Teološka epistemologija (predavanja)

3 vrste racionalnosti: 1.) psihološki smisao: psihološki profil neke osobe, intelektualni, misaoni habitus, racionalnost odijeljena od dr. sposobnosti (mašta, emocionalnost, intuicija, senzibilnost, itd.); 2.) praktični smisao: instrumentalna racionalnost = učinkovite i štedljive strategije koje omogućuju da postignemo neki cilj s najmanje napora (utroška energije) i s najvećom učinkovitošću; 3.) teoretski smisao: način ophođenja s našim uvjerenjima: kako ih usvajamo, utemeljujemo, zadržavamo, mijenjamo, odustajemo od njih → pitanje duhovnog odnosa prema spoznajama; odnosi se i na sadržaj naših uvjerenja

vjera ima obuhvatnu funkciju utemeljenja smisla kao temeljna istina, ideal u odnosu na koji se sve drugo oblikuje; može označavati 1.) nesigurno mišljenje, ili 2.) s najvećom sigurnošću postignuto uvjerenje (veće od bilo kojeg znanja)

2 dimenzije vjere: 1.) intelektualna (kognitivna): V kao držanje istinitim određenih tvrdnji i V kao sadržaj tvrdnji koje držimo istinitima; 2.) egzistencijalna (nekognitivna): V kao povjerenje, egzistencijalno, životno prianjanje i usmjerenje → “amen”: povjerenje u Bož. pouzdanost (poput Abrahama) → Iz 7,9: “Ako se na me ne oslonite, održat se nećete”; 1.) fides quae creditur: “V koju vjerujem” – sadržaj vjere, ono što se vjeruje; 2.) fides qua creditur: “V kojom vjerujem” – egzistencijalni čin onog koji vjeruje; u logičkom smislu prednost ima spoznajna dimenzija (imati povjerenja u B pretpostavlja da B postoji), u soteriološkom egzistencijalna (vjerovati da B postoji ne može biti dovoljno za spasenje ako na B ne utemeljim svoj život); pitanje mora li spasonosna V uključivati elemente (makar rudimentarne) spoznajne dimenzije → razlikovanje fides implicita/explicita

stupnjevi vjere prema Augustinu: 1.) credere Deum (esse): vjerovati Boga – da B jest, postoji → fides historica: spoznaja povijesnog vjerskog učenja → fides informis: još je uvijek neoblikovana V jer ne proizvodi čin ljubavi; 2.) credere Deo: vjerovati Bogu – vjerovanje kao povjerenje, vjerovanje Božjoj riječi, Evanđelju; 3.) credere in Deum: V kao egzistencijalno, životno usmjerenje → fides caritate formata: V prožeta ljubavlju i odnosom zajedništva s B i čov.

klasični model racionalnosti (do 16.-17. st.): 1.) supstancijalno shvaćanje razuma: čov. definiran kao animal rationale, razum se razlikuje od nižih sposobnosti, ima svoje jedinstveno područje primjene → razum shvaćen kao zasebna supstancija, odvojena od volje i dr. čovjekovih dimenzija (↔ nije posebna supstancija nego odnos); 2.) ideal racionalne spoznaje kao sigurnog znanja (prisutan već kod Grka – Aristotel): pravilnom uporabom razuma dolazimo do sigurnih i apsolutnih uvida; neku smo stvar spoznali kad spoznamo njezin temelj, počelo – shvaćamo da je nužno takva kakva jest; pogrešno je nešto vjerovati ako nema dovoljno dokaza → racionalno = dokazano;

1

3.) neuvjetovanost razuma: razum kao “prazna ploča” (tabula rasa), čisti receptor: prihvaća samo ono što je dokazano

novovjekovni lomovi racionalnosti: 1.) uvjetovanost razuma: otkriće snage volje, o kojoj ovisi hoće li se čov. voditi razumom ili porivima koji proizlaze iz nižih dijelova duše → pitanje je li razum tako strogo odvojen od dr. dijelova → 2.) dispozitivno shvaćanje razuma: razum nije posebni duhovni organ, već određeni odnos prema našim uvjerenjima → čov. ne posjeduje razum, već mogućnost određenog držanja, stava, dispozicije → može se postaviti i protivno stavu razumnosti; 3.) model istine kao hipoteze: suvremena znanost smatra ideal sigurnog znanja previsokim → zadovoljava se hipotetskim znanjem koje se provjerava eksperimentom

problemi racionalnog utemeljenja u znanosti: 1.) beskonačni regres, 2.) logički krug, 3.) “dogmatizam”: temeljnje postavke ne možemo konačno dokazati; razlika racionalna dokazivost – racionalno opravdanje: uvjerenje može biti istinito a da to nije dokazivo → racionalnost i dokazivost nisu isto; racionalno formirana uvjerenja nisu uvijek istinita; kriticizam (K. Popper): treba ispitivati kriterije racionalnosti – ono što prođe kritiku može se prihvatiti → ideal moguće istine (za razliku od ideala sigurne istine klasičnog modela); probabilizam: temeljne postavke nije moguće konačno utemeljiti → treba se zadovoljiti vjerojatnom istinom

modeli odnosa vjere i razuma: 1.) model jedinstva (Klement Aleks., Origen, Toma, Bonaventura, Duns Škot): V, spoznaja i razum u svojoj su biti jedinstveni, označuju 2 puta do istog cilja: V je zapravo spoznaja, a prava spoznaja vodi do V → SP i filozofija, Mojsije i Platon vode do istoga: prava filozofija i prava teol. nisu u suprotnosti jer dolaze od B koji je jedini izvor istine → oba puta imaju istu vrijednost, no V je puno lakši i izravniji put do cilja + V je intenzivnije uranjanje u razumijevanje stvarnosti, posebno odnosa B i čovjeka, uranjanje koje na kraju povijesti dolazi do punine → Is kao Pedagog koji vodi do potpune spoznaje; 2.) nominalizam: spašavajući V od razuma, razvija govor o dvostrukoj istini: nešto može biti istovremeno filozofski istinito i teološki krivo, i obrnuto – istina u 1 području ne mora vrijediti u drugom (npr. shvaćanje osobe u filozofiji i trinitar. teologiji); Occam razlikuje 2 načina Bož. djelovanja: a.) usmjerena moć (potentia ordinata) stvara svijet s narav. zakonom ← time B sam sebe ograničava → to djelovanje spoznajemo razumom; b.) apsolutna moć (potentia absoluta): B bi mogao ono što je sam stvorio i čime je sam sebe ograničio i prekršiti; nominalizam, razvoj modernih znanosti i reformacija dovode do nestanka modela jedinstva → prvo odvajanje V i razuma dogodilo se u teološ. kontekstu kasne skolastike; 3.) Luther: opravdanje samo po V i milosti → nepovjerenje u razum: grijeh ga je do kraja uništio; oštro kritizira racionalni pristup objavi u raspravama s Erazmom o slobodi volje: pad u grijeh doveo je do toga da je ljud. volja spram B i spasenja neslobodna; V se događa u susretu s Bož. riječju → nije ljud. djelo → razum ne vodi do B; 4.) moderna autonomija subjekta (prosvjetiteljstvo) → nepomirljivi dualizam vjere i razuma; redukcija vjere na znanje (racionalnost) → reakcija fideizam

2

teološko razumijevanje vjere danas: vjerovanje je temeljno ljud. iskustvo – Bernard Welte: na poč. nije ni znanje ni djelo, već uvijek V: povjerenje je pretpostavka svakog postupanja, djelovanja → V je temelj. život. stav, vezana uz cor dare, “dati srce” ← već na samim počecima ljud. života: gledajući lice drugih učimo vjerovati → prvotni oblik vjerovanja je povjerenje koje nas stavlja u odnos s drugima, omogućava učenje, iz toga se rađa temeljno život. usmjerenje; takvo shvaćanje oslanja se na SP: Iz 7,9: V kao povjerenje, oslanjanje na B; u NZ vjerovati prvenstveno znači prihvatiti svjedočanstvo o IK raspetom i uskrslom → reći “da” navještaju koji je ujedno događaj spasenja → od vjerovati u B prelazi se na vjerovati u K kao objavu Boga; Ivan i Pavao: V i ljubav usko povezani, ne mogu se razdvajati, no V nije odvojiva ni od spoznanja i priznanja; V shvaćena kao izvanjski dar koji treba prihvatiti: milost koja ne ovisi o našim sposobnostima itd., ali ovisi o pristanku; Martin Buber razlikuje 2 tipa vjere u SP: židovsko povjerenje koje je dinamično i kršć. držanje istinitim koje je statično; ipak, ni u SZ ni u NZ nije moguće odvojiti spoznajni vid od iskustvenog, iako su naglasci različiti; Dietrich Bonhoeffer: “htio bih naučiti vjerovati”, “vjerovati se uči tek u punoj ovozemnosti života”; za Bonh., V ne vodi usavršavanju sebe, već potpunom odricanju od sebe; K početnik i dovršitelj V → “vjerovati Kristu Krista” (credere Christo Christum) – “Kristu”: središnji odnos osoba, “Krista”: Is kao medij i sadržaj u kojem B postaje razumljiv i priopćava se; druga moderna shvaćanja vjere: V kao subjektivni nutarnji stav koji nije nužno povezan s nekom objektivnom dimenzijom; V kao terapeutsko djelovanje u funkciji maksimalizacije čovjekovih mogućnosti i sposobnosti; Hans Urs von Balthasar: temelj V je objektivna Ob božan. slave koja najsnažnije svijetli u IK; odbacuje suprotstavljanje V i iskustva: V se ne može dogoditi drugačije nego kroz kontemplativ. iskustvo objavljene Bož. slave; odbacuje i suprotstavljanje V i znanja → oci: nema V bez spoznaje, nema spoznaje bez V; do istine kršćanstva može se doći samo unutar vjeroispovijesti zahvaljujući nutarnjim “očima vjere”: istina kršćanstva jasna je sama po sebi onima koji su otvoreni za njezinu ljepotu ← kritičari: umanjuje važnost vjerodostojnosti; Balth. želi obraniti objektivnost vjere protiv subjektivističkih tendencija; 3 dimenzije kršć. vjere: 1.) spoznajno vjerovanje o Bož. spasenj. djelovanju u pov.; 2.) povjerenje i poslušnost; 3.) zajedništvo života s B

kriteriološka uloga tradicije u odnosu na SP (DV): 1.) kanon,2.) isprano čitanje i tumačenje, 3.) omogućuje sigurnost objavljenih istina, tj. da se sve objavljeno o B crpi iz SP

