nerazrjeivo, kod katolika a u istimah i kod nas? Rastava je samo na oko; a duboka je zbiljnost nep restano trajanje jedinstva.34

Raskol je kod pravoslavaca proizveo kobne posljedice. Odijelivi se odZapadne Istona Crkva nije sauvala svoju kompaktnost. Tijelo IstoneCrkve nije homogeno... opa Istona Crkva tek je utvara... na istoku postoje samo odjelite narodne Crkve.35 Opao je vjerski ivot, ohladila

30 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 35.31 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 35, 36, 37, 38.32 Vladimir Sergeevi Solovv, II problema dell ecumenismo, str. 80.33 Mgr Jean Rupp, navedeno djelo, str. 437.34 Michel D.Herbigny, navedeno djelo, str. 143.35 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str, 91, 9394.

340


4/8

meusobna ljubav. Solovjev to dokazuje iz povijesti i aktualnog stanja(odnosi izmeu Rusa i Grka, Bugara i Srba, Bugari su ak 1872. bili osueni i izopeni zbog svog filetizma). Nema opih koncila koji bi ujedinjavali itavo pravoslavlje. Prolo je jedanaest stoljea da je istona pravoslavna Crkva posljednji put sudjelovala u jednom aktu od ope (ekumenske) vanosti, drugi nicejski koncil... Ima jedanaest stoljea da Crkva Vselenskaja (ekumenska), kao takva, nije vie otvorila usta.30 Doista, dok veliki crkveni sabori i nadalje zauzimaju znatno mjesto u naucii ivotu katolicizma, dotle je kranski istok lien ve tisuu godina togaznamenitog oitovanja ope Crkve ,a nai najbolji bogoslovi (na primjerFilaret moskovski) i sami priznaju, da je u Istonoj Crkvi opi crkvenisabor tako dugo nemogu, dok ostaje razdvojena od Zapada. Solovjevdalje razvija svoju misao: Ako normalna organizacija ope Crkve i pravioblik njezine vlade stoji do opih crkvenih sabora, tada je oitp da pra

voslavni istok sudbonosno lien toga tako potrebnog organa crkvenogivota, vie nema ni pravog ustava ni pravilne crkvene vlade. Kroz prvatri stoljea kranstva nije Crkva, utvrivana krvlju muenikom, sazivala ope koncile, jer ih nije trebala; dananja Istona Crkva, paralizirana i raskomadana, ne moe to uiniti, sve ako i osjea nudu. To nasstavlja pred slijedeu alternativu: ili se sloiti s netkim sektaima, kojisu se tako daleko zaletjeli te tvrde, da je Crkva o nekog vremena izgu bila svoj boanski znaaj i da stvarno vie ne postoji na zemlji, ili opet,da izbjegnemo tako pogibeljnom zakljuku, priznati, da opa Crkva, potona Istoku nema organa vlade ni predstavnitva, posjeduje ove u svom za

padnom dijelu. To bi znailo priznati historijsku istinu, koju u nae vri jeme priznaju i sami protestanti.37 S druge strane, kako se Istona Crkvaudaljivala od Rima, tako je sve vie padala pod vlast cara cezaropa- pizma. Istona Crkva podlegla je svjetovnoj vlasti. To Solovjev pokazujeosobito primjerom alosnog stanja ruske Crkve njegova vremena. Nitkone moe nijekati, da se je Istona Crkva doista odrekla svoje moi u ko-rist svjetovne vlasti; pita se samo, da li je imala pravo da to uini i dali je, nakon to je uinila, mogla jo zastupati Onoga, kojemu je danasva vlast na nebu i na zemlji. Preokretali mi koliko hoemo te evaneoske tekstove, koji se odnose na vjenu vlast Isusa Krista, koju je predaosvojoj Crkvi, ipak neemo u evaneljima nai prava, da se ta vlast predau ruke koje vremenite moi. I estokim rijeima zakljuuje: No ako jeIstona Crkva silom dogaaja izgubila ono, to joj pripada po Bojem

pravu, jasno je, da su je vrata paklena nadvladala i dosljedno da onanije nepokolebiva Crkva osnovana od Isusa Krista.38

