Temeljne značajke hrvatskog latinizma

7/26/2019 Temeljne znaajke hrvatskog latinizma

1/19

PET STOLJE AHRVATSKE KNJIEVNOSTI

Knjiga 2:

HRVATSKI LATINISTI

CROATICI AUCTORESQUI LATINE SCRIPSERUNT

IIZ LATINITETA 914. STOLJEA

PISCI 15. I 16. STOLJEAEX MONUMENTIS LATINIS SAEC. IX XIV

AUCTORES SAEC. XV ET XV I

Priredili DiqesseruntVELJKO GORTAN i VLADIMIR VRATOVI

Grafika oprema:MAJSTORSKA RADIONICA

KRSTE HEGEDUSIA

TEMELJNE ZNAAJKEHRVATSKOG LATINIZMA


2/19

ULOGA LATINSKOG JEZIKA U HRVATA

i

a je knjievno stvaralatvo u Hrvata od 15. do19. st. dvojezino te da se, osobito u starijimrazdobljima, njegov latinski udio i vrijednoui opsegom ravnopravno razvija uz hrvatski, i-njenica je koju naa knjievna batina u potpu-nosti dokazuje. Malo je naroda u Evropi koji

imaju tako kontinuiranu i tematski raznoliku knjievnostna latinskom jeziku. Uostalom, kako zbog duga trajanja,tako i po utjecaju na javni ivot, uloga je latinskog jezikau nas bila znaajnija nego kod veine naroda evropskoga

kulturnog kruga.Razloga za dugotrajno odravanje latinskog jezika bilo

je vie. Jedan od njih, iako ne prvenstveni, bio je u kontinu-itetu latinskih kola, koje su veinom vodili crkveni redovi.Izrasla na antikom tlu, viestoljetna se tradicija latinskogjezika odraavala na knjievnom planu u stalnoj elji da seinternacionalnim jezikom evropske knjievne republikeizraze, uz opu tematiku, i vlastita osjeanja i razmiljanja,usko povezana s domaim tlom. Zato je kod latinista iz raz-liitih krajeva nae zemlje domaa stvarnost izvorom inspi-racije, bilo u sitnim strastima svakidanjice, bilo u nekim

svjetlijim zanosima rodoljublja, bilo u gorini spoznaje te-kog udesa domovine.

Na razmeu Istoka i Zapada, hrvatski su krajevi bili iz-loeni dugotrajnom nadiranju Turaka, pa se motivi borbei otpora esto susreu i u poeziji i u proznim djelima naelatinistike knjievnosti. To najvie dolazi do izraaja ubrojnim oajnikim pozivima najistaknutijih hrvatskih la-tinista evropskoj javnosti za moralnu i materijalnu pomoprotiv premonog neprijatelja s Istoka, koji je ugroavao

7


3/19

kulturni napredak, pa ak i bioloku egzistenciju naegnaroda.

Ne samo u lijepoj knjievnosti nego i u egzaktnim naukama latinski se jezik kod Hrvata odrao veoma dugo, duljenego u mnogih evropskih naroda. Posebno je politiki ivotono podruje na kojem je kod nas najdulje ivio i kao pi-sana rije i kao ivi govor. U sjevernoj Hrvatskoj, gdje jeod 18. st. sve vie prijetila germanizacija i maarizacija,latinski je odigrao ulogu indirektnog zatitnika narodnog

jezika. Kad se ve u politikim tijelima nisu zbog tuinske

vlasti mogli sluiti svojim jezikom, Hrvati su svjesno zadra-vali latinski od kojega im nije prijetila nikakva opasnost.Zato je on ostao slubenim jezikom hrvatskog sabora u Za-grebu sve do god. 1847, kad je u ostaloj Evropi ve davno

bio nestao iz javne slubene upotrebe.

Znaajno je da su najvatreniji pobornici hrvatskog pre-poroda, dakle i borci za istou i slobodan razvoj hrvatskogajezinog izraza, redom bili od malih nogu kolovani u latin-skom jeziku. Prisno saivljeni s finesama Ciceronova i Horacijeva jezika, zrela knjievnog izraza jedne zaokruenekulture, unosili su i u svoja hrvatska djela duh latinske sin-

takse smatrajui da time obogauju izraajnost materinskogjezika. Ta se injenica oevidno odrazila u upornom nasto-janju iliraca i njihovih nasljedovaa da se u javnom zalaga-nju za vlastiti jezik, u tenji za njegovim modernijim obli-kovanjem i u izdavanju starih hrvatskih pisaca odri konti-nuitet sa starijom knjievnou.

ISTAKNUTIJI HRVATSKI LATINISTI I KNJIEVNIKRUGOVI

D ugotrajna srednjovjekovna tradicija latinskog jezikastvarala je plodno tlo na kojem je humanizam mogaone samo uhvatiti korijena nego se i snano razviti. Razdobljehumanizma u naim krajevima traje od prvih decenija 15.do poetaka 17. stoljea. Kao izrazitija sredita na Jadranu

javljaju se: u poetku 15. st. Zadar, u sredini 15. st. ibenik,Trogir, Dubrovnik i Kotor, u drugoj polovici stoljea Spliti istarski gradovi, a na prijelazu 15. u 16. st. Hvar i Korula.Iz sjeverne Hrvatske potjeu znameniti humanisti Ivan Vi

8

tez od Sredne, Ivan Cesmiki (15. st.) i Stjepan Brodari (16.st.), koji djeluju izvan domovine.

U Z ad r u humanistiki se krug stvara najprije okoPetra Krave, opata samostana sv. Krevana. U drugoj po-lovici 15. st. Juraj Divni, ninski biskup rodom ibenanin

iji se duh javlja Petru Zoraniu na kraju Planina isam latinski pjesnik, okuplja oko sebe humaniste, meu ko-jima se istiu Jerolim Viduli, latinist i ujedno najstarijidosada poznati hrvatski pjesnik iz Zadra, i Juraj KrianKrava. U 16 st. modruki biskup imun Koii Benja

znaajan je ne samo po glagoljakom radu nego i po zna-menitim latinskim govorima na lateranskom koncilu i predLeonom X.

Najizrazitija je linost humanistikog kruga u i b e -n i k u Juraj igori, ije su Elegiae et carmina (Mleci1477) najstarija tiskana pjesnika zbirka hrvatskog latinizma. Uz njega djeluju: Ivan Naplavi, Petar Taveli, Juraji imun Divni, Martin ibenanin. Kasnije e se, u 16. st.,istai Franjo Mui i jo nekoliko Divnia.

Humanizmu je i u T r o g i r u prethodila dugotrajnatradicija. Koriolan Cippico, ugledan lan znamenite trogir-

ske Obitelji, sjajnim je stilom opisao protuosmanlijske po-morske operacije mletakog zapovjednika, kasnijeg duda,Petra Moceniga (Petri Mocenici imperatoris gestorum libri

II I, Mleci 1477). Najvee ime trogirskog humanizma FranTrankvil Andreis, pisac dijalokih rasprava i poslanica, go-vora i bogate korespondencije, proivio je desetljea porazliitim zemljama i dvorovima Evrope, u dodiru s najis-taknutijim humanistima 16. st., a samo je kraj ivota pro-veo u rodnom gradu.

Posebno mjesto u starijoj hrvatskoj knjievnosti zauzi-ma D u b r o v n i k . U njemu se, vie nego u ijednom naem

kulturnom sreditu, razvila bogata knjievnost na hrvatskomi na latinskom jeziku, Latinistika je knjievnost, osim toga,imala u tom gradu i najdulji kontinuitet. Razloga ima vie.Meu prvima su svakako zamjema ekonomska mo, osobi-to do potresa 1667, i politika samostalnost Republike sv.Vlaha sve do poetaka 19. st. Nadalje, Dubrovnik u jo veojmjeri nego ostala hrvatska sredita ostaje neprestano otvo-ren razliitim kulturnim utjecajima, ali pokazuje i izrazitusposobnost da ih asimilira i samostalno dalje razvija. Doka

9


4/19

zom su tome i neki pojedinci, stranci, npr. pjesnik DidakPir u 16. st., rodom portugalski idov, u 18/19. st. FrancuzMarko BruereviBrure i Talijani, braa Frano Marija i Urban Appendini, koji svi u riznicu dubrovake kulture ugra-uju neto od duha svoje zemlje, ali se i skladno uklapajuu dubrovaku tradiciju i nain dubrovakog ivota.

Upravo u razdoblju humanizma dao je Dubrovnik velikbroj znaajnih i talentiranih poklonika latinske Muze. Sku-pinu star ijih dubrovakih humanista tvore: Ivan Gueti,

Karlo Puci i Ludovik Crijevi Tuberon, roeni oko sredine15. st., zatim neto mlai od njih Ilija Crijevi, Jakov Bunii Damjan Benei. Dodamo li najdarovitijima meu njima(liri aru I. Crijeviu, epskom pjesniku Buniu i historiaruCrijeviu Tuberonu) filozofa Jurja Dragiia, koji je, vrativise iz Italije, na izmaku 15. st. okupio znaajan humanistikikrug filozofa i pjesnika, smijemo zakljuiti da je 15. stoljeezlatni vijek ne samo dubrovake nego i cjelokupne hrvatskelatinistike knjievnosti u razdoblju humanizma. U drugoj

polovici 16. st. djelovao je filozof Nikola Vitov Gueti, kojije objavljivao veinom na talijanskom, ali je ostavio i dostalatinskih djela tiskanih i rukopisnih. Temeljito upuen i u

suvremenu znanstvenu misao, u svom je opsenom opusuraspravljao o problemima teorije drave, prirodnih znanosti,estetike i metafizike. Oko te markantne linosti, ija su dje-la bila veoma cijenjena i u Italiji, okupljao se u prisnojprijateljskoj i duhovnoj povezanosti krug pjesnika i esteta,meu njima Dinko Ranjina, Miho Monaldi, Cvijeta Zuzori,Savko Bobali, koji su pisali hrvatski i talijanski.

U Kotoru, naem najjunijem sreditu s bogatim tra-dicijama latinskih kola i humanistikog interesa, ponikaoje niz uglednih knjievnika i uenjaka. Osim brojnih Kotorana, koji su djelovali izvan rodnoga grada u drugim hrvat-

skim krajevima i u inozemstvu (npr. Nikola Modruki, na-zivan i Nikola Kotoranin, tiskarizdava Andrija Paltai,obojica iz 15. st., i nekoliko uglednih lanova obitelji Bizantiu 16. st.), posebnu panju zasluuje nekoliko vrlo talentira-nih pjesnika: Bernard Pima iz 15, Ludovik Paskali iz 16. iIvan BonaBolica iz 16/17. st.

Rasplamsavi se potkraj 15. st., humanizam u S p l i t unije imao duga vijeka. Najvee njegovo ime i jedno od naj-uglednijih u naim i evropskim razmjerima svakako je Mar

10

ko Maruli. Velikih stvaralaca u njegovu krugu nije bilo.Poznatiji su ipak: pjesnik i Maruliev biograf Franjo BoieviNatalis, humanist mnogostranih interesa Dmine Papalii govornik, diplomat i pjesnik Toma Niger.

Uz Kopar, najjae arite humanistike aktivnosti uI s t r i , i Piran, istie se i Labin, odakle su rodom MatijaGrbi i Matija Vlai, humanistiprotestanti 16. st., utjecajniu Evropi, posebno u Njemakoj, gdje su razvijali plodnudjelatnost.

