Spancer A. Rathus

Temelji psihologije Jure Tufekčić

2

• Humanistički pristup: Abraham Maslow, Carl Rogers • Biheviorizam: B. F. Skinner, John B. Watson, Ivan Pavlov • Geštalt psihologija: Wolfgang Köhler, Max Wertheimer, Kurt Koffka • Proučavao etnicitet i utjecao na odluku Vrhovnog suda u desegregaciji:

Kenneth B. Clark • Psihodinamski pristup: Erik Erikson, Sigmund Freud, Karen Hornay • Autor elemenata psihofizike: Gustav Theodor Fecher • Strukturalizam: Wilhelm Wundt • Osnivač Američke psihološke udruge: G. Stanley Hall • Inrospekcija: Platon, Sokrat, Wilhelm Wundt • Formuliranje teorije viđenja boja: Christine Ladd-Franklin • Funkcionalizam: William Jones • Kognitivistički pristup: Jaen Piaget • Autor Peri Psyches: Aristotel • Rekao: „Upoznaj samoga sebe“: Platon, Sokrat • Uvođenje metode asocijacija u parovima i otkrivanje učinka šrvenstva i

učinka novosti: Mary Whiton Calkins

Što je psihologija?

Psihologija kao znanost

Psihologija je definirana kao proučavanje ponašanja i psihičkih procesa. Psihologija opisuje, objašnjava, predviđa i kontrolira ponašanje. Ali psiholozi ne pokušavaju kontrolirati ponašanje drugih ljudi protivno njihovim željama. Naprotiv, oni pomažu klijentima mijenjati njihovo ponašanje za njihovo dobro.

Ponašanje se tumači pomoću psihologijskih teorija, koje čine nizovi tvrdnji s pretpostavkama o ponašanju. Tumačenja i predviđanja izvode se iz teorija. Teorije se po potrebi mijenjaju, kako bi se mogle uključiti nova opažanja. Ako je potrebno teorije se i odbacuju.

Što psiholozi rade

Neki se psiholozi bave čistim, ili temeljnim istraživanjima, koja nemaju neposrednu primjenu. Drugi se pak bave primjenjenim istraživanjima, koja traže rješenja za specifične probleme. Osim istraživanjima, mnogi se psiholozi bave i podučavanjem.

Klinički psiholozi čine najveću podgrupu psihologa. Klinički psiholozi pomažu ljudima čije ponašanje odstupa od normalnog u prilagođavanju zahtjevima života. Klinički psiholozi pomažu klijentima u rješavanju problema psihoterapijom i bihevior terapijom. Psiholozi koji se bave savjetovanjem rade s pojedincima koji imaju problema s prilagodbom, ali ne pate od težih psihijatrijskih poremećaja.

3

Školski psiholozi pomažu učenicima koji se nose s problemima koji ometaju učenje. Školski psiholozi pomažu i u donošenju odluka o upućivanju učenika u posebne obrazovne programe i dodatne programe. Obrazovni psiholozi bave se teorijskim pitanjima povezanim s učenjem.

Razvojni psiholozi proučavaju promjene do kojih dolazi tijekom života, nastojeći razlučiti relativni doprinos naslijeđa i okoline razvoju. Psiholozi koji proučavaju ličnost nastoje definirati ljudske osobine. Oni nastoje utvrditi što utječe na naše misaone procese, osjećaje i ponašanje. Socijalni psiholozi proučavaju prirodu i uzroke našeg mišljenja, osjećaja i ponašanja u socijalnim situacijama. Psiholozi koji se bave okolinom usmjeruju se na načine na koje ponašanje utječe na ili je pod utjecajem fizičke okoline.

Eksperimentalni psiholozi provode istraživanja temeljnih procesa, kao što su osjeti i percepcija, učenje i pamćenje, mišljenje, motivaciju i emocije. Eksperimentalni psiholozi koji su usmjereni na odnose između bioloških promjena i psiholoških pojava nazivaju se biološki psiholozi.

Industrijski psiholozi usmjereni su na odnose izmđu čovjeka i rada. Organizacijski psiholozi proučavaju ponašanje ljudi u različitim organizacijama. Psiholozi potrošnje nastoje predvidjeti i utjecati na ponašanje kupca.

Kako je nastala psihologija: Kratka povijest

Grčki filozof Aristotel bio je među prvima koji su tvrdili da je ljudsko ponašanje podvrgnuto pravilima i zakonima. Sokratova je preporuka „upoznaj samoga sebe“, a on je i predlagao da sami sebe proučavamo pomoću introspekcije.

Wilhelm Wundt osnovao je 1879. godine prvi psihologijski laboratorij. Wundt je osnivač škole strukturalizma. Koristio je introspekciju za proučavanje objektivnih i subjektivnih elemenata iskustva.

William James utemeljitelj je škole funkcionalizma. Funkcionalizam se bavio opažljivim ponašanjem i svjesnim doživljajem, a posebno je bio usmjeren na važnost navika, o kojima je James govorio kao o „izuzetnom kotaču zamašnjaku društva“.

John B. Watson utemeljitelj je biheviorizma. Bihevioristi smatraju da se psihologija mora ograničiti na opažljivo ponašanje i odustati od izleta u subjektivnu svijest. Watson je isticao Pavlovljeve eksperimente s uvjetovanjem kao model psihologijskih istraživanja. Biheviorizam se bavio učenjem putem uvjetovanja, a B. F. Skinner je uveo pojam potkrepljenja koji je tumačio nastanak učenja.

Geštalt psihologija usredotočila se na percepciju. Geštalt psiholozi gledaju na percepcije kao na cjeline koje daju značenje dijelovima. Tvrdili su da učenje može biti aktivno i svrhovito, a ne samo pasivno i mehaničko, kao u Pavlovljevim eksperimentima.

Sigmund Freud utemeljitelj je psihoanalize. Prema psihodinamskoj teoriji, ljude pokreću skriveni impulsi. Ljudi su skloni iskrivljavanju stvarnosti kako bi se zaštitili od anksioznosti.

Kako suvremeni psiholozi gledaju na ponašanje

Šest glavnih pristupa u suvremenoj tehnologiji uključuju biologistički, kognitivistički, humanističko-egzistencijalistički, psihodinamski, socijalnokulturalni, te pristup koji se temelji

4

na teorijama učenja. Biologistički orijentirani psiholozi proučavaju veze između ponašanja i bioloških pojava poput aktivnosti stanica u mozgu i lučenja hormona.

Kognitivistički psiholozi proučavaju načine na koji percepiramo i mentalno reprezentiramo svijet. Piagetovo istraživanje kognitivnog razvoja djece inspiriralo je mnoge razvojne i obrazovne psihologe. Kognitivistički psiholozi bave se i obradom informacija, tj. procesima koji sudjeluju u percipiranju, pohranjivanju i dosjećanju informacija.

Humanističko-egzistencijalistički psiholozi naglašavaju važnost ljudskog doživljavanja. Oni tvrde da su ljudi u stanju odgovorno birati.

Suvremeni psihoanalitičari najčešće sami sebe smatraju neoanalitičarima. Oni općenito slijede Freudove poglede, ali su manje usmjereni na ulogu nesvjesnih seksualnih i agresivnih impulsa i više pripisuju ljudima mogućnost svjesnih izbora.

O Watsonu i njegovim sljedbenicima govori se kao o bihevioristima. Socijalno-kognitivistički teoretičari također su unutar biheviorističke tradicije zbog svog naglašavanja uloge učenja u ljudskom ponašanju. Socijalno-kognitivistički teoretičari govore i o ulozi učenja opažanjem, očekivanja i vrijednosti u tumačenju ljudskog ponašanja.

Sociokulturalni pristup potiče razmatranja utjecaja etniciteta, spola, kulture i socio-ekonomskog statusa u psihologiji. Psihologija je kao struka predana očuvanja dostojanstva pojedinca, ali mi ne možemo razumjeti pojedince ako nismo svjesni sveg bogatstva ljudske raznolikosti. Etničke grupe definirane su značajkama kao što su: zajedničko kulturno nasljeđe, rasa, jezik i povijest. Ljudi se razlikuju i po spolu, to jest stanju muškarca i žene.

„Dobri stari hitovi“ u psihologiji, popisani u tablici 1.1, su svi po redu bijeli muškarci. Christine Ladd-Franklin formulirala je teoriju viđenja boja. Mary Whiton Calkins uvela je metodu asocijacija u parovima i otkrila učinak prvenstva i učinak novosti. Margaret Floy Washbum napisala je djelo „Psihičko u životinja“. Afroamerički psiholog J. Henry Alston bavio se istraživanjem percepcije toplog i hladnog. Kenth B. Clark utjecao je na odluku vrhovnog suda o desegregaciji. Jorge Sanchez među prvima je ukazao na kulturalnu pristranost testova inteligencije.

Kritičko mišljenje i psihologija

Kritičko bi mišljenje trebalo poticati skeptični stav. Kritičko mišljenje označava brižljivo analiziranje i propitivanje pitanja, tvrdnji i argumenata drugih ljudi. To znači propitivanje definicija pojmova, proučavanje pretpostavki koje su u temelju nekih argumenata i detaljnu provjeru logike kojom su argumenti izvedeni. Kritičko mišljenje u psihologiji kao znanosti odnosi se i na sposobnost istraživanja uzroka i efekata, te na poznavanje istraživačkih metoda. Ljudi koji kritički misle oprezno donose zaključke na temelju postojećih podataka. Osobe koje kritički misle nisu sklone niti pojednostavljivanju, niti poopćivanju.

Kritički mislioci naučili su prepoznati logičke pogreške u tvrdnjama i argumentima drugih ljudi, kao na primjer argumente usmjerene na osobu ili argumentum od hominem, argumente koji se pozivaju na silu (argumentum od baculum), pozivanje na autoritet (argumentum od verecundium), te pozivanje na popularnost (argumentum od populum).

5

Metode istraživanja

Znanstvena metodologija: Provjeravanje ideja

Znanstvena metoda je organizirani način proširivanja i produbljivanja znanja. Psiholozi obično započinju formuliranjem istraživačkog pitanja. Istraživačko se pitanje može proučavati u obliku pitanja ili može biti formulirano kao hipoteza, to jest kao određena tvrdanja o ponašanju ili psihičkim procesima koja se provjerava istraživanjem. Psiholozi zatim istražuju postavljeno pitanje ili testiraju hipotezu pomoću brižljivo kontroliranih metoda kao što su opažanje u prirodnim uvjetima ili u laboratoriju i eksperiment. O istraživačkim pitanjima ili točnosti hipoteza, psiholozi donose zaključke, koristeći se pri tome istraživačkim opažanjima ili rezultatima. Rezultati istraživanja obično upućuju na moguća poboljšanja psihologijskih teorija, pa time i na nove putove istraživanja.

Uzroci i populacije: Predstavljanje ljudske raznolikosti

Uzroci moraju točno reprezentirati populacije koje bi trebali odražavati, jer inače ne možemo vršiti generalizacije s uzoraka na populacije.

Ženske grupe i zdravstveni stručnjaci tvrde da postoji povijesna pristranost u prilog provođenju istraživanja na muškarcima. Uzroci korišteni u istraživanjima obično su imali premali broj pripadnika različitih etničkih skupina iz populacije. U Kinseyevim ispitivanjima spolnog ponašanja nisu bili prikladno zastupljeni Afroamerikanci, siromašni ljudi, starije osobe i različite druge skupine.

U slučajnom uzorku svaki član populacije ima podjednaku šansu da bude izabran za sudjelovanje u istraživanju. Istraživači mogu koristiti i stratificirani uzorak, koji se oblikuje tako da su naprijed identificirane podskupine populacije proporcionalno zastupljene u uzorku. Veliki, slučajno odabrani uzorak biti će u razumnoj mjeri i stratificiran.

Zamisao o postojanju pristranosti dragovoljaca priozlazi iz vjerovanja da se ljudi koji žele sudjelovati u istraživanjima razlikuju od ljudi koji to ne žele.

Metode opažanja: S njima vas se bolje vidi

Sigmund Freud razvio je svoju psihodinamsku teoriju uglavnom na temelju proučavanja slučaja. Problemi s proučavanjem pojedinačnih slučajeva uključuju praznine u pamćenju i namjerno iskrivljavanje prošlosti. Moguće je i da intervjueri imaju određena očekivanja i neprimjetno navode ljude na popunjavanje praznina u sjećanju na način koji je u skladu s njihovim teorijskim stajalištima.

Psiholozi provode ankete kako bi našto saznali o ponašanju i psihičkim procesima koje ne mogu opažati u prirodnoj okolini ili eksperimentalno istraživati. Psiholozi koji provode ankete mogu koristiti upitnike i intervjue ili proučavati neke javno objavljene zapise.

Odgovarajući na anketu ljudi se mogu netočno prisjećati svog ponašanja ili ga namjerno iskrivljeno prikazivati. Neki se ljudi nastoje „umiliti“ intervjuerima odgovarajući onako kako misle da je društveno prihvatljivo. Drugi pak mogu navoditi lažne stavove ili preuveličavati probleme kako bi na sebe privukli pažnju ili namjerno djelovali na rezultate istraživanja.

6

Psiholozi upotrebljavaju psihologijske testove kako bi mjerili osobine i karakteristike u populaciji. Rezultati u testovima, kao i rezultate ankete, mogu biti namjerno iskrivljeni kada sudionici odgovaraju na socijalno poželjan način. Zbog toga neki psihologijski testovi imaju ugrađene skale valjanosti.

Metoda prirodnog opažanja promatra pojedince u njhovim prirodnim obitavalištima. Psiholozi i drugi znanstvenici nastoje izbjeći ometanje ponašanja koje opažaju koristeći nenametljive mjere. Jane Goodall je detaljno proučavala ponašanje čimpanzi u njihovoj prirodnoj okolini.

Psiholozi stavljaju životinje i ljude u kontroliranu laboratorijsku okolinu gdje ih mogu lako opažati i gdje mogu otkriti učinke specifičnih uvjeta.

Metoda korelacije: Vidjeti što raste a što pada

Psiholozi upotrebljavaju metodu korelacije kako bi utvrdili je li opaženo ponašanje ili izmjerena osobina povezana ili u odnosu s nekom drugom. Broj nazvan koeficijent korelacije pokazuje smjer i veličinu korelacije među varijablama. Koeficijent korelacije može varirati između +1,00 i -1,00.

Kad su varijable u pozitivnoj korelaciji, jedna raste kad raste druga. Kad su varijable u negativnoj korelaciji, jedna raste kad druga pada. U brojnim istraživanjima utvrđena je pozitivna korelacija između inteligencije i postignuća. Korelacijska istraživanja mogu naznačiti moguće uzroke, ali ne mogu pokazati uzročno-posljedični odnos.

Eksperimentalna metoda: Iskušavanje stvari

Eksperiment se smatra najboljom istraživačkom metodom za istraživanje uzročno-posljedičnih odnosa. U eksperimentu grupa sudionika izlaže se eksperimentalnom postupku ili tretmanu, na primjer pijenju alkohola u različitim količinama. Sudionike se zatim brižljivo opaža kako bi se utvrdilo djeluje li taj eksperimentalni postupak ili tretman na ponašanje. Eksperimenti omogućuju psiholozima kontroliranje iskustva sudionika, s ciljem utvrđivanja učinka tretmana.

Eksperimentator manipulira prisutnošću nezavisne varijable kako bi mogao odrediti njezino djelovanje. Izmjereni rezultati ili ishodi u nekom eksperimentu zovu se zavisna varijabla. Pretpostavlja se da prisutnost zavisne varijable ovisi o nezavisnoj varijabli.

U idealnim eksperimentima upotrebljava se eksperimentalna i kontrolna grupa. Osobe u eksperimentalnoj grupi izlažu se određenom postupku ili tretmanu, a osobe u kontrolnoj grupi ne. Ulažu se veliki napori da se što više izjednače i održe konstantnima svi ostali uvjeti. Na taj način istraživači mogu vjerovati da ishodi eksperimenata odražavaju učinke postupka ili tretmana, a ne slučajne čimbenike ili slučajne promjene ponašanja.

Placebo ili „slatka pilula“ često izaziva ono ponašanje koje ljudi očekuju. Kada u eksperimentima ljudi prime placebo, a vjeruju da su primili pravi tretman, tada možemo opažane promjene u ponašanju ili psihičkim procesima pripisati njihovim očekivanjima, a ne samom eksperimentalnom postupku.

Dobar nacrt eksperimenta omogućuje kontrolu djelovanja očekivanja stvaranjem uvjeta u kojima sudionici nisu svjesni ili su, kako se to kaže, slijepi s obzirom na postupak u koji su bili uključeni. Ali i istraživači imaju svoja očekivanja. Istraživanja u kojima ni sudionici, a ni

7

istraživači ne znaju tko je bio uključen a tko nije u određeni postupak ili tretman nazivaju se dvostruko slijepa istraživanja.

Etička pitanja

Psiholozi slijede brojne etičke standarde kojima je namjera promicati dostojanstvo pojedinca, snažiti ljudsku dobrobit i održati znanstveno poštenje. Standardi također jamče da psiholozi neće upotrebljavati istraživačke metode ili postupke koji su štetni za sudionike u istraživanju ili za klijente.

Kako bi izbjegli nanošenje bilo kakve štete sudionicima u istraživanju, sudionike treba o svemu obavijestiti, a oni tada trebaju dati svoj pristanak. Psiholozi sve što su saznali ili utvrdili o sudionicima istraživanja ili klijentima moraju smatrati povjerljivim, jer poštuju privatnost ljudi, a i stoga što će ljudi lakše izraziti svoje stvarne misli i osjećaje kad vjeruju da će sve to biti profesionalna tajna.

Brojni eksperimenti, poput Langovih istraživanja učinka alkohola, ne mogu se provesti bez zavaravanja sudionika. Etički standardi zahtjevaju da se sudionike koji su bili zavarani nakon eksperimenta o svemu informira, kako bi se spriječilo pogrešno shvaćanje eksperimentalnog postupka i nastajanje anksioznosti, te sačuvalo dostojanstvo sudionika.

Psiholozi i drugi znanstvenici često neka štetna ili potencijalno štetna istraživanja vrše na životinjama, naručito ona koja ne mogu raditi s ljudima. I u tom slučaju psiholozi se suočavaju s etičkom dilemom smiju li štetiti životinjama. Kao i kod ljudi i u radu sa životinjama psiholozi smatraju da životinje mogu biti izložene nekoj šteti ili povredi samo u slučaju da ne postoji drugačije rješenje i ako vjeruju da će korist od istraživanja opravdati eventualnu neugodu kojoj su životinje izvrgnute.

8

Biologija

Neuroni: U čarobnoj šumi

Živčani sustav sastoji se od milijardi živčanih stanica. Živčane stanice prenose poruke drugim neuronima pomoću kemijskih tvari koje se zovu neurotransmiteri. Živčana stanica ima stanično tijelo ili somu; dendrite koji primaju poruke i akson koji se poput debla proteže od staničnog tijela. Kemijske tvari zvane neurotransmiteri putuju kroz sinapsu kako bi predali poruku drugim živčanim stanicama.

Mnoge živčane stanice imaju masnu mijelinsku ovojnicu. Ove ovojnice nema na Ranvierovim prstenima. Živčani impulsi brže putuju mijeliniziranim aksonima gdje mogu skakati s prstena na prsten.

Senzorički ili aferentni neuroni prenose senzoričke poruke središnjem živčanom sustavu. Motorički ili eferentni neuroni provode poruke iz središnjeg živčanog sustava koje podražuju žljezde ili dovode do kontrakcije mišića.

Neutralna transmisija je električni proces. Električni naboj prenosi se duž aksona posredstvom procesa koji dopušta ulazak iona natrija u stanicu, a zatim ih izbacuje iz stanice. Živčana stanica ima potencijal mirovanja od -70 milivolti u odnosu na tjelesnu tekućinu izvan membrane i akcijski potencijal od +110 milivolti. Pod „izbijanjem“ podrazumjeva se provođenje živčanog impulsa kroz neuron.

Živčani impuls nastaje po principu sve ili ništa. U živčanoj stanici živčani impulsi mogu nastati nekoliko stotina puta u sekundi. Živčani impuls slijedi faza apsolutne refrakternosti, za koje vrijeme ne može nastati novi živčani impuls u povodu daljnjeg podraživanja. Zatim slijedi faza relativne refrakternosti kad može nastati živčani impuls, ali samo na podražaje koji su jači nego uobičajeno.

Sinapsa se sastoji od aksonskog završetka živčane stanice koja šalje poruke, dendrita živčane stanice koji prima poruku i mele tekućinom ispunjene pukotine među njima zvanom sinaptička pukotina. Ekscitatorne sinapse potiču nastanak živčanog impulsa u prijamnom neuronu. Inhibitorne smanjuju mogućnost nastanka živčanog impulsa.

Neurotransmiteri se nalaze u sinaptičkim vezikulama. Te vezikule nalazimo u čvorićima na vrhovima aksonskih završetaka. Svaki neurotransmiter može se vezati za specifično receptorsko mjesto na dendritu prijamnog neurona.

Acetikolin (skraćeno Ach) je neurotransmiter koji kontrolira kontrakcije mišića. Otvor kurare djeluje tako da sprječava vezanje Ach za receptorska mjesta. Ach prevladava u dijelu mozga bitnom za pamćenje: hipokampusu. Neurotransmiter dopamin uključen je u učenje i pamćenje i čuvstvenu pobuđenost. Manjak dopamina povezuje se s Parkinsonovom bolesti. Pretpostavlja se, također, da kod shizofrenih osoba dolazi do pretjeranog korištenja dopamina zbog iznadprosječnog broja receptorskih mjesta. Manjak noradrenalina povezuje se s depresijom. Amfetamini djeluju tako da povećavaju oslobađanje neurotransmitera dopamina i noradrenalina. Manjak serotonina povezuje se anksioznošću, depresijom i nesanicom. Droga LSD smanjuje aktivnost serotonina, što često dovodi do halucinacija.

9

Izrazito čuvstvo ugode kod trkača na duge pruge može biti posljedica oslobađanja lanaca aminokiselina zvanih endorfini.

Živčani sustav

Živac se sastoji od snopa aksona živčanih stanica. Osnovna podjela živčanog sustava je na središnji i periferni živčani sustav. Mozak i kralježnička moždina čine središnji živčani sustav. Periferni živčani sustav dijeli se u somatski i autonomni živčani sustav. Somatski živčani sustav prenosi senzoričke informacije o mišićima, koži i zglobovima u središnji živčani sustav. Osim toga, somatski živčani sustav iz središnjeg živčanog sustava kontrolira aktivnost mišića. Autonomni živčani sustav dijeli se u simpatičku i parasimpatičku granu.

Spinalni refleks je nenaučena reakcija na podražaj koja ne uključuje mozak. Spinalni refleks može uključivati samo dva neurona: senzorički ili aferentni neuron ili motorički ili eferentni neuron. Treća vrsta neurona interneuron može prenositi živčane impulse sa senzoričkog neurona kroz kralježničku moždinu na motorički neuron.

U kralježničkoj moždini siva tvar sastoji se od malih, nemijeliniziranih neurona uključenih u reflekse. Bijela tvar sastoji se od snopova dugačkih, mijeniliziranih aksona koji prenose poruke u i iz mozga.

Ima mnoštvo načina proučavanja mozga. Elektroencefalograf bilježi električnu aktivnost mozga. Kod kumpjutorizirane tomografije uska rentgenska zraka prolazi kroz glavu; mjerenje količine radijacije koja prolazi dopušta računalu stvaranje trodimenzijonalne slike mozga. Pozitronska emisijska tomografija prevodi glukozu, metaboliziranu u dijelovima mozga u sliku. Kod oslikavanja magnetskom rezonancijom radiovalovi uvjetuju da dijelovi mozga odašilju signale koji se integriniraju u sliku mozga.

Stražnji mozak uključuje produženu moždinu koja je od životne važnosti za rad srca, krvni tlak i disanje. Most prenosi informacije u vezi s pokretima i uključen je u pažnju i disanje. Mali mozak uključen je u ravnotežu i koordinaciju.

Retikularni aktivacijski sustav (RAS) počinje u stražnjem mozgu i proteže se kroz srednji mozak u prednji mozak, a bitan je za pažnju, spavanje i pobuđenost.

