Tema 3

2.1. Pojam i funkcije logističkog - informacionog sistema

Logističko-informacijski sistem je sistem međusobno, svrsishodno povezanih i međuutjecajnih podsistema i elemenata koji, pomoću ljudskih komponenata, materijalno-tehničkih komponenata, nematerijalnih komponenata, prijenosnih komponenata i organizacijskih komponenata, omogućuje prikupljanje podataka, obradu podataka, pohranjivanje podataka i informacija i dostavljanje podataka i informacija logističkim subjektima kao proizvođačima logističkih proizvoda ( slika1.)

Kako je vidljivo iz definicije logističko informacijskoga sistema i slike.1, temeljne funkcije svakoga logističko-informacijskogasistema, relevantne za svaki logistički poslovni sistem,su:

Prikupljanje podataka. Svaki logistički subjekt prikuplja za svoje potrebe relevantne podatke o logističkim aktivnostima, troškovima, distribucijskim mogućnostima .

Obrada podataka. Pomoću odgovarajućih hardvera i softvera specijalizirani logistički informatičari i stručnjaci obrađuju prikupljene podatke i na osnovi njih pripremaju za menadžere kratka i sadržajna priopćenja.

Pohranjivanje podataka i informacija. Obrađeni podaci i pripremljene informacije pohranjuju se u baze i banke podataka kako bi u svakom trenutku bile na raspolaganju zaposlenicima logističkih subjekata .

Dostavljanje podataka i informacija. Obrađeni podaci i pripremljene informacije dostavljaju se menadžerima i drugim logističkim stručnjacima kako bi na osnovi njih mogli pravodobno donositi prave odluke, upravljati logističkim potencijalima, resursima, procesima te, kontrolirati sve faze poslovanja .

Da bi logistički poslovni sistem,odnosno logistički subjektimogli ostvarivati temeljne funkcije logističke industrije, njihov se informacijski sistem mora sastojati od pet međusobno povezanih komponenata, podsistema, odnosno elemenata, i to: 1. Ljudska komponenta (tj. lajfver, engl. Lifeware). Ljudsku komponentu logističko informacijskih sistema čine svi ljudi (menadžeri,stručnjaci, zaposlenici...) koji u bilo kojoj funkciji sudjeluju u funkcioniranju takvih sistema i koji se koriste prikupljenim i obrađenim podacima i informacijama. 2. Materijalno-tehnička komponenta (tj. hardver, engl.Hardvvare).Materijalno-tehničku komponentu logističko informacijskih sistema čine svi strojevi, uređaji i sredstva namijenjeni isključivo ili pretežito procesiranju podataka i pripremi informacija. 3. Nematerijalna komponenta (tj. softver, engl. Softvvare).Nematerijalnu komponentu logističko informacijskih sistema čini ukupnost ljudskoga znanja u strojeve, uređaje i opremu, koja predstavlja predmet obrade i koja određuje postupke obrade u dotičnim sistemima. 4. Prijenosna komponenta (tj. netver, engl. Netware).Prijenosnu komponentu tvore sredstva i veze za prijenos podataka, odnosno informacija na daljinu, odnosno telekomunikacijska sredstva i veze u dotičnim sistemima.

1

5. Organizacijska komponenta (tj. orgver, engl. Orgvvare).Organizacijsku komponentu logističko informacijskih sistema predstavljaju sve mjere, akcije, postupci, pravila kojima se koordinira rad prethodno navedenih četri komponenata, kako bi one tvorile funkcionalni i djelotvorni informacijski sistem.

Uspješno i učinkovito upravljati logističko informacijskim sistemimaznači ostvarivati sinergijske učinke, misije, funkcije, poslove svih stratuma logističkih poslovnih sistema, bez obzira koju vrstu logističkih proizvoda i u kojem opsegu proizvodi. Izveštaji sa kvalitetnim i blagovremenim informacijama, neophodnim za donošenje odluka, primarni su zadatak informacionog logističkog sistema. Opis informacionog sistema jedne kompanije može se predstaviti u obliku piramide (slika 2). U kompaniji se mogu uočiti tri nivoa odlučivanja: 1. Operativni nivo,

2. Srednji menadžment, i

3. Viši menadžment.

U zavisnosti od nivoa odlučivanja postoje različiti informacioni sistemi: Automatska obrada podataka (AOP)

Upravljanje informacionim sistemom (MIS)

Sistemi za podršku odlučivanju (DSS)

Informacioni sistemi rukovođenja (EIS)

Slika 2. Piramida informacionog sistema

Vertikalna integracija informacionih sistema.Između nivoa odlučivanja postoji vertikalni protok informacija. Informacije koje idu sa nižeg nivoa predstavljaju ulazne podatke za informacioni sistem na višem nivou. Informacije koje idu sa višeg nivoa predstavljaju

2

upravljačke odluke za niži nivo. Vertikalni tokovi informacija između upravljačkih nivoa nazivaju se vertikalna integracija informacionih sistema.

Horizontalna integracija informacionih sistema podrazumjeva informacione tokove na istom nivou odlučivanja. Horizontalna integracija koja prelazi okvire kompanije predstavlja još savremeniji vid informacionih sistema, jer obezbeđuje razmjenu informacija između kompanija i svih učesnika u logističkom lancu. Ovaj oblik informacionih sistema de u budućnosti imati veliku ulogu, sobzirom na porast saveza i umreženih kompanija. Kada u jednoj kompaniji postoji sva četiri tipa informacionih sistema i vertikalna i horizontalna integracija sistema, tada ta kompanija ima dobro projektovan i savremen informacioni sistem, koji pokriva sve segmente rada.

Automatska obrada podataka (AOP) AOP sistemi su osnovna podrška svim poslovnim procesima. Automatska obrada podataka se realizuje na najnižem operativnom nivou. AOP obuhvata osnovnu obradu svih ulaznih podataka. Izlazni rezultat AOP-a su izveštaji (dnevni, periodični, pojedinačni i kumulativni).

Upravljanje informacionim sistemima(MIS) Upravljanje informacionim sistemima podrazumjeva upravljanje svim informacionim tokovima u kompaniji i koordinaciju vertikalne i horizontalne integracije informacionih tokova. Upravljanje informacionim sistemima obuhvatu primjenu i kontrolu savremenih organizacionih koncepcija i tehničkih rešenja: Just-In-Time, Quick-Response-sistemi (QR), Efficient Consumer Responce (ECR), Kanban sistem, Bar kod sistem, elektronska razmena podataka (EDI), elektronski transfer novca (ETF). Osnovna funkcija upravljanja informacionim sistemima je da se obezbjede informacije neophodne za upravljanje i odlučivanje na operativnom i strateškom nivou.

Sistemi za podršku odlučivanju (DSS) Sistemi za podršku odlučivanju se zasnivaju na različitim matematičkim, simulacionim i analitičkim modelima, koji su projektovani da pomažu u procesu odlučivanja. Ovi sistemi koriste informacije iz baze podataka i izlazne rezultate automatske obrade podataka (AOP-a). DSS obrađuju podatke, primjenom različitih modela, i izlazni rezultat je analitička forma podataka. DSS u stvari predstavlja analizu i na bazi analize preporučuje odluku.

Informacioni sistemi rukovođenja Informacioni sistemi rukovođenja su na najvišem nivou odlučivanja u kompaniji. Na ovom nivou se donose strateške odluke na osnovu podataka iz različitih sistema za podršku odlučivanju. U kompaniji najčešće postoji više sistema za podršku odlučivanju, koji pokrivaju različite oblasti poslovanja. Na osnovu izlaznih podataka ovih sistema donose se strateške odluke, koje se proslijeđuju na niže upravljačke nivoe.

3

2.2. Metodološki okvir razvoja informacijskih tehnologija u mikrologističkim sistemima

U oblikovanju metodološkoga okvira za razvoj informacijskih tehnologija, koje bi bile u funkciji optimalizacije mikrologističkih sistema, treba funkcionalno uskladiti mnogobrojne komponente (Slika 3.), npr: strateško orijentirano informatičko obrazovanje logističkih menadžera i drugih specijalističkih logističkih stručnjaka; objektivne i hipermedijalne tehnologije stvaraju temeljne pretpostavke za brzi razvoj međuorganizacijskih aplikacija; izvršni informacijski sistemi i sistemi za potporu odlučivanja u dvosmjernim su vezama s objektnim i hipermedijalnim tehnologijama. Na osnovi računalno podržanih metodoloških postupaka, prikupljanja, sistematiziranja i reorganiziranja podataka i informacija o logističkim fenomenima, generira se model dinamičke optimalizacije odnosa i procesa logističke industrije unutar i između subjekata mikrologističkoga sistema.

Da bi se efikasno implementirale informacijske tehnologije u poslovanje logističkih poslovnih sistema, kao i u upravljanju logističkim lancima, logističko-distribucijskim lancima i logističkim mrežama, menadžeri logističkih poslovnih sistema trebaju napravi ti jasnu distinkciju između oblika i funkcija dviju najvažnijih vrsta informacijskih tehnologija:

transakcijskih informacijskih tehnologija i analitičkih informacijskih tehnologija.

Transakcijske informacijske tehnologije. Takve tehnologije omogućavaj prikupljanje procesiranje podataka te izvještavanje sa sažetim izvještajima logističkih subjekata u određenim logističkim lancima,logističkim distribucijskim lancima i logističkim mrežama. Takvi podaci i izvještaji omogućuju logističkim menadžerima da brzo sagledaju određene probleme i mogućnosti rješavanja aktualnih problema. Podaci o logističkim fenomenima se prikupljaju iz internih i eksternih izvora.

Analitičke informacijske tehnologije. Takve tehnologije na osnovi obrađenih podataka i informacija omogućavaju postavljanje objektivnih dijagnoza o logističkim problemima te osmišljavanje budućih mogućih rješenja. U implementaciji takvih tehnologija upotrebljavaju se ovi modeli45: a) Deskriptivni modeli, npr: modeli za predviđanje potražnje logističkih proizvoda ili modeli računovodstvenoga upravljanja pri opisivanju određenih logističkih događaja u logističkim lancima, npr.: logističkih troškova, ograničenja, aktivnosti te zahtjeva o budućim akcijama.

b) Normativni modeli ili modeli optimalizacije logističkih procesa u logističkoj industriji, npr: modeli linearnoga programiranja pri planiranju optimalnih logističkih kapaciteta u određenim logističkim lancima.

Ako se logističkoin formacijski sistemi izučavaju prema važnijim logističkim funkcijamamikrologističkih sistema, mogu se definirati njihovi važniji (pod)sistemi, npr:

(pod)sistem proizvodne logistike, (pod)sistem trgovinske logistike, (pod)sistem transportne i prometne logistike, (pod)sistem distribucijske logistike, (pod)sistem špediterske logistike, (pod)sistem ekološke logistike,

4

(pod)sistem financijske logistike (u okviru ekonomske logistike) te ostali (pod)sistemi, koji se kao specifični sustavi mogu pojaviti u logističkoj industriji, odnosno u logističkim lancima, logističkoopskrbnim lancima i logističkim mrežama .

U sklopu logističko informacijskih sistema logistički subjekti mogu: Usmeno komunicirati. Usmeno komuniciranje se prakticira u situacijama koje

zahtijevaju razgovore, dogovore, ugovore o uređivanju složenijih odnosa između logističkih partnera, kao što su: cijene logističkih usluga, načini distribucije materijalnih dobara, reklamacije u vez s količinom i kvalitetom distribuiranih pošiljaka. U posljednje se vrijeme sve više u poslovnom komuniciranju koriste nove komunikacijske tehnologije, npr.: videotelefoni, računalne mreže, multimedijske mreže, Internet mreže. Važnije usmene dogovore treba pismeno potvrditi, dokumentirati, tako da se objedinjuje usmeno i pismeno poslovno komuniciranje.

Pismeno komunicirati. U pismenom komuniciranju logistički partneri informacije prenose pomoću papira, mikrofilmova, optičkoga diska, televizijskoga teksta, video teksta .Kao sredstvo prijenosa pismenih informacija mogu biti: poštanska ili osobna dostava, telefaks. Pismeno komuniciranje se prakticira za prijenos informacija kojima se žele dokumentirati važniji poslovni događaji, npr: sklapanje različitih ugovora, narudžbe roba ili usluga, potvrde prijma pošiljaka , kojima se u slučaju spora ili reklamacija dokazuju činjenice.

Elektronički komunicirati. Nove informacijske tehnologije u posljednja su dva desetljeća omogućile učinkovitu elektroničku razmjenu podataka, poruka i dokumenata (EDI, EDIFACT, SWIFT...). Mnogobrojne međunarodne organizacije, udruženja (ICC, UNCITRAL, UNCTAD, OECD, FIATA, BIMCO, IMO, CMI, ISO, FONASBA...),pokušavaju pronaći i ponuditi pravni okvir i praktična rješenja za legalno, pravno uređeno, sigurno i uspješno elektroničko poslovanje .

U elektroničkom komuniciranju, bez kojega ne mogu optimalno funkcionirati logističko-informacijski sistemi, posebno važno mjesto ima Internet kao skup računalnih mreža pomoću kojih milijuni korisnika računalnih sustava međusobno komuniciraju. U okviru mreža Interneta, posebnu važnost imaju Internet servisi: World Wide Web, elektronička pošta, dostavne liste, daljinsko preuzimanje datoteka, Internet telefonija . U logističkim sistemima Internet se primjenjuje: u logističkom marketingu, u logističkoj trgovini, u logističkoj distribuciji, u logističko-financijskim transakcijama.

U funkcioniranju logističko-informacijskih sistema središnje mjesto imaju: Baza podataka kao skup međusobno povezanih datoteka koji se stvara za obradu

podataka određenoga područja poslovanja, ali tako da se programom za upravljanje fazama podataka obavlja automatizirano ažuriranje podataka u svim povezanim skupovima podataka. Ili, pojednostavljeno rečeno: pod bazom podataka podrazumijeva se skup međusobno povezanih podataka pohranjenih u računalu koje je moguće upotrebljavati za različite potrebe i od različitih korisnika neovisno o programima kojima se oni koriste .

