UNIVERZITET U TUZLIEKONOMSKI FAKULTETDODIPLOMSKI STUDIJ

SEMINARSKI RAD IZ NASTAVNOG PREDMETA

PLANIRANJE I ANALIZA POSLOVANJA

Tema: Svrha, ciljevi i proces planiranja

Predmetni profesor :Dr.sc. Adil Kurtić,red.prof.

Tuzla, novembar 2012. godine

Kandidati :Mehurić Adis I-2150/09Moralić Nedina I-2170/09Muminović Merima I-2272/09Mustajbegović Jasmina I-2326/09

Sadržaj

UVOD.........................................................................................................................................3

1. PRIRODA I SVRHA PLANIRANJA.................................................................................4

1.1. Pojam planiranja...........................................................................................................4

2.1. Značaj i suština planiranja...............................................................................................5

2.2. Svrha planiranja...............................................................................................................6

2. CILJEVI PLANIRANJA.....................................................................................................8

2.1. Hijerarhija i mreža ciljeva................................................................................................8

2.2. Racionalni pristup ostvarenju ciljeva...............................................................................9

2.3. Vrste ciljeva.....................................................................................................................9

2.4. Pristupi utvrđivanju ciljeva...........................................................................................10

3. PROCES PLANIRANJA......................................................................................................12

3.1. Faze i koraci procesa planiranja.....................................................................................12

3.2. Planiranje ciljeva i mjera...............................................................................................13

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................16

LITERATURA.........................................................................................................................17

2

UVOD

Predmet istraživanja seminarskog rada su svrha, ciljevi i proces planiranja. Naime, planiranje je proces onoga što organizacija želi postići kao i odlučivanje menadžmenta i ostalih članova organizacije na koji način postići ciljeve.

Opšti cilj pisanja seminarskog rada jeste objasniti prvobitno prirodu i svrhu planiranja, kroz definisanje glavnih uloga planiranja u prduzeću, te značaja tj. važnosti planiranja za ostvarivanje ciljeva.

Seminarski rad sastoji se od tri dijela. U prvom dijelu ističe se upravo svrha planiranja, i njena povezanost sa isključivanjem, fleksibilnošću i sigurnošću. Drugi dio objašnjava ciljeve preduzeća, počevši od njihove hijerarhije, kroz njihovo racionalno ostvarivanje, te i same vrste ciljeva planiranja. Proces planiranja objašnjen je u trećem dijelu seminarskog rada kroz faze i korake procesa.

3

1. PRIRODA I SVRHA PLANIRANJA

Planiranje predstavlja jedan od glavnih zadataka menadžmenta u preduzeću. Planiranje je proces određivanja onoga što organizacija želi posebno postići i odlučivanja kako postići te ciljeve.1 Ono naime obuhvata i cilj tj. šta činiti i sredstva kako to činiti.Primarni zadatak menadžera je da postavlja ciljeve i razvija strategije pomoću kojih će ih ostvariti. Te zadatke menadžeri obavljaju kroz funkciju planiranja. Planiranje je menadžerska funkcija kojom se bira pravac akcija za pribavljanje, alokaciju, korištenje i zamjenu resursa organizacije. To je ustvari proces postavljanja ciljeva i određivanja odgovarajućeg toka akcija da bi se ti ciljevi postigli.

1.1. Pojam planiranja

Planiranje je intelektualno zahtjevan posao koji zahtjeva da menadžment svjesno odredi smjerove djelovanja i temelji odluke na svrsi, znanju i brižljivim procjenama. Zbog toga planiranje poslovnim sistemima treba da osigura2:

Da znaju svrhu svog postojanja i koje im je glavno područije ciljeva. Da znaju koje su njegove dobre i loše strane Da znaju koje povoljne prilike i prijetnje predstavlja njihovo okruženje. Da imaju osnovu za dugoročno i operatvno planiranje. Da mogu identificirat i uspostaviti odgovarajuće standarde performansi. Da imaju set pravila ponašanja koje zaposleni trebaju da slijede.

Planiranje može da bude formlano i neformalno.3 Kod neforlamnog planiranja ništa nije zapisano, tako da ostali članovi ne mogu jasno vidjeti ciljeve. Neformalno planiranje često je u malim firmama u kojima je vlasnik ujedno i menadžer i ima viziju pravca kretanja firme i stizanja do cilja. Iako je zastupljeno u malim firmama, ovo planiranje je opšto i nedostaje mu kontinuitet. Kada jeu pitanju formalno planiranje, to je planiranje koje i podrazumijevamo pod samom riječu planiranja. Prilikom ovog planiranja, definišu se specifični ciljevi koji pokrivaju period od nekoliko godina. Ovi ciljevi dati su u pismenom obliku i podijeljeni su organizacionim članovima.

