Subjektivizam i Individualizam u Filozofiji Nikolaja Berdjajeva

8/13/2019 Subjektivizam i Individualizam u Filozofiji Nikolaja Berdjajeva

1/11

/V

crkva u svijetu

POGLEDI

SUBJEKTIVIZAM I INDIVIDUALIZAM U FILOZOFIJINIKOLAJA BERDJAJEVA

I v a n D e v i

Berdjajev se nije bavio subjektivizmom i individualizmom samo u svojojprvoj knjizi S u b j ek t i v i z a m i i n d i vi d u a l i z a m , u d r u t v e n o j f i l o z o f i j i (Petro-grad, 1901); to je kljuni problem cijele njegove filozofije, crvena nitkoja cijelom Berdjajevljevu djelu daje unutranje jedinstvo i cjelovitost.U ovom emo lanku nastojati pokazati kako se taj problem postavlja uBerdjajevljevoj filozofiji i kako ga on u toku svojega filozofskog razvojapokuava rijeiti.

1. Primat socijalnog i univerzalnog

Godine 1894. Berdjajev u Kijevu pristupa marksistikom pokretu, i tonjegovoj kritikoj struji. Svojim filozofskim radom ukljuuje se on uondanju raspravu izmeu marksista i narodnjaka.1 U ve spomenutojknjizi S u b j e k t i v i z a m i i n d i v i d u a l i z a m u d r u t v e n o j f i l o z o f i j i Berdjajevse razraunava s N. K. Mihajlovskim, jednim od vodeih teoretiara na-rodnjaka. Mihajlovski je pitanje o pomirenju subjektivne i objektivneistine tako rijeio, da je od spoznavajueg subjekta traio visoki etikistupanj. Za nj je etika osoba kriterij istine, koja je uostalom uvijekrelativna, jer ovjek moe spoznati samo ono to moe dohvatiti sa svo-

jih pet osjetila. U odnosu izmeu individuuma i drutva Mihajlovski nevidi nikakve mogunosti, kako se njihovi interesi mogu pomiriti: Ilinapreduje drutvo a nazaduje osoba ili napreduje osoba a nazaduje dru-tvo, tree alternative nema.1 Narodniestvo je bilo oblik predmarksistikog socijalizma koji se sredinomezdesetih godina prolog stoljea poeo iriti u Rusiji. Nastalo je u intelek

tualnim krugovima kao pokret pribliavanja narodu. Svoj je socijalni idealvezalo uz rusku obinu (seoska zajednica), koju je za razliku od ortodok

snog marksizm a eljelo osloboditi i sauvati.

134


2/11

Berjajev pobija Mihajlovskog sa stajalita kriticizma i marksizma. I pre-ma njemu nema istine bez odnosa prema subjektu, ali to je Kantov tran-scendentalni subjekt. Mihajlovski je pogrijeio to je istinu uinio ovisnom0 psiholokom subjektu koji je individualan i promjenjiv. Ali, istodobno

Berjajev istie da uz transcendentalni postoji i psiholoki apriori, kojiuvjetuje spoznaju istine. itav problem lei u tome kako se ta dva aprio-ri mogu pomiriti. Mihajlovski je vidio mogunost tog pomirenja u har-moninoj osobi, ali je ta osoba za Berjajeva samo neka bioloka apstrak-cija. Mihajlovski naime nije svjestan, misli Berjajev, da je ovjek sasvojom psihom proizvod njegove socijalne sredine, grupe ili klase kojojpripada. Zato se prema Berdjajevu mogunost pomirenja transcenden-talnog i psiholokog apriori mora traiti u klasi, a ne u individualnom

ovjeku. Mogunost tog pomirenja dana je samo onda ako postoji neka

klasa u kojoj su njezini subjektivni interesi identini s univerzalniminteresima ovjeanstva. Na sadanjem stupnju razvoja to je Marxovproletarijat, u kome se individualno-psiholoka svijest poklapa s transcendentalnom logikom i etikom svijesti, zbog ega proletarijat u svomemiljenju postie istinu, a u svome djelovanju moralno dobro.2 Zatoprema naem autoru samo onaj ovjek moe spoznati istinu ija je psihau skladu sa psihom proletarijata. Dakle, za razliku od Mihajlovskog, kojije svoju spoznajnu nauku pokuao utemeljiti na harmoninoj osobi, Ber-jajev vidi rjeenje u harmoninoj klasi, od koje osoba posve ovisi.

