Sveučilište u Zagrebu

Fakultet političkih znanosti

Poslijediplomski specijalistički studij

«Regionalne komparativne studije Srednje i Jugoistočne Europe»

Kolegij: Socijalni kapital i civilno društvo u državama Srednje i Jugoistočne Europe

STRUKTURNA DIMENZIJA

SOCIJALNOG KAPITALA: MREŽE

POVEZANOSTI

Mentor: prof. dr.sc. Berto Šalaj Student: Sergej Filipović

Osijek – Zagreb, svibanj-lipanj 2012.

U ovome ispitnom radu bavit ću se strukturnom dimenzijom socijalnog kapitala, to jest

mrežama povezanosti. Prvo ću odrediti mjesto mreža u teoriji socijalnog kapitala, a nakon

toga ću se posvetiti konkretnijem djelovanju mreža na ljude.

Sama teorija socijalnog kapitala od početaka povezana je s društvenim mrežama. Kad

Lyde Hanifan prvi put koristi pojam socijalnog kapitala, veže ga uz povezivanje pojedinca sa

svojim susjedom, koji se potom veže sa svojim susjedima, a oni sa svojim susjedima te tako

svi zajedno akumuliraju socijalni kapital koji im neposredno omogućava da ostvare svoje

ciljeve i koji ima potencijal poboljšati uvjete života cijele zajednice. U proučavanju

urbanističkih projekata, sociologinja Jane Jacobs prigovorila je urbanistima da svojim

projektima nisu vodili računa o nevidljivim, ali važnim nitima koje neku zajednicu drže na

okupu, a to su mreže povezanosti koje su se vremenom razvile između građana te su

nezamjenjivi dio socijalnog kapitala grada jer promiču proces dobrovoljne razmjene i

suradnje među građanima. Glenn Loury, pak, tvrdi kako je pristup pojedinaca pojedinim

resursima uvelike uvjetovan uključenošću u određene društvene mreže.1

Značajniji za pojam socijalnog kapitala i s njime povezanih društvenih mreža su Pierre

Bourdieu i James Coleman. Bourdieu je naglašavao kako u reproduciranju društvenih

nejednakosti važnu ulogu imaju ne samo razlike u količini materijalnih resursa, nego i razlike

u kulturnoj ostavštini i socijalnoj povezanosti pojedinaca. On uvodi koncept socijalnog

kapitala kojega određuje kao ukupnost aktualnih i potencijalnih resursa koje pojedinac može

mobilizirati na temelju svog članstva u određenim organizacijama ili na temelju društvenih

veza u koje je uključen. To znači da pojedinci ostvaruju vrlo različite dobitke od približno

istih količina ekonomskoga ili kulturnog kapitala kojima raspolažu, što ovisi o mjeri u kojoj

mogu mobilizirati kapitale drugih ljudi, odnosno veličini mreža povezanosti koje može

mobilizirati. Bourdieu smatra da je kod socijalnog kapitala interes motiv djelovanja, pri čemu

zanemaruje mogućnost da bi se ljudi mogli povezivati ili udruživati zbog, primjerice,

emotivnih razloga. Coleman piše kako uključenost u strukturu društvenih odnosa, to jest u

društvene mreže koje proizvode socijalni kapital, pojedinac može iskoristiti za poboljšanje

svojih postignuća na različitim područjima. Društveni odnosi konstituiraju kapital ako potiču

stvaranje međusobnih obveza i očekivanja među akterima te osiguravaju pouzdanost

socijalnog okruženja i uspostavljaju norme koje potiču poželjne oblike ponašanja, a

istovremeno sankcioniraju štetne. Coleman također kaže da društveni odnosi, ako se ne

1 Berto Šalaj, Socijalni kapital. Hrvatska u komparativnoj analizi, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2007., str. 11-12

održavaju, zamiru te da s vremenom nestaju očekivanja i obveze. Coleman je istražujući

obrazovna postignuća zaključio da je obitelj najvažniji izvor socijalnog kapitala, a nakon nje,

obilježja i kvaliteta odnosa unutar lokalne zajednice. U zajednicama gdje su postojale

razvijene i brojne mreže povezanosti i suradnje između roditelja čija djeca školu pohađaju,

bila je i bolja razina obrazovnog postignuća djece. Oba znanstvenika očito smatraju kako su

društvene mreže važne i imaju vrijednost za ljude koji su uključeni u te mreže. Obitelj,

prijatelji i poznanici čine važan dio života pojedinaca te su oni resurs koji se može koristiti za

stjecanje materijalne dobiti ili u kriznim situacijama. Socijalni kapital je u strukturama odnosa

među ljudima te da bi ga pojedinac mogao koristiti, mora biti povezan s drugim ljudima. On

nije utjelovljen ni u samim akterima ni u fizičkom okruženju, nego u strukturi odnosa među

pojedincima.2

Robert Putnam je mreži povezanosti kao ključnoj dimenziji socijalnog kapitala, pridodao

još dvije dimenzije: norme uzajamnosti i povjerenje. Kako se posljednje može svrstati pod

norme, postoje dvije glavne dimenzije. Jedna se može nazvati strukturnom, s obzirom na to da

se odnosi na strukture povezanosti, a druga kulturalnom, budući da se primarno odnosi na

stavove i vrijednosti. Tako je u Putnamovoj konceptualizaciji socijalni kapital spoj