Solovjev uza sve to dri da Istona Crkva posjeduje puninu Kristove ob jave jer prihvaa sedam prvih opih sabora na kojima je definirana bitkranskog vjerovanja. U pismu Strossmayeru pie: Dogmatske odluke

prvih sedam ekumenskih koncila ine itavi skup doktrinamih istinaapsolutno nesumnjivih i nepromjenjivih, postojano i openito priznatihod Istone Crkve u svom totalitetu. Sve ono to ide preko jest predmetza raspravljanje i moe biti smatrano samo kao vlastita nauka ove ili one

36 T. IV, p. 262. U Mgr Jean Rupp, navedeno djelo, str. 415.37 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 64, 65.38 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 99.

341


5/8

teoloke kole, ovog ili onog pojedinanog teologa, vie ili manje cijenjenog, ali ne posjeduje nezabludivog uiteljstva. Nastavlja i zakljuuje:Tako smo mi sjedinjeni s katolicizmom preko onoga to mi sami prizna jemo kao istinu apsolutnu i nepromjenjivu, dok su pogreke koje nas razdvajaju od katolikog jedinstva samo miljenja liena svakog vrhovnogautoriteta ak i u oima autora i pristaa tih miljenja.39Ipak postoje razlike u vjerskom nauavanju izmeu pravoslavaca i katolika. Solovjev ih spominje u Rus iji i opoj Crkvi: Bog Sin u boanskomredu ne uestvuje kod izlaenja od Duha Svetoga. Sveta Djevica nije bila bezgrena od prvog asa svoga bivstvovanja. Prvenstvo jurisdikcije ne pripada Rimskoj Stolici i papa nema dogmatskog dostojanstva kao

pastir i uitelj ope Crkve. To su poglaviti prigovori, koje emo ispitivati na drugom mjestu.40 U pismu ocu Pierlingu 1887. Solovjev navoditri nauavanja Katolike Crkve, koja ine glavnu dogmatsku zaprekuizmeu nje i Istoka, naime: proizlaenje Duha Svetoga et a Filio (sic),zatim nauavanje o bezgrenom zaeu blaene Djevice, i napokon infal-libilitas Summi Pontificis ex cathedra (sic)/*1 Jasno je da Solovjev prihvaa sve ove nove katolike dogme jer je doputao ekstrinsenu ilisubjektivnu evoluciju dogmi. Osobe koje javno izjavljuju da vjeruju dasu nove katolike dogme zakoniti razvoj ortodoksne nauke mogu ostatiu savrenom zajednitvu s Istonom Crkvom. Ja mogu konstatirati tuinjenicu svojim osobnim iskustvom.42 Spomenutom Kireievu 1883. pieo rezultatima svoga teolokog istraivanja: povijest i sveti oci dokazujuda nema nikakve dogmatske novosti i nikakva krivovjerja u infallibilitas.immaculata conceptio, filioque.43

Pravoslavne dogmatske prigovore katolicima Solovjev najprije naelnoskupno odbija i pobija. Naime Istona Crkva nije nikada osudila tzv. nove katolike istine. Solovjev pie Strossmayeru : Istona Crkva nije nikada odredila i predstavila vjernicima na vjerovanje kao obaveznu dogmu ikakvu nauku protivnu katolikoj istini.44 A u Rusija i opa Crkva kae: Ovdje treba doista ustanoviti, da te tvrdnje (tj. prije spomenutatri prigovora moja opaska) nisu dobile nikakve vjerske sankcije i dase ne oslanjaju ni na kakav crkveni ugled priznat kao nepogreiv i obvezatan za sve pravoslavne. Nijedan ekumenski koncil nije osudio, tovieni sudio katolike nauke, koje nai polemiari anatematiziraju.45 I pitase Solovjev: Zato Istok nije postavio nijednog pravog opeg crkvenogsabora protiv Tridentskoga ili Vatikanskoga?46 Dakle, po sudu Solov-;ieva, Istona Crkva priznaje samo crkveni sabor nepogreivim autoritetom, a poslije raskola nije jo bilo nijednoga openitoga sabora, stoga susve dogmatske tvrdnje protiv Katolike Crkve samo privatna miljenja pravoslavnih bogoslova.47 Osim toga ni pravoslavni se teolozi ne slau u