Važne strukture mozga uključuju talamus, hipotalamus, limbički sustav, bazalne ganglije i veliki mozak. Talamus je relejna stanica za senzoričko podraživanje. Hipotalamus je važan za kontrolu tjelesne temperature, motivaciju i čuvstva. Limbički sustav uključen je u pamćenje i nagone gladi, seksa i agresivnosti. Bazalni gangliji uključeni su u posturalni stav i mišićnu koordinaciju, a njihovo oštećenje povezano je s Parkinsonovom bolešću. Površina velikog mozga zove se kora velikog mozga. Kora velikog mozga (korteks) je naborana. Pukotine u kori zovu se fisure. Mozgovne hemisfere povezuje velika komisura.

Autonomni živčani sustav (AŽS) regulira žlijezde i autonomne aktivnosti kao što su rad srca, probava i širenje zjenica. Simpatički dio ANŽ-a prevladava u aktivnostima koje troše tjelesne zalihe, kao što su doživljaji tjeskobe i bijeg pred grabežljivom životinjom. Parasimpatički dio prevladava u aktivnostima koje popunjavaju tjelesne zalihe, npr. pri uzimanju hrane.

10

Kora velikog mozga

Kora velikog mozga dijeli se na čeoni, tjemeni, sljepoočni i zatiljni režanj. Vidna kora nalazi se u zatiljnom režnju, a slušna kora u sljepoočnom režnju. Samatosenzorička kora nalazi se iza središnje brazde u tjemenom režnju. Motorička kora nalazi se u čeonom režnju, kraj središnje brazde.

Asocijativna područja u kori uključena su u učenje, pamćenje i govor. Govorna kortikalna područja smještena su na granici čeonog, sljepoočnog i tjemenog režnja u dominantnoj himosferi. U većine ljudi lijeva hemisfera u kori sadrži govorne funkcije. Kod Brokine afazije osobe govore polako, s naporom i u jednostavnim rečenicama. Kod Wernickeove afazije narušena je sposobnost razumjevanja govora. Lijeva hemisfera kore velikog mozga vjerojatno ima naučitu važnost u razumjevanju i produkciji govora.

Sustav žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem (Endokrini sustav)

Endokrini sustav sastoji se od žlijezda bez kanala koje izlučuju hormone. Hipotalamus izlučuje niz hormona koji reguliraju rad drugih žlijezda. Hipofiza izlučuje prolaktin koji regulira materinsko ponašanje u nižih životinja i stimulira produkciju mlijeka u žena. ADH povećava reasporciju urina kako bi se sačuvala tekućina. Oksitocin potiče porođaj u trudnih žena.

Kora nadbubrežne žlijezde proizvodi kortikosteroide koji povećavaju mišićnu masu, otpornost na stres i razinu aktivnosti. Srž nadbubrežne žlijezde izlučuje adrenalin (zvan i epinefrin) koji povećava brzinu metabolizma i uključen je u opću čuvstvenu pobuđenost.

Spolne hormone izlučuju testisi i jajnici, a odgovorni su za prenatalnu diferencijaciju spolova. Ženski spolni hormoni reguliraju i menstrualni ciklus. Ženski hormon progesteron pomaže održavanje trudnoće.

Naslijeđe: Narav prirode

Geni su osnovne građevne jedinice nasljeđivanja. Gen se sastoji od deoksiribonukleinske kiseline, skraćeno DNK. Velik broj gena čini svaki kromoson. Čovjek normalno ima 46 kromosona. Čovjek dobiva 23 kromosona od oca i 23 od majke.

Psiholozi koriste istraživanja na krvnim srodnicima kako bi različili utjecaj nasljeđa i okoline. Ima razloga vjerovati da je nasljeđe čimbenik u razvoju neke osobine kad osobe bliže u rodu pokazuju tu osobinu. Oplođena jajna stanica zove se zigota. Jednojajčani blizanci nastaju iz jedne zigote i zovu se monozigotni blizanci. Dvojajčani blizanci nastaju iz dvije zigote i zovu se dizigotni blizanci. Pretpostavlja se da su sve razlike u monozigotnih blizanaca uvjetovane okolinskim faktorima.

11

Osjeti i percepcija

Osjeti nastaju tako što mehanički procesi podražavaju osjetne receptore (neurone) i senzorne se informacije prenose u središnji živčani sustav.Percepcija nije mehanička. Percepcija je takva djelatna organizacija osjeta koja reprezentira svijet. Percepcija ovisi o učenju i očekivanjima, kao i o osjetima.

Osjeti i percepcija: Vaša ulaznica za ulazak u vanjski svijet

Apsolutni limen na podražaj, kakav je svjetlo, najniži je intenzitet koji se može detektirati. Nečiji apsolutni limen za svjetlo je najmanji intenzitet svjetla koji on ili ona mogu vidjeti u 50% slučajeva pri primjeni metode konstantnih podražaja. Najmanja razlika u intenzitetu koja se može opaziti je diferencijalni limen. Diferencijalni limen izražava se u frakcijama koje se nazivaju Weberovu konstantom.

Sukladno teoriji detekcije signala, nekoliko čimbenika određuje hoće li neka osoba percipirati podražaj. Detekcija signala određena je samim senzornim podražajem, biloškim svojstvima osjetnog sustava te osobe i psihološkim čimbenicima, kao što su motivacija i pažnja. Osjetna adaptacija je proces kojim postajemo osjetljivi na podražaje manje jakosti ili manje osjetljivi na podražaje relativno konstantne jakosti. Proces kojim postajemo osjetljivi na podraživanje može se nazvati osjetna senzibilizacija ili pozitivna adaptacija. Proces kojim postajemo manje osjetljivi na podraživanje može se nazvati osjetna desenzibilacija ili negativna adaptacija.

Vid: Dopuštenje suncu da zasja unutra

Vid je naše dominantno osjetilo. Vidljivo svjetlo izaziva vidne osjete. Vidljivo svjetlo je dio spektra elektromagnetske energije. Elektromagnetska energija izražava se u terminima valnih duljina. Valna duljina vidljivog svjetla određuje njegovu boju. Podraživanje oka izaziva živčane promjene koje se prenose u okcipitalni lobus u korteksu velikog mozga. U oko svjetlost ulazi kroz prozirnu rožnicu. Količinu svjetla koje ulazi u oko određuje veličina otvora u kolopletu mišića koji se zove šarenica. Otvor u šarenici naziva se zjenica. Nakon što prođe šarenicu, svjetlo prolazi kroz leću, koja se prilagođuje tako da mijenja svoju debljinu. Prilagođavanjem ili akomodacijom leća usmjeruje svjetlo tako da se jasna slika projecira na mrežnicu. U mrežnici se nalaze fotoreceptori koji se zovu štapići i čunjići. Štapići i čunjići šalju živčane poruke kroz biopolarne stanice u ganglijske stanice. Aksoni ganglijskih stanica čine vidni živac, koji prenosi poruke iz senzornog ulaza u mozak.

Fovea je mjesto najjasnijeg vida na mrežnici. Slijepa pjega je dio mrežnice gdje se aksoni ganglijskih stanica skupljaju u vidni živac. U fovei se nalazi gotovo isključivo čunjići, koji omogućuju percepciju boja. Štapići su raspoređeni najgušće na perifernim dijelovima mrežnice i reagiraju samo na različitu količinu svjetla. Štapići su osjetljiviji na svjetlo nego što su čunjići. Štapići nastavljaju s adaptacijom u tami kad su čunjići već dosegli svoj adaptacijski maksimum.

Bijelo svjetlo ili sunčevo svjetlo može se razlučiti u boje vidnog spektra upotrebom trokutastok staklenog tijela koji se zove prizma. Valjna duljina svjetla određuje boju. Boje koje su nasporot smještene na krugu boja nazivaju se komplementarnim. Crveno-zeleno i

12

plavo-žuto su glavni komplementarni parovi boja. Miješanje svjetla je aditivni proces. Kad miješamo svjetla komplementarnih boja, dobijemo sivo. U umjetničkim djelima komplementarne boje ne slažu se kad ih se stavi jednu pored druge i tada, kad su skupa, izgleda kao da titraju. Paslike boja su komplementarne boje.

Prema trikromatskoj teoriji gledanja boja, postoje tri tipa čunjića. Neki od njih osjetljivi su na crveno, neki na plavo, a neki na zeleno svjetlo. Teorija oprečnih procesa pretpostavlja postojanje tri tipa receptora: crveno-zeleno, plavo-žuto i svjetlo-tamno.Teorija oprečnih procesa bolje objašnjava paslike; međutim, obje teorije vrijede u određenoj mjeri.

Ljudi s normalnim viđenjem boja nazivaju se trikromati. Osobe slijepe za boje, koje mogu vidjeti samo svijetlo i tamno nazivaju se monokromati. Najčešći su dikromati; oni mogu razlikovati samo dvije boje: crveno i zeleno ili plavo i žuto.

Vidna percepcija

Geštalt pravila perceptivne organizacije utječu na naše grupiranje dijelova senzorne stimulacije u smislene cjeline. Pravila perceptivne organizacije obuhvaćaju odnos lik-pozadina, blizinu, sličnost, stalni slijed, zajedničko određenje i zatvorenost. Naša percepcija postaje nestabilna kad je odnos lik-pozadina neodređen, Rubinova vaza i Neckerova kocka primjeri su neodređenih likova.

Stvarno gibanje zamjećujemo pomoću osjeta kretanja preko mrežnice i zamjedbom promjena položaja predmeta u odnosu na druge predmete. Autokinetički efekt je sklonost zamjećivanju točke svjetla u mračnoj sobi kao da se pomiče iako je stvarno nepomična. Stroboskopsko gibanje, koje se koristi pri prikazivanju filmova, jest percepcija gibanja pri brzom prikazivanju niza nepomičnih slika.

Percepcija dubine uključuje monokularne i binokularne znakove. Monokularni znakovi uključuju perspektivu, tj. percepciju usporednih crta kao da se međusobno približavaju kako se udaljuju od nas; perceptivnu jasnoću blizih predmeta; prekrivanje, sjene, gradijent teksture, gibanje kroz paralakse. Doživljaj gibanja zbog paralakse jest prividno sporije gibanje udaljenijih predmeta nego bližih predmeta. Binokularni znakovi uključuju retinalnu disparantnost i konvergenciju očiju. Pri gledanju bližih objekata relativna disparantnost je veća i zahtjeva veću konvengerenciju.

Iskustvom koje smo stekli tzv. perceptivnu konstantnost. Na primjer, naučili smo pretpostaviti da predmeti zadržavaju svoju veličinu, oblik, svjetlinu i boju usprkos promjeni njihove udaljenosti, položaja ili uvjeta osvjetljenja. U slučaju konstantnosti veličine, percipiramo predmet jednake veličine iako se veličina slike na mrežnici mijenja u funkciji udaljenosti predmeta od opažača.

Kod vidnih iluzija perceptivni znakovi kao i iskrivljenje pravila organizacije varaju oči. Djelovanje Mueller-Lyerove i Ponzove varke može se vjerojatno objasniti principom konstantnosti veličine.

Slušanje: Hvatanje dobrih vibracija

Slušni podražaj, ili zvučni val treba medij kao što su zrak ili voda za širenje. Zvučni valovi naizmjence zbijaju i šire molekule medija stvarajući vibracije.

13

Ljudsko uho može čuti zvukove čije frekvencije variraju od 20 dB do 20 000 cikla u sekundi. Što je veća frekvencija zvučnih valova to je veća visina zvuka. Glasnoća zvuka mjeri se u decibelima, skraćeno dB. Može doći do oštećenja sluha ako smo dulje vrijeme izloženi zvukovima od 85-90 dB ili više. Osim što na temelju nota proizvode specifične zvukove instrumenti mogu proizvoditi i tonove veće frekvencije koji se zovu gornji tonovi. Takvi gornji tonovi pridonose bogatstvu ili boji (tembru) zvuka. Kombinacija disonantnih zvukova zove se bijeli šum.

Uho se sastoji iz vanjskog, srednjeg i unutarnjeg uha. Tanka opna u vanjskom uhu, nazvana bubnjić titranjem reagira na zvučne valove i prenosi ih u srednje i unutarnje uho. Srednje uho sadrži tri košćice – čekić, nakovanj i stremen, koje također vibriraju i prenose zvučne valove na drugu membranu nazvanu ovalni prozorčić. Ovalni prozorčić zatim prenosi zvučne valove na koštanu cijev u unutarnjem uhu nazvanu pužnica (kohlea). U pužnici nalaze se tekućine koje vibriraju i pomiču bazilarna membranu. „Upravljačka postaja“ za sluh ili Kortijev organ, pričvršćena je za bazilarnu membranu. Zvučni valovi putuju od Kortijeva organa u mozak slušnim živcem. Zvuk se percipira kao glasniji kad se aktivira više osjetnih neurona na Kortijevu organu.

Dvije glavne teorije koje su predložene za tumačenje percepcije visine zvuka jesu teorija mjesta i teorija frekvencije. Prema teoriji mjesta, visina zvuka određena je segmentom bazilarne membrane koja titra zbog djelovanja zvuka. Prema teoriji frekvencije, frekvencija kojom osjetni neuroni šalju impulse odgovara frekvenciji zvuka. Takozvana teorija dupliciteta smatra da percepcija visine zvuka ovisi i o mjestu i o frekvenciji neuralnih reakcija. Konduktivna gluhoća nastaje zbog oštećenja struktura u srednjem uhu koje provode i pojačavaju zvučne valove iz vanjskog u unutarnje uho. Senzoričkoneuralna gluhoća posljedica je oštećenja struktura u unutarnjem uhu ili slušnog živca.

Osjet njuha

Vonj je uzorak većeg broja molekula tvari koja se njuši. Vonjevi se detektiraju njušnom membranom u svakoj nosnici. Osjet njuha brzo se adaptira, čak i na neugodne vonjeve.

Osjet okusa

Postoje četiri okusne kvalitete: slatko, kiselo, slano i gorko. Tek uključuje ne samo okus hrane već i miris, građu i temperaturu. Receptorski neuroni za oku zovu se oskusne stanice. Okusne stanice smještene su u okusnim pupoljcima na jeziku. „Gubitak okusa“ u starijih osoba vjerojatno je posljedica smanjene njušne osjetljivosti.

Kožni osjeti

Postoji nekoliko kožnih osjeta, uključivo dodir, pritisak, toplo hladno i bol. Postupak određivanja limena za dvije točke omogućuje psihofizičaru mjerenje osjetljivosti na pritisak određivanjem razmaka između dva šiljka, kojima se dodiruje koža, nužnog da bi osoba izjavila da je podražena s dva šiljka, a ne jednim. Osjeti temperature relativni su; kad imamo povišenu temperaturu, koža druge osobe može se činiti hladnom kad je dodirujemo.

Izvor boli je na mjestu kontakta, a prenosi se u mozak pomoću raznih kemijskih tvari, uključivo prostaglandine. Prema teoriji kontrole prolaza trljanje i češanje bolnih mjesta može

14

smanjiti bol zbog odašiljanja različitih poruka u mozak. Endorfini koji se javljaju prirodno, također pomažu u smanjivanju boli.

Kinestezija

Kinestezija je osjećanje položaja i pokretanja tijela. Kinestezija je povezana s osjetnim organima u zglobovima, tetivama i mišićima.

Vestibularni osjeti: Biti uspravan

Vestibularni osjeti obavještavaju nas da li smo u uspravnom položaju odnosno da li mijenjamo brzinu pokreta. Vestibularni osjetni organi smješteni su najvećim dijelom u polukružnim kanalima u ušima.

15

Svijest

• Depresiv: Kofein, Demerol, Metadon, Kvaluud, Fenobarbital, Valijum, Alkohol, Morfij, Heroin, Sekobarbital

• Stimulans: Benzedrin, Kokain, Nikotin, Ritalin, Deksedrin, Metedrin • Haluciogen: Lizergična kiselina (LSD), Meskalin, Marihuana, Fenciklidin (PCP)

Jedno manje važno pitanje: Što je svijest?

Godine 1904. William James napisao je članak: „Postoji li svijest“. John Watson, otac suvremenog biheviorizma, tvrdio je da psiholozi trebaju proučavati samo ponašanje koje se može promatrati. No, kognitivni psiholozi vjeruju da ne možemo razmatrati smisleno ljudsko ponašanje bez pozivanja na svijest.

Svijest ima nekoliko značenja, uključujući senzoričku svijest; selektivni aspekt pažnje; izravnu unutrašnju svijest o kognitivnim procesima; odnosno jedinstvo, ili doživljaj vlastitg ja; i budno stanje. Senzorička svjesnost odnosi se na svijest o okolini. Izravna unutrašnja svjesnost odnosi se na svijest o mislima, predodžbama, čuvstvima i sjećanjima.

Sigmund Freud razlikovao je svjesne ideje, predsvjesne koje su dostupne svijesti kad se na njih usmjerimo i nesvjesne koje pod normalnim okolnostima nisu dostupne svijesti.

Spavanje i sanjanje

Elektroencefalografske (EEG) snimke pokazuju različite faze spavanja. Različite faze spavanja odlikuju se različitim mozgovnim valovima. Imamo četiri faze NREM spavanja. Spavanje u fazi 1 je najlaganije, a u fazi 4 najdublje.

Jedinice kojima se mjeri intenzitet mozgovnih valova su volti. Kad zatvorimo oči i opustimo se prije spavanja, naši mozgovi emitiraju alfa valove. Kad uđemo u u fazu 1 spavanja, javlja se obrazac theta valova. Prijelaz iz alfa u theta valove, koji može biti praćen kratkim halucinatornim slikama sličnim snovima, naziva se hipnagogično stanje. Tijekom faze 2 spavanja javljaju se vretena spavanja. Emitiramo polagane i jake delta valove tijekom faza 3 i 4.

Nakon otprilike faze 4 vraćamo se kroz pojedine faze dok ne uđemo u REM spavanje. REM spavanje odlikuje se brzim pokretima očiju ispod očnih kapaka i emitiranjem mozgovnih valova koji sliče onima tijekom laganog spavanja u fazi 1. Zbog toga što obrazac EEG valova tijekom REM spavanja sliči onom tijekom budnog stanja, REM spavanje se još zove paradoksalno spavanje. Tijekom REM spavanja sanjamo oko 80% slučajeva. Tijekom NREM spavanja sanjamo u oko 20% slučajeva.

Tijekom tipične 8-satne noći prolazimo kroz pet različite faze spavanja. Naše prvo putovanje fazom 4 je obično najduže. Spavanje obično postaje laganije kako noć prolazi. Razdoblja REM spavanja obično postaju duža prema jutru.

16

Spavanje očito pomaže oporavku umornog tijela, ali ne znamo točno kako nas spavanje oporavlja ili koliko spavanja nam je potrebno. Osobe deprivirane spavanja imaju povremene teškoće u koncentraciji, što može odražavati epizode graničnog spavanja. Osobe deprivirane REM spavanja pokazuju produljeno REM spavanje tijekom sljedećih razdoblja spavanja.

Snovi su najvažniji tijekom REM spavanja. Freud je pretpostavio da snovi odražavaju nesvjesne želje i zaštićuju spavanje. Prema modelu sinteze aktivacije snovi odražavaju aktivaciju mosta i automatsku integraciju rezultirajuće neuralne aktivnosti koju provodi mozgovna kora. Sadržaj većine snova nastavak je dnevnih događaja ili briga.

Mijenjanje svijesti pomoću droga

Različite tvari i droge mijenjaju svijest. Uporaba tvari smatra se zlouporabom kad je se uzima najmanje jedan mjesec usprkos tome što dovodi da društvenih, profesionalnih, psiholoških ili fizioloških teškoća. Količina upotrebljene tvari nije odlučujući čimbenik. Ovisnost o tvari karakterizira povećano uzimanje usprkos pokušajima da se uzeta količina smanji i fiziološka ovisnost. Fiziološka ovisnost očituje se u toleranciji ili apstinencijskom sindromu ako se prestane s uzimanjem.

Obično se droga najprije kuša iz znatiželje, ali uzimanje može biti potkrijepljeno smanjenjem tjeskobe, euforičnim osjećajima i drugim doživljajima. Kad postanu fiziološki ovisni, ljudi su također motivirani da izbjegnu apstinencijske simptome. Neki pojedinci mogu biti genetski disponirani da postanu ovisni o nekim tvarima.

Depresivi djeluju tako da smanjuju aktivnost središnjeg živčanog sustava. Alkohol je opijajući depresiv koji dovodi do fiziološke ovisnosti. Alkohol narušava kognitivno funkcioniranje, čini govor nerazumljivim i narušava motoričku koordinaciju. Alkohol daje ljudima ispriku za neuspjehe ili društveno neprihvatljivo ponašanje, ali nije utvrđeno da alkohol izravno dovodi do društveno neprihvatljivog ponašanja.

Opijati su narkotici koji se dobivaju iz maka ili su slične kemijske strukture. Opijati morfij i heroin su depresivi koji ublažuju bol, ali se također kupuju na ulici zbog toga što dovode do euforije. Opijati mogu dovesti do fiziološke ovisnosti i mukotrpnih sindroma. Sintetički narkotik metadon upotrebljava se za lječenje ovisnosti o heroinu.

Barbiturati su narkotici s mnogobrojnim medicinskim primjenama. Te primjene uključuju liječenje epilepsije, visokog krvnog tlaka, te tjeskobe i nesanice. Barbiturati brzo dovode do fiziološke ovisnosti.

Uzbuđujuća sredstva djeluju tako da povećavaju aktivnost živčanog sustava. Amfetamin su uzbuđujuća sredstva koja dovode do osjećaja euforije kad se uzima u velikim dozama. No, visoke doze amfetamina mogu dovesti i do nemira, nesanice, psihotičnih simptoma i čovjek se može „slomiti“ kad prestane s uzimanjem.

Uzbuđujuće sredstvo kokain upotrebljavano je u Coca-Coli prije 1906. godine. Sad je to nezakonita droga koja dovodi do osjećaja euforije i povećava samopouzdanje. Kao i kod amfetamina, prevelika doza može dovesti do nemira, nesanice i psihotičnih reakcija. Prijeporno je da li uzbuđujuća sredstva dovode do fiziološke ovisnosti, iako postoji općenito slaganje da bilo koja droga može dovesti do psihičke ovisnosti.

17

Dim cigarete sadrži ugljični monoksid, ugljikovodik i uzbuđujuće sredstvo nikotin. Redoviti pušaći puše toliko da održe stalnu koncentraciju nikotina u krvi što sugerira fiziološku ovisnost. Pušenje cigareta povezuje se sa smrću zbog srčanih bolesti, raka i mnogih drugih poremećaja. Halucinogene tvari dovode do halucinacija ili osjeta i percepcija u odsutnosti vanjskih podražaja, a ti se osjeti i percepcije mješaju s realnošću. Marihuana je halucinogena droga. Marihuana često dovodi do izoštrenih i iskrivljenih percepcija, opuštanja i osjećaja empatije, te izvješća o novim spoznajama.

LSD je halucinogena droga koja dovodi do živih halucinacija. Takozvane perzistentni poremećaj, izazvane LSD-om možda odražavaju psihološke, a ne fiziološke čimbenike. Osobe sklone perzistentnom poremećaju percepcije više su usmjerene na fantaziju i dopuštanje lutanja svojim mislima. Redovito uzimanje halucinogena može dovesti do psihološke ovisnosti i tolerancije. No, nije poznato da halucinogene droge dovode do fiziološke ovisnosti.

Mijenjanje svijesti meditacijom: Kad se Bogovi s istoka sretnu sa zapadnom tehnologijom

Tijekom meditacije osoba se „pasivno“ usmjerava na neki predmet ili mantru kako bi izmjenila normalan odnos pojedinac-okolina. Na taj se način svijest (to znači normalno usmjeravanje pažnje) mijenja i često se izaziva reakcija relaksacije. Transcendentalna meditacija (TM) i drugi oblici meditacije čini se da uz relaksaciju snizuju krvni tlak. Prijeporno je da li meditacija dovodi do veće relaksacije i snižavanja krvnog tlaka od jednostavnog mirnog sjedenja ili mirovanja.

