Tajna Knjiga Ivanova

P R V O H R V A T S K O I Z D A N J E

TAJNA KNJIGA IVANOVA

3MH*»«lpj ^»-Hf l t -K

DJELA IVANOVA

~ 3 - « » " - # #«-*ltt-Kr

UVODNE NAPOMENE

TAJNA KN JIG AIVANO VA 11

DJELAIVANOVA 37

red vama je već treća knjiga biblioteke Svjetiost koja je posvećena u nas sve donedavno gotovo potpuno zane-marivanom segmentu duhovne baštine čovječanstva. To su novozavjetni apokrifi, koji su svjetlost dana ugledali

u prvim stoljećima kršćanstva, dakle u razdoblju neposredno nakon ovozemaljskoga djelovanja Isusa Krista. Prve dvije objavljene knjige u izdanju TELEdiska su: Gnostička evanđelja, američke autorice Elaine Pagels i Knjižnica Nag Hammadi koja sadrži prijevode 14 od ukupno 52 spisa iz Nag Hammadi Kodeksa. U ovoj, trećoj knjizi, objavljuju se dva apokrifa: Djela Ivanova, koji se pripisuje Leukiju, neposrednom sljedbeniku Svetoga Ivana, i tzv. Tajna knjiga Ivanova koja se pripisuje samom Svetom Ivanu, najmilijem učeniku Isusa Krista.

U susretu s nama tako dalekim duhovnim okruženjem kao što je razdoblje ranoga kršćanstva prepunog dramatičmh zbivanja polazimo od dva pojma - objave i predaje. Kada je riječ o kršćanstvu objava je Živa Riječ Isusa Krista, koju, kao što je poznato, On nije zapisivao te nam je dostupna jedino posredovanjem Njegovih najbližih i udaljeni-jih sljedbenika.

NAG HAMMADI

Živa Riječ je tako uvelike postala predaja što znači da se zbog mnogih međusobno različitih doživljavanja/razumijevanja predajon-osaca prepisivanjem širila u danas nepoznatom broju verzija.

No, već se u II. stoljeću mogu nazrijeti dva osnovna smjera predaje - jedan kanonski tzv. ortodoksne Crkve (grč. kanon izvedeno iz riječi kanna, trska, dosiovce, mjerački štap od trske) i drugi koji se opet račva u niz smjerova - gnostici, arijanci, donatisti, sabeltjani, monofizisti itd. Proces kanonizacije započinje u prvim stoljećima stvaranjem zbirke spisa u Svetome pismu za koje ortodoksna Crkva drži da su jedini autentični i da predstavljaju neiskvareni nauk Isusa Krista, te su stoga norma vjere. Tekstovi predaje nastaii u gore spomenutim ranokršćanskim zajednicama bit će proglašeni krivovjer-jem i zabranjivat će se. Ocjenjivat će se kao libri non recipiendi (neprihvatljive knjige) ili još oštrije kao npr. ocjena koja se izriče na Petom saboru sinode u Nikeji 787. god. gdje se Djela Ivanova prosu-đuju kao knjiga koju: "nitko (ovu) knjigu ne smije prepisivati, ali ne samo to, držitno kako zaslužuje da je se preda vatri." Tako su ti spisi postali korpusom kojega danas nazivamo novozavjetni apokrifi (grč. apokriphos = skriven, potajan).

Kanonizaciju je započeo Sv. Irenej, lionski biskup (oko 125-202.). On je predložio indeks novozavjetnih tekstova koji, prema njegovu mišljenju, sadrže i čuvaju izvorni i neiskvareni Isusov nauk. Od svih evanđelja koja su kružila unutar prvih kršćanskih zajednica odabrao je četiri (po analogiji s četiri smjera u prostoru, četiri oceana i četiri ugla svijeta) i ocijenio ih kao jedine autentične. To su tzv. kanonska evanđelja: Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.

Kanonizacija dobiva snažni zamah nakon Konstantinova Milan-skog edikta 313. god. na kojem je po prvi puta u cijelom rimskom svjetskom carstvu dopuštena sloboda vjere pa tako i kršćanstva. Započinje institucionalizacija Crkve, održavaju se koncili na kojima se odlučuje što jest a što nije dogma. Da bi se barem donekle opisala

■8-

UVODNENAPOMENE

dramatičnost zbivanja na tim skupovima, navodimo podulji citat iz Zapadne pustolovine Covjeka Denisa de Rougemonta u kojem piše o I. ekumenskom koncilu u Nikeji 325. god. interpretirajući Grgura Nazijanskog kroničara toga doba.

»Uspomene Grgura Nazijanskog, kronike iz toga doba i usvo-jeni tekstovi dopuštaju nam izgraditi živu sliku tih prvih okupijanja grčkog kršćanstva: velikih Konciia. (...) Biskupi, koje je pozvao bizantski imperator, okupljaju se iz cijelog Bliskog istoka, Afrike, Makedonije, Egipta i Iberije. Predstojnici velikih stranaka okruženi pratnjama, izasianici imperatora i pape, ulaze svečano u odabrani grad: rasprava počinje demonstracijama sile i prestiža prisutnih stranaka. Skupine fanatičnih redovnika prolaze ulicama. Pokadšto, kao u Efezu i Kalcedonu, masa slavohlepnih laika, vojnika, egipat-skih mornara i odvažnih pojedinaca, šulja se oko crkve gdje zasjeda Koncil, očekujući priliku da silom intervenira. Unutra pak incidenti su sve brojniji. "Reklo bi se roj stršena", bilježi Grgur. Burno se kliče i interpelira s lijeva i s desna lade gdje se zbilo vtše stotina biskupa i doktora, dok su izaslanici pape (koji je uvijek odsutan) i funkcionari Carstva zauzeli mjesta na oltarskoj balustradi. Nastaje graja i Oci viču: "To je prava vjera! To je vjera Apostola", "Anatema na onog koji tako ne vjeruje! Istjerajte Euzebija, neka ga se isječe na komade! Podijelio je Spasitelja, neka i sam bude podijeljen!" Redigirani u posljednjem trenutku, tekstovi se stavljaju na glasanje. Glasanje je završeno, ali je već sutradan kuloarskim pregovorima dovedeno u pitanje. Jedna grupa biskupa prijeti da će napustiti Koncil. Razmjen-juju se deputacije. Potpisani su spiskovi prisutnih koji će se kasmje osporavati: da ii su potpuni, jesu li točni? Nisu li u popis stavljeni i odsutni? Sada treba supotpisati prihvaćene formule, ukloniti pro-tivnike heretike, ekskomunicirati, iznova uspostaviti jedno središte, uzeti u obzir pritiske što ih vrši imperator i rimski papa, ukloniti, ili ne ukloniti bizantijskog patrijarha - i, najednom, rulja redovnika i

.9.

NAG HAMMADI

nitkova upada, Hilarije se spasava bijegom, Flavijan umire od zado-bijenih batina. Uvečerjeprokiamiranadogma, zabludaNestorijevaje osuđena i stanovništvo grada u zanosu oduševljenja aklamira Ocima, iluminira gradske četvrti i ispraća biskupe u povorci pod odbljeskom baklji i tamjanom kadionica.«

U Nikeji se odlučuje o Arijevom (umro 336. god.) shvaćanju Svetoga Trojstva. Arije je držao da Isus nije istobitan s Bogom, nego da je drugo biće s božanskim moćima. (Euzebije koji se spominje u gore navedenom tekštu njegov je najbliži suradnik.) Naime, u ranome kršćanstvu temeljni je probiera bio kako imenovati unutarbožanske odnose, Boga kao Stvoritelja, Sina kao Otkupitelja i Duha Svetoga kao kao Izbavitelja.

U izvjesnom se smislu može držati da je proces kanonizacije Sve-toga pisma u osnovi završen latinskim prijevodom Biblije, Vulgatom Svetoga Jeronima, koji je svoje djelo izveo između 383. i 406. god. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je nek^siarozavjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskog prijevoda Vetus iatina, a neke je samo ispravio, npr. evanđelja. No kanonizacija vezana uz pitanje što je dogma a što nije, što je prava a što kriva Hturgija itd. mnogostoljetni je proces i teče paralelno s raskolima koji se zbivaju nakon Žive Riječi Isusa Krista. Najprije razgraničenje ortodok-sne Crkve i tzv. hereza - gnostika, arijanaca, donatista, sabelijana, monofizista itd. koje se zbiva od II. do VI. st , potom definitivan raskol između istočne i zapadne Crkve, pravosiavlja i katoličanstva potom, na Zapadu, raskol katoličanstva i protestantizma u XVI. st. Stoga se može držati da do definitivne kanonizacije doiazi tek na Tridentskom konciiu koji je zasjedao u tri navrata u razdoblju od 1545.-1563. god. A možda i ne.

Djela Ivanova jedno od pet djeia iz manihejske tradicije, ali je najvjerojatnije imala stariji sirijski predložak, ostaia su Tomina,

-10-

UVODNENAPOMENE

Petrova, Andrijina i Pavlova. Svako od njih ima svoju vlastitu pov-ijest što je i razumljivo zbog mjesta i vremena nastanka. Cjelovit rukopis koji je sadržavao sva ta djela posjedovao je očigledno Focije (815.-891.), carigradskl patrijarh, ali se on nije sačuvao, nego pri rekonstrukciji pojedinih djela pa tako i Ivanova, ovisimo o mnogo svjedočanstava čija je vjerodostojnost različitoga stupnja. Izdanje Lipsius-Bonneta iz 1891. I. izdanje Acta Apostolorum Apocrypha bilo je u svoje doba zadivljujuće ostvarenje a i danas ima svoju vri-jednost. Zasnovano je na velikom broju grčkih i latinskih rukopisa-izvora, pretežno hagiografskog sadržaja. Izdanje Junod-Kaestlija, Acta lohannis I. Praefatio, textus 2. alii, commentarius, indices, cura, Eric Junod et Jean-Daniel Kaestli (Corpus Christianorum series apocrvphorum 1.2) Turnhout, 1983. ostvaruje napredak u odnosu na Lipsius-Bonneta.

Tajna knjiga Ivanova sačuvana je isključivo na koptskom jeziku i to na tri kodeksa (svitka) iz tzv. knjižnice iz Nag Hammadija otkrivene u prosincu 1945. u Gornjem Egiptu: Kodeks III, I (prva kraća verzija), Kodeks II, I i Kodeks IV, I (dulja verzija), te u takozvanom Berlin-skom gnostičkom kodeksu (Berolinensis gnosticus) 8502,2 (kraća verzija). Danas se općenito smatra da su ovi spisi nastali sredinom IV. stoljeća, ali da su najvjerojatnije prijepisi ranijih rukopisa. Izrazito su gnostičkog karaktera.

Oba ova djela bit će opširnije predstavljena u predgovorima.

I, tako, tekstove koji su pred vama, htjeli su predati vatri, ali srećom nisu uspjeli.

■II-

(0,/, IIU W i BG 8502, 2)

— M i H — m <m»< i'Hit-Hr-

Uvod: Frederik Wisse Preveo na engleski: Fređerik Wisse

Prevela s engleskog: Vlasta Mihavec

TAJNA KNJIGA IVANOVA -g-Bli MĆ ^»-«t t -S-

2H2r

UVOD | p j | a/'«đ knjiga Ivanova značajno je djelo mitolo-

tW)fl S'jskog gnosticizma. Koristeći kao okvir objavu koje je uskrsli Krist namijenio Ivanu, sinu Zebedejevu, ovaj traktat nudi neobično jasan

opis stvaranja, pada i spasenja čovječanstva; mitologijski opis svojim se velikim dijelom razvija na temeljima početnih poglavlja Knjige Postanka. Izvješća crkvenih otaca ukazuju na to, da su neki od njih bili upoznati sa sadržajem Tajne knjige Ivanove: učenja nekih gnostika koja je opisao Irenej znatno nalikuju kozmobškim učenjima ovog traktata. lako Irenej oči-gledno nije poznavao Tajnu knjigu Ivanovu u ovakvom obliku, posve je sigurno da su glavna učenja iz traktata postojala i prije 185. god. poKr., kadajenastaIoIrenejevođjeloPro//V/?e/'eza. Audijani iz Mezopotamije još uvijek su se koristili Tajnom knjigom Ivanovom i u osmom stoljeću.

Tajna knjiga Ivanova donosi odgovore na dva suštinska pitanja: kakvo je podrijetlo zla, i kako se iz ovog svijeta prepunog zla možemo spasiti bijegom u svoj nebeski dom. I kozmogonija, unatoč svojim egzotičnim pojedinostima, također nastoji odgovoriti na ova pitanja. Vrhovno božan-stvo definirano je pojmovima apstraktnog grčkog koncepta o savršenstvu, savršenstvu koje u potpunosti iskljueuje sav antropomorfizam i bilo kakvo uplitanje u svijet. Iz ovog je

•15-

NAG HAMMADI ŠMJff—«$ 38»~lii+-Sr—- — —

vrhovnog božanstva proizašao čitav niz bića svjetlosti, uklju-čujući Krista i Sofiju.

Prema Tajnoj knjizi Ivanovoj, do pada dolazi kad Sofija poželi roditi biće, ali bez pribavljenog odobrenja Duha velikoga ili svog muža. Dakle, ona stvori čudovišnog boga stvaraiaštva, Jaldabaota, koji je po majci još uvijek posjedovao i sačuvao nešto od sila svjetla. Jaldabaot stvori andele da bi zavladao svijetom, a pomože i pri stvaranju Čovjeka; sam čovjek bijaše stvoren prema savršenoj slici Oca, koja se odrazila na površini vode. Čovjek oživje kad Jaldabaota na prijevaru nagnase da u nj udahne silu svjetla. Tada započe neprestani boj, koji sile svjetla i sile tame povedoŠe među sobom kako bi se dokopale božanskih čestica u čovjeku. Zle sile gurauše čovjeka u mate-rijalno tijelo da bi ga u njemu zatočile, a usto stvoriše i ženu, te seksualnu požudu, kako bi se Čestice svjetla još temeljitije raspršile i tako otežao njihov bijeg. Konačno, poslaše dolje Krista da bi spasio čovječanstvo, podsjećajući ljude na njihovo nebesko podrijetlo. Jedino će se oni, koji posjeduju ovu spo-znaju i koji su živjeli asketskim životom, moći vratiti u carstvo svjetla; ostali će se reinkarnirati tako dugo dok i sami ne dopru do spasonosne spoznaje.

Poznate su tri verzije Tajne knjige Ivanove, 10,/ i BG,2 predstavljaju nezavisne prijevode kratke grčke recenzije tog djela na koptski jezlk. 11,/ i IV,/ su kopije istog koptskog pri-jevoda dugaČke grčke recenzije. Engleski prijevod, koji vam ovdje predstavljamo, donosi dugačku recenziju. Stranice i bro-jevi redaka odnose se na 11,/, izuzev na mjestima koja su zbog pogrešaka u prijepisu bila ispuštena, a sačuvala su se u IV,/.

•16-


TAJNA KNJIGA IVANOVA (11,1, 1-32, 9 = I.V.1,1-49, 28)

t

Učenje [spasiteija], te [otkrivenje] tajni [i] stvari skrivenih u tišini, [čak i onih stvari kojima] on podučavaše Ivana, [svog] učenika.

[I] dogodi se jednog [dana], kad Ivan, [brat] Jakovljev - obojica sinovi Zebedejevi - uziđe do hrama, pristupi mu farizej imenom Ari-manije i reče mu: "Gdje je tvoj gospodar [kojega] si slijedio?". A on mu [reče]: "Otišao je na [mjesto] odakle je došao." Farizej [mu reče: "Lukavošću svojom taj te Nazarećanin] prevari i napuni [ti uši lažima svojim], i zatvori [srca vaša (i) okrenu vas] od običaja [otaca vaših."]

[Kad] ja, [Ivan], začuh ove stvari [okrenuh se] od hrama [i otiđoh na samotno mjesto,] I tugovao sam [teško, govoreći u svom srcu:] "Kako [su tada] upravo spasitelja [odredili], i zašto ga posla [u svijet] [Otac njegov, i tko je njegov] Otac koji [ga posla, i kakve vrste] je [ta] vječnost [prema kojoj idemo?] I što on [mišljaše kad nam reče:] 'Ova vječnost ka [kojoj ćete ići od] vrste je [neprolazne] vječnosti,' [no on] nas [nije naučio] s obzirom na [potonju, od kakve je ona vrste."]

U tom času, [dok razmišljah o ovim stvarima,] gle, [nebesa se otvoriše i] zasja čitavo stvaranje [svega što jest] pod svodom nebe-skim, i [svijet] zadrhta.,2 [Prestravih se, kad gle, ja] spazih u svjetlo-sti [mladića što stade] pored mene. Dok sam gledao [u njega, on se preobrazi] u starca. I on [izmijeni svoje] obličje [iznova], postajući nalik stuzi. To preda mnom ne bijaše [mnogostrukost], već bijaše [izgled] višestrukih oblika u svjetlosti, i [izgled] se prikazivao jedan kroz drugoga, [i] taj [izgled] imaše tri oblika.

■17-

NAG HAMMADI

On mi reče: "Ivane, Ivane, zašto sumnjaš, ili zašto [se ti] bojiš? Tebi nije nepoznat ovaj izgled, zar ne? - odnosno, nemoj [se] bojati! - Ja sam onaj koji jesam oduvijek [uz tebe], Ja [sam Otac], ja sam Majka, ja sam Sin. Ja sam neokaljan i neuništiv. Sad [sam došao naučiti te] ono što jest [i što je bilo] i što tek ima doći, kako [bi ti mogao saznati] stvari koje nisu otkrivene [i one koje jesu otkrivene, i podučiti te] o [rodu postojanom] savršenoga [Čovjeka]. Sada, [stoga, uzdigni] svoje [lice, kako] bi mogao [primiti] stvari koje [ću te ja naučiti] danas, [i] moći [ćeš ih ispripovjediti sebi] bliskim duhovima koji [pripadaju] rodu [postojanom] savršenoga Čovjeka."

[I ja zatražih] da [to saznam, a on će] meni; "Monad [je] monar-hija iznad koje nema ničega. [To je onaj koji postoji] kao [Bog] i Otac svega, [nevidljivi] Jedini koji je iznad [svega, koji postoji kao] neuništivost, koji je [u] čistom svjetlu u koje ničije [oko] zagledati ne može.

On [je] [Duh] nevidijivi o kojemu nije pravo [misliti] kao o bogu, ili čemu sličnome. Jer on je više od boga, jer nema ničega iznad njega, jer nitko 3 ne vlada iznad njega. [Jer on] ne [postoji] u nečemu pod-činjenom [njemu, jer sve] postoji u njemu. (IV 4,9-10: [Jer on je onaj koji postavlja] samoga sebe. [On je vječan] jer njemu [ne] treba niŠta. Jer [on] je posvemašnje savršenstvo. [Njemu] ne [nedostaje bilo što] čime bi mogao biti upotpunjen; on je [prije] uvijek potpuno savršen u [svjetlosti]. On je [neizmjeran] jer nema nikoga [ranijeg od njega] tko bi mu postavio granice. On je neistraživ [jer] ne postoji nitko starij'i od njega [da ga ispita. On je] nemjerljiv jer nikoga [ne bij'aše] ranije, tko bi [mogao odmjeriti] njega. [On je nevidljiv jer nitko] nije vidio [Hca njegovog. Onjeneprolazan]jeron [postoji] vječito. Onje [nepojmljiv jer] nitko ne bijaše u stanju shvatiti ga da bi govorio [o njemu]. On je neiskaziv jer [nikoga ne bijaše prije njega] da bi [njemu] nadjenuo ime.

■18-


On je [neizmjerno svjetlo] koje je čisto, sveto [(i) neoskvrnuto], On je neizreciv [jer je savršen u] neiskvarenosti. (On) [nije] u savr-šenosti, niti u blaženstvu, ni u božanskosti, jer on sve njih daleko nadilazi. On nije tjelesni [niti] je on bestjelesni. On nije ni velik [niti] je on malen. [Nije moguće] reći: 'Koliki je on?' ili 'Kakve [je on kakvoće?'], jer nitko ne može [njega upoznati], On nije netko među (drugim) [stvorenjima, već ih on] daleko nadmašuje. [Ne] samo [što je on (jednostavno) uzvišen], već njegova bit ne [sudjeluje] u vječno-sti niti u vremenu. Jer onaj tko sudjeluje u [vječnosti] bio je prethodno pripravljen. Vrijeme njemu [nije određeno, [jer] on ne prima bilo što od drugoga, [jer bi to bilo uzeto] u zajam. Jer onome tko prethodi nekome ne [nedostaje], da bi trebao primiti od [njega]. Jer [prije] je potonji onaj koji iščekujući gleda u 4 njegovo svjetlo.

Jer [savršenost] je veličanstvena. On je čisti, neizmjerni [um]. On je vječnost što vječito dariva. On je [život] koji daje život. On je blaženstvo koje se predaje blagoslovljenom. On je spoznaja što daruje znanje. [On je] dobrota što daruje dobrotu. [On je] milost i spasenje [što daruje milosrđe]. Onje milosrđe koje daje miiost, [ne] zato što je posjeduje, već zato jer on daje neizmjerno, neshvatljivo svjetlo.

[Kako ja da govorim] s tobom o njemu? Njegova [vječnost] je neu-ništiva, neizmjenjiva i postojeća u [spokoju, počivajući] (i) postojeći prije [svega ostalog. Jer onj je poglavar [svih] vjekova, [i] on je taj koji im pruža snagu u svojoj dobroti. Jer [mi] ne [znamo neizrecive stvari, i mi] ne shvaćamo što [je neizmjerljivo], osim za onoga koji je rođen [od] njega, naime [od] Oca. Jer on je onaj koji to [ispripovjedi] nama [jedinima]. Jer on je onaj, koji gleda u njega [sebe] u svjetlu što [ga] okružuje, naime vrelo [s] vodom života. I onje taj koji daruje [sve vj'ekove] i na svaki način, (i) koji [gleda u] svoj lik što ga vidi u izvorištu Duha. On je onaj koji svoju žudnju stavlja u svoje [vodeno] svjetlo [što prebiva u] izvoru [čiste vodene] svjetlosti [koja] ga okru-žuje.

•19-

NAG HAMMADI

[I njegova misao izvrši] djelo i rodi se, [naime] ona koja se [pojavi] pred njim u [sjaju] njegova svjetla. Ovo je prva [sila koja postojaše] prije sviju drugih (i) [koja se] rodi iz njegova uma. Ona [to je pred-misao Svega] - njeno svjetlo [sja poput njegova] svjetla - [savršena] sila što je lik Duha nevidljivog, djevičanskog, koji je savršen. [Prva siia], slava Barbela, savršena 5 slava u vj'ekove, slava otkrivenja, ona uzveliča Duha djevičanskog i ona bijaše ta koja ga prosiavi, jer se zahvaljujue, njemu i rodila. To je prva misao, njegova slika; ona postade utroba sverau, jer ona je svemu prethodila, Majka-Otac, prvi čovjek, Duh sveti, trostruko muško, trostruko snažno, trostruko nazvano androginim jednim, i vječiti eon među nevidljivima, i prva koja se rodi.

"(Ona) zahtijevaše od Duha nevidljivog, djevičanskog - to je Barbelo - da joj dade predznanje. I Duh pristade. I kad on [pristade], predviđanje izade i stade uz predznanje; ono potječe od misli Duha nevidljivog, djevičanskog. Ono slavljaše njega [i] njegovu savršenu silu, Barbelu, jer bijaše poradi njene voije da ono nastade.

"I ona iznova zatraži da joj odobri neuništivost, i on pristade. I kad on [pristade], neuništivost izađe, te stade uz misao i predviđanje. Ona slavljaše nevidijivog Jednoga i Barbeiu, one, poradi čije volje oni nastadoše.

"I Barbeio zatraži dajoj se odobri vječni život. I nevidijivi Duh pri-stade. I kad on pristade, vječni život izađe i [oni pohodiše] i veličahu nevidijivog [Duha] i Barbelu, one poradi čije volje oni nastadoše.

"I ona opet zahtijevaše da joj odobri istinu. I nevidljivi Duh pri-stade. (IV 8, 24f: i [kad on] pristade) istina izađe, i oni pohodiše i veličahu Duha nevidijivog, 6 izvrsnog i njegovu Barbeiu, one poradi čije voije oni nastadoše.

"Ovo je petero eona Očevih, koji je prvi čovjek, slika Duha nevi-dijivog; to je predviđanje, koje je Barbelo, i misao, i predznanje, i

•20-

TAJNA KNJIGA IVANOVA S M l H - — # ^ ■ " » I t . j H

neuništivost, i vječni život, iistina. Tojeandroginapetorkaeona, koja je dekada eona, koja je Otac.

"I on pogleda na Barbelo jasnim svjetlom što okružuje Duha nevidljivog i (sa) svojom iskrom, i ona zače od njega. On stvori islcru svjetlosti od svjetla nalik blaženstvu. No ne bijaše jednaka njegovoj veličanstvenosti. Bijaše to jedinorođeno dijete Majke-Oca koje se zače; to je jedini izdanak, jedini začet od Oca, čistoga svjetla.

"I obradova se Duh nevidljivi, djevičanski, zbog svjetla koje izađe, onoga koje se rodi prvo od prve sile njegova predznanja koje je Bar-belo. I on ga pomaza svojom dobrotom dok ne postade savršeno, jer mu ne nedostajaše bilo kakve kreposti, jer ga on pomaza dobrotom Duha nevidljivoga. I ono ga dočeka kad se on izli nada nj. I čim primi od Duha, veličaše Duha svetoga i savršeno predviđanje poradi čije se volje ono rodi.