To podvrgavanje osobe pod klasu i drutvo dolazi takoer do izraajau Berdjajevljevoj 'kritici individualizma Mihajlovskoga kao i i individua-lizma openito. Iako on tvrdi da su osoba i drutvo, odijeljeni jedno oddrugoga, samo idealne i bioloke apstrakcije bez ikakve socioloke vri-jednosni, ipak na kraju drutvo dobiva prvenstvo pred osobom. Takonije konkretni ovjek subjekt svoga miljenja i htijenja, nego drutvokoje u njemu misli i hoe. Univerzalna socijalna volja konstituira psihuosobe i determinira njezinu slobodu, koja je uostalom samo psihikakategorija. Na taj nain nema nikave suprotnosti izmeu drutvenopo

vijesnog determinizma i individualne slobode, jer ova moe samo onohtjeti to drutvo hoe. To nije fatalizam, jer je ta univerzalna drutvenopovijesna volja, koja sve ivo prati, neka dobra volja, koja historijskiproces zakonito i svrhovito vodi svome cilju kraljevstvu ovjetvau smislu Kanfcova etikog imperativa.3

Na taj nain svodi Berjajev subjektivno i individualno na objektivno1 ope. On se svjesno opredjeljuje za radikalni univerzalizam, u kojemuvidi posljednju rije suvremene filozofije. Najsvetiji ideali osobe, sve

2 F. A . L a n g e u n d d i e k r i t i s ch e Ph i l o so p h i e i n i h r e n B ez i eh u n g en z u m S oz i a - l i sm u s , in: N e u e Z e i t 18 (1899 1900) 132 140, 164 174 i 196 207, ovdje 203 sl.

3 Negativne pojave u povijesti ne znae prema Berdjajevu da napretka nema,nego da on nije jo posve pobijedio. Prema njemu je ak kapitalizam napre

dak, i to ne samo stoga to e prijei u svoju suprotnost, u socijalizam, negoje r je on uistinu stvarno poboljanje u usporedbi s oblicima privrede koji sumu prethodili. Usp. S u b e k t i v i z a m i i n d i v i d u a l i z a m v o b e st v e n n o j f i l o so f a , Petrograd 1901, 138. Za razliku od ortodoksnog marksizma Berdjajevljev seoptimizam ne temelji na poznatom naelu to gore tim bolje, nego to bolje tim bolje.

135


3/11

uzvieno u ivotu ovjeka za to se isplati ivjeti, sve je to rezultat pri-lagoivanja opem, povezivanja s univerzalnim, koje se nalazi izvan us-kog horizonta individuuma, izvan njihovih malih individualnih interesa.4Individualizam proizvodi samo apstrakcije i iluzije i zavrava u kona

nici u nihilizmu i anarhizmu.

2. Etiki primat osobe

Meutiiim to Berdjajevljevo shvaanje dolazi u krizu ve 1901. god., dakleu istoj godini kad se pojavila njegova prva knjiga. lanci B o r b a z a i d e a - l i z a m (1901), O f i l o z o f i j i t r a g e d i j e (1902) i E t i k i p r o b l e m u s v j e t l u f i l o - z o f s k o g i d e a l i z m a (1902) predstavljaju pokuaj ponovnog vrednovanjasubjektivnog i individualnog. Tako etika dobiva prvenstvo pred ontolo-

gijom, pni emu Berdjajev u etikom vidi prije svega individualni problemkoji se sastoji u odnosu empirikog i noumenalnog ja u ovjeku. Slo-boda je princip samoodreenja ovjeka i simbol njegova unutarnjeg stva-ralatva. Osoba ima etiki primat nad drutvom i duna se je suprotstavitiizvanjskom tradicionalnom moralu. Berdjajevu je ideal jaka osoba,koju on poistovjeuje s Nietzscheoviim nat&ovjekam, iskljuujui iz togasvaki oblik biologizma.

Sudbina je ovjeka u svijetu tragina; ta tragedija moe biti nadvladanasamo u Kantovu noumenalnom svijetu i u Platonovu svijetu ideja, koji

je Berdjajev u svojoj prvoj fazi u ime konsekventnog monizma nijekao.To dovodi i do relativiziranja vjere u kozmikohistorijski progres, kojuje on u svojoj prvoj fazi nepokolebljivo ispovijedao i s ime je njegovoantipersonalistiko shvaanje bilo posebno povezano.

Iznesene ideje predstavljaju neke bitne elemente personalizma. Ali uz teizrazdto personalistike tendencije ima u Berjajevljevu polazitu takoermnogo nejasnog i dvoznanog, u emu se odraava utjecaj Kanta i nje-makog idealizma. Tako Berdjajev tvrdi da su osoba i sloboda identines univerzalnim moralnim zakonom i da je subjekt toga zakona nadindividualna svijest, kojoj u metafizici odgovara svjetski duh, koji se umoralnom djelovanju osobe ostvaruje. Nije jasno na emu se tu temeljisubjektivnost i individualnost osobnog duha.

3. Metafiziki individualizam i monopluralizam

1904 god. donosi radikalni preokret u Berjajevljevu misaonom razvoju.On odbacuje kriticizam i marksizam, a njegovo zanimanje za kranstvopostaje sve ivlje. Paralelno s time i njegovo nijekanje opeg i uni-

verzalnog u korist individualnog i pojedinanog.