Mijenjanje svijesti biološkom povratnom vezom (Biofeedbackom): Doći u dodir s nedodirljivim

Biofeedback je sustav koji daje organizmu povratne informacije o nekoj tjelesnoj funkciji. Neal Miller je naučio štakore povisiti ili sniziti broj otkucaja srca električno podražujući njihove „centre ugode“ kako bi proizveli traženu reakciju. Posredstvom biofeedback treninga ljudi i niže životinje naučili su svijesno kontrolirati autonomne funkcije. Elektromiograf (EMG)prati mišićnu napetost i povećava svijest o napetosti mišića na čelu i drugdje.

Mijenjanje svijesti hipnozom: Biti u transu

Hipnozu u njezinu suvremenom obliku počeo je Franz Mesmer. Mesmer je hipnotički „trans“ tumačio pojmom životinjskog magnetizma. Hipnotiziranje je pridonjelu razvoju psihoanalitičke (psihodinamske) teorije ličnosti. Pomoću hipnoze Carcot i Janet našli su da takozvani histerični poremećaji imaju psihološke korijene. Freud je pretpostavio da je hipnoza jedan od putova u podsvijest.

Danas se hipnotiziranje upotrebljava u noćnim barovima i zbog toga ima senzacionalistička obilježja. Ipak, psiholozi odgovorno koriste hipnozu kako bi klijentima pomogli opustiti se, pomogli im predočiti žive slike i pomogli im da se nose s boli. Policija koristi hipnozu kako bi potaknula pamćenje svjedoka.

Za osobe koje se lako hipnotizira kaže se da su hipnotički sugestibilne. Sugestibilne osobe imaju pozitivne stavove prema hipnozi. Visoko su motivirane da budu hipnotizirane.

18

Hipnoza najčešće dovodi do sljedećih promjena svijesti: pasivnosti, sužene pažnje, hipermnezije (pojačanog pamćenja), sugestibilnosti, preuzimanja neobičnih uloga, iskrivljene percepcije, posthipnotičke amnezije i posthipnotičkih sugestija.

Prema Freudovoj psihoanalitičkoj teoriji, hipnotički trans predstavlja regresiju. Suvremene teorije hipnoze ne oslanjaju se na posebno stanje transa. Prema teoriji uloga, hipnotizirane osobe igraju ulogu kao da su u hipnotičkom transu. Da bi mogle odigrati tu ulogu, moraju biti svijesne ponašanja koje čini trans i motivirane da ga oponašaju.

19

Učenje

Klasično uvjetovanje: Bezuvjetni podražaj, uvjetovana reakcija, gašenje, uvjetovanje unatrag, generalizacija, metoda zvona i podloška, teorija kontingencije, podražaj, neutralni podražaj, spontani oporavak, uvjetovani refleks, reakcija (odgovor), uvjetovanje višeg reda, nagrade i kazne, uvjetovanje traga, simulativno uvjetovanje.

Operantno uvjetovanje: Diskriminativni podražaj, gašenje, potkrepljivač, generalizacija, instrumentalno uvjetovanje, pokušaji i pogreške, podražaj, Skinnerova kutija, operantno ponašanje, spontani oporavak, oblikovanje, komulativni pisač, program varijabilnog odnosa, reakcija (odgovor), sukcesivno (postupno) približavanje, programirano učenje.

Sa stajališta biheviorista, učenje se definira kao relativno trajna promjena ponašanja koja izvire iz iskustva. S kognitivnog stajališta, učenje uključuje proces pomoću kojih iskustvo potiče relativno trajne promjene u načinu na koji organizmi mentalno predočuju okolinu.

Klasično uvjetovanje

Klasično uvjetovanje je definirano kao jednostavan oblik učenja u kojem je prvobitno neutralan podražaj u stanju potaknuti iliizazvati reakciju koju inače izaziva neki drugi podražaj. Do toga dolazi ponovljenim uparivanjem s tim podražajem.

Kada je Pavlov otkrio uvjetovanje, pokušao je u ustima pasa identificirati neutralne receptore koji izazivaju reakciju žljezda slinovnica. Slinjenje na meso nije naučena reakcija, već refleks. Refleksi se javljaju u povodu podražaja. Podražaj se može definirati kao stanje okoline koje potiče reakciju organizma. Pavlov je utvrdio da refleksi mogu biti i naučeni, ili uvjetovani, pomoću asocijacija. Naučene reflekse nazvao je uvjetovanim refleksima. Danas se uvjetovani refleksi nazivaju uvjetovane reakcije.

U klasičnom kondicioniranju prvobitno neutralan podražaj, nazvan bezuvjetni podražaj (ili BP) počinje izazivati reakciju koju je prije izazivao neki drugi podražaj, nazvan uvjetovani podražaj (ili UP). Reakcija na bezuvjetni podražaj nazvana je bezuvjetna reakcija (ili BR), a reakcija na uvjetovani podražaj označava se kao uvjetovana reakcija (ili UR).

Klasično uvjetovanje može se učinkovito izazvati kada se uvjetovani podražaj (UP) zadaje oko 0,5 sekunde prije bezuvjetnog podražaja (BP). U simultanom kondicioniranju uvjetovani podražaj se zadaje istovremeno s bezuvjetnim podražajem i traje do pojave reakcije. Kod odgođenog kondicioniranja uvjetovani podražaj se zadaje prije bezuvjetnog podražaja i traje do pojave reakcije. Kod uvjetovanja traga uvjetovani podražaj se zadaje i prekida prije prezentacije bezuvjetnog podražaja. Kod uvjetovanja unatrag bezuvjetni podražaj se zadaje prije uvjetovanog podražaja.

Prema teoriji kontigencije istovremena prezentacija podražaja,tj. istovremeno zadavanje uvijetovanih podražaja i bezuvjetnih podražaja, ne objašnjava klasično uvjetovanje. Umjesto toga, do učenja dolazi tek kada uvjetovani podražaj pruža neke informacije o bezuvjetnom podražaju. U skladu s teorijom kontingencije, do učenja dolazi zato što vjetovani podražaj upućuje na to da će vjerojatno sljediti bezuvjetni podražaj.

20

Averzije prema hrani razlikuju se od ostalih oblika klasičnog kondicioniranja na nekoliko načina. Prvo, dosta je samo jedna asocijacija. Drugo, bezuvjetni podražaj i uvjetovani podražaj ne moraju biti prisutni istovremeno; bezuvjetni podražaj (mučnina) može nastati i satima nakon uvjetovanog podražaja (okus hrane). Istraživanja okusnih averzija propituje i biheviorističko stajalište da organizmi uče povezivati bilo koje podražaje koji su u vremenskom ili prostornom dodiru. Umjesto toga, čini se da organizmi imaju biolišku dispoziciju za stjecanje averzija koje su adaptivne okolišu u kojem žive.

Nakon što je veza bezuvjetnog podražaja – uvjetovanog podražaja naučena, zadavanje uvjetovanog podražaja (npr. zvuk zvona) bez bezuvjetnog podražaja (mesa) gasi uvjetovanu reakciju (salivaciju). Ali ugašene reakcije mogu se spontano ponovno javiti u funkciji vremena koje je proteklo od završetka procesa gašenja.

Kod generalizacije podražaja organizam reagira uvjetovanom reakcijom na niz podražaja koji sliče uvjetovanim podražajem. Kada se radi o diskriminaciji podražaja, organizam je uparivanjem ograničenog broja podražaja s bezuvjetnim podražajem naučio ograničiti uvjetovanu reakciju na uzak raspon podražaja.

Kod uvjetovanja višeg reda, prethodno neutralni podražaj počinje služiti kao uvjetovani podražaj, nakon što je bio ponovljeno uparivan s podražajem koji je već postao uvjetovani podražaj.

Klasično uvjetovanje uključuje načine na koje podražaji počinju djelovati kao signali za druge podražaje. U metodi zvona i podloška, koja se koristi kako bi se djecu odučilo od mokrenja u krevet, uvijek kada se dijete pomokri u krevet začuje se zvuk zvona, koji budi dijete. Prisutnost urina otkriva podložak koji se stavlja između plahti, a tada zvono zazvoni. Zvonjava se ponovljeno uparuje s punim mjehurom djeteta. Na taj način osjet punog mjehura (uvjetovani podražaj) može probuditi dijete, kao što je to činilo i zvono, koje je bezuvjetni podražaj.

U slučaju malog Alberta, dječak je stekao strah od štakora. U tom opisu slučaja John Watson i Rosalie Rayner udarali su čeličnim šipkama iza Albertove glave, dok se dječak igrao sa štakorom.

Pri primjeni metode smanjivanja straha protuvjetovanjem, ugodan podražaj ponovljeno se uparuje s objektom koji izaziva strah, suzbijajući na taj način reakciju straha.

Operantno uvjetovanje

Edward L. Thorndike upotrebljavao je tzv. problemne kutije u svrhu ispitivanja procesa učenja kod mačaka. Thorndike je i začetnik zakona efekta, prema kojem se reakcije „utiskuju“ nagradama, a brišu „kaznama“. B. F. Skinner uveo je pojam potkrepljenja, a konstruirao je i posebnu vrstu kaveza, koji je nazvan Skinnerova kutija, pomoću koje je ispitivao operantno ponašanje životinja. Skinnerova upotreba komulativnog pisača omogućila je precizno mjerenje operantnog ponašanja, čal i u odsutnosti istraživača.

Kod operantnog kondicioniranja ponašanja kojima se manipulira okolina radi dobivanja potkrepljenja nazivaju se operantna ponašnja. Kod operantnog uvjetovanja organizam nauči operantno ponašanje zato što je takvo ponašanje bilo nagrađivano. Početne „točne“ reakcije mogu biti izvedene slučajnim pokušajima i pogreškama, a mogu biti i fizički ili verbalno vođene. Potkrepljivač je podražaj koji povećava čestinu javljanja operantnog ponašanja.

21

Pozitivni potkrepljivači povećavaju vjerojatnost pojave operantnog ponašanja kada su primjenjeni. Uklanjanje negativnih potkrepljivača povećava vjerojatnost pojave operantnog ponašanja. Vrijednost primarnih potkrepljivača proizlazi iz biološke građe organizma. Sekundarni potkrepljivači, poput novca i odobravanja, stječu svoju vrijednost asocijacijom s već postojećim potkrepljivačima. Sekundarni potkrepljivači poznati su i pod nazivom uvjetovani potkrepljivači.

Kod operantnog uvjetovanja dolazi do gašenja zbog ponovljenog izvođenja ponašanja nakon kojeg nije usljedilo potkrepljenje. Gasi se operantno ponašanje. Nakon gašenja može tijekom vremena doći do spontanog oporavka naučenih reakcija.

Nagrade kao potkrepljivači su podražaji koji povećavaju frekvenciju ponašanja. Ali nagrade se razlikuju od potkrepljivača, jer se smatraju ugodnim podražajima. Kazne su definirane kao averzivni, odbojni podražaji koji smanjuju frekvenciju određenog ponašanja. Skinner je preferirao upotrebu naziva potkrepljivač, jer se potkrepljenje definira učincima na ponašanje koje se može opažati.

Mnoge pristalice teorija učenja smatraju da je bolje dječje nepoželjno vladanje ignorirati ili ga ničin ne potkrepljivati, nego kažnjavati. Stoga kazna će ukloniti nepoželjno ponašanje. Međutim, kažnjavanje izaziva i neke „popratne učinke“. Jedan od njih je da se kažnjavanjem ne uči prihvatljivo, alternativno ponašanje. Kazna djeluje na nepoželjno ponašanje samo onda kada je sigurno da će biti primjenjena. Kazna može i uzrokovati povlačenje organizma iz situacije, kao kad dijete pobjegne od kuće, izostaje iz škole ili sasvim prekine školovanje. Osim toga, kazna može izazvati srdžbu i neprijateljstvo, dovesti do prekomjerne generalizacije i postati motiv za agresiju. I konačno, djeca nauče reakcije koje su bile kažnjene, bez obzira da li ih pokazuju ili ne.

Diskriminativni podražaj upućuje na to kada će neko operantno ponašanje biti potkrepljeno. Program kontinuiranog potkrepljenja dovodi do najbržeg stjecanja novih reakcija, ali se operantno ponašanje ekonomičnije odražava parcijalnim potkrepljivanjem. Parcijalno potkrepljivanje ujedno čini reakcije otpornijima na gašenje.

Postoje četiri osnovna programa potkrepljivanja. Kod programa fiksnog intervala mora proći određeno vrijeme od posljednjeg točnog odgovora da bi bilo moguće ponovno potkrepljivanje. U programu varijabilnog intervala, količina vremena koje treba proteći može biti različita. U programu fiksnog intervala čestina reakcija organizma smanjuje se nakon svakog potkrepljenja, da bi se opet povećala kako se približava čas kada će dobiti novo potkrepljenje. Konačni zapis na komulativnom pisaču pokazuje karakteristične valovite uspone i padove, o kojima se govori kao o stepenicama fiksnog intervala. Pri primjeni programa fiksnog intervala prije davanja potkrepljenja mora biti izveden unaprijed određen broj točnih reakcija. Pri primjeni programa varijabilnog intervala broj točnih reakcija koje moraju biti izvedene prije dobivanja potkrepljenja može varirati. Plaćanje po komadu primjer je programa fiksnog intervala. Nepredvidljivost programa varijabilnog odražava veliku čestinu reakcija. Automati za kockarske igre isplaćuju dobitke na temelju programa varijabilnog intervala.

Kod primjene oblikovanja najprije potkrepljujemo male pomake prema cilju. Potkrepljujemo sukcesivno približavanje cilju. Na kraju potkrepljujemo organizam za izvođenje komplesnih lanaca ponašanja, u kojima je svaka karika izvedena u pravilnom redosljedu.

22

Roditelji i vršnjaci socijaliziraju djecu razrađenom upotrebom nagrada i kazni kako bi stekla prikladne „spolno-prikladne“ obrasce ponašanja. Roditelji i vršnjaci skloni su nagraditi djecu kada s drugima dijele ono što imaju, a kazniti ih kada su suviše agresivna.

Lang i Melamed koristili su učenje izbjegavanja kako bi spasili život djeteta koje je povraćalo sve što je pojelo. Kad bi dječačić, neposredno prije povraćanja, postao sav napet, začuo bi se zvuk nakon kojeg je usljedio bolan, ali (vjerojatno) bezopasan električni udar. Ovu proceduru možemo protumačiti Mowrerowim dvo-faktorskim učenjem. Klasičnim uvjetovanjem zvučni signal (UP) potakao je očekivanje električnog udara (BP), pa se stoga el. šok nije morao puno koristiti. Ali el. udar, a nakon procedure klasičnog uvjetovanja i zvučni signal, postali su odbojni, averzivni podražaji. Pomoću operantnog uvjetovanja dijete je naučilo zatomiti ponašanje (mišićnu napetost) nakon kojih bi usljedili averzivni podražaji, pa su tako s vremenom ti podražaji i uklonjeni. Averzivni podražaji poslužili su kao negativni potkrepljivači.

Upotrebljavajući tehnike modifikacije ponašanja u školskim razredima, učitelji obično potkrepljuju poželjna ponašanja, dok nepoželjna ponašanja nastoje ugasiti ignoriranjem. Programirano učenje osniva se na pretpostavci da se zadaci učenja mogu razbiti u niz malih koraka. Postignuće u svakom malom koraku se potkrepljuje.

Kognitivni faktori u učenju

Ne može se cjelokupno učenje protumačiti uvjetovanjem. Psiholog (geštaltist) Wolfgang Koehler pokazao je da majmuni mogu učiti i pomoću nagle reorganizacije perceptivnih odnosa ili uvidom.

Rad E. C. Tolmana na štakorima ukazao je da štakori stvaraju kognitivne mape okoline. Njegova istraživanja sugeriraju i da operantno uvjetovanje uči organizam gdje će pronaći potkrepljenje, umjesto da samo mehanički povećava čestinu pojavljivanja operantnog.

Tolmanovo istraživanje latentnog učenja pokazalo je da urganizmi uče i kad nema potkrepljenja. Tolma je pravio razliku između učenja i postignuća, te je utvrdio da organizmi ne izvode nužno sva ponašanja koja su naučili.

Albert Bandura i drugi teoretičari socijalnog učenja pokazali su da ljudi mogu učiti i promatranjem drugih. Kod učenja opažanjem nije nužno da ljudi i sami reagiraju, niti da njihovo ponašanje bude potkrepljeno kako bi došlo do učenja. Oni koji uče mogu sami odabrati da kada „dođe čas“, tj. tada kada vjeruju da će biti nagrađeni izvedu ponašanja koja su promatrali.

23

Pamćenje

• Krivulja zaboravljanja: Ebbinghaus • Senzorno pamćenje: Petersonovi, Sperling • Besmisleni slogovi: Ebbinghaus • Potiskivanje (represija): Freud • Metoda uštede: Ebbinghaus • Teorija dubine procesuiranja: Craik i Lockhart • Svjedočenje očevidaca: Loftus • Faze pamćenja: Atkinson i Shiffrin • Neurokirurgija: Penfield • Fenomen „na vrhu jezika“: Brown i McNeill • Amnezija dječje dobi: Freud • Interferencija: Petersonovi • Postupak djelomičnog izvješća: Sperling • Psihogena amnezija: Freud • Postupak cjelovitog izvješća: McDougall

Tri vrste pamćenja

Sjećanje na događaje koji su se zbili u prisutnosti neke osobe ili toj osobi nazivaju se epizodičko pamćenje. Opće znanje naziva se semantičko pamćenje. Skloni smo koristiti frazu „Sjećam se...“ kada govorimo o epizodičkim sjećanjima, a „Ja znam...“ kada govorimo semantičkim sjećanjima. Proceduralno pamćenje sadrži znanje o tome kako se nešto radi. Proceduralno pamćenje poznato je i pod nazivom vještina.

Tri procesa pamćenja

Prva faza prorade informacija, ili promjene informacija kako bismo ih mogli pohraniti u pamćenju, naziva se kodiranje. Kada kodiramo informacije mi ih pretvaramo u psihološki oblik koji može biti mentalno reprezentiran. Da bismo to učinili, obično koristimo vidne, slušne i semantičke kodove. Vidni kod omogućuje mentalno predočivanje informacije kao slike. Slušni kod omogućuje predočivanje informacije u obliku niza zvukova. Semantičkim kodom pohranjuje se značenje informacija.

Drugi proces pamćenja je zadržavanje, ili održavanje informacija tijekom vremena. Jedan od načina pohranjivanja informacija je ponavljanje radi zadržavanja, ili ponavljanje „u sebi“.

Treći proces pamćenja je pronalaženje ili lociranje pohranjenih informacija i njihovo vraćanje u svijest. Pronalaženje informacija u pamćenju zahtjeva znanje o prikladnim znakovima.

Pamćenje je definirano kao proces kojim se informacije kodiraju, pohranjuju i pronalaze.

24

Tri faze pamćenja

Tri faze pamćenja koje predlažu Atkinson i Shiffrin jesu senzoričko pamćenje, kratkoročno pamćenje i dugoročno pamćenje. Senzoričko pamćenje je faza pamćenja u prvom susretu s podražajem. Zadržava dojmove vrlo kratko, ali dovoljno dugo da niz percepcije djeluje povezano. Pamćenje traga podražaja traje samo djelić sekunde. Tragovi pamćenja pohranjeni su u senzoričkom registru. Senzoričko pamćenje sastoji se od registara koji mogu kratko vrijeme zadržavati senzorne informacije.

Sperling je koristio postupak djelomičnog izvješća kako bi pokazao da postoji razlika između onog što ljudi mogu vidjeti o onog o čemu mogu izvjestiti iz vidnog senzoričkog registra. Sperling je zaključio da tragovi pamćenja za vidne podražaje nestaju unutar jedne sekunde.

Mentalne reprezentacije vidnih podražaja nazivaju se ikone. Senzorički registar u kojem su ikone pohranjene zove se ikoničko pamćenje. Ikonička su sjećanja točna, fotografska sjećanja. Sposobnost zadržavanja točnih mentalnih reprezentacija vidnih podražaja duže vrijeme psiholozi zovu eidetske slike. Mentalne reprezentacije slušnih podražaja zovu se jeke. Senzorički registar u kojem su pohranjene jeke zove se ehoičko pamćenje. Pamćenje tragova jeka može trajati nekoliko sekundi, mnogo duže od pamćenja ikona.

Usmjeravanje pažnje na podražaj u senzoričkom registru, vi čete ga zadržati u kratkoričnom pamćenju u trajanju od 1 minute nakon nestanka traga podražaja. Kratkoročno pamćenje naziva se i radno pamćenje. Većini nas je poznato da je jedan od načina zadržavanja informacija u kratkoročnom pamćenju, a možda i trajno, ponavljanje. Učenje napamet zove se ponavljanje radi zadržavanja.

Zbog utjecaja položaja u nizu najbolje se sjećamo prvih i zadnjih podataka u nizu. Prve podatke ponavljamo više nego ostale. Posljednji podaci u nizu su najsvježiji u pamćenju. Pojava boljeg zapamćivanja prvih čestica u nizu naziva se učinak prvenstva, a bolje zapamćivanje posljednjih čestica zove se učinak novosti.

Miller je istaknuo kako prosječna osoba može u kratkoročnom pamćenju istovremeno zadržati oko sedam odvojenih čestica informacija. Djeca nauče abecedu učenjem napamet, tj. mehaničkim asocijativnim učenjem koje traži truda i ponavljanja. Petersonovi su pokazali da interferencijom informacije mogu biti izmještane iz kratkoročnog pamćenja. Dugoročno pamćenje je treća faza prorade informacija.

Sigmund Freud je vjerovao da su gotovo sve naše percepcije i zamisli zauvijek pohranjene u našem pamćenju, ali da naša sjećanja nisu potpuna. Naša su sjećanje, štoviše, već iskrivljena našim shemama ili načinima konceptualiziranja svijeta, tj. mi rekonstruiramo naša sjećanja u skladu s našim shemama.

Količina informacija koje mogu biti pohranjene u našem dugoročnom pamćenju je neograničena. Nove informacije mogu izmjestiti već postojeće u kratkoročnom pamćenju, ali nema podatka da se na isti način gube i sjećanja iz dugoročnog pamćenja. Trebamo, međutim, prikladne znakove koji nam pomažu u pronalaženju informacija u dugoročnom pamćenju.

Informacije se iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje mogu prenositi na nekoliko načina, pa i učenjem napamet, poznatim pod nazivom ponavljanje radi zadržavanja. Kod elaboriranog ponavljanja nove se informacije povezuju s onim što već znamo.

25

Psiholozi su uočili da bolje pamtimo događaje koji su se dogodili u neuobičajenim emocionalno uzbuđujućim okolnostima. O takvim događajima imamo tako detaljna sjećanja da ih se naziva blic pamćenjem.

Jedno je od tumačenja blic pamćenja njegova razlikovnost.Ali veliki i važni događaji poput ubojstva predsjednika ili smrti bliske osobe značajno djeluju i na naše živote, pa smo stoga skloni stvaranju mreža asocijacija s drugim informacijama, tj. elaboriranom ponavljanju.

U dugoročnom pamćenju informacije su hijerarhijski organizirane.

Fenomen na vrhu jezika naziva se i „osjećaj da znam“ doživljaj, a smatra se posljedicom nepotpunog ili netočnog učenja. Klasičan eksperiment u kojem su Brown i McNeill ispitivali fenomen „na vrhu jezika“ pokazao je i da su naši sustavi pohranjivanja označeni znakovima koji uključuju u zvukove i značenje riječi, tj. i slučne i semantičke kodove.

Pamćenje ovisno o kontekstu odnosi se na sadržaje do kojih lakše dolazimo u istim okolnostima u kojima su ti sadržaji bili kodirani i pohranjeni ili naučeni. Pamćenje ovisno o stanju proširena je varijanta pamćenja ovisnog o kontekstu i odnosi se na pojavu da se katkad lakše dosjećamo nekih informacija kad smo u fiziološkom ili emocionalnom stanju koje sliči onome u kojem su te informacije bile kodirane i pohranjene.

Model dubine obrade informacija

Craik i Lockhart smatraju da mi nemamo senzorno pamćenje, kratkoročno pamćenje i dugoročno pamćenje kao takvo. Oni našu spospbnost dosjećanja vide kao jednu fazu ili dimenziju određenu stupnjem prorade informacija. Rečeno na drugi način: prema modelu dubine procesiranja obrade informacija, sjećanja traju kad su informacije bile dublje procesirane ili prorađene; kada im je posvećena pažnja, kad je kodiranje brižljivo provedeno, kad se o tome razmišljalo i informacije elaborirano ponavljalo ili povezivalo s već poznatim sadržajima.