"I ono zahtijevaše da mu se dade sudrug, koji je um, i on pristade (IV 10, 14: i [rado]). I kad Duh nevidljivi pristade, 7 um izađe i dočeka Krista veličajući njega i Barbelo. I svi se oni rodiše u tišini.

"I um poželje izvršiti djelo kroz riječ Duha nevidljivoga. I volja njegova djelom postade i pojavi se s umom; i svjetlo ga veličaše. I riječ slijeđaše volju. Jer poradi riječi, Krist, božanski Autogen, stvori sve. I vječni život, (i) volja njegova, i um, i predviđanje dođoše i veli-čahu Duha nevidljivoga i Barbelo, poradi čije se volje oni rodiše.

"I Duh sveti dovrši božanskog Autogena, sina svog, zajedno s Barbelom, kako bi mogao postati moćan i nevidljiv, djevičanski Duh kao božanski Autogen, Krist kojega je častio svojim moćnim glasom. On se rodi kroz predviđanje. I nevidljivi, djevičanski Duh smjesti božanskog Autogena istine povrh svega. I predade mu sve ovlasti, i istinu koja jest u njemu, kako bi mogao upoznati Sve, koje se nazivalo imenom uzvišenijim od svakog imena. Jer to će se ime spomenuti onima, koji su toga vrijedni.

■21-

NAG HAMMADI -3HHI' ° # ^■"llt l-Ki

"Jer od svjetla koje je Krist, i neuništivosti, darom Duha (pojaviše se) četiri svjetla iz božanskog Autogena. On očekivaše da bi ga oni mogli pohoditi. 8 A troje (su) volja, misao i život. I četiri sile (su) razumijevanje, milost, shvaćanje i razboritost. Amilost pripada svjetlu eona Armozela, koji je prvi anđeo. I osim tog eona postoje i tri druga eona: milost, istina i obiik. A drugo svjetlo (je) Orijel, koji je posta-vljen iznad drugog eona. I uza nj postoje tri druga eona: pomisao, opa-žanje i pamćenje. A treće svjetlo je Davejtaj, koji je postavijen iznad trećeg eona. I uza nj postoje tri druga eona: razumijevanje, ljubav i zamisao. A četvrti eon je postavljen iznad četvrtog svjetla, Eleleta. I uza nj postoje tri druga eona: savršenstvo, mir i mudrost. Cetiri su svjetla koja pohodiše božanskog Autogena, (i) to je dvanaest eona koji pohodiše sina Svevišnjega, Autogena, Krista, kroz volju i darovanje Duha nevidljivoga. A dvanaest eona pripada sinu Autogenovom. I sve stvari postadoše voljom Duha svetoga kroz Autogena.

"I od predznanja savršenog uma, kroz objavu volje Duha nevidlji-voga i volje Autogenove, (pojavi se) savršeni Čovjek, prvo otkrivenje, i istina. On je onaj kojega Duh djevičanski nazva Pigera- Adamas, i postavi ga iznad 9 prvog eona uz svevišnjega, Autogena, Krista, od prvog svjetla Armozela; i uza nj su njegove sile. A nevidljivi mu dade duhovnu, nepobjedivu silu. I on progovori i veličaše i siavljaše Duha nevidljivoga, govoreći: 'Poradi volje tvoje sve postade i sve će se k tebi vratiti. Ja ću vehčati i slaviti tebe, i Autogena, i eone, ovo troje: Oca, Majku, i Sina, savršenu moć.'

"I on postavi sina svoga Seta iznad drugog eona u nazočnosti drugog svjetla Orijela. I u trećem eonu sjeme Setovo postavi iznad trećeg svjetla Davejtaja. I duše svetaca bijahu postavljene (tamo). I u četvrtom eonu bijahu postavljene duše onih koji ne upoznaše Plerome i koji se ne pokajaše odmah, već ustrajahu neko vrijeme i pokajaše se kasnije; oni su od četvrtog svjetla Eleleta. Ovo su stvorenja koja siave Duha nevidljivoga.

■22-


"I Sofija od Epinoje, kao eon, zače misao od sebe same, i od pomi-sli Duha nevidljivoga, i od predviđanja. Željela je poroditi po izgledu sebi nalik bez pristanka Duha - on nije odobrio - i bez svoga muža, i bez njegova promišljanja. I mada osoba njene muškosti nije odobrila, i ona nije pronašla suglasnost, ona je bez pristanka Duha i znanja o njenom naumu misUla; (ipak) se porodi. 1 0 A zbog nepobjedive sile što bijaše u njoj, njena misao ne ostade uzaludnom pa se iz nje porodi nešto, što bijaše nesavršeno i drukčije od izgleda njezinoga, jer je to stvoriia bez pristanka. I ne bijaše to slično liku svoje majke, jer imaše drukčije obličje.

"I kad ona vidje (posljedice) svoje želje, preobrazi to u oblik zmije s lavljim licem. A oči joj sjahu poput usplamtjelih munja. Ona to odbaci od sebe, izvan tog mjesta, kako ga nitko od besmrtnih ne bi mogao vidjeti, jer ona to stvori u neznanju. I okruži ga svjetlećim oblakom, a usred oblaka postavi prijestolje kako ga nitko ne bi mogao vidjeti osim Duha svetoga, koji se naziva majkom svega živoga. I nadjenu mu ime Jaitabaot.

"Ovo je prvi arhont koji uze veJiku silu od svoje majke. I on se udalji od nje i krenu daleko od mjesta na kojem se rodi. On posta snažan i za sebe stvori druge eone s plamenom blistave vatre koja postoji (još) i sada. I on se udruži sa svojom ohološću koja bijaše u njerau i zače ovlasti za sebe. Ime prve je Atot, koju naraštaji nazivaju [smrću]. Druga je Harmas, koja [je oko] zavisti. Treća je Kalila-Umbri. Četvrtaje Jabel. Petaje Adonaju, koja se naziva Sabaot. Šesta je Kajin, kojega ljudi naraštajima zovu suncem. Sedmaje Abel. Osma je Abrisena. Deveta je Jobel. 11 Deseta je Armupijel. Jedanaestaje Melkeir-Adonejin. Dvanaesta je Belija, koja se nalazi nad dubinama Hada. I on postavi sedam kraljeva ~ svaki od njih odgovaraše nebe-skom svodu raja — iznad sedam nebesa, i pet iznad dubine bezdana, kako bi mogli kraljevati. I on podijeli svoj plamen s njima, ali on im ne odasla silu svjetla koju uze od majke svoje, jer on je neuka tama.

■23-

NAG HAMMADl

"I kad se svjetlo izmiješalo s tamom, nagna tamu da zasja. I kad se tama izmiješala sa svjetiom, zatamni se svjetlo i nasta niti svjetlo niti tama, već se ono zamuti.

"Sada arhont koji je siab ima tri imena. Prvo je ime Jaltabaot, drugo Saklas, a treće Samael. I on je bezbožan u svom neznanju koje prebiva u njemu. Jer on reče, 'Ja sam Bog i nema drugog Boga uz mene,'jer on nije znao za svoju silu, za mjesto iz kojega je došao.

"A arhonti stvoriše sedam sila za sebe, i te sile stvoriše svaka za sebe po šest anđela, sve dok tako ne bijaše stvoreno 365 andela. I oni su tijela kojima pripadaju imena: prvi je Atot, koji ima obraz ovce; drugi je Eloaju, on ima obraz magarca; trećije Astafajos, on ima [hije-nin] obraz; četvrti je Jao, on ima obraz [zmije] sa sedam glava; peti je Sabaot, i ima lice zmaja; šesti je Adonin, i ima lice majmuna; sedmi je Sabede, on ima obličje sjajna plamena. To je sedmorka tjedna.

"Ali, Jaltabaoh ima veće mnoštvo 1 2 obličja od svih njih, tako da svoje obličje može postaviti pred njih po vlastitoj žeiji, kad se nađe usred serafima. On podijeli svoju vatru s njima; stoga on postade vladarom nad njima. Zbog sile siave koju je zadobio od svjetla svoje majke, on sebe nazva Bogom. I on se ne pokori mjestu iz kojega je došao. I on ujedini sedam siia u svojoj misli s oviastima koje bijahu uza nj. I kad on progovori, to se dogodi. I nadjenu ime svakoj od tih siia počev od najviše: prva je božica s prvom (ovlasti), Atot; druga je predvidanje s drugom, Eloajo; i treća je Astrafajo (II je kasnije bilo ispravljeno i glasi: i treća je božanstvo s trećim, Astrafajom); četvrta je vladar sa četvrtim, Jaom; peta je kraljevstvo s petim, Sabaotom; I oni imahu nebeski svod koji odgovaraše svakom od nebeskih eona. Oni dobiše imena prema siavi koja pripada nebu zbog [uništenja] sila. A siia bijaše u imenima koja [im] nadjenu njihov Stvoriteij. Ali imena koja su im bila dana prema siavi koja pripada nebu za njih znače uni-štenje i gubitak sila. Tako oni imaju dva imena.

•24-

TAjNA KNJIGA IVANOVA ,—sff)»«*4ft ^—)«t-K- ■

"I (IV 20, 11: stvorivši [ ]) on sve ustroji po uzoru na prve eone što nastadoše, tako da ih može 1 3 stvoriti kao neuništive. Ne stoga što je on vidio neuništive, već sila u njemu koju je uzeo od majke svoje izazva u njemu nalikovanje sa svemirom. I kad on vidje stvorenja Što ga okruživahu i mnoštvo anđela oko sebe koje proizađe iz njega, on im reče: 'Ja sam Bog ljubomoran i nema drugoga Boga uza me.' No, objavljujući im to, on spomenu anđelima koji ga poho-diše da tamo postoji drugi Bog. Jer ako nije bilo nijednog drugog, na koga bi on tada bio ljubomoran?

Tada se majka poče pokretati amo-tamo. Ona postade svjesna pomanjkanja kada se umanjio sjaj njenoga svjetla. I ona potamnje jer joj muž njen nije dao svoj pristanak.

I ja rekoh: "Gospodine, što ima značiti to da se ona pokreće amo~ tamo?" AH on se nasmija i reče: "Nemoj misliti da je onako, kako Mojsije reče, 'ponad voda'. Ne, ali kad ona vidje zloću koja se dogo-dila i krađu što je počini njen sin, ona se pokaja. I nadvlada je zaborav u tami neznanja i ona se poče stidjeti. (IV 21, 13-15:1 ona se ne usudi vratiti, već se kretala) uokolo. I to je kretanje amo-tamo.

"I onaj bezumnik uze silu od majke svoje. Jer on bijaše neuk, misleći da ne postoji nitko drugi osim njegove majke. I kad on vidje mnoštvo anđela koje je stvorio, on uzvisi sebe nad njima.

"I kad majka vidje da je izgled tame nesavršen, spozna tada da se muž njen nije suglasio s njom. Ona se pokaja 14 uz gorki plač. I čitava pleroma začu molitvu njena pokajanja i oni uzmoliše Duha nevidljivog, djevičanskog zbog nje. (IV 22, 5-7: 1 on pristade; i kad je Duh nevidljivi pristao), Duh sveti izli na nju svu njihovu pleromu. Jer nije njen muž bio onaj koji je došao k njoj, već on dođe k njoj kroz pieromu kako bi mogao ispraviti njen gubitak. I ona bi uznesena ne na svoj vlastiti eon već iznad svoga sina, da bi mogla biti u devetom sve dok ne ispravi svoje pomanjkanje.

•25-

NAG HAMMADI SMHJ—«ft ^ i mffl-g —

"I glas se začu iz uzvišenog nebeskog eona: 'Postoji čovjek i sin čovječji.' I glavni arhont, Jaltabaot, začu (to) i mišljaše da je glas došao od njegove majke. I on nije znao odakle je došao. I on ih podu-čavaše o svetoj i savršenoj Majci-Ocu, cjelokupnom predviđanju, obličju nevidljivoga koji je Otac svega (i) po kojemu je sve nastalo, o prvom Čovjeku. Jer on otkri svoj izgled u obliku čovječjem.

"I zadrhta čitav eon glavnoga arhonta, i zatresoše se temelji bezdana. I vodama koje bijahu iznad tvari osvijetli se donji dio od pojavljivanja njegova Hka što se razotkrio. I kad sve ovlasti i glavni arhont uzgledaše, vidješe čitav dio donje strane što bijaše rasvijetljen. I kroz svjetlo vidješe oni izgled lika u vodi. 15

"I reče on ovlastima koje ga pohodiše: 'Dođite, stvorimo čovjeka prema obličju Boga i prema sličnosti s nama, da bi njegovo obličje moglo postati svjetlom za nas. I oni stvarahu svojim odgovarajućim silama u skladu s osobinama koje im bijahu date. I svaka je ovlast podarila osobinu u obliku lika koji je vidjela u njegovom prirodnom (obličju). On je stvorio biće prema sličnosti s prvim, savršenim Čovjekom. I oni rekoše: 'Nadjenimo mu ime-Adam, kako bi njegovo ime moglo postati sila svjetla za nas.'

I sile započeše: prva od njih, dobrota, stvori kostur-dušu; a druga, predviđanje, stvori mišiće-dušu; treća, božanskost, stvori meso-dušu; i četvrta, gospodstvo, stvori mozak-dušu; peta, kraljevstvo, stvori krv-dušu; šesta, zavist, stvori kožu-dušu; sedma, razumijevanje, stvori kosu-dušu. I mnoštvo ga andela pohodi i oni primiše od sila sedam supstanci prirodnog (oblika) kako bi stvorile razmjere udova i razmjer zadnjice, te skladan zajednički rad svakog od dijelova.

"Prva započe stvarati glavu. Eterafaope-Abron stvori mu glavu; Menigeslroet stvori mozak; Asterekme (stvori) desno oko; Taspomoka (stvori) lijevo oko; Jeronumos (stvori) desno uho; Bisum (stvori) lijevo uho; Akiorejm (stvori) nos; 1 6 Banen-Efrum (stvori) usne; Amen (stvori) zube; Ibikan (stvori) kutnjake; Baziliadem (stvori) krajnike;

•26-


Akka (stvori) ušne resice; Adaban (stvori) vrat; Saaman (stvori) kra~ lježnicu; Deakho (stvori) grlo; Tebar (stvori) (IV 25,4-5: desno rame; [.... (stvori)] lijevo rame; Mniarkon (stvori) (IV 25, 6-7: desni lakat; [.... (stvori)] lijevi lakat; Abitrion (stvori) desnu podlakticu; Evanten (stvori) Hjevu podlakticu; Kris (stvori) desnu ruku; Beluaj (stvori) lijevu ruku; Treneu (stvori) prste desne ruke; Balbel (stvori) prste lijeve ruke; Kriman (stvori) nokte na rukama; Astrops stvori desni dio grudnog koša; Barof (stvori) lijevi dio grudnog koša; Baum (stvori) desnu lopaticu; Ararim (stvori) lijevu lopaticu; Arehe (stvori) utrobu; Ftave (stvori) pupak; Senafim (stvori) trbuh; Arahetopi (stvori) desni dio rebara; Zabedo (stvori) lijevi dio rebara; Barija (stvori) (IV 25,19-20: desni kuk; Fnut (stvori) lijevi kuk; Abenlenarhej (stvori) koštanu moždinu; Hnumeninorin (stvori) kosti; Gesol (stvori) želudac; Agro-mauna (stvori) srce; Bano (stvori) pluća; Sostrapal (stvori) jetru; Anesimalar (stvori) slezenu; Topitro (stvori) crijeva; Biblo (stvori) bubrege; Roeror (stvori) mišiće; Tafreo (stvori) kralježnicu tijela; Ipuspoboba (stvori) vene; Bineborin (stvori) arterije; Atojmensefejt, njihova je snaga koja postoji u svim udovima; Entoteja (stvori) sve što je od mesa; Beduk (stvori) desnu polutku stražnjice (?); Arabeej (stvori) lijevi penis; Ejlo (stvori) testise; Sorma (stvori) spolne organe; Gorma-Kajohlabar (stvori) desno bedro; Nebrit (stvori) lijevo bedro; Pserem (stvori) prepone desne noge; Asaklas (stvori) prepone lijeve; Ormaot (stvori) desnu nogu; Emenun (stvori) lijevu nogu; Kniks (stvori) 1 7 desnu potkoljenicu; Tupelon (stvori) lijevu potkoljenicu; Ahijel (stvori) desno koljeno; Fnene (stvori) lijevo koljeno; Fiutrom (stvori) desno stopalo; Boabel (stvori) prste na njemu; Trahun (stvori) lijevo stopalo; Fikna (stvori) prste na njemu; Mijamaj (stvori) nokte na nožnim prstima; Labernijum - .

"I oni koji bijahu postavljeni iznad svih ovih su: Zatot, Armas, Kalila, Jabel (OV 26, 19-20: Sabaot, Kajin, Abel). I oni koji su se posebno pozabavili udovima (su) glavora Diolimodraza, vratom

-27-

NAG HAMMADI 5 M W — ^ ^ — ( H M S

Jameaks, desnim ramenom Jakuib, Hjevim ramenom Verton, desnom rukom Udidi, lijevom Arbao, prstima desne ruke Lampno, prstima lijeve ruke Leekafar, desnim dijelom grudi Barbar, lijevim dijelom grudi Ime, grudnim košem Pisandriaptes, desnom lopaticom Koade, lijevom lopaticom Odeor, desnim rebrima Asfiksiks, lijevim rebrima Sinoghuta, utrobom Aruf i maternicom Sabalo, desnim bedrom Harhab, lijevim bedrom Htaon, svim spolnim organima Batinot, desnom nogom Houks, Hjevom nogom Harha, desnom potkoljenicom Aroer, lijevom potkoljenicom Tehta, desnim koljenom Aol, lijevim koljenom Haraner, desnim stopalom Bastan, prstima na njemu Athen-tehta, lijevim stopalom Marefnount, prstima na njemu Abrana.

"Ovih sedmero ima moć nad svim ovim: Mihael, Urijel, Asmene-das, Safasatel, Aarmurijam, Rihram, Amiorps. A oni koji su zaduženi za osjetila (su:) Arhendekta; i onaj tko je zadužen za podražaje (je) Dejtarbatas; i onaj tko je zadužen za maštu (je) Umaa; i onaj tko je zadužen za sklad je 1 8 Aahiaram, i tko je zadužen za sve nagone je Rijaramnaho.

"I podrijetlo demona koji su u čitavom tijelu određuje ovih četvoro: toplina, hladnoća, vlažnost i suhoća. I majka sviju njih je tvar. I onaj koji kraljuje nad toplinom (je) Floksofa; i onaj koji kraljuje nad hladnoćom je Oroorotos; i onaj koji kraljuje nad onim što je suho (je) Erimaho; i onaj koji kraljuje nad viagom (je) Aturo. I majka sviju njih, Onortohrasej, stoji u središtu jer ona je bezgranična, i ona se pomiješala sa svima njima. I ona je istinita tvar, jer hrani sve njih.

"Cetiri glavna demona su: Efememfi koji pripada užitku, Joko koja pripada požudi, Nenentofni koja pripada dubokoj žalosti, Blaomen koji pripada strahu. I majka sviju njih je Estezis-Uh-Epi-Pte. I od četiri demona nastadoše strasti. I od duboke žalosti (stigoše) zavist, Ijubomora, patnja, briga, bol, bešćutnost, strepnja, tugovanje, i drugo. I od užitka se uzdigoše mnoga zla, i isprazna oholost, i slične stvari. I od požude (stigoše) Ijutnja, gnjev, i gorčina, i gorke strasti, i neza-

•28-

TAJNA KNjlGA IVANOVA

sitnost, i slične stvari. I od straha (stigoše) jeza, ulizivanje, agonija i stid. Svi su oni jednako korisne stvari kao i zle stvari. No uvid u nji-hovu istinsku (narav) je Anaro, koji je glava materijalne duše, 1 9 jer on uz sedam osjetila pripada Uh-Epi-Pte.

"Ovo je broj anđeia: ukupno ih ima 365. Svi su oni radili na tome sve dok nisu, ud za udom, posve dovršili prirodno i materijalno tijelo. Za preostale su strasti sada zaduženi neki drugi, koje vam ja nisam spomenuo. Ali, želite li ih upoznati, naći ćete ih zapisane u knjizi Zoroastrovoj. I svi anđeli i demoni radili su sve dok nisu oblikovali prirodno tijelo. I plod njihova rada bijaše dugo vremena posve nepo-mičan i nepokretan.

"I kad majka poželje oduzeti silu koju je dala giavnom arhontu, ona umoli Majku-Oca Sviju, čije je milosrđe najveće. On odasla dolje do boravišta anđela glavnog arhonta pet svjetala sa svetom zapovi-jedi. Oni mu javiše da bi trebali iznjedriti moć majke. I oni rekoše Jaltabaotu: 'Dahni u njegovo lice nešto od duha svoga i njegovo će tijelo ustati.' I on dahnu u njegovo Uce duha koji bijaše sila njegove majke; on (to) nij'e znao, jer on živi u neznanju. I sila majke izade iz Jaltabaota u prirodno tijelo, koje su oni oblikovali prema obličju onoga koji postoji od početaka. Tijelo se pokrenuio, i zadobilo snagu, ibilojerasvijetljeno.

"I u tom trenutku ostatak sila 2 0 posta Ijubomoran, jer su ga sve one stvoriie i one su daie svoju snagu čovjeku, i njegova razboritost bijaše veća nego u onih koji su ga stvorili, i veća od one u glavnog arhonta. I kad one razaznaše da on svijetli i da može rasuđivati boije od njih, i da je oslobođen od zla, one ga uzeše i baciše ga u najniže predjele sviju tvari.

"Ali biagoslovljen Jedini, Majka-Otac, dobrotvoran i milostiv, smilova se na silu majke koju je iznjedrio glavni arhont, jer su oni (arhonti) mogli zadobiti silu nad prirodnim i opazivim tijelom. I svojom dobrohotnošću i svojim velikim miiosrđem odasla on Duha,

■29-

NAG HAMMADI

pomoćnika Adamu, svjetlonosnu Epinoju koja izađe iz njega, koja se naziva Zivot. I ona pomože čitavom stvaranju, kinjeći se s njim i obnavljajući ga u njegovoj potpunoj cjelovitosti, i podučavajući ga o padu njegovog sjemena (i) učeći ga o načinu njegova uzdizanja, (koji je) način na koji je sišao. I svijetlonosna Epinoja sakri se u Adamu kako je arhonti ne bi prepoznali, ali da bi Epinoja mogla postati nado-knadom za manjkavost majčinu.

"I čovjek se rodi zbog sjenke svjetla koje postoji u njemu. I nj'e-govo rasuđivanje bijaše bolje no kod sviju onih, što ga stvoriše. Kad ga oni pogledaše, vidješe da je njegovo rasuđivanje bolje. I počeše se savjetovati sa čitavom četom arhonta i anđela. Oni uzeše vatru, i zemlju 2 1 i vodu pa ih pomiješaše zajedno sa četiri žestoka vjetra. I vjetrovi djelovahu na sve njih te se izazva veliki kaos. I oni ga (Adama) dovedoše u sjenku smrti kako bi (ga) mogli iznova obliko-vati od zemlje, i vode, i vatre, i duha koji ima podrijetlo u tvari, koji je neznanje tame i požude, i njihova patvorina duha. To je smrtnost iznova oblikovanog tijela kojom razbojnici odjenuše čovjeka, okov zaborava; i on posta smrtnim čovjekom. Ovo je prvi koji siđe i prvo razdvajanje. Ali svjetlonosna Epinoj'a, koja bijaše u njemu, bijaše ona koja je trebala razbuditi njegovu razboritost.

"I arhonti ga uzeše i smjestiše u raj. I rekoše mu: 'Jedi, ovo je tebi na volju', jer njihova raskošnost bijaše gorka, a njihova ljepota varava. I njihovo obilje bijaše varka, i njihova stabla bezbožnost, a njihovi plodovi smrtonosni otrov i njihovo obećanje je smrt. A drvo svoga života postaviše oni u središte raja.

"I ja ću vas podučiti što je tajna njihovog života, kakva je nakana koju su zajedno smislili, kakav je izgled duha njihovoga. Korijeni tog (drveta) su gorki i njegove grane su smrt, njegova je sjenka mržnja i prijevara je u njegovim listovima, i njegovi su cvjetovi pomast zla, a plodovi su smrt, i požuda je njegovo sjeme, i ono izrasta u tami. Bora-

•30-

TAJNA KNjlGA IVANOVA

vište 2 2 onih koji kušaju s njega je Hađ, i mrak je mjesto njihova počinka.

"Ali ispred onoga što oni zovu drvom spoznaje dobra i zla, koje je Epinoja svjetlosti, zastadoše kako on (Adam) ne bi mogao sagledati njegovu puninu i spoznati sramotnu nagost svoju. Ali ja bijah onaj koji ih izazva da oni jedu.

"I ja rekoh spasitelju: 'Gospodine, ne bje li zmija ona koja je Adama učila da jede?" Spasitelj se nasmiješi i reče: 'Zmija ih je učila da jedu zbog stvaralačke zloće, pomame (i) rušilaštva, kako bi joj on (Adam) mogao biti od koristi. I on (Adam) je znao, da je neposlušan njemu (glavnom arhontu) zbog svjetlonosne Epinoje koja je u njemu, koja ga učini ispravnijim u umovanju od glavnog arhonta. I (poto-nji) nakani izazvati silu koju mu je sam dao. I on dozva zaborav na Adama.