Na o t o c i m a junog Jadrana, osobito u Hvaru i Kor-uli, humanistika je aktivnost dulje trajala nego u Marulievu gradu, s kojim je u poecima bila usko vezana, i urodi-la je bogatijim plodovima knjievnosti na hrvatskom jeziku. etiri su vrlo znaajna predstavnika h v a r s k o g huma-nizma 16. st.: Vinko Pribojevi, koji 1525. kao Dalmatinaci prema tome kao Ilir i konano kao Slaven latinski za-nosno govori pred Slavenima o sudbini Slavena; knjiev-nik i uenjak Jeronim Bartuevi (Hieronymus Atticus);konano, autor Pisni Ijuvenih Hanibal Lui i pjesnik Ribanja i ribarskog prigovaranja Petar Hektorovi. Korula

n i n je rodom Jakov Banievi, koji je samo kratko vrije-me, nakon studija, ivio u domovini kao kanonik korulan-skog i hvarskog kaptola. Sav ostali svoj vijek proveo je kaoutjecajna linost u vanim diplomatskim slubama po Evro-pi, prijateljujui i dopisujui se s Albrechtom Diirerom, Erazmom Rotterdamskim, Pietrom Bembom i dr.

Jedini e Dubrovnik, kako je ve reeno, i u 16. i u kas-nijim stoljeima odrati kontinuitet latinistikog stvarala-tva, dok u ostalim jadranskim sreditima pri kraju 16. st., aesto i prije, knjievnost na latinskom zamire javljajui sekasnije samo ponegdje i ponekad u radu nekih knjievnika.

U s j e v e r n o j Hr v a ts k o j , osobito u Zagrebu,mogu se ve od 12. st. utvrditi znaci znanstvenog i knjiev-nog rada, u kojeha su se isticali crkveni redovi (benediktin-ci, pavlini, dominikanci, franjevci). Sjemenine i gradskekole podravale su, iako u tankom sloju stanovnitva, kul-turnu klimu koja se nije mnogo razlikovala od sline zapad-noevropske. Ve treinom 13. st. nekoliko se Hrvata obra-zovalo u Italiji , a u slijedeim stoljeima sve ih je vie izZagreba i Varadina, iz Osijeka, Poege, akova i drugih

11


5/19

gradova studiralo ne samo u Padovi i Bologni nego i u Krakovu, Beu, Pragu, na njemakim sveuilitima i u Parizu.

Posebno treba napomenuti da najugledniji predstavnicisjevemohrvatskog humanizma (I. Vitez, I. esmiki, S. Brodari, B. urevi, A. Dudi, P. Skali), kao i brojni nai

pisci s juga Hrvatske (A. Vrani, F. Trankvil Andreis, JurajUtieni, M. A. Dominis), djeluju izvan domovine, u Ugar-skoj i drugim evropskim zemljama. Stoga e o njima bitigovora kasnije.

Jaanju latinistikog rada u sjevernoj Hrvatskoj pogo-dovao je pokret protureformacije nakon tridentskog koncila(154563). Njezin odluni promicatelj bio je zagrebaki bis-kup, hrvatski ban i knjievnik Juraj Drakovi (152587),u ijem je krugu djelovalo nekoliko latinista, osrednjih pi-saca, meu njima: Juraj WyrfeI, Martin Briglevi, StjepanBerislavi i Nikola Bratkovi. Na poziv sabora dolaze 1606.u Zagreb isusovci i ve 1607. otvaraju gimnaziju, a 1669. nji-hova Akademija sa tri godita filozofije dobiva od kraljaLeopolda I. privilegij kojim joj priznaje status sveuilita.I u Dubrovniku su 1658. preuzeli javnu kolu, a 1684. osno-vali kolegij (Collegium Ragusinum) koji je postao vrlo utje-cajan. U Varadinu osnovali su kolegij 1628, a gimnaziju1636. Sve do ukinua reda (1773) isusovci su vrili snaanutjecaj na kulturni, knjievni i politiki ivot i u Dubrov-niku i u sjevernoj Hrvatskoj, kamo su prodirali kao ustukreformacijskim idejama koje su se irile iz Slovenije, Ugar-ske i Njemake. Prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj osnovalisu 1503. pavlini u Lepoglavi, gdje su od 1400. imali samostan.

Premda hrvatski humanizam, razvijajui se u najtra-ginije doba nae povijesti i na usku pojasu izmeu mora i

prodirueg Istoka, nije bio ni sav usredotoen u domovininiti je mogao probuditi onoliko samoniklih tenja i misao-

nog previranja koliko kod sretnijih zapadnoevropskih na-roda, ipak je imao ogromnu vanost za dalji hrvatski kul-turni ivot (Kombol). Radikalnijeg misaonog previranja bilo

je ipak, i to veinm u onom dijelu hrvatske humanis tikeknjievnosti koji se odvijao izvan domovine, u nekonformistikim ambijentima velikih evropskih sveuilita ili na dvo-rovima slobodoumnih renesansnih vladara. Takvi su, na

prim jer, meu ranim hrvatskim humanistima oni koji supreteno izrasli iz klime parike Sorbonne (I. Stojkovi, J.

12

Dragii, N. Modruki, L. Crijevi Tuberon, F. T. Andreis);takvi su i oni koji su se formirali u Italiji i prenosili libe-ralnija shvaanja renesansnoga visokog drutva (I. esmiki,

pa u prvoj fazi i I. Crijevi); takvi e kasnije biti i prote-stanti ili protestantizmu bliski latinisti Vlai, Grbi, Dudi,Skali i Dominis.

Nasuprot tome, humanizmu na domaem tlu jedno jeod glavnih obiljeja idejna konzervativnost i povezanost svjerskim predajama koje mu daju temeljnu kransku boju.S obzirom na idejne koncepcije toga razdoblja hrvatskeknjievnosti, imajui u vidu cjelinu njezina razvoja, prven-stveno u domovini, treba se sloiti s Kombolom: Od IlijeCrijevia, a pogotovo od Jakova Bunia i Marka Marulia,vode zapravo izravne spojnice do katolike obnove, zasje-njene samo u prvoj polovini stoljea, u doba Menetievelirike, Jeupke, Robinje i komedija Naljekovievih i Drievih, kad je kod nas utjecaj renesanse na vrhuncu i kadsu slavljenja zemaljske ljepote i zadovoljenja nepomuenanemirima savjesti i sjetnom milju na grijeh i ljudsku ne-mo i nesavrenost.

Po mnogoemu latinska je humanistika knjievnost kodHrvata na razini evropske knjievnosti toga doba; duboka jeknjievna i istanana je jezina kultura naih pisaca, stalnoje prisutna elja da na internacionalnom latinskom jezikuomjere izvorna nadahnua s antikim uzorima ili suvremeni-cima, uoljivo je nastojanje da u gru stvaranja ili u igrari-

jam a pera dokau sebi i svijetu opravdanost umjetnike ri-jei u tokovima svakidanjice. Poneki od naih pisaca huma-nis ta (npr. I. esmiki, M. Maruli, L. Crijevi Tuberon, I.Crijevi, J. Buni, A. Vrani, M. Vlai, F. Petri) ravno-pravno stoje uz bok najznaajnijim stvaraocima u latinskoj

knjievnoj republici suvremene Evrope. U sretnom spojuindividualiziranog izraza s bogatom umjetnikom invenci-jom, iz sukoba slobodnih uzleta mate s drutvenom zaosta-losti sredine, pod stalnom prijetnjom turskih najezda brojni su nai humanisti znali ostvariti autentine vrednotepjesnike rijei i proznoga govora.

Nije pretjerano kazati da su meu svim slavenskim na-rodima Hrvati u doba humanizma imali i najbogatiju i estet-ski najvredniju latinistiku knjievnost.

13


6/19

Cjelokupna hrvatska knjievnost 17. st. u sjeni je trijuvelikih pjesnika: Ivana Gundulia, Ivana Bunia Vuia iJunija Palmotia, od kojih je samo Palmoti pisao i latinskestihove. Poetku stoljea pripada rukopisna zbirka Carmina(1607) Frana Gundulia i Institutiones linguae Illyricae(Rim 1604), prva gramatika hrvatskog jezika, koju je BartolKai, akavac s otoka Paga, napisao na osnovi bosanskog

jezika, tj. tokavskoikavskog. Zanimljiva je i Kaieva auto-biografija (Vita... ab ipsomet scripta), sauvana u rukopisu

ali nedovrena, napisana nekoliko mjeseci prije autorovesmrti (1650). Uz nekolicinu manje istaknutih latinskih pjes-nika iz sjeverne Hrvatske i iz Dalmacije, vie panje zaslu-uju povjesniari i biografi: Juraj Ratkaj u prvoj i BaltazarPatai u drugoj polovici 17. st. Kao to Dubrovanima Gunduliu, Buniu i Palmotiu nema premca u hrvatskoj knji-evnosti ovog stoljea, tako latinskim 17. stoljeem u Hrvatadominiraju Ivan LuiLucius i Pavao Ritter Vitezovi. Luievo glavno djelo De regno Dalmatiae et Croatiae (Amster-dam 1666), iako venetofilski obojeno, prvi je kritiki spishrvatske historiografije; Vitezovi, prvi na profesionalni

knjievnik, itavim je opusom, i latinskim i hrvatskim, usvojoj viziji kudikamo vie spajao hrvatski Sjever i Jugnego bi se moglo zakljuiti iz podatka da je roen u Senjua dugo ivio u Zagrebu.

Pjesnik i polihistor Sjepan Gradi vei je dio ivota pro-veo u Rimu kao kustos i upravitelj Vatikanske knjinice i

predstavnik Senata svoga rodnog Dubrovnika kod rimskekurije. Iako samo prema pripovijedanju oevidaca, drama-tino je opjevao strahote potresa u Dubrovniku 6. travnja1667. U tome e ga slijediti neto mlai suvremenik Benedikt Rogai (Proseucticon de terraemotu) i u 18. st. Benedikt Stay u jednoj epizodi epa o Descartesu.

Prijelaznom razdoblju kraja 17. i prve polovice 18. st.pripadaju Ignjat urevi i Vie Petrovi, ugledni lanoviAkademije Ispraznih, to je po uzoru na talijansku akade-miju degli Arcadi osnovana u Dubrovniku oko 1695. Za raz-liku od Petrovieva pjesnitva, koje je preteno bilo na latin-skom, urevievi hrvatski stihovi, kojima je postao najre-

prezentativniji pisac svoga doba, kudikamo su brojniji odlatinskih. Raznovrsnim i obilnim latinskim proznim stvara-latvom i latinskim stihovima, koji u mnogoemu odraava-

l i

Ju maniru suvremene isusovake i arkadske poezije, ure-vi je dosegao visok stupanj pjesnikog i proznog latinskogizraza.