subjektivnih socijalnih normi (povjerenje i uzajamnost) i objektivnih obilježja društva (mreže

povezanosti).3

Definicije u kojima je naglašena mreža povezanosti dominiraju među sociolozima, koji

obično polaze od Colemanovih ili Bourdieovih teza. Alejandro Portes određuje socijalni

kapital kao sposobnost aktera da sebi osiguraju određenu korist na temelju članstva u

socijalnim mrežama i drugim oblicima socijalne strukture. Nan Lin ističe kako bi se analize

socijalnog kapitala trebale fokusirati na društvene mreže u koje su pojedinci uključeni, jer su

upravo one jezgra socijalnog kapitala, te kako u definiciju ne bi trebalo uključivati neke

subjektivnije pojave poput povjerenja koje je vrlo teško operacionalizirati i mjeriti. Članstvo u

društvenim mrežama, kao glavna dimenzija socijalnog kapitala, olakšava pojedincima

postizanje određenih ciljeva, te se pomoću razlika u zalihama socijalnog kapitala koje

pojedinac može mobilizirati, mogu protumačiti i razlike u uspjehu pojedinaca na određenim

područjima. Sociolozi na mreže povezanosti gledaju kao na sredstvo pristupa određenim

ekskluzivnim resursima, dok ih Putnam primarno shvaća kao mjesto stvaranja određenih

normi.4

2 Šalaj, str. 13-183 Isto, str. 42-434 Isto, str. 43-44

Bob Foley i Michael Edwards su analizirajući upotrebu pojedinih definicija socijalnog

kapitala došli do zaključka da je ključna razlika što neki razumijevaju koncept primarno u

terminima normi, vrijednosti i stavova, a neki odabiru koncept koji se fokusira na društvene

mreže i organizacije. Također su zaključili kako je ta podjela u velikoj mjeri vezana za razliku

između politologije i sociologije, pri čemu su sociolozi više zainteresirani za manje,

konkretne mreže povezanosti i organizacije, dok politologe više zanimaju općenitije i

apstraktnije crte velikih kolektiva, kao šo su gradovi, regije i države. Može se reći i da je u

konceptu koji se koristi u sociologiji naglasak na analizi potencijalne koristi koju pojedinc

imaju zbog uključenosti u određenu društvenu mrežu, dok se politolozi fokusiraju na socijalni

kapital kao pojavu koja postoji na razini zajednice.5

Pregledavajući radove o socijalnom kapitalu, pronalaze se tri tipa definicija. Prvi tip

inzistira na kombinaciji mreža povezanosti i normi povjerenja i uzajamnosti (Putnam,

Paxton), drugi se fokusira na mreže povezanosti (Burt, Lin, Portes i dr.), a treći na povjerenje

(Fukuyama, Stolle i dr.). Prevladavajući je trend fokusirati se na jednoj od tri temeljne

dimenzije: norme uzajamnosti, mreže povezanosti i povjerenje. Pritom pitanje odnosa među

dimenzijama nije važno, osim kad se ipak istražuje kombinacija dimenzija. Najčešće je to

odnos između povjerenja i mreža povezanosti, dok se norme uzajamnosti, iako često

navođene definicijama, zanemaruju.6

Putnam tvrdi kako između mreža povezanosti i povjerenja postoji snažan recipročan

odnos, odnosno što se više povezujemo s drugim ljudima, to im više vjerujemo i obratno. Po

njemu je ključna dimenzija socijalnog kapitala ipak povjerenje koje nastaje iz normi

uzajamnosti i mreža građanske uključenosti. Do sličnih zaključaka su došli i John Brehm i

Wendy Rahn u svojoj statističkoj analizi. Claibourn i Martin ustanovili su pozitivan i

statistički značajan utjecaj mreža povezanosti na povjerenje, no nisu našli da je taj odnos

recipročan jer povjerenje nije utjecalo na mreže povezanosti. Stephen Knack je pak zaključio

kako raznolikost mreža povezanosti i različitost ciljeva koji se pomoću tih mreže žele ostvariti

(mogu biti i negativni), njih čine neprikladnima za uključivanje u određenje socijalnog

kapitala. 7

Putnam, kad govori o mrežama, kaže: «guste, ali segregirane horizontalne mreže

održavaju suradnju unutar svake pojedine društvene grupe, dok mreže građanske povezanosti

koje prekoračuju društvene podjele potiču širu suradnju». On razlikuje dva glavna oblika

socijalnog kapitala: povezujući (bonding) i premošćujući (bridging) socijalni kapital.

5 Šalaj, str. 44-466 Isto, str. 47-487 Isto, str. 49-52

Povezujući socijalni kapital drži na okupu ljude koji su međusobno slični po određenim

obilježjima kao što su etničnost, religija, društvena klasa itd., a premošćujući povezuje ljude

koji međusobno nisu slični. Putnam tvrdi da oba tipa mogu imati pozitivne socijetalne učinke.