"Aja rekoh spasitelju: "Što je zaborav?" I on reče: "To nije ono o čemu je pisao Mojsije (i) što si čuo. Jer on kaza u svojoj prvoj knjizi: 'Pusti tvrd san na njega' (Knjiga Postanka 2:21), već (to bijaše) u nje-govu poimanju. Jer on takoder reče kroz proroka: 'Otežat ću njihova srca da ne spoznaju i da očima ne vide' (Iz 6:10).

"Tada se svjetlonosna Epinoja sakri u njemu (Adamu). I glavni je arhont htjede izvući iz nj'egova rebra. Ali se svjetlonosna Epinoja ne može uhvatiti. Iako tama posezaše, ne dograbi je. I on izvadi dio svoje sile iz njega. I on stvori drugo stvorenje u obliku žene, prema sličnosti s Epinojom koja se ukaza pred njim. I dio koji je uzeo od sile čovjekove stavi on u žensko stvorenje, a ne kako Mojsije kaza, 'njegovo rebro'.

"I on (Adam) vidje ženu pored sebe. I u tom trenu pojavi se svje-tlonosna Epinoja, i podiže veo koji zaklanjaše njegov um. I on se otri-jezni od opijenosti tamom. I prepozna Hk sebi sličan, pa reče: 'Ovo je uistinu kost moje kosti i tijelo moga tijela.' Stoga će čovjek ostaviti svog oca i svoju majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje

•31-

NAG HAMMADI

jedno tijelo. Jer oni će mu poslati njegovu ženu, i on će ostaviti svog oca i svoju majku. [....]

"I naša sestra Sofija (bijaše) ona, koja se u nevinosti spusti da bi ispravila svoju manjkavost. Stoga se ona naziva Životom, koji je majka svima živima, prema predznanju o vrhovnoj vladavini neba (IV 36, 18-20: i [ ] njemu [ ].) I kroz nju okusiše oni savršenu Spo-znaju. Ja se pojavih u obliku orla na drvetu spoznaje, koje je Epinoja iz predznanja o čistom svjetlu, kako bih ih ja učio i probudio iz dubina sna. Jer oboje bijahu u stanju pada i upoznaše svoju nagost Epinoja im se prikaza kao svjetlo (i) ona potaknu njihovo prosuđivanje.

"I kad Jaldabaot zamijeti da se oni povukoše od njega, on prokle njegovu zemlju. On zatekne ženu 2 4 kako se pripravlja za muža svojega. On bijaše njen gospodar, ali on nije znao tajnu koja bijaše donesena kroz svetu zapovijed. I oni se bojahu okriviti ga. I on pokaza svojim anđelima svoju neukost koja prebivaše u njemu. I on ih istjera iz raja i odjenu ih u beznadni mrak. I glavni arhont vidje djevicu koja stajaše uz Adama, i da se svjetlonosna Epinoja života pojavila u njoj. I Jaldabaot bijaše prepun neznanja. I kad zamijeti (to) predznanje Svega, ona posla neke i oni ugrabiše život iz Eve.

"I glavni je arhont zavede i zače u njoj dva sina; prvi i drugi (su) Eloim i Jave. Eloim je imao Hce medvjeda, a Jave lice mačke. Jedan je pravedan, ali drugi nepošten. (IV 38, 4-6: Jave je pravedan, ali Eloim nepošten.) On postavi Javea nad plamenom i vjetrom, a Eloima postavi nad vodom i zemljom. I njih on nazva Kajinom i Abelom s nakanom da prevari.

"Sada su se, sve do dana današnjeg, nastavili spolni snošaji zbog glavnog arhonta. I on usadi spolnu želju u onu koja pripadaše Adamu. I kroz snošaj stvori on preslike tijela, i nadahnu ih duhom sebi nalik.

"I postavi on dva arhonta nad kneževima kako bi mogli vladati nad smrću. I kad Adam upozna izgled svog vlastitog predznanja, on zače po izgledu sina čovječjeg. On ga nazva Set načinom nalik onom

■32-

TAJNA KNJIGA IVANOVA a-»H—«# ^■«4m-s

u eonima. Isto tako, i majka posla dolje duha svojega koji bijaše njoj nalik i preslika onih što se nalaze u pleromi, jer ona zaželje pripraviti boravište za eone koji će se spustiti. I on ih nagna da piju od vode zaborava, od glavnog arhonta, kako više ne bi znali odakle su došii. ipak, sjeme osta još neko vrijeme pomažući (mu) da bi, kad se rodi, Duh iz svetih eona mogao uzaći i izliječiti ga od njegovih manjkavo-sti, kako bi čitava pleroma mogla (iznova) postati sveta i bezgrešna.

I ja rekoh spasitelju: "Gospodine, hoće li tada sve duše biti sigurno prenesene u čisto svjetlo?" On odgovori i reče mi: "Velike se stvari pojavišeuumutvojemujerjeteškoobjasniti ih drugima, osim onima koji su od roda postojana. Oni na koje će se spustiti Duh života i (s kojima) će on biti sa silama, oni će biti spašeni i postati savršeni, i vrijedni veličanja, i pročišćem' na tom mjestu od sve zloće i uplitanja u zlo. Tada neće brinuti ni o čemu drugom no jedino o neiskvarenosti, kojoj usmjeravaju svoju pozornost od sada pa nadalje, bez Ijutnje ili zavisti ili ljubomore ili požude i pohlepe za bi!o čim. Na njih ništa ne utječe osim stanja postojanja u samom tijelu, koje nose dok se išce-kujuči ogledavaju za vremenom kad če im u susret doći primatelji (tijela). Takvi su tada vrijedni neprolaznog, vječnog života i poziva. Jer oni sve trpe i sve podnose, kako bi mogli okončati pravednu bitku i naslijediti vječni život."

Ja mu rekoh: "Gospodine, duše onih koji ne čine sva ova djela, (ali) na koje je sišla sila t Duh, (IV 40, 24-25: hoće li one biti odbijene?" On odgovori i reče rni: "(Ako) Duh (IV 40, 24-25: siđe na njih), one će biti spašene u svakom slučaju i one će se promijeniti (nabolje). Jer sila će sići na svakog čovjeka, jer bez nje ne može nitko opstati. I kada se rode, tada, kad se Duh života uveća i sila dođe i osnaži tu dušu, nitko je ne može skrenuti na stranputicu zlim djelima. Ali oni na koje side protivni duh, privučeni su njime i odlaze stranputicom."

I ja rekoh: "Gospodine, gdje će otići duše ovih kad izađu iz svoga tije!a?"Aonsenasmiješiirečemi: "Duša, ukojoj ćesilapostatijačom

■33-

NAG HAMMADI

od protivnog duha snažna je i bježi od zla i, kroz djelovanje neiskvare-nog ona je spašena i uzdiže se do ostalih medu eonima."

"I ja rekoh: "Ali, Gospodine, oni koji nisu spoznali kome pripa-daju, gdje će biti njihove duše?" A on mi reče: "U njima je ojačao duh vrijedan prezira 2 7 kad krenuše stranputicom. I on opterećuje dušu i odvlači je zlim djelima, i guraje dolje u zaborav. I nakon što ona izade (iz tijela), ona se predaje ovlastima koje su nastale od arhonta, i one je sputavaju u okove i bacaju u tamnicu i združuju se s njome, sve dok se ne oslobodi od zaborava i ne stekne spoznaju. I ako time postane savršena, ona je spašena."

"I ja rekoh: "Gospodine, kako duša može postati manjom i vratiti se u prirodu svoje majke ili u čovjeka?" Tada se on obradova kad ga to upitah, i reče mi: "Zaista, blagoslovljen da si, jer si shvatio! Takva je duša primorana slijediti drugu dušu, budući daje u njoj Duh života. Kroz njega je ona spašena. Ona neće biti iznova gurnuta u drugo tijelo."

MI ja rekoh: "Gospodine, također i oni koji nisu spoznali već se okrenuše na drugu stranu, kamo će otići njihove duše?" Tada mi on reče: "Bit će odnijete na ono mjesto gdje odlaze anđeii bijede, na mjesto gdje nema pokajanja. I bit će tamo zadržane do dana, na koji će oni što su hulili duha biti mučeni, i bit će kažnjene vječitom kaznom."

"I ja rekoh: "Gospodine, otkuda dolazi protivni duh?" Tada mi on reče: "Majka-Otac koji je prebogat milošću, Duh svet na sve načine, Jedan koji je milostiv i 2 8 koji suosjeća s vama, to jest Epinoja pred-znanja svjetlosti, on je podigao potomke savršena roda, i njihovo pro-suđivanje, i vječno svjetlo čovjekovo. Kad je glavni arhont shvatio da su oni uzvišeni nada njim u visinama - i da ga nadmašuju razboritošcu ~ poželje tada sputati njihovu misao, ne znajući da su ga oni nadišli u prosuđivanju i da neće biti u stanju sputati ih.

•34-

TAJNA KNJIGA IVANOVA — — — - H - H t t * ™ ^ ffiui i UH-16 ■

"On pripremi zamisao sa svojim ovlastima, koje su njegove sile, i oni počiniše preljub zajedno sa Sofijom, i kroz njih se zače gorka sudbina koja je posljednja od izmjenjivih spona. I ona je od one vrste koja se može međusobno izmjenjivati. I ona je teža i snažnija od one s kojom se ujediniše bogovi, i anđeli, i demoni, i svi naraštaji do današnjih dana. Jer iz ove se sudbine rodi svaki grijeh, i nepravda, i huljenje, i okovi zaborava, i neznanje, i svaka pojedina zapovijed, i ozbiljni grijesi, i velika strahovanja. I tako se sve stvoreno učini slije-pim kako ne bi spoznalo Boga što se nalazi nad svima njima. I zbog okova zaborava bijahu skriveni njihovi grijesi. Jer oni bijahu sputani mjerama, i vremenima, i trenucima, budući daje ona (sudbina) gospo-dar nad svima.

"I on (glavni arhont) pokaja se zbog svega što nastade po njemu. Ovaj put nakani donijeti potop 2 9 svemu onome što učini čovjek. Ali veličajnost svjetla predznanja upozori Nou i on (to) objavi svim potomcima što su sinovi čovječji. Ali oni koji mu bijahu strani nisu ga slušali. Nije onako kako Mojsije kaže, 'Oni se sakriše u korablji' (Knjiga Postanka 7:7), već se oni sakriše na jednom mjestu, ne samo Noa, već uz njega još i mnoštvo drugih Ijudi od roda postojana. Oni otiđoše na mjesto i sakriše se u svjetlećem oblaku. I on (Noa) prepo-zna svoju ovlast, i ona kojoj pripada svjetlo bijaše s njim, sjajeći na njih zato, jer je on (glavni arhont) raspršio tamu po svoj zemlji.

"I on zamisli nakanu sa svojim silama. On odasla svoje anđele kće-rima Ijudskim, kako bi neke od njih uzeli za sebe i odgojili potomke za svoj užitak. I u početku oni ne uspješe u tome. Kad ne postigoše uspjeha, okupiše se opet i nanovo snovahu zamisao. Oni stvoriše pro-tivnog duha, koji nalikuje Duhu što je sišao, kako bi njime onečistili duše. I anđeli preobraziše svoj izgled u onaj nalik njihovim (kćeri ljudskih) muževima, ispunjajući ih duhom tame, kojega su izmiješali za njih, i zlom. Oni doniješe zlato, i srebro, i darove, i bakar, i željezo, i metale, i sve vrste stvari. I oni upravljahu Ijudima koji su ih slijedili

•35-

NAG HAMMADi

3 0 u goleme nevoije, navodeći ih na stranputice uz mnoge prijevare. Oni (ljudi) ostarješe, a da užitka nisu imali. Oni pomriješe ne našavši istinu i ne upoznavši Boga istinitoga. I stoga sve što je stvoreno posta zauvijek zasužnjeno, od postanka svijeta pa sve do danas. I oni uzeše žene i začeše djecu iz tame koja nalikovahu njihovu duhu. I oni zatvo-riše njihova srca, i oni otvrdnuše same sebe kroz okrutnost protivnoga duha sve do sada.

"Ja, stoga, savršeni Pronoja svega, preobrazih sebe u svoje sjeme, jer ja postojah prvi, i kretah se po svim stazama. Jer ja sam blještaviio svjetlosti; ja sam spomen na pleromu.

"I ja se uputih u carstvo tame i izdržah sve dok ne stigoh do sre-dišta tamnice. I zatresoše se temeiji kaosa. I ja se šakrih od njih zbog njihove zloće, i oni me ne prepoznaše.

"Iznova se vratih po drugi put i krenuh obilaziti. Otišao sam od onih koji pripadaju svjetiu, koje je spomen na Pronoju. Ušao sam u središte tame i u unutrašnjost Hada, jer sam nastojao (izvršiti) svoju zadaću. I zatresoše se temelji kaosa da bi pali na one koji se naiaze u kaosu i da bi ih uništiii. I ja iznova pohitah gore svojim korijenima svjetla, kako oni ne bi bili uništeni prije vremena.

"Ipak, ja i po treći put krenuh - ja sam svjetlo koje postoji u svje-tlu, ja sam spomen na Pronoju - kako bih unišao u središte tame i u unutrašnjost Hada. I ja ispunih svoje lice svjetiom punine njihovog eona. I uđoh u središte njihove tamnice, koje je tamnica tijela. I ja rekoh: 'Onaj tko čuje, neka se probudi iz duboka sna.' I taj plakaše i prolijevaše suze. Gorke suze isplaka i reče: 'Tko je onaj što zazva ime moje, i odakle ova nada koja stiže do mene, dok sam sputan tamni-čkim uzama?' A ja rekoh: 'Ja sam Pronoja čistoga svjetla; ja sam prosudivanje Duha djevičanskog koji te uzdiže na počasno mjesto. Ustani i sjeti se da si ti bio onaj koji je čuo, i siijedi svoj korijen, koji sam ja, milostivi, i čuvaj se anđela bijede, i demona kaosa, i svih onih koji te zavođe, i čuvaj se duboka sna i otvaranja unutrašnjosti Hada.'

•36-

TAJNA KNjIGA IVANOVA

"I ja ga uzdigoh i zapečatih u svjetlu vode sa pet pečata, kako od tog trenutka smrt više ne bi imala moć nad njim.

"I gle, sada ću se uzdići do savršenog eona. Okončao sam sve za tebe u tvome uhu. \ rekao sam sve što bi mogao zapisati i potajice dati duhovima koji su tvoji sudrugovi, jer ovo je tajna roda postojanoga."

I spasitelj mu prikaza ove stvari kako bi ih mogao zapisati i pohra-niti. I reče mu: "Proklet bio svaki onaj tko bi izmijenio ove stvari za neki poklon, ili hranu, ili za piče, ili odijelo, ili bilo koju takvu stvar." I prikaza mu ove stvari u potaji i odmah ga potom nesta ispred njega. A on krenu svojim učenicima i ispripovjedi im ono što mu govoraše spasitelj.

Isus Krist, Amen.

•37-

IZ "APOKRIFNOG NOVOG ZAVJETA"

Prijevod i napornene: M. R, James

Oxford, 1924. godine (izdavač CLARENDON PRESS)

Prevela s engleskog: Vlasta Mihavec

DJELAIVANOVA

UVOD

užina ove knjige zadanaje Nikeforovom metri-kom od 2.500 redaka, dakle, istim onim brojem koji sadrži i Evanđelje po Mateju. Velike njene dijelove posjedujemo u izvorniku, dok na latin-

skom jeziku (već pročišćene od svih neortodoksnih tragova, štoje važno napomenuti) nalazimo i neke izgubljene prizore te poneki raŠtrkanifragment. Njih smo uklopili tako, da se dobije ono što izgleda najvjerojatnijim redoslijedom.

Najbolji primjerak na grčkom jeziku koji nam je preostao bio bi onaj kod Bonneta, pod nazivom Acta Apost, Apocr. 11.1, iz 1898. godine. Latinski primjerak nalazi se u Knjizi V djela "HistoriaApostolicaofAbdias"(Fabricius, Cod.Apoer.N. T; suvremenije izdanje ne postoji).

Početak djela je izgubljen. Vjerojatno se u nekom obliku odnosio na suđenje iprogon Ivanov na Patmos. Znatno kasniji grčki tekst, kojije tiskao Bonnet (u dva oblika) i to kao dijelove 1-17 njegovih Djela govori o tome, kakoje Domicijan, stupivši na vlast, počeo sprogonom Židova. Uposlanici koju su mu oni uputili, optužilisu kršćane; shodno tome, onjepoceoprogoniti i kršćane. Tada je saznao za Ivanovo nauČavanje u Efezu pa

je poslao po njega, pri čemu su Ivanove asketske navike tije-kom tog putovanja ostavile đubok dojam na njegove uzničare. Doveli su ga pred Domicijana i nagnali da ispije otrov, no ovaj

■41-

APOKRIF - - T i H W * # ^ — H t t - K — ■

mu nije naudio, iako i sami njegovi ostaci bijahu dostatni da zločinac, na kojemu su ih potom iskušali, umre; no, Ivan ga oživje; on također uskrisi i djevojku, koju je usmrtio neČisti duh. Domicijan, kojega se sve to snažno dojmilo, progna ga tada na Patmos. Nerva ga iznovapozva nazad.

Drugi tekstgovori o tome, kakoje Ivan izbjegao smrt nakon brodoloma pri napustanju Patmosa, plivajuči na komadu pluta; doplivao je do Mileta, gdje je kasnije njemu u čast podignuta i crkva, te se potom uputio u Efez. Sveje ovo bilo kasnije; no, starapripovijest, kojaje bilapoznata Tertulijanu i ostalim latinskim piscima, ali ne igrčkima, govori o tome kako

je - ili Domicijan u Rimu, ili pakprokonzul Efeza - bacio Ivana u kotao prepun vrelog ulja, ali mu to ne nauđi. Na kraju je ova zgoda smještena na mjesto gdje se nalaze Laiinska vrata u Rimu (zbog toga se 6. svibnja u našem kalendaru slavi Sv. Ivan odhatinskih vrata). 0 njoj nemapodrobnijih izvješća, ali se pretpostavlja da je bila ispripovijedana na poČetku Djela Lukijanovih. Ukolikoje tako, tadaje doista čudno što se ona ne spominje ni kodjednog grČkog pisca.

Zanemarujući u ovom trenutku odredene sitnije dijelove teksta, koji su možda i prethodili postojećim zgodama, nasta-vljam s prvom podužom zgodom (Bonnet, c. 18).

(Ivan kreće iz Mileta u Efez).

•42-

DJELAIVANOVA K-HH«W$ ^ — 4 H * - K

TEKST t

1 8 I Ivan htjede pohitati u Efez, potaknut na to ukazanjem kojeje imao. Stoga ga Dominik i Aristodem, rođak njegov, i neki vrlo bogat čovjek imenom Kleobije, i žena Marcelova, jedva nagovore neka ostane još jedan dan u Miletu i odmori se kod njih. I kad krenuše na put u rane jutarnje sate te prijeđoše već neke četiri milje, odjeknu glas s neba u njihovim ušima, koji im progovori: "Ivane, ti naumi prosla-viti Gospodina svojega u Efezu onime o čemu ti trebaš znati, i ti i sva tvoja braća koja su uza te, i neki od onih koji su već onđje i koji će povjerovati kroz tebe." Ivan utonu u misli radujući se u sebi svemu što ga treba zadesiti u Efezu pa odgovori: "Gospodine, gle, ja idem, jer to je volja Tvoja; neka bude kako Ti želiš."

1 9 I kad smo se približili gradu, izađe nam u susret Likomed, praktor Efežana, čovjek nevjerojatna bogatstva, pade pred noge Iva-nove, te gapoče usrdno zaklinjati riječima: "Je li tvoje ime Ivan? Bog kojega ti propovijedaš posla te da učiniš dobro ženi mojoj, na koju se prije sedam dana obori uzetost i otad bespomoćno leži. Nego ti proslavi Boga svojega i izliječi je, i smiluj nam se. Jer dok sam ja u sebi razmišljao što poduzeti po toj stvari, stvori se netko uza me i reče mi: 'Likomede, odustani od misli svojih, koje nadilaze snage tvoje, jer to je loše (teško); nemoj im se prepuštati. Jer, ja sam se smilovao službenici svojoj, Kleopatri, i poslao iz Mileta čovjeka imenom Ivan, koji će je podići i posve tzliječiti.' Ne okltjevaj, stoga, ti, službeniče Boga koji se meni prikazao, već pohitaj do žene moje kojajoš jedva i diše." I ravno s gradskih vrata krenu Ivan sa braćom svojom i Liko-

■43-

APOKRIF

medom u kuću njegovu. A Kleobije će svojim pratiocima: "Otiđite do mog rođaka Kalipa i pripravite kod njega udoban smještaj - jer, ja ću doći tamo sa sinom njegovim - kako bismo sve našli uređeno kako treba."

2 0 Kad Likomed uđe s Ivanom u kuću u kojoj ležaše žena nje-gova, iznova mu pade pred noge i reče: "Pogledaj, gospodine, kako usahnu ljepota, pogledaj tu mladost, pogledaj jednoć glasovit cvijetak bijedne žene moje, kojoj se divio čitav Efez; kukavna H mene, koji sam pretrpio zavist i bio ponižavan kad se pogled mojih dušmana oborio na me. Nikad ne učinih ikome zla, iako sam mnogima nauditi mogao, jer nikad ne bijah nagao, i bijah brižan da ne bih vidio nekakvoga zla ili loše sreće, kakva me sad zadesi. A kakvu je nagradu dobila Kleopatra za moja strahovanja? Sto sam ja dobio time što sam svima postao poznat kao pobožan čovjek, sve do dana današnjega? Ne, sada ja patim više od bezbožnika, dok gledam tebe, Kleopatro, kako ležiš u ovakvoj nevolji. Sunce neće više ugledati razgovora našeg; ja ću otići prije tebe, Kleopatro, i lišit ću se života; više neću brinuti o sigurnosti svojoj,iakosamjošmlad. Obranit ću se pred Pravdom, rećijoj dasam pravo učinio kad sam odustao, jer bih još i nju mogao optužiti nepra-vednom prosudbom svojom. Osvetit ću joj se kad stupim pred nju kao duh života. Reći ću joj: 'Ti si me natjerala da napustim svjetlo kad si mi otela Kleopatru; zato tebe krivim da sam postao mrtvo tijelo, jer si me obdarila takvom hudom srećom; ti si me primorala da pogrdim Providenje, jer mi oduze radost života rnojega (moje uzdanje)."'

2 1 I još mnogo sličnih riječi uputi Likomed Kleopatri dok je prilazio njenoj postelji, pa zavapi glasno i nastavi jadikovati; ali ga Ivan podiže i reče mu: "Prestani s takvim žalopojkama i svojim neprikladnim riječima; ti ne srniješ poslušnosti svoje otkazati onome (?) koji se pojavio pred tobom; nego znaj, da ti iznova stiže utjeha. Ustani stoga, pa se s nama, koji smo ovamo došli zbog nje, pomoli Bogu kojega vidje prikazanog u snovima tvojim. Onda, što je, Liko-

.44.

DJELAIVANOVA _ «-«»•"■«$ $»-■' un-ss

mede? Probudi se i otvori dušu svoju. Ukloni težak san od sebe; usrdno zamoli Gospodina, preklinji ga za ženu svoju i on će je podići iz postelje." No, ovaj iznova klonu na tle i zajauče, i obeznani se.

[Iz onoga što slijedi očitoje, daje Likomedpreminuo; ali, tekst to ne govori, Neke su riječi možda ispuštene.]

Stoga Ivan prozbori suznih očiju: "Jao meni zbog ove (nove) izdaje priviđenja mojega! I zbog novih kušnji što pripravljene su za me! I zbog njegove nove osnove, koju smisli protiv mene! Glas neba što se začu preda mnom na putu, zar mi on ovo namijeni? Bijaše li to ono što mi je pretskazao prođem li ovuda, izdajući me ovom velikom mnoštvu gradana poradi Likomeda? Čovjek se srušio i prestao disati, i dobro znam kako oni neće otrpjeti da ja živ iz kuće izađem. Zašto oklijevaš, Gospodine (ili: što ćeš učiniti)? Zašto nam ukinu svoje lijepo obećanje? Nemoj, preklinjem te, o Gospode, nemoj razloga za radovanje davati onome koji se nasladivao patnjama drugih; ne daj razloga za ples onome koji nam se podrugivao; već neka se pokaže sveto ime tvoje i milosrđe tvoje. Uskrisi ovo dvoje umrlih, čija smrt radi protiv mene."