Nakon njegove smrti sredita knjievnosti na narodnomjeziku prem jetaju se u 18. st. u sjeverne hrvatske krajeve,kojih je znatan dio tek potkraj 17. st. bio osloboen od Tu-raka. Ako od Dubrovnika koji e u 18. st. ponovno, kaoi za humanizma, dati hrvatskoj latinistikoj knjievnosti:najvei broj istinskih stvaralaca svratimo naas pogledna Sjever, upast e nam u oi u prvom redu Slavonac iz:Valpova Matija Petar Katani, arheolog i numizmatiar,

pjesnik i latinski i hrvatski, pisac prve hrvatske metrike(na latinskom). Stariji od njega, Bosanac Filip Lastri autor

je zanimljive i opsene povijesti bosanske franjevake pro-vincije (Epitome vetustatum Bosnensis provinciae) i zbirke

propovijedi, izdane paralelno na latinskom i hrvatskom je-ziku (Testimonium bilabium). Vrlo bogate prinose latinskojprozi 18. st. dalo je nekoliko auto ra Zagrepana: Adam Alojzije Barievi, epistolograf, knjievni i kulturni historiar;Baltazar Adam Kreli (rodom iz Brdovca kraj Zagreba),

markantna linost tog stoljea, obilnim je historiografskimradom dijelom nastavio Vitezovieva istraivanja, a u me-moarskim Annuama ostavio zanimljivo svjedoanstvo suvre-menog javnog i privatnog ivota; Josip Mikoci u svom glav-nom djelu Otiorum Croatiae liber unus (Budim 1806), kojese smatra najvanijim za itavu stariju posavskohrvatskuhistoriografiju, obradio je hrvatsku povijest do kraja 11. st.,a u rukopisu, meu ostalim, ostavio Lexicon historicum ettopographicum; Franjo Sebastijanovi, Poeanin koji je du-go ivio u Zagrebu, pisao je pjesnike panegirike, u kojimaima i rodoljubnih stihova; bio je i lan rimske Arkadije.Meu tim autorima vidno mjesto zauzima Tito Brezovaki,

hrvatski pjesnik i komediograf, ali i autor nekoliko latinskihpjesama u kojima pjesnika invencija ne zaostaje za otro-umno uoenim politikim problemima s kojima je Hrvatskabila suoena u posljednjem deceniju 18. stoljea.

U Dubrovniku je urevievom smru nestalo posljed-njeg veeg pjesnika na hrvatskom jeziku. injenica je da 18.i 19. st. nemaju u tom gradu bogato nadarena pojedinca,stvaraoca, kao to su bili u 16. st. Marin Dri, u 17. st. Gunduli i Buni, u poecima 18. st. urevi. Ali pjesnici for

15


7/19

mata Staya i Kunia, Damanjia i Rastia, Galjufa i mno-gobrojni prozaisti i pjesnici manjeg umjetnikog dometa, none i manje znaajni za cjelokupnu sliku knjievnog rada,kao da su preuzeli na sebe zadau da nastave i u latinskom

jezinom mediju pronesu svijetom staru slavu dubrovakeknjievnosti. Stoga se o dekadansi dubrovake knjievnosti18. st. moe govoriti samo kad se misli na knjievnost hrvat-skoga jezinog izraza, jer je latinistika tog razdoblja ne sa-mo estetski vrlo izraajna nego i duboko svjesna dubrova-ke tradicije, koja je iva u starijem knjievnom stvarala-tvu, i hrvatskom i latinskom.

Nema sumnje da su ponovnom, tako snanom procvatudubrovakog latinizma 18. st., uz utjecaj domaih predaja,snanim poticajem bili i dugotrajni plodni dodiri Dubrova-na s talijanskim kulturnim sreditima i obnovljeni klasici-zam u Italiji. Nadalje, tome su pogodovale dobro opskrblje-ne knjinice i znatan utjecaj kolstva, u kojem su najprijeisusovci a za njima pijaristi (skolopi) odgojili generacijelatinskih pjesnika i stihotvoraca 18. i prve polovice 19. st.

U doba pojaanog zanimanja za narodnu politiku i kul-turnu prolost padaju i poeci hrvatske knjievne povijesti,i to u vezi sa spisima u kojima se i u sjevernoj Hrvatskojiznosi historijat razliitih crkvenih redova u nas, posebnonjihova kulturnog djelovanja, npr. pavlina (Ivan Kritolovec), bosanskih franjevaca (ve spomenuti Filip Lastri),slavonskih franjevaca (Emerik Pavi i dr.). Biobibliografskaknjievnost bila je osobito razvijena u Dubrovniku. Biogra-fijama dubrovakih pjesnika iz uvoda antologije Vitae illustrium Rhacusinorum(pisana izmeu 1712. i 1716, izdana tek1935) Ignjata urevia posluio se djelomice i uro Baiu svojim Elogia Iesuitarum Ragusinorum (pisana 176465,

izdana 1933), najpotpunijoj zbirci biografija dubrovakihisusovaca meu kojima je bilo dosta knjievnika. Najzna-ajnija je Bibliotheca Ragusina (4 velika rukopisna sveska,174043) dominikanca Sara Crijevia sa 435 biografskih i

bibliografskih portreta pisaca koji su roeni ili su djelovaliu Dubrovniku. Posebno mjesto zauzimaju dvije rukopisne

pjesnike zbirke ura Feria: prva sadrava Elogia Ragusinorum poetarum, qui Illyrica lingua scripserunt, tj. 164 po-hvalna epigrama o dubrovakim pjesnicima hrvatskog izra-za, s kratkim, nerijetko lucidno zapaenim karakteristika

16

ma njihova originalnog ili prevodilakog rada; u drugoj je18 Elogia nonnullorum civium Ragusinorum, qui solutanumeris oratione Illyrice scripserunt, o hrvatskim proznim

piscima. U tim elogijima jasno je izraena svijest autoral a t i n i s t a o kontinuitetu i vrednotama h r v a t s k eknjievnosti u Dubrovniku.

Nekoliko najveih stvaralaca na latinskom jeziku du-brovakog 18. st. ivi izvan domovine, preteno u Italij i: Ruer Bokovi, svjetskoga glasa astronom, fiziar i matema-tiar; Benedikt Stay, dubrovaki Lukrecije; Rajmund Ku-ni, liriar i slavom ovjenani prevodilac Ilijade; MarkoFaustin Galjuf, briljantni latinski improvizator (ivio doetvrtog decenija 19. st.).

Glavni su i najnadareniji nosioci pjesnikog rada u sa-mom Dubrovniku koji daju ton knjievnom ivotu do prvihdecenija 19. st.: Brno Damanji, koji superiorno vlada la-tinskim izrazom razliitih rodova; uro Feri, svestrani pjes-nik, prevodilac i popularizator narodne knjievnosti; uroHida, latinski pjesnik i ugledan prevodilac Horacija i Vergilija; Dono Rasti, najvei majstor latinske satire u Hrva-

ta. U njihovu su kolu tri poilirena stranca: Marko Bruerevi, koji se jednako dobro okuao i u hrvatskom i u latin-skom pjesnitvu, i braa Appendini. Stariji Appendini, Frano Marija, u nekim je biografskokritikim studijama poka-zao visok stupanj filoloke kulture i istanana ukusa. Jo jeuvijek za dubrovaku knjievnu i kulturnu povijest korisnonjegovo talijansko djelo Notizie istorico-critiche sulle anti-chitd, storia e letteratura de Ragusei (2 sveska, Dubrovnik18021803). Mlai brat Urban izdao je kao dodatak zbircivlastitih stihova (Carmina, Dubrovnik 1811) na str. 193344izbor dubrovakih latinskih pjesnika, prvu i do danas jedinuantologiju hrvatskih latinista, iako nepotpunu i nedovoljnokritiku, osobito to se tie humanistikog razdoblja.

Poslenika na pjesnikoj njivi latinskoj 18. i 19. st. uDubrovniku ima bezbroj. Neto su znaajniji od ostalih, iakonisu osobito talentirani pjesnici, u prvoj polovici 18. st. Jo-sip Betondi, Franatica Sorkoevi, Luko Mihov Buni, udrugoj polovici stoljea i u prvim decenijima 19. st. JakovBetondi, Luko Stulli, Luko Didak Sorkoevi. Braa Antuni Tomo KraChersa, Ivo Bizzarro i Antun Kaznai stvarajuu 19. st. u kojem se rodio i djelovao Ivan August Kaznai.

2 Hrvatski latinisti I 77


8/19

U to doba pisali su se preteno stihovi, osobito prigodni,vrlo razliite vrijednosti. Solidan prosjek ine dobro kolo-vani pjesnici koji objavljuju pojedinane pjesme i itavezbirke na latinskom, prvode, piu poneto i na hrvatskom,neki i na talijanskom. Drugi su, opet, obini stihotvorci koji

bez nadahnua kuju metriki pravilne stihove jezikom kojiesto nije bez elegancije i znakova dobrog poznavanja rim-skih uzora. Treba, dakako, izuzeti velikane dubrovakoga la-tinskog Pamasa, koji su ili u irokom svijetu snagom pera

probijali nacionalne i klasne ograde ili su, boravei u Du-brovniku, u koji je duh prosvjetiteljstva iz Evrope prodiraopolako i teko, svojim talentom uspjeli izbiti ive vamicepoezije prevladavajui strane utjecaje, u prvom redu antikei talijanske, donekle francuske i poneto engleske.

U razdoblju nakon francuske (1806) i konane austrij-ske (1814) okupacije Dubrovnika nalo se pisaca koji, s uvje-renjem ili bez njega, nastoje otkriti i neke prednosti austrij-ske vladavine i ivota u neslobodnom gradu kao i onih kojiduboko ale za vremenom francuske uprave. Kod svih senjih, osim u frankofilskom krugu Rafa Androvia (braa

Stulli, braa Kra i dr.), ipak osjea neka enja za nepo-vratno minulim danima kada se nad Gradom vijala zastavaRepublike sv. Vlaha s ponosnim natpisom Libertas.

Dum nihil habemus maius, calamo luimus (Dok ne-mamo niega vanijeg, igramo se perom) nalazimo zapisanona jednom rukopisu iz god. 1810. Tu duhovitu opasku primi-

jeniti openito na cjelokupno podruje dubrovake latinistike knjievnosti 18. i dijela 19. st. ne bi bilo opravdano jer

je i tada bilo pojedinaca koji su imali pred oima neke veeestetske zahtjeve (npr. Rasti) ili, u doba ranog evropskogromantizma, isticali vrednote narodnog duha i stvaralatva(npr. Feri, Bruerevi).

Tek u dodirima s ilirskim preporodom dubrovaki eknjievnici izai iz dotadanje izoliranosti. Meu prvimaPreporodu je priao Antun Kaznai, pa je kua njegova isina mu Ivana Augusta postala poznatim stjecitem hrvat-skih preporoditelja (Gaja, Tmskoga, Preradovia, Kukuljevia). U povezanosti stare hrvatske knjievnosti u Dubrov-niku s novom hrvatskom, u kojoj se kao sredite snanoafirmira Zagreb, dubrovaki su knjievnici nali onaj v a -n i j i smisao. Viestoljetna tradicija dubrovake knjievno

18

U pretoila se u nove ile ilirizma u Zagrebu. Na izmakuUtinizma i dubrovakog i sjevemohrvatskog, poelo se naknjievnom planu u uzajamnoj suradnji jasno oitovati, a na

politikom planu nasluivati ostvarenje vrste veze svihhrvatskih krajeva koju su imali na umu ve i neki humani-sti, o kojoj je sanjao Vitezovi, u predveerje Preporoda

pjevao o njoj Brezovaki i politiki nadahnuto pisao Derkos.

ME USOBNE VEZE HRVATSKIH LATINISTA

Snana veza hrvatskih pisaca iz razliitih krajeva i njihovameusobna zavisnost kroz stoljea postojala je usprkosinjenici to se hrvatska knjievnost vie stoljea razvijalaU mnogo razliitih sredita, geografski udaljenih i admini-strativno, politiki, ekonomski, ak i dravnim granicamarazdvojenih. Politika rastrganost hrvatskoga etnikog pod-ruja, paralelni razvoj knjievnosti u vie narjeja i pravo-

pisa, izloenost raznolikim vanjskim utjecajim a, razbijenostu vie samostalnih podruja (Dubrovnik, Mletaka Dalma-cija i dijelom Istra, ua Hrvatska, Slavonija i poneto Bosna

i Hercegovina) stvarali su privid nacionalne nekoherentnosti, ak i podvojenosti. Taj se dojam mogao stei i zbog raz-liitih mjesnih ili pokrajinskih naziva knjievnika i krajeva(npr. dalmatinski, dubrovaki, slavonski, bosanski). Ima utome, si parva licet componere magnis, dosta analogije santikom grkom knjievnosti, u kojoj unato vie uda-ljenih i specifinih knjievnih sredita i regija, politikojrascjepkanosti, razliitim dijalektima i osebujnim knjiev-nim tradicijama takoer izbija duh iste etnike i kulturnepripadnosti.