Kao instrument upravljanja, planiranje ima u preduzeću izuzetnu ulogu. Naime ono pridonosi ostvarivanju važnih ciljeva, ppreduzimanju važnih mjera, oblikovanju i provjeri očekivanja i stavova, te unapređivanju kontakata u preduzeću. Planiranje se može smatrati izvrsnim sredstvom poslovne politike preduzeća.

S ljedeće činjenice ističu važnu ulogu planiranja u preduzeću4:

1 Osmanagić Bederik, N., Operativno planiranje, Školska knjiga, Zagreb, 2002, str. 232 Planiranje i strategija informacijskog sustava, http://web.efzg.hr/dok/inf/uis/PIS-%205.pdf [pristupljeno : 31.10.2012.g.]3 Robbins P. S.,Coulter M.,Menadžment, osmo izdanje, data status, Beograd, 2005, str.1584 Osmanagić Bederik, N., Operativno planiranje, Školska knjiga, Zagreb, 2002, str. 25

4

planiranje pridonosi spoznaji i strukturiranju problema poduzeća i njegovih područja planiranje prisiljava na ekonomsko razmišljanje i sistemski postupak planiranje potiče oblikovanje i preispitivanje očekivanja i stavova, a katkad ih dovodi i

u pitanje planiranje utiče na to da se preduzeće ne gleda kao zbir pojedinih dijelova, nego kao

cjelina, da se gleda doprinos pojedinog dijela cjelini i pojašnjavaju unutrašnje međuovisnosti

planiranje vodi identifikaciji saradnika s preduzećem i važnim aktivnostima planiranje potiče na razmišljanje u vremenskim odsječcima, na dugoročno

razmišljanje te potiče spoznaju granica planiranje pridonosi kreativnom mišljenju, razvoju stvaralačke mašte planiranje potiče postupak usmjeren na probleme i rješavanje problema planiranje prisiljava na jasno oblikovanje ciljeva te pomaže u njihovu razvoju i

promjeni ("od željenoga kraja prema potrebnim počecima") planiranje priprema važne odluke, sve do onih koje se odnose na opstojnost poduzeća planiranje motivira suradnike u dostizanju ciljeva i donošenju važnih odluka planiranje potiče komunikaciju na horizontalnoj i vertikalnoj razini planiranje prisiljava na promišljanje ad hoc odluka planiranje potiče razmišljanja o poznatim i nepoznatim vjerojatnostima nastupanja

pojedinog događaja u budućnosti planiranje omogućava usporedbe zadanog i ostvarenog i time stvara mogućnost kontrole

planiranje prisiljava na brzo reagiranje na nove situacije.

Pored dobrih strana planiranja, postoje i neki nedostatci, a oni se odnose na to da planiranje polazi od nedostužnih ciljeva, kao i od nerealnih pretpostavki, također vrlo često se planira ono što se ne može planirati, te planiranje može da stvara visoke rashode.

2.1. Značaj i suština planiranja

Značaj tj. važnost planiranja možemo izvesti iz njegova četiri glavna aspekta, a to su5:1. Doprinos planiranja svrsi i ciljevimaSvaki plan i njegovi prateći planovi trebali bi pridonositi ostvarenju svrhe i ciljeva preduzeća . Ovo shvatanje proizilazi iz prirode organiziraog preduzeća, koje postoji zbog ispujenja grupne svrhe smišljenom suradnjom.

2. Primat planiranja među menadžerskim zadacimaMenadžerskim poslovima u organiziranju, kadrovskom popunjavanju, vođenju i kontroliranju namijenjeno je da podrže ostvarenje ciljeva preduzeća, pa s toga planiranje logično predhodi izvođenju ostalih menadžerskih funkcija.

Planiranje i kontroliranje su nerazdvojivi, bilo kakav pokušaj kontroliranja bez planiranja je besmislen, jer ne postoji način da se ustanovi idemo li tamo gdje želimo.

3. Sveprisutnost planiranjaIako priroda i opseg planiranja varira s ovlastima svakog menadžera te prirodom nadređenih mu politika i planova, planiranje je funkcija svih menadžera. Ako menadžeri nemaju određeni

5 Kurtić,A.,Osnove menadžmenta, OFF SET, Tuzla, 2009,str. 295

5

stepen slobode odlučivanja i paniranja, tada oni nisu pravi menadžeri. Svi menadžeri od predjesdnika do naglednika prvog nivoa-planiraju.