Kriticistikoj i idealistikoj gnozeologiji predbacuje sada Berdjajev daona svodi bitak na ideje i kategorije iza kojih je praznina. Ta spoznajnanauka nije u stanju da probije zaarani krug pojmova i da nae put dostvarnosti, do dubine bitka. Na taj nain transcendentalizam i idealizampotvruju pozitivizam, koji nijee metafiziku.4 S u b e k t i v i z a m i i n d i v i d u a l i z a m , nav. j., 170.

136


4/11

Dok je jo u lanku Etiki problem u svjetlu filozofskog idealisana(1902) tvrdtio da se, polazei od Kanta, etiki problem moe ne samo for-malno utemeljiti nego i sadrajno odrediti, Bad je Berdjajev uvjeren, daKantova etika nauka nije nita drugo nego opravdanje malograan

tine modernog drutva, zbog ega joj ostaje nedokuiva bit etikogproblema, koju spoznaju samo ljudi tragedije, tj. oni koji snano do-ivljavaju sudbinu individualnog u svijetu, kao to su npr. Dostojevski,Nietsche i estov.

Zbog njegova antimetafizikog i antipersonalistikog stajalita Berdjajevodbacuje d marksizam, kojd afirmira prividnoistvarni ivot na zemlji po-kraj i protiv religioznog smisla ivota,5 i iu kojemu se ljudska osobaaiilkad ne pojavljuje kao cilj nego uvijek saano kao sredstvo.6

Protiv svakog pozitivizma i materijalizma tvrdi Berdjajev kategoriki

da svako nijekanje transcendentnog, izvanvremenskog i izvanprostomogbitka osobe vodi u iluzionizam i nihilizam. Time se on opredjeljuje i, zapluralistiku viziju svijeta: Svijet se pretvara u fikciju, ako se ne sta-vimo na stajalite individualistike i dosljedno pluralistike metafizike.7

Do spoznaje bitka kao individualne duhovne supstancije dolazimo pola-zei od neposredne, prvottne svijesti o naem duhovnom ja. Mi smo ne-posredno svjesni naeg duhovnog ja, koje je neponovljivo, supstancijalno i iz prirode neizvedivo. U toj spoznaji i samosvijesti Berdja jev vidiuzor svakog bitka: Svaki je bitak svijest (soznanie), svaki je bitak iv

i individualan, tj. svaki je bitak konkretni duh, iva individualna sup-stancija.8

Bitna svojstva tako shvaena bitka jesu cjelovitost, supstancijalno jedin-stvo, neizvedivost iz vanjske neindividualne prirode, jedinstvenost. Toznai: Individualnost je bitak u sebi i sva njezina stanja, njezini stva-ralaki akti, njezina suradnja s drugim pretpostavljaju tu njezinu meta-fiziku prirodu: ona ne moe biti proizvod izvanjskih tokova i procesa.9Ma to god ovjek o sebi mislio i sudio, on uvijek ivi od te neposrednesvijesti da je metafiziko bie, da korijeni njegove osobe lee dublje od

biologije i psihologije. To znai da je osoba noumenalnog porijekla, toBerdjajev naziva i preegzistencija.

Glavna je kategorija Berdjajevljeve metafizike u 'toj fazi supstancija,kojuon shvaa kao ivi aktivni duh, bez koje nijedan proces ni akt nijemogu. Supstanciji je svojstvena sloboda, koju Berdjajev odreuje kao supstancijalnu mo, stvaralaku silu duhovne egzistencije, koja iz sebestvara budunost.10 Istodobno on istie da je sloboda iracionalna mokoja moe proizvesti kako dobro tako i zlo. Zato je ona misliva samo uiracionalnom i alogikom shvaanju bitka.

Svijet je spiritualistiki i panpsihistiki sistem tih supstancija ili monadakoje uzajamno jedna na drugu djeluju. Dua svijeta je nositeljica jedin,

5 N o v o e r el i g i o z n o e s o zn a n i e i o b e st v e n n o s t , Petrograd 1907, 73.

6 Isto, 75.7 S u b s p ec i e a e t e m i t a t i s , Petrograd 1907, 269.

8 Isto, 171.

9 Isto, 173.

Isto, 186.

137


5/11

stva. Ujedno Berjajev tvrdi da je princip tog jedinstva Bog, najviaduhovna supstancija, u kojoj je dana punina svakog bitka i prema kojojmnotvo supstancija u svijetu kao k svome zadnjem savrenstvu i cilju,k svojoj konanoj afirmaciji tei.11 Tako pluralizam postaje monoplu

ralizam.Berjajev eli dakle na religioznoj bazi pomiriti individualno i univer-zalno. Religija je po svojoj biti individualna, jer objavljuje tajnu osobnesudbine, i univerzalna, jer povezuje sudbinu osobe sa smislom svijeta, suniverzalnom, jedinom osobom.12 Religija je objava Logosa, u kojemuse priroda moje osobe tajanstveno povezuje s prirodom svemira.13 Krist

je inkarnirani Logos. Zato je njegova osoba princip i uzor tog pomirenja.