5

Banka podataka nastaje logičkim i tehničkim povezivanjem međuovisnih baza podataka. Sukladno tome, banka podataka je kolekcija informacijskih resursa koje sustav posjeduje, neovisno o obliku, medijima i tehnologiji koja se pri tome upotrebljava .

Datoteka kao organizirani skup srodnih zapisa, odnosno kao skup slogova koji opisuju ista svojstva nekoga skupa entiteta. U datoteku se mogu pohraniti podaci, računalni programi, ilustracije. Datoteku, zapravo, predstavlja tablica u koju se unose podaci, a jedan red tablice predstavlja tzv. slog. Datoteka se uvijek odnosi na određeno područje, primjerice: datoteka kupaca koja sadrži sve bitne podatke o kupcima.

6

2.3. Misija logističkog - informacijskog sistema

Temeljna je misija logističko-informacijskoga sistema da logističke menadžere i druge specijalizirane logističke stručnjake pravodobno opskrbe kvalitetnim informacijama kako bi mogli donositi primjerene logističke odluke u svim fazama, ne samo procesa proizvodnje logističkih proizvoda, nego i upravljanja svim logističkim potencijalima, resursima, aktivnostima , ali i odluke o rastu i razvoju logističkih poslovnih sistema.

Sukladno tome, logističke odluke prema stupnju hijerarhijske složenosti mogu biti. Strateške odluke, kao na primjer: o lokaciji, vrsti, veličini i broju skladišta, o

logističkim kanalima, o modalitetima distribucije, o vrstama transporta i prometa, o logističkim operatorima, o logističkim partnerima

Taktičke odluke, primjerice: o pakiranju robe, o logističkim lancima, logističko-distribucijskim lancima i logističkim mrežama, o vrstama, tipovima, broju i veličini prijevoznih sredstava i mehanizacije, o modelima upravljanja zalihama, o sklapanju ugovora s partnerima, o outsorcingu .

Operativne odluke, primjerice: o pripremi pošiljaka za distribuciju, o obavljanju radnji u carinskom postupku, o pripremi dokumenata za prijevoz pošiljaka, o ukrcaju (utovaru), prekrcaju (pretovaru) i iskrcaju (istovaru) robe .

Prema vremenu za koje se donose, logističke odluke mogu biti: Kratkoročne ili tekuće odluke, odnose se na tekuće poslovanje logističkih subjekata

do jedne godine, Srednjoročne odluke, služe za determiniranje razvojnih odrednica logističkih

subjekata za buduće razdoblje od jedne do pet godina , Dugoročne odluke služe za osmišljavanje razvojnih odrednica logističkih subjekata

za buduća razdoblja duža od pet godina, obično od 5 do 20 godina, ali se mogu odnositi i na duža razdoblja, primjerice na razdoblje od 50 do 100 godina.

Prema fazama procesa proizvodnje logističkih proizvoda, logističke odluke mogu biti o: proizvodnji, skladištenju, prodaji, distribuciji, transportu.

7

3. CILJEVI I PRINCIPI FORMIRANJA INFORMACIONIH SISTEMA

Menadžment svake kompanije postavlja ciljeve budući informacioni sistema traba da zadovolji. Osnovni ciljevi projektovanja informacionog sistema su:

Informacioni sistem treba da obuhvati sve podsisteme kompanije i sve organizacione nivoe;

Informacioni sistem treba da omogući komunikaciju kompanije sa okruženjem; Podrška donošenju odluka na svim nivoima upravljanja; Automatska obrada svih podataka u kompaniji; Povezivanje postojećih informacionih cjelina u budući informacioni sistem; Integracija savremenih organizacionih koncepcija u informacioni sistem.

Osnovni principi na kojima se zasniva informacioni sistem treba da budu:

podaci i/ili informacije se unose u sistem samo jednom tamo gde nastaju, odnosno gde su prikupljeni;

zahtjevi za podatke i informacije se postavljaju onima kod kojih su pohranjeni (CAOP-i), čime se eliminiše klasičan način izveštavanja po nivoima;

minimiziranje ručnog rada na dokumentaciji; blagovremeno informisanje svih upravljačkih nivoa u skladu sa njihovim

potrebama; primjena obrade nad elementarnim podacima, čime se izbegava mogućnost

„friziranog“ izveštavanja; trajno čuvanje podataka, sve dok su aktuelni, mogućnost ocenjivanja efikasnosti sistema i njegovih elemenata, i tačnost i pravovremenost.

8

4. PODSISTEMI LOGISTIČKOG INFORMACIJSKOG SISTEMA

Svrha svakog upravljačkog informacionog sistema, pa i sistema integrisane logistike, jeste pomoć u operativnom upravljanju i rukovođenju. Međutim, informacioni sistemi često pomažu donošenju strategijskih odluka. Uvidom u literaturu, najveći broj autora posmatra informacioni logistički sistem kroz navedene podsisteme:

sistem obrade naloga,

sistem istraživanja i obavještavanja,

sistem podrške odlučivanju i

sistem izvještaja i izlaza. Sistem obrade naloga pomaže operativnom upravljanju, što znači da je podrška obavljanju operativnih poslova rutinskog karaktera.

Sistem istraživanja i obavještavanja je podrška procesu upravljanju odnosima sa partnerima u lancu snadbjevanja. Da bi pomogao menadžmentu kompanije u strategijskom upravljanju, informacioni logistički sistem podržavaju sistemi za podršku odlučivanju u logistici i sistemi za izvještavanje i izlaze. Informacijski podsistemi su vezani za vitalne funkcije realnog sistema (misli se na logistički sistem), iako se mogu odvojeno tretirati, međusobno su povezani, kako bi realni sistem mogao funkcionisati. Povezuju ih:

zajednička baza podataka,

zajednička tehnička baza,

informacioni tokovi,

jedinstven sistem obilježavanja i

jedinstvena koncepcija izrade.1

Iako sistem obrade naloga pomaže u operativnom a ne strategijskom upravljanju, njegova važnost u logističkim operacijama je izuzetno velika.

5. POSTAVKA I IMPLEMENTACIJA LOGISTIČKOG INFORMACIONOG SISTEMA

5.1. Funkcionalnost i principi logističkog informisanja

1

9

Logistika prati efikasnost u kretanju tokova proizvoda kroz distributivni kanal. To je jednosmjeran proces koji polazi od proizvođača i završava se kod krajnjeg korisnika robe. Kretanje informacija u logističkom sistemu firme ili u okviru neke distributivne alijanse za krajnjeg korisnika ostaje nevidljivo, dok za same učesnike, u izvršavanju distributivnih aktivnosti, značajnost koja se daje kretanju informacija nije pretjerano velika (to se posebno odnosi na period logističkog informisanja do 80-tih godina ovog vijeka u razvijenim zemljama/njihovim preduzećima ili u našim firmama danas).

Preciznije rečeno logistički informacioni sistem kontroliše tokove proizvoda od nabavke ulaznog materijala do fizičke distribucije finalnih roba. Funkcionalnost logističkog informacionog sistema se zasniva na informacionoj podršci izgradnje četiri hijerarhijska nivoa odlučivanja u sklopu logističkog menadžmenta. Podjela nadležnosti i odgovornosti za izvršavanje logističkih aktivnosti za sobom povlači i funkcionalnu raspodjelu logističkih informacija, kao što je to prikazano narednom slikom. Prvi nivo informacione logističke tražnje u preduzeću se javlja na strateškom planu. Logistički aspekt strateškog planiranja podrazumjeva formulisanje stavova preduzeća koji će biti opredeljujući u stvaranju distributivnih alijansi, razvoju kapaciteta objekata i donošenju profitabilne politike servisa potrošača. Drugi nivo funkcionalne raspodjele informacija u logističkom upravljanju koristi pri analiziranju i donošenju parcijalnih odluka u logističkoj nadležnosti:

organizacija transporta,

neophodan nivo zaliha u sistemu,

specificiranje strukture i

lokacije objekata i odluke tipa "make or by".

Treći nivo informacionih potreba u logistici je usmjeren za podršku svakodnevnom upravljanju i kontroli tokova, uz upotrebu različitih oblika finansijske analize i analize produktivnosti sredstava i/ili prostora i mjerenju i finom prilagođavanju odluka vezanih za upravljanje servisom isporuke. Konačno, četvrti funkcionalni nivo je operativni stepen donošenja odluka na kome se rješavaju konkretna pitanja iz domena procesa poručivanja (redoslijeda i selekcija naruždbina), isporuke robe, cijena i fakturisanja i odgovaranja na žalbe i sugestije potrošača. Jednom riječju, transakcioni nivo logističkog odlučivanja traži informacione potrebe od prijema do realizacije porudžbine.

10

Slika 4. Funkcionalnost raspodjele logističkih informacija

Dakle,sve funkcionalno - hijerarhijske informacione potrebe logističkih menadžera logistički informacioni sistem bi trebalo da obezbjedi uz poštovanje nekoliko principa logističkog informisanja i to:

Dostupnost - sve informacije moraju biti konstantno dostupne. Najbolji primjer izuzetne važnosti u dostupnosti informacija imamo kada trgovački putnik na terenu prodaje robu i pri tome (kompjuterskom vezom) uvijek može da provjeri količinu svakog artikla u najbližem skladištu;

Tačnost - dostupnih informacija je drugi bitan princip logističkog informisanja. Primjera radi, ako je netačna informacija o stanju zaliha koju provjerava trgovački putnik, onda je kupac obmanut, a prodaja je pr

Ažurnost - obnavljanje i ažuriranje postojećih i prikupljanje novih informacija je put za ispunjenje dva prethodna principa logističkog informisanja. Neki put se dogodi da informacioni sistem ne prepozna ili ne registruje neku promjenu - recimo novu narudžbinu ili prodatu količinu robe. To je dobar znak za otpočinjanje akcije vremenskog ažuriranja informacionih potreba u logističkom sistemu;

Elastičnost - podrazumjeva mogućnost da se pri pojavi nekog novog menadžerskog zahtjeva u funkcionisanju logističkog informacionog sistema odgovori na adekvatan način. Ukoliko je, na primjer, na kraju dana potrebno sabrati i sortirati cjelodnevnu prodaju, za to je po pravilu i manje sposoban sistem u mogućnosti da sam uradi. Međutim, ako je informaciona potreba vezana samo za neki proizvod i/ili robnu grupu to se ponekad mora i manuelno uraditi. Poenta dobrog logističkog sistema informisanja jeste njegova spremnost da odgovori na što više zahtjeva njegovih korisnika;

Fleksibilnost - označava izlazak u susret specifičnim zahjtevima kupaca koji mogu da naprave porudžbinu u svako doba dana, sa svake geografske tačke svijeta itd. To dalje znači da je potrebno sva prateća dokumenta (fakture, račune, otpremnice, vozne

11

listove itd.) poslati tamo gdje se nalazi kupac. Isto tako, ako neki kupac želi fakturu iz svakog objekta (npr. veleprodajnog skladišta) posebno LIS mora i to da mu omogući;

Formatiranost - logistički izveštaji, dokumenta i analize moraju biti formatirani na pravi način, za svaku informacionu potrebu i u svakom trenutku. Svaki objekat preduzeća (proizvodni magacin, regionalno skladište, distributivni centar i maloprodajni objekat) moraju unificirano voditi računa o logističkim informacionim potrebama.

12

5.2. Formiranje informacionog toka u logističkom lancu

Informacioni tok nastaje razmjenom informacija između informacionih sistema i u okviru jednog sistema.

Informacioni tokovi, prema piramidi odlučivanja, mogu da se podjele: Informacioni tokovi za obradu transakcija – AOP

Informacioni tokovi za menadžment informacija na operativnom nivou

Informacioni tokovi za podršku odlučivanju za srednji menadžment (taktičke odluke)

Informacioni tokovi za vodeću informaciju za gornji menadžment (strategijske odluke)

Sa druge strane informacioni tokovi mogu da se posmatrati kao: 1) Interni informacioni tokovi – postoje unutar preduzeća između svih njegovih podsistema,

2) Eksterni informacioni tokovi - koji prelaze granice preduzeća i predstavljaju komunikaciju preduzeća sa okruženjem.

U opštem slučaju, dobro oblikovan informacioni sistem (kao podrška odlučivanju) se šematski može predstaviti kao na slici 6 . Po obliku realizacije informacionog toka mogu da se razlikuju:

1. Konvencionalni oblici informacionog toka,

2. Elektronski oblici informacionog toka, i

3. Informacioni tokovi primjenom zajedničkih baza podataka. Konvencionalni oblici informacionog toka obuhvataju dvije grupe: a) Manuelna razmjena informacija, koja se ostvaruje preko pisama, teleksa, faksova i telefona.

b) Razmjena informacija putem diskete, magnetne trake, CD – roma, ili bar-kodom. Prenos podataka na ovaj način predstavlja podršku off line obradi podataka.

Razmjena informacija preko magnetnog medijuma ima prednost jer obezbjeđuje veću pouzdanost, zaštitu i kvalitet podataka, kao i uštede u pogledu vremena i troškova. Nedostatak ovog načina je veliki utrošak vremena za prenos podataka, koji najčešće šalju poštom ili paketnom službom ili se transportuje propratno uz tok materijala. Elektronska razmena podataka (Electronic Data Interchange - EDI) je elektronski prenos sa kompjutera na kompjuter standardnih poslovnih dokumenata između organizacija. EDI prenos omogućava da se dokument direktno obradi od strane organizacije koja ga prima. U zavisnosti od usavršenosti sistema nema potrebe za intervencijom čovjeka na strani koja prima poruku.