4. Efikasnost stvorenih planovaUčinkovitost planova se odnosi na stepen do kojega on ostvaruje svrhu ili ciljeve, a efikasnost plana na njegov doprinos svrsi i ciljevima u poređenju sa troškovima i drugim faktorima potrebnim za njegovo formulisanje i izvođenje. Planovi su efikasni ako ostvaruju svoju svrhu uz razmne troškove koji se mjere ne samo vremenom, novcem nego i stepenom individualnog i grupnog zadovoljstva.

Planiranje je bitno ne samo za menadžment nego i općenito za uspjeh svake aktivnosti koju želimo obaviti. Znati što se zapravo želi u budućnosti izuzetno je važno, a uspješnog posla nema bez vizije razvoja, ali i realnog sagledavanja potrebnih aktivnosti za ostvarivanje postavljenih ciljeva (bez obzira da li se radi o razvoju novih proizvoda, poboljšavanju procesa stvaranja postojećih proizvoda i usluga, marketinškim i prodajnim aktivnostima ili pak praćenju rezultata).

2.2. Svrha planiranja

Prije svega potrebno je istaknuti četiri moguća razloga za planiranje. Planiranje obezbjeđuje pravac, smanjuje nesigurnost, troškove i viškove svodi na najmanju razinu i utvrđuje standarde koji se primjenjuju u kontroli. Kada je u pitanju obezbjeđivanje pravca , planiranje stvara pravac za djelovanje menadžera i ostalih u kompaniji. Kada zaposleni spoznaju pravac, onda mogu da kooridiniraju svoje aktivnosti, sarađuju jedni sa drugima, i čine ono što je potrebno da bi se postigli ciljevi. Bez planiranja, pojedina odjeljenja u kompaniji u različite svrhe koče organizaciju da se efikasno kreće ka ostavrivanju zadatih ciljeva.Planiranje smanjuje nesigurnost tako što 'prisiljava' menadžere da gledaju unaprijed, predviđaju promjene koje će rezultati donijeti kao i da predviđaju odgovarajuću reakciju. Iako planiranje ne može eliminisati nastanak neke promjene ili rizika, može predvijeti eventualnu promjenu i pronaći najefikasniji odgovor na nju.

Pored ovoga, planiranje kao što je već navedeno smanjuje višak aktivnosti. Naime, kada su aktivnosti u kompaniji koordinirane oko utvrđenih planova, višak aktivnosti se svodi na najmanju moguću mjeru.

I na kraju, planiranje utvrđuje ciljeve i standarde koji se koriste pri kontroli. Ako nismo sigurni u to šta pokušavamo da postignemo, kako možemo da utvrdimo da li smo to postigli? Prvobitno prilikom planiranja utvrđuju se ciljevi i planovi, potom putem kontrole upoređujemo stvarno poslovanje sa ciljevima, idetifikujem svaku bitnu devijaciju i preduzimamo sve neophodne korake da bi smo izvršili korekciju. Bez planiranja, možemo reći da ne bi postojao način da se vrši kontrola.

Svrha planiranja je u isključivanju, odnosno u smanjenju vjrovatnosti nastupanja neočekivanih događaja kako bi se rizik odabranih mjera sveo na minimum. Budući da je budućnost u nekoj mjeri uvijek nesigurna, tako ni planiranje ne može isključiti rizike koji

6

nastaju zbog nesigurnosti, no ono ih nastoji smanjiti i time povećati vjerojatnost nastupanja željene budućnosti.

Svrha planiranja vrlo često se povezuje sa fleksibilnošću jer se planiranje smatra predubjetom fleksibilnog reagiranja u preduzeću. No postoji i paradoks a to je što upravo zahtjev za fleksibilnošću se upotrebljava kao argument protiv poslovnog planiranja.

Svrha planiranja pojašnjava se i u odnosu prema sigurnosti. U teoriji odlučivanja vrlo često se govori o odlukama u uvijetima sigurnosti (kada subjekt odlučivanja sa sigurnošću zna koja će se situacija dogoditi), odlukama u rizičnim uvjetima (moguća su različita moguća stanja, a subjekt odlučivanja poznaje vjerovatnost nastupanja pojedine alternative) te odlučivanju u uvjetima nesigurnosti (moguća su različita moguća stanja, a subjekt odlučivanja ne poznaje vjerojatnost nastupanja pojedine mogućnosti).

Potrebno je istaknuti i da prema nekim autorima planiranje u preduzeću ima dvije svrhe, a to su preventivna i pozitivna.6 Preventivna svrha planiranja je minimiziranje rizika smanjenjem nesigurnosti povezanih sa poslovnim uvijetima i razjašnjavanje posljedica povezanih menadžerskih poduhvata. Pozitivna svrha je povećati stepen organizacijskog uspjeha.