Taj religiozni univerzalizam Ber ja jev e poslije oznaiti kao konkretniuniverzalizam, koji se ne suprotstavlja osobi, nego je pretpostavlja. Tomese univerzalizmu suprotstavlja onaj univerzalizam koji je nastao kao po-sljedica grenog pada. Taj pad prvotno nema moralni, nego religioznometafiziki smisao. Za njega je kriva dua svijeta, ali i svaka pojedi-nana supstancija. Logiki i moralni zakonii, prostor i vnijeme, dravai drutvo, sve to ima obiljeje opeg i opevaeeg jest posljedica gre-nog pada. Isto tako je i racionalizam, u to Berjajev ubraja kako idea-lizam tako i kriticizam i pozitivizam, ne samo lana spoznajna teorijanego i lano, greno stanje bitka. Stoga je potrebno prije izmijeniti bitak,da bi se nadvladao racionalizam.14 Potrebno je stvoriti sobornost koz

mikocrkveno zajednitvo. U takvom zajednitvu, koje nije ni racionalnoni iracionalno, nego mistino i nadracionalno, spoznajni subjekt nije ja u Oartezijevu smislu, nego mii, tj. sama zajednica: N e: ja mislim, negomi mislimo, tj. mlisli zajednica u ljubavi; ne dokazuje miljenje mojuegzistenciju, nego volja i ljubav.15 U takvom zajednitvu spoznaja jeneposredna, intuitivna, bez pojmovnog posredovanja.

11 Isto, 184.

12 No v o e r e l i g i o z n o e s oz n a n i e i o b e st v en n o s t , nav. j., X V II I.

13 Isto, X IX .

14 Za B er jaje va dakle ope ili univerzalno ima i ontoloko znaenje, a nesamo gnozeoloko i subjektivno kao kod Kan ta i Schopenhauera. U tom smislupie Schultze: F r Kant hat das Apr iori wesentlich logische und allgemeine Bedeutung, fr Schopenhauer jedoch sind die apriorischen Formen psycholo

gisch und individuell. Berdjajew nun betont, dass Raum und Zeit, Materie unddie Gesetze der Logik, alles zur Seelensphre gehrige, nicht bloss Zustndedes Subjekts seien, sondern des Seins selber, wenn auch krankhafte Zustnde.B. Schultze, D i e Sc h a u d e r K i r c h e b e i N i k o l a i B e r d j a j ew , Roma 1938, 28.

15 R u s s k a j a i d e j a , Pariz 1946, 163. Homjakov je prvi razvio ideju s o b o r n e , crkvene gnozeologije. Crkva je za njega prvotna stvarnost, u svjetlu ko je sesvaka stvar objanjava. Crkva nije autoritet, nego izvor svjetla. Ona je du

hovni organizam ivo jedinstvo u mnotvu razumnih stvorenja koja ive pomilosti. Takva sobornost je ontoloka pretpostavka Homjakovljeve gnozeologije. To znai che la struttura stessa della coscienza umana collegiale, espressione della Sobornost. P. Evdokimov, C r i s t o n e l p e n s i e r o r u s so , Roma1972, 70. Kantovo razlikovanje izmeu Verstand-a (nositelja kategorija) i Ver-nunfta (nositelja ideja) pretvara se kod Homjakova u logiko-diskurzivni ra

zum s jedne strane i u inteligenciju u Kristu obnovljenu i vjerom rasvjet-ljenu s druge strane. Prv i je m ali razum , izvor racionalizma, dok je ovodrugo ve lik i crkveni razum, izvor integralnog znanja. N a taj nain je in

tegralna spoznaja istine mogua samo kroz vjeru.

138


6/11

Na taj se nain Berdjajev stavlja na stranu gnozeolokog voluntarizma,kioji je svojstven gnozeologiji slavofila i itavoj ruskoj filozofiju. Spoznaja

je neodvojiva od usmjerenosti ovjekove slobode, od njegova egzistenci-jalnog stava i od stupnja zajednitva. Da bi potpuna spoznaja bila mo-

gua, potrebna je vjera, a to znai odreknue od malog razuma i pri-hvaanje velikog crkvenog razuma, to pretpostavlja nadvladavanjeracionalizma.

Iako Berdjajev sobornost opisuje kao neko mistiko i nadracionalno za-jednitvo, ini se ipak da njegov metafiziki voluntarizam teko moeizbjei iracionalizmu, koji ini uzaludnim16 sav njegov napor da afirmiraindividualno i da putem ljubavi doe do istine. Problematino je takoerkako se s personalistikim idejama mogu pomiriti panpsihistiki elementi,koji su svojstveni antipersonalistikim filozofijama (Platon, Plotin, Schel-

ling, Solovjev), od kojih ih na autor i preuzima. To pokazuje da ni uovoj fazi svoga razvoja Berdjajev ne uspijeva posve rijeiti pitanje od-nosa izmeu subjektivizma i individualizma na jednoj i objektivizma iuniverzalizma na drugoj strani.