3

kriteriji predaje (Vincencije Lerinški, Commonitorium, o. 434.): pogrešni nauk najprije se otkriva kroz SP; u sukobu tumačenja treba se držati norme koju je C oblikovala u svom sučeljavanju s krivovjerjem (katolički osjećaj): u slučaju donatizma postavlja načelo univerzalizma, u slučaju arijanizma C se poziva na starinu (antiquitas) dok je Arijev nauk novotarija, u slučaju nestorijanizma presudno je suglasje otaca (consensus patrum) → do pravila vjere (regula fidei) vodi indukcija, a ne dedukcija: quod ubique, quod semper, quod ab omnibus creditum est; ubique (posvuda): što su sve važne mjesne crkve dogovorile (npr. kanon sv. knjiga); semper (uvijek): činjenica da su se u svim crkvama od poč. čitali ti spisi; kasnije se to zove dvostruko suglasje, dijakronijsko i sinkronijsko: suglasje kroz vrijeme i isto mišljenje među suvremenicima koji nisu bili u dodiru → taj je katolicitet za Vincencija temeljni kriterij; Nicej. sabor je odraz dvostrukog suglasja: consensio antiquitatis et universitatis; test ortodoksnosti je Credo; za Vincencija još se ne postavlja pitanje ima li sabor vlastiti autoritet, ili on leži u suglasju otaca

učiteljstvo u apostolsko doba i razvoj hijerarhijski strukturiranog crkvenog učiteljstva: SP pod “apostolima” prvenstveno misli na dvanaestoricu (svjedoci ovlašteni od Is, svjedoci njegovog uskrsnuća), no ima i naznaka uporabe u širem smislu: Matija, Pavao, Barnaba;

pojam proširuje Pavao, tako da se, uz dvanaestoricu, odnosi na najuži krug oko Is, ili na prve generacije; apostoli vršili razne funkcije, pa i doktrinarne naravi: kroz njihovo svjedočanstvo oblikuje se nauk Crkve; Pavao se često poziva na svoj apostolski autoritet; Dj 2,42: “Bijahu postojani u nauku apostolskom” → prva se je zajednica sačuvala u vjeri apostola; svjedočanstvo apostol. generacije je jedinstveno i nezamjenjivo, ima normativni karakter i zato što je smješteno u NZ → ideja apostolske službe ima temelj u SP; Ob završava smrću posljednjeg apostola → apostol. služba uključena je u proces objave, konstituira ju; Is u oproštajnom govoru u Iv traži da njegovi svjedoci budu posvećeni u istini → važnost Duha istine: upravo u mjeri u kojoj DS održava C u istini po svjedočanstvu ovlaštenih, C ostaje neprestano apostolska; Pavao u Rim: da bi se naviještalo, treba biti poslan → temelj apostol. službe poslanje, ali prvi temelj zazivanje DS nad “poslane” od onih koji su za to ovlašteni; već se u prvoj zajednici postavlja pitanje zdravog nauka; NZ nema jasnu podjelu prezbiteri-biskupi, ne pripisuje biskupima da su nasljednici apostola: apostoli su itineranti, nadilaze granice mjesnih crkava, a bisk. postaju predvodnici tih crkava; u Ef jasno da su bisk. i prezbiteri ista skupina osoba; nije bilo neobično da pojedina mjesna crkva ima više biskupa; epískopos se u pastoralnim poslanicama upotrebljava u jednini → već se oblikuje biskup. služba kakvu danas poznajemo: čuvaju V od iskrivljavanja, no podložni su apostolima (Pavlu) i apostol. poslanicima (Timoteju); Klement Rimski, Poslanica Korinćanima: K je od B, apostoli od K, apostoli postavili biskupe kako bi nakon njihove smrti zauzeli njihovo mjesto; Ignacije Antiohijski: kao što K svjedoči Očev Duh, biskupi trebaju svjedočiti Kristov D; Tertulijan o. 200.: biskupi su primili vlast od apostola; Hipolit, Ciprijan: biskupi su nasljednici apostola, Ciprijan u poslanicama poistovjećuje apostole i biskupe; ključno postaje pitanje zdravog nauka i očuvanja prave tradicije; Irenej ističe doktrinarni autoritet biskupa, za sebe kaže da je vjerni učenik Polikarpa koji mu je vjerno prenio nauk koji je primio izravno od apostola, pravi nauk prenosi se apostolskim nasljeđem; pojam “karizma istine” (Vat. II): biskupi su autentični učitelji ne samo zbog apostol. nasljeđa, nego zato što ih DS prati u njihovom traženju istine ← to je karizma; oci: biskupi su, kada su okupljeni na saboru, vođeni Duhom Svetim (pozivaju se na Dj 15,28: “Zaključismo Duh Sveti i

4

mi”); Ciprijan govori o poticaju Duha Svetoga na saboru u Kartagi; biskupi su većinom bili učeni ljudi: povezivali su obrazovanost, učiteljsku i teološku službu ↔ u srednjem vijeku razdvaja se učitelj. i teološ. služba; uloga Rima iskristalizirala se u različitim kontroverzijama: Rim kriterij ortodoksije → prestiž pape (čemu doprinosi i slabost svjetovne vlasti i dr.) → jačanje papinstva; u 13. st. s jedne strane jača vlast pape, a s druge razvijaju se sveučilišta, znanosti, itd. → jačanje teologije; sve više sporova između koncila i papa (koncili ne okupljaju samo biskupe, nego sve staleže); u 14.-15. st. (avignon. sužanjstvo) pada utjecaj pape; Trident. sabor: biskupi su nasljednici apostola (isto Vat. I i II); Pastor aeternus: papina odluka nezabludiva “po sebi bez obzira na suglasje Crkve”; Vat. II uvodi načelo kolegijalnosti: biskupi nemaju vlast naučavanja bez rim. biskupa; LG: papinskim definicijama ne može nikada uzmanjkati pristanak cijele C zbog djelovanja istog Duha; nije riješen odnos pape i kolegija; autentično učiteljstvo i znanstveno učiteljstvo stručnjaka (skolastika: magisterium cathedrae pastoralis i magisterium cathedrae magistralis): nisu 2 međusobno odijeljena učiteljstva koja bi mogla biti suprotstavljena, nego različite kompetencije; danas se izbjegava gov. o učiteljstvu teologije da ne bi dolazilo do nesporazuma

tipologija i stupnjevi normativnosti odluka učiteljstva: razlikovanje 1.) autora (nije isto sabor i mjesni biskup), 2.) vrste (enciklika, bula, itd.), 3.) sadržaja (istina vjere, zaključak izveden iz istine vjere, itd.)

W. Kern – F. Niemann, Nauka o teološkoj spoznaji

MJESTO I ULOGA NAUKE O TEOLOŠKOJ SPOZNAJI: cilj nauke o teol. spoznaji [= NTS] razjasniti temeljna pitanja i metode rada u teologiji općenito, prije svega u sistematskoj; u katol. udžbenicima NTS posljednji traktat fundamentalne teol.; NTS se bavi: 1.) Svetim pismom, prvenstveno postankom kanona i pojmom nadahnuća, 2.) crkvenom predajom (uključujući odnos tradicije prema SP), 3.) shvaćanjem dogme i razvojem dogmi, 4.) učiteljstvom, njegovim odnosom prema teol. i zajednici vjernika, 5.) teologijom: poimanje teol. i njezin odnos prema crkvenosti i znanosti; C = prostor i sredstvo posredovanja vjere → NTS = drugi dio fundamental. ekleziologije (prvi dio strukture, nastanak i značajke C); NTS ne treba samo opisivati čime se sve teol. bavi, nego biti i kritički-normativna

TEOLOGIJAVJERA KAO TEMELJNA PARADIGMA ZA UNUTARTEOLOŠKI ODNOS CRKVENOSTI I ZNANSTVENOSTI: “vjerovati” ne znači prvenstveno držati istinitim neke izričaje, nego potpuno se, razumom i srcem (= obsequium religiosum), predati živom B → zato je V prvenstveno osobni čin: u prvom redu ne vjerujem nešto, već Nekome i u Nekoga; kad potpuno vjerujem u B, potpuno mu se predajem: nisam više ja središte mojeg razmišljanja i htijenja, nego B → V je “transpozicija”, potpuno i savršeno predanje samog sebe i svojega života drugome → vrhunac nadilaženja samog sebe po kojem čovjek dostiže Boga ← iz tako shvaćene V slijedi bezuvjetno vjerovanje u Bož. autoritet, njegovu objavitelj. riječ saopćenu po IK, apostolima i C ← primjeri takve V Abraham, Mojsije, Ilija → izlazak (éxodos): u prvom redu ne izići iz neke zemlje, nego iz sebe samog, svojih strahova i samoća, i to s B, jedinom našom nadom; Is je po svojem potpunom prepuštanju Bogu predvodnik naše V → sva teol. je govor o Is iz Nazareta;

5

vjera i Crkva: Bož. riječ i u teol. i u V uvijek dolazi u ljud. riječima → V je u čvrstoj vezi s govorom, a gov. sa zajednicom: nastaje iz zajednice i utemeljuje ju; nadnaravni svijet jezika vjere otvara nam se samo u zajedništvu i kroz zajedništvo s drugim ljudima još i više nego naravni svijet govora: značenje riječi “Bog” ne možemo prenijeti deiktički (= pokazivanjem) → privesti vjeri u B može samo svjedočenje drugih ljudi → crkvenost vjere: naš “da” Bogu Isusa K uvijek ima interpersonalnu strukturu; vjera i znanje: odluka činom vjere nikada nije slijepi skok, sacrificium intellectus → 2 Tim 1,12: “Znam komu sam povjerovao” → znanje je unutarnji, sastavni dio vjere: bez znanja o njezinoj utemeljenosti i razumnosti, V = lakovjernost i praznovjerje → fides supponit intellectum; subjektivni razlog zbog kojeg se traži znanje u vjeri: da bi V bila uistinu ljudski čin, čov. se ne smije odreći kritički ispitivačkog razuma; objektivni razlog: kako bi se uvjerio da je ono što vjeruje zaista B, a ne djelo ljud. ruku; uz čin vjere, znanje je potrebno radi tumačenja vjere , produbljivanja i obogaćivanja njezinog sadržaja, uzajamnog usklađivanja i razjašnjavanja njezinih otajstava; potrebno je i radi primjene V u kršć. životu , kako bi on bio što više u skladu s V; osnovni zahtjev vjere da se znanje koristi pri donošenju odluke činom vjere, tumačenju V i primjenjivanju V na život, na višoj se refleksijskoj razini ostvaruje u teologiji

TEOLOGIJA: CRKVENA ZNANOST O VJERI: što znači “znanost”, a što “znanstvena teologija”: poteškoća priznavanja teologije kao znanosti: znanost ne priznaje nikakve pretpostavke, a teol. pretpostavlja Bož. objavu kao svoj izvor spoznaje; egzaktne znanosti nastaju kada se, početkom novog vijeka, prestaje pokušavati otkriti “što”, bit stvari, i istražuje samo još “kako”: kako funkcioniraju, kako ih mjeriti, itd.; pozitivizam nastoji svu spoznaju svesti na elementarne pozitivne činjenice empirijskog iskustva; suvremena kriza pozitivizma, “instrumentaliziranog uma” (M. Horkheimer): čak ni matematika ne može odgovoriti zašto su njezini temeljni aksiomi upravo oni koje danas prihvaća, a ne neki drugi; u duhovnim znanostima metoda hermeneutskog kruga: cjelinu možemo razumjeti samo na temelju pojedinačnih dijelova, a svaki pojedinačni dio samo u svjetlu cjeline (W. Dilthey, M. Heidegger, H. G. Gadamer); danas računalo predstavlja čistu razumnost, no ono ne može nikada postići najizvorniji uvid u iskustvno odnosno autorefleksiju: ne može razmišljati o svom razmišljanju, tumačiti samo sebe; nikakve pretpostavke nemaju znanosti koje se temelje na aksiomima (npr. matematika) ili one koje pretpostavljaju neka načela (npr. načela indukcije ili hermeneutike) → i jedne i druge pretpostavljaju 4 minimalna zahtjeva znanstvene metodologije (H. Scholz, 1930.): odsutnost proturječnosti (i u samim aksiomima), ispravna dedukcija (iz aksioma), točnost i razumljivost → ona vrijede i za teologiju → zato je ona znanost;

crkvenost teologije kao znanosti: K. Barth, E. Brunner i dr.: teol. je crkvena služba, zadaća Crkve, teolozi obavljaju bitno poslanje Crkve; teologija je crkvena jer je znanstvena (tumačenje H. Künga): teol. stvarno služi Crkvi samo onda ako je “ozbiljno kritički usmjerena teologija”; budući da je C zajednica grešnih ljudi, u njoj ima i zablude, praznovjerja i nevjere → teol. ima zadaću razlučivanja (grč. kríno), vršenja kritike unutar C; teol. time ne želi zamijeniti službu naučavanja, nego joj pomoći; teol. ovu zadaću ne može obaviti jednom zauvijek, nego ju mora, uz puno truda i muke, uvijek iznova poduzimati; teologija je znanstvena jer je crkvena (H. Küng): teolozi ne stoje na rubu Crkve, nego u njezinom središtu: nisu slobodni mislioci, bez obveza, već djeluju za C i u C; teologija treba uvijek rasti iz zajednice vjernika da bi joj služila, i preko nje cijelom svijetu → bez zajedništva vjernika, teol.

