Steiner-znanje o Nadculnom i Zagonetke Ljudske Duse

7/29/2019 Steiner-znanje o Nadculnom i Zagonetke Ljudske Duse

1/47

ZNANJE O NADULNOM I ZAGONETKE LJUDSKE DUE

Rudolf Steiner 1861 - 1925

"...Antropozofsko razmiljanje nas vodi do sklapanja prijateljstva sa svijetom,do upoznavanja svijeta... Antropozofska spoznaja znai postatiovjenijim - a, antropozofija eli biti neto ivo: ona se, zapravo, elisluiti rijeima, pojmovima, idejama da iz duhovnog svijeta u fiziki svijetzazrai neto ivo..."

"Antropozofija je mudrost koja pripada petoj poatlantskoj epohi civilizacije."

Dr. Rudolf Steiner

Javno predavanje odr ano u St. Gallenu 15. novembra 1917.Svako ko prati evoluciju ljudskog duha tokom stoljea, moda hiljadugodita,doi e do osjeanja da ljudski duh napreduje ka sve veim postignuima uoblasti saznanja, te u oblasti djelovanja. Nema potrebe da se suvie naglaavasvjetski napredak, jer u mranim vremenima to su sada pogodila ovjeanstvo,ovo kod mnogih moe izazvati gorke sumnje. Ako osmotrimo ovu evolucijuljudskoga duha, neto drugo ini jasan utisak na nas, naime, da oblici i

pojavnosti to ih zainje teei ljudski duh se sutinski razlikuju od stoljea dostoljea.

A poto smo mi danas u naem prouavanju na prvom mjestu zabavljenitenjom za saznanjem, to na jedan novi nain hoe da prodre u ovjcanskuevoluciju, mi jedino trebamo imati na umu - preko primjera - kako takvashvatanja, koja jesu do izvjesnog stupnja suprotstavljena istima iz prijanjihvremena, sa tekoama pristupaju ovjeanstvu koje se razvija.

Trebali bismo se stalno podsjeati, naprimjer, kako je teko bilo pridodatikopernikanski svjetonazor ljudskim navikama miljenja, navikama osjeanja-


2/47

zaista su za ovo, u pojedinim oblastima, bila potrebna stoljea. Ovaj jekopernikanski svjetonazor rasturio ono to su ljudi dugo vremena, nuno, draliza istinito, u vezi strukture kosmosa a na osnovu njihovih ulnih zapaanja.

Onda je dolo vrijeme kada se ovjek vie nije mogao pouzdati u to to mu oikazuju, kada bi posmatrao izlazak i zalazak sunca, Sunevo kretanje. Morao jeprihvatiti - suprotno vizuelnom dojmu - da Sunce na izvjestan nain, barem usvome odnosu spram Zemlje, ostaje nepokretnim. Ljudske navike miljenja iosjeanja nisu se lako prilagodile takvom iznenadnom obratu znanja.

U antropozofski orijentiranoj duhovnoj nauci, emu su naa razmatranjaposveena, imamo da radimo sa jednim jo veim obratom ove vrste. Oni kojivjeruju da su ubijeeni u vrstu znanstvenu podlogu sadraja ove duhovnenauke, takoer vjeruju u takvu nunost, jer to sada ima odluujui uticaj, te udaljnjoj evoluciji ljudskog miljenja, osjeanja, i osjeaja. Takoer bi se moglokazati - ako mi dozvolite ovih nekoliko uvodnih rijei - da predstavljanje neega

poput kopernikanskog svjetonazora bijae stvar sudara sa bezbrojnimpredrasudama, sa tradicionalnim miljenjem. Ljudi vjerovahu, ako bi netomoralo da ga zamijeni, to bi zbrkalo sva religijska shvatanja, i sline stvari.

Mnogi drugi prigovori o onome o emu mi raspravljamo ove veeri na ovaj sunain usmjereni. Ovdje problem jednostavno nisu predrasude, kao to su onekoje su se suprotstavile Koper-nikovoj teoriji, kao primjer. U ovom sluaju,

imamo problem da u nae vrijeme mnogi ljudi - zapravo veina od onih kojisebe smatraju prosvijeenima i kulturnima - ne samo da sa sobom nose svoje

predrasude i predubjeenja; stvarno, oni se stide da se ozbiljno pozabaveoblau o kojoj antropozofija govori. Takav jedan pojedinac osjea, da on morada se ispria ne samo svijetu uopte, ve i sebi, ako si doputa daje moguesaznanje stvari, o kojima mi govorimo danas, na potpuno znanstveni nain, kaoto se govori o spoljanjoj strukturi prirode. On vjeruje, da sebe stoga moradrati za blesavog ili djetinjastog.

Ove se stvari moraju razmotriti, ako emo danas govoriti o antropozofskiorijentiranoj duhovnoj nauci. Svako onaj ko danas govori iz saznanja ove nauke

poznaje te prigovore, koji se moraju pojaviti od strane stotina i hiljada drugih.On ih ve poznaje, jer se sumnja danas ne osjea samo u vezi specifinih istina irezultata duhovne nauke; sumnja se daje bilo kakvo znanje mogue u vezioblasti sa kojom je antropozofija sama zaokupljena. Mogunosti razvijanja

pojmovnog vjerovanja u dui, openitog pojmovnog vjerovanja o oblastivjenoga, izvjesno su danas jo uvijek doputene i pravdane od strane mnogih;ali se to openito smatra neim sanjalakim ili sentimentalnim da se vjeruje, da

se stvarno injenino znanje moe razviti o stvarima, izvuenima iz ulnogsvijeta, to su u vezi sa onim besmrtnim i vjenim u prirodi ljudskog bia. Ovo


3/47

je osobito sluaj meu onima koji se smatraju da oblikuju svoje sudove iz usadanjosti priznatog naina znanstvenog poimanja.

Ovo vee neemo nita raditi sa tim sanjalakim i sentimentalnim. Tanije, bavit

emo se jednim podrujem o kojem bi se moglo kazati da student, naroitostudent znanosti, uzdrhti pred njegovim prvim uslovom. elio bih se samokratko dotai injenice, da ova antropozofski orijentirana duhovna nauka nemaelju da bude sektaska. Potpuno je pogreno ako neko razumijeva, da ona eli dase uzdigne na nain uspostavljanja jednog novog religijskog vjerovanja. Ona tone eli. Ona eli da se pojavi danas, kao nuni rezultat nazora na svijet to ga jedonio prirodoznanstveni razvoj, jedno opte, javno prihvaeno poimanje odstrane najirih krugova ovjeanstva.

Ovaj prirodoznanstveni razvoj danas podrava mnoga shvatanja, koja, zauzvrat,jesu izvorom osjeaja i osjeanja. Isti obezbjeuje shvatanje za onaj najrairenijinazor na svijet. Prirodoznanstveni nain posmatranja postavlja si zadatak

prouavanja i objanjavanja onoga to je postavljeno pred vanjska ula,ispitivanje onoga stoje dostupno ljudskome razumijevanju preko prirodnihzakona o injenicama datima spoljanjim ulima. Kada se baci letimian pogledna ono stoje ivo, mogue je uoiti kako prirodna nauka danas posvuda morarazmatrati porijeklo, idui unatrag do toga to konstrukcija sjemena otkriva u

pogledu rasta, postajanja, cvjetanja. (Iako je ovo preovlaujue u drugimoblastima, najjasnije je uoljivo u carstvu ivoga.)

Ako prirodoznanstvenik eli da objasni ivotinjski ili ljudski ivot na ovaj nain,on ide unatrag do roenja, studira embriologiju, prouava ono iz ega rast i

postojanje proizilaze. Prirodoznanstvenik se vraa na roenje, na poetak onogato se pred ulima razvija. 1 kada prirodna znanost traga za objanjenjem svijeta,ide unatrag sa raznim hipotezama - sa poecima baziranima na geologiji,

paleontologiji, to pojedine grane prirodne nauke mogu objelodaniti - oblikujuirazumijevanje iz njih samih, mogli biste kazati, o nastanku struktureuniverzuma. Unato tome to ovaj ili onaj mogu imati sumnje u opravdanost

takvog naina miljenja, za takvim miljenjem se uvijek teilo.

To su poznate misli, koje su ljudi iznijeli da bi razumjeli, ako ne poetkezemaljske evolucije ono barem najudaljenije epohe (npr. one epohe kada jeljudsko bie hodalo po Zemlji), da bi objasnili, na neki nain, iz onoga toje biloranije, iz onoga to se nalazi u stanju klice, iz ega proizilazi daje ljudsko bie

poprimilo u sebe, kroz svoja ula, svoju okolinu. itava darvinistika teorija, ili,ako je ostavimo po strani, teorija evolucije je zasnovana na traganju za

porijeklom, teei da uoava pojavljivanje neega iz neega drugog. Kazao bih,

da posvuda nalazimo ovu misao vraanja u mladost te do roenja, zbogobjanjenja.


4/47

Duhovna nauka, u antropozofskom smislu, zatie sebe u jednoj drugaijojpoziciji. Bivajui karakteristinom zbog svog odstupanja, ona izazivaneodreenu opoziciju, suprotstavljanje kojega ljudi nisu svjesni; moglo bi se

rei, da ona izaziva nesvjesnu opoziciju, instinktivnu opoziciju. Takva jeopozicija esto mnogo efektnijom no protivljenje koje se jasno raspoznaje, kojeje jasno izraeno. Da bi se uopte dolo do razumijevanja, antropozofskiorijentirana duhovna nauka sada ne smije zapoinjati sa optim, maglovitim

pojmovima o duhu; da bi dola do duhovnih injenica, ona mora smrt uinitisvojom polaznom takom. Stoga - mogli biste kazati - ona od poetka stoji ufundamentalnoj opoziciji spram onoga ka emu se danas tei, naime, da se ideod roenja, mladosti, odrastanja, te napredovanja u razvoju. Smrt se namee

ponad ivota. I, ako ste u dodiru sa savremenom znanstvenom literaturom,posvuda ete nai da savjesni naunici dre, da se smrt ne moe umetnuti uslijed prirodoznanstvenih koncepata, na nain kako je to sa ostalim pojmovima.

Duhovna nauka si mora nainiti smrt svojom stvarnom startnom takom, smrt,prekid, ono zaista suprotno roenju. Osnovno pitanje jeste, kako smrt i sve onoto je s njome u vezi jeste nametnuto, u najirem znaenju, ponad ivota. Smrtukida ono to ula zapaaju; ona razlae ono postajue, ono to se pred ulimarazvija. Nainom kako je smrt nametnuta ponad ivota, moglo bi se zakljuiti onjoj kao da nema udjela u onome to radi i cvjeta ovdje u ulnome svijetu,

procvjetavajui i dajui ivot.

Ovo je ono to priznaje miljenje, da se nita ne moe spoznati o tome to smrtsakriva, to je, takorei, zaogrnuto smru. (Sa izvjesnim organienjima ovo jemiljenje savreno razumljivo, iako skroz neopravdano.) I to je stvarno da izovog oka ljudskih osjeanja ti prigovori diu glave, prigovori to oito mogu

biti izneseni protiv stvari koje su rezultati jedne nauke danas jo u svojojmladosti. Jer, duhovna nauka je mlada i upravo iz ovih razloga na koje smo seosvrnuli, duhovni naunik je u sasma drugaijem poloaju od

prirodoznanstvenika, ak kada govori o stvarima iz oblasti svojih vlastitih

istraivanja. Duhovni naunik ne moe raditi na egzaktno isti nain kaoprirodonaunik, koji je u posjedu odreenih injenica, i potom ih dokazuje poosnovi temelja u koje je svako ubijeen: toga, da to moe biti vieno. Meutim,duhovni naunik govori o tome to ne moe biti opaeno ulima. Stoga,govorei o rezultatima svojih istraivanja, on je uvijek obavezan da naznaikako se do tih rezultata moe doi.

Postoji bogata literatura to je u vezi s oblau o kojoj u vam govoriti oveveeri. Vjerujui da su pozvani za to, kritiari neprestano istiu prigovor -

itajui moje spise - naprimjer, da duhovni naunik dri do tih i tih stvari, nedajui dokaze za to, iako to stvarno samo pokazuje kako su stvari povrno


5/47

proitane! On dokaze daje, ali na jedan drugaiji nain. Zapoinjui s time, onpojanjava kako je doao do svojih rezultata; on prvo mora naznaiti put u oblastinjenica. Ovaj je put openito nepoznat, jer nije uobiajen za dananje navikemiljenja i osjeanja.

Prvo se mora kazati, da je duhovni istraiva prisiljen, preko svojih istraivanja,da zakljui, da metodama i postupcima kojima obini naunik stie do svojih

brilijantnih rezultata (koje duhovna nauka ne odbija, ve im se divi), mi nedolazimo do natulnog. Upravo ovo iskustvo - naime, samo ogranienje metoda

prirodoznanstvenog miljenja -jeste ono odakle duhovni naunik zapoinje.Meutim, to se ne radi na nain koji danas preovlauje, koji jeste objavom daizvjesne stvari, iznad kojih obini naunik ne ide, jesu granice ljudskogsaznanja. Ne, to se radi na takav nain, da se doe do odreenih iskustava to semogu zadobiti samo u ovim granicama. O ovim granicama ljudskog saznanjasam osobito govorio u svome skoranjem pisanom radu "Zagonetke due".