No, osnovna svrha planiranja je pomoći organizaciji postići njene ciljeve. Primarna svrha planiranja je „omogućiti postignuće poduzetnositi i ciljeva”. Sve ostale svrhe planiranja nusproizvodi su osnovne svrhe.7

2. CILJEVI PLANIRANJA

Ciljevi izražavaju željeno stanje ili rezultat koji se želi postići u određenom vremenu, a odnose se na veličinu i vrstu preduzeća, prirodu i raznolikost područja interesa i razinu

6 Kurtić A.,Menadžment poslovnih sistema (Sistem,proces,funckije),Centar za napredne studije,Sarajevo,2011,str.807 Certo S.C.,Certo S.T., Moderni menadžment,deseto izdanje,Mate,Zagreb,2008,str.114

7

uspješnosti, ili drugačije rečeno, odnose se na sve ključne faktore koji su potrebni za uspjeh8. Ciljevi proizlaze iz plana misije preduzeća, stoga se mogu objasniti kao njegova specifikacija i detaljizacija. Svi ciljevi čine hijerarhiju kao i mrežu ciljeva. Svi predstavljaju orjentir za funkcionisanje organizacije i istovremeno za ponašanje svakog člana organizacije pojedinačno, odnosno svih članova. Cilj planiranja je kako se korisititi resursima prema uputama menadžmenta. Planiranje se često naziva primarnom funkcijom menadžmenta zato što utvrđuje osnove za sve druge funkcije koje vrše menadžeri. Planiranje obuhvata dva važna elementa: ciljeve i planove. Ciljevi su željeni ishodi za pojedince, grupe, ili cjelokupne organizacije. Ciljevi su dostignuća, i ova dva termina koristimo naizmjenično. Oni obezbjeđuju pravac za sve odluke menadžmenta i stvaraju kriterijume na osnovu kojih se može mjeriti stvarno radno postignuće. Zato se oni često nazivaju osnovama planiranja. A vi morate znati koji je željeni cilj ili ishod prije nego što uvrdite planove za postizanje istih. Planovi su dokumenti koji utvrđuju način ostvarivanja resursa, programa i drugih neophodnih koraka za postizanje ciljeva. Kada menadžeri planiraju, oni razvijaju ciljeve i planove.

2.1. Hijerarhija i mreža ciljeva

U preduzeću se govori o sistemu ciljeva, oni čine hijerarhiju ciljeva i mrežu ciljeva. Hijerarhiju ciljeva čini redosljed po rangu, od temeljne svrhe i/ili misije pa do osobnih ciljeva zaposlenika. Ostvarenje ciljeva u preduzeću teško i rijetko prati njihovu međusobnu, kako hijerarhijsku tako i linearnu povezanost. Ostvarenje cilja jedne organizacijske jedinice istovremeno je i posljedica, ali i mogućnost ostvarenja nekog drugog cilja, riječ je o isprepletenoj mreži ciljeva u preduzeću.Menadžeri različitih nivoa zaokupljeni su različitim vrstama ciljeva. Menadžeri najvišeg nivoa uključeni su u određivanje svrhe i misije preduzeća, ali i ukupnih ciljeva preduzeća. Menadžeri srednjeg nivoa uključeni su u postavljanje ciljeva ključnih područija rezultata, ciljeva diviziona i odjela. Osnovna briga menadžera nižih nivoa je postavljanje ciljeva odjela i jedinica isto kao i ciljeva podređenih.

Ciljevi i programi planiranja obično čine mrežu željenih rezultata i događaja. Menadžeri moraju biti sigurni da komponente mreže odgovaraju jedna drugoj, slaganje nije samo stvar izvođenja različitih programa već i njihovog vremenskog usklađivanja.

2.2. Racionalni pristup ostvarenju ciljeva

Planiranje je kao što je to pokazano u drugom dijelu seminarskog u okviru procesa planiranja, racionalan pristup ostvarenju ciljeva. Bit logike planiranja važi bez obzira na vremenski

8 Planiranje- pojam, značaj, ciljevihttp://www.crnarupa.singidunum.ac.rs/valjevo/2006-2007/Predmet%20Menadzmet%20-%20Profesor%20dr%20Ranko%20Loncarevic/5%20-%20Proces%20planiranja.pdf [pristupljeno : 31.10.2012.g.]