Da se pokau dodiri hrvatskih knjievnika, proistekline samo iz istih estetskih i idejnih pobuda nego i iz zajed-nikog narodnog osjeaja, nije potrebno nizati davno utvr-ene injenice. Prije nego vie kaemo o latinistima, kojinas ovdje prvenstveno zanimaju, moemo samo usput spo-menuti kako je Hvaranin Petar Hektorovi bio u prisnim ve-zama s Dubrovanima Naljekoviem i Vetranoviem, aMika Pelegrinovi, takoer Hvaranin, sa Sabom Bobaljeviem; ili kako Korulanin Viali, u odgovoru na jednu Naljekovievu poslanicu god. 1564, upuuje zanosne stihovesvome pjesnikom drugu:

19


9/19

asti izbrana, Niko, i hvalo velika,hrvatskoga diko i slavo jezika,spjevaoe izvrsni, uresna kriposti...

i njegovu rodnom gradu:Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti,

hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.Za knjievne veze junih i sjevernih Hrvata nije bez znae-nja, na primjer, da Dominko Zlatari god. 1597. posveujeJurju Zrinjskom, sinu sigetskog junaka, izdanje svojih pri-

jevoda, djela to su iz vee tuijeh jezika u hrvaki izloe-na, a Vladislav Meneti svoju Trublju slovinsku (1663)banu i pjesniku Petru Zrinjskom, slavei ga kao slovinskogApolona i Marsa; na jednom mjestu pjeva:

Od ropstva bi davno u valihpotonula Italija,o hrvatskijeh da se talihmore otmansko ne razbija!

Kako je snaan utjecaj imala kod ilirske generacije Katanieva zbirka Fructus auctumnales, takoer je poznato. t6tek da se kae o Smrti Smail-age engia tom estetski je-dinstvenom rezultatu svijesti o stoljetnim vezama i kontinui-

tetu knjievnog jezika koji spjev, i uz utjecaje antike,narodne poezije, Kaia i Marulia, akavac Maurani objav-ljuje u kajkavskom Zagrebu na tokavskom, Gundulievunarjeju!

Manje je poznato i zato manje isticano koliko su i hr-vatski latinisti bili zdrueni slinim ili identinim idej-nim, narodnim i estetskim preokupacijama. Po latinskomnaime jeziku oni su pripadali meunarodnoj knjievnoj re-

publici, vezanoj uz iste antike uzore i slina suvremenastrujanja. Time su oni i nadnarodni i kozmopolitski jer su-djeluju u univerzalnoj pojavi latinske knjievnosti koja jenadilazila sve granice politike, socijalne, narodne i vjerske.

No latinski je jezik kod nas, u viestoljetnoj rascjepkanostihrvatskih zemalja, bio stvarna jezina i duhovna koin nakojoj su pisana znanstvena djela i jedan dio lijepe knjiev-nosti. Kod mnogih hrvatskih pisaca latinski je jezini medij

bio nadregionalna, iva spona u znanstvenom i knjievnomstvaralatvu. Za nae je prilike to bilo nadasve znaajno. La-tinski izraz ne samo to nae pisce nije znatno udaljivao od

bitnih problema vlastitog naroda i knjievnosti na materin-skom jeziku nego je ak i vre, osobito poslije 17. st., po

20

Vtzivao pojedince i itave regije u istoj svijesti pred istomopasnou, i ratnom i politikom i kulturnom, zvala se onalu tc i ili Mleani ili Maari ili Austrijanci.

Za viestruku isprepletenost dodira i uzajamno preuzi-manje ideja i knjievnih motiva u stvaralatvu na latinskomi narodnom jeziku od osobnih poznanstava i knjievnih

EOticaja meu suvremenicima do osjeanja umjetnikog iultumog kontinuiteta u kasnijih stvaralaca moe se na-

vesti vie primjera.

U rano doba naeg humanizma mladi Maruli upravljaproznu poslanicu Ju rju igoriu, istiui kako neke igorleve pjesme ve kolaju cijelom Italijom, i divi se njihovojgotovo boanstvenoj uenosti, umjetnikom skladu rije-i i zdravim i novim mislima u njima. Maruli je, kasni-

je, bio u prisnim vezama s kotorskim dominikancem i pis-cem Dominikom Buom, koji ga je potakao da napie onuznamenitu poslanicu papi Hadrijanu VI. Kotoranin LudovikPaskali ne samo to izmjenjuje poslanice s humanistomJeronimom Bartueviem, hvarskim Atikom, nego radosnopozdravlja i poeziju na narodnom jeziku Hanibala Luia.

U prvim desetljeima 16. st. Dubrovanin Ludovik CriJevi Tuberon u povijesnim Komentarimaevocira uspomenuna sjevemohrvatskog pjesnika Cesmikoga iz Korvinovakruga. U nekim pismima ibenanin A. Vrani, taj uglednidiplomat na ugarskom i austrijskom dvoru i visoki crkveni

prela t, s toplinom se sjea svoga rodnog kra ja i istie pri-padnost narodu iz kojeg je ponikao. Njemu u tuini posve-tio je Zadranin B. Kamaruti svoje djelo Izvarsita ljubav inapokom nemila i nesrina smart Pirama i Tvtbe.

Dok se hrvatska knjievnost u 18. st. irila po sjevernimpodrujima, koja su se tada u kulturnom pogledu poelaizjednaivati s ostalim hrvatskim krajevima, juni e Hrvatinakon smrti Ign jata urevia izgubiti vodstvo u knjievno-sti, ali e Dubrovnik ipak ostati klasinim uzorom knjievnevrijednosti.

Na mijeni 17. i 18. st. Pavao Rit ter Vitezovi prvi (je)graditelj politikog i kulturnog jedinstva svih Hrvata, daljepod istim imenom u Cfoaciji redivivi i svih junih Slavena(Fancev). U duhu pojaanog osjeanja kulturne zajednicemeu pojedinim hrvatskim krajevima, to karakterizira ci-

jelo to razdoblje, Vitezovievim e tragom poi i zagrebaki

21


10/19

kanonik Kreli: poznavao je Kaievo djelo a Kai sekoristio i djelima sjevernih pisaca Ratkaja, Vitezovia i Bedekovia , branio Reljkovia, dopisivao se s dubrovakim

povjesniarom Mihom Miliiem i itao Gundulieva Osma-na.

Kaia spominje i Katani u knjizi Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum (Zagreb 1795), to e jeA. A. Barievi poslati dubrovakom prijatelju M. Miliiu.U predgovoru svoga djela Kamen pravi smutnje velike (Osi-jek 1780), prvoga opsenijeg originalnoga znanstvenoga radanapisanog na hrvatskom jeziku, Poeanin Antun Kaniliizrijekom spominje kako se poveo za preporukom I. urevia da se i u znanosti pie narodnim jezikom. PoznajuiDubrovane (npr. Ranjinu, Palmotia, urevia), Zadrani-na Barakovia, ibenanina P. Divnia i dr., Katani izdiedo klasine vrijednosti junohrvatske knjievnike time tou pjesniku Svete Roalije Kaniliu slavi njihova takmaca(. . . Raguseos aliosque Dalmatas. . . si non superaverit, aemulatus certe est... ... Dubrovane i druge Dalmatinfce... ako i nije nadvisio, bar se s njima natjecao ...). Ka-

tani, gimnazijski profesor u Osijeku, a zatim u Zagrebu,gdje mu je 1791. izdana latinska i hrvatska zbirka Fructusauctumnales, u svojoj osobi sretno zdruuje posrednika i

poticatelja. U latinskoj poeziji klasicist, u hrvatskoj i klasicist i ujedno poklonik vrednota narodne Muze, knjievno^kritikim je zapaanjima pronio do hrvatskih preporodite-lja pojam klasinosti dubrovake knjievnosti. Svojim spi-som In veterem Croatorum patriam indagatio philologica(FiloloSko istraivanje o drevnoj domovini Hrvata, Zagreb1790), u kojem je dokazivao da su Hrvati u Panoniji i u Dal-maciji autohtoni, najvie je pridonio naivnom vjerovanjuiliraca da su Hrvati izravni potomci Ilira.

Malo se koji hrvatski latinist, ne samo iz 18. st., po i-rini interesa, kultumopovijesnoj znaajnosti i plodnim po-srednikim djelovanjem moe mjeriti sa Zagrepaninom Barieviem. Budno pratei kulturni i knjievni ivot u razli-itim hrvatskim krajevima, cijenjen i u stranom svijetu,Barievi je u ivoj korespondenciji osobito s Dubrovani-ma Miliiem, Feriem i J. Stullijem, s Makaraninom PavIoviemLuiem (s kojim je bio u vezi i Katani), s Istra-ninom Voltiem koji je ivio u Beu, a od Srba sa Stefanom

22

Stratimiroviem. Za Katanievim oduevljenjem povodi sekida urevia i Kanilia smatra prvacima ilirske poezije(principes Illyrici carminis), ili kada meu knjigama to ihlalje jednom lanu petrogradske akademije iznad svega istite urevievu Mandaljenu pokornicu (Poema Magalis,

SO Illyrii nihil habent excellentius Poema Magdalida, odJe Iliri nemaju nita izvrsnije).

Za upoznavanje kolovane javnosti s hrvatskom proloI bili su vrlo znaajni i zagrebaki latinski kalendari s kra-

ja 18. st., u kojima su se, na primjer, pretiskivali odlomci izLuieva djelaDe regno, iz nekih Vitezovievih i drugih ras

{trava, iz Pavieve latinske parafraze Kaieva Razgovoratd.

Nije bez interesa napomenuti da Toma Mikloui uUboru dugovanj vsakovrstneh (Zagreb 1821), u odjeljku Odalovarnic, piev i knjig orsaga horvatskoga, pod poglavljemPisci horvatskoga naroda, po stoljeima i abecednim redomkomentira, meu ostalima, rad ovih pisaca s juga Hrvatske:Gundulia, Kamarutia, V. Menetia, Vitezovia, urevia,J. Stullija, a od latinista: Bokovia, Kunia, Damanjia iFeria.

O bliskim vezama iliraca od kojih su neki pjevali i nalatinskom (npr. P. toos, I. Maurani) sa suvremenicimaU Dubrovniku, o suradnji Dubrovana u tadanjim asopisi-ma, o plodnim osobnim dodirima i brojnim rukopisima to(U ih Dubrovani darivali preporoditeljima, reeno je vedosta u znanstvenoj literaturi.

Svijest o povezanosti hrvatskih zemalja preporoditeljiSU obogatili modemom idejom organikog jedinstva narod-ne cjeline kao nosilice historijskog ivota (Kombol). Kaomotto svojem spisu Genius patriae (Zagreb 1832), nastalomU asu raanja hrvatskog preporoda, Derkos je stavio stiho-ve Huga Grotiusa:

Opatria salve lingua! quam suam fecitNec humilis unquam, nec superba libertas.. .

(Zdravo da si, jezie naih otaca! S tobom se zdruila slobo-da, nikada ponizna niti bahata...) svjestan narodnog i jezinog kontinuiteta u Hrvata.