Ipak dodaje kako smatra da je premošćujući socijalni kapital važniji za funkcioniranje

suvremenih društava. Mreže od kojih se sastoji premošćujući socijalni kapital nadilaze

postojeće socijalne, etničke i političke rascjepe i po svom su sastavu heterogene, te stoga

otvorene za uključivanje velikog broja građana. Kod povezujućega socijalnog kapitala

uglavnom je riječ o poticanju partikularne uzajamnosti, partikularne solidarnosti i

unutargrupne lojalnosti, što često može uzrokovati stvaranje homogenih grupa koje razvijaju

antagonizam prema onima koji nisu pripadnici grupe. Putnam zapravo želi reći da se ljudi

međusobno povezuju kako bi ostvarili određene koristi i zadovoljili određene interese, bez

obzira na to jesu li koristi i interesi materijalne ili duhovne prirode.8

Gledano iz perspektive javnog dobra, vanjski učinci povezujućeg kapitala uglavnom

negativni, jer on homogenizira pripadnike određene skupine, ali vrlo često uzrokuje i

antagonizam prema onima koji nisu njezini članovi. Učinci premošćujućeg kapitala uglavnom

su pozitivni, jer on stvara povjerenje među pripadnicima različitih skupina. Stoga povezujući

socijalni kapital naziva i ekskluzivnim, a premošćujući inkluzivnim. Razliku između tih

tipova ilustrira iskazom da je «povezivanje bez premošćivanja jednako Bosna».

Osim razlike između povezujućega i promošćujućega socijalnog kapitala, Putnam i

Kristin Goss navode još nekoliko distinkcija. Jedna je razlika formalnoga i neformalnoga

socijalnog kapitala, a temelji se na razini formalizacije mreža povezanosti. Na jednoj su strani

formalno organizirane mreže – primjerice sindikati – koje imaju svoje službenike, uvjete

članstva, članarine, redovna okupljanja itd., a na drugoj su strani vrlo neformalni oblici

povezivanja, poput susreta na košarkaškom igralištu, povremenih susreta u kafićima itd.

Istraživanja se socijalnoga kapitala, zbog metodoloških razloga, najčešće fokusiraju na

formalne tipove, iako ponekad neformalno povezivanje može biti učinkovitije od formalnoga.

Treća je razlika između jakih (thick) i slabih (thin) veza, a temelji se na učestalosti kontakata s

drugim pripadnicima mreža. Kod slabih veza kontakti su rijetki, a kod jakih česti. Posljednja

je razlika socijalnog kapitala između onog usmjerenog prema unutra (inward-looking) i onoga

usmjerenog prema van (outward-looking). Kod prvog je riječ o mrežama povezanosti koje

primarno promoviraju socijalne, ekonomske i političke interese pripadnika mreže, a kod

drugog o mrežama koje su usmjerenije prema javnim dobrima.9

8 Šalaj, str. 123-1249 Šalaj, str. 125

Michael Woolcock objašnjava razliku između povezujućega i premošćujućega socijalnog

kapitala koristeći se pojmom socijalnog identiteta. Woolcock smatra da razlikovanje različitih

tipova proizlazi iz percepcije ljudi o tome koliko su nam članovi određene mreže bliski s

obzirom na određeni socijalni identitet. U suvremenim društvima socijalne su veze vrlo

raznolike, a svaki pojedinac sa sobom nosi niz identiteta, to jest pojedinci su uključeni u

brojne veze. U tim različitim odnosima pojedinci se međusobno prepoznaju kao vrlo slični ili

vrlo različiti, pri čemu su povezujući i promošćujući socijalni kapital dva kraja kontinuuma

između kojih postoje veze ljudi koji su manje ili više slični. Woolcockovi radovi značajni su i

zato što on u analizu uvodi i treći tip socijalnog kapitala kojega naziva spajajućim (linking).

Pod spajajućim socijalnim kapitalom razumijeva odnose povezanosti među akterima u kojima

su akteri ne samo svjesni da su različiti, kao što je to slučaj kod premošćujućega socijalnog

kapitala, nego su i nejednaki po svojoj moći i pristupu resursima. Tipičan su primjer mreže

povezanosti među različitim vladinim agencijama i lokalnim zajednicama ili vladinim

agencijama i udrugama civilnog društva.10

Nakon što sam predstavio gdje mreže povezanosti pripadaju u teoriji socijalnog kapitala,

prijeći ću na objašnjavanje moći koju mreže imaju na ljude, pri čemu ću se koristiti vrlo

zanimljivom knjigom Nicholasa Christakisa i Jamesa Fowlera «Povezani – iznenađujuća moć

društvenih mreža i kako one utječu na naše živote».

Osnovni dio mreže čine dijade, koje se počinju granati, što stvara velike mreže. Dakle,

utjecanjem na prijatelja, možemo utjecati i na osobe koje ne poznajemo, zahvaljujući tome što

se mreža grana i širi. Zato, da bi se razumjelo ljude, potrebno je razumjeti veze među njima.