Zaboravljanje

Njemački psiholog Hermann Ebbinghaus prvi je za ispitivanje pamćenja i zaboravljanja upotrebio besmislene slogove. Besmisleni slogovi su bez značenja. Staga se njihovo upamćivanje temelji na slušnom kodiranju i ponavljanju radi zadržavanja.

Tri zadaće pamćenja navedene u testu su dosjećanje, prepoznavanje i ponovno učenje.

Prepoznavanje je najlakše. U svojim istraživanjima prepoznavanja Ebbinghaus je u ritmu metronoma glasno čitao liste besmislenih slogova, a onda provjeravao koliko ih se mogao dosjetiti. Psiholozi često za ispitivanje dosjećanja koriste i liste uparenih besmislenih slogova, nazvanih uparene asocijacije.

Ljudi s posthipnotičkom amnezijom ne mogu se dosjetiti lista riječi koje su prije hipnoze naučili. Spanos i suradnici postavili su hipotezu da do posthipnotičke amnezije dolazi kad hipnotizirani suradnici shvate hipnotičku sugestiju da se ne sjećaju nekih informacija kao „poziv“ da ne obraćaju pažnju na znakove za pronalaženje informacija.

Ebbinghaus je uveo metodu uštede u svrhu ispitivanja učinkovitosti ponovnog učenja. Najprije je pribilježio broj ponavljanja potrebnih za učenje liste besmislenih slogova ili riječi,

26

a zatim broj ponavljanja potrebnih za ponovno učenje te liste nakon određenog vremena. Izračunao bi razliku između dva broja ponavljanja i tako odredio uštedu. Prema Ebbinghausovoj klasičnoj krivulji zaboravljanja, ako se ponovno učenje obavlja neposredno nakon prvog učenja, nema nikakvog gubitka upamćenih sadržaja. Dosjećanje se smanjuje naglo tijekom prvog sata nakon učenja. Nakon toga se gubitak naučenih sadržaja usporava.

Prema teoriji interferencije, zaboravljamo sadržaje pohranjene u kratkoročnom i dugoročnom pamćenju zato što navi sadržaji s njima interferiraju. Kod retroaktivne interferencije novo učenje ometa pronalaženje ranije naučenih sadržaja. Kod proaktivne interferencije ranije učenje interferira s mogućnošću dosjećanja nedavno naučenih sadržaja.

Sigmund Freud smatra da mi potiskujemo brojna bolna sjećanja i neprihvatljive ideje jer izazivaju anksioznost, krivnju i stid. Psihoanaliza smatra da je represija u temelju poremećaja poput disocijativne amnezije.

Freud je otkrio da se obično ne možemo dosjetiti događaja koji su se dogodili prije naše treće godine života.

Freud je tu pojavu nazvao infantilna amnezija, a pripisao ju je potiskivanju. Međutim, u tekstu se sugerira da je infantilna amnezija vjerojatno posljedica interakcije fizioloških i kognitivnih faktora. Tako, primjerice, hipokampus koji sudjeluje u zapamćivanju, ne sazrijeva prije druge godine života. Osim toga, dječja nesposobnost govora smanjuje njihovu sposobnost kodiranja informacija.

Kod anterogradne amnezije postoje gubici pamćenja za vremensko razdoblje nakon traumatskog događaja, kao što su udarac u glavu, električni šok ili operacija. Kod retrogradne amnezije izvor traume spriječava ljude u dosjećanju događaja koji su se dogodili prije traume.

Metode za poboljšanje pamćenja

Jedan od načina poboljšanja pamćenja je učenje napamet i ponavljanje radi zadržavanja, što se obično zajedno naziva ponavljanje i vježbanje. Metoda koja se temelji na elaboriranomponavljanju sastoji se od povezivanju novih informacija s već otprije poznatima. Pomaže i stvaranje neuobičajenih, neobičnih i pretjeranih asocijacija. Takozvane mnemotehnike kombiniraju dijelove informacija u sklopove poput akronima ili fraza.

Biologija pamćenja

Pohranjivanje doživljaja očito zahtjeva povećanje broja putova komunikacije između mozgovnih stanica, što se događa pomoću razvoja dendrita i sinapsi. Istraživanja na morskim puževima pokazala su da se uvjetovanjem na određenim sinapsama povećava količina neurotransmitera serotonina. To dovodi do toga da kako učenje napreduje transmisija na tim sinapsama postaje više učinkovita.

Hormon adrenalin općenito stimulira tjelesnu pobuđenost i aktivnost. Adrenalin i antidiuretički hormon, koji se oslobađaju nakon učenja, povečavaju pamćenje.

Hipokampus usmjerava senzorne informacije u dijelove korteksa, pa se zbog toga čini da je od vitalnog značenja za pohranjivanje novih informacija, iako se starih informacija možemo

27

prisjetiti i bez hipokampusa. Osobe s oštećenjima hipokampusa mogu imati sačuvano proceduralno pamćenje, ali ne i epizodičko pamćenje.

Čini se da je talamus, struktura gotovo u središtu mozga, uključen u upamćivanje verbalnih sadržaja.

28

Mišljenje i govor

Problem s vozačem autobusa ilustrira da je jedan od zahtjeva za rješavanje problema obraćanje pažnje na relevantne informacije. Mišljenje možemo definirati kao mentalnu aktivnost koja je uključena u razumjevanje, proradu i priopćavanje informacija. Mišljenje sadrži obraćanje pažnje na informacije, njihovu mentalnu reprezentaciju, rasuđivanje, prosuđivanje i odlučivanje. Govor nam omogućava priopćavanje naših misli i njihovo bilježenje za buduće naraštaje.

Pojmovi i prototipovi: Građevni materijal misli

Pojmovi su mentalne kategorije koje upotrebljavamo za zajedničku klasifikaciju objekata, odnosa, događaja, apstrakcija ili kvaliteta koje imaju zajednička svojstva. Veliki dio mišljenja bavi se kategoriziranjem novih objekata i događaja, te manipulacijom odnosa među pojmovima. Pojmove nastojimo hijerarhijski organizirati. Primjeri koji najbolje odgovaraju bitnim svojstvima kategorija zovu se prototipovi. Prototipovi su dobri primjeri za određene tipove. Brojni jednostavni prototipovi kao pas ili crveno stječu se na primjerima. Psi su pozitivni primjeri za pojam psa. Mačke su negativni primjeri za pojam psa. U razvoju govora prekomjerno uključivanje u neku kategoriju (svrstavanje konja u pse) naziva se prekomjerno proširivanje.

Rješavanje problema

Rješavanje problema započinje pokušajem razumjevanja. Razumjevanje problema zahtjeva usmjeravanje na ključne informacije. Razumjevanje problema sadrži stvaranje koherentne mentalne reprezentacije problema. Uspješno rješavanje problema općenito ima tri obilježja. Prvo, dijelovi ili elementi naše mentalne reprezentacije problema smisleno su povezani. Drugo, elementi naše mentalne reprezentacije problema trebaju odgovarati elementima problema u vanjskom svijetu. Treće, potrebno nam je prethodno znanje koje možemo primjeniti na taj problem.

Algoritam je specifični postupak za rješavanje određene vrste problema. Kod rješavanja anagrama algoritam nazvan sustavno slučajno pretraživanje uključuje ispisivanje svih mogučih kombinacija slova, uz uporabu od jednog do svih slova.

Heuristički postupci su jednostavna pravila koja nam pomažu pojednostaviti i riješiti problem. Heuristički postupci su prečice koje omogućavaju brže rješavanje. U heurističkom postupku koji se naziva sredstvo-cilj analiza procjenjujemo razliku između situacije u kojoj se nalazimo i naših ciljeva, a onda činimo što možemo kako bismo smanjili tu razliku.

Analogija je djelomična sličnost između stvari koje se inače razlikuju. Heuristički postupak po analogiji primjenjuje rješenje nekog ranijeg problema na rješavanje novog problema.

Stručnjaci rješavaju probleme učinkovitije i brže od početnika. Stručnjaci za određenu vrstu problema imaju i šire znanje iz tog područja, bolje pamćenje za elemente problema, uspješnije stvaraju predodžbe ili reprezentacije koje olakšavaju rješavanje problema,

29

povezuju taj problem sa slično strukturiranim problemima, te posjeduju učinkovitije metode za rješavanje problema.

Mentalni set je sklonost da se u rješavanju novog problema upotrebljava pristup koji se ranije na prividno sličnim problemima pokazao korisnim. Neki je problem moguće riješiti brzom „percepcijom odnosa“ među elementima problema, ili uvidom. Privremeno odustajanje od rješavanja nekog teškog problema ponekad pogoduje inkubaciji uvida. Takvo privremeno odustajanje od problema možda pomaže jer nas udaljava od nekorisnih, ali ustrajnih mentalnih setova.

Funkcionalna usredotočenost je sklonost gledanja na neki objekt u skladu s njegovim nazivom ili uobičajnom uporabom. Funkcionalna usredotočenost može sličiti mentalnom setu jer nam otežava uporabu poznatih objekata u rješavanju problema na nov način.

Problemi mogu biti definirani dobro ili loše. U dobro definiranom problemu jasno je opisano početno stanje, cilj, te pravila za postizanje tog cilja. U loše definiranom problemu manje je jasno početno stanje, cilj, te pravila za postizanje cilja.

Kreativnost

Kreativna osoba može biti sposobnija u rješavanju problema za koje ne postoje neka rješenja, nikakve pokušane i ispitane formule. Skloni smo percipirati kreativne ljude kao sklone riziku, kao osobe koje ne prihvaćaju ograničavanja, cijene umjetnost i glazbu, sposobne su iz različitih materijala izraditi jedinstvene stvari, propituju socijalne norme i pretpostavke, znatiželjne su i voljne zauzeti neko nepopularno stajalište. Brojni psiholozi smatraju kreativnost sposobnošću stvaranja neobičnih, katkada dalekih asocijacija na neke elemente problema, kako bi na taj način proizveli nova rješenja koja omogućuju postizanje ciljeva.

Kreativnost traži divergentno mišljenje, a ne konvergentno. Kada rješavatelj problema suzuje svoje mišljenje kako bi našao najbolje rješenje, on misli konvergentno. Kada osoba nastoji rješiti neki problem s lakoćom stvara niz asocijacija i slobodno varira rezličite sastavnice radi se o divergentnom mišljenju.

Kreativne osobe obično jesu inteligentne. Inteligencija nije garancija kreativnosti.

Podaci istraživanja pokazuju da briga zbog procjena drugih ljudi smanjuje kreativnost. Opažanje pojedinca dok radi smanjuje njegovu kreativnost. Obećavanje nagrade za kreativnost smanjuje kreativnost.

Oluja mozgova je grupni proces koji potpomaže kreativnost potičući iznošenje što većeg broja ideja, čak i sasvim fantastičnih, bez kritike i vrednovanja tijekom trajanja procesa.

Rasuđivanje

U tekstu se rasuđivanje definira kao preinaka informacija čiji je cilj stvaranje zaključaka. Deduktivno mišljenje je oblik rasuđivanja o tvrdnjama, u kojem zaključci moraju biti točni, ako su bile točne premise. Premise su pretpostavke ili temeljne informacije koje omogućavaju donošenje zaključaka. Induktivno rasuđivanje je oblik rasuđivanja u kojem od pojedinačnih slučajeva ili određenih činjenica dolazimo do općih zaključaka. Induktivno rasuđivanje nam ne omogućava donošenje apsolutnih zaključaka.

30

Donošenje sudova i odlučivanje

Ljudi donose rutinske, svakodnevne odluke na temelju nepotpunih informacija. Prilikom donošenja sudova i odlučivanja, kao i kod rješavanja problema, ljudi koriste jednostavna pravila, heurističke postupke.

Prema heurističkom postupku reprezentativnosti, ljudi prosuđuju događaje (uzorke) na temelju populacije koju ti događaji prividno reprezentiraju. Kad koristimo heuristički postupak raspoloživosti naše procjene učestalosti ili vjerojatnosti neke pojave temelje se na lakoći kojom možemo naći primjere relevantnih događaja.

Heuristički postupak sidrenja i prilagodbe sugerira da je naše prosuđivanje u znatnoj mjeri inertno. Kad stvaramo milšljenje ili donosimo sudove, obično neka pretpostavka ili prva procjena služi kao sidro. Ljudi se prilagođavaju dodatnim informacijama.

Učinak oblikovanja odnosi se na utjecaj načina izražavanja ili konteksta u kojem je informacija prezentirana na odlučivanje.

Većina nas najčešće je previše uvjerena u svoje odluke. Jedan od razloga što jesmo uvjereni ja da se usmjerujemo na primjere koji potvrđuju naše sudove, a zanemarujemo događaje koji ih ne potvrđuju.

Jezik i govor

Govor je priopćavanje misli i osjećaja pomoću simbola. Ti su simboli po poredani po pravilima gramatike.

Govor ima obilježja semantičnosti, neograničene kreativnosti i izmještanja. Semantičnost znači da riječi služe kao simboli za objekte, događaje ili ideje.

Neograničena kreativnost označava mogućnost kombiniranja riječi u orginalne rečenice. Premještanje je svojstvo jezika koje omogućava priopćavanje informacija o objektima i događajima iz nekog vremena i prostora.

Temeljni pojmovi o jeziku uključuju fonologiju, morfologiju, sintaksu i semantiku.

Fonologija je izučavanje temeljnih glasova nekog jezika. Temeljni glasovi nazivaju se fonemi.

Morfemi su najmanje smislene jedinice nekog jezika. Morfemi se sastoje od jednog ili više fonema u određenom poretku. Morfemi koji se u obliku nastavaka dodaju imenicama nazivaju se gramatičkim oznakama ili infleksijama. Infleksije mijenjaju oblik riječi ukazujući na gramatičke veze kao što su jednina ili množina, glagolsko vrijeme (npr. prezent ili prošlo vrijeme), rod (muški, ženski, srednji) itd.

Sintaksa je sustav pravila nekog jezika koji određuje poredak riječi u rečenicama.

Pravila za poredak riječi čine gramatiku nekog jezika.

31

Semantika je proučavanje značenja u nekom jeziku – odnosa između jezika i objekta i događaja. Površinska struktura rečenice odnosi se na njezinu površinsku strukturu – poredak riječi. Dubinska struktura odnosi se na značenje rečenice koje se podrazumijeva.

Razvoj govora

Odmah pri rođenju djeca plaču, a sa, po prilici, 2 mjeseca života počinju gukati. Gukanje čine samoglasnicima slični glasovi koji zvuče kao produženi „oh“ i „ah“. Čini se da je gukanje povezano s osjećajima ugode.

Tepanje je prva vokalizacija, ili prvi oblik glasanja koji sliči ljudskom govoru. Tepanje započinje oko 6. mjeseca života i sadrži foneme iz različitih jezika. Tepanje je urođeno, iako se učenjem može mjenjati. Plakanje, gukanje i tepanje su prelingvističke pojave. To su prelingvistički fonemi jer im nedostaje semantičnost.

Dječji receptivni rječnik sastoji se od riječi koje djeca razumiju, što se očituje u njihovu slijeđenju uputa. Dječji ekspresivni rječnik sastoji se od riječi koje djeca koriste u govoru. Porast receptivnog rječnika je brži od porasta ekspresivnog rječnika.

Djeca izgovaraju svoju prvu riječ u dobi od oko godinu dana. Djeca nastoje govoriti i o stvarima za koje još nema riječi, pa stoga često prekomjerno proširuju značenje neke riječi na stvari ili aktivnosti za koje još ne posjeduju pravu riječ.

Djeca ponajprije daju izjave od 1 riječi. Te izjave izražavaju značenja cijelih rečenica, a nazivaju se telegrafski govor. Izjave od jedne riječi nazivaju se i holofraze. Telegrafske rečenice od dvije riječi pojavljuju se krajem druge godine života. Djeca upotrebljavaju i prekomjerne generalizacije, što se očituje u dječjim pokušajima da nepravilne glagole upotrebljavaju kao da su pravilni. „Pogreške“ pretjerane uporabe pravila ukazuju na shvaćanje pravila gramatike.

U razvoju govora djevojčice su nešto superiornije dječacima. Djeca koja dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa imaju siromašniji rječnik, od djece koja pripadaju srednjoj ili višoj klasi.

Sa socijalno-kognitivnog stajališta roditelji služe kao modeli za uporabu govora. Djeca nauče govoriti, barem djelomično, opažanjem i oponašanjem. Mnoge riječi, uključujući i nepravilne glagole stječu se imitacijom. Ali socijalnim učenjem ne može se protumačiti dječja prekomjerna uporaba pravila za pravilne imenice i glagole. B. F. Skinner opisao je svoje stajalište o ulozi potkrepljenja u razvoju govora ovako: „Dijete stječe verbalno ponašanje kada u zadanoj verbalnoj zajednici relativno slobodne verbalizacije, selektivno potkrijepljene poprimaju oblike koji proizvode prikladne posljedice“.

Nativističko gledište o razvoju govora smatra da urođeni ili nasljedni čimbenici navode djecu da obraćaju pažnju i stječu govor na određene načine. Prema psiholingvističkoj teoriji stjecanje govora uključuje interakciju okolinskih utjecaja (kao što su izloženost govoru roditelja i potkrepljivanje) i urođene sklonosti za stjecanje govora. O toj se urođenoj sklonosti govori kao uređaju za stjecanje govora. Chomsky smatra da uređaj za stjecanje govora (USG) omogućava djeci razumjevanje „univerzalne gramatike“ – dubinske strukture ili skupa pravila za pretvaranje ideja u rečenice. Lenneberg predlaže postojanje osjetljivog razdoblja za učenje govora koje započinje između 18. i 24. mjeseca života i traje do puberteta. To se osjetljivo razdoblje temelji na plastičnosti mozga.

32

Jezik i mišljenje

Mišljenje je moguće i bez jezika, ali jezik olakšava mišljenje. Prema hipotezi lingvističke relativnosti jezik strukturira (i ogranićava) načine na koje percipiramo svijet. Kritičari tvrde da rječnik nekog jezika ukazuje na raspon pojmova koje govornici tog jezika smatraju važnim. Ograničenja rječnika ne moraju nužno sprječavati govornike tog jezika u uočavanju razlika za koje nemaju riječi.

33

Inteligencija

Teorije inteligencije

Postignuće se odnosi na inskustveno stečene znanja i vještine. Inteligencija na neki način stvara kognitivnu osnovicu za postignuće u obrazovanju. Inteligencija se obično percipira kao sposobnost koja je u osnovi tog postignuća, ili kao sposobnost učenja, dok postignuće uključuje stečenu osposobljenost ili mogučnost provedbe.

Brojni istraživači smatraju da se inteligencija sastoji od jedne ili više mentalnih sposobnosti ili faktora. Francuz Alfred Binet razvio je prije gotovo 100 godina prve metode za testiranje inteligencije.

Charles Spearman smatra da ponašanja koja smatramo inteligentnima imaju u svojoj osnovici jedan zajednički faktor. Spearman je taj zajednički faktor nazvao g faktor, tj. faktorom „generalne inteligencije“. Spaerman je istaknuo da su čak i najsposobnije osobe relativno superione samo u nekim područjima, pa je predložio specifične ili s faktore, koji bi tumačili postojanje specifičnih sposobnosti. Kako bi testirao svoja stajališta, Spaerman je razvio i posebnu statističku metodu nazvanu faktorska analiza.

Louis Thurstone predložio je postojanje 9 specififičnih faktora koje je nazvao primarne mentalne sposobnosti. Jedna od primarnih mentalnih sposobnosti, rječitost omogućava nam brzo stvaranja popisa riječi koje se rimuju.

Howard Gardner smatra da postoje sedam vrsta inteligencije. Vjeruje da svaka od njih ima svoju neurološku osnovicu u određenom području mozga. Gardnerove „inteligencije“ uključuju jezičnu sposobnost, logičko-matematički sposobnost, tjelesno-kinestetičku nadarenost, glazbenu nadarenost, spacijalne vještine, prepoznavanje vlastitih osjećaja i osjetljivosti na osjećaje drugih ljudi. Gardnerovi kritičari dovode u pitanje zamisao da se te posebne nadarenosti po svom značenju mogu izjednačiti s onim što smatraju širim pojmom inteligencije.

Robert Sternberg gleda na inteligenciju pod vidom obrade informacija. Sternberg je predložio trosložni model inteligencije. Razine inteligencije su: kontekstualna, iskustvena i komponentna. Kontekstualna razina omogućava ljudima prilagođavanje zahtjevima različitih okruženja. Inteligentno ponašanje na iskustvenoj razini definirano je sposobnostima sučeljavanja s novim situacijama i automatskim procesiranjem informacija.

Komponentna razina inteligencije sastoji se od tri procesa: meta-komponenata, izvedbenh komponenata i komponenata stjecanja znanja. Meta-komponente odnose se na našu svjesnost o vlastitim intelektualnim procesima. Izvedbene komponente su mentalne operacije ili vještine koje koristimo pri rješavanju problema ili procesiranju informacija. Komponente stjecanja znanja koriste se tijekom stjecanja novog znanja.

David Wachsler opisao je inteligenciju kao „sposobnost... razumjevanja svijeta i domišljatost u sučeljavanju s njegovim izazovima.“

34

Umjetna inteligencija

Ujetna inteligencija je kompjutorska kopija ljudskog intelektualnog funkcioniranja. Artificijelna inteligencija može rješavati probleme za koje bi ljudima bile potrebne godine, ako bi ih uopće i mogli riješiti. Međutim, umjetna inteligencija nema uvida, intuciju i kreativnosti koje nalazimo u ljudi.

Mjerenje inteligencije

Binet je konstruirao jednu od prvih skala za mjerenje inteligencije jer je francuski sustav javnog školovanja tražio neki instrument pomoću kojeg bi bilo moguće identificirati djecu kojoj će biti potrebno posvetiti posebnu pažnju. Prva verzija nazvana je Binet-Simonova skala. Binet-Simonovom skalom dobiva se rezultat nazvan mentalna dob ili M. D.

Louis Terman prilagodio je Binet-Simonovu skalu za uporabu na američkoj djeci. Sadašnja verzija naziva se Stanford-Binet skala inteligencije (SBSI). Primjenom Stanford-Binet skale inteligencije dobiva se kvocijent inteligencije (K.I.).

Kvocijent inteligencije pokazuje odnos između djetetove mentalne i aktualne ili kronološke dobi. U početku je K. I. izračunavan pomoću formule K.I.=mentalna dobkronološka dob x 100

Wechslerove skale sastoje se od skupina zadataka u nizu subtestova. Wechsler je neke od svojih skala sastavio od verbalnih, a neke od neverbalnih zadataka.

Wechsler je uveo i novi način određivanja kvocijenta inteligencije koji se temelji na odstupanju rezultata određene osobe od rezultata koje postiže njezina dobna skupina. Prosječni rezultat za svaku dobnu skupinu definiran je kao K.I.=100. Wechsler je zatim tako raspodjelio bodove kvocijenta inteligencije da je srednjih 50% pokrivalo „širok prosječni raspon“ od 90 do 110 jedinica.

Kvocijenti inteligencije američke djece čiji se roditelji nalaze u nižoj socioekonomskoj razini su niži za 10 – 15 jedinica od kvocijenta inteligencije djece koja dolaze iz srednjih i viših socioekonomskih slojeva. Američka djeca afričkog porijekla postižu kvocijente inteligencije koji su za 15 – 20 jedinica niži od kvocijenta inteligencije njihovih bijelih vršnjaka. I američka djeca hispanskog i indijanskog porijekla postižu rezultate koji su značajno ispod normi za bijelu djecu.

Američka djeca azijskog porijekla često u matematičkom dijelu testova znanja postižu bolje rezultate od ostale američke djece. Na standarziranim testovima znanja iz matematike i znanosti koneski i japanski studenti postižu više rezultate od američkih studenata. Sue i Okazaki smatraju da se viši rezultati Amerikanaca azijskog porijekla mogu pripisati različitim vrijednostima koje se potiču u obitelji, školi ili cjelokupnoj kulturi, a ne inteligenciji ili kompetenciji. Oni tvrde da Amerikanci azijskog porijekla više naglašavaju vrijednost obrazovanja.