Oni ljudi koji nisu dobili znanje kao neto to im je palo u krilo izvana, oni kojisu se hrvali sa znanjem, hrvali sa istinom, imaju uvijek barem neka iskustva oovim granicama ljudske spoznaje. Ovdje se mora naznaiti, da se vremenamijenjaju, da evolucija ovjeanstva znai promjene. Ne tako davno,najznaajniji mislioci i oni borci za saznanje, kada bi stajali pred ovakvimgranicama, smatrali su da se ne moe ii iznad njih, da se unutar njih moraostati. Oni od vas u sluateljstvu, koji ste me ee ovdje sluali, znaju za moj

slabani obiaj da se dodirujem linih stvari.

Meutim, kada osoba na bilo koji nain ima vezu sa pitanjem koje razmatramo,moe se dogoditi da se na njega ovjek osvrne tek povrno. O tome to moramda kaem o iskustvu ove vrste, o granicama saznanja, jeste rezultat vie od 30godina duhovnog istraivanja. I to je bilo prije vie od 30 godina, da su sami ovi

problemi, ovi zadaci, ove zagonetke to se uzdigoe na tim granicama spoznaje,nainili naroit utisak na mene.

Iz mnogih primjera koji se mogu navesti o tim granicama, elio bih da uzmemjedan na koji je ukazao Friedrich Theodor Vischer, taj pravi borac za spoznanje,uveni estetiar koji je bio filozof originalnosti, iako moda malo znan zavrijeme svoga ivota i ubrzo zaboravljen.

Prije otprilike jednu deceniju Friedrich Theodor Vischer je napisao veomazanimljivu raspravu o knjizi, takoer interesantnoj, koju je napisao Volkelt, akoja govori o fantazijama snova. Vischer se, u svojoj raspravi, dodiruje niza

predmeta koji nas ovdje ne zanimaju. Ali, elio bih navesti jednu reenicu koja

se moda ne primjeuje u itanju, ali je to reenica koja moe bljesnuti kaomunja u ljudskome srcu i dui, kada su ovi proeti tenjom za znanjem, jednim


6/47

istinskim nastojanjem za spoznajom. To je reenica, to je gorjela ponadVischera dok je razmiljao, meditirao o prirodi ljudske due. Iz onoga toje on

bio pokupio, o ljudskome biu, iz savremene prirodne nauke, zakljuio je daljudska dua ne moe prosto biti u tijelu. Ovo je sasvim jasno; ali je isto tako

jasno da ona ne moe biti izvan tijela.

Ovdje imamo potpunu kontradikciju, takvu kontradikciju koja se lako moerazrijeiti. To je kontradikcija to se postavlja sa bezuslovnom nunou, ako se

pojedinac bori za saznanje sa svom svojom ozbiljnou. Vischer jo nije bio ustanju - jer vrijeme za to jo nije bilo dovoljno zrelo - da krene naprijed iz onogato bismo mogli oznaiti njegovim poloajem u saznanju, na ove granice znanja,da krene od miljenja u uobiajenom smislu rijei ka tom unutarnjem iskustvukontradikcije ovakve vrste. Ipak, danas sa svih strana, od najuenijih ljudi,ujemo jedan naroiti zakljuak kada oni ustaju protiv jedne takve kontradikcije.(Uistinu postoje stotine i stotine takvih kontradikcija.

Du Bois-Reymond, fiziolog velike inteligencije, govorio je samo o 7 svjetskihuda, ali ovih sedam moe biti pomnoeno sa stotinama.) Na savremenik usaznanju kae, da od te take ljudska spoznaja ne moe ii dalje. On to govori iz

prostog razloga, to na granicama ljudskoga miljenja on ne moe da se rijei daiz samog miljenja krene naprijed, od proste mentalne aktivnosti do iskustva.

Nuno je zapoeti od onog mjesta gdje takva jedna kontradikcija zapreava put,

kontradikcija koja nije na dovitljiv nain izmiljena, ve je ona koja serazotkriva preko zagonetki svijeta; mi moramo ii za tim da ivimo sa tomkontradikcijom iznova i iznova, da se hrvamo s njom u svakodnevnom ivotu,da svoju duu u potpunosti u nju zaronimo. Ne smijemo imati strah uranjajuisebe u ovu kontradikciju (a dio ovoga je i izvjesna unutarnja odvanost), nesmijemo se bojati da e ova kontradikcija podvojiti spoznajne snage due, ili dadua nee biti u stanju da se probije kroz nju, i tako dalje. Opisao sam samo ovo

borenje detaljno u svojoj knjizi "Zagonetke due".

Kada pojedinac doe do takve jedne granice sa itavom svojom duom, umjestosa prostim mentalnim slikama, sa jednostavnim jasnim miljenjem i mentalnomstrategijom, on dalje napreduje. Meutim, on ne ide dalje na isto logikom putuve na putu ivog znanja. elio bih da opiem, preko poreenja, ono to ondoivljava, jer su putevi duhovnog istraivaa stvarno doivljaji saznanja,injenice saznanja. U dananjem jeziku nema mnogo rijei za ove stvari, potosu rijei skovane za ono to je zadobiveno spoljanjim opaanjem. Stoga, onoto jasno stoji pred duhovnim okom, esto se jedino moe izraziti nainomusporedbe. Kada ivimo u takvim kontradikcijama, osjeamo da smo takorei na

granici gdje duhovni svijet provaljuje unutra; ovoga nema u ulima zamjetljivojstvarnosti, gdje on zaista provaljuje, ali to ini izvana, takorei.


7/47

Tako, ovdje nije vano da lije, ili nije, ova slika dobro utemeljena uprirodoznanstvenom gleditu, poto ona jo moe biti koritena za usporedbe.To je, kao da jedan od niih oblika jo nije razvio ulo dodira, ve jedino

doivljava iznutra, doivljavajui sebe unutranje u neprestanoj aktivnostikretnji, na taj nain doivljavajui granice fizikog svijeta, povrine pojedinihpredmeta. Bie koje jo nije razvilo ulo dodira i jedino doivljava povrineulno zamjetljivih predmeta, u potpunosti ostaje zatvoreno unutar sebe, unemogunosti jo da osjeti, dodirne ta je izvan njega, preko ulnih otisaka.

Na isti nain, osoba koja se bori za spoznaju sebe osjea se u cijelosti duevno-duhovnom (ovdje ne bismo trebali pomiljati na nita materijalno), kada dolazido takvoga mjesta koje sam upravo opisao.

U sluaju nae rudimentirane ivotinje organizam se probija do spoljanjeg,ulno zamjetljivog, svijeta preko sudara s njime, razlikujui sebe preko ula zadodir, kojim se povri dodiruju, zadobivajui znanje u pogledu njihovehrapavosti ili glatkoe, njihove topline ili hladnoe. Na isti nain, kada ono tojeivjelo samo unutranje sebe otvara onome toje spoljanje, postie semogunost, takorei, da se probije do mjesta koja smo opisali, i da se zadobijeduhovno ulo za dodir. Samo onda, kada se osoba hrvala moda godinama natim granicama saznanja, borei se da se probije u duhovni svijet, moe ona,napokon, da zadobije prave duhovne organe.

Govorim tek na jedan elementarni nain o tome kako se ovo ulo dodira razvija.Koristei ove rijei na jedan odreeniji nain, moglo bi se kazati, da putem

jedne jae primjene unutarnjeg rada, radei odvojeno od bia uloenog u sebi, serazvijaju duhovne oi i duhovne ui. Danas je za mnoge ljude jo uvijekapsurdno kazati, daje dua u poetku upravo onako neralanjen organ kao tojeto organizam neke nie ivotinje, oblikujui svoja ula iz svoje vlastitesupstance, i iz te supstance razvijajui duevne predstave, duhovne organeralanjene po njihovim duevnim kvalitetima, koji onda dovode pojedinca dastane licem u lice spram duhovnog svijeta.

Moe se rei, da duhovna nauka, sistematski predstavljena - koja ima punopravo da se zove naukom - jeste neto novo u napredovanju saznanja u ljudskojevoluciji. Meutim, ona nije u svakom pogledu nova. Borenje za nju, teenja zanjom, vidi se kod naroitih individualiteta na podruju saznanja u prolosti. Na

jednoga od njih sam se osvrnuo kada sam spomenuo Friedricha TheodoraVischera.

Volio bih da iz njegovih vlastitih komentara pokaem kako je on stajao na

takvoj jednoj granici spoznaje, kako je on tu ostao, nikada ne nainivi prelaz odbia unutarnje pokrenutog do stvarnog probijanja granice duhovnog ula dodira.


8/47

Volio bih vam jednostavno proitati odlomak iz Vischerovog rada, u kojem onopisuje kako je doao na takvu jednu granicu, gdje duh provaljuje u ljudskuduu, tokom njegovog hrvanja sa znanjem prirodne nauke. Ovo je bilo uvrijeme, kada je materijalistiki upravljana prirodna nauka postavila mnoge

zagonetke pred one koji su se borili za saznanje sa svom svojom ozbiljnou.Bezbrojni ljudi su tvrdili, da se za duu nita drugo ne moe rei do daje onaproduktom materijalne aktivnosti.

Evo njegovih rijei: "Duh ne postoji tamo gdje nema nervnih centara, gdje nemamozga - govore nai protivnici. Mi im odgovaramo: nervnog centra ne bi bilo,niti mozga, da oni nisu bili pripremani na brojnim stupnjevima odozdo nagore;lako je podrugljivo govoriti o onima koji kau da u granitu ili krenjaku imamoodjek duha. To nije tee nego kada bismo mi sarkastino upitali, kako to da

protein u mozgu izrasta do nivoa ideja. Ljudsko spoznanje ne moe razlikovatimeu stupnjeve. Ostae misterijem, kako to da priroda, ispod koje duh mora dadrijema, stoji tu kao savreni protuudarac duhu, da se mi moramo protiv njegatui."

Uoite, da ovaj borac za znanje opisuje to kako se mi tuemo! Ovdje imateunutarnji doivljaj nalijetanja na neto, onoga koji se bori za saznanje: "To je

jedna nasilna razdvojenost, kada se pojavljuje takva apsolutnost, da je saHegelovom 'diferencijacijom' i 'nediferencijacijom' (po sebi domiljata formula,iako nita ne kazuje) golemost oito podijeljenog bedema skrivena. Kod Fichtea

se nalazi pravo razumijevanje te britke ivice, kao i udar na taj protuudarac, ali otome nema objanjenja."

Ovdje imamo opis borbe jednog ovjeka za saznanje, u vrijeme prije no to je tumogla biti odluka, duhovno-znanstvena odluka, ne prosto doi do ovog udarca i

protuudarca, ve probiti se, kroz onaj podijeljeni bedem, u duhovni svijet. Oovim stvarima ovdje mogu govoriti samo u naelu; nai ete ih u detalje opisaneu mojim knjigama. Osobito u "Saznanju viih svjetova", te u drugom dijelu moje"Tajne nauke", nai ete sve pojedinosti u vezi onoga to dua mora preduzeti

preko unutarnje aktivnosti i unutarnjeg vjebanja (ako mogu da upotrijebim tajizraz), da bi zaista transformirala ono nediferencirano u dui u duhovne organesposobne da opaaju duhovni svijet.

Meutim, veliki posao je potreban, ako pojedinac zaista eli da istrauje naovome putu. Veliki, zato to u naem vremenu, zbog navika njegovanih u sferi

prirodne nauke, u sferi prirodoznanstvenog svjetonazora, navika koje susavreno opravdane u svome vlastitom podruju -jedan naroiti nain miljenjase ukorijenio u ljudskome ivotu, nain koji je suprotstavljen onome koji odvodi

u duhovni svijet. Stoga je nepotrebno rei, da se od strane prirodne nauke


9/47

sluaju takve stvari, koje pokazuju potpuni nedostatak elje da se saznajustvarne injenice o duhovnom svijetu.