23


11/19

PJESNI KI RODOVI I VRSTE

Od renesanse (igori, Cesmiki) do posljednjih izdana-ka hrvatskog latinizma u 19. st. (Feri, Hida) l i r i k a

se javlja u svoj raznolikosti vrsta i metrikih oblika. U me-trikoj strukturi nai se latinisti pridravaju antikih uzo-ra, osobito horacijevske alkejske i safike strofe. Tematika

je raznovrsna: kree se od tipino antikih motiva (pogo-tovu mitolokih) do patriotskih, od ljubavnih do enkomija

stikih, religioznih, moralistikih. Uz ope lirske teme, kojesu naim pjesnicima zajednike s rimskima, prvenstveno sHoracijem i Katulom, i suvremenicima u Evropi, bogata ska-la njihovih lirskih ostvarenja inspirirana je vlastitom inti-mom i strepnjama i nadama, poteklim iz specifinih prilikanae sredine.

E 1e g i j e, iako pisane iskljuivo u tradicionalnom elegijskom distihu, u tematskom su pogledu vrlo raznolike. Uzljubavne motive, koji su vrlo esti ve kod rimskih uzora(Ovidije, Tibul, Propercije), neodjeljivo su, u toku stoljealatinskog izraza, s naim eiegijskim pjesnitvom vezana is-tanana zapaanja o ljudima, svijetu i moralu, angairanizahvati u suvremena drutvena i politika zbivanja, ustrep-tale autobiografske reminiscencije, idilini opisi domaeg

pejzaa, pjesnikovi filozofski nazori i vjerski zanosi, nadah-nuti ivotom ili knjievnou. U razmjerima naih stoljetnihprilika, toliko osebujnih u mnogom pogledu, posebno je zna-enje imala patriotska elegija, u kojoj se kao najei motiv

javljaju , gotovo kao opsesija, crne slutnje ili gorka iskustva,steena u neposrednom dodiru s turskim zavojevaem i,uope, u presizanju tuina u narodno bie.

E p i g r a m a t s k o pjesnitvo, kondenziran izraz asai neposrednog reagiranja na ivotne i knjievne odnose, po

poticajima najmanje je uz antiku vezana pjesnika vrsta uhrvatskom latinizmu pa je od prvorazrednog znaenja i zaraznovrsno doivljavanje kulturnopovijesnih, knjievnih,drutvenih prilika u naim sredinama. Satirika nota, bezsumnje, u njemu prevladava: otrica je uperena na pojedin-ce i skupine, na domae ili importirane ideje i navike. I epi-grami su, poput elegija, preteno oblikovani u klasinomelegijskom distihu, uz koji se od drugih metara najee

javljaju faleki jedanaesterci, jampski esterci i holijampski

24

tlhovi. Najznaajniji domet u epigramatskoj vrs ti ostvariliIU kod hrvatskih latinista Cesmiki, I. urevi, Kuni i Ferld. Meutim, i mnogi su drugi pjesnici prigodice, pa i s uspjahom, posizali za tom uvijek primamljivom formom sae

apjesnikog izraza. Jedinstven j e i najznaajniji uzor svimim epigramatiarima svjetski majstor epigrama Marcijal.Satirikom epigramu bliska je heksametarska s a t i r a ,

koja je i u naih latinista zadrala tipian ton horacijevske

atire (ridendo dicere verum) uz mjestiminu moralizatorku indignaciju Juvenalovu. Najizrazitiji joj je i najtalentiraniji zastupnik u nas Dono Rasti. Kako je u prvom reduuvremeni ivot podruje koje prua grau satirikom pjes-nitvu, sauvane satire nae latinistike knjievnosti vaneU i za upoznavanje skrovitijih strana javnog i privatnog i-vota razliitih krajeva i razdoblja.

Meu brojnim autorima p o s l a n i c a u stihu, pjesni-koj vrsti koja potjee iz antike a bila je osobito omiljela zahumanizma, najizrazitiji su dubrovaki pjesnici I. Crijevi,u ijem pjesnikom opusu ima elegija i pjesama (carmina)epistolarnog stila i sadraja. Kuni, Damanji, Feri i Ras-ti. Tematika njihovih poslanica vrlo je bogata i raznolika.Ne iscrpljuje se u posvetama i prijateljskom askanju, negozahvaa i filozofska i knjievna, a nerijetko drutvena i poli-tikapitanja. Bez obzira na tematiku, te epistule i u pjesni-kom izrazu i u jedinstvenom metrikom obliku, heksametru,imaju kao uzor Horacija.

Ni p a s t o r a l a , u stilu Vergilijevih ekloga, nije izosta-la iz repertoara nae latinistike poezije, iako je u njemuskromnije zastupana. Nai emo je, na primjer, u D. Beneia (s brojnijim aluzijama na suvremene prilike), B. Bokovia, A. A. Barievia. Pastoralnih elemenata ima poneto

1 u poeziji L. Paskalia.Uz originalno stvaralatvo kod naih se pjesnika javlja1latinski slobodan prepjev, paraphrasis poetica. Vrlo suestpredmet prepjeva bili Psalmi Davidovii pojedine pjesmerimskih liriara, u prvom redu Horacija. U parafrazamatekst je originala proirivan i dopunjivan, pri emu je pred-loak redovno gubio od svoje konciznosti. Nadalje, raznovr-sni lirski stihovi i strofe zamjenjivani su gotovo redovitoheksametrom ili eiegijskim distihom, koji su bili najea i

25


12/19

pjesnikom opisivanju najblia metrika forma. Parafrazi-rajui, pjesnik je i sam nastojao dublje proniknuti u lirskismisao izvornika i ujedno omoguivao itaocu laki pristupdo sloenijih lirskih cjelina. Parafraza je, takoer, u kola-ma bila omiljela palestra u dikciji i versifikaciji.

Prvi je izraziti predstavnik e p i k e , koja u naoj latinistikoj poeziji ima dugu tradiciju, Dubrovanin Jakov Buni. Kao humanist zapoinje svoj pjesniki rad mitolokimepom De raptu Cerberi (Otmica Kerbera), a zavrava opse-

nim religioznim epom De vita et gestis Christi (ivot i djelaKristova), izdanim devet godina prije glasovitog epa Chris-tias (Kristijaa) talijanskog humanista Girolama Vide. Timse djelom uvrstio meu najznaajnije epske pjesnike kran-ske renesanse. Bunia je uzeo kao uzor njegov sugraaninDamjan Benei u epu De morte Christi (Kristova smrt). Stvaranje svijeta, istoni grijeh i otkupljenje Kristovomsmru motiv je epu Solimais (Solimaida, tj. pjesma o Jeru-zalemu, Rim 1509), koji je spjevao ibenski humanist IvanPolikarp Severitan.

Glavni predstavnik splitskog humanistikog kruga, Mar-ko Maruli, uz Juditu, prvi ep na hrvatskom jeziku, spjevao

je kranski ep Davidias (Davidijada), koji je tek nedavnopronaen. To najopsenije Marulievo pjesniko djelo na la-tinskom jeziku jasno pokazuje kako i nizanje injenica iz

proznog predlokaBiblijemoe pod perom umjetnika izrastiu djelo visoka umjetnikog dometa.

Kao to je pjesnikhumanist redovno bio zaokupljen ilitradicionalnom tematikom antike mitologije ili Biblijom uduhu kranske renesanse, tako je u naoj latinskoj epicinnla odjeka filozofska misao i prirodoznanstveni napredak18. st. Uenjak svjetskoga glasa, Dubrovanin Ruer Bokovi, koji je preteno pisao u prozi, i u jednom je epskom

djelu De Solis ac Lunae defectibus (Pomrina Sunca iMjeseca) heksametrima izloio izrazito astronomsku te-mu. Njegov suvremenik i prijatelj Benedikt Stay, takoerDubrovanin i sveenik, odabrao je epsku formu i lukrecijevskim zanosom iznio Descartesovu filozofiju (Philosophiaeversibus traditae libri VI Filozofija izloena u stihovima, 6knjiga) i naela Newtonove fizike (Philosophiae recentiorisversibus traditae libri XNovija filozofija izloena u stihovima, 10 knjiga).

26

Na izmaku latinistike knjievnosti u Dalmaciji, Makaranin Josip obarni (17901852) u epu Dioclias (Dioklija-da,3 knjige, u heksametrima i razliitim stihovima i strofa-ma) opjevao je, pod osjetnim utjecajem Vergilija i Horacija,

posljednje dane rimskog cara Dioklecijana i poetak splitskecrkve.

U Damanjievim kraim epovima Echo (Jeka) i NavisaUria (Zrani brod) na zanimljiv je nain izloena suvreme-na znanost, povezana s antikim mitom. Povea je epska

pjesma i Galjufova Navis Ragusina (Dubrovaki brod), ukojoj se opisuje porinue u more jednog broda u Gruu.Pjesma sadrava nekoliko lijepih opisa dubrovakog krajo-lika i reminiscencije iz dubrovake kulturne prolosti.

Bez obzira na temu, svim je naim epskim pjesnicimaglavni, iako ne jedini uzor i u stihu i u dikciji bio Vergilije.Odatle u njih upletanje govora u pripovijedanje, plastine

poredbe i, ak u kranskim epovima, brojni mitolokielementi.

PROZA

U obilju proznog stvaralatva hrvatskog latinizma tokom

stoljea napisane su stotine pravnih, matematikih, fi-zikih, medicinskih i si. traktata, koji uope ne pripadajuu knjievnost. Tee je odrediti stupanj knjievnoga u onimdjelima to su na granici znanstvene i umjetnike proze,npr. u vrlo brojnim djelima teolokim i filozofskim, etnografskoputopisnim, pa i gramatikim i leksikografskim.

Pripovjedake proze izrazito beletristikog karaktera,npr. novele i romana, uope nema. Kod nas, kao i u ostalimevropskim knjievnostima, slobodnije i relativno modernijeforme proznog izraza redovito su bile preputene knjiev-

nosti na narodnom jeziku. Latinski je izraz zadrao prven-stvo poglavito u znanstvenoj i njoj bliskoj prozi.

U ocjeni t5 se moe uvrstiti u umjetniku prozu hrvat-skog latinizma, treba podjednako uzeti u obzir snaan utje-caj grke i rimske tradicije npr. u prozi historiografskoj,govornikoj, knjievnopovijesnoj, kritikoesejistikoj, epistolografskoj kao i unutarnje kvalitete individualnogStilskog i psiholokog oblikovanja. Uz filozofsku prozu, ne-tom nabrojene vrste prema tradicionalnim antikim kano

27


13/19

nima pripadale bi izvan svake sumnje umjetnikoj knjiev-nosti. No one joj pripadaju i po imanentnim vrednotamadesetaka cjelovitiji ostvarenja ili zaokruenih cjelina u po-

jedinim djelima. Snane inspiracije i visokog umjetnikogdometa ima katkada i u djelima kojima je namjena prven-stveno znanstvena (filozofska i teoloka proza) ili religioznomoralistika ili politika.

Ne ulazei na ovom mjestu u detaljniju ocjenu, trebaipak u svakoj od navedenih proznih vrsta podsjetiti na ne-

koliko znaajnijih imena koja su se dovinula vieg stupnjaizraajnosti.

H i s t o r i o g r a f s k o j prozi, na primjer , nije samokronoloki na elu izvanredan stilist L. Crijevi Tuberon, uzkojega su znaajne stranice ostvarili S. Brodari (dramat-skim opisom mohake bitke) i Pribojevi (velianjem Sla-vena), a u 17. st. svehrvatski i sveslavenski vizionar Vitezovi.