2 2 I dok je Ivan još ovako preklinjao, sjatili se Efežani iz grada oko kuće Likomedove, jer su čuli da je on preminuo. A Ivan, spazivši veliko mnoštvo koje se tako okupilo, progovori Gospodinu: "Sad stiže vrijeme obnove i povjerenja u tebe, o Kriste! Sada je vrijeme za nas koji smo bolesni da dobijemo pomoć što dolazi od tebe, o, liječniče koji ozdravljaš po volji vlastitoj! Očuvaj me u sigurnosti od ovdašnje poruge. Usrdno te zaklinjem, Isuse, priteci upomoć ovom velikom mnoštvu da dopre do tebe, koji si gospodar sviju stvari; pogledaj na bolesne, pogledaj na ove što leže ovdje. Pripravi, čak i među onima što sabrali su se poradi takvog svršetka, sveta plovila za službenike tvoje kada ugledaju dar tvoj. Jer, ti sam reče, o Kriste: Tražite, i dat

■45-

APOKRIF

će vam se.' Mi stoga tražimo od tebe, o, kralju - ni zlata, ni srebra, ni bilo kakvih stvari, ni bogatstava, niti ičega što je zemaljsko i kvarno, več dvije duše koje ti preobrazi i koje ovdje krenuše putem tvojim, za učenjima tvojim i tvojom slobodom (uzdanjem), za tvojim najveli-čajnijim (ili nepogrešivim) obećanjem; jer kad upoznaju snagu tvoju u ovima što izdahnuše, a potom oživješe, oni će biti spašeni, neki od njih. Stoga, podaj im ti sam nadu u tebe. Zato ja ovim riječimapristu-pam Kleopatri i kažem joj: 'Ustani u ime Isusa Krista.'"

2 3 I on joj priđe, dodirnu lice njezino i reče: "Kleopatro, govori ti Onaj od kojega strahuje svaki vladar, i svako stvorenje, i svaka sila, bezdan i sva tama, i nesmiljena smrt, i visovi nebeski, i krugovi pakleni [i uskrsnuće mrtvih, i moć vida u slijepih], i sva moć prinčev-ska ovoga svijeta, i ponos vladara. Ustani, i nemoj biti povod zbog kojega mnogi koji to žele ne vjeruju, ili bolest dušama koje su u stanju nadati se i biti spašene." I u taj čas zavika Kleopatra iza glasa: "Usta-jem, gospodaru; Ti spasi službenicu Tvoju."

1 kad ona ustade nakon sedam dana, ganu Efežane to dotad nevi-đeno. A Kleopatra brižno upita za muža svojega, Likomeda, ali joj Ivan reče: "Kleopatro, ostaneš li duše smirene i čvrste, stat če Liko-med, muž tvoj, uza te; nemoj samo biti uznemirena i potresena svime što se dogodilo, jer si vjerovala u Boga mojega koji će svakako i njemu dopustm' da oživi pred tobom. Dođi stoga sa mnom u susjednu izbu svoju i tamo ćeš ga vidjeti, doista - tek umrlo tijelo, ali uskrslo po snazi Boga mojega."

2 4 Krenuvši s Ivanom u susjednu izbu i vidjevši Likomeda mrtvoga zbog nje, Kleopatri ne preosta snage progovoriti ni riječi (osta bez glasa), pa stisnu zube, ugrize se za jezik i zatvori oči, a suze se slijevahu licem poput kiše; i posve se mirno obazre na apostola. Ali je Ivan suosjećao s njom, vidjevši da Kleopatra ni ne zajauče niti bijaše izvan sebe, pa ovako zazva savršeno i blago milosrđe: "Gospo-dine Isuse Kriste, ti vidiš ogromnu žalost, ti vidiš ovaj jad; ti vidiš

■46-

DJELA IVANOVA S M H * — ^ j»» HHt-K :

Kleopatru kako u tišini guši dušu svoju, ti vidiš napore da se u njoj ludilo ne rodi; i ja znam da će poradi Likomeda nad njegovim tijelom izdahnuti i sama." A ona hitro dobaci Ivanu: "To sam i naumila, učite-Iju, i ništa drugo."

No, apostol ode do postelje na kojoj je ležao Likomed pa uze Kleo-patrinu u ruke svoje i prozbori: "Kleopatro, zbog onoga mnoštva koje je nazočno i zbog rodbine tvoje, koja stiže uz glasne žalopojke, reci ti mužu svojemu: 'Ustani, i slavi ime Gospodnje, jer on smrt vraća smrti.'" Tako priđe ona mužu svojemu i izgovori onako kako je Ivan nauči, i potom ga podignu. A on, kad ustade, iznova pade na tlo i Ijubljaše noge Ivanove, no ovaj ga podignu govoreći: "O, čovječe, ne ljubi noge moje već noge Boga, čijom se moći podigoste oboje."

2 5 Ali Likomed progovori Ivanu: "Ja te preklinjem i usrdno molim po Bogu u čije si nas ime ti oživio, da ostaneš s nama skupa sa svima onima koji su došli s tobom." Jednako tako i Kleopatra mu padne pred noge, govoreći to isto. A Ivan im reče: "Do sutra ću ostati s vama." Ali oni njemu iznova: "Mi nećemo imati nade u Boga tvojega i ustadosmo od mrtvih bez ikakve svrhe, ako se ti ne zadržiš s nama." Kleobija, Aristodema i Damonika ganu to u dušu, pa rekoše Ivanu: "Daj da ostanemo s njima, kako bi oni bez prijestupa nastavili svoj put prema Gospodinu." Tako on ostade tamo sa braćom.

2 6 Zato se tamo poradi Ivana okupi veliko mnoštvo; i dok je on govorio svima koji bijahu tamo, Likomed otiđe do prijatelja što bijaše vješt slikar, pa mu reče: "Vidiš da ti stižem u velikoj hitnji; dođi brzo u moju kuću i nacrtaj čovjeka kojega ću ti pokazati, ali tako da on to ne zna." A slikar, pružajući mu neke od slikarskih potrepština i boja, odvrati Likomedu: "Samo mi ga pokaži i nemoj dalje brinuti." Liko-med pokaza slikaru Ivana te ga progura blizu njega i zatvori u obli-žnju prostoriju, iz koje se apostol Kristov mogao vidjeti. I Likomed je stao uz blagoslovljenoga, učvršćujući vjeru svoju i spoznaju o Bogu

■47-

APOKRIF

našemu, i u srcu se sve više radovao što će posjedovati njegov lik na slici.

27 A slikar prvoga dana nacrta tek njegove grube obrise, pa ode. A sljedećeg ga dana naslika u bojama te predade sliku Likomedu na veliko veselje njegovo. Sliku objesi u svojoj spavaonici i uresi raznim ukrasima. Tako ga Ivan, kad je kasnije ugleda, upita: "Ljubljeno moje dijete, što je to, što ti uvijek radiš kad iz praonice sam odlaziš u spavaonicu svoju? Zar ja ne molim s tobom i ostalom bračom? Ili ima nešto što skrivaš od nas?" I pošto mu ovo reče zadirkujući ga, ode u spavaonicu pa ugleda na zidu obješenu sliku staroga čovjeka urešenog ukrasima oko glave, te svijeće i oltar dotjeran ispred nje. I on ga pozva, pa reče: "Likomede, što si ti mislio sa slikom ovom? Je li moguće da je to neki od tvojih bogova naslikan na njoj? Jer, ja vidim da ti još živiš na poganski način." A Likomed mu odgovori: "Moj jedini Bog je onaj, koji uzdignu mene i ženu moju od mrtvih; ali ako je pravo da se, uz Boga ovoga bogovima nazivaju i ljudi koji su nam bili od pomoći - ti si to, oče, kojega sam dao nacrtati na toj slici, kojega ovjenčao sam ukrasima, i ljubavlju, i štovanjem, jer ti postade mojim dobrim vodičem."

2 8 A Ivan, koji prije tog trenutka nije vidio svoje vlastito lice, rece mu: "Ti mi se rugaš, dijete; jesam li ja, takav izgledom, tvoj Gospodin? Kako me možeš uvjeravati da slika nalikuje meni?" A Likomed mu tada prinese zrcalo. I kad on sebe promotri u zrcalu pa se iznova pozorno zagleda u sliku, prozbori: "Kao što Gospodin Isus Krist živi, i ova slika zaista nalikuje meni; ipak, ne meni, nego mojemu tjelesnom obličju; jer ako me slikar koji je preslikao ovo moje lice uistinu želio prenijeti na sliku, nije u tome uspio; jer, on je tebi sada predao boje, i ploču, i gips (?), i Ijepilo (?), i moje obrise, i starost, i mladost, i sve one stvari koje su očima vidtjive.

2 9 Nego, postani //' mojim dobrim siikarom, Likomede. Ti imaš boje koje ti On daje po meni, onaj koji je sve nas naslikao za sebe, čak

•48-

DJELAIVANOVA a-«tt«-a^ ^»—«tt-S

i Isusa, onaj koji je poznavao oblike, i izgled, i stavove i sklonosti, i vrste duša naših. A bojice koje ti nudim za sliku su ove: vjera u Boga, spoznaja, bogobojaznost, prijateljstvo, zajedništvo, krotkost, ijuba-znost, bratska Ijubav, čistoća, jednostavnost, smirenost, neustrašivost, poniznost, trezvenost, i još čitav niz boja koje oslikavaju sličnost sa dušom tvojom; On i sada uzdiže članove tvoje koji bijahu potlačeni i izjednačuje ih s onima koji bijahu uzdignuti, i vida tvoje modrice i rane ti zacjeljuje, i uređuje kosu tvoju što razbarušena bijaše, i umiva lice tvoje, i ispire ti oči, i čisti utrobu tvoju, i prazni trbuh, i zausta-vlja ono što je ispod njega; riječju, kad se sve ove bojice saberu i izmiješaju međusobno, u tvojoj duši, ona će se neustrašivo predsta-viti našem Gospodinu Isusu Kristu, cjelovita (neizbrušena) i čvrstog obtika. A ovo, što si ti sada učinio, djetinjasto je i nesavršeno; jer, ti si nacrtao mrtvo što nalikuje mrtvome."

Na ovome mjestu možda i nije izgubljen dio teksta; no, mogućeje daje ispušteno nekoliko rečenica. Naime, dolazi do naglog prijelaza, a nova zgoda nema vlastita naslova, poput ostalih.

3 0 I on naloži Veru (Beru), bratu koji mu je pomagao, da okupi stare žene iz čitava Efeza, pa on, i Kleopatra, i Likomed pripraviše sve što im je trebalo kako bi brinuli o njima. Tada Ver dođe Ivanu pa mu ispriča: "Od ovdašnjih starica koje su šezdesetu prošle pronađoh samo četiri zdrave tijelom, a od ostalih otprilike .... {nedostaje rijec) i nekoliko uzetih, dok su druge bolesne." Kad je to čuo, utihnu Ivan na duže vrijeme, a potom protare lice svoje i reče: "O, nemara (slabosti) li onih, što žive u Efezu! O, ti zemljo rasula i slabosti prema Bogu! O, đavole, zašto li si toliko dugo iskušavao vjerne u Efezu! Isus, koji mi dade milost i dar da u njega imam povjerenja, reče mi potiho: "Pošalji po bolesne i stare žene pa dođi (budi) s njima u dvoranu i po meni ih

•49-

APOKRIF

ozdravi; jer ima medu tijima nekih koje će doći, a zbog ozdravljenja kojima će nazočiti ja ću ih preobratiti i na kraju učiniti korisnima."

3 1 Kad okupi se mnoštvo kod Likomeda, on ga raspusti u ime Ivanovo, govoreći: "Dođite sutra u dvoranu, svi vi koji želite vidjeti moć Božju." I tako, jer već bijaše pala noć, dođe mnoštvo Ijudi sutra-dan u dvoranu; čuo za to i prokonzul, pa pohita i zauze mjesto među Ijudima. A bijaše tamo i pretor imenom Andromed, u ono vrijeme prvi među Efežanima, pa svima poče govoriti da im je Ivan obećao stvari nemoguće i nevjerojatne. "Ali, ako je on uistinu u stanju," reče on, "učiniti ma koju od stvari o kojima čujem, neka dode u javnu dvoranu kad bude otvorena, posve nag, i neka ništa ne drži u svojim rukama, i neka ne zaziva onoga magicnog imena za koje sam čuo da ga obja-vljuje."

3 2 Stoga Ivan, čuvši ovo i našavši se ponukan ovim riječima, naloži da se starice unesu u dvoranu. I kad ih sve uniješe u njeno sre-dište, neke od njih na posteljama, druge ležeći u duboku snu, I kad se okupio čitav grad, nastade posvemašnja tisina, a Ivan otvori usta svoja i započe govoriti:

3 3 "O, vi Efežani, čujte prvo zašto sam došao u grad vaš, ili kakvo je to veliko povjerenje koje osjećam prema vama, da bi moglo postati vidljivo ovom vašem velikom skupu i svakome od vas (ili, kako bih vam se ja predstavio). Jer, bijah poslan sa zadaćom koju mi nije naložio čovjek, niti se radilo o kakvom bezrazložnom putovanju; niti sam ja trgovac što se pogađa za cijene ili razmjenjuje robe; već to Isus Krist, kojega propovijedam i koji je milostiv i ljubazan, poželje kroz mene preobratiti sve vas koji ne živite u vjeri i koji ste se prodaii zlim užicima, i spasiti vas pogreške vaše; njegovom ću snagom uni-štiti čak i nevjeru pretora vašega time, što će sve ove žene koje pred vama leže i koje svi vi poznajete, i znate u kakvim se mukama i bole-stirna n'alaze - ustati. Meni to nije moguće učiniti (poraziti Andronika) ako one izdahnu; i stoga će one biti izliječene.

DJELAIVANOVA — •■———a-»»'"^ 0—*«*-K

3 4 Ovo htjedoh prvo usaditi u uši vaše; to, da biste se morali pobrinuti za duše svoje - zbog kojih sam došao među vas - i da ne očekujete kako če ovo vrijeme trajati zauvijek; ono traje samo trenu-tak, pa stoga ne gomilajte blaga na zemlji, gdje sve stvari blijede. Niti nemojte misliti da se, ako ste dobili djecu svoju, možete na njih oslo-niti (?), i nemojte poradi njihova dobra nastojati varati, te sebi i suviše dopuštati. Niti se vi, siromasi, ne uznemirujte jer nemate nikakvih užitaka kojima biste upravljah; jer, kada ih prevare, oni imućni vas nazivaju sretnicima. Niti se vi, bogataši, ne radujte obilju novca koji posjedujete, jer posjedovanjem tih stvari osiguravate sebi teški jad kojega se ne možete riješiti niti kada ih izgubite, a usto, dok je novac uza vas, strahujete neće li vas zbog njega tkogod napasti.

3 5 I ti, koji se voliš dičiti obhcima tijela svojega, i vi koji gledate s visoka, i vi ćete ugledati kraj obećanju svega toga u grobnici; i ti, što uživaš u nevjeri svojoj, znaj da će se na tebi osvetiti oboje - zakon i priroda, a prije njih još i savjest; a ti, preljubnice, ti protivnice zakon, nisi dosad znala kuda ćeš na kraju dospjeti. I ti, što ne dijeliš s potre-bitima nego samo zgrćeš novac, kad ti odeš iz ovoga tijela i kad ti milost neka zatreba dok gorjet ćeš u plamenu, nećeš imati nikoga koji bi se na tebe sažalio; a ti, što ljutit si i strasti prepun, znaj da govor tvoj nalik je onom okrutnih zvijeri; a ti, pijanice i mučitelju, shvati da izgubio si osjećaje svoje, jer u roba te pretvori ta sramotna i prljava žudnja.

3 6 Ti, koji uživaš u zlatu i zatravljen si slonovačom i draguljima, kad padne noć, možeš li ti promatrati ono što voliš? Ili ti, kojega je nadvladala meka odjeća, kad napuštaš život, hoće li ti takve stvari pomoći na mjestu na koje polaziš? A ubojica neka zna da je njemu zaslužena kazna odmjerena, kad jednom ode odavde. Isto tako i ti, tro-vaču, čarobnjače, razbojniče, varalico, sodomite, lopove, i svi vi koji ste takva soja, i vi ćete na kraju doći kamo vas djela vaša odvode, u neugasivu vatru, i posvemašnju tamu, i u bezdan svoje kazne i vječitih

■51*

APOiCRIF a-f)jt—sA 0nni|iii.isj—

prijetnji. I zato, o, Efežani, promijenite se, znajući i to da se i kralje-vima, viadarima, tiranima, hvalisavcima, i onima koji su pobjeđivaii u ratovima oduzimaju sve stvari kad odlaze, da i oni trpe bol, smješteni usred patoji vječitih.

3 7 I rekavši im sve ovo, ozdravi Ivan sve bolesne po moći koju mu dade Gospodin.

Ova rečenica mora biti izvadak iz jedne mnogo duže priČe. Iako na ovom mjestu rukopis ne pokazuje nikakvih znakova prekida, ipak moramo pretpostaviti da se izgubio ne baš zanemarivi dio teksta. Kao prvo, Andronik, kojije ovdjeprikazan kao onaj koji ne vjeruje, izgleda da se preobratio u nekoliko sljedećih redaka što nedostaju. Sadje on, kako ćemo vidjeti kasnije, suprug cijenjene vjernice Druzijane, a dijalog koji se odvija među njima podužije. Ne sumnjam nimalo u to daje, između ostalog, ovdje postojao i Ivanov govor koj'im oboje uvjerava da trebaju živjeti u čistoći i uzdržljivostl

3 7 (nastavak) Sad braća iz Mileta rekoše Ivanu: "Već smo se dugo vremena zadržali u Efezu; ako ti se čini pravo, hajde da krenemo i u Smirnu; jer, čujemo da su i do tamo već doprla veličanstvena djela Gospodnja." AAndronik im reče: "Ako učitelj tako želi, hajde da kre-nemo." Ali, ivan će im: "Otidimo prvo do hrama Artemidina, jer će se možda i tamo, kada istupimo, pronaći sluge Gospodinove."

3 8 A za dva dana bijaše rođendan božice koju je veličao taj hram. Stoga Ivan, jer su se svi odjenuli u bijelo, jedini na sebe navuče halje cme boje, pa krenu put hrama. I oni ga uhvatiše prijeteći da će ga ubiti. Ali Ivan reče: "Ludi ste, kad se obarate na mene, čovjeka koji je službenik Boga jedinoga." Pa im se ote i uspe na visoko postoije, te im se obrati:

3 9 "Efežani, prijeti vam da po naravi svojoj postanete moru naiik: svaka rijeka što utječe u njega, i svaki potok što se slijeva, i

•52-

DJELA IVANOVA IS-Ht f«^ ^~4Kt -S ■ •

kiše, i valovi što se sudaraju jedni s drugima, i bujice što se valjaju preko kamenja i stijenja postaju slane zajedno sa tim slanim sastoj-kom (obećanje!) koji je u njemu. Tako ste i vi, koji se sve do dana današnjega izmijenili niste prema pravoj pobožnosti, postali iskvareni vašim pradavnim običajima štovanja. Koliko ste čuda i ozdravljenja od bolesti vidjeli da se dogodilo po meni? A ipak i nadalje ostajete slijepi u srcima svojim, i ne možete iznova progledati. Sto je to, o, vi, Efežani? Ja sam se sad izložio opasnosti i čak došao u ovaj hram idola vašega. Proglasit ću vas krivima za najveće bezbožništvo, i mrtvima prema Ijudskim shvačanjima. Gledajte, ja stojim ovdje; vi svi kažete da imate božicu, i to čak Artemidu; molite joj se stoga svi zajedno, nekaučini daumrem samojajedini; ili, ne mognete li vi toučinitija ću zazvati Boga svojega jedinoga pa će doći do toga, da zbog nevjere vaše pogine svaki od vas."

4 0 No, uto zavapiše oni koji su već donijeli svoj sud o njemu i vidjeli ga kako Ijude podiže od mrtvih: "Nemoj nas tako pogubiti, prekiinjemo te, Ivane! Mi znamo da ti to možeš učiniti." A Ivan će im: "Ako, dakle, ne želite umrijeti, neka se razori ono što vi štujete; a zbog čega to treba razoriti? - da biste se vi mogli udaljiti od svoje davnašnje pogreške. Jer, došlo je vrijeme da vas ili preobrati Bog moj, ili da mene jedinoga pogubi božica vaša; jer, ja ću se moliti u nazo-čnosti vašoj i preklinjati Boga mojega da vam iskaže svoju milost."

4 1 I rekavši im ovo, poče on moliti ovako: "O, Bože iznad sviju onih koje nazivaju bogovima, kojega su do dana današnjega odbaci-vali u ovom gradu Efežana; koji mi dade zamisao da dođem u ovo mjesto, iako o njemu nikad ni mislio nisam; ti, koji osuđuješ svaku vrstu štovanja i obraćaš ljude k sebi; pred čijim će imenom pobjeći svaki kumir, i svaki zao duh, i svaka moć nečista; i sada, uzmakom duha zla odavde na sam spomen imena tvojega, onoga koji prevari ovo veliko mnoštvo, pokaži milosrđe svoje na ovom mjestu, jer bijahu zavedeni da bi grjješili."

•53-

APOKRIF

4 2 l još dok je Ivan izgovarao ove riječi, odjednom se oltar Artemidin raspao na mnoge dijelove, i pale su mnoge druge stvari posvećene tome hramu, i [ono što mu se učini dobrim] slomilo se, kao i kipovi bogova, njih više od sedam. A polovina hrama sruši se tako, da svećenik pogibe u času kad se na njega stropošta (? krov? greda?). Tada povika mnoštvo Efežana: "Jedan je Bog Ivanov, jedan je Bog koji je imao milosti za nas, i on je jedini Bog; sada smo se obratili tebi, gledajući veličanstvena djela tvoja! Smiluj nam se, o, Bože, neka bude volja tvoja, i spasi nas od naše velike pogreške!" A nekt medu njima polegoše pa krijući lica svoja ponizno su zaklmjali, neki klekli u usrdnoj molitvi, a neki među njima počeli trgati odjeću sa sebe i gorko plakati; drugi su pak nastojali pobjeći.

4 3 A Ivan ispruži ruke preda se, i kako bijaše nadahnut u duši, obrati se Gospodinu: "Slava tebi, moj Isuse, jedini Bože isttne, jer si stekao (primio) sluge svoje na raznolike načine." Izrekavši ovo, obrati se narodu: "Ustanite s tla, Efežani, i molite se Bogu mojemu, i prepoznajtenevidljivu silu koja vam sepokazala, i predivna djelakoja izvrši pred očima vašim. Artemida je sebi trebala priteći u pomoć; trebala je pomoći sluzi svojemu, i ne dopustiti da pogine. Gdje je sada moć duha zla? Gdje su žrtve za nju? Gdje njeni rođendani? Gdje njene svečanosti? A gdje uresi? Gdje je čitavo to vračanje i otrovna (vješti-čja moć), koja mu je sestra?"

4 4 I ijudi poustajaše sa zemlje te brzo krenuše razrušiti ostatke hrama svojega negdanjeg idola, uzvikujući: "Poznajemo samo Boga Ivanova, njega odsad štujemo, jer je imao smilovanja za nas!" A kad se Ivan spustio otamo, zaustavljalo ga je mnogo ljudi govoreći mu: "Pomozi nam, o, Ivane! Pomozi nam da rie pogibamo uzalud! Ti vidiš našu svrhu; ti vidiš mnoštvo koje te slijedi i uzda se u tebe u nadi, da ide prema Bogu tvojemu. Mi smo vidjeli put kojim smo zabludjeli kad smo ga izgubili; vidjeli smo i bogove svoje, koje smo zaludu častili; vidjeli smo velik i sramotan prijezir koji se obruši na njih; mi

•54-

DJELA IVANOVA 3C-»li—■# ^ - I t t H S — — —

te molimo, otrpi da uđemo u kuću tvoju i da nam se bez odlaganja pritekne upomoć. Primi nas, koji smo toliko zbunjeni!"

4 5 A Ivan im odgovori: "Narode (Efeza), uvjeren sam da sam poradi dobra vašega ostao u Efezu, te odložio svoje putovanje u Smirnu i ostale gradove, da bi se i tamo službenici Kristovi njemu obratili. AH, kako još nisam posve siguran u vas, nastavio sam se moliti Bogu svojemu i preklinjati ga da Efez napustim tek onda, kada vas učvrstim u vjeri; i budući da vidim da se to dogodilo, a i da SQ ispunilo još i mnogo više, ja vas neću napustiti sve dok vas ne odvi-knem kao što se djeca odvikavaju od mlijeka dojiljina, i dok vas ne postavim na čvrstu stijenu."

4 6 Stoga Ivan ostade s njima, primajući ih u kući Androme-jevoj. A jedan od onih koji su se okupili tamo, polegnu pred vrata [hrama] mrtvo tijelo Artemidina svećenika, jer mu ovaj bijaše rođak, pa uđe zajedno s ostalima ne govoreći ništa o tome. Tako Ivan nakon razgovora, i molitve, i zahvale (euharistije) s braćom, i polaganja ruku svojih nad svakoga koji se našao na skupu, progovori nadahnut Duhom: "Ima ovdje jedan koji bijaše potaknut vjerom u Boga, pa položi svećenika Artemidinog pred vrata i uđe ovamo, a u čežnji duše svoje pobrinu se prvo za sebe, misleći pritom u sebi: 'Bolje je za me da se pobrinem za žive, negoli za rođaka svojega koji je već mrtav; jer znam da, obratim 3i se ja Gospodinu i spasim vlastitu dušu, Ivan neće odbiti da se uzdigne i umrli'." Pa ustavši s mjesta svojega, ode Ivan na mjesto gdje se nalazio rođak svećenikov koji je pri ulasku točno tako i mislio; uze ga za ruku i kaza mu: "Jesi li tako razmišljao kad si dola-zio k meni, dijete moje?" A ovaj jedva prozbori, obuzet drhtavicom i strepnjom: "Da, gospodine!", i klonu mu pred noge. A Ivan će mu: "Naš Gospodin je Isus Krist, koji će iskazati svoju moć nad tvojim mrtvim rođakom i uskrisiti ga."