Dau vam jedan primjer (kao to sam kazao, nai ete preciznije informacije u

pomenutim knjigama) o tome, kako ljudsko bie treba da uini sav moguinapor ne bi li zadobilo jedan potpuno drugaiji nain razumijevanja stvari. Ljudisu u svakodnevnom ivotu zadovoljni sa predstavama, sa mentalnim slikama okojima bi se moglo kazati, da te predstave, te mentalne slike jesu takve, da onedaju slinost sa nekim spoljanjim injenicama ili predmetima. Ovo ne moezadovoljiti duhovnog istraivaa.

ak, mentalne slike, predstave, postaju neto sasvim drugaije u njegovoj duiod toga kakve su one zbog modernih navika miljenja. Ako se mogu posluiti

jednim drugim poreenjem, volio bih pokazati kako duhovni istraiva stojidanas naspram svijeta. Oni, koji su materijalisti, spiritualisti, panteisti,individualisti, ili monisti itd., svi oni vjeruju da na neki nain mogu prodrijeti uzagonetku svijeta. Oni pokuavaju preko odreenih mentalnih slika, zamisli, da

postignu sliku o svjetskim procesima. Duhovnome istraivau je sasvimnemogue da na ovaj nain gleda na utiske: njegov stav spram istih mora bititakav, da je on uvijek jasno svjestan toga, da u utisku, u mentalnoj slici, nemanita vie no to bi bilo u spoljanjem svijetu, kada, naprimjer, se jedna stranadrveta, ili nekog drugog predmeta, fotografie, a potom se napravi jo jednaslika sa druge strane, sa tree strane, etvrte strane i tako dalje. Te su slike

razliite jedna od druge. Ako se kombiniraju mentalno, zajedno predstavljaju todrvo kao jednu formiranu mentalnu sliku. Ali se lako moe rei, da jedna slika

protivrijei drugoj.

Samo si predoite, kako drugaije jedan predmet izgleda kada se uslika sa jedneili druge strane. Duhovni istraiva gleda na shvatanje panteizma, monizma itd.,kao da su oni tek razliiti naini promatranja stvarnosti. Spiritualna stvarnost senipoto ne otkriva ivotu mentalnih slika, ivotu openitih utisaka, na takavnain, da je mogue kazati da je neki utisak vjerna slika. Mi uvijek moramo ii

svuda okolo stvari, oblikujui mnogostruke zamisli sa razliitih strana. Na ovajnain postajemo sposobni da razvijamo mnogo fleksibiliniji unutarnji duevniivot, no to smo na to navikli, kada uzimamo u obzir spoljanji ulni svijet.Tako inei, neophodnim postaje da nae pojmove uinimo daleko ivljima. Onivie nisu proste slike, ve su doivljeni, oni postaju mnogo ivotnijima no to suu obinom ivotu, ak i za stvari obinog ivota.

Moda ete me bolje razumjeti, ako ovo na slijedei nain opiem.Pretpostavimo, imate jednu ruu otkinutu iz ruinjaka; o tome formirate svoju

mentalnu sliku. Vi ste sposobni da sami oblikujete ovu mentalnu sliku. estoete imati osjeanje o ovoj mentalnoj slici, da ona izraava neto stvarno za vas,


10/47

da je ta rua neto stvarno. Duhovni istraiva nikada ne moe napraviti nikakavnapredak, ako je on zadovoljan tom mentalnom slikom, daje ta rua netostvarno. Opaena kao cvijet na kratkoj stabiljci, takva jedna rua po sebi nijestvarna. Ona je stvarna samo kada je dio ruinog grma. Ruin grm jeste ono

toje stvarno. A duhovni istraiva se mora privii da razmatra svaku pojedinustvar, da ostaje svjesnim onoga po emu je, u ogranienom smislu, neki sadrajrealan. Ljudi oblikuju mentalne slike o stvarima, vjerujui da su one netostvarno. Kada se rua na svojoj stabiljci nalazi pred njim, duhovni istraivamora osjetiti da ona nije realna; on mora imati osjeanje, kao i doivljaj, stupnjanerealnosti sadranog u toj rui prosto kao cvijeta.

Proirujui ovo na nae promatranje itavog svijeta, tavie, sam pojmovni ivotse obnavlja, pa mi ne zadobivamo osakaene, mrtve mentalne slike sa kojima jemoderni prirodoznanstveni svjetonazor zadovoljan; mi zadobivamo mentalneslike koje ive sa predmetima. Istina je, da prosljeujui iz sadanjih navikamiljenja, u poetku doivljavamo jako mnogo razoarenja, razoarenja tonastaju zbog toga, jer ono stoje na ovaj nain doivljeno se znatno razlikuje odsadanjih navika miljenja. Kada govorimo iz znanja zadobivenog u duhovnomsvijetu, mnogo toga se kae to izgleda paradoksalno usporeeno sa onim to seopenito danas govori i vjeruje.

Recimo, neka osoba danas moe biti veoma uena u oblasti fizike; ona moe bitiizuzetno uena osoba, koja svojom erudicijom izaziva potovanje. Ali, takav

jedan pojedinac moe raditi sa jasnim idejama koje nisu iznaene, niti izraene,u saglasnosti s onim to sam opisao, znai, bez zaodijevanja pojmovnog svijetaivotom. Kazao sam neto sasma elementarno, ali se ovaj elementarni iskaz, usluaju duhovnog istraivaa, mora proiriti na ukupno promatranje svijeta.Ponudiu jedan primjer. Poetkom stoljea, profesor Dewar je odrao jednovano predavanje u Londonu. Za to predavanje bi se moglo rei, da se u svakojreenici pokazuje veliki moderni naunik, koji je isto tako dobro upoznat sashvatanjima fizike, kako je to mogue za jednog modernog fiziara. Iz svogmodernog shvatanja fizike, ovaj je naunik teio da govori o zavrnom stanju

Zemlje, te o nekom buduem stanju u kojem e izumrijeti mnogo toga stojeprisutno danas kod nas.

On ovo ispravno opisuje, poto zasniva svoje predavanje na stvarno dobrozasnovanoj hipotezi: on opisuje kako e jednoga dana, nakon miliona godina,

pojaviti se takvo stanje na Zemlji, kada e se zbiti veliki pad temperature; ovo semoe fino izraunati, a ovaj e pad temperature dovesti do promjena uodreenim supstancama. Ovo bi se dalo izraunati, pa on opisuje kako,naprimjer, mlijeko nee vie biti u tenome stanju ve e postati vrstim; kako

e bjelance jajeta postati tako svijetlim, da e ljudi moi itati novine samo uz


11/47

pomo te svjetlosti, poto e jako mnogo svjetla dolaziti od bjelanca jajeta; imnogi takvi detalji su jo opisani.

Postojanost stvari koje danas jedva da mogu da nose neku teinu, biti e

materijalno ojaana, tako da e one moi nositi stotine funti. Ukratko, profesorDewar daje impozantnu sliku budueg stanja Zemlje. Sa stajalita fizike, protivovoga se ne bi imalo nita rei, ali za onoga koje u svoju duu unio ivuemiljenje, ova materija se pojavljuje jo na jedan nain. Kada se takva osobaokrene spoznajnim oblicima one vrste kako ih je dao taj profesor, jedan primjerizranja u njezinom umu, koji je u svome metodu i nainu pristupanja veomaslian profesorovim dedukcijama i nainu miljenja.

Pretpostavimo, naprimjer, imamo ovjeka od 25 godina, i egzaktno promatramokako se neki organi, stomak naprimjer, mijenjaju iz godine u godinu, tokomdvije, tri, etiri, pet godina (danas se takvo jedno posmatranje moe poduzeti -samo da se podsjetimo X-zraka). Ti organi poprimaju razliitu uoblienost. Ovomoemo opisati na isti nain kako to ini fiziar kada usporeuje uzastopnastanja Zemlje, potom kalkulirajui kako e Zemlja izgledati nakon milionagodina. Ovo takoer moe biti uraeno u sluaju ljudskog bia. Naprimjer,

promjene u stomaku ili srcu su uoene i proraun je potom izveden, kako eovaj ovjek izgledati nakon nekih 200 godina, uzimajui u obzir svaindividualna zapaanja. Stvar je samo u tome, to e taj ovjek morati da umre

puno ranije! On tu vie nee biti.

Vidite na to ja ciljam. Ono to je ovdje bitno jeste, da u ovom naroitomprimjeru mi iz neposrednog iskustva znamo da ovakvi prorauni ne odgovarajustvarnosti, jer, nakon isteka 200 godina, ljudsko, izmijenjeno, tijelo vie nee

biti ovdje; ipak je ovakva ista vrsta prorauna nainjena u vezi sa Zemljom.Nikakva panja nije poklonjena injenici, da nakon 2 miliona godina Zemlja e -kao fiziko bie - ve dugo vremena biti mrtva, tu vie nee biti. Stoga, sve teuene kalkulacije o takvim prilikama nipoto nemaju vrijednost kao stvarnosti,

jer te stvarnosti, na koju se primjenjuju, nee vie biti.

Ove su stvari od velikog, dalekosenog znaenja. to se tie ljudskog bia,moete isto tako raunati unatrag kao i unaprijed; moete, saglasno malim

promjenama to se zbivaju tokom dvije godine, izraunati kako je ovjekizgledao prije 200 godina, ali istoga tada nije bilo tu! tavie, ovim je istimmetodom Kant-LaPlaceova teorija bila formulirana. Ova teorija pretpostavljadaje jednom bilo neko magleno stanje, proraun zasnovan na naim sadanjim

prilikama. Ovaj je proraun u cijelosti ispravan, opaanja su jednako dobra; tekduhovni istraiva biva svjesnim, da se pretpostavlja daje ova prvobitna magla

bila tu, onda kada Zemlja jo nije bila stvorena.


12/47

Cjelokupan sunev sistem jo nije bio postojao. elio sam da uoite ovakvaproraunavanja, da bih vam pokazao da sav unutarnji ivot due se mora izdiiiz apstrakcija, kako on mora zaroniti u ivu realnost, kako same mentalne slikemoraju biti ivotne. U svojoj knjizi "Zagonetke ljudskog bia", napravio sam

razliku izmeu shvatanja koja odgovaraju stvarnosti i istih koja odgovarajunerealnosti. Ukratko: duhovni istraiva mora pokazati da je njegov put takav,da koritena sredstva spoznaje prvo moraju biti probuena, te da on moratransformirati svoju duu prije no to je u stanju da gleda u duhovni svijet. Onda,rezultati poprimaju takav oblik, da ovjek vidi da duhovni istraiva nepekulira u vezi besmrtnosti due, ili o tome, da li dua ide kroz roenje i smrt.

Njegov ga put istraivanja odvodi do onog vjenog u ljudskoj dui, do onog toide kroz roenje i smrt; taj mu put pokazuje ono to ivi kao vjeno u ljudskome

biu.

Tako on istrauje objekat, predmet, samo bie. Ako doemo do bia, moi emoprepoznati njegove karakteristike na isti nain kao to prepoznajemo boju rue.Zato esto izgleda kao daje duhovni istraiva izjavljivao da to i to jeste takvo.Jer, kada on daje dokaz, uvijek mora naznaiti kojim je putem stigao do tihstvari. On mora da zapone tamo gdje ostala znanost zavrava. Meutim, tada jemogu stvarni prodor u one oblasti, za koje bi se moglo kazati da za svojustartnu taku uzimaju smrt, upravo kao to prirodonauna oblast zapoinje odroenja i mladosti. Jednostavno, mora nam biti jasno, da smrt u - niukom sluajunije konani dogaaj kao to se to obino smatra osmotreno sa stajalita

spoljanje ulne percepcije. Pravilnije, isti je neto to ima svoj udio upostojanju, na isti nain koji imaju snage to dovode u ivot pri roenju. Mi nesusreemo smrt samo kao jednokratno zbivanje u vremenu; snage smrti minosimo u nama samima - snage destrukcije, snage to neprestano razaraju -upravo kao to u sebi nosimo snage raanja, graditeljske snage to su namdarovane prilikom roenja.

Da bismo u ovo imali realan uvid, moramo biti u stanju da istraujemo nagranici izmeu prirodne i duhovne nauke. Danas mogu da navedem rezultate

takvog istraivanja, naravno; no, samo elim da potaknem va interes. Kada bihiao u detalje onoga to iznosim, morao bih ponuditi vie predavanja. Ako

pojedinac provodi ono to je ovdje bilo predloeno, on mora pristupiti graniciizmeu prirodne i duhovne nauke. Danas se uveliko vjeruje, i vjerovalo se ranije

jedno vrijeme, da je ljudski nervni sistem, ljudski nervni aparat, tek instrumentmiljenja, osjeanja, i htijenja, ukratko instrument duevnih doivljavanja.

(Dananja je nauka najveim dijelom otila iznad ovog vjerovanja, alisvjetonazor javnog mnjenja obino decenijama ostaje na stajalitu koje je nauka

ve napustila.) Ovaj pojedinac koji razvije duevne organe - duhovne oi,duhovne ui - kao to sam to, barem u naelu, opisao, dolazi do toga da prizna


13/47

ivot due. Onaj ko stvarno razotkrije ivot due zna, da je oznaiti mozakinstrumentom miljenja isto kao i podravati slijedee. Pretpostavimo da eem

preko zemljita to je postalo raskvaeno, i po njemu ostavljam svoje tragove.Te tragove nae neko drugi, i poeli da ih objasni. Kako on to ini? On

pretpostavlja da su dolje u zemlji sve te snage to talasaju gore i dolje, a poto seone na ovaj nain talasaju, one proizvode te otiske stopala. Naravno da snage uzemlji nemaju nita sa injenicom da su nainjeni ti otisci stopala, zato to samih ja napravio, i oni se sada samo uoavaju.