8

interval. Međutim jasnoća predpostavki ostvarivosti planiranja i jednostavnosti planiranja gotovo je sigurno obrnuto srazmjerna vremenskom rasponu planiranja. To znači da ako je vremenski raspon dugačak predpostavke mogu biti nejasne i ciljevi mnogo teži za ostvariti.Odlučivanje može biti najjednostavniji dio planiranja mada uključuje predpostavke vrednovanja i zahtjeva mnogo vještine u nihovoj primjeni. Stvarne teškoće većinom nastaju pri utvrđivanju značenja ciljeva i kritičnih predpostavki, očavaju prirode i međusobnih odnosa jakih i slabih strana alternativa, te komuniciranju ciljeva i predpostavki planiranja onima koji na raznim nivoima preduzeća moraju planirati.

U izboru vremenskog razdoblja planiranja moraju se primjenjivati određeni kriteriji.9 Ključ izbora pravilnog razdoblja planiranja leži u načelu vezanosti odlukama: logično planiranje obuhvata buduće vremensko razdoblje nužno da se, nizom akcija, ostvare opredjeljenja sadržana u danas donesenim odlukama.

Načelo vezanosti odlukama implicira da dugoročno planiranje nije planiranje budućih odluka već planiranje budućeg odraza današnjih odluka.

U racionalnom pristupu ostvarenju ciljeva bitna je koordinacija kratkoročnih i dugoročnih planova. Velika je greška da se kratkoročni planovi izrađuju nevezano za dugoročne. Važnost integriranja ovih vrsta planova nije prenaglašena, ne bi trebalo izraditi niti jedan kratkoročni plan a da on ne pridonosi izvršenju dugoročnog. Ponekad kratkoročne odluke ne samo da ne pridonose dugoročnom planu već i ometaju njegovo ostvarenje. Odgovorni menadžeri ovo stalno trebaju imati na umu jer je daleko jednostavnije postupati na ovaj način nego ispravljati neusklađenosti.

2.3. Vrste ciljeva

Na prvi pogled reklo vi se da organizacije imaju jedan cilj: poslovne firme imaju cilj da ostvare profit, neprofitne organizacije imaju cilj da ostvare potrebe neke konzistente grupe. U realnom svijetu organizacije imaju višestruke ciljeve. Poslovne kompanije takođe često nastoje da prošire svoje učešće na tržištu i da zadrže zadovljstvo zaposlenih u organizaciji. Primjeri ciljeva jedne organizacije dati su u tabeli. Finansijski ciljevi odnose se na finansijsko poslovanje organizacije, dok se strateški ciljevi odnose na ostale oblasti poslovanje jedne organizacije.

Tabela 1. – Finansijski i strateški ciljevi organizacije

Finansijski ciljevi Strateški ciljevi

9 Weihruch H.,Koontz H.,Menadžment,deseto izdanje,Mate,Zagreb 1994.g,str. 127

9

Brži rast prihoda Brži rast zarda Veće dividende Veće marže profita Veći prihodi po investiranom

kapitalu Bolje kreditno rangiranje i

rangiranje obveznica Veći prilivi gotovine Rast cijena akcija Raznovrsnija baza prihoda Stabilne zarade tokom perioda

recesije

Veće tržišno učešće Bolje, sigurnije rangiranje u

djelatnosti Bolji kvalitet proizvoda Niži troškovi u odnosu na ključne

konkurente Šira, ili atraktivnija proizvodna

linija Bolja reputacija kod klijenata Kvalitetnije pružanje usluga

klijentima Status lidera u tehnologiji ili u

proizvodnoj inovaciji Veća konkurenta sposobnost na

međunarodnim tržištima Veće razvojne mogućnosti

Izvor: A.A. Thompson Jr. i A.J. Strickland III, Strategic Menagement 12. Izd (New York: McGaw-Hill/Irwin 2001), str 43.

Izuzev nekoliko finansijskih ciljeva, ovi ciljevi bi se mogli primjeniti i na neprofitne organizacije. Također potrebno je napomenuti da opstanak nije naveden kao cilj, jer se on podrazumijeva, organizacije mora da opstane da bi se mogli ispuniti drugi ciljevi organizacije.

2.4. Pristupi utvrđivanju ciljeva

Kao što smo ranije naveli ciljevi obezbjeđuju pravac za sve odluke i postupke menadžmenta i obuhvataju kriterije na osnovu kojih se vrednuju stvarna dostignuća. Sve što organizacioni članovi čine treba da bude orijentisano na pomoć njihovim radnim jednicima i stimulisanje organizacije da postigne svoje ciljeve. Ovi ciljevi mogu se utvrditi na tradicionalan način utvrđivanja ciljeva, ili pomoću menadžmenta ciljeva.Prilikom tradicionalnog utvrđivanja ciljeva, ciljevi se utvrđuju na vrhu organizacije a onda se dijele na subordinirane ciljeve za svaki organizacioni nivo. Nakon toga ocjenjuje se poslovanje da bi se utvrdilo da li su navedeni ciljevi postignuti. Ova tradicionalna perspektiva pretpostavlja da čelni menadžeri znaju šta je najbolje. Tako, ciljevi koji su postignuti i prenjeti na svaki naredni nivo služe da usmijere, vode i na neki način ograniče ponašanje zaposlenih. Zaposleni rade kako bi ispunili ciljevi koji su im dati u okviru nadležnosti.