4. Egzistencijalistiki personalizam

Oitavo doteadanje Berdjajevljevo nastojanje ilo je za tim kako pronaisrednji put izmeu subjektivizma i objektivizma, individualizma i univer-zalizma, koji svaki na svoj nain pretvaraju bitak u fikciju, potvrujui

tako staru izrelku da se krajnosti dodiruju.17 U filozofiji Berdjajev ljevazrelog razdoblja (1913 1914) taj srednji put predstavlja egzistencijalisti-ki p e r s o n a l i z a m. Berdjajev je uvjeren da u osobi lei mogunostpomirenja tih ekstrema, jer je osoba individualno neponovljiva, jedin-stvena, razliita od svega ostaloga svijeta i univerzalna po svome sadra-

ju, sposobna da zagrli svijet svojom ljubavlju i spoznajom.18 To naspodsjea na aristotelovskotomistiku tvrdnju da je dua na neki nainsve, jer se svojom spoznajnom i voljnom moi moe suobliiti svakojstvari.

Kako se ta neponovljivost, jedinstvenost i razliitost osobe oituju? Zamladog Berdjajeva to je bila neposredna danost nae svijesti o sebi, doku svojoj zreloj filozofiji on vidi najbolje oitovanje osobe u stvaralatvu.U stvaralakom aktu dolazi do izraaja drugotnost i neponovljivost osobe.Osoba je zapravo sa stvaralakim aktom identina. Posljedica toga je

16 N a to upuuje i P. Prini, E s i s t e n z i a l i s m o , Roma 1972, 126.17 U filozofiji zrelog razdoblja B erdjajev to pokazuje na p rimjeru realizmauniverzalija i nominalizma. Realizam univerzalija negira individualnom rea

lizmu svaki samostalni bitak, jer ga ini ovisnim o univerzalnim rodovima i

idejama, koji jedini stvarno egzistiraju. Protiv toga Berdjajev tvrdi: Univerzalno je iskustvo u subjektu, ne realnost u objektu. Nema objektivnog svijetaideja. O r a b s t v e i s v o b o d e e l ov ek a , Pariz 1939., 34. S druge strane, nomina-lizam vodi do beskonanog drob ljenja individualnog. Nominalizam je izrazindividualizma, koji u ime isto negativne slobode (sloboda o d .. .) odbacujesve vrijednosti i obveze. To unitava i samu slobodu i osobu, jer tko sve svete stvarnosti i vrijednosti minira, koje ga nadilaze, taj baca u zrak i sebe samoga, on minira svoj vlastiti ja i njegova se osoba unitava u kaotikom nita. F i l o s o f i j a n e r a v en s t v a , Berlin 1923, 179.18 D u h i r ea l n o st , Pariz 1937, 16.

139


7/11

odbacivanje supstancije. Ako se izum e djelo Smisao stvaralatva (1916),Berdjajev u svojoj zreloj filozofiji posvuda stavlja na mjesto supstancijeakt. Supstancija je stvar, objekt, priroda (u Kantovu smislu), a akt je zbi-vanje i ivot. Osnovno svojstvo akta jest osobnost, tj. individualna ne

ponovljivost i jedinstvenost: Akt u pravom smislu rijei jest osobniakt, stvaralaki akt. Svaki jedinstveni, neponovljivi akt dogaa se samojedan jedini put; njegovo ponavljanje znai pasivnost il i je to opet noviakt.19 Nia taj nain se Berdjajevljeva refleksija o aktu povezuje s oso-bom, pri emu se on donekle oslanja ma Maxa Schelara: Osoba je akt.Max Scheler je definira kao jedinstvo1akata.20

To se jedinstvo izraava u vjernosti i sjeanju. To znai da je jedinstvoosobe duhovne a ne supstancijalne naravi: Osoba je cjelovit lik ovjeka,u kojemu je duhovni princip ovladao svim duevnim i tjelesnim ovjeko-

vim silama.21Metafizika mogunost stvaralakog akta, a to znai i linosti kao etikevrijednosti, lei u .potenciji (mogunosti), koja je izvor zbivanja i ivota.U potenciji je sadrana beskonanost i bezdanost bitka, kojih nijedanakt ne moe posve iscrpiti. Uvijek je vee ono to je skriveno od onogato se pojavilo i aktualiziralo (ostvaaido). Potenaija je ustvari isito to isloboda. Sloboda je naime ista potencija, koja se ni na emu ne te-melji.22 U odnosu na svaki aktualizirani bitak njezine su mogunostibeskonane. Stoga je ona s beskonanou bitka, s foeskonanou ivota,

s Ungrundom bitka povezana.23 Sloboda nadilazi svaki aktualiziranibitak, tramscendentna mu je, ali tako transcendentna da je ujedno njegovnajdublji unutarnji tem elj.24