U g o v o r n i t v u , tematski preteno diplomatskopolitikom i religioznoteolokom, snanim su se patosom uz Nikolu Modrukoga, iji je govor o smrti kardinala P.Riarija prvo tiskom izdano djelo hrvatskog autora (god.1474), i Iliju Crijevia, poznatijeg kao pjesnika istakliimun KoiiBenja, Fran Frankopan i Trankvil Andreis,skladom kompozicije A. Vrani, a biranom ciceronskomdikcijom R. Kuni. Njima treba pribrojiti jo dva sjajnastilista, koje dijeli vie od tri stoljea i razliitost idejne po-zicije, ali ih spaja snaga uvjerenja i majstorstvo retorikogoblikovanja: to su humanist i vjerski reformator hrvatskogporijekla Andrija Dudi i akovaki biskup Josip JurajStrossmayer, prvi proslavljen na tridentskom, drugi na va-tikanskom koncilu.

U k n j i e v n o p o v i j e s n o j i k r i t i k o e s e j i

s t i k o j vrsti podjednako ima lucidnih misli o stilu u jed-noj kao i primjereno uoenih estetskopovijesnih, pa i kom-parativnih zapaanja u drugoj skupini. Osamnaesto je sto-ljee svakako dalo najplodnije knjievne povjesniare i bio-grafe (npr. I. urevia, S. Crijevia, . Baia, B. A. Krelia, Josipa Jakoia), a nakon I. Crijevia u 15. i S. Gra-dia u 17. st. i kritikoteoretske priloge Katania, Kristofora Staya, Kunia, Damanjia, Feria, Rastia, braeAppendini i dr.

28

U knjievnoj e p i s t o l o g r a f i j i najvie su i umjet-niki najsnanijih cjelina ostvarili A. Vrani i A. A. Barievi. Uz njih se meu brojnim epistolografima razliitih raz-doblja istiu Maruli, I. Crijevi, Juraj Banievi, A. Dudii Feri.

U okvirima f i l o z o f s k e proze najvie knjievnihkvaliteta ima u djelima humanisti Nikole Modrukog, JurjaDragiia (iz Srebrenice u Bosni, 15. st.) i F. Petria, kaoto e i u teolokoj vrsti Vlai i osobito Dominis ostvariti

djela u kojima je individualni bunt izraen autentinimstilskim patosom.R e l i g io z n o m o r a l i s t i k a knjievnost, koja je

bila usmjerena na primjenu kranske etike u svakodnevnuivotu, pruila je mogunost, npr. N. Modrukom i M. Maruliu, da u brojnim toplo intoniranim dijelovima izraze opeljudski stav, zbog ega su njihova djela bila posebno cije-njena i u stranom svijetu.

Diarium (Dnevnik) Baltazara Pataia i Annuae B. A.Krelia karakteristini su primjeri m e m o a r s k e pro-ze. U p u t o p i s n o e t n o g r a f s k o j vrsti znaajni suknjievni doprinos dali ve spomenuti Nikola Modruki iA. Vrani, a osobito Bartol urevi (nazivan i Georgijevi,16. st.), ija je neposredna proza, jednim dijelom autobio-grafska, proeta protuturskom propagandom i vizijom nji-hova izgona iz Evrope, duboko utjecala i na vodee politikelinosti i ire slojeve njegova doba. Meu takve autore mo-e se ubrojiti i gradianski Hrvat Filip Vezdin (Paulinusa S. Bartholomaeo, 18. st.), pisac prve tiskane sanskrtskegramatike i brojnih rasprava s dragocjenim ekskursima oindijskoj kulturnoj povijesti, knjievnosti i mitologiji.

to se tie p o l i t i k e proze, malo je koja od gorespomenutih proznih vrsta liena bilo snanije bilo slabije

politike primjese. Najoitiji je predstavnik izrazito politi-ke proze P. Vitezovi. Ovamo pripada, u obzorju hrvatskogpreporoda, i Genius patriae Ivana Derkosa. To je djelce ucjelini upueno na dokazivanje potrebe jezinog i pravopis-nog jedinstva svih Hrvata, iz ue Hrvatske, Slavonije i Dal-macije. (S Dalmatincima nas, kae Derkos, ve od vremenakralja Petra Kreimira spajafraternus et mysticus a liquis . . .amor bratska i neka m ist ina ... ljubav.) No, Genius

patriae ima i izriitu politiku tendenciju, zajedniku svim

29


14/19

ilircima, da u otporu protiv germanizacije i maarizacije je-zik uini sredstvom borbe za politiku i nacionalnu ravno-

pravnost Hrvata.Gledajui u cjelini, prozno je stvaralatvo hrvatskih la-

tinista najraznovrsnije i umjetniki najizraajnije u 15. i 16.st.

Zanimljivo je za kulturnu povijest da je hrvatski lati-nist Pavao Skali objavio u Baselu 1559. djelo Encyclopaediae

seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam prophanarumepistemon (Znanstveni prirunik enciklopedije ili kruga sakralnih i svjetovnih struka), u kojem je prvi upotrijebio ri-

je e n c i k l o p e d i j a u znaenju vrlo bliskom dana-njemu. Ve prije Skalia djelomino enciklopedijskog ka-raktera bilo je i djelo I. Crijevia s naslovom Lexicon, napi-sano za vrijeme pjesnikova boravka u Rimu, sauvano urukopisu. Elemenata enciklopedijskog karaktera ima i u

prvom hrvatskolatinskom rjeniku to ga je Bartol urevi god. 1544, objavio u Antwerpenu kao dodatak djelu Deafflictione tam captivorum quam etiam sub Tureae tributoviventium Christianorum (Teko stanje krana u turskom

ropstvu i pod turskim haraem).

DRAMA

U usporedbi s ostalim knjievnim rodovima, dramskaknjievnost u hrvatskom latinizmu nije dosegla izrazitiji umjetniki domet, a uz to dramski su tekstovi slabosauvani. Iako se kod nas latinski jezik brino njegovaokroz stoljea, ipak nije mogao prodrijeti u ire slojeve, patako latinska drama ne bi bila mogla ni raunati na prijemkod publike. Treba ipak spomenuti da su po isusovakim

kolegijima aci izvodili na latinskom jeziku drame biblij-skog i povijesnog sadraja, s pedagokim i moralistikimciljem. Iz malog broja sauvanih kolskih drama i iz na-slova i sadraja nesauvanih oevidno je da u njima nije

bilo znatnije knjievne vrijednosti. Takve su, na primjer,bile drame u prozi Kazimira Bedekovia, napisane za pitomce hrvatskoga kolegija u Beu: Ioseph (tiskana 1778. uBeu) i, pod naslovom Hilaria ante cineres (Vedri igrokazipred istu srijedu, u Beu 1780), dvije drame, o sv. Bernar-du i o sv. Justinu.

30

Pod utjecajem Vitezovievih politikih ideja u latinskeIkolske predstave ulaze rodoljubni motivi. Veliaju se glaso-vite linosti i slavni dogaaji iz hrvatske prolosti (npr. ba-novi Juraj i Nikola Zrinjski, Ivan Drakovi; pobjeda kodSiska).

OPE NAPOMENE O JEZIKU I STILU

HRVATSKIH LATINISTA

Poznato je da jezik evropskih humanista nije nastavaksrednjovjekovnog latiniteta, koji se organski razvijao i

ve vie udaljivao od klasinoga, nego umjetno presaen la-tinski jezik klasinog perioda. Jaem irenju humanizma uHrvata najvie je pridonijela blizina susjedne Italije, u kojojSC taj duhovni pokret zaeo i najplodnije razvio. U duhusvoga vremena, iako su se mogli osloniti na domau srednjo-vjekovnu tradiciju, bogatu i dugotrajnu, i hrvatski knjievni-ci humanistikog razdoblja piu jezikom klasinih uzora, uprvom redu Cicerona i Vergilija. U toku kasnijih stoljea

njihov se jezik zbog izmijenjene i raznovrsnije tematike, aisto tako pod utjecajem sintakse novijih jezika, osobito uprozi postupno udaljivao od prvotnih uzora. Dovoljno Jeimati pred oima razlike u jeziku i stilu, na primjer, izme-u Marulia, tipinog predstavnika naeg humanizma, iKrelia, pisca 18. st., koji pie dosta iskvarenim latinskimJezikom.

U poeziji jezik nije doivljavao krupnije promjene do-brim dijelom i zato to su nai pjesnici gotovo iskljuivotidrali rimske klasine stihove i strofe i s njima povezanudikciju. Antike metrike obrasce s dugom tradicijom preUZimali su kao standardne uzore, nisu ih mijenjali niti stva-rali nove. Gradei stihove na kvantitetskom principu, naiIU latinisti dosegli zamjemo visok stupanj u poznavanjuMozodije koja se brino i uporno njegovala u tadanjimMOlama, gdje je latinskom jeziku pripadalo glavno mjesto.MalVeem dijelu pjesnikih ostvarenja, bar u formalnom,

jMUfinom i prozodijskom pogledu, openito nema prigovora.A latinski im nije bio materinski jezik.

Retorikoj izobrazbi u kolama, koja se zasnivala na

Kitnom ugledanju u rimske uzore proznoga i pjesnikogaza, nai latinisti, osobito pjesnici, duguju bogat reper

31


15/19

toar stilskih i tematskih loci communes (opa mjesta), tosu se tokom stoljea odravali u evropskoj poeziji, pogoto-vo na latinskom jeziku. To su ustaljeni izriaji, ope formu-le, pjesnike slike, kompoziciona tehnika. I bogata slikovi-tost mitolokih reminiscencija ugraivana je u temelje

pjesnikog izraza, omoguujui naem pjesniku da, uz ti-jesnu povezanost s antikim izvorom, slobodno prenese tesheme ina noviju, suvremenu tematiku. Zato pjesnika dik-cija upravo obiluje mitolokim metaforama i metonimijama,

koje nisu puki pjesniki ukras, nego organski izrastao oblikpjesnikog miljenja i doivljavanja. Odatle bro jna mitolo-ka imena i asocijacije ak i u djelima izrazito kranskiinspiriranima.

ODNOS LATINISTA PREMA NARODNOJ KNJIEVNOSTII JEZIKU

Knjievnost na latinskom jeziku prethodila je kod Hrva-ta knjievnom stvaranju na narodnom jeziku, a zatim

se razvijala usporedo s njim sve do polovice 19. st. Svijesto vrijednosti narodnog stvaralatva oituje se kod najstari-

jih naih latin ista i protee do posljednjih predstavnika la-tinskog jezinog izraza. Ve u 15. st. ibenanin J. igori,iako sam nije pisao na narodnom jeziku, zanosnim rijeimaistie vrednote puke Muze uzdiui ih iznad antikih do-stignua. Prvi je kod nas sabirao narodne poslovice i preveoih na latinski. Narodnu je poeziju veoma cijenio i jedan od

posljednjih naih latinista, Dubrovanin . Feri, koji je na-rodne pjestne ak i prevodio na latinski, a u nekim poslani-cama opisivao narodne obiaje, veliajui ih zajedno s na-rodnim pjesmama.

Iako je veina naih humanista pisala gotovo iskljuivolatinski, izrazito odbojan stav I. Crijevia prema knjievnomstvaranju na narodnom jeziku, koji podrugljivo naziva stribiligo Illyrica (ilirska nakaznost) suvremenici su mu iko Meneti i Dore Dri! prije je iznimka nego pravi-lo. Posebno treba istai da se humanist Nikola Modruki,rodom iz Grblja kod Kotora, u pismu modrukom kaptolu(vjerojatno 1478/79) odluno zalagao za glagoljicu kao izraznarodne tradicije. Kotoranin L. Paskali pisao je samo na

32

latinskom i talijanskom, ali se zanosi i novom dalmatin-skom lirom, tj. hrvatskom poezijom Hanibala Luia. Pre-ma cjelovitom toku nae latinistike knjievnosti vidi se daIzmeu nje i knjievnosti na narodnom jeziku nema izrazitaantagonizma. Ima latinista, i to znaajnih, koji piu i latin-ski i hrvatski, npr. Maruli, Vitezovi, urevi, Katani,Feri. Maruli je Juditom, u versih harvacki sloenom,Udario snaan peat poecima hrvatske umjetnike literatu-re, a I. urevi je svojim knjievnim radom na hrvatskom

jeziku stekao istaknuto mjesto meu predstavnicima naegbaroka. I sam Damanji u jednoj poslanici ali to premalopoznaje svoj materinski jezik da bi na njemu u dostojnojknjievnoj formi mogao ili ispjevati originalni ep ili prevestiHomera.