39 Mgr Jean Rupp, navedeno djelo, str. 436.40 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 6263.41 Michel DHerbigny, navedeno djelo, str. 155.42 Biljeka u Pismu Strossmayeru. Mgr Jean Rupp, navedeno djelo, str. 437.43 Michel DHerbigny, navedeno djelo, str. 144.44 Mgr Jean Rupp, navedeno djelo, str. 435.45 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 63.48 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 64.

342


6/8

stavovima prema Katolikoj Crkvi. -Uostalom, ne smije se zaboraviti, i tu je jedna okolnost vrlo teka a za stvar sjedinjenja vrlo povoljna, da u Istonoj Crkvi ne postoji nikakvo unutarnje slaganje, nikakvo jedinstvo pogleda s obzirom na Katoliku Crkvu.*8 No, Solovjev e se i posebnoosvrnuti na tri glavne teoloke zamjerke pravoslavaca katolicima.

1. Filioque

Solovjev e se osobito pozabaviti starim problemom Filioque (tj. da DuhSveti izlazi od Oca i Sina). Premda je umetak Filioque u Credo (Vjerovanje), uz monarhijski oblik dan instituciji papinstva, elemenat kojiini temeljnu suprotnost izmeu pravoslavne i rimske Crkve, ipak -nijenikada bio predmetom nikakve osude ekumenske Crkve. Zato se, driSolovjev, ne moe osuivati ni isti umetak uinjen od lokalnih sabora.Ako u aktima ekumenskih sabora ne nalazimo nikakvu odredbu kojadirektno i bez okolianja anatematizira glasoviti dodatak Carigradskomkoncilu (Filioque), neizbjeno je konstatirati da ovi isti akti lokalnih koncila, ovdje ili ondje, ne doputaju ikakvu mogunost da se stavi u sumnju in ovog dodatka. I zanimljivo nastavlja iznosei rezultate svog savjesnog istraivanja. Umetak ili dodatak pretpostavlja da je jedan precizni tekst bio pridodan. Ali nema nikakvog traga jednom takvom tekstu. Latinski prijevod carigradskog simbola (Vjerovanja) pojavio se u Crkvi u panjolskoj, ve na poetku, sa stanovitim brojem varijanti itanja.

U aktima glasovitog III. toledskog koncila iz 589, gdje je na simbol biodvaput stavljen, ja sam osim Filioque naao do dvanaest varijanata...Vano je konstatirati da je simbol koji ima Filioque (i druge varijante)u panjolskoj bio smatran kao pravi i nepromjenjivi simbol carigradskogekumenskog sabora i da je nauavanje izlaenja Duha Svetoga a PatreFilioque (od Oca i Sina) bilo drano za zajedniko nauavanje ekumenske Crkve u kojem se nije vidjela pojava ikakve sumnje neslaganja... Neka se pokae originalni latinski prijevod carigradskog simbola u kojem bi rije Filioque mogla biti kriom uvedena!. . . Kojeg znaenja ima fakatumetanja rijei, kad sam taj fakat ne moe biti ustanovljen radi nedostatka apsolutno pouzdanog teksta? Ta odsutnost jednog apsolutno sigurnog teksta dozvoljavala je, u krilu iste grke Crkve, sve do konca VIII.stoljea, dosta otvoreno udaljavanje od slova simbola. Za vrijeme sedmogi posljednjeg od ekumenskih koncila, sveti Tarazije, koji bijae prisutanna koncilu, itao je jedan tekst carigradskog simbola razliit od onogakoji mi poznajemo, u tom smislu to sve ostalo ostaje slino, dok osmilan fraze sadravae di hiju po Sinu. Oito, Tarazije, patrijarh Carigrada, shvatio je zabranu donesenu od Kalcedonskog na nain neusporedivo iri nego nai kasniji teolozi. I Solovjev konano zakljuuje: Stogod mi mislili o Filioque, ne moe se sumnjati, poslije onoga to je reeno, da sam termin i nain kako je uveden u latinski simbol nisu bili podvrgnuti sudu ekumenske Crkve.49