EDI se može realizovati na više načina: a. Direktna veza između dva računara, koja se ostvaruje tako što se računar modemom ili ISDN karticom, priključi na telefonsku mrežu.

b. Prenos podataka preko provajder službe, koja prima, memoriše, eventualno obrađuje, konvertuje i dostavlja podatke naznačenom primaocu.

13

Informacioni tokovi se mogu realizovati korišćenjem zajedničke baze podataka za veliki broj korisnika: 1) Veliki broj korisnika je povezan na korišćenje zajedničke baze podataka (rezervacioni sistemi, različite berze usluga, itd.).

2) Direktna komunikaciona veza između dva računara, koja se ostvaruje pri transferu podataka.

Postoje i druge klasifikacije informacionih tokova, koje proizilaze iz povezanosti za tok materijala:

Tok informacija može da bude paralelan ili u drugom smjeru od robnog toka.

Kod paralelne realizacije tok informacija može da prethodi, prati ili kasni u odnosu na tok materijala.

Kada postoji međusobno praćenje robnog i informacionog toka, vrsta veze robnog toka i informacija određuje stepen automatizacije (manuelno, mehanizovano, djelimično automatizovanog i automatizovanog povezivanja).

Izabrani oblik protoka informacija u jednom preduzeću značajno određuje njegovu integracionu sposobnost: Sposobnost za integraciju informacionog toka je mogućnost optimalnog formiranja informacionog toka i njegovo neprekidno odvijanje u cilju planiranja i realizacije logističkih aktivnosti. Integraciona sposobnost informacionog toka je potrebna i kod internih i kod eksternih tokova preduzeća. Neki pokazatelji integracione sposobnosti su:

Informaciona tehnologija,

Spremnost razmjene informacija,

Sposobnost razmjene informacija, itd.

5.2.1. Informaciona tehnologija

Sposobnost primjene informacione tehnologije može da se poredi sa sposobnošću da se logistički procesi podrže i koordiniraju različitim software-om i hardware-om. Ove sposobnosti mogu da se obuhvate relevantnim faktorima:

promjenom informacione tehnologije,

stepenom integracije,

podrškom planiranju.

Visoka sposobnost integracije se podržava informacionom tehnologijom kada preduzeće značajno investira u razvoj i primjenu novih informacionih tehnologija, koje omogućavaju interno i eksterno integrisanje informacija. Primjenom informacionih tehnologija, omogućeno je povezivanje svih podsistema u preduzeću, i povezivanje preuzeća sa okruženjem. Najveće integracione sposobnosti se ostvaruju onda, kada se informacioni sistemi ne koriste samo za realizaciju aktivnosti na operativnom nivou već i za podršku planiranju (npr. u području planiranja izrade proizvoda, planiranja zaliha, planiranja transporta) – što pripada taktičkom i strateškom nivou odlučivanja.

14

5.2.2. Spremnost za razmjenu informacija

Pored primjene informacione tehnologije spremnost za razmjenu informacija je od presudnog značaja za integraciju u informacionom toku. Spremnost razmjene informacija može se obuhvati sledećim faktorima:

angažovanje za razmjenu informacija, i

oblik razmjene informacija.

Kada je visoko angažovanje za razmjenu podataka tada postoji i spremnost za razmjenu informacija. Razmjena podataka obuhvata operativne podatke (poruđžbine, nalozi, fakture, itd.) i strateški važne informacije (prognoze,planove, itd.). Oblici razmjene informacija mogu biti različiti: saradnja u nekim segmentima rada, formiranje zajedničkih radnih timova, i dr .

5.2.3. Sposobnost razmjene informacija

Pod sposobnošću razmjene informacija se podrazumjeva da se informacije razmenjuju brzo, kompletno i troškovno povoljno. Pri tome se troškovne i vremenske prednosti odnose kako na razmjenu informacija tako i na pripremu podataka za njihovu dalju internu obradu. Sposobnost razmjene informacija može da se obuhvati relevantnim faktorima:

1) tehnologijom,

2) jednostavnošću, i

3) otvorenošću.

Tehnologija može da doprinese brzoj i troškovno povoljnoj razmjeni informacija. Primjenom komunikacionih sistema za rad u realnom vremenu, EDI-a ili identifikacionih sistema moguć brz i troškovno povoljan tok informacija, koji više ne mora da se prekida manuelnim aktivnostima. Jednostavnost se odnosi na brzinu razmjene i obrade informacija, a otvorenost podrazumjeva prenos podataka u jednostavnoj formi, koja se ne zahtjeva veliki trud da se informacije dalje koriste. Jednostavnost se posebno mora imata u vidu kada se radi o razmjeni podataka sa kupcima i isporučiocima.

15

5.2.4. Mogućnosti poboljšanja informacionog toka

Poboljšanje informacionog toka može da se ostvariti sa sljedećih aspekata: Tehnički,

Organizacioni, i

Pravni.

Tehnički aspekti su usmjereni na poboljšanje tehnike na nivou prenosa podataka i na nivou primjene. Na nivou prenosa podataka poboljšanja se postižu primjenom modernih oblika komunikacije i standardizacijom formata podataka. Standardizovanje formata podataka je poželjno, pošto se time kod manuelne razmjene podataka znatno smanjuje vjerovatnoća pogrešnog opažanja a kod elektronske razmjene podataka to je preduslov za dalju automatizovanu obradu podataka. Na nivou primjene neophodno je stvoriti mogudnosti za prijem podataka, za prevođenje podataka prema značaju specifičnom za firmu kao i za prevođenje podataka u standardizovane formate.

Organizacioni aspekti se bave prilagođavanjem podsistema preduzea injihovih procesa novim informacionim i komunikacionim tehnologijama. Potrebno je promjeniti strukturu koordinacije, tj. podjelu zadataka, podjelu prava na upućivanje i odlučivanje, i razvoj internih struktura da bi se mogle optimalno iskoristiti mogućnosti, koje nude novi oblici komunikacije.

Pravni aspekti za poboljšanje informacionog toka se bave bezbjednošću podataka (zaštita od gubitka, uništenja i falsifikovanja), zaštitom podataka (zaštita od neovlašćenog pristupa) i garancija pri razmjeni podataka (obezbeđenje pravne sigurnosti).

16

6. RAZVOJ I PROJEKTOVANJE LOGISTIČKOG INFORMACIONOG SISTEMA

6.1. Cilj projektovanja Logističkog Informacionog Sistema (LIS)

Menadžment kompanije postavlja ciljeve, koje treba da zadovolji budući LIS. Osnovni ciljevi su: 1. LIS treba da obuhvati sve podsisteme kompanije i sve organizacione nivoe 2. LIS treba da omogući komunikaciju kompanije sa okruženjem 3. Podrška donošenju odluka na svim nivoima upravljanja 4. Automatska obrada svih podataka u kompaniji 5. Povezivanje postojedih informacionih cjelina u budući LIS 6. Integracija savremenih organizacionih koncepcija (JIT, QR, ECR, ...) u LIS

U pogledu strukture budućeg LIS menadžment kompanije postavlja zahtjeve u pogledu baze podataka, aplikacija i izveštaja. Baza podataka može biti jedna za cijelu kompanija ili nekoliko baza podataka, koje su međusobno povezane. LIS može imati više aplikacija tj. programskih cijelina, koje pokrivaju pojedine organizacione cijeline. Aplikacije se izvršavaju na različitim nivoima (AOP, MIS, DSS) i generišu izveštaje. Menadžment kompanije definiše skup izveštaja i njihovu formu. Logistički Informacioni sistem (LIS) u principu ne treba vezati za organizacionu formu čija bi se promijena na njega reflektovala, već za poslovne funkcije koje su i osnova za definisanje njegove strukture. Efikasnost integralnog informacionog sistema preduzeća u matematičkom smislu znači uspostavljanje algoritma: ponašanje - proces poslovanja - odstupanja – informacije - model – regulisanje. LIS treba da detektuje i identifikuje relevantne promjene poslovnog okruženja radi donošenja pravilnih poslovnih odluka.Prava informacija u pravo vrijeme na pravom mjestu je najdragocjenija roba.

6.2. Projektovanje informacionog sistema

Sedamdesetih i osamdesetih godina razvoj programskih proizvoda, koji se koriste za projektovanje informacionih sistema, nije pratio potrebe korisnika u pogledu brzine, kvaliteta i efiksanosti rada. Ovaj fenomen je poznat pod nazivom softverska kriza. Osnovni uzroci softverske krize u oblasti razvoja informacionih sistema su:

Ad hoc projektovanje informacionog sistema, bez primjene odgovarajuće metodologije, što dovodi do lošeg projekta, pojave velikog broja grešaka i prekoračenja zadatih vremenskih rokova.

Nepostojanje softverskih alata, koji bi podržali projektovanje informacionih sistema, ili automatizovali postupke projektovanja s dovoljnim nivoom ekspertskog znanja. Ovo vodi ka nekvalitetnom projektu, uslijed otežanog rukovođenja projektom, parcijalnog i nekonzistentnog dokumentovanja i neusaglasenosti dijelova projekta.

Nepostojanje odgovarajućih softverskih alata za razvoj aplikacija informacionog sistema, što vodi ka neefikasnoj realizaciji i održavanju informacionog sistema.

17

Rješenje krize softvera trebalo je tražiti u otklanjanju ova tri uzroka. To je vodilo ka: formalizaciji metodologija i tehnika projektovanja informacionih sistema, i

pojavi CASE proizvoda i jezika IV generacije, kao podrške odgovarajućim metodologijama i tehnikama. (CASE - Computer Aided Software Engineering)

Projekti informacionih sistema su čvrsto povezani unutar jednog spektruma kompleksnosti, kako je to ilustrovano sljedećom slikom:

Slika 7. Procedure u projektovanju logističkog informacionog sistema

6.3. Metodologija projektovanja informacionih sistema

U oblasti računarstva postoji posebna disciplina koja se zove softversko inženjerstvo. Softversko inženjerstvo podrazumjeva primjenu metodološkog, inženjerskog pristupa pri razvoju informacionog sistema, sa ciljem da se u zadatim vremenskim rokovima, preciznom primjenom odgovarajućih tehnika, dođe do kvalitetnog projekta i gotovog programskog proizvoda.U osnovi softverskog inženjerstva je metodologija životnog ciklusa i strukturni pristup razvoju. Metodologija životnog ciklusa polazi od činjenice da životni vijek svakog programskog proizvoda prolazi kroz iste faze, a strukturni pristup predstavlja metodološki postupak dekompozicije nekog sistema na podsisteme.Primjenom metodologije životnog ciklusa i strukturnog pristupa, osnovne faze u projektovanju i razvoju logističkog informacionog sistema (LIS) su:

Faza I Strategija razvoja LIS Faza II Snimanje i analiza realnog sistema, Faza III Definisanje projekta LIS Faza IV Programiranje - realizacija LIS Faza V Uvođenje u upotrebu, i Faza VI Eksploatacija i održavanje.

18

Postoje različiti pristupi projektovanju i razvoju LIS, u zavisnosti od: veličine sistema,

raspoloživog vremena,

obučenosti kadrova i

okruženja.

Projektovanje LIS kroz ove faze se može realizovati na dva načina: 1) klasičnim pristupom i

2) prototipskim pristupom.

Klasičan pristup podrazumjeva da se sve faze realizuju sekvencijalno, za svaki od podsistema u definisanoj arhitekturi LIS. Realizacija sljedeće faze ne počinje dok se ne završi tekuća faza. Ovaj pristup ima svoje prednosti i nedostatke. Prednosti su:

dobra integrisanost LIS,

istovremeni završetak svih podsistema,

pojednostavljeno održavanje LIS.

Nedostaci klasičnog pristupa su: nedovoljna uključenost korisnika u razvoj LIS

vrijeme realizacije svih faza razvoja je relativno dugo,

velika investiciona ulaganja u LIS odjednom umjesto fazno.

Prototipski pristup se zasniva na principu komunikacije sa korisnikom putem prototipa LIS. Prototip podrzumjeva projektno rešenje koje se menja kroz sve faze razvoja od početnog do konačnog rešenja informacionog sistema.

Prototipiranje kao komunikacijski alat za evaluaciju i ispunjavanje informacijskih zahtjeva korisnika, prototipiranjem se rješavaju problemi nastali kao posljedica konvencijalnog metoda razvoja softvera.Prototipiranje usko povezano sa nastankom i razvojem mikroračunara, programskih jezika IV generacije i migracije obrade podataka ka krajnjem korisniku (“end user computing”).

Postoji dvije metoda prototipiranja logističkih informacionih sistema i to: 1) Prvi metod je poznat kao Tip I u suštini koncipiran je na jednom iterativnom modelu (“iterative model”).

2) Drugi metod je poznat pod imenom Tip II prototip i koncipiran je na jednom prolaznom modelu (“throwawaway”).

Procedura prototipiranja bez obzira na metod: Nivo I – generisanje štampanih izvještaja i on-line ekranskih formi Nivo II – heurističko prototipiranje (ažuriranje baza podataka) Nivo III – adaptivno prototipiranje (postojanje radnog modela)

19

Slika 8. Prototipiranje logističkih informacionih sistema (tip I prototip)

Metodologija prototipiranja obuhvata četri faze i to:1. FAZA:

obuhvata korisnički interfejs, definisane i specifikovane sistemske funkcije, neophodni računarski resursi , vrijeme potrebno za generisanje prototipa

2.FAZA: izvedba prototipa sa svim raspoloživim alatima 3.FAZA: testiranje prototipa 4.FAZA: korištenje prototipa (Tip I ili Tip II) kao modela za izvedbu finalnog sistema.

Izbor pristupa pri projektovanju LIS zavisi od više faktora: 1) Složenost realnog sistema sa aspekta funkcija koje se u njemu izvršavaju

2) Organizaciona uređenost realnog sistema

3) Prioritet u realizaciji postavljenih ciljeva IS

4) Finansijski resursi

5) Nivo postojede informacione tehnologije u kompaniji, i dr.