Sloboda ne garantira samo drugotnost, jedinstvenost i individualnostosobe u odnosu na svijet objekata, nego omoguava takoer da ovjekbude drugi Boji, njegov partner i suradnik. To prema Berdjajevu nebi bilo mogue kad bi ovjekova sloboda bila od Boga stvorena, jer bionda ona bila njim determinirana. To bi s jedne strane ukidalo drugot-nost i partnerstvo ovjeka u odnosu na Boga, a s druge bi sm Bog time

bio odgovoran za sve zlo na svijetu. Zbog toga Berdjajev dolazi do za-kljuka da je ovjekova sloboda nestvorena: Ono to se oznaava kaostvorenjsko nita, to je upravo nestvoreno u stvorenju, njegova slo-boda. A li priroda stvorenja je od Boga stvorena i ne moe biti oznaenakao nita.25 Tu nestvorenu slobodu nije mogue racionalno odrediti.

19 D i e m e n s ch l i c h e Per s n l i c h k e i t u n d d i e b er p e r s n l i c h en W e r t e , Wien

1937, 18.20 Isto, 18.21 O r a b s t v e i s v o b o d e e l o vek a , nav. dj., 28.

22 M e t a f i z i es k a j a p r o b l em a s vo b od y , u: Pu t 1928, br. 9, 41 53. Protiv ari- stoteliko-tomistikog shvaanja istog akta tvrdi Berdjajev, da i u Bogu postoji potencija. Nijekati potenciju u Bogu znai isto to tvrditi da u njemunema zbivanja i ivota. Ali istodobno dodaje da se proces u Bogu ne smijeshvatiti po uzoru na procese u naem rastrganom vremenu. Proces u Bogu ne protuslovi boanskom miru. Bog je c o i n c i d en t i a o p p o si t o r u m .

23 F i l o s o f i j a s vo b od n o g o d u h a , I svezak, Pariz 1927, 189. U shvaanju poten

cije i slobode Berdjajev je ovisan o njemakom mistiaru Jakobu Bhmeu.

24 Isto, II svezak, 196.

25 O n a z n a en i i e l o vek a , Pariz 1031, 31.

140


8/11

U odnosu na svako racionalno neto 0 1 1a je nita, ali ne u apsolutnomsmislu nego kao mon. U njoj lei mogunost ljudske osobe, kao i mo-gunost zla. Ta koncepcija, koja predstavlja u stvari naputanje skolastikog oreatio ex nihiilo i vraanje grkom shvaanju, po kojemu Bog

stvara samo formu ili odreeni nain bivstvovanja, dobro istie ovje-kovu drugotnost u odnosu na Boga i oslobaa Boga od odgovornosti zazlo, ali je njezin nedostatak u opasnosti metafizikog dualizma, koji se sidejom Boga ne moe pomiriti. Moda je Berjajev, da je razvio druga-iju ideju stvaranja da stvaranje nije shvatio kao determiniranje mogao izbjei te potekoe.

Ali po Berdjajevu sama sloboda nije dostatna da bi stvaralaki akt od-nosno osoba bili mogui. Za to je potrebna i milost Boja. Tako je stva-ralaki akt suradnja milosti i slobode, onoga to od Boga silazi k ovjeku

i onoga to se od ovjeka uzdie k Bogu. Osim toga stvaralaki akt pret-postavlja i dar, koji Bog Stvoritelj dariva ovjeku stvaraocu i s kojimje povezano konkretno odreenje ovjeka.26U Bojim darovima i kari-zmama, koje Berjajev shvaa u Pavlovu smislu, dolazi do izraaja o-vjekov poziv i ovjekovo odreenje. Stvaralatvo je odgovor na Bojizov. U tome se pokazuje njegova .teologalna i dijalogalna bit. Predmettog stvaralakog dijaloga jest svijet, koji prua materijal za ovjekovostvaralatvo.27 To znai da stvaralatvo nije nikakva privatna stvarizmeu mene i Boga. Ono je bitno upravljeno na svijet koji ovjek kaosuradnik Boji mora preobraziti i dovriti. Zato prema Berdjajevu stva-

ralaki akt nije identian s umjetnikitm proizvoenjem, on je obuhvatniji; oznaava transcendiranje palog i viziju boljeg svijeta kao i borbuza njegovo ostvarenje. Stoga je u stvaralakom aktu uvijek prisutani eshatoloki momenat.