45 Prema dr. F. Grivec, Vladimir Sergejevi Solovjev, Katoliki List, Zagreb,26. rujna 1918., str. 442.48 Pismo Strossmayeru. Mgr Jean Rupp .navedeno djelo, str. 437. w T. IV., pp. 277280. Kod Mgr Jean Rupp, navedeno djelo, str. 442444.

343


7/8

U polemici koju je izazvala knjigaVeliki spor i kranska politika Solov jev je upravio sveeniku Ivancov-Platonovu a preko njega cijeloj ruskojhijerahiji famoznih devet pitanja u vezi s Filioque. Evo ih:1. Tiu li se kanoni ekumenskih koncila, koji propisuju da nicejsko vjerovanje ima ostati netaknuto, smisla ili rijei simbola nicejsko-carigrad-skog?2. Da li rije Filioque, dodana prvotnome tekstu nicejsko-carigradskogkoncila, neizbjeno sadri herezu; i, u potvrdnom sluaju, koji je koncilosudio tu herezu?3. Ako taj dodatak, koji se u zapadnim Crkvama pojavio u VI. stoljeua koji je bio poznat na Istoku oko sredine VII. stoljea, sadrava herezu,kako dakle to da dva posljednja ekumenska koncila, esti 690. i sedmi787, nisu osudili tu herezu i nisu anatematizirali one koji su je bili primili, nego su naprotiv ostali u crkvenom zajednitvu s njima?4. Ako je nemogue sa sigurnou potvrditi da je taj dodatak (rije Filioque) hereza, nije li slobodno svakom pravoslavcu slijediti u toj stvarimiljenje svetog Maksima Ispovjedaoca koji, u svom pismu sveenikuMarinu, opravdava taj dodatak i daje mu pravovjerni smisao?5. Koje su, osim Filioque, druge heretine nauke rimske Crkve i na ko-'

jim su ekumenskim koncilima one bile anatematizirane?6. U sluaju ako bi trebalo priznati da rimska Crkva nije kriva s herezove shizme, budui da shizma, po nauavanju svetih Otaca, nastaje kadse jedan dio Crkve, crkveni ili svjetovni, odijeli od zakonitog crkvenog

autoriteta radi nekog pitanja obreda ili discipline, od kojeg se zakonitogcrkvenog autoriteta odijelila rimska Crkva?7. Ako rimska Crkva nije kriva zbog hereze, ako ona ne moe biti u stanju shizme jer nema nikakve vlasti iznad nje od koje se ona mogla odi

jeliti, ne mora li se priznati da je ta Crkva integralni dio jedine katolikeCrkve Kristove i da tako rastava Crkava nema nikakvog razloga doistavjerskog i crkvenog, da je samo djelo ljudske politike?8. Ako naa rastava s rimskom Crkvom ne poiva ni na kakvom naeludoista dopustivom, ne bismo li morali mi, ostali krani pravoslavni, voditi vie rauna o boanskim stvarim a nego o ljudskima; ne bismo limorali ozbiljno raditi na uspostavi jedinstva Crkava izmeu istonjaka izapadnjaka i to za dobro cijele Crkve?9. Ako je obnova crkvenog zajednitva pravovjernika istonih sa zapadnima za nas jedna dunost, zato odgaati izvrenje te dunosti pod izlikom tuih grijeha ili mana?50

2. Bezgreno Zaee

Sto se tie Bezgrenog Zaea bi. dj. Marije Solovjev najprije ispravljakrivo poimanje mnogih protivnika koji tu dogmu shvaaju kao djeviansko zaee i roenje Marije od njezinih roditelja, a ne da je Marijinadua zbog predvienih zasluga njezina sina Isusa Krista odmah od svogastvorenja bila bez mrlje istonoga grijeha, gratia plena. Bezgreno Za-

vierovanje Istoka i Zapada.