U sociologiji postoje dva glavna tabora. Prvi smatra da čovjek sam upravlja svojom

sudbinom, dok drugi smatra da ljudima upravlja društvo. Stvorio je se i treći tabor koji kaže

da na pojedinca djeluju njegove veze s drugim ljudima, a taj je tabor povezan s idejom

društvene mreže. Jedan od primjera kako poedinac može utjecati na nekoga koga zapravo ne

poznaje je primjer erotske plesačice Kimmy. Nju je njezina cimerica prevarila i ukrala joj

novac, da bi Kimmy kasnije srela njezinog dečka i pretukla ga kako bi se osvetila bivšoj

cimerici. Dakle, cimeričin dečko je loše prošao zato što je bio dio mreže, iako izravno nije bio

povezan s Kimmy. Primjer dolazi i s Korzike iz polovice 19. st. Anton Peretti vjerovao je da

je njegova žena Maria trudna s dugim muškarcem, na što ga je ona odlučila napustiti. Anton

ju je ubio i pobjegao u planine. Marijin brat Corto odlučio mu se osvetiti, no kako ga nije

10 Isto, str. 127

pronašao, usmrtio je Antonova brata Francesca i nećaka Aristotela. Pet godina nakon toga,

Aristotelov brat Giacomo osvetio je ubojstvo svog brata usmrtivši Cortova brata. Oba

primjera pokazuju kako se nasilje može širiti društvenim vezama. No širiti se mogu i

pozitivne stvari po principu «prijatelj moga prijatelja i moj je prijatelj». Primjer za to dolazi iz

Sjedinjenih država gdje je Cathy darovala bubreg mužu svoje najbolje prijateljice. No mreža

povezanosti može ići i puno dalje. John je bio pred smrt kad mu je donirano novo srce, na što

su njegova djeca odlučila postati donori organa. Kad je njegov sin nekoliko godina poslije

poginuo u prometnoj nesreći, od njegovih organ je korist imalo osam osoba. Dakle, naša

povezanost utječe na svaki oblik svakodnevnog života.11

Pojedinac u mreži može učiniti ono što ako pojedinac ili kao skupina pojedinaca ne može

učiniti. Cjelina je veća od zbroja svojih dijelova. No, da vidimo, koja je razlika između grupe

i mreže? Grupa je poseban zbir pojedinaca, dok je mreža također zbir pojedinaca, no među

kojima postoji posebna povezanost. Postoje različite optimalne povezanosti ovisno o tome što

se događa. Temeljna značajka mreže je njezin oblik. Ako gasimo požar, najbolje će nam

pomoći mreža organizirana u «brigadu vjedara. Ako treba proširiti vijest da je otkazano neko

predavanje, najbolje će pomoći mreža organizirana u «telefonski stup». Posebno dobar

pokazatelj razlike između grupe i mreže je brigada vjedara. Kod nje se ljudi spoje u lanac od

izvora vode do mjesta požara te se od ruke do ruke prenose vjedra puna vode kako bi se požar

ugasio. Očito je da pojedinac ne bi uspio sam ugasiti požar. Ne bi ga uspjela ugasiti niti

neorganizirana grupa ljudi gdje bi svaka osoba trčala od izvora vode do mjesta požara i

pokušala ga tako gasiti. No skupina ljudi, organizirana u mrežu, požar može ugasiti. Dakle,

društvena mreža je organizirana grupa ljudi koja se sastoji od pojedinaca i veza među njima.

Mogu postojati i zajednice unutar mreže, odnosno grupe ljudi koje su međusobno više

povezane nego s ostalim dijelom mreže (npr. manje vojne jedinice unutar većih). Mreže se

razvijaju prirodno organski, a o pojedincu ovisi koliko puno ili malo prijatelja ima.12

Društvene mreže imaju dva osnovna oblika: vezu i prijenos. Veza označava tko je s kime

povezan, a prijenos ono što kola vezama. Treba uzeti u obzir da se ono što se prenosi može

ponašati prema vlastitim pravilima. Christakis i Fowler donose pet pravila života unutar

mreže.

Prvo pravilo je da mreže oblikujemo sami. Tu se koristi princip homofilije, što znači da

tražimo osobe koje dijele naše interese, životna iskustva i snove. Sami izabiremo i strukturu

mreže: broj osoba s kojima ćemo se povezati, čvrstinu veza (koliko se jako želimo povezati) i

11 Nicholas A. Christakis, James H. Fowler, Povezani – iznenađujuća moć društvenih mreža i kako one utječu na naše živote, Algoritam, Zagreb, 2010., str. 9-1612 Isto, str. 17-23

položaj u odnosu na središte mreže (želimo li biti «zvijezda» ili postrance). No treba reći da

struktura ponekad može biti i nametnuta. Vidljivo je da svatko ima svoje jedinstveno mjesto

unutar društvene mreže. Bliski pojedinci unutar mreže određuju se postavljanjem niza pitanja

kao što su: «S kime raspravljate o važnim stvarima?» ili «S kime provodite slobodno

vrijeme?». Ljudi većinom u odgovore svrstavaju svoju obitelj, rođake, prijatelje, poslovne

kolege, članove zajedničkih društava i susjede. Prosječan Amerikanac ima samo četiri takva

kontakta, a oni se nazivaju «jezgrom mreže za raspravu». Što su naši kontakti isprepleteniji, to

je veza prohodnija. Osobe s velikom prohodnošću obično su čvrsto srasle s jednom grupom,

dok su osobe s malom prohodnošću sklone uspostavljati kontakte s osobama iz nekoliko

različitih grupa koje se međusobno ne poznaju, što ih vjerojatnije čini mostovima između

raznih grupa. Vjerojatnost da se dva bliska kontakta prosječnog Amerikanca poznaju je 52%.