6

nema ni prostor ni svrhu; C teologu predaje kanon, ispovijesti i definicije koje pomažu razlikovati vjeru od nevjere → ne mora počinjati od ništice; Bož. riječ nije upućena izoliranom individuumu, nego ljudima u C → isto vrijedi i za riječ teologa; teologiji je, da ne bi lutala prepuštena individualnoj samovolji, potreban zajedniči razum vjere koji svojim autoritetom osigurava C → C je stabilizirajući element teologije; “karizma istine ne pripada pojedincu, nego jednosložnom svjedočanstvu čitave zajednice vjernika” (LG 12)

POVIJEST POJMA “TEOLOGIJA”: “teologija” u antikno doba i u srednjem vijeku: theología = govor, izlaganje o B, o bogovima i božanskim stvarima; Platon tu riječ koristi 1 x u Državi kao sinonim za mitologiju, odn. pripovijedanje o bogovima, koje treba očistiti od nepriličnosti kako bi moglo služiti u odgojne svrhe; Aristotel upotrebljava u 2 smisla: 1.) u istom smislu kao i Platon (mitske pjesnike Hesioda i Homera Arist. naziva theológoi i suprotstavlja ih jonskim filozofima prirode); 2.) u Metafizici govori o theologiké epistéme i theologiké philosophía kao o najvišoj od 3 teoret. znanosti (druge dvije su fizika i matematika) i poistovjećuje ju s metafizikom i “prvom znanošću” – razlika je što se prva znanost bavi počelima bitka i mišljenja, metafizika bitkom kao takvim, a teologija najvišim Bitkom → prva upotreba pojma “teol.” u znanstvenom smislu; teolozima nazivani i kultski službenici u Delfima (Plutarh) i drugdje, oni koji tumače kultske mitove → teol. = kultski navještaj boga; stoiciPanaitos (2. st. pr. K) i Varon (1. st. pr. K) razlikuju 3 vrste teologije: 1.) mitska (pjesnička): teol. u tradicionalnom smislu; 2.) politička (kultska – kult je bio stvar države); 3. fizička (filozofska): jedina koja je razumski govor o bogu; neoplatonist Proklo (5. st.): filozofski naglašena upotreba pojma “teol.”, već pod kršć. utjecajem; NZ i grč. oci ne upotrebljavaju pojam, apologeti koriste uglavnom u mitskom smislu;3 značenja kod Klementa Aleksandrijskog: 1.) mitsko (teolozima naziva Orfeja, Homera i Hesioda), 2.) primjena na SZ (Mojsija naziva teologom, smatra da su grč. “teolozi” svoju teol. preuzeli od proroka), 3.) bilo koja spoznaja Boga, iako još ne koristi za kršć. spoznaju Boga ← to čini Origen: theologeín za njega = priznavati i ispovijedati Boga (= homološko značenje), podrazumijeva ispovijedanje V u kršć. B i u IK; Euzebije Cezarejski pojmove izvedene iz “teol.” upotrebljava isključivo za kršć. V; u raspravama između Niceje (325.) i Kalcedona (451.), teol. znači nauk o B (Trojstvu) → Bož. život u sebi, a oikonomía spasenjsko događanje po utjelovljenju → Bož. djelovanje u svijetu; kod grč. otaca teol. je samo 1 dio onoga što mi podrazumijevamo pod nazivom “teol.”: teol. = nauka o B jednom i trojstvenom, kristolog. = nauka o IK, eshatologija = nauka o posljed. stvarima – značenje globalnog razmišljanja o kršćanskoj V “teologija” poprima tek u sred. vijeku; latinski: za Cicerona i Augustina teol. je mitološki gov. o bogovima, Augustin naziva platonsku filozof. “vera theologia”; Boecije u lat. jezično područje uvodi aristotelovsku trodijelnu podjelu znanosti (fizika, matematika, metafizika odn. teologija); Gilbert Porreta (o. 1080.-1154.): kršć. teologija je pars theologica unutar aristotelovske sheme znanosti, razlikuje ne 3 nego 2 skupine znanosti: naturales rationes i theologicae rationes; u prvoj pol. 13. st. na Pariškom sveučilištu facultas theologica, istodobno Toma i dr. počinju razlikovati

7

filozofsku teol. od teol. o objavi, tj. filozofiju (koja uključuje i filozof. nauku o B) i teologiju objave, iako Toma koristi i stare izraze sacra doctrina, sacra pagina, sacra scriptura i doctrina fidei; Henrik iz Genta (o. 1217.-1293.) prvi upotrijebio izraz “teol.” za sveukupnu kršć. nauku → visoka skolastika daje teologiji značenje sveukupnog znanstvenog promišljanja kršć. nauke;

Pojam teologije kod Tome Akvinskog: prvo pitanje u Summa theologica: je li, pored filozofije i filozof. nauke o B, uopće još potrebna teologija na temelju Ob → želi pomiriti kršć. tradiciju i aristotelovsku filozof. ← zapravo problem pomirenja crkvenosti i znanstvenosti teologije, teol. kao znanosti i teol. kao vjere vezane uz C; Toma teologiju shvaća kao mudrost na trostruki način: 1.) doslovce, kao Bož. dar onome koji vjeruje u navještaj (← pavlovska misao: Isusova smrt i uskrsnuće čovjeku omogućuju ne samo novi život, nego i novu spoznaju); 2.) zbog njezinog sadržaja, kao čovjekov zakoniti napor da produbi svoj uvid u V kad već posjeduje V; 3.) shvaća teol. kao scientia subalternata, podređenu znanost: svoja načela dobiva iz Bož. znanja i iz znanja blaženih → moguća je samo ako ju B omogući ← to je tzv. teorija subalternacije; za Arist., znanost mora ispuniti 2 uvjeta: 1.) mora imati načela (principe) i poučke (aksiome), i 2.) iz njih izvoditi sve ostale svoje tvrdnje; sigurnost načela proizlazi ili iz 1.) topoi, “zajedničkih mjesta” (npr. poslovice) koje svi sudionici dijaloga prihvaćaju kao sigurne (topičnu sigurnost prihvaća skolastika 12. st.), ili 2.) očevidnosti i nužnosti načela samih po sebi ← to je kriterij sigurnosti skolastike 13. st., iz čega proizlaze 2 pitanja: 1.) koja su teološka načela i koja je metoda primjerena teologiji, i 2.) zadovoljavaju li ta načela i metode uvjete znanstvenosti; 1.) Toma: načela su articula fidei, članci vjere (12 članaka Apostolskog i 14 Nicejsko-carigrad. vjerovanja): objavio ih je B, zato su apsolut. sigurni, i iz njih se mogu izvesti druge vjerske istine; 2.) 2 teorije objašnjavaju zašto su članci sigurni (tj. zašto je teol. znanost): a.) teorija prosvjetljenja (franjevačka škola): načela dr. znanosti sigurna su po očevidnosti, članci vjere postaju nam razvidni i jasni u svjetlu vjere → načela teologije imaju svoju sigurnost, ali drukčiju od ostalih znanosti; b.) teorija subalternacije (Toma): aristotelovski sustav razlikuje nadređene i podređene znanosti: i jedne i druge se izvode iz očevidnih i apsolutno sigurnih načela, ali nadređene (prvenstveno metafizika) dokazuju svoja načela, a podređene ih ne mogu dokazati svojim vlastitim metodama, nego ih preuzimaju iz nadređene znanosti u kojoj su ta načela očevidna i jasna → teol. je podređena znanost koja svoja načela prima od scientia Dei et beatorum: znanja koje B ima u sebi samome i koje o B imaju blaženici → verifikacija načela teologije odgađa se na vrijeme poslije smrti; visoka skolastika je odgovorila na pitanje o načelima (= članci vjere) i metodama (= dedukcija iz članaka vjere) teologije, ali nije postavila pitanje o izvorima teologije: kako ona dolazi do članaka vjere i objavljenih istina, zašto su u Credu baš tih 12 odn. 14 članaka;

8

Nauka o teološkoj spoznaji Melkiora Cana (1509.-1560.): pitanje o teološ. izvorima postavlja se u raspravama s Lutherom, osobito pit. o odnosu SP i predaje → De locis theologicis (1563.): prva sustavna obrada NTS (lat. loci = grč. tópoi); prije Cana, za Erazma i posebno za Melanchtona (1497.-1560.) loci theologici su sadržajna gledišta prema kojima se raspodjeljuje gradivo teologije (npr. grijeh, opravdanje, milost, V) → naslovi pojedinih poglavlja dogmatike; za Cana, dokazna moć teološ. istina ne proizlazi iz njihovog sadržaja, nego iz mogućnosti da se dokaže da su one od B objavljene – ne iz nutarnje očevidnosti, već iz božan. autoriteta → takvi od B zajamčeni izvori spoznaje su loci theologici, i iz njih kao jedinih izvora teol. crpi teološ. načela, iz kojih onda izvodi teološ. zaključke; Cano razlikuje 10 loci theologici koje razvrstava na sljedeći način: 1.) izvori teološ. spoznaje u pravom smislu riječi (loci proprii theol.): a.) konstitutivni za Ob (revelationem constituentes): Pismo (scriptura) i predaja (traditio); b.) koji tumače Ob (revelationis interpretationem continentes): Katolička C (ecclesia catholica), ekumen. sabori (concilia), rimska C, tj. papa (ecclesia romana, papa), crkveni oci (patres) i skolastički teolozi (scholastici theologi) – posljednja 2 izvora su manjeg značenja nego prva 3, a oci su značajniji od teologa jer su bliži vremenu prve C, odn. zato jer pored universitas (sveopćosti) imaju i antiquitas (starinu); 2.) izvori koje teol. posuđuje od dr. znanosti (loci theol. alieni vel adscripti) = neteološki izvori: “zdrav razum” (ratio humana: ljud. znanje uopće i ljud. iskustveno znanje), filozofi (philosophi – na prvom mjestu Aristotel), povijest čovječanstva (historia humana); za Cana, loci su izvori, nalazišta teološ. spoznaja, a ne teologova transcendentalna točka gledišta, “uvjeti mogućnosti” teologije u Kantovom smislu

SVETO PISMO STVARANJE KANONA I NADAHNUĆE: povijest pojma kanon: heb. kaneh = trstikina cijev, ravni štap → grč. kanón = zidarska špaga za mjerenje, mjerilo; epikurejci: terminus technicus za kriterij istinitosti nečijeg govora; Plutarh tako naziva astronomske i matemat. tabele i povijesne tablice godina; u NZ samo kod Pavla, najvažnije mjesto Gal 6,16: kanón = norma kršć. življenja → u razlikovanju kršćanskog od nekršć. kanón označava ono što je u kršć. obvezatno; kanón tês písteos = regula fidei (ranokršć. vjeroispovijed. obrasci); sv. knjige SZ i NZ tek se u 4. st. nazivaju “kanon” u smislu knjiga koje svi kršć. moraju poštivati kao normu; saborski zaključci nakon Nicej. sabora nazivaju se kanónes, budući da su autoritativan izraz kršć. nauke → otud ius canonicum, kanon. pravo (za razliku od nomos odn. lex = državno pravo); znači i popis, spisak, katalog: zaređeni klerici unosili su se u popis koji se tako zvao → canonicus = duhovna osoba koja oblikuje svoj život po pravilu koje joj određuje C: isprva redovnici, kasnije svećenici koji su zajedno s bisk. živjeli u “zajedničkom životu” (vita communis) = kanonici; od vremena Grgura Vel. euharistijska mol. = kanon; kanon = popis svetaca, kanonizacija = upis u popis svetaca (prva pouzdana 993.);

stvaranje kanona Svetog pisma: Petoknjižje završeno za Ezre, ubrzo nakon povratka iz sužanjstva; grčki predgovor Siraha spominje podjelu korpusa svetih knjiga na Zakon, proroke i ostale spise (ovaj posljednji popis još nije točno utvrđen); Josip Flavije u 1. st. svjedoči o 22 biblij. knjige; heb. kanon od 24 knjige utvrđen na sinodi u Jabni (Jamniji) kraj Jafte krajem 1. st. nakon razorenja hrama (ne priznaju 8 deuterokanon. spisa, 12 malih prororka računaju kao 1 knj.); danas sačuvane samo kršćanske LXX, najstarija iz 4. st.; SZ kanon konačno utvrđen tek na saborima u Firenci i Tridentu; najstariji popis NZ knjiga onaj je heretika Marciona o. 140., sadrži Lk i 10 Pavlovih poslanica, Muratorijev odlomak iz druge pol. 2. st. sadrži sve osim Heb, Jak, 1 i 2 Pt i jedne od Ivanovih poslanica; današnji kanon potvrđen o. 400., Otk sporno do o. 700.; NZ kanon