50 Michel D,Htbigteyrfaited6Mrf>:a-3l, este t3840fj3 Jean Rupp, navedeno djelo, U>'gowife*aile$*sB'omj;sVa^ cwSpifhja saeo u tri.


8/8

Na se Franjo Raki putujui u znanstvene svrhe po Rusiji 1884. upoznaosa Solovjevom. Tada je Raki upozorio Solovjva na biskupa Strossma-yera i pozvao ga da sam posjeti tog velikog pobornika crkvenog jedinstva. Poslije e Strossmayer i sam pozvati Solovjeva u Hrvatsku. Solov

jev je prihvatio. Pismo koje je Solovjev tada pisao Strossmayeru bilo jeovako datirano: U Moskvi na dan Bezgrenog Zaea Blaene Djevice,god. 1885. Za onoga koji poznaje obine predrasude pravoslavnih, te surijei vrijedile isto to i ispovijest vjere, kae dHerbigny.51 A u onomglasovitom i poznatom pismuStrossmayeru, datiranom u Zagrebu 9/21.rujna 1886. ima i ovaj odlomak: Svima je poznato da je stoljeima jednacijela velika teoloka kola, ona tomistika i sav veliki redovniki reddominikanski, poricala ili barem nije htje la pripustiti uzvienu istinuBezgrenog Zaea Presvete Djevice, tvrdei da je ona dionica istonogagrijeha. No tko e se usuditi okriviti cijelu Crkvu radi ove greke teo

loga, inae vrlo cijenjenih, ali koji predstavljahu samo svoje osobnomiljenje?52

3. Primat

Solovjev je lucidno uoio da se spor izmeu Istoka i Zapada praktinonalazi u problemu papinstva. Zato ruskim protukatolikim teolozima do bacuje: Izjavite otvoreno, da se religiozna ideja Rusije sastoji u nijekanju onog Filioque, Bezgrenog Zaea, papine vlasti. Ova vam je zad

nja toka osobito vana. Ostale su to vi dobro znate tek izlika, aneprijatelj vam je Vrhovni Pastir. itavo vae pravoslavlje, itava vaaruska ideja tek je nacionalni prosvjed protiv ope vlasti papine.53 Vesmo spomenuli da je Solovjev utvrdio papinstvo osobito drugom knjigomsvog najboljeg i najkatolikijeg djela Rusija i opa Crkva koje kulminiranjegovom vjeroispovijeu gdje kae: Kao lan istinite i asne crkveistono-pravoslavne ili grko-ruske... priznajem ja vrhovnim sucem ustvarima v jere . . . apostola Petra, koji ivi u svojim nasljednicima.'1Inae, i u ostalim djelima divno e pisati o papi. Doista le chantre duSige ptrinien.55 Solovjev je uvijek priznavao papinsko prvenstvo i ne-zabludivost u pitanjima vjere i morala, te je uvijek bio pripravan podvrgnuti svoj nauk nepogreivoj Crkvi. Solovjev se doslovno odvano ineustraivo borio za papu. Protivnike svoga stava prema papinstvu jednom e upitati da li doputaju da ruski bogoslovi popravljaju ono, to sugrki oci pisali o vanosti papinstva u Crkvi prvih stoljea.56 No, oni munisu ostajali duni. ak mu je npr. cenzura u knjiziVeliki spor i kranska politika kriala sve crkveno-povijesne dokaze za prvenstvo rimskih papa.57

(Nastavak slijedi)

u Michel D,Herbigny, navedeno djelo, str. 144145.52 Mgr Jean Rupp, navedeno djelo, str. 436.53 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 63. r4 Vladimir Solovjev, navedeno djelo, str. 47.55 Mgr Jean Rupp, navedeno djelo, str. 498.60 Michel DHerbigny, navedeno djelo, str. 138.67 Dr. F. Grivec, spomenuti lanak, str. 442.

345

Documents

Solovjev Ekumenist Prije Ekumenizma (II)