Drugo je pravilo da nas naše mreže oblikuju. Na nas utječe broj naših kontakata. Npr.

prvorođena djeca su nekoliko stupnjeva inteligentnija od drugorođene, no ako prvorođeno

dijete nekom nesrećom umre, drugorođenom razina inteligencije poraste. Također, za nas je

važno jesu li naši društveni kontakti i međusobno prijatelji. Tako na nas utječe jesu li nam

roditelji u sretnom braku ili su razvedeni i komuniciraju samo preko nas. Važno je i koliko

kontakata imaju naši prijatelji i obitelj. Ako se osobe s kojima smo povezani i same čvršće

povežu, približavamo se središtu mreže, što nas čini otvorenijim prema onome što mrežom

kola. Tako možemo doživjeti i pozitivne stvari poput dobivanja informacija o padu ili rastu

cijena dionica na vrijeme, ali i negativne, poput širenja spolnih bolesti.

Treće pravilo je da smo pod utjecajem svojih prijatelja. Sklonosti naših prijatelja utječu i

na nas jer postoji sklonost da ljudska bića jedni druge ponašaju.

Četvrto pravilo je da smo pod utjecajem prijatelja prijateljevih prijatelja. Ljudi ne

oponašaju samo svoje prijatelje, već i prijatelje prijatelja i prijatelje prijateljevih prijatelja. To

je prikaz širenja hiperdijada ili sklonost da se učinci šire od osobe do osobe i dalje, nakon

izravne društvene veze pojedinca (npr. Corto i Anton) Širenje hiperdijada može biti različito

te ovisi i o onome što se prenosi. Npr., ako se prenosi neka klica, dovoljan nam je kontakt sa

samo jedno osobom da bi ona ostvarila utjecaj. No ako se prenose neke stvari, poput normu i

ponašanja, često je potrebno da to do nas dođe kroz višestruke društvene kontakte (npr., ako

želimo ljude odviknuti od pušenja, ne možemo ih samo poredati jedne pokraj drugih i

nagovoriti prvoga da prestane pa mu reći da to proslijedi, već trebamo pušača okružiti s više

nepušača. Zanimljiv je pokus Stanleya Milgrama koji je ispitivao utjecaj drugih ljudi na nas s

obzirom na to koliko ljudi istovremeno šalje utjecaj. Postavio je na ulicu asistente koji su

imali zadatak zastati i točno minutu gledati u prozor na šestom katu obližnje zgrade.

Promatrala se je reakcija prolaznika. Kad bi samo jedan asistent gledao u prozor, gore bi

pogledalo 42% prolaznika, a kad bi gledalo njih 15, prema gore bi pogledalo 86% prolaznika.

Peto pravilo kaže da mreža ima vlastiti život. Društvene mreže mogu imati funkcije i

odlike koje osobe unutar njih ne nadziru pa čak i ne primjećuju, a može ih se razumjeti samo

proučavanjem čitave grupe i njezine strukture, a ne izoliranim proučavanjem pojedinaca (npr.,

bijesni vozač u dugoj koloni). Društvene mreže imaju značajke u nastajanju. To su novi

atributi cjeline koji nastaju međudjelovanjem i spajanjem dijelova (npr., kolač ima okus koji

ne nalazimo ni u jednom sastojku, a taj okus nije ni prosjek okusa sastojaka, već više od

toga).13

Uz pet navedenih pravila, za razumijevanje društvenih mreža važni su i šest stupnjeva

odvojenosti i tri stupnja utjecaja. Kad govorimo o stupnjevima misli se da je jedan stupanj od

nas naš prijatelj, dva stupnja od nas prijatelj našeg prijatelja, itd. Već spomenuti Stanley

Milgram je u eksperimentu dokazao da se u prosječno šest stupnjeva može kontaktirati bilo

koja osoba na svijetu. Ljudi su morali poslati upit o osobi, za koju su dobili zadatak pronaći

je, nekomu od ljudi koje osobno poznaju, a za koje su mislili da bi mogli lakše doći do tražene

osobe. Tako se to ponavljalo do šestog stupnja kad bi tražena osoba bila pronađena. Sama

povezanost sa svima ostalima kroz šest stupnjeva odvojenosti ne znači da imamo vlast nad

svim tim osobama na bilo kojoj društvenoj udaljenosti od sebe. Širenje našeg utjecaja ide do

trećeg stupnja odvojenosti, a nakon toga se raspršuje. Isto tako, drugi ljudi na nas mogu

djelovati tri stupnja dalje. Dakle, mi imamo utjecaj i na nas utječu prijatelji, prijateljevi

prijatelji i prijatelji prijateljevih prijatelja. Tri su razloga zašto je taj utjecaj ograničen. Prvi je

tzv. unutrašnje pogoršanje pojašnjenja, odnosno dok informacija prođe sve korake, ona

postaje upitno točna i pouzdana. Drugi je tzv. pojašnjenje nestabilnosti mreže, odnosno veze

ne traju zauvijek i pucaju pa su dalje od trećeg stupnja nestabilne. Treći razlog je tzv.

objašnjenje evolucijske svrhe, odnosno ljudska bića su se razvijala u malim grupama te se

utjecaj nije širio dalje od četvrtog stupnja. Unatoč toj ograničenosti, svatko od nas utječe na

povelik broj ljudi. Ako pogledamo da imamo 10 bliskih kontakata, da naši kontakti imaju

svojih dodatnih 10 kontakata, a njihovi kontakti također toliko, dolazimo do rezultata da

svojim radnjama i ponašanjima utječemo na 1000 ljudi.14

Svi smo umreženi te se mrežama širi i ono pozitivno i ono negativno. Društvene mreže

mogu izrazito pojačati dvije različite vrste ljudske nejednakosti: nejednakost u stanju (neki

imaju bolje društveno-ekonomsko stanje) i nejednakost u položaju (neki imaju bolji položaj u

13 Christakis, Fowler, str. 24-3314 Christakis, Fowler, str. 33-36

mreži). Društvene mreže uvelike utječu na živote pojedinaca, što ću prikazati u daljnjem

tekstu.15

Mrežama se mogu širiti i ljudski osjećaji jer je podrijetlo osjećaja kolektivno, to jest

osjećamo se kako se osjećaju osobe s kojima smo povezani. U mrežama se zna proširiti i tzv.