9

također definiran na Firentinskom i Trident. saboru; Luther iz NZ kanona isključio Jak, ali u 17. st. luterani prihvaćaju cjeloviti kanon; 2 kriterija kanoničnosti: 1.) podrijetlo od apostola ili učenika apostola, 2.) liturgij. upotreba knjige u C;

teorija o inspiraciji (nadahnuću): verbalna i realna inspiracija: 2 Tim 3,16: “Svako Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje.” (sporno znači li pâsa “svako” (distributivni smisao) ili “cijelo” (kolektivni sm.), te znači li theópneustos “bogoduho” (pasivno značenje, filološki vjerojatnije), ili pismo koje “B nadahnjuje”); 2 Pt 1,21: “... nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili”, LXX prevodi “Spiritu sancto inspirati”; Vat. I: B je pisac biblijskih knjiga; 2 glavne teorije o inspiraciji: verbalna inspiracija = B izravno utječe na izbor riječi (tako već Filon i Josip Flavije); realna inspiracija: teorija isusovca Leonarda Lessiusa (1554.-1623.): 1.) nije nužno da je pojedine riječi u sv. spisu nadahnuo DS, 2.) nije nužno ni to da je pojedine istine i izričaje nadahnuo u piscu, 3.) knjiga napisana bez prisustva DS postaje SP kada DS naknadno posvjedoči da u njoj nema ništa lažno ← zbog toga nazivana i inspiratio subsequens, naknadno nadahnuće; Vat. II: “knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede B da radi našeg spasenja bude zapisana u SP” (DV 11) → 1.) u SP riječ je o spasenjskim istinama, 2.) SP izjave o spasenju su istinite, 3.) napušten tradicionalni gov. o “apsolutnoj nezabludivosti” (punoj inspiraciji) SP; 4.) nadahnuće se ne ograničava na pojedine dijelove SP i SP se ne dijeli na nadahnute tekstove sa spasenj. istinama i nenadahnute s opisom profanih događaja, 5.) sabor ništa ne kaže o “profanim istinama” u SP, njihovom odnosu prema spasenjskim istinama i njihovom zahtjevu za istinitošću;

nauka Karla Rahnera o nadahnuću: O nadahnuću Pisma (Über die Schriftinspiration): osnivanje C povezuje s nadahnućem SP: Bož. volja da ustanovi C odnosi se na poseban način na Pracrkvu, koja je arhé: 1.) vremenski početak Crkve, i 2.) počelo, temelj Crkve, koje predodređuje njezin daljnji razvoj; mjerilo razlikovanja onog što pripada biti Crkve i onog što je s njezinom biti nespojivo, koje C uvijek posjeduje, nastalo je zajedno s Pracrkvom: ona je u posebnoj mjeri posjedovala tu sposobnost razlikovanja; Pracrkva je mjerilo i norma za sva susljedna st. povijesti Crkve osobito po SP jer je upravo u njemu Prac. pismeno očitovala svoju V → C i SP rađaju se iz istog Bož. nadahniteljskog čina; iz toga slijedi: 1.) nadahnuće = kanoničnost: besmisleno je da bi postojala neka nadahnuta knj. koja ne bi bila u kanonu jer “B ne piše knjige za sebe”; 2.) B i čov. na različit način su pisci SP, Bož. autorstvo omogućuje i zahtijeva čovjeka kao pisca; 3.) ako nadahnuće shvatimo kao trenutak ustanovljenja Crkve, onda ono prestaje dovršenjem njezinog ustanovljenja → zato je kanon dovršen smrću posljednjeg apostola; 4.) za Rahnera, svijest pisca da je nadahnut = njegova svijest da pripada Crkvi u trenutku njezina ustanovljivanja;

10

5.) C tek u kasnije vrijeme prepoznaje je li neki spis sastavni dio njezina utemeljenja, tj. nadahnut → nadahnuće prepoznaje per connaturalitatem (Tomin izraz), spoznajući je li neki spis iz apostol. vremena u skladu s njezinom naravi, bitkom; 6.) nepogrešivost učiteljstva Prac. u tome je što je ono bilo sposobno stvoriti SP, nepogrešivost kasnijeg učiteljstva je u autoritativnom tumačenju SP; 7.) dostatnost Pisma (= uvjerenje da se u SP nalaze potpuno formulirani svi vjerski sadržaji te mu se s obzirom na vjerski sadržaj ne pridružuju nikakve nauke iz predaje) ne isključuje razvoj dogmi

BIBLIJSKA HERMENEUTIKA: hermeneutika u Svetom pismu: tumačenje Pisma postoji već u samom SP, npr. kada Jeremija reinterpretira pojam saveza u gov. o Novom savezu; Is formalno slijedi egzeget. metodu svog vremena, sadržajno se udaljuje od židov. tumačenja jer SP tumači kristološki, i to eksplicitno (npr. kada SZ tekst izravno primjenjuje na sebe) i implicitno (odn. načinom na koji se odnosi prema SZ, npr. u Govoru na gori: “Starima je rečeno... a ja vam kažem...” → svoj autoritet postavlja iznad autoriteta SZ); Pavao tumači SZ tipološki, tj. SZ osobe i događaje tumači kao prefiguracije, pretprikazivanja kršćanskih osoba i događaja (npr. paralela Adam-Krist u Rim 5,12-21) → događaji NZ promatraju se kao ispunjenje SZ (Augustin: “in Vetere Novum lateat, in Novo Vetus pateat”, “SZ se očituje u NZ, a NZ se krije u SZ”); 2 Pt 1,16-21: nadahnutu Bož. riječ ne smije se tumačiti svojevoljno, nego u skladu s Bož. voljom, a što je ona, uči nas apostol. predaja → SP možemo tumačiti samo unutar pravovjerne zajednice, treba ga tumačiti u Duhu u kojem je napisano → hermeneutski krug Pisma, predaje (vjere i tumačenja SP) i suvremene C (učiteljstvo, teologija, sensus fidelium);

Duhovni smisao Svetog pisma (crkveni oci i srednji vijek): alegorijska metoda tumačenja (alegoreza): pronalaženje dubljeg smisla skrivenog iza doslovnog smisla teksta, primjenjuje se na Homera i dr. od 6. st. pr. K, Filon primjenjuje na SZ; Origen ju povezuje s trodijelnom podjelom čovjeka u platonskoj antropologiji (tijelo, duša, duh) → trostruki smisao Pisma: meso/tijelo = doslovni smisao SP, duša = moralni smisao, duh = duhovni smisao (uključuje i eshatološku dimenziju); iz Origenove metode razvija se nauk o četverostrukom smislu SP: prvi spominje Ivan Kasijan (4.-5. st.) doslovni + 3 duhovna smisla: alegorijski (odnosi se na dogmatiku → tumači SP prema vjeri), tropološki (moral → ljubav), anagoški (eshatologija → nada; anagogé = uzlazak, penjanje, uzašašće) → Littera gesta docet, quid credas allegoria, moralis quid agas, quo tendas anagogia; polazište uvijek doslovni smisao (historia est fundamentum); temeljna pretpostavka: sav SZ ukazuje na buduća otajstva Krista i Crkve – alegorijski smisao Starog zavjeta je NZ; alegorija pomoću jedne činjenice ukazuje na drugu, tropologija pomoću factum (činjenice) ukazuje na faciendum (ono što treba činiti); trostruki Kristov dolazak: utjelovljenje → alegorija, u vjerničkoj duši → tropologija, na kraju vremena → anagogija; u anagoškom tumačenju NZ se promatra kao slika budućeg (Origen suprotstavlja NZ kao evangelium temporale, vremenito evanđelje, Kristovom ponovnom dolasku koji je evangelium aeternum, vječno ev.);

11

Reformatorsko tumačenje Svetog pisma: Luther 1.) odbija duhovne smislove: stvarni smisao Svetog pisma samo je doslovni, koji je za njega već i duhovni; 2.) sola scriptura: Luth. kao izvor teološ. spoznaje priznaje samo SP → predaja i crkveno učiteljstvo nisu izvori (iako Luth. zapravo ne razbija hermeneut. krug Pisma, predaje i suvremene C, nego Pismu daje apsolutnu prevlast); 3.) perspicuitas sacrae scripturae: SP je tako jasno da ne treba nikakvog tumača, već samo sebe tumači (Bož. riječ sama po sebi neprestano proizvodi ispravno shvaćanje sebe same); 4.) nauk o opravdanju (justificatio) je temeljno načelo tumačenja SP: odlučuje bavi li se neki tekst Kristom ili ne → nauk o opravdanju je kanon u kanonu → sve što mu se protivi (npr. Jak) isključuje se; Tridentski sabor: 1.) uz SP, i predaja je izvor vjere, 2.) SP ne smije se tumačiti protivno crkvenom učiteljstvu; protestantska ortodoksija (razvija se kao reakcija na Trident): 1.) SP je istovjetno s Bož. objavom jer je ono, kao pisani tekst, riječ Bož.; 2.) verbalna inspiracija: svaka riječ SP je nadahnuta, čov. kao pisac je samo sredstvo, pero (calamus) Duha Svetoga → nezabludivi su svi, a ne samo teološki SP izričaji; 3.) tumačenje SP djelo je Duha Svetoga koji u nutarnjem svjedočenju (testimonium Spiritus Sancti internum) bez crkvenog posredovanja vjerniku otkriva smisao SP; 4.) osobine SP: a.) auctoritas: SP ima značenje iz sebe samoga jer je ono nadahnuta riječ Bož. → protiv katolič. naučavanja da kanon određuje C; b.) sufficientia: SP sadrži cjelovitu Ob → ne treba dopunu predaje; d.) perspicuitas: SP je tako jasno da ga svaki kršćanin može razumjeti → protiv katoličkog učenja da samo učiteljstvo autentično tumači SP, koje samo po sebi ima više značenja; SP hermeneutika protestant. ortodoksije zapada u krizu već u 17. st. zbog razvoja biblij. kritike;

povijesno-kritička egzegeza: na poč. 16. st. Erazmo poziva na povratak heb. i grč. izvorniku SP; za sektu socinijanaca na poč. 17. st. autentični tumač SP je razum → odbacuju, npr., nauk o T i hipostat. sjedinjenju, ali ne koriste razum za kritiku SP, nego razum i SP zajedno za kritiku dogme; Spinoza, Tractatus theologico-politicus (1670.): SP je obično ljudsko djelo, želi potaknuti ljude na ljubav prema B i zato svugdje vidi B na djelu, čuda se mogu protumačiti naravnim putem; Richard Simon (1638.-1712.): katol. svećenik, otac pov.-krit. metode, shvatio da su SP izvještaji zapisi starijih usmenih predaja, poznavanjem teksta, njegovih nesigurnosti i razlika u predaji, želi obraniti SP od protestant. ortodoksije; Joahann Salomo Semmler (1725.-1791.): protestant, napušta teoriju verbal. inspiracije, a time i poistovjećivanje SP i Ob, tumači SP prema pravilima profane kritike, kanon promatra kao povijesno nastalu veličinu; Hermann Samuel Reimarus (1694.-1768.): pokazao proturječja uskrsnih izvještaja, uskrsnuće protumačio kao krađu tijela, Is sebe smatrao zemaljskim mesijom, učenici su ga naknadno protumačili kao duhovnog; nakon Reimarusa teološki racionalizam naturalistički tumači SP (čudesa su varke osjetila, uskrsnuće tumače prividnom smrću); Friedrich Schleiermacher (1768.-1834.): utemeljio hermeneutiku kao opću znanost odn. umijeće tumačenja, odbija neku specijalnu hermeneutiku SP kao nadahnutog i kanoničnog;