Iz toga proizlazi da je i osoba po svojoj biti teologalna i dijalogalna. Onase ne konstituira samo u odnosu prema T i, kao kod Bubera, nego i uodnosu prema M i : Buber ima pravo: bez odnosa prema drugom kaoTi ne postoji Ja. Ali je odnos Ja i Ti za Bubera odnos izmeu o-vjeka i Boga, tj. biblijski problem... Kod njega ne postoji uope problem

socijalne metafizike, problem M i. 28 Tako prema Berdjajevu afirmacijaMene ukljuuje i T ebe i Nas : Ja je primarno, ali kad kaemJa, kaem i afirmiram ve T i i M i.29

Sto je pak to M i? Berja jev ga definira kao unutarnje zajednitvo izajednicu izmeu Ja , u ko joj je svaki T i, ali ne Ono.30 To zajednitvose dogaa u treem; ono pretpostavlja participiranje na nekom jedinstvu,koje obuhvaa i Mene i Tebe. To jedinstvo je Bog: Obostrano pro-imanje izmeu Metne i Tebe dogaa se u Bogu.31

M i je zapravo identino sa sobornosti: Sobornost je egzistencijalnoM i.32 Prindp sobornosti je duh. U duhu je osoba s Bogom i itavim

26 Isto, 136.27 Isto, 136.28 J a i m i r o b e h t o v , Pariz, 1934, 98.

29 Isto, 100.

30 Isto, 98.

31 Isto, 172.32 P r o b l e m e l o vek a , u: P u t 1936., br. 50, 3 26.

141


9/11

svemirom ujedinjena, ali to ujedinjenje ne ukida jedinstvenost osobe. Uduhovnom ivotu Jedno se ne suprotstavlja mnotvu kao u odnosu namnotvo neka izvanjska stvarnost; ono proima mnotvo i stvara ivot, ada ne ukida mnotvo.33

Berdjajev ne eli da se sobornost shvati kao neku prestabiliziranu har-moniju u Leibnizovu smislu. U Leibniza su .jedinstvo i harmonija daneizvan bez uea monada, dok su po Berdjajevu monade slobodne, oneimaju vrata i prozore te su kao takve aktivne u izgradnji sobornosti.Ni zlo nije nespoznaito dobro, nego ima svoj izvor u slobodi monada,u njihovu egoistikom zatvaranju u se.

Nema dakle osobe bez otvorenosti i odnosa prema Tebi i Nama.K tome Berdjajev dodaje i odnos prema nadosobnim virijednostima i sve-

tinjama. Taiko 'kvalitativni sadraj osobe izrasta liz njezina stvaralakogstupnja u zajednitvo s Tobom, s nekom drugom osobom, iz sjedinjenjas osobama, s osobom Bojom ali takoer iz stvaralakog odnosa premanadosobnim vrijednostima i svetinjama, koje esto primaju oblik ideja.:w

Tako shvaena osoba jest kriterij istine. Tu se Berdja jev izriito pozivana Kierkegaarda : Kierkegaard tv rd i. . . da je subjektivitet istina i stvar-nost. On ima dakako u tom smislu pravo to kriterij istine ne moebiti u objektu, on lei u subjektu, u mojoj sviijesta i savjesti.35 Istinanije konstatacija injenica nego smisao egzistencijalnog subjekta. Taj se

smisao otkriva intuicijom: Intuicija je stvaranje smisla, aktivno osmi-ljavanje, prodor smisla u mrak, bljesak u tami.36 U tako shvaenojistini nalazi se konkretni univerzalizam, koji ne protuslovi osobi nego

je pretpostavlja.37

Logiko miljenje polazi uvijek od neeg nedokazanog, to moe bitispoznato samo neposrednom intuicijom. To znai da to miljenje ne moebiti zadnji kriterij istine. A ako ne postoji objektivni kriterij istine, onda

je istina shvaena kao subjekt i egzistencija kriterij same sebe:Jedini kriterij istine jest istina i sama, zraenje njezina sunanog

svjetla.38Valjanost istine koju ja vidim, moe spoznati samo onaj tko ima istoduhovno iskustvo kao ja. To znai da je univerzalna istina mogua samotamo gdje postoji duhovno zajednitvo ili sobornost. U takvom zajedni-tvu nije potrebno dokazivati istinu. Zato Berdjajev kae: itav logikidokazni aparat postoji za one koji sa mnom nemaju zajednitva, kojine vide istinu koju ja vidim, s kojima ne saobraam u istini.39

U svemu tome dolazi do izraaja Berdjajevljevo nepovjerenje u racio-

nalno miljenje, to se pokazuje posebno u njegovoj etici, u kojoj se onogoreno bori protiv svih racionalnih opevaeih normi. U suprotnosti

33 F i l o so f i l a s v o b o d n o g o d u h a , I svezak, nav. dj., 44.34 D i e m e n s c l i c h e Pe r sn l i c h k e i t u n d d i e b er p e r s n l i c h e n Werte, nav. dj., 32.35 J a i m i r o b e k t o v , nav. dj., 41.36 Isto, 69.37 O p y t e sh a t o l o g i es k o j m e t a f i z i k i , Pariz 1947, 47.