Na ovaj nain fiziolozi danas objanjavaju ta se zbiva u mozgu, ta se zainje umozgu, poto svo miljenje, sva mentalna aktivnost i osjeanja odgovarajuneemu u nervnome sistemu. Upravo kako moj trag korespondira sa mojimotiscima stopala, tako stvarno neto u mozgu odgovara utiscima due; ali, dua

prvo mora da tu ostavi svoj otisak. Zemlja je tek onoliko organ za moju etnju iliotiske stopala, koliko je mozak organ za procese miljenja ili mentalneaktivnosti. I upravo onako kako ja ne mogu hodati okolo bez vrstog tla (nemogu hodati po zraku, trebam tlo ako hou da hodam), tako je i mozakneophodan; ali, to nije zato jer on zaziva elemenat due ve duevni elemenattreba tlo i koraanje po njemu, ime on sebe izraava tokom vremena to galjudsko bie provodi u tijelu izmeu roenja i smrti. Stoga, on nita nema sasvim time.

Brilijantno intelektualna dananja prirodna nauka e zadobiti svoju punu jasnou

onda kada se ova revolucija u miljenju dogodi, na to sam se ovdje osvrnuo.Ovo je radikalnija revolucija no to je prelaz na kopernikanski svjetonazor saonog svjetonazora za koji se dralo ranije. Suoena sa realnim svjetonazorom,ona je onoliko opravdana koliko kopernikanski svjetonazor bijae u vezi sa istimkoji mu je prethodio. Kada dalje napredujemo na putu istraivanja due, naiemo da procesi u mozgu, u nervnome sistemu, to odgovaraju ivotu due, nisugradilaki. Oni tu nisu zbog prisustva stvaralake, rastue, bujajue aktivnosti unervnome sistemu, kao to je to u ostatku organizma. Ne! Ono to dua izraavau nervnome sistemu jeste razaralacka aktivnost. Za vrijeme nae budne svijesti,

van spavanja, to je destruktivna aktivnost.

Samo na osnovu injenice da nam je na nervni sistem usaen na takav nain, daon neprekidno prima osvjeenje od ostatka organizma, tu imamo stalnukompenzaciju za destruktivnu, razlauu, raspadajuu aktivnost koju u nanervni sistem uvodi miljenje. Razaralaka aktivnost je tu, kvalitativno iste

prirode kao ono kroz ta ljudsko bie prolazi kada umire, kada se organizam ucijelosti razlae. Smrt u naoj misaonoj aktivnosti neprestano ivi u nama.Moglo bi se kazati da smrt u nama neprekidno ivi, rasporeena pravilno, i da

ona smrt kojom se okonava na ivot jeste samo zbir svega onoga to u nama


14/47

radi razaralaki. Istina je, da se taj proces kompenzira, ali na koncu - jer je totakva kompenzacija - izaziva se spontana smrt.

Mi moramo razumjeti smrt kao jednu snagu koja radi u organizmu, upravo

onako kako razumijevamo snage ivota. Pogledajte na dananju prirodnu nauku- u potpunosti opravdanom u svojoj vlastitoj sferi - i nai ete da ona traga samoza stvaralakim snagama; ono razaralako, ona izbjegava. Zato, spoljanja

prirodna nauka ne moe da osmatra ono to iznova nastaje iz razaranja, u ovomsluaju ne iz tijela, poto je tjelesna priroda razorena, ve iz duevne i duhovne

prirode, sada stvaralake. Ovaj aspekt se uvijek gubi za posmatranje, bivajuipristupanim samo onoj vrsti posmatranja koju sam ranije opisao. Onda oitimpostaje - u meuvremenu dovodei itav na ivot do ove take - da cjelokupnanaa duevna aktivnost se ne zbiva jedino u vezi sa temeljom na kojem ona imada se razvije, i na kojem ona, zaista, djeluje razaralaki (ukoliko dua oblikujementalne slike, ukoliko je ona aktivna); umjesto toga, cjelina nae duevneaktivnosti jeste prilagoena duhovnom svijetu koji je uvijek okolo nas, u kojemmi stojimo sa naim duevno-duhovnim elementom, upravo kao to stojimo ufizikom, ulima zamjetljivom, svijetu sa naim fizikom tijelom. Stoga,duhovna nauka tei ka onoj stvarnoj povezanosti ljudskog bia sa duhovnimsvijetom, koji proima sve fiziko, povezanosti sa stvarnim, konkretnim, pravimduhovnim svijetom.

Onda se istinska mogunost pojavljuje za dalekosena posmatranja, kako ono

to radi i tka iznutar nas, kao dua, radei razaralaki unutar granica koje samopisao, jeste jedna homogena cjelina. Ono to sam nazvao razvojem due,napreduje od obine svjesnosti do vidovite svijesti. O ovome sam govorio usvojoj knjizi "Zagonetke ljudskog bia". Ova vidovita svijest stvara mogunostzadobivanja imaginativnog znanja. Ovo imaginativno znanje ne donosi ono to

pripada spoljanje zamjetljivom; ono daje ljudskome biu (za trenutak bih elioodvratiti panju od drugog svijeta) ono to nije zamjetljivo njegovim ulima. Da

bi se izbjegao nesporazum, ono to prvo moe biti opaeno probuenimsaznanjem ovakve vrste, nedavno sam oznaio kao tijelo oblikotvornih snaga.

Ovo je natulno tijelo ovjekovo aktivno tokom itavog naeg ivota, odroenja, ili, recimo, od zaea sve do fizike smrti. Ono je isto tako nosilacnaih sjeanja, uz to stojei u vezi sa natulnom sutinom, sa spoljanjimnatulnim svijetom.

Tako, na je ulni ivot, sa pripadajuoj mu svijesti, tek jedno ostrvo, ali okolotog ostrva, ak, proimajui ga, imamo povezanost ovjekovog tijelaoblikotvornih snaga sa spoljanjim natulnim svijetom. Istina je, da ovdjedoseemo taku gdje dovodimo itav misaoni svijet (nimalo sada drugaijim no

to sam to opisao) u vezu sa fizikim mozgom, koji za sve to daje osnovu; ali,stiemo do uvida da je tijelo oblikotvornih snaga nosa ljudskih misli, da se


15/47

misli razvijaju u ovom tijelu oblikotvornih snaga, i da u miljenju ljudsko bieivi u ovome tijelu oblikotvornih snaga.

Drugaije je to, ako idemo do drugog doivljavanja due, naime, do osjeanja.

Naa osjeanja, nae emocije, nae strasti, stoje u drugaijem odnosu premaivotu due no stoje to sa naim miljenjem.

Duhovni istraiva nalazi, da misli koje uobiajeno imamo su povezane satijelom oblikotvornih snaga. Meutim, ovo se ne odnosi na naa osjeanja, naeemocije. Osjeanja i emocije ive u nama na mnogo podsvjesniji nain. Tako suoni povezani sa neim daleko obuhvatnijim nego to je na ivot izmeu roenjai smrti. To nije, da je ljudsko bie bez misli u onoj oblasti svoga ivota o kojojsada govorim; sva su osjeanja proeta mislima. Ali misli kojima su proetaosjeanja, po pravilu, ne prodiru u ljudsku obinu svijest. One ostaju ispod pragaove svijesti. To to se uzdie gore kao osjeanje proeto je mislima, ali su ovodalekosenije misli, jer ih nalazimo samo onda kada pojedinac napreduje uvidovitom saznanju, kada napreduje do onoga to ja oznaavam sainspirativnom svjesnocu (ovdje ne mislim na praznovjerna shvatanja).Pojedinosti o ovome moete studirati u mojim knjigama.

Ako idemo duboko u ono to stvarno spava u odnosu na obinu svijest (na istinain kao to osoba, u vremenu od usnivanja do buenja, spava naspramuobiajenih ulnih slika), vidimo da se to onako talasa kao to se snovi uzdiu u

naem spavanju. Osjeanja se zbilja izdiu iz najveih dubina due; to zvuiudno, ali to je tako. Ali je ovaj dublji region due, koji je dostupaninspirativnom znanju, ono to ivi izmeu smrti i novog roenja. To je ono toulazi u vezu sa fizikim preko naeg bia, zaetog ili roenog, to prolazi krozvratnice smrti, imajui duhovno postojanje u raznim stanjima, sve dok se ovjek

ponovo ne rodi. Ko zaista gleda u ono to ivi u svijetu osjeanja, sainspirativnim znanjem, vidi ljudsko bie ne samo izmeu roenja i smrti, veisto tako tokom vremena koje dua provodi izmeu smrti i novog roenja.

Meutim, stvar nije tako jednostavna, kao ovo; ona je zaista tome slina, no istotako se pokazuje kako se u dui izdiu one snage, koje omoguavaju pogled naosjeanja, emocije, strasti, koje ine moguim da se ivi u njima. Upravo kao tou biljci vidimo ono toje izraslo iz snaga sjemena, tako isto vidimo neto to nijenastalo preko naeg roenja ili zaea, ve je izronilo iz duhovnog svijeta.Znam veoma dobro, kako se mnoge primjedbe mogu dati ovakvom jednomshvatanju od strane onih koji prihvataju prirodonauni svjetonazor.

Oni koji su bliski sa takvim gledanjem na svijet olako e kazati: on dolazi, i kao

neki diletant opisuje one dijelove due koje eli da obuhvati, kako proistiu izduhovnog svijeta; on ak opisuje njihovu naroitu uoblienost, boje osjeanja


16/47

itd., kao da su, na jednoj strani, navjea u tim osjeanjima koja su u vezi sanaim ivotom prije roenja, i, na drugoj strani, neto u tim osjeanjima slinosjemenu biljke, koje e postati biljkom naredne godine. Zar taj ovjek ne zna -ljudi e rei - o onim udesnim zakonima naslijea koje nam iznosi prirodna

nauka; je li on neznalica svega onoga to su oni koji su stvorili nauku onasljednim osobinama nam donijeli?

ak i ako su injenice koje naznaava prirodna nauka sasvim ispravne, ipak jetako, da su kod pojavljivanja nasljednosti skrivene one snage koje smo mi bili

pripremali stoljeima, i koje smo mi otposlali dolje. Od baba, djedova, roditelja,grupiranja su tako izgraivana, konano odvodei do materijalnog ishoda, sakojim mi onda zaodjenemo sebe, kada naputamo duhovni svijet da bismo sespustili u fiziko. Ko god stvarno ima na umu izvanredne rezultate modernogistraivanja o nasljeu, nai e da ono to duhovna nauka izlae o dui (iako nasasvim drugaiji nain, moglo bi se kazati, na potpuno suprotan nain) e ucijelosti biti potvreno od strane prirodne nauke, dok ono to sama prirodnanauka kazuje definitivno se ne potvruje, ponajmanje od prirodne nauke. Oovome, ovdje, mogu samo napomenuti.

Kada potom prodremo u oblast koju smo oznaili kao oblast volje, to potpunoizmie sadraju obine ovjekove svijesti. ta osoba zna o procesima koji sezbivaju u njoj, kada misao "ja neto elim" izraava sebe u pokretu ruke?Stvarni proces htijenja je uspavan u ovjeku. U pogledu osjeanja i emocija

barem bi se moglo kazati da ljudsko bie sanja unutar sebe. To je zato pitanjeslobode izgleda tako tekim, jer volja spava u odnosu na viu svjesnost.Dolazimo do znanja o tome ta se zbiva u volji - u vidovitoj svijesti -tekdoseui stepen stvarne intuitivne svjesnosti. Pod ovim ne mislim na nejasnu,svakodnevnu svjesnost zvanu intuitivnom, ve prije na ono to spominjem usvojim spisima kao jedan od ta tri stupnja: imaginativno, inspirativno, iintuitivno saznanje.

Ovdje dolazimo do sfere volje, do oblasti za koju se kae da ivi i radi iznutar

nas. To prvo mora biti izvueno vani iz dubokih duevnih regiona. Tadanalazimo, tavie, daje ovaj elemenat volje takoer proet mislima, duhovnim(uz to, obina misao stoji po sebi). Ali, u volji koju nosimo iznutar sebe, tu radi,u toj volji, neto uz to, to smo doivjeli u duhovnom svijetu u naimosjeanjima, radei izmeu smrti i novog roenja. Tu je neto aktivno, to smodoivjeli u prethodnom ivotu na Zemlji. Impulsi ranijih zemaljskih ivota radeu voljnoj prirodi ljudskog bia. U onome to razvijamo, ili to njegujemo usadanjem htijenju, ive impulsi naih narednih ivota na Zemlji. Tako, za pravuduhovnu nauku, cjelina ljudskog ivota se razdvaja na ivote koji lee izmeu

roenja i smrti, i na ono to se doivljava - poto svo fiziko postojanje mora dase izgradi iz svijeta - u daleko duim razdobljima u duhovnom svijetu. Od takvih


17/47

ivota, od ponovljenih zemaljskih ivota, ponovljenih duhovnih ivota, jestesastavljen cjelokupni ivot. Ovo nije nekakva fantazija, niti je hirovita misao,ve je to neto to nalazimo kada se uimo da upravimo duhovno oko na onovjeno, neunitivo, u ljudskoj dui.