12

liberalna egzegeza 19. st.: središnja pozornost rekonstrukciji Isusova života, evađelja nisu sastavili očevici ili njihovi učenici, već evanđelisti služeći se različitim izvorima → teorija o 2 izvora: Mt i Lk upotrebljavali su Mk i “Q” koji je sadržavao pretežno Isusove govore; evanđelja ne prenose Isusovu povijesnu sliku, već ga promatraju kroz pouskrsne događaje → “povijesni Is” i “K vjere”; na prijelazu st. istraživanja veza između Is i kasnog židovstva s njegovom apokaliptikom (eshatološka škola), te između kršćanstva i dr. religija (religijsko-povijesna škola: kršć. je sinkretizam orijentalnih religija, helenizma i kasnog židovstva); Ernst Troeltsch, načela povijesno-kritičke metode: pov. kritika daje samo sudove vjerojatnosti, ne apsolut. sigurnost, ti sudovi nastaju analogijom; vjerodostojnost neke predaje procjenjuje se njezinom usporedbom s našim svakodnevnim iskustvom i drugim predajama, što je moguće zato što su svi pov. procesi u međusobnom suodnosu → nema nikakve apsolutnosti kršćanstva, već i ono pripada povijesti religija → Troeltsch traži povijesnoreligijsku teologiju ↔ Karl Barth: Ob dolazi od B, a ne od čovjeka → drukčija je od religije i nema analogije s njom; SP treba tumačiti kao svjedočanstvo objave: nasuprot pukoj biblijskoj znanosti koja se raspada u povijest religija, Barth traži teološku egzegezu; Rudolf Bultmann: Bož. riječ je u kerigmi upućena čovjeku i traži od njega da se odluči za B → potrebno je egzistencijalno tumačenje SP u skladu s čovjekovim životom i njegovom otvorenošću prema B, zbog čega je potrebno demitologizirati NZ: ukloniti iz njega mitske elemente koji modernom čovjeku ništa ne govore (Entmythologisierung); sama Isusova osoba je nevažna, dovoljna je činjenica njegovog dolaska → teološko odreknuće od povijesnog; Bultmannov učenik Ernst Käsemann iznova postavlja “pitanje o povijesnom Isusu”; suvremena povijesno-kritička metoda: tekstualna kritika (pokušava rekonstruirati izvorni tekst), literarna kritika (luči različite izvore pojedinog teksta), pov. književnih oblika (evanđelja nastala ne iz nekoliko većih rukopisa, nego iz mnogobrojnih manjih tekstnih jedinica koje su prošle razne stadije predaje → povijest tradicije), povijest redakcije (sadašnje tekstove evanđelja redigirali pojedini redaktori u skladu sa svojim teološkim potrebama i tako im dali različita obilježja); danas se mijenja smjer istraživanja: ne istražuje se nastanak, nego razvoj biblijskih tekstova;

Crkveno učiteljstvo (od Tridentskog do Drugog vatikanskog sabora) i egzegeza: Trident: tumačenje SP mora se u C držati doslovnog teksta (sabor želi odgovornu egzegezu); SP se ne smije tako tumačiti da se postigne suprotni smisao od onoga koji drži C (tj. sveukupna predaja); učiteljstvo prosuđuje da li egzegeza poštuje norme, no ne daje tumačenje biblijskih mjesta koje bi bilo obvezatno; ograničenja egzeget. slobode vrijede samo za područje vjere (fides) i ćudoređa (mores); cilj svih odredbi bila je obnova C; Vat. I: norma tumačenja SP je crkveno učiteljstvo → egzegeza mu je podređena u tumačenju pojedinog SP teksta → učiteljstvo se sâmo bavi tumačenjem, a egzegezi preostaje da istražuje pod kojom se biljkom Jona odmarao → Papinska biblijska komisija na poč. 20. st. bavi se npr. sinoptičkim pitanjem, itd.; Pio XII., Divino afflante Spiritu (1943.): egzegeza se može i treba koristiti pov.-krit. metodom, ali joj cilj ne smije biti povijesno-filološko tumačenje, već pronalaženje teološke poruke SP → otvara vrata suvremenoj egzegezi; Vat. II: naglašava prvenstvo SP nad predajom i učiteljstvom (ono je normirano Pismom, služi mu, stoji ispod njega i samo ga tumači – uči samo ono što je predano); ipak, C svoju sigurnost u svim stvarima ne crpi samo iz SP; sva teol. treba biti biblijski usmjerena

13

PREDAJAO ZNAČENJU PREDAJE ZA LJUDE: korijeni današnje krize predaje su u prosvjetiteljstvu koje je prema njoj bilo neprijateljski raspoloženo; pojedinac živi iz kolektivne predaje, a predaja zajednice dobiva u pojedincu uvijek novi život; predaju se ne smije shvatiti konzervatistički: ona teži biti probuđena na novi život; čov. može biti zarobljen predajom, ali se može još više otuđiti od sebe ako ju odbaci; čov. iskorijenjen iz predaje lako postaje predmetom manipulacije; predaja, kao spremište svijesti o identitetu, može biti sredstvo otpora; smisao tradicije je da omogući stjecanje identiteta na temelju ponovnog pronalaženja predaje; “predaja i predaje”: razlika bitno svete predaje i više ili manje nebitnog, promjenljivog

RASPRAVA OKO POJMA PREDAJE: grč. parádosis, lat. traditio = 1.) izdaja, 2.) predaja, 3.) predanje; Mt 10,4: “Juda Iškariotski, koji ga izda”, Mt 26,15: “Što ćete mi dati, i ja ću vam ga predati?” (Mt 26,15), itd.; 1 Kor 11,23: “Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan...”; Rim 8,32: “Ta on ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda”; Gal 2,20: “u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene”; predaja kao prenošenje odnosi se na 1.) postupak predavanja (tradere) i 2.) sadržaj koji se prenosi (traditum i tradendum = ono što treba prenositi); u predaji se događa posredovanje (njem. Vermittlung) vjere; davanje i primanje u predaji međusobno povezuje pokoljenja vjernika; kontinuitet predaje jamči identitet kršćanske V; predaja za kršć. vjeru ima 1.) konstitutivnu (utemeljivačku –igra važnu ulogu u nastanku SP i dr.), 2.) konzervatističku ili kontinuirajuću (čuvanje neokrnjenim i cjelovitim pologa vjere) i 3.) novatorsku (prenošenje uvijek u novim oblicima i tumačenje na nov način)

POVIJEST PREDAJE: predaja u Starom zavjetu: 1.) predaja za SP ima konstitutivno značenje – SP se razvija samo iz predaje: Zakon je bio življen prije nego što je zapisan, a psalmi recitirani → prvo je predaja, pa onda SP; 2.) još za nastajanja SZ predaja tumači u svjetlu novih događaja ono što je u SP zapisano, istražuje što nam ono govori o sadašnjem trenutku – npr. događaj babilon. sužanjstva tumači se u svjetlu Izlaska; 3.) predaja čuva SP (škole, zbirke tumačenja, itd.) i do danas ga neprestano tumači;

predaja u Novom zavjetu: 1.) konstitutivna uloga predaje: osobito za evanđelja vrijedi da predaja prethodi Pismu; povijest oblika istražuje Sitz im Leben različitih odlomaka: jesu li prvotno bili misionarska propovijed, kateheza, dio bogoslužja (npr. himan), itd.; sami NZ spisi naglašavaju primanje predajom, npr. Pavao u 1 Kor 11,23, proslov Lk; Iv 14,26: sjećanje odn. dozivanje u pamet istovremeno uvodi u uvijek nove istine → ne samo čuvanje, nego stalno obnavljanje i novo oblikovanje pologa; predaja seže izvan i iznad povijesti: Očevo slanje Sina i djelovanje DS u C; 2.) predaja kao neprestano tumačenje: u samom procesu nastajanja predaja se tumači → 4 evanđelja koja se međusobno upotpunjuju: 1 predaja u mnogim predajama, Evanđelje u evanđeljima; novo tumačenje najviše je trebalo navještaju skore paruzije; Jak se suprotstavlja

14

pavlovskoj teologiji Zakona, 2 Pt 3,15s govori o teško shvatljivim mjestima kod Pavla → kritika predaje unutar samog NZ; Isusova i Pavlova kritika SZ predaje; 3.) daljnje tumačenje SP (oci, srednji vijek, itd.) čuva i istodobno neprestano obnavlja predaju;

Predaja u patrističko doba: u suočavanju s herezama, oci se pitaju koja je prava bit kršćanstva, pravi polog vjere → pozivaju se (osobito Irenej i Tertulijan) na predaju: ono što su primili od apostola preko mjesnih crkava i biskupa na čelu tih crkava; Irenej, Adversus haereses (p. 185.): u borbi protiv krivih učenja oslanja se na veliku zajednicu vjernika, ne samo u prostoru nego i u vremen. kontinuitetu, prvi sastavlja popise biskupa, osobito je pozoran prema rimskim biskupima; Tertulijan, De praescriptione haereticorum: jedino C posjeduje na zakoniti način istinski i ispravni polog vjere → heretici su provalnici i lopovi koji žele zagospodariti nečime što im ne pripada; SP se legitimno tumači samo unutar predaje C; poziva se na pravilo koje je C primila od apostola, apostoli od K, a K od B ← na isto se 100-ak god. ranije pozivaju Klement Rimski (o. 95.) i Ignacije Antiohijski (o. 115.); oci počinju razlikovati glagol paradidónai, predati, koji se koristi samo za predaju u spisima, od imenice parádosis, predaja, koju koriste za nauku prenošenu usmenim putem → pitanje ima li u usmenoj predaji sadržaja vjere koji se ne nalazi u SP, tj. ima li predaja, uz formalni, i materijalni utjecaj (npr. pitanja otkud krštenje djece, znak križa, riječi mysterium fidei, tajna vjere, u posveti, datum Uskrsa, itd.); Bazilije, De Spiritu Sancto 27,66: “Nauke i definicije koje posjeduje i čuva Crkva, s jedne smo strane [ali može značiti i: dijelom] primili kroz pismenu pouku, a s druge strane [dijelom] kroz apostolsku predaju, koja je tajno prenošena. Obje imaju jednaku snagu i važnost za pobožnost”; Vincencije iz Lérinsa, Commonitorium 2 (o. 434.): “id teneamus, quod ubique, quod semper, quod ab omnibus creditum est; hoc est etenim vere proprieque catholicum” → kriterij vjere je univerzalnost u vremenu i prostoru u odnosu na broj vjernika (Döllinger koristi tu rečenicu protiv Vat. I → Vat. II ju ne navodi); u kasnijem teološkom dokazivanju oci postaju kvalificirani svjedoci predane vjere (probatur ex Traditione);

predaja u srednjem vijeku: rani skolastički teolozi pod pojmom “Sveto/Božansko pismo” razumiju ne samo SP, nego i djela crkv. otaca, sabor. kanone i papinske dekreta, u vrlo širokom smislu upotrebljavaju izraze “objava”, “nadahnuće” i dr. → tek Toma uvodi strože razlikovanje; pitanja Filioque, Kristovog silaska nad pakao, i dr. za što nema potvrde u SP; kritičari predaje od kasnog srednjeg vijeka (Henrik iz Genta, Occam, Wyclif, Jan Hus, Luther) odbacuju predaju videći u njoj samo razne ljudske predaje, odn. ono što se udaljuje od Kristove nauke zabilježene u SP, s predajom često odbacuju i Crkvu kao čuvaricu predaja → nastaje alternativa Pismo ili predaja (Crkva);

reformacija i Tridentski sabor o “predajama”: Luther spočetka nije protiv predaje, već za prvenstvo SP, no s vremenom ju sve više odbacuje kao puke traditiones humanae; ipak i on i Kalvin priznaju prva 4 sabora, ponekad i Drugi carigradski → consensus quinquesecularis, zajedništvo u vjeri prvih 5 st.; Luth. u raspravi postepeno natjeran zanijekati nepogrešivost prvim ekumen. saborima → SP jedino mjerilo vjere ↔ Tridentski sabor: Isus je navijestio Evanđelje, Radosnu vijest, i naredio apostolima da ga navijeste svim stvorenjima kao izvor svake spasenjske istine i ćudored. zakona, to jedno Evanđelje sadržano je u svetim knjigama i u nepisanim predajama (in scriptis libris et sine scripto traditionibus) → oboje treba prihvatiti “s jednakim osjećajem pobožnosti” (pari pietatis affectu); pitanja u čemu se