Prijeporno pitanje testiranja: Što zapravo mjere testovi inteligencije?

Ispitivanje psihologa i defektologa pokazalo je da većina njih smatra testove inteligencije u određenoj mjeri pristranim prema Afroamerikancima i osobama nižeg socioekonomskog statusa. Tijekom 20-ih godina 20-og stoljeća, testovi inteligencije često su zloupotrebljavani kako bi se spriječilo useljavanje brojnih Europljana i drugih osoba u Sjedinjene Američke

35

Države. Postignuća u testovima inteligencije mogu biti odraz kulturalno uvjetovanog poznavanja pojmova potrebnih za pronalaženje točnih odgovora na zadatke u testovima, a ne same inteligencije.

Kada uspješnost u testovima inteligencije ovisi o iskustvu s određenom vrstom kulture, tada govorimo o kulturalnoj pristranosti. Psiholozi poput Raymonda B. Cattella i Florence Goodenough pokušali su konstruirati kulturalno neovisne testove inteligencije. Bijela djeca iz srednje klase su uspješnija od afroameričke djece na Cattellovim testovima i testovima Frances Goodenough.

Motivacija za uspješno rješavanje može također biti kulturalni čimbenik. Vrlo motivirana djeca postižu u testovima inteligencije više rezultate od manje motivirane djece.

Determinante inteligencije: Odakle dolazi inteligencija?

Psiholozi ispituju inteligenciju bliskih i udaljenih rođaka koji su odrasli zajedno ili odvojeno. Ako je nasljeđe uključeno u ljudsku inteligenciju, bliski rođaci bi trebali imati sličnije kvocijente inteligencije od manje bliskih rođaka ili ljudi koji nisu u rodu, čak i kada nisu zajedno odrasli. Kvocijenti inteligencije jednojajčanih blizanaca su sličniji nego kod kvocijenta inteligencije drugih parova ljudi, čak i kada su blizanci odrasli odvojeno. Korelacije između kvocijentima inteligencije usvojene djece i njihovih usvojitelja, kao i korelacije među bratićima i sestričnama su niske.

Istraživanja općenito upućuju na to da je udio naslijeđa u inteligenciji između 40 i 60 %. Drugim riječima, otprilike polovica varijacija u kvocijentima inteligencije može se pripisati nasljeđu.

Genetski parovi (kao npr. jednojajčani blizanci) odrasli zajedno pokazuju više korelacije među kvocijentima inteligencije nego slični genetski odrasli zajedno. Zbog tog razloga, ista skupina istraživanja upućuje na to da i okolina djeluje na visinu kvocijenta inteligencije.

Jedna od strategija u istraživanju genetskih utjecaja na inteligenciju je usporedba korelacija između adoptirane djece i njihovih bioloških i adoptivnih roditelja. Kada su djeca bila već vrlo rano odvojena od svojih bioloških roditelja, može se tvrditi da viskoka povezanost između njihovih kvocijenata inteligencije i kvocijenata njihovih prirodnih roditelja održava genetske utjecaje. Visoka povezanost njihovih kvocijenata inteligencije s kvocijentima inteligencije adoptivnih roditelja mogla bi više ukazivati na okolinske utjecaje. U nekoliko ispitivanja utvrđeno je da je povezanost između kvocijenata inteligencije adoptirane djece i njihovih biloških roditelja veća nego između kvocijenata inteligencije te djece i njihovih adoptivnih roditelja.

Čini se da okolina u kojoj djete živi i stil roditeljstva utječu na kvocijent inteligencije. Djeca čije su majke emocionalne i rječite, koje svojoj djeci u prvim godinama života osiguravaju prikladne igračke, bave se djecom i pružaju im svakodnevna različita iskustva, postižu kasnije više kvocijente inteligencije.

Rana okolina u kojoj djete raste povezana je s visinom kvocijenta inteligencije i školskim uspjehom. Dobar odnos između roditelja i djeteta, te majčinsko poticanje samostalnosti povezano je pozitivno s visinom kvocijenta inteligencije trogodišnje američke djece meksičkog porijekla. Programi početne prednosti pridonose povećanju kvocijenta inteligencije, vještinama učenja i uspjehu u testovima znanja siromašne djece, pružajući im priliku da dođu u dodir s građom i aktivnostima koje su za djecu srednje klase svakodnevna

36

činjenica. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja polaznici takvih programa imaju veću šansu napredovanja u školovanju, te za njih postoji manja vjerojatnost smještaja u razrede za djecu koja sporije uče.

Starije osobe pokazuju na testovima inteligencije određeni pad opće intelektualne sposobnosti. Taj je pad najveći u brzini procesiranja. Ljudi višeg socioekonomskog statusa bolje održavaju svoje intelektualno funkcioniranje od ljudi nižeg socioekonomskog statusa.

37

Motivacija i čuvstva

• Fritz Heider: Ljudi su motivirani uskladiti vlastita vjerovanja i stavove. Ako, na primjer, ljudi koje volimo imaju iste stavove kao i mi, onda postoji ravnoteža i sve je u redu.

• William McDougall: Ljudi imaju 12 osnovnih instinkata, koji uključuju glad, sex i samopotvrđivanje.

• Abraham Maslow: Kad ljudi jednom zadovolje svoje niže potrebe, oni prirodno nastoje postići osobno ispunjenje ostvarujući svoje jedinstvene potencijale.

• Stanley Schachter: Kad se ljudi nađu u nejasnim situacijama, skloni su opažati što rade drugi ljudi u tim situacijama, kako bi utvrdili što im je činiti.

• Clark Hull: Razlog zbog kojeg i ljudi i životinje vole nagrade leži u činjenici da nagrade smanjuju intenzitet prirodnih i stečenih nagona.

• Leon Festinger: Svijest o tome da dvije spoznaje nisu u skladu, ili da naši stavovi nisu kompatibilni s našim ponašanjem, stvara neugodu koja nas motivira da smanjimo nesklad.

• D. William James: Vanjski podražaji izazivaju instinktivne obrasce pobuđenosti i akcije, kao što su borba ili bijeg. Zatim postajemo srditi jer se borimo, ili prestrašeni jer bježimo.

• Sigmund Freud: Instinkti gladi, seksa i agresije stvaraju psihičku energiju, koju doživljavamo kao napetost, a ta nas napetost motivira da nađemo načine ponovnog uspostavljanja mirnog, opuštenog stanja.

• Charles Darwin: Slobodno izražavanje čuvstava vidljivim znakovima pojačava ta čuvstva. S druge pak strane, potiskivanje vanjskih znakova čuvstva što je više moguće, ublažava ta čuvstva.

• Henry Murray: Socijalni se motivi razlikuju od primarnih motiva (npr. od gladi), jer su stečeni socijalnim učenjem.

Osnovni pojmovi u vezi s motivacijom

Motivi su pretpostavljena stanja unutar organizma koja motiviraju ponašanje i usmjeruju organizam prema ciljevima. Fiziološke potrebe općenito odražavaju stanja tjelesne lišenosti. Psihološke potrebe nužno ne proizlaze iz stanja lišenosti, a mogu biti naučene ili stečene iskustvom. Potrebe izazivaju nagone, koji su psihološke prirode i potiču nas na akciju. Poticaj je predmet, osoba ili situacija za koje smatramo da mogu zadovoljiti neku našu potrebu.

Teorije motivacije: Zašto pitamo „Zašto“?

Prema instinktivnoj teoriji motivacije životinje su „pretprogramirane“, tj. rođene s tendencijama da na određene situacije reagiraju na određeni način. U instinktivnoj teoriji motivacije podražaji nazvani pokretači izazivaju nepromjenljive, urpđene obrasce ponašanja. William James i William McDougall tvrdili su da ljudi imaju instinkte koji ne potiču samo preživljavanje, već i socijalno ponašanje.

38

Hullova teorija smanjena nagona smatra da ljudi vole nagrade, jer one smanjuju intenzitet nagona. Posljedica je toga da smo skloni onim ponašanjima koja dovode do nagrade. Teorrtičari teorije smanjena nagona razlikuju primarne, urođene nagone i sekundarne, naučene nagone. Sklonost organizma da održi stabilno stanje naziva se homeostaza.

Prema teoriji oprečnih procesa, čuvstva imaju tendenciju izazivanja oprečnih čuvstava. Humanistički psiholozi smatraju da ponašanje može biti motivirano svjesnom željom za osobnim rastom. Oni vjeruju da su ljudi motivirani svjesno težiti prema osobnom ispunjenju. Abraham Maslow je pretpostavio da su ljudske potrebe hijerarhijski organizirane, uključujući i urođenu potrebu za samoaktualizacijom. Maslowljeva hijerarhija uključuje fiziološke potrebe, potrebe ta sigurnošću, naklonošću i pripadanjem, poštovanjem i – na vrhu – samoaktualizaciju.

Kognitivistički psiholozi kao Sandra Bem i Leon Festinger tvrde da su ljudi motivirani postići kognitivnu dosljednost (konzistentnost). Jean Piaget i George Kelly pretpostavili su da se ljudi rađaju kao znanstvenici koji nastoje razumjeti svijet kako bi mogli predviđati i kontrolirati događaje.

Sociokulturalna teorija prožima ostala stajališta. Primarni nagoni mogu, na primjer, biti urođeni, ali sociokulturalna iskustva utječu na ponašanje kojima te potrebe zadovoljavamo.

Glad: Jedete li kad ste gladni?

Glad je regulirana putem nekoliko mehanizama, uključujući mišićne kontrakcije, razinu šečera u krvi, organe u ustima i jetrima, te reakcije hipotalamusa. Žvakanje i gutanje daju nam izvjestan osjećaj sitosti. Ventromedijalna jezgra (VMJ) hipotalamusa vjerojatno funkcionira kao centar za prestanak jedenja. Lezije u tom području dovode kod štakora do hiperfragije, stanja u kojem životinja nekoliko puta poveća svoju tjelesnu težinu, ali se tada na toj razini i zaustavlja. Čini se da lezije u ventromedijalnoj jezgri podižu „točku regulacije“ u centru za prestanak hranjenja na višu razinu. Lateralni hipotalamus očito djeluje kao centar za početak hranjenja. Lezije lateralnog hipotalamusa mogu kod štakora izazvati afagiju.

Spolni nagon: Sociokulturalno stajalište

Spolni hormoni pospješuju biološku spolnu diferencijaciju, reguliraju menstrualni ciklus i utječu na spolno ponašanje. Spolno ponašanje mnogih nižih životinja gotovo je u cijelosti regulirano hormonima. Hormoni disponiraju niže životinje za muški ili ženski način parenja (organizirajući učinak), a utječu i na spolni nagon potičući seksualno ponašanje (aktivirajući učinak).

Štakori koji su odmah po rođenju bili kastrirani, pa time lišeni testosterona u odrasloj se dobi ne pokušavaju pariti. Kad su štakori kastrirani u odrasloj dobi, injekcije testosterona ponovno izazivaju stereotipno mužjačko seksualno ponašanje. Kastrirani muškarci ili muškarci koji su dobivali androgene obično pokazuju postupan gubitak seksualne želje i gubitak sposobnosti za erekciju i orgazam. Ženke miševa, štakora, mačaka i pasa prihvaćaju mužjake samo u vrijeme estrusa. Ali žene su seksualno podate tijekom svih faza menstrualnog ciklusa, čak i za vrijeme menstruacije, kao i nakon menopauze.

Spolna orijentacija homoseksualaca i lezbijki jest erotska reakcija na pripadnike vlastitog spola. Psihodinamska teorija povezuje homoseksualnost s „klasičnim obrascem“ odgoja djece, u kojem postoji „čvrsto vezujuća“ majka i „udaljeni neprijateljski“ otac. Sa stajališta

39

teorije učenja, rano potkrepljivanje spolnog ponašanja može djelovati na spolnu orijentaciju. Pouzdano je utvrđeno da spolna orijentacija homoseksualaca i lezbijki ne ovisi o razini muških ili ženskih hormona u odrasloj dobi. Ali spolna usmjerenost može biti povezana s prenatalnim spolnim hormonima.

„Glad“ za podražajima

„Glad“ za podražajima je urođena poput fizioloških potreba. Fiziološke potrebe nas potiču da smanjimo količinu podražaja kojima smo izloženi. Suprotno tome, potreba za podražajima potiče nas da povećamo stimulaciju kojoj smo izloženi.

Ljudi i mnoge niže životinje imaju potrebu za podraživanjem i aktivnošću, te potrebe za preživljavanjem i manipuliranjem okoline. Osobe koje traže uzbuđenja bave se aktivnostima koje dovode do visoke razine stimulacije.

Istraživanja senzorne deprivacije pokazala su da je pomanjkanje podražaja neugodan doživljaj. Nakon nekoliko sati, sudionicima takvih istraživanja postalo je dosadno, a postali su i razdražljivi. Kako je vrijeme prolazilo, neki su izvještavali o vidnim halucinacijama, koje su uglavnom bile ograničene na geometrijske likove. Nakon nekoliko dana sudionicima pokusa postalo je teško koncentrirati se na probleme.

Socijalni motivi

Socijalni motivi razlikuju se od primarnih motiva po tome što su stečeni iskustvom i socijalnim učenjem. Harvardski psiholog Henry Murray smatrao je socijalne motive psihološkim potrebama.

Psiholog David McClelland među prvima je započeo procjenjivati motivacije za postignuće uz pomoć mašte, a u tu je svrhu koristio Murrayev test tematske apercepcije.

Ljudi s visokom motivacijom za postignuće dobivaju bolje ocjene i zarađuju više novaca od ljudi komparabilnih sposobnosti, ali slabije motivacije za postignuće. Roditelji koji imaju visoku motivaciju za postignuće potiču svoju djecu da misle i djeluju neovisno.

Potreba za afilijacijom potiče nas da se pridružimo nekim skupinama i stvaramo prijateljstva. Stanley Schachter je utvrdio da anksioznost povećava potrebu za udruživanjem. Kad smo anksiozni, nastojimo biti s ljudima koji su u istoj situaciji. Schachter tumači tu sklonost teorijom socijalne usporedbe. Ta teorija tvrdi da ljudi u nejasnim situacijama traže druge ljude s kojima bi mogli usporediti svoja čuvstva i ponašanja.

U sociobiologiji se mnoga društvena ponašanja, uključujući i agresivno, smatraju genetski određenima. Zbog činjenice da agresiniji pojedinci imaju veću šansu rađanja potomaka, veća je vjerojatnost da će geni koji su odgovorni za agresivno ponašanje biti preneseni na iduća pokoljenja. Prema psihodinamskoj teoriji najbolji način sprječavanja štete agresije mogao bi biti poticanje njezinih manje štetnih oblika. Prema kognitivnom stajalištu, vjerojatnost agresivnog ponašanja veća je za ljude koji vjeruju da je agresija – na primjer tijekom rata – nužna i opravdana. Za ljude koji određeni rat smatraju neopravdanim ili su uopće protiv svake agresije vjerojatnost agresivnog ponašanja je manja.

S biheviorističke točke gledanja do učenja dolazi uz pomoć potkrepljivanja. Ljudi koji promatraju nasilje u medijima pokazuju više agresivnosti od onih koji nisu izloženi nasilju u

40

medijima. Nasilje na televiziji nudi modele agresivnijih „vještina“. Ponovljena izloženost nasilju u medijima smanjuje emocionalne reakcije gledatelja prema nasilju.

Sociokulturalno stajalište usredotočuje se u vezi na etničku pripadnost i spol.

Čuvstva: Davanje boje životu

Čuvstva su osjećajna stanja koja se sastoje od kognitivnih, fizioloških i ponašajnih sastavnica. Čuvstva djeluju kao motivi, ali mogu istodobno biti i reakcija na neku situaciju, pa i ciljevi. Čuvstvo anksioznosti uglavnom uključuje pobuđenost simpatikusa, a čuvstvo depresije pretežno pobuđenost parasimpatikusa.

Tehnički naziv za detektor laži je poligraf. Poligrafi registriraju pobuđenost simpatikusa, a ne laži kao takve. Poligrafi prate četiri tjelesne funkcije: puls, krvni tlak, frekvenciju disanja i elektrodermalnu reakciju, koja ukazuje na količinu znojenja.

Zagovornici poligrafa tvrde da točnost poligrafskog mjerenja iznosi 90%. Međutim, ispitanici mogu smanjiti točnost mjerenja poligrafa kao detektora laži na različite načine, npr. razmišljanjem o nekim uznemirujućim događajima, griženjem jezika ili poticanjem simpatičke pobuđenosti na neki drugi način.

Čini se da je ekspresija mnogih čuvstava univerzalna. Smiješak je očito univerzalni znak naklonosti i odobravanja. Psiholog Paul Ekman je fotografije na kojima su ljudi izražavali čuvstva srdžbe, gađenja, straha, radosti, žalosti i iznenađenja pokazivao ljudima diljem svijeta i tražio da kažu o kojim se emocijama radi. Sve su se skupine slagale u prepoznavanju čuvstava.

Prema hipotezi facijalne povratne veze otvorena facijalna ekspresija može intenzivirati čuvstvo. Osobe navedene da se smiješe izvješćuju o više pozitivnih čuvstava. Osobe navedene da se mršte procjenjuju stripove agresivnijima.

Psiholozi se ne slažu u procjeni relativne važnosti fiziološke pobuđenosti i kognitivne procjene u nastanku čuvstava. Prema James-Langeovoj teoriji čuvstava, vanjski događaji potiču čuvstva koja imaju specifičan obrazac pobuđenosti i akcije. Čuvstva slijede, a ne uzrokuju ponašanje odgovorne na događaje.

Cannon-Bardova teorija tvrdi da mozgovna obrada događaja istodobno izaziva autonomnu aktivnost (pobuđenost), mišićnu aktivnost (akciju) i kognitivnu aktivnost (doživljaj čuvstva). Prema ovom stajalištu, čuvstva prate tjelesne reakcije, ali nisu njima izazvana.

Prema teoriji kognitivne procjene, čuvstva imaju pretežno sličan obrazac pobuđenosti. Emocije variraju uzduž dimenzije snažno slabo, koja je određena razinom pobuđenosti. Čuvstvo koje će neka osoba u povodu vanjskog podražaja doživjeti odražava kognitivnu procjenu podražaja, tj. značenje podražaja za tu osobu. Klasično istraživanje Schachtera i Singera pokazuje da se sličan obrazac pobuđenosti može imenovati sasvim različito, ovisno o situaciji u kojoj se osoba nalazi. No, njihovo je ispitivanje prilikom ponavljanja dalo različite rezultate.

Rezultati istraživanja pokazuju da su obrasci pobuđenosti specifičniji nego što to smatra teorija kognitivne procjene, ali kognitivna procjena ipak igra važnu ulogu u određivanju naših reakcija na događaje.

41

Razvoj

Stupnjevi i dob u Piagetovoj teoriji Senzomotorički stupanj Prve dvije godine Predoperacijski stupanj Od druge do šeste godine Konkretno-operacijski stupanj Od sedme do dvanaeste godine Formalno-operacijski stupanj Adolescencija i odrasla dob

Pojave koje se pojavljuju u određenim stupnjevima:

A. Senzomotorički stupanj: Stalnost predmeta, asimilacija novih podražaja u već postojeće sheme

B. Predoperacijski stupanj: Artificijelizam, animizam, objektivne moralne prosudbe C. Konkretno-operacijski stupanj: Subjektivne moralne prosudbe, konzervacija,

reverzibilnost D. Formalno-operacijski stupanj: Apstraktno mišljenje, djeca postaju teorijski

znanstvenici

Prijeporna pitanja u razvojnoj psihologiji

Oni aspekti našeg ponašanja koji izviru iz naših gena i pojavljuju se kod djeteta ako su ispunjeni minimalni uvjeti prehrane i socijalnih iskustava, tumače se našom prirodom. Oni aspekti ponašanja čije izvore nalazimo u okolinskim utjecajima pripisuju su odgoju.

Psiholog Arnold Gesell priklanjao se prirodnim tumačenjima razvoja, tvrdeći da su sva područja razvoja samoregulirana postupnim aktiviranjem prirodnih planova i procesa ili maturacijom. John Watson i drugi bihevioristi vjerovali su u okolinska tumačenja. Watson je bio prvenstveno usmjeren na adaptivne obrasce ponašanja, dok je Gesella zauzimao i tjelesni i motorički rast i razvoj.

Psiholozi još uvijek raspravljaju pojavljuju li se razvojne promjene postupno, tj. kontinuirano ili u velikim kvalitativnim skokovima koji snažno mijenjaju naša tijela i ponašanje, tj. diskontinuirano. Bihevioristi smatraju ljudski razvoj kontinuiranim procesom kojem učinci učenja postupno rastu bez većih i naglih kvalitativnih promjena. Suprotno tome, teoretičari maturacije smatraju da postoje životna razdoblja u kojima se promjene događaju tako naglo, da možemo reći da se razvoj odvija u stupnjevima.

Tjelesni razvoj

Moguće je zatrudnjeti dan-dva nakon menstruacije. Ovulacija je definirana kao oslobađanje jednog jajašca iz jajnika. Rast i razvoj osobe započinje kada se spermij spoji s jajašcem i postane zigota. Spermiji mogu nositi X ili Y spolni kromosom. Ako spermij s Y kromosomom oplodi jajašce, začet je dječak.

Prenatalni razvoj može biti podjeljen u tri stupnja ili razdoblja. Ta su razdoblja: razdoblje zigote (približno prva dva tjedna), razdoblje embrija (koje traje od drugog tjedna do oko 2

42

mjeseca prije rođenja) i razdoblje fetusa. Na svom trodnevnom ili četverodnevnom putovanju kroz jajovod do uterusa zigota se nekoliko puta dijeli, a zatim se pričvršćuje na stijenku uterusa.

Embrionalno razdoblje traje od implantacije do oko osmog tjedna razvoja. Tijekom embrijalnog razdoblja počinju se brzo razvijati glavni organski sustavi. Razvoj se odvija u dva glavna smjera cefalokaudalnom i proksimodistalnom.

Najveće promjene u tjelesnoj težini i dužini događaju se tijekom prenatalnog razvoja. Tijekom prvih pet mjeseci tjelesna težina novorođenčadi obično postaje dvostruko veća, a do prvog rođendana povećava se i do tri puta.

Nakon prve dvije godine života pa do naglog ubrzanja u adolescenciji djeca svake godine rasu oko 5-7 cm i postaju teža 2-3 kg godišnje.

Djeca se rađaju s nizom refleksa. Reflekci su stereotipni odgovori izazvani određenim podražajima. Refleksi ne uključuju više mozgovne funkcije, već se pojavljuju automatski. Najvažniji refleks za preživljavanje je refleks disanja. Zbog fefleksa traženja usnama novorođena djeca okreću glavu prema podražajima kao što su dodir ili pritisak na obraz, a zbog refleksa sisanja sisaju objekt koji im dotaknemo usne. U povodu iznenadnog glasnog zvuka, udarca ili ispuštanja djeteta iz ruku pojavljuje se Moro refleks: novorođenče povlači noge k tijelu i savija leđau obliku luka. Novorođenče refleksno hvata objekte koje mu stavimo na dlanove zahvaljujući refleksu hvatanja. Podraživanje tabana dovodi do širenja nožnih prstiju, Babinskijev refleks. Refleksi poput refleksa traženja usnama i sisanja važni su za preživljavanje, a kako maturacija napreduje, oni polako nestaju, a brojni dotada automatski procesi dolaze pod voljnu kontrolu.

Novorođena djeca spavaju dnevno oko 16 sati. Pupilarni refleks postoji već u času rođenja, pa se šarenica automatski suzuje i širi kako bi u tami u oko dolazilo više svjetla i obrnuto. Budući da novorođenčad još nema sposobnos vizualne akomodacije, novorođena djeca gledaju kao kroz kameru nepromjenjivog fokusa. Mala djeca uočavaju znakove pomoću kojih se određuje udaljenost predmeta, pa imaju već razvijenu percepciju dubine (kao što pokazuju ispitivanja s vizualnim ponorom) u vrijeme kad započnu puzati.