Pored tradcionalnog utvrđivanja ciljeva, mnoge organizacije koriste metod menadžmenta u kome zaposleni i njihovi menadžeri zajednički utvrđuju specifične ciljeve poslovanja, periodično se kontroliše napredak u postizanju tih ciljeva, i dodjeljuju nagrade prema zasluzi. Umijesto da se koristi samo kao sredstvo kontrole, MBO (menagement by objectives) ih koristi i kao sredstvo za motivaciju zaposlenih. Menadžment baziran na ciljevima čine četiri elemnta: specifičnost cilja, sudijelovanje u odlučivanju, eksplicitan vremenski period i feedback performansi. Ovdje je suština u postizanju odvojenih grupa ciljeva i to je razlog i

10

motivacija rada pojedinca. Problem kod MBO programa je u tome što nije tako efektivan u smislu dinamične promjene okruženja. MBO program podrazumijeva stabilnost za zaposlene da bi radili u pravcu postizanja ciljeva. Ako novi ciljevi treba da se utvrđuju svkih nekoliko sedmica zaposleni neće imati vremena da postignu te ciljeve i vrednuju svoja postignuća. Sledeći problem MBO programa je u tome što zaposleni koji daju prevelik značaj postizanju svog cilja ne obazirući se na druge u radnoj jedinici mogu da budu kontraproduktvni, zato je važno da mendžer usko sarađuje sa zaposlenim.

3. PROCES PLANIRANJA

11

Pod procesom planiranja možemo podrazumjevati sve aktivnosti koje su neophodne da se ostvari svrha odnosno ciljevi planiranja. Zato se kaže da je planiranje proces odlučivanja o ciljevima, strategijama i planovima organizacije, i iz toga proizilazi da su rezultati procesa planiranja odluke o ciljevima, strategijama i planovima.Procesni način razmišljanja dobiva sve više na važnosti jer posebno ističe presjecišta, poprečne tačke između različitih područja i funkcija preduzeća, njega obilježavaju: aspekt transformacije, aspekt cilja, aspekt ulančavanja i organizacijski aspekt.

Proces planiranja može se definirati kao ciljno usmjeren, lančani slijed pojedinih aktivnosti transformiranja informacija s određenim ciljem. U literaturi postoje različiti prijedlozi raščlanjivanja procesa planiranja10:

prema predmetu planiranja razlikuju se planiranje ciljeva, definiranje premisa, analiza problema, planiranje mjera, resursa, termina, organizacije i prognoza rezultata.

prema vertikalnom načinu promatranja govori se o identifikaciji planskih problema, definiranju planskih ciljeva, planiranju sredstava i mjera, budžetiranju, naknadnom planiranju te planskoj kontroli.

prema horizontalnom načinu promatranja bitan je slijed planskih koraka na istom nivou, npr. izrada operativnih planova

prema vremenskoj dimenziji ističe se slijed planskih zadataka, npr. Unutar poslovne godine.

Osim navedenih prijedloga, najčešće se primjenjuje načelo raščlanivanja prema toku procesa odlučivanja. Proces planiranja promatra se, kao specifični proces odlučivanja, specifičan zato što se odnosi na budućnost.

3.1. Faze i koraci procesa planiranja

Prema faznom teoremu proces planiranja se može rasčlaniti u šest faza: identifikacija problema, traganje za informacijama, oblikovanje alternativa odlučivanja, vrednovanje alternativa, izbor jedne alternative te provođenje odluke. Međutim, iako je u praksi dokazano da postoje sve navedene faze nije neophodno da one slijede u određenom nizu. Empirijska istraživanja dokazuju, da su pojedine faze povezane povratnom vezom te da se proces odlučivanja može raščlaniti u parcijalne faze odlučivanja. Pojednostavljeno se može govoriti o samo četiri faze procesa: definiranje problema, pronalaženje rješenja, optimiranje te implementacija.11

Prva faza je definiranje problema. Problem postoji kada se sadašnje ili buduće stanje smatra nezadovoljavajućim ili kada se želi postići druačije stanje tj. cilj. Izvor problema su najčešće neprikladni ciljevi zbog promijenjenih vanjskih ili unutarnjih okvirnih uslova ili nedovoljnih resursa te nepotpun učinak na putu prema cilju zbog pogrešnih mjera.