Ove stvari ne iskljuuju ljudsku slobodu. Ako gradim kuu ove godine, u kojoju ivjeti naredne dvije godine, biti u u toj kui slobodan ovjek unato tometo sam je sagradio za sebe. Ljudska sloboda nije ovim iskljuena. Jedanzemaljski ivot odreuje drugi koji slijedi. Samo zbog nedostatka razumijevanja,ovo bi se moglo predstaviti kao atak na ideju ljudske slobode. Stoga, uduhovnom istraivanju, inei smrt naom ishodinom takom, mi postupnodolazimo do duhovnih injenica. Ako, u duhovnom istraivanju, ovjek uinismrt osnovicom, upravo kao toje fiziko istraivanje bazirano na roenju iivotu embriona, takvo posmatranje razotkriva najrazliitije stvari u

pojedinostima. Ukazat u na neto osobito to se nalazi ovdje, jer ne bih volioostati u neodreenostima, ve bih radije navodio konkretne rezultateantropozofskog istraivanja. U obinom duhovnom ivotu mi smo u stanju darazlikujemo izmeu nasilne smrti, zbog nekog spoljanjeg uzroka, i smrti kojadolazi iznutra, preko bolesti ili zbog starosti. Prema tome, u mogunosti smo darazlikujemo dvije razliite vrste smrti.

Duhovno istraivanje koje ide konkretno za prirodom smrti, otkriva slijedee.Uzmimo kao primjer, da se zbila neka nasilna smrt, bilo zbog nesree ili nekog

drugog uzroka. Takav dogaaj dovodi do prekida ivota u tom zemaljskompostojanju. Razvitak spiritualne svjesnosti o duhovnom svijetu, nakon smrti,ovisi o ovom iznenadnom umiranju, upravo kao to svjesnost koju smo u stanjurazviti tokom ivota ovisi o snagama koje su nam date prilikom roenja (nanain koji sam opisao). Svijest koju razvijamo nakon smrti jeste drugaije vrste.Svjesnost koja je razvijena ovdje na Zemlji poiva na nervnom sistemu, upravokao kada ja hodam okolo po tlu i moj temelj jeste tlo.

U duhovnom svijetu, svijest nakon smrti ima drugaije temelje, ali je to

definitivno svjesnost. Ako je neki ovjek umro nasilnom smru, to nije da toprosto obvlada njegovim mentalnim slikama. Mentalna aktivnost obinesvjesnosti prestaje sa smru, a zapoinje jedna druga svjesnost, vladajui ponadnjegove volje koja, kako smo vidjeli, prelazi u naredni zemaljski ivot. Duhovniistraiva ima naine da istrauje ono to moe nastati u jednom zemaljskomivotu, ako se, u prethodnom zemaljskom ivotu, zbila nasilna smrt.

Govorei danas o ovakvim stvarima, ljudi e sigurno osuditi ovakav naingovora kao budalast, djetinjast, fantastian. Meutim, rezultati su dobiveni isto

tako znanstveno (a samo takve rezultate ja dajem) kao i rezultati prirodne nauke.Ako se u ivotu dogodi nasilna smrt, to se pokazuje u narednom ivotu na


18/47

Zemlji, kada njezine posljedice proizvode izmjenu pravca nekog perioda togivota. Istraivanje koje se poduzima u vezi ivota due, po pravilu, uzima uobzir samo najspoljanjije stvari.

U mnogim ljudskim ivotima, u izvjesnom trenutku, neto ulazi to mijenjaitavu sudbinu osobe, postavljajui je na drugaiji ivotni put, kao odgovorunutarnjim zahtjevima. U Americi se ovako neto naziva "konverzija", poto sehoe da ima ime za takva zbivanja, no mi ne treba uvijek da mislimo ureligijskim terminima. Neka osoba najednom drugom ivotnom putu moe biti

primoravana na stalne promjene u vezi sa smjeranjima svoje volje. Takveizmjene u smjeranju njezine volje imaju svoje porijeklo u onoj nasilnoj smrti unjezinom prethodnom ivotu. Konkretno istraivanje razotkriva ogromnuvanost onoga to se dogodilo prilikom umiranja u vezi sa srednjim razdobljemnarednog ivota. Ako smrt doe spontano, iznutra, preko bolesti ili starosti, ondato ima vei znaaj za ivot izmeu smrti i novog roenja, nego za slijedeizemaljski ivot.

elio bih vam navesti ovaj primjer, tako da moete vidjeti da ja ovdje negovorim o niemu neodreenom. U stvari, ja govorim o detaljima, koji se

pojavljuju tokom ivotnih zbivanja, koji se mogu uoiti preko odreenihopaanja. Duhovno istraivanje, koje je neto novo ak i za one koji su ubijeeniu besmrtnost ljudske due, ini nas svjesnima, da o besmrtnosti ne smijemogovoriti prosto na uopten nain; nasuprot, razumijevajui ono vjeno u ljudskoj

dui, ljudski ivot kao takav postaje razumljivim. Svi ti udnovati procesi to semogu opaati samo ako imamo ulo za tok koji ima ivot due, za tok duevnogivota u ljudskome biu, svi ti udnovati dogaaji imaju svoje mjesto, akoznamo da je to sve u vezi sa ponavljanim zemaljskim i ponavljanim duhovnimivotima.

U duhovnom svijetu (ovo kaem tek usput), ljudsko bie ivi sa duhovnimbiima - ne samo sa drugim ljudskim biima koja su tijesno povezana s njimepreko sudbine, i isto tako su prola kroz vratnice smrti, ve sa drugim duhovnim

biima sa kojima je on isto onako povezan kao to je na Zemlji ljudsko biepovezano sa tri carstva: mineralnim, biljnim i ivotinjskim. Duhovni istraivagovori o odreenim pojedinanim duhovnim biima, koja pripadajukonkretnom, individualiziranom duhovnom svijetu, upravo kao to mi ovdjegovorimo o pojedinanim biljnim biima, ivotinjskim biima, i ljudskim

biima, ukoliko su ona fizikim biima izmeu roenja i smrti. Za ljude moebiti poraavajue, kada znanje prilazi na sasvim drugaiji nain ljudskoj dui.Teko je govoriti o ovim stvarima, tako da se one na jedan novi nain izdignu iztamnih duhovnih dubina.


19/47

Iz onoga to sam rekao moi ete vidjeti, da se znanje o duhovnom svijetu moezadobiti. Takvo znanje ima najdublje znaenje za ljudsku duu; ono ini,takorei, duu poneto drugaijom. Ono vlada ponad duevnog ivota, bezobzira na to da lije neko duhovni istraiva, ili je prosto uo i shvatio rezultate

duhovnih istraivanja i upio ih. Nevano je, da li neko vri ili ne samistraivanje; rezultat moe biti shvatljiv u svakom sluaju. Sve se moerazumjeti, ako se dovoljno duboko prome. Mi samo treba da to apsorbiramo.Potom, tavie, kada smo to potpuno shvatili, to ulazi u ljudski duevni ivot natakav nain, da jednoga dana ovo postaje znaajnijim no svi ostali ivotnidogaaji.

Osoba moe imati potekoa, doivljavati tugu, to je moe skriti, ili seradovati, to je uzdie, ili imati neki uzvieni doivljaj. Nije neophodno bitiravnodunim pa da se bude duhovni istraiva, onaj ko poznaje duh; moe se

biti aktivan sa puninom osjeanja, koja poznaju drugi ljudi koji nisu istraivaiduhovnog. Ali, kada neko prodre, sa svojim sutinskim biem, u ono to je duidato preko duhovnog saznanja, i kada se postane sposobnim da se odgovori na

pitanje: kakve posljedice ovi duhovni rezultati imaju za duu? - kada se puniodgovor dadne na pitanje: ta je dua postala preko duhovnog saznanja, onda tajdogaaj postaje vanijim no bilo to drugo u sudbini, vaniji od bilo kojegsudbinskog doivljaja koji moe pristupiti ljudskome biu. Nije da drugidoivljaji postaju manje znaajnima, ali ovaj postaje veim od svih drugih.Potom, znanje po sebi ulazi u ljudsku duu, u saglasnosti sa sudbinom. Ako

znanje na taj nain ue preko ljudskog duevnog ivota, ovjek poinje darazumijeva ljudsku sudbinu kao takvu. Iz ovog znanja dolazi svjetlo kojerasvjetljava ovjeiju sudbinu.

Od tog trenutka, pojedinac moe kazati slijedee: kada neko ima ovaj doivljajsudbine tako jasno u duhovnom, na ovaj nain, postaje jasnim kako je ovjek

postavljen u ivot u suglasju sa sudbinom, kako naa sudbina visi o nitimaispredenima iz prolih ivota, prolih zemaljskih ivota i ivota izmeu smrti inovog roenja, koji se opet ispredaju iz ovog ivota, a u naredni ivot. Takav

pojedinac nastavlja kazivati, da obina svijest tek sanjari na putu svoje sudbine;obina svijest podnosi svoju sudbinu bez da je razumijeva, upravo kao toovjek trpi neki san. Vidovita svijest do koje se ovjek uspne, upravo kao to se

probudimo iz sna u obinu svijest, trai jedan novi odnos naspram sudbine.Sudbina se prepoznaje kao ono to uzima udjela u svemu to na ivot obuhvata,u ivljenju koje tee kroz sva naa roenja i sve nae smrti.

Ova se materija ne bi trebala shvatiti na trivijalan nain, kao da je duhovniistraiva kazao: ti sam jesi uzrokom svoje vlastite nesree. Jednostavno, to bi

samo odalo nerazumijevanje, i to bi bilo spletkarenje u duhovnom istraivanju.Neka nesrea nipoto ne mora imati uzrok u prethodnom ivotu. Moe se


20/47

dogoditi spontano, i svoje posljedice ima iskljuivo u slijedeem ivotu, kao i uivotu izmeu zemaljskih ivota. Iznova i iznova moemo uoiti, da iz nesree,iz bola i patnje, izranja takva svjesnost koja je, u duhovnom svijetu, jakodrugaija. Znaenje ulazi u itav nas ivot, tavie, kada mi uimo da

razumijemo svoju sudbinu, kroz koju mi inae prolazimo sanjajui.

Jedna se stvar osobito istie kada na umu imamo ovo znanje o duhu. Nemoemo vie govoriti: ako, nakon smrti, dua ulazi u novi ivot, moemo ekatidok se ovo ne dogodi. Ovdje mi ivimo onako kako nam je ponueno u ovomfizikom tijelu; priekat emo na ono to e se zbiti nakon smrti. - stvar je

pitanja svjesnosti. Moemo biti sigurni, da ono to se dogaa nakon smrti jestepovezano sa ovim ivotom, koji proivljavamo u tijelu. Upravo kao to, uizvjesnom smislu, svijest naega obinog budnog stanja imamo uz pomo naegtijela, tako, nakon smrti, imamo svijest koja vie nije prostorna, koja vie nijegraena na nervnom sistemu, ve je izgraena iz onoga to radi sa vremenom,izgraena je iz gledanja unatrag.

Kao to je na nervni sistem, na odreeni nain, podupira i nalije nae obinesvijesti, izmeu roenja i smrti, tako je naa svijest, u duhovnom svijetu izmeusmrti i novog roenja, utemeljena na onome to se zbiva ovdje u naoj svijesti.Upravo kao to ovdje imamo svijet okolo nas, tako, onda kada smo mrtvi, prednama je, kao vano orue, na ivot. Zato, mnogo toga ovisi o naoj svijesti ufizikom tijelu, koja se moe proiriti u onu svijest koju imamo nakon smrti.

Pojedinac moe biti iskljuivo zabavljen fizikim shvatanjima, pojmljenimpreko ula, kao to se esto dogaa kod uobiajenog miljenja dananjegvremena; on preuzima u svoju svijest, takoer i u svoju sposobnost zapamiva-nja, u sve ono to se izraava iz njegove due, stvari to iskljuivo rade unjegovom obinom ivotu. Meutim, takav si pojedinac, takoer, izgraujesvijet nakon smrti! Tamo je okolina izgraena od onoga stoje neka osobaiznutra. Osoba koja je fiziki roena u Evropi, ne moe okolo sebe vidjetiAmeriku, i upravo kao to ona prima ono to ona jeste, roeno u fizikome kao

njezina okolina, tako, do izvjesnog stepena, ona odreuje svoj okoli, mjestosvoga ivljenja, preko onoga to je ona izgradila u svome tijelu.