Većina novorođene djece refleksno okreće glavu prema neubičajenim zvukovima. Tri dana stare bebe preferiraju majčin glas glasovima drugih žena, ali ne pokazuju sličnu preferenciju i za očev glas. Novorođenčad može razlikovati različite mirise, a kad su podražena snažnim mirisima dišu brže i postaju više aktivna. Novorođena djeca razlikuju različite okuse, posebno okus slatkog. Pritisak koji novorođeno dijete sišući vrši na dudu u korelaciji je s količinom šećera u tekućoj hrani. Novorođena djeca osjetljiva su na dodir, ali relativno neosjetljiva na bol što se može smatrati adaptivnom pojavom s obzirom na proces rađanja.

Socijalni razvoj

Ainsworth definira provrženost kao „emocionalnu vezu koja se stvara između neke životinje ili osobe i grugog specifičnog pojedinca, koja se održava tijekom vremena i drži organizme na okupu“. Sigurno privržena djeca plaču rijeđe i više pokazuju privrženost majkama od nesigurno privržene djece.

Mary Ainsworth identificirala je tri faze privrženosti: faza nediskriminativnih socijalnih reakcija, koja traje od rođenja do, po prilici, trećeg mjeseca života, a obilježena je nediskriminativnom privrženošću; faza privrženosti u nastajanju, koja započinje oko 3. ili 4.

43

mjeseca života, a obilježena je sklonošću prema poznatim osobama; te faza jasne privrženosti, koja započinje oko 6. ili 7. mjeseca, a obilježena je snažnom ovisnošću o osobi koja se najviše brine za dijete.

Bihevioristi tvrde da djeca postaju privržena svojim majkama putem uvjetovanja, jer ih majke hrane i vode brigu i o njihovim ostalim fizičkim potrebama. Prema ovom stajalištu, majke služe kao uvjetovani potkrepljivači.

Harlowljeva istraživanja s rezus majmunima sugeriraju da je u razvoju privrženosti jedna od urođenih potreba, nazvana potreba za ugodom dodira, važnija od uvjetovanja. Harlowljevi mali majmuni provodili su više vremena uz zamjensku „majku“ od mekane fortir tkanine nego uz žičanu „majku“, iako su bočice s hranom virile iz žičanih „majki“.

Etolozi smatraju da se privrženost pojavljuje tijekom kritičkog razdoblja. Tijekom kritičkog razdoblja kod mladih se životinja poput gusaka ili potaka pojavljuje instiktivna privrženost prema prvom pokretnom objektu na koji naiđu. Takav nastanak privrženosti naziva se utiskivanje. Kritično razdoblje za nastanak te privrženosti kod tih životinja određeno je na početku životnom dobi u kojoj se počinju kretati, a na kraju životnom dobi u kojoj stječu strah od nepoznatih bića.

Kognitivni razvoj

Jean Piaget unaprijedio je naše znanje o kognitivnom razvoju djece. Piaget je gledao na djecu kao na znanstvenike u nastojanju koji aktivno nastoje upoznati svijet oko sebe. Obrasce aktivnosti i mentalne strukture uključene u stjecanje i organizaciju znanja Piaget je nazvao shemama. Prema njegovoj definiciji, inteligencija uključuje procese akomodacije, ili reagiranja na događaje u skladu s postojećim shemama, te asimilacije ili mjenjanja shema s ciljem učinkovitog reagiranja na nove događaje.

Piagetova stajališta o kognitivnom razvoju uključuju četiri stupnja ili razdoblja. Prvo je senzomotoričko razdoblje, prije upotrebe simbola i razvoja govora. Tijekom senzomotoričkog razdoblja dijete stvara mentalne reprezentacije objekta, što dovodi do pojave nazvane stalnost predmeta. Drugi je stupanj predoperacijsko razdoblje, obilježeno egocentričkim mišljenjem (ili nesposobnošću viđenja svijeta kako ga vide drugi); animizmom, artificijelizmom, nesposobnošću istovremenog centriranja na više od jednog aspekta situacije, te objektivnim moralnim prosudbama. Treći je stupanj konkretno operacijsko razdoblje, obilježeno konzervacijom, manjim egocentrizmom, revezibilnošću i subjektivnim moralnim prosudbama. Četvrti stupanj je formalno operacijsko razdoblje, karakterizirano sposobnošću za apstraktno logičko mišljenje.

Brojna se pitanja nameću u vezi s Piagetovim stajalištima. Njegova je metodologija, na primjer, navela da podcijeni dob u kojoj djeca mogu uspješno izvršiti određene zadaće. Kognitivne vještine kao što su egocentrizam i konzervacija možda se razvija više kontinuirano nego što je Piaget pretpostavljao – uopće ne u nekim općim fazama. Međutim, izgleda da je sekvencijalni razvoj ili slijed razvoja zaista nepromjenjiv kao što je Paiget i vjerovao.

Kohlbergova teorija kognitivnog razvoja usmjerena je na razvoj moralnog rasuđivanja. Kohlberg pretpostavlja da se moralno rasuđivanje razvija kroz tri „razina“ i dvije faze u svakoj razini. Na pretkonvencionalnoj razini prosudbe se temelje na očekivanjima kazne ili nagrade. Prva faza ove razine orijentirana je na poslušnost i kaznu. U drugoj fazi dobro ponašanje se izjednačava s onim što će ljudima omogućiti zadovoljavanje njihovih potreba.

44

Na konvencionalnoj razini moralnog rasuđivanja prosudba o tome što je dobro, a što loše donosi se na temelju konformnosti s konvencionalnim standardima dobrog i lošeg ponašanja. Prema 3. fazi „orijentacije dobrog dječaka“, moralno je zadovoljiti potrebe i očekivanja drugih ljudi. U 4. fazi moralne prosudbe osnivaju se na pravilima koja održavaju društveni red. Treća postkonvencionalna razina Kohlbergove teorije uključuje 5. i 6. fazu. U petoj, ugovornoj fazi s legalističkom orijentacijom, dolazi do spoznavanja da zakoni proizlaze iz dogovorenih postupaka, te ne mogu određivati ponašanje osobe u izvanrednim okolnostima. U šestoj fazi mišljenje se oslanja na pretpostavljena univerzalna etička načela, pa ljudi smatraju moralnim ponašanjem koje je u skladu s njihovim vlastitim etičkim načelima.

Kohlbergovi kritičari smatraju da postkonvencionalno rasuđivanje, naručito njegova šesta faza, možda više reflektira Kohlbergove osobne zamisli nego prirodni stupanj kognitivnog razvoja.

Adolescencija

Adolescencija započinje pubertetom, a završava preuzimanjem odgovornosti odrasle osobe.

Pubertet započinje pojavom sekundarnih spolnih obilježja kao što su tjelesna dlakavost, produbljivanje glasa u dječaka i zaobljivanje grudi i bokova u djevojčica. Promjene koje će omogućiti sposobnost reprodukcije i pojavu sekundarnih spolnih obilježja stimulirane su testosteronom kod mladića i estrogenom kod djevojaka. Testosteron potiče rast penisa i pojavu stidnih dlačica, male količine androgena, zajedno s estrogenom potiču rast tjelesne dlakavosti kod djevojaka. Prva menstracija zove se menarha.

Gould i drugi istraživači utvrdili su da se adolescenti često žele osamostaliti od roditelja. Erikson smatra ego identitet, ili određivanje neke životne uloge, glavnom zadaćom adolescencije. Kod adolescenata koji ne stvore ego identitet može doći do difuzija uloga.

Razvoj odrasle osobe

Odrasla dob može se podijeliti u mladu, srednju i kasniju odraslu dob. Prema sudu Gail Sheehy, glavna je značajka mlade odrasle dobi napredovanje u karijeri. Erikson smatra da je središnja zadaća te dobi stvaranje intimnih odnosa. Erikson je smatrao da je mlada odrasla dob obilježena sukobom između intimnosti i izolacije. Prema Levinsonu, mlade odrasle osobe često usvajaju jedan san, koji ispunjava funkciju pokusnog nacrta za njihov život i obilježen je porivom da se „postane“ netko, da se ostavi trag u povijesti.

Tijekom svojih 20-ih i 30-ih godina mnoge se žene suočavaju s krizom izazvanom zbog približavanju kraju plodnih godina, sužavanja broja raspoloživih prilika, te povećane odgovornosti. Sheehy je 30-e godine nazvala kvaka 30-ih, jer tijekom tih godina mnoge odrasle osobe gube svoje iluzije i ponovno procjenjuju svoje živote.

Mnoge sredovječne osobe osjećaju se kao da su uhvaćene u zamku i kao da su izgubile svrhu života, što je nazvano kriza srednje dobi. Erikson smatra da je glavna značajka te dobi sukob između plodnosti i stagnacije. Srednja odrasla dob je vrijeme kad se moramo suočiti s nesuglasjem između naših postignuća i mladenačkih snova.

45

Sheehy je skovala naziv medioscencija kako bi opisala razdoblje traženja koje u neku ruku sliči adolescenciji. Oba su razdoblje vrijeme tranzicije. Medioscencija uključuje traženje novog identiteta.

Nekad se pretpostavljalo da sredovječne žene doživljavaju sindrom praznog gnjezda (kad najmlađe dijete napusti dom), ali istraživanja nisu potvrdila to stajalište. Mnoge žene u toj dobi pokazuju povećanu dominaciju i asertivnost. Kao da su se odlaskom djece iz kuće oslobodile tradicionalnih očekivanja o tome kako bi se žene trebale ponašati.

Kasnija odrasla dob započinje u dobi od 65 godina. U novije vrijeme psiholozi se više bave kasnijom životnom dobi. U toj dobi promjene u metabolizmu kalcija uzrokuju krhkost kostiju. Osjetni organi postaju manje osjetljivi, pa stoga stariji ljudi često jače začinjavaju hranu. Potrebno im je i više vremena u odgovaranju na podražaje, tj. dolazi do produžavanja vremena reakcije. Osobe koje „uspješno stare“ preoblikuju vlastiti život kako bi se usmjerile na ono što smatraju važnim i smislenim.

Naslijeđe u određenoj mjeri određuje trajanje života ili dugovječnost pojedinca. Prema celularnoj teoriji starenja, u funkciji dobi smanjuje se sposobnodt obnavljanja DNK u stanicama. Okolinski čimbenici, poput vježbanja, prikladnog načina ishrane i održavanja kontrole nad vlastitim životom mogu u određenom stupnju odgoditi starenje.

Kübler-Ross identificirala je pet faza umiranja, kroz koje prolaze bolesne osobe: poricanje, srdžbu, cjenjkanje, depresiju i prihvaćanje. Istraživana drugih istraživača pokazala su da psihološke reakcije ljudi suočenih sa smrću više variraju nego što je to smatrala Kübler-Ross.

Erikson je kasnu odraslu dob označio sukobom između ego integriteta i očaja. Ego integritet je sposobnost održavanja vlastitog identiteta usprkos progresivnoj tjelesnoj deterioraciji. Erikson smatra da ego integritet proizlazi iz mudrosti, te da prilagodba u kasnim godinama života zahtijeva mudrost oslobađanja od svega što smo tijekom života skupljali.

46

Ličnost

„Zašto su žalosne i vesele i zločeste?“: Uvod u ličnost

Psiholozi definiraju ličnost kao stabilan sklop čuvstava i motiva, te ponašanja, po kojem se ljudi međusobno razlikuju.

Stajalište o crtama ličnosti

Crte ličnosti su elementi ličnosti o kojima zaključujemo na temelju ponašanja. Smatra se da su crte ličnosti trajne i odgovorne za dosljednost ponašanja.

Allport i Oddbert kategorizirali su 18 000 ljudskih osobina, pretraživanjem popisa riječi u rječnicima. Prema Raymondu Cattellu, površinske crte ličnosti su karakteristični, međusobno povezani oblici ponašanja. Izvorne crte ličnosti nalaze se u temelju površinskih crta. Cattell je konstruirao Skalu šesnaest faktora ličnosti, koja mjeri izvorne crte ličnosti.

Hans J. Eysenck istraživao je odnos između dvije izvorne osobine: introverzije-ekstraverzije i emocionalne stabilnosti. Eysenck je primjetio da njegova shema podsjeća na onu koju je predložio Hipokrat, grčki liječnik.

Novija istraživanja sugeriraju postojanje pet temeljnih faktora ličnosti: introverzija-ekstraverzija, emocionalna stabilnost, savjesnost, dobrohotnost i otvorenost.

Psihodinamsko stajalište

Psihodinamske teorije ličnosti uče da je ličnost obilježena između nagona, kao što su seksualni i agresivni nagon, na jednoj, te zakona, socijalnih pravila i moralnog kodeksa, na drugoj strani. Zakoni i socijalna pravila su internalizirani; tj. postali su dio nas.

Sigmund Freud nazvao je sukobljene strane ličnosti psihičkim strukturama. Psihoanalitička teorija pretpostavlja da nas uglavnom pokreću nesvjesni motivi. Konflikt je neizbježan kad se instinkti gladi, seksualnosti i agresivnosti suprostave socijalnom pritisku, koji zahtjeva slijeđenje zakona i socijalnih normi.

Freud je pretpostavio postojanje tri psihičke strukture. Nesvjesni id je psihička struktura koja postoji već kod rođenja. Id predstavlja psihološke nagone i djeluje u skladu s principom užitka, koji traži neposrednu gratifikaciju.

Psihička struktura nazvana ego je doživljaj sebe, vlastitog ja. Ego se razvija kroz iskustvo, a djeluje u skladu s principom realiteta. Takozvani obrambeni mehanizmi štite ego od anksioznosti, potiskujući neprihvatljive zamisli ili iskrivljujući realitet.

Treća psihička struktura je superego. Superego je etički osjećaj. Razvija se u ranom djetinjstvu, a procesom identifikacije uključuje standarde roditelja i drugih osoba. Superego djeluje u skladu s moralnim principom.

47

Ljudi prolaze kroz psihosocijalni razvoj tijekom kojeg se psihoseksualna energija, ili libido, premješta iz jedne erogene zone u drugu. Postoji pet faza psihoseksualnog razvoja. Te su faze: oralna, analna, falusna, faza latencije i genitalna faza.

Fiksacija u nekoj od faza može potaknuti razvoj crta ličnosti koje su povezane s tom fazom. Fiksacija u oralnoj fazi može npr. potaknuti razvoj oralnih crta ličnosti, kao što su ovisnost i lakovjernost. Analna fiksacija može dovesti do ekstremne sklonosti urednosti nasuprot neurednosti, ili pertekcionizma nasuprot nemaru.

Epidov i Elektrin kompleks su konflikti falusne faze. Ti konflikti proizlaze iz dječje čežnje za posjedovanjem roditelja suprotnog spola, te osjećaja krivosti prema roditelju istog spola. U normalnim okolnostima dolazi prije ili kasnije do razrješenja tih konflikata identifikacijom djeteta s roditeljom istog spola.

Psihodinamska teorija Carla Junga zove se analitička psihologija. Jung je držao da osim osobnog nesvjesnog imamo i kolektivno nesvjesno, koje sadrži primitivne predodžbe ili arhetipove, koji reflektiraju povijest naše vrste.

Psihodinamska teorija Alfreda Adlera poznata je pod nazivom individualna psihologija. Alder je smatrao da su ljudi bazično motivirani kompleksom manje vrijednosti, a da iz tog kompleksa nastaje kompenzirajući nagon za superiornošću.

Karen Horney, poput Freuda, smatrala je odnos roditelj-dijete izuzetno važnim. Kad eu roditelji prema djeci ponašaju ravnodušno ili grubo, kod djece se javlja čuvstvo nesigurnosti, koje je Horney nazvala bazična anksioznost.

Psihodinamska teorija Erika Eriksona zove se teorija psihosocijalnog razvoja. Erikson naglašava važnost ranih socijalnih odnosa, umjesto važnosti gratifikacije dječijih seksualnih impulsa. Erikson je proširio Freudovih pet faza razvoja na osam. Eriksonove faze razvoja karakteriziraju određene životne krize. Te su krize povjerenje: nepovjerenja, nezavisnost: srama i sumnje, inijacitiva: krivnja, marljivost: inferiornosti, identitet: difuzija uloga, plodnost: stagnacije i integritet: očaj.

Stajalište teorija učenja

Bihevioristi John B. Watson i B. F. Skinner odbacili su ideje o osobnoj slobodi i tvrdili da okolna događanja oblikuju ljudske težnje u smjeru okolinskih i društvenih zahtjeva.

Suprotno biheviorizmu, socijalno-kognitivna teorija ima snažnu kognitivnu orijentaciju i naglašava važnost učenja opažanjem. Rotter tvrdi da ponašanje ovisi o očekivanjima koje pojedinac ima u vezi s ishodima svog ponašanja i percipiranom ili subjektivnom vrijednošću tih ishoda.

Socijalno-kognitivistički teoretičari ne drže da su za predviđanje ponašanja važne samo socijalne negrade i kazne, već razmatraju i ulogu osobnih varijabli. Osobne varijable uključuju kompetencije, strategije obrade podataka, očekivanja, subjektivne vrijednosti, planove i sustave samo-regulacije. Bandura govori o vjerovanju osobe da može obaviti zadatak kao o samo-učinkovitosti. Mi ćemo duže ustrajati u teškim zadacima, ako vjerujemo da ćemo ih uspjeti riješiti.

48

Humanističko-egzistencijalističko stajalište

Abraham Maslow tvrdi da ljudi imaju razvojne potrebe za samo-aktualizacijom. Teorija Carla Rogersa počinje pretpostavkom o postojanju vlastitog ja. Po mišljenju Carla Rogersa, vlastito ja je organiziran i dosljedan način na koji osoba percipira samu sebe i odnose s drugim ljudima i svijetom.

„Ja“ je urođeno i nastoji se aktualizirati (razviti svoj jedinstveni potencijal), ako se osobi ukazuje bezuvjetna pozitivna pažnja. Svi imamo potrebu za samopoštovanjem i gledamo svijet kroz naš jedinstveni referenični okvir. Uvjetovane vrijednosti iskrivljuju pojam o sebi, dovode do odricanja osobe od dijelova vlastitog ja, a često i do anksioznosti. Kada prihvatimo svoja čuvstva i osjećaje kao svoje vlastite, dolazi do usklađenosti pojma o sebi i ponašanja, mišljenja i osjećanja, što Rogers naziva psihološkom usklađenošću.

Sociokulturalno stajalište

Sociokulturalno stajalište bavi se etničkim i drugim sociokulturalnim utjecajima na ličnost. Građani SAD i mnogih sjevernoeuropskih zemalja teže individualizmu. Sebe definiraju svojim identitetom, a prednost daju osobnim ciljevima. Kolektivisti definiraju sami sebe skupinom kojoj pripadaju, a prednost daju grupnim ciljevima.

Siromašni i diskriminirani članovi manjinskih etničkih skupina, imaju manje samopoštovanja od članova dominantne kulture. Imigranti koji se identificiraju s bikulturalnim obrascem asimilacije imaju najviše samopoštovanje.

Mjerenje ličnosti

Kako bi mjerili ličnost, psiholozi uzimaju uzorke ponašanja, s ciljem predviđanja budućeg ponašanja.

Objektivni testovi sastoje se od standardiziranih čestica, prezentiranih u obliku upitnika. Projektivni testovi sastoje se od neodređenih podražaja i dopuštaju širok raspon odgovora.

Minnesota multifazični inventar ličnosti (MMPI) najčešće je upotrebljavan upitnik u kliničkoj praksi. MMPI je objektivni test ličnosti, koji sadrži tvrdnje o čijoj točnosti ili netočnosti ispitanik sam odlučuje, a kojima se procjenjuje postojanje psiholoških poremećaja. MMPI sadrži skale valjanosti, te kliničke skale.

Najpoznatija projektivna tehnika je Rorschachov test mrlja, a ispitanik opisuje čemu služe prezentirane mrlje ili što bi te mrlje mogle biti. Test tematske apercepcije (TAT) sastoji se od višeznačnih crteža, koje ispitanik treba interpretirati.

Ličnost i razlike među spolovima

Istraživanja sugeriraju da su rezultati djevojčica nešto viši u verbalnim sposobnostima. Čini se da su muškarci nešto bolji u vizualno-specijalnim sposobnostima i matematici.

Rostoje tri čimbenika zbog čijeg utjecaja ne bismo smjeli pridavati suviše važnosti uočenim spolnim razlikama u kogniciji. Prvo, u većini slučajeva te su razlike male. Drugo, te su razlike grupne razlike. Treće, te bi razlike mogle biti posljedica kulturalnih očekivanja. Većina istraživanja pokazala je da su muškarci agresivniji.

49

Prenatalni spolni hormoni mogu „maskulinizirati“ ili „feminizirati“ mozak, stvarajući dispozicije koje su u skladu s nekim stereotipima o spolnim ulogama.

Socijalno-kognitivistički teoretičari tumače stjecanje spolnih uloga i spolnih razlika procesima identifikacije, socijalizacije i učenja opažanjem. Djeca nauče velik dio onog što se smatra muškim ili ženskim ponašanjem promatranjem i učenjem i relativne učestalosti različitih ponašanja kod muškaraca i žena. Pristalice socijalne-kognitivne teorije smatraju identifikaciju opsežnim, kontinuiranim procesom učenja, tijekom kojeg se djeca nagradam i kaznama potiče da imitiraju ponašanje odraslih osoba istog spola.

Teorija spolnih shema smatra da djeca organiziraju svoje percepcije svijeta u skladu sa svojim spolom. Djeca nauče suditi o sebi na temelju crta ili osobina koje se smatraju relevantnima za svoj spol. Tijekom takvog prosuđivanja samih sebe njihov pojam o sebi spaja se sa spolnom shemom kulture u kojoj žive.

50

Psihološki poremećaji

Fobija: Živčanost (nervoza); Strah od socijalne prosudbe Panični poremećaj: Živčanost (nervoza); Nagli napadi anksioznosti, bez postojanja

prijetećih podražaja Generalizirani anksiozni poremećaj: Živčanost (nervoza); Slobodno plutajuća

anksioznost Opsesivno-kompulzivni poremećaj: Živčanost (nervoza); Kompulzivno, prisilno

ponašanje Postteaumatski poremećaj: Vraćanje slika, zvukova, mirisa traumatskog događaja

(flashback); Živčanost (nervoza) Disocijativna amnezija: Živčanost (nervoza); Gubitak osjećaja vlastitog identiteta Disocijativni poremećaj identiteta: Živčanost (nervoza); Depersonalizacija: Živčanost (nervoza); Gubitak osjećaja vlastitog identiteta Konverzivni poremećaj: Živčanost (nervoza); Le belle indifférence („blažena

ravnodušnost“) Hipohondrija: Živčanost (nervoza); Tjelesne tegobe Anoreksija nervoza: Živčanost (nervoza); Gubitak tjelesne težine Bulimija nervoza: Napad prejedanja; Živčanost (nervoza); Gubitak tjelesne težine;

Namjerno izazvano povraćanje Velika depresija: Živčanost (nervoza); Deluzije bezvrijednosti; Pomanjkanje

energije; Socijalno povlačenje Biopolarni poremećaj: Živčanost (nervoza); Govor „pod pritiskom“; Povišeno,

radosno uzbuđenje Dezorganizirana shizofrenija: Živčanost (nervoza); Žive, brojne halucinacije;

Labave asocijacije; Lakoumnost Katatona shizofrenija: Voštana fleksibilnost; Živčanost (nervoza); Halucinacije;

Labave asocijacije Paranoidna shizofrenija: Živčanost (nervoza); Deluzije proganjanja, Halucinacije;

Sumnjičavost; Labave asocijacije Paranoidna ličnost: Živčanost (nervoza); Sumnjičavost Shizoidna ličnost: Živčanost (nervoza); Socijalno povlačenje Antisocijalna ličnost: Živčanost (nervoza); Pomanjkanje osjećaja krivnje zbog

počinjenih nedjela

Što su psihološki poremećaji?

U tekstu je navedeno šest kriterija za utvrđivanje abnormanog ponašanja. Ponašanje se naziva abnormalnim kada je neobično ili neubičajeno ili statistički devijantno, kada je socijalno neprihvatljivo, kada uključuje pogrešne percepcije, kada je opasno, kada je samo-razarajuće, ili kada psobu čini nesretnom.