«masovna psihogena bolest», kad se osjećaji šire od osobe do osobe i utječu na velik broj

ljudi, pritom izazivajući i fizičke simptome, kao i smijeh, ples, i napadaje. Tako su reagirale

djevojčice u internatu u Keniji koje se nisu mogle prestati smijati ili američki učenici koji su

osjetili plin u školi i čak se osjećali kao da su se od njega otrovali, iako plina nije bilo. To se

češće događa kod čvrsto povezanih zajednica s velikom prohodnošću unutar mreže, kao i kod

izoliranih zajednica.16

Što se tiče sreće, i ona se može širiti društvenim mrežama na tri stupnja udaljenosti.

Istraživanja su pokazala da sretan prijatelj povećava našu sreću za 9%, a nesretan smanjuje za

7%. Bitna kod sreće je i udaljenost pa tako ako prijatelj živi stotine kilometara od nas, ne

osjećamo njegovu sreću. Bihevioristička genetika kaže da sreća 50% ovisi o genima (crte

osobnosti), 10% o okolnostima (gdje živimo, koliko smo bogati) i 40% o tome što se odluči

raditi i misliti. Sreća naših prijatelja utječe na nas oko godinu dana.

Broj prijatelja utječe i na osamljenost. Istraživanja su pokazala da obitelj tu nema

utjecaja, no svaki prijatelj znači dva dana osamljenosti manje (od otprilike 48 takvih dana u

godini). Osamljene osobe privlače manje prijatelja te se nalaze na rubu mreže.17

Mreže igraju važnu ulogu kod pronalaženja ljubavnih partnera. Oko 68% bračnih

partnera preko nekoga se upoznalo, od čega 35% preko prijatelja. Razlog tome je vjerojatno

što je preko posrednika upoznavanje manje rizično te je dostupno više informacija. Kod

traženja partnera često se iskazuje homogamija, odnosno sklonost braku sa sličnom osobom.

Iako je inače teško naći pravu osobu, društvene mreže okupljaju slične osobe pa je i

pronalazak pravog partnera olakšan.18

Ljudi ocjenjuju svoje društveno stanje uspoređujući se s drugim ljudima, također do

trećeg stanja razdvojenosti. Zato ne čude rezultati istraživanja koji su pokazali da bi ljudi

radije zarađivali manje novca u tvrtci u kojoj bi bili među onima koji više zarađuju, nego više

novca u tvrtci u kojoj bi bili među onima koji manje zarađuju. Slični rezultati dobiveni su i u

vezi izgledu u društvu. Zaključak je da ako želimo nešto dobiti, ne moramo biti najbolji od

svih, već najbolji u svojoj društvenoj mreži. Na privlačnost nekoga utječe to kako je ta osoba

15 Isto, str. 36-3816 Isto, str. 39-5117 Isto, str. 53-6118 Isto, str. 62-73

privlačna našim kontaktima. Tako su ženama privlačniji zauzeti muškarci, a muškarcima

slobodne žene, što se može pripisati evoluciji. Društvene mreže utječu na veze na dva načina.

Strukturne značajke našega položaja u mreži mogu utjecati na to smatra li nas se privlačnima

(imamo li partnera? Kako smo povezani), a i mrežom se mogu širiti ideje i mijenjati stajališta

o privlačnosti (određene osobine cijene se na temelju mišljenja naših prijatelja). Pokazalo je

se da oženjeni muškarci žive prosječno sedam, a žene prosječno dvije godine duže. Isto tako

pokazalo je se pravilo da se za ljubavne sastanke ne bira bivše partnere sadašnjih partnera

svojih bivših partnera.19

U mrežama nije važan samo broj poveznica, nego i gdje smo u njoj. Što smo više

povezani s drugima, otvoreniji smo prema onome što mrežom kola. Tako se šire i navike. Ako

promotrimo mreže, vidjet ćemo da se pretili skupljaju oko pretilih, a nepretili oko nepretilih.

Dakle, udebljaju li nam se prijatelji ili prijatelji prijatelja, raste mogućnost da se to i nama

dogodi. Slično je i s pušenjem i alkoholom, gdje je važno da osoba koja prestane piti ili pušiti

bude što bliže središtu mreže. Mrežama se može širiti i samoubojstvo, koje se kalo proširi na

ljude povezane sa samoubojicom.20

Zdravlje je također nešto na što društvene mreže imaju utjecaj. Naše zdravlje ovisi o

biologiji, izborima i djelima onih koji nas okružuju. To rađa nove ideje da bi se ciljanjem na

središnje pojedince unutar mreže moglo dobro djelovati i na ostale (npr., mogao bi se cijepiti

triput manji broj ljudi).21 Također, društvene mreže su izvor materijalne pomoći koja može

reducirati psihički i fizički stres i osigurati određenu dozu sigurnosti. Mreže najčešće

pojačavaju norme koje potiču zdrav život te jačaju imunološki sustav u borbi protiv bolesti i

stresa. Tako je intenzitet mreža povezanosti i razina nejednakosti u nekom društvu bolji

prediktor zdravlja stanovništva od bogatstva neke države.22

Mreže imaju veliki utjecaj i na ekonomiju. Panika se lako širi financijskim mrežama, a

propašću jedne tvrtke, u opasnosti su i one povezane s njom. Primjer je engleska banka