4 7 Podiže on mladiča, uhvati ga za ruku pa doda: "Nije neka velika stvar za čovjeka koji je ovladao tajnama velikim, da troši

■55-

APOKRIF

samoga sebe na sitne stvari; ili, kakva je to velika stvar oslobađati tjude od bolesti tijela?" I tada, držeči mladića još uvijek za ruku, reče mu:-"Kažem ti, dijete, idi pa sam oživi poginuloga, ne govoreći mu ništa drugo osim ovoga: 'Ivan, službenik Božji, kaže ti: Ustani!'" Tako mladić ode do svog rođaka i izgovori jedino te riječi - a mnogo Ijudi bijaše uza nj - pa se vrati Ivanu, dovodeći sa sobom oživjeloga. A kad ga Ivan spazi, kaza mu: "lako si uskrsnuo, ti još uvijek uistinu ne živiš, niti si sudionik ili slijednik života pravoga; hoćeš li pripa-dati onome u čije si ime i čijom moći bio uzdignut? A odsad vjeruj, i živjet ćeš za sva vremena." I on povjerova u Gospodina Isusa Krista te prionu uz Ivana.

[Drugi rukopis (Q. Paris Gr. 1468, izjedanaestog stoljeća) sadrži drukčiji oblik ove pripovijesti. Ivan uništava Artemidin hram, a potom "mi odlazimo " u Smirnu, i svi idoli se razaraju; Bukol, Polikarp i Andronik ostaju kako bi nadzirali ovo područje, Ovdje se govori o dvojici Artemidinih svećenika, braći, od kojih jedan pogiba. Opis njegova oživljavanja u mnogome nalihtje starijem tekstu, samo što je mnogo kraći

"Mi"provedoše četiri godine na tom području koje se u potpuno-sti preobrati, te sepotom vratiše u EfezJ.

4 8 Sljedećeg dana ustade Ivan u zoru, vidjevši u snu da mora propješačiti tri milje izvan gradskih vrata; ne zanemari on toga sna, već krenu na put u pramji braće svoje.

A jedan mladi seljak, kojega otac opomenu da ne uzima žene znanca svojega, jer mu ovaj zaprijeti da će ga ubiti - mladić taj ne mogaše podnijeti prijekornih riječi oca svojega, već ga snažno udari i ostavi bez riječi (to jest, mrtvoga). A Ivan, vidjevši što se dogodilo, reče Gospodinu: "Gospodine, jesi Ii me zbog ovoga nagnao da danas dođem ovamo?"

-56-

DJELAIVANOVA SS-BH—■# ^—«t(-K

4 9 Ali mladić, vidjev nasilje (divljaštvo) smrti i bojeći se da ga ne uhvate, izvuče srp svoj, gurnu ga iza pojasa i poče bježati ka vlastitom prebivalištu; uto ga presretne Ivan i reče mu: "Zaustavi se, ti đavole sramotni, i reci mi, kamo bježiš noseći sa sobom srp što za krviju žeđa." Mladić se smete pa baci željezno oruđe na zemlju i odgovori: "Počinio sam djelo nevaljalo i divijačko, i ja to znam, pa sam stoga odlučio neka zlo bude još i veće, i još okrutnije, čak i ako odmah na mjestu poginem. Jer, otac me moj oduvijek obuzdavao i nagonio na trezvenost, i da ne smijem živjeti u preljubu, već u čistoći, pa ne otrpjeh što mi se tako suprotstavlja, već sam ga udario i umorio; a kada sam vidio što sam uČinio, krenuo sam ženi zbog koje sam postao ubojicom oca svojega. Jer, namjerio sam ubiti i nju, i muža njezinoga, i posljednjega sebe samoga; jer, ne bih podnio da me muž te žene vidi i podvrgne smrtnoj presudi."

5 0 A Ivan će mu: "Da ja ne bih otišao ostavivši te u takvoj pogibeiji, kada daješ prostora onome koji se s tobom šegačiti želi i ismijavati te, dođi sa mnom i pokaži mi mjesto na kojemu leži tvoj otac. I ako ga oživim, hoćeš li se potom odreći žene koja ti je postala stupicom?" A mladić mu odgovori: "Vratiš li mi oca mojega u život, i vidim li ga čitava da i dalje živi, ja ću se nakon toga povući od nje."

5 1 I dok je on to još govorio, dođoše oni do mjesta na kojemu je starac ležao mrtav, a mnogi su stučajni prolaznici već stajali u nje-govoj blizini. Sad Ivan reče mladiću: "Ti, bljedniče, nisi li mogao poštedjeti čak ni duboku starost oca svojega?" A on, naričući i čupa-jući si kose, pokaza koliko se pokajao; i Ivan, sluga Gospodnji, reče: "Ti, koji si mi pokazao zbog čega sam poslan na ovo mjesto, Ti, koji si znao da će se ovo dogoditi, Ti, od kojega se nijedna od stvari koje se u životu učine prikriti ne može, koji mi daješ moć da po volji tvojoj radim sa svim bolestima i ozdravljenjima; daj mi sad oživi i ovoga čovjeka, jer ti vidiš da je ubojica njegov postao sudac sebi samome;

•57-

APOKRIF

i poštedi njega, ti jedini Gospodine, onoga koji oca svojega poštedio nije (zato što ga) savjetovaše onako kako je najbolje."

5 2 Ovim riječima pristupi on starome čovjeku i izgovori: "Gospodin moj neće biti preslab da svoju ljubaznu sarnilost i svoju bezgraničnu milost ne rasprostre čak i nad tobom; stoga ustani i iskaži siavu Bogu za djelo, koje će se dogoditi ovog trena," A starac uto progovori: "Ustajem, Gospodine!" I on se uistinu pomaknu, pa sjede i reče: "Bijah oslobođen strahotnoga života i morao sam podnositi uvrede sina svojega, mnogostruke i strašne, i njegovu želju za pri-rodnim osjećajima, i zbog kakva si me onda svršetka iznova pozvao nazad, o, ti, čovječe Boga živoga? (A Ivan mu odvrati: "Ako) ti ustade samo kako bi jednako skončao, bilo bi ti bolje da umreš; nego se ti uzdigni zbog boljih stvari." I uze ga pa ga povede u grad propovije-dajući mu o milosti Božjoj, tako da starac povjerova i prije nego što prođoše kroz vrata grada.

5 3 Ali, kada mladić vidje dotad neviđeno - oživljena oca svo-jega i vlastito spasenje, uze srp pa se njime osakati te otrča do kuće u kojoj je živjela preljubnica. Pristupi joj i reče: "Zbog tebe sam postao ubojicom oca svojega, i vas dvoje, i sebe samoga; sad je na tebi ono, što naiikuje krivici za sve. Jer za mene je Bog imao milosti, kako bih upoznao moć njegovu."

5 4 I tada se vrati pa ispripovjedi Ivanu u nazočnosti braće što je učinio. Ali Ivan mu reče: "Onaj koji u srce tvoje stavi, mladiću, da ubiješ oca svojega i postaneš Ijubavnikom žene drugoga čovjeka, isti taj nagnao te da pomisliš i kako je ispravno djelo, osim sebe, ukloniti i neposlušne članove. Ali, tome si se trebao oduprijeti, ne grijehu, već pomisli koja se kroz te članove prikazala bezazlenom: jer, nisu oruđa ona koja su pogubna, već nevidljivi porivi koji podjaruju svaki sramotan osjećaj i nagone ga da izađe na svjetlo dana. Pokaj se stoga, dijete moje, zbog pogreške takve; upoznavši želje Sotone, sad ćeš imati Boga da ti pomogne u svim potrebama duše tvoje." A mladić

■58-

DJELA IVANOVA

zašutje pa nastojaše, pokajavši se zbog svojih ranijih grijeha, pribaviti si oprost od dobrote Božje; i više se tiije razdvajao od Ivana.

5 5 Kad, dakle, učini sve ove stvari u gradu Efežana, oni iz Smirne poslaše po njega poručujući mu: "Čujemo da Bog kojega pro-povijedaš nije zavidljiv i da te nadahnuo, ali ne stoga da bi ti iskazao pristranost svoju boraveći na samo jednome mjestu. Budući da si ti, dakle, propovjednik takvoga Boga, dođi u Smirnu i u druge gradove, kako bismo i mi mogli upoznati Boga tvojega, i upoznavši ga, pronaći svoju nadu u njemu."

[ / Q takoder sadrži gore navedenu pripovijest, ali je nastavlja događajem koji iznosi i John Cassian, samo u drukčijem obliku (a ne kao daje iz ovih "Djela"). Qje iznosi ovako:

Jednoga dana dokje Ivan tako sjedio, sletje prepelica i zaigra se u prašinipred njim; Ivanpogleda na nju i začudi se. Uto naide svećenik neki, jedan od njegovih slušatelja, pa pride Ivanu i vidje prepelicu kako se igra u prašini ispred njega te se u sebi uvrijedi i rekne mu: "Može li takav itako velik čovjek uživati uprepelici koja se uprašini igra? "Ali mu Ivan, prepoznavši u duhu misli njegove, odgovori: "lza tebe bi bolje bilo, dijete moje, da promatraš prepelicu kako poigrava uprašini, a ne da se onečišćuješ sramotnim ipodiim djeiima;jer onaj koji očekuje obracenje i pokajanje sviju Ijudi i dovede te zbog toga ovamo; meni nijepotrebnaprepelica koja se igra uprašini. Jer, ovaje prepelica tvoja vlastita duša. "

Tada stariji, začuvsi to i vidjevši da nijepozvan, već da mu apostol Kristov reče sve što mu ležaše u srcu, pade licem na zemiju i povika glasno, govoreći: "Sad znam da Bog obitava u tebi, o, Ivane blago-slovljeni! Jer, onaj koji iskušava tebe, u kušnju dovodi i onoga koji se iskušavati ne može. " I preklinjaše ga neka moli za njega. A on ga poduči, i predade mu pravila (kanone) pa ga otpusti neka ide kući svojoj slaveći Boga kojije iznad svega.

•59-

APOKRIF

Cassian, Usporedba XXIV. 21, navodi to ovako: Govori se daje najblaženiji evanđelist Ivan, dokje nježno rukama

milovao prepelicu, iznenada opazio kako mu prilazi jedan u lovačkoj odori. Taj se začudi što se čovjek njegova ugleda i slave ponižava ovakvim malim i skromnim zabavama, pa reče: "Nisi li ti Ivan, čija me uzvišena i nadaleko poznata slava zamami velikom željom da te upoznam? Zašto si onda obuzet takvim slabim zabavama?" A bla-goslovljeni mu Ivan rece: "Stoje to, Što ti nosiš u rukama?" "Luk, " odgovori mu. "A zašto ga ti, " upita on, "ne nosiš uvijek napeta? " I ovaj mu odgovori: "Ne smijem, jer bi mu se uslijed stalna savijanja snaga napinjanja smanjila pa bi postao mek i slab, a kad bi sejavila potreba da se strijele velikom snagom izbace na neku zvijer, ne bi se mogao postići njihov snazan let, jer bi pretjeranim napinjanjem izgu-bio snagu. " "A tako, " reče blagoslovljeni Ivan, "no, neka te ne uvri-jedi ovo moje sitno i kratkotrajno odmaranje uma, mladiću, jer osim ako ti on ponekadpovratom snage napetosti svoje nepruža olakšanje i odmor, olabavit će zbog neslomljive kmtosti svoje i neće biti u stanju pokoriti se snazi Duha."

Jedina se zajedniČka točka ovih dviju pripovijesti nalazi u tome što se sveti Ivan zabavlja prepelicom te da promatrač drži, kako to njega nije dostojno. Dvije pouke suštinski se razlikuju. Duzina onog dijela teksta kojije ovdje izgubljen podosta namje nepoznata. Vjerojatno se u njemu govorilo o Ivanovim djelima u Smirni, a također, izgleda, i u Laodiceji (vidi naslov sljedećeg odlomka). Jedna od zgoda morala je biti i obraćenje žene koja je živjela pokvarenim životom (vidi u nastavku, 'bludnica koja bijaše nedužna')-]

Naš najbolji rukopis dometnuo je sljedećem odlomku i naslov:

Iz Laodiceje po drugiput do Efeza

-60-

DjELAIVANOVA S H H t - ^ 0—«H-K

5 8 Prođe dosta vremena i nitko od braće nijednom ne ožalosti Ivana, već on rastuži njih kada im progovori: "Braćo, došlo je moje vrijeme da odem u Efez (jer tako sam se sporazumio s onima koji tamo borave) i da vidim nisu li onemoćali, jer već dugo vremena nemaju nikoga tko bi im svjedočio. A vi svi morate umove svoje postojano usmjeravati ka Bogu, koji nigda ruku svojih od nas digao nije."

Kad su oni to čuli od njega, zavapiše braća jer se moraju rastati s njim. A Ivan im rece: "Cak i ako ću ja biti odvojen od vas, Krist je uvijek s vama; Ijubtte li njega čisto, bit ćete uzajamno povezani s njim i bez opomena, jer ako je on Ijubljen, on štiti (očekuje) one koji ga ljube."

5 9 Rekavši im ovo, poželjevši im svako dobro i ostavivši braći mnogo novca da ga razdijele među sobom, on odmah krenu prema Efezu, jer su sva braća jadikovala i jecala. Pratili su ga Andronik i Druzijana, i Likomed, i Kleobije, i obitelji njihove. A slijedila ga i Ari-stobula, kojoj su javili da je muž njezin, Tertul, izdahnuo dok se nala-zio na putovanju, pa Aristip sa Ksenofonom, bludnicom koja bijaše nedužna, i još mnoštvo drugih, koje je naveo da prionu uz Gospodina za sva vremena pa se više nisu htjeli razdvajati od njega.

6 0 Prvoga dana smo stigli do napuštenog svratišta; i kako nije bilo postelje za Ivana, opazimo neobičnu stvar. Samo okvir postelje neke ležao je tamo negdje, bez ičega na njemu. Nato smo poskidali sa sebe ogrtače koje smo nosili te smo ga umolili neka legne i otpočtne, dok smo mi ostali zaspali na tlu. AH, kad on leže, uznemirivahu ga bube i nastaviše ga ometati sve više. Kad je bilo oko ponoći, svi smo ga mi vlastitim ušima čuli kako im se obrati: "Kažem vam, o, vi, bube, budite razumne sve do jedne i napustite svoja boravišta za ovu noć, pa ostanite mirne na jednom mjestu i držite se na rastojanju od slugu Božjih." Mi smo se nasmijali i dok smo nastavili razgovarati među sobom još neko vrijeme, Ivan se posvetio snu; a mi smo govorili

■61-

APOKRIF si-tM—*# <jw int-B —

šaptom da ga ne bismo uznemirili (ili: nisu nas uznemirivale zahva-ljujući njemu).

6 1 Kad je svanula zora, ja sam prvi ustao, a za mnom Ver i Andronik; i na vratima kuće u kojoj smo prenoćili opazimo gdje stoji ogroman broj buba i kukaca; i dok smo se još čudili toliku njihovu mnoštvu, zbog njih su ustala i ostala braća, dok je Ivan nastavio spa-vati. Kad se probudio i on5 ispričali smo mu što smo vidjeli. A on sjede na krevet, zagleda se u njih te prozbori: "Budući da ste bile tako pri-stojne i pokorile se mom ukoru, vratite se sad na svoja mjesta." Kad on to izreče i ustade s postelje, kukci navališe s vrata prema posteiji te-se razmiliše po njenim nogarima i nestadoše u njenim udubinama i spojenim dijelovima. A Ivan iznova prozbori: "Ova su se stvorenjca pokoriia glasu čovjeka te su se držala za sebe, ostaia mima i nisu navaljivala; a mi, koji čujemo glas i zapovjedi Gospodnje, ne obazi-remo se na njih i lakomisleni smo; samo, za koliko dugo?"

6 2 Nakon svih ovih stvari stigli smo i u Efez. A tamošnja braća, koja su već odavna znala da dolazi Ivan, otrčala su zajedno do kuće Andronikove (u koju se on iznova naumio smjestiti) prema kojoj on sad usmjeri korake svoje, polažući ruke svoje na obraze njihove i Iju-beći ih (a mnogi su se radovali i kad su samo dodimuli haije njegove) pa bijahu izlijedeni i samim dodirivanjem ruha svetog apostola.

[Ovako govori latinski tekst, koji sadrži ovaj događaj; u grčkom stoji: tako da se čak doticahu halja njegovih.]

6 3 I dok je među braćom zavladala velika Ijubav i radost nepro-lazna, jedan glasnik Sotonin zaljubi se u Druzijanu, iako je vidio i znao da je ona žena Andronikova. Mnogi su mu govorili: "Tebi nije moguće osvojiti tu ženu, pa vidiš da ona pobožnosti svoje radi već dugo vremena odvojena živi od muža svojega. Zar ti jedini ne znaš da je nju Andronik, koji prije nije bio ovo što je sada, bogobojazan

-62-

DJELA IVANOVA

čovjek, zatvorio u grobnicu govoreći joj: 'Ili te moram imati kao ženu kakvu imadoh prije, ili ćeš umrijeti.' I da ona radije odabra umrijeti, negoli činiti one prostote. Ako, dakle, ona zbog pobožnosti svoje nije pristala živjeti s mužem i gospodarom svojim, već ga je čak uvjerila tako da misli jednako kao i ona, hoće li popustiti tebi, koji želiš postati zavodnikom njezinim? Ostavi se ludila svojega koje ti mira ne daje; odustani od čina takvoga kojega ne možeš dovesti do ostvarenja."

6 4 No, sve ono što su mu govorili poznati prijatelji ne uvjeri ga, već joj se on besramno udvarao porukama svojim; ali kad je shvatio kakvim mu uvredama i nemilošcu ona uzvrati, uđe sjeta u njegov život (ili bolje: kad ona uvidje ovu sramotu i uvredu izazvanu rukom njegovom, uđe potištenost u život njezin). I nakon dva dana, pade nujna Druzijana u postelju svoju, obuze je vrućica, pa reče: "Da barem nisam došla u rodno mjesto svoje, ja, što postadoh smutnjom čovjeku koji ne zna za pobožnost! Jer, da se radi o nekome kojega ispunjava riječ Božja, taj ne bi dospio do takvih vrhunaca ludila. Ali sada (stoga), Gospodine, kad sam se već našia u prigodi da raspirujem dušu lišenu spoznaje, oslobodi me lanaca ovih i uzmi me brzo sebi." I u nazočnosti Ivanovoj, koji ništa nije znao o svemu ovome, napusti DruzJjana život, ne baš posvema sretna, već čak i smućena zbog duše-vnih muka onoga čovjeka.

65 AH Andronik, ojaden tajnom tugom, ražalosti se u duši i pred svima zaplaka, tako da je Ivan često navraćao do njega i govorio mu: "U velikoj se nadi Druzijana preseli iz ovog nepravednog svijeta." A Andronik mu odvrati: "Da, uvjeren sam u to, o, Ivane, i nemam nikakvih dvojbi oko pouzdanja u Boga mojega; a ove se stvari držim posebno čvrsto: da je ovaj život napustila čista."

66 Kad su je iznosili Ivan je pridržavao Andronika; a kako je sada znao uzrok svemu, tugovao je i on, i više negoli Andronik. On ušutje, razmatrajući izazov dobačen mu od neprijatelja, i neko je vrijeme sjedio posve mirno. Nato su se počela okupljati braća; htjeli

•63-

APOKRIF

su čuti kakve će riječi izreći o onoj koja ih napusti. I on im se obrati govoreći:

6 7 "Kada kormilar putujući doplovi u mimu luku bez oluja, skupa sa svima koji su ploviti s njim i s brodom svojim, za njega će se reći da je siguran. I kad poljodjelac sjemenje posije na zemlju pa se teško namuči vodeći brigu o njemu i štiteći ga, neka otpočine od poslova kad u skladištima svojim pohrani mnogo veće količine sjemenja. Neka se onaj, koji se prihvatio sudjelovanja u utrci raduje onda, kad nagradu ponese domu svojemu. Neka se onaj što je ime svoje upisao za šakanje hvasta onda, kad preuzme krunu svoju; i tako to ide sa svim natjecanjima i vještinama kada na kraju ne zataje, već se pokaže da su bile upravo poput onoga što su i obećavale (čime su primamile).

6 8 A ja mislim da je tako i s vjerom koju svatko od nas prihvaća; da se razabire je li ona uistinu prava tek kad se ona nastavi kao sebi nalik, jednaka do kraja života. Jer, mnoge joj prepreke zakrčuju put i pripremaju smetnje za umove Ijudske: brige, djeca, roditelji, slava, neimaština, laskanje, mladost života, ljepota, taština, požuda, bogat-stvo, ljutnja, napredovanje, sporost, zavist, ljubomora, zapuštenost, strah, drskost, tjubav, prijevara, novac, izmišljotina, i ostale slične zapreke, koliko god da ih ima u ovom životu. Kao što se i kormilar koji uspješno plovi suočava s podizanjem suprotnih vjetrova, i veli-kom olujom, i golemim valovima iz čista mira, a poljodjelac s oštrom zimom, i nametnicima, i gmizavcima što izlaze iz tla, ili oni što žude za igrama 'jednostavno ne uspijevaju pobijediti', a one što se bave obrtništvom ometaju najraznovrsnije poteškoće vezane uza nj.

6 9 Ali za vjernika bi, prije svega ostaloga, bilo potrebno da prvo sagteda svoj kraj te da shvati na koji će mu on način doći, hoće li on biti brz, i uobičajen, i bez ikakvih prepreka, ili uznemirujući i prianja-jući za stvari koje se nalaze ovdje i sapete su željama. Je H onda pravo što se tijelo ocjenjuje kao lijepo i kad je posve razgolićeno, ili general

-64-

DJELA IVANOVA _ ^*—itiT m6t Ajn , iirrfj-.'" ■■ ■■

' 14~"IIM *"Vff ffp*" " HVt^tii

kao velik kada ostvari sva ratna obećanja, ili liječnik kao sjajan kad uspije u svakom od ozdravljenja, ili duša kao puna vjere i dostojna (ili prij'emčiva) Boga kad svoje obećanje u cijelosti isplati: ne ona duša kojoj je početak bio dobar, ali se rasplinula u svim stvarima ovoga života i otpala, niti ona koja je neosjetljiva, ulažući napore da dopre do boljih stvari, a potom se rodi za one prolazne, niti ona koja je više žudjela za ovovremenim stvarima, a ne onima što pripadaju vječnosti, niti ona koja zamjenjuje one što nisu izdržali, niti ona koja je slavila nečasna djela što zaslužuju stid, niti ona što prihvati Sotonina obeća-nja, niti ona koja uze zmiju u vlastitu kuću, niti ona što otrpje poniže-nje Boga radi, a potom se (ne) postidi, niti ona koja usnama izgovara 'da', iako uistinu ne odobrava; već ona koja prevlada, ne stoga da bi je varavi užitak učinio slabom, ne zato da bi je nadvladala lakoumnost, ne da bi bila uhvaćena na mamac ijubavi prema novcu, ne da bi je izdala uzavrelost tijela ili gnjev."

7 0 I dok je Ivan braći još propovijedao kako bi ovozernaljske stvari trebali prezirati u odnosu na vječnost, onaj koji bijaše zalju-bljen u Druzijanu, podjaren strahovitom požudom i opsjednutošću Sotonom u mnogim oblicima, podmiti velikom svotom slugu Andro-nikova, koji je Ijubio novac, kako bi mu ovaj otvorio grobnicu te mu dao prigode da izvrši zabranjene stvari nad beživotnim tijelom. Ne dočekavši uspjeha kod nje dok je bila živa, on je i nakon smrti njene žudio za tijelom njezinim, pa reče: "Kad nisi posla sa mnom imati htjela dok si bila živa, oskvrnut ću ti truplo sad kada si mrtva." S takvim namjerama, i uspjevši dogovoriti ovakav jezivi čin uz pomoć zločinačkog sluge, pohiti on s njim do grobnice; otvoriše oni vrata i on poče svlačiti svečano grobno ruho s pokojnice, govoreći: "Sto si dobila time, bijedna Druzijano? Nisi li to mogla učiniti u životu, i možda te sad ne bi oplakivali da si to učinila dragovoljno?"

7 1 I dok su ovi muškarci tako razgovarali, a na tijelu njezinom preostala još samo obična košulja, mogao se vidjeti neobičan prizor

•65-

APOKRIF

kakav i zasfužuju pretrpjeti oni, koji ovakva djela čine. Zmija ispuza iz nekog kuta te jednim ugrizom obori slugu; ali se ne okrenu mladiću, već se savi oko nogu njegovih strahovito sikćući, pa kad on pade, uspe se na tijelo njegovo i na njemu zasjednu.

72 Sljedećeg dana u svitanje dođe Ivan do grobnice praćen Andronikom i braćom. Bijaše treći dan od Druzijanine smrti, pa smo htjeli tamo razlomiti kruh. I kada su posjedali, prvo potraže ključeve, ali se oni nisu mogli pronaći; no, ivan rece Androniku: "I pravo je što su se izgubili, jer Druzijane više nema u grobnici; ipak, pođimo, da se ti ne bi pokazao nemarnim, a vrata će se otvoriti sama od sebe, onako kako je Gospodin za nas učinio već mnoge slične stvari."