10 Osmanagić Bederik, N., Operativno planiranje, Školska knjiga, Zagreb, 2002, str. 3511 Proces planiranja, http://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&ved=0CCgQFjAB&url=http%3A%2F%2Fweb.efzg.hr%2Fdok%2Fepo%2Fnosmanagic%2F3.%2520Proces%2520planiranja.ppt&ei=RiuVUMXpBcbzsgaivIDoAw&usg=AFQjCNGMG2277irdFi80fR7IARFjeplqDA&cad=rja [pristupljeno : 31.10.2012.g.]

12

Koraci u ovoj fazi jesu spoznaja problema, analiza problema te formuliranje problema.

Druga faza je pronalaženje rješenja. Ona obuhvata analizu i obradu iinformacija da bi se spoznale mogućnosti kao i analizu samih mogućnosti te njihovo formulisanje. Spoznaja mogućnosti ovisi o tipu problema, jesu li oni loše ili dobro definirani. Analiza mogućnosti služi njihovom prosuđivanju, dok se formulisanje odnosi na sadržajnu konkretizaciju, povezanost s potrebnim resursima te odgovornost za provođenje mjera.

Treća faza je optimiziranje, u ovoj fazi ispituje se efikasnost pojedinih mogućnosti s obzirom na cilj, te se odabire optimalna mogućnost. Da bi se olakšalo poređenje mogućnosti potrebno je razraditi temelje za vrednovanje mogućnosti, veličine prema kojima će se mjeriti njihov doprinos u odnosu prema cilju

Četvrta faza procesa planiranja je faza implementacije. Slijedi nakon odluke za određenu alterativu, i obuhvata oblikovanje htjenja, što vodi smanjenju potencijalnih otpora, provođenje htijenja, čime se misli na organizacijsko pridruživanje te upute za provođenje i osiguranje htijenja.

Proces planiranja se odvija kroz nekoliko koraka, ovisno o stepenu detaljizacije u literaturi se mogu izdvojiti pojedine faze. Saglasnost vlada u osnovnom pristupu:

u prvom koraku se definišu ciljevi ( što se želi) a u drugom mjere i putevi ( kako se to želi postići)

Putevi i mjere se mogu definisati tek nakon što je jesno određen cilj kojem se teži. Planirani ciljevi i mjere čine rezultat procesa planiranja te obavezuju funkcije planiranja i realizacije. Zadavanje ciljeva osigurava kontinuitet organizacijskih odluka i time dugotrajni razvoj preduzeća. Zadavanje mjera omogućuje brz i siguran tok konkretnih aktivnosti.

Granice između pojedinih faza planiranja nisu čvrste, a i sam proces teče kao iterativan. Povratnom se vezom osigurava usklađivanje pojedinih koraka zbog promjene podataka.

3.2. Planiranje ciljeva i mjera

Planiranje ciljeva i mjera općeniti su koraci procesa planiranja i oni se razlažu u pojedine korake ovisno o kompleksnosti problema koji se planiranjem nastoji riješiti, broju sudionika u procesu planiranja itd. Planiranje ciljeva obuhvaća planiranje ciljeva preduzeća te iz njega izvedenog planiranja ciljeva pojedinog poslovnog područija. Planiranje ciljeva nije samo logičko izvođenje ciljeva i podciljeva, nego je to proces koji zahtijeva niz dodatnih odluka pri kojem se cilj odabire iz više mogućih kombinacija podciljeva.

Različite su predodžbe o cilju. Preduzeće može težiti ostvarivanju dobiti, rastu, tržišnim udjelima, neovisnosti, moći ili ugledu. Smatra se da, uprkos individualnom definisanju osnovih ciljeva, svako preduzeće treba težiti prema dva operativna cilja:12

12 Proces planiranja, http://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&ved=0CCgQFjAB&url=http%3A%2F%2Fweb.efzg.hr%2Fdok

13

postizanju dovoljne dobiti (ekonomska komponenta) te ostvarenju i očuvanju financijske ravnoteže (financijska komponenta) jer trajnije

neostvarenje tih ciljeva ugrožava opstanak preduzeća.