Bez obzira na to, koji se pristup projektovanju izabere, metodologija projektovanja mora obuhvatiti sve navede faze u razvoju LIS.

20

Faza I Strategija razvoja LISNa početku projektovanja LIS formira se radni tim koji obuhvata stručnjake iz kompanije, sa poznavanjem svih procesa rada u sistemu, i projektante iz oblasti softverskog inženjeringa. Radni tim usvaja način realizacije projekta (klasični ili prototipski pristup) po kome de odvijati sve aktivnosti do konačne realizacije.U ovoj fazi se definiše precizan plan rada sa pregledom svih aktivnosti (koje se u ovom koraku mogu uočiti) i vremenskim terminima za njihovu realizaciju. Pri planiranju aktivnosti mora se voditi računa o materijalnim, kadrovskim i finansijskim resursima i sprovođenju postupka kontrole kvaliteta.

Faza II Snimanje i analiza realnog sistemaSnimanje i analiza realnog sistema su važna faza u razvoju LIS, jer se ovdje definišu osnove za programerski razvoj LIS. LIS treba da predstavlja model realnog sistema sa svim njegovim podsistemima i informacionim tokovima između njih i sa okruženjem.

U ovoj fazi se definiše: 1. Strukturni model sistema Ovaj model obuhvata sve podsisteme koji se mogu uočiti u realnom sistemu. Svaki od podsistema se dalje dijeli na svoje podsisteme dok se dekompozicijom ne dođe do osnovnih funkcija sistema. Ovime se definišu svi organizacioni nivoi i njihova struktura. Strukturni model sistema obuhvata funkcionalnu, organizacionu i prostornu šemu sistema na svim nivoima. Na osnovu strukturne šeme sistema dobija se arhitektura budućeg LIS.

2. Model procesa Funkcije iz strukturnog modela sistema se u ovom modelu prevode u procese, a veze između funkcija su relacije između procesa. Model procesa obuhvata sve procese na svim organizacionim nivoima. Model procesa se prikazuje u obliku dijagrama. Dijagrami procesa služe za vizuelnu prezentaciju svih procesa u realnom sistemu.

3. Dijagram toka podataka Na osnovu strukturnog modela sistema i modela procesa pravi se dijagram toka podataka. Jedan tok podataka uvijek polazi iz jednog procesa i ulazi u drugi proces. Dijagram toka podataka se pravi za svaki organizacioni nivo definisan u strukturnom modelu sistema.

4. Modeliranje šeme baze podataka Šema baze podataka obuhvata definisanje entiteta i relacija između njih. Entitet se može opisati kao jedna buduća tabela. Relacije izmedju entiteta predstavljaju vezu tj. ključ za povezivanje podataka u dvije tabele. Šema baze podataka se prikazuje u obliku dijagrama.

Faza III Definisanje projekta LIS Definisanje projekta LIS podrazumjeva:

Kreiranje relacione baze podataka

21

Na osnovu šeme baze podataka definisane u prethodnoj fazi, ovde se kreira relacioni model baze podataka. Relacioni model baze je skup tabela i relacija između njih, sa detaljnom specifikacijom tabela i relacija.

Kreiranje specifikacija za menije, ekranske forme, forme za štampu, funkcije i procedure za upite ažuriranje baze podataka.

Na osnovu strukturnog modela sistema kreira se struktura menija i podmenija, a na osnovu modela procesa kreiraju se ekranske forme i forme za štampu, procedure za upite i ažuriranje baze podataka. U ovoj fazi definisani su svi elementi LIS: relacioni model baze, sistem menija, ekranske forme za unos podataka, forme za štampanje izvestaja i upiti za ažuriranje baze podataka. Faza IV Programiranje - realizacija LIS Programiranje predstavlja realizaciju projekta IS. Na osnovu relacionog modela baze projektuje se Logički opis baze. Logički opis baze podataka sadrži logičku definicuju svih tabela u bazi, atributa tabela (kolona) i veza između tabela. Logički opis baze predstavlja osnovu za fizičko kreiranje baze na računaru. Savremeni alati za projektovanje LIS imaju mogućnost automatskog generisanja projektne dokumentacije. Povezanost faza u projektovanju LIS prikazana je na slici 9.

Faza V Uvođenje u upotrebu Uvođenje u upotrebu LIS može se realizovati na dva načina: a. Početak korišćenja kompletnog informacionog sistema, ili

b. Fazno uvođenje u upotrebu LIS.2

Kada je postupak projektovanja LIS realizovan klasičnim, sekvencijalnim pristupom, tada se LIS uvodi u upotrebu kada je kompletno završen. U praksi je najčešće prisutno fazno uvođenje LIS u upotrebu. To znaci da pojedini podsistemi LIS počinju da se primjenjuju prema dinamici njihove finalizacije, a u skladu sa vremenskom dinamikom aktivnosti usvojenom u fazi I.

Faza VI Eksploatacija i održavanje Posljednja faza projektovanja LIS je u stvari njegova konkretna primjena i održavanje u toku eksploatacije. Kompanija korisnik treba da ima posebno odeljenje (organizacionu cjelinu) koja de se u budućnosti baviti održavanjem sistema.

Osnovne funkcije ovog odeljenja bi bile: Održavanje baze podataka,

Održavanje aplikacija na svim nivoima (AOP, MIS, DSS),

Modifikacija pojedinih elemenata LIS u skladu sa promenama u realnom sistemu, i

Generisanje zahteva za proširenje LIS novim aplikacijama.

2 Deljanin, Abidin, Logistika i ITS- Interna skripta, Fakultet za saobraćaj i komunikacije, Sarajevo, 2011. godine, str: 127.

22

7. INTEROPERABILNOST LIKS-a U SAOBRAĆAJU I TRANSPORTU

7.1. Logistički informaciono komunikacioni sistem (LIKS)

U opštem slučaju interoperabilnost je sposobnost nekih proizvoda, sistema ili procesa da mogu zajednički funkcionisati u realizaciji određenog zajedničkog zadatka. U saobradaju i transportu neophodna je interoperabilnost procesa informaciono-komunikacionih sistema sa procesima kretanja fizičkih dobara u prostoru i vremenu, za koje su imanentni logistički procesi.Razvoj logističke nauke dinamiziran je globalizacionim tokovima, pri čemu je izuzetnu važnost i značaj dobila uloga menadžmenta lanca snadbjevanja (engl. Supply Chain Management - SCM) i integrativno povezivanje izvora, posrednika, proizvođača, kupaca i krajnjih korisnika proizvoda i usluga. Dok se u standardnoj definiciji logistike apostrofira integracija dvije ili više aktivnosti čiji je cilj planiranje, implementacija i kontrola efikasnosti tokova materijala i proizvoda od mjesta postanka do mjesta potrošnje, dotle je, takođe po definiciji, lanac snadbjevanja cjelovita mreža dobavljača, proizvodnih pogona, skladišta i distribucionih kanala organizovanih za dopremanje sirovina, konverziju sirovina u gotove proizvode i distribuciju proizvoda do krajnjih korisnika. Dok logistika integriše informacije, transport, inventar, skladišta, manipulisanje materijalima i pakovanje, dotle e-logistika određuje uključivanje informaciono-komunikacionih tehnologija u automatizaciji logističkih procesa kao i sveobuhvatni menadžment lancem snabdevanja od mjesta nastanka proizvoda do ispunjavanja potreba korisnika. E-logistika je definisana kao „mehanizam za automatizaciju logističkih procesa i obezbjeđivanje integrisanih, end-to-end izvršavanja i servisa upravljanja lancem snadbjevanja učesnika u logističkim procesima”. Ovi logistički procesi, koji su automatizovani e-logistikom, obezbeđuju vidljivost lanca snadbjevanja i dio su postojećeg e-trgovinskog ili sistema radnog toka u preduzeću. Sa druge strane, e-logistiku možemo opisati kao otvorenu, neutralnu, sigurnu i pouzdanu elektronsku infrastrukturu koja kroz dodavanje i djeljenje vrijednosti povezuje učesnike u logističkim procesima pomodu standardizovanih elektronskih poslovnih poruka, a u cilju ostvarivanja efikasnijih usluga trgovine i logistike.

E-logistika se bazira na sljedećih sedam sistemskih komponenti: 1) servisima za prenos podataka,

2) servisima za konverziju elektronskih podataka,

3) elektronskoj razmjeni podataka,

4) servisima za obezbjeđivanje informacija,

5) servisima za rutiranje elektronskih poruka,

6) servisima za statističko i analitičko izveštavanje i

7) globalnim trgovinskim mrežama.

U skladu s tim, oblast djelovanja e-logistike obuhvata najmanje devet osnovnih interesnih zajednica: 1) kupce/uvoznike,

23

2) prodavce/izvoznike,

3) firme specijalizovane za snabdevanje transportnim uslugama uključujući i provajdere logističkih usluga, 4) prevoznike u različitim vidovima transporta (okeanski, rječni, drumski, željeznički i vazdušni saobraćaj) uključujući kombinovani transport (multimodalni), 5) terminale,

6) vladu i njene agencije,

7) banke i finansijske institucije,

8) osiguravajuće kompanije i agencije koje se bave monitoringom,

9) kontrola i inspekcija procesa i dokumentacije.

Dakle, savremeni logistički sistem podrazumjeva primenu informaciono-komunikacionih tehnologija jer se upravo u ovoj oblasti procenjuju najveće mogućnosti poboljšanja poslovanja. Informacione i komunikacione tehnologije (engl. Information-Communication Technologies - ICT) danas predstavljaju odlučujući faktor u poslovnom, socijalnom i kulturnom životu društva. One pružaju mogućnosti za brzo, konzistentno, precizno i pouzdano identifikovanje i rješavanje problema u poslovnim aktivnostima, akcijama i projektima. Informacione tehnologije povedavaju sposobnost napredovanja organizacija brzim tempom poslovnog razvoja koji prati pad troškova poslovanja, a komunikacione tehnologije postaju sve značajniji faktor i u proizvodnji i u distribuciji skoro svakog proizvoda i usluge.

Potencijal koji ICT imaju u kreiranju poslovnih mogućnosti je veliki. Međutim, iako ICT omogućavaju veću transparentnost lanca snadbjevanja, one su u isto vrijeme generator kompleksnijeg okruženja. Takođe postoji mogućnost da organizacije u njihovoj implementaciji budu previše ambiciozne - mogu pogrešno procjeniti svoje mogućnosti i izvore u implementaciji novih tehnologija, koje su previše napredne za posjedujuće resurse.Kako je teško osigurati da svi budu prikladno trenirani za rukovanje novim ICT protokolima, postoji potreba za projektovanjem sistema koji smanjuju interakciju sa ljudima. Informaciono komunikacioni sistem je sistem u kome se veze između objekata i veze sistema sa okolinom ostvaruju razmjenom informacija. On je sastavni dio upravljanja nekog sistema i sa te tačke gledišta može sadržati atribut «upravljački», te se definisati kao sistem koji distribuira, skladišti i procesira podatke u informacije potrebne za upravljanje. Podatak predstavlja kodiranu predstavu o činjenici iz realnog svjeta, nosilac je informacije i služi za tehničko uobličavanje informacija. Informacija je protumačeni podatak o pojavi koju podatak prikazuje. Prema tome, osnovna funkcija informaciono-komunikacionog sistema je čuvanje i prenos podataka o činjenicama iz sistema i njegove okoline i njihova obrada u informacije koje zahtjeva korisnik.

7.2. Definisanje interoperabilnosti

24

Svaka ST (saobraćajno-transportna) kompanija, u intervencijama koje zahtjevaju svakodnevni nepredvidivi događaji i prateće aktivnosti, dominantno se oslanja na sopstvene, najčešće i samostalne komunikacione sisteme. Samostalni LIKS-ovi su često nekompatibilni sa LIKS-ovima drugih službi unutar istog „područija djelovanja“, dok su većim djelom efektivni za pojedinačne službe (kompanije). Istovremeno, u mnogim ST kompanijama, je oprema koja se koristi za razmjenu informacija, logističkih usluga, kao i radio-komunikaciona infrastruktura veoma zastarjela, od 20 pa i do 40 godina. Takođe, u različitim ST službama (u okviru iste kompanije, pa i u različitim ST kompanijama) u upotrebi su različiti tehnički sistemi za prenos informacija, koji onemogućavaju uspešnu komunikaciju među njima.82 Nedostatak interoperabilnosti postojećih tehničkih sistema dovodi do pojavljivanja značajnih problema u intra i iter-komunikaciji ST kompanija. Kod nekih ST kompanija su uočeni različiti operativni sistemi (Windows, Linux, Macintoch, Unix) koji ne mogu da se integrišu u kooperativne procese ST službi. Često je i problem kod komunikacionih sistema, npr., prijem FM signala u AM prijemniku. S druge strane, ako se sagleda informaciono-komunikacioni sistem saobraćaja i transporta, noviji digitalni radio-komunikacioni sistemi neće komunicirati, čak ni na istim radio frekvencijama zbog različitih pratedih softvera. Postojeća ograničenja se jedino mogu otkloniti uvođenjem jedinstvenih standarda za tehnologiju i opremu kod LIKS-a, a razvoj tih standarda mora uključiti korisnički input i podržati razvoj interoperabilnih tehničkih sistema. Unapređenje zastarjele opreme, primenljive u ST sistemima, zahtjeva znatna finansijska ulaganja, a novca koji je potreban nema dovoljno, zbog različitih finansijskih prioriteta, potreba transportnih zajednica, organa vlasti i neusaglašenosti plaćanja. Jedan od problema je i ograničeno i razdvojeno planiranje, a bez adekvatnog planiranja, vrijeme i novac mogu biti pogrešno investirani, a krajnji rezultat može biti razočaravajući. Kompanije, institucije i ostali nivoi djelovanja u saobraćaju i transportu štedljivo raspolažu finansijskim sredstvima, što za posljedicu ima odbijanje partnerstva i liderstva u razvoju njihove interoperabilnosti. ST kompanije po prirodi svojih iskustava, nerado prepuštaju kontrolu i upravljanje svojim LIKS-om, pa ljudski faktor ima presudan uticaj na uspostavljanje interoperabilnosti LIKS-a. Međutim, interoperabilnost zahtjeva koordinaciju, kooperaciju i naglašavanje važnosti podjeljenog upravljanja, kontrole, strategije i procedura .