Klasifikacija psiholoških poremećaja

DSM-IV koristi multiaksijalni (višeosni) ili multidimenzionalni sustav procjene. DSM-IV grupira poremećaje na temelju vidljivih svojstava ili simptoma. DSM klasifikacija je

51

djelomično pouzdana jer su dijagnostičke kategorije u novije vrijeme sužene. Valjanost dijagnoze je stupanj u kojem ta dijagnoza reflektira taj poremećaj.

Anksiozni poremećaji

Anksiozni poremećaji uključuju iracionalne strahove ili fobije; panični poremećaj, čije su glavno obilježje nagli napadi panike, kada ljudi strepe da će izgubiti kontrolu ili poludjeti; slobodno plutajući ili generaliziranu anksioznost; opsesivno-kompulzivni poremećaj, tijekom kojeg ljudi pate od nametljivih misli ili impulsa koji ih tjeraju da ponavljaju neku aktivnost; te posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Agorafobija je strah od otvorenog, napučenog prostora. Strah od nastupa i javnog govora (trema) su primjeri socijalnih fobija, kada ljudi strepe od javne prosudbe. Panični poremećaj djelomično se razlikuje od drugih anksioznih poremećaja, zbog postojanja snažne tjelesne komponente, koja se očituje u jakom znojenju i ubrzanom radu srca. Opsesija može biti nametljiva misao ili predodžba, koja djeluje iracionalno i ne može se kontrolirati. Kompulzija je očigledno neodoljiv poriv da se ponavlja neka radnja. Posttreumatski stresni poremećaj uključuje intezivna trajna čuvstva anksioznosti i bespomoćnosti, uzrokovana traumatskim iskustvima. Događaj koji je potaknuo PTSP ponovno se proživljava u obliku intenzivnih sjećanja, ponavljajućih snova i vraćanje slika ili osjećaja da se sve ponovno događa.

Psihodinamska teorija tumači generaliziranu anksioznost kao trajnu teškoću održavanja potisnutih impulsa u nesvjesnom. Prema psihodinamskoj teoriji, fobije simboliziraju nesvjesne konflikte primitivnih impulsa. Sa stajališta biheviorista, fobije su uvjetovani strahovi. Susan Mineka smatra da kod ljudi postoji genetski uvjetovan strah od podražaja, koji su možda nekoć ugrožavali njihove pretke. S obzirom na neovisnost napada panike od vanjskih događaja, istraživači traže moguće organske uzroke paničnog poremećaja. Psihoanalitičari i bihevioristi se slažu da se kompulzivno, prisilno ponašanje održava jer smanjuje anksioznost.

Anksiozni poremećaji mogu biti obilježje obitelji. Kod nekih ljudi možda postoji biološka dispozicija za anksioznost, koja se sastoji u tome da su njihovi receptori nedovoljno osjetljivi na aminobutričku kiselinu (GABA). GABA je neurotransmiter, koji može ublažiti anksiozne reakcije.

Disocijativni poremećaji

Kod disocijativnih poremećaja dolazi do naglih, vremenski ograničenih promjena u svjesnosti ili doživljaju vlastitog identiteta. Disocijativni poremećaji uključuju disocijativnu amneziju (motivirano zaboravljanje); fuge (zaboravljanje i prihvaćanje novog identiteta); disocijativni poremećaj identiteta, kada se osoba ponaša kao da je u njezinu tijelu više ličnosti; i depersonalizaciju, kada osoba gubi osjećaj vlastitog identiteta i osjeća se kao da to više „nije ona“.

Psihodinamska teorija smatra da ljudi s disocijativnim poremećajima koriste silnu količinu potiskivanja. Prema teorijama učenja. Disocijativni poremećaji su stanja u kojima ljudi uče ne misliti o neprikladnim djelima ili impulsima, kako bi izbjegli čuvstva krivnje i stida. Kognitivistički psiholozi tumače disocijativne poremećaje usmjeravanjem naše pažnje na određene stvarne ili zamišljene sadržaja.

52

Somatoformni poremećaji

Ljudi sa somatofornim poremećajima žale se na tjelesne probleme, kao što su paraliza, bol ili trajno uvjerenje da imaju neku tešku bolest, iako se ne može pronaći nikakav znak tjelesne abnormalnosti.

Somatoforni poremećaji uključuju konverzni poremećaj i hipohondriju. Kod konverzivnog poremećaja velika promjena u tjelesnom funkcioniranju, bez postojanja organske osnove. Neke osobe s tim poremećajem pokazuju začudnu ravnodušnost prema gubitku funkcija, simptom poznat pod nazivom la belle indifférence. Psihodinamsko stajalište o konverzivnim poremećajima smatra da producirani simptomi štite žrtvu poremećaja od čuvstva krivnje ili nekih drugih izvora stresa.

Poremećaji raspoloženja

Glavno obilježje poremećaja raspoloženja jest poremećaj u izraženim emocijama. Poremećaji raspoloženja uključuju veliki depresivni poremećaj i biopolarni poremećaj.

Glavna obilježja depresije su tuga, pomanjkanje energije, gubitak samopoštovanja, teškoće u koncentraciji, gubitak interesa za druge ljude i aktivnosti, koje su nekoć smatrane ugodnima, pesimizam, često plakanje i, katkada, suicidalne misli. Velika depresija može doseći psihotične razmjere, sa značajnim gubitkom kontakta s realnošću.

Biopolarni poremećaj bio je ranije poznat pod nazivom manično-depresivni poremećaj. Kod biopolarnog poremećaja postoje nagle izmjene raspoloženja, od povišenog raspoloženja do depresije i natrag. Manični ljudi govore kao pod „pritiskom“, imaju velike, sumanute planove, skaču s teme na temu, što je simptom poznat pod nazivom bijeg ideja.

Depresija je normalna reakcija na gubitak i neugodne događaje. Novija istraživanja naglašavaju moguću ulogu naučene bespomoćnosti, atribucijskih stilova i ulogu neurotransmitera kod dugotrajne depresije.

Prema psihodinamskoj teoriji, produžena depresija odražava čuvstva normalna, koja nisu izražena, već okrenuta prema unutra. Pristalice teorije učenja uočili su sličnost između depresivnih ljudi i životinja, čije instrumentalno ponašanje nije bilo potkrepljeno. I ljudi i životinje, kada ne dobiju potkrepljenje pokazuju pasivnost i gubitak interesa.

Martin Seligman i suradnici istraživali su vezu između depresije i naučene bespomoćnosti. Depresivni ljudi skloni su vlastiti neuspjeh pripisati unutarnjim, stabilnim i globalnim uzrocima.

Rezultati istraživanja sugeriraju mogućnost da neurotransmiter serotonin može stvoriti opću dispoziciju za poremećaje raspoloženja. Istodobni nedostatak neurotransmitera noradrenalina može tada doprinjeti nastanku depresije. Istodobni višak noradrenalina može potaći manično ponašanje.

Samoubojstvo je češće kod mladih ljudi koji su studenti. Tri puta više žena pokuša suicid. Samoubojstvo je najčešće vezano za čuvstva depresije i beznađai. Vjerojatnost da će se zaista pokušati ubiti veća je kod ljudi koji govore da će se ubiti.

53

Shizofrenija

Glavna obilježja shizofrenih poremećaja su smetnje u mišljenju i govoru (kao npr. labavljenje asocijacija i deluzije); promjene percepcije i pažnje (npr. halucinacije); smetnje u motoričkoj aktivnosti (npr. stupor), raspoloženju (plitke emocije), te socijalno povlačenje i autizam.

Glavni tipovi shizofrenije uključuju: dezorganiziranu shizofreniju, katatonu shizofreniju i paranoidnu shizofreniju. Za dezorganiziranu shizofreniju karakteristične su dezorganizirane deluzije i žive, brojne halucinacije. Kod katatone shizofrenije postoji oštećena motorička aktivnost, kao kod katatonog stupora, te voštana savitljivost. Za paranoidnu shizofreniju karakteristične su paranoidne sumanute ideje.

Prema psihodinamskoj teoriji, do shizofrenog ponašanja dolazi kada impulsi ida nadvladaju ego. Shizofrenija može biti obilježje obitelji. Djeca čija su oba roditelja shizofreni imaju i sama šansu od oko 35% da postanu shizofrena. Suvremena teorija i suvremena istraživanja organske osnove shizofrenije usmjerena su na neurotransmiter dopamin. Prema dopaminskoj teoriji shizofrenije, shizofrene osobe koriste više dopamina nego normalni ljudi.

Poremećaji ličnosti

Za poremećaje ličnosti, kao i za crte ličnosti, karakteristični su trajni obrasci ponašanja. Poremećaji ličnosti su nefleksibilni i neprilagođeni obrasci ponašanja koji oštećuju osobno i socijalno funkcioniranje, a za osobu i njezinu okolinu su i izvor patnje.

Glavna osobina paranoidne ličnosti je sumnjičavost. Osobe sa shizotimnim poremećajem ličnosti odlikuju se sa neobičnim, čudnim mislima, neobičnim percepcijama i osebujnim ponašanjem. No, shizotimne ličnosti ne pokazuju bizarno psihotično ponašanje. Socijalno povlačenje glavna je karakteristika shizoidne ličnosti. Osobe sa shizoidnom ličnošću najviše vole biti same i ne gaje topla, nježna čuvstva prema drugima.

Osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti uporno krše prava drugih ljudi. Pokazuju malo ili nimalo osjećaja krivnje ili srama zbog svojih nedjela, a ne daju se u njima omesti niti kažnjavanjem.

Čini se da različiti čimbenici pridonose nastanku antisocijalnog ponašanja. Jedan od tih čimbenika je roditeljsko odbacivanje djeteta, a drugi nedosljedno discipliniranje djeteta. Smatra se da je treći faktor organskog porijekla. Istraživanja pokazuju da osobe a antisocijalnom ličnošću imaju u odnosu na normalnu nižu razinu pobuđenosti, čime se tumači neosjetljivost na kažnjavanje. Kognitivistički psiholozi su utvrdili da antisocijalni adolescenti interpretiraju ponašanje drugih ljudi kao prijeteće, i onda kada to zasigurno nije.

Poremećaji hranjenja

Poremećaji hranjenja uključuju anoreksiju nervozu i bulimiju nervozu. Glavna obilježja anoreksije su: odbijanje održavanja normalne tjelesne težine, jak strah od debljanja, poremećena slika vlastitog tijela, te kod djevojaka i žena amenoreja. Anoreksija je češća kod žena. Bulimija nervoza definirana je cikličkim izmjenjivanjem epizoda prejedanja prekomjernog hranjenja s dramatičnim namjerama čišćenja, npr. namjerno izazvanim povraćanjem. Oba poremećaja najčešće počinju u adolescenciji.

54

Psihoanaliza smatra da je anoreksija pokušaj djevojke da zaustavi svoj razvoj u pret-pubertetskoj fazi. Polivy i Herman naglašavaju da je kulturalna idealizacija vitke žene toliko ukorijenjena da „normalne“ navike hranjenja američkih žena uključuju držanje neke dijete.

55

Terapija

Što je terapija?: U traženju „slatkog protuotrova zaborava“

Psihoterapija je sustavna interakcija između terapeuta i klijenta koja primjenom psiholoških principa utječe na klijentovo mišljenje, osjećanje ili ponašanje. Psihoterapija pomaže klijentima u prevladavanju psiholoških poremećaja ili u životnoj prilagodbi.

Tijekom povijesti tretman psiholoških poremećaja uključivao je okrutne postupke poput egzorcizma u srednjem vijeku. Prve institucije namjenjene duševno bolesnim osobama zvale su se azili. Sv. Marija od Betlehema bilo je ime poznatog londonskog azila.

Humanitarni reformatorski pokret započeo je u 18. stoljeću. Philippe Pinel oslobodio je lanaca pacijente u azilu La BicLtre. Duševne bolnice zamjenile su azile u Sjedinjenim Američkim Državama.

Psihodinamske terapije: „Brisanje upisanih tragova muka u mozgu“

Psihodinamske terapije temelje se na razmišljanjima Sigmunda Freuda. Freudova metoda psihoanalize nastoji rasvijetliti nesvjesne konflikte, za koje se pretpostavlja da su u korijenu klijentovih problema. Freud je nastojao zamijeniti impulzivno i obrambeno ponašanje sučelavanjem. Freud je vjerovao i da će psihoanaliza omogućiti klijentima katarzu ili abreagiranje.

Glavna metoda psihoanalize su slobodne asocijacije. Najvažnije pravilo slobodnih asocijacija je da ništa ne smije biti cenzurirano. Na taj će način potisnuti sadržaji postati dostupni svjesnom doživljavanju.

Freud je snove smatrao „kraljevskim putem do nesvjesnog“. Percipirani sadržaj snova nazvao je manifestnim, a navodno simbolički sadržaj sna nazvao je skrivenim ili latentnim sadržajem.

Suvremeni psihodinamski pristupi najčešće su kraći, manje intezivni od Freudova pristupa. Moderni psihoanalitičari više su usmjereni na ego kao „izvršitelja“ zahtjeva ličnosti.

Humanističko-egzistencijalističke terapije: Prema autentičnom življenju

Humanističko-egzistencijalističke terapije usmjerene su na kvalitetu klijentovih subjektivnih, svjesnih iskustava. Utemeljitelj na klijenta usmjerene terapije je Carl Rogers. Na klijenta usmjerena terapija je nedirektivna metoda, koja klijentu pruža toplu atmosferu prihvaćanja, koja mu omogućuje da sam sebe istražuje i prevlada zapreke na putu do samoaktualizacije. Osobine koje posjeduju na klijenta usmjereni terapeuti uključuju bezuvjetno prihvaćanje, empatičko razumjevanje, autentičnost i dosljednost.

Utemeljitelj geštalt terapije je Fritz Perls. Geštalt terapija koristi direktivne metode, koje klijentima trebaju omogućiti integraciju suprostavljenih dijelova ličnosti.

56

Kognitivne terapije: „Mišljenje to čini takvim“

Kognitivne terapije usmjerene su na ponašanje, stavove i automatsko mišljenje, što sve stvara i održava klijentove probleme.

Racionalno-emocionalna terapija je jedna od kognitivnih terapija. Njezin je začetnik Albert Ellis. Racionalno-emocionalna terapija pokazuje klijentu kako njegova iracionalna vjerovanja doprinose nastanku njegovih teškoća poput anksioznosti, depresije i čuvstva beznađa.

Psihijatar Aaron Beck je koncentrirao se na ispitivanje načina na koje kognitivne pogreške ili distorzije povećavaju čuvstva depresije. Beck je naglasio dnažan utjecaj 4 temeljne vrste kognitivnih pogrešaka koje povećavaju klijentove muke: selektivna percepcija svijeta kao opasnog i ugrožavajućeg; prekomjerna generalizacije na temelju malog broja podataka; preuveličavanje značenja negativnih događaja i apsolutističko mišljenje, ili crno-bijeli pogled na svijet.

Bihevior terapija: Traži se prilagodba

Bihevior terapija naziva se i modifikacija ponašanja. Bihevior terapija definirana je kao sustavna primjena principa učenja, pomoću kojih se postižu željene promjene ponašanja. Bihevior terapeuti koriste metode koje su eksperimentalno provjerene. Od ishoda terapije očekuju se da se mogu opažati i mjeriti.

Dvije metode bihevior terapije, koje se koriste za smanjivanje straham jesu sustavna desenzibilizacija, tijekom koje se klijent postupno izlaže sve više zastrašujućim podražajima i modeliranje, tijekom kojeg klijent promatra i imitira ponašanje modela koji rukuje zastrašujućim podražajima. Kod sustavne desenzibilizacije, relaksiranog klijenta se suočava s hijerarhijskim podražajima- Primjer averzivnog uvjetovanja je brzo pušenje, kojim se postiže da duhanski dim, zbog brzog pušenja, postaje odbojan.

Operantnim uvjetovanjem poželjni oblici ponašanja se potkrepljuju, a nepoželjni kažnjavaju.

Uvježbavanjem socijalnih vještina smanjuje se socijalna anksioznost i izgrađuju socijalne vještine pomoću operantnog kondicioniranja, koje sadrži procedure: samo motrenje, podučavanje, modeliranje, igranje uloga, iskušavanje ponašanja i biofeedback. Pomoću biofeedbacka terapeut pomaže klijentu da postane svjestan različitih tjelesnih funkcija i stekne nad njima kontrolu. Elektronski signali (npr. zvukovi) koriste se kao potkrepljenje za postignute tjelesne promjene u željenom smjeru.

Elektromiograf (EMG) prati mišićnu napetost, a elektroencefalograf (EEG) registrira mozgovne valove. Pomoću EEG-a može se klijente naučiti da proizvode alfa valove, koji se javljaju u stanju relaksacije.

Kod primjene metoda samokontrole klijenti najprije sudjeluju u funkcionalnoj analizi problematičnog ponašanja. Funkcionalna analiza pomaže im u stjecanju saznanja o podražajima koji potiču i održavaju određeno ponašanje. Zatim se klijente podučava kako će manipulirati ono što prethodi tom ponašanju, kao i posljedice svoga ponašanja, te kako će povećati učestalost poželjnog i smanjiti učestalost nepoželjnog ponašanja.

57

Grupne terapije

Metode i osobine grupne terapije reflektiraju potrebe klijenta i teorijsku orijentaciju voditelja grupe. Grupna terapija ima niz prednosti. Grupna terapija može biti ekonomičnija od individualne terapije, jer omogućava istovremeno sudjelovanje nekoliko klijenata. Grupna terapija pruža klijentima mogućnost da se oslone na životna iskustva drugih članova grupe, kao i na znanje terapeuta. Osim toga, klijenti mogu dobiti i emocionalnu potporu ostalih članova grupe.

Djeluje li psihoterapija?

Smith i Glass su utvrdili da se ljudi koji su bili psihoanalizirani u 70–75% slučajeva osjećaju bolje od onih koji nisu bili tretirani. Psihoanaliza je najučinkovitija s klijentima koji su više educirani, koji se dobro verbalno izražavaju, te koji su jako motivirani. Oko 75% osoba koje su sudjelovale u na klijenta usmjerenoj terapiji osjeća se bolje od osoba koje nisu bile u psihoterapiji. Osobe koje su sudjelovale u transakcijskoj analizi osjećaju se u 72% slućajeva bolje od osoba koje nisu bile tretirane. Dobrobit osoba koje su bile u geštalt terapiji bila je u 60% slučajeva veća od dobrobiti netretiranih osoba.

Kritičari psihodinamskih i humanističko-egzistencijalističkih metoda tvrde da nije dokazano da se ponovljeni učinci mogu pripisati terapijskim metodama kao takvim. Povoljni učinci mogu biti potaknuti nespecifičnim faktorima, poput topline, hrabrenja eksploracije, te borbe protiv beznađa, koji djeluje u većini vrsta terapije.

Biološke terapije: U potrazi za magičnom pilulom

Valijum je primjer farmakološke terapije. Blaga umirujuća sredstva propisuju se ambulantnim pacijentima koji se žale na anksioznost i napetost. Smatra se da valijum i drugi blagi trankvilizatori smanjuju aktivitet središnjeg živčanog sustava, koji pak smanjuje simpatičku aktivnost. Mnogi pacijenti koji su redovno uzimali blaga umirujuća sredstva doživljavaju povratnu anksioznost kada pokušaju prekinuti s ljekovima.

Jaka umirujuća sredstva zovu se antipsihotici. U većini slučajeva jaka umirujuća sredstva smanjuju uzbuđenost, deluzije i halucinacije. Jaka umirujuća sredstva spadaju po svom kemijskom sastavu u fenotiazine. Smatra se da djeluju blokiranjem akcije neurotransmitera dopamina u mozgu.

Antidepresivna sredstva često uspjevaju ukloniti depresiju. Smatra se da antidepresivna sredstva djeluju na povećanje količine neurotransmitera noradrenalina i serotonina u mozgu.

Litijum stišava ciklične izmjene maničnog i depresivnog ponašanja, tipičnih za biopolarni poremećaj. Čini se da litijum djeluje na razinu noradrenalina u mozgu.

Elektrokonvulzivnu terapiju je uveo Ugo Cerletti 1939. godine. Elektrokonvulzivna terapija koristi elektrošok kojim se izazivaju grčevi. Pojavom jakih umirujućih sredstava elektrokonvulzivna terapija primjenjuje se samo kod osoba s velikim depresivnim poremećajem. Ta se terapija smatra prijepornom jer oštećuje pamćenje, a osim toga nitko ne zna zašto je uopće djelotvorna.

Pionir psihokirurgije bio je Antonio Egas MoZiz. Najpoznatija tehnika nazvana je prefrontalna lobotomija. Prefrontalna lobotomija upotrebljavana je kod jako poremećenih osoba, a sastoji

58

se u presjecanju veza između frontalnog lobusa i talamusa. Prefrontalna lobotomija se uglavnom više ne koristi zbog popratnih učinaka.

59

Zdravlje

Zdravstvena psihologija

Područje zdravstvene psihologije proučava odnose između psiholoških faktora (npr. stresa, ponašanja i stavova) i prevencije, te lječenja bolesti.

Stres: Pritisci, naprezanja i natezanja

U psihologiji, stres je zahtjev koji od organizma traži prilagodbu. Mnoge izvore stresa čine vanjski faktori – svakodnevna uzrujavanja, životne promjene, bol i neugoda, frustracija i konflikt. Druge izvore stresa, kao tip A ponašanja, sami sebi stvaramo.

Svakodnevna uzrujavanja su dnevni događaji i okolnosti koje ugrožavaju osobu ili štete dobrobiti pojedinca. Životne promjene razlikuju se od svakodnevnih pritisaka, jer su mnoge životne promjene pozitivne i poželjne, dok su svakodnevne gnjavaže uvijek negativne. Životne promjene se osim toga i rjeđe događaju nego svakodnevna uzrujavanja.

Tip A ponašanja obilježava užurbanost i agresivnost. Suprotno tome, osobe tipa B su relaksirane više i spremnije usmjeriti se više na kvalitetu življenja.

Naša očekivanja učinkovitosti su naša percepcija naših mogućnosti postizanja promjena. Ljudi s višim očekivanjima vlastite učinkovitosti bolje se nose sa stresom.

Kobasa i suradnici utvrdili su da se psihološki čvrsti direktori razlikuju od onih koji to nisu u tri aspekta: Čvrste osobe su snažno predane (sklonije uključivanju u ono što rade, a ne alijenaciji); čvrste osobe vole izazove i imaju jači doživljaj kontrole nad vlastitim životom.

Mogućnost predviđanja djelovanja stresora smanjuje njegov utjecaj.

Socijalna potpora ublažava efekte stresa. Brojna istraživanja utvrdila su smanjenu smrtnost oženjenih muškaraca.

Opći adaptacijski sindrom (OAS) sastoji se od tri faze. Te su faze: faza alarma, faza otpora i faza iscrpljenja. Alarmna faza mobilizira ili pobuđuje organizam na obranu. Cannon je taj alarmni sustav nazvao bori se-ili-bježi reakcija.

Faza alarma uključuje brojne tjelesne promjene koje pokreće mozak, a kasnije reguliraju endokrini sustav i simpatički dio autonomnog živčanog sustava. U stanju stresa hipofiza izlučuje ACTH. ACTH potiče adrenalni korteks na izlučivanje kortizola i drugih steroida koji pomažu organizmu da se nosi sa stresom smanjujući upalu i alergijske reakcije. Druga dva hormona koji igraju važnu ulogu u fazi alarma izlučuje adrenalna medula: adrenalin i aoradrenalin.

U fazi adaptacije ili otpora organizam nastoji obnoviti izgubljenu energiju i ukloniti tjelesna oštećenja. Ako stres i dalje traje, svi konačno dođu u fazu iscrpljenja. U fazi iscrpljenja dominira parasimpatički dio autonomnog živčanog sustava.

60

Imunološki sustav proizvodi bijela krvna zrnca, koja rutinski opkoljavaju i ubijaju patogene agense. Tehnički naziv za bijela krvna zrnca je leukociti. Imunološki sustav „pamti“ strane agense, kako bi buduća borba s njima bila učinkovitija. Patogeni agensi koje imunološki sustav prepoznaje i uništava pomoću leukocita zovu se antigeni. Neki leukociti proizvode antitijela, ili specijalizirane proteine, koji se vežu na antigene i označavaju ih za uništavanje.