38 Isto, 49.

39 Isto, 49.

142


10/11

s Kantom koji je tvrdio da svaki ovjek uvijek i posvuda u istoj situacijitreba djelovati na isti nain, Berdjajev istie da svaki ovjek treba uvi-jek indivdualno djelovati i svaku moralnu zadau individualno rjeavati;on treba biti u svakom moralnom inu stvaralac i ne smije se pretvoriti

u moralni automat/*0Ali iako je logiko miljenje posljedica grenog pada, ipak se u njemunalaze zrake istine, kao to se u etikim normama nalaze tragovi dobra.Zato, od onoga koji ne moe ljubiti blinjega u Kristu Berdjajev trai,da prema njemu barem ispuni zakon. Kao to je ve prije reeno, lo-gike i etike norme samo su stanja palog bitka. U svojoj zreloj fazito greno stanje bitka sa svim njegovim posljedicama Berdjajev nazivaobj elativa cd j om. Taj pojam ukljuuje u sebe ti Rantov pojam prirode,Buberov Es i Heideggerov Man, kao i Marxovo otuenje. No Ber

djajevljeva objektivacija nema samo gnozeoloko i socijalno nego ireligiozno i metafiziko znaenje. Objektivacija je svijet univerzalnog,objektivnog, koji se predstavlja kao stvarnost svoje vrste i u kojemuindividualno i subjektivno na razne naine biva negirano. Izvoditi stva-ralake akte, biti osoba, znai boriti se protiv takvog stanja za drugaijisvijet svijet duha.

Ako sada pogledamo unatrag, moemo zakljuiti da Berdjajev u konanici, kao i Mihajlovski, vidi mogunost pomirenja subjektivnog i obje-ktivnog, individualnog i univerzalnog u etikoj osobi. Ali za razliku od

Mihajlovskoga, etika je osoba prema Berdjajevu ujedno u teologalnom idijalogalnom odnosu, po emu je ona upravo osoba. Taj je odnos, me-utim, racionalno neizraziv i nedokuiv, jer je neponovljivo individualani subjektivan, a racionalno miljenje ne podnosi nita individualno i su-bjektivno. Ali budui da je ono, kao sve objektivno i univerzalno, poslje-dica grenog pada, ne pripada prvotnom stanju bitka. Na taj nain po-sljednja rije pripada iracionalizmu i misticizmu.

40 O naznaenii eloveka, nav. dj., 142.

143


11/11

SUBJEKTIVISMUS UND INDIVIDUALISMUS IN DER PHILOSOPHIEBERDJAJEWS

Zusammenfassung

Eine genetische Lekitre zeigt, dass das Problem des Subjektivismus undIndividualismus mit seinen verschiedenen Aspekten und Schattierungendas Hauptproblem der Philosophie Berdjajews iist, von dem sie eine in-nere Logik bekommt. Im Verlauf seiner philosoiphischen Entwicklunggibt Berdjajew mehrere Lsungen dieses Problems. Am Anfang werdenSubjektivismus und Individualismus im Namen eines sozialen Monismusabgelehnt, der efine Verbindung von Marx und Kant darstellt. Bald da-

nach versucht Berdjajew mit Hilfe der Kantschen Ethik dais Subjektiveund Individuelle zur Geltung zu bringen, um in einem dritten Moment,nach dem er sowohl Marxismus als auch Idealismus aufgegeben hat, einindividualistisches und monopluralistisches Weltbild zu entfalten. Erbehauptet, 'dass das uinsprngliche Sein individuell und substantiell ist,dass es eine Weltseele gibt und dass die Einheit der Substanzen in Gottgegeben iist. Alles Universelle und ObjeQotive ist nur eine Folge des Sndenfalis. Der exfetentiaiistische Personalismus stellt die letzte AntwortBerdjajews aiuf das Problem des Subjektivismus tund Individualismusdar, die er in der Philosophie setiner Periode der Reife (19131914) gibt.

Die Idee der Substanz tritt jetzt vor der Idee des Akits zurck, aber dieberzeugung, das's das Sein individuell ist und daiss das Objektive einengefallenen Sednszustand bezeichnet, wird nicH aufgegeben. Die Persn-lichkeit, in der Berdjajew ethische mit dialogalen und theologalen Ele-menten unzertrennlich verbindet, ist das Prinzip der Vereinigung desIndividuellen mit dem Universellen. Diese Vereinigung beschreibt Ber-djajew als Sobornostj, die er als das existentielle W ir versteht. DerHauptmangel dieser Versuche liegt im Irrationalismus, der Berdjajewsganzes Bemhen, das Individuelle au behaupten, vereitelt.

144

Documents

Subjektivizam i Individualizam u Filozofiji Nikolaja Berdjajeva