Slika 1. Proces planiranja

Izvor: Osmanagić Bederik, N., Operativno planiranje, Školska knjiga, Zagreb, 2002, str. 39

Planiranje mjera drugi je važan dio procesa planiranja. Ovdje se radi o planiranju doprinosa učinka saradnika, sistemskoj razradi svih konkretnih akcija, programa, projekata i aktivnosti što se ostvaruju u neposrednoj budućnosti u pojedinim funkcionalnim područjima (istraživanje i razvoj, proizvodnja, marketing, financije itd.) kao i u upravljanju i to u svrhu osiguranja ukupnog spleta ciljeva. Granica razlikovanja ciljeva i mjera nije čvrsta, na određenom nivou posmatranja ciljevi i mjere razlikuju se po tome što svaki cilj prikazuje poželjno stanje, dok mjere nemaju samostalnu vrijednost. One dobivaju na važnosti tek svojim doprinosom ostvarenju cilja.

Obim planiranih mjera zavisi od razlike između prognoziranog i planiranog razvoja poslovanja preduzeća. Razlika između prognoziranog i planiranog stanja naziva se jazom mjera. Zatvaranje i uklanjanje tog jaza zadatak je planiranja mjera. Planiranje mjera provodi se preko tri stepena planiranja: pripreme odluke analizom postojećega stanja, analizom ostvarivih mogućnosti te odlukom o mjerama.

%2Fepo%2Fnosmanagic%2F3.%2520Proces%2520planiranja.ppt&ei=RiuVUMXpBcbzsgaivIDoAw&usg=AFQjCNGMG2277irdFi80fR7IARFjeplqDA&cad=rja [pristupljeno : 31.10.2012.g.]

14

Planiranje ciljeva i planiranje mjera su linearno povezani. Iako se planiranjem ciljeva dolazi do zadanog rezultata kojem se prilagođava planiranje mjera, naglasak je na povratnoj vezi koja omogućuje uticaj i u suprotnom smjeru. Povratna je veza potrebna posebno tada kad se ne mogu pronaći prikladne mjere za ostvarenje cilja i ona služi prilagođavanju cilja ili njegovih komponenata ostvarivim mjerama.

15

ZAKLJUČAK

Razmatrajući prirodu i svrhu planiranja možemo zaključiti da je planiranje menadžerska funkcija kojom se bira pravac akcija za pribavljanje, alokaciju, korištenje i zamjenu resursa organizacije. To je ustvari proces postavljanja ciljeva i određivanja odgovarajućeg toka akcija da bi se ti ciljevi postigli.

Po pitanju ciljeva možemo zaključiti da ciljevi izražavaju željeno stanje ili rezultat koji se želi postići u određenom vremenu, a odnose se na veličinu i vrstu preduzeća, prirodu i raznolikost područja interesa i razinu uspješnosti, ili drugačije rečeno, odnose se na sve ključne faktore koji su potrebni za uspjeh.

Iz same definicije planiranja kao menadžerske funkcije i kao potprocesa u okviru procesa menadžmenta proizilazi da planovi treba da omoguće efikasno ostvarenje misije, ciljeva, i zadataka poslovnog sistema. To znači da osnovni plan i svi njegovi prateći planovi treba da doprinose ostvarenju svrhe i ciljeva poslovnog sistema kao cjeline uz odgovarajući sinhronizovani rad njegovih dijelova.

LITERATURA

16

1. Kurtić A.,Menadžment poslovnih sistema (Sistem,proces,funckije),Centar za napredne studije,Sarajevo,2011

2. Kurtić A.,Osnove menadžmenta, OFF SET, Tuzla, 20093. Osmanagić Bederik, N., Operativno planiranje, Školska knjiga, Zagreb, 20024. Robbins P. S.,Coulter M.,Menadžment, osmo izdanje, data status, Beograd, 20055. Weihruch H.,Koontz H.,Menadžment,deseto izdanje,Mate,Zagreb,19946. Proces planiranja, http://www.google.ba/url?

sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&ved=0CCgQFjAB&url=http%3A%2F%2Fweb.efzg.hr%2Fdok%2Fepo%2Fnosmanagic%2F3.%2520Proces%2520planiranja.ppt&ei=RiuVUMXpBcbzsgaivIDoAw&usg=AFQjCNGMG2277irdFi80fR7IARFjeplqDA&cad=rja [pristupljeno : 31.10.2012.g.]

7. Planiranje- pojam, značaj, ciljevihttp://www.crnarupa.singidunum.ac.rs/valjevo/2006-2007/Predmet%20Menadzmet%20-%20Profesor%20dr%20Ranko%20Loncarevic/5%20-%20Proces%20planiranja.pdf [pristupljeno : 31.10.2012.g.]

8. Planiranje i strategija informacijskog sustava, http://web.efzg.hr/dok/inf/uis/PIS-%205.pdf [pristupljeno : 31.10.2012.g.]

17