HRVATSKI LATINISTI KAO PREVODIOCI

Makar i ne bio obilan, prevodilaki je rad u naoj latinistikoj knjievnosti karakteristian za opu sliku

njezina razvoja.Posebno mjesto zauzimaju prijevodi s grkoga koji se

najvie javljaju u doba humanizma i, kasnije, u 18. st. Osob-ni afinitet prevodilaca i duh vremena utjecali su, bez sum-nje, na izbor grkih autora. Spomenut emo nekoliko imena.Za renesanse, na primjer, Ivan Vitez od Sredne prevodi'Demostena, esmiki Demostena, Plotina, Plutarha, Homera iepigrame, Matija Grbi Heziodove Poslove i dane i EshilovaPrometeja, Petri Prokla i tzv. Hermesa Tiismegista, MatijaBobaljevi Bazilija Velikog, a Matija Benei Aristotelovuraspravu O dui. Najplodniji i estetski najvredniji prevodi-laki rad razvili su u 18. st. Kuni i Damanji. Uz Teokritai brojne epigrame iz grke Antologije, Kuni je u izvornomstihu preveo cijelu Ilijadu. Taj je prijevod ve za njegovaivota bio veoma cijenjen, izjednaivan s najboljim proizvo-dima latinske Muze, a u kasnijoj je i dananjoj kritici go-tovo jednoduno smatran najboljim latinskim prijevodomHomerova epa. Ne samo prijevodima grkih bukoliara(Mosho, Bion, Teokrit) i obaju Heziodovih spjevova nego i

prijevodom Homerove Odiseje, koja u mnogoemu doseevrednote Ilijade njegova uitelja Kunia, Damanji je i uItaliji i u domovini stekao velik ugled.

3 Hrvatski latinisti I 33


16/19

U prevoenju grke poezije (iz Ilijade, Teokrita, Pindara i Sapfe) ogledao se i Dono Rasti.

Prevoenje s hrvatskoga na latinski ni izdaleka nije urazmjeru s bogatstvom nae knjievnosti u jednom i dru

rm jezinom mediju. Marko Maruli je, voen historijskimrodoljubnim interesima, iz Papalieva prijepisa preveo

Ljetopis popa Duktjanina pod naslovom Regum Dalmatiaeet Croatiae gesta. urevi je na latinski preveo prvo pjeva-nje svoga spjeva Uzdasi Mandaljene pokornice, a E. Pavi

objavio je skraenu parafrazu Kaieva Razgovora ugodnoga. Najplodniji je Feri koji je prevodio narodne pjesme iposlovice i Menetieva Radonju. Taj kratki komiki spjevpreveo je jo jednom i Damanji, od kojega nam je sau-van i heksametarski prijevod 36 stihova iz petog pjevanjaGundulieva Osmana. Jo u 19. st. tiskan je u Mlecima slo-

bodan prijevod Osmana u latinskim heksametrima Dubrov-anina Blaa Getaldia.

Hrvatski latinisti u svojem prevodilakom radu nisuostali bez interesa ni za ostvarenja drugih evropskih naroda.Maruli je, da spomenemo samo neke, preveo na latinski I.

pjevanje Danteova Pakla i jedan Petrarkin sonet, A. Vranijednu tursku kroniku, Luko Buni sa panjolskog jednuQuevedovu pjesmu, a A. Kra nekoliko pjesama Pindemontea i Montija.

RAD HRVATSKIH LATINISTA IZVAN DOMOVINE

Ve iz dosada poznate grae gotovo bi se mogla sastavitizaokruena povijest hrvatske latinistike knjievnosti

napisane u inozemstvu. U njoj bi se nali pisci iz svih sto-ljea, od ranog humanizma do posljednjih izdanaka u 19. st.,

svi vaniji rodovi knjievnog stvaranja i, to je vrlo vano,neki najvrsniji predstavnici umjetnikog izraza i znanstvenemisli svoga doba.

Dva su kruga u kojima su u doba humanizma osobitoaktivno sudjelovali i glavni im ton davali upravo nai ljudiiz Hrvatske: dvor ugarskohrvatskog: kralja Matije Korvina(14581490) i dvor Ivana Zapolje. Na prvom je najutjecaj-nija linost bio Ivan Vitez od Sredne, rodom iz krievakeupanije, Korvinov odgojitelj, svestrani organizator umjet

34

nikog i znanstvenog rada (osnovao je sveuilite i akade-miju znanosti u Pounu, knjinicu u Budimu). Najtalentiraniji knjievnik Korvinova kruga Vitezov je neak, pjesnikCesmiki, zatim tu rade ibenanin Ivan Polikarp Severitan,Dubrovani Petar Damanji, bibliotekar dvorske knjinice,Ludovik Crijevi Tuberon, Serafin Buni, minijaturist i pi-sac Feliks Petani, kipari rodom iz Trogira Jakov Statilii Ivan Duknovi, Pavao iz Ivania, Vitezov tajnik, Juraj Augustin Zagrepanin i brojni drugi.

Na dvoru Ivana Zapolje istakli su se: Stjepan Brodari,dravni kancelar, Antun Vrani, Juraj Utieni, Ivan Stati-li, Trankvil Andreis i dr.

Mnogi od spomenutih latinista studirali su u Italiji, pai toj injenici, uz talent sudionika i povoljnu atmosferu ko-

jom su bili okrueni na dvoru, treba zahvaliti to je poseb-no Korvinski krug desetljea bio jedno od istaknutih aritaevropskog humanizma.

Neki su nai pisci samo krae vrijeme knjievno djelo-vali u tim krugovima (npr. Crijevi Tuberon i Nikola Modruki), neki su se aktivno ukljuivali u sloene politike

borbe izmeu Ugarske, Poljske i eke (A. Vrani i J. Uti-eni), a neki su nastavili plodan spisateljski i profesorskirad u drugim zemljama (npr. I. Polikarp Severitan u Italiji,T. Andreis u razliitim diplomatskim slubama po Evropi).

Nema evropske zemlje sa znaajnijim humanistikimsreditima, u kojoj u toku 15. i 16. st. nije bilo naih ljudi. UItaliji su, na primjer, istaknuti profesori bili Kotorani Tri

pun Bizanti, Nikola Bolica i Ljudevit Pima; diplomatske,odgojiteljske i profesorske funkcije obavljali su Nikola Modruki, Juraj Dragii, smioni branitelj Savonarole i Reuchlina, F. Petri, najoriginalniji hrvatski filozofhumanist, e-stok protivnik aristotelizma. U Francuskoj je po uenim ras-

pravama i obraiii katolicizma protiv Luthera osobito biopoznat Toma iz Ilirije (Thomasus Illyricus), franjevac rodomiz Vrane kod Biograda na moru; posebno je bio cijenjen uPatfzu i nazivan monarcha scientiarum filozof Benko Benkovi iz Zadra. Na njemakim je sveuilitima predavaoIstranin Matija Grbi, uenik Lutherov i Melanchtonov. Kao

profesor istakao se na vie njemakih sveuilita njegovmlai zemljak Matija Vlai, Ahilej istog luteranstva, koji

je u Melanchtona stvarao filozofiju protestantizma. Po nje

35


17/19

govu je latiniziranom prezimenu posebna filozofskoteolokastruja protestantizma nazvana flacijanizmom. Neko jevrijeme u Njemakoj predavao i kasnije bio u diplomatskimslubama Pavao Skali, roen u Zagrebu od oca podrijetlomiz Stubice, pustolovna priroda, u poetku blizak protestan-tizmu, a poslije njegov estok protivnik. Buran je ivot, nacrkvenim i politikim poloajima u Njemakoj i drugimzemljama, provodio i Andrija Dui, podrijetlom iz Orahovice kraj Krapine. Dugo je ivio i u Krakovu, odravajui

prijateljske veze, meu ostalim, s najznaajnijim poljskimhumanistikim pjesnikom Janom Kochanowskim. U Poljskojsu boravili i Vinko Pribojevi, pravnik Frano Nigreti iz Kor-ule, kancelar kralja igmunda, Trankvil Andreis, Skali, a

povremeno i A. Vrani koji je u Krakovu tiskao pjesnikezbirke Elegiae i Otia. U Engleskoj je, nakon Italije, boravioDominis i ondje objavio svoje glavno djelo.

Udio naih latinista u evropskom humanizmu vidljiv jei po tome to su neki od njih bili u Italiji ovjenani lovorvijencem (poetae laureati, npr. Dubrovani Petar Menetii Ilija Crijevi, Kotoranin Bernard Pima, ibenanin Polikarp Severitan, Trogiranin Matija Andreis). Meu pionirima

evropskoga tamparskog umijea nalaze se i dva glasovitatampara hrvatskog podrijetla: Kotoranin Andrija Paltai iLastovljanin Dobri Dobrievi (Boninus de Boninis).

U 17. st. vrlo je ugledna linost knjievnoga kruga ved-ske kraljice Kristine u Rimu bio Stjepan Gradi, kustos iupravitelj Vatikanske knjinice. Cosimu III. Mediciju do-

bavljao je hrvatska djela dubrovakih knjievnika. Toliko sezauzimao za svoj rodni grad, osobito poslije potresa, da je

bio nazvan obnoviteljem Dubrovnika.Istaknut profesor skotistike filozofije nekoliko je de-

setljea na sveuilitu u Padovi bio franjevac Mate Frki

s otoka Krka (Matthaeus Ferchius Veglensis).etiri su se Dubrovanina sredinom 18. st. dovinula vrlovisokih poloaja u Rimu te su, sudjelujui u najbiranijimknjievnim i drutvenim krugovima, nadaleko proirila ugled

Nvoje domovine. Ve proslavljeni Bokovi doveo je u RimStaya, koji je postao profesorom govomitva na arhigimnaziji, arhiprezbiterom sv. Jeronima i obavljao ugledne slubeu papinskoj kancelariji. I kad su Bokovia znanstveni in-teresi odvukli iz Rima u Francusku, Englesku, pa zatim u

36

sjevernu Italiju (gdje je postao upraviteljem zvjezdarniceu Breri), jo nekoliko desetljea prisno su prijateljs tvo isuradnja povezivali glasovitog pjesnika i genijalnog astro-noma i fiziara. I Kuni je nakon studija postigao sjajanknjievni i drutveni ugled: bio je profesor govornitva igrkog jezika u Collegium Romanum, rado priman i slav-ljen lan salona Marije Pizzelli (kojoj je pod imenom Lyda

posvetio mnogobrojne epigrame) i spri jate ljen s knezomOdescalchijem koji ga je poticao i novano pomogao da pre-

vede i izda Ilijadu, i blisko povezan s intelektualnim krugo-vima u Rimu (Alfieri, Monti, kipar Canova i slikar Mengs idr.). Damanjiu su Kuni i Bokovi bili profesori u Rimu,gdje je on ostao do ukinua isusovakog reda, a zatim do

povratka u Dubrovnik predavao grki na sveuilitu u Sienii Milanu. Tolika je bila knjievna slava Stayeva, KunievaiDamanjieva, da im se glas irio do Francuske i Engleske,

pa je Carducci mogao ustvrditi: Mali je Dubrovnik dao Ita-liji i svijetu najbolje latinske pjesnike 18. stoljea. Treba sa-mo ispraviti: Mali je Dubrovnik dao H r v a t s k o j i svi-jetu . . .