7 3 I kad smo stigli do tog mjesta, na zapovijed učiteljevu otvo-riše se vrata, a mi opazimo uz grob Druzijanin prelijepa mladića kako se smiješi; fvan, ugledavši ga, povika: "Zar si ti ovamo izašao pred nas, najsjajniji? A iz kakva razloga?" I čuli smo glas kako mu govori: "Druzijane radi, koju si ti uzdignuo - jer zamalo da sam je pronašao - i poradi onoga, koji mrtav Ieži uz njen grob." I kad prelijepi mladić tako ispripovjedi Ivanu, uzdiže se u nebesa naočigled sviju nas. A Ivan, okrenuvši se drugoj strani groba, ugleda mladoga čovjeka - KaHmaha, jednoga od vodećih među Efežanima - i ogromnu zmiju kako spava na njemu, a i slugu Andronikovog imenom Fortunat, gdje ieži mrtav. Ugledavši njih dvojicu, on smeten zastade govoreći braći: "Što znači ovakav prizor? IH, zašto mi Gospodin ne objavi što se ovdje događalo, onaj koji nigda na mene zaboravio nije?"

74 A Andronik, vidjevši ova trupla, preskoči ih pa se uputi do Druzijanina groba i ugledavši je kako Ieži samo u košulji, reče Ivanu: "Ja znam što se ovdje događalo, ti, blagoslovljeni slugo Božji. Ovaj ovdje, Kalimah, bijaše zaljubljen u sestru moju; a jer je nikada osvojio nije, ma koliko često to pokušavao, on podmiti ovoga prokletog slugu mojega velikom svotom, namjeravajući možda, kako sad možemo vidjeti, uz njegovu pomoć ispuniti strahotu urote svoje. Jer, zaista,

-66-

DJELAIVANOVA 3WHf—«^ 0 " i'l«t-%

Kalimah je ovo objavio mnogima, govoreći im: 'Ako mi ne dadne pristanak svoj dok živi, oskvrnuta bit će kao mrtva.' Amože biti, uči-telju, da je prelijepi sve to znao i nije mogao otrpjeti oskvrnuča tijela njezinoga i stoga umriješe ovi koji su učinili takav pokušaj. A može li biti, da je onaj glas što ti reče: 'Uzdigni Druzijanu', ovo i predvi-dio? Jer ona ode iz života ovoga u čemernim razmišljanjima. Ali, ja vjerujem onome koji reče da je ovo jedan od Ijudi koji zabludješe, te ponudi tebi da ga uzdigneš; što se drugoga tiče, ja znam da taj nije dostojan spasenja. Samo jedno molim od tebe: oživi Kalimaha prvog, pa će nam on priznati što se događalo."

7 5 I Ivan, pogledavši tijelo, obrati se zvijeri pakosnoj: "Odlazi od njega, jer on treba postati službenikom Isusa Krista." Pa ustade i započe ovako moliti nad njim: "O, Bože, čije ime mi slavimo, kako je i pravo; o, Bože, koji sebi podčinjavaš svaku pogubnu moć; o, Bože, čija se volja izvrši, ti, koji nas uvijek čuješ: daj da se i sada izvrši dar tvoj u mladiću ovome; i ako ima kakvoga oprosta koji bi utjecao na njega, pokaži nam ga kad on ustane." I u tom trenu ustade mladi čovjek pa čitav sat ostade tako, bez riječl

7 6 Ali, kad je postao priseban, upita ga Ivan o njegovu ulasku u grobnicu, i što je sve to trebalo značiti; pa čuvši od njega ono što mu je rekao i Andronik, naime, kako je bio zaljubljen u Druzijanu, Ivan ga poče iznova ispitivati nije Ii izvršio svoju zlu namjeru i oskvmuo tijelo puno svetosti. A ovaj mu odgovori: "Kako sam to mogao izvr-šiti kad ova strahovita zvjerka na moje oči u trenu obori Fortunata; i to s pravom, jer je on poticao mahnitanje moje i kad sam se već izliječio od svog neshvatljivog i jezivog ludila; ali, mene ona zaustavi stravom, te me dovede do stanja u kojemu si me ti zatekao prije no što sam ustao. Reći ću ti i jednu, još čudesniju stvar, koja me dovela blizu smrti i malo je nedostajalo da me pretvori u truplo. Kad je duša moja ludilom još obavijena bila, a mučila me bolest koju nije bilo moguče nadzirati, i kad sam razderao svečanu grobnu odjeću u koju

•67-

APOKRJF :—a-nni. *& ^ B - H « H K > — — — ■ —

je ona bila umotana pa kad sam izašao iz grobnice da bih je odložio ovako kako je vidiš, iznova sam se vratio svom bezbožnom djelu; ali, uto ugledam preiijepa mladića kako je prekriva svojim ogrtačem; a iz očiju su njegovih goruće iskre vrcale na oči njezine; i on mi se oglasi riječima, govoreći: 'Kalimaše, umri, da bi živjeti mogao.' Nisam znao tko je on, o, ti, službeniče Božji; ali, kad si se ti sad pojavio ovdje, sad shvaćam da je on bio anđeo Gospodnji, to dobro znam; a o istini znam i to, da je pravi Bog onaj, kojega ti propovijedaš i o kojemu govoriš, i u to sam uvjeren. Nego, preklinjem te, ne budi slab i oslobodi me nesreće ove i strahovitog zlocina ovoga, i predstavi me Bogu svojemu kao čovjeka zavedena sramotnom i lažnom opsjenom. Zaklinjući te stoga da mi pomogneš, priklanjam se nogama tvojim. Tako bih postao jednim od onih što uzdaju se u Krista, a glas koji mi reče 'Umri, dabi živjeti mogao' neka se tako pokaže istinitim; i taj je glas izvršio svoje poslanje, jer mrtav je onaj koji je bez vjere, i nepokoran, i bezbožan, a mene si uskrisio ti, mene koji ću biti ispunjen vjerom, bogobojazan, poznavajući istinu za koju te preklinjem da mi je pokažeš."

7 7 A Ivan, ispunjen dubokim zadovoljstvom i razumijevajući čitav prizor oko spasenja toga čovjeka, progovori: "Kolika je tvoja snaga, Gospodine Isuse Kriste, ja to ne znam, ovako zbunjen kakav jesam zbog tvojega velikog smilovanja i beskrajno duge patnje. O, kakva je to veličanstvenost sišla i povezala se s nama! 0 , neizreciva slobodo, kojoj smo mi ropstvo donijeli! O, neshvatljiva slavo, koja siđe medu nas! Ti, koji sigurnim od oskvrnuća očuva utočište mrtvih! Koji iskupi čovjeka što krvlju se okaljao i kažnjava dušu svoju time što napustiti želi pokvareno tijelo; Oče, koji si sažaljenja i sućuti imao za čovjeka što ne mari za tebe; mi te slavimo, i veličamo, i blagosli-vljamo, i zahvaljujemo tvojoj velikoj dobroti i predugačkoj muci, o, sveti Isuse! Jer, Ti si jedini Bog, i nijedan drugi; čija je moć protiv koje se djelovati ne može, sada i do svijeta bez kraja. Amen."

■68-

DjELAIVANOVA

7 8 I rekavši ovo, uze Ivan Kalimaha pa ga pozdravi (poljubi), govoreći: "Slava Bogu našemu, dijete moje, koji je imao milosti za tebe, koji mene učini dostojnim da veličam moć njegovu, a i tebe da po dobroti njegovoj napustiš ono svoje strašno ludilo i opijenost, pa te pozva pod okrilje svoje i na obnavljanje života."

7 9 Ali sad Andronik, vidjevši da je oživio umrli Kalimah, usrdno zamoli Ivana skupa s braćom neka oživi i Druzijanu, obraćajući mu se: "O, Ivane, neka Druzijana ustane i u sreći provede ovo kratko doba (života) kojega se odrekla zbog žalovanja radi Kalimaha, kad je pomislila da mu je postala kamenom spoticanja; a ako Gospodin tako hoče, on će je iznova uzeti sebi." Tako Ivan bez odlaganja krenu ka njezinoj grobnici, uze ruku njezinu i progovori: "Na tebe zazi-vam Boga jedinoga, više no velikoga, neizrecivoga, neshvatljivoga, kojemu se podvrgava sva sila kneževa, pred kojim se klanjaju svi via-dari, i pada svaki ponos, i nastaje tišina; kojega đavoli kad čuju, dršću; koji, motreći sve što je stvoreno, čuva granice svemu. Neka ime tvoje bude slavljeno rneđu nama, pa ti oživi Druzijanu kako bi se Kalimah još više mogao uvjeriti u tebe, koji udjeljuješ oprost svoj i kad on kod ljudi puta nema i nemoguć je, već je moguć jedino tebi, čak i uz spasenje, i uz uskrsnuće; i da bi Druzijana sad smireno izaći mogla na svoj put prema tebi, jer ne predstavlja više ni najmanjih smetnji - sad, kad se i mladić okrenuo tebi."

SO Nakon ovih riječi obrati se Ivan Druzijani: "Druzijano, ustani!" I ona ustade pa izađe iz grobnice; i kad opazi na sebi samo košulju svoju, posve se zbog toga smete, ali je Andronik u sve točno uputi dokje Ivan još ležao licem okrenutim zemlji, a Kalimah glasom i suzama veličao Boga; tada se i ona obradova, slaveći ga na sličan način.

8 1 I kad se ona odjenu, okrenu se i spazi Fortunata gdje leži, pa progovori Ivanu: "Oče, nekaustane i ovaj čovjek, čak i ako je poku-šavao postati izdajicom mojim." Ali, Kalimah začu što ona govori, pa

•69-

APOKRiF

reče: "Nemoj, zaklinjem te, Druzijano, jer gias koji sam čuo nije na "jega pomišljao, već mi se objavi jedino tebe spominjući, i ja to vidjeh i povjerovah; jer, da je on bio dobar, možda bi Bog našao milosti i za njega te bi ga uzdigao po biagoslovljenom Ivanu; stoga je on znao da će ovaj čovjek loše završiti."

[U latinskom tekstu, on ocjenjuje kakoje dostojan umrijeti onaj, za kojega on nije objavio daje dostojan toga da bude iznova oživljen].

A Ivan će mu: "Mi nismo učili, dijete moje, zlom uzvraćati za zlo; jer nam Bog ipak kazne dao nije, već oprost svoj, iako smo učinili mnogo toga lošega i nikakva dobra za njega; i mada nismo poznavali ni imena njegova, On nas nije zanemario, već je imao milosti za nas; i kad smo ga hulili, On nas kaznio nije, već se sažalio na nas; i kad u njega vjerovali nismo, On nas nije obasuo prijekorima kakvim, i kad smo braću njegovu progonili On nam to nije naplatio zlom, već je usadio oprost i uzdržavanje od zla u misli naše te nas ponukao da mu pridemo, kao što je i tebe, sine moj Kalimaše, učinio službenikom svojim zaboravljajući ti ranije zto, dok si čekao na milost njegovu. I zbog toga, ne dopuštaš li meni da oživim Fortunata, neka na Druzijani ostane da to učini."

8 2 A ona bez imalo odlaganja ode do tijela Fortunatova, duha i duše radosne, pa mu se obrati: "Isus Krist, Bog svih vjekova, Bog istine, koji mi dopusti da vidim čudesa i znamenja i dade mi postati sudionicom imena tvojega; koji sebe udahnu u mene štiteći me i ima~ jući milosti za mene na mnogostruke načine; koji me svojom veiikom dobrotom zaštiti pred Andronikom, što nekada bijaše muž moj; koji mi dade službenika svojega, Andronika, da bratom mi postane; koji me kao službenicu svoju očuva čistom do dana današnjega; koji me oživje po službeniku svojemu, Ivanu, a kad sam ustala, ppkaza mi posrnuloga oslobođenog posrtanja; ti, koji mi dade savršenstvo spo-

•70-

DJELAIVANOVA

koja u tebi i prosvijetli me oko skrivena Iudila; kojega ja zavoljeh i priklonih mu se; tebe molim, o, Kriste, ne odbij Druzijane svoje, koja te moli da oživiš Fortunata, iako je odabrao postati izdajicom mojim."

8 3 Pa uhvativši mrtva čovjeka za ruku, ona reče: "Ustani, Fortu-nate, u ime Gospodina našega Isusa Krista." I Fortunat ustade, ali kad u grobnici opazi Ivana, i Andronika, i Druzijanu uskrslu od mrtvih, i Kalimaha vjernika, i ostalu braću kako veličaju Boga, prozbori: "O, što sve postigoše moći ovih mudrih ljudi! Ja nisam želio da me ožive, već bih radije umro, samo da njih ne gledam." 1 izrekavši ove riječi, on poletje i uteče iz grobnice.

8 4 A kad Ivan vidje nepromijenjeno Fortunatovo razmi-šljanje (dušu), zavapi: "O, naravikojane izmijeni senabolje! O, vrelo duše, koja zadrža se u prlj'avštini! O, suštino pokvarenosti, prepuna tame! O, smrti, koja raduješ se onima što su tvoji! O, ti stablo nero-dno, vatre prepuno! O, drvo, koje žeravicu kao piod svoj donosiš! O, materijo, što obitavaš uz ludiio materije (o, šumo, drveća prepla-vljenog štetnim mladicama) i s nevjerom graničiš! Ti djecom svojom dokaza tko osudi tebe i vrstu tvoju zanavijek. Ti niti ne znaš kako veli-čati bolje stvari; jer, ti njih nemaš. I stoga, kakav je put tvoj (? plod), takav je i korijen tvoj, i narav tvoja. Budi uništen među onima što u Boga vjeruju; iz njihovih misli, iz njihova uma, iz njihovih duša, iz njihovih tijela, iz njihovih djela, života, razgovora njihova, iz njihova posla, njihovih zanimanja, njihova vijećanja, iz uskrsnuća (ili počiva-nja u) Bogu, iz njihove slatke posvećenosti u kojoj bi ti udjela žeiio, iz njihove vjere, njihovih molitava, iz posvećenog pranja i pričesti, iz hrane njihove od mesa, iz pića, iz odijela, iz ljubavi, iz brižnosti, iz suzdržavanja, iz njihove pravednosti; iz svega će vas toga Isus Krist, Bog naš, natjerati da nestanete - tebe, najstrašnija Sotono, neprijatelju Boga našega, tebe, i sve što tebi su naiik, i koji tvoju narav imaju."

-71-

APOKRJF

8 5 Izrekavši ovo Ivan se pomoli, pa uze kruh te ga odnese u grobnicu da bi ga tamo razlomio; i progovori: "Veličamo ime tvoje, koje nas od grijeha i bezobzirne prijevare odvrati; veličamo tebe, koji pred očima našim pokaza ono, što svi smo vidjeli; mi svjedočimo tvojoj milostivoj ljubaznosti koja se iskaza na raznovrsne načine; mi slavimo tvoje milosrdno ime, o, Gospodine (mi tebi zahvaljujemo), koji osudi one što su osuđeni od tebe; mi upućujemo zahvalnost tebi, o, Gospodine Isuse Kriste, što nas uvjeri u sebe, koji si neizmjenjiv; mi zahvaijujemo tebi da si imao potrebu za prirodom našom, koja bi se trebala spasiti; zahvaljujemo ti što nam dade sigurnost ovu, jer ti si jedini, sada i zanavijek. Mi, službenici tvoji, o, presveti, koji smo se okupili s nakanom i koji smo izabrani od svijeta (ili, ustali od mrtvih), zahvaljujemo tebi."

8 6 Pomolivši se tako i odavši slavu Bogu, izide on iz grobnice nakon što je svoj braći podijelio pričest Gospodnju. A kada stiže do kuće Andronikove, obrati se braći: "Braćo, duh u meni proreče mi, da će Fortunat ubrzo umrijeti zbog pokvarenosti (otrovanja krvi) od ugriza zmijskog; zato neka netko brzo ode i vidi hoće li tako i biti." Nato jedan od mladića potrča i pronade ga mrtva, dok se crailo širilo tijelora njegovim te mu doseglo i do srca; pa se vrati i reče Ivanu da je onaj mrtav već tri sata. A Ivan će: "Sad imaš dijete svoje, o, zlo-duše!"

'Stoga se Ivan radovao s braćom u Gospodinu.'

Ova se reČenica nalazi u najboljem rukopisu. U Bonnetovom izdanju onaje uvod u posljednji odlomak "Djela ", koji se u rukopisu nastavlja odmah. Mogla bi pripadati bilo kojoj od dvije zgode. U lathiskom se tekstu kaze: "I taj dan provede on radosno s braćom. "

Ipak, između ovog i idućeg odlomka, kojije možda i najzđnimljiviji u "Djelima ", ne može postojati neka veća praznina.

72-

DJELAIVANOVA

Veći dio ove zgode sačuvan je jedino u vrlo oštećenom rukopisu iz četrnaestog stoljeća, koji se čuva u Beču. Dva značajna retka (93-5 (dio) i 97-8) bila su pročitana i na Drugom koncilu u Nikeji, a sačuvani su i u ovim "Djelima"; nekoliko redaka himne takođerje na latinskom citirao i Augustin (Ep. 237 (253) do Cerecija): on ga je zasebno pronašao među priscilijanistima. Čitav tekst ujedno pred-stavlja i najpoznatije iznošenje docetskog pogleda na osobu našega Gospodina, koju uopće posjedujemo.

8 7 Oni koji bijahu nazočni raspitivali su se o svernu, ali ih naro-čito zbuni kad Druzijana ispripovjedi: "Gospodin se pojavio preda rrmom u grobnici u liku Ivanovu, i u liku prelijepa mladića." I zato, kako bijahu smeteni, a na neki način ne posve učvršćeni u vjeri svojoj da bi sve ovo postojano izdržali, progovori Ivan (ili, Ivan, iznoseći to strpljivo, progovori):

8 8 "Ljudi i braćo, niste pretrpjeli ništa neobična ili nevjerojatna kod onoga što ste vidjeli, kao što smo i mi, koje je On sebi odabrao za apostoie, također bili iskušavani na mnoge načine; uistinu, ja nisam u stanju pokazati vam ni zapisati stvari koje sam i vidio, i čuo; nego, sad se ukazala potreba da ih predam ušima vašim; i kao što je svatko od vas u stanju to očuvati, ja ću s vama podijeliti one stvari o kojima ste čuli, kako biste mogli uvidjeti slavu koja ga okružuje, onoga koji je bio i jeste, sada i zanavijek.

Jer, kad On odabra Petra i Andriju, koji bijahu braća, dođe meni i Jakovu, bratu mojemu, govoreći: "Ja vas trebam, dođite sa mnom." A brat moj, čuvši ovo, reče: "Ivane, što bi ono dijete moglo imati, što stoji na obali jezera i zove nas?" Ja ga upitah: "Kakvo dijete?" A on će mi opet: "Ono, koje nas doziva." Odgovorih mu: "Zbog našeg dugačkog bdijenja zadržasmo se na jezeru, pa ti ne vidiš dobro, brate moj Jakove; nego, ne vidtš li čovjeka što ondje stoji, drag i prijazan,

•73-

APOKRIF

i nasmiješena obraza?" Nato mi on odvrnu: "Njega ne vidim, brate; nego, krenimo mi naprijed pa ćemo vidjeti što bi on mogao imati."

8 9 I tako, kad smo doplovili lađicom do kopna, vidjeli smo ga gdje nam pomaže učvrstiti brod; a kad smo otišli s tog mjesta nau-mivši slijediti ga, iznova ga ja vidjeh s kosom podosta slabom, ali bradom gustom i punom, a Jakov - kao mladića, kojemu je brada tek počela izbijati. Stoga smo bili zbunjeni, obojica, oko toga, što bi to što smo vidjeli trebalo značiti. A potom, kad smo krenuli za njim, obojicabijasmo malo pomalo sve smeteniji dok smo sve to razmatrali. Tada se meni prikaza ova, još sjajnija stvar: jer ja nastojah podrobnije ga promotriti, i ni u jednom trenu ne vidjeh sklopljene oči njegove (treptanje), već samo otvorene. A često bi mi se prikazao kao sitan i nelijep čovjek, a potom iznova kao neki koji dopire do nebesa. Bijaše u njemu još nešto čudesno: kada bih sjeo za stol, on bi me privukao na svoje grudi; i ponekad bih osjećao kako su mu grudi glatke i nježne, a ponekad opet tvrde poput kamena, tako da u sebi bijah zbunjen i rekoh si: "Zbog čega je to kod mene tako?" I dok sam još razmišljao o tome, on...

9 0 A drugi put uze on sa sobom mene, i Jakova, i Petra u brdo gdje je htio moliti, i mi u njemu vidjesmo svjetlo koje bijaše takvo, da ga je nemoguće opisati čovjeku što služi se nesavršenim jezikom (smrtnika). I opet, na sličan način, odvede on nas trojicu u brdo govo-reći nam: "Dođite sa mnom." I mi smo iznova krenuli i gledali ga iz udaljenosti kako moli. Stoga sam mu se, jer me Ijubio, ja potiho približio - kao da me ne bi mogao vidjeti - i zastao tamo gledajući mu leđa; i vidjeh da nije odjeven ni u kakve halje, već smo ga mi vidjeli naga, i to nikako ne kao čovjeka, te da mu stopala bijahu bjelja od bilo kakvog snijega, tako da i zemlja bijaše osvijetljena od nogu njegovih, a glava njegova dodirivala nebesa; uto se ja prestravih i zavikah iza glasa, a on, okrenuvši mi se, iznova mi se prikaza kao čovjek niska rasta pa me dohvati za bradu i potegnu je, te mi reče: "Ivane, nemoj ;

•74-

DJELA IVANOVA

biti bezvjeran nego vjeruj, i ne budi znatiželjan." A ja ću njemu: "Ali, što učinih, Gospodine?" I kažem vam, braćo, punih trideset dana osjećao sam tako veliku bol na mjestu gdje me on uhvatio za bradu, da mu rekoh: "Gospodine, ako mi je tvoje šaljivo potezanje izazvalo toliku bol, što bi tek bilo da si mi zadao udarac?" Nato će on meni: "Neka odsad bude na tebi, da ne iskušavaš onoga koji se iskušavati ne može."

9 1 Ali šu se Petar i Jakov rasrdili što razgovaram s Gospodinom, pa me pozovu neka dođem k njima i ostavim Gospodina samog. Ja dođoh i obojica me upitaše: "Onaj (starac) koji govoraše s Gospodi-nom na vrhu brda, tko je to bio? Jer, obojica smo ga čuli da govori." A ja, imajući na umu njegovu vefiku milost, njegovu jedinstvenost koja je imala mnoga lica i njegovu mudrost koja je bez prestanka motrila na nas, rekoh: "To ćete saznati ako upitate njega."

9 2 Opet jednom, kad smo svi mi učenici njegovi spavali u nekoj kući u Genezaretu, samo sam se ja omotao u ogrtač i promatrao (ili: promatrao ispod ogrtača) što će on učiniti; i prvo ga začuh da progo-vori: "Ivane, spavaj." A ja sam se načinio kao da spavam, pa ugledam još jednoga njemu nalik (spavajuči), kojega čuh kako kaže mome Gospodinu: "Isuse, oni koje si odabrao još ne vjeruju u tebe (ili: zar još ne vjeruju). A moj mu Gospodin reče: "Dobro kažeš; jer, oni su ljudi."

9 3 Još jednu ću vam divotu ispripovjediti, braćo: ponekad, kad bih se privio uza nj, naišao bih na tkaninu i tijelo njegovo, a drugi put opet, kad bih ga osjetio, sve bi bilo nematerijalno, i kao da uopće nije ni postojalo. A ako bi se ponekad s njim nadmetao neki od farizeja i on prihvatio izazov, mi smo išli s njim, i pred svakoga bi od nas oni, što su se nadmetati htjeli, stavili pogaču, a uz nas bi je dobio i on; i svoju bi uvijek blagoslovio te podijebo među nas; i svako bi se od nas od toga nasitio, dok su naše pogače ostajale čitave, tako da su se divili oni što bi ga izazvali. A često puta, dok sam koračao uz njega, poželio

•75-

APOKRIF

bih vidjeti otisak stopala njegovih, i da li se utiskuju u zemlju; jer, vidjeh ga kao da se podiže od zemlje; i nikad ih nisara opazio. A ove vam stvari govorim, braćo, da bih osokolio vjeru vašu u njega; jer, mi zasad šutjeti moramo o njegovim silnim i divotnim djelima, budući da su neiskaziva, a moglo bi biti i da se uopće niti ne mogu iznijeti, ili čuti.

9 4 Prije no što su ga odveli obezakonjeni Židovi kojima je upra-vljala (ili, zakon im dala) takoder obezakonjena zmija, on okupi sve nas oko sebe i reče: "Prije nego što im budem izručen, zapjevajmo himan Ocu", pa krenu ka onima koji su ležaH pred nama. Zatraži od nas da oblikujemo nešto poput prstena, držeći jedan drugoga za ruke, dok je on stao u središte i progovorio: "Odgovarajte mi sa Amen." I potom je započeo pjevati himan i govoriti:

"Neka je slava tebi, Oče." A mi smo mu, hodajući uokrug, odgovorili: "Amen." "Neka je slava tebi, Riječi; slava tebi, Milosti." - "Amen." "Neka je slava tebi, Duše; slava tebi, Presveti." - "Amen." "Neka je slava slavi tvojoj." - "Amen." "Mi te častimo, o, Oče, mi zahvaljujemo tebi, Svjetlosti, u kojoj ne stoluje tama." - "Amen."