Svi logistički procesi koji su automatizovani i osnaženi informaciono-komunikacionom infrastrukturom nalaze se u domenu e-logistike. E-logistiku možemo opisati kao otvorenu, neutralnu, sigurnu i pouzdanu elektronsku infrastrukturu koja kroz dodavanje i djeljenje vrijednosti povezuje učesnike u logističkim procesima pomodu standardizovanih elektronskih poslovnih poruka, a u cilju ostvarivanja efikasnijih usluga trgovine i logistike u ST kompanijama. U najboljem slučaju, to bi trebala biti virtuelna organizacija [2]. Novi procesni lanac bi trebao biti formiran za gotovo svaku novu traženu uslugu, uz mogudnost izmjene kada je to potrebno. Lanac bi trebao biti potpun. Pravilna realizacija je decentralizovanog tipa, a saradnja sa učesnicima, koji su manje ili više nezavisni, distribuirana širom svjeta, putem logističke mreže, i dostupna putem Interneta.

25

7.3. Sistemi integrisani u LIKS

Logistički informaciono-komunikacioni sistem podrazumjeva i upotrebu SCM sistema – sistema upravljanja lancem snadbjevanja, ERP sistema – sistema planiranja organizacionih resursa, CRM sistema – sistema upravljanja odnosima sa kupcima, KMS – sistema za upravljanje znanjem. SCM podrazumjeva mrežu logističkih sistema i povezanih aktivnosti svih pojedinačnih kompanija/organizacija koje su dio tog lanca snadbjevanja. ERP sistem (engl. Enterprise Resource Planning - ERP), integriše i automatizuje sve aspekte poslovanja preduzeća – počevši od planiranja, proizvodnje, prodaje i finansija do marketinga, pružanja usluga klijentima, upravljanja ljudskim resursima, koordinaciju isporuke, obezbeđivanje servisa poslije prodaje i slično. Ključni poslovni procesi se izmještaju u Web okruženje, kako bi se ojačale operacije podrške korisnicima, ubrzali lanci snabdevanja i ispunila očekivanja korisnika. ERP sistemi poseduju vrlo snažne alate za praćenje i izvještavanje ali su prilično rizični i njihova primjena zahtjeva dobro definisane podatke.

Sa razvojem ERP sistema i trendom rješavanja specifičnih poslovnih problema postavljanjem u adekvatno softversko okruženje, javili su se CRM sistemi, (engl. Customer Relationship Management - CRM). CRM prikuplja informacije iz svih izvora unutar organizacije (a ukoliko je moguće i van organizacije) radi pružanja jedinstevene slike o svakom pojedinačnom klijentu, u realnom vremenu i povećavanja njegove lojalnosti. Kompletni automatizovani CRM sastoje se iz tri komponente koje se međusobno prepliću i nadograđuju: operativni, kolaborativni i analitički CRM. Operativni CRM je zadužen za svakodnevnu operativnu komunikaciju s klijentima radi unosa podataka u informacioni sistem preko odgovarajućih aplikacija i to bez ikakve analize. Analitički CRM predstavlja najkompleksniji (i najskuplji) segment cijelog sistema, a zadužen je za analizu prikupljenih podataka iz operativnog djela i donošenje adekvatnih odluka i strategija. Kolaborativni CRM je zadužen za uspostavljanje interakcije sa klijentima putem svih raspoloživih medija: od tradicionalnog ličnog kontakta, preko telefona, e-maila i Interneta, do trenutno vrlo aktuelnog WAP-a. Upravljanje znanjem KMS (engl. Knowledge Management - KM) obuhvata različite metode i postupke koji osiguravaju da se ciljevi organizacije ostvaruju putem efikasnog stvaranja znanja, komunikacije i djeljenja znanja.

1.Inteligentni transportni sistemi u BiH

26

Rast digitalne ekonomije je u Bosni i Hercegovini, bez sumnje, uslovljen širokim pristupom

računarima i Internetu. Od IT-ja i elektroničkog poslovanja se može očekivati da povećaju

rast ekonomije u narednim godinama. Na našim radnim mjestima, kod kuće, u školi, na poslu,

mi komuniciramo, učimo i igramo se na računarima i na Internetu. Kao dodatak tome, postoji

rastuća svijest da se priroda dobara i usluga, kao i načina na koji se proizvode i dovoze na

tržište, ubrzano mijenja. Digitalna ekonomija, ova diploma je osmišljena na način da osposobi

diplomce koji su spremni da funkcioniraju u novom svijetu digitalne ekonomije, sa

kompetencijama, vještinama i stavovima, koji su neophodni za uspjeh na radnom mjestu.3

Prateći brze promjene u oblasti informatičkih tehnologija i digitalne ekonomije, ovaj plan i

program se stalno ažuriraju, a naglasak se stavlja na proučavanje elektroničkog poslovanja (e-

commerce) i pitanja sigurnosti. Program digitalne ekonomije de se fokusirati na slijedeće:

- Izgradnju interneta,

- Elektronsko polovanje,

- Digitalna isporuka dobara i usluga,

- Maloprodaja opipljivih dobara.

1.1. Izgradnja Interneta

Tamo gdje su, u prošlosti, razvoj telekomunikacija i računara uvelike išli ujednačenim

tempom, oni su se danas stopili u Internet. Uskoro će sve investicije u informacijske

tehnologije biti dijelom međusobno povezanih komunikacijskih sistema, bez obzira da li su to

interne poslovne veze, veze između preduzeća, između pojedinaca i preduzeća, ili veze

između pojedinaca.

1.2. Elektronsko poslovanje

Poslovanje na Internetu se najbrže razvija u poslovnom sektoru. Preduzeća se koriste

Internetom u cilju smanjivanja nabavne cijene, smanjivanja inventara i vremena obrta,

pružanja učinkovitije usluge korisnicima, smanjenja troškova prodaje i marketinga, te za

ostvarivanje novih prodajnih mogućnosti.

Razvoj informacione i telekomunikacione tehnologije stvorio je uslove zaglobalizaciju

poslovanja. Glavni cilj je postao da se bez obzira na geografske distance što brže i efikasnije

3Prometna zona; URL: http://www.prometna-zona.com/

27

povežu klijenti i tokovi informacija. Banke nude nekoliko mogućnosti daljinskog opsluživanja

računa.

Elektronsko bankarstvokao specifičan dio elektronskog poslovanja, ima mnoge prednosti u

odnosu na klasično poslovanje:smanjenje troškova transakcija, brži obrt sredstava, siguran i

bezbjedan platni promet, ušteda vremena, mogućnost obavljanja transakcija sa radnog mjesta,

stalni uvid u stanje na računu i promet.

2. Razlozi za uvođenje i razvoj ITS-a u BiH

28

Savremeni način života zahtijeva porast mobilnosti. Često se to ostvaruje sa stalnim porastom

korištenja osobnih vozila. To rezultira stalnim rastom opterećenja transportne infrastrukture

što stalno izaziva porast opterećenja posebno na urbanim arterijama. Naši gradovi odgovaraju

ovoj krizi sa različitim politikama, koje pokušavaju uskladiti potražnju uz porast mobilnosti

sa potrebom smanjenja prometnog zagušenja i zastoja u prometu, osiguranje zaštite okoliša.

Sve je više i više transportnih agencija i administrativnih primjena ITS-a, kojima se otkivaju

mogućnosti kako ostvariti ekstra koristi od povezivanja između transportne mreže, sistema i

organizacija. Mnogi ITS alati su efikasni sa vlastitim veličinama ili u kombinaciji sa drugim

mjerljivim učincima ITS-a, integrirajući često nastalu sinergiju kroz povezivanje informacija i

infrastrukture.

Prihvaćanje ITS-a je kritična strana i transportna profesija treba postići razumijevanje i

procjenu sposobnosti primjene za njegov uspješan razvoj. ITS omogućuje informacijsku

transparentnost, upravljivost i poboljšan odziv prometnog sistema čime on dobiva atribute

inteligentnoga. Koncepti i tehnike umjetne inteligencije koji obuhvaćaju prepoznavanje

oblika, strojno učenje, inteligentno izračunavanje itd.

2.1. Očekivane koristi od uvođenja ITS

29

Direktne koristi od ITS-a mogu imati operateri cestovne ili željezničke mreže, korisnici

vozila, vlasnici robe, putnici, ljudi koji žive ili rade duž prometnica, svaki sa različitim

potrebama i zahtjevima.

Ovdje imaju četiri glavne grupe stakeholdera:

1. vlasnici i upravitelji transportne mreže ( mrežni operatori)

2. vozači vozila i skup operatera korisnika mreže

3. putnici, špediteri (otprema robe) i drugi transportni korisnici

4. gradski planeri i regionalne uprave

ITS servisi imaju mnogo ponuda za sve korisnike, ali tržište će biti usmjereno prema

središtu razvoja proizvoda i servisa za vozače skupine operatora i korisnike transporta

gdje će posljednju riječ imati kupovina proizvoda. Prema tome operatori transportne mreže,

planeri u gradovima i regionalni organi, će trebati puno više proaktivni pristup korištenju

ITS-a kroz razvoj nove politike koja će moći servisirati širu zajednicu. Ovdje će sigurno biti

potrebno transportne operatore i planere ujediniti te njihovim ekspertizama trasirati

uspješnu primjenu ITS-a širom svijeta. Za stvarnu izgradnju ITS - postoje različiti

transportni problemi, oni moraju osigurati veličine ili koristi za značajan broj korisnika i

stakeholdera.

Sa ITS-om putnici mogu osigurati koristi kroz povećanje sigurnosti, bolju informiranost,

veći komfor i smanjenje vremena putovanja. ITS može pomoći mreži i skupu operatera kroz

bolji i efikasnije servisiranje. ITS može pomoći gradskim autoritetima (institucijama) u

implementaciji politike i određivanju potreba te osigurati održivost i funkcionalnost sustava

za sljedeće stoljeće.

2.1.1. Smanjenje nezgoda

ITS može pridonijeti smanjenu broja nezgoda, njihovom opsluživanju i vremenu potrebnom

za servisiranje nezgoda osigurava potrebne resurse (sredstva) za reakciju na te događaje.

Najvažnija aplikacija uključuje upravljanje brzinom ( upozorenje, povratna informacija

vozaču, upravljanje) i nadziranje vozila i vozača. Mnoge aplikacije će povećati sigurnost od

povređivanja korisnika, naročito djece, starijih ljudi, itd.

Neki primjeri uključuju:

30

adaptivni sustav kontrole brzine;

detekcija iznenadnih događaja i upozorenja sustava;

brzo vrijeme reakcije na nezgodu;

2.1.2. Smanjenje zagušenja

Zagušenje prometnica je veliki problem za sve grupe korisnika pa stoga povećanje

efikasnosti postojećeg transportnog sustava predstavlja važan cilj programa ITS širom svijeta.

Zagušenje se može smanjiti upravljanjem potražnjom, poboljšanjima efikasnosti transportne

mreže, i raspoređivanjem prijevoznih zahtjeva na druge vidove prijevoza.

2.1.3. Nadziranje i zaštita okoliša

Održiva mobilnost ne može se ostvariti bez zaštite i poboljšanja okoliša. Mnogi gradovi su

primijenili ITS za smanjenje problema zagađenja zraka, posebno u centrima gradova.

Onečišćenje zraka je pogoršano u uvjetima prometnog zagušenja, tako neka ITS mjerenja

poboljšavaju efikasnost odvijanja prometa uz smanjenje zagađenja zraka. Takvi specifični

servisi uključuju: nadziranje zagađenja zraka, informiranje o kvaliteti zraka, zahtijevanje

strategije upravljanja, pristup upravljanju arterija sa visokim stupnjem zagađenja zraka.

2.1.4. Produktivnost i operativna efikasnost

ITS implementacija često snižava operativne troškove i obvezno poboljšava produktivnost.

Kako je smanjenje troškova od interesa za sve korisnike prometnica, a odgovarajuće koristi

su značajne za vlasnike vozila i operatere infrastrukture autocesta. ITS opcije uključuju :

automatsku lokaciju vozila (AVL), automatsku otpremu robe, Kompjuterski dispečering

(CAD), nadziranje vozača, elektronička naplata taksa.

2.1.5. Komfor za korisnike

Za korisnike transportnog sustava je veoma važna udobnost, zaštita privatnosti, povjerenje,

sigurnost (miran). Sa ITS servisima mogu dati bolje predputne informacije o uvjetima

putovanja , uključujući podatke o trajanju zagušenja, informacije o vremenskim uvjetima, na

taj način se smanjuje stres vozačima. Za javne korisnike transporta možemo osigurati

31

informacije o alternativnim servisima, tako da putnik kontinuirano može pratiti svoj put sa

minimumom prekida i neprilika (poteškoća).Ovaj ITS servis uključuje: stvarnovremensko

informiranje, dinamički izbor rute, stvarnovremnsko informiranje o javnom transportu,

elektroničko plaćanje u javnom transportu.