Uzmimo jedan ekstreman sluaj, iako malo vjerovatan da se dogodi. Uzmimo zaprimjer osobu koja se bori protiv svih natulnih shvatanja, koja je postalaateistom, neko ko nema nikakvu sklonost da se pozabavi sa religijom. Znam, dasada govorim neto paradoksalno, ali je to utemeljeno na dobrimantropozofskim osnovama: takav jedan pojedinac sam sebe osuuje na ostajanjeu zemaljskoj sferi sa svojom svijeu, dok jedan drugi individualitet, koji je

poprimio duhovna shvatanja, se izmjeta u duhovnu okolinu. Onaj koji zadobije


21/47

jedino ulno zamjetljiva shvatanja, osuuje sebe na ostajanje u ulima opaljivojokolini.

Mi sada moemo ispravno raditi u naem fizikom tijelu, jer je nae tijelo,

takorei, omota koji nas titi od okoline. I, iako na taj nain moemo raditipravilno u fizikom tijelu, kada smo prisutni u fizikom svijetu, tako ne moemoiniti ako se, poslije smrti, drimo za fiziki svijet. Postajemo destruktivnima,ako imamo, u naoj svijesti, fizika shvatanja nakon smrti. Govorei o problemunasljeivanja, navijestio sam kako - dok je ovjek u duhovnom svijetu - njegovesnage obvladavaju svijet fizikoga. Ko god sebe osudi - iz razloga svoje obinefizike svjesnosti - na dranje za fiziki svijet, postaje centrom razaralakih silakoje obvladavaju onim to se zbiva u ljudskom ivotu, te u ostalom optemivotu. Sve dok se nalazimo u tijelu, mi nismo u mogunosti imati mislizasnovane na ulno zamjetljivom; u stanju smo imati jedino materijalistikemisli: tijelo to brani.

Ali je to mnogo vea brana no to si moemo zamisliti! Zvui udno, ali zaonoga ko opaa duhovni svijet u svim njegovim povezanostima jedna je stvar

jasna: ako se pojedinac ne bi iskljuivao, svojim ulima, iz svoje okoline, akoula ne bi bila obuzdavana - tako da u obinoj svijesti on je nesposoban da zado

biva ivua shvatanja, nego postie samo onakva koja su beivotna i nainjenada ga sprijee da prodre u svoju duhovnu okolinu - ako bi pojedinac bio u stanjuda izravno uini svoja shvatanja aktivnima, ne imajui ih prosto unutar sebe,

onda kada su stvari ve prole kroz ula, onda - ak, ovdje, u fizikom svijetu,ako bi on razvio svoj spoznajni ivot - njegova shvatanja bi imala obogaljujui,smrtonosni efekat. Zato to su takva shvatanja, na izvjestan nain, destruktivnaza sve ono na ta se ona odnose. Samo zato to su ona zadravana iznutar nas,takva shvatanja nisu destruktivna. Ona razaraju samo onda kada dolaze doizraaja u mainama, u oruu, koji jesu neto mrtvo preuzeto iz ive prirode.Zaista je ovo tek slika, ali slika koja odgovara stvarnosti. Ako pojedinac prodreu duhovni svijet sa prostim fizikim shvatanjima, on tada postaje sreditemdestrukcije.

Stoga vam moram predoiti jedno shvatanje, koje je primjer za mnoga druga: mine bismo trebali govoriti da moemo ekati na vrijeme iza smrti, jer o prirodineke osobe ovisi da li ona razvija razumijevanje za ulni svijet ili za natulnisvijet, da li se ona priprema za svoj naredni ivot na onaj ili ovaj nain. Naredni

je ivot zaista jako drugaiji, ali on proistie iz naeg sadanjeg ivota. Ovo je tasutinska stvar koja bi se trebala razumjeti. U duhovnoj nauci mi se sreemo saneim drugim no to su pretpostavke. Iz tog razloga, moram, zavravajui,nainiti jo nekoliko opaski.


22/47

Lako se moe pojaviti vjerovanje, da bilo ko, ulazei sada u duhovni svijet,mora bezuslovno postati duhovni istraiva. To nije neophodno, iako sam, uknjizi "Saznanje viih svjetova", mnogo toga dao, kako se dua mora izmijenitida bi zaista ula u duhovni svijet. Do izvjesnog stepena, svakoje u stanju da to

danas uini, ali to svi ne trebaju biti. Ono to jedna osoba razvija u vezi saduevnim elementom, jeste isto intimna stvar; meutim, ono to iz togaproistie, jeste oblikovanje pojmova o istraenim istinama.

Ono to duhovni istraiva moe dati je zaodjenuto u onakva shvatanja kakvasam ja danas razvio. Potom, ista se mogu dijeliti. Jer, za ono to ovjek treba,

potpuno je nebitno da lije stvari sam istraio, ili ih prihvata iz nekog drugogsigurnog izvora. Ja ovdje govorim iz zakona duhovnog istraivanja. Nije tovano, da li sam istraujem stvari. Ono to je za nas vano, jeste da ih imamo unama, da ih imamo razvijene u sebi. Prema tome, grijeimo ako vjerujemo dasvako mora postati duhovni istraiva.

Meutim, danas duhovni istraiva ima obavezu (kao to sam sam imao tuobavezu) da podnese izvjetaj, takorei, o svome istraivakom putu. To nijesamo zbog injenice, da svako moe danas, do izvjesnog stepena, bez tetnih

posljedica slijediti put kojim sam opisao, ve je to i zbog toga to svako sopravdanjem moe upitati: kako si ti doao do ovih rezultata? To je razlog zatosam opisao ove stvari. Vjerujem, da i oni koji nemaju elju postati duhovnimistraivaima barem e poeljeti da saznaju kako duhovni istraiva dolazi do

rezultata koje danas svi trebaju, rezultata koji dolaze od onih koji ele da poloeosnovu za onakav ivot, koji se mora razviti u ljudskim duama zbog dananjeevolucije ljudi.

Vrijeme je sada isteklo, tokom kojeg se, u starim vremenima, mnogo toga tajilood onoga stoje dovodilo do evolucije due. U tim starim vremenima,objavljivanje onoga to bijae skriveno je bilo strogo zabranjeno. Pa, i danas, onikoji poznaju ove misterije ivota (kojih nije samo nekoliko) i dalje taje ovestvari. Oni koji sluaju o ovim stvarima, kao uenici, od nekog uitelja, pod

nikojim uslovom ne smiju ih prosljeivati. Danas je uputno prosljeivati samoono to je pojedinac sam otkrio, jedino rezultate njegovih vlastitih istraivanja.tavie, isti mogu, i moraju, biti u slubi ostatku ovjeanstva.Iz ovih nekoliko kratkih napomena, koje sam bio u mogunosti dati danas, moeoitim postati, ta duhovno istraivanje moe znaiti za pojedino ljudsko bie;ali ono nije samo znaajno za pojedinca.

Da bih se osvrnuo, zavravajui, na ovaj drugi aspekt, barem sa nekoliko rijei,volio bih ukazati na neto to se danas uzima sasvim malo u obzir. Postoji jedan

udan fenomen na koji bih, na sljedei nain, elio upraviti vau panju. Udrugoj polovini XIX stoljea vidjeli smo uspon odreene prirodonaune


23/47

orijentacije: objanjavanje ivih bia, povezano sa imenom Darwina.Entuzijastiki znanstveni istraivai, entuzijastiki studenti, prenosili su ovestvari kroz drugu polovinu XIX stoljea.

Moda sam se ve bio osvrnuo na pojavljivanje jedne udne injenice. Ve se1860-ih godina, pod vodstvom Haeckela, razvio snaan pokret zasnovan naizvjesnom svjetonazoru. Ovaj je pokret elio da porui sve ono staro, te nanovoda podigne itav nazor na svijet u skladu sa darvinistikim shvatanjima. Danas

postoji jo puno ljudi, koji naglaavaju kako bi to veliko i znaajno bilo, akovie ne bi postojalo mudrou proeto vodstvo svijeta, ve, umjesto toga,sveukupna evolucija objanjiva mehanikim silama u darvinistikom smislu.

Godine 1867. je Eduard von Hartmann izdao svoju "Filozofiju nesvjesnog"(Philosophie des Unbewussten), okrenuvi se protiv isto spoljanjeg pogleda nasvijet predstavljenog darvinizmom. On je ukazao na vanost unutarnjih snaga,na jedan filozofski nain, iako je to uinio na izvjestan neodreen nain (on nije

bio u posjedu duhovne nauke). Prirodno bijae, da oni koji bijehu punientuzijazma oko uzdizanja darvinizma, su bili spremni rei: taj je filozof,

jednostavno, diletant; ne treba da mu damo nikakvu panju. - Zbili su seprotunapadi u kojima je "diletant" Eduard von Hartmann bio ismijan, kada seustvrdilo da pravi, obrazovani prirodoznanstvenik ne treba nikakvu panju da

poklanja takvim stvarima.

Potom se pojavila jedna publikacija, od Anonimusa, u kojoj se brilijantnoraspravljalo protiv one publikacije Eduarda von Hartmanna. Prirodonaunici,koji su mislili kao to jesu, potpuno su se slagali sa ovom publikacijom, jer je unjoj Eduard von Hartmann u potpunosti bio osporen. Sve mogue to se moglosabrati iz temelja prirodne nauke tu se nalazilo, bijavi upotrijebljeno, od toganonimnog autora, protiv von Hartmanna - upravo kao to se danas toliko togaiznosi protiv duhovne nauke. Ta je publikacija naila na veoma povoljan prijem.

Haeckel je izjavio: "Ovog puta je jedan pravi prirodoznanstvenik pisao protiv

tog diletanta, Eduarda von Hartmanna; tu se moe vidjeti ta je jedan prirodninaunik u stanju uiniti. Ja lino ne bih bolje napisao. Neka se on oglasi, i miemo ga smatrati kao jednog od nas." Ukratko reeno, prirodni su znanstvenicirairili veliku propagandu u vezi s tom publikacijom, koju su snano pozdravili

jer je uvrivala njihove pozicije. Ova je publikacija veoma brzo rasprodana, pase ukazala potreba za drugim izdanjem. Onda se autor te publikacije otkrio: to je

bio Eduard von Hartmann!

U ovom je sluaju neko poduio svijet neophodnoj lekciji. Svi oni koji danas

piu o duhovnoj nauci, i itaju ono napisano protiv nje, bez puno napora moguizmisliti sve ono to se protiv nje donosi. Eduard von Hartmann je bio u stanju


24/47

sam nainiti sve one primjedbe koje su prirodonaunici iznosili protiv njega - ion je to uinio.

Ali, ovo sam spomenuo tek kao uvod za ono glavno. Oskar Hertvvig jeste jedan

od najznaajnijih Haeckelovih uenika, koji je kroio na trudoljubivi,vjerodostojni, i velianstveni put prirodo-naunog istraivanja. Prole je godineHertwig izdao jednu divnu knjigu, Evolucija organizma. Pobijanjedarvinistike teorije sluaja" (Das Werden der Organismen. Eine Widerlegungvon Darwins Zufallstheorie). U ovoj knjizi on istie sadraje koje je ve bio

potaknuo Eduard von Hartmann. To je stvar bez presedana: ve imamogeneraciju, koja jo odrastae pod tim uiteljem, koja ima da bjei od neega zato se vjerovalo da bi moglo izgraditi jedan itav svjetonazor; vjerovalo se, da biisti mogao dati objanjenje duhovnog svijeta. Dobri darvinista suprotstavljendarvinizmu! Ali, on ide i dalje, i to je ono stoje za mene stvarno vano.

Oskar Hertwig pie u zakljuku ove izvanredne i divne knjige, da ta vrstasvjetonazora koju darvinizam predstavlja, ne postoji prosto kao neko teorijskoznanje; naprotiv, isti uplivie na cjelinu ivota, obuhvaajui, takoer, ono toljudi rade, hoe, osjeaju, i misle. On kae: "Interpretacija Darwinovog uenja,koje zbog svoje neodreenosti moe imati sva ta razliita znaenja, doputa istotako jednu varirajuu aplikaciju na druge oblasti ekonomskog, socijalnog i

politikog ivota. Bilo je moguim, kao to to bjee u delfskom proroitu, da seono izreeno iskoristi kao poeljno za specifine primjene na socijalna,

politika, zdravstvena, medicinska, te druga pitanja, te da se podupru neijetvrdnje njihovim zasnivanjem na darvinistiki restruktuiranoj biologiji sanjezinim nepromjenjivim prirodnim zakonima.

Ako ovi pretpostavljeni zakoni nisu stvarni zakoni, zar se tu ne bi mogla pojavitisocijalna opasnost zbog njihove mnogostruke primjene u drugim oblastima? Ne

bismo trebali vjerovati da ljudsko drutvo moe stoljeima upotrebljavati izrazekao to su 'borba za egzistenciju', 'preivljavanje najsposobnijih', 'najpogodnijih','najkorisnijih', 'usavravanje putem selekcije' itd., primjenjujui ih na najrazli-

itije oblasti ivota, upotrebljavajui ove izraze kao svakodnevni kruh, bezuticanja na jedan dubok i trajan nain na cjelokupni pravac oblikovanja ideja!Dokaz za ovu tvrdnju bi se lako mogao pokazati na mnogim savremenimfenomenima. Iz tog razloga, zakljuak u vezi sa istinom ili pogrekomdarvinizma see dalje od granica bioloke znanosti."