15

sastoje nepisane predaje i kako se odnose prema SP nisu u potpunosti odgovorena do danas – sabor. oci žele samo naglasiti značenje predaje, još nemaju pred sobom pitanja o 2 izvora objave, materijalnoj dostatnosti SP, odnosu predaje i SP, itd.; na kraju prihvaćena formulacija da je polog vjere “i u SP i u tradiciji” (et-et), a ne “dijelom u SP, dijelom u tradiciji” (partem-partem) → izbjegnuto da bi u tradiciji bilo istina kojih materijalno (a ne samo modalno) nema u SP;

predaja između Tridentskog i Drugog vatikanskog koncila: nakon Tridenta probija se tumačenje da postoje za vjeru važne nepisane predaje koje se ne mogu svesti na SP → pitanje o sadržajima postaje važnije od pitanja o kriteriju (normi); katol. teolozi ističu crkv. učiteljstvo kao čuvara i tumača predaje, koja im postaje isto što i aktualno crkv. učiteljstvo ↔ Tübingenška škola u 19. st. (Sebastian Drey, Johann Adam Möhler, Johann Ev. Kuhn): pod utjecajem romantizma, predaju shvaćaju kao živu povijest Crkve, životnu cjelinu koja se nalazi u stalnom protoku → rabe izraz “živa predaja”: u raspravama s reformatorima i jansenistima katol. teolozi su ga suprotstavljali Pismu kao nečemu mrtvom i tako nazivali cijelu C ↔ tübingenški teolozi njime izražavaju svoje shvaćanje da je predaja sveobuhvatna cjelina koja u sebi uključuje i SP kao najiskristaliziraniji dio predaje → Möhler: predaja obuhvaća duh cjelokupnog kršćanstva i sve pojedinačne nauke, ona je “životna i duhovna snaga koja se uvijek iznova rađa i stalno prenosi iz pokoljenja u pokoljenje” → sensus fidelium: svijest vjere cjelokupne C, živi oblik predaje koja je temelj i crkvenog učiteljstva; Ratzinger: marijanske dogme ne posjeduju neprekinuti lančani slijed predaje od početka kršćanstva → mogu se opravdati jedino pozivanjem na živu svijest vjere (= shvaćanje predaje tübingenških teologa); Vat. I: spominje zajedno Pismo i predaju, kršćansko-katolička V prenesena je in verbo Dei scripto vel tradito → nadovezuje se na formulaciju Trident. sabora;

predaja na Drugom vatikanskom saboru i poslije njega: prvotna shema dokumenta o Ob rigorozno tradicionalna: nepogrešivost SP obuhvaća i profane izričaje SP, nadahnuće se odnosi na svaku pojedinu riječ (verbalna inspiracija), predaja je bogatija nego SP koje je materijalno nedostatno (materialiter insufficiens) → 2 izvora objave ↔ Dei verbum kompromis: 4 pogl. o SP, 1 o predaji, ne usredotočuje se na SP kao zbirku rečenica, nego promatra objavu kao cjelovito događanje, povijest spasenja koja se ostvaruje u Bož. djelima i riječima → ne juridički nego sakramentalni pojam objave; objava ≠ nauka; nedostatak: ne podređuje izričito normi i sudu Pisma sve predajom preneseno i sačuvano; Pismo i predaja čvrsto su povezani, međusobno se uvjetuju i upotpunjuju → protiv shvaćanja o 2 izvora: izvor je samo 1, a 2 su načina na koje velika predaja, koja postoji u C, u njoj djeluje; niti je samo SP riječ Bož., niti je predaja neovisna o SP: zajedno utjelovljuju Bož. Riječ; SP i predaja nisu temelj nego svjedočanstvo objave; ponavlja se trident. formulacija o “jednakom čuvstvu pobožnosti i štovanja” prema Pismu i predaji; nakon sabora pribiližavaju se shvaćanja katol. i protestant. teologa: SP i predaja međusobno se upotpunjuju i ovisni su jedno o drugome

16

DOGMA I RAZVOJ DOGMEPOJAM “DOGMA”: grč. dokéo = mislim, držim da, pretvaram se, dokeí = čini se → dvostruko značenje: 1.) misliti, smatrati,2.) dobro se činiti, odlučivati, zaključivati → 2 značenja dogme u antici: 1.) u znanostima (filozofiji): naučno mišljenje i poučak, 2.) na politič. području: zapovijed ili naredba (edikt) → profani smisao; 5 x u NZ, najčešće u antičko-poganskom smislu (npr. Lk 2,1: “U one dane izađe naredba”); za Pavla znači SZ Zakon; Dj 16,4: odredbe starješina u Jeruz.; Dj 15,28: “Zaključismo [édoxen] Duh Sveti i mi” → odnosi se na smjernice koje obvezuju vjernika u stvarima vjere i ćudoređa; ipak, “dogma” se u NZ samo rubno upotrebljava za temeljna kršć. naučavanja; apostolski oci upotrebljavaju “dogma” za propise i naučavanje IK i apostola (Ignacije Antioh.: “dogme Gospodnje”); za crkvene oce dogma može značiti i naučavanje neke filozof. ili teološ. škole ili samo privatno mišljenje pojedinog filozofa ili teologa; pod “dogmom” razumiju ne samo crkvenu, nego bilo kakvu nauku, uključujući i heretičnu – Augustin i dr. lat. oci “dogmama” nazivaju pretežno hereze → zbog Augustinova utjecaja do o. 1500. znači jednostavno “nauka” → tek u novije vrijeme posebno značenje objavljene istine koju crkveno učiteljstvo autoritativno predlaže vjernicima kao obvezatnu za vjerovanje (takvo značenje već kod Vincencija Lerinškog (5. st.), ali je on ponovno otkriven tek u 16. st.); za Melkiora Cana, dogma je objavljena istina koju je C primila od Isusovih apostola i koja je bila definirana na ekumen. saborima ili ju je (tu je začetak pojma sensus fidelium) Bož. narod jednodušno i trajno čuvao kroz svu povijest Crkve; za Cana, suprotnost dogme je hereza; Vat. I: crkveno učiteljstvo može odlučivati bilo svečanim definicijama (izvanredno učiteljstvo), bilo redovnim učiteljskim djelovanjem, u pitanjima vjere i ćudoređa, vjernici moraju te odluke prihvatiti božanskom i katoličkom vjerom (fide divina et catholica); dogma = autentično tumačenje smisla objavljene istine ↔ depositum fidei = sveobuhvatnost objavljenih istina; 5 bitnih značajki dogme u sustavnom pogledu: dogma je 1.) po svom sadržaju objavljena istina, 2.) po svom obliku nauka, 3.) po svojoj objektivnoj vrijednosti nepogrešivi izričaj vjere, 4.) po svojoj subjektivnoj vrijednosti smjernica koja vjernike obvezuje u savjesti, 5.) po svom razvoju stvarnost koju je C ustanovila kroz povijest

RAZVOJ DOGME: problem razvoja dogmi: kako dokazati podudaranje kasnijih dogmi s objavom Isusa Krista i apostola ako objava završava s pokoljenjem onih koji su ustanovili C i od kojih smo baštinili kanon. spise; neoskolastika: razvoj dogmi je razjašnjenje jedne vjerske nauke koja je ranije bila nejasna i manje točna → pitanje kako nova dogma mora biti sadržana u dotadašnjoj nauci i koliko jasno mora biti objavljena; shvaća razvoj dogmi prema modelu logičke dedukcije zaključka iz određenih premisa i raspravlja u kojem obliku zaključak mora biti logički sadržan u premisama da bi mogao biti definiran kao dogma;

17

Teološki model I: John Henry Newman: 7 kriterija prema kojima se odvija razvoj nauke (An Essay on the Development of Christian Doctrine, 1845.): 1.) očuvanje tipa: temeljni oblik (proporcije, itd.) nekog organizma ostaje isti u svim stadijima njegovog fizičkog rasta → analogno, za ideje vrijedi isto pravilo održavanja i čuvanja temeljnog oblika (npr. jedinstvo i katoličanstvo jednako razlikuju C od dr. vjerskih zajednica u 4. i u 19. st.); 2.) kontinuitet principa (susljedna trajnost načela): i nutarnja temeljna pravila i vanjski oblik moraju ostati isti (npr. princip teologije: u C je uvijek postojala ispravna refleksija o V; princip milosti: C se uvijek brinula o spasenju i posvećivanju ljudi); 3.) sposobnost asimilacije (prilagođivanja): kršć. se suočilo s dr. filozofijama i svjetonazorima, kritički je preradilo poticaje i pobude, a da pritom nikada nije žrtvovalo svoj identitet (danas se to naziva “inkulturacija”); 4.) logička posljedičnost: razvoj dogme je povijesni, a ne logički proces → ne ostvaruje se – niti treba biti moguće prikazati ga – u obliku logičke dedukcije, no retrospektivno treba biti moguće nazrijeti nutarnju koherenciju između ranijih i kasnijih razvojnih stupnjeva; 5.) anticipacija vlastite budućnosti: kasniji razvoji moraju se, makar u još sasvim nejasnom i nedozrelom obliku, nalaziti već u samom početku – kasnija nauka ne smije biti nešto posve novo; 6.) obrnuto, nauke kasnijih st. moraju djelovati na svoju prošlost kao čuvari pologa – dotada stečena saznanja ne smiju se olako rušiti i odbacivati: znak istinskog razvoja je kontinuitet i trajnost, a ne lom s prošlošću; 7.) trajna životna snaga: argument (već u Dj 5,38s) božanskog podrijetla kršć. na temelju njegovog čudesnog širenja i tisućljetnog opstanka – kvarenje je predstupanj raspadanja, a čvrstoća i trajnost ukazuju na istinski razvoj; ispitujući pov. Katoličke C i razvoj njezine nauke prema ovim kriterijima (smatra da su mogući i drugi), Newman zaključuje da u C postoji zakoniti razvoj i da je sačuvala istovjetnost sa svojim počecima; u kasnijem djelu An Essay in Aid of a Grammar of Assent (1870.), Newman razvija pojam illative sense (sensum illativum): razlikuje između zaključka logički izvedenog iz premisa i pristanka, odobravanja, prianjanja, slaganja (assent, assensus) koje je osobni čin i moguć je i onda kada me zaključak na to ne sili → illative sense je spoznajna sposobnost kojom čov. može doći do sigurne spoznaje i kad ne raspolaže strogo logičkim slijedom premisa, nego samo slijevanjem, konvergencijom motiva koji svaki sam za sebe mogu biti samo vjerojatni = “nagomilavanje vjerojatnosti” (cumulation of probabilities) koje sve teže jednom cilju, kreću se u istom pravcu: pojedine intuicije, uzete same za se, ne uvjeravaju, ali uvjeravaju onda kada se uzmu u cjelini ← temelj spoznajnog postupka u svakodnevnom životu, često i u znanosti; ispravnost takve spoznaje nije moguće dokazati, svatko mora samostalno učiniti korak od sagledavanja razloga do pristanka;

Teološki model II: Johan Evangelist Kuhn (1806.-1857.): 1.) mogućnost razvoja dogmi: prosvjetiteljski racionalizam i njem. idealizam: objavu su primili ljudi (proroci i apostoli) čije su intelektualne sposobnosti znatno slabije razvijene od sposobnosti ljudi kasnijih vremena → ono što su oni govorili nije nedostižno i konačno, već je samo prva faza koja može biti usavršena i poboljšana ↔ Kuhn: religijsko znanje nije samo jedan dio općeg ljud. znanja: istina je čovjeku darovana, a ne konstituirana po spoznajnom subjektu, čov. ju može uvijek dublje shvaćati → sadržaj objave, koja je darovana, ne može se mijenjati, ali se može mijenjati njezin oblik i izraz → moguć je razvoj dogmi u smislu sve savršenije spoznaje objavljenih istina; 2.) nužnost razvoja dogmi: budući da je K vrhunac objave, nije li onda dosta doslovce ponavljati riječi kojima su apostoli navijestili Krista (kako smatra biblicizam) ↔ Kuhn odgovara niječno: apostolsko propovijedanje ima normativno (mjerodavno) značenje za sva buduća vremena, ali

18

osim toga sitiči da je “objava neposredno djelatna za svoje vrijeme” → apostoli zato objavljenu istinu nisu naviještali apstraktno i u bezvremenskom prostoru, nego pomoću predodžaba svojeg vremena → u drugim vremenima i okolnostima mora se ta ista objavljena istina drukčije naviještati kako bi pogodila ljude tog vremena → sadržaj objave se ne može mijenjati jer je ona dovršena s K i apostolima, ali se mora mijenjati njezin oblik, izraz i način propovijedanja (suprotno je stajalište biblicističkog supranaturalizma (ne samo sadržaj, nego i oblik i izraz apostolskog propovijedanja su apsolutna norma i stoga nepromijenjivi) i racionalizma: ako je izraz kršć. navještaja ovisan o vremenu, onda je to i sadržaj → u razvoju se treba usavršiti ne samo oblik, nego i sadržaj – Isusov navještaj je samo vremenski početak, ali ne i normativno počelo);