9 5 A dok smo (ili: zato jer smo) izricali zahvale, ja rekoh: "Ja bih bto spašen, i ja bih spašavao." - "Amen." "Ja bih bio odriješen, i ja bih odriješio." - "Amen." "Ja bih bio ranjavan, i ja bih ranjavao." - "Amen." "Ja bih bio rođen, i ja bih rađao." - "Amen." "Ja bih jeo, i ja bih bio pojeden." ~ "Amen." "Ja bih slušao, i mene bi slušali." - "Amen." "Ja bih bio naučen, u cijelosti bih naučio." - "Amen." "Ja bih bio opran, i ja bih prao." - "Amen." "Plešite skladno, svirao bih sviralom, plešite svi vi." -"Amen."

■76-

DjELAIVANOVA —--ai-«»'"«rt &■«>«)-£

"Ja bih žaiovao; tugujte i svi vi." - "Amen." "Broj Osam pjeva hvalospjeve s nama." - "Amen." "Broj Dvanaest pleše u visinama." - "Amen." "Sve u visinama sudjeluje u plesu našemu." - "Amen." "Tko ne pleše tako, ne zna što će se dogoditi." - "Amen." "Ja bih odietio, i ja bih ostao." - "Amen." "Ja bih resio, i ja bih bio urešen." - "Amen." "Ja bih se sjedinio, i ja bih sjedinjavao." - "Amen." "Kuću ja nemam, i ja imam kuće." - "Amen." "Mjesto ja nemam, i ja imam mjesta." - "Amen." "Hrama ja nemam, i ja imam hramove." - "Amen." "Ja svjetiljka sam onima što me gledaju." - "Amen." "Ja zrcalo sam onima koji me zamjećuju." - "Amen." "Ja vrata sam onima koji kucaju na me." - "Amen." "Ja put sam za tebe, putniče." - "Amen."

9 6 "Sad ti odgovaraj (ili: kako ćeš ti odgovoriti) na moj ples. Gledaj sebe u meni, koji govorim, i vidjevši što ja radim, šuti o taj-nama mojim.

Ti, koji piešeš, promotri što radim ja, jer u tebi je ta strast muže-vnosti zbog koje ću ja trpjeti. Jer, ti uopće ne bi mogao ni shvatiti što trpiš da ja nisam bio tebi poslan kao riječ Očeva. Ti koji vidje što ja propatih, vidio si me kao patnika, i vidjevši to, ti nisi zastao, već si se čitav pokrenuo, pokrenuo kako bi postao mudar. Ti mene imaš kao postelju, odmori se na meni. Tko sam ja, to ćeš saznati kad ja odem. Onakvoga kakvim me sada vidite da jesam, to ja nisam. Ti ćeš vidjeti, kada dođeš i ti. Da si ti znao kako trpjeti, ti bi bio u stanju ne trpjeti Nauči trpjeti i bit ćeš sposoban ne trpjeti. Ono što ti sara ne znaš ja ću te naučiti. Ja sam tvoj Bog, ne Bog izdajice. Ja bih se bavio svetim dušama. U meni ti spoznaješ riječ mudrosti. Ti opet izgovori zajedno sa mnom: 'Neka je slava tebi, Oče; slava tebi, Riječi; slava tebi, Duše Sveti.1 I kad bi ti spoznao o meni što sam ja bio, znaj da bih ovim

•77-

APOKRIF

'bio' zavaravao sve stvari, i da se nisam u tome nimalo prevario. Ja sam pohitao naprijed; a ti shvati cjelinu, i kad je shvatiš, reci: 'Neka je slava tebi, Oče.' Amen."

9 7 Tada, ljubljeni moji, nakon što je zaplesao s nama, krenu Gospodin dalje. A mi smo, poput Ijudi zabludjelih ili snom omamlje-nih lijetali sad ovim, sad onim putem. A ja, kad ga vidjeh na mukama, nisam stao pred patnjom njegovom već odletjeh na goru Maslinsku, plačući zbog svega što se dogodilo. I kad su ga u petak razapeli, o šestoj uri dana nastade tama po cijeloj zemlji. A Gospodin moj, sto-jeći usred pećine i osvjetljavajuči je, reče mi: "Ivane, bijah razapet od mnoštva dolje u Jeruzalemu i proboden kopljima, a žuč i ocat mi piti dadoše. No, tebi ja govorim, i što ti govorim, slušaj. Ja stavih u tvoj um da se uspneš na goru ovu, kako bi mogao čuti stvari kojima dolikuje da ih učenik nauči od učitelja svojega, i čovjek od Boga svo-jega.

9 8 I rekavši to, on mi pokaza križ od pričvršćenih svjetala (pode-šenih), a oko križa veliko mnoštvo, koje nije imalo samo jedan oblik: a u njemu (križu) bijaše jedan oblik i jedna sličnost.

[Ovako se opisuje u MS.: 'Ja bihpročitao; a unutra bijašejedan oblik ijedna sličnost; a u križu drugo mnoštvo, koje nije imalojedan oblik. 7

A samog Gospodina vidjeh ja iznad križa; nije imao nikakva oblika, već začuh jedino glas; ali ne glas koji nama bijaše poznat, već sladak i nježan, istinski glas Božji, i on mi reče: 'Ivane, potrebno je da netko čuje ove stvari od mene, jer meni treba netko tko će čuti. Taj sam križ svjetlosti ja ponekad zbog vas nazivao Riječ, ponekad Um, ponekad Isus, ponekad Krist, ponekad Vrata, ponekad Put, ponekad Kruh, ponekad Sjeme, ponekad Uskrsnuće, ponekad Sin, ponekad Otac, ponekad Duh, ponekad Život, ponekad Istina, ponekad Vjera, ;

•78-

DjELAIVANOVA

ponekad Milost. I takvim se to imenima naziva za Ijude; ali, ono što je uistinu, kako je začeto po sebi i kako se govori među vama (MS: nama), to je uklanjanje znamenja sa sviju stvari, i snažno uzdizanje onih stvari koje su prionule uz nesigurne stvari, i sklad mudrosti, i zapravo mudrost u skladu.

[Ovajeposljednja rečenica u MS spojena sa sljedećom: 'iposto-janje mudrosti u skladu.']

One su od desne ruke i lijeve, dakie, moći, ovlasti, vladari i demoni, djela, prijetnje, gnjev, đavoli, Sotona, i niži korijen, odakle je proizašla priroda stvari što bijahu stvorene.

9 9 Ovaj je križ, stoga, onaj koji učvrsti sve razdvojene srvari (ili: koji pod sobom ujedinjuje sve stvari) kroz Riječ, a odvaja stvari koje dolaze od onih što su dolje (ili: stvari od rođenja, i one ispod njih), pa tada, dakle, postajući jedno, prože sve stvari (ili: učini da proteče kroz sve. Ja sam predložio: saže sve u). Nego, to nije križ drveni, koji ćeš ti vidjeti kad odavde kreneš dolje; niti sam ja onaj koji je na križu, kojega ti sada ne vidiš, već samo čuješ (njegov) glas. Mene su držali onim koji ja nisam, jer ne bijah ono što sam bio mnogima drugima; ali, oni će me nazivati (govoriti za mene) nečim drugim, što je podlo i nije mene dostojno. I kako, dakle, mjesto počinka nije bilo viđeno niti se o njemu govorilo, prema tome niti mene, Gospodina, neće još mnogo više od toga vidjeti.

1 0 0 A sad, mnogostrukost jednog aspekta koji se nalazi uokolo križa niže je naravi; a oni, koje ti vidiš u križu, ako nemaju nikakva oblika, to je stoga što svaki njegov član koji je stigao dolje nije još obuhvaćen. Ali, kad se gore uzvine ljudska narav (ih' viša narav) i rasa koja je meni bliska i sluša glas moj, onaj koji me sada sluša bit će sjedinjen s njom, i više neće biti onaj koji je sada, već iznad njih, kao što sam sada i ja. Onoiiko dugo koliko ti sebe nećeš nazivati mojim, ja

•79-

APOKRIF

neću biti onaj koji jesam (ili: koji sam bio); ali, ako ti mene čuješ, tebi koji slušaš bit ću onakav kakav jesam, i bit ću onaj koji bijah, jer sam s tobom kao da sam sa samim sobom. Jer, po meni si ti ovakav (kakav sam ja). Stoga ne brini za mnoge, ni za prijezir onih što se izvan tajne nalaze; jer, znaj da ja sam jedno s Ocem, i Otac sa mnom.

101 Stoga ništa od stvari koje će o meni govoriti ja pretrpio nisam; ne, i ona patnja koju tebi i ostalima plesom pokazah, želim da se naziva tajnom. Jer, što ti jesi, i što vidje, ja ti to pokazah; ali što ja jesam, to znam jedino ja, i nijedan drugi čovjek.

Dopusti mi tada da sačuvam ono što je moje, a ono što je tvoje ti gledaj kroz mene, i gledaj me u istini, da ja nisam ono što rekoh, već ono što si ti u stanju spoznati, jer ti si blizak tome. Ti si čuo da sam ja trpio, ali ja ipak trpio nisam; da ja nisam patio, a ja ipak patih; da ja bijah proboden, a ja ipak ne bijah ubijen; obješen, a ja ne bijah obješen; da je krv istjecala iz mene, a istjecala nije; i, riječju, ono što o meni govore, to me zadesilo nije, ali ono što ne kažu, to je ono što ja prepatih. A sad, kakve su to stvari koje tebi nagoviještam, jer znam da ćeš ti shvatiti. Stoga ti sagledaj u meni veličanje Riječi (Logosa), snagu Riječi, krv Riječi, ranu Riječi, vješanje Riječi, patnju Riječi, pribijanje (učvršćivanje) Riječi čavlima, smrt Riječi. I tako govorim ja, razdjeljujući Ijude. Stoga ti sagledaj prije svega Riječ; potom ćeš sagledati Gospodina, a na trećem mjestu i čovjeka, i ono što je on pretrpio."

102 Dok mi je on govorio ove stvari, a i druge, koje ne znam kako bih izrekao onako kako bi on to želio, on se uzdiže tako da ga nitko iz onih mnoštava ne zapazi. I kad sam ja krenuo dolje, ismijao sam ih sve, budući da mi je on ispripovjedio stvari koje su oni govorili o njemu; čvrsto tajeći ovu jednu stvar u sebi, da je Gospodin sve stvari učinio simbolički i po oprostu udijeljenom ljudima, da bi raspravljali o njima i bili spašeni.

•80-

DjELAIVANOVA

1 0 3 Vidjevši stoga, braćo, milost Gospodinovu i njegovu nježnu ljubav prema nama, štujmo ga kao oni kojima je iskazao smilovanje svoje - ne rukama našim, ne usnama našim, ne jezicima našim niti biio kojim drugim dijelom tijela naših, već odlukom duša naših - jednaki njemu koji postade čovjekom odvojenim od tijela ovoga; i stražarimo, jer (ili: mi ćemo otkriti da) on i sada također čuva stražu nad zatvo-rima poradi dobra našega, i nad grobnicama, u uzama i tamnicama, u predbacivanjima i uvredama, i na moru i na isušenom kopnu, u muče-njima, proklinjanjima, urotama, prijevarama, kaznama i u riječima - on se naiazi sa svima nama, i on sam trpi s nama kada mi trpimo, jer on ne bi izdržao zatvoriti uši svoje za nas, nego, kako se on nalazi posvuda, on čuje sve nas, pa i sada nas dvoje - i mene, i Druzijanu, budući da je on i Bog onih što zatvaraju se učenju našem, zahvaljujući njegovom vlastitom smilovanju.

1 0 4 Budite također uvjereni, ljubljeni, da nije čovjek onaj za kojega vam propovijedam da ga štujete, već Bog nepromjenljivi, Bog nepobjedivi, Bog viši od sviju ovlasti i svih moći, i stariji i moćniji od sviju anđela i stvorenja koja dobiše naziv, i od svih vjekova. I ako vi prebivate u njemu, i ako se snažite u njemu, posjedovat ćete dušu svoju neumštivu."

1 0 5 I kad je sve ovo iznio braći, otide Ivan s Andronikom u šetnju. Izdaleka ih slijedila i Druzijana zajedno sa svom braćom, kako bi mogli vidjeti djela koja on čini i u svakom trenutku poslušati njegov govor u Gospodinu.

Preostala zgoda, koja još postoji na grčkom jeziku, završetak je knjige "Smrt ili uzasašće Ivanovo". No, prije njega moraju se smjestiti pripovijesti koje su nam preostale još samo na latinskom (o Abdiji, pajošjedan tekst o Melitu, te dva ili tri odvojena odlomka).

■81-

APOKRIF

(Lat XIV.) Sljedećeg (ili: Drugog) dana objavi filozof Kraton da će na trgu prikazati primjer prijezira prema bogatstvima; a čitav se događaj trebao odvijati na ovaj način. Uvjerio on dvojicu mladića, najbogatijih u gradu, koji bijahu braća, da potrate čitavu baštinu svoju te da svaki od njih kupi dragulj, pa da ih onda pred očima naroda razbiju na komadiće. I dok su oni sve to činili, dogodi se da je onuda slučajno prolazio apostol. I dozvavši sebi filozofa Kratona, reče mu: "Ovo je ludo preziranje onoga svijeta koji ljudi usnama svojima ■ veiičaju premda ga je već odavna osudiia Božja presuda. Jer, to je uzaludan lijek koji neće uništiti bolest, pa je tako zaludu i učenje, kojim se ne mogu iziiječiti pogreške u dušarna i ophođenju. Nego, moj je učiteij ovim riječima podučavao mladića koji je nastojao doprijeti do života vječnoga: reče mu da, želi li biti savršen, treba prodati sva dobra svoja i podati ih siromašnima, i da će čineći tako zadobiti blago na nebu, te otkriti da životu nema kraja." A Kraton mu odgovori: "Ovdje je usred ljudi smješten plod pohlepe njihove i razbijen na komadiće. Nego, ako je uistinu Bog učitelj tvoj, i želi li on da tako bude, te da se svota od cijene dragulja ovih siromasima razda, učini ti tada da se krhotine dragulja ovih iznova obnove u čitav, te da ono što sam ja učinio radi pohvale čovjeku ti učiniš u slavu onoga, kojega nazivaš učiteljem svojim." Nato blagoslovljeni Ivan prikupi ) komadiće slomljenih dragulja te, držeći ih u ruci, podiže oči ka nebu i reče: "Gospodine Isuse Kriste, kojemu ništa;nemoguće nije; koji u odanosti svojoj obnovi svijet drvetom križa kada se on raspade zbog drveta pohote; koji od rođenja slijepome oči dade, što priroda mu ih uskrati; koji Lazara, mrtva i pokopana, nakon četiri dana uskrisi za svjetlo; i koji sve bolesti i mučnine podvrgnu snazi riječi svoje; učini tako sada i s ovim dragim kamenjem, koje ovi radi pohvale čovjeku na komadiće razlomiše, ne poznavajući plodova darivanja milostinje; obnovi ih sada, Gospodine, rukama anđela svojih da bi vrijednost nji-hova djelo milosrđa ispuniti mogla, te učini da Ijudi ovi povjeruju u ;

■82-

DJELAIVANOVA ■■--— 3-im "■■«$ 0»««((.jg

tebe, nerođena Oca, kroz sina tvojega jedinog začetoga, Isusa Krista, Gospodina našega, sa Svetim Duhom, koji je rasvjetitelj i posvetitelj Crkve čitave i svijeta bez kraja." Kad su na ovo vjernici koji su se našli uz apostola odgovorili i rekli: "Amen", djelići dragulja spojiše se tako da na nj ima ne ostade baš nikakva znaka o tome da su uopće i bi li razbijeni. I vidjevši ovo, ftlozof Kraton pade s učenicima svojim apo-stolu pred noge i otada povjerova (ili: odmah), pa se krsti zajedno sa svima njima, te poče javno propovijedati vjeru u Gospodina našega, Isusa Krista.

XV. Stoga i ona već spomenuta dva brata prodaše dragulje što su ih kupili prodajom baštine svoje, pa sve dobiveno razdijeliše sirotinji; i nakon toga se veliko mnoštvo vjernika počelo pridruživati apostolu.

Kad sve ovo bijaše učinjeno, dogodi se da po istom takvom pri-mjeru dvojica časnih Ijudi iz grada Efežana rasprodaše sva dobra svoja te ih razdijeliše potrebitima, pa potom krenuše za apostolom dok je prolazio gradovima propovijedajući riječ Božju.

AH, kad uđoše u grad Pergam, zgodi se da oni opaze sluge svoje kako šetkaju uokolo, odjeveni u halje svilene i sjajeći slavom od ovoga svijeta; sluči se stoga da njih pogodi strijela đavolska pa posta-doše nujni, gledajući sebe ovako siromašne i ogrnute jedinim ogrta-čem, dok su njihovi vlastiti sluge postali moćni i uspješni, Ali, apostol Kristov, opazivši ove lukavštine đavolske, reče: "Vidim da ste pro-mijenili mišljenje i izraze Hca zbog toga što ste, pokorivši se učenju Gospodina mojega Isusa Krista, sve svoje što ste imali razdijelili siromašnima. Zato, želite li obnoviti ono što ste ranije posjedovali od zlata, srebra i dragoga kamenja, donesite mi svaki od vas po svežanj pruća." I kad oni tako učiniše, on zazva ime Gospodina Isusa Krista te se svežnjevi pretvoriše u zlato. Tada im apostol reče: "Donesite mi oblutke s obale morske." A kad učiniše i to, on zazva veličanstvenost Gospodnju, pa se svi kamičci pretvoriše u drago kamenje. Tada se blagoslovljeni Ivan okrenu obojici pa prozbori: "Podite sada sedam

■83-

APOKRIF a - « t i — ^ ^ " » i t - a - — — - — -

dana uokolo obilaziti zlatare i draguijare, pa kada se uvjerite da je ovo pravo zlato i da su to pravi dragulji, dođite i recite mi." Oni otiđu i kad prođe sedam dana vrate se apostolu, govoreći: "Gospodine, obiđosmo sve trgovine svih zlatara i svi nam oni rekoše da još nisu vidjeii toliko čista zlata. Jednako tako, i draguljari nam rekoše isto - da nikad još ne vidješe ovako sjajnih i vrijednih dragulja."

XVI. Tada im sveti Ivan reče: "Idite i povratite si imanja koja ste prodali, jer vi ste izgubili dobra nebeska. Nabavite si svilene odore da za neko vrijeme možete sjati poput ruže koja se diči miomirisima i crvenilom svojim, a onda odjednom uvene. Jer vi ste uzdisali vidjevši sluge svoje i gunđaii, jer ste postali siromašnima. Procvjetajte, stoga, da biste mogli izblijedjeti; budite imućni neko vrijeme, da biste zana-vijek bili prosjaci. Nije li ruka Gospodnja u stanju učiniti da blaga nenadmašiva sjaja pretječu u izobilju? Ali, on pripravi borbu dušama da bi povjerovati mogle, kako će blaga vječita zadobiti one, koje su odbiie bogatstva prolazna poradi imena njegova. Uistinu, pripovije-dao nam učitelj naš o nekom bogatom čovjeku koji se gostio svaki dan i odijevao se u sjaj zlata i grimiza, na čijim je vratima ležao prosjak Lazar, koji je čeznuo za mrvicama makar, što bi pale s njegova stola, ali mu ih nitko ne dade. I jednoga dana umriješe obojica, pa siromaha Odnesoše na počivalište u krilu Abrahamovu, dok bogataša baciše u vatru ognjenu. On podiže iz nje oči pa ugleda Lazara i zamoli ga, neka namoči prst svoj u vodu i rashladi usta njegova, jer su ga rnučili plamenovi. A Abraham mu odgovori i reče: "Sjeti se, sine, da si ti dobra svoja primio još za života svojega, a ovaj ovdje Lazar isto tako zla. Zato je sad pravo da on bude utješen, a ti na mukama, a uza sve to, između tebe i nas ogroman je bezdan tako da niti ti možeš odande ovamo, niti se odovud može do tamo." Nato on odgovori: "Ali, ja imam petoro braće, pa molim, neka netko ode do njih i opomene ih, kako i oni ne bi dospjeli u oganj ovaj." A Abraham će mu: "Imaju oni Mojsija i Proroke, njih neka slušaju." Ovaj će nato: "Gospodine, ako;

•84-'f-

DJELAIVANOVA

netko iznova ne oživi, oni povjerovati neće." A Abraham će mu: "Ako ne vjeruju Mojsiju i Prorocima, neće povjerovati ni ako tko od mrtvih ustane." A riječi ove potkrijepi Gospodin naš i Učitelj primjerima veličanstvenih djela svojih; jer kad smo mu mi rekli: 'Tko je odonud stigao ovamo dabismo mu povjerovati mogli?', on će nama: 'Done-site ovamo mrtva čovjeka kojega imate.' I kad su oni donijeli mrtvoga mladića (Melit: tri mrtva tijela), on ga oživje kao da je onaj spavao te time potvrdi sve riječi svoje.

Nego, zbog čega bih ja govorio o Gospodinu mojemu, kad i danas postoje oni koje ja u ime njegovo, u nazočnosti i na oči vaše uzdigoh od mrtvih; u čije ste ime vidjeli ozdravljenje uzetih, očišćenje guba-vaca, obnavljanje vida slijepima, i mnoge oslobođene od zlih duhova? Nego, bogatstvo ovih djela veličajnih ne mogu imati oni, koji su željeli posjedovati blaga zemaljska. Konačno, i vi sami, kad ste među oboljele zašli pa zazvali ime Isusa Krista, oni se izliječiše; vi ste istje-rivali đavle i vraćali svjetlo slijepima. Gledajte, ova vam milost bijaše oduzeta pa ste postali nesretni, vi koji ste bili moćni i veliki. I tamo gdje su demoni toliko strahovali od vas, jer će poradi zaziva vašeg morati napustiti Ijude koje su opsjeli, sada ćete se vi đavola bojati. Jer, tko novac Ijubi, sluga je Mamonov; a Mamon je ime đavola koji je bio postavljen nad opipljiva dobra, i učitelj je onima koji Ijube svijet. Ali, čak ni obožavateiji svijeta ne posjeduju tih bogatstava, već su njima opsjednuti. Jer, nerazborito je kad se za jedan želudac iznosi hrane koja bi dostajala i tisući, a za jedno tijelo toliko odjeće kao da se ona pripravlja za tisuću Ijudi. Stoga zaludu sva ona koja se tek odlaže i ne dospijeva uporabiti, a za koga se toliko čuva ne bi znao nijedan čovjek, kao ni Duh Sveti, koji prema proroku reče: "Uzalud se uznemiruje svaki onaj čovjek, koji bogatstva gomila ne znajući za koga ih je prikupljao. Bili smo nagi kad žene nas rođenjem izniješe na svjetlost ovu, lišeni jela i pića; nage će nas primiti i zemlja, koja nas stvori. Svimiposjedujemosveopća bogatstvanebeska;jasnoćasunca

■85-

APOKRIF

jednaka je za bogataša i siromaha, a tako i svjetlost mjeseca i zvijezda, mekoća zraka i kapljice kiše, i vrata crkvena, i izvorište posvećenja, i oproštenje grijeha; i sudjelovati pri oltaru, i jesti tijelo i piti krv Kri~ stovu; i pomazanje uljem svetim, i milosrđe darivatelja, i posjet Božji, i otpust grijeha; u svemu je ovome razrješenje Stvoriteljevo izjedna-čeno, bez obzira na osobe o kojima se radilo. Niti bogataši ne koriste darove ove na jedan, a siromasi na neki drugi način.

Ali, bijedan je i nesretan čovjek koji bi htio imati nešto više od onoga što mu je dostatno; jer, iz toga proizlaze vrućine grozničavo-sti, oštrine hladnoće, različite boljke u svim dijelovima tijela, i on se jelima nasititi ne može niti pićem zasititi; da bi pohlepa naučiti mogla kako joj novac ne donosi koristi, koji gomlianjem čuvarima njegovim tek danju i noću strepnje donosi, te ih primorava da ni sata jedinoga ne budu mirni i sigurni. Jer, dok oni kuće svoje od lopova čuvaju, obrađuju imanja svoja, upravljaju plugovima svojim, plaćaju poreze, podižu skladišta, upinju se ostvariti dobit, trude se osujetiti napade snažnijih i opljačkati slabije od sebe, iskaljuju gnjev svoj gdje god to mogu, iako teško isto to od drugih otrpjeti uspijevaju, ne ustežu se od igara za stoiovima i javnih izlaganja, ne boje se okaljati nekoga iii biti okaljani - odjednom odJaze s ovoga svijeta nagi, noseći sa sobom tek vlastite grijehe zbog kojih će trpjeti kaznu vječitu."

XVII. I dok je apostol još govorio tako, gle, donese do njega majka neka, udova, mladića što trideset dana ranije oženi se prvi put. A ljudi koji su očekivali m'egov pogreb dodoše s obudovjelom majkom te se svi zajedno uzjecaje, i uzdahe, i jadikovanje baciše pred noge apostolove preklinjući ga da u ime Boga svojega, kako to učini s Druzijanom, oživi i ovoga mladog čovjeka. I svi su oni toliko nari-cali da se i sam apostol teško uzdržavao od suza i plača. Stoga se i on baci dolje u moiitvi, i plakao je dugo vremena; pa ustajući od molitve raširi ruke svoje prema nebu, te se tako opet dugo molio u sebi; i kad učini tako tri puta, naloži tijelu koje bijaše omotano da se oslobodi,

■86-'f.