Northern Rock, koja je od Narodne banke zatražila pokrivanje depozita. Vijesti su se brzo

proširile te su ljudi odmah išli podići svoj novac, iako je Vlada uvjeravala da je njihov novac

na sigurnome. To su radili i ljudi koji su vjerovali da banka neće propasti, no to su radili jer su

vidjeli da i drugi to rade. Ljudi djeluju u mreži. Isto tako, na primjeru kad je Francis Galton

posjetio seoski sajam i pratio pogađanje težine vola, vidi se kako ljudi kao pojedinci ne

moraju biti u pravu, no ljudi kao zajednica približno pogađaju prave rezultate. Iako pojedinci

19 Christakis, Fowler, str. 74-9920 Isto, str. 100-12521 Isto, str. 126-13022 Šalaj, str. 72-73

nisu pogodili težinu volu, prosjek njihovih odgovora davao je približnu težinu vola. Ako ljudi

odlučuju o cijeni nekog proizvoda i svatko daje svoju procjenu, to je dobar indikator tržišne

vrijednosti. No ako ljudi prenose svoju procjenu i znaju kakve su bile tuđe, to ne stoji jer kad

kritična masa donese odluku, ostali je slijede.23

Jake veze pojedince povezuju u grupu, ali slabe veze i površna poznananstva grupe

povezuju u veće društvo i ključne su za širenje informacija. Tako se posao najčešće nađe

pomoću ljudi iz vlastite društvene mreže, no onih koji nam nisu neposredne veze. Dakle,

uspjeh postiže kombinacija jakih i slabih veza jer su slabe jednostavno slabe, a jakima

nedostaje kreativnosti.24

Mreže su dakako povezane i s politikom. Razlog zbog kojega glasamo vrlo je povezan s

našom usađenošću u grupe i sa snagom naših društvenih mreža jer neke stvarne koristi od

jednog glasa nema. Ljudi glasaju jer ih se zamoli da to učine ili zato što oponašaju svoje

prijatelje. Tako da moć jednog glasa do trećeg stupnja opet može porasti do značajnog broja.

Mediji zapravo trebaju prenijeti poruku samo onima u središtima mreža, a onda oni dalje

preuzimaju ulogu tumačenja. Nekad je moguće samo potaknuti glasanje bez da se zna za koga

će ljudi glasati (kad su strane izmiješane u stanovništvu), a nekad se može i potaknuti glasanje

za određenu stranu (tamo gdje je društvo polarizirano). Obama je na izborima uspio pobijediti

jer je povezao ne samo sebe sa svojim biračima, već i svoje birače uzajamno. Zanimljivo je da

je u usporedbi sa životinjskim ritualima model društvenog lizanja krava najbolje predviđa

mrežnu strukturu američkih senatora.25

Ljudima je prirođeno da žive u grupama i mrežama. Ljudi često zanemaruju sebičnost u

međudjelovanju s osobama s kojima su povezani. Pokazalo se da je izravna uzajamnost česta,

odnosno ako postoji više prilika za suradnju s nekom osobom, pomoć se može dobiti na način

da se obeća pomoć u budućnosti. Također, princip «milo za drago» učinkovitiji je od

sebičnosti ili stalnog pomaganja. Ima više vrsta pojedinaca. «Suradnici» tvore mrežu s drugim

«suradnicima», a kad prevladaju pojave se «slobodni jahači» koji ih iskorištavaju, a kad oni

prevladaju, to ljude tjera da postanu «osamljenici», a javljaju se «vršitelji kazne» da se riješe

«slobodnih jahača» pa sve kreće ispočetka.26

Alternativa «homo economicusu» kojem je cilj osobna korist uz što manji trošak, je

«homo dictyous» (umreženi čovjek), koji s obzirom da je povezan i da mu je stalo do drugih,

kod odlučivanju u obzir uzima i tuđe blagostanje. Istraživanja pokazuju da je ljudski mozak

23 Christakis, Fowler, str. 131-14824 Isto, str. 149-16425 Isto, str. 165-178, 22526 Christakis, Fowler, str. 194-210

velik zbog suočavanja sa složenim društvenim okruženjem. Tome u prilog ide i činjenica da u

ranoj dobi ljudi nadmašuju majmune u zadacima koji su isključivo društveni. Osjećaj

osamljenosti kod ljudi nastaje zbog nesklada između naše želje za društvenim povezivanjem i

stvarnih društvenih veza.27

Društvene mreže imaju značaj i u religiji. Bog se čak može smatrati čvorom unutar mreže

jer je preko Boga svatko «prijatelj svoga prijatelja». Zato se često može čuti i krilatica