Stres nas u konačnici iscrpljuje, jer potiče organizam na proizvodnju steroida. Steroidi suprimiraju funkcioniranje imunološkog sustava. U jednom je istraživanju kod studenata stomatologije utvrđeno bolje funkcioniranje imunološkog sustava neposredno nakon praznika.

Multifaktorski pristup zdravlju i bolesti

Vjerojatnost dobivanju neke bolesti ovisi o interakciji brojnih čimbenika. Biološki faktori, kao povijest bolesti u obitelji, patogeni agensi, cijepljenja, ozljede i dob igraju određenu ulogu. Ali u nastanku bolesti sudjeluju i psihološki, scojalni, tehnološki i okolinski faktori. Mnoge bolesti su pod utjecajem psiholoških faktora, kao što su stavovi i obrasci ponašanja. Psihološka stanja, poput anksioznosti i depresije, oštećuju funkcioniranje imunološkog sustava, čineći nas osjetljivima na bolesti.

Sociokulturalni faktori u zdravlju i bolesti: Narodi unutar naroda

Marka cigareta „Virginija vitka“ proizvedena je i reklamirana tako da se svidi ženama.

Smrtost Afroamerikanaca u dobi od 25 do 64 godine je veća os dmrtosti bijelih Amerikanaca iste dobi. Čini se da je uzrokovano faktorima kao što su prihodi i razina obrazovanja. Zdravstvena skrb je manje dostupna Afroamerikancima nego bijelcima.

Učestalost sidropenične anemije i hipertenzije najveća je među Afroamerikancima. Učestalost Tay-Sachsove bolesti najveća je kod Židova istočnoeuropskog porijekla. Anorekcija i bulimija nervoza nisu česte kod siromašnih ljudi. Gojaznost je češća među siromašnima.

Smrtnost od raka najveća je kod onih naroda koji dnevno uzimaju više masnoća.

Očekivano trajanje života za muškarce je 7 godina kraće nego za žene. Ta je razlika u dužini trajanja života djelomično uzrokovana većom sklonošću žena da potraže zdravstvenu pomoć.

Suvremeno shvaćanje i rješavanje glavnih zdravstvenih problema u Sjedinjenim Američkim Državama

Najčešća vrsta glavobolje je tenzijska glavobolja. Većina drugih glavobolja, uključivo i migrenu, potiče od promjena u dotoku krvi u glavu. Migrenoiznim glavoboljama prethodi faza smanjene prokrvljenosti glave, te faza glavobolje kada se arterije šire i u glavu dolazi više krvi.

Aktivacija simpatičkog dijela autonomnog živčanog sustava diže krvni tlak. Hipertenzija čini osobe koje od nje pate disponiranima i za druge kardiovaskularne bolesti, kao što su arterioskleroza, srčani napadi i kapi. Krvni tlak raste u situacijama u kojima su ljudi stalno na oprezu zbog opasnosti koje im prijete. Čini se da je krvni tlak viši kod Afroamerikanaca.

61

Za nastanak srčanih bolesti postoji nekoliko faktora rizika: obiteljska povijest bolesti, fiziološka, stanja poput gojaznosti, hipertenzije i visoke razine serumskog kolesterola; obrasci konzumiranja, kao opijanje i pušenje; tip A ponašanja i radno preopterećenje (npr. prekovremeni rad ili rad na traci).

Astma je respiratorni poremećaj koji je često posljedica neke alergijske reakcije, tijekom koje se dišni organi – bronhije – stežu, otežavajući disanje. Napadi astme mogu biti izazvani stresom.

Ljudi mogu nasljediti dispoziciju za rak, ali i mnogi oblici ponašanja, kao pušenje, pijenje i ishrana koja sadrži mnogo životinjskih masnoća, povećavaju rizik oboljevanja od raka. Brojna istraživanja povezuju životne promjene s nastankom raka, ali ta su istraživanja bila podvrgnuta kritici, jer su bila retrospektivna. Eksperimentalna istraživanja na životinjama pokazala su da kad rak jednom postoji, stres može ubrzati njegov tijek.

HIV je virus koji izaziva bolest nazvanu AIDS. HIV se može prenjeti heteroseksualnim vaginalnim odnosom. HIV je sklon bijelim krvnim zrncima, koje ubija slabeći na taj način imunološki sustav. Za osobe oboljele od AIDS-a karakteristično je da umiru od oportunističkih infekcija. U Sjedinjenim Američkim Državama epidemijom AIDS-a najviše su bili pogođeni homoseksualni muškarci i osobe koje ubrizgavaju droge.

Gojaznost je obiteljska osobina. Istraživanje adoptirane skandinavske djece, koje je proveo Stunkard, pokazalo je da ta djeca po svojoj tjelesnoj težini više sliče biološkim nego adoptivnim roditeljima.

Jedan od razloga povećane želje za hranom koja postoji kod gojaznih ljudi je ceći broj masnih stanica, ili adipoznog tkiva. S protjecanjem vremena nakon hranjenja pada razina šećera u krvi, što dovodi do uzimanja masti iz stanica, kako bi organizam došao do hranjivih tvari. Posljedica – nedostatak masti – dovodi do obavještavanja hipotalamusa, koji oslobađa nagon gladi. Možda gojazni ljudi šalju više signala hipotalamusu, jer imaju veći broj masnih stanica.

Masno tkivo metabolizira hranu sporije od mišića. Zbog tog razloga će osoba koja ima više masnog nego mišićnog tkiva metabolizirati hranu sporije od osobe iste tjelesne težine, ali s nižim odnosom masnog prema mišićnom tkivu. Odnos masnog i mišićnog tkiva kod prosječnog muškarca je niži nego kod prosječne žene.

Ljudi koji su na nekoj redukcijskoj dijeti, kao i ljudi koji su smršavjeli, obično ne jedu dovoljno da bi zadovoljili kritičnu razinu u hipotalamusu. Posljedica je pokretanje kompenzirajućih metaboličkih mehanizama, što dovodi do sporijeg sagorijevanja kalorija.

Učinkovite dijete koriste kombinaciju ovih elemenata: povećanje nutricionističkog znanja, smanjenje dnevne količine kalorija, vježbanje i modifikaciju ponašanje.

62

Socijalna psihologija

Uvod u socijalnu psihologiju

Socijalna psihologija bavi se proučavanjem prirode i uzroka ljudskog ponašanja, te mentalnih procesa u socijalnim situacijama.

Stavovi

Stavovi su ponašanje i kognitivne sklonosti koje se izražavaju u procjenama određenih ljudi, mjesta ili stvari, a koje uključuju neki stupanj naklonosti ili nenaklonosti. Kad smo u prilici raditi ono što želimo, naše je ponašanje najčešće u skladu s našim stavovima. U skladu sa S. - P. problemom, povezanost stavova s ponašanjem nije baš velika.

Stavovi se mogu steći kondicioniranjem, promatranjem drugih i kognitivnom procjenom. Na stavove prema naconalnim skupinama može djelovati povezivanje s pozitivnim ili negativnim oznakama. Roditelji često potkrepljuju svoju djecu kad rade ili kažu nešto što je u skladu s roditeljskim stavovima. Rani stavovi služe kao kognitivna sidra. O svojim kasnijim stajalištima sudimo na temelju toga koliko se razlikuju od naših prvobitnih stajališta.

Petty i Cacioppo nude model vjerojatne elaboracije, koji tumači procese kojima ljudi propituju informacije u persuazivnim porukama. Prema njihovu stajalištu, postoje centralni i periferni načini poticanja ljudi na promjenu stavova. To znači da postoje dva načina reagiranja na, ili razrade persuazivnih poruka. Središnji put smatra razradu i moguće promjene stavova posljedicom brižljivog razmatranja argumenata i podataka. Periferni put uključuje razradu objekata stavova, povezivanjem s pozitivnim ili negativnim znakovima.

Ponovljene propagandne poruke dovode do bolje prodaje nego poruke dane samo jednom. Dvostrani argumenti, u kojima onaj koji ih nudi navodi argumente suprotne strane kako bi ih odbacio, mogu biti posebno korisni kada slušateljstvo nije sigurno u svoje stajalište. Ljudi više reagiraju na emocionalne poruke nego na strogo činjenične prezentacije, naručito kada to djelovanje na emocije nudi konkretne savjete za izbjegavanje negativnih posljedica. Slušatelji su skloniji vjerovati argumentima koji izgledaju suprotni s osobnim interesom onog koji ih prezentira.

Persuazivne, uvjerljive osobe najčešće su stručne, uljevaju povjerenje, privlačne ili sliče slušateljima. Ljudi selektivno izbjegavaju ili se izlažu pošiljaocima poruka. Ljudi koje je lako uvjeriti često pokazuju nisko samopoštovanje i visoku socijalnu anksioznost. Takvi su ljudi također jako zabrinuti zbog toga što bi onaj koji ih u nešto uvjerava maogao misliti o njima ako mu ne povjeruju. U skladu s tehnikom „otvaranja vrata“, ljudi su skloniji pristati na veće ustupke nakon što su već pristali na manje.

Predrasuda je stav prema nekoj skupini. Nemogućnost ostvarivanja nekih privilegija naziva se diskriminacija. Stereotip je učvršćena, konvencionalna zamisao o nekoj skupini koja nas može potaknuti da o članovima te skupine, koje nismo nikada sreli ni upoznali, imamo određene pretpostavke.

Izvori predrasuda uključuju različitost stavova. Skloni smo pretpostaviti da osobe koje ne pripadaju našoj grupi imaju stavove koji se razlikuju od naših. Ostali izvori mogu uključivati

63

socijalni i ekonomski sukob, autoritarno društvo u kojem članovi manjina služe kao žrtveni janjci, socijalno učenje od roditelja, te sklonost da se društveni svijet dijeli na „mi“ i „oni“.

Socijalna percepcija

Psihologija socijalne percepcije bavi se našom percepcijom drugih ljudi. Druge ljude često percepiramo na temelju prvog dojma, što je primjer učinka prvih dojmova. U klasičnom eksperimentu koji se bavio učinkom prvih dojmova Luchins je tražio od sudionika da čitaju priče o „Jimu“. Učinak novih dojmova omogućen je nesjajanjem sjećanja, što omogućuje djelovanje novih, svježih informacija.

Naše zaključke o motivima i obobinama drugih ljudi na temelju opažanja njihova ponašanja zove se atribucijski proces. Kada donosimo dispozicijske atribucije, mi ponašanje drugih ljudi propisujemo unutarnjim činiteljima, kao što su njihove odluke i osobine ličnosti. Kada donosimo situacijske atribucije, tumačimo ponašanje drugih ljudi okolnostima ili o vanjskim silama.

Atribucijski proces pod utjecajem je određenih pristranosti. Osnovna atribucijska pogreška je sklonost da se suviše velik dio tuđeg ponašanja pripiše dispozicijskim čimbenicima. U skladu s djelovanjem odnosa vršitelj radnje promatrač, skloni smo tuđe ponašanje pripisati unutarnjim, dispozicijskim čimbenicima, a naše vlastito ponašanje vanjskim, situacijskim čimbenicima. Zbog postojanja pristranosti u korist skloni smo vlastiti uspjeh pripisati unutarnjim, dispozicijskim čimbenicima, a neuspjeh situacijskim čimbenicima.

Već u ranoj životnoj dobi djeca nauče prepoznavati govor tijela. Ljudi koji međusobno gaje pozitivne osjećaje, skloni su stati jedan uz drugoga i dodirivati se. Žene su više od muškaraca sklone dodirivati druge ljude. Uporno gledanje u oči može biti znak naklonosti, ali tzv. buljenje je odbojno i izazivačko.

Interpersonalno privlačenje: Sviđanje ili naklonost

U socijalnoj je psihologiji privlačenje definirano kao stav sviđanja (pozitivno privlačenje) ili nesviđanja (negativno privlačenje). U našoj kulturi i žene i muškarci smatraju privlačnom vitkost, a tjelesna visina cijeni se kod muškaraca. U odnosu na zamišljeni muški ideal, žene same sebe općenito vide debljima. Ustvari miškarci više vole kad su žene malo punašnije. Žene više nego što muškarci misle, vole muškarce koji su vitkiji. Iste ljude doživljavamo kao više privlačne kad se smiješe.

Više nas privlače zgodni ljudi. Skloni smo pretpostaviti da su privlačni ljudi više talentirani i manje skloni kriminalnom ponašanju. U skladu s hipotezom uparivanja, skloni smo tražiti partnere koji su nam slični po privlačnosti. Čini se da je ta sklonost traženja nekog tko je približno istog stupnja privlačnosti uglavnom motivirana strahom od odbijanja. Više nas privlače ljudi čiji su stavovi slični našima.

Socijalni utjecaji

Većina ljudi sklona je pokoriti se zahtjevima autoraitativnih osoba, čak i kad su ti zahtjevi nemoralni, kao što su to pokazala istraživanja Stanleya Milgrama. Čini se da su poslušnosti u Milgramovim istraživanjima pridonjeli ovi čimbenici: osobna povijest socijalizacije sudionika, nedostatak socijalne usporedbe, percepcija eksperimentatora kao legitimno autoritativne

64

osobe, tehnika „otvoranja vrata“, nedostupnost vrijednosti i prisutnost odbojnika koji su odvajali „učitelje“ od njihovih žrtava.

U Aschovim istraživanjima konformnosti pod grupnim pritiskom, 75% sudionika složilo se barem jednom s netočnim sudom većine. Ljudi doživljavaju sve veći pritisak da se konformiraju s grupnim normama i mišljenjem kako se broj članova grupe povećava do osam ljudi. Konformnosti su skloniji žene.

Konformnost se smanjuje ako je prisutna barem jedna osoba koje dijeli naše manjinsko mišljenje, te ako dobro poznajemo zadatak.

Grupno ponašanje

Socijalna facilitacija je djelovanje na postignuće do kojeg dolazi zbog prisutnosti drugih ljudi. Zajonc smatra da prisutnost drugih ljudi povećava razinu naše pobuđenosti, a navodi nas i na razmišljanje kako će oni procjeniti naše postignuće, što se naziva bojazan od procjene. Međutim, Latane i drugi istraživači utvrdili su da se supješnost na nekom zadatku može smanjiti kada smo samo anonimni članovi neke grupe. Taj se fenomen naziva socijalno zabušavanje.

Socijalni psiholozi otkrili su niz pravila ili shema socijalnog odlučivanja, koje upravljaju procesom donošenjem grupnih odluka. Shema većina pobjeđuje navodi grupu da prihvati odluku koju je već od početka podržavala većina članova. Shema istina pobjeđuje navodi grupu da tijekom razmatranja novih informacija i rasprave o njima uvidi da je jedan od pristupa objektivno korektan. Shemu dvotrećinske većine često prihvaćaju porote koje su sklone osudi optuženog, ako se dvije trećine porotnika tako ozjasni. Kad se primjenjuje pravilo prve promjene grupa prihvaća odluku koja odražava prvu promjenu u mišljenju koju je izrazio bio koji član grupe.

Grupna zasljepljenosti je obično nerealistična i može dovesti do pogrešnih odluka. Pojavu grupne zaslijepljenosti obično potiče dinamični vođa grupe, a održava percepcija vanjske prijetnje samoj grupi ili onima koje grupa želi zaštititi. Percepcija vanjske prijetnje povećava grupnu koheziju, a ujedno je i izvor stresa. U stanju stresa članovi grupe nisu skloni brižljivo razmotriti sva različita mišljenja. Slijedeći čimbenici pridonose grupnoj zaslijepljenosti: osjećaj ranjivosti, vjerovanja članova grupe da su u pravu, diskreditiranje informacija koje su u suprotnosti s grupnom odlukom, pritisak na članove grupe da budu konformni i stereotipiziranje svih onih koji ne pripadaju grupi.

Kao članovi grupe možemo doživjeti deindividualizaciju, tj. stanje smanjene svjesnosti o vlastitom ponašnju i smanjene brige zbog socijalnih procjena. Čimbenici koji pridonose poništavanju individualnosti uključuju anonimnost, rasplinjavanje odgovornosti, visoku razinu pobuđenosti izazvanu bukom i gužvom, te usmjeravanjem pažnje na grupne procese.

Pomagačko ponašanje naziva se i alturizam. Skloniji smo pomoći drugim ljudima ako smo dobro raspoloženi. Fenomen pasivnog promatrača smanjuje šansu da će članovi skupine prisutnih ljudi ili gomile priskočiti žrtvi u pomoć. Drastičan primjer djelovanja tog fenomena je tragedija Kitty Genovese, koja je na smrt izbodena nožem, a da joj nitko od susjeda nije pritekao u pomoć. Jedan od razloga što ljudi u takvim slučajevima ne pomažu jest rasplinjavanje odgovornosti. Skloniji smo pomoći ljudima u nevolji ako mislimo da im samo mi možemo pomoći, jer nikog drugog i nema, zatim ako imamo jasan pogled nad situacijom, te kada se ne bojimo da ćemo biti izvrgnuti ruglu.

65

Sadržaj Što je psihologija? ................................................................................................................. 2

Psihologija kao znanost........................................................................................................... 2

Što psiholozi rade .................................................................................................................. 2

Kako je nastala psihologija: Kratka povijest .............................................................................. 3

Kako suvremeni psiholozi gledaju na ponašanje ......................................................................... 3

Kritičko mišljenje i psihologija ................................................................................................. 4

Metode istraživanja ............................................................................................................... 5

Znanstvena metodologija: Provjeravanje ideja .......................................................................... 5

Uzroci i populacije: Predstavljanje ljudske raznolikosti ................................................................ 5

Metode opažanja: S njima vas se bolje vidi ............................................................................... 5

Metoda korelacije: Vidjeti što raste a što pada ........................................................................... 6

Eksperimentalna metoda: Iskušavanje stvari ............................................................................. 6

Etička pitanja ........................................................................................................................ 7

Biologija ................................................................................................................................ 8

Neuroni: U čarobnoj šumi ....................................................................................................... 8

Živčani sustav ....................................................................................................................... 9

Kora velikog mozga .............................................................................................................. 10

Sustav žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem (Endokrini sustav) ................................................... 10

Naslijeđe: Narav prirode ....................................................................................................... 10

Osjeti i percepcija ............................................................................................................... 11

Osjeti i percepcija: Vaša ulaznica za ulazak u vanjski svijet ....................................................... 11

Vid: Dopuštenje suncu da zasja unutra ................................................................................... 11

Vidna percepcija .................................................................................................................. 12

Slušanje: Hvatanje dobrih vibracija ........................................................................................ 12

Osjet njuha ......................................................................................................................... 13

Osjet okusa ......................................................................................................................... 13

Kožni osjeti ......................................................................................................................... 13

Kinestezija .......................................................................................................................... 14

Vestibularni osjeti: Biti uspravan ............................................................................................ 14

Svijest ................................................................................................................................. 15

Jedno manje važno pitanje: Što je svijest? .............................................................................. 15

Spavanje i sanjanje .............................................................................................................. 15

Mijenjanje svijesti pomoću droga ........................................................................................... 16

Mijenjanje svijesti meditacijom: Kad se Bogovi s istoka sretnu sa zapadnom tehnologijom ............ 17

Mijenjanje svijesti biološkom povratnom vezom (Biofeedbackom): Doći u dodir s nedodirljivim ..... 17

66

Mijenjanje svijesti hipnozom: Biti u transu .............................................................................. 17

Učenje ................................................................................................................................. 19

Klasično uvjetovanje ............................................................................................................ 19

Operantno uvjetovanje ......................................................................................................... 20

Kognitivni faktori u učenju .................................................................................................... 22

Pamćenje ............................................................................................................................ 23

Tri vrste pamćenja ............................................................................................................... 23

Tri procesa pamćenja ........................................................................................................... 23

Tri faze pamćenja ................................................................................................................ 24

Model dubine obrade informacija ........................................................................................... 25

Zaboravljanje ...................................................................................................................... 25

Metode za poboljšanje pamćenja ........................................................................................... 26

Biologija pamćenja ............................................................................................................... 26

Mišljenje i govor .................................................................................................................. 28

Pojmovi i prototipovi: Građevni materijal misli ......................................................................... 28

Rješavanje problema ............................................................................................................ 28

Kreativnost ......................................................................................................................... 29

Rasuđivanje ........................................................................................................................ 29

Donošenje sudova i odlučivanje ............................................................................................. 30

Jezik i govor ........................................................................................................................ 30

Razvoj govora ..................................................................................................................... 31

Jezik i mišljenje ................................................................................................................... 32

Inteligencija ........................................................................................................................ 33

Teorije inteligencije .............................................................................................................. 33

Umjetna inteligencija ............................................................................................................ 34

Mjerenje inteligencije ........................................................................................................... 34

Prijeporno pitanje testiranja: Što zapravo mjere testovi inteligencije? ........................................ 34

Determinante inteligencije: Odakle dolazi inteligencija? ............................................................ 35

Motivacija i čuvstva ............................................................................................................. 37

Osnovni pojmovi u vezi s motivacijom .................................................................................... 37

Teorije motivacije: Zašto pitamo „Zašto“? ............................................................................... 37

Glad: Jedete li kad ste gladni? ............................................................................................... 38

Spolni nagon: Sociokulturalno stajalište .................................................................................. 38

„Glad“ za podražajima .......................................................................................................... 39

Socijalni motivi .................................................................................................................... 39

Čuvstva: Davanje boje životu ................................................................................................ 40

Razvoj ................................................................................................................................. 41

67

Prijeporna pitanja u razvojnoj psihologiji ................................................................................. 41

Tjelesni razvoj ..................................................................................................................... 41

Socijalni razvoj .................................................................................................................... 42

Kognitivni razvoj .................................................................................................................. 43

Adolescencija ...................................................................................................................... 44

Razvoj odrasle osobe ............................................................................................................ 44

Ličnost ................................................................................................................................ 46

„Zašto su žalosne i vesele i zločeste?“: Uvod u ličnost .............................................................. 46

Stajalište o crtama ličnosti .................................................................................................... 46

Psihodinamsko stajalište ....................................................................................................... 46

Stajalište teorija učenja ........................................................................................................ 47

Humanističko-egzistencijalističko stajalište .............................................................................. 48

Sociokulturalno stajalište ...................................................................................................... 48

Mjerenje ličnosti .................................................................................................................. 48

Ličnost i razlike među spolovima ............................................................................................ 48

Psihološki poremećaji ......................................................................................................... 50

Što su psihološki poremećaji? ................................................................................................ 50

Klasifikacija psiholoških poremećaja ....................................................................................... 50

Anksiozni poremećaji ............................................................................................................ 51

Disocijativni poremećaji ........................................................................................................ 51

Somatoformni poremećaji ..................................................................................................... 52

Poremećaji raspoloženja ....................................................................................................... 52

Shizofrenija ......................................................................................................................... 53

Poremećaji ličnosti ............................................................................................................... 53

Poremećaji hranjenja ........................................................................................................... 53

Terapija ............................................................................................................................... 55

Što je terapija?: U traženju „slatkog protuotrova zaborava“ ...................................................... 55

Psihodinamske terapije: „Brisanje upisanih tragova muka u mozgu“ ........................................... 55

Humanističko-egzistencijalističke terapije: Prema autentičnom življenju ..................................... 55

Kognitivne terapije: „Mišljenje to čini takvim“ .......................................................................... 56

Bihevior terapija: Traži se prilagodba ..................................................................................... 56

Grupne terapije ................................................................................................................... 57

Djeluje li psihoterapija? ........................................................................................................ 57

Biološke terapije: U potrazi za magičnom pilulom .................................................................... 57

Zdravlje ............................................................................................................................... 59

Zdravstvena psihologija ........................................................................................................ 59

Stres: Pritisci, naprezanja i natezanja ..................................................................................... 59

68

Multifaktorski pristup zdravlju i bolesti .................................................................................... 60

Sociokulturalni faktori u zdravlju i bolesti: Narodi unutar naroda ................................................ 60

Suvremeno shvaćanje i rješavanje glavnih zdravstvenih problema u Sjedinjenim Američkim Državama ........................................................................................................................... 60

Socijalna psihologija ........................................................................................................... 62

Uvod u socijalnu psihologiju .................................................................................................. 62

Stavovi ............................................................................................................................... 62

Socijalna percepcija ............................................................................................................. 63

Interpersonalno privlačenje: Sviđanje ili naklonost ................................................................... 63

Socijalni utjecaji .................................................................................................................. 63

Grupno ponašanje ................................................................................................................ 64