3.) činjeničnost ili stvarnost razvoja dogmi: božanska istina prilagođuje se duhovnim i ćudorednim strujanjima vremena u kojem se objavljuje, no u tom prilagođavanju mora biti sačuvana od iskrivljavanja, subjektivnih tumačenja i zabluda → Kuhn (kao i Vincencije Lerinški) smatra da povijesni razvoj dogmi nije djelo pojedinaca, nego učiteljstva koje djeluje pod ravnanjem Duha Svetoga → stvarni razvoj dogmi zadaća je crkvenog učiteljstva (Kuhn ne uzima u obzir sensus fidelium); Kristova nauka i nauka apostola ima karakter povjesnosti i apsolutnosti: nije samo prva karika u lancu pojavnih oblika kršćanstva i njegove nauke (= povjesnost), nego istodobno i načelo, izvor i norma svih daljih načina izražavanja (= apsolutnost) → ako zaniječemo povjesnost, onda tvrdimo da se K i apostoli nisu obratili svome vremenu, a ako apsolutnost, onda kao princip razvoja dogmi ostaje samo ljud. duh (kako je tvrdilo prosvjetiteljstvo), ili izravno i trajno nadahnuće ljud. duha od strane Bož. Duha = trajna objava; nauka K i apostola istodobno je ideja (duh, bit kršćanstva) i njezin prvi povijesni izraz; ta nauka je normativna za sav daljnji razvoj zato što je nenadmašiva: sadrži objavu u potpunom i konačnom smislu, i to ne samo zahvaljujući riječi Krista i njegovih apostola i njezinom zapisivanju u NZ, nego i zahvaljujući djelovanju DS u Crkvi, njegovom poticanju na razmišljanje u duhu objavljene istine → K i apostoli nisu nam darovali samo objavljenu istinu, nego i Duha te istine koji pomaže Crkvi; sadržaj objavljene istine nalazi se u apostol. tradiciji i vjeri Crkve utemeljenoj na toj tradiciji, ali Duh istine djeluje u učiteljstvu; Kuhn razvoj dogme ne zamišlja kao organski rast (kao Möhler), nego kao napredak u mišljenju (osobito pojmovnom i spekulativnom) → to je uvijek dijalektika: objavljena istina sukobljava se s duhom određenog vremena i nastoji se izraziti njegovim predodžbama i načinom mišljenja; riječ Krista i njegovih apostola je normativna “ne sama po sebi i sama za se kao mrtva riječ, nego kao živa riječ, riječ koju izgovaraju usta crkvenog učiteljstva” uz pomoć Duha Svetoga; protiv protestant. biblicizma Kuhn naglašava načelo predaje (SP bez crkvenog tumačenja nije izvor vjere), a protiv prosvjetiteljskog i idealističkog racionalizma brani nadnaravnost objave od svođenja razvoja dogmi samo na djelo ljud. duha; nosilac razvoja dogmi za Kuhna je učiteljstvo ↔ za Rahnera, pospješiti razvoj dogmi zadaća je teologa, a učiteljstvo treba samo naknadno ustanoviti je li konkretni razvoj dogme, neko novo teološ. shvaćanje, zakonito tumačenje kršć. vjere;

19

Teološki model III: Karl Rahner: Dogmen- und Theologiegeschichte von gestern fûr morgen (1977.): ne pita se o dosadašnjem nego o budućem razvoju dogmi; kao Kuhn, smatra da razvoj dogmi nije skladni organski rast, nego se probija kroz suprotstavljanja drugačijim mišljenjima i strujama svoga vremena; ono što na kraju izroni kao crkvena nauka prisutno je već na početku kao shvaćanje barem jednog dijela teologa; hereza nije suvišan ili zazoran proces, nego nužan trenutak dijalektičkog probijanja istine: dovode do jasnije spoznaje i nedvosmislenije formulacije dogme; nije nikada bilo potpune revizije ili napuštanja neke jednom postignute vjerske spoznaje, ali je učiteljstvo već moralo napustiti određena stajališta koja je ranije branilo kao nezabludiva; i obvezujuću nauku C izriče pod utjecajem predodžaba i tumačenja određenog vremena (npr. prirodoznanstv. shvaćanja) → takve predodžbe (“amalgami”) ne pripadaju u sadržaj vjerske definicije s čijim su definiranjem bile povezane → razvoj dogme velikim je dijelom proces odvajanja istinskog i smjerodavnog sadržaja vjere od modela mišljenja koji su s njime nehotice i nesvjesno povezani, a nisu normativni, nego su ponekad i pogrešni ← za takvo razlučivanje treba vremena → Rahner se zalaže za “pauze razmišljanja” u kojima bi učiteljstvo dalo teolozima vremena kako bi na temelju njihovih razmišljanja i rasprava sazrele nove tvrdnje, te ne bi odmah osuđivalo još nedozrele tvrdnje; izričaji učiteljstva često su samo lingvistička pravila koja su konvencionalna (= predmet dogovora; npr. istočni grijeh je samo u analognom smislu grijeh); povijesno-kritička metoda biblij. egzegeze (npr. analiza književnih vrsta) mogla bi se upotrijebiti i za određivanje smisla i namjere učiteljskih tekstova – takva hermeneutika mogla bi razjasniti sadržaje vjere i razlikovati ih od pogrešnih shvaćanja i shvaćanja uvjetovanih mentalitetom nekog vremena; pojedinačne vjerske izričaje treba stalno dovoditi u vezu sa središnjim kršć. otajstvom Bož. samoočitovanja → središte vjere tako postaje odrednica za mjerenje zakonitosti razvoja dogme ← otud Rahner prognozira da će se budući razvoj dogmi sastojati ne u izviranju novih, sve diferenciranijih misli iz srca vjere, nego, obratno, u usredotočivanju na bît kršćanstva u nekršć. okolini, inkulturiranju kršć. poruke u sheme vrlo heterogenih shvaćanja; Kongregacija za nauk vjere, izjava Mysterium ecclesiae (1975.): razvoj dogmi nije postojao samo u prošlosti, nego je moguć i u budućnosti – neka odluka učiteljstva ne znači kraj razvoja dogmi; obrasci (formule) kojima se služi učiteljstvo mogu se primjerenije izraziti ili zamijeniti novima pod uvjetom da se ne naruši smisao dogme

UČITELJSTVOTRI SLUŽBE U CRKVI: služba = osposobljenje i zadaća koju je netko dobio snagom institucionalne ovlasti;3 Kristove službe: kao prorok objavljuje Bož. istine, kao kralj vodi ljude na njihovom zemalj. proputovanju do spasenja, kao svećenik služi Bogu putem bogoštovnih čina → učiteljska, pastirska i svećenička služba Crkve: iako je utemeljena u SP i spominju je crkveni oci, ta trijada potječe iz protestant. teologije 17. st., a katolič. teolozi počinju ju primjenjivati na C tek u 19. st.

NAUČAVANJE KAO TEMELJNA SLUŽBA CRKVE: Isus učenicima nalaže da naučavaju 1.) snagom punomoći koju je B dao Isusu, 2.) vjerno prenoseći što su od Is primili, 3.) svim ljudima do kraja povijesti čovječanstva (sveopćost naloga); NZ svjedoči da je ta karizma naučavanja dana cijeloj C ← nutarnji razlog za to je da B sâm mora jamčiti za sadržaj vjere uz koji traži da apsolutno i neopozivo prianjamo kako bismo se spasili; umjesto o nepogrešivosti

20

(infallibilitas), bilo bi bolje govoriti o neprevarljivosti ili nemanjkavosti (indefectibilitas) vjere Crkve kao cjeline – velike zajednice onih koji vjeruju u K

NOSIOCI I NAČIN FUNKCIONIRANJA UČITELJSKE SLUŽBE: redovna učiteljska služba Crkve (magisterium ordinarium) obavlja se u normalnom životu Crkve naviještanjem vjere za koje su u prvom redu odgovorni biskupi, snagom Isusova poslanja i neposrednog Bož. opunomoćenja; svaki pojedini bisk. je nosilac redovnog učiteljstva: ne dobiva ga samo od pape, nego neposredno od B snagom biskupskog posvećenja; izvršenje učiteljstva podliježe pravnim smjernicama koje daje papinsko vodstvo Crkve; cijeli episkopat je također nosilac redovnog učiteljstva, kao i papa kad obavlja redovnu učitelj. službu kao rim. biskup (ne ex cathedra); udio na biskupovom učiteljstvu imaju svećenici kao njegovi opunomoćeni suradnici, i svatko tko obavlja službu naviještanja vjere u C; nosioci izvanrednog učiteljstva (magisterium extraordinarium) su opći crkveni sabori (i kad ne “sude svečano”) i papa kad svečano i nepogrešivo naučava; biskupsko učiteljstvo je nepogrešivo i vjernici ga moraju slušati u stvarima vjere pod uvjetom da 1.) svi biskupi pod vodstvom svoje glave obavljaju učiteljsku službu (materijalni ili kvantitativni uvjet), i da se 2.) dotična nauka činjenično vjeruje ili je na definitivni način izričito predložena na vjerovanje (formalni ili kvalitativni uv.) ← oba uvijeta vrijede i u odnosu na redovno učiteljstvo biskupa rasutih po cijelom svijetu i na ono biskupa sabranih na ekumen. saboru; suglasnost biskupa mora biti ostvarena u moralnom smislu, što ne isključuje da pojedini bisk. odstupa od zajedničke nauke; da bi sabor bio ekumenski, na njemu ne moraju biti svi biskupi (pa ni “moralno”), već je dovoljno da sabor. oci predstavljaju cijelu C na mjerodavan način; papa naučava nepogrešivo kad govori ex cathedra, tj. kada 1.) vršeći svoju vrhovnu punomoć kao pastir i učitelj svih kršćana, 2.) definira da treba sva C vjerom prihvatiti 3.) nauku u stvarima vjere ili ćudoređa (definicija Vat. I); DS jamči nepogrešivost ne izravnom objavom, nego sprečavajući pad u zabludu; autentično učiteljstvo znači autoritet i moć koji obvezuju: biskupi su “autentični učitelji, tj. učitelji obdareni Kristovim autoritetom” (LG 25); nepogrešivo učiteljstvo je autentično u najvećoj mogućoj mjeri; Vat. II govorio je samo na autentični način (ne i na nepogrešivi, osim tamo gdje je ponavljao definicije ranijih sabora); sporni doseg i opseg autentičnog učiteljstva: uključuje papin. enciklike, apostol. konstitucije i dr. dokumente najviših vatikan. tijela (Kongregacija za nauk vjere, Biblijska komisija) ako ih izričito odobri papa, ne uključuje papine govore ili pisma u kojima se obraća samo pojedinim mjesnim crkvama; treba očekivati da je u autentičnom učiteljstvu mogućnost zablude sasvim izniman slučaj; LG 25 traži od vjernika “religiozni posluh volje i razuma” autentičnom učiteljstvu (osobito onom rimskog biskupa); smisao i cilj ustanove učiteljstva je pomoći ljudima da dođu do istine

PREDMET UČITELJSTVA: “sadržaj kršć. objave i sve ono što je potrebno ili korisno za propovijedanje i obranu ove objave” (K. Rahner); Međunarodna teološka komisija: polog vjere i sve ono što omogućuje da ga se svjesno vjerno očuva i ispravno izloži;

prvotni i izravni predmet učiteljstva je objavljena istina koju je B radi nas objavio → polog vjere (depositum fidei): temeljni sadržaj objavljene kršć. vjere; nauka o vjeri i ćudoređu (doctrina de fide vel moribus): odnosi se na temeljno usmjerenje kršć. života → prvotni predmet (obiectum primarium) učiteljstva su po sebi (per se) objavljene istine