Ono to izrasta u takvoj jednoj teoriji, pokazuje sebe svukuda u ivotu. Potom izoblasti duhovne nauke izrasta jedno pitanje, koje se isto tako uplie u ivot.Danas mi ivimo u tunom vremenu, u traginom vremenu za ovjeanstvo. To

je vrijeme koje se razvilo iz ljudskih shvatanja, iz ljudskih ideja. Onaj ko studirameupovezanosti, pomou duhovne nauke, zna o povezanosti onoga sa ime se


25/47

mi spoljanje susreemo danas sa onim to ovjeanstvo danas traginoproivljava. Ogromno toga se proivljava; ljudi vjeruju da mogu obuhvatitistvarnost sa svojim idejama, no, oni je ne obuhvataju. I stoga to je neobuhvataju, stoga to se prirodonaunim pojmovima stvarnost nikada ne moe

biti obuhvaena, stvarnost nadrasta njihove glave, pokazujui im da ljudska biamogu sauestvovati u tim zbivanjima, ali da je rezultat haos, to ime smookrueni danas.

Duhovna nauka ne nastaje samo preko neke unutarnje nunosti, iako je ovotakoer istinito. Ona bi se pojavila, preko ove unutarnje nunosti, ak i akospoljanji dogaaji ne bi tu stajali kao neki vaan, snani znak. Meutim, ti suznaci ovdje sa jedne druge strane: da su stari svjetonazori veliki u prirodnojnauci, ali da nikako ne mogu oblikotvorno uticati u drutvenoj, zakonodavnoj,

politikoj oblasti u svijetu, da stvarnost nadrasta ljudska bia, osim ako to onane ele. Ovi moni znaci ukazuju na potrebu za duhovnom naukom, koja tragaza shvaanjima to odgovaraju stvarnosti, shvaanjima proisteklim iz stvarnosti,koja su onda u stanju da pridre svijet u oblastima socijalnog i politikog.

Bez obzira koliko se vjeruje da e dananja uobiajena shvatanja, koja su izvanduhovne nauke, omoguiti nam da se izdignemo iz haosa, to se nee dogoditi;

jer, u stvarnosti preovladava duh. A, poto ljudsko bie sa svojim akcijamaintervenie u ovu stvarnost - u drutveni, u politiki ivot- ono treba shvaanja,osjeanja, voljne impulse, koji su izvueni iz duha, da bi dolo do plodonosnih

ideja u ovim oblastima. U budunosti e politika i drutvena nauka trebati ono,za to jedino duhovna nauka moe dati osnovu. Ovo je ono to je od naroitevanosti za savremenu historiju.

U ovom predavanju - ve podugakom - nadam se da sam mogao ponuditi netopodsticaja. elio bih samo ukazati, da ono to se danas pojavljuje, na cjelovitozasnovan nain, kao duhovna nauka, je zahtijevano od strane onih najboljih.Kada bi samo bilo do mene, ne bih dao neko posebno ime ovoj duhovnojznanosti. Vie od trideset godina sam radio na sve veoj i veoj razradi

shvaanja koja se odnose na stvarnost, a koja je Goethe zadobio preko svojevelianstvene teorije o metamorfozama, gdje je on ve nastojao da pojam uiniivim, kao suprotnost mrtvome.

U to vrijeme, ovo bijae mogue tek na elementarni nain. ta vie, ako seGoethe ne smatra za neku prosto historijsku figuru, ako se on razumijeva i daljekao jedan od savremenika, tada se, danas, Goetheovo uenje o metamorfozamatransformie u ono to ja oznaavam kao ivui pojmovi, to si onda iznalazi putka duhovnoj nauci. Geteanizam je izraz koji najvie volim koristiti za ono to

podrazumijevam pod duhovnonaunim istraivanjem, jer je on zasnovan nazdravim temeljima razumijevanja stvarnosti, kako je to Goethe elio.


26/47

A zgradu u Dornachu, koja je posveena ovakvom duhovnom istraivanju, ipreko koje je ono postalo poznatijim no to bi bilo bez nje, najvie volimimenovati kao Goetheanum, tako da se vidi, da ono to se danas pojavljuje kao

duhovno istraivanje u cijelosti stoji u sreditu tog ozdravljujueg procesa uovjeanskoj evoluciji. Izvjesno je da e mnogi od onih koji danas ele dapriznaju geteanistiki nain gledanja na svijet rei, daje Goethe bio onaj koji jeprepoznao prirodu kao ono najvie iznad svega, i koji je isto tako dozvoliopojavljivanje duha iz prirode.

Ve kao jako mlad Goethe je kazao: "Gedacht hat sie und sinnt bestaendig"(Ona je mislila, i ona razmilja neprekidno), neprestano razmilja, iako ne kaoovjek ve kao priroda. ak kao duhovni istraiva ovjek se moe sloiti satom vrstom naturalizma, gdje se, kao kod Goethea, o prirodi misli kao o proetojduhom. A, one koji stalno vjeruju da se mora zastati na granicama saznanja, dase dalje ne moe napredovati, moe se pobiti tim Goetheovim rijeima. Stoga midozvolite, poto ovdje zavravam, da dodam rijei to ih je Goetheupotrebljavao u vezi sa jednim drugim uspjenim istraivaem koji je bio

predstavnikom kasnijeg kantijanskog gledita:

U prirode unutarnje bieNiti jedan stvoreni duh prodire.Blaeni su oni kojima ona tek

Objavi svoju spoljanju ljusku!

Ins Innere der NaturDringt kein erschaffner Geist.Glueckselig, wem sie nurDie aeussere Schale weist!

Odmah iza ovih rijei slijede druge, koje pokazuju kako je Goethe dobro znao,kada ljudsko bie probudi duh u sebi, ono takoer nalazi duh u svijetu, te sebe

kao duh:

U prirode unutarnje bie -Niti jedan stvoreni duh prodire.Blaeni su oni kojima ona tekObjavi svoju spoljanju ljusku!Ovo sluam, ponavljano, ezdeset godinaAli, doavola - samo tiho -Priroda nema niti jezgru niti ljusku,

Ona je sve najednom,Ponad svega, jednostavno posmatraj sebe


27/47

Da vidi, da li si ti sam jezgra ili ljuska!

Ins Innere der Natur -Dringt kein erschaffner Geist.

Glueckselig, wem sie nurDie aeussere Schale weist! -So hoer ich schon an die sechzig Jahre vviederholenUnd fluche darauf- aber verstohlen -,

Natur hat weder Kern noch Schale,Alles ist sie mit einemmale.Dich pruefe du nur zu allermeist,Ob du selbst Kern oder Schale seist!

Duhovna nauka eli da djeluje prema onom ljudskom biu koji se ui, usamoispitivanju, da li je ono jezgra ili ljuska. A, ono je jezgra ako seberazumijeva u punini svoje stvarnosti. Ako ono sebe doivljava kao jezgru, onotada, isto tako, prodire u duh prirode. Tada se neto zbiva u evolucijiovjeanstva - u vezi sa duhovnom naukom - to nalii onome, kada je Kopernikukazao na pomak od vidljivog ka onom nevidljivom, ak od ovog neposrednovidljivog.

Meutim, zbog natulnog e ovjeanstvo morati da se probudi, da bi ovonatulno shvatilo u sebi. Da bi to uradio, ovjek ne treba da postane duhovni

istraiva. Meutim, moraju se ukloniti sve predrasude to se postavljaju predduu, ako se eli razumjeti ta duhovna nauka hoe da izrazi iz ovakvog jednogGoetheovog stava.

Danas sam elio da vam dadnem samo nekoliko podsticaja, da vas daljestimuliem. Sa ovakvog stajalita, uvijek je mogue barem neto potaknuti, aliako se eli ii u detalje onda su potrebna mnoga predavanja. Ali, vjerujem da eovih nekoliko napomena dostajati, da bi se pokazalo da neto mora biti izvuenoiz ovjeanskog evolutivnog procesa, neto to e duu, najprije, probuditi u

puni ivot. Ne bi se trebalo vjerovati da e ovo omlitaviti duu, da e to ubitineto, pa i religiozni ivot. Kao to je Goethe kazao:

Ko god posjeduje Nauku i UmjetnostTakoer ima i Religiju,Koji ne posjeduju nita od ovo dvojeBolje da ima Religiju!

Wer Wissenschaft und Kunst

besitzt Hat auch Religion,Wer jene beiden nicht besitzt,


28/47

Der habe Religion!

Tako bi se moglo kazati - kako moderni nain miljenja napreduje - da onaj kojiiznae duhovnonaune puteve e isto tako iznai put istinskog religijskog

ivota; a, onaj ko ne iznae duhovnonauni put e biti u opasnosti da izgubireligijski put, koji je tako potreban za budunost ovjeanstva!

GEOGRAFSKA MEDICINA; MISTERIJ DVOJNIKA

St. Gallen, 16. novembra 1917.U jueranjem javnom predavanju, zapazit ete, neto je kazano to ima velikoznaenje kako se duhovno znanje razumijeva u ljudskome ivotu. Napomenuosam, da su neki od naih savremenika, ovdje na fizikom planu, preuzelishvatanja koja u prvom redu dolaze iz ulnog svijeta, ili su zadobivena prekointelekta vezanog za ulni svijet. Takvi pojedinci ele da znaju samo o ulnomsvijetu i o niemu drugom, i napomenuo sam kako su takve osobe, nakon smrti,u izvjesnom smislu vezane za okolinu koja see daleko u zemaljsko, u prediofizikog u kojem ljudska bia borave u vremenu izmeu roenja i smrti. Na tajnain se stvaraju - od strane tih osoba - razaralake sile, tokom njihovog ivota ufizikom tijelu, a koje sebe ograniavaju, dugo vremena nakon svoje smrti, nazemaljsko-fiziki svijet.

Ta se stvar tie duboko znaajnih misterija ovjekovog ivota, misterija koji sustotinama i hiljadama godina paljivo bili uvani od strane izvjesnih okultnihdrutava. Ona su smatrala da ljudsko bie jo nije dovoljno zrelo da primi teistine, te misterije (neemo se baviti opravdanou takvog stava danas), i daupoznavanje s njima bi rezultiralo velikom zbrkom. Danas neemo vie govoritio opravdanosti skrivanja od ljudi tih duboko proimajuih, znaajnih za ivot,istina, a koje se njeguju u uskim krugovima okultnih kola. Mora se rei, tavie,daje dolo vrijeme kada iri krugovi ovjeanstva ne mogu, i ne bi trebali biti

bez komunikacije sa izvjesnim misterijama koje se odnose na natulni svijet,

komunikacije one vrste to je juer bila spomenuta. Zaista, vie i vie mora bitipostizavano u prenoenju takvih stvari javnosti.

U ranijim vremenima, dok je ovjeanstvo ivjelo pod drugim uslovima, bijaeopravdano da se, u izvjesnim granicama, taje te misterije, ali sada to vie nijesluaj. Sada, u onome to poznajemo kao 5. poatlantsku epohu, prilike uljudskom ivotu su takve, da e ovjek, po pravilu, prolaziti kroz vratnice smrtikao razaratelj, sve dok ovdje u zemaljskom ivotu ne bude sve vie teio kamentalnim slikama, predstavama i idejama koje su u vezi sa natulnim. Stoga je

nepravilno izjavljivati, da se moe ekati i vidjeti ta e se zbiti nakon smrti. Ne,mi moramo znati, izmeu roenja i smrti, o izvjesnim stvarima u vezi sa


29/47

duhovnim svijetom, na nain kako sam savjetovao juer, da bi se sa ovimmentalnim slikama, sa ovim idejama, prekoraile vratnice smrti.

U prijanjim vremenima ljudske evolucije to je bilo drugaije. Znate da su sve

do XVI stoljea, sve do pojave Kopernikovog nazora na svijet, ljudska biasasvim neto drugo vjerovala u vezi sa strukturom svijeta. Oito je to biloneophodnim za ljudski napredak, kao i za ulazak ljudske slobode u evolucijuovjeanstva, to pojavljivanje kopernikanskog svjetonazora, upravo kao to sesada duhovna nauka mora pojaviti. U vremenima prije Kopernika je prevladavaodrugaiji fiziki pogled na svijet, pogled koji bi se danas mogao nazvati

pogrenim. Tada se vjerovalo, da fizika struktura svijeta, Zemlje, bivanepokretnom, da se Sunce okree oko Zemlje, zvijezde vrte oko Zemlje, i da seiznad zvjezdanog neba nalazi duhovna oblast nastanjena duhovnim biima. Saovakvim gledanjem na strukturu svijeta, ljudsko bie je jo uvijek moglo

prolaziti kroz vratnice smrti bez zadravanja, nakon smrti, u zemaljskoj sferi.Ovakvo gledanje na svijet imalo je za rezultat, da ljudska bia, prolazei krozvratnice smrti, nisu postajala destruktivnima.