3. GPS-BH

GPS-BH je multifunkcionalan sistem namjenjen satelitskom GPS nadzoru vozila i

zadovoljenju zahtjeva za telemetrijskim upravljanju i nadzorom nad vozilima i drugim

objektima u pokretu. GPS-BH predstavlja efikasan alat visokog stepena ROI-a (return on

32

investment - povrata investiranog) koji omogućava efikasno upravljanje flotama vozila

smanjujući troškove goriva i povečavajući cjelokupnu operativnost vaših transportnih

kapaciteta, smanjuje rizike od krađe i zloupotrebe, snižava troškove osiguranja, prevenira

otuđenje i oštečenje opreme i vozila i izuzetno pozitivno utiče na ponašanje vozača i ostalog

osoblja uključenog u procese transportnog rada Vaše kompanije.

U zavisnosti od toga da li Vam treba rješenje koje će prevenirati otuđenje vozila ili želite

nadzor nad transportnim kapacitetima svog voznog praka ili ste pak finansijska institucija

(banka, osiguravajuda kuda i sl.) pa imate značajno izraženu potrebu za većim stepenom

sigurnosti vrijednosti u transportu GPS-BH će Vam pružiti visoko-profesionalnu i efikasnu

podršku putem svojih servisa. Razlozi zbog koji naši klijenti koriste GPS-BH servis su

sljedeći:

Smanjenje ukupnih rizika (promenta nezgoda, kriminalitet, zloupotrebe);

Bolja i efikasnija kontrola i organizacija;

Smanjenje troškova goriva;

Smanjenje prekovremenog rada;

Povećanje produktivnosti vozača;

Niži troškovi osiguranja 10-30%;

Povećanje kvaliteta usluga, transportnog rada i ukupne organiziranosti kompanije;

Smanjenje vremena dostave i odziva;

Beneficija virtualnog vremena i organiziranja vremena;

Efikasniji i bolje kontrolirani obračuni.

GPS-BH prepoznat je kao vrhunski "user-friendly" alat i najčešće je korišten u Bosni i

Hercegovini. Kontinuiran razvoj i poboljšanja bazirana na iskustvima i zahtjevima naših

klijenata rezultirala su balansiranim i finansijski prihvatljivim sistemom koji u cjelosti

ispunjava aplikativne zahtjeve za jednostavnošću i maksimiziranjem upotrebljivosti ovog

vrhunskog sistema što je priznato od strane naših klijenata, a imajudi u vidu i stepen

efikasnosti povrata investicija sam sistem GPS-BH stavlja u kategoriju najisplativijih

investicija u savremenom biznisu.

Osnovne karakteristike : 

33

smanjenje troškova firme (potrošnja goriva, Vi vladate situacijom)

sigurnost (u slučaju otuđenja vozila);

kontrola voznog parka (gdje su vozila, gdje voze, ko vozi, kojom brzinom, datum

registracije);

bolja informiranost (izvještaji pređene kilometraže);

odnos sa uposlenicima (kontrola radnika da li službeno vozilo se koristi u privatne

svrhe);

kvalitetnija i brža poslovna organizacija;

optimizacija postojećih poslovnih procesa  (računanje radnih naloga pređene

kilometraže).

Koristeći se nekim od standardnih izvještaja ili putem specijalno naručenog izvještaja,

menadžmentu se omogućava analiziranje kretanja vozila u svrhu povećanja učinkovitosti i

smanjenja troškova. Svi izvještaji mogu se automatizirati na način da stižu e-mailom

svakodnevno, sedmično ili mjesečno, ukoliko je to potrebno. Izvještajima se može pratiti:

- Prekoračenje brzine,

- Pređeni put,

- Rad vozila na mjestu,

- Stanje vozila,

- Posjete interesnim tačkama,

- Dnevne aktivnosti,

- Korištenje vozila po vozačima,

- Potrošnja goriva,

- Neovlašteno korištenje van radnog vremena,

- Ulazak u zonu zabranjenog kretanja.

3.1. Zahtjevi korisnika i funkcijska specifikacija usluga rutnog vodiča i navigacije RGN

34

Slično drugim ITS uslugama, zahtjeve korisnika RGN usluga neophodno je istražiti i

specificirati tako da se mogu izvesti odgovarajuće funkcijske specifikacije sustava RGN kao

samostalnog sustava ili dijela šireg integriranog sustava. Ključne koristi od sustava RGN imat

će individualni korisnici i davatelji usluga, dok će neposredni dobici za druge stakeholdere

biti znatno manji.Prema rezultatima provedenih istraživanja u projektu KAREN i

preliminarnim istraživanjima u zemljama srednje i istočne Europe (CEE) u tablici je prikazan

dio usuglašenih zahtjeva za uslugama RGN.

Posebni zahtjevi korisnika i interes davatelja usluga vezani su uz :

pozicijsku preciznost, npr. pri identifikaciji korektne linije – 1 metar;

vrijeme odziva sustava (od nekoliko sekundi do nekoliko minuta) tako da se ostvari

„real-time“ prezentacija“,

korištenje mobilnog ćelijskog sustava (GSM-GPRS) za dvosmjernu komunikaciju

sa središnjim računalom;

zaštititi privatnosti korisnika;

integracija s drugim lokacijskim sustavima;

zajedničko financiranje razvoja sustava RGN.

Funkcijskom specifikacijom sustava RGN na razini logičkog modela definiraju se:

funkcijski procesi sustava RGN koji će biti fizički rezidentni u različitim

podsustavima i modulima

tokovi podataka (informacija) za usluge RGN

rješenja korisničkog sučelja

performance odnosno „dobrota“ sustava RGN

tehnološka ograničenja

netehnološka ograničenja (organizacijska, pravna, ekonomska )

Tabela Korisnički zahtjevi RGN usluga:

35

Referentna

oznaka

Korisnički zahtjevi

UR 6.1 sustav će vozačima preporučiti rute do specificiranog odredišta

UR 6.2. sustav može identificirati vozila u cestovnoj mreži

UR 6.3. sustav može imati mogućnost modifikacije navigacijskih instrukcija u slučaju

pogrešnog skretanja

UR 6.4. sustav može pružiti rutnu informaciju o dolasku do P&R lokacije sa

slobodnim mjestima za parkiranje

UR 6.5. sustav može imati mogućnost uključivanja stvarnovremenskih informacija

preporučene rute

UR 6.6. sustav može izračunati očekivano vrijeme putovanja određenom rutom do

odredišta

UR 6.7. sustav može imati mogućnost pružanja navigacijske informacije prema više

kriterija i posebnim „odredištima od interesa“

UR 6.8. sustav može pružiti rutne informacije vizualnim i govornim instrukcijama

UR 6.9. sustav može biti logički strukturiran tako da je vrlo olakšan pristup do

najčešće korištenih funkcija

UR 6.10. sustav može podržavati dvosmjernu podatkovnu i govornu komunikaciju sa

vozilom

Tabela 1.Korisnički zahtjevi RGN usluga

Istraživanja pokazuju da je aktivnost RGN sustava u prvom redu vezana za gradsko

okruženje, slika. Korisnici očekuju prilagođeno sučelje (Human Machine Interfaces) tako da

unos željene destinacije bude jednostavno izveden selekcijom iz integriranog indeksa naziva

ulica ili lokacija.

36

3.2. Elementi ITS-a koji se koriste u BiH kao sastavni dio kompjuteriziranog sistema

Kako za uspješno tako i za efikasno funkcioniranje kompjuteriziranog sistema u Bosni i

Hercegovini, zaslužnost se zasigurno može pripisati dvosmjernim komunikacijskim

senzorima, a neki od njih su:

kamere,

saobracajni senzori,

infracrveni senzori,

radio senzori,

optički senzori,

lasersko radarski senzori,

induktivni loop senzori.

3.2.1. Kamere

Kamera je jedan od osnovnih elemenata korištenih za nadgledanje saobraćaja na cestama,

slika. Daje nam realnu sliku saobraćajnih uslova na cesti. Ti podaci se procesuiraju pomoću

mikroprocesora smještenog u uređaju za detekciju video slika. Za snimanje saobraćaja

pomoću kamera koriste se dva pristupa. Prvi pristup podrazumijeva snimanje saobraćaja

pomoću kamere koja nadgleda specifične zone autoceste kako bi detektovala prisustvo vozila.

Drugi pristup koristi algoritme za identifikaciju i zapisivanje vozila kada ona prođu kroz

područje vidljivo kameri. Visina na koju se postavljaju kamere zavisi od područja pokrivanja

kojeg želimo ostvariti.

Neke od prednosti ovih uređaja jesu slijedeće:

Mogućnost nadgledanja područja sa većim brojem saobraćajnih traka.

Modifikacija zone detekcije tj. pokrivanja je jednostavna.

Dostupnost velike količine podataka.

Uz pravilno podešavanje omogućavaju detekciju na širem području.

Povezivanjem kamera dobija se pregledna slika odvijanja saobraćaja duž cijele

autoceste na kojoj su kamere postavljene.

37

Slabosti ovih uređaja su:

Za instalaciju ovih uređaja potrebno je postojanje već postavljene određene

infrastukture na cesti.

Utjecaj vremenskih uslova na rad ovih uređaja je velik; u slučaju snijega, magle i

drugih vremenskih neprilika prikaz odvijanja saobraćaja na cesti je dosta degradiran u

smislu kvalitete slike.

3.2.2. Senzori

Saobraćajni senzori koji se koriste u ITS-u predstavljaju vrhunska dostignuća tehnike.

Oni mogu biti postavljeni na samom putu posebnim načinima montiranja pri izgradnji puta,

naknadno, ili u neposrednoj blizini puta. Sofisticirani detektori vozila registruju magnetno

polje svakog vozila i mogu brojati automobile, registrovati njihovu brzinu, dužinu, težinu kao

i međusobno rastojanje između vozila. Mogu biti postavljeni u jednoj ili više traka i

funkcionisati pri svim brzinama vozila. Po metodi rada senzori se mogu svrstati u neku od

grupa:

senzori koji registriraju prisustvo vozila,

senzori čija je karekteristika neprekidna,

senzor minimalne brzine,

brzinski senzori.

Postoji veliki broj tipova senzora koji se koriste za detekciju, a neki od njih su: infracrveni

senzori, radio senzori, kontaktni senzori,optički senzori, lasersko-radarski senzori, induktivni

loop-senzori,ultrazvučni senzori i dr.Prikaz 49 senzora u FBiH za brojanje saobraćaja dat je

na slijedećoj slici:

3.2.3. Infracrveni senzori

38

Infracrveni senzori su uređaji koji se koriste za detekciju vozila i njihove brzine, slika . Dijele

se na aktivne i pasivne infracrvene senzore. Aktivni infracrveni senzori emitiraju laserski snop

na površinu ceste i mjere vrijeme potrebno da se reflektirani signal vrati do uređaja. Kada se

vozilo nađe na putu laserskog snopa vrijeme koje je potrebno da se snop vrati je smanjeno.

Upravo ovo smanjenje u povratku reflektirajućeg signala predstavlja prisustvo vozila. Ova

vrsta infracrvenog senzora ne može raditi u lošim vremenskim uslovima jer kratka talasna

dužina koja je emitovana ne može prodrijeti kroz snijeg i kišu.

Pasivni infracrveni senzori detektuju vozila na cesti mjerenjem infracrvene energije koja zrači

sa područja detekcijske zone. Vozilo de uvijek imati temperaturu različitu od okruženja tj.

ceste. Infracrvena energija koja se oslobađa sa površine ceste se upoređuje sa energijom koja

isijava kada je vozilo na cesti. Budući da autocesta može proizvesti ili manje ili više radijacije

u odnosu na vozilo, razlika u toplotnoj energiji se detektuje i predstavlja ključ za detekciju

vozila na cesti. Na sledećoj slici prikazan je jedan pasivni infracrveni senzor i princip rada:

Infracrveni senzori su pogodni za mjerenje brzine, gdje je pasivni senzor u mogućnosti mjeriti

brzinu vozila u većoj zoni. Ono što ograničava korištenje ovih senzora jeste osjetljivost na

loše vremenske uslove sa posebnim naglaskom na aktivne senzore. Također im je pokrivenost

ograničena, u mogućnosti su pokrivati 1-2 saobraćajne trake.

3.2.4. Radio senzor

Radio senzor prenose elektromagnetne signale te u svojoj konstrukciji zahtijevaju kvalitetnu

obradu signala koja de omogućiti prenos informacije na RF (Radio Frekvencija) nosiocu.

Najznačajniji predstavnik radio senzora jeste radar. Radarje radio senzor koji omogućava

utvrđivanje pozicije i brzine vozila. Za utvrđivanje pozicije vozila radar šalje visoko-

frekventne radio talase tj. impulsne, frekvencijski modulisane ili fazno modulisane signale na

površinu ceste kako bi utvrdio vrijeme kašnjenja povratnog signala, time računajući

udaljenost od promatranog vozila.

Ova vrsta senzora sastoji se od ispitivačke jedinice i jednog ili više udaljenih senzora. radio

senzori komuniciraju sa tzv. ispitivačkom jedinicom radio kanalom. Ova jedinica obrađuje

dobivene podatke i kao rezultat daje električne (digitalne) signale. Radari nisu osjetljivi na

loše vrmenske prilike i omogućavaju upotrebu i danju i noću. Pored radara poznati su senzori

koji emitiraju milimetarske talase. Ovi senzori koriste odbijanje milimetarskih talasa o vozila

kako bi detektovali kretanje vozila i prepreke.

39

3.2.5. Optički senzori

Optički senzori se koriste za različita mjerenja. U saobraćaju se najvećim dijelom koriste za

mjerenje temperature površine ceste. Optički senzori se često koriste sa tzv. meteorološkim

senzorima kako bi se dobile što preciznije informacije o temperaturi površine ceste. Korišteni

optički senzor se sastojao od optičkog kabla smještenog ispod same površine ceste i

povezanog sa mjernom jedinicom optičkog senzora. Prednosti koje nude optički senzori jesu

slijedeće:

veća osjetljivost;

električna pasivnost;

imunitet na elektromagnetnu interferenciju,;

veliki domet;

mogućnost multipleksiranja.