21

čiji je sadržaj izravno spasiteljski (Toma: izravno usmjeren vječnom životu) ← ta izravna objava može biti eksplicitna (jasne riječi i obrasci) ili implicitna (slike, usporedbe, tipologija);

drugotni i neizravni predmet učiteljstva: drugotne istine koje nisu objavljene radi sebe samih, nego na neizravni, usputni način (per accidens), ali su “potrebne ili korisne za propovijedanje ili obranu vjere” = virtualno objavljene istine (za razliku od formalno objavljenih); tradicionalno se tu ubrajaju: 1.) teološki zaključci: logički povezani s objavljenim istinama, jer slijede iz njih kao zaključak, točnije, predstavljaju zaključak izveden iz jedne objavljene i jedne neobjavljene istine (npr. nekog filozof. načela) → može se samo “napola” pozivati na objavu; to mora biti stvarni, sintetski spoznajni napredak, ne analitičko tumačenje nečega što je formaliter implicitno sadržano; vrijednost teološ. zaključka ovisi o istinitosti pretpostavke zasnovane na ljud. znanju i ispravnosti izvođenja zaključka; 2.) praeambula fidei: nije posljedica ili zaključak, nego pretpostavka za odgovorno i utemeljeno prihvaćanje objavljene istine (npr. Bož. postojanje, mogućnost čuda) → također je u nutarnjoj logičkoj vezi s objavljenom istinom; 3.) facta dogmatica: činjenice koje su samo u izvanjskom odnosu sa spasenj. istinama: služe za upoznavanje i prikazivanje povijesnog okvira događaja objave; 4.) proglašenja svetima (kanonizacije): obvezuju cijelu C da ih prizna i prihvati (proglašenja blaženim ne obvezuju svu C jer još nisu konačni sud); tu se ubrajaju i važni disciplinarni propisi i liturgij. uredbe, npr. svečano odobrenje nekog reda

OBAVEZNOST RAZNIH PROGLASA CRKVENOG UČITELJSTVA:

o stupnjevima sigurnosti: na području narav. ljud. spoznaje razlikujemo metafizičku sigurnost logičko-ontoloških načela koja su temelji bivstvovanja i mišljenja (npr. načelo neproturječnosti, n. dostatnog razloga, n. uzročnosti) ← viša je od fizičke sigurnosti nekog prirodnog zakona izvedenog indukcijom i od moralne sigurnosti koju posjedujemo u skladu s našim iskustvom i koja ovisi o čovjekovom slobodnom ponašanju (na njoj počiva npr. povijesna znanost); tvrdnje učiteljstva nemaju sigurnost na temelju stupnjeva ljud. umske sposobnosti, već na temelju djelovanja Duha Svetoga u C; sigurnost naučavanja Crkve za čiju nepogrešivost jamči DS nije manja od objektivno najviše filozofske sigurnosti, a subjektivno promatrano najviša je koju čov. uopće može imati; nosioci učiteljstva na različit način motiviraju tu sigurnost prema svome položaju i autoritetu: samo-autentična nauka redovnog učiteljstva posjeduje manji stupanj sigurnosti od nauke nepogrešivog učiteljstva;

o kvaliteti nauke i prianjanju uz nju: ovisi o tome je li nešto izravno objavljeno od B ili ne ↔ je li čovjekov odgovor prava nadnaravna božan. vjera ili ne: 1.) u izravne i formalno objavljene istine treba vjerovati fide divina = prihvatiti ih apsolutnim, neopozivim i konačnim činom vjere; nije potrebno da nepogrešiva izjava Crkve naglasi objaviteljski karakter tih istina, tj. manje ili više svečana definicija (tada se radi o veritas de fide definita); 2.) ne treba vjerovati fide divina u nepogrešive odluke Crkve o istinama i činjenicama koje nisu sadržane u objavi i za koje B izravno ne svjedoči (facta dogmatica, proglašenje svetaca): radi se o istinama stečenim ljud. spoznajnim silama i sredstvima (iako nepogrešivost Crkve za njih jamči s apsolut. sigurnošću: karizma nepogrešivosti ne pruža nove spoznajne sile, nego štiti od počinjanja

22

pogreške → povećava stupanj sigurnosti, ali ne mijenja kvalitetu spoznaje ← radi se o “negativnom” prisustvu Duha Svetoga koji štiti od zablude i pogreške); 3.) budući da su teološki zaključci (conclusiones theologicae) dijelom filozofske a dijelom teološke naravi, prianjanje uz njih nije fide divina već fide ecclesiastica; o njima se govori kao o veritas catholica; Rahner smatra takve zaključke koje definira učiteljstvo dozrelim razvojem već dogođene objave koju učiteljstvo pod učinkovitim djelovanjem Duha Svetoga sada punije i dublje shvaća: priopćavajući svoje istine, B je unaprijed htio da DS ljude uvede u dublje shvaćanje tih istina → sâm je rekao ono što će se kao rečeno otkriti tek kasnije → zato je i ono što je samo virtualiter izrečeno također riječ Bož.;

teološke kvalifikacije: pozitivne kvalifikacije nazivaju se notae odn. notationes, a negativne (određuju nešto kao protivno crkvenoj nauci) censurae ← takav način označavanja pojavio se o. 1300. (tada su knjige cenzurirala sveučilišta: Sorbona u Parizu, kasnije sveučilišta u Kölnu i Louvainu); 1.) svečana definicija izravnog učiteljstva: a.) izravno područje učiteljstva (= objavljena istina): nota je “de fide definita”, a censura “očigledna hereza”; b.) neizravno područje učiteljstva (= istina koja ovisi o objavi): “definirana izjava” ↔ “osuđena tvrdnja”; 2.) od redovitog učiteljstva naučavano kao objavljeno: a.) izravno područje učiteljstva: “de fide” ↔ “hereza”; b.) neizravno p. u.: “istinita tvrdnja” ↔ “kriva tvrdnja ili zabluda”; 3.) nauka koju zastupaju teolozi: a.) izravno p. u.: “fidei proximum” ↔ “haeresi proximum” (“blizu hereze”); b.) neizravno p. u.: “sententia theologice certa” ↔ “krivo ili zabludno mišljenje”; ljestvica pozitivnih kvalifikacija: 1.) de fide (divina et catholica) definita; 2.) de fide divina et catholica; 3.) de fide divina; 4.) fidei proximum; 5.) de fide ecclesiastica; 6.) theologice certum; 7.) sententia communis; 8.) sententia pia; 9.) sententia probabilis; 10.) sententia tolerata

O ODNOSU UČITELJSTVO – TEOLOGIJA – ZAJEDNICA VJERNIKA:

UČITELJSTVO I TEOLOGIJA: Međunarodna teološka komisija, Teze o odnosu crkvenog učiteljstva i teologa (1975.): učiteljstvo i teolozi imaju zajednički zadatak: učiteljstvo štiti božan. objavu, a teolozi tumače vjersku nauku; obje su strane vezan Bož. riječju, osjećajem vjere Crkve, dokumentima objave i dušobrižničkom i misionarskom brigom za svijet; razlike: učiteljstvo treba, kada je to potrebno, određivati granice, a teolozi posredovati između učiteljstva i Bož. naroda, voditi brigu o duhu vremena, koristiti spoznaje i nastojanja svoga vremena za prevođenje navještaja vjere u suvremeni način mišljenja i osjećanja; autoritet teologa proizlazi iz njihove znanstvene stručnosti, koju, međutim, nije moguće odvojiti od iskonskog značenja teologije kao znanosti o vjeri;

23

Ivan Pavao II., nagovor njemačkim profesorima teologije 1980.: “[Teologija] je u primjeni svoje metode i analize slobodna, premda mora voditi računa o tome u kojem se odnosu nalazi prema vjeri Crkve... Ona može vjeru Crkve razjasniti i promicati, ali je ne može stvarati. I teolog je neprestano uvjetovan vjerom otaca. On zna da se njegovo stručno područje ne sastoji umjetno iz čisto povijesnih pitanja ili predmeta, nego da je tu riječ o proživljenoj vjeri Crkve. On treba i mora stvarati i nuditi nove prijedloge za razumijevanje vjere, ali to ostaje uvijek samo ponuda cijeloj Crkvi. Mnogo se toga mora popraviti i produbiti kroz bratski razgovor, da bi to konačno mogla cijela Crkva prihvatiti. Teologija je zapravo izvanredno altruističko služenje zajednici vjernika... Budite pronalazači u pitanjima vjere, da bismo zajednički mogli približiti Krista i njegovu Crkvu novim jezikom ljudima koji su se udaljili od života Crkve.”

John Henry Newman: teologija nastavlja Krist. proročku službu – teologija u pluralnosti različitih škola i smjerova vrši kritičku zadaću naspram učiteljstva i za učiteljstvo

UČITELJSTVO I ZAJEDNICA VJERNIKA: osjećaj vjere (sensus fidei, sensus fidelium): osjećaj koji proizlazi iz vjere i ima smisla za sve što se tiče vjere, omogućuje u vjerniku neko instiktivno rasuđivanje o sadržajima vjere, njime je obdaren onaj koji posjeduje duh vjere i takav će prije osjetiti negoli razumski izvesti ili refleksno opravdati što spada a što ne spada na V → osjećaj vjere [= OV] je neka vrsta spontanog osjećaja koja nam dopušta da ono što se tiče V prihvatimo ili odbijemo a da o tome ni ne razmišljamo, slično intuiciji umjetnika ili liječnika koji jednim pogledom određuje dijagnozu; Toma: budući da je svjetlost vjere srodna sa svijetom vjere, vjernik u stvarima vjere može donijeti “sud po sunaravnosti” (iudicium secundum connaturalitatem); organ prenošenja vjere i temeljni čimbenik življenja s C i u C; “katolički osjećaj”; nije isto što i instinkt vjere = čovjekovo vjersko raspoloženje ili otvorenost → put do V ↔ OV raste iz V; nije ni isto što i vjerski konsenzus (consensus fidei/fidelium), kojemu je pretpostavka, i koji se može statistički ustanoviti; postanak vjere: vjerski instinkt: temelj, polazište i pokretač prihvaćanja vjere → OV pojedinih članova Crkve → iz mnogih članova Crkve nastaje na širokoj razini zajednice vjernika vjerski konsenzus; subjekt vjere je individualna svijest u svojoj spoznajnoj strukturi koju određuje svjetlo vjere, svenositelj osjećaja vjere je zajednička svijest Crkve; OV je istodobno pojedinačni i zajednički organ žive vjere;

o teološkom opravdanju osjećaja vjere: Kol 1,9: Pavao moli da se naslovnici “ispune spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome”, 1 Kor 2,16: “A mi imamo misao Kristovu”, Ef 1,18: “prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu” → temelj govora o “očima srca”, “očima duha”, “očima vjere” + izrazi “sensus christianus”, “sensus catholicus”, “crkveni osjećaj”; Bonaventura: “uho srca”; Tridentski sabor predaju naziva “universus ecclesiae sensus”; LG 12: “Cjelina vjernika... ne može se u vjeri prevariti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad “od biskupa sve do posljednjih vjernika laika” pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala.”; teološki razlog postojanja OV je nazočnost DS u vjernicima ← samo ona jamči nepokvarivost kršć. nauke;

24

o učincima osjećaja vjere: Johann Adam Möhler: kad slušamo, učimo, živimo i odgajamo se u C, prihvaćajući više Načelo koje ju trajno oplođuje, u nama se stvara duboki unutarnji osjećaj koji je jedini kadar prihvatiti napisanu riječ, budući da je združen s Onim koji je tvorac te napisane riječi, Svetog pisma; predaja je živa riječ koja trajno boravi u srcima vjernika; John Henry Newman, On Consulting the Faithful in Matters of Doctrine (1859.): i laicima, tj. svem Bož. narodu, pripada pravo govora i suodlučivanja u pitanjima vjere “budući da je cjelina vjernika jedan od svjedoka predanih objavljenih istina”; OV = svojevrsni instinkt duboko ukorijenjen u biću otajstvenog Tijela Kristova kojim upravlja DS, bdije da se ne bi pojavila kakva zabluda koju odmah osjeti kao uvredu; Matthias Josef Scheeben, Dogmatika: u velikoj zajednici vjernika (= “tijelo vjere”) neposrednije je utemeljena neuništivost i nepokvarljivost crkvene V nego u nosiocima učiteljstva (“naučavajuće tijelo”); “tijelo vjere” ne odnosi se prema učiteljstvu samo pasivno-primateljski: OV je čimbenik aktivne predaje i razvoja nauke i vjere jer je učinak stalnog gibanja vjere u C

25