I Dubrovanin Galjuf djelovao je na koncu 18. st. i prvihdesetljea 19. st. u Rimu, Genovi i Parizu, djelomino kaosveuilini profesor. Na drugom kraju Evrope, u Budimu,Slavonac Katani od 1795. do 1800. predaje na sveuilituarheologiju i numizmatiku.

lanovima ugledne talijanske akademije degli Arcadi,koja je okupljala i talijanske i strane poznatije ljude od

pera, bili su i nai pisci: Splianin Ivan Patrizio, Dubrovani uro i Jako Baglivi, Bokovi, Stay, Kuni, Damanji, A.Masla, L. Stulli, M. F. Galjuf i Poeanin F. Sebastijanovi.

Zbog velika ugleda to su ga stekli u stranom svijetunavest emo jo nekoliko hrvatskih uenjaka razliitih stru-

ka, iako veinu njih s latinskom knjievnou u uem smislupovezuje samo jezik na kojem su pisali.Na ope je priznanje u Evropi naiao dubrovaki mate-

matiar, fiziar i astronom Marin GetaldiGhetaldus (16/17.st.), koji je bio i u ivoj korespondenciji s G. Galileijem.Getaldiev suvremenik M. A. Dominis nije se istakao samoteclokofilozofskim radovima nego je bio na glasu i kaofiziar, pa ga pohvalno ocjenjuje ak i Neurton, a Goethega proglaava preteom Descartesa u nauci o svjetlosti.

37


18/19

Faust Vrani, neak Antunov, izdao je 1595. Dictionariumquinque nobilissimarum Europae linguarum (Rjenik petnajglasovitijih evropskih jezika), tj. latinskoga, talijansko-ga, njemakoga, hrvatskoga (koji naziva dalmatinskim) imaarskoga, kojima su u II. izdanju dodani eki i poljski.To je prvo nae samostalno djelo s podruja leksikografije.Posebno se Vrani proslavio u strunom svijetu djelom

Machinae novae, u kojem se uz ostale tehnike zanimlji-vosti nalazi i najstariji prikaz padobrana i prva u svijetu

slika padobranca (homo volans). Meu autoritete evropskemedicine ubrajao se na prijelazu 17. i 18. st. Dubrovanin uro Baglivi, profesor rimskog sveuilita i pisac brojnihmedicinskih spisa, tiskanih u preko 20 izdanja sabranih dje-la i prevedenih na vie evropskih jezika. Njegov neto mlaisugraanin, Anselmo Banduri, uvaeni arheolog, numizmatiar i jedan od prvih biantologa koji je na latinskom obra-dio bizantsku povijest i starine, radio je u Italiji i u Parizu,gdje je bio lanom Academie des inscriptions et belles let-rres. Fiziar Josip Franjo Domin, rodom Zagrepanin, napi-sao je nekoliko cijenjenih rasprava o elektricitetu i elektro-terapiji; posljednjih je godina 18. st. bio i sveuilini profe-sor u Budimu. Istaknuto mjesto meu naim uenjacimasvakako pripada Rueru Bokoviu, jer je ve za ivota kaoastronom, fiziar i matematiar uivao neosporan ugled nanajpoznatijim evropskih sveuilitima i u akademijama, anjegova teorija dinamistike atomistike i danas, ili danas

pogotovo, izaziva posebnu panju svjetske znanosti.U kontekstu meunarodne izmjene ideja i knjievnih

strujanja, kojima su kroz stoljea upravo latinski jezik i la-tinisti davali presudan ton, zanimljivo je istaknuti i inje-nicu da su ve od humanizma neki hrvatski latinisti bili, usvijetu ili u domovini, prevoeni na suvremene evropske je-

zike. Ve nekoliko primjera bit e dovoljno.Marulieva su se djela (osobito De institutione benebeateque vivendi) vrlo mnogo prevodila, u prvom redu natalijanski, pa na njemaki, francuski, portugalski i eki.Govor Vuka Frankopana na augsburkom saboru 1530. u isto

je vrijeme izdan na latinskom i .u njemakom prijevodu.Pribojeviev spisDe origine successibusque Slavorum izdan

je 1595. u talijanskom prijevodu. Gotovo sva djela Bartola urevia (16. st.) prevoena su na talijanski, francuski.

38

njemaki, engleski, holandski, poljski i eki. Dominisoverasprave, u prvom redu Suae profectionis consilium, prevo-dili su na engleski, njemaki, francuski i holandski. SpisDinka ZavoroviaDe rebus Dalmaticisiz god, 1602. preveden

je ve idue godine na talijanski (u rukopisu). Kompletantekst Luieva De regno Dalmatiae et Croatiae preveden jena talijanski, i to tek 1896 (Trst). Bokovieva djela prevo-ena su na francuski i engleski. Stayev odlomak o dubro-vakom potresu preveo je na njemaki A. RocciRoi, a sva

tri opisa potresa (Gradiev, Rogaiev i Stayev) na talijan-ski L. Stulli. Zanimljivo je da je Feriev latinski prijevod9 narodnih pjesama Radelja preveo na talijanski. CobamievaDioclias uskoro nakon objavljivanja (1881) prepjevana

je na talijanski.Rad onih hrvatskih latinista, koji su vei ili manji dio

ivota proveli u stranom svijetu, nedjeljiv je dio cjelovitogorganizma hrvatske knjievnosti. Okupili smo ipak na ovo-me mjestu najmarkantnije meu njima i spomenuli vanijeumjetnike i diplomatske krugove u kojima su se kretali,vjerske i politike pokrete u kojima su aktivno djelovali,

prvenstveno zato to oni i suvie esto izmiu naoj, a po-gotovu svjetskoj panji. Svjetska znanost nerijetko svrsta-va hrvatske latiniste meu evropske, renesansne, (neo)klasicistike i si. ili ih pribraja nacionalnim knjievnosti-ma zemalja u kojima su ivjeli i objavljivali svoja djela. Izlatiniziranog ili katkada na latinski prevedenog imena piscaesto se teko razabira originalni hrvatski oblik, a njihova

pripadnost matinoj knjievnosti i hrvatskom narodu u ko-jem su ponikli katkada je zastrta regionalnim ili samogradskim oznakama to ih stavljaju uz svoja imena, naziva-

jui se Ilirima, Dalmatincima, Panoncima, Bosancima, Ist ra-nima, ali i ibenanima, Kotoranima, Zagrepanima, Dubrov-

anima i Hvaranima.Latinistika je knjievnost u puhom smislu rijei evrop-

ska knjievnost. Prema tome, i hrvatska je latinistika knji-evnost, uza sve svoje specifinosti, njezin sastavni dio. Ona

je u svim svojim stadijima bila podlona istovjetnim i sva-koj razvijenoj knjievnosti zajednikim procesima primanja1 davanja tema, motiva i stilskih postupaka. I po tome suHrvati bili dio zajednike evropske kulture. Od malih nafoda nema nijednoga, a malo ih je i meu velikima (od Sla

39


19/19

vena nijedan), koji bi kao Hrvati dali tako znaajan i bogatdoprinos evropskom latinizmu.

Mnogi su hrvatski latinisti stvarali samo u domovini,stotine godina razdiranoj na vjetrometini ideja, ratova i po-litikih sukoba. Mnogi su djelovali izvan domovine, napu-stivi je fiziki, ali gotovo nikada u srcu, i lutali po zemlja-ma Evrope, gonjeni neumitnim udesom, voeni nekom Stras-nom eljom za znanjem i novim otkriima, poneseni talen-tom, tatinom, prkosom. Jedni i drugi pripadaju hrvatskojknjievnosti. Ne manje i Evropi.

RUKOPISI I IZDANJA

Multa sunt adhuc in scriniis recondita,cariosa, utilia, quae lucem desiderant.

A. A. Barievi

Svoja su djela hrvatski latinisti izdavali veinom izvandomovine, u razliitim evropskim zemljama, osobito uItaliji. Meu kulturnim sreditima, u kojima su im tiskanirukopisi, istiu se: Mleci, Rim, Padova, Amsterdam, Basel,Pariz, London, Budim, Krakov, Be, Koln. U naoj zemlji po

bro ju tiskanih izdanja na prvom su mjestu Zagreb i Dub-rovnik.

Znatniji dio rada naih latinista ostao je do danas u ru-kopisu. Da su mnogi od njih aktivno djelovali izvan svojezemlje, posvjedouju, uz ostalo, i brojni rukopisi sauvaniu knjinicama irom Evrope, osobito u Rimu, Mlecima, Be-u, Budimu i Parizu. Ipak, njihova se rukopisna ostavtinadobrim dijelom nalazi u Hrvatskoj, u brojnim samostan-skim i javnim knjinicama i u arhivima u Dubrovniku, Za-

grebu, Splitu, Zadru i dr. Najbogatiji rukopisni fundus toganaeg kulturnog blaga uva se u Dubrovniku, preteno uknjinici samostana Male brae.

Kako brojni rukopisi hrvatskih latinista nisu uope hinisu dovoljno proueni, pred naom znanosti stoji znaajani dugotrajan zadatak da se neobjavljeni rukopisi, rasprenipo domaim i svjetskim knjinicama, uine pristupanimau tiskanim izdanjima. I danas je aktualno Barievievo upo-zorenje: Mnogo je toga jo uvijek skriveno u krinjama i

40

iztoteno truljenju, a korisno je i trai da bude objavljeno(Iz pisma M. Denisu 1790).

Kritikih i filolokih osvrta na rad pojedinih hrvatskihlatinista bilo je kod nas i prije, ali je sistematskom i znan-stvenom njihovu prouavanju i izdavanju temelje udarilaJugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu u

prolom stoljeu. U novije vrijeme (1950) ona je pokrenulaposebnu zbirku Hrvatski latinisti. U toku 20. st. nastavljenje rad na prouavanju i izdavanju naih latinista i izvan

Akademijinih okvira.Dragocjena je bibliografija svega to je s podrujahrvatskog latinizma tiskano do god. 1848, koju je u izdanjuHistorijskog instituta Jugoslavenske akademije u Zagrebu1968. objavio ime Juri (Iugoslaviae scriptores Latini recen-tioris aetatis. Pars I: Opera scriptorum Latinorum natione Croatarum usque ad annum MDCCCXLVIII typis edita).

*

Alco iz ovog antologijskog izbora postane uoljivijom slo-enost i znaajnost latinizma u cjelokupnom toku hrvat-ske kulture, prireivai e smatrati da su obavili koristanposao koji e dati pobude za dalji rad na pribliavanjuhrvatskih latinista dananjem itaocu. Jedna je injenicaneosporna: prouavajui hrvatsku latinistiku knjievnost,ne bavimo se neim tuim, nama stranim, nego vlastitomknjievnom i kulturnom batinom.

Hrvatski latinizam tee u neprekinutom slijedu od 9.stoljea, a u punoj zrelosti oblika i sadraja od humanizmado sredine 19. stoljea. Uzet kao cjelina, on nam u potpu-nosti daje pravo da se ponosimo nesumnjivim vrednotamato su ih Hrvati i latinskim knjievnim izrazom ugradili uopu riznicu evropske kulture.

VELJKO GORTANi

VLADIMIR VRATOVIC

Documents

Temeljne značajke hrvatskog latinizma