«religija je opijum nepovezanih osoba». Veza s Bogom najčešće jača u slučaju gubitka veze s

nekim (npr., ako nam netko umre). Nepovezanost s ljudima može voditi i do povezivanja s

kućnim ljubimcima.28

S obzirom na veličinu mozga, društvena grupa kod ljudi bi trebala imati oko 150 članova

pri čemu se pod grupom podrazumijeva najveći broj ljudi u kojem svaki pripadnik poznaje

sve ostale, zna jesu li prijateljski ili neprijateljski raspoloženi te poznaje veze među njima. Ili

jednostavnije, to je broj osoba s kojima vam ne bi bilo neugodno kad biste im se nepozvani

priključili nakon slučajnog susreta u baru. Taj broj je nazvan Dunbarov broj.29

Mreže se u posljednje vrijeme sve više mogu ispitivati u virtualnom svijetu zbog razvoja

interneta. Na primjeru širenja zaraze u Warcraftu, može se pretpostaviti kako bi se zaraza

širila u stvarnom svijetu u slučaju pandemije ili bioterorističkog napada. Virtualni svijet nije

samo Internet pa je Milgram proveo još jedan kontroverzni eksperiment. Uzeo je dobrovoljce

od kojih je u pokusu namještenom lutrijom napravio učitelje. Oni su imali zadatak

kažnjavanja učenika električnim šokovima ukoliko bi netočno odgovorili na pitanje. Učenike,

kao i voditelje pokusa koji su učiteljima govorili da kažnjavaju učenike, glumili su

Milgramovi kolege. Rezultati pokusa bili su šokantni. Ako bi im voditelj pokusa to rekao,

učenike bi njih 65% kažnjavalo sve do smrti, unatoč njihovom zapomaganju. To pokazuje

kako se ljudi pod stresom mogu odreći svoje odluke i prepustiti se konformizmu. Ljudi se

mogu odvojiti od svojega djelovanja, gledati na sebe kao na instrument tuđe volje i ne

smatrati se odgovornima za svoja djela.

Zanimljivo je kako se u virtualni svijet prenose ponašanja iz stvarnoga svijeta.

Istraživanja su također pokazala kako elektronička komunikacija uvećava, a ne zamjenjuje

izravne društvene veze. Ni u online mrežama prosječan broj prijatelja nije veći od

Dunbarovog broja, a ni broj bliskih prijatelja se značajno ne mijenja u odnosu na veličinu

jezgre mreže. Eksperimenti poput Wikipedije pokazali su se uspješnima jer oko svake teme

nastane društvena mreža pa unatoč tome što ju svatko može uređivati, podaci na njoj su točni

27 Isto, str. 211-23028 Isto, 231-23329 Isto, str. 234-240

jer ih kontrolira mreža. Preko interneta je moguće voditi drugi život i prema ostalima se

ophoditi bez ograničenja iz stvarnoga života. No živjeti dva života može dovesti do problema.

Amy Taylor se i u stvarnom i u virtualnom svijetu udala za Davida Pollarda. Kad ju je on

prevario u virtualnom životu, razveli su se i u stvarnom. Internet može offline veze prenijeti u

online svijet, a može biti i obrnuto.30

Mrežno povezivanje može se naći i u bibliji (rušenje Jerihonskih zidova). Društvene

mreže mogu iskazivati vrstu inteligencije koja povećava ili nadopunjuje inteligenciju

pojedinaca (primjer iz životinjskog svijeta je kolonija mrava). Društvene mreže prate svoju

strukturu (ostaju netaknute čak i kad ljudi iz njih odlaze i u njih dolaze) i funkciju (očuvaju

kulturu čak i kad ljudi iz njih odlaze i u njih dolaze). One se mogu umnažati, a mogu i

zarastati. One su javno dobro i može ih se koristiti, a da se pritom ne naškodi tuđim interesima

i ne umanji mogućnost korištenja drugima. Svrha društvenih mreža je prenošenje pozitivnih i

poželjnih ishoda, dok su loše ponašanje i štete samo popratni učinak. Nesebičnost je ključni

temelj stvaranja i trajanja društvenih mreža. Pokazalo je se da oni koji su susjedi velikodušnih

i sami više daju u dobrotvorne svrhe., a oni bliže središtu mreže više dobivaju. Do te

nejednakosti u položaju ne dolazi zbog toga tko smo, nego zbog toga s kim s smo povezani

(to važnije od klase, rase i obrazovanja), što ovisi o tome gdje se nalazimo unutar mreže.31

Društvene mreže nude potpuno nov način razumijevanja ljudskog društva jer je riječ o

pojedincima i grupama te o tome kako su oni prvi postali ono drugo, što dovodi do pojava

koje nisu prisutne niti kod pojedinaca niti kod grupa.

Na prethodnim stranicama nastojao sam prikazati važnost strukturne dimenzije

socijalnog kapitala i njezinu važnost u o objašnjenju samoga pojma. Mreže povezanosti

osnova su ljudskoga društva i način povezivanja teorija koje smještaju pojedinca, odnosno

društvo u središte stvari.

Literatura:

1. Christakis, Nicholas A., Fowler, James H., Povezani – iznenađujuća moć društvenih mreža

i kako one utječu na naše živote, Algoritam, Zagreb, 2010

2. Šalaj, Berto, Socijalni kapital. Hrvatska u komparativnoj analizi, Fakultet političkih

znanosti, Zagreb, 2007.,

30 Christakis, Fowler, str. 241-27031 Isto, str.271-284