DJELA SVANOVA a-*j»«^ $» "irn-s—•—— -■■

pa reče: "Ti, mlađahni Stakteju, koji za ljubav putenosti svoje brzo izgubi dušu; ti, mladi čovječe, koji ne upozna Stvoritelja svojega, niti spoznade Spasitelja Ijudi, koji nisi poznavao istinitog prijateija svo-jega te stoga zapade u stupicu neprijatelja najgorega; gle, ja prosuh suze i molitve pred Gospodina svojega poradi neznanja tvoga, kako bi ti mogao ustati od mrtvih, olabaviti spone smrti te objaviti ovoj dvojici, Atiku i Eugeniju, kakvu to veliku slavu izgubiše i kako veliku kaznu izazvaše." Nato Staktej ustade i poče častiti apostola, a potom i kuditi učenike njegove, govoreći im: "Ja sam vidio anđele vaše kako plaču, i anđele Sotonine kako se raduju padu vašemu. Jer, vi ste sad u kratkom vremenu izgubili kraljevstvo koje je bilo pripravljeno za vas, i boravišta svoja izgrađena na sjajnu kamenju, prepuna veselja, sveča-nosti i užitaka, puna života beskrajnoga i svjetla vječitog; a namrli ste si mjesta tame ispunjena zmajevima, divljanjem plamenova, mukama i kaznama što ne prolaze, patnjama i tjeskobom, strahom i jezivim drhatom. Izgubili ste mjesta preplavfjena cvijećem koje ne vene, blje-štavilom, zvucima glazbala (orgulja) da bi s druge strane dobili mjesta na kojima stenjanje, vapaji, krici i žalopojke ne prestaju ni danju ni noču. Ništa vam drugo ne preostaje za spasenje vaše, već zamoliti apostola Gospodinova ne bi li, onako kako mene uzdignu u život, i vas iz smrti uzdigao do spasenja, te vam povratio duše koje su sad već izbrisane iz knjige života."

XVIII. Uto svi, i onaj što oživje, i sav narod zajedno s Atikom i Eugenijem, klonu pred noge apostolove zaklinjući ga neka posreduje kod Gospodina za njih. A tada im sveti apostol dade ovakav odgovor: da trebaju Bogu žrtvovati trideset dana pokajanja svojega, i čitavo to vrijeme moliti naročito za to, da se svežnjevi zlatnoga pruća povrate u svoje prirodno stanje, a jednako tako da se i kamenje vrati u pravo značenje svoje, u kojemu bijaše i stvoreno. I zbude se da se navrši trideseti dan, ali - niti se pruće pretvorilo u šiblje drveno, niti dragulji u šljunak, pa Atik i Eugenije dođoše i rekoše apostolu: "Ti si oduvijek

•87-

APOKRIF

podučavao milosrđe i propovijedao oprost, i govorio kako čovjek treba poštedjeti drugog čovjeka. I ako Bog želi da čovjek oprosti čovjeku, utoliko bi više on sam, jer onje Bog, trebao oprostiti čovjeku i poštedjeti ga. Mi smo prokleti zbog grijeha našega; i dok vapili smo očima koje su žudjele za svijetom, mi se sad kajemo očima što suze rone. Mi te molimo, gospodine, mi te preklinjemo, apostole Božji, pokaži djeiom ono milosrde koje si riječima uvijek obećavao." I dok su oni tako lijevaii suze i kajali se, a i svi ostaii slično posredovali za i njih, obrati im se Ivan: "Gospodin Bog naš koristio bi ove riječi kad je govorio s grešnieima: 'Ja ne želim smrt grešniku, nego želim da se on obrati i živi.' Jer, kad nas je Gospodin Isus Krist podučavao o pokaj-niku, on je ovako govorio: 'Zaista vam kažem, velika radost nastaje na nebesima zbog jednog grešnika koji se pokajao i odvratio od gri- !

jeha svojih; i više je radosti zbog njega, negoli zbog devedeset i devet onih koji griješili nisu.' Zbog toga bih želio da znate, da je Gospodin prihvatio pokajanje ovih ljudi." I okrenu se Atiku i Eugeniju pa im * reče: "Idite, odnesite pruće u šumu u kojoj ste ga uzeii, jer se ono sad vratilo prirodi svojoj, a kamenje nazad na obalu, jer se pretvorilo u obične kamičke, kakvi bijahu i ranije." A kad to bijaše učinjeno, oni su iznova primili milost koju su izgubiii i nanovo su mogli istjerivati đavie kao i prije, i ozdravijati bolesne, i vraćati svjetlo slijepima, i ] kroz njih je Gospodin svakodnevno činio mnoga veličajna djela.

XIX Kratko govori o razaranju hrama u Efezu te o obraćenju i 12.000 Ijudt

Potom slijedi zgoda sa čašom otrova, u obliku koji vjerojatno predstavija pripovijest u Lukijanovim "Djelima". (Vidjeli smo da je kasniji grčki tekstovi smještaju napočetak, u doba Domicijanovo). >

XX. Kad Aristodem, koji bijaše glavni svećenik svih tih kumira, vidje sve ovo, ispuni ga zao duh pa pokrenu pobunu u narodu tako ;

-88-

DJELA iVANOVA

da se jedan dio naroda pripremao na borbu protiv ostalih. A Ivan mu se okrenu i reče: "Reci mi, Aristodeme, što mogu učiniti da se ukloni gnjev iz duše tvoje?" A Aristodem će mu: "Ako ti žeiiš da povjerujem u Boga tvojega, dat ću ti otrova da ga ispiješ, i ako ga ispiješ, a ne umreš, pokazat će se da je tvoj Bog istinit." Apostol mu odgovori: "Ako mi dadeš otrov da ga ispijem, kad ja zazovem ime Gospodina mojega, otrov mi neće moći nauditi." A Aristodem će: "Hoću da prvo vidiš druge kako ga ispijaju i umiru istoga trena, kako bi srce tvoje ustuknulo od takve čaše." Nato će blagoslovijeni Ivan: "Rekoh ti već da sam pripravan ispiti ga kako bi ti mogao povjerovati u Gospodina Isusa Krista, kad me ugledaš čitava nakon čaše otrova."

Stoga Aristodem otiđe prokonzulu i zatraži od njega dva čovjeka koj'i su trebali biti podvrgnuti smrtnoj presudi. I kad ih posjednu u samo središte trga pred svim ljudima, naočigled apostola dade im da ispiju otrov; i čim su ga oni ispili, oni dahnuše dušama. Nato se Ari-stodem okrenu Ivanu pa mu reče: "Poslušaj me i napusti učenja svoja, kojima ljude odvlačiš od toga da štuju bogove; ili, uzmi ovo i ispij, kako bi mogao pokazati da je Bog tvoj svemoćan, ako poslije ispijanja možeš ostati čitav." Tada blagoslovljeni Ivan, dok su oni koji su ispili otrov ležali mrtvi, uze kao neustrašiv i hrabar čovjek čašu pa učinivši znak križa prozbori ovako: "Bože moj i Oče Gospodina našega, Isusa Krista, po čijoj riječi stvoriše se nebesa, kojemu su podložne sve stvari, kojega sve stvorenje služi, kojega sve sile slušaju, boje ga se i dršću kad mi zazivamo tebe da nam pritekneš u pomoć; zbog čijega imena zmija, kad ga začuje, ostaje ukočena, zmaj odlijeće, otrovnica se umiri, krastača (koju nazivaju žabom) utihne bez snage, škorpion se pritaji, gušter ostaje savladan, a falangija (pauk) ne ugriza - riječju, sva otrovna bića, i najstrahovitiji reptili, i ogavne zvijeri postaju pro-niknuti (ili prekriveni tamom).

■89-

APOKRIF

/"/*&- A/e//f ovćjfe dodaje: a sve korijenje škodljivo za zdravlje Ijudi sahne.]

Učirii, govorim ti ja, da se zatomi žuč otrova ovog, izvuci njegova smrtonosna djelovanja i oduzmi mu snagu koju nosi u sebi; i podari svima ovima koje ti stvori uvid u tebe, i oči da bi vidj'eti mogli, i uši da bi čuti mogli, t srca da bi mogli razumjeti veličanstvenost tvoju." Izgovorivši ovo, oboruža usne svoje i čitavo tijelo svoje znakom križa i tspi sve što bijaše u čaši. A nakon ispijanja prozbori: "Tražim da se oni zbog kojih ja ispih ovo, Tebi okrenu, o, Gospodine, i da tvojim prosvjetljenjem zadobiju spasenje koje je u tebi." Kad ljudi vidješe Ivana radosna obraza i pošto protekoše tri sata, i da na njemu nikakva znaka bljedila, niti u njemu strepnje nema, počeše uzvikivati snažnim glasovima: "Onaj kojega Ivan štuje jedini je istiniti Bog."

XXI. Ali, Aristodem ne povjerova ni nakon toga, iako mu je narod pristupao; nego se on okrenu Ivanu pa mu reče: "Jedna mi stvar nedo-staje - ako ti u ime Boga svojega oživiš ove što su umrli od tog otrova, moj će se um pročistiti od svake dvojbe." Kad on to izgovori, narod ustade protiv Aristodema govoreći mu: "Spaiit ćemo tebe i kuću tvoju nastaviš li i dalje uznemirivati apostola riječima svojim." Stoga Ivan, vidjevši da nastaje vatrena pobuna, zatraži od njih da utihnu i progo-vori tako, da ga svi čuju: "Prva od kreposti Gospodnjih koje bismo trebali oponašati je strpljenje, kojim se možemo nositi s glupostima nevjernika. I zbog toga, ako Aristodema još uvijek sputava nevjera, olabavimo čvorove nevjere njegove. On će biti primoran, pa makar i uz kašnjenje, priznati stvoritelja svojega - jer, ja neću odustati od ovoga posla sve dok melem ne ukaže pomoć ranama njegovim, i poput liječnika koji u rukama svojim imaju bolesna čovjeka kojemu treba Hjeka, tako isto i Aristodem, ako još i nije izliječen onime što se dosad dogadalo, bit će ozdravljen onime što ću učiniti sada." Pa dozva Aristodema sebi, i dade mu ogrtač svoj, dokje sam ostao odje-

-90-

DJELA IVANOVA SHHHI'-n^ ^ » - » 1 W S — _

ven jedino u svoju halju. A Aristodem će mu: "Zašto si mi dao svoj ogrtač?" Ivan mu odvrati: "Da bi ti čak i time mogao biti posramljen i ostaviti se nevjerovanja svojega." Nato će Aristodem: "A kako će ogrtač tvoj učiniti da ja napustim nevjerovanje?" Apostol mu odgovori: "Idi i prekrij njime tijela umrlih, pa onda izgovori ovako: 'Apostol gospodina našega Isusa Krista poslao me da u ime njegovo vi iznova oživite, kako bi svi mogli znati da su život i smrt sluge Gospodina moga Isusa Krista." Kad Aristodem to izvrši i vidje ih gdje ustaju, on dade zahvalu Ivanu pa brzo otrča prokonzulu i poče mu na sav glas kazivati: "Čuj me, čuj me ti, prokonzule; mislim da se sjećaš koiiko sam često podjarivao tvoju srdžbu na Ivana i svakodnevno izmišljao mnoge stvari protiv njega, pri čemu sam strahovao da ne bih osjetio gnjev njegov; jer, on je bog skriven u obličju čovjeka, i popio je otrov, i ne samo što ostade čitav nego još uz moju pomoć dozva u život one koji umriješe od otrova, samim dodirom ogrtača njegova, i oni nemaju nikakva znaka smrti na sebi. Kad je prokonzul sve to saslušao, upita: "I, što sad želiš da učinim?" Aristodem mu odvrati: "Dođi da zajedno padnemo pred noge njegove i zatražimo oprost, te da učinimo sve što nam on naloži." Tako dodoše zajedno i baciše se na tlo te su preklinjali za oproštenje; a on ih primi te dade zahvale i molitve Bogu, pa im naloži da poste čitav tjedan. Kad se tjedan navrši, on ih pokrsti u ime Gospodina Isusa Krista, i Oca njegovog Svemogu-ćega, i Duha Svetoga, prosvjetitelja.

flkadsu bili kršteni, oni su zajedno sa svim svojim ukućanima, i slugama, i djecom svojom razbili sve one kumire i sagradiU crkvu u ime Svetoga Ivana, dok on sam bijaše uznesen na sljedeči način:]

Ova rečenica u zagradi, kasnije umetnuta, služi kao uvoduposlje-dnju zgodu iznijetu u knjizi.

•91-

APOKRIF

[Jakov navodi dva dodatna odlomka koji ne pristaju ni na koje drugo mjesto. Ali, ti su odlomci vrlo razlomljeni pa nisu odneke veće koristi za ovajprojekt. Medutim, postoji li zanimanje za njih, mogu se pronaći na stranicama 264-6 teksta.]

Posljednja zgoda ovih "Djela" (kao što je slučaj i s nekoliko drugih apokrifnih djela) bilaje zasebno sačuvana radi čitanja u crkvi na Ivanje. Nalazimo je u najmanje devet grčkih rukopisa, kao i na mnogim jezicima: latinskom, sirijskom, armenskom, koptskom, etiop-skom, slavenskom.

1 0 6 Stoga Ivan ostade i dalje s braćom, radujući se u Gospodinu. Sutradan ujutro, a bijaše to dan Gospodnji, okupila se sva braća i on im poče govoriti: "Braćo i sudrugovi moji, i subaštinici, i sudionid moji u kraljevstvu Gospodnjem, vi ste upoznali Gospodina i mnoga veličanstvcna djela koja vam on kroz mene odobri, i mnoga čudesa, ozdravljenja, znamenja, sjajne duhovne darove, učenja, ophođenja, obnove, službe, spoznaje, slave, mitosrđa, darove, vjerovanja, pri-česti, sve ste to vi svojim očima vidjeli da vam on dade, ono što je očima još nevideno bilo niti se ušima ikada čulo. Budite stoga čvrsti u njemu, prisjećajte ga se u svakom svom djelu, spoznajte tajnu podjele koja se morala sprovesti među Ijudima, i svrhu zbog koje to učini Gospodin. On vas kroz mene usrdno moli i zaklinje, želeći ostati neožalošćen, bez uvreda, bez urota protiv njega, bez progona; jer on prepoznaje uvrede koje dolaze čak i od vas, on zna i nečasnost, poznaje čak i zavjere, znade čak i za kažnjavanje onih koji ne slušaju zapovijedi njegove.

1 0 7 Stoga ne dajte da se Bog naš ožalosti, samiiostan, milosrdan, svet, čist, neokaljan, nematerijalan, jedini, jedinstven, nepromjenljiv, jednostavan, bezazlen, nerazgnjevljen, jednak Bogu našemu Isusu Kristu, koji je iznad svakoga imena što ga mi možemo objaviti ili smisliti, i još uzvišeniji. Neka se on raduje s nama jer tdemo pravim ;

■92-

DJELAIVANOVA a-B» «^ ijfrt i«H-lr ' — —

putem, neka tnu drago bude što živimo čisto, neka se osvježi našim razgovorima, jer su razboriti. Neka ne brine zbog nas jer živimo uzdržljivo, neka je zadovoljan jer se družimo jedan s drugim, neka se osmjehuje jer smo čedni, neka se raduje jer ga Ijubimo. Ove vam stvari sada govorim, braćo, jer hitam na posao koji se preda mnom nalazi, i jer me Gospodin već učini boijim. I što bih vam još mogao reći? Vi imate jamstvo Boga našega, vi imate zalog dobrote njegove, vi imate nazočnost njegovu kojoj izbjeći ne možete. I ako vi, dakle, nećete više griješiti, on će vam oprostiti ono što ste učinili u neznanju svojemu; ali ako, pošto ste ga upoznaii i on našao smilovanja za vas, vi iznova krenete činiti djela slična, teretit će vas i ona ranija pa nećete biti sudionikom, niti ćete naći milosti pred njim."

108 I kad im ovo izgovori, pomoli se ovako: "0, Isuse, koj'i si istkao krunu ovu predivom svojim, koji si mnoštvo ovih cvjetova sjedinio u jedan cvijet dobrote svoje, koji si u njih utkao riječi ove; ti, jedini njegovatelju siugu svojih, Hječniče što ozdravijaš bez naknade; jedini dobrotvore što nikoga ne prezireš, jedini milosrdni što Ijubiš Ijude, jedini spasiteiju i pravedniče, jedini vidioče svega, koji si nazo-čan u svemu i posvuda, koji u sebi sadržiš sve stvari i sve ih ispunja-vaš; Kriste Isuse, Bože, Gospodine, koji darovima svojim i milošću svojom zaklanjaš one koji u tebe vjeruju, koji u cijelosti poznaješ sva lukavstva i nasrtaje onoga koji je posvuda naš protivnik, što ih izmi-šlja protiv nas; daj ti, jedini, o, Gospodine, pomozi slugama svojim u nevolji posjetom svojom. Neka bude tako, Gospodine."

109 Tada zatraži kruh pa zahvah ovako: "Kakvu ćemo čast, ili kakvu žrtvu, ili kakvu hvalu raziamanjem kruha ovoga ukazati jedinom imenu tvojemu, o, Gospodine Isuse? Mi slavimo ime tvoje kojega izreče Otac; mi slavirno ime tvoje, koje bijaše kroz Sina izgo-voreno (ili: mi slavimo ime Očevo koje ti izgovori... ime Sina koje ti izgovori); mi slavimo tvoj ulazak na Vrata. Mi siavimo uskrsnuće koje ti nam pokaza. Mi slavimo tvoj put, mi slavimo sjeme tvoje,

■93-

APOKRIF

riječ, milost, vjera, sol, neopisivi (ili; odabrani) biser, blago, plug, mrežu, veličanstvenost, dijadem, onoga koji se zbog nas nazva Sinom Čovječjim, koji nam podari istinu, spokoj, spoznaju, moć, zapovijed, povjerenje, nadu, slobodu, pribježište u tebi. Gospodine, ti si jedini korijen besmrtnosti i vrelo neuništivosti, i sjedište vjekova; nazivan svim tim imenima zbog nas koji sada njima zazivamo tebe, mi bismo mogli spoznati veličanstvenost tvoju, koja zasad nama vidljiva nije, već je vidljiva samo čistima, jer se ocrtala jedino u tvom muškom obličju.

110 I on razlomi kruh pa ga podijeli među sve nas, moleći nad svakim od braće kako bi postao dostojan milosti Gospodnje i pričesti najsvetije. Jednako tako pričesti on i sebe, pa reče: "Neka dio mene bude također i dio vas", a potom: "Neka je mir s vama, Ijubljeni moji."

111 Nakon toga obrati se on Veru: "Uzmi sa sobom dvojicu s koŠarama i lopatama, i slijedi me." Ver bez odlaganja učini kako od njega zatraži ivan, službenik Božji. Stoga blagoslovljeni Ivan izađe iz kuće i krenu od gradskih vrata, rekavši mnogima neka otiđu od njega. I kad stiže do grobnice jednoga brata našega, reče mladićima: "Kopajte, djeco moja." I oni su kopali, dok je on stalno bio uz njih govoreći im: "Neka jama bude dublja." A čitavo vrijeme dok su kopali, on im je govorio riječ Gospodnju i savjetovao one koji su za njim došli iz kuće, poučavajući ih i usavršavajući ih u spoznaji o veHčanstvenosti Božjoj i moleći nad svakim pojedinim među nama. A kad mladići dogotoviše jamu, o kojoj mi nismo ništa znali, skide on halje svoje u koje je bio odjeven te ih odloži na dno jame, kao da je ona slamarica; i stojeći tako samo u košulji svojoj, on uzdiže ruke svoje i poče ovako moliti:

112 "O, ti, koji nas odabra za apostole Nežidovima; o, Bože, koji nas odasla u svijet; koji nam se razotkri kroz zakone i proroke; koji ne miruješ, nego oduvijek, od početaka svijeta spašavaš one koji su bili

•94-

DjELAIVANOVA

sposobni za spasenje; koji nam se obznani kroz cjelokupnu prirodu; koji sebe objavi čak i među zvijerima; koji samotnu i divlju dušu pripitomi i smiri; koji joj dade sebe kad žeđaše za riječima tvojim; koji joj se ukaza kad je već umirala; koji joj se pokaza kao zakon kad tonula je već u bezakonje; koji joj se ukaza kadje već pobijedi Sotona; koji savlada protivnika njenoga čim se utekla tebi; koji pozdravi je rukom svojom i uzdiže od svega u Hadu; koji joj ne dopusti da ode za tjelesnim (u tijelu); koji joj pokaza vlastitog neprijatelja; koji joj dade jasnu spoznaju o tebi; o, Bože, Isuse, Oče onih koji su iznad nebesa, Oče onih koji su u nebesima, zakone onima koji bijahu u nekom drugom, smjernice onima što su u zraku, čuvaru onih koji su na zemlji, strepnjo za one što su pod zemljom, smilovanje onima koji su tvoji vlastiti; primi ti i dušu Ivana tvojega, za koju možda ocijeni kako dostojna je tebe.

1 1 3 O, ti, koji si me sve do ovog časa čuvao za sebe, nedodirnu-tog sjedinjenjem sa ženom; koji mi se ukaza u mladosti, kad poželjeh oženiti se, pa rai reče: 'Ivane, ja te trebam'; koji mi pripravi i bolest tijela; koji me i po treći put spriječi da se oženim, a potom mi o trećoj uri dana reče na jezeru: 'Ivane da ti nisi pripadao meni, ja bih otrpio da se oženiš'; koji me dvije godine držao slijepim (ili: zaslijepio oči moje), i dopustio mi da žalujem i preklmjem te; koji treće godine otvori oči uma mojega i povrati mi moj vid očinji; koji mi, kad sam iznova jasno progledao, naloži da bi mi trebalo teško biti pogledati ženu; koji me spasi od prolaznih maštanja i odvede među one, koji su uvijek ustrajali; koji me liši lažnoga ludila što skriva se u tijelu; koji me oduze gorkoj smrti i sazda na sebi jedinom; koji obuzda tajnu bolest duše moje i odreza otvoreno zlodjelo; koji ojadi i progna onoga što podizaše uzbuđenje u meni; koji Ijubav moju za tebe učini bespri-jekornom; koji moje pristupanje tebi učini savršenim i neslomljivim; koji mi dade vjeru u tebe što ne sumnja, koji naredi i razjasni moju sklonost ka tebi; ti, koji čovjeku svakom pravednu nagradu daješ za

•95-

APOKRIF

djela njegova, koji stavi u dušu moju da ništa pOsjedovati trebao ne bih, osiin tebe; jer, ima li čega dragocjenijeg od tebe? Stoga rne sada, Gospodine, kad podijelih oproste koji mi bijahu povjereni, ocijeni vri-jednim spokoja tvojega i dopusti mi svršetak u tebi, koji je neopisivo i neizrecivo spasenje.

1 1 4 1 kada tebi dođem, neka vatre krenu unazad, neka tama bude nadvladana, neka bezdan bez snage ostane, neka plamenovi ugasnu i neka pakao bude ušutkan. Neka se pojave anđeli, neka strahuju đavli, neka se slome i neka im moći nestanu; neka mjesta s tvoje desne strane čvrsto stoje, a neka oni s lijeve strane ne ostanu. Neka đavao bude obuzdan, neka Sotona bude ismijan, neka izgori bjesomučnost njegova, neka se stiša ludilo njegovo, neka se postidi osveta njegova, neka se nasrtaji njegovi na muke stave, neka se unište djeca njegova, a korijeni njegovi iščupaju. I dopusti mi da okončam ovo putovanje tebi bez podnošenja drskosti ili izazova, i da primim ono, što ti obeća svima koji čisto žive i koji su ljubili tebe jedinoga."

1 1 5 1 kad on tako odmjeri sebe u svakom svom dijelu, on ustade pa izgovori: "Ti si sa mnom, 0, Gospodine Isuse Kriste!" te polegnu ujamu gdje bijaše rasprostrta odjeća njegova; i rekavši nam još: "Mir vama, braćo!", on predade duh svoj u radosti.

Neki slabiji grčki rukopisi i prijevodi nisu se zadovoljili ovakvim njegovim jednostavnim svršetkom. Latinski tekst govori, kako se nakon molitve iznad apostola pojavila sjajna svjetlost, toliko blje-štava za to doba dana, da nitko u nju zagledati nije mogao. (Potom on liježe ipredade duh.) Mi koji bijasmo tamo, radovaii smo se, neki od nas, doksu neki žalovali.... I istoga trena svi vidješe kako iz groba izlazi mana, mana koju to mjesto stvara i do dana današnjega, itd. Ali, možda najbolji zaključak iznijetje ujednom odgrčkih rukopisa:

'Mi smo donijeli platneno odijelo iprostrli gapreko njega, te kre-nuli u grad. A sljedećega dana vratili smo se i nismo pronasli tijela i

■96-

DjELAIVANOVA ss-roi""<$ 0» IIIMS——-

njegovajer bijašeprenije-to na nebosnagom Gospodina našega Isusa Krista, kojemu nekaje slava, itd.'

Drugi govori: 'Sljedećega dana mi smo kopali na tom mjestu, ali njega ne nadosmo, već samo obuću njegovu, i zemlja se zatresla (lit.: izbijajući prema gore poput vrela), i nato se miprisjetismo onoga što

Je Gospodin rekao Petru, itd.' Augustin (izvještavajući o Ivanu XXI) govori o uvjerenju iz nje-

gova vremena, da se zemlja iznad groha uzdizala i spuštala u skladu s Ivanovim udisajima.

Snimio i objavio: Joshua Williams Northwest Nazarene College, 1995.

•97-

Documents

Tajna Knjiga Ivanova