Uzimajući u obzir prednosti optičkih senzora za slanje i prijem optičkih signala na velikim

udaljenostima, sve je veći trend kreiranja mreža ovakvih senzora. Optički senzori su danas u

velikoj primjeni samim time što svojim radom daju dosta precizne informacije o temperaturi

površine ceste što omogućava i predviđanje kada i gdje bi cesta mogla uskoro biti pod ledom

ili snijegom.

3.2.6. Lasersko-radarski senzori

Lasersko-radarski senzori omogućavaju detekciju uslova na cesti. Utvrđuje npr. da li je asflat

na cesti mokar ili suh. Ove informacije se, zatim, prenose do vozača cesta-vozilo

komunikacijom a sve u cilju omogućavanja sigurnog odvijanja saobraćaja. Sistem lasersko-

radarskih senzora na cesti prikazan je na slici:

Sistem lasersko-radarskog senzora sastoji se od glavnog dijela, laserskog radara, kontrolne

jedinice i krajnje jedinice. Kontrolna jedinica skenira laserski snop dvodimenzionalno.

Krajnja ili zaključna jedinica utvrđuje uslove na cesti koristeći informacije dobijene od laser

radara i kontrolne jedinice. Na sledećoj slici prikazan je izgled lasersko-radarskog senzora :

40

3.2.7. Induktivni Loop senzori

Induktivni loop (loop eng. strujna petlja) senzori rade na principu pojave struje u slučaju kada

se određeni električni provodnik nađe u blizini magnetnog polja. U posmatranju i mjerenju

saobraćaja na cestama metalno vozilo predstavlja magnetno polje a induktivna strujna petlja -

električni provodnik. Mjerna jedinica na cesti upravo mjeri generirane signale (pojavu struje)

koje nastaju prelaskom vozila preko petlje. Induktivni loop senzori se postavljaju ispod

površine ceste i to obično kvadratnog oblika.4Jedan od primjera korištenja ove vrste senzora u

Bosni i Hercegovini je u Sarajevu na raskrsnici kod Kampusa Univerziteta u Sarajevu.

Struktura sustava za lokaciju i navigaciju vozila

Moderni lokacijski i navigacijski sustav se sastoji od nekih ili svih modula koji su prikazani na slici:

4RITA; Intelligent Transportation Systems (ITS); URL: http://www.its.dot.gov

41

Slika 12.Veza sustava za upravljanje rutom i ostalih modula sustava za pozicioniranje i

navigaciju vozila

Model koji je prikazan na slici može imati različite oblike. Ovi moduli mogu biti

implementirani sa različitim hardverom i softverom. Baza podataka digitaliziranih karata

sadrži informacije u unaprijed definiranom formatu, tako da se može obrađivati sa kartama

vezanim funkcijama koje upravo osiguravaju identificiranje i određivanje lokacija,

razvrstavanje prometnica, prometne regulacije i putne informacije. Stoga karta predstavlja

geometriju površine Zemlje,

Modul za planiranje rute omogućava proces planiranja rute prije i tijekom vožnje. To je

jedano od temeljnih izlaznih rješenja područja navigacije vozila. Planiranje ruta se može dalje

klasificirati u dvije grupe i to planiranje skupno za više vozila , gdje se planira rute između

više destinacija za sva vozila na promatranom segmentu mreže, i pojedinačna ruta za svako

vozilo posebno, gdje plan za pojedinačnu rutu je preciziran za pojedinačno vozilo na

promatranoj lokaciji.

Cilj je pronaći najkraći puta od izvora A do cilja B putovanja za postojeće prometne uvjete na

mreži za što je razvijen veći broj algoritama i postupaka. Planiranje putovanja je proces koji

pomaže vozačima planiranje rute tokom putovanja, koja se temelji na osiguravanju karte za

42

POZICIONIRANJEUSKLAĐIVANJE KARTE

BAZA DIGITALIZIRANE KARTE

BEŽIČNE KOMUNIKACIJE

SUČELJE ČOVJEK-STROJ

MANEVRIRANJE VOZILA

UPRAVLJANJE RUTOM

PRAĆENJE RURE

PLANIRANJERUTE

bazu podataka karata, ako je dostupna, u realnom vremenu primanje informacija o prometu

preko bežične komunikacijske mreže.

Modul pozicioniranja objedinjuje različite podatke dobivene od senzora ili koristi radio

signale za automatsko rješavanje pozicije vozila ili putem mobilnog uređaja za identifikaciju

puta kojim se putuje osigurava pristup svakoj dionici puta. Modul za pozicioniranje je ključna

komponenta svakog sustava za lokaciju i navigaciju vozila. Pozicioniranje uključuje

određivanje koordinata vozila na površini zemlje. Ne može se samo jednim senzorom odrediti

pozicija vozila i informacija o lokaciji sa potrebnom točnošdu za sustav lokacije i navigacije

vozila.

Opći senzor pozicije i pravca je veoma važan za rješavanje problema lokacije i navigacije.

Opći senzor može osigurati informaciju o poziciji vozila uzimajući u obzir površinu Zemlje.

Najviše korištena tehnologija za određivanje opće pozicije vozila je magnetni kompas i GPS

(Global Positioning System ). GPS se sastoji od 24 satelita u šest orbita sa po četiri satelita u

orbiti.

Relativni senzor ne može odrediti opći smjer ili poziciju respektirajući referentni koordinatni

sustav.

GPS (Global Positioning System ) satelitski bazirani radio navigacijski sustav. Sastoji se od

tri dijela:

- sateliti (prostorni segment),

- korisnički segment (prijemnik),

- kontrolni segment ( regulacija i upravljanje),

Tehnologija određivanja lokacije odnosno pozicije cestovnog vozila preko satelita u osnovi je

ista kao pri određivanju pozicije broda ili zrakoplova. Satelitski prijamnik u vozilu treba imati

optičku vidljivost s barem četiri satelita tako da se može iz vremena proleta signala izračunati

pozicija vozila. Osim američkog „globalnog pozicijskog sustava“GPS, koristi se i ruski sustav

GLONASS, a u pripremi je i europski satelitski sustav Galileo. Naziv „globalni navigacijski

satelitski sustav“ GNSS (Global Navigation Satelite System) pokriva ta tri sustava te nove

43

slične sustave koji de biti lansirani. Preciznost određivanja pozicije kod diferencijalnih

sustava je u okviru 1,5 metara

Modul baza podataka digitaliziranih karata omogućava realiziranje mnogih funkcija sustava

za lociranje i navođenje vozila. Da bi to mogao ostvariti sustav treba osigurati:

1. prikaz karte u čitljivom i razumljivom obliku,

2. lokaciju adresa ili odredište koristeći adresu ulice ili blisku dionicu,

3. izračunavanje rute putovanja,

4. vođenje vozača duž izračunate rute,

5. usklađivanje putanje vozila utvrđenu na temelju senzora na vozilu sa poznatom mrežom prometnica, te vršeći stalno usklađivanje iste,

6. osigurava putne informacije za upravljanje putovanjem, informacije o stanju u prometu, hotelima restoranima.

Uspješno rješavanje kompleksnog problema lokacije i navigacije vozila traži od sustava da

prvo ignorira nisku razinu detalja i da se koncentrira na glavna svojstva problema ulazeći u

detalje kasnije. Ovakav pristup rješavanju problema osigurava hijerarhijski organizirana baza

karata koja je organizirana u četiri razine od razine 0 do razine 3.

razina 0 uključuje sve putove na mreži i povezane informacije neophodne za navigaciju.

razina 1 uključuje sabirne prometnice, arterije i autoceste

razina 2 uključuje arterije i autoceste

razina 3 uključuje samo autoceste.

Modul za usklađivanje karte ima veoma važnu ulogu u sustavu lokacije i navigacije vozila.

Korištenje digitalnih karata za sustav pozicioniranja mora osigurati pouzdanost i preciznost.

Usklađivanje karte je postupak usklađivanja pozicije (ili -putanje) izmjerene ili dobivene od

modula za pozicioniranje te povezivanje tako dobivene pozicije sa lokacijom na karti koja se

nalazi u bazi podataka karata.

4.1. Razvoj inteligentnih vozila i automatiziranih saobraćajnica

U današnje vrijeme sve više se pokušavaju razvijati i primjenjivati inteligentna vozila ITS

funkcionalnosti inteligentnog vozila ostvaruju se putem telematičke opreme koja se

nadograđuje na osnovnu opremu i uređaje motornih i priključnih vozila. Pri tome je nužno

44

osigurati usklađenost s propisima i pravilnicima o tehničkim uvjetima vozila u prometu na

cestama odnosno drugim prometnicama. ITS prilagodba uključuje:

- uređaje za upravljanje vozilom

- uređaje za zaustavljanje vozila

- uređaje za osvjetljavanje ceste

- uređaje za davanje svjetlosnih znakova

- uređaje za omogućavanje normalne vidljivosti

- uređaje za kretanje vozila unatrag

- uređaje za kontrolu i ispuštanje ispušnih plinova

- uređaje za spajanje vučnog i priključnog vozila

- ostale uređaje i opremu vozila.

Uređaji za osvjetljenje ceste i ITS rješenja poboljšanja vidljivosti mogu znatno povećati sigurnost odvijanja saobraćaja uz smanjenje broja i težine posljedica prometnih nesreća. Više od 95 posto svih odluka koje vozač donosi u vožnji vezano je uz osjet vidljivosti. ITS rješenja omogućuju:

poboljšano uočavanje objekata

prilagođavanje na svjetlo i tamu pri izlasku iz tunela i ulasku u tunel

bolje uočavanje prometnih znakova i poruka itd.

Automatizirane, odnosno inteligentne saobraćajnice ostvaruju se informatičko-komunikacijskom nadogradnjom klasične cestovne saobraćajnice, što uključuje sustave telekontrole, telemetrije, telekomande i mobilne komunikacije. Početna rješenja su:

telekontrola gabarita vozila (primjenom lasera i optičkih rešetaka);

video nadzor i upravljanje protočnošću;

naplata pametnim bežičnim karticama;

telemetrija meteoroloških uvjeta;

automatski sustavi sprečavanja zaleđivanja kolovoza;

upravljanje promjenjivom saobraćajnom signalizacijom itd.

TEMA 5

1.1. Vrste skladišta

Prema raznim kriterijima skladišta se mogu podijeliti na različite vrste:

45

Skladišta prema vrsti gradnje:

Otvorena skladišta čuvaju robu ili materijal koji nisu osjetljivi na vremenske uvjete.

Zatvorena skladišta mogu biti smještena u prizemnim zgradama (jednoetažna ili dvoetažna,

ako zgrada ima podrum) ili zgradama s više spratova (višeetažna). 5

Skladišta prema djelatnosti društva:

Skladišta proizvodnih društava uključuju skladište sirovina, skladište sitnog inventara,

skladište poluproizvoda, skladište gotovih proizvoda, skladište alata, skladište pogonskog

goriva, skladište maziva, skladište otpada.

Skladišta društava trgovine najčešće se dijele prema vrsti robe (skladište prehrambene robe,

skladište tekstilne robe, skladište obuće, skladište drvne građe, skladište elektromaterijala,

skladište građevinskog materijala, skladište duhana i cigareta, skladište automobila i dijelova i

dr.).

Skladišta prema stupnju mehanizacije:

Niskomehanizirana skladišta (klasična) podrazumijevaju najjednostavnije načine rukovanja

robom (npr. ručnim kolicima).

Visokomehanizirana skladišta su skladišta u kojima zaposlenici upravljaju robom raznim

sredstvima (npr. pomoću skladišnih dizala, viličarima).

Automatizirana skladišta su skladišta gdje se upravljanje robom obavlja bez zaposlenika,

osim u dijelu nadzora nad poslovnim procesima koji se odvijaju pomoću računala.

Robotizirana skladišta su skladišta gdje se upravljanje robom vrši pomoću robota i računala.

Takav se način još uvijek malo primjenjuje zato što su takva rješenja vrlo skupa.

Skladišta prema vlasništvu:

Javna skladišta su skladišta koja koriste poduzetnici kojima se ne isplati iz nekog razloga

(npr. zalihe nisu kontinuirane) imati vlastito skladište. U tom se slučaju prostor javnog

skladišta iznajmljuje na određeno vrijeme i uz određenu naknadu.

5 http://www.logiko.hr/upravljanje-skladistem/wms-i-automatizacija

46

Specijalizirana skladišta su skladišta prilagođena potrebama skladištenja jedne vrste robe

(npr. silosi,hladnjače, vinski podrumi).

Prilikom organizacije i rada u velikim skladišnim sistemima najčešće se pojavljuju slijedeći problemi:

Nedovoljna iskorištenost skladišnog prostora ili nedostatak skladišnog prostora. Zamjena artikala jedan za drugi i pogrešne isporuke Dugotrajno traženje određenog artikla u skladištu dok kupac čeka na isporuku Spor protok robe i "uska grla" na ulaznim ili izlaznim platformama skladišta Nedostatak informacija o količinama, vremenu i manipulaciji neke robe u skladištu Neefikasno korištenje radne snage

Naime, kako bi se

štokvalitetnijeriješilinavedeniproblemitendencijavećinefirmiiizpodručjapružanjauslugaskladišt

enja robe zaračundrugihvlasnika robe implementirajuinformatičkesistemeezapraćenje i

upravljenjeskladišnimposlovanjem.Većinom se tisisteminazivaju WMS sistemima( engl.

warehouse management system).

Takođe, ovajinformacijskisistem se najboljemožeopisatikaospreganaprednetehnologije i procesarukovanja u ciljuoptimizacijesvihskladišnihfunkcija. Ti procesinajčešćezapočinjuprijemom robe oddobavljača i završavaju se isporukom robe krajnjemkupcu, a obuhvatajukretanja robe unutarmagacina i protokinformacijakoje se odvijajutokomtihoperacija.