Tek sa estokim upadom kopernikanizma, sa njegovim gleditem da je itavsvijet rairen u prostoru takoer po zakonima prostora, sa slikom Zemlje kojakrui okolo Sunca - tek sa takvim gledanjima, proistiuim iz Kopernikanskognazora, ljudsko bie se okovalo za fiziko-ulno postojanje, spreavajui samosebe da se na odgovarajui nain, nakon smrti, uspinje u duhovni svijet.

Danas se isto tako mora znati i druga strana novia ovog kopernikanskogsvjetonazora, sada kada su vjekovi ve proli, tokom kojih je ljudska duaiznova i iznova bila suoavana sa velianstvenim napredovanjem ovakvoggledanja. Jedna strana je isto tako opravdana kao i druga. Kopernikanskisvjetonazor se jo uvijek danas vrednuje kao znak uenosti. To je stvarno

postala filistarska uenost, u vezi sa kopernikanskim svjetonazorom, kao jedinouenje koje moe spasiti due. Ljudi danas jo smatraju druga gledita kaoludost, ono gledite, da je preko kopernikanskog svjetonazora ljudsko bie,

nakon smrti, vezano za Zemlju, sve dok si za sebe ne oblikuje spiritualnoshvatanje, kao ono koje danas nudi duhovna nauka. Meutim, to je istina. IzBiblije ve znate, da mnoge stvari koje su ludost za ovjeka, jesu mudrost za

bogove.

Kada ovjek prolazi kroz vratnice smrti, njegova svijest se mijenja. Bilo bipogreno vjerovati da ovjek gubi svijest nakon smrti. Ova je udnovata idejave rairena unaokolo u nekim krugovima koji se nazivaju "teozofskim". To je

besmislica. Suprotno, svijest postaje jo snanijom, intenzivnijom, ali je sada

drugaije vrste. ak u pogledu obinih shvatanja fizikog svijeta, mora se kazatidaje svjesno shvatanje neto drugaije nakon smrti.


30/47

Prije svega, nakon smrti ovjek sree one osobe sa kojima je bio karmikipovezan u svome ivotu. Umrli moe sresti mnoge ljudske due u duhovnomsvijetu izmeu smrti i novog roenja. Poto je tamo meuproimanje pravilo, ne

neproimanje, stoga, on prolazi kroz njih i pored njih, ako bih mogaoupotrijebiti taj izraz; za njega one nisu tamo. Za njega su tamo one due sakojima on ima neku karmiku povezanost. Kroz ivot ovdje na Zemlji mimoramo postizavati sve vee urastanje u optu svjetsku povezanost, ak nakonsmrti. Osnivanje drutava zasnovanih isto na duhovnom jeste ve zadatakdananjice, te budunosti.

Zato se pokuava ustanoviti jedno drutvo, kao to je Antropozofsko drutvo?Zato se nastoji da se, u odreenom smislu, ljudska bia ujedine pod takvimidejama? Jer je na taj nain karmika veza stvorena izmeu ljudi, koji bi se ondamogli nai u duhovnom svijetu, koji pripadaju zajedno u duhovnome svijetu, ato ne bi mogli da postignu ako bi nastavili da ive svoje ivote razdvojeniovdje. Upravo zbog mogunosti dijeljenja duhovnog znanja te mudrosti jedni sdrugima, velika stvar je ureena za ivot u duhovnom svijetu. Onda to imaefekat na fiziko-ulni svijet, koji je stalno pod uticajem duhovnoga svijeta. Onoto se ovdje dogaa jesu samo posljedice; uzroci su iznad u duhovnome, iakosmo mi ovdje na fizikom planu.

Ako se pozabavimo sa velikim uincima postignutima preko propagande, mogli

bismo kazati da je mogue ustanoviti svaku vrstu ujedinjenja, no, bez obzira napoetni veliki entuzijazam iz kojega ona potiu, ona su obino minimalnoposveena duhovnim stvarima. Mnoga udruenja imaju za cilj postepenutransformaciju Zemlje u nekakav zemaljski raj. I prije ove protekle tri godine,

bila su mnoga takva udruenja u kojima su ljudi radili ka transformaciji Evropeu jedan socijalni raj! Ono to se sada zbiva, ne podie naroito nade da e stvariii onamo kako su ti ljudi smjerali.

Meutim, na drugoj strani, zajedniki rad fizikog svijeta sa duhovnim jeste

neto ekstremno komplicirano. Unato tome, mora se kazati, kada se udruenjastvaraju u svjetlu duhovne nauke, ljudi zajedniki rade na svijetu posljedica kaoi na svijetu uzroka, koji se nalazi iza ulima zamjetljivih posljedica. ovjek semora proeti ovakvim osjeanjem, ako se eli pravilno razumjeti beskonanoduboki znaaj, za ovjeanstvo, zajednikog ivljenja u duhovnome radu, kakou sadanjosti tako i u budunosti.

To se ne moe zbiti iz bilo kakvog oblika nekakve sluajne asocijacije; ovo jesveta misija data ovjeanstvu sadanjice, i budunosti od strane boanskih

duhovnih bia koja vode svijet. O natulnom svijetu, koji e ljudska bia moratida osvoje, imamo izvjesna shvatanja, poto e sve manje i manje shvatanja o


31/47

natulnom dolaziti iz ulnog svijeta. Mogli biste kazati, da se shvatanja onatulnom sve vie i vie izbacuju iz ulnoga svijeta, kako napreduje prirodnanauka. Tako bi ljudska bia bila u potpunosti odsjeena od duhovnog svijeta,ako ne bi primala nikakve natulne, duhovne predstave. Ona bi sebe osudila, da

budu nakon smrti potpuno sjedinjena sa isto fizikom Zemljom, bivajuiujedinjeni sa onim to e ta fizika Zemlja postati.

Fizika e Zemlja postati lesom u budunosti, i takvo e se ljudsko bie suoitisa stranom perspektivom osuivanja samoga sebe, kao duom, da nastanjuje

jedan les, sve dok ono ne odlui da ui o duhovnome svijetu, da se ustali uduhovnome svijetu. Stoga je ono to poduzima duhovna nauka ozbiljan,znaajan zadatak. Ovaj si zadatak moramo prizivati pred nae due, kaosvakodnevnu svetu misao, tako da nikada ne izgubimo nau gorljivost za ovoopravdano nastojanje duhovne nauke.

Takvo se shvatanje moe sve vie osnaivati, kada radimo sa onim toje ve ulou nau duhovnu struju preko mnogih predstava o duhovnom svijetu. Sve to namdolazi u takvim predstavama omoguava nam da bivamo slobodni od vezanostiza zemaljsko, za ono to je razaralako u zemaljskom, da bismo radili u drugimsmjerovima. Mi emo i dalje nastaviti da bivamo sjedinjeni sa duama kojesamo ostavili na Zemlji, sa kojima smo karmiki povezani, i isto tako emo biti

povezani sa Zemljom, ali sa drugaijih mjesta povezani. Zaista, mi se naintenzivniji nain povezujemo sa duama koje smo ostavili na Zemlji, ako smo

sa njima povezani iz viih regiona duha, ako nismo osueni, takorei, prekoisto materijalistikog naina ivota da esto posjeujemo Zemlju. Kada je ovosluaj, mi s niim na Zemlji ne moemo biti spojeni u ljubavi, ve smo u zbilji

jedino sredita destruktivnosti.

Vidite, moji dragi prijatelji, poto mi postupno razvijamo nau svjesnost oddjetinjstva - dobro, znamo kako se ta svjesnost razvija i kako raste, ne treba dato opisujemo. Nakon smrti preovladava potpuno drugaiji proces, tako da mi

postepeno zadobivamo svijest koju moramo imati za ivot izmeu smrti i novog

roenja. Ovdje na Zemlji, mi hodamo unaokolo i inimo stvari, imamodoivljaje, ali nakon smrti to nije isto, tada to nije vie neophodno. Meutim,ono toje neophodno jeste, da se oslobodimo onog jako intenzivnog elementa to

je s nama sjedinjen onda kada naputamo fiziko tijelo.

Kada proemo kroz vratnice smrti, odrastamo zajedno sa duhovnim svijetomkoji ovdje opisuje duhovna nauka. Opisujemo ga kao svijet viih hijerarhija:Aneli, Arhaneli, Arhaji, Eksuziji, Dinami, Kirioteti i tako dalje; opisujemo gakao svijet viih hijerarhija, te djela i doivljaja ovih hijerarhija. Ovdje, svijet je

izvan nas, mi smo okrueni svijetom mineralnog carstva, biljnog carstva,ivotinjskog carstva. Kada proemo kroz vratnice smrti, ona duhovna bia koja


32/47

smo oznaili kao vie hijerarhije, ak i svjetovi tih bia, su unutar nas. Sa njimasmo sjedinjeni, i u poetku ne moemo razlikovati sebe od njih. Mi ivimo unjima preko njihovog proimanja nas.

Ovo je teka predstava, ali se na nju moramo privii: ovdje smo izvan svijeta,tamo smo iznutar svijeta. Tamo se nae bie iri ponad itavog svijeta, no minismo u stanju da se razlikujemo od njega. Nakon smrti mi smo, takorei,ispunjeni sa biima viih hijerarhija, sa onim to ta bia rade. U poetku jenajvanije da smo u stanju razluiti najbliu hijerarhiju koja nas proima,hijerarhiju Anela, Ahranela i Arhaja, od viih hijerarhija. Tamo ne dolazimodo ispravne ja-svjesnosti na bilo koji nain (ve sam opisao ovo sazrijevanje ja-svijesti, sa drugih gledinih taaka, u predavakim ciklusima i pojedinim

predavanjima). Tamo ne dolazimo do ispravne ja-svijesti, ako nismo u stanju dau sebi naemo snagu pomou koje emo razlikovati ta je u nama: Aneo?Elohim?

Koje je to bie iz hijerarhije Anela? Koje je to bie iz hijerarhije Eksuzija,Duhova oblika? Tamo, mi moramo uiti kako da razlikujemo, moramo imatisnagu da razdvojimo ono to elimo da znamo od onoga stoje ujedinjeno snama; inae, to je u nama, ne izvan nas. Ovdje se moramo zbliiti sa onim stojeizvan nas, moramo prema tome gledati; tamo, moramo ono razdvojiti, tako da stime budemo ujedinjeni.

Na sadanjem stupnju ljudske evolucije, svijet je takav da mi, inae, ono tonosimo iznutar sebe kao u nekom stanju spavanja, moemo osloboditi jedinozadobivanjem duhovnih pojmova, onih duhovnih shvatanja koja ljudi ovdjesmatraju neudobnima, posto moraju da uine mali napor, malo vie napora noto je potrebno za obino shvatanje. Ako pojedinac zadobije duhovna shvatanja,ona razvijaju goleme snage nakon smrti, preko kojih se postie sposobnost

prepoznavanja duhovnog svijeta, prodiranja u njega. Ovo je veoma vano.

Danas, ljudi nalaze da je zadobivanje duhovnih shvatanja neto neudobno. Oni

bi radije da idu na mjesta gdje se prikazuju dijapozitivi, ili na slino mjesto, takoda ine to je mogue manje miljenja o natulnom, poto mogu sve vidjeti. Ili,

barem idu na skupove gdje im se govori o stvarima koje se obino nalaze predoima. Ali, ljudi izbjegavaju napor uzdizanja sebe ka shvatanjima koja su imalotea, jer se ona ne odnose na nikakav spoljanji objekat, poto su njihov objekatinjenice spram kojih su oni u odnoajima u natulnom svijetu. Meutim, tamosu one snage koje nam odmah svijet daju u njegovoj realnosti.

Na taj nain, preko duhovnih ideja i predstava mi za sebe postiemo mudrost

koju trebamo da bismo na onoj drugoj strani imali svjetlo; u suprotnom, sve jetamno. Jer, ono to se ovdje zadobiva kao mudrost, tamo je svjetlo, duhovno


33/47

svjetlo. Mudrost je duhovno svjetlo. Da nam tamo ne bi bilo mrano, mitrebamo mudrost. I, ako ne zadobijemo nikakve spiritualne predstave, najboljeinimo da u duhovnom svijetu ne budemo imali svjetla. Nemajui svjetlo,ovjek se tada odmie od sfere koja bi trebala biti osvijetljenom, i vraa se na

Zemlju, gdje, kao mrtvac, luta okolo kao jedno destruktivno sredite na Zemlji.

U najboljem sluaju, takvog jednog ovjeka mogu iskoristiti crni vraevi, timedajui inspiraciju naroitim projektima i razaralakom radu na Zemlji.Prema tome, mudrost je neophodna da bi ovjek imao svjetlo nakon smrti.

Meutim, nakon smrti pojedinac ne treba samo sposobnost da se oslobodi odbia duhovnog svijeta, imajui ih ispred sebe, ve isto tako treba sposobnost zaljubav nakon smrti. U suprotnom, on ne bi bio u stanju d

Documents

Steiner-znanje o Nadculnom i Zagonetke Ljudske Duse