Implementacija WMS-a ima za cilj:

Informatizaciju logistike u skladištu ubrzati procese rada u skladištu, optimalno korištenje skladišnih kapaciteta detektirati i otkloniti kritične točke skladišnog poslovanja, povećati točnost zaprimanja, komisioniranja i izdavanja robe te smanjenje potrebne dokumentacije tako je danas moguće cijeli operativni posao u

skladištu odrađivati bez papira.

Da bi WMS sistem bio implementisan potrebno je osigurati prateću opremu (serveri, desktop računari, pocket PC uređaji), mrežnu infrastrukturu ( lokalna ethernet mreža te bežična mreža unutar skladišnog prostora) te potrebnu programsku opremu.

47

Slika 4. Cijeli sistem WMS-a sa pratećom opremom

Prednosti ovog sistema se ogledaju kroz:

Brži obrt zaliha – Efikasnom organizacijom rukovanja robom sistem smanjuje vrijeme čekanja na isporuku, povećava se ažurnost informacija i podržava JIT tehnologija. Posledica je smanjena potreba za dodatnim zalihama što direktno povećava koeficijent obrta zaliha i koeficijent iskorišdenosti kapitala.

Efikasno korištenje skladišnog prostora – Smanjenjem zaliha, a time i potrebnog prostora za zalihe, povećava se skladišni prostor dostupan za skladištenje. Time se postiže znatno efikasnije skladištenje uz optimalno iskorišdenje raspoloživog prostora, efikasno „pronalaženje“ robe za pakovanje i otpremu. Povećanje efikasnosti povećava produktivnost i smanjuje troškove održavanja opreme u skladištu.

Smanjenje „papirologije“ – Implementacija “real-time” WMS sistema značajno redukuje rad sa papirima koji prate skladišne operacije. Istovremeno, omogućava pravovremene i tačane informacije o kretanju robe. Izvještaji, otpremnice, “packing” liste i drugi dokumenti , koji se obično čuvaju kao “hard” kopije, sada se čuvaju u elektronskoj formi i po potrebi štampaju.

Poboljšane usluge kupcima - Optimizacijom procesa u lancu snadbijevanja, od poručivanja do isporuke, kompanije mogu precizno da definišu raspoloživost proizvoda i utvrde realne rokove isporuke. Dodatno, WMS sistem automatski identifikuje i „oslobađa“ robu iz vraćenih pošiljki, a ujedno, zbog smanjenog broja pogrešnih isporuka, utiče i da se povraćaj svede na minimum. Sve ovo utiče na bolje snadbijevanje kupca i jačanje međusobnog povjerenja.

2.1. Kako je nastao WMS?

48

Godine 2001.natržištu se pojavljuju NET i MS SqlBaza. Razvijenisu Enterprise Resource

Planning sistemizaplaniranje i upravljanjesvimresursimafirmekao i

vodjenjesvihposlovnihprocesa. Na temeljumodernihkonepata i iskustavapočeo se

razvijatinovisistem 2003. Tako je nastaomali, ne previšekompleksanalikorisničkiljubazan

WMS sistem, upotrebljiv u manjim i srednjimtrgovačkim i proizvodnimfirmama.

2.2. Na osnovu kojih problema od korisnika?

Rješavanječestihproblemasvodilo se na:

- tačnostanjezaliha u skladištu, vodjenjeskladištapomikrolokacijama

- elektronskoposlovanje - računalnaizmjenapodataka

- potporaposlavanjauzpomoć bar koda

- označavanjetransportnihjedinica

- ubrzanjeprotoka robe krozskladišteispunjavanjezahtjevadomaćih i stranihkupaca.

-

Koji se zadaci postavljaju na WMS?

- vodjenje naloga po mikrolokacijama

- procesiranje i obrada logističkih podataka

- vodjenje naloga po specifičnostima: serija, šarža, datum proizvodnje, rok trajanja...

- stanje skladišta je zapisano u informacionom sistemuu i ne opterećuje »glave«

skladištara

- procesiranje kompleksnih kodova na etiketama nadzor automatskih skladišta.

2.3. Uvođenje WMS-a

Uobičajeno uvođenje sistema traje od 5 dana do 3 mjeseca i zavisi od nekoliko faktora:

organizovanosti kompletne ekipe (investitor, operativa investitora, zaposlenici, implementatori WMS-a),

kompleksnosti poslovanja, efikasne pripreme i saradnje, organizacije firme, uređenosti skladišta, radnih navika osoblja,

49

izobrazba osoblja.

Šta korisniku znači WMS?

U Americi srednje velika poduzeća ne mogu preživjeti bez WMS-a. Velika poduzeća (Coca Cola, IBM... ) imaju sisteme već više od 20 godina. Krajnje je vrijeme da se sa WMS-om opreme i srednje velika poduzeća kako bi mogla ispunjavati sve složenije zahtjeve kupaca:

a. isporuke moraju biti tačne i propraćene cjelokupnim elektronskim izvještajem

b. preduzeća plaćaju visoke kazne za greške (pogrešna isporuka, kašnjenje,

pogrešno označavanje..)

c. bez informacione potpore teško je manipulisati robom (kompleksni podaci

zapisani u bar kodu)

d. smanjenje troškova za zaposlenike skladišta6

e. brža realizacija inventura i periodičnih akcija, rasprodaja...

f. sljedivost.

2.4. Problemikojerješava WMS kodkorisnika

neažurnost narudžbi, pogrešne isporuke, preuzimanje nekvalitetne robe, poteškode pri reklamacijama, zaduživanje robe s podacima. starenje robe na skladištu – rok trajanja. zaboravljena, izgubljena, skrivena roba. česti angažman ljudstava radi “traženja“ robe po skladištu, slaba iskorištenost prostora koji mora biti rezervisan za predviđenu robu, često se

događa da ta roba ne postoji na zalihi, predugo uvođenje novih radnika, greške radnika, pogrešno i nestandardno označavanje, ručno prepisivanje podataka (narudžbenice, otpremnice), pogrešne inventure, nedostaci sljedivosti, zavisnost o radnicima, nemogućnost poslovanja »just in time«.

Rješenjakojanudi WMS

UI Sklad - je rješenje za učinkovitu automatizaciju logistike i optimizaciju poslovnih procesa u sistemu skladištenja robe i materijala. U postupcima zaprimanja robe na ulaznom skladištu i

6 Prof. dr. Abidin Deljanin: Logistika i inteligentni transportni sistemi, Sarajevo, 2011

50

izdavanja robe na izlaznom skladištu, kao i praćenje robe i materijala kroz proces skladištenja koriste se ručni terminali opremljeni laserskim čitaćima bar koda.Sistem podrške ručnih terminala prilagodljiv je specifičnostima rada i tipskim konfiguracijama skladišta, kao i načinu povezivanja sa nadređenim WMS sistemom za upravljanje logistikom skladišta putem bežičnog sučelja. Razvijeni su moduli skladišnih transakcija za raspolaganje robom i materijalima: naručivanje, zaprimanje, komisioniranje, interno obilježavanje bar kodom, praćenje, skladištenje i izdavanje naloga za optimalni smještaj, povrat, izdavanje, inventura i permanentna inventura, kontrola stanja skladišta, kontrola isteka valjanosti, obrada povratne ambalaže, prodaja sa skladišta, upravljanje transportnim sistemom.

Sistem za bar kod arhiviranje se koristi prilikom arhiviranja raznih vrsta dokumenata, predmeta i dobara može se koristiti bar kod označavanje. Svaki element arhive obilježava se jedinstvenom identifikacionom bar kod oznakom. Ona omogućava preciznije ažururanje, izdavanje i popis arhive. Bar kod je jedinstveni identifikacioni broj kojim su obilježena sva sredstva u arhivi. Rješenje za bar kod arhiviranje koje se sastoji od softvera i opreme omogućvaju:

Brzu i jednostavnu identifikaciju korisnika; Brz i jednostavan popis sredstava u arhivi; Preciznu evidenciju lokacija na kojima se sredstva nalaze u okviru arhive; Jednostavno ažuriranje podataka o sredstvima.

1.2. Ciklus procesa u skladištu

Među najvažnijim funkcionalnostima modernog WMS sistema sigurno su stalna raspoloživost

robe i potpuna transparetnost. Svaki moderni sistem u skladistu to podržava u potpunosti. Na

sledećoj slici može se vidjeti pregled tipičnih procesa u skladištu onako kako ih „vidi"

inteligentni sistem u skladistu:

Accellosskladišno poslovanje nudi sljedeće funkcionalnosti:7

Prijem robe Obeležavanje robe

Skladištenje

Raspodela radnih naloga

Obnavljanje zaliha

Trebovanje za proizvodnju

7VukićevićS.:Skladišta, Preving, Beograd, 1994

51

Komisioniranje

Pakovanje

Otpremu robe

Popis zaliha

Obeležavanje robe i pošiljki

Nadzor skladišnih procesa

Dodatne specifične funkcionalnosti

Treba imati na umu da se, nakon što skladište postane u potpunosti operativno, mnogi od ovih

procesa zapravo dešavaju istovremeno. Slika pokazuje kako treba da ide protok podataka kroz

sistem od trenutka kada je proizvod primljen u skladište, do trenutka kada je napravljena

nabavna poruđžbina. Štampač etiketa prikazan je u sredini ciklusa iz razloga što operacija

štampanja etiketa može da se obavlja tokom svakog koraka u tom procesu.

VIZIJA PRIMJENE ITS-a U KOMBINACIJI SA GIS-om

Za osnovnu viziju prijene ITS potrebno je kazati da je skladište dio lanca snadbijevanja koji mora biti pažljivo projektovan i oblikovan da djeluje efikasno i pouzdano, i u vremenu krize. Ono mora biti postavljeno na mjestu koje omogućavaju optimalno funkcionisanje ukupnog lanca i organizovano tako da roba kroz njega „putuje“ bez zastoja. Naime, troškovi logistike čine 10 do 30 % prodajne cijene proizvoda i otuda predstavljaju veliku mogućnost za poboljšanje ukupnog logističkog procesa. U današnjem vremenu važi sledeće pravilo: ”Ne pobjeđuje najbolji proizvod, niti najbolje preduzede, već najbolji lanac snadbijevanja“.

Pojavljuje se potreba za poboljšanjem rada skladišta u vremenima krize, kakva su danas, a to se može postići kroz8:

analizu, obnovu i uređenje radnih procesa,

analizu moguće reorganizacije zaposlenih ,

razgovor sa dobavljačima i proizvođačima o mogućoj optimizaciji u manipulaciji i čuvanju robe,

razmišljanje o tehnologiji „just in time“ koja je osnov za smanjenje zaliha i troškova upravljanja zalihama,

provjeru koja roba pri skladištenju stvara najviše troškova i kako se to može poboljšati,

8Doc.dr. Abidin Deljanin, LOGISTIKA I INTELIGENTNI TRANSPORTNI SISTEMI, Interna skripta, Sarajevo, 2011.

52

brigu za pravovremenost i tačnost informacija –kvalitetan informacioni sistem je od odlučujućeg značaja.

Posledice ispunjenja ovih zahtjeva se reflektuju na:

1. Brži obrt zaliha – efikasnom organizacijom rukovanja robom informacioni sistem smanjuje vrijeme čekanja na isporuku, povedava se ažurnost informacija i podržava JIT tehnologija. Posljedica je smanjena potreba za dodatnim zalihama što direktno povedava koeficijent obrta zaliha i koeficijent iskorišdenosti kapitala.

2. Efikasno koriščenje skladišnog prostora – smanjenjem zaliha, a time i potrebnog prostora za zalihe, povedava se skladišni prostor dostupan za skladištenje. Time se postiže znatno efikasnije skladištenje uz optimalno iskorišdenje raspoloživog prostora, efikasno „pronalaženje“ robe za pakovanje i otpremu. Povedanje efikasnosti povedava produktivnost i smanjuje troškove održavanja opreme u skladištu.

3. Smanjenje „papirologije“ – implementacija “real-time” WMS sistema značajno redukuje rad sa papirima koji prate skladišne operacije. Istovremeno, omogudava pravovremene i tačne informacije o kretanju robe. Izvještaji, otpremnice, “packing” liste i drugi dokumenti, koji se obično čuvaju kao “hard” kopije, sada se čuvaju u elektronskoj formi i po potrebi štampaju.

4. Poboljšane usluge kupcima - optimizacijom procesa u lancu snadbijevanja, od poručivanja do isporuke, kompanije mogu precizno da definišu raspoloživost proizvoda i utvrde realne rokove isporuke.

Potrebno je imati u vidu, razvoj ITS-a je od esencijalne važnosti za logistiku, pri čemu u okviru ITS -a, GIS ima specijalno mjesto i ulogu. Razvoj rasprostranjenog i javnog GIS-a je, dugoročno, od strateške važnosti za zemlje u razvoju zbog mogudnosti uticaja ovih sistema na razvoj društva uopšte. Iz tih razloga GIS tehnologije bi trebale biti predmet istraživanja i unapredjenja uz povezivanje sa sadasnjim ITS tehnologijama.

Na osnovu navedenih aspekta, GIS je od pomoći pri definisanju uslova za određivanje mikro lokacije nekog objekta (gdje de biti skladište, distribucioni centar, servisni objekat i td.). Kombinovanjem prostornih i demografskih podataka, potrebe korisnika se mogu bolje sagledati a situacija na tržištu može da se vizelizuje. Svsko tržište ITS karakteriše najvedi spektar razlika sa aspekta tipa korisnika, primjenjenih tehnologija i ciljeva projekata.

ITS primjenjuje računarske i komunikacione tehnologije dok GIS može da se integriše sa drugim sistemima (npr. CCTV-Video i VMS) kako bi rukovodiocima za hitne službe obezbjedio povratni, ergonomski i intuitivni interfejs u slučaju hitnih operacija ili